Page 1 of 7

Dragi prijatelji,

Basant Panchami nam donosi svježinu proljeća i mogućnost promjene. Međutim, mada promjeni pristupamo s optimizmom i velikim trudom, ipak nam se često čini da naša nastojanja ne uspijevaju.

Možda ste početkom ove godine donijeli odluku da ćete ustajati prije zore, izreći molitvu i meditirati prije izlaska sunca, ali vam se čini da se do sada - mada je prošlo par tjedana - navika još nije uvriježila. Možda ste npr. odlučili prestati traćiti vrijeme i pažnju na beskorisno pretraživanje mreže, no neželjena je navika ostala. Ponekad ostanete zapanjeni: “Zašto nisam uspio? Što mi nedostaje? Što me sprječava u postizanju ciljeva? Zašto ne mogu izbjeći negativne navike i crte karaktera mada ih želim otkloniti zauvijek?”

Tijekom života, nekad nas zarobe sklonosti i ograničenja koja su nas prethodno samo mučila. Tu situaciju oslikava izjava koju pripisuju Duryodhani, iz velikog epa Mahabharatha: “Znam što je dharma, ali je se

Zazovite

Page 2 of 7

nisam u stanju pridržavati. Znam što je dharma, ali to je jače od mene”. Taj krik ističe drevnu bol – bol bića zarobljenog manama i sklonostima, unatoč žudnji da ih nadvlada i nastojanju da ih pobijedi. Razmislimo o tom sindromu Duryodhane, koji se često susreće.

Tu je i duhovna važnost nadilaženja nesavršenosti karaktera. Shastre kažu da je Bog u srcu svih bića, ali u kojoj se mjeri manifestira, a u kojoj mjeri ostaje skriven? Kada se skriva, tada je tvrdnja “Naša je priroda božanska” čista filozofija. Stoga naš Adi Guru, Lalaji Maharaj, piše: “Ako je osoba učvrstila svoj pristup Dhruva Pad-u, ali još uvijek ima slabosti karaktera, tada smatram da još nije ostvarila istinski dragulj.” Ta osoba može biti svetac, ali u trenutku, kada se loše ponaša, ona je samo osoba koja se loše ponaša i ništa više. Na jednoj unutarnjoj razini, njena priroda može biti uzvišena; može biti da je, što se tiče yatre, lijepo napredovala, ali duhovno je uzdignuće u tom trenutku beznačajno zbog tog djela suprotnog njenom duhovnom statusu. To je kao dodati kap otrova u čašu čiste vode – ona postane nepitka. Drugim riječima, ono što nas određuje je karakter kojeg izražavamo kroz različite razine djelovanja.

Kako napredujemo, mi proširujemo spektar mogućnosti dok on ne dosegne Božansko. Međutim, u trenutku kada djelujemo, naša se unutarnja priroda mjeri svojim vanjskim izrazom, pa naša beskonačna priroda nestane i ostaje samo djelovanje – djelovanje koje otkriva prevladavajuću razinu svijesti jer ona je ta koja određuje našu prirodu.

Kako napredujemo, mi proširujemo spektar

mogućnosti dok on ne dosegne Božansko. Međutim, u

trenutku kada djelujemo, naša se unutarnja priroda

mjeri svojim vanjskim izrazom, pa naša beskonačna

priroda nestane i ostaje samo djelovanje – djelovanje

koje otkriva prevladavajuću razinu svijesti jer ona je

ta koja određuje našu prirodu.

Page 3 of 7

To podsjeća na “Kopenhašku interpretaciju”, način kvantnog razumijevanja ponašanja, koju su predložili fizičari Niels Bohr i Werner Heisenberg. Po njoj sistem nema nikakvih definiranih mjerljivih prethodno postojećih svojstava, dok postoje samo vjerojatni rezultati. U trenutku mjerenja međutim, svi ti vjerojatni rezultati stope se u jednu jedinstvenu realnost.

To naglašava ogromno značenje karaktera u duhovnom životu jedne osobe. U nekim kritičkim trenutcima, naša nedefinirana priroda iskristalizira se u karakter. U protivnom, iskušenja, koja nam daju Mudraci (bili ih mi svjesni ili ne), ne bi imala svrhe. Stoga se naša duhovna sudbina temelji na našoj sposobnosti nadilaženja duboko uvriježenih sklonosti. Na neki način mjerilo naše svijesti, koja je u stalnom razvoju, mjeri se našom prirodnom sposobnosću nadvladavanja naših mana.

Često naša nastojanja da se promijenimo samo očvrsnu niti mreže zamršenosti

u koju smo upleteni. Trudeći se osloboditi sklonosti, na koncu postajemo još upleteniji u njih, a to ih ojačava. Kao da sama nastojanja da se oslobodimo postaju dio tih sklonosti. Albertu Einsteinu se pripisuju riječi: “Ne možemo riješiti probleme istim načinom razmišljanja kojim smo ih stvorili.” Kada se trudimo otkloniti potajne sklonosti, naša su nastojanja često nedovoljna, pa i kontraproduktivna. Treba nam viša pomoć.

Tehnika Cleaning-a, koju su nam dali naši Učitelji, je bez presedana po svojoj djelotvornosti u otklanjanju glavnog razloga naših sklonosti, samskara koje su se nakupile u našem suptilnom tijelu. Međutim, ona nije tako djelotvorna u otklanjanju uobičajenih mentalnih shema i sklonosti ponašanja koje proizlaze iz tih samskara. Samskare su poput silovite bujice rijeke koja odnese i najsnažnijeg plivača. Tokovi misli, puni naših ‘povuci – potegni’, mogu odvući od staze

Naša se duhovna sudbina temelji na našoj

sposobnosti nadilaženja duboko uvriježenih sklonosti.

Na neki način mjerilo naše svijesti, koja je u stalnom

razvoju, mjeri se našom prirodnom sposobnosću

nadvladavanja naših mana.

Page 4 of 7

gotovo svakog tragatelja. Izuzetno ih je važno otkloniti, a to postižemo dnevnim prakticiranjem Cleaning-a i meditacijom s obučenim instruktorom ili s Učiteljem. Pa ipak, i kada iz te rijeke otklonimo tok samskara, dno rijeke ostaje nepromijenjeno. Ako voda koja teče predstavlja samskare, dno rijeke su navike i sklonosti.

Presušeno dno izgleda bezopasno. Ono nas ne može otplaviti. Ne može nas pogurnuti niti povući ni u kojem pravcu. Riječ je samo o praznom kanalu. To je razlog zbog kojega, nakon što smo obavili Cleaning, sklonosti izgledaju neaktivnima. Ali, to dno je i dalje u nama. Što će se dogoditi kada padne kiša? Voda će ponovno poteći istim koritom i samskara će nas početi ponovno mučiti.

Što je ta “kiša” koja vrati samskaru u naš život? “Kišu” predstavljaju naša okolina i vanjske okolnosti. Ako smo izloženi djelovanju nečeg što je po prirodi slično onome što je stvorilo prvobitnu samskaru, skrivena nas sklonost tjera da reagiramo na način koji ponovo budi staru samskaru, koja je bila otklonjena. Djelovanje Cleaning-a nije trajno, jer sklonosti i navike nisu uništene. To je razlog zašto se sklonosti pojavljuju ponovo u našem životu šokirajući nas ponekad kada promislimo da smo ih već nadvladali. To je ta uporna priroda sklonosti i razlog zašto je Babuji govorio da moramo “buldožerom iskopati korito”.

Cilj nas tragatelja je ostati povezani sa Središtem. One, koji su usmjereni prema periferiji, obično ne ometaju njihovi tokovi i oni ne osjećaju potrebu za promjenom. Čak i ako odluče, to ostaje na riječima, bez stvarne namjere da promijene. To nisu prave odluke. One su više poput misli koje prolaze, oblikuju se bez odraza, ali se i lako zaborave: “Od danas na dalje prakticirat ću svako veče Cleaning”, ali onda ta misao nestane.

Odluke donesene iz te površinske razine neće niti izazvati otpore koje obično imamo u fazi provedbe. To je najčešći razlog zašto odluke ne uspijevaju. Može li se gromada otkloniti koristeći vlat trave? Dok se trudimo gurati tu gromadu svom silom, nećemo niti osjetiti da se pokrenuo njen otpor. Oni, koji ostanu nevezani za Središte, koji se identificiraju s periferijom, ne dožive unutarnji let; oni nikad ni ne nastoje pogurnuti sa svoje staze gromadu samskara i sklonosti. Oni, koji se ne trude, nisu niti shvatili poteškoće promjene.

Page 5 of 7

Odlučan duhovni ratnik koji se bori s vlastitim nesavršenostima uskoro otkrije beskorisnost takvog forsiranog pristupa. Individualna snaga volje ograničena je moć jer dolazi iz manas-a (um) i limitirajućeg faktora ahankara (ega). Volja se u najvećem broju slučajeva primjenjuje iz mentalne dimenzije te stoga njeno djelovanje ostaje tamo i nikada ne dosegne emocionalnu dimenziju odnosno polje srca odakle izviru sklonosti.

Snagu volje treba stalno vježbati. Inzistiranje znači primoravanje i nametanje. Nametanje volje da se se silom uvede promjenu neka je vrst nasilja. Što se npr. dogodi ako koristite silu da promijenite nekog drugoga? Samo stvarate otpor. Čak i ako osoba udovolji vašim željama, to je samo na površini. Vaša nastojanja nisu proizvela istinsku promjenu.

Mnogo je bolji pristup postići dobrovoljnu suradnju. Možete pristojno zamoliti: “Molim te učini ovo.” Ili poput Pujya Babujija, možete biti sasvim neizravni pa reći: “Bilo bi divno kada bi se napravila ova stvar.” Takav pristup stvara još blažu reakciju. Najsuptilniji je način međutim da ne kažete ni riječi već u molitvi tiho iznesete: “Može li se ovo dogoditi”. Najefikasniji je tip sugestije međutim postaviti suptilnu volju, a onda ju predati Bogu, lišenu svake vezanosti ili forsiranja. Rezultat će se pojaviti nakon dugog vremena, ali kada se konačno pojavi, promjena će biti stvarna i trajna. To je poput sadnje holandskih tulipana: oni izrastu tek nakon šest mjeseci, ali kada procvatu su predivni! Tajna leži u tome da budemo usmjereni na Središte, daleko od periferije te da zazovemo Uzvišenoga.

Temelj je toga trajno sjećanje, koje nije puko vježbanje, kako neki krivo misle. Ljudi često čitaju “Trajno sjećanje” [glasilo Heartfulness meditacije, P.P.], poglavlje iz “Stvarnosti u zoru” te misle da ono znači da bi se trebali početi mentalno sjećati Učitelja. Misle stalno na njega, kako bi ta misao postala trajna.

Cilj nas tragatelja je ostati povezani sa

Središtem.

Page 6 of 7

Babuji je međutim u stvari propisao da se počne od tog početnog čina sjećanja na Učitelja ponekad da bi se potom došlo do dubljeg i stalnog stanja osjećanja njegova prisustva. U stvari, kada ga se sjećamo u punom smislu riječi, on je već tu uz nas. Jer on je već u nama!

Stalno razmišljanje o bilo čemu je teško – teret je uvijek teret, bilo da je riječ o željezu ili zlatu. Bi li trajno sjećanje ikada trebalo postati teretom? U tom bi slučaju ono bilo pokora, samokažnjavanje, nešto u čemu nema radosti; a ako je bez radosti onda je i bez života i bez ljubavi. Sjećanje je beskorisno ako ne stvara ljubav.

Sjeme trajnog sjećanja je dobro obavljena meditacija. Kako nas meditacija vodi od mišljenja do osjećanja, mi počinjemo osjećati, cijenimo taj osjećaj i uživamo u nijansama svakog od stanja koje primamo. Kada se taj osjećaj preobrazi i naraste počinjemo ga cijeniti, i tako se stvara vezanost i rezonancija s Onim koji ga je dao. Tada tragatelj postane pobožna osobe i to je istinski početak sjećanja.

Babuji je napisao da je pobožna osoba “slobodna predati Učitelju sve što voli”, a to podrazumijeva i suradnju Učitelja s njom. Sama činjenica da imamo Učitelja nije dovoljna da se oslobodimo sklonosti; u tom postupku i mi imamo svoju ulogu. Prvi je korak u tome da postanemo svjesni unutarnjih sklonosti koje nosimo. Možete li ih staviti pred Učitelja ako ih niste svjesni? To je nemoguće. Poznavanje naših sklonosti javi se zbog našeg interesa da budemo očišćeni, a nakon toga i dovoljnog prakticiranja Cleaning-a. Cleaning samskara otkriva sklonosti, baš kao što isušivanje rijeke otkriva njeno korito.

Sjeme trajnog sjećanja je dobro obavljena meditacija. Kako

nas meditacija vodi od mišljenja do osjećanja, mi počinjemo

osjećati, cijenimo taj osjećaj i uživamo u nijansama svakog

od stanja koje primamo. Kada se taj osjećaj preobrazi i

naraste počinjemo ga cijeniti, i tako se stvara vezanost i

rezonancija s Onim koji ga je dao. Tada tragatelj postane

pobožna osobe i to je istinski početak sjećanja.

Primijetio sam tijekom godina da brzo napreduju oni tragatelji, koji su izuzetno svjesni svojih mana. Kada utvrdite u čemu je problem, rješenje nije daleko, ali i vaš stav mora biti ispravan. Reaktivan um sigurno uočava problem, ali ostaje zarobljen u njemu, dok um, koji počiva u stanju saranagati, naprosto u velikoj poniznosti preda tu sklonost Bogu, ne tražeći ništa od Njega i ne očajavajući. Ostaje samo osjećaj: “Molim te, neka bude volja Tvoja!” Jedino u trenutcima takve potpune predanosti, božanska se moć može uliti u nas i poništiti naše najdublje sklonosti. Taj se stav zove “živi mrtvac”.

Babuji je rekao: “Putujte lagani!”, poput hodočasnika koji preda svoju tešku prtljagu čuvaru vlaka. Nemoguće je nastaviti putovanje s teškim teretom, a nismo ga u stanju ni otkloniti. Stoga je jedino rješenje, u tome da predamo svoj teret Učitelju te uživamo lagani u putovanju.

S ljubavlju i poštovanjem,Kamlesh Patel

Povodom 148. rođendana Lalaji Maharaj-a

www.heartfulness.org