1
KONKURENCIJSKE POLITIKE; POLITIKE ZA EKSTERNALIJE
I JAVNA DOBRA
Instrumenti konkurencijske politike; liberalizacija i
međunarodno otvaranje
Provođenje Pareto efikasnosti je jedan od temelja
konkurencijskih politika.
Konkurencijske politike se mogu implementirati putem
liberalizacije tržišta i otvaranja ekonomije ostatku svijeta.
2
Neke zemlje su koristile liberalizaciju i otvaranje prema
inozemstvu kao instrument konkurencijske politike, iako je
protekcionizam bio najčešći razlog za redistribuciju dohotka u
korist određenih industrija ili poduzeća.
Međunarodno otvaranje može biti prikladan instrument za
smanjivanje tržišne snage u sektorima koji su izloženi
međunarodnoj konkurenciji i u kratkom roku.
Međutim, nisu sve industrije izložene međunarodnoj
konkurenciji čak i u slučaju kada nema barijera ulasku.
3
Učinak međunarodnog otvaranja na konkurenciju je gotovo
uvijek pozitivan, no vremenom se na međunarodnoj razini
stvaraju oligopoli ili monopoli (npr. zrakoplovna industrija,
glazbena industrija).
4
Regulacija
Regulacija je direktna kontrolna mjera sa kojom središnja vlast
ili neko drugo javno tijelo upravlja različitim ekonomskim i
društvenim aktivnostima.
Postoje mnogi oblici regulacije:
1. regulacija ulaska i učinkovita konkurencija: dozvole
ulaska, profesionalne kvalifikacije, zaštita minimalnog
5
dohotka, uspostavljanje minimalnog broja proizvođača kako bi
se spriječilo nastajanje monopola
2. regulacija strukturnih elemenata tržišta ili
poslovanja poduzeća (konkurencijska legislativa)
3. porezi i kontrola cijena: sa ciljem postizanja statičke ili
dinamičke efikasnosti ili provođenja redistribucije
4. regulacija okoliša: dodjela vlasničkih prava
5. regulacija intelektualnog vlasništva: copyright,
patenti, zaštitni znaci i slično.
6
6. financijska regulacija: kako bi se osigurala efikasna
alokaciju resursa i financijska stabilnost
7. regulacija kvalitete i razotkrivanje: radi zaštite
potrošača kad je u pitanju sigurnost korištenja proizvoda ili
asimetričnost informacija.
Regulacija može biti korištena ne samo za kolektivne već i
za „sektorske“ svrhe (lobiranje raznih interesnih skupina).
Tako na primjer, dulje vremensko trajanje zaštite preko
patenata ili copyrighta može imati malo pozitivnih utjecaja,
7
a oslabiti širenje znanja, davajući vlasnicima tih prava
„neopravdano“ velike koristi.
Regulacija i deregulacija ulaska; regulacija učinkovite
konkurencije
Regulacija ulaska može imati različite namjere, od održavanja
dohotka postojećih kompanija do zaštite sigurnosti potrošača
ili osiguravanja kvalitete.
8
Ulazak na tržište moguće je ograničiti nametanjem raznih
ograničenja (poput zahtijevanja određene razine obrazovanja,
polaganja kvalifikacijskih ispita i slično)
U svrhu postizanja statičke efikasnosti umjesto ograničavanja
pristupa određenoj aktivnosti, nositelji politika mogu potaknuti
što veći ulaz u sektor smanjenjem ili eliminiranjem prirodnih
prepreka ulasku stvorenih strateškim ponašanjem postojećih
kompanija i onih stvorenih regulacijom (deregulacijom).
9
Povećanje potencijalne konkurentnosti povećava tržišnu
efikasnost, ali ne nužno i alokativnu efikasnost, a može se
postići uklanjanjem zapreka ulasku i izlasku te kontrolom
strateškog ponašanja kompanija (koje može biti napravljeno
putem regulacije).
Međutim, nemoguće je ukloniti sve prepreke ulasku i izlasku,
odnosno nemoguće je postići savršenu potencijalnu
konkurentnost.
10
Država bi trebala težiti stvaranju učinkovite umjesto
potencijalne konkurentnosti. U tu svrhu, moguće su dvije
mjere.
Prvo, ako pretpostavimo da država odredi razdvajanje
prirodnog monopolista na više manjih poduzeća, među njima
će biti moguća učinkovita konkurencija.
Smanjit će se njihova moć utjecaja na tržište i povećat će se
njihova unutarnja efikasnost.
11
Međutim, ona će sada proizvoditi istu razinu proizvodnje kao i
monopol, ali uz više jedinične troškove (što je više tih novih
manjih poduzeća, veći je jedinični trošak).
Rast jediničnog troška uzrokuje proizvodnu neefikasnost
što znači da se alterntivni scenarij neće ostvarivati (osim ako
ekonomija razmjera kod monopolista nije tako jaka u odnosu
na veličinu tržišta).
12
Druga mogućnost povećanja učinkovite konkurencije je putem
aukcije ekskluzivnih prava pristupa tržištu ('konkurencija za
tržište' ili 'konkurencija za monopol') čak i u slučaju
ekonomije razmjera.
Naime, profite monopolista, koji proizvode u minimumu
prosječnih troškova uz prisutnost ekonomije razmjera, država
može podijeliti aukcijom prava na proizvodnju potencijalnim
pridošlicama na tržište.
13
Tako će se povećati učinkovita konkurentnost; ne kroz
proizvodnju već kroz dodjeljivanje spomenutih prava.
Cijena koju određuje monopolist će i dalje biti veća od
graničnog troška, što znači da ipak neće postojati alokativna
efikasnost.
Aukcija će omogućiti samo podjelu monopolistovog viška
profita.
14
Međutim, postoji alternativan pristup aukciji koji bi osigurao i
alokativnu efikasnost i prikladni profit monopolista. Regulacija
može prisiliti poduzeće da svoju cijenu odredi na razini
graničnog troška što bi dovelo do gubitka jer je u prirodnom
monopolu granični trošak niži od prosječnog.
Tada država može pomoći uvođenjem subvencija.
Aukcija bi u tom pogledu osigurala da subvencija nije
prevelika; pravo proizvodnje u prirodnom monopolu dobilo bi
15
poduzeće čija bi cijena bila jednaka graničnom trošku, ali uz
minimalnu potrebnu subvenciju.
Mehanizam aukcija može također biti instrument stimuliranja
veće potencijalne konkurentnosti.
Moguće potencijalne prepreke:
-Sudionici aukcije mogu se dogovarati, pri čemu je taj rizik
veći što je manje sudionika aukcije.
16
-Jedno poduzeće može imati stratešku prednost pred
ostalima (primjerice prethodno iskustvo) – takva situacija je
najizglednija u industrijama s velikim statičnim i dinamičkim
ekonomijama razmjera.
Općenito, rast potencijalne konkurencije ograničen je
postojanjem neuklonjivih zapreka ulasku ili izlasku.
Postizanje i jačanje učinkovite konkurencije je također teško
ostvarivo budući da podjela viška profita monopolista znači
17
odricanje od niskih troškova koje omogućava ekonomija
razmjera.
Zato, umjesto da se antimonopolska politika bavi
neučinkovitim ili čak štetnim ciljevima u svrhu povećanja
potencijalne ili učinkovite konkurencije, trebala bi težiti
osiguravanju da se tržišna moć povezana s ekonomijom
razmjera i preprekama ulasku i izlasku ne zloupotrijebi.
18
U tom su smislu raspoloživi sljedeći instrumenti:
1. Regulacija monopola u privatnom sektoru u obliku:
Kontrole cijena
Zakona koji reguliraju konkurenciju
2. Javna poduzeća
19
Konkurencijska legislativa
Regulacija tržišne moći privatnog sektora putem konkurencijske
legislative ima najmanje tri cilja:
a) očuvanje ekonomske slobode, pogotovo kod ulaska malih
poduzeća i njihovog preživljavanja
b) kontroliranje ekonomske i političke moći povezane s
ekonomskom koncentracijom
20
c) povećanje alokativne efikasnosti
Posebnu pažnju posvećujemo posljednjem cilju. Naime,
alokativna neefikasnost je uzrokovana:
1.dogovorima koji ograničavanju konkurenciju, npr. tržišne
kvote
2.iskorištavanjem dominantne pozicije, npr. diskriminacija
cijenama, barijere ulaska i slično.
21
3. spajanja i preuzimanja koja imaju štetan učinak na
potencijalnu i učinkovitu konkurenciju.
Situacije pod 1. i 3. kreiraju „monopolske“ uvijete, dok situacija
pod 2. predstavlja eksploataciju takvih uvjeta.
Postoje mišljenja kako poduzeća mogu iskoristiti takve
situacije kako bi povećala proizvodnu efikasnost koja će
nadoknaditi gubitak alokativne efikasnosti.
22
Takav argument ne isključuje potrebu za kontrolom cijena,
posebno iz razloga što bi veća alokativna efikasnost sama po
sebi mogla povećati proizvodnu efikasnost.
Kontrola cijena može utjecati na strukturu ekonomije
(tržišinu koncentraciju) ili ponašanje poduzeća
(iskorištavanje dominantnog položaja).
Oni koji ne vjeruju da postoji mehanička veza između
strukturnih elemenata i ponašanja preferiraju usmjeriti
intervenciju ne toliko na dominantan položaj koliko na svaku
moguću eksploataciju položaja.
23
Dominantan položaj je mogućnost postavljanja cijena koje su
iznad dugoročnih graničnih troškova.
Glavni element za konkurencijsku legislativu u tom slučaju bi
bila protupravnost korištene metode za očuvanje monopolske
moći.
U slučaju dogovora između poduzeća značajni su elementi
ponašanja, ali možemo uzeti u obzir smanjivanje opsega
neslaganja gdje se može pokazati da je dogovor poboljšao
učinkovitost poduzeća na neki drugi način, a ne samo kroz
povećanje tržišne moći.
24
Smatra se da ponašanje navedeno pod 1) i 3) omogućava
poduzećima povećanje inovativne efikasnosti.
Konkurencijska legislativa je u brojnim zemljama relativno
tolerirana upravo iz tog razloga što povećava inovativnu
efikasnost koja, ako se postigne, nadoknađuje gubitak u
alokativnoj efikasnosti.
25
Antitrustovsko donošenje zakona u SAD
Pojedine zemlje, poput SAD su koristile i druge instrumente
(npr. antitrustovski zakoni), a ne samo otvaranje svojih
ekonomija međunarodnoj konkurenciji.
Razlog je dvostruk: prvo, čak i kad je međunarodno otvaranje
bilo zagarantirano, strukturni faktori bi sprečavali ikakav
značajniji porast konkurentnosti, i drugo, sama veličina
ekonomije (države) dozvoljava razvoj nacionalnog
produktivnog sistema i rasta velikih poduzeća povezane s
26
ekonomijom obujma bez većih intervencija vlade (pogotovo
kod javnih poduzeća).
S druge strane, potreba za velikim privatnim sektorom
zahtjeva određeni sistem regulacije i sankcija, kakav se
postiže antitrustovskim zakonima (1890. godine Shermanov
Akt; nije kažnjiva samo zloupotreba položaja već i stjecanje
takvog položaja)
Kasnije su se razvili i drugi zakoni poput Claytonovog akta,
Federal Trade Commission Act, Celler-Kefauver Amandman.
Federal Trade Comission Act je važan iz 3 razloga:
27
1. osigurava pomoć definiranju mnogih pitanja koja se
pojavljuju u donošenju zakona
2. spriječava i suzbija nepoštenu konkurenciju
3. istražuje sumnjive slučajeve prepreka trgovini, i poduzima
akcije za postizanje dragovoljne suglasnosti sa zakonom.
28
Zakon o konkurenciji Europske unije
Neke Europske zemlje nisu donedavno imale zakonski
uređena pravila o konkurenciji.
Industrijska politika podrazumijeva ciljeve konkurencijske
politike ostavljajući prostora za koncentriranost ili kreiranja
nacionalnih prvaka (koji su često javna poduzeća).
Takvo sagledavanje industrijske politike nije zaobišlo
Europsku ekonomsku komisiju (EEC).
29
1960-ih i 1970-ih često se tvrdilo kako je realizacija
konkurencijskog zakona oslabila sposobnost europske
ekonomije da se brani od strane konkurencije.
Europski zakon o konkurenciji je uvelike temeljen na
američkom zakonodavstvu. To daje izvršnu snagu Europskoj
komisiji. Žalba na odluku Komisije se daje Europskom Sudu
Pravde.
Članak 81(1) zabranjuje dogovoranje fiksnih cijena, podijelu
tržišta, ograničavanje proizvodnje i slično. U odjeljku 3 istog
članka deklarira se neprimjenjivost članka 1 na odluke koje:
30
- doprinose kroz specijalizaciju proizvodnih vještina poboljšanju
u proizvodnji ili distribuciji dobara ili promociji tehničkog ili
ekonomskog napretka.
- dozvoljavaju potrošačima pravedan udio u rezultirajućim
beneficijima
- ne onemogućiti poduzećima da smanje značajno
konkurenciju na tržištu dok se donose restrikcije potrebne za
održavanje navedenih ciljeva
31
Europska Komisija je uvela u praksu izdavanje „skupa
izuzetaka“ za kategorije dogovora i odluka.
U svakom slučaju o dogovorima, osim u nekim slučajevima
poput onih s malim učinkom, mora biti obaviještena Komisija
koja ih ili odobrava (ili neodobrava ako uoči nedozvoljeno
ponašanje).
Ako se takvo ponašanje dokaže Komisija može suspendirati
dogovor i nametnuti odgovarajuću kaznu.
32
U članku 82 su primjeri zlouporabe kao npr. nepoštena
kupovna ili prodajna cijena, ograničena proizvodnja, ograničen
tehnički napredak, nametanje različitih uvjeta istim
transakcijama i slično.
Tri su koraka bitna za sankciju jednog ili više poduzeća unutar
članka 82:
- definiranje relevantnog tržišta
- identifikacija dominantne pozicija na tržištu
33
- razjašnjenje koncepta zlouporabe
Relevantno tržište
Definira se u vezi sa brojnim proizvodima, te geografskim i
ekonomskim faktorima.
Prije svega, tržište se definira kroz karakteristike proizvoda na
koji se odnosi.
Također se definira kroz geografski opseg (lokalno, globalno).
Dominantan položaj ne mora biti narušen samo kroz
34
konkurenciju nego npr. kroz postojanje mnogih bliskih
supstituta za taj proizvod.
Supstitabilnost na potražnoj strani (mjerena križnom
elastičnošću) je temeljni faktor u određivanju relevantnog
tržišta.
35
Dominantna pozicija na tržištu
Ne odnosi se samo na tržišni udio (osim ako je jako velik), već
prije na efektivni kapacitet poduzeća kojim se uključuje u
antikonkurencijsko ponašanje.
Mnogobrojni strukturni elementi se moraju uzeti u obzir poput
broja sudionika na tržištu, barijere ulaska, stupanja vertikalne
integriranosti i slično.
36
Koncept zlouporabe
Odnosi se na vođenje poduzeća na način da značajno
smanjuje konkurenciju na tržištu, odnosno usvajanje prakse
koja ide iznad normalnog konkurentskog ponašanja.
Prema Sudu pravde, ukupan vanjski rast ciljan na povećanje
tržišnog udjela se smatra zloupotrebom položaja jer kroz rast
se povećava proizvodna efikasnost a samim time i povećanje
tržišnog udjela što predstavlja prijetnju alokativnoj efikasnosti.
Spajanja i preuzimanja putem kupovine udjela padaju sa
opsegom reguliranja.
37
Članak 87 ustanovljuje da svako sredstvo odobreno od strane
države koji smeta konkurenciji kroz favoriziranje određenih
poduzetnika ili proizvoda je nekompatibilano sa zajedničkom
tržištem.
Sljedeće se kategorije smatraju da ne ugrožavaju
konkurenciju pa su stoga kompatibilne sa zajedničkim
tržištem:
a) regionalna pomoć – za promicanje ekonomskog razvoja u
područjima gdje je standard življenja abnormalno nizak ili gdje
38
vlada vrlo visoka nezaposlenost (GDP per capita niži od 75%
prosjeka)
b) horizontalna pomoć- pomoć za R&D, okoliš, očuvanje
energije i slično
c) sektorska pomoć- regulirana od strane Komisije (čelik,
brodogradnja, sintetika, automobili i slično) ili neke druge
kategorije pomoći specificirane odlukom Vijeća koji donosi
odluku sa kvalificiranom većinom.
39
Konkurencijska legislativa u članicama EU
Zakoni pojedinih članica EU su u skladu sa EU
zakonodavstvom, pogotovo u Njemačkoj i Italiji (manje u
Francuskoj i Velikoj Britaniji).
Glavna odlika takve EU legislative je da je konkurencija
suštinski neutralna, generirajući pozitivne ili negativne efekte
ovisno o okolnostima.
Glavna razlika između EU pravila i francuskih pravila odnosi
se se na pravila vezana na koncentraciju, gdje Francuska
40
stavlja veliki naglasak na učvršćenje nacionalnog
produktivnog sistema.
U Velikoj Britaniji također se daje na važnosti ostalim oblicima
efikasnosti, a ne samo alokativnoj.
U slučaju konflikta EU pravila prevladaju nad nacionalnim
zakonodavstvom.
Međutim, EU zakonodavstvo i nacionalno zakonodavstvo
imaju neka različita, ali nekonfliktna područja primjene,
ostavljajući prostora zakonima temeljenim na različitim
kriterijima.
41
U stvari, europska pravila zabranjuju samo restriktivne
dogovore i zloupotrebu dominantnog položaja koji utječu na
razmjenu među zemljama članicama.
Postojanje minimalnog praga za ekonomsku koncentraciju
koja bi se razmatrala na europskoj razini dovodi do još oštrije
razdvojenosti između dvije sfere nego pravila koji kontroliraju
nedozvoljene dogovore i dominantnu poziciju.
42
Međunarodna koordinacija nacionalnog zakonodavstva
Nacionalni opseg mnogih konkurencijskih zakona ometa
njegovu efektivnost kod bavljenja poduzećima čije aktivnosti
prelaze nacionalne okvire.
Kao rezultat toga pate međunarodni ekonomski odnosi i
međunarodna trgovina.
Konkurencijska legislativa se može razlikovati ili biti u konfliktu
sa sličnim mjerama poduzetim u drugim zemljama.
43
To je sve vjerojatnije kod sve veće globalizacije i odrđivanja
vlade da regulira antikonkurencijsko ponašanje ne samo
unutar granica već i izvan granica zemlje.
Uzmimo za primjer slučaj SAD-a gdje se pokušava kontrolirati
akcije poduzeća u inozemstvu koje ima utjecaja na domaću
konkurentnost.
Međutim, i mala razlika između nacionalnih zakona stvara
poteškoće, npr. spajanja poduzeća izvan granica gdje takva
akcija može biti nametnuta različito od strane konkurencijskih
autoriteta u dotičnim zemljama.
44
To također može biti slučaj i među članicama EU.
45
Ostali instrumenti konkurencijske politike: kontrola cijena i
javna poduzeća
Kontrola cijena
Kontrola cijena je još jedan način regulacije, a prema tome i
mjera kontrole.
Uključuje uspostavljanje maksimalnih ili minimalnih cijena,
ovisno o cilju.
46
Ako je cilj garantiranje dohotka dobavljačima dobara i usluga,
vlada će postaviti minimalnu cijenu.
Za antimonopolske svrhe postavit će se maksimalne cijene.
Kontrola cijena je instrument za povećanje alokativne
efikasnosti (i/ili X efikasnosti i dinamičke efikasnosti u nekim
slučajevima).
Direktna kontrola cijena može biti postignuta na sljedeće
načine:
1. uspostavljanje maksimalne granice profita
47
2. fiksiranjem stope povrata (profita) na uloženi kapital
3. uspostavljanjem maksimalne cijene (cjenovni plafon)
Maksimalna granica profita
Radi se o postavljanje maksimalnog postotka profita iznad
jediničnih troškova.
To bi trebalo ograničiti cijene i tržišnu snagu. S obzirom da
regulatorni autoriteti ne kontroliraju jedinične troškove, onda
ne kontroliraju ni cijene.
48
Regulirano poduzeće će imati poticaja dopustiti jediničnim
troškovima da rastu, dobit će veći profit (uz danu fiksnu
granicu postavljenu od strane regulatora).
Fiksiranje stope povrata
Uz dani kapital i troškove fiksiranje stope povrata na kapital će
odrediti maksimalnu cijenu i stoga osigurati alokativnu
efikasnost.
Regulirano poduzeće će imati poticaja izabrati kapitalno
intenzivne tehnike prije nego tehnologije koje osiguravaju
49
produktivnu efikasnost ponovno zbog povećanja profita
(Averch-Johnsonov učinak).
Uspostavljanje maksimalne cijene
Uz dane troškove, uspostavljanje maksimalne cijene implicira
određenu granicu profita za svaku razinu potražnje i određeni
prinos na kapital.
Sa takvom tehnikom regulator pokušava osigurati alokativnu
efikasnost i statičku i dinamičku internu efikasnost.
50
Dinamična verzija kontrola cijena je RPI-X metoda, gdje je
RPI godišnja rata promijene indeksa cijena na malo, a X je
postotak određen od strane regulatora.
Ako je npr. godišnja inflacija 5%, a X je 3%, cijena
uspostavljena od regulirane firme može porasti za najviše 2%
godišnje. T
o znači da cijena reguliranog dobra mora opasti za 3%
godišnje u realnim terminima, što poduzeće može postići kroz
povećanje produktivnosti.
51
Uz dane troškove koji se mogu postići kroz porast
produktivnosti, regulator implicitno fiksira stopu povrata profita
postavljanjem veličine X.
Regulirano poduzeće može još uvijek imati poticaja da dozvoli
troškovima porasti u svrhu nagovaranja vlasti da smanje X.
Kao direktna kontrolna mjera, kontrola cijena je potencijalno
vrlo efektivna.
U kratkom roku ovisi o tome da li je administrativni aparat
dovoljno efikasan da bi osigurao implementaciju.
52
U dugom roku, efektivnost ovisi o rješavanju broja
informacijskih problema.
Cilj reguliranja privatnih poduzeća je ograničiti na neki način
njihovo ponašanje i pritom dopustiti da se ostane u poslu u
dugom roku.
Da bi se to postiglo, poduzeće mora biti u mogućnosti pokriti
sve troškove i osigurati minimalnu stopu profita dovoljnu za
preživljavanje ili čak rast.
S druge strane, stopa profita ne smije biti previsoka jer bi to
narušilo svrhu regulacije.
53
Regulacija sa kontrolom cijena mora stoga s jedne strane
uzeti u obzir rizik zarađivanja pretjeranih profita i s druge
strane, opasnosti da će investicije biti destimulirane niskom
stopom povrata.
Da bi se izbjegla oba rizika regulator mora znati troškove
proizvodnje poduzeća.
To nije uvijek lako zbog troškova nadziranja ili poduzeće
može, kako bi prevarilo regulatora, namjerno utjecati na na
rast troškova za vrijeme obavljanja revizije cijena.
54
Kontrola cijena je otežana ako postoje asimetrične informacije
između regulatora i poduzeća.
Stoga je potrebna što bolja informiranost regulatora.
Ako je na tržištu veliki broj poduzeća troškovi poduzeća
mogu se usporediti i pod određenim uvjetima bilo bi moguće
efikasno postaviti cijene sa metodom maksimalne granice
profita (povezivajući cijene poduzeća A s troškovima
poduzeća B i obratno, za slučaj dva poduzeća (yardstick
competition)).
55
Ako postoji samo jedno poduzeće moguće je dobiti barem
neke informacije usporedbom istih troškova kroz različite
dijelove firme.
U dinamičkom kontekstu regulator može postepeno pokušati
naučiti o troškovima poduzeća i izabrati primjereni mehanizam
fiksiranja cijena.
Kontrole cijena su se razvile sredinom 1980-ih često kao
rezultat privatizacijskih programa.
56
U SAD najčešća metoda bila je postavljanje stope povrata na
investirani kapital, dok je metoda maksimalnih cijena bila
najčešća u UK, Italiji i nekim drugim zemljama.
57
Javna poduzeća i konkurencijska politika
Javna poduzeća su se koristila kao instrument konkurencijske
politike u mnogim prilikama (industrija metala, cementa i
kemikalija).
Njihova aktivna uloga opada zadnjih godina u nekim zemljama
dok raste broj tajnih ugovora (u sektorima koje karakterizira
mješoviti oligopol) ili provođenje imitiranja ponašanja (sektori
sa dominantom javnom kontrolom kao telekomunikacije i
energija) onih privatnih poduzeća sa monopolskim
ponašanjem.
58
Proces liberalizacije i privatizacije nije imao uspješnijeg
utjecaja na ovakvo ponašanje i isticao se samo u nekim
slučajevima.
U nekim situacijama, brza liberalizacija sektora je povećala
troškove i stvorila lokalne monopole sa nepovoljnim utjecajem
na cijene.
59
Eksternalije, javna dobra i javna politika
Eksternalije kreiraju neravnotežu između privatnih i društvenih
troškova bilo da se radi o proizvodnim eksternalijama ili
između granične privatne ili društvene korisnosti u slučaju
potrošačkih eksternalija.
Te divergencije koja uzrokuju neefikasnost mogu se
eliminirati. To se može postići putem:
1. poreza (subvencija) koji potiču rast vanjskih disekonomija
(ekonomija).
60
2. poticaja za eliminaciju vanjskih disekonomija.
3. uvođenja razmjenjivih prava (dozvola) kako bi se stvorile
vanjske disekonomije.
4. regulacije ponašanja ekonomskih agenata.
Oporezivanje
Intuitivno je jasno da ako produktivna aktivnost uzrokuje
vanjske disekonomije tada razlika privatnog i društvenog
61
graničnog troška ili koristi može biti riješena kroz nametanje
pozitivnog odnosno negativnog poreza.
U slučaju vanjske disekonomije ako je porez jednak iznosu
eksternalije koja je bila dodana graničnom privatnom trošku,
poduzeće bi trebalo snositi novi veći granični privatni trošak
jednak graničnom društvenom trošku i u skladu s tim bi
trebalo donositi odluke.
Na slici slici 7.1. porez se u iznosu a dodaje graničnom
privatnom trošku MC.
62
Poduzeće tada prodaje količinu gdje je MC+a=p, gdje je p
cijena dobra.
Zamislimo poduzeće koje generira eksterne disekonomije od
a*q za svaku dodatnu jedinicu proizvoda. Bez intervencije
vlade, poduzeće bi proizvodilo OA.
Uslijed internalizacije eksternalija nametanjem poreza u
veličini a*q za svaku dodatnu jedinicu, granični privatni trošak
bi bio jednak graničnom društvenom trošku i proizvodnja bi se
smanjila do OC.
63
Slika 7.1
64
Poticaji za eliminaciju vanjskih disekonomija
Na temelju slike 7. 2. poduzeće proizvodi OA, a društveno
efikasno bi bilo OC.
Umjesto nametanja poreza a*q, moguće je potaknuti
poduzeće da proizvodi društveno efikasnu razinu kroz
subvencije (DE) za svaku količinu proizvodnje, a granični
trošak proizvodnje poduzeća bi porastao za DE za svaku
jedinicu proizvodnje.
Ako poduzeće nastavi proizvoditi OA, troškovi su mu AB, što
je jednako efektivnom trošku proizvodnje plus DE.
65
Isto važi za svaku nižu razinu proizvodnje. Granični privatni
trošak je predstavljen krivuljom PMC sa fiksnim iznosom
subvencije (DE).
Kratkoročni rezultat je isti kao kod nametanja poreza,
poduzeće proizvodi OC.
Dugoročno, eksterna disekonomija stvorena od strane
industrije može biti sve veća zbog ulaska novih poduzeća i
porasta proizvodnje.
66
Poticaj za smanjivanje proizvodnje je različit od poticaja za
korištenjem pogona, materijala i slično na način da se
eliminira ili smanji disekonomija.
Pretpostavimo da je disekonomija zagađenje. Istina je da se
korištenjem čistijih tehnologija smanjuju disekonomije.
Međutim, proizvodnja će svejedno biti veća od društveno
poželjne jer poduzeće ima svoje troškove poslovanja koji su
smanjeni zbog subvencija.
67
Poduzeće koje koristi manje tehnologije koja zagađuje
okolinu držat će proizvodnju iznad društveno efikasne razine
(tamo gdje je granični društveni trošak jednak cijeni).
Slika 7.2
68
Utržive dozvole za proizvodnju disekonomije
Dozvole su se po prvi puta uvele 1980-ih kao odgovor na
zagađenje okloline, a funkcioniraju na slijedeći način.
Najprije se odredi optimalna veličina eksterne disekonomije
kreirane od strane različitih industrija.
Za svaku industriju to odgovara OC na slici 7.1.“ Prava na
zagađivanje„ se tada dodjeljuju (npr. aukcijom) do određene
razine.
69
Sva poduzeća mogu sudjelovati na aukciji i mogu koristiti
prava sami ili prestati zagađivati i prodati svoje dozvole
drugima.
Poduzeće će platiti maksimalnu cijenu jednaku vrijednosti
prava, što je jednako razini zagađenja koja odgovara
proizvodnji OC odnosno DE ili CF.
Krivulja graničnog troška poduzeća će porasti za DE kao u
slučaju poticaja za smanjivanje proizvodnje i svako
poduzeće će proizvoditi OC.
70
Dugoročno, veličina disekonomije može biti viša zbog ulaska
novih poduzeća.
Jedan efekt uvođenja dozvola za zagađivanje (kao porezi)
može biti stimulacija investicija u manje zagađivačke
tehnologije, jer je pod takvim sustavom zagađenje skuplje.
Zajednička prednost poreza i dozvola pred subvencijama je da
one predstavljaju izvor sredstava vladi.
71
Regulacija
Alternativa porezima je regulacija, direktna mjera kontrole
koja nameće određene obveze na ekonomske agente kao
npr. zahtijevanje upotrebe manje zagađivačkih postrojenja.
Regulacija može biti sredstvo za eliminiranje eksternih
disekonomija ili kreiranje eksternih ekonomija.
Rezultati regulacije se mogu razlikovati od onih dobivenih
porezima.
72
Nisu različiti u statičkom smislu jer im je cilj eliminiranje
eksternih disekonomija te tako povećavaju efikasnost.
Rezultat je gotovo sličan samo ako su iste informacije
dostupne dvjema politikama i pod pretpostavkom jednakih
administrativnih troškova.
U stvarnosti postoje nepotpune informacije i svaka mjera
politike će biti neefikasna ako se temelji na netočnim
podacima.
Regulacija i dozvole su ipak bolji izbor od poreza i subvencija
u slučaju neizvjesne reakcije poduzeća.
73
Administrativni troškovi su vjerojatno niži kod regulacije nego
poreza (ili subvencija) i dozvola.
„Dinamička“ prednost poreza i dozvola je da sva poduzeća
imaju poticaja smanjiti zagađenje kako bi smanjili troškove.
U slučaju regulacije poticaj postoji samo u slučaju poduzeća
koje nisu u skladu s uspostavljenim standardima.
Mjere također imaju različiti utjecaj na distribuciju dohotka. Za
poduzeća, regulacija je manje skupa od poreza.
74
Ako se subvencije za smanjenje proivodnje koriste prije nego
porezi ili dozvole troškovi firme bit će dodatno smanjeni.
Raspon primjene raznih instrumenata za povećanje
alokativne efikasnosti je ekstremno raznolik.
U SAD osnova zakonskih mjera je bila dopunjena sistemom
dozvola za zagađivanje kreiranog od strane EPA
(Enviromental Protection Agency).
Za primjer služi i Kyoto protokol gdje su se razmatrale
dozvole za zagađivanje. Prijedlog EU iz 1991. da se uvede
75
„ugljični porez“ kao alat je naišao na snažan otpor US i
Japana.
Problem zaštite transnacionalnih prava je od velike važnosti.
Zahtjeva međunarodnu koordinaciju individualnih politika
zemalja i stvaranje odgovarajućih institucija koje mogu biti
istog tipa kao one na nacionalnoj razini.
Poteškoće koordinacije politika okoliša mogu biti smanjene
ili otklonjene ako zemlje pregovaraju ne samo u o zagađenju
već i o korištenju ostalih instrumenata (trgovinska politika,
76
vanjski dug, razvojna pomoć) kako bi potakle ostale zemlje
na suradnju.
Financiranje i proizvodnja javnih dobara
Problem opskrbe javnim dobrima uključuje:
a)određivanje društveno efikasne količine dobra
b) financiranje dobra
c) proizvodnju dobra
Prva dva aspekta su blisko povezana.
77
Naime, razlog određivanja društveno optimalne razine
količine (što nije učinjeno od strane tržišta) je da se privatni
agenti opiru da to financiraju, preferirajući ponašanje
slobodnog jahača.
Treći aspekt se može promatrati odvojeno.
Možemo odrediti količinu javnog dobra koja se proizvodi i
ujedno podjelu odgovarajućih troškova sa brojnim
mehanizmima uključujući glasovanje.
Poteškoća se javlja uslijed asimetričnih informacija.
78
U praksi, metode korištene za mjerenje potražnje za javnim
dobrima koriste se i tržišnim i netržišnim podacima.
Sa prvim dobijemo indirektne informacije o voljnosti
pojedinaca da plate javno dobro ili njegov bliski supstitut.
Metode bazirane na netržišnim podacima se oslanjanju na
eksperimente i intervjue.
Ne možemo inzistirati na znanstvenim predviđanjima, ali
možemo dobiti razumne aproksimacije optimalne količine
javnog dobra. Jednom kada je proizvodnja određena, vladina
79
tijela osiguravanju njihovo financiranje putem fondove,
vlastitog budžeta ili određenog doprinosa privatnih potrošača.
Treći aspekt problema javnih dobara se odnosi na stvarnu
proizvodnju dobra.
Činjenica da vlada mora preuzeti odgovornost u određivanju
optimalne razine javnog dobra i financirati proizvodnju ne
znači da mora sama to dobro i proizvoditi.
Postoje razlozi zašto bi privatni sektor mogao efikasnije
proizvoditi dobro: jednom kad se riješe problemi financiranja i
80
optimalne razine proizvodnje problem proizvodnje se može
rješavati odvojeno.
Top Related