Život piše najljepše priče
-
Upload
alencia-flamand -
Category
Documents
-
view
260 -
download
4
description
Transcript of Život piše najljepše priče
Žamor na ulici naglo je utihnuo, a slučajni prolaznici zastali
su u nijemom iščekivanju...
Par savršeno oblikovanih nogu iskoračio je iz velike crne
limuzine. Elegantne cipele, vrtoglavo visoke potpetice, izazovna
haljina koja prati liniju tijela...
Pogled se potom dizao do lica koje bijaše zaklonjeno velikim
crnim naočalama. To lice, to savršeno lice, više nije bila
nepoznanica. Njezina pojava plijenila je pažnjom i nigdje nije
mogla proći nezapaženo.
Kosa koja se prelijeva u vatrenom odsjaju crvenih nijansi, u
snažnom je kontrastu s mačkasto plavim očima. Visoko položene
jagodice davale su njezinom licu notu profinjenosti. Nakon dvije
operacije nosa napokon je mogla biti zadovoljna svojim profilom.
Usta su joj bila meka i zavodljiva. Kad bi se nasmijala, otkrivala je
nisku bisernobijelih zubi.
Sve u vezi njezinog izgleda bilo je savršeno. Nije ni moglo
biti drugačije. Već se naviknula na poglede uperene u nju, lagano
gurkanje laktom. Ljudi bi se okretali na ulici.
- Evo je, Rujana Matić - šaputali bi. Samo su se poneki
usudili prići i zatražiti autogram. Uživala je u pogledima koje je
izazivala gdje god da se pojavila. Djelovala je tako prokleto
samouvjereno da nitko od nazočnih nije mogao pojmiti da su joj
noge hladne kao led, da drhti od straha.
Nevjerojatno, ali ova hladna, ledena kraljica premirala je od
straha. Ona se vraća. Kao da proživljava déjà vu...
1000 € BONUS
- Zašto sam uopće odlučila doći? - pitanje je bilo besmisleno.
Rujana je jako dobro znala zašto se vratila. I to nakon punih
dvadeset godina.
Nije željela propustiti ovu priliku.
Slavilo se dvadeset godina mature! Nakon toliko godina
ponovno je tu, na istom mjestu. Susrest će ljude koji su obilježili
četiri godine njezina života. Najtužnije i najtraumatičnije godine.
Život je podsjećao na natjecanje, tko će više, bolje. Ali
najhitnije je bilo - uhvatiti najboljeg frajera. Bilo ih je nekoliko.
Zlatni dečki, nedostižni...
- Za mene uvijek nedostižni - bolno se prisjećala. Psihijatrica
koju je ponekad posjećivala, mišljenja je da su to važne godine,
godine mladenaštva, prvih ljubavi.
- Ma kakve ljubavi? - mogla bi se nasmijati. Godine
mladenaštva tražile su savršenstvo, a Rujana je bila daleko od toga.
Bila je bačena na marginu, ismijavana, vrijeđana, omalovažavana.
Cure bijahu poput pupoljaka koji tek trebaju biti ubrani. Sve
one znale su da se tamo negdje nalazi onaj pravi. Mit o savršenom
strancu bio je obilno podgrijavan maštarijama. Rujana nije maštala.
Prerano je otkrila svu surovost života. Bila je ružna i neugledna, a
slike prošlosti, kadar po kadar, sada se izmjenjuju pred njezinim
očima.
Prisjećala se pogleda punih omalovažavanja i podsmjeha.
Bili su to njezini vjerni pratioci duge četiri godine. Nakon mature
godine su prohujale u bitkama života.
Prije dvadeset godina otišla je kao gubitnica. Sada će
ponovno vraća kao...
Pobjednica? Ili možda kao velika glumica?
Nevažno. Uostalom, bila je nemoćna oduprijeti se znatiželji.
Izgarala je od želje da vidi što se dogodilo sa svim tim ljudima,
njihovim životima, snovima. Što se dogodilo sa svim onim zlatnim
djevojkama zbog kojih je prolila tolike suze.
- Jesu li još tako zlatne ili je sjaj u međuvremenu potamnio? -
pitala se.
O kad se samo sjeti! Svih onih podsmjeha, upiranja prstom,
šaputanja, zloće. Ružne slike ostale su utisnute u koru njezinog
mozga, nije ih se mogla riješiti. Kad se samo sjeti Viktorije, te žlice.
Koliko ju je samo puta sanjala! Budila se oblivena znojem drhteći
pod poplunom, hvatajući dah. Ali nije to bila samo Viktorija. Tu je
bila i Blanka, Irena, Vanja, Milana...
Prestala ih je sanjati, ali sada se želi suočiti s njima. Licem u
lice. Pokazati im. Nasmijati se i nestati. Ali bilo je tu još nešto.
Zapravo netko. Netko koga je, također, sanjala sve ove godine.
Taj veliki i snaži dečko za kojima su se sve otimale i čije su
poljupce prepričavale. Patrik, njezina skrivena fantazija. Fatalni
frajer koji vjerojatno i ne zna da ona postoji. Naravno da nije znao
jer u te duge četiri godine gimnazije ionako nije postojala. Bila je
samo mali sivi miš koji je želio biti nevidljiv.
Ali večeras će saznati! Rujana se itekako pobrinula da je više
nitko ne zaboravi. To bijaše njezina misija. Vratiti se, o da vratiti se
na mjesto zločina. Vratiti se samo s jednim ciljem.
Pokazati im da je nisu uništili.
Nasmijala se i izašla iz auta. Po svemu sudeći bit će to
njezina noć.
I njezina najveća uloga. Uloga za koju se pripremala punih
dvadeset godina. Rujana je znala da će je izvesti maestralno.
1000 € BONUS
Nitko nije ni mogao slutiti kako je mali sivi miš koji je sjedio
u zadnjoj klupi i grickao krajeve olovke ili nokte, bio toliko
ambiciozan.
No, ambicija možda i nije prava riječ. Ambicija je bila samo
mali dio, djelić njezinog sna, njezinih težnji, upornih nastojanja.
Mnogo je razmišljala o tome. Na kraju je zaključila da mora biti
zahvalna svima onima koji su je tretirali poput otirača. Da nije bilo
tih konstantnih omalovažavanja i vrijeđanja, vjerojatno se u njoj ne
bi rodio onaj prkos. Prkos koji ju je gurnuo "preko ruba", oblikovao
je na način da se više ne mora sramiti sebe, svoje prošlosti.
Nervozno provjeri svoj odraz u velikom ogledalu. Zbog čega
li je još tako nesigurna? Sigurna je da izgleda bolje od svih onih
koji su joj nekad ulijevali strah u kosti, zagorčavali život.
Ona, Rujana Matić, glumica za koju se otimaju, glumica koja
može birati, božanstvena žena, žena svjetskog glasa. U posljednjih
pet godina bila je na vrhuncu svoje karijere, proputovala toliko
gradova i zemalja na svih pet kontinenata, odsjedala u luksuznim
hotelima, letjela prekooceanskim avionima, družila se bogatim
bankarima,brodovlasnicima, slikarima, intelektualcima... Muškarci
su ludovali za njom, bespogovorno joj ispunjavali svaku želju. Više
se nije se trebala brinuti za novce, plaćanje računa. Imala je novac,
uspjeh, slavu.
Imala je sve.
Ili skoro sve?
Po mjerilima koja su vladala u društvu, Rujana je uspjela.
Hvata poglede pune odobravanja, pritajenog divljenja. Nije
se obazirala jer imala je svoja previranja. Ne shvaća zašto je i dalje
oblijeva znoj? I zašto ima grčeve u želucu? Nije li već odavno
morala prerasti takve osjećaje? Pogotovo u vezi ljudi koje je davno
ostavila iza sebe.
- Ili ipak nisam? - pitala se.
Ne, nije ih ostavila iza sebe... Sve ove godine kao daje živjela
samo za ovaj dan. Dan kad će se pojaviti ovjenčana slavom.
Uspjehom. Dan kad će je Patrik konačno primijetiti.
- Diši, diši - govorila je samoj sebi dok je nesigurnim
koracima ulazila u predvorje velikog hotela. Osjećala se baš kao u
trenucima kad je izlazila na kazališne daske. Pokušala je
preusmjeriti misli, smiriti se, ali uzalud. Sirah je bio sve jači.
Kao da ju je prošlost od koje je bježala ponovo sustigla i sada
joj želi zariti zube u vrat, isisati i posljednju kap samopouzdanja.
Duhovi prošlosti dugo su je progonili.
Strah od siromaštva, poniženja koja je trpjela, nikada je
zapravo i nisu napustili. Fino su se ugnijezdili, i kao vlaga nataložili
u Rujanine kosti. Nije postojao način da ih se riješi. U životu ne
postoji čarobna gumica. U životu postoji samo volja i rad na sebi.
Bez obzira na to koliko se trudila, koliko je vremena prošlo,
vjerojatno nikad neće zaboraviti suterenski stan i zidove obložene
vlagom. Ta prokleta vlaga! Kao da se uvukla u nju, u svaku koščicu
njezinog tijela. Izbijala je iz svake pore.
1000 € BONUS
Majka koja se ubijala od posla i nikad nije imala vremena.
Nikada joj nije ispekla kolač, pomilovala po licu, poljubila ili
pročitala bajku za laku noć. Nikada se nije nasmijala. Nikada joj
nije izgovorila niti jednu lijepu riječ, nije je ohrabrila. O kako bi joj
samo život bio lakši da ju je ponekad utješila. Mogla joj je reći kako
će biti bolje. Nikad to nije učinila. Nije bilo utjehe, ni riječi
ohrabrenja kod njezine majke.
A zašto i bi? Razloga zasigurno nije imala. Rujana pamti
njezine ispucane ruke i umoran pogled. Masnu kosu i duboke crne
podočnjake u kojima se utapao njezin prazan pogled, miris znoja i
očaja svakodnevice. Život zasigurno nije ispunio majčina
očekivanja.
Svog oca Rujana nikada nije ni upoznala. Slučajno je
pronašla neke njegove slike i ostala osupnuta. Čovjek na slici bio je
ljepotan, prekrasnih crta lica. Majka je podivljala kad ju je zatekla
daje pronašla i usudila se zaviriti u tu, dobro čuvanu kutiju
uspomena.
- Kako se usuđuješ, kako se usuđuješ, ti... -majka od bijesa
nije mogla ni izgovoriti - ti... gaduro mala, ista si ko on! Đubre od
čovjeka, đubre!
I dok su udarci pljuštali po njezinom malom i krhkom tijelu,
Rujana je zadržavala suze. Nije ni pisnula. Osjećala je kao da je ona
kriva za sve. Svakako je bila kriva što je kopala po majčinim
stvarima. Ali zar je to tako strašno? Nisu li sva djeca po prirodi zna-
tiželjna? Uostalom, ta samo je željela odgovor na pitanje tko je
njezin otac.
- Oprosti, mama - uspjela je izgovoriti.
- Ostavio me... ostavio s malim djetetom, pobjegao glavom
bez obzira... ostala sam sama... s tobom... moj vlastiti otac izbacio
me na cestu... Ko pseto... - jecala je. Rujana je uvukla glavu u sebe,
poput kornjače.
Osjećala se krivom. Da njezina majka nije ostala u drugom
stanju, sigurno bi joj život danas bio drugačiji.
Bilo je teško odrastati s takvim teretom.
- Da, ja sam kriva. Ja sam kriva - grižnja savjesti mučila ju je,
progonila.
Dugo vremena pristajala je biti žrtva. Predugo stajala na
vjetrometini. Dopuštala da je šibaju pogrdnim riječima, ranjavaju
ružnim pogledima. Dobivala je niske udarce koja još bude
neugodna sjećanja, a vraćaju se kao strašne noćne more. Negdje je
pročitala da svaki čovjek ima pravo na život, na sreću. Uspjeh.
Formula uspjeha bila je relativno jednostavna - ponašaj se kao
otirač i gazit će te.
- Upravo tako - razmišljala je. - Moja je majka mislila da
nema pravo na sreću i cijeli je život provela kao otirač. Ne želim
biti otirač, ne želim, ne želim...
Imala je trule zube, mišje sivu kosu koja se lijepila za leđa
poput prekuhanih špageta. Male zrikave i uplašene očice sa
strahom su gledale u veliki svijet. Kosti su stršile ispod bijele
gotovo prozirne kože prošarane plavičastim venama.
Nosila je isprane stare hlače, košulje izjedene od moljaca,
rastegnute, ružne. Ništa nije imala, čak ni prijateljicu.
Željela je izgledati nevidljivo. Željela je neprimijećeno proći
kroz školu s tim debelim naočalama, užasnom garderobom...
Djevojke koje su je okruživale izgledale su kao s neke druge
planete. Njezina je sramežljivost, njezini kompleksi nezaustavljivo
1000 € BONUS
su rasli. Znala je da nikada neće postati punokrvna pripadnica
šarolikog šminkerskog društva, a to bijaše nešto stoje željela više
od svega.
- Da me bar primijete... - poželjela je toliko puta. Ali uzalud.
Znala je da se to neće dogoditi.
Trebalo je preživjeti školu, tu najvažniju i najtežu dionicu.
Bilo je bolno. Rujana je malodušno plivala u mutnoj bari
svakodnevnog života. Još nije ni zakoračila u avanturu zvanu život,
a već je bila puna bolnih otisaka. U društvenoj igri bila joj je
podarena loša kombinacija. Bila je neobična mješavina sivila i
teške turobnosti, a voljela je lijepo, imala je ukusa. I bila je bistra,
brzo je shvaćala, a prezirni pogledi puni omalovažavanja ranili su
njezino srce više no što je itko mogao zamisliti.
Iako su karte koje je izvukla bile su daleko od dobitnih,
shvatila je da mora igrati najbolje kako zna i umije. Nakon srednje
škole, gotovo preko noći, donijela je odluku. Instinktivno je
osjećala da su ljudi koji nemaju što izgubiti, spremni na najveće
rizike. Nikad nije požalila što je otišla jer sve ostalo je legenda.
Viktorija je pogledala muža s mješavinom ogorčenja i
divljenja. Ah, kako joj je taj napuhanko samo išao na živce. No
ništa zato. Stisnut će zube i još jednom, odglumit će savršeni bračni
par. Uostalom, bili su već tako dugo skupa, praktički su srasli jedno
o drugo. Poput dudovih svilaca.
Tako je to bilo već punih petnaest godina. Glumili su
predano, na daskama koje život znače, a kod kuće, unutar četiri zida
situacija je bila nešto drugačija. Ipak, bilo je podnošljivo. Za
razliku od mnogih drugih bračnih parova, oni su se još držali.
A kako i ne bi?
Ta, bili su zlatni par još od... pokušala se prisjetiti, no makar
i s vremenskim odmakom, činilo se kao da su oduvijek bili
savršeni. I on i ona. A tek u kombinaciji!
Viktorija Koršić, prekrasna plavuša, čarobnog osmjeha. Već
je u prvom razredu srednje škole stekla titulu najljepše djevojke. Ne
samo u razredu već i u cijeloj školi. Bila je ljepotica, ona zanosna
djevojka koja je mamila poglede gdje god da se pojavila.
Bila je ponosna što je prirodna plavuša. Njezina kosa, gotovo
bijela, prelijevala se u raznim nijansama boje suhog zlata. Nos joj je
bio lijepo oblikovan, a jagodice visoko položene, istaknute.
Njezine prekrasno oblikovane usne ponekad su se izvijale u
očaravajući smiješak, a ponekad u neprijateljsku grimasu. Ovisi o
tome tko je stajao pred njom. Zubi su joj bili lijepi, možda za
nijansu premali, ali to nipošto nije umanjivalo divljenje prema
majstorski isklesanim crtama lica.
Oči bijahu definitivno ono najljepše na njoj. Krupne i široko
razmaknute, boje lavande. Mogao si se utopiti u njima, gledati ih,
prodirati u dubine. Bile su uokvirene dugačkim, gustim
trepavicama, a mijenjale su boju ovisno o raspoloženju. Ponekad su
iz modrih nijansi prelazile u one tamnije, zagasitije. Dešavalo se to
najčešće kad bi postajala ljuta, kao u ovom trenutku. Upravo je na
popisu pozvanih pročitala ime koje je u njoj probudilo trn
ljubomore.
- Tko se usudio pozvati tu Rujanu? Ta nije bila niti na jednoj
jedinoj proslavi. Kad se samo sjetim kakva je bila? - pomisli s
dozom gađenja. - Nije bila nikakva, nitko je i ne pamti. Ali sada kad
je postala slavna glumica, odjednom se pojavljuje. Što želi postići?
U mislima je pokušavala dokučiti tko bi, i s kojim razlogom
pozvao Rujanu Matić na proslavu mature. Nije joj palo na pamet da
je Rujana također imala pravo biti pozvana jer bila je to i njezina
proslava.
1000 € BONUS
Sebična, kakva je bila, Viktorija je, naravno, zanemarila tu
"sitnicu".
- Ne, neće meni nitko pokvariti ovu večer! A najmanje neka
kvazi glumica - stisnula je zube i prošla rukama po tijelu. - Još sam
najbolja - pomisli umišljeno. - Osim toga, imam najbolji mogući
život. Prekrasnog muža, puno love i sjajnog klinca - nabrajala je
razloge zbog kojih može trijumfirati. Samo... hm, nešto je nagrizalo
njezino samopouzdanje.
Uhvati Patrika pod ruku i zajedno uđu u veliku prostoriju.
- Pa gdje ste vi? - Milana se zaleti do njih.
- Jesi čula tko je specijalni gost večeri? -upita je zavjerenički.
- Nije mi samo jasno tko ju je zvao? - snebivala se Viktorija.
- Kako su samo došli do nje? Navodno je sad glumica s inozemnom
adresom.
- Blanka kaže da je razrednica inistirala da se pozove ona i
onaj luzer... - Milana, razredna tračerica, znala je sve tračeve. Ni
nakon dvadeset godina, nije bilo drugačije.
- Onaj... ma znaš! Postao je slavan redatelj... - i dalje se
pokušavala sjetiti.
- Damir Mikuš - odgovori joj Viktorija. - I da znaš, nije
redatelj nego producent.
- Pa kaj to nije isto? - upita je začuđeno. Viktorija zakoluta
očima.
- Koja glupača! - pomisli posprdno.
- Da ne povjeruješ! Dva najveća razredna luzera prometnula
su se u slavne zvijezde. Producent i glumica! Da se zbljuješ od
muke - dodala je s izrazom istinskog gađenja.
Patrik se izgubio u mnoštvu. Ogovaranja njegove žene i onih
napornih babetina nisu ga zanimala. Zanimala ga je jedino ona.
Rujana.
Nervozno se ogledavao oko sebe. Velika prostorija bila je
svečano okićena i vrvjela mnoštvom ljudi koji su željeli ostaviti
dojam, ali nigdje je nije vidio. Gdje je?
Rujana je pomno isplanirala svaki svoj korak. Stigla je
posljednja, ne da bi bila u središtu pažnje, već zato jer iskreno nije
znala što bi sama sa sobom da je stigla među prvima. Nije željela
stajati sa strane i gledati gomilu ljudi. Tko zna kako će se ponašati
prema njoj. Sada više nije bila ona stara "jadnica", ali nije bila
sigurna kako će ljudi reagirati na njezin uspjeh.
Pokazalo, međutim, da su svi njezini strahovi neopravdani.
Čim je ušla u prostoriju, razgovor je prestao. Sve su oči bile
uprte u nju.
- Namjerno je zakasnila, kučka jedna. Izazvala je točno ono
što je željela - pomisli Viktorija i ogleda se oko sebe. Ono što je
vidjela, nije je nimalo usrećilo. Redovi uspaljenih muških lica
hipnotizirano su pratili Rujanine korake.
Bili su to pogledi puni nevjerice, divljenja, pritajene vrišteće
ljubomore.
- Pogle je... pogle samo!
- Kako se samo šepuri...
- Ko napuhana kokoš.
- Kaj je to operirala nos?
- Ma daj, molim te! Ne budi luda, sigurno nije samo nos. Sva
se izoperirala. Tko još može imati takve cice? Vidi je samo...
- A pogledajte ove glupe muške... poglete kak'je gledaju...
- Još bu nekog infarkt strefil - zlobno i Blanka primijeti.
1000 € BONUS
- Zašto se vratila? Zašto se morala vratiti? - razmišljala je
ljutito Viktorija i pogledom tražila svoga muža. Skoro je
eskplodirala od bijesa kad je vidjela izraz na njegovom licu.
Pohotno je zurio u Rujanu.
Malo bi bilo rečeno da je dobro izgledao. I nakon dvadeset
godina, obarao je s nogu. Sve su ga žene potajice promatrale i on je
bio svjestan da još može imati... bilo koju.
Sada je zurio u Rujanu. Gledao je eleganciju njezinih
pokreta. Pogled mu je bježao prema njezinim grudima i savršenim
nogama. Grlo mu se iznenada osuši.
- K vragu i sve! Kakva žena! - pomisli bolno. - Tko bi
pomislio da će jedna takva... -lagano se namršti i pokuša vratiti
film. Bilo je to tako davno. Kao u nekom drugom životu. Ona
Rujana kakvu je poznavao, bila je takav gabor da se od same
pomisli na kržljavu i uplašenu djevojku naježio od muke.
Kakva preobrazba!
- Pogle samo kakva ženska! - Igor je dahtao od muke.
Rujanino raskošno poprsje ozbiljno je ugrožavalo njegovo zdravlje.
Bio je teški srčani bolesnik, dvije srčane premosnice i previše kila.
- Ne smijem se uzbuđivati, doktor mi je rekao. Ali ne mogu,
brate mili, ne mogu je prestati gledati.
- Da, da... - ubacio se i Boris - još je bolja nego stoje pamtim
- nastavljao je.
- A ti je pamtiš? - upita Igor zbunjeno. -Dečki, ja se nemrem
setit kak' je zgledala, ali nije mi baš ostala u nekom sjećanju.
- To je kak' ona priča o ružnom pačetu. Poglete samo u kakvu
se labudicu pretvorila -Boris je svoju observaciju začinio jednom
sočnom i nimalo pristojnom, tipično muškom dosjetkom.
- Ja se ne sjećam kako je izgledala - Patrik je prebirao po
mislima.
Naravno da je ne pamti. On je bio zabavljen lovljenjem
pravih komada, vrhunskih mački koje su mu se nudile. Mogao je
birati... i na kraju je izbrao. Čelo mu se ponovno namršti.
- Kvragu i sve, baš sam odabrao! - promrmlja frustrirano jer
upravo je ugledao svoju ženu kako maršira prema njemu.
- Pardonček, dečki, obveza zove - pokaže na Viktoriju i
dečki mu sućutno kimnu.
- A što se može - rekli su i nastavili komentirati Rujanu. To
ga još više razbjesni. Osjećao se kao da je izbačen iz igre.
Patrik je gledao Viktoriju kako užurbano korača prema
njemu i osjeti prve znakove zlovolje.
- Kvragu i sve! - promrmlja još jednom, nešto glasnije, no
nije ga čula.
- Ta će mi baba pokvariti ovu večer - pomisli bijesno, ali u
sljedećem trenutku složi svoj osmijeh.
- A tu si, dragi - reče ona dražesno. Bili su dobro uigrani
bračni par, znali su kako se prezentirati u javnosti. Bila je to
senzacionalni igrokaz za javnost koji su usavršili do posljednjeg
detalja.
- Baš sam te tražio - izrekao je to s lakoćom.
- Koji lažov, koji bijednik! - pomisli Viktorija uzrujano.
- Tražio me, vraga rogatog! Buljio je onu kravu, samo što mu
sline nisu curile.
Viktorija ga posjednički primi za ruku. Bio je to očiti znak
posjedovanja i ona se zadovoljno nasmije.
1000 € BONUS
"Zabezicirala" ga je prije petnaest godina kad mu je
natakmila vjenčani prsten na prst desne ruke i od onda ga ne pušta.
A zašto i bi? Tako reprezentativni primjerak ne treba puštati
samoga, ona to najbolje zna. U ovoj dvorani svaka bi žena poželjela
njezinog muža. A upravo zato ona je uvijek blizu. Sigurno je
sigurno.
- Ne mogu vjerovati... u što se ova pretvorila - morala je
nešto reći. Ta, bilo je više nego očito daje pažnja svih nazočnih bila
usmjerena u samo jednu ženu.
- Što time želiš reći? Da ti se ne sviđa? -glas mu je bio suh.
Svađalački nastrojen. Odjednom nije podnosio Viktorijinu blizinu.
Nije mu se sviđalo što mu žena dahće za vratom.
- Pa moraš priznati da odlično izgleda -kimao je glavom dok
je zadivljeno promatrao ženu kojoj bi Viktorija najradije iskopala
oči.
- Da, da... - promrmlja ona nevoljko. Nije željela ispasti
ljubomorna. To joj ne priliči.
- Znaš da je ona sad glavna glumica u onom novom filmu
koji će se snimati? - pitao ju je nešto previše ishitreno.
- Ne zanima me. Počni se ponašati kao odrasli muškarac, a ne
kao kakav balavac! I obrisi sline, dragi! - ledeno mu uzvrati i nabaci
jedan od svojih bajnih, čarobnih osmjeha. Rujana je upravo
koračala prema njima.
Kretala je prema njima neobično sigurna. Mirna. Sve je
imala u glavi. Tekst, osmijeh, pokreti. Sve je bilo razrađeno do
posljednjeg detalja.
Predstava je mogla započeti.
- Zlatan par! - raširila je ruke kao da će ih obujmiti od sreće.
- Prekrasni i neodoljivi, baš kao nekad -nasmiješila se i
otkrila red svojih predivnih zubi. Scena bijaše toliko moćna da su i
Viktorija i Patrik ostali zatečeni. Njezina ljepota bila je toliko
upečatljiva daje naprosto oduzimala dah.
- A ti si... - Viktorija je pokušavala oblikovati riječi. Samo,
što da joj kaže? Da je prekrasna? Da joj zavidi?
- Uspjela! - konačno se dosjetila.
- Da, nevjerojatno, zar ne? - nasmije se Rujana slavodobitno.
- Znaš, Viktorija, i ja se ponekad čudim. Smiješno je, čak i
pomalo bizarno kako se život ponekad poigra... s nama...
nekadašnjim luzerima - napravila je dramatičnu stanku.
Viktorija je crvenjela. Bilo je očito da se Rujana ciljano
obraća njoj, upravo zato jer je ona bila predvodnica hajke. Ženska
zloba može biti ubojitija od bilo kojeg vatrenog oružja.
- Koliko čujem i Mikuš je uspio. Tko bi to rekao? Vjerojatno
su svi mislili kako ćemo se utopiti u sivilu života...
- Ma kaj god! Nikad to ne bi rekli!
- Ne bi? - Rujana vješto odglumi iznenađenje - a sad mije
lakše - cinizam i ironija poput nevidljivih krakova omotala se oko
Viktorijinog vrata. Gušile su je Rujanine riječi, crvenjela je i piljila
u vršak svojih cipela. Prvi put u životu bila je posramljena. Užasno,
strahovito posramljena. Takvo što joj se još nikada nije dogodilo. U
mislima je tražila izlaz iz ove grozomorne situacije.
- Ali, draga Rujana, pustimo prošlost -Patrik džentlmenski
ponudi izlaz.
- Večeras je naša večer, odnosno tvoja -značajno naglasi.
- Svima nam je drago da si uspjela. I da si nas počastila
svojim dolaskom, zaista - reče iskreno. Nije mogao vidjeti kako
Vikorija guta knedle.
1000 € BONUS
U Viktoriji se miješala ljubomora, zavist, nemoć. I povrh
svega, mora gledati kako se njezin muž bezočno upucava toj... ah
mogla bi ga zadaviti. Ali i Rujanu!
- Čestitam ti na svim uspjesima, nagradama!
Rujana se nasmiješi, a Patrik uzvrati širokim osmjehom.
Točno je onakav kakvim ga pamti. Ne, još je bolji. Vrijeme
koje je prošlo, dodalo je još malo šarma njegovom licu. Po
Rujaninom mišljenju, Patrik bijaše u najboljim godinama.
Muževnost je izbijala iz svake njegove pore. A tek držanje! Držao
se poput vladara prostora. Imao je oči boje čokolade, rupice od
smijeha na obrazima. Crna kosa, koja se kovrčala na krajevima i
koju namjerno nije podšišavao, bila je prošarana prvim sijedim
vlasima.
- Nije mala stvar uspjeti na filmu, vani. Osim toga, vjerujem
da će mi Viki oprostiti, ako ti kažem, draga Rujana, da večeras
izgledaš... izgledaš - zastao je.
- Izgledaš senzacionalno! - konačno je pronašao riječ koju je
tražio. - Zar ne, draga?
Pogledao je u Viktoriju i ne sluteći kakva se drama odvija u
njoj.
- Zar ne, draga? - upita još jednom.
- Da, hm, slažem se... - riječi su joj jedva prelazile preko
usana. Osjećala je kao da joj ledeni šiljci probijaju ždrijelo dok je
upućivala kompliment toj... oh, kako ju je mrzila.
Osjetila je kako se Patrik uspravio, zauzeo onaj svoj gard,
gard koji je tako dobro poznavala. Držanje moćnog osvajača,
vladara prostora. I zavodnika! Vještog, okorjelog zavodnika koga
ona, usprkos svom trudu svih ovih godina, nije uspjela ukrotiti.
Vidjela je i kako Rujana s divljenjem gleda u njega. Mogla se
kladiti da među glumcima koje je susretala i s kojima je glumila
sigurno nije bilo takvog rasnog muškaraca kao stoje bio njezin
Patrik. Jer, on je imao sve one karakteristike koje su bile potrebne
za biti savršen. Bio je ličnost, osvajao karizmom. Svojom pojavom
unosio je neku neobičnu atmosferu gdje god da se pojavio.
Privlačio je ljude, pogotovo žene, kao svjetiljka noćne leptire.
A njegov izgled! Bio je stvoren da prohuji stranicama
ljubavnih romana, bude opjevan u pjesmama, da glumi u
veličanstvenim filmovima, da bude ovjekovječen na slikama,
besmrtnih slikara.
Rujani se na trenutak zavrtjelo u glavi.
Nakon svega, svih godina koje su prohujale, bilo joj je jasno
da je Patrik ostvarenje svih njezinih snova. Najzgodnije stvorenje
na kugli zemaljskoj. Njegov razbludni izgled, ta neodoljiva
kombinacija muškog seksepila i dječačke iskrenosti, obarala je s
nogu. Koliko je samo besanih noći provela razmišljajući o njemu.
U kasnijim godinama, kad je iskušavala druge muškarce, osjećala
tuđe poljupce i tuđe ruke na svome tijelu, nije mogla, a da se ne
zapita:
- Kakve bi bile Patrikove usne? Kako bi me ljubio? Nježno,
strastveno, pohotno, gladno?
I sada dok gleda te njegove pune, sočne usne, shvaća da ih
toliko želi okusiti. Samo, postojala je jedna mala sitnica. Bio je
oženjen.
Rujana je imala jasno i čvrsto pravilo. Nikada se nije
upuštala s oženjenim muškarcima. To nije bio njezin stil.
I neće ga prekršiti, pa makar se radilo o njemu. Muškarcu
1000 € BONUS
njezina života.
- A što ako je on moja srodna duša? - pitala se ponekad.
- Onda... onda nikada neću saznati - odgovarala bi samoj
sebi. Brzo i bespogovorno.
- Glas savjesti bio je snažan i nije mu se moglo proturječiti.
- Ah draga moja, Rujana... izgledaš senzacionalno!
Mnoštvo se ubrzo počelo skupljati oko Rujane. Nije trebalo
dugo daje opkole sa svih strana. Svi su je željeli dodirnuti, uživati u
njezinom društvu. Uskoro se više nije moglo do nje. Dešavalo se
upravo ono što se dešavalo svaki put kad bi se ona negdje pojavila.
Komplimenti, divljenje, pitanja, poneki autogram.
- Divna si, divna... krasna, neodoljiva, božanstvena...
- Da, baš tako. Ne mogu te prestati gledati! Još si ljepša nego
na televiziji i u novinama. Moraš nam sve ispričati, zar ne?
- Nego, koliko ostaješ? Jesmo se mi promijenili, ostarjeli?
Planiraš dulje ostati u Zagrebu, snimaš li neki novi film... ?- pitanja
su pljuštala, a Rujana se nije mogla obraniti od silne znatiželje. Nije
mogla vjerovati daje njezina pojava izazvala takav interes. A onda,
opet, naravno, da je. Ta ona je bila glumica koja je uspjela u svijetu
show buissinesa. To je svakako velika stvar.
- Nego, nisi odgovorila na pitanje. Jesmo li se mi
promijenili? - Patrik se uspio probiti do nje. Želio je biti u njezinoj
blizini. Želio je da ga primijeti. Odjednom, kao da se u njemu
probudio onaj nekadašnji dečko. Dečko koji je morao imati,
osvojiti najbolju djevojku.
Prije nekoliko godina, on je osvojio glavnu nagradu. Glavni
zgoditak. Viktoriju. Ljepoticu. Dodatan bonus bilo je njezino
obiteljsko naslijeđe. Mala ljepotica bila je besramno bogata. Kad je
Patrik shvatio da je rođena sa zlatnom žlicom u krezubim ustima,
odustao je drugih, ne manje zanosnih ljepotica. Možda još nije
došlo vrijeme da se skrasi ali...
Patrik nije bio osobito marljiv, ali volio je visoko pucati.
Odmah se vidio u direktorskoj fotelji, a to je jedino mogao postati
ako se oženi malom nasljednicom.
Viktorijin otac nije bio osobito sretan izborom svoje
jedinice.
- Taj Patrik je običan hohštapler i ljenčina. Zašto ne studira?
- Zato, tata, jer Patrik želi raditi...
- Dobro, onda neka počne u proizvodnji. -Stari je jako dobro
znao da se posao počinje na onoj najnižoj stepenici. Samo što nije
računao na suze svoje miljenice.
- Ali, tata... tata ja ga volim! Obećala sam mu da ćeš ga
primiti, da će biti tvoja desna ruka. Želi raditi s tobom.
- Ma nemoj! Gospodin bi odmah zasjeo u fotelju? Ne ide to
tako, mala moja, nikako!
- Ali, tata - Viktorija je navaljivala, ali otac nije popuštao. Za
to vrijeme Patrik je svoju curu obasipao silnom pažnjom i
strastvenom ljubavi. Viktorija je cvala. Uskoro je ostala u drugom
stanju i rodila sina. Nazvali su ga Josip, po Viktorijinom ocu.
Nadali su se, naravno, da će to smekšati starog.
- Nitko nije počeo kao direktor - i dalje je negodovao, ali bio
je nemoćan. Obožavao je svoju kćer, a sada i unuka.
- Ako napraviš i jednu, jedinu grešku, letiš van! - zaprijetio
mu je prvog dana. Patrik, istina, nije radio velike greške jer nije
1000 € BONUS
pretjerano ni radio. Viktorijin otac bio je radoholik i nije imao
vremena detaljnije kontrolirati svoga zeta. Patrik se mirno mogao
igrati velikog direktora.
A onda je iz čiste dokolice pokrenuo reklamnu agenciju. Na
opće zaprepaštenje svoga punca, postigao je veliki uspjeh.
U svojoj tridesetoj godini već je bio nadaleko poznati
marketinški stručnjak. U tom poslu nitko nije mogao uspjeti bez
izraženog zavodničkog dara, a Patrik ga je, Bogu hvala, imao na
tone. Onako visok, atletski građen, božanstveno zgodan, bio je
itekako svjestan svojih aduta. Njegov zavodnički šarm nikog nije
ostavljao ravnodušnim. Možda je to bio njegov neodoljivi osmijeh,
možda ubojiti pogled kojim je šarmirao klijente, ali svakako je znao
napraviti dobar posao. Viktorija i on uživali su u bogatstvu i
njegovom uspjehu. I brak im je bio dobar, barem neko vrijeme...
A onda mu je počelo biti dosadno. Osjećao je da nešto
nedostaje. Njegov zavodnički duh previše je već bio uspavan.
Umrtvljen.
S novim, atraktivnim poslom, došle su i nove žene. Zgodne
žene, nema sumnje... a on je bio samo muškarac. Muškarac koji je
predugo bio u braku s istom ženom.
Samo, ta žena nije bila poput drugih žena. Ona je bila kobac,
vještica, priljepak. Nije ga puštala. Dahtala mu je za vratom, baš
kao i večeras. Evo, ne može se ni opustiti, ne može slobodno
očijukati s drugim ženama, ne može se ni približiti Rujani. A dao bi
sve na svijetu da joj se može približiti, da je može uhvatiti pod ruku
i osjetiti teksturu njezine kože.
Osjetiti miris njezinog parfema, miris njezinog tijela, kose...
Pri samoj pomisli na njezino savršeno tijelo, obuzme ga
vrtoglavica, a neobični osjećaji prožmu mu ga.
Koliko dugo nije osjetio trnce koji struje njegovim tijelom,
koliko dugo nije osjetio ono komešanje u trbuhu, leptire koji
prelijeću, kako dugo krv nije užurbano kolala njegovim tijelom?
Nije da nije imao afera. Njegove afere bile su brze i kratke,
pune straha da ne bi bio otkriven, jer... posljedice nikako ne bi bile
dobre. Viktorijin otac, još je čeličnom rukom vodio sve poslove, a
marketinška agencija bila je osnovana novcem koji mu je stari
posudio. Dakle, ako bi ga njegova kći najurila, ostao bi svega.
Ne, tako lud ipak nije bio. Uostalom, njegova žena još je
lijepa. Svi su mu zavidjeli.
- Baš si srećković - govorili su mu, a on je veselo kimao
glavom. Mogao se jedino složiti s njima, ali trofej koji je predugo
stajao, više nije bio zanimljiv. Tako je bilo i s Viktorijom.
Jednostavno, prestala je biti očaravajuća. Postala je naporna,
dosadna, prava mučiteljica. Čak je i seks postao dosadan. Ona kao
da se više i nije trudila. Bezbroj puta ponovljena izvedba s
ponekom varijacijom u koreografiji, gubila je na čari. Baš kao i
čitav njegov brak. Čak ni dijete koje su imali, nije moglo zakrpati
rupu koja se pojavila.
Patrik je često razmišljao o svom životu. Imao je sve, zaista
sve što je čovjek mogao poželjeti. Samo, nešto je nedostajalo.
Možda malo uzbuđenja? Napetosti, strasti, požude...
I sve se to odjednom ukazalo pred njim. U osobi te
neodoljive, fatalne, izazovne žene... žene koju je morao posjedovati
pod svaku cijenu.
1000 € BONUS
Maturalna zabava bila je u punom zamahu. Mali orkestar
svirao je stare, dobre hitove. Stolovi su bili prekrasno ukrašeni,
puni finih delicija, ali nitko nije sjedio. Uzvanici su stvorili krug
oko Rujane. Očito su bili ushićeni što je jedna zvijezda svjetskog
glasa večeras s njima. Muškarci su je obasipali komplimentima,
žene su željele znati kako je to snimati s velikim glumcima. Bilo je
tisuću pitanja, a ona je skromno odgovarala na svako. Atmosfera se
toliko zahuktala da nisu ni primijetili da je u veliku prostoriju
ušetala njihova stara razrednica. Emica Kolarić, profesorica
engleskog jezika.
Obruč koji je bio stvoren oko Rujane, bio je previše zbijen, a
njoj nije bilo ni na kraj pameti da se gura. Nakon nekog vremena,
profesorica se uputila prema malom orkestru i prekinula svirku.
- Ladies and gentlemen! May I have your attention? - čuo se
istanjeni glas, a odmah zatim veliki pljesak prolomio se dvoranom.
Uspomene su se vratile, tople i nježne.
Nekima su čak i suze potekle. Odjednom su opet svi bili
mladi, njezini đaci, njezina "djeca" kako im je znala tepati.
Bila je oštra i silno stroga, no nije bilo uzalud. Rujana je bila
zahvalna za sve one silne sate u kojima je učila nepravilne glagole,
riječi...
- Dakle da vas samo vidim - počela je nabrajati imena, a onda
naglo zastane - nego gdje je Rujana? Ne vidim Rujanu, jel' došla?
Osjećala je kako se gomila koja se stvorila oko nje polagano
razmiče i ugleda svoju omiljenu profesoricu. Suze su joj
nekontrolirano potekle.
- Rujana, moja mila... - stara ju je profesorica gledala
ushićeno.
- Tako sam ponosna na tebe jer si čudo učinila od svog
života! Mogla bih ti sada reći da sam oduvijek vjerovala u tebe, ali
to bi bila laž. Nadam se da se ne ljutiš što sam tako iskrena.
- Naravno da se ne ljutim - nasmijala se veselo.
- Nego, želim čuti sve. Ispričaj nam kako si uspjela? I da nisi
izostavila niti jedan, jedini detalj!
- Kao prvo, moram vam se zahvaliti... da nije bilo vas, vaše
predanosti i truda koji ste uložili...
- Ajde, molim te, skrati priču, ostavi hvalospjeve! -
profesorica nije imala strpljenja. Baš kao i svi prisutni, jedva je
čekala čuti Rujaninu priču o uspjehu.
- Uostalom, to je bio moj posao. Osposobiti sve vas...
- Znam. I zato sam vam tako neizmjerno zahvalna -
usprotivila se.
- Pričaj, pričaj... - glasovi su bili sve glasniji. Rujana je
počela pričati.
- Postaja s koje sam krenula, bila je žalosna, tmurna i nije
obećavala ništa. Stigla sam u London jednog sumornog zimskog
dana. Sjećam se da je kiša lijevala, a mene nitko nije dočekao na
stanici. Srećom, engleski sam znala tako da sam nekako pronašla
obitelj u koju sam bila smještena. Trebala sam čuvati njihovu djecu
i iskreno veselila sam se svom poslu.
Rujana nije rekla kako više nije imala iluzija.
1000 € BONUS
Imala je samo ciljeve koje je zacrtala, a godine koje su
prolazile i ožiljci kojih je bila puna, činile su je sve čvršćom.
- London me odmah oborio s nogu. Nije ni čudo, toliko smo
čitali o njemu, o bogatoj povijesti, o kraljevima, o tradiciji. Iskreno,
jedva sam čekala da ga doživim. Big Ben, Buckingham Palace,
Tower of London, Piccadilly Circus, Hyde park, National Theatre,
West End Theatre, St Paul's Cathedral... - profesorica je na tren
zatvorila oči. Kao da se prisjeća monumentalnih zgrada...
- Obitelj u koju sam stigla, razlikovala se od prosječne ili bilo
koje druge obitelji. Otac je bio redatelj, a majka poznata glumica.
Očarali su me jer nikada nisam srela takav otkačeni umjetnički par.
Bili su neobični, drugačiji. Nisu pretjerano obraćali pažnju na
mene. Bojala sam se da me neće prihvatiti, da će me ismijavati, moj
loš naglasak, moj izgled, ali moji strahovi nisu se obistinili...
- Zapravo odmah su me zavoljeli. Trebao im je netko da im
olakša svakodnevicu, brine se za djecu. Bili su u kazalištu po cijele
dane. Ja sam se jako trudila. Radila sam i upijala nove običaje,
navike i okruženje. Bila sam kao spužva.
Zavoljela sam dječicu koju sam čuvala, bila sam zahvalna
njihovim roditeljima jer su bili dobri prema meni. Očekivala sam
hladne ljude, tipične Engleze, ali oni su bili srdačni.
I sve bi ostalo na tome da jednog dana otac nije uletio u kuću,
sav sluđen. Vikao je, a ja sam se uplašila. Naravno da sam odmah
pomislila da sam nešto skrivila.
- Koje sranje, koje sranje! Ne mogu vjerovati, užas! Evelyn
ta glupača, odbila me! Možeš vjerovati? Takvu priliku? Ta krava, ta
glupača... - pjenio se od muke.
- Darling, smiri se... što se dogodilo?
- Brzo sam napustila prostoriju. Bila sam sretna da se nije
radilo o meni, da ja nisam ta koja je nešto skrivila. Igrala sam se u
sobi,
Sledila sam se od silnog straha. Zvali su me Ana jer je
Rujana bilo preteško za izgovoriti.
Počela sam se tresti.
Spustila sam se velikim stubištem i ugledala ozareno
zbunjena lica svojih domaćina.
- Ana, darling - rekla je gospodarica kuće -imamo jedan
prijedlog za tebe, nadam se da nas nećeš odbiti.
- Ne, ne i ne! To je nemoguće! Ja to nikad ne bih mogla -
izgovarala je Rujana uplašeno.
- Kako ne bi mogla? Dajemo ti priliku, priliku o kojoj sanja
svaka djevojka. Znaš li što to znači? Glumiti u filmu?
- Ali jato ne želim... ja ne znam glu...glumiti - mucala je.
- Ma što to pričaš? Što to znači ne želiš? Glumiti u filmu koji
režiram? - ponavljao je proslavljeni redatelj. On je najbolje znao
koliko je nezaposlenih glumica koje bi dale sve na svijetu da dobiju
priliku.
- Ali ja ne znam glumiti - usprotivila se Rujana.
- Ništa ti ne brini, sve ćeš naučiti. Ja ću te voditi kroz film.
- Pa kako baš ja? Zašto baš ja? - ponavljala je u potpunoj
nevjerici.
- Evo zbog čega - Thomas se nakašljao i počeo pričati.
Malo-pomalo lovila je konce zamršene priče, priče koja će je
na kraju i proslaviti.
1000 € BONUS
Thomas Payne bio je talentiran i već nadasve poznat i
proslavljen redatelj. Istina, više nije bio u cvijetu mladosti, ali još je
zgodan i dobrodržeći muškarac. I uspješan. Dobitnik nekoliko
prestižnih nagrada. Obožavao je svoj posao, praktički živio za
njega.
Njegova žena, Christina, bila je dražesna glumica koja je
glumila u njegovom prvom filmu. Tada su još oboje bili potpuno
nepoznati javnosti, a film je postigao popriličan uspjeh. Projekt na
kojem su nastavili surađivati zbližio ih je na način da su se zavoljeli
i krenuli živjeti skupa. Nikad nisu formalno uplovili u bračne vode,
ali dobili su dvoje prekrasne djece. Njihovi prijatelji često su ih
navodili kao primjer savršene obitelji.
U godinama koje su se nizale, Thomas je nastavio režirati, a
Christina glumiti. Oboje su bili dobri, dapače odlični. Pogotovo
Thomas. Sada se prihvatio režiranja filma u kojem glavnu ulogu
ima mlada djevojka, izbjeglica iz Bosne. Glumica koju je izabrao,
odbila je glumiti u njegovom filmu jer su joj američki producenti
ponudili glavnu ulogu u akcijskom filmu. Thomas je bio duboko
povrijeđen.
- Kako samo može biti tako glupa? Kako? - bjesnio je.
- Gotov sam, upropašten. Gdje ću sada pronaći lik koji
odgovara? Gdje?
- Dragi, nemoj se uzbuđivati, već ćemo smislit nešto -
umirivala gaje žena.
- Ništa nećemo smisliti - držao se za glavu.
- Znaš koliko sam castinga obavio dok sam pronašao tu
glupaču koja me sad odbila!
- Thomas, smiri se bilo je i gorih situacija. Znaš da su to
problemi koji se pojavljuju... -zastala je usred rečenice i onda
vrisnula od sreće.
- Što je, draga? Što je? - trgnuo se.
- Imam nekog tko bi bio savršen. Upravo savršen!
- Tko? - problijedio je.
- Ana!
- Ana? Koja vražja Ana? - blenuo je.
- Razmisli. Ona je kao stvorena za tvoju ulogu. Čak ima i
onaj težak naglasak. Vidi se daje strankinja. A toliko je uplašena...
- Dušo, ti si genijalac! Kako to meni nije palo na pamet? -
vikao je od oduševljenja.
- Sreća moja da imam tako pametnu ženu. To je bila istina.
Promućurna Christina spasila je Thomasov film, kao što će je iz
temelja promijeniti Rujanin život.
Nakon tog filma sve će postati drugačije.
- Divna si, divna! Pametnice moja mala -Thomas je
oduševljeno grlio svoju ženu. Njemu to ne bi palo na pamet ni za
sto godina. Rujana je bila osoba koja će savršeno odglumiti mladu
djevojku koja pred vihorom rata spašava živu glavu.
Nitko, međutim, nije računao na Rujanin otpor. Isprva nije
željela ni čuti.
- Ne dolazi u obzir! Ne želim se sramotiti -ponavljala je
odrješito. Nije se mogla zamisliti pred kamerom. Bila je previše
ustrašena, iskompleksirana. Stare boljke nisu mogle nestati preko
noći.
Trebalo je mnogo taktičkog uvjeravanja i mudrosti da bi na
kraju, pristala. Na kraju ju je Thomas uspio uvjeriti kako je ona kao
stvorena za tu ulogu. I zaista nije pretjerao.
1000 € BONUS
- Ti si savršena, vjeruj mi. Znam što radim.
- Ali ja nemam iskustva.
- Prepusti se meni. Ja ću te voditi, naučit ču te svemu.
Film " Pakao rata" polučio je nevjerojatan uspjeh, a Rujana
je preko noći postala glumica koja je punila stranice novina i
kazališnih kritika.
Rujanina zvijezda bila je otkrivena. U sljedećih mjesec dana
svi mediji bili su preplavljeni njezinim fotografijama. Kritike na
film bile su više nego izvrsne, a ona se prometnula u novu
glumačku zvijezdu.
Rujana je bila prestravljena. Sve ovo došlo je malo prebrzo.
Neočekivano. Nije bila spremna na tako velik uspjeh.
- Ali, darling Ana, moraš dati neku izjavu, svi žele...
- Ne, ne mogu. Ne znam što bi rekla. Uostalom moj engleski
je grozan.
- Nije grozan, draga. Tvoj engleski je upravo onakav kakav
treba biti... a nas dvoje -Thomas je napravio malu stanku i značajno
je pogledao:
- Čekaju nas još tolike dobre stvari. Samo se prepusti i slušaj
me. Sve ću te naučiti! Samo nam je nebo granica!
Sve se dogodilo spontano, ali brzina kojom su se stvari
odvijale, plašile su Rujanu. Ona nije željela postati zvijezda. Željela
je čuvati dvoje male djece i naučiti jezik. Nije željela nikakve
avanture, slavu, zvjezdani sjaj.
Uspjeh njezinog prvog filma i sjajan mentor učinile su je
jednom od najtraženijih glumica. I tako je počelo novo poglavlje u
njezinom životu.
Thomas joj je savjetovao da malo skrati svoje ime, odnosno
da se potpisuje i predstavlja kao Ana.
- Ti si sad poznata, tvoje je ime dugačko i teško se izgovara.
Niti jedan jedini Englez, neće moći izgovoriti... R..uaja..aana..! –
pokušao je ali samo je vrtio jezikom i nerazgovjetno mumljao.
- Ana - izgovori konačno.
- Vidiš koliko je lakše, zar ne?
- Da lakše je - složila se.
- Ne kažem da se odrekneš svog imena, samo da ga malo
prilagodiš prilikama. U redu?
Nakon nekog vremena Rujana je popustila. Odlučila je da će
glumiti pod umjetničkim imenom Ana.
Počela je raditi i na svom izgledu. Zubi više nisu bili truli, a
kosti nisu stršile. Stršio je samo push up grudnjak u koji je smjestila
svoje prekrasne grudi. Majka priroda bila milostiva prema njoj i
udijelila joj fantastičan par.
Ubrzo je naučila da su grudi moćno, ako ne i najmoćnije
oružje u ratu spolova. Bila je svjesna teške borbene artiljerije koju
je "nosila na prsima". To nevjerojatno optičko čudo bilo je jedno od
najsavršenijih stvari koje je plijenilo pažnju i obezglavljivalo
pripadnike jačeg spola.
Počela je eksperimentirati i sa šminkom, a šminka je zaista
činila čuda. Odjednom, njezino lice više kao da i nije bilo njezino.
Šminkanje za film, ponekad je trajalo i po nekoliko sati, ali
vrijedilo je. Nakon što su je profesionalno dotjerali, iz ogledala ju je
promatrala nepoznata djevojka.
- Pa ja sam... ja sam... - zamuckivala je uzdisala, prvi put kad
se pogledala u ogledalo nakon što ju je kazališna vizažistica
1000 € BONUS
dohvatila i uredila.
- Ljepotica - rekla je mirno. - Kao da to nisi znala?
- Niii... nisam - Rujana je bila iskrena. Začuđena i zapanjena
promjenom - nisam znala.
- Onda, draga, moraš prekontrolirati oči -odvratila je mirno.
Rujani nije bilo teško odglumiti sirotu i uplašenu djevojku koja
bježi iz ratom uništenog grada i neprekidno se bori s duhovima
prošlosti.
S lakoćom se mogla identificirati s glavnom junakinjom.
Ponekad joj se činilo kao da je scenarij napisan baš za nju. Nije
trebala činiti ništa posebno, samo stati pred kameru. Tekst koji je
izgovarala, nije bio pretjerano zahtjevan, a njezin teški naglasak,
upravo savršen.
Thomas je, naravno, inzistirao da vrlo brzo snimi svoj drugi
film.
- Draga moja, željezo se kuje dok je vruće. Sad si zvijezda,
treba iskoristiti tvoj sjaj -govorio je. Rujana se ponovno pokušala
oduprijeti se Thomasovom navaljivanju.
- Ja to neću moći - uplašeno je gledala Thomasa, ali on ju je
dosta grubo ukorio.
- Vidi, ne podnosim prenemaganja i gluposti. Ako misliš
plakati, vrati se u rupu odakle si došla. Mrzim ljude koji ne iskoriste
priliku koju dobiju. Reci ti meni koliko još djevojka dobije ovakvu
priliku? Ovo ti je dobitak na lutriji. A ti pljuješ po tome.
Posljednje riječi izgovorio je sav crven u licu, tako da je
Rujana ustuknula. Isprva je bila povrijeđena, ali kasnije je shvatila
kako je Thomas u pravu.
Ne smije propustiti ovu priliku. Thomas ju je vodio,
savjetovao, učio. Bila je odlična učenica. Poslušna i disciplinirana.
Prestala je raditi kao dadilja.
Odlazila je na jezične vježbe, učila osnove glume, scenskog
govora i pokreta. Thomas joj je osigurao najbolje učitelje.
Njezin drugi film "Serenissima" postavio ju je pred težak
ispit. Glumački izazov koji je stavljen pred nju, činio se prevelikim
zalogajem. Međutim, na sveopće iznenađenje, pokazalo se da je
Rujana dorasla izazovu. Oslobodila je talent koji je čučao u njoj,
bila je rođena da glumi i zavodi pred kamerom. A kamera je voljela
njezino lice.
- Kad stanem pred reflektore, kao da ulazim u jedan drugi
svijet. Iako nestvaran, to je svijet stvoren za mene. U njemu mogu
biti sve ono što nisam...
Thomas je, naravno, čitavo vrijeme bio uz nju. Pazio je na
svoje novootkriveno lice kao što gusar pazi svoju kutiju s blagom.
- Jesu li bili ljubavnici? - bilo je najčešće pitanje koje se
provlačilo po medijima.
- Ljubavni trokut ili nešto drugo? - žuta štampa bila je
posebno okrutna. Paparazzi su ih često znali snimiti kako hodaju
ulicama grada. Christina nikada nije bila s njima.
Njihov čudan i nadasve složen odnos nisu razumjeli čak ni
oni s kojima su svakodnevno surađivali, s kojima su bili neobično
bliski.
Naravno da nitko nije imao petlju pitati, a oni nisu pričali o
tome. Thomas i Christina živjeli su svoje živote uvijene u velo tajne
koje je golicalo maštu javnosti, a Rujana je bila povod ružnim
tračevima koji su se širili poput šumskog požara.
- Jeste primijetili da Christina više ne glumi u Thomasovim
filmovima? Ana je opet dobila glavnu ulogu...
Nitko, međutim, nije znao istinu. Christina je bila bolesna i
nije imala snage glumiti u zahtjevnim projektima. Čuvala je snagu
1000 € BONUS
za bitku koju je morala dobiti.
S vremenom su ljudi su prihvatili taj čudan trokut. Thomas je
svu svoju pažnju usmjerio na Rujanu. Ona mu je često spočitavala
kako je u potpunosti zanemario svoju ženu, ali on je odmahivao
glavom.
- To nije istina. Ja samo radim svoj posao. Režiranje je moj
život. Ja naprosto ne živim, ako ne radim. Osim toga, netko mora
zarađivati za život. Netko mora i raditi. Ne misliš li tako?
- Mislim - rekla je pokunjeno. - Ipak, mislim da bi mogao
malo više vremena posvetiti svojoj ženi.
- Tebi bi bilo bolje da se koncentriraš na svoju novu ulogu,
nego da meni pametuješ -Thomas je znao biti nevjerojatno okrutan.
Nije podnosio da mu itko govori što da radi ili kako da se ponaša.
Pozadina njihova odnosa bila je vrlo složena. Rujana je
očajnički trebala oslonac. Čovjeka koji će je voditi, paziti,
oblikovati. U Thomasu je pronašla sve to.
Bio joj je mentor, uzor, najbolji prijatelj, otac kojeg nikada
nije imala, psihijatar... Jednom riječju u Thomasu je pronašla sve
ono što joj je trebalo. Prepustila se njegovim idejama, dopustila da
je vodi, vjerovala mu.
A je li bila zaljubljena u njega?
- U Thomasa se jednostavno nije bilo moguće ne voljeti. Taj
čovjek ogromne energije i još veće karizme bio je vladar prostora.
Atmosfera se čudovišno mijenjala njegovim dolaskom.
Bio je potomak stare plemićke obitelji, iako je iz dna duše
prezirao i kraljicu, i besmislene titule kojima su se ljudi kitili kao
paunovi perjem. Njegov otac bio je intelektualac koji se nije slagao
se sinovim izborom zanimanja. Nakon nekoliko burnih svađa,
prekinuli su sve odnose. Otac ga je čak izbacio iz oporuke, ali
Thomas se nije pretjerano zabrinjavao. Njegovi su filmovi donosili
solidan novac.
Bio je visok, nevjerojatno elegantan. Kosa mu je bila
crvenkasta dok su mu pronicave oči bile plave kao more. Imao je
zanimljivo, živo lice, naglašenih, ali lijepo oblikovanih crta. Bio je
omiljen u društvu, a sve glumice, naravno, zaljubljene u njega.
Thomas je bio pravi gospodin. Uvijek je pazio ne bi li nekoga
povrijedio, ali je isto tako glasno i jasno izricao svoje mišljenje.
Ponekad je bio okrutan, kao recimo s Rujanom, ali tješio se da je to
za njezino dobro. Kad su snimali, imali su i neke vrlo neugodne
razgovore, ali uvijek su ih brzo izgladili. Nisu željeli da nešto
pokvari odnos koji su izgradili.
- Slušaj me! Ako ikad budemo imali neke nesuglasice, ili ako
ću ja budem mislio da bi za tebe bilo bolje nešto drugo, moraš me
slušati. Ti si još mlada, nemaš iskustva.
Naravno da gaje slušala. Bespogovorno i poslušno.
Nije se trudila sakriti obožavanje u očima. On je bio njezin
tvorac, zaštitnik, vodio je i nadzirao svaki njezin korak.
Voljela ga je, naravno da ga je voljela. Ali više od svega
voljela je njegovu ženu. Christina je bila divna žena, a ona je bila
odana prijateljica. I nikada neće posegnuti za njezinim mužem, pa
makar umrla zbog toga.
Osim toga, Rujana je bila zaljubljena u dečka kojeg je
ostavila u rodnom gradu. Dečka koji vjerojatno niti ne sluti da ga
ona sanja skoro svaku večer. Dečko koji se najvjerojatnije ne sjeća
svoje školske kolegice.
1000 € BONUS
- Patrik, Patrik... - kotrljala je njegovo ime, u dugim noćima.
Znala je da će im se putovi jednog dana ukrstiti. I da će onda biti
sve drugačije. Tu je "sitnicu" prikladno propustila ispričati.
- Kakva priča - nitko nije mogao prikriti oduševljenje nakon
Rujanine priče. Nitko, osim Viktorije.
- Koja glupa krava! Kao da je u najmanju ruku postala
kraljica Engleske - bjesnjela je u sebi. Više od svega živcirala ju je
blesava faca njezinog muža koji je začarano gledao u Rujanu.
Skoro je iskočila iz kože. Morala je zaustaviti ovo
besmisleno trabunjanje.
- Da, sve je to jako lijepo, ali mislim da nas ima još
uspješnih! - ubacila se.
Ta njezina upadica nije naišla na odobravanje.
- Pa, Viktorija, reci ti meni lijepo tko se još može pohvaliti
takvom pričom? - suho ju je upitala razrednica.
Viktorija se neugodno lecnula. Ljudi su joj se obično
dodvoravali, nitko se nije usuđivao tako razgovarati s njom. Sada je
crvenjela i zbunjeno se ogledavala oko sebe.
- Pa... pa moglo bi se reći... - mrmljala je.
- Moj muž, Patrik, recimo. On je poznati marketinški
stručnjak.
Razrednica se jedva suzdržavala odgovoriti joj. Ova
napuhana žena nije se nimalo promijenila.
- Ima nas vjerojatno puno koji smo uspjeli. Zapravo, naša
generacija vrvi uspješnim ljudima - brzo se ubaci Rujana. - Slažem
se da smo dosta pričali o meni. Ne doživljavam sebe kao neku
zvijezdu. Sklonija sam reći da sam imala sreću. Sreću da sam se
našla na pravom mjestu u pravo vrijeme. Nego, čula sam da je i
Damir Mikuš izgradio sjajnu karijeru...
- Da, Damir... gledala sam njegov posljednji film. Gdje je
Damir? - razrednica se počela ogledavati oko sebe.
- Damire, Damire...
Stajao je na dnu prostorije i ogledavao se oko sebe. Nije
volio biti u prvom planu. Bio osoba koja se brinula za druge, tako je
i izabrao svoje zanimanje. Producent. Ljudi su ga smatrali
uspješnim, a on se ljutio.
- Što, dovraga, znači biti uspješan? Svatko tko snimi film je
uspješan. Živimo u takvim vremenima da je naprosto nemoguće
išta napraviti. Budžeti su nikakvi, glumci slabo plaćeni, već odavno
nisam dobio dobar scenarij...
Sve to bijaše istina, no kad bi Damir nanjušio dobar
materijal, bio je poput morskog psa.
Uspijevao je pronaći novce, sponzore, distributere. Njegova
moć bila je tako velika da je on odlučivao o izboru redatelja,
nadgledao izbor glumaca, odlučivao o scenografiji...
Znao je da svojim ponašanjem izluđuje sve prisutne na setu,
ali zbog toga se nikad nije brinuo. Ako to ne vole, ne moraju raditi s
njim. To se, naravno, nikada dogodilo. Bio je glavna faca u
filmskoj industriji.
- Pričaj nam, Damire - zamoli razrednica blago. - Kakva je
situacija kod nas? Što se filma tiče, naravno.
Damir slegne ramenima.
- Volio bi reći daje bolje, no, nažalost...
- Ajde, ne budi skroman. Prošle godine si bio u Sarajevu,
pretprošle si dobio onu prestižnu nagradu - razrednica se pokušala
prisjetiti.
1000 € BONUS
- Ma nije to ništa - ubaci se Damir skromno.
- To je samo dokaz da se i kod nas može uspjeti - rekao je
netko.
Orkestar je ponovno zasvirao, a razgovori su se iz svijeta
filma polako prebacivali na druge teme i ljude. Neki iz generacije
postali su doktori, neki profesori, neki su se okušali u privatnom
poslu.
- Dakle, ovo je zaista noć proslavljenih -rekla je profesorica i
svi su spontano zapljeskali.
Bilo je već poprilično kasno kad je Rujana kročila kroz vrata
svoje velike i luksuzne kuće na Tuškancu. Kupila je ovu veliku
kuću nakon trećeg filma. Tada je već zgrnula čitavo malo
bogatstvo. Osjećaj je bio neobičan.
Ona, koja do jučer nije imala za poštenu haljinu, kupuje
kuću...
Isto to pitanje, postavila joj je njezina vlastita majka.
- Kupuješ kuću? I to na Tuškancu? - glas joj je bio suh.
Neveseo.
- Da, mama. Kupujem kuću za tebe. Ne želim da više živiš u
onom malom i vlažnom stanu u suterenu. Želim da imaš...
- Ništa meni ne treba! Meni je dobro tamo gdje sam.
- Ali, mama... molim te. Želim učiniti nešto za tebe. Želim
da...
No majka nije željela slušati. Rujana nije shvaćala majčino
čudno ponašanje. Ona kao da se nije veselila kćerinom uspjehu.
Nikad je nije posjetila u Londonu, nikada je nije pohvalila. Ipak,
novac koji je pristizao, i to u velikim količinama, nije vraćala.
Doduše, nije se pretjerano ni zahvaljivala. Nikad ga zapravo nisu ni
spomenule.
Majka se nije preselila u veliku kuću koju je Rujana kupila, a
umrla je od srčanog udara kad je Rujana snimila svoj peti film. Tek
nakon njezine smrti, Rujana je otkrila daje majka ipak pomno
izrezivala sve novinske članke u kojoj se spominjala njezina, tada
već slavna kći.
Nakon majčine smrti, Rujana je razmišljala treba li prodati
veliku kuću.
- Možda da je iznajmite? - pitao ju je njezin agent za
nekretnine.
Nije je željela iznajmiti. Kuća se nalazila u rezidencijalnom
dijelu grada i svakako je bila dobra investicija. Odlučila ju je
zadržati. Tko zna, možda se jednog dana ipak odluči vratiti.
I dok je tako hodala velikom i praznom kućom, osjećala je da
je donijela dobru odluku. Ovo je bila njezina oaza. Kuća je zračila
nekim neobičnim mirom. Ipak, nakon susreta s ljudima koji su
obilježili njezinu prošlost Rujana se osjećala neobično.
Uznemireno? Sretno? Ushićeno?
Iskreno, nije znala kojim bi riječima opisala to svoje stanje.
Nervozno je šetala velikom kućom. Znala je da će tu naći ono što
joj treba. Mir. Vrijeme za sebe, vrijeme u kojem će odlučiti kako i
što dalje. Bila je sigurna da je došlo vrijeme da podvuče crtu i
odluči kako provesti ostatak svog života. Pomalo se zasitila glume,
slave, pozornice, ljudi, autograma i stalnih intervjua. Imala je punih
trideset i osam godina i hvatao ju je strah.
Još je bila sama. Muškarci su je obožavali, ali bojali su se
prići. Ipak, ona je bila velika zvijezda. Osim toga, Thomas je
neprekidno bio uz nju, kontrolirao je svaki njezin korak.
1000 € BONUS
- Kad sam zapravo shvatila da je u njegovoj vlasti? - pitala se
nemalo puta. On nije dopuštao da zaboravi kako je on zaslužan za
njezinu karijeru.
- Ja sam te stvorio, da nije bilo mene, da te nisam gurao...
S vremenom je postao sve gori, naporniji. Christina je umrla i
nakon njezine smrti, on se potpuno koncentrirao na nju.
U godinama koje su uslijedile, Thomas i ona postali su
ljubavnici. On ju je učio i naučio kako se prepustiti, kako uživati u
tajnama erotskog čina. Njihova ljubavna idila nije potrajala jer
Thomas je prije svega bio njezin šef. Strog i zahtjevan. On joj je
birao uloge, on je odlučivao što će obući, on je dogovarao snimanja
i intervjue, pratio je na dodjelu nagrada. Zajedno su se pojavljivali i
na raznim događajima. Malo-pomalo, počela ga je doživljavati
poput tereta. Njegova prisutnost kao da se ovila oko nje i poput
nevidljivih krakova, svakim je danom sve više stezala.
Nejasno se sjeća kad se prvi put pobunila. Radilo se o nekoj
gluposti, sitnici poput izbora haljine ili nečeg tako banalnog.
- Thomas, ja nisam tvoje vlasništvo!
- Varaš se, draga, itekako varaš! Ja sam te stvorio i zasigurno
te neću pustiti da odeš. Vezana si za mene i nas dvoje...
- Ništa nas dvoje! Pusti me da živim svoj život - odbrusila je.
- Nikad! Čuješ li me, nikad! - grmio je. Naravno da se ubrzo
nakon tog incidenta Thomas pokajao i ispričao, ali Rujani je to bilo
prvo upozorenje. Od tog dana smišljala je planove kako da izađe iz
tog čudnovatog odnosa. Nažalost, nije bilo moguće samo tako otići.
Za Thomasa je bila vezana ugovorom, i to onom vrstom ugovora
koji nije bilo moguće prekinuti. Thomas se dobro osigurao. Punih
deset godina, koliko je trajao taj ugovor, bila je praktički njegovo
vlasništvo. S druge strane, pitala se, što bi bez njega.
On ju je naučio svemu, vodio brigu o njoj, pažljivo birao
filmove koji odgovaraju njezinom senzibilitetu, brinuo se za
njezinu karijeru, obasipavao je ljubavlju. Ovo zadnje, bilo je
najvažnije.
Čitav su je život obezvrjeđivali i vrijeđali, a on je uspio
postići da se to promijeni. Zahvaljujući Thomasu postala je slavna i
obožavana. Svi su je voljeli, ljudi bi vrištali kad se pojavljivala na
crvenom tepihu.
Ona polagano postajala neka nova. Svladala je umijeće
glume, a gluma je postala njezin život. Nakon toliko godina
provedenih pred kamerama, jureći iz filma u film, umorila se. Sada
je trebala mir. Trebala je zapravo odlučiti što želi od života.
Sada, dok nemirno tumara svojom velikom kućom, shvaća
kako joj nedostaje ljubav. Žudjela je za ljubavlju, za tom
misterijom pred kojom svi padamo na koljena.
Rujana je jako dobro znala da ništa na svijetu ne može pružiti
tako jedinstveni osjećaj kao kad si zaljubljen, jer ljubav izaziva
ludilo, pravu ovisnost. Zaljubiš se u trenu. Tu smo svi jednaki.
Otvoreni i ranjivi. I muškarci i žene. I bogati i siromašni. I lijepi i
ružni. I debeli i mršavi. Svi želimo biti voljeni. Vidjela je to bezbroj
puta. Ne samo na filmu već i kod ljudi s kojima se družila. Osim
toga, toliko je puta glumila ljubavne scene u koje je unosila sve
svoje emocije. Znala je, jako dobro, koliko suze mogu biti prave,
koliko poljupci mogu biti pravi, da je samo ljubav - ona prava.
Rujana zna koji je razlog njezine uznemirenosti. U rukama
drži posjetnicu. Njegovu posjetnicu. Iskoristio je jednu jedinu
priliku kad su ostali sami i učinio ono o čemu je ona sve ove godine
1000 € BONUS
potiho sanjala.
- Želio bih se naći s tobom jedan dan. Jel' to moguće? -
gledao ju je molećivo.
- Da, mislim da je... - izgovorila je to zbunjeno. Da nije bilo
tako mračno, mogao bi »vidjeti i kako ju je oblilo lagano crvenilo.
- Gdje te mogu dobiti? Gdje si odsjela? Imaš svoju
posjetnicu?
- Ne - željela je reći da nema svoju posjetnicu, ali u tom
trenutku ugledali su Viktoriju. Hitala je prema njima.
- Evo, slobodno me zovi... zovi, molim te -zavapio je prije no
što ga je žena odvukla na drugi kraj velike prostorije.
- I što da sada radim? - pitala se izgubljeno.
Srećom, nije se trebala dugo mučiti. Danima je skupljala
hrabrost, ali nikako da se odluči. Doduše, nekoliko je puta utipkala
njegov broj, ali nije imala petlju pritisnuti onu potrebnu tipku -
zovi.
A onda, nakon nekoliko dana, konačno je zazvonio. Osjećala
je da je on zove.
- Halo? - prozbori uplašeno.
- Rujana? Rujana, ti si? - glas mu je bio dubok i hrapav.
- Da, ja sam - ostala je bez daha.
- Patrik ovdje... - zvučao je nesigurno.
- Patrik... a da! - trudila se da prikrije oduševljenje u glasu.
- Nisi me zvala, pa... nadam se da ne smetam. Morao sam te
čuti.
Nastupila je kratka stanka. Rujana je osjećala kako joj srce
luđački tuče. Trebalo joj je vremena da se sabere, smisli što će reći.
Možda mu se treba ispričati jer ga nije nazvala?
- Čuj, do tebe je teže doći nego do predsjednika države. Da
samo znaš koliko sam se namučio da mi se netko smiluje.
- Ajde, nije valjda tako teško - nasmijala se. Bilo joj je drago
da Patrik vodi konverzaciju.
- Nemaš pojma kako je teško. Nego dok te ne preotmu
agenti, lovci na talente i mediji, želio bih te pozvati na večeru. Ne
moraš se bojati, vodim te na anonimno mjesto. Nitko neće saznati.
- Onda dobro - ispustila je dubok uzdah olakšanja. Mediji su
već nanjušili da je u Zagrebu, a neke njezine fotografije već su
osvanule u novinama.
- A možda me vodi na takvo mjesto jer je oženjen? - snuždila
se. Viktorija sigurno neće biti oduševljena susretom. Vidjela je
kako je neprijateljski gleda. Čuvala je svoga muža kao oko u glavi.
- Vidi, draga, ne želim čuti da me odbiješ. Dolazim po tebe u
devet. Odgovara?
- Da - uspjela je protisnuti.
- Dakle dogovoreno - rekao je to tako službeno kao daje
upravo dogovorio kakav sastanak. Rujana je ostala nepomična.
Zatvorila je oči i duboko disala.
- Patrik, Patrik... - ponavljala je nekoliko trenutaka. A onda
se mobitel ponovno oglasio.
- Oprosti, molim te, ali potpuno si me zbunila. Moraš mi dati
svoju adresu kako bih te mogao pokupiti. Obećajem da neću
nikome reći. Čak i da me podvrgnu srednjovjekovnom mučenju.
Nasmijala se. Bio je tako bezobrazno neodoljiv. Duhovit.
Glasom koji je podrhtavao od uzbuđenja, izgovorila je adresu.
- Vidimo se!
- Vidimo!
1000 € BONUS
Petnaest minuta prije devet, Rujana je primijetila veliku crnu
limuzinu. Čitavo je popodne stajala pred velikim ogledalom i birala
garderobu. Nije znala kako bi se obukla, a još manje kako ponašala.
S jedne strane kopkalo ju je njezino pravilo. Patrik je oženjen, a ona
nikad ne petlja s oženjenim muškarcima. To nije bilo u redu, osim
toga ona ne želi biti broj dva. U životu svakog muškarca postoji
samo jedna žena. Samo jedna!
O, kako bi željela biti ta žena, jedina žena u Patrikovom
životu. Nažalost, ona to više ne može postati. On je oženjen.
S druge strane željela se naći s njim. Počela se uvjeravati da
taj izlazak zapravo i ništa ne znači.
- Pa mi smo samo stari školski prijatelji. Nema ništa loše u
izlasku. Osim toga, treba mi prijatelj. U Zagrebu praktički i nemam
nikoga. Ali zašto se onda gleda u velikom ogledalu i nervozno
propituje kako izgleda? Zašto bjesomučno popravlja šminku?
Počešljala se već toliko puta. Svoju prekrasnu, crvenu kosu uplela
je u punđu, a potom u pletenicu, ali nije bila zadovoljna. Onda ju je
opet raščešljala i ostavila da slobodno pada. Zadovoljno je gledala
dugu kosu koja se poput slapa spuštala niz leđa i pratila liniju tijela.
Isprobala je već nekoliko odjevnih kombinacija. Oblačila je,
a potom i svlačila haljine. Onda pomisli kako sve to nema smisla i
poželi otkazati susret. Naravno da to nije učinila. Ta ona ne ide na
spoj. Ovo je samo obična večer s prijateljem... oženjenim
prijateljem.
Pri samoj pomisli na Viktoriju, barometar njezina
raspoloženja naglo je opao. Bacila je izazovnu odjeću i odlučila
obući jednostavnu haljinu s bretelicama, dugačku koja skriva
obline i ne golica maštu.
- Divna si - rekao je iskreno.
- Hvala ti - nasmijala se skromno. I Patrik izgleda ubojito -
zavodnički, ali to će zadržati za sebe. Oni su samo prijatelji, a
prijatelji si ne govore takve stvari.
- Kamo me vodiš? - upita ga, samo da razbije tišinu koja se
ovila oko njih.
- To je iznenađenje. Nadam se da voliš iznenađenja
- Pa...i ne baš - izusti iskreno.
- Idemo na Sljeme. Nadam se da nemaš ništa protiv...
- Na Sljeme? - uzvikne. Patrik nije znao kako bi protumačio
njezin uzvik.
- Na Sljeme, da. Ili možda želiš nekamo drugdje? U neki
restoran? - požuri se.
- Ma ne, divno! Kakva senzacionalna ideja! - Rujana je bila
oduševljena. Istinski, oduševljena.
Koliko je samo puta poželjela otići na Sljeme. Toliko je
slušala o prekrasnom pogledu koji se pruža noću na osvijetljeni
grad. toliko je slušala o zaljubljenim, strastvenim i ukradenim
poljupcima koji su parovi izmjenjivali u skrivenim kutcima
sljemenskih brežuljaka.
- Nitko me nikad nije vodio na Sljeme - reče.
- Silno bih željela otići.
- Baš mi ie drago!
Pao mu je kamen sa srca. Nije je baš imao želju voditi po
lokalima i restoranima. Znao je kako to bi to izgledalo. Osim toga,
on je poznata gradska faca, vrlo brzo pronio bi se glas da je viđen s
nekom... i to, ne bilo kim.
Onda bi mu Viktorija pravila scene. Ma ne, bio bi to preblagi
opis za histerične provale koje bi se obrušile na njega.
1000 € BONUS
A to da nikada nije bila na Sljemenu... hmm... zaprepastilo
ga je u prvi tren, ali kad bolje razmisli... ta tko bije uopće i vodio...
Nije mu bilo jasno kako se netko, iz tako neprivlačne ženske
kakva je bila, mogla preobraziti u jednu takvu... ljepoticu?
No, nije bilo vrijeme da sad mozga o tome. Pokraj njega sjedi
slavna glumica i istinska diva, a on želi uživati.
Gradska svijetla gubila su se u daljini dok su se penjali prema
vrhu. Nije mogla ne primijetiti automobile parkirane po šumarcima
skrivene od pogleda. Rujana je pričala o tome kako se Zagreb
promijenio, a Patrik se morao složiti s njom. Njemu su sve
promjene rodnog grada sviđale, ali Rujana nije baš bila sigurna.
Žalila je Cvjetnim trgom i starom česmom, ali Patrik ju je
uvjeravao kako je to baš dobro zamišljeno. Nije mu željela
proturječiti. Uskoro su došli do vrha.
- Evo nas - reče i otvori joj vrata.
- Najljepše mjesto na svijetu! - ostala je zaslijepljena
panoramom koja se pružala u daljini. Iskričava svjetlost grada,
poput svjetla sićušnih krijesnica, titrala je u daljini.
- Kako je lijepo! - uzvikne iznenađeno. -Nisam znala daje
Zagreb tako velik!
- Volim doći ovamo i promatrati grad. Često dolazim gore...
Rujana je razmišljala o tome, dolazi li gore sam ili s djevojkama -
inkognito. Naravno, to ga neće pitati. To se nje ne tiče.
Gledali su u daljinu, uživali u pogledu. Blag vjetrić mrsio im
je kosu i milovao njihova tijela. U zraku se osjećao miris ljeta.
Rujana zadrhti od siline osjećaja.
- Jel' ti hladno? - upita je brižno. - Idemo u auto.
Nije stigla ništa reći jer uhvatio ju je za ruku i otvorio vrata.
- A sada iznenađenje!
Patrik je otvorio pretinac i Rujana ugleda mali ugradbeni
hladnjak. Takve je viđala samo u najskupljim limuzinama. Iako je
takve stvari više nisu mogle fascinirati, bilo joj je drago.
- Vau, kakav luksuz!
- Hm... sitnica - u njegovu glasu mogla je osjetiti hvalisanje. -
Ti si zvijezda.
- Nisam zvijezda - reče Rujana skromno -samo sam imala
sreće da sam se našla na pravom mjestu u pravo vrijeme. Sve je
ostalo...
- Legenda - završi njezinu rečenicu - a ja sam nabavio Dom
Perignon. Za nas samo najbolje.
Rujana se nasmijala.
- Kako si znao? - upita ga. - To mi je omiljeno piće.
Kucnuli su se i značajno pogledali.
- Ovoje moja sretna večer - nasmije se radosno. Želio je reći
da je ona njegova sretna zvijezda, ali suzdržao se. Bit će prilike.
Mora biti oprezan. Imao je velike planove s Rujanom.
- Mmmm fino je - uživala je u rashlađenom piću.
- Imam još nešto, ako si gladna...
- Ne, nisam gladna, hvala ti.
- Sushi? Malo kavijara? - nije znala zbog čega ima taj stalan
osjećaj da je želi impresionirati. Ona nije željela biti
impresionirana. Željela je biti... samo voljena. Jednostavno, obično
voljena.
Ponovno je otpila gutljaj božanskog napitka. Šampanjac je
fino klizilo niz grlo i blažio nepce. Patrik je svoje piće iskapio na
brzinu. Počeo je osjećati ono neobično uzbuđenje. Javljalo se to
uvijek kad je bio u blizini lijepe žene.
I Rujana je pila da ublaži osjećaje, da umiri ruke koje su se
tresle i kovitlac koji je bjesnio u njoj. Istovremeno joj se sviđala, ali
1000 € BONUS
i plašila njegova blizina, način na koji ju je gledao. Drhtala je.
Pitala se je li to bio način njegova zavođenja.
Osjećala je miris njegova parfema pomiješan s mirisom
šume, miris muževnosti i topline koji je izbijao iz njega. I mirisao je
na noć, na romantiku, na nadolazeće ljeto i prve poljupce, na trešnje
iz vrta i princa iz bajke. Nestvarno bilo je nestvarno.
Popili su piće i ono ih je opustilo. Nije više drhtala, ali nije ni
gledala u njega. Znala je da ne bi mogla izdržati susret s njegovim
očima. Pogled joj se gubio u daljini, u romantičnoj muzici koju su
slušali.
A onda je presiječe. Oliverov glas... i on, Patrik pjeva
zajedno s Oliverom.
Gdje li si se dosad skrivala?
Znam, negdje si uživala.
Kad god došla, dobro došla mi
jer jedno za drugo mi smo stvoreni...
Ja odavno nikog ne ljubim
i spreman sam sve da izgubim.
Kad god došla, dobro došla mi
jer jedno za drugo mi smo stvoreni...
- A gdje si se ti skrivala? - pita kroz mrak. - Jesi li se vratila?
Hoćeš ostati?
Pitanje ju je uznemirilo. Nije razmišljala o tome. S jedne
strane osjećala je neobičnu želju za povratkom, željela se skrasiti,
osnovati obitelj. Željela je postati majkom... o bilo je toliko toga što
je željela. Samo za njezine želje i snove, nedostajao je glavni
glumac.
Jedan trenutak razmišljala je o tome da mu povjeri svoje
najdublje tajne, skrivene maštarije. U posljednji tren odustala je od
toga. Osim toga, kako da mu kaže daje on taj? Njezina tako željena
i tako skrivana maštarija.
- Onda? - Rujana ga pogleda s upitnikom u očima.
- Hoćeš li ostati? Jesi li se vratila zauvijek?
- Ne., ne znam... - nije znala. Zapravo, nije imala nikakve
planove. Znala je samo da mora uzeti kratak predah od filma i od
Thomasa. Prekinula je ugovor i sve stoje imala s njim. Željela se
prvo pošteno odmoriti, urediti kuću u kojoj nikada nije živjela...
- Znaš, želio sam te nešto pitati? - protrnula je i naćulila uši.
- Pitaj - glas joj je odavao uznemirenost. Možda je to onaj
trenutak o kome je sanjala sve ove godine?
- Pa ima toliko toga o čemu bih želio pričati s tobom - Rujana
se pretvorila u uši. Prestala je disati.
- Želio sam te pita... - na radiju su upravo prekinuli
romantični blok muzike da bi izvijestili o uhićenju nekog političara.
Rujana je bila na rubu strpljenja. Još nije čula... ono što ju je
želio pitati. Nadala se, pribojavala, čeznula. S druge strane bila je
svjesna da je to samo njezina romantična maštarija. Ipak, ovo je
noć, noć romantike, čeznutljivih snova u kojima su dopušteni
čarobni obrati...
Patrik je pričao o tom političaru, njegovim malverzacijama.
Nije je zanimalo.
- Nego što si me želio pitati? - odvažila se i pogledala ga
ravno u oči.
- Pa... zapravo to mi je palo na pamet, nisam baš siguran...
Nije joj se sviđalo. Previše je petljao, odugovlačio. Ni
Patriku nije bilo ugodno, ali morao ju je pitati. Previše je dugo bio u
tom poslu i točno je znao kakve bi benefite imao da pridobije
1000 € BONUS
Rujanu. A što bi to tek značilo za agenciju! Ako bi pristala
sudjelovati snimiti reklamu, postao bi faca. Nr. 1!
- Reci slobodno - glas joj je vješto prikrivao znatiželju.
- Zapravo sam te želio pitati, zamoliti... bi li, možda, pristala
sudjelovati u jednom projektu koji radim?
Rujana je bila zahvalna na tami koja ih je obavila jer osjećala
se kao da tone u bunar bez dna. Teško razočaranje kao da je sjelo na
njezina ramena. Više je ništa nije moglo odobrovoljiti. Očekivala je
nešto, dobro nije baš bila sigurna što, ali zasigurno nije očekivala
da će je zamoliti da glumi u njegovom projektu.
Glumiti u reklami?
Pa ona je bila glumica! Glumica svjetskog glasa, a svaki
njezin film dobio je barem jednu nagradu.
I sada, Patrik je pita hoće li... ne, nije mogla ni zamisliti.
Njegovo pitanje osjećala je poput grubog šamara. Još gore.
Njegovo pitanje bilo je uvredljivo, a on kao da to nije shvaćao.
Nastavio je pričati, a ona je poželjela vrištati od muke.
- Znaš kako je danas u tom našem poslu? Konkurencija je
nesmiljena, sve se više mladih nadobudnih klinaca želi okušati u
reklamiranju. Ne kažem da nemaju dobre ideje, neki su čak
fantastični, ali čekaj malo... Za sve treba vremena, ne možeš odmah
uspjeti.
-Ali možeš - odbrusi mu je jetko. - Ta pogledaj samo mene.
Ja sam, recimo, uspjela od prve.
U normalnim okolnostima Rujana to nikad ne bi izrekla, ali
Patrik ju je potegao za jezik. Nije je bila briga hoće li njezine riječi
zvučati kao da se hvali, željela ga je osvijestiti, dati mu do znanja s
kim ima posla.
- Ali ti si imala sreće - odgovori joj brzo, a ona se zablene u
njega.
- Što mi, zapravo, želiš poručiti? Da nisam zasluži...
- Ma to nikako!
Rujana više nije mogla slušati. Odjednom joj se smučilo.
Osjećala se glupo. Nije očekivala takav razvoj događaja. Ova
romantična večer nije se trebala ovako razvijati. Patrik je trebao biti
u ulozi romantičnog muškaraca, a ne u ulozi... Bio je poput kakvog
svodnika.
Osjećala se nasamareno. Prevareno. Da, upravo se tako
osiećala.
Kako ju je samo mogao pitati tako nešto?
Ni sama ne zna što je gore. To što ju je izveo kako bi je
nagovorio da radi za njega, ili ovo besramno veličanje njezinog
uspjeha.
- Vidi, ne trebaju mi hvalospjevi. Možda jesam imala
početničku sreću, no sve ostalo je težak rad. Znaš koliko sam truda
trebala uložiti u svaki film koji sam snimila?
- Znam, kako ne bih znao - odjednom ju uhvati za ruku i ona
se sva ukoči.
- O, Rujana, ostavimo ove razgovore iza sebe. Znaš li koliko
sam samo puta razmišljao o tebi? - glas mu je bio dubok i hrapav.
- Da samo znaš koliko sam te puta samo sanjao? - pogleda je
u oči i ona se protiv svoje volje krene rastapati pod njegovim
pogledom.
Patrik je zaista briljirao u ulozi slatkorječivog zavodnika. To
bijaše njegov teren, tu je plivao kao riba u vodi.
1000 € BONUS
Ponovno joj natoči još malo pjenušca. Bilo je gorko i slatko
istovremeno. Klizilo niz grlo, udaralo u glavu, smirivalo, opuštalo.
Konture njegova lica izranjale su iz mraka, prijateljske, nasmijane.
Rujana se ponovo opustila, a on je primi za ruku. Prepustila se ovoj
noći, Patrikovim riječima. Ako treba, pristat će sudjelovati u
njegovom projektu.
- Za nas... draga moja. Za nas sve najbolje... - mrmljao je dok
joj je tepao nježne riječi. Patrik se ponovo uzbudi. Zaista je bila kra-
sna. Prekrasna! Netremice je gledao u njezine predivno oblikovane
usne. Njegova ruka nježno dodirne njezino lice. Nije se pomakla.
Njezina ruka još je počivala u njegovoj velikoj šaci. Nasmiješila se.
Bila je željna, tako besramno željna ljubavi.
Nije mogao zamisliti da će njezin bijes biti tako žestok.
- Ali, to je samo posao. Samo posao -ponavljao . - Ne znam
zbog čega se toliko uzbuđuješ?
- Ne znaš zbog čega se toliko uzbuđujem? - vikala je sva
izvan sebe.
- Razmisli malo. Znaš li ti samo koliko bi nam to pomoglo?
U posl...
- Ma kakvom poslu? - u Viktorijinim očima žareće spirale
bijesa.
- Koliko znam, posao imaš zahvaljujući mom ocu, a tako će i
ostati sve dok... - čuje li on to prijetnju u njezinom glasu?
Viktorija ga je grubo podsjetila na stvarno stanje stvari.
- Ti se radije potrudi na dolaziš na posao i radiš nešto, nego
da gubiš dane po niškoristi sastancima. Upucavaš se glumicama, a
sada i toj glupoj Rujani! Pa znaš da bi te oderala? Tko zna koliko bi
iznosio njezin honorar?
To je bila istina. Patrik nije razmišljao o toj "sitnici".
Njegova "pametna" i "praktična" žena, odmah je postavila pravo
pitanja.
O kako ju je samo mrzio zbog toga! Ipak, neće se dati
omalovažavati od žene. Pa makar to bila i njegova vlastita.
- Zaboravljaš da sam ja stvorio MMG-Media Market Group -
sada je on bio crven u licu. Bijesan kao ris.
- Ne želim da me stalno podsjećaš kako sam samo mali pijun
u firmi tvoga oca! Valjda sam i ja nešt...
- Poštedi me baljezganja jer to ne prolazi. Barem ne kod
mene. Sve dok se tvoji projekti financiraju novcem moga oca,
nemaš prav...
- Imam pravo, sve pravo ovoga svijeta! Prošle godine,
zaradio sam...
- Vidi, ne zanima me. Ti si samo oplodio očev kapital.
Računica je više nego jasna. Ako se podvuče crta, ti si prekoračio
budžet, a lovu si potrošio. Na izdatke za reprezentaciju i slične
gluposti.
Koliko je samo puta poželio otići od nje. Postajala je prava,
pravcata kučka, a on to više nije želio trpjeti. Morat će poduzeti
nešto da se izbavi iz njezinih kandži, da joj pokaže da i on može. Ne
samo da može, nego i da hoće.
Ako Rujana pristane reklamirati njegov najnoviji proizvod,
ako postane njegovo zaštitno lice... mnogo će se toga promijeniti.
Siguran je u to.
1000 € BONUS
Ali, bilo je tu previše onih ali. Kao prvo nije uračunao njezin
honorar. Viktorija je u pravu. Ona je slavna, ona postavlja uvjete.
- Osim toga, čisto sumnjam da bi glumica njezinog profila
pristala glumiti u reklami -razmišljao je trezveno.
-I jučer, kad sam joj to predložio, kako se samo
oneraspoložila.
Misli da je ispod njezinog ranga glumiti u reklami.
Razmažena je i umišljena, ali on neće odustati. Upotrijebit će on
sav svoj šarm i zavest je. Neće mu to biti velik problem, štoviše, bit
će to na obostrano zadovoljstvo. Pri samoj pomisli na njezino
prekrasno tijelo, prođu ga trnci ugode.
- Ne bi bilo loše, spojiti ugodno s korisnim, malo se zabaviti
- pomisli i otplovi u svijet mašte.
Po čitave dane razmišljala je o Patriku. Osjećala se zbunjeno,
preplavljena dvojakim osjećajima. S jedne strane to je bio on.
Njezin Patrik. Muškarac o kome je maštala sve ove godine.
Muškarac kojeg je tajno ljubila i muškarac koji će vjerojatno
uvijek zaokupljati njezinu maštu.
Ali on je oženjen, dakle mora ga zaboraviti. Osim toga... nije
željela biti iskorištena. Očito se s njom sastao samo iz jednog
jedinog razloga. Da sudjeluje u njegovom projektu. I to joj se
nikako ne sviđa. Ona ne želi glumiti u nekoj trećerazrednoj reklami,
ta nije spala na to. Ali opet, želi biti u njegovo blizini. Želi gledati
njegovo lijepo lice, želi pričati s njim. Želi da joj opet izgovara sve
one lijepe riječi za kojima je žudjela sve ove godine.
Umorno odmahne rukom. Ovakve joj misli neće pomoći.
Već danima se muči, izluđuje. On je rekao da će je nazvati, a ona
čeka kao kakva mala šiparica.
- Daj, odrasti više! - prekori samu sebe i dohvati novine.
Rujana je voljela dokolicu koju je pronalazila u Zagrebu. Tu
je bila daleko od svih koji su je podsjećali na posao. Nije bilo
Thomasa, ni agenata, ni paparazza koji su je progonili. Ovdje je bio
samo Patrik. Jedina osoba koja je u njoj pobuđivala nemir. Odluči
da danas neće sjediti pokraj- telefona i iščekivati njegov poziv.
Mora otići u grad, obići neke dućane.
Svakako bi bilo dobro da konačno ode i do salona
namještaja, kupiti stol, stolce za dnevnu sobu. I vrtnu garnituru.
Stiže ljeto, a ona ima prekrasan vrt.
Oh, kad bi barem imala neku prijateljicu da zajedno obave
kupnju, a poslije da odu kavu. Ili na ručak.
Odjednom se rastuži. Bila je u Zagrebu, u svom rodnom
gradu i opet je bila tako sama. Tako prokleto sama. Kao da nikada i
nije otišla u bijeli svijet. Tamo u London barem je imala prijatelje.
No, zar su to bili prijatelji? Ljudi koji nisu znali za njezinu prošlost
i koji su je doživljavali isključivo kao zvijezdu.
Da odvrati trenutni tijek misli, Rujana posegne za dnevnim
novinama. Preskočila je prvih deset stranica. Crna kronika i nova
uhićenja čelnih ljudi nisu je zanimala. Nije je zanimao ni horoskop,
a bome ni televizijski program.
Tražila je rubriku kulture i preletjela naslove. Možda ode u
kazalište ili u kino. Možda pronađe nešto. Novu hit knjigu... hej
čekaj malo! Strese se od iznenađenja. Novi film...
Novi film, proslavljenog producenta Mikuša, kreće sa
snimanjem. Rujana se odjednom neobično uzbudi. Brzo je čitala, a
svakom je novim rečenicom bivala sve više uznemirena.
1000 € BONUS
- Nevjerojatno, film još nije ni snimljen, a već je proglašen
hitom - izgovori naglas, a onda se trgne.
- Mora da sam poludjela. Pričam sama sa sobom - pomisli,
no njezine su oči i dalje su fokusirane na novinski članak.
- Film će se snimati po nagrađivanoj knjizi
- Rujanine oči šire se u još većoj nevjerici.
- Damir će po knjizi moje omiljene spisateljice snimiti film. I
to o Domovinskom ratu...- poželi vrisnuti.
Prestala je čitati. Bila je previše uzbuđena da bi mogla
nastaviti. Bila je to uloga kao stvorena za nju. Još se živo sjeća
prvog filma koji ju je proslavio. Po tematici je bio vrlo sličan, ali
scenarij za film koji će Damir snimiti, bio je stotinu puta bolji.
- Moram je dobiti! Moram je dobiti... -ponavljala je u sebi -
To je uloga mog života!
Odjednom se rastuži.
- Kako to da me se Damir nije sjetio? -pomisli razočarano. -
Ta vidjeli smo se na godišnjici mature. Nismo, doduše, puno
pričali, ali... zar mi nije mogao ponuditi ulogu?
Odjednom pomisli koliko su zapravo Patrik i Damir
drugačiji. Patrik ju je odmah zaskočio... A Damir?
Mutno se sjeća da joj je prišao i čestitao, ali to je bilo sve. Te
večeri svi su se gurali oko nje, a on se nije previše isticao u gomili.
Osim toga, te večeri za nju nije postojao nitko osim Patrika.
Počela je razmišljati kako da dođe do Damira. Ovdje nije
imala svoga agenta koji bi za nju obavio te stvari. Dakle, morat će
sama. Bit će teško jer nikoga ne poznaje. Prvi instinkt bio je da
nazove Patrika i pita za Damirov broj, ali brzo odustane.
- Kako bi to izgledalo? - pomisli - Kao da mu radim iza leđa!
- A vi ste? - srednjovječna i poprilično neugledna žena drsko
je promotri.
- Ja sam kolegica, Damirova kolegica -promrmlja Rujana
zbunieno. Nije joj bilo jasno da netko tko radi u svijetu filma, ne
prepoznaje njezino lice.
- Imate li zakazano? - upita oštro. Bilo je očito da nikoga ne
pušta bez prethodne najave. Naravno daje to bilo neophodno, ali...
- Molim vas lijepo, jako je važno. U vezi njegovog filma,
novog filma - zamoli Rujana ljubazno. Nadala se da će lijepe riječi
smekšati tu očito vrlo nesimpatičnu ženu.
- Žao mi je, ne ide to tako. Gospodin Mikuš jako je zaposlen
i trenutačno ne prima nikoga. Osim toga, propustili ste audiciju, a tu
vam nitko ne može pomoći - zahihoće zlurado.
Rujana oprezno pristupi korak bliže i doslovno joj se unese u
lice.
- Dakle, još nikada nisam susrela nekoga tko je tako drzak i
bezobrazan. Shvaćam da je vaš posao važan, ali ne bi bilo na odmet
da odete na tečaj pristojnog ponašanja kao što ne bilo na odmet da
ponekad pogledate i neki film jer očito ne prepoznajete lica koja
glume u njemu. Moje ime je Rujana Matić, poznatija sam pod
imenom Ana M! Ako ne znate, slobodno proguglajte, informirajte
se. Želim da me sutra gospodin Mikuš nazove na ovaj broj
telefona...
- Nema potrebe, draga Rujana - Damir je stajao na vratima i
široko se osmjehivao.
- Kako mi je drago da te vidim... a ti, Nataša... - oštro ju je
pogledao - razgovarat ćemo sutra.
1000 € BONUS
Žena se odmah počela ispričavati, ali Damir je već zatvorio
vrata.
- Molim te, ne želim da ima problema zbog mene - zamoli ga
Rujana. Damir samo odmahne rukom.
- Već dulje vrijeme imam problema s njom. Drska je i
bezobrazna prema ljudima, misli da je popila svu pamet svijeta. Ne
volim bahate ljude bez pokrića. Ovaj mali incident baš mi je dobro
došao jer stalno razmišljam kako da je otpustim. Nego, što te
dovodi meni? - upita je srdačno.
- Željela bih ulogu - reče bez oklijevanja.
- Vau, to je hmm... ne želim reći da nisam iznenađen - nije se
trudio prikriti svoje iznenađenje.
- Draga moja, lijepa i slavna prijateljice -reče nakon kratkog
razmišljanja - iskreno, ne znam što bih ti rekao. Spremam se snimiti
film u koji vjerujem, kao što nikad nisam vjerovao. Bit će to
adaptacija poznate i nagrađivane knjige...
- Znam, sve znam! Čitala sam o tome -Rujana je bila
nestrpljiva - ta film je već proglašen...
- Dobro, dobro - Damir se ozlovolji - ma znaš kakvi su
novinari. Skloni pretjerivanju. Dakle, sve znaš. Spremam se snimiti
film koji mora biti gotov u jesen. Ni dana kasnije. Dakle, planiramo
snimati cijelo ljeto. Nisam stigao osigurati dovoljno love, znaš
kakva je situacija kod nas... Dakle honorari su mali, gotovo
nikakvi. Nisam računao na neka velika imena jer vjerujem da je
knjiga, ali i scenarij, dovoljno moćan da osigura uspjeh.
- Ali, Damire, ti kao da si pao s kruške... -Rujana se nije
mogla suzdržati. - Znaš koliko bi značilo da imaš ime. Glumačko
ime, poput mojeg.
Bila je svjesna da mu se besramno "nudi", no nije marila.
Željela je tu ulogu.
- Možda imaš pravo. Ali ja vjerujem u uspjeh i mislim da
nam ne trebaju velika glumačka imena. Okušat ću se s mladim
afirmiranim imenima.
Znam da, možda, riskiram, ali navala je ogromna. Još imamo
audicije...
- Dakle, niste još izabrali glavnu glumicu? - zadržavala je
dah.
- Ne, još se dvoumim između...
- Tvojoj potrazi je došao kraj. Smatraj da si upravo dobio ono
što tražiš. Shvaćaš li da je uloga kao stvorena za mene?
-Ali...
- Nema ali. Želim tu ulogu. Sve ovo što si izgovorio, same su
bedastoće. Neafirmirana imena, pih! Pristat ću na sve uvjete, na
minimalan honorar. I da, radit ću preko ljeta! Ionako nisam
trenutačno angažirana...
- Rujana - Damir je pokušao još jednom -jesi li potpuno
sigurna? Snimati u Zagrebu, potpuno je drugačije nego u Londonu.
Osim toga, honorari su nikakvi.
- Honorari me ne zanimaju - odgovori kratko. - Želim tu
ulogu!
- Jesi li potpuno sigurna? Ako pristanem, nema
predomišljanja.
- Jesam, sigurna sam!
- U redu! Uloga Anje je tvoja. Samo, nemoj mi reći da te
nisam upozorio!
- Divno! - uskliknula je veselo i bacila mu se oko vrata.
Damir se od srca nasmijao. Ovo je bio jedan od najboljih
iznenađenja koje mu je život servirao. Sada je bio više nego siguran
da će film moći konkurirati za velike nagrade. Možda čak i za
1000 € BONUS
Cannes.
- Želim ovo zadržati u tajnosti - rekao joj je.
- Naravno - Rujana se nasmije. - Vjeruj mi, meni je to čak i
važnije nego tebi.
- Što će sada biti s Patrikom? - upitala se nakon što ju je
prošla euforija oko dobivanja uloge. Sjetila se i one nesretne
reklame.
- Nisam mu obećala... a opet, kako da ga odbijem? - pitala se.
Mora priznati, nije joj bilo drago da ju Patrik još nije nazvao.
Ona, naravno, pojma nije imala da se Patrik žestoko sukobio
s Viktorijom u vezi nje. I dok je tako razmišljala što bi bilo
pametno, oglasi se mobitel. Na zaslonu je pisalo Patrik.
- Rujana, draga, oprosti što ti se nisam javio... - krene se
ispričavati.
- Ma sve je u redu. Zapravo i ja sam bila zaposlena. Birala
sam neki namještaj za kuću -petljala je.
- Hoćemo li se vidjeti? - upita je.
- Da, svakako. Bilo bi mi drago - ispali kao iz topa.
- Dolazim po tebe u osam.
Pojavio se u osam. U rukama je nosio veliki buket crvenih
ruža. Bez imalo straha pozvonio je. Rujana je već bila spremna.
- Nećeš me pozvati unutra? - upita je on.
- Hoću, svakako - bila je iznenađena. Nije očekivala da će se
sam pozvati.
Patrik je dugo razmišljao kamo će je odvesti. Situacija kod
kuće bila je neizdrživa. Viktorija je pazila na svaki njegov korak.
Mogli su opet otići na Sljeme i to je bilo sve. Nije smio
riskirati i odvesti je na večeru u neki restoran. Bio je pod
povećalom.
- Baš ti je krasna kuća - rekao je oduševljeno. - Znaš što? A
da ostanemo kod tebe... Doniiemo čašu vina?
- Odlična ideja - Rujana spremno prihvati njegov prijedlog.
Kao svaka dobra domaćica, provela ga je po kući. Bila je
ponosna jer imala je što pokazati.
- Pređivno, pređivno - govorio je gledajući ostakljenu
dnevnu sobu iz koje se pružao pogled na zelenilo vrta.
- Otvorit ću vino - reče Rujana i brzo pohita u kuhinju. Bilo
joj je drago da se Patrik ponašao tako opušteno. To je bilo poput
nekog njezinog sna.
- Crno ili bijelo? - upita ga.
- Crno.
Donese vino i oni se kucnu.
- Odlično je - pogleda na bocu. Rujana je znala daje to
odlična berba. Uzela je daljinski i pustila glazbu. Sve oko njih,
poprimilo je romantičnu notu. Pijuckali su vino, a Patrikovo tijelo
blago se ljuljalo u taktu muzike.
- Jesi li za ples? - pitao ju je. Nije čekao odgovor. Bez riječi
joj je prišao i povukao u zagrljaj.
Približila se njegovom tijelu i preplavi je uzbuđenje. Oči joj
se napune suzama.
- Oprosti, ne znam što mi je - reče kao da se ispričava.
- Sve je u redu, opusti se. Ne boj se. Znaš da si mi draga i da...
gajim osjećaje prema tebi.
Osjećala se kao u sedmom nebu.
- Nisi znala, zar ne?
- Nisam - prizna sramežljivo.
1000 € BONUS
- Eto, sada znaš.
Lagano ju je počeo ljubiti. Uzdahnula je glasno i malo
otvorila usta. Usne su joj bile tako sočne i meke. Prekrasne. Čiste i
savršene.
Više se i ne sjeća kad je posljednji put bio tako nevjerojatno
uzbuđen. Ne može se, doduše, sjetiti ni kad je posljednji put
prekršio svoj bračni zavjet. Bilo je to prije možda godinu dana?
Nije bitno, neće kvariti ovu noć. Rujana je predstavljala
izazov koji je tako silno želio iskusiti. Drhtao je od osjećaja koje
nije mogao odrediti. Uzbuđenje? Požuda? Sreća? Novi trofej?
Polagano joj je skidao odjeću. Srećom, bilo je toplo i nije
imala mnogo slojeva.
- Jesi li siguran? - Rujana se isprva nećkala. - Mislim, ti si
oženjen, tvoja žena...
- Pssssttt tiho - šapne joj. Riječi su lako prelazile preko
njegovih usana.
- Viktorija i ja smo predugo zajedno. Naviknuli smo jedno na
drugo. A to nije ono...
Nije mogao dočekati da se privije uz njezinu golu put. Želio
ju je grijati svojom golotinjom, gutati je, progutati njezino tijelo.
Tijelo o kojem su maštali svi muškarci. Tijelo koje je izazivalo,
mamilo poglede. Fasciniralo. Dok ju je skidao, isprva se nećkala.
Sklanjala njegove ruke, ali on ju je uspio uvjeriti da čine pravu
stvar.
- Želim te, želim te... o kako si divna! -šaputao je nježno, a
njezin otpor topio se poput sladoleda na suncu.
I sada, ona stoji pred njim, prekrasna u svojoj golotinji.
Patriku se oduzeo dah. Bio je hipnotiziran prizorom čistog
savršenstva.
Obrisi njezina tijela obasjana blijedim svijetlom prigušene
rasvjete. Pod slabim svjetlom njezina je kosa poput vatrenih
plamičaka, oči poput mora koje čekaju da se uroni u njih. Iako je
imao poprilično žena niti jedna
- Divna si, divna - promrmlja zadivljeno. Na brzinu zbaci
odjeću sa sebe i privuče je k sebi. Nastavio ju je ljubiti, milovati.
Rujana se privijala uz njega poput brodolomca koji je iskusio
tešku oluju, a on ju je držao u čvrstom zagrljaju. Ljubio ju je
nježno, sve dok nije osjetio kako se opustila. Udisao je miris
njezine kose i polagano ljubio vrat. Tada je podigne i odnese do
kreveta. Nije se opirala. Oboje su znali što slijedi. Patrik se nije
mogao naužiti njezine ljepote, tog veličanstvenog tijela. Bila je
prekrasna, tako prokleto prekrasna. Čudesna mekoća njezine puti,
te divne, pune i oble grudi, zaobljeni bokovi, velike i krupne oči u
kojima su se još nazirali tragovi suza. Osjećao se kao da će
eksplodirati.
Gledala gaje dubokim pogledom u kojem je bila skupljena
sva njezina nesigurnost, svi strahovi. Kao da je ona opet bila ona
stara, nesigurna. Prošlost je ponovno izronila i ona je zaboravila tko
je. Sjećala se samo svojih snova, maštarija... i Patrika. Prekrasnog,
savršenog dečka, nedostižnog... nedostižnog.
- Znaš koliko sam puta poželjela ovo? -upita ga.
- Poželjela što? - bio je zbunjen.
- Pa, tebe... nas. Bila sam zaljubljena u tebe... sve ove godine,
sanjala sam o tebi.
Eto, konačno je izrekla. Povjerila mu je svoje najskrivenije
tajne,čeznutljiva maštanja. Odjednom se osjeti tako bespomoćnom.
Svojim priznanjem kao da se ogolila do kraja.
Patrik se nasmije.
- Nešto takvo bilo je i za očekivati - pomisli samodopadno.
1000 € BONUS
Kad se samo sjeti kakav je frajer bio. Ali on je još glavna faca. Sve
dok mu se žene poput Rujane bacaju pod noge, govore takve
stvari...
- Evo me, ljubavi, tu sam... tu sam - ponavljao je. Umalo je
rekao kako se na njega isplati čekati, ali predomislio se. Nije bio
siguran kako bi zvučale njegove riječi.
Ljubili su se divlje, pohotno, nježno. Predala mu se u
potpunosti. Gladno ju je ljubio, provlačeći ruku kroz njezinu gustu
kosu, iscrtavajući mapu na njezinu tijelu.
Rujana je preplavljena ushitom, čistim blaženstvom. Njegov
jezik prži je sitnim plamičcima. On i dalje ljubio lice, a potom se
spušta malo niže. I još niže. Ljubi je i ne može stati. Istražuje
svilenastu mekoću njezine kože i kuša njezin okus, slađi od
najslađeg nektara.
Sve snažnije zabadala je nokte u njegova ramena, čupala
mekanu kosu koja se kovrčala na krajevima.
Kroz plavičastu svjetlost uspjela je uhvatiti izraz njegova
lica, gledala kako mu se oči skupljaju i šire, u zadovoljstvu.
Njegovo uzbuđenje bilo je vidljivo. I najblaži dodir izazivao je
snažne drhtaje koji su prolazili napetim, mišićavim tijelom.
Lebde u očaravajućoj izmaglici koja ih zapljuskuje, a zatim
se prepuštaju sili koja je snažnija od svega. Osjećaju kako nadire,
sve jače i sve snažnije. Krikovi sladostrašća paraju mrak. Ispunjeni
strašću i potpuno iscrpljeni, isprepletenih udova Rujana i Patrik
padaju u san.
Osjećala je težinu njegova tijela. Bio je poput velike planine
koja kao da se sručila na nju i pritišće je. Nije se mogla ni
pomaknuti.
počivaju na tom krasnom licu i pokušava ga probuditi.
- Zvoni... mobitel ti zvoni - strese ga nježno, ali on je spavao
dubokim snom.
- Probudi se, probudi - pokušavala je, no uzalud. Konačno ga
gricne za usnu resicu i on se trgne.
- Hm... gdje sam? Što se dogodilo? -mrmljao je u polusnu.
- Probudi se, mobitel ti je zvonio - reče. U sekundi je bio
budan.
- Mobitel? Zašto me nisi probudila? - glas mu je bio
drugačiji. Nije znala čuje li oštrinu ili strah koji se odjednom
uvukao u njega. Skočio je iz kreveta i dok su mu se oči privikavale
na tamu, tiho opsuje. Rujana se uvukla u sebe i pokrila svilenom
plahtom. Osjećala se čudno. Kao da je upala u neki krivi film.
- Gdje mi je mobitel? - bio je ljut. Definitivno ljut.
- Ne znam - odgovori ona s osjećajem rastuće krivnje. Patrik
je hodao velikom sobom panično tražeći malu spravu koja je bila
uzrokom njegovog lošeg raspoloženja.
- U materinu, pogle samo koliko je sati -uzrujao se.
- Zašto me nisi probudila? Viktorija je sigurno sva izvan
sebe. Sad ću nadrapati...
Rujana nije mogla vjerovati. Ne, to nije bio Patrik! To nije
mogao biti muškarac o kome je sanjala sve ove godine! To nije
mogao biti ni muškarac od prošle noći jer prošla noć bila je
ostvarenje svih njezinih snova... ili ipak nije?
I sada dok gleda kako se ushodao po sobi, kako panično traži
mobitel da se javi Viktoriji, ona shvaća kakvu je užasnu grešku
učinila. Patrik je takvo razočaranje!
Izgubio je patinu velikog frajera, sada je samo mali uplašeni
mišić koji će uskoro pobjeći i sakriti se ženi ispod suknje. Vidi
onakvog kakav on zapravo i jest... i Rujana poželi zaplakati.
- Što mi je bilo? Što mije bilo? - pitala se.
1000 € BONUS
- Zašto sam prekršila svoje jedino i osnovno pravilo? Nikad
se ne petljaj s oženjenim muškarcem!
Patrikov izraz lica promijenio se. Sada je ona u njemu čitala
nesigurnost, strah. Kao da je izbjegava pogledati u oči, suočiti se s
onim što je bilo.
- Ovo se nije dogodilo. Za ovo nitko ne smije saznati -
izgovara loše rečenice iz još gorih filmova. Doduše, takve rečenice
obično izgovaraju uplašene srednjovječne žene, a ne macho
muškarci. Kakav otrcani klišej! Kakva fatalna pogreška!
I dok gleda kako se panično oblači i razmišlja koju će laž
plasirati na kućnom pragu, Rujana poželi zaplakati.
- Kakva sam ja budala! - pomisli ogorčeno. Njezin san o
savršenom muškarcu razbio se poput kristalne čaše.
- Od sutra nema ljenčarenja. Počinjemo sa snimanjem -
očekivala je Damirov poziv.
- Već je bilo vrijeme - reče ona. Jedva je čekala početak
snimanja. Očajnički je trebala nešto što će je zaokupiti od jutra do
mraka. Samo da ne razmišlja. Epizoda s Patrikom potpuno ju je
dotukla. Sve ono što je tako mukotrpno gradila, uspio je uništiti u
samo jednoj, jedinoj noći. Ponovno je bila grubo odbačena i
prezrena. Otvorila mu je svoje srce, otkrila svoje najskrivenije
snove, podala mu se... iz čiste ljubavi.
A on je pljunuo na njezine osjećaje, pogazio njezinu ljubav i
to na najgrublji mogući način. Osjeti kako joj se želudac grči od
poniženja. Kao daje ponovno bila u srednjoj školi, prezrena i grubo
odbačena.
Nervozno je šetao po studiju. Nije bio siguran je li učinio
dobru stvar i dao Rujani glavnu ulogu. To je, naravno, bio
spektakularno, ali s druge strane...
Bilo je nešto u toj ženi što ga je plašilo. Nije mogao odrediti
što bi to bilo. Možda njezina moć? Slava? Ljepota?
Previše je dugo u svijetu filma tako da zna kako Rujana
visoko kotira u tim krugovima. Napraviti svjetsku karijeru, to ne
može bilo tko.
- Sigurno je razmažena, hirovita - strahovao je. Znao je kako
slavne glumice mogu biti teške i naporne. On, doduše, nije imao
takvih iskustava jer bio je čovjek koji se nije dao vući za nos.
Previše je dugo i naporno radio da bi se probio. Uopće se ne
želi prisjećati svih poniženja koje je morao pretrpjeti. Nasreću, to je
davno iza njega.
Za sobom već ima četiri filma, od kojih je svaki dobio barem
jednu prestižnu nagradu. Tako je stekao reputaciju uspješnog
producenta, što nije lako. Bio je čovjek koji je volio riskirati, ali i
koji je imao viziju kako napraviti odličan film.
To, da je bio vrlo kompliciran i tajnovit, bilo je opće poznato.
No, ovaj put nadmašio je samog sebe.
Sve je počelo sasvim bezazleno. Damir se oduševio knjigom
koju je pročitao i odmah poželio snimiti film. Međutim, literarna
vrijednost romana i njegova želja da se od njega napravi film,
nametala je kao nužnost i izvrstan scenarij, i izvrsnog redatelja, i
vrhunskog snimatelja, ali ponajprije izvrsnu glumačku ekipu. S
oskudnim budžetom koji mu je stajao na raspolaganju, nije se
moglo računati na velika glumačka imena.
- Ne želim velika imena - rekao je odmah. Ljudi koje je
okupio oko sebe, negodovali su i bunili se.
- Glumci su mamac publici, to bi ti trebao bolje znati!
1000 € BONUS
- Znam. Ali isto tako znam da treba neafirmiranim imenima
dati priliku - govorio je.
- Daj, Damire, odrasti! Kakvu priliku? Ovo ti je prilika
života, ne izigravaj dobročinitelja! Radije se posveti traženju
imena, zvučnih imena...
Nije bilo lako pronaći "ime".
Nitko nije slutio koliko je Damir očajan. Imao je sve osim
najvažnijeg. Nedostajala je glavna glumica, ona koja će obilježiti
film. Već je bio na rubu živčanog sloma, a onda je iznenada nastalo
zatišje. Navodno je pronašao glavnu glumicu, no nikome nije želio
ništa govoriti. Ekipa oko njega bila je sluđena. Čemu ta tajnovitost,
pitali su se.
- Kakvo li će samo iznenađenja prirediti? -željeli su znati.
- Rujana Matić! Jeste li čuli?
- Čekaj malo, koja Rujana Matić?
- Ona slavna glumica?
- Da, ona! Poznata je vani, pod umjetničkim imenom Ana M!
- Ona? Pa kako ju je, dovraga, uspio dobiti?
- Nemoguće... Ne, to nije istina!
- Moguće je! Vidio sam je na setu! Upravo je ušla u studio...
- Ma dajte, ljudi, kakve su to gluposti? Nije ovo prvi april!
Glasovi nevjerice, čistog zaprepaštenja, čuđenja. Utihnuli su
tek kad se pojavio, vodeći Rujanu pod ruku. Nitko nije mogao
vjerovati, ali zar to nije bio njegov stil?
Zadivljeni pogledi upereni su njega i njegovu glavnu
glumicu. Sada više nema tajne. Zaista bio čudotvorac.
Imao je običaj prije svakog snimanja osobno pozdraviti sve
prisutne i zaželjeti im sreću. Tako je bilo i sada.
- Odmah vam moram reći da će ovo biti pakleni posao.
Snimat ćemo u Vukovaru, a potom i na raznim lokacijama. Vrućine
će biti užasne, tempo nesmiljen, ali to već znate. Na kraju moramo
dobiti odličan film, bez prekoračenja roka i budžeta... e, da! Umalo
zaboravih! - napravio je kratku stanku.
- Za sve one koji ste me salijetali pitanjima i gnjavili tko će
dobiti glavnu ulogu, zadovoljstvo mi je najaviti moju dragu
prijateljicu i proslavljenu glumicu, Rujanu Matić. Ne treba je
posebno predstavljati. Svi znate tko je ona i uopće ne sumnjam da
će savršeno utjeloviti glavni lik, Anju. Dame i gospodo, upoznajte
Rujanu.
U studiju je nastao žamor.
- Kako si uspio? Kako si samo uspio? -pitanja su pljuštala
poput jesenjih kiša, ali Damir se samo zagonetno smješkao.
- Radije me pitajte kako sam uspio namaknuti svu lovu?
Zapravo, nemojte me više ništa pitati jer krećemo....
Iako su, možda, neki očekivali hirovitu i razmaženu divu, svi
bijahu ugodno iznenađeni. Rujana je bila tako posredna i prirodna,
nimalo umišljena. Vrlo brz je naklonost svih prisutnih. Zavoljeli su
je, naprosto obožavali. Bila je pravi profesionalac. Uvijek prva na
setu, niti jednom se nije požalila na paklene vrućine, teške uvjete
pod kojima je morala stajati na suncu, ponavljati scene dok redatelj
i Damir nisu bili posve zadovoljni.
Neke su se scene ponavljale u beskraj. Obično su već svi su
padali s nogu, ali snimanje bi se nastavljalo sve dok Damir nije
rekao:
- Ovo je uredu!
1000 € BONUS
Samo jednom, ili možda dva puta, usta su mu se iskrivila u
širok osmijeh. Tada je škrto rekao, odlično i izgubio se u moru
ljudi.
Rujana je Damira viđala svakodnevno jer pomno je nadzirao
sve što se na setu događalo. Nije želio ništa propustiti, bio je pravi
kontrol freak. Silno je željela da joj priđe, da s njom podijeli
dojmove, da joj barem kaže što misli kako je utjelovila glavni lik,
vukovarsku majku kojoj dijete umire na rukama.
Konačno, za vrijeme jedne kratke stanke, prikupi hrabrost i
priđe mu.
- Damire, kad budeš imao malo vremena, željela s bih s
tobom porazgovarati, podijeliti neke...
- Večeras snimamo najveću ratnu scenu -prekine je - kad je
završimo, onda ćemo razgovarati.
Rujana je primijetila da Damir nije bio čovjek od mnogo
riječi, ali očekivala je barem malo ljubaznosti. Ponašao se prema
njoj kao prema običnom statistu.
-I da, Rujana - dobaci joj na odlasku - moram ti priznati da si
fantastična. Obaraš s nogu!
Ni sama ne zna zbog čega je sva u oblacima. Damirov
komentar, kratka pohvala o njezinim glumačkim sposobnostima,
jako ju je razveselila.
- Ali rekao je ono što je općepoznato - razmišljala je.
- Moj lik je odličan, dajem sve od sebe... Ipak, Damirove
riječi odzvanjaju u uhu. Ona je sretna, presretna. Mogla bi skakati
od sreće.
- Daj se uozbilji - prekoravala jc samu sebe.
- Uzet ćemo odmor. Nemoguće je raditi na ovoj vrućini -
Damir je nenajavljeno ušao je u Rujaninu garderobu. Nije ga
očekivala. Skidala je šminku. Kosu je podigla i smotala u punđu.
Imala je na sebi samo tanku, prozirnu košulju, ispod koje se
naziralo njezino prekrasno tijelo. Bradavice na grudima probadale
su tanku tkaninu, mogao je vidjeti njezinu znojem orošenu kožu,
nestašne koje su joj padale na lice.
Od prizora mu se zavrtjelo u glavi i on brzo makne pogled.
Osjeti kako mu krv udara u jednu točku. Odjednom je postao
svjestan njezine zanosne ljepote i osjeća kako se guši, kako mu se
ruke počinju tresti, ali ne od vrućine. Bila je to mješavina začudnih
i iznenadnih osjećaja koji su zaposjeli njegov um, nastanili njegovo
tijelo. Nije imao hrabrosti dignuti pogled.
Glas razuma vrišti u njemu.
- Bježi, pobjegni, nestani! Bježi dok još možeš! Nestani dok
ti je srce još čitavo! Nestani dok ti ta žena nije pomutila razum!
Imaš odgovornost, moraš snimiti film, moraš izbaciti osjećaje.
Moraš se ponašati poput robota! - ovo posljednje protisnuo je
naglas. Tiho, doduše, ali Rujana je čula neko prigušeno mrmljanje.
- Rekao si nešto?
- Da, rekao sam da moramo prekinuti snimanje. Ljudima
treba odmor, a čini se i tebi? -prišao joj je bliže.
- U redu je. Ne žalim se.
1000 € BONUS
- Znam da se ne žališ. Pravi si profesionalac, svaka čast -
rekao je zadivljeno. - Nego, želio bih te pozvati na večeru.
Razmišljao sam o onome što si rekla... I zaista bih želio provesti
malo vremena s tobom, porazgovarati o filmu, čuti tvoje
mišljenje...
- Rado, vrlo rado - usklikne ona veselo.
Noć je bila neobična topla, komarči su zujali i grizli. Damu je
došao po nju.
- Kamo bi željela ići? - upita je. Bio je na sto muka.. Još su
snimali u Vukovaru, a on je po čitave dane provodio na setu. Nije
stigao upoznati grad. Pojma nije imao kamo bi mogao izvesti svoju
filmsku divu. Konačno joj povjeri svoje probleme.
- A čime se ti zamaraš! - Rujana se glasno nasmije.
- Iskreno, nije mi do jela, previše je vruće. Željela bih se
malo prošetati, možda popiti čašu vina...
Krenuli su niz Dunav.
Noć je bila čarobna, a Damir i Rujana nastavili su koračati
ovijeni mrakom. Zvijezde su treperile nad njihovim glavama, a oni
pričaju o filmu. Tema i nije baš lagana. Damir joj pokušava
dočarati s kojim se problemima svakodnevno susreće, budžet je već
odavno probijen, neke scene tako su loše da ih se mora ponoviti,
glumci pate zbog vrućine...
- Ali ti si savršena - pogleda je ravno u oči. Gledao ju je
drugačije no što ju je gledao na setu. Njezina se usta naglo osuše.
Nije znala što bi rekla. Nastupio je onaj filmski trenutak tišine u
kojem je trebalo biti nešto izrečeno, jer magnetizam njihovih
pogleda poremetio je kemiju u njihovim tijelima.
Damir se prvi snašao. Brže-bolje nastavio je pričati,
nevezano, kao da se ništa nije dogodilo.
Da prikrije zbunjenost koja je bila sasvim netipična za njega,
snažno je gestikulirao, a Rujana se pokušala koncentrirati na
kretnje njegovih ruku kojima joj je pokušao dočarati neku situaciju.
I dok je tako lamatao rukama, slučajno joj okrzne lice. Bio je
to jednostavan, iznenadni dodir koji nije očekivala. Učinio je to
nenamjerno, a ona automatski dotakne obraz. Nije se mogao praviti
kao da to nije primijetio.
- Oprosti, molim te. Slučajno sam... inače nisam tako
naporan, toliko pričam... zašto me nisi zaustavila?
- Zašto bih te zaustavila? Tako si zanimljiv, divota te slušati -
reče iskreno.
- Stalno pričam o tom filmu. Potpuno sam sluđen, ali dosta o
meni. Sad je red na tebi, pričaj mi nešto - zamoli je.
- A što bi želio znati? Na godišnjici mature ispričala sam
svoju priču, čuo si je. Bio si tamo.
- Kao da i nisam. Bila si opkoljena sa svih strana. Nisam se
mogao probiti do tebe. Nije ni čudo, ti si zvijezda!
Rujana se nasmije.
- Ako me sjećanje dobro služi, i ti si bio među hvaljenima te
večeri.
- Da, baš je to zanimljivo. Od svih ljudi, baš nas dvoje - naglo
je zašutio. Nije je želio podsjećati na srednjoškolske dane,
podsjetnik na vrelo pretrpljenih uvreda.
- Nas dvoje luzera - Rujana se počela smijati - a gle nas sad!
- Filmska diva i osrednji producent.
- Ma dat ću ja tebi osrednjeg producenta -Rujana se nagne
prema njemu. Željela se našaliti i bubnuti ga, ali spotaknula se i
neočekivano našla u njegovom zagrljaju.
1000 € BONUS
Bio je to strašan, omamljujući udar snažniji od udara groma.
Damir zaustavi dah i zatvori oči. Borio se da ne dođe u napast, da je
ne počne ljubiti jer... i on je samo muškarac.
Rujana je u trenu zaboravila na sve. Kao da netko drugi
upravlja njezinim pokretima, nesvjesno se propne na prste i
podigne lice prema njemu. Usnama je dotaknula njegove.
Dodir njegovih usana, taj nenadani poljubac, bio je poput
nebeskog otkrivenja, poput čokoladne pjene koja se topi u ustima,
poput zvjezdane prašine koja je lebdjela oko nje.
- Oprosti, molim te - brzo ga gurne od sebe. Nije ga mogla
pogledati u oči.
- Sramim se. Ne znam zašto sam to učinila... ponio me
trenutak, oprosti, koja sam ja blesača - ispričavala se. Nesvjesno je
dotakla svoje usne. Što od nevjerice, što od čežnje za njim.
Damir se brzo pribere. Uhvati je za ramena i snažno protrese.
- Zaboga, zašto se ispričavaš, zašto? - nije bio svjestan toga
da mu je stisak od siline osjećaja, snažan i da je možda boli.
- To je bila pogreška... - protisne ona.
- Pogreška? Žao mi je ako tako misliš, ali meni je bilo
savršeno. Divna si, prekrasna. Kako te čovjek ne bi volio?
Nastupila je tišina. Mučna i zaglušujuća. Damir se ugrize za
usnu. Ponio ga je trenutak, izgubio je glavu. Rekao je previše.
Definitivno previše. Prebire po mislima, traži izlaz iz ove neugodne
situacije, ali ne pronalazi ga.
- Eto, sada znaš - reče na kraju. - Iako ne znam ništa o tvom
privatnom životu, moram ti priznati da mi se sviđaš. I to jako.
Nikad ne petljam na setu i zato predlažem da se vratimo u
kolotečinu. Ako želiš, uvijek možemo razgovarati o ovoj noći kad
završimo sa snimanjem.
Njegove riječi zvučale su tako razumno.
- Slažem se - Rujana brzo prihvati spasonosno rješenje - da,
tako će biti najbolje - petlja. Ne želi da ova večer završi.
- Hvala ti, bilo je divno - glas mu drhtav. Pun čežnje.
Gotovo je mogla osjetiti vrući dah na svome licu. Gledaju se,
riječi nisu potrebne. Nešto se pokrenulo među njima, neka
senzualna veza isprepleće se oko njihovih nogu i ruku, sve čvršće ih
steže. Vode ljubav pogledima i kroz odjeću osjeća njegove ruke, ali
to mora prestati, to mora stati! Sada ovdje, ovog trenutka, prije
nego se nešto dogodi. Mora se trgnuti i napustiti čaroliju jer sutra ih
čeka naporan dan.
Klapa sto dvadeset i prvi put. Završna scena filma
"Posljednje zbogom".
- Mir, snimamo! Tišina!
- Kamera... evo!
- Idemo više - poviče Damir.
Žena, prljava i poderana, podigla je dijete. Kosa joj je
raščupana, oči utonule u duboke podočnjake, a uplašeni izraz
svjedočio o ratnim strahotama koje je proživjela. Suze joj teku niz
lice.
- Marija, Marija - jecala je. Dijete u njezinom naručju nije se
micalo. Djevojčica je bila mrtva.
Krenula je prašnjavom cestom kroz razrušeni grad. Grad je,
baš poput djeteta, bio mrtav. Sablasno prazan, uništen do kraja.
Cesta kojom je išla noseći malu u naručju, kao da nije imala
kraja. Žena je hodala, teturavo i nesigurno, ali nije se zaustavljala.
Hodala je obasjana suncem koje je pržilo. Ruševine grada ostajale
su iza nje. Nije znala kamo ide, ali nastavljala je svoj hod. S mrtvim
djetetom u naručju. Postalo je teško, žena posrče i zanosi se, ali nije
1000 € BONUS
stala. Krupni kadar polako se smanjuje, a slika se gubi i nestaje u
plavičastoj izmaglici.
Damir gleda, potresen. Uzbuđen.
- Samo da izdrži, samo da izdrži do kraja, da se ne sruši -
zabadao je nokte u dlanove, grizao usnicu. Bio je nevjerojatno
napet. Od one večeri i poljupca, nije više imao mira.
- Kakva žena, kakva glumica! - pomisli prestravljeno.
- Odglumiti ovakvu scenu! Ne, ona ne glumi, ona živi život
majke kojoj je rat oduzeo sve. I domovinu, i kuću, i muža, na kraju
i kćer.
Rujana je polako izlazila iz vidokruga kamere, ali je kamera
nastavljala snimati kako bi montažer imao dovoljno materijala.
Njegovim tijelom prolazili su srsi. Film je bio gotov, posljednja
scena snimljena.
Bilo je savršeno. Apsolutno savršeno.
Nitko se nije ni pomaknuo. Svi su bili previše potreseni
posljednjom, snažnom scenom. Nakon minute tišine začuje se
pljesak. I glumci, i statisti, i radnici, i kamermani i montažeri. Svi
koji su radili na filmu poneseni su osjećajima, čistim
oduševljenjem. Plješću i uzvikuju - Rujana, Rujana, Rujana...
Damir nije mogao vjerovati. Činilo se kao da se budi iz
mrtvila, zaprepašten novootkrivenim osjetima. Prodornom
žudnjom, nježnim sanjarenjem, živopisnim slikama koje
neprekidno vrti u glavi.
- Kakva žena, kakva glumica ! - ponovio je u sebi najmanje
tisuću puta. Nije znao kako da joj priđe, što da joj kaže. Ona noć,
previše je živa, osjeća je u svakom atomu. On je zaljubljen,
zaljubljen poput kakvog malog dječarca. I to je strašno!
Umjesto da misli na film, po čitave dane samo razmišlja o
njoj. Nikad nije susreo ženu koja bi ga toliko fascinirala. Očaravala
ga je njezina senzualnost, ljepota, skromnost, samozatajnost... ma
mogao bi nabrajati do prekosutra. Bila je poput riznice s blagom što
ju je više upoznavao to se više oduševljavao. Više ga nije plašila.
Sada su ga plašili jedino njegovi vlastiti osjećaji. Nije ih se mogao
osloboditi.
- Što ću sada? - razmišljao je u panici. -Kad bi barem Rujana
bila mlada glumica u usponu, a on svemoćni producent koji će joj
pomoći da postane slavna. Da je ona, recimo, mlada Sophia Loren,
a on Carlo Ponti! Ali tome nije tako jer ona jest slavna. I to slavnija
od njega.
Svaki put kad bi se sjetio njezine slave, postao bi malodušan.
- Kad završi snimanje, ona će se vratiti u London... Ondje je
sigurno čeka neki muškarac - Damir bi se pržio na paklenim
mukama.
Naivno je mislio kako je već odavno trebao prerasti takve
dječačke osjećaje i očvrsnuti poput kakve stijene.
Snimanje se završilo i ona se sljedeće jutro probudila očajna.
Pogledala je na sat. Još nije bilo ni šest. Prekrila se pokrivačem
preko glave, ali san joj nije dolazio na oči.
- Što ću sada raditi? - pitala se. Više nije trebala žuriti na
snimanje, nisu je više čekali šminkeri i kostimografi, nisu je čekali
redatelji kako bi dogovorili detalje koji su iskrsnuli.
Iskreno, nije više mogla zamisliti dan koji nije ispunjen od
1000 € BONUS
kad otvori oči, pa sve dok se ne sruši u krevet mrtva-umorna,
iscrpljena od snimanja. Svi su je zavoljeli, stekla je neke nove
prijatelje, ali zna da će nakon što euforija prođe svatko krenuti
svojim putem. Susrest će se još jednom, na premijeri filma, možda
još i na dodjeli neke nagrade. Rujana je sigurna da će film ući u uži
izbor za filmski festival u Cannesu. Čula je kako Damir priča o
tome.
Nakon one večeri Damir se prema njoj ponašao
profesionalno i distancirano. Više je nikada nije pozvao da
razgovaraju, pomno je pazio da ne ostanu sami. O kako je samo
patila zbog toga. Nadala se da će se ipak dogoditi neki obrat, da će
je Damir koji put nazvati, pozvati da izađu, ali ništa od svega nije se
dogodilo. Nije mogla pojmiti koliko će joj nedostajati njegova
blizina, autoritet kojim je zračio, smirenost koju je isijavao, ta tiha
ali sveprisutna postojanost njegova bića.
Nakon snimanja on se bacio na posao. Čekala ga je montaža
filma, pomno je nadzirao svaki detalj.
- Javim ti se uskoro - rekao joj je zadnjeg dana - čim sve
obavim. Ona željno iščekuje njegov poziv.
Telefon je, doduše, zvonio, javljali su se ljudi sa seta, a onda
je stiglo i neugodno iznenađenje. Na telefonskoj sekretarici čula je
njegov glas:
- Hej, Rujana... Patrik je. Čuj, žao mije što je ona večer tako
završila, ali daj da se nađemo i popravimo stvar. Osim toga,
moramo popričati o onoj reklami, sjećaš se?
Poslao joj je još nekoliko poruka. U svima se pitao gdje je
nestala i predlagao da se sretnu.
Rujana se strese od gnušanja. Kakav bijedni crv, pomisli
zgađeno.
- Možda se možemo naći i popraviti stvar? A možda mogu
posjetiti Viktoriju? Što bi na to rekao?
Odlučila je zaboraviti Patrika. I Viktoriju i sve one koji su joj
nekada davno nanijeli bol. Ne želi više živjeti u prošlosti, želi se
okrenuti budućnosti... a njezina budućnost sve je više privlači.
Razmišlja o Damiru i zamišlja kako bi bilo osjetiti njegov
dah na svom licu, baciti se na njega, dotaknuti kožu, njegovo
čvrsto, muško tijelo. Niti jedan muškarac prije u njoj nije pobudio
ono što je osjetila te noći.
I upravo zato, ponovno se želi vratiti u tu noć, proživjeti je.
Ona mora još jednom osjetiti taj poljubac jer više nije sigurna da to
nije neka njezina uobrazilja.
- Možda sam sanjala? - pitala se, iako je toliko puta u
mislima odvrtjela svaku scenu. U mislima priziva njegov lik. Bio je
lijep na svoj način. Mračan i zamišljen. Visok, snažne čeljusti,
blagog pogleda. Kao da je otjelovljenje nekog Shakespearovog
lika. Za ovo vrijeme upoznala ga je, i zavoljela. Nije željela, ali
dogodilo se.
- Damir, Damir - šapuće u sebi. Razmišljala je i tome da se
pojavi negdje, da ispadne poput slučajnog susreta, ali to nije bilo
moguće. Nije se volio družiti. Zamarala ga je gužva, glupani koji su
ga salijetali, željeli biti u njegovom društvu, zamarali nepotrebnim
pitanjima, patili od neobjašnjive potrebe impresionirati. Ona je to
shvaćala bolje od drugih. I sama je bila takva. Upravo zato, čezne
za njegovim društvom. Ali Damir se nije javio.
Dani su se vukli, mučno i sporo. Damir je nije nazvao. Iako
je znala daje do grla u poslu i da će se vjerojatno vidjeti tek na
promociji, trgnula se svaki put kad je zazvonio telefon. Ali ništa...
Rujana se uzbuđeno pripremala za svečanu premijeru filma
"Posljednje zbogom". Kad je napokon stigao taj dan, uhvatila ju je
1000 € BONUS
strašna panika. Za nekoliko sati susrest će se s čovjekom koji
zaokuplja njezinu maštu, uvlači se u snove.
Već od ranog jutra nervozno hoda po stanu birajući što će
obući. Prsti joj toliko drhte da je skoro potrgala patentni zatvarač na
haljini. Znala je da će te večeri sve oči biti uperene u nju, ali njoj je
istinski stalo do samo jednog. Mora razgovarati s Damirom, mora
mu reći da je onaj poljubac bio nešto posebno i...
Skupit će hrabrost i reći mu da želi reprizu.
Kad ju je nazvao, samo da bi joj rekao da će kao glavna
glumica nakon premijere izaći pred publiku i održati kratak govor,
nije joj pružio priliku da mu povjeri svoje želje.
- Nakon premijere imat ćemo vremena porazgovarati - obeća
joj i brzo spusti slušalicu.
Dok je gledala posljednju scenu filma, srce joj je doslovno
stalo. U velikoj dvorani kina Europa vladala je grobna tišina. Samo
je poneki jecaj parao mrak. Film je završavao bez glazbe i
najmanjeg šuma. Žena koja je nosila mrtvo dijete u naručju,
izgubila se u daljini, slika se zatamnila. Nekoliko sekundi pojavila
se odjavna špica. U dvorani je nastupila grobna tišina. Nitko se nije
usudio ni udahnuti, a kamoli pomaknuti. Publika je utonula u mrak
duboko potresena posljednjim kadrovima.
Svijetla su se počela paliti. Ljudi su i dalje samo sjedili, bez
da se itko pomaknuo, nakašljao. U svojoj bogatoj filmskoj karijeri,
nikad nije svjedočila takvoj potresenosti koja je zavladala.
I ona sama bila je dojmom viđenog. Ganuta i potresena kao
da nije bila živa sudionica procesa stvaranja ovog remek-djela.
Obrisala je suze. Trebala je izaći pred publiku i održati kratak
govor.
Probijala se kroz gužvu i more cvijeća koje je zatrpalo
pozornicu, a kad je konačno stala pred svjetla reflektora, u zagasitoj
zelenoj haljini otvorenih leđa, dvoranom se prolomio pljesak. Ne,
pljesak nije bio prava riječ. Ne postoje riječi kojima bi se opisala ta
atmosfera. U dvorani kina nastalo je ludilo. Ljudi su se digli na
noge, bučali, toptali nogama, uzvikivali Rujanino ime. Zvižduci,
glasno odobravanje.
- Bravo, bravo! - čulo se sa svih strana. Glasni zvižduci i
vikanje nije prestalo. Poput tornada koji nosi sve pred sobom,
publika je glasnim ovacijama nagradila film "Posljednje zbogom".
Nije mogla doći do riječi. Stajala je na pozornici pod
svjetlima reflektora koji je isticao njezinu gotovo nezemaljsku
ljepotu. Podigla je ruku kako bi se obratila publici i održala govor,
no publika je i dalje neumorno skandirala.
- Bravo, bravo!
Tek kad je treći put podigla ruku, publika se stišala. Postalo
je tiho, a ona se približi mikrofonu.
Oči su joj i dalje bile pune suza jer atmosfera koja je vladala
u dvorani nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim.
Kad je konačno progovorila, glas joj je bio potresen.
- Moje dame i gospodo - izgovorila je, a tada je u dvorani
nastao pravi vatromet bliceva. Upalili su se i dodatni reflektori, sve
oči bile su uperene u glavnu zvijezdu večeri.
- Moje dame i gospodo - izgovorila je opet - zahvaljujem
vam, zahvaljujem od sveg srca. Ponosna sam što stojim ovdje, pred
vama, u ovom čarobnom trenutku, u miru koji smo tako skupo
platili. Želim zahvaliti svima onima koji su u Domovinskom ratu
podnijeli najteže žrtve i ostali bez svojih najdražih... - nije mogla
nastaviti. Publika je ponovno zapljeskala. Pljesak je trajao pune
četiri minute. Kad je Rujana digla ruku, sve je opet utihnulo, a ona
je nastavila:
1000 € BONUS
- Film koji smo snimili u sebi nosi iznimnu vrijednost. To je
sjećanje na rat i sve žrtve, a pogotovo na grad koji će vječno ostati
simbolom stradanja i patnje, grad koji je dao tolike heroje, baš
poput Anje, hrabre majke koja je izgubila sve.
Pljesak se ponovo prolomio dvoranom.
- Željela bi da ovaj film bude u spomen svim onim žrtvama...
pogotovo onim nedužnima, našim najmlađima čije je djetinjstvo
bilo naprasno ugašeno. Ugašeno u krvi i jaucima... - nije mogla
nastaviti. Suze su joj krenule na oči i ona ih i ne pokuša zaustaviti.
- Ja, oprostite, ali ne mogu više govoriti... Željela bih samo
minutom šutnje odati počast svim onim herojima, svim onim
majkama, svoj dječici žrtvama bezumnog stradanja. Neka se nikad
ne zaboravi, ali i ne ponovi.
Sagnulaje glavu. Kamera je zumirala njezino lice. Mogle su
se na njemu vidjeti suze. Potom su se, jedan za dragim, isprva
polako, a kasnije sve brže dizali gledaoci dok na kraju sva publika
nije stajala na nogama. U nijemoj tišini, u nijemom odobravanju,
klanjajući se svim žrtvama i velikom filmu.
- Bila si divna! - Damir joj se približio i poljubio je u obraz.
- Divna, kao i uvijek - u njegovom glasu nije bilo lažnog
laskanja. Lice mu je sjalo od sreće.
- Nisam se nadao ovakvom uspjehu - rekao je skromno.
- Kako ti se čini? - upita je. Znao je da je ona, baš poput
mnogih, prvi put odgledala gotov film.
- A što da ti kažem? Mislim da reakcija publike dovoljno
govori.
- Baš me briga za publiku. Važno mi je tvoje mišljenje - reče
joj i pomakne pramen koji je pao preko njezinog lica. Od puke
jednostavnosti tog pokreta preplave je osjećaji.
- Damire - glas joj je bio drhtav, promukao - željela bi
razgovarati s tobom, nasamo.
- I ja bih to želio. Silno - pogleda je nježno - sada kada je
napokon sve gotovo...
- Ili ipak nije? - Rujana mu ukaže na novinare koji su brzim
koracima kretali prema njima. Svi su željeli dobiti izjave.
- Vidimo se kasnije? - upita je Damir. -Molim te!
Rujana se utopila u moru čestitara. Svi su je željeli
pozdraviti, čestitati na savršenoj glumi. Bila je fascinantna, to je i
sama shvatila gledajući ulogu koju je utjelovila.
Strpljivo je primala komplimente, odgovarala na pitanja, ali
je krajičkom oka tražila Damira.
Konačno ga ugleda. Grabio je prema njoj brzim koracima.
- Idemo odavde! - reče nervozno. Znoj mu se slijevao niz
lice.
- Ne mogu ovo izdržati ni minutu više! Naglim potezom
povuče je prema sebi.
Učinio je to impulzivno, za nijansu prejako, Rujana se
spotakne... ali on je zgrabi, čvrsto uhvati i unese joj se u lice.
- Sada kad sam te uhvatio, više te neću pustiti - šapne joj i
snažno je privuče k sebi. Više ga nije briga što je okružen masom
znatiželjnika, novinarima koji ne prestaju bljeskati svojim
fotoaparatima. Drži je na grudima, pritišće tako snažno da više ne
može disati. I nije ga briga što je žamor utihnuo, što su sve oči
uperene u njih, što više ništa ne vidi od silnih bliceva koji
1000 € BONUS
zasljepljuju. Više ga nije briga. On je voli, voli ludo i to više ne želi
skrivati.
Rujan je donosio i mirise jeseni. Mirise pečene paprike i
kuhanog kukuruza, pokošenog sijena, okuse dozrelog voća, mošta i
obilje prekrasnih zagasitih boja. Rujan je bio njezin mjesec. Mjesec
njenog rođenja i mjesec čarolije.
Film "Posljednje zbogom" ušao je u uži izbor prestižnog
festivala u Cannesu, a Damir je odlučio napraviti veliki party kako
bi proslavio taj veliki uspjeh.
- To se mora proslaviti - glas mu je podrhtavao od sreće.
Pozvat ću sve koji su radili na filmu.
- Ali, to više od ... - Rujana je bila zaprepaštena.
- Znam. Nešto više od dvjestotinjak ljudi -reče mirno - i svi
će oni doći. To je naša zajednička pobjeda.
Čitav hotel bio je ukrašen malim lampionima i minijaturnim
stolnim lampicama. Uz njih je postavila i velike svjećnjake koji su
unijeli onaj blistavi, otmjeni štih. Posvuda je postavila velike bijele
aranžmane...
- Vau! - uzvikne Damir. - Ljubavi, ovo je divno!
Bio je očaran, zadivljen.
Mali orkestar svirat će u vrtu, šampanjac se hladio u velikim
posudama, jelo je mirisalo, a ona je izgledala bajno. Besramno
zavodljivo i raskošno. Kosa joj se u teškim slapovima puštala niz
leđa, a jednostavna haljina od crnog sifona naglasila je savršenost
njezinih oblina.
Gosti su polako počeli pristizati i Damir se začudi kad ih je
ugledao. Svi su bili neobično dotjerani za ovu priliku. Mora da je
činjenica što su pozvani na zabavu u čast filma koji je nominiran za
tako prestižnu nagradu, automatski "popravio" ležernost u stilu
njihova odijevanja. Zabava se zahuktavala, a večera još nije bila
poslužena. Rujana se mogla opustiti. Osjetila je zadovoljstvo koje
imaju sve domaćice jer ovo je večer uspjeha. Osjećaj posebnosti i
trijumfa lebdio je nad njima. Bio je stvaran baš kao i glazba koja je
svirala. Rujana je u svom blistavom raspoloženju obilazila svoje
goste, smijala se zajedno s njima. Bila je opuštena, sretna. I
zaljubljena. Mogla je stati na sredinu plesnog podija i radosno
izvikivati:
- Damire, volim te, volim te!
Ovo je bio jedan od rijetkih trenutaka u kojima je pomislila
da joj se život približio čarobnoj razglednici.
Nebo je obasjano mnoštvom sitnih zvjezdica, lampioni koji
žmirkaju kroz noć, na stolu bijele ruže, prekrasno servirana hrana i
ohlađeni šampanjac.
- Prije nego što otvorim šampanjac, želio bih nešto reći -
Damir je kucnuo žlicom u čašu, a sve glave automatski se okrenu
prema njemu.
- Kao prvo, želio bih vam se svima zahvaliti što se došli. Ovo
je naša zajednička proslava jer bez vas i vašeg predanog rada nikad
ne bih mogao snimiti tako veličanstveni film -pljesak je proparao
noć.
- Posebno se, međutim, želim zahvaliti - napravio je
dramatičnu stanku - osobi koja me doslovno natjerala da joj dam
ulogu. Iako sam se u početku nećkao, sada shvaćam da je najvećim
dijelom upravo ona zaslužna za uspjeh filma. Bez njezinog velikog
1000 € BONUS
glumačkog iskustva, talenta, emocija koje je utkala u lik Anje...
- veliki pljesak ponovno je prekinuo njegovo govor. Kad se
konačno aplauz stišao, nastavi nešto tišim glasom:
- Nisam nikakav govornik, zato bih želio reći samo ovo.
Otkad sam upoznao Rujanu, moj se život čarobno preobrazio i ja
sam ponovno sretan. A desilo se još nešto... naime, ja sam se... ja
sam se zaljubio. Želio bih svoje osjećaje podijeliti s vama, mojim
prijateljima, i ženom koju volim.
Okrene se prema Rujani:
- Imam osjećaj kao da sam čitav život tražio glavnu glumicu,
a sada znam da je mojoj potrazi došao kraj. Pronašao sam ženu, naj-
ljepšu i najbolju osobu na svijetu. A kad sam te konačno pronašao,
više te ne želim pustiti... želim da zajedno...
Ne može više pričati jer savladan je silinom osjećaja.
Okupljeno mnoštvo briše suze koje klize niz obraze.
Rujana grca u suzama. Slane su, suze blaženstva. Ima osjećaj
kao da će se rastopiti od sreće, ljubavi. Tijelo joj drhtali od siline
osjećaja. Gleda Damirovo lice i misli da će umrijeti. Od njegovih
riječi, od ljepote trenutka, čarobnih poljubaca.
Njegove ruke primaju je u zagrljaj i osjeća ljubav koja pršti
iz njega. Pljesak se prolama kroz sumrak, nastaje opće veselje, svi
se grle, ljube. Opijena srećom kroz spuštene kapke gleda njegov
profil, njegova puna usta. Zatvara oči i pokušava zapamtiti svaki
trenutak ove tople rujanske večeri, sve mirise, pa i igru svjetlosti u
njegovim očima, dok joj se Damir unosi u lice i govori joj kako je
voli.
Ne bori se više kako bi zadržala suze koje klize po obrazu,
koje teku, nezadrživo teku. Pušta ih i ne razmišlja o njima.
- Ovo je kao na filmu - šapne mu.
- Još tisuću puta bolje, draga. Zapamti, ljubavi, život piše