SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
HRVATSKI STUDIJI
Ivan Božić
ADOLESCENTI I KNJIŽEVNOST
TRIDESETIH GODINA 20. STOLJEĆA
DIPLOMSKI RAD
Zagreb, 2014.
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
HRVATSKI STUDIJI
Odjel za kroatologiju
Ivan Božić
ADOLESCENTI I KNJIŽEVNOST
TRIDESETIH GODINA 20. STOLJEĆA
DIPLOMSKI RAD
Mentorica: doc. dr. sc. Dubravka Zima
Zagreb, 2014.
Sažetak
Početak 20. stoljeća predstavljao je revolucionarno, ali i mračno vrijeme za mlade u
Hrvatskoj. Diplomski rad prikazuje adolescente i književnost s početka 20. stoljeća, njihovu
"borbu" koja obilježava cijeli taj period. U samim počecima susrećemo se sa propadanjem
patrijarhalne obitelji zbog industrijalizacije koja dovodi do promjena životnih navika koje se
odražavaju na školstvo, obiteljske odnose, te život adolescenata. Veliku ulogu igraju i dva
svjetska rata koja su ostavila svoj danak na toj generaciji mladih i njihovim roditeljima kao i
kompletnom društvenom uređenju. Upravo ovi događaji bili su plodno tlo za književnost u
Hrvatskoj, uključujući i časopise za mlade i druge izvanškolske aktivnosti oko kojih se mladi
okupljaju. To je period koji obilježavaju romani u svescima, čitanje Krleže kao adolescentske
lektire, prijevodi stranih adolescentskih romana, kao i pojava naših djela poput Srednjoškolci
govore i Horvatovog romana Sedmi be.
Ključne riječi: adolescenti, književnost, patrijarhalna obitelj, industrijalizacija, časopisi,
Krleža, lektira, Horvat
Sadržaj
1.UVOD......................................................................................................................................1
2. INDUSTRIJALIZACIJA I POJAVA MASOVNE KULTURE.............................................3
3. SREDNJA ŠKOLA................................................................................................................5
4. SREDNJOŠKOLCI IZVAN ŠKOLE...................................................................................10
5. ADOLESCENTSKI ČASOPISI...........................................................................................12
6. ROMANI U SVESCIMA.....................................................................................................15
7. ADOLESCENTSKI ROMAN..............................................................................................17
7.1. Krleža kao adolescentska lektira............................................................................19
7.2. Joža Horvat - Sedmi be..........................................................................................20
7.2.1. Periodizacija............................................................................................20
7.2.2. Struktura..................................................................................................21
8. ZAKLJUČAK.......................................................................................................................27
9. LITERATURA......................................................................................................................29
10. ŽIVOTOPIS........................................................................................................................30
Summary
1
1. UVOD
Početkom 20. stoljeća na području Hrvatske događa se industrijska revolucija, što
postupno utječe na život naših predaka, uključujući i obitelj. Dolazi do propadanja
patrijarhalnih zajednica te postupnog uspona tzv. radničkih obitelji. Te novonastale radničke
obitelji bile su, uz industrijalizaciju, početak masovne kulture. Ono što je stoljećima bila
jezgra društva izgubilo je smisao, sustav koji je stoljećima funkcionirao i bio nepromjenjiv
počeo se „tiho“ reformirati. Dolazi do promjena u gospodarstvu, pojavljuje se pojam
slobodnoga vremena koje nastaje razdvajanjem onog vremena koje osoba provede na radnom
mjestu i izvan njega. Ekonomsko-političke i društvene promjene dovode do nestabilnog
obiteljskog okruženja, djece i mladeži koji pokušavaju na razne načine pronaći izlaz.
Obrazovanje je tu također od slabe koristi budući da je hrvatsko školstvo podijeljeno na tri
glavne skupine: pučka (narodna) škola, srednja i sveučilište. Učenici, profesori i pedagozi
krajnje su nezadovoljni stanjem u školstvu i traže reforme u odgoju kao i promicanju
autoriteta koji stoji na klimavim nogama. Mladi traže izlaz u druženjima, okupljanjima sa
svojim istomišljenicima kao i čitanju časopisa za mlade koji su bili iznimno popularni na
našem području s početkom 1925. godine. Polako u to vrijeme počinju se javljati i
adolescentski romani, prvo kao strani prijevodi, a zatim se pojavljuju i djela domaćih autora,
kao što je zbirka radova Srednjoškolci govore i roman Sedmi be autora Jože Horvata. Treba
spomenuti da je u tom periodu čitanje Krležinih djela također dosegnulo kultni status.
O razvoju i nastanku adolescentskog romana u Hrvatskoj ne možemo puno pročitati u
postojećoj literaturi, ponajviše zbog njegove nepripadnosti postojećim književnim sustavima.
Riječ je o svojevrsnoj sivoj zoni hrvatske književnosti u kojoj se još uvijek muke muče oko
točnog datiranja samog početka hrvatskog adolescentnog romana. Istraživanje određene
književne vrste ili periodizacije uvijek zahtijeva okretanje prošlosti, a mi kao istraživači
trebamo uroniti u nju kako bismo vidjeli punu sliku i njezino značenje. Prethodnici koji su
odlučili zaroniti, poput Aleksandra Flakera, Dubravke Zime, Berislava Majhuta koji će se
spominjati u ovom radu, osobito se bave hrvatskim adolescentskim romanom tridesetih
godine 20. stoljeća, posebice romanom Jože Horvata Sedmi be.
2
Cilj je ovoga diplomskog rada predstaviti život adolescenata, status hrvatskog
adolescentskog romana tridesetih godina 20. stoljeća, te životne uvjete adolescenata, od
početka industrijalizacije i postupnog preoblikovanja patrijarhalnih obitelji, do situacije koja
je prevladavala na socijalno-političkoj sceni. Također ćemo se posvetiti životnim prilikama i
neprilikama s kraja 19. i početka 20. stoljeća gdje ćemo vidjeti određeni povijesni segment
ljudskog života s promjenama koje nastaju usred industrijalizacije, periode oko dva svjetska
rata, do društvenih elemenata poput škole i aktivnosti vezanih uz nju.
Diplomski rad sadrži deset poglavlja s uvodom, zaključkom, popisom literature te
sažetkom. Kroz poglavlja prolazimo i opisujemo teme industrijalizacije i njezinih posljedica,
srednju školu sa školskim i izvanškolskim aktivnostima, adolescentske časopise te fenomen
romana u svesku, zatim adolescentski roman, kao i čitanje Krleže tridesetih godina.
3
2. INDUSTRIJALIZACIJA I POJAVA MASOVNE KULTURE
Početkom 20. stoljeća u Europi se raširio pojam masovne kulture, koji je nastao
krajem 19. stoljeća u najnaprednijim političko-ekonomskim zemljama Europe, kako navodi
Maase u svome djelu Bezgranična zabava: Uspon masovne kulture 1850-1970 (2008).
Naravno, proces koji je prethodio rađanju masovne kulture bio je kompleksan i sastojao se od
industrijalizacije, oblikovanja i zakonitosti tržišta, seobe i života u gradovima, kao i
napuštanja poljoprivrede te zapošljavanja u tvornicama. Revolucionarno je kod masovne
kulture činjenica da je pripadala masi, a ne nekom staležu ili klasi ljudi; riječ je o
nehomogenoj cjelini sa socijalnim i kulturalnim nejednakostima koja se sastojala od radnika,
činovnika, građanstva kao i kapitalista, umjetnika i intelektualaca. Pojmovi masovne kulture i
slobodnog vremena pojavili su se istodobno, što je razumljivo s obzirom na to da
predindustrijsko društvo nije poznavalo današnju razdvojenost posla i slobodnog vremena.
Kako navodi Maase (2008), industrija je čimbenik koji je prostorno i vremenski razdvojio
posao od ostatka života.
Industrijalizacija nije ostavila trag samo u slobodnom vremenu već na skoro svaki
segment svakodnevnoga života. Ekonomske i političke promjene morale su se odraziti i na
obitelj. Klasična obitelj, ili kako je Vera Stein Ehrlich naziva u svojem djelu Današnje dijete
(1936), patrijarhalna porodica, više ne može zadržati dotadašnja obilježja, gubi status
zaštitnika i glavne odgojne institucije. Kako navodi Stein Ehrlich, "Patrijarhalna porodica
držala se mnogo stoljeća (možda i nekoliko tisućljeća) u Evropi. U rimsko je doba bila već
potpuno razvijena. Tamo je otac porodice raspolagao životom i smrću, slobodom i ropstvom
članova porodice. U feudalno vrijeme postala je patrijarhalna porodica pogotovu jezgra
društvene zgrade, jer su se bili izgubili ostaci plemenskih veza. Tek u doba građanstva
izbijaju neke pojave koje slabe patrijarhalnu porodicu i pokazuju nove razvojne smjernice."
(Stein Ehrlich 1936: 11). Drugim riječima, obitelj koja je stoljećima bila jezgra društva
postupno se mijenja, sustav koji je stoljećima funkcionirao i činio se nepromjenjivim počeo se
„tiho“ reformirati. S dolaskom novih vremena vidljivo je kako patrijarhalna obitelj nije
sredina u kojoj ima mjesta i vremena za izgrađivanje prijateljstva, jednakosti i solidarnosti
koji su bili u duhu toga novoga vremena. Glavna promjena koju možemo uočiti u većini
kućanstava krajem 19. i početkom 20. stoljeća je smanjena proizvodnja, te odlazak ljudi sa
sela u gradove, muškarci prestaju biti samostalni zanatlije već odlaze na rad u tvornice, kako
4
to piše Stein Ehrlich (1936). Industrijalizacija donosi jeftinije proizvode koje su kućanice
donedavno same proizvodile kod kuće, pa tako postupno i žene odlaze iz domaćinstava u
potrazi za poslom. Kako se obitelji polako pretvaraju iz proizvođača u kupce, životni standard
postaje skuplji pa se tako te iste obitelji sele u male stanove ili kuće u najmu koje služe samo
za stanovanje, a nikako za proizvodnju. Ovaj se proces, naravno, različito razvija u različitim
društvenim slojevima. Među seljačkim stanovništvom patrijarhalna obitelj živi još snažnim
životom dok u radništvu ona postoji samo u nekim životnim formama.
Razdvajanjem posla i slobodnog vremena radnici su počeli raspolagati vremenom i
prostorom kojeg do tada nisu imali. Slobodno vrijeme koje nije imalo veze s poslovnim
obavezama i zadaćama najviše su osjetili radnici seoskog podrijetla. Radom u tvornicama
zarađuju financijska sredstva koja su mogli koristiti kako žele te se tako uživanje u
slobodnom vremenu integriralo u životnu svakodnevicu. Koliko god bila potreba za zabavom
i uživanjem, ona nije smjela ugroziti produktivnost nametnutu određenim zanimanjem i
drugim obavezama. Vera Stein Ehrlich, međutim, sugerira da su društvene promjene zahvatile
i djecu, i to u negativnom smislu, jer kod njih nestaje volja za radom, gubi se osjećaj dužnosti
te su djeca, baš kao i odrasli, u potrazi za uživanjem i zabavom: "Danas je učeniku škola samo
meze, a glavno mu je jelo, zabava, društvo. A društvo je: drugovi i drugarice ili drugarice i
drugovi i s tim u vezi : corso, sport, igre (plesovi), žurovi, bioskopi i t. d. I dodajemo tu još:
novine i Pitigrilli, jer treba imati i »štofa« za razgovor u društvu... Uživanje se osetilo kao
neka prirodna potreba, što »mora biti« i kada ono ostaje nezadovoljeno, nastaje jako čuvstvo
neugodnosti.«" (Stein Ehrlich 1936: 16). Riječ je o situaciji punoj konflikta, jer se mlade
generacije suprotstavljaju starima koje su odrasle u patrijarhalnoj obitelji i takvo ponašanje
vidjele kao izazivanje. Stein Ehrlich situaciju tumači kao otponac za različite vrste vršnjačkih
udruživanja. Dijete je u obitelji izolirano od svojih vršnjaka te potpuno ovisi o svojim
roditeljima, kako u ekonomskom smislu, tako i u tome da o životu uči od njih: "Ono je
izgubljeno u moru porodičnog autoriteta, pa će samo od sebe teško isplivati... Borba za
prestiž, uski krug kretanja, sva tehnika borbe odmjerena na malu porodicu, sve to stvara
strukture koje nisu nimalo prilagođene širem krugu djelovanja i života." (Stein Ehrlich 1936:
19). To su razlozi, sugerira Stein Ehrlich, da se dijete okreće omladinskim udruženjima gdje
više nije individua nego pripadnik zajednice istomišljenika. Dob djece pripadnika udruženja
se kretala od 11 do 17 godina i društva nisu bila isključivo muška. "Drugarski je ton zavladao
među omladinom i porušio je izoliranost djece u porodicama i pojedinim razredima.
5
Omladina je izvojštila pravo na provođenje nedjelje i praznika sa drugovima, ona je
organizirala ljetne tabore i veliku mrežu omladinskih konacista." (Stein Ehrlich 1936: 20).
Pozitivna i plemenita stvar koja je iznikla iz omladinskih druženja je interes za pedagoški rad
te tako nastaje generacija koja se borila za školske reforme kao i prava školaraca.
3. SREDNJA ŠKOLA
Krajem '20-ih godina prošlog stoljeća hrvatsko školstvo je podijeljeno na tri glavna
tipa: pučka (narodna) škola, srednja škola i sveučilište. Školstvo nije bilo centralizirano, kako
navodi Ivo Ursić, nego srednja stručna škola 1926. pripada Ministarstvu industrije, kako bi se
naglasila njena stručna strana. Također, Ursić navodi kako srednja škola toga vremena ima 3
glavna zadatka: spremanje đaka za sveučilište, izučavanje stručnjaka i formiranje
intelektualaca. Stvaranje hrvatskog intelektualca koji shvaća težnje i potrebe naroda trebao bi
biti prioritet svake srednje škole i upravo zato Ursić svaljuje krivnju na srednje škole zbog
nedostatka tog odgojnog momenta. S druge strane, srednjoškolci iskazuju ogorčenje
sustavom, posebice u djelu Srednjoškolci govore iz 1934. godine. U uvodnom poglavlju jasno
izražavaju kritiku postojećega sustava: "Naša današnja srednja škola počiva na sistemu
dogmatičnog podavanja gotove građe, naime, učenici primaju građu, a da kod toga sami ne
prolaze onaj put kojim se došlo do jednog naučnog rezultata. Prema tome, ovdje je potpuno
isključena svaka aktivnost đaka i objektivnost nastavne građe. Đak mehanički prima i po
potrebi mehanički reproducira tu građu, i time je funkcija đaka svedena na zadaću običnog
memoriranja, a da o onome što im se predaje i podaje uopće ne misle. Odatle proizlazi
djelovanje škole da učenikovo mišljenje svede na jedan određeni, skučeni obrazac i na
servilno slušanje. Jasno je, dakle, da se u ovakvoj školi ne može ni govoriti o slobodi
učenikova mišljenja... U teoriji dakle srednjoškolac uživa slobodu izjave svojih sudova i
zaključaka; on prema tome može da o postavljenoj temi, problemu kaže svoje mišljenje i da
zauzme stanovište, a pri »slobodnoj temi« da sam izabere ono što ga zanima. To je u teoriji."
(Srednjoškolci govore 1934: 31).
U tome se smislu tijekom tridesetih godina 20. stoljeća u časopisima i novinama
raspravlja o problemima obrazovanja i školovanja, pri čemu se mogu razlikovati dva
suprotstavljena gledišta. Jedno od njih zastupa Ivo Ursić koji sugerira reformu
srednjoškolskoga obrazovanja prema katoličkom svjetonazoru, baveći se u svojem tekstu više
6
duhovnim nego praktičnim. Zauzima se za stvaranje intelektualne mladeži sa novim
reformiranim odgojem, koji bi se sastojao od osnovnih predmeta kao što su hrvatski jezik,
povijest, zemljopis, etnologija i etnografija, što bi proizvelo hrvatske intelektualce koji su
dobro upoznati sa prošlošću naroda i spremni na rad kako bi ostvarili svijetlu budućnost za
svoj narod. Ursić također čvrsto zastupa ideju religijskoga obrazovanja čiji bi protagonisti i
nositelji bili svećenici:"Jaka ličnost, ličnost čiste duše, potpunog uvjerenja i povjerenja, u
negaciji samoga sebe, kada to viši cilj traži..." (Ursić 1941: 16), no s druge strane: "Odgojitelj
mora uzgajati omladinu na trajnim principima istine, pravde i dobrote. Odgojitelj, dakle ne smije iznositi
svoje lične političke nazore u svome odgajalačkom radu, isto kao ni svoje lične nazore na svijet." (Ursić
1941: 18). Ursić također inzistira na dostupnosti srednjoškolskoga obrazovanja i time širenja religijskoga
utjecaja. Škola mora biti pristupačna svima, bili siromašni ili bogati i bez obzira na udaljenost, jer nije
dovoljno samo otvoriti škole već omogućiti svima sposobnima pravo na školovanje.
S druge pak strane, dio srednjoškolske populacije, koju zastupa „grupa nadarenih
učenika“, kako sami sebe nazivaju u djelu Srednjoškolci govore, zalaže se za radikalno
drukčiji pristup obrazovanju. Riječ je o mladima koji su sami sebi zadali zadaću da upozore
učenike da zauzmu kritičniji stav prema današnjoj školi, te se bore za potlačenu mladež kojoj
škola predstavlja okove i ne daje im pravo glasa. Oni iznose probleme škole i "javno
mišljenje", zalažu se za potrebe reforme. Iako se njihovo djelo sastoji od anegdota o
profesorima i đacima, kroz njih možemo vidjeti pravu sliku tadašnjeg obrazovnog sustava i
postaje nam jasniji cilj njihove borbe. Osnovno obrazovanje daje svakome znanje da se snađe u
svakodnevnim situacijama, ili bi barem tako trebalo biti. Srednja škola mora omogućiti učeniku da
aktivnim sudjelovanjem u vlastitom odgoju dođe do znanja kako objasniti pojave oko sebe i stekne
realne poglede prema svijetu kao i vlastitom životu. Veliku ulogu tu imaju prirodne znanosti koje su
preferirane kao kamen temeljac obrazovanja u Srednjoškolci govore: "Odnos čovjeka prema prirodi
(uz odnos čovjeka prema društvu) jest temeljni problem na kojem se uzdiže shvaćanje o
svijetu. A prirodne nauke objašnjavaju odnos čovjeka i prirode. Religija, kao najstariji i
najprimitivniji nazor o svijetu, postavlja taj odnos na jednu mističnu podlogu tj. odnos
čovjeka i prirode svodi se na neumitnu volju demona, duhova, bogova, Boga itd. Nauka
pristupa tom. odnosu, ne s fantastične strane, već s jedne realne, objektivne strane. Ona taj
odnos postavlja kao odnose jednog niza prirodnih zakona, istražuje uzajamne, uzročne veze
tih zakona i stvara jedan naučni sistem koji omogućava čovjeku da bude što neovisniji od
prirode, štaviše, da i zavlada prirodnim silama. Prirodne znanosti pokazuju čovjeka kao dio
7
prirode, dižu veo tajne s prirodnih pojava, pokazuju zemlju u njenoj kozmičkoj zajednici i uče
čovjeka da snagom vlastitog razuma savlada sve zapreke koje mu priroda stavlja"
(Srednjoškolci govore 1934: 51). Srednjoškolci smatraju kako znanje, pogotovo prirodne
znanosti, razbijaju religijske i patrijarhalne predrasude o svijetu, nude drukčije perspektive.
Stoga izrazito naglašavaju važnost prirodnih znanosti: "Prirodne nauke daju materijal za
napredni nazor o svijetu koji je prije bio nužan i poželjan, ali danas je svakako opasan, jer
poljuljava temelje na kojima je izgrađeno današnje građansko društvo. U toj činjenici leži
izvor današnjeg paradoksa da škola vrši, s jedne strane, ulogu obrazovanja jednog kadra stru-
čnjaka (koji će za svoj budući posao biti dobro plaćeni), a s druge strane, vrše ulogu
zaglupljivanja srednjoškolaca s jednim reakcionarnim malograđanskim nazorom o svijetu."
(Srednjoškolci govore 1934: 54).
Ovo je zagovaranje prirodnih znanosti povezano i s odbacivanjem starih vrijednosti, a
s time je povezano i pitanje puberteta i seksualnog odgoja koje se također tematizira u knjizi.
"Seksualno je pitanje, dakle, pitanje općeg društvenog značenja, ali ono se pojavljuje u svojoj
najizrazitijoj formi kod omladine, a naročito kod srednjoškolske." (Srednjoškolci govore
1934: 62).
U dotadašnjem sustavu obrazovanja mladi su u pubertet, kao i seksualni odnos, ulazili
neupućeni, eventualno s nekim informacija mističnog sadržaja koje su usputno čuli ali nisu
bili dodatno informirani, i u tom su odgojnom segmentu zakazali roditelji i škola zbog ne
pružanja adekvatnog obrazovanja tj. zbog ponašanja kao da seksualnost kod mladih ne
postoji, kako se navodi u djelu Srednjoškolci govore (1934). S takvom vrstom
neinformiranosti mladi misle da je seksualno iskustvo jedino rješenje seksualnog pitanja, no
to nije lako ostvarivo, jer kupljena ljubav nije nadomjestak onoj pravoj, a većina mladih iz
siromašnih zajednica si takvo nešto nije ni mogla priuštiti, što se napominje i u djelu
Srednjoškolci govore (1934). Iz ovog možemo vidjeti da učenici traže bolje poznavanje
psihologije mladih, metode rada i pedagogije što je očigledno u srednjoškolskom obrazovanju
loše zastupljeno.
Spomenuta rasprava o školovanju jedan je od elemenata kojima se uspostavlja diskurs
o srednjoškolcima odnosno adolescentima. Zanimljiv je prilog tome još jedna knjiga u kojoj
se srednjoškolcima daje glas, prema posredno: riječ je o izvještaju Ivana Škreblina koji je
1942. godine objavio knjigu Ideali i krize srednjoškolske mladeži, u kojoj izvještava o anketi
8
provedenoj među srednjoškolskom zagrebačkom populacijom krajem 1940. godine, uz
opširne citate pojedinih anketnih odgovora. Škreblin u anketi ispituje mišljenje srednjoškolki i
srednjoškolaca o izboru zanimanja, nacionalnom pitanju, socijalnoj orijentaciji, religiji,
porodici, kao i o slobodnom vremenu i izvanškolskim aktivnostima. Što se tiče izbora zvanja,
učenici su najviše orijentirani prema svećenicima, liječnicima i profesorima, a ovo su neki od
razloga: svećeničko im je zvanje privlačno "Jer time bi mogao u današnja vremena mnogo
koristiti Hrvatskom narodu bilo u duhovnom pogledu bilo u kulturnom (što je moguće samo
dobrom svećeniku)" (Škreblin 1942: 11). Liječnik je drugo poželjno zanimanje: " Želio bih da
budem liječnik, jer bih htio pomoći onima koje je svijet zaboravio, za koje nema nigdje
mjesta" (Škreblin 1942: 13). O braku i porodici srednjoškolci imaju široku lepezu odgovora
od kojih je najpoželjniji model sretan brak koji donosi dom i miran život, te obitelj i djeca
koja će održavati katolička načela i biti odgajana i funkcionirati u hrvatskom duhu. Kao što
smo mogli vidjeti mladi, pogotovo dječaci traže zanimanje s kojim bi bili na korist narodu i
domovini: "Cilj moga života je u prvom redu dobrobit moje Domovine Hrvatske, a za mene
nije važno, kako ću živjeti.";"Moja domovina je u takovoj bijedi i krizi, da mora da dođe onaj,
koji bi je spasio. Ali nadam se, da će jednom doći čas, kad će doći iz strane zemlje onaj, koji
će nam donijeti slobodu" (Škreblin 1942: 20,22). Što se tiče nacionalizma, možemo vidjeti
kako je kod mladih bio vrlo zastupljen i to s određenom revolucionarnom notom. Kada je
riječ o socijalnoj orijentaciji, tu pronalazimo široku lepezu odgovora koji se temelje na
nacionalističkom, komunističkom, vjersko-moralnom i kapitalističkom načinu rješavanja
socijalnih problema, pri čemu su neki od srednjoškolskih odgovora vrlo zanimljivi: "... zato,
jer gospoda kapitalisti, popovi i ina bagra, koja ih podupire i služi im, živi u blagostanju, a
hiljade i milijuni ostalih moraju gladovati. Ali ako vi ne ćete (misli na Banovinu Hrvatsku) ili
ne možete da riješite te probleme, jer vam je glavni problem, da što više nakradete, sve u ime
pravde i Krista, onda si ne treba razbijati glavu za takvu sitnicu. Taj problem ćemo rješavati
mi mladež (napredna), radništvo i seljaštvo. Ne zabrinjuje nas čak ni problem, kako ćemo se
rješiti svemoguće gospode. Postoji samo jedno rješenje, za koje i vi znate" (Škreblin 1942:
26). Premda su komunistički srednjoškolci manjina i u odgovorima zastupljeni s manje od 5
%, njihova je retorika revolucionarna. S druge strane, nacionalno orijentirana mladež rješenje
socijalnoga pitanja vidi na drukčiji način: 1. Treba riješiti nacionalni problem, 2. Vlast trebaju
preuzeti najsposobniji, 3. Riješiti se stranaca, 4. Onemogućiti korupciju i 5. Provesti nužne
socijalne reforme. Zastupljeni su i vjerski, nekonfliktni prijedlozi rješavanja socijalnih pitanja:
"Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Dajte i dat će vam se" (Škreblin 1942: 28). Iz toga
9
možemo vidjeti da su mladi svjesni stvari koje se događaju oko njih i da proživljavaju tu istu
stvarnost i neimaštinu, ali isto tako mladi od svojeg okruženja prihvaćaju samo ono u što se
mogu uživjeti i ono s čime su upoznati. Također možemo vidjeti da se jedan dio mladeži
oduševljava Pavelićem, da je to zapravo većina, te postoji velika vjerojatnost da su mladi
svoja uvjerenja gradili prema nekom odraslome uzoru koji ih okružuje, i to ne nužno
roditeljima.
Zanimljivi su srednjoškolski odgovori o obitelji i školovanju. Nemojmo zaboraviti da je riječ o
vremenu promjene i poljuljanih svjetonazora u odnosu na one patrijarhalne zajednice, ali i školskog
sustava: "Sa roditeljima svojim sam dosta zadovoljan. Međutim mislim, da se oni više interesiraju za to,
da budem sit i obučen, nego za moje duševno stanje."; "Moj duševni odnos prema roditeljima je
nesnosan, jer me nitko ne razumije." i "U roditelje imam dosta povjerenja, ali često me ne shvaćaju.
Osim toga radije šutim, neću nikome reći svoje duševne boli. Prema bratu sam dosta iskrena, ali to ovisi
o predmetu i prilici" (Škreblin 1942: 41). Kada pogledamo ove odgovore dolazimo do zaključka da je
roditeljski odgoj u toj najkritičnijoj dobi podbacio i uviđamo promjene u duševnom proživljavanju
mladosti naspram prijašnjeg vremena. Izrazito je nezadovoljstvo roditeljima kao i težnja mladih da se
afirmiraju kao samostalne osobe te dolazi do promjena raspoloženja. Iz svega toga uviđamo i potrebu
tadašnje mladeži za ujedinjenjem u različita udruženja mladih.
Kao glavni problem škole kao odgojne ustanove mladi prepoznaju profesore i njihov
pristup predmetima koje predaju. Škreblin profesorsku nezainteresiranost i indolentnost
objašnjava dvojako: "teško materijalno stanje profesorskog i učiteljskog staleža, koje ubija
svježinu, mogućnosti isključivo bavljenja školom i napredkom povjerene mladeži. Napokon
jedna je teška zapreka današnjoj školi, što uopće nema sveobuhvatnog uzgojnog cilja."
(Škreblin 1942: 50). Kao što je već navedeno, srednjoškolke i srednjoškolci su nezadovoljni
predmetima koje uče napamet bez konkretnih obrazloženja, ali isto tako vidimo i zahtjeve za
nacionalnim odgojem u školama, za što se zalaže i Ursić. Škreblin svoje istraživanje,
međutim, vidi kao poticaj za jačanje pedagoške uloge zajednice: "Imade i nepravednih i
pretjeranih zahtjeva, no mladež živi u ekstremima, ispovijeda svoje životne nazore s vjerom u
budućnost i neosporivu pobjedu svojih ideala u želji za neostvarivim rajem na zemlji. Na
nastavnicima pak ostaje, da upoznaju dubinu mladenačke duše, njezina previranja i borbe, te
je vode s očinskom dobrotom i strpljivošću, dorasli velikoj svojoj pedagoškoj misiji."
(Škreblin 1942: 55).
10
4. SREDNJOŠKOLCI IZVAN ŠKOLE
Kao što danas škola nije jedini odgojni faktor, slična situacija je bila i 30-ih godina pa
kao odgojni faktor još promatramo obitelj i prijatelje, izvanškolsko društvo. Spomenute
promijenjene materijalne okolnosti utječu i na dinamiku obiteljskoga života. Roditelji su
zaposleni u tvornicama ili uredima, te malo vremena što mogu provesti sa svojom djecom nije
dovoljno. Jedan je od aktualnih društvenih simptoma i nedostatak poštovanja prema
roditeljima, kako ističe Ursić (1941) , koji upravo to smatra glavnim problemom koji dovodi
do rušenja roditeljskog autoriteta, a poslije i odgajateljskoga i profesorskoga autoriteta.
Okolina u kojoj se mladi kreću izvan doma i škole postala je bitan čimbenik pri odgoju
mladih. Bez roditeljskog i školskog nadzora ne zna se što mladi rade i u kakvim se krugovima
kreću, a ako ipak i saznamo da neki čimbenik vrši loš utjecaj pribjegavamo uporabi sile kako
bismo riješili situaciju što vrlo često završi neželjenim rezultatom, kako navodi Ursić (1941).
Ursić kao mjeru predlaže nadzor, što je jedan od ključnih pojmova u pedagoškom diskursu
toga doba. Mladima treba posvetiti više vremena i ne smije im se dozvoliti da lutaju, zahtijeva
Ursić (1941), mlade treba odmaknuti od loše sredine i nadoknaditi joj na drugi način sve što
gubi u svom odgojnom razvitku usred teškog stanja obitelji i društva.
Jedan je od važnih elemenata diskursa o srednjoškolcima i književnost. Ona se tumači
na dva različita, čak suprotstavljena načina. Prvi je onaj što ga zastupa Ursić, koji književnost
vidi kao opasnost: "Odgoj omladine je ugrožen lektirom svake vrsti, bez ikakove moralne i
literarne vrijednosti, lektirom, koja izazivlje najniže instinkte mladeži. Takova lektira je
ugodna mladeži, jer ona uzbuđuje, zanosi i zavodi te mlade duše, koje teže, da što prije i što
potpunije prožive sve." (Ursić 1941: 31). Ursić se na taj način nadovezuje na diskurs zabrane,
nadzora i propisa koji oblikuje dječju književnost od sredine 19. stoljeća. Ovaj bismo diskurs
mogli nazvati i preskriptorskim, a najbolje je ilustriran idejom o preskriptorima koji bi
propisivali koja je lektira pogodna a koje ne, te koji su najbolju obranu od nepoželjne lektire
vidjeli u izdavanju časopisa za mlade koje bi uređivali učitelji i mladi, a također bi u
časopisima izlagali svoje ideje i vrijednosti koje žele da mladi usvoje.
Drugi način govora o književnosti, afirmativan i antiautoritaran, slabije je
zastupljen u diskursu o adolescentima u ovome razdoblju. No iz anketa Ivana Škreblina može
se saznati da je književnost važan segment duševnoga života adolescencije. Tadašnja mladež
11
voli čitati romane i to kriminalističke, ljubavne, realističke, socijalne, psihološke,
naturalističke i povijesne. Roman koji hrani apetite mladih od 13 do 17 godina je pustolovni, s
autorima kao što su Jules Verne, Karl May i Alexandre Dumas. Oni ozbiljniji među njima
više su okrenuti realizmu, pa tu kao adolescentsku lektiru pronalazimo Zolu, Dostojevskog,
Gorkoga, Šenou, Novaka i druge. Interesantno, ali dvije knjige o srednjoškolcima koje
spominjemo u radu, Srednjoškolci govore i Sedmi be Jože Horvata, posve izostaju iz
odgovora adolescenata i adolescentica.
Kada je riječ o izvanškolskim aktivnostima, nikako ne bismo smjeli zaboraviti na
zabavu. Kao generacije prije njih, tako i one koje su ih naslijedile, tadašnji mladi traže utjehu
u glazbi i tako se pokušavaju izgubiti u njenim melodijama i tonovima, kako navodi Škreblin
(1942). Naravno, uz glazbu je uvijek dobrodošlo i društvo. Negativna strana te potrage je
druženje sa starijim društvom koje ima ili neka radikalna stajališta ili se trudi obmanom
prisvojiti mlade i znatiželjne umove u ostvarenju nekih svojim ambicija, kao što je prethodno
navedeno društvo proživljava krizu, mladi su dezorijentirani i traže svoju istinu, žele otklon
od autoriteta i njegovo osporavanje, a pripadnost grupi im postaje bitan element procesa
identifikacije i zato ako mladi upadnu u loše društvo donosi mnoštvo neželjenih posljedica o
kojima smo već govorili. Vera Stein Ehrlich naročito ističe upravo taj aspetk: "U različito je
doba zrelost i samostalnost djece i omladine vrlo različita. U doba bujnog građanskog
razvitka,osobito nekoliko decenija pred svjetski rat, omladina je ostajala naročito dugo
djetinjasta. Roditelji su svim mogućim sredstvima produljivali djetinjstvo. U građanskim
obiteljima tajili su pred djecom ne samo sve što se tiče spolnog života, nego i sve što se ticalo
financijske i ekonomske baze porodice, a isto su tako tajili i sve političke teme. Djeca nisu
smjela čitati novine, svi ormari sa knjigama bili su zaključani, a knjige, naročito knjige za
djecu bile su pune naglašene naivnosti. Djeca su redovito radila sve u tajnosti, upućivala se
medjusobno u spolne „tajne", čitala knjige i novine. Građanstvo u razvitku priuštilo je svojoj
omladini naročito dugi rok za školovanje, a pored toga samo još za neozbiljne se nova uloga
djeteta te se mijenja slika djeteta u literaturi, a što se točno dogodilo najlakše ćemo opisati
igre. Svjetski je rat zatekao ovu generaciju tako reći u dječjoj sobi. Dok su očevi bili u ratu,
omladina je brzo postala zrelom. Djeca su se brinula za opskrbu porodice, svagdanje brige im
nisu ostale tajnom. Osamgodišnja djeca iz gradova gdje je pučanstvo gladovalo išla su na selo
da pokupuju za porodicu životne namirnice. To su često bila i djeca iz građanskih krugova, do
tada pažljivo čuvana od svake ozbiljne brige. Siromašnija su djeca stajala pred aprovizacijom
12
čitave noći i nosila kući najnužnije za jelo. Preuzimanjem ovih funkcija ona su neopazice
postala gazde u kući. Mnoge su se majke tužile da ne mogu s njima izaći na kraj bez oca. Ova
su djeca preskočila deset godina predratnog razvitka" (Stein-Ehrlich 1936: 17-18). Što se
izlazaka i druženja tiče, iz Škreblinovih anketa saznajemo da se mladići vole više zabavljati u
ženskom društvu dok je ženama važnije veselo okruženje uz glazbu i razgovor, neovisno o
muškoj populaciji u društvu. Plivanje i skijanje, uz nogomet i klizanje, najomiljenije su
sportske aktivnosti tadašnje mladeži. Moda je svojevrsni ventil ili bijeg od stvarnosti, što
možemo vidjeti po nekim komentarima: "Ljudi teže za novim, pa makar i nedostojnim. Žele
da budu ljepši i savršeniji te izmišljaju ludosti, da sakriju crnu dušu." (Škreblin 1942: 99).
5. ADOLESCENTSKI ČASOPISI
Školski sustav 30-ih godina prošlog stoljeća nastoji proširiti svoje odgojno djelovanje
izvan okvira škole. Oruđe koje koristi u tome pothvatu su lektire, kao i časopisi za mlade koje
služe kao dodatna literatura. Tako škola ima sredstvo kojim mladima nameće svoje smjernice
u izvanškolskom vremenu. Časopise za mlade većinom objavljuju profesori i profesorska
udruženja. U vremenu do 1918. godine, kako navodi Štefka Batinić, u Hrvatskoj je pokrenuto
15 časopisa za djecu i mladež, a među prvim časopisima za djecu i mladež našli su se
Bosiljak, Smilje, Bršljan i drugi. U tom je periodu srednjoškolska mladež obuhvaćala dob od
10 do 18 godina. Tako je i Bosiljak bio časopis namijenjen mladima iznad 15 godina, a glavna
zadaća mu je bila "da na temelju i u duhu kršćanske prosvjete u mladeži budni nagnuće k
svemu što je dobro i plemenito, da ju potiče na svestran napredak na polju umnom i
stvarnom,..." (prema Batinić 2004: 35). Časopis Smilje nosi titulu jednog od najdugovječnijeg
časopisa, a počeo je izlaziti 1873. godine. Donosio je pjesmice, pripovijesti, bajke, zagonetke
i druge priloge, jezikom prilagođenim za tadašnje mlade čitatelje. Časopis je izlazio više od
70 godina, a to možemo vidjeti prema prilikama u kojim su se našli "nekritičkog podilaženje
novim prilikama i ideologijama, što bi svakako valjalo analizirati i valorizirati, kao i
cjelokupan odgojni aspekt Smilja, jer osim što je bilo poligonom za uspješne i manje uspješne
književne početke mnogih dječjih pisaca..., Smilje je odgajalo i obrazovalo generacije djece i
mladih."(Batinić 2004: 41). Časopis koji nas najviše zanima u ovom razdoblju svakako je
Pobratim, zabavan i poučan list za odrasliju mladež. To je bio prvi časopis namijenjen
isključivo adolescentima: "Časopis je s jedne strane trebao promicati "svestrano znanje" i tako
pomoći učenicima u svladavanju zahtjevnih školskim obaveza, a s druge strane pružiti im
13
"valjan uzgoj", jer "izvanškolski odnošaji utječu u uzgoj mladeži silno a često i pogubno, da
samo nastojanje škole ne dotječe" (Batinić, 2004: 46). Prvi broj časopisa Pobratim ugledao je
svijetlo dana 1891. godine i izlazio je 25 godina. Cijelo je vrijeme izlaženja ostao vjeran
istom konceptu, a sastojao se od poezije, proze, publicističkih priloga, životopisa poznatih
svjetskih ličnosti, te objavljuje i književne pokušaje učenika. Za Pobratim možemo reći da je
njegova misija bila pouka, zabava i odgoj budućih intelektualaca.
Novo doba izbacilo je nove ciljeve i promijenilo pravila "igre", u književnosti se počinje
javljati nova dobna skupina koja obuhvaća mlade do 25 godina, a ti mladi se nazivaju
adolescentima u koje spadaju i studenti, kako navodi Štefka Batinić (2004). Adolescentski
časopisi u razdoblju tridesetih godina 20. stoljeća namijenjeni su čitateljicama i čitateljima do
18 godina i dalje su snažno vjerski ili ideološki obilježeni. Suradnici tih listova su i dalje
srednjoškolci i profesori, a postupno počinju surađivati i građanski književnici. Od časopisa
koji su tada počeli izlaziti Omladina i Mladost su bili najpopularniji. Kako navodi Štefka
Batinić: "Prvi poslijeratni časopis je Omladina, koju 1918. u Zagrebu pokreće Društvo
hrvatskih srednjoškolskih profesora. Omladina je trebala nadomjestiti prijeratni Pobratim, što
znači da je namijenjena srednjoškolskoj mladeži, pretežito gimnazijalcima. Dio članstva je
1921. istupio i osnova Zagrebačku sekciju Jugoslavenskog profesorskog društva. Ona je već
sljedeće godine počela izdavati Omladini konkurentsku Mladost." (Batinić 2004: 20). Glavna
tematika Omladine bila je kultura i umjetnost, a po uzoru na tradiciju surađivali su sa mladim
čitateljima. Iako je bila riječ o srednjoškolskom časopisu, uradci koji su objavljivani u
časopisu mogli bi se usporediti sa onima na akademskoj razini. Ciljevi i zadatci koje si je
uredništvo Omladine postavilo su sljedeći: "..glavni im je cilj bio pružiti našoj mladosti list, u
kojem će naći istinski odraz samih sebe. To je imao biti list, kojim bi se dao prvi putokaz u
životu najmlađim našim prijateljima i pružio u isti mah štivo vrijedno, dobro i poučno., ...kada
se i odrasli i ispravno odgojeni ljudi bore u sebi samima, ne znajući pravo, gdje će naći istinu,
a gdje laž. Taj zadatak je svet i velik, a to je: stvaranje iskrenog i poštenog hrvatskog
podmlatka, usađujući u mlada srca iskru čovječanske ljubavi, visoke etike i kulture; stvaranje
pravog čovjeka i pravog Hrvata, koji će znati cijeniti svoj narod, svoju slobodu, svoj visoki
poziv i koji će se naučiti podnositi sve eventualne opasnosti, koje nas i naš narod mogu još
snaći u životu." (prema Batinić 2004: 69). Časopis Omladina doživio je puni procvat sa
izlaskom konkurentskog časopisa Mladost, ali zbog orijentiranosti hrvatskoj opciji uslijed
političkih pritisaka polako se gasi. Zato Mladost ima jasan i politički prihvatljiv program:
14
"Svrha je listu, da odgoji i stvori jednu brojno jaku i modernu nacionalnu generaciju, koja će
biti prožeta dubokim osjećajem narodnog jedinstva bez plemenskih podvojenosti i u toj
suradnji da okupi sve jugoslavenske radnike i cjelokupnu srednjoškolsku mladež." (prema
Batinić 2004: 76). Kao što se može vidjeti, Mladost je naginjala jugoslavenskoj opciji.
U periodu između dva Svjetska rata, 1918.-1945. u Hrvatskoj je izlazilo ukupno 37
dječjih i adolescentskih časopisa. Neki su od njih trajali godinama, a neki godinu-dvije. Brojni
časopisi koji su izlazili u tom periodu nisu bili osobito kvalitetni pa im nisu pomagale ni
kvalitetnije ilustracije ni komični sadržaj. Uz Omladinu i Mladost važno je spomenuti još
neke časopise koji su ostavili trag u tom vremenu, poput katoličkog dječjeg časopisa Anđela
čuvara, potom Mala mladost, Mladi stražar i još brojni drugi. Što se tiče uređenja časopisa,
kao što je već navedeno, uglavnom su ih uređivali srednjoškolski profesori, a pisali su i
profesori i učenici, te ponegdje i novinari i književnici. Kako navodi Štefka Batinić, urednički
je posao u tom razdoblju bio gotovo u potpunosti muški, a jedina je iznimka bila učiteljica
Zora Ruklić koja je uređivala časopis Smilje od 1937. do 1939. godine.
O časopisima svjedoče i srednjoškolci u knjizi Srednjoškolci govore, gdje se čitanje
časopisa povezuje sa socijalnom odgovornošću, a adolescentski se časopisi smatraju posve
neadekvatnim za srednjoškolsku populaciju: "Postoje danas omladinci koji se sami obrazuju i
koji životni problem rješavaju realno. Mi vidimo kako se većina srednjoškolaca pretplaćuje i
čita listove sa socijalnom tendencijom, koji su namjenjeni naprednim intelektualcima i
proletarijatu. Ujedno postoji težnja srednjoškolaca za jednim naprednim omladinskim listom
kojeg će sami uređivati i gdje će moći slobodno izražavati svoie misli. Ovi srednjoškolci ne
čitaju »Mladost« i »Omladinu« kao poučnu i zabavnu knjigu, već sa sažaljenjem promatraju
ove literarne blezgarije. Oni traže sami sebi knjigu, a izdanja stranih i domaćih pisaca sa
socijalnom tendencijom nalaze kod njih najviše odziva." (Srednjoškolci govore 1934: 84).
15
6. ROMANI U SVESCIMA
Sa razvojem tehnologije u 19. stoljeću novinski su izdavači u Engleskoj došli na ideju
da književna djela objavljuju u dijelovima, kao podlistak novinama. Poslije se to mijenja, te
romani u svesku izlaze neovisno o novinama, kako to tvrdi Maase u svojem djelu
Bezgranična zabava: Uspon masovne kulture 1850-1970 (2008).
Mnogi autori, uključujući i Maasea, masovnu kulturu smatraju fenomenom koji je
iznikao s pojavom radničke klase, njihovim novima pravima i potrazi za zabavom. Promjene
postaju uzrok širenja različitih oblika zabave poput sporta, glazbe, plesa, filma, radija i poslije
televizije, a najzastupljeniji su bili tiskani mediji poput novina i romana u svescima.
Tiskovine su imale samo jedan cilj, a to je laganom i senzacionalnom pričom zainteresirati
čitatelja koji se ne namjerava previše udubljivati u pružene sadržaje, kako to tvrde Majhut i
Lovrić u radu SENZACIJONALNO!!! - ZABAVNI LIST (2013). Taj su cilj najbolje ispunili
romani u svesku, zadovoljavajući potražnju čitatelja široko dostupnom jeftinom razbibrigom
koja je postajala sve popularnija. Početkom dvadesetih godina 20 stoljeća štampala se
zabavna beletristika, no poslije se, s povećanim brojem čitatelja iz radničke klase, krenulo u
tiskanje avantura sa razbojničkim, kriminalističkim i detektivskim sadržajima, poput
primjerice priča o Sherlocku Holmesu. Pojavu romana u svesku, kako sugeriraju Majhut i
Lovrić (2013), u Hrvatskoj je teško vremenski smjestiti. Rani oblik izdavanja u svesku na
području Hrvatske Majhut i Lovrić (2013) pronalaze u Karlovcu s izdanjem Tisuću i jedne
noći Dušana Lopašića 1881. godine, dok 1894. godine u nakladi Adlera i Piska izlazi roman
koji nalikuje na masovno popularan roman u svesku. Riječ je o Sienkiewiczevom romanu
Ognjem i mačem. Adlera i Piska slijedili su još mnogi ali bez većih uspjeha, sve do 1925.
kada je nakladnička kuća Male novine iz Sarajeva napravila prekretnicu sa svojim
marketinškim trikovima, prvi svezak je bio besplatan, a ostale je trebalo kupiti ili se
pretplatiti. Jednako su se tako reklamirali i besplatni svesci uz pretplatu na određene novine.
Važan je element velikoga uspjeha popularnih romana jeftini proizvodni proces, kao i
činjenica da se knjige nisu mogle prodavati na kioscima gdje bi bile dostupne široj javnosti,
dok romani u svescima nisu spadali pod zakonsku odredbu o neprodavanju na kioscima, kako
navode Majhut i Lovrić (2013). To su definitivno bitni čimbenici što se "...u razdoblju između
1925. i 1933. u Hrvatskoj se pojavljuje veliki broj izdanja, nakladnika i paralelno izdavanih
romana koji su bilježili izuzetno visoku nakladu i uživali nenadanu popularnost. Dakle, sve
16
ono što zahtijeva i sa sobom nosi popularno u mediju romana u svescima." (Majhut, Lovrić
2013: 358). Kako su romani u svescima u svojim različitim oblicima dostupni u Hrvatskoj
duži period, teško je odrediti s kojim je romanom sve započelo, ali zato možemo reći kada je
sve kulminiralo. "Popularnost romana u svescima kulminirat će početkom 1928. godine, kada
se na knjižarskom tržištu može pronaći četrnaest različitih paralelnih romana, koje se moglo
kupiti na kioscima, poštanskom pretplatom ili kod kolportera. U tom se vremenu bilježi i
jedini roman koji je izlazio četiri puta tjedno: Crna Nataša ili Ljubav lađara s Volge'. „Izlazi
4 puta nedeljno: utorkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom. Taj eksperimentalni tjedni ritam
izlaženja očito je bio na samom rubu naprezanja čitateljske spremnosti na kupovanje, jer se
više nije ponovio." (Majhut, Lovrić 2013: 361). Kao što smo već naveli, razdoblje između
1925. i 1933. bilo je najplodnije što se tiče romana u svesku. Vjerojatno je razlog tome u
kulturno-socijalnoj, ali i političkoj situaciji toga vremena.
Prvi svjetski rat donio je velike preokrete i protresao sve strukture, kako u svijetu, tako
i u Hrvatskoj. U periodu prije Prvog svjetskog rata najveći dio Hrvatske sastojao se od
seoskog stanovništva smještenog u patrijarhalne zajednice što se započinje mijenjati
pojačanom industrijalizacije početkom 1914. Industrijalizaciju prati pojačano naseljavanje
gradova, a s time dolazi do većeg broja radničkog stanovništva. Jedna od strukturnih
promjena koja je događa u pozadini je povećana uloga žena u društvu. Kako su muškarci
odlazili i ginuli u ratu, žene su morale preuzeti muške poslove poput rada u tvornicama ili
vođenja seoskog gospodarstva. Kako se uloga žena u gospodarstvu, i društvu povećala, tako
se povećavalo i njihovo nezadovoljstvo svojim položajem u istom društvu koje im nije željelo
dati pravo glasa. U Hrvatskoj se po tom pitanju nije ništa promijenilo ni 1917. kada je Sabor
izglasavao promjene zakona kojim bi žene dobile pravo glasa, makar su žene imale velike
saveznike u Stjepanu Radiću i Mariji Jurić Zagorki, kako navode Majhut i Lovrić (2013).
Kako političkim putem nije išlo, žene su spoznale druge načine za podizanje glasa i širenje
ideja, a jedan od tih načina su bile dnevne novine sa svojim prilozima. Iako s malim
zakašnjenjem naspram razvijenijih europskih zemalja, i u Hrvatskoj je došlo do procvata
popularne književnosti koje je praćeno formiranjem nove čitateljske publike i njezina
čitateljskog ukusa. Riječ je o publici koja može izdvojiti određenu sumu novaca tjedno, ne
smije biti previše obrazovana i čitateljski je manje zahtjevna. Ciljna je publika zapravo bila
radnička klasa. Kako navode Majhut i Lovrić (2013), publika hrani glad romanima u
svescima i naslovima poput Tajne ruskog carskog dvora, Trovateljica, Tajne dvorca
17
Habsburg... a većina je svojim temama namijenjena ženskoj publici. Još jedna grupa
"gladnih" čitatelja u Hrvatskoj bili su mladi, adolescenti, iako romani u početku nisu bili
namijenjeni njima, a Majhut, Lovrić (2013) spominju i korištenje marketinškog trika tadašnjih
prodavača gdje su naglašavali pikantne sadržaje na naslovnici romana kao i oznaku zabrane
prodaje mladeži. Kada se adolescenti prepoznaju kao bitna publika dolazi do pokretanja
tiskanja lektire u svescima, kao i romana Karla Maya ili Julesa Verna. Naravno, ništa od
navedenog ne bi bilo moguće u tako velikom broju da nije došlo do promjene u svakodnevici
većine stanovništva. S novim životom u gradu, mijenja se i svakodnevica nekoć seoskog
stanovništva, rad više nije cjelodnevna okupacija već se povezuje s odlaskom na posao, a
slobodno vrijeme je sve ostalo. Sa reformama životnog stila i pojavom odgovarajuće publike,
radničke, ženske, mladenačke, na scenu stupa fenomen koji nazivamo romani u svesku.
Dakako, svemu tome je pomogao i napredak u tehnologiji tiska te je tako odlazak na kiosk i
kupovina romana u svesku postala uobičajena stvar. Čitanje je uvjerljivo predstavljalo
najrasprostranjeniji oblik zabave koje je svoj vrhunac dosegnulo u periodu između 1925. i
1933. a uključivalo je i radničku klasu, adolescente, žene i muškarce.
7. ADOLESCENTSKI ROMAN
U razdoblju tridesetih godina 20. stoljeća mladi se čitatelj pojavio kao književni
potrošač, koji, kako sugerira Aleksandar Flaker, „upravo je taj čitalac stajao tada pred
sudbonosnim izborom: svojom klasno-političkom odlukom.“ (Flaker 1983: 330). Flaker,
pišući o književnosti i čitateljskim mogućnostima toga razdoblja, književnost dijeli prema
političkim uvjerenjima čitatelja. Lijevo orijentiranome čitatelju kao primarnu lektiru određuje
Krležu sa romanima kao što su Na rubu pameti i Banket u Blitvi, a tu su još i Maksim Gorki i
Jack London, kao i druga dijela popularnog beogradskog izdavača Nolit, dok se na književnoj
desnici koja je bila manje zahtjevna, ali zato jako ograničena u pogledu lektire, čitaju Ognjišta
Mile Budaka, kao svojevrsna protuteža Krleži, kako to navodi Flaker (1983). Naravno, osim
Budaka i Krleže, mladi čitalac toga doba imao je i dobar odabir trivijalne književnosti poput
Marije Jurić Zagorke i njezinih povijesnih romana ili avanturističkih romana Karla Maya koji
su dobili na popularnosti objavljivanjem u sveščićima. Sienkiewicz i Kumičić i dalje su
omiljeno štivo nacionalno motiviranih čitatelja, kako ih Flaker naziva. Također, Flaker
prepoznaje oblikovanje novoga književnoga polja koje još ne definira: "Unutar međuprostora
18
između kanonizirane »lijeve« književnosti u rasponu od Krleže do Gorkog i socijalno
angažirane književnosti u prijevodima s jedne strane, a trivijalne književnosti s druge strane,
pojavila se proza koja je prvenstveno bila namijenjena mladom čitaocu, ali je ujedno imala i
naglašene društvene funkcije koje nisu bile samo pedagoške naravi.” (Flaker 1983: 332).
Flaker, međutim, u daljnjem nabrajanju ne razdvaja dječju od adolescentske književnosti, te
nabraja prijevode Ericha Kästnera Emil i detektivi 1931., potom Tončeka i Točkice, Hrabrog
razreda profesora Justusa, kao i romana Junaci Pavlove ulice Ferenca Molnara, koji Flaker
očito tumači kao adolescentski roman koji je motivirao čitaoce tridesetih godina sa svojim
modelom zaraćenog svijeta. U Molnarevu romanu djeca vode obrambeni rat za svoj životni
prostor, no premda je roman socijalno motiviran, Flaker utvrđuje da Molnarov tekst nije
prihvaćen na čitalačkoj ljevici, što potvrđuje da Flaker ne razlikuje dječji od adolesecntskoga
književnoga sustava. Naime u tom kontekstu spominje i „izvorna djela hrvatske književnosti
za djecu“, kao što su Vlak u snijegu(1933) i Družba Pere Kvržice (1933) Mate Lovraka u
kojima prevladava školska tematika i ruralna socijalna obilježja, no ne uzima u obzir više od
jednoga stoljeća razvoja hrvatske dječje književnosti do toga doba. No s druge strane, Flaker
upozorava da je upravo tih godina književnost sa školskom tematikom postigla u Hrvatskoj
veliki uspjeh kod čitalačke publike, i to ponajprije srednjoškolske. Flaker spominje roman
Rubikon (1935) Zygmunta Nowakowskog, koji je pisan “s perspektivom odrasloga
pripovjedača koji rekonstruira gledišta vlastite adolescencije, postavljao pred čitaoca dileme
izbora, od seksualno-erotskog do socijalno-političkog., ...usmjeravajući ga preko efemernosti
seksualnih avantura prema ljubavnom zajedništvu mladih, ali i stavljajući ga pred pitanja
kulturne, nacionalne, socijalne i političke orijentacije. ...Nowakowski vodi svoga mladoga
intelektualca prema socijalizmu i radničkoj klasi, ali upravo ga ovdje i napušta, ne dopuštajući
mu da pređe klasni Rubikon" (Flaker 1983: 335). Nadalje spominje i Ödöna von Horvátha i
njegov roman Mladež bez Boga (1937), koji je napisan kao "pripovijest nastavnika pred kojim
se pojavljuju pitanja moralno-etičkog izbora u uvjetima njemačke škole Hitlerova vremena s
fabulom koja potječe iz kriminalističkog romana, pa taj postupak, kao i opća koncepcija
svijeta fašističke Njemačke kao svijeta »bez boga«., ... Pripovjedačeva oporba vladajućem
sustavu motivirana je u romanu ponajprije njegovim moralnim stavom, traženjem »istine« i
»boga« u svijetu koji ne poznaje moralnih kategorija." (Flaker 1983: 336).
U hrvatskoj se književnosti također pojavljuje roman koji se zbiva na ograničenome
prostoru školskih učionica kao mikrokozmosu intelektualnih i socijalnih zbivanja i težnji
19
tridesetih godina: riječ je romanu Sedmi be Jože Horvata, obajvljenome 1939. godine. Horvat
piše o životu u zagrebačkoj srednjoj školi. Flaker navodi i roman Nikolaja Ostrovskog Kako
se kalio čelik tvrdeći da je riječ o najutjecajnijoj adolescentskoj lektiri toga razdoblja:
"Neposredno prije fašističke invazije i poslije nje, okupiranim su mladim Zagrebom kolali
šapirografirani tekstovi još jednog »omladinskog« romana koji je unutar omladinske ilegale
doživio svoju specifičnu kanonizaciju i kojemu je bilo namijenjeno da svojom jasnom
aksiologijom djeluje na norme ponašanja mladih revolucionara." (Flaker 1983:337).
7.1 Krleža kao adolescentska lektira
Kako tvrdi Flaker, za lijevo orijentiranog čitatelja Krleža je bio na vrhu ljestvice
čitanosti, i to u okviru adolescentske lektire, kao i izvan nje. U vremenu prije Drugog
svjetskog rata Krleža je određen okvirima socijalne literature koja se čita bez kritičkog
razgraničavanja, recitira se na omladinskim priredba, pa kasnije i u partizanima, kako to tvrdi
Maja Bošković-Stulli u Pričama iz moje davnine (2007). O tim vremenima poslije su govorili
mnogi ugledni političari poput Vladimira Bakarića ili Franje Tuđmana, o vremenima
obilježenim Krležinim revolucionarnim utjecajem na mlade, također navodi Bošković-Stulli
(2007). Krleža se čitao u parkovima, školama, mladi su bili opčinjeni njegovim djelima pa se
tako udruživali i u čitalačke skupine ili, kako se to nazivalo u ono vrijeme, u omladinske
čitaonice. Naravno, zbog okolnosti koje su tada vladale često je u tim istim čitaonicama
dolazilo do nesklada i podjele zbog sukoba ambicija i različitih shvaćanja pojedinaca. Krleža
se čitao kao borbeni barjaktar ljevice, premda su ga poslije na istoj strani osuđivali kao
otpadnika i heretika. Naravno, bilo je i onih koji su se družili bez društvenih prostorija, izvan
organizacija i bez političkih ambicija, zainteresirani samo za njegovu književnost,
intelektualci fascinirani Krležinom književnošću. Među njima se nalazio i Mladen Čaldarović,
urednik srednjoškolskog lista Polet, koji se u tom periodu družio sa Majom Bošković-Stulli i
njezinim društvom, te je kasnije sam priznao da je poslan kao član Partije kako bi razorio
njihovo društvo, " Mladen mi je poslije mnogo godina ispričao da je njega tada poslala Partija
k nama sa zadaćom da pokuša rasturiti naše društvo, ali se on, došavši među nas i slušajući
naše razgovore, toliko zagrijao za nas da mu to više nije padalo na um." (Bošković-Stulli
2007: 49). Kakav duboki trag je Krleža ostavio na sudionike toga vremena Bošković-Stulli
najbolje opisuje riječima: "Nadam se da sam na primjeru kruga svojih prijatelja barem
donekle pokazala kako smo upravo čitajući Krležu cijenili, s jedne strane, umjetničku slobodu
20
nasuprot jeftinoj književnoj utilitarnosti a, s druge, to nas je povelo i do neovisna mišljenja i
prava na sumnju. Krleža odista nije javno govorio o onome što je znao o događanjima u
SSSR-u (u onim je danima ipak bilo i razloga tome), ali je svojim aluzijama i
protudogmatskim mišljenjem, oblikovao duhovne strukture, kojima je takav sustav morao
unaprijed biti zazoran. Taj način razmišljanja ostavio je u nas sretnijih, koji smo preživjeli
onaj rat, u kasnijemu životu dubok trag, pa i onda kad su nas različite životne krivulje
dovodile do kompromisa." (Bošković-Stulli 2007: 64-65). Možemo zaključiti da je Krleža
svakako bio jedan od intelektualnih nositelja toga predratnog vremena, te dobivamo uvid o
mladima toga perioda, njihovima željama, adolescentskom stanju uma.
7.2 Joža Horvat - Sedmi be
7.2.1. Periodizacija
Govor o adolescentskom romanu u hrvatskoj književnosti predstavlja bolnu točku,
ponajviše zbog svoje nepripadnosti postojećim, definiranim književnim sustavima, kako tvrdi
Dubravka Zima u svojem djelu Kraći ljudi (2011). Također, "Nedječji književni sustav tretira
adolescentski roman i adolescentsku književnost jednako kao i dječju, ne smatra ga svojim
sastavnim dijelom i n e proučava." (Zima 2011: 337).
Roman Sedmi be, iako nije samoniklo djelo, i dalje plijeni posebnu pažnju. Horvat nije
usamljen kao domaći autor toga perioda, a iz Škreblinove ankete možemo zaključiti da postoji
bogata strana književnost koja pokriva to tematsko područje. Kao što je ranije navedeno, a
Škreblin potvrđuje: "Knjige iz školskog, đačkog života također imadu uspjeha kod mladeži i
dolaze kao najmilije u izjavama mladeži. Dok nabrajaju Rt dobre nade, Rubikon, Učenik
Gerber je svršio, Mladež bez Boga, i t. d. potpunoma šute o dvjema našima: Srednjoškolci
govore i Sedmi be. Koliko je poznato, knjiga Sedmi be, se čitala davno poslije zapljene. Te su
knjige uglavnom bile uz vlastito iskustvo, đacima vrelo za ocjenjivanje škole, profesora i
njihovih nedostataka." (Škreblin 1942: 61-62).
Roman Sedmi be Joža Horvat napisao je u svojim ranim dvadesetim godinama i u
njemu izražava ton i revolt koji osjeća prema represivnoj instituciji škole, kako to zaključuje
Majhut (2013). Horvat je svoj roman oblikovao kao učenički dnevnik koji prikazuje svijet iz
21
učeničke perspektive. Također, Majhut dalje navodi da Horvat koristi "naizgled originalnu
pojavu mi-pripovjedača u Sedmom be, u kojemu ne samo da čitatelj ne saznaje identitet mi-
pripovjedača: razred, grupa u razredu, dva učenika, već je svjestan njegove neprestane
fluidnosti i promjenljivosti." (Majhut 2013: 314). U takvoj se pripovjednoj strategiji ogleda
utjecaj prevođenih romana koji su presudno utjecali i formirali čitateljsko, pa potom i
autorsko iskustvo. Aleksanda Flaker očigledno to uzima u obzir, Sedmi be interpretira kao
preteču proze u trapericama u hrvatskoj književnosti (Flaker 1983).
U Horvatovom romanu Sedmi be, podnaslovljenim Iz dnevnika jednog srednjoškolca,
radnja se odvija tijekom jedne školske godine, precizno datirane u periodu između 24. rujna
1935. i 15. svibnja 1936. godine. Roman je pisan u obliku dnevnika gdje Horvat prihvaća
stajalište mladoga pripovjedača, koji je član razredne zajednice, ali se u cijelom romanu ne
pojavljuje kao lik. Mladi pripovjedač je istovremeno i pasivan i aktivan lik ako ga tako
možemo nazvati. Kako ga Dubravka Zima (2011) opisuje, on je pasivan u kontekstu
pripovjednog, a aktivan u činu pripovijedanja gdje se unutar učeničke skupine sukobljava s
tadašnjim vladajućim obrazovnim, kulturnim i socijalnim strukturama.
7.2.2. Struktura
Struktura romana, podređena dnevničkoj formi, u potpunosti je posvećena sedmom be,
kao razredu i školi koju pohađaju, prateći tijek školske godine sa svim formalnim i
neformalnim sadržajima, od izvannastavnih obaveza i organizacije nastave do svađa, sukoba
i događaja u razredu. Horvat kroz svoje djelo osporava kulturne i društvene strukture, a
počinje sa osporavanjem škole kao odgojne ustanove. Školski život se odvija u čvrstim
vremenskim okvirima, lokacijama i definiranim međuljudskim odnosima tj. klasama, gdje
možemo vidjeti Horvatovu opoziciju socijalnom uređenju.
Sedmi be je podijeljen na nekoliko skupina, "cercle", "buržujski kvart" i "treći stalež",
koje se razlikuju po karakteru. "(...)"cercle", u kojem su okupljeni najomiljeniji đaci, dobri
pjevači i loši učenici., (...)"buržujski kvart". Čine ga uglavnom sva odlična đaka, neobično
nadarena i kolegijalna, tri do četiri štrebera, jedan degenerik, nekoliko "fosila" i par
"prelaznih oblika". Ostale praznine ispunjuje "treći stalež" bezimenih duša, koje su najsretnije
da se za njih nikad ne čuje, da ih se ne vidi i da po liniji manjeg otpora skližu iz razreda u
razred." (Horvat 1981: 5). Također, povremeno se pojavljuju likovi izdvojeni iz mase poput
Milana, Likote, Miceka te nekih profesora.
22
Kroz roman pratimo suživot dviju suprotstavljenih struktura koji s odmicanjem
školske godine postaje sve napetiji, što dovodi do povremenih sukoba i izražavanja
nezadovoljstva društvenim uređenjem i obrazovnim sustavom. Tu moramo uzeti u obzir
autorovu usporedbu škole i državnih aparata, primjerice zatvora, koji se proširuje i na
izvanškolski prostor, kako to ističe Flaker (1983) i potkrepljuje citatom: "Za vrijeme odmora
vukli smo se kao lešine od zida do zida, slični kažnjenicima u zajedničkoj ćeliji. U kasnu se
jesen pretvaraju mnoge kuće u sive vlažne tamničke izbe, i mnogi u njima čame sa sličnim
izražajem lica..." (Horvat 1981: 32). U pojedinim dijelovima dnevnika možemo vidjeti i
osporavanje uloge crkve u obrazovnom sustavu putem ismijavanja: "No prije nego li je Bog
dospio kazniti te strašne odmetnike, oni su se sami počeli kažnjavati za kriva tumačenja, to
jest — svaki je od nas pribjegao što snažnijim dokazima, samo da što uvjerljivije dokaže
svoju ispravnost. Luter je zviznuo zaušnicu svetom Augustinu, a ovaj mu je udarcem noge
izbio heretičko sveto pismo. Neki su crkveni oci popadali na koljena i vapili za pravednom
osvetom." (Horvat 1981: 19). Horvatov se pripovjedač izruguje državnim ustanovama,
primjerice usporedbom školskog zahoda sa saborom: "Već sama spoljašnost upozorava
novajliju da to nije običan zahod, kao kod kuće ili na željezničkoj stanici, već da je nešto
posebno — ne zahod nego prije neka skupštinska dvorana, tako — neki mali sabor i mjesto
gdje se odlučuju važne stvari, gdje padaju često historijske odluke presudne po daljnji
razvitak cjelokupne naobrazbe srednjoškolaca" (Horvat 1981: 8), ali isto tako to isto mjesto
postavlja kao prostor slobode: "Zaista, što bi mi đaci, da nam direktor zatvori zahod i ukine
tako našu jedinu slobodnu katedru?" (Horvat 1981: 9).
Također treba napomenuti da ćemo kod Horvata teško pronaći ironiju povezanu s
nacionalnim, što tumači Flaker: "Ovo odustajanje od ironičnog odnosa prema nacionalnoj
tradiciji i mitologiji, koji bi bio primjeren takvom tipu proze i školskoj temi, razumljivo je iz
političkog konteksta godine 1939: djelovanja pisca na ljevici u vrijeme neriješena
nacionalnog pitanja..." (Flaker 1983: 325). Primjereno vremenu kojim je označen dnevnik, ali
i u duhu vremena kada je knjiga objavljena, mnoge neobičnosti koje privlače pozornost
usmjeravaju nas prema izravnoj ratnoj prijetnji. Tako se npr. zahod uspoređuje s "gradom
nakon plinskog napadaja" (Horvat 1981: 9), a završetak polugodišta opisan je u stilu ratnih
izvještaja: "Rat koji je vođen kroz ova četiri mjeseca prekinut je načas, tek toliko da profesori
srede rezultate i da nam u đačke knjige unesu sliku našeg položaja nakon one besramne
januarske ofenzive. To januarsko bubnjanje uništilo nam je prilično živaca, a njezin rezultat
23
proglasio nam je Štef neposredno iza sjednice: Dva mrtva i osamnaest što teže što lakše
ranjenih" (Horvat 1981: 49). Kada govorimo o oponiranju zabranama, čitajući roman
možemo naići na izravni politički jezik, primjerice na cedulji koja je kružila razredom:
"Nađimo se na istoj liniji svi: i »carska« i »cercle« i »kvart« i pružimo zajednički otpor
zbornici i onima koji stoje u njezinoj službi. Budimo složni, budimo čvrsti!" (Horvat 1981:
100). Kao što je navedeno, autor kroz djelo različitim primjerima pokazuje svoje
nezadovoljstvo, pa usporedbama pokušava napraviti otklon od autoriteta i osporavati ga, a
ujedno se bavi problematiziranjem društvene zbilje.
Naposljetku, kako navodi Flaker (1983), struktura Sedmoga be temelji se na
osporavanju odgojnih više negoli obrazovnih, općih građanskih više nego državnih struktura
kao struktura vlasti i na zahtjevima za prostorima slobode, s druge pak strane na izrazito
društveno-odgojnom procesu. Također, strukturu Sedmog be odlikuje težnja realnosti,
počevši od pisanja u obliku učeničkog dnevnika u kojem se pred čitaocem odvija život jedne
zagrebačke gimnazije, pojavljuju se kolege, učenici sa svojim imenima, kratkim značajkama,
fragmentima njihovih iskaza. Gimnazija je muška, pa stoga nema djevojaka, nema ni ljubavi,
autor posve izbacuje erotični segment, postoji samo gdjekad prikrivena čežnja i zaljubljeni
par koji promatraju kroz prozor učionice. No, kako radnja u romanu odmiče, gubi se na
realnosti, iz skupine se sve više izdvajaju pojedini likovi s izrazitom težnjom da se pretvore u
socijalno motivirane karaktere kao nosioce zbivanja. Na površinu isplovljavaju dva temeljna
lika, nosioca radnje, Milan i Likota.
Vrhunac napetosti u romanu nastupa pred sam kraj, u njihovu ideološkom i klasnom
sukobu. Likota, profesorski sin kojega nitko ne voli, optužuje Milana za vrijeđanje školskog
ravnatelja i profesora. Škola istragu o događaju provodi kratko i pristrano, i premda su dokazi
nedorečeni i iznuđeni silom, nevini Milan je krivo osuđen pod lažnom optužbom. Tako lažno
optuženi Milan, pripadnik „cerclea" i vječni borac za pravdu, postaje prisiljen napustiti školu.
Milanovim odlaskom završavaju i dnevnički zapisi o dogodovštinama sedmog be. S
političkog stajališta, Milan stoji čvrsto na političkoj ljevici, dok Likota pripada političkoj
desnici, štoviše, on je označen kao ničeovac1 iz izrazito građanske obitelji.
Zadnja scena romanu daje političku intonaciju, s Milanom kao glavnim likom u
nefunkcionalnom društvenom uređenju tridesetih godina prošloga stoljeća. Bez obzira što je
1 Ime njemačkog filozofa tada se povezivalo s fašističkom ideologijom (Flaker 1983: 328).
24
prošlo gotovo 80 godina od vremena radnje u romanu, možemo ga povezati i s današnjom
situacijom, tj. nemoći maloga čovjeka naspram državne mašinerije. Iako je imao potporu
cijeloga razreda, Milan je i dalje optužen, a Likota kao negativni junak uživa zaštitu profesora
i ravnatelja te nastavlja svoju doušničku djelatnost, što je zapravo pravi razlog sukoba Milana
i Likote. "Milan i Likota su, naime, bivši prijatelji čije se prijateljstvo prekida kad Milan
posumnja u Likotine motive za prijateljstvo nakon dječakova nespretnog pokušaja otkrivanja
misterioznih tajnih organizacija u koje je Milan navodno uključen....upozoravajući suučenike
na Likotino doušništvo. Situacija se razrješava Milanovim isključenjem iz škole, što znači
Likotinu pobjedu, odnosno nedvosmislenu nadmoć društvene strukture koju u tom primjeru
predstavlja Likota." (Zima 2011: 340).
Pobuna pozitivnog junaka može se gledati kao pobuna samoga autora protiv tadašnjeg
nefunkcionalnoga društvenog sustava te tako posljedice te pobune također imaju društvenu
implikaciju. Bez obzira što Milan napušta školu, moralna pobjeda je njegova, njemu pripada
budućnost.
Jedna od stvari koju možemo zamijetiti čitajući roman je jezična različitost dviju
sukobljenih strana. Profesori se koriste standardnim jezikom, dok kod srednjoškolaca
možemo vidjeti određeni otklon. Te nam jezične odrednice pomažu pri određivanju narativne
strukture romana u odnosu "mi", grupa mladih i "oni", predstavnici autoriteta, kako navodi
Zima. Također, iako na prvi pogled vidimo sukob i ideološki nesuglasice dviju protivničkih
struktura, razmišljajući malo više o tom problemu mogu se uočiti i druge implikacije. Kako
navodi Zima, riječ je o "... politički motivirana pobuna protiv vladajuće strukture, a djelomice
i sukob dvaju ideoloških stajališta, u kojima se gube prijašnji oponentski odnosi i
uspostavljaju novi na temelju ideološkog opredjeljenja. Milanova pobuna počinje kao sukob
sa suučenikom, a ne s pripadnikom oponentske strukture." (Zima 2011: 341). Također poslije
vidimo kako Milanovu pobunu pasivno podupire njegov razrednik, pripadnik protivničke
strane, iako to, nažalost, ne mijenja njegov položaj, a u cijelom je romanu prisutna borba
prema suprotnoj strukturi bez obzira na posljedice. Kako piše Zima, "...dječaci iz sedmog be
svoju aktivnu suprotstavljenost oponentskoj grupaciji (profesori, odrasli) artikuliraju posve
neposredno: štrajkom protiv profesora francuskoga, koji završava profesorovim priznanjem
poraza, što implicira i profesorovo priznanje ravnopravnosti svojim učenicima, zatim
suprotstavljanjem svećeniku što također završava svećenikovim porazom te, naposljetku,
Milanovim iskazom kojim profesoru obznanjuje što učenici zapravo misle o svojim
25
profesorima i školi" (Zima 2011: 341), a dopunjuje se Horvatovim citatom: "Mene bi samo
zanimalo, kako vi svojim radom dižete i izgrađujete u nama moralne principe. U nižim
razredima podijeljujete ukore, a u višima - kad ste podigli moral - vi istjerujete iz škole. Čini
mi se, da tu nešto nije u redu...
-Ne, gospodo, to se zaista samo tako pričinja. Vi ste zaboravili, da svi ljudi nisu jednaki, i tu
leži odgovor na vaše pitanje. Kad ja tumačim, jedan će zapamtiti ovoliko, drugi onoliko, a
treći uopće ne će ništa znati. S moralom je isto tako. Jedan postaje moralan, a drugi ne će i
srlja u propast.
U razredu je bila tišina. Milan je zatvorio knjigu pred sobom i nastavio:
Mislim da škola danas ne vrši pravu odgojnu funkciju i da tu ulogu ne može ispunjavati tako
dugo, dok ne nađe mogućnosti da u isti čas djeluje odgojno i na našu okolinu izvan škole.
Evo, u školi smo samo pet sati na dan, a devetnaest izvan nje. Vjerujte, ako netko živi
uređenim životom izvan škole, taj će sa mnogo sigurnosti biti i u školi dobar i solidan đak. A
oni kojima je izvanškolski dan ispunjen siromaštvom, brigom i psovkama roditelja, a noći
pune svađe i teških uzdaha, bit će vjerojatno lošiji đaci, koji će s vremenom - da prikriju i
nadoknade sve to - početi varati i roditelje i vas, samo da održe isti korak s ostalim kolegama,
da ne ostanu posljednji, potisnuti, odbačeni. Za njih je škola samo jedan dio teškog i bolesnog
dana, i vidite, gospodine profesore, to je ono u čemu škola ostaje danas bespomoćna i,
vjerujte, misleći samo na to, ja sam izrazio sumnju u odgojnu vrijednost današnje škole."
(Horvat 1981: 21-22)
Kada pokušavamo iščitati roman Jože Horvata, Sedmi be u kontekstu razvoja
hrvatskoga dječjega i adolescentskog romana ovaj se roman uklapa u spomenute predodžbe o
djetetu tridesetih godina 20. stoljeća. Horvatovi likovi su adolescenti ograničeni na jedan dio
svoga života, ne individualizira pojedine likove osim dvojice protagonista te Židova Slaveka i
siromašnog Miceka, ali već samim time, kako navodi Zima, upućuje na mogući model
književnog konstruiranja lika adolescenta. Zahvaljujući konstrukciji "pozitivnog junaka",
uzdignutog iznad razrednog kolektiva, ovaj je tekst prihvatio norme modela neposredno
odgojne funkcije kakav se već bio razvio u ruskoj sovjetskoj književnosti. Roman ponajviše
karakterizira otklon od standardnog jezika (samo profesori, tj. suprotstavljena strana koristi
standardni jezik), osporavanje autoriteta u koji bi trebali neupitno vjerovati, pripadnost
skupini istomišljenika, problematizirale društvene zbilje i njezinih mehanizama, itd. Iako
roman sam po sebi nema čvrsti doticaj sa popularnom kulturom kao što je slučaj sa prozom u
26
trapericama, sa svim svojim obilježjima možemo ga smatrati čvrstim prethodnikom tog
književnog žanra:
"Milan dobiva priliku na kraju romana svoj iskaz potvrditi i u stvarnom životu,
realizirajući na taj način svoju najavu borbe protiv autoriteta, ali u opsegu kojem se nije
nadao. Autoritet kojemu se dječak suprotstavlja ponajprije je školski, ali je jednako tako i
društveni, pa i politički. Za razliku od junaka proze u trapericama, koji suprotstavljanje
autoritetu sublimiraju stvaranjem oponentske kulture ili pak fizičkim napuštanjem prostora u
kojemu je autoritet na djelu, kako pokazuje Flaker, Milan odabire aktivno suprotstavljanje i
posve je spreman prihvatiti posljedice." (Zima 2011: 243) U Horvatovom romanu, Milan i
njegovi suborci svjesni su svega što se događa oko njih, te da je njihova borba, borba s
vjetrenjačama za koju unaprijed znaju da ne mogu pobijediti, ali točno to daje određenu čar
ovom djelu i karakterizira ga kao dio adolescentnog književnog sustava, kako tvrdi Zima
(2011)
27
8. ZAKLJUČAK
Početak 20. stoljeća donio je mnoge promjene, kako u Europi tako i u Hrvatskoj. Sve
je započelo s industrijalizacijom koja je kao lavina postala okidač za sve druge promjene pod
ekonomskim i političkim utjecajem, promjene u društvenim okruženjima i infrastrukturama.
Početak 20. stoljeća predstavljao je prevratno, ali i mračno vrijeme za mlade u Hrvatskoj.
Iako im se život olakšao s pojavom industrijalizacije, neke od novonastalih potreba brzo su se
integrirale u životnu svakodnevicu. Bio je to pojam slobodnog vremena koji je uz uživanje i
zabavu sa sobom donio negativni trend nestajanjem volje za radom i gubitkom osjećaja
dužnosti. Ako to usporedimo sa današnjim vremenom, vidjet ćemo da se tu nije puno
promijenilo jer svako vrijeme donosi novi teret mladima: kao što je to početkom 20. stoljeća
bila industrijalizacija koja je donijela pregršt novih mogućnosti, tako je u današnje vrijeme
riječ o ekonomskoj krizi koja je obuhvatila svaki segment ljudskog života, protresla društvo i
dovela do problematiziranja društvene zbilje u kojoj jaz između mladih i starih generacija
izgleda nepremostiv. Vremena se mijenjaju, a problemi ostaju slični. S današnjeg stajališta,
adolescenti tridesetih godina prošlog stoljeća su po nekim stvarima prolazili bolje nego
današnji, iako su imali manje, bili su socijalno bogatiji, družili su se i izlazili, provodili
vrijeme uz dobar roman ili časopis, naravno nije ni njima cvjetalo cvijeće sa borbama za
političku prevlast, predratno vrijeme, ograničivanje slobode izražavanja. Zato današnju
mladež možemo najbolje okarakterizirati kao glavnog junaka u prozi u trapericama, a to su
osobe, pasivne, bez ciljeva, gradski marginalci suprotstavljeni svijetu odraslih, ali začahureni
u svoja 4 zida, nažalost bez snage, volje i znanja za revolucionarnim promjenama u našem
društvu kao što su to radili mladi tridesetih godina kroz časopise i djela poput Srednjoškolci
govore i roman Sedmi be Jože Horvata.
Da ne govorimo samo o krizi koja je obuhvatila društvene prilike kao ponovljenom
trendu tu je prodavanje proznih kao i drugih djela uz tiskovnu štampu na kioscima, naravno u
ovo vrijeme nije više toliki naglasak na mladu publiku koliko na radničku klasu i okretanje
profita.
Nažalost, kada uspoređujemo ta dva perioda s obzirom na mogućnosti u kojima
živimo, kao da se i dalje vodi bitka koja je tada započela. Osjećaj koji nas može prožimati je
jedino sram i to ne zbog naše nemoći, nego zbog volje da nešto pokrenemo, promijenimo. A
28
pojedinci koji su spremni poduzeti nešto, kao da proživljavaju roman Sedmi be, iako kod
naših junaka vidimo samo borbe, bez naznake za boljim sutra. Smatram, kada bi se današnji
adolescenti ugledali na borbe i ono što su proživljavali adolescenti s početka 20. stoljeća
konačno bi se mogli pomaknuti sa ove mrtve točke, te zajedničkim snagama izboriti ideale i
želje obiju generacija.
29
9. LITERATURA
Batinić, Štefka. 2004. Zabava i pouka dobroj djeci i mladeži. Hrvatski časopisi za djecu i
mladež od 1864. do 1945. Zagreb: Hrvatski školski muzej
Bošković-Stulli, Maja. 2007. Priče iz moje davnine. Zagreb: Matica hrvatska
Flaker, Aleksandar. 1983. Proza u trapericama. Zagreb: SNL
Horvat, Joža. 1981. Sedmi be (Iz dnevnika jednog srednjoškolca). Zagreb: Mladost
Majhut, Berislav. 2013. Bijela područja i crne rupe - Povijest hrvatske dječje književnosti. U:
Veliki vidar - stoljeće Grigora Viteza. Zagreb: Centar za izdavačku djelatnost Učiteljskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Majhut, Berislav / Lovrić, Sanja. 2013. "SENZACIJONALNO!!! - ZABAVNI LIST": Nove
nakladničke strategije romana u svescima početkom tridesetih godina 20. stoljeća. U: Veliki
vidar - stoljeće Grigora Viteza. Zagreb: Centar za izdavačku djelatnost Učiteljskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Maze, Kaspar (Maase, Kaspar). 2008. Bezgranična zabava: Uspon masovne kulture 1850-
1970. Beograd Službeni glasnik
Stein Ehrlich, Vera. 1936. Današnje dijete Problem savremenog odgoja, Zagreb: Atlas
Šreblin, Ivan. 1942. Ideali i krize srednjoškolske mladeži. Zagreb: Preporod
Ursić, Ivo. 1941. Problemi srednje škole i srednjoškolske mladeži u Hrvatskoj. Zagreb:
nepoznati izdavač
Više autora. 1934. Srednjoškolci govore. Zagreb: Grafika
Zima, Dubravka. 2011. Kraći ljudi. Povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu.
Zagreb, Školska knjiga
30
10. ŽIVOTOPIS
Ivan Božić rođen je u Zagrebu. Osnovnu školu završio je u Vukovini, a srednju
strukovnu školu sa zvanjem elektrotehničara u Velikoj Gorici. Godine 2004. upisuje Prometni
fakultet u Zagrebu kojeg napušta nakon prve godine studija. Nakon toga biva pozvan u
vojsku, te 2006. započinje sa služenjem civilnog vojnog roka u OŠ Vukovina gdje obnaša
dužnost pomoćnog knjižničara. Godine 2007. upisuje preddiplomski studij kroatologije na
Hrvatskim studijima u Zagrebu koji završava 2011. i time stječe titulu prvostupnika. Iste
godine upisuje nastavnički smjer na diplomskom studiju kroatologije. U slobodno vrijeme
piše kratke priče i pjesme. Osnivač i bivši član "Gathering Team" Hrvatska Udruga za
Promicanje Informatičke Kulture, te jedan od začetnika "Crotaku" društva za promicanje
japanske kulture. Govori engleski i njemački jezik.
31
Summary
Beginning of the 20th century was a revolutionary, but also a dark time for young
people in Croatia . This paper shows adolescents and literature of the early 20th century. In
the beginning we meet with the decay of the patriarchal family because of industrialization
which leads to lifestyle changes that affect education, family relationships, and life of
adolescents. A large role had the two world wars that have left their toll on this generation of
young people and their parents as well. Exactly these events were fertile ground for literature
in Croatia, including magazines for young people and other extracurricular activities around
which young people gather. It is a period marked by novels in volumes, Krleža as adolescent
reading , breakthrough of foreign adolescent novels as well as appearing of our literary works
like Srednjoškolci govore and a novel by Horvat Sedmi be.
Keywords: Teens, literature, patriarchal family, industrialization, magazines, Krleža, reading,
Horvat
Top Related