Ljubav u djelima Williama Shakespearea

U svim Shakespearovim djelima pronalazimo temu ljubavi. Ona je pokretačka snaga. Tema ljubavi je opisana u rasponu od idealizirane ljubavi (u „Romeo i Julija“), preko sinovljeve ljubavi prema majci koja prelazi u mržnju i u osjećaj gađenja prema svim ženama(„Hamlet“), do ismijavanja ljubavi koja nas sve pretvara u lude („San Ivanjske noći). Portretira ljubav iz svih uglova, obuhvaća sve uzraste i kulture.

Romeo je Hamlet u ljubavi. Tek kad upozna Juliju spoznaje pravo značenje ljubavi. Njihova ljubav ne poznaje prostor i vrijeme. Romeo živi kroz i za Juliju, i na kraju gubi. „Romeo i Julija“ je djelo koje nam daje pouku da ljubav ne pobjeđuje sve, ali može pobijediti svakog od nas.

Hamletu se gadi potreba njegove majke za drugim muškarcem i svoje gađenje prenosi na sve žene, jer je ljubav izjednačena s tjelesnom požudom koja je za njega grijeh i „pad“. U prizoru na groblju govori Ofeliji: „Jednom sam te volio...“, ali svoju ljubav nije pokazao. Mogli bismo pomisliti da Hamlet nije iskreno volio Ofeliju, ali vjerojatno je volio onoliko koliko je mogao. Toliko je bio okupiran vlastitim problemima da se nije mogao prepustiti ljubavi, volio je sebe (ali istovremeno i mrzio) previše da bi pokazao ljubav prema Ofeliji.

Shakespeare obilato koristi temu ljubavi u svojim djelima, iako je ne slavi uvijek. Na ljubav gleda objektivno i pokazuje nam da u ljubavi postajemo slijepi i da se često zaljubljujemo, baš kao i vilinska kraljica u „Snu Ivanjske noći“ – u magarce.

Danas, u 21. stoljeću, idealizirane ljubavi više nema. U tom smislu nam je Hamlet bliži od Romea, jer nitko nije voljan žrtvovati se zbog ljubavi. Veze se često prekidaju SMS porukom. Glavni životni „light motiv“ je ljubav prema sebi, ili kako je to ispjevao Davor Gobac: „Ja volim samo sebe, jedino sebe...“, iako se i dalje često zaljubljujemo u magar(i)ce.