Za�to se niste ubil.pdf

~ 2 ~

V i k t o r E . F r a n k l

ZATO SE NISTE

UBILI? U V O D U L O G O T E R A P I J U

Zagreb, 1997.

~ 3 ~

Sadraj

Predgovor hrvatskom izdanju

Predgovor francuskom izdanju

Predgovor amerikom izdanju

I. dio: Doivljaji jednoga psihologa u koncentracijskom logoru

II. dio: Osnovni pojmovi logoterapije

Izbor bibliografije o logoterapiji

scan i obrada: krista

http://www.crowarez.org/index.php

http://www.bosnaunited.net/index.php

~ 4 ~

Predgovor hrvatskom izdanju

Kako je ova knjiga prvi prijevod jednoga od mojih djela na hrvatski jezik, ini mi se zgodnim da je popratim s nekoliko rijei. Ponajprije elim izraziti svoje zadovoljstvo to je hrvatski 16. jezik na koji su moje knjige dosad uope prevoene. No ovim predgovorom elim takoer donekle ispraviti i to to nisam sudjelovao na zagrebakom simpoziju, studenoga 1976., koji je bio posveen bekim psihoterapijskim kolama - naime, psihoanalizi, individualnoj psihologiji i logoterapiji; ja sam trebao zastupati logoterapiju, ali naalost nisam tada mogao napustiti Be i valjalo mi je svoje mjesto prepustiti jednom kolegi iz Hamburga.

Habent sua fata libelli, kae Latinac. To se o ovoj knjiici doista moe rei! to li od nje bi u ovo etvrt stoljea otkada sam je - u prosincu 1945. - napisao! A napisao sam je - jo se dobro sjeam - za devet dana. Htio sam u njoj progovoriti iz due o onome to sam za tri godine u etiri koncentracijska logora doivljavao; ali ne toliko da piem o koncentracijskim logorima kao takvima, nego mi je prije bilo do pouke koju bi iz svega toga valjalo izvui - i koja bi vrijedila i za budunost. Koncentracijski je logor tu samo kao primjer, recimo - kao model. Jer sam njime elio dokazati da ivot ne samo ima svoj smisao nego ga i zadrava - pod svim uvjetima i u svim okolnostima, ak i u onima kakvi su bili u owicimskom logoru; i da e ga sauvati do svoga posljednjeg asa - do naega zadnjeg daha. Radi se o smislu in extremis.

Knjigom sam htio pomoi i ljudima koji su suoeni s posve drukijim situacijama patnje, npr. neizljeivim bolesnicima. Mislio sam naime da e ovjek koji je ne samo preivio Owicim, nego je i poslije Owicima, i unato Owicimu, sauvao svoju apsolutnu vjeru u bezuvjetni smisao ivota, moda biti vjerodostojan svjedok i da e mu se pokloniti panja.

I upravo se to dogodilo: neprestano mi stiu nova pisma sa svih strana svijeta kojima mi itaoci priopuju da im je moja knjiica pomogla ne samo izdrati neuklonjivu i nepromjenljivu patnju nego u njoj ak otkriti smisao. Dobio sam pisma ne samo od bolesnih i umiruih nego i od zatvorenika i kanjenika - pa i od takvih kojima prijeti mogunost plinske komore ili elektrine stolice. I moram priznati da mi dirljiva pisma takvih ljudi znae vie od najpohvalnijih recenzija.

Spomenuh vjerodostojnost. Radi vjerodostojnosti svladavao sam, piui knjigu, svoju odvratnost prema svakom ekshibicionizmu. Prvotno sam

~ 5 ~

naime, zbog te odvratnosti, kanio knjigu objelodaniti anonimno, i na omotu prvog njemakog izdanja doista nema autorova imena. Istom kad je knjiga bila malne otisnuta, uvjerie me prijatelji da bih za sve to trebao jamiti svojim imenom. Ime mi je tada ve bilo poznato, jer je malo prije bila objavljena moja knjiga rztliche Seelsorge i naila na velik odaziv.

Moglo bi se pomisliti da knjiga koja se pojavila prije vie od etvrt stoljea ne moe danas biti aktualna. Ali je obratno istina: danas je aktualnija nego ikada. Jer ivimo u vrijeme kada ljudi sve vie i vie pate zbog osjeaja besmislenosti i osjeaja ivotne praznine - koji se sve vie iri te je ve zadobio svjetske razmjere. S tom masovnom neurozom, ako je tako smijem nazvati, ne mogu izai na kraj ni psihoanaliza, ni individualna psihologija, ni terapija ponaanja (biheviorizam), nego je potrebna psihoterapija koja se usredotouje ba na smisao - to upravo ini logoterapija, kako joj i ime kae (jer logos ovdje znai smisao).

I jedino na temelju toga mogu sebi objasniti knjiarski uspjeh svoje knjige, koja je prevedena na tolike jezike i bila est puta izabrana za knjigu godine, koja je do danas samo na engleskom jeziku izala u 51 izdanju i rasprodana u preko 2 milijuna primjeraka. U tom ne vidim toliko uspjeh ili ak zaslugu autora, nego prije simptom masovne neuroze: ako stotine tisua italaca posiu za knjigom koja govori o smislu ivota, tada to znai da taj problem dananjim ljudima dogorijeva do nokata.

Moda je u tom smislu ameriki psihijatar Gerz imao pravo kad je napisao: Poruka logoterapije glasi: bezuvjetna vjera u bezuvjetnu smislenost ivota. I to bi, u ovim sedamdesetim godinama, moglo biti aktualnije? U tom kontekstu elim napomenuti da se prvotno - to jest u vrijeme kad sam (kao petnaestogodinji srednjokolac) prvi put uoio tu bezuvjetnu smislenost ivota - radilo o intuitivnoj spoznaji. No u meuvremenu su te intuicije potvrene (strogo empirijskom metodom) naroito izraenim (logoterapijskim) testovima i njihovom primjenom na tisue ispitanika; tako da je 17 meunarodnih znanstvenih projekata, na temelju vie stotina tisua kompjutoriziranih podataka, jasno i jednoduno pokazalo da je doista svaki ovjek naelno sposoban nai smisao ivota i da je ta sposobnost neovisna o tom koje je on ivotne dobi i kojega je spola, neovisna o tom kakva je tko karaktera i u kojoj se sredini nalazi, neovisna o kvocijentu inteligencije i naobraenosti i - napokon - neovisna o tom je li tko religiozan ili nije te - ako je religiozan - neovisna o tom kojoj tko konfesiji pripada.

ivot dakle ima smisao, i zadrava ga do kraja. Ali je od neusporediva znaenja za ivot svakog pojedinca - da se tome smislu preda. Jer pouka koju sam ja primio u koncentracijskim logorima i koju su, u meuvremenu, potvrdila psihijatrijska istraivanja na ratnim zarobljenicima - jest sljedea: ansu da preive imali su uglavnom oni koji su bili psihiki upravljeni na budunost, na neku zadau koju u budunosti trebaju ispuniti, na smisao

~ 6 ~

kojega ih je ostvarenje u neku ruku oekivalo, ili na neku osobu koja ih je s ljubavlju ekala...

I pitam se ne bi li se sve to dalo proiriti preko pojedinanog ljudskog ivota i primijeniti na produenje ivota ovjeanstva u cijelosti; nije li moda istina da i ovjeanstvo ima svoju ansu da preivi atomsko doba - jedino ako se ljudi, i svi narodi, okupe na zajednikim zadaama i ako svi budu proniknuti ne samo onim to logoterapija naziva voljom za smisao nego i zajednikom voljom za jedan zajedniki smisao?

Be, u ljeto 1977.

Viktor E. Frankl




~ 7 ~

Predgovor francuskom izdanju

Viktora Frankla susreo sam prvi put u Beu, i nisam dakako zaboravio dubok dojam to ga je na me ostavio taj povratnik iz logora smrti. Bio sam iznenaen njegovom - bar prividnom - mirnoom, njegovim potpunim vladanjem nad sobom, premda su mu u logoru izginuli ena i drugi lanovi porodice. Odmjerene rijei koje je preda mnom izgovorio taj psiholog i lijenik duboko su me ganule: imao sam osjeaj da stojim pred emisarom s drugoga svijeta (tada sam naime pisao svog Emisara, koji sam objelodanio dvije godine poslije). Lako je, naalost, zamisliti kako e mnogi potroai knjige reagirati kada kod svog knjiara ugledaju ovu knjiicu: Jo jedna knjiga o logorima! Sit sam ve toga, i - uostalom - nemam vie to o tome nauiti.

Rekoh potroa. Moda e se tko iznenaditi, ali rije odgovara onome to elim rei. Odnosi se na one koji literaturu troe - kao to se troi jastog ili kamenica, te od svoje kuharice trae da im mijenja jelovnik. Samo, ovdje se ne radi o literaturi; i valja se prisjetiti da ono egzistencijski bitno - kao ljubav, smrt... (to u knjigama iznose samo rijetki, oni najvei) - nije upisano ni u jednom jelovniku, i uope se ne troi.

Jednoj Njemici - za koju sam naknadno saznao da je za vrijeme rata skrivala idove, a nakon 1945. nastojala oko dobrih odnosa izmeu mladih Francuza i mladih Nijemaca, i koja se preda mnom alila to su se tada u Francuskoj prireivale manifestacije u povodu 20. obljetnice povratka deportiranih iz njemakih logora i tim manifestacijama podravale uspomene koje ne mogu koristiti francusko-njemakom prijateljstvu - rekoh, dodue bez gorine: to ete, ono to se dogodilo u logorima smrti neizbrisivo je. Owicim, Bergen-Belsen, Mauthausen i druga paklena mjesta jesu i ostaju znakovi povijesti, koju nijedan estit ovjek nema pravo zaboraviti - jer se ona tie svih nas. Svjedoanstva preivjelih trebaju nas uvjeriti o paklu - kao to nam ivoti svetaca zajamuju stvarnost neba.

Svu bi tu stvarnost valjalo obuhvatiti jedinstvenom misli; ali to ne bi trebala biti pseudosinteza kojom nas obino posluuju patentirani teolozi, za koje je teologija - rad kao i svako drugo polje rada na kojem blistaju uenost i dokazivanje. No vjerujemo da e se Povijest, o kojoj se tu radi, deifrirati istom na svretku vremena, i to u okolnostima koje nam nije dano zamisliti.

~ 8 ~

elio bih rei da knjiica Viktora Frankla - koja je objelodanjena 1946., ali sam je ja tek nedavno proitao - predstavlja svjedoanstvo, ne jedinstveno, ali od iznimne vrijednosti, u usporedbi s kojim druga svjedoanstva najee izgledaju pukim anegdotama. Ovdje se uzbudljivom tonou iznose duevne faze kroz koje su logorai openito prolazili, u ono vrijeme koje bih radije nazvao silaskom u pakao negoli krinim putom.

Nita, ba nita od strahota nije ovdje prikriveno ili zaeereno, i nita ne odaje elju sadistikog ekshibicionizma - to bi ga, uostalom, mogla donekle opravdati grozota podnesenih patnja. Ali najljepe i najneobinije stranice jesu one na kojima nam Frankl otkriva - ne dodue u svih logoraa, ali u mnogih od njih - da je potreba ouvati svoju osobnu nutrinu izdrala iznad svake vjerojatnosti.

Nisam mogao suzdrati suze itajui odlomak u kojem opisuje kako ga je pratila - ne slika, nego prisutnost njegove drugarice, mlade ene od 24 godina, koja je takoer bila u zatvornikom logoru i za koju nije znao je li jo na ivotu. Ali ta mu se prisutnost nametala s tolikom oevidnou i snagom da je pitanje je li ona doista meu onima koje nazivamo ivima - gubilo na neki nain svoju vanost i gotovo svoj smisao.

Dirljive su stranice na kojima Frankl oivljuje smisao za ljepotu i za humor to je, u nekim asovima, doaravalo neizbrisive tragove istinskog svijeta, svijeta ljudi.

No nipoto se ne valja zavaravati precjenjivanjem znaenja tih pozitivnih elemenata. Mnogo je napadnija tupost i strah naoigled nehumanosti koja je u logorima carovala. Bilo bi naalost posve krivo tjeiti se uvjerenjem da je u logorima bilo - pored ake muitelja - mnogo ljudi koji se gotovo ne bi mogli nazvati sebinima nego samo osrednjima. Stvarnost je beskrajno gora. Frankl nam pod kraj knjige kae da se ljudska bia dijele u dvije kategorije: u pristojne i u one druge. Rije pristojan nepotpuno odraava znaenje njemake rijei anstndig. Mislim da se njemaka rije odnosi na ponaanje. Ali kako je lako to ponaanje prelazilo u odvratnost!

To je svakako razlog da ovu knjigu proitamo s najveom pozornou; da igoemo i - gotovo bih rekao - progonimo u sebi svaki osjeaj nadmoi. Jedina karakteristika njemakih logora, kojoj moda nema slinih, ini se da je metodika dosljednost ili - da se posluimo njemakom rijei - Grndlichkeit, kojom se provodilo istrebljivanje.

Ovdje jedna vana primjedba. O, ne radi se dakako o apologiji nereda, ali mislim da je dobro primijetiti: da red - u svojim birokratskim oblicima gdje je dotjeran do krajnosti - ne ukljuuje samo ravnodunost prema samim vrijednostima nego da sadri i klicu pokvarenosti, moda u prvom redu zato jer njegov privid savrenstva krije u sebi samodopadnost - kojoj ini se ne moemo porei oznaku luciferstva. A od luciferstva do satanizma samo je jedan korak. Neka tehnokrati - koji naalost sve vie i vie gospodare naim

~ 9 ~

svijetom - pripaze na tu opasnost koja na njih vreba, ako elja za organizacijom kojom se nose ne nae protuteu u sili koja stanuje jedino u dui, i koja lakoumnicima ne izgleda sila - jer se zove poniznost.

Lyon, 1967.

Gabriel Marcel (1889.-1973.)




~ 10 ~

Predgovor amerikom izdanju

Psihijatar i pisac dr. Frankl upita katkada svoje pacijente koji trpe od mnogih manjih ili veih tegoba: Zato se niste ubili? Na temelju njihova odgovora nalazi on esto glavne podatke za svoj psihoterapijski postupak: u neijem je ivotu prisutna ljubav prema djeci na koju e psihoterapeut nadovezati; u drugom se ivotu nalazi talent koji se moe iskoristiti; u drugom opet moda jo jedino ive davne uspomene - vrijedne da se sauvaju. Satkati iz tih tankih niti slomljena ivota vrst kostur smisla i odgovornosti cilj je i izazov za logoterapiju, kojom je Frankl izrazio svoju vlastitu verziju moderne egzistencijske analize.

U ovoj knjizi opisuje dr. Frankl svoja iskustva koja su ga dovela do otkria logoterapije. Kao viegodinji kanjenik u bestijalnim koncentracijskim logorima bio je lien svega - do gole egzistencije. Otac mu, majka, brat i ena umrijee u logorima ili zavrie u plinskim peima, tako da je itava njegova porodica - osim sestre - u tim logorima izginula. Kako je mogao - lien svega, kraj pogaenih vrijednosti, podnosei glad, hladnou i brutalnost, oekujui svakog sata unitenje: kako je mogao osjeati ivot vrijednim da se ivi? Psihijatar koji se osobno suelio s takvim krajnjim situacijama zasluuje da ga ujemo. Ako itko, on je zacijelo kadar shvatiti - mudro i suutno - nau ljudsku situaciju. Rijei dr. Frankla imaju dubok, poten prizvuk jer se temelje na iskustvima koja su preduboka da bi bila lana. to god on kae, dobiva na teini jo i zbog njegova sadanjeg poloaja na Medicinskom fakultetu u Beu i zbog ugleda logoterapijskih klinika koje danas niu u mnogim zemljama, po uzoru na njegovu vlastitu poznatu Neuroloku polikliniku u Beu.

Ne moemo ne usporediti pristup teoriji i terapiji Viktora Frankla s radom njegova prethodnika Sigmunda Freuda. Obojica se, kao lijenici, zanimaju u prvom redu za narav i lijeenje neuroza. Freud nalazi korijen tim munim poremeajima u strahu nastalom zbog konfliktnih i podsvjesnih motiva. Frankl razlikuje vie oblika neuroza i neke od njih (noogene neuroze) dovodi u vezu s pacijentovim neuspjehom da u svom ivotu nae smisao i osjeaj odgovornosti. Freud naglaava frustraciju u seksualnom ivotu; Frankl pak frustraciju u volji za smisao. U Europi se danas opaa jasno naputanje Freuda i prihvaanje egzistencijske analize, koja zadobiva razne meu sobom srodne oblike - meu kojima je i logoterapijska kola. Karakteristino je za snoljivost Franklova stajalita to Freuda ne odbacuje, nego radije gradi na njegovim postignuima; niti se prepire s ostalim sljedbenicima egzistencijske terapije, nego pozdravlja njihovu srodnost s logoterapijom.

~ 11 ~

Franklovo iznoenje vlastitih doivljaja u logoru, mada kratko, sastavljeno je vjeto i napeto. Tekst sam proitao dva puta u cijelosti, tako rei naduak. Gdjegdje dr. Frankl, prekidajui tijek pripovijedanja, unosi svoju logoterapijsku filozofiju. Uvodi je u pripovijedanje tako nenametljivo da e itatelj shvatiti, istom poto je proitao knjigu, da je proitao esej velike dubine, a ne samo preteno brutalnu priu o koncentracijskom logoru.

Iz tog autobiografskog fragmenta itatelju je mnogota nauiti. Nauit e kako se ljudsko bie ponaa kad nenadano uvidi da vie nita ne moe izgubiti osim svoga tako komino golog ivota. Zanimljivo je Franklovo opisivanje izmjeninog tijeka emotivnosti i apatinosti. Istom na pomisao osloboenja pojavljuje se u logoraa radoznalost prema vlastitoj sudbini. Tada ubrzo nastupaju i planovi kako zatititi vlastiti ivot... kojemu preostaju blijede anse. Podnoenje gladi, ponienja, straha i dubokog gnjeva... ine moguim potajno uvane slike dragih osoba, zatim religija, mrani smisao za humor i ak letimian pogled na ozdravljujue prirodne ljepote - kao pogled na stablo ili na zalaz sunca.

Ali ti asovi utjehe ne mogu u logoraa podrati volju za ivot ako on inae ne vidi dubljeg smisla svoje naizgled besmislene patnje. Tu se susreemo sa sredinjom temom egzistencijalizma: ivot je patnja, preivjeti znai nai smisao patnje. Ako ivot ima uope kakav smisao, tada patnja i umiranje moraju imati smisao. Ali nitko ne moe rei drugome u emu se sastoji taj smisao. Svatko ga mora za sebe otkriti i svatko mora preuzeti na sebe odgovornost to je takav smisao namee. Ako u tom uspije, rast e unato svim odvratnostima i tekoama. Franki voli citirati Nietzschea: Onaj tko zna 'zato' ivjeti moi e podnijeti gotovo svakojako 'kako' ivjeti. U koncentracijskom se logoru sve okolnosti urouju da logorau oduzmu njegov oslonac. Svi su mu obiteljski ciljevi oteti. Ostaje mu jedino teret ljudske slobode - sposobnost izabrati svoje stajalite u danoj cjelini okolnosti. Ta osnovna sloboda, koju su priznavali antikni stoici kao to je priznaju i moderni egzistendjalisti, zadobiva u Franklovu pripovijedanju svoje ivo znaenje. Kanjenici su bili odreda prosjeni ljudi, ali su neki od njih - odabirui da budu dostojni svoje patnje - dokazali ovjekovu sposobnost da se digne iznad svoje vidljive sudbine.

Autor dakako, kao psihoterapeut, eli saznati kako ovjek moe ostvariti tu osobitu ljudsku sposobnost. Kako se u patnika moe probuditi osjeaj da je u ivotu odgovoran za neto - ma kako bile strane njegove okolnosti? Frankl nam iznosi dirljiv izvjetaj o kolektivnim terapijskim seansama to ih je imao sa svojim supatnicima.

Za razliku od mnogih europskih egzistencijalista Frankl nije ni pesimist ni antireligiozan. Naprotiv, premda se pisac susree s posvudanjom patnjom i zlim silama, on ima zaudno optimistiko gledanje na ovjekovu sposobnost transcendiranja (nadmaivanja) vlastite nevolje i otkrivanja istine koja e ga pouzdano voditi.

~ 12 ~

Iskreno preporuujem ovu malenu knjiicu jer predstavlja biser napetog pripovijedanja, usredotoenog na dublje ljudske probleme. Rese je literarne i filozofske odlike, a znai i snaan uvod u najznaajnije psiholoko gibanje danas.

Gordon W. Allport (1897.-1967.)1

1 Gordon W. Allport, profesor psiholopije na Harvardskom sveuilitu, jedan je od najistaknutijih pisaca i uitelja psihologije na zapadnaj hemisferi. Napisao je velik broj djela o psihologiji i izdaje asopis Journal of Abnormal and Social Psichology. Poglavito je zaslugom profesora Allporla uvedena logoterapija dr. Frankla u SAD; tovie, zahvaljujui njegovu ugledu, zanimanje za logoterapiju proirilo se u Americi nevjerojatnom brzinom.

~ 13 ~

I.DIO

DOIVLJAJI JEDNOGA PSIHOLOGA U KONCENTRACIJSKOM LOGORU

Doivljaji jednoga psihologa u koncentracijskom logoru - ova knjiga nije, prema tome, izvjetaj o injenicama i dogaajima, nego o osobnim iskustvima - iskustvima koja su doivjeli milijuni kanjenika. To je povijest koncentracijskog logora - gledana iznutra, ispripovijedana od ovjeka koji ga je sam doivio. Taj se opis ne bavi velikim vanjskim strahotama - koje su ve dovoljno opisane (premda se u njih dovoljno ne vjeruje), nego bezbrojnim sitnim patnjama. Drugim rijeima, pokuat u dati odgovor na pitanje kako se svagdanji ivot koncentracijskog logora odraavao na duu prosjenog uznika.

Mnogi se ovdje opisani dogaaji nisu dogaali u velikim i poznatim logorima, nego u njihovim zloglasnim filijalama - gdje su se veinom i dogaala zbiljska istrebljenja. Ova se knjiga ne bavi dakle patnjama i smru heroja i muenika, niti istaknutim kapima i prominentnim kanjenicima, nego trpljenjem, mukama i smrtima goleme vojske nepoznatih logoraa. Te obine kanjenike, koji nisu imali nikakva poveza na rukavima, kapi su - na primjer - dakako prezirali. Dok su obini kanjenici gladovali i od gladi umirali, kapi nikad nisu bili gladni; zapravo, mnogim je kapima u logoru bilo bolje no ikad u ivotu. esto su oni bili prema logoraima suroviji od samih straara, i udarali su ih nemilosrdnije od esesovaca. Kapi su dakako odabirani izmeu logoraa kojih je karakter obeavao da e biti podesni za takav postupak, a ako nisu suraivali - bili su ubrzo degradirani. Oni su se s esesovcima i logorskim straarima asimilirali pa se, psiholoki, mogu prosuivati kao i oni.

Onaj koji nije sam doivio logor obino ima krivu predodbu o logorskom ivotu - zamiljajui ga u neku ruku sentimentalno i bezazleno, jer nita ne sluti o otroj meusobnoj borbi za ivot koja je - upravo u malim logorima - bjesnila meu samim kanjenicima. To je bila neumoljiva borba za svagdanji kruh ili za ouvanje i spas golog ivota - vlastitog ili ivota svojih prijatelja.

Uzmimo sluaj kad se oekivao transport koji je oglaen kao prebacivanje odreenog broja kanjenika iz naeg logora u neki drugi; ali se sasvim sigurno moglo pretpostaviti da e transport konano dospjeti u plinsku komoru. Izabrani slabi ili bolesni kanjenici, nesposobni za rad, morali su se poslati u neki veliki sredinji logor koji je opremljen plinskim komorama i krematorijima. Proces odabiranja bio je znak za borbu meu

~ 14 ~

logoraima, ili njihovim raznim skupinama. Bilo je vano da vlastito ime ili ime vlastitog prijatelja bude na popisu rtava precrtano - premda je svatko znao da se u zamjenu za svakog spaenog ovjeka mora nai druga rtva. No openito se radilo o broju, to jest o broju kanjenika kojima se transport mora popuniti. Nije zaista bilo vano tko e to biti jer je svaki od njih bio samo brojka i jedino je ta brojka bila na popisu. U Owicimu su, na primjer, kod primanja u logor bili kanjeniku, zajedno sa svom imovinom, oduzeti i svi osobni dokumenti. Tako je svaki kanjenik imao priliku da prisvoji neko izmiljeno ime ili profesiju; i mnogi su - iz raznih motiva - to doista i inili.

Vlasti su se jedino zanimale za broj logoraa. Ti su im brojevi esto bili utetovirani na koi, i morali su biti priiveni na odreenim mjestima njihovih hlaa, kaputa i kabanice. Svaki straar koji je htio protiv logoraa podnijeti tubu bacio bi letimian pogled na njegov broj (kako li smo se bojali tih pogleda!), a za ime ga nikad nije pitao.

Ali vratimo se transportu koji je trebao krenuti. Tada nije bilo ni vremena niti je tko elio voditi rauna o moralnim i etikim aspektima. Svatko je bio opsjednut jedinom milju: ostati iv za svoju obitelj koja na nj kod kue eka i spasiti svoje prijatelje. Pa bi se, bez kolebanja, pobrinuo za ime kojeg drugog kanjenika, za koji drugi broj, da preuzme njegovo mjesto u transportu.

Iz gore natuknutog moe se zakljuiti da su se kapi postavljali na temelju negativnog izbora: samo najbrutalniji robijai odabirani su za tu slubu (premda je bilo i sretnih iznimaka). No pored tog esesovakog - recimo - aktivnog izbora postojao je i pasivni izbor: od logoraa - koji su se godinama u logorima zadravali i prelazili iz logora u logor - mogli su se, u prosjeku, odrati na ivotu jedino oni koji u borbi za ivot nisu imali skrupula pa nisu prezali ni pred nasiljem, kraom ili ak potkradanjem svojih drugova, samo da sebe spase. Mi koji smo se vratili kui, zahvaljujui mnogim sretnim okolnostima ili udu - kako se god to nazvalo, u srcu dobro znamo: najbolji od nas nisu se vratili.

Ako sad ovdje broj 119104 pokuava opisati ono to je u koncentracijskom logoru doivio kao psiholog, tada se mora unaprijed rei da on tu dakako nije bio zaposlen kao psiholog pa ni kao lijenik (ako se izuzmu posljednji tjedni njegova boravka u logoru). To je utoliko vanije to se ne radi o njegovu osobnom nainu ivota, nego o nainu kako je logorski ivot doivljavao obian logora. I kaem s ponosom da nisam bio nita ve obian kanjenik - upravo nita ve samo broj 119104. Najvie sam vremena radio pijukom, a kod radova na pruzi prenosio sam tranice. Dok su moji malobrojni kolege imali sreu da u slabo grijanim improviziranim ambulantama prave zavoje od otpadaka papira, dotle sam ja jednom posve sam buio tunel ispod ceste. No i to je za mene bilo dobro: kao nagradu za to svoje djelo dobio sam naime dva tzv. nagradna kupona, malo prije Boia 1944. Te je kupone izdavala tvrtka kojoj smo od logora bili

~ 15 ~

kao robovi prodani (tvrtka je logorskim vlastima morala dnevno za svakog kanjenika plaati odreenu svotu); tvrtku je nagradni kupon stajao 50 pfeniga, i za nj se u logoru nakon vie tjedana moglo dobiti 6 cigareta - ako meutim nije nastupila zastara. Ja sam dakle posjedovao u kuponima 12 cigareta! No to je znailo 12 juha, a 12 juha je znailo vrlo esto spas od izgladnjelosti za otprilike 2 tjedna. Cigarete su mogli puiti jedino kapi kojima su bila zajamena dva nagradna kupona na tjedan, ili poneki kanjenik koji je bio na elu koje radionice ili kojeg skladita te je za neke radove bio nagraivan cigaretama. Svi su ostali, obini kanjenici, cigarete - do kojih su dolazili preko nagradnih kupona na temelju prekovremenog za ivot opasnog rada - obino zamjenjivali za hranu, osim ako su nad svojom situacijom posve oajali pa su odluiti uivati svoje posljednje dane koji su im preostali: kad je neki kanjenik poeo svoje cigarete sam puiti, tada smo znali da vie ne vjeruje da moe dalje izdrati - i zatim doista ne bi izdrao.

Toliko za objanjenje i opravdanje naslova knjige. A sad se upitajmo za pravi smisao ovakva pothvata kakav je ovaj izvjetaj. injeninih izvjetaja o logorima pojavilo se ve dosta. injenice u ovoj knjizi imaju jedino ulogu kao dio ovjekova doivljaja; no za doivljaj kao takav vrijede neke psiholoke opaske. Njihov je smisao dvostruk - prema tome je li itatelj i sam bio u logoru pa ga je doivio, ili nije. Prvoj skupini itatelja valja po mogunosti objasniti, s pomou suvremenih znanstvenih metoda, ono to su oni doista doivjeli; druga skupina valja da shvati ono to se prvoj skupini objanjuje, tj. da razumije iskustva i doivljaje onog malog broja logoraa koji su preivjeli i kojima je ivot sada vrlo teak, jer to nije uvijek samo po sebi jasno; ta esto dotini ljudi ponavljaju: Ne govorim rado o svojim doivljajima: tko je i sam bio u logom, tomu ne moram nita objanjavati; a onome tko tamo nije bio neu moi objasniti kako mi je doista bilo - i kako mi je jo i sada.

U metodikom pogledu nailazi takav psiholoki pokuaj na neke tekoe. Psihologija zahtijeva znanstvenu objektivnost. A moe li imati potrebnu distancu, u vrijeme doivljavanja i svojih opaanja, onaj tko je sam ivio kao logora? Distancu ima onaj tko nije bio u logoru, ali je njegova distanca prevelika da bi mogao dati valjane izjave o tijeku doivljaja. Onaj pak tko je i sam bio u kai ima dodue premalo distance da bi mogao objektivno prosuivati, ali je jedino njemu poznat doivljaj o kojemu je rije. Dakako, nije samo mogue nego i sasvim vjerojatno da je mjerilo to ga on primjenjuje u neku ruku iskrivljeno. To se ne da izbjei. Jedino, valja nastojati da se tako rei sve privatno po mogunosti iskljui i da se - kad je potrebno - smogne hrabrost iznijeti osobno gledanje doivljaja. Jer se prava

~ 16 ~

opasnost takva psiholokog istraivanja ne sastoji u tome to bi bila osobno obojena, nego u tome da se tendenciozno oboji.2

Mogu dakle mirno drugima prepustiti da sadraj ove knjige nekako destiliraju na neosobnu razinu te iz saetka subjektivnih doivljaja izamu objektivnu teoriju.

Psiholoke teorije koje bi se odavle izvukle posluile bi kao doprinos psihologiji, odnosno psihopatologiji uznika. Takvi doprinosi potjeu, kako je poznato, jo iz I. svjetskog rata. On nas je po prvi put upoznao s boleu bodljikave ice (barbed wire disease) koja se opaa na ratnim zarobljenicima. Drugom je svjetskom ratu pridrano da obogati psihopatologiju masa (ako se tako smije varirati naslov Le Bonove knjige): prvo time to nas je obdario ratom ivaca, a drugo time to nas je obavijestio o doivljajnom materijalu koncentracijskih logora.

Pokuamo ti ispitati velik materijal koji se skupio kao rezultat opaanja i iskustava mnogih logoraa, pokazuju se tri faze njihova duevnog reagiranja na logorski ivot: period odmah nakon ulaska u logor, period kad se ulo u logorsku rutinu i period nakon otputanja i osloboenja.

Prva je faza obiljeena simptomom oka. U nekim okolnostima ok moe i prethoditi kanjenikovu formalnom ulasku u logor. Kao primjer navodim okolnosti svoga vlastitog dolaska u logor. Tisuu i pet stotina ljudi putovalo je vlakom nekoliko dana i noi. U svakom je vagonu bilo 80 osoba; svi su leali na svojoj prtljagi, na jadnim ostacima svoga jadnog posjeda. Kola su bila tako ispunjena da se jutarnje sivilo moglo jedino pogledati kroz vrak prozora. Svi su oekivali da e nas vlak odvesti do neke tvornice streljiva gdje emo biti na prisilnom radu. Nismo znali jesmo li jo u leskoj ili smo preli u Poljsku. Neugodan je bio prizvuk zviduka lokomotive kao da zove u pomo iz samilosti prema nesretnom teretu to ga vodi u propast, dok je vlak - oito pred nekom veom stanicom - stao koiti. Nenadano se zau krik iz gomile ljudi u vagonu: Eno natpis Owicim! Svima je srce zastao. Owicim je bio pojam; samo njegovo ime izazivalo je nejasnu, ali zato moda jo straniju predodbu plinskih komora, krematorijskih pei i masovnog ubijanja. Vlak se polagano micao i gotovo oklijevao, kao da eli svoje putnike to due potedjeti strane stvarnosti - Owicima! Kako se razdanjivalo, oris ogromnog logora dobivao je sve jasnije konture: duge ogradske linije od viestrukih redova bodljikave ice; straarski tornjevi; reflektori za pretraivanje terena; duge kolone odrpanih ljudskih spodoba, sivih u

2 Ovdje elim primijetiti da mi je prvobitna nakana bila ne objelodaniti knjigu pod svojim pravim imenom, nego uz navod svoga logorakag broja. Na to me je poticala nesklonost prema ekshibicionizmu. I ve je rukopis bio dovren kad sam se uvjerio da bi anoniman tekst izgubio na vrijednosti, dok e mu hrabro priznanje podii vrijednost. Nato sam, radi stvari, odustao i od naknadnog brisanja i tako probuenu hrabrost iskoristio protiv svog zazora od ekshibicionizma - pa time donekle i sebi napakostio.

~ 17 ~

jutarnjem sivilu, koje stupaju ravnim pustim cestama - nismo znali prema kojem cilju. uli smo osamljene zapovjednike povike i zvidanje. Nismo im razumjeli znaenje. Mata mi je predoivala vjeala s leevima koji se na njima njiu. Zgrozih se, ali to je bilo dobro - jer smo se tako postupno privikavali na strani i golemi uas. - Napokon smo uli u stanicu. Poetna utnja prekidana je izvikivanjem komandi. Otada smo neprekidno morali sluati te hrapave prodorne glasove u svim logorima; glasove vrlo sline zadnjem hropcu rtve, ali ipak drukije: kretava promuklost kao da je izlazila iz grla ovjeku koji neprestano mora vikati, kojega neprestano kolju...

Vrata se vagona naglo otvorie i malen odred kanjenika nahrupi unutra. Nosili su prugastu odoru, glave obrijane, ali su izgledali dobro hranjeni. Govorili su svim moguim europskim jezicima, s nekom primjesom humora koji u tim prilikama zvui groteskno. Kao utopljenik koji se i slamke hvata, moj se priroeni optimizam (kojim sam esto mogao kontrolirati osjeaje i u najoajnijim situacijama) prionuo je uz misao: Ovi robijai izgledaju dobro, ini se da su dobro raspoloeni, ak se smiju: tko zna, moda e i mene dopasti takav povoljan poloaj. U psihijatriji je poznato bolesno stanje tzv. iluzije pomilovanja: osuenik ima, neposredno prije egzekucije, iluziju da e moda biti pomilovan u sam posljednji as. I mi smo se hvatali trunka nade i do posljednjeg asa vjerovali da ipak nee biti tako zlo. Eto rumenih obraza i okruglih lica tih kanjenika! Tada jo nismo znali da su ti logorai posebno izabrana elita koja ve godinama sainjava odred za primanje novih transporta koji su svakodnevno ulazili u stanicu, bili su zadueni za pridole putnike i za njihovu prtljagu - u kojoj se nalaahu rijetki upotrebni predmeti i prokrijumareni nakit. Owicim je bio osobito mjesto u Europi posljednjih ratnih godina: tu se zgrnulo golemo blago zlata i srebra, platine i dijamanata - ne samo u golemim riznicama nego i u rukama esesovaca ili u depovima elite koja nas je doekala. U oekivanju daljnjih transporta u manje logore, smjestili su 1100 nas kanjenika u jednu jedinu baraku (napravljenu, mislim, za najvie 200 ljudi) gdje smo, umorni, gladni i promrzli, uali na golom podu ili stajali (jer mjesta nije bilo ni da se sjedne, a kamoli legne), i kad smo za etiri dana dobili samo jedanput komadi kruha (oko 150 grama): tada sam uo kako se starjeina te barake cjenka s jednim logoraem iz one elitne skupine o pribadau od platine obloenu briljantima. Veinom su takvi predmeti najzad zamijenjeni za alkohol. Ne sjeam se vie tono koliko je tisua maraka bilo potrebno za nabavku pia samo jedne vesele veeri, ali znam da je tim starim kanjenicima alkohol bio potreban. A i tko e zamjeriti ovjeku u takvoj nutarnjoj i vanjskoj situaciji to se pokuava opiti? Jedna je skupina kanjenika dobivala alkohol u gotovo neogranienim koliinama od samih esesovaca: to su bili ljudi zaposleni u plinskim komorama i krematorijima - koji su dobro znali da e jednog dana biti zamijenjeni novom smjenom, a oni e morati napustiti svoju krvniku slubu - da pou tragom svojih rtava.

~ 18 ~

Svi smo iz naeg transporta vie-manje ivjeli u zabludi da emo biti pomilovani, odnosno da e se sve dobro zavriti. Jer tada nismo mogli razumjeti smisao onoga to se dalje odigravalo; smisao e nam se objasniti istom uveer. Nareeno nam je da svoju prtljagu ostavimo u vagonima te da se svrstamo u dvije kolone - ene u jednu, mukarci u drugu - i da defiliramo ispred starijeg esesovakog asnika. Ja sam imao udnovatu hrabrost da ispod kabanice sakrijem svoju naprtnjau s hranom. Moja je kolona prolazila pred asnikom - jedan po jedan. Shvaao sam da e biti opasno ako asnik primijeti moju torbu. U najmanju ruku, oborit e me udarcem; to sam znao iz onoga to sam vidio. Pribliavajui se dakle asniku, instinktivno sam se uspravio da ne primijeti moj teak teret. Konano sam se pred njim naao licem u lice. Bio je stasit ovjek, vitak i pristao u svojoj besprijekornoj uniformi. To je odudaralo u usporedbi s nama koji smo bili neuredni i prljavi nakon duga puta. Imao je dranje bezbrine neusiljenosti, podravajui desni lakat lijevom rukom. Desna mu je ruka bila podignuta i kaiprstom je pokazivao - vrlo leerno - nadesno ili nalijevo. Nitko od nas nije ni izdaleka slutio kobno znaenje te male kretnje ovjekova prsta koji se okretao sad nadesno sad nalijevo, ali mnogo ee nalijevo. Sad sam bio ja na redu: Netko mi je priapnuo da ii nadesno znai rad, dok nalijevo odlaze bolesni i nesposobni za rad, koje e poslati u specijalan logor. Jednostavno sam ekao da stvar poe svojim tijekom - sad po prvi put, kao i u mnogim slinim sluajevima poslije. Torba me je vukla malko nalijevo, i ja sam nastojao hodati uspravno. Esesovac me ogledavao i kao da se kolebao; onda je obje ruke poloio na moja ramena. Silno sam se trsio da izgledam krepak, i on mi je ramena polagano zakrenuo licem nadesno - i preao sam na desnu stranu.

Uveer nam se objasnilo znaenje igre prstom: to je bila prva selekcija, prva presuda nad naim ivotom i smru. Za veinu iz naeg transporta, otprilike za 90 posto, to je znailo smrt. Nad njima je osuda izvrena u nekoliko iduih sati. Svi koji su poslani nalijevo povedeni su sa stanice ravno u krematorij. U toj je zgradi, kako mi je rekao ovjek koji je tamo radio, na vratima bila napisana rije kupaonica, na raznim europskim jezicima. Svakom je kanjeniku na ulazu dan komad sapuna, i tada... ali, molim, ovdje ne treba opisivati to se nakon toga dogaalo. O tim su strahotama napisani mnogi izvjetaji. Mi - manjina iz onog transporta - saznali smo to uveer. Ispitivao sam drugove koji su ve podulje bili u logoru gdje je mogao zavriti moj kolega i prijatelj P. Je li bio poslan nalijevo? Jest, rekoh. Onda pa pogledaj tamo, odgovorie mi. Kamo? Jedna je ruka pokazala na dimnjak udaljen nekoliko stotina metara koji je izbacivao stup plamena u sivo nebo Poljske; u njem se kovitlao kobni crni oblak. to je tamo? Tamo tvoj prijatelj plovi prema nebu, bio je odgovor. Ali jo nisam razumio - dok mi istinu nisu objasnili obiim rijeima.

No sve sam to unaprijed ispripovijedao. Sa psiholokog gledita imali smo od opisanog praskozorja na stanici prevaliti dug put do prvog spavanja u logoru. Pod pratnjom esesovake strae s nabitim pukama potjerani smo

~ 19 ~

sa stanice, trkom, kraj bodljikave ice pod elektrinim nabojem do prostorije za kupanje; oni koji su proli prvu selekciju sad su se doista okupali. Opet je naa iluzija o odgodi izvrenja osude dobila jednu potvrdu: esesovci su bili gotovo armantni. Odmah smo shvatili razlog: vidjeli su na naim rukama satove pa su nas prijaznim rijeima uvjeravali da im ih predamo. I doista, morat emo ionako predati svu svoju imovinu, i zato da tako fina osoba ne dobije na sat... kad e nam moda jednog dana uzvratiti uslugu?

ekali smo u baraci koja je bila predsoblje za dezinfekciju. Pojavili su se esesovci i prostrli na pod pokrivae na koje smo morali baciti svu svoju imovinu i - satove i nakit. Jo je uvijek meu nama bilo naivnih ljudi koji su pitali - razveseljujui tako starije logorae koji su tu bili kao pomagai - ne bi li mogli zadrati vjenani prsten, neku medaljicu ili hamajliju. Jo nitko nije mogao shvatiti da e nam ba sve biti oduzeto. I ja sam se tada pokuao povjeriti jednome starom logorau. Pribliivi mu se kradom, pokazah mu smotak papira u nutarnjem depu svog kaputa i rekoh: Gledaj, to je rukopis znanstvene knjige. Znam to e mi rei - da bih morao biti sretan da spasim ivot i da bi to trebalo biti sve to od sudbine oekujem. Ali ja drukije ne mogu. Moram po svaku cijenu sauvati ovaj rukopis; to je moje ivotno djelo. Shvaa li me? Da, poeo je shvaati: po licu mu se polagano razlilo cerenje - najprije alosno, zatim veselo, podrugljivo i uvredljivo, dok naposljetku nije kao odgovor riknuo rije koja se u rjeniku logorskih stanovnika neprestano ponavljala: Govno! Tog sam asa shvatio golu istinu; i uinio ono to obiljeuje vrhunac prve faze moga psihikog reagiranja u logoru: precrtao sam sav svoj dotadanji ivot.

Odjednom nasta gibanje medu mojim suputnicima koji su naokolo stajali blijedih, uplaenih lica i beznadno raspravljali. Opet zausmo promukle komande. Udarcima smo natjerani u neposredno predsoblje kupaonice. Tu smo se okupljali oko esesovca koji je ekao dok svi dou. Tada je rekao: Dajem vam dvije minute vremena, i mjerit u vrijeme satom. U te dvije minute vi ete se potpuno svui i baciti sve na pod tu gdje stojite. Neete zadrati nita - osim svoje obue, naoala, svog pojasa, naramenica i potpasaa (za kilu). Poinjem brojiti - sad! U nezamislivoj urbi ljudi su sa sebe trgali odjeu. Kako je vrijeme istjecalo, bili su sve uzrujaniji i nespretno potezali donje rublje, pojase i vezice na cipelama. Tada su se zauli i prvi udarci bia; koni je remen padao po golom tijelu. Zatim smo zatjerani u drugu prostoriju gdje su nas ostrigli: oiali su nam glavu i sve dlake na itavom tijelu. Zatim k tuevima, gdje smo se opet poredali. Gotovo se vie nismo prepoznavali; ali je netko s olakanjem primijetio da iz trcaljki curi prava voda.

ekajui tako na tu jasno smo se uvjerili o svojoj golotinji: doista nita vie nismo imali do svoga golog obrijanog tijela; sve to smo jo posjedovali bio je, doslovno, na goli ivot. to nam je ostalo kao veza s naim dosadanjim ivotom? Za me su to bile naoale i pojas. Pojas sam poslije morao zamijeniti za komad kruha. Posebno je uzbuenje ekalo one koji su

~ 20 ~

nosili potpasa: uveer nam je starjeina barake nazvao dobrodolicu uz malu govoranciju u kojoj nam je zadao svoju asnu rije da e svojeruno objesiti na onu gredu (koju je prstom pokazao) svakoga tko je na potpasau uio novac ili dragulje. Dostojanstveno je protumaio da ga, kao sobnog starjeinu, na to ovlauju logorski propisi.

A pitanje naih cipela nije bilo ba jednostavno. Premda se pretpostavljalo da smo ih zadrali, ipak su ih oni koji su imali lijepe cipele morali predati, i dobili su u zamjenu druge koje im nisu odgovarale. U pravu su nevolju upali oni kanjenici koji su se oslonili na naoko dobronamjeran savjet starijih logoraa u predsoblju te su skratili svoje visoke izme - odrezavi na njima gornji dio i onda sapunom zamazali odrezani rub da se prikrije oteenje. Esesovci kao da su na to upravo ekali. Svi osumnjieni za taj zloin sabotae morali su ui u malu pokrajnju prostoriju.Odmah zatim uli su se udarci bia i vriska zlostavljanih ljudi. Ovaj put je to potrajalo dosta dugo.

Tako su se iluzije, koje je ponetko od nas jo moda gojio, rasplinule jedna za drugom, i tada su neki prevladani nenadanim osjeajem mranog humora. Znali smo da nita vie ne moemo izgubiti - osim svoje smijeno gole egzistencije. Kad su trcaljke procurile, svi smo se pokuali podrugivati - najprije samima sebi, a zatim drugima okolo sebe. Jer voda je doista curila!

Pored tog udnog humora, obuzeo nas je i drugi osjeaj: radoznalost. Tu sam vrstu radoznalosti poznavao ve otprije - kao dubinsku reakciju na neke neobine okolnosti. Kad mi je jednom, u nezgodi pri penjanju, ivot bio u opasnosti, u presudnom sam asu imao samo jedan osjeaj: radoznalost hou li se izvui iv, ili s frakturom lubanje i s kojom drugom ozljedom. I u Owicimu je vladala hladna radoznalost, ograujui donekle pamet od vanjskih dogaaja, na koje se gledalo u neku ruku s radoznalom objektivnou. Tu smo nutarnju hladnou smatrali obrambenim mehanizmom. Bili smo uvijek radoznali to e se dalje dogoditi i kakve e, na primjer, posljedice imati to to stojimo na otvorenom, u studeni kasne jeseni, potpuno goli i jo od tua mokri. Ta se radoznalost sljedeeg dana pretvorila u iznenaenje... to se nismo prehladiti. Bilo je mnogih takvih trivijalnih iznenaenja. Medicinar otud naui jedno: da udbenici lau. Negdje je napisano da se ne moe ivjeti ako se ne spava toliko i toliko sati. Krivo! Neko sam bio uvjeren da ima stvari koje nikako ne mogu podnijeti: da ne mogu spavati ako ne..., da ne mogu ivjeti bez.... Prve smo noi u Owicimu spavali na trokatnim krevetima, i na svakom katu (otprilike 2 x 2,5 m) lealo je - na golim daskama - po 9 osoba; a na svakom su katu,tj. za devet ljudi, bila samo 2 pokrivaa. Mogli smo, dakako, leati jedino na bokovima, zbiti i privinuti jedni uz druge - to je zbog hladnoe, imalo svoje prednosti. Premda je bilo zabranjeno imati na leaju cipele, neki su ih upotrebljavali kao jastuke - unato blatu to se na njih nalijepilo. Inae je ovjek glavu morao nasloniti na ruku koju mu je valjalo izvinuti gotovo do iaenja. A ipak je san od nekoliko sati donio zaborav i okrepu. Od drugih

~ 21 ~

takvih iznenaenja navest u jo, na primjer: da nismo mogli prati zube, a ipak smo - usprkos velikoj nestaici vitamina u hrani - imali zdravije desni negoli ikad prije. Istu smo koulju morali nositi po pola godine... dok nije izgubila svaki izgled koulje. Danima se nismo mogli umivati - pa ni djelomino, zato to su vodovodne cijevi bile zamrznute, a ipak se bolna mjesta i zguljena koa na rukama, zamazanima pri radu sa zemljom, nisu zagnojila (osim ako se radilo o gangreni zbog promrzlosti). A osjetljiv je spava, kojemu je inae smetala i najmanja buka iz susjedne sobe, sada leao uz nekog druga koji je glasno hrkao nekoliko centimetara od njegova uha pa je ipak spavao okrepljujuim snom. Tu se moemo prisjetiti reenice Dostojevskoga kojom je ovjeka definirao kao bie koje se na sve moe priviknuti. I meni se ini da je to tono, ali ne pitajte - kako je to mogue. Naa nas psiholoka istraivanja nisu jo dotle dovela: jo smo uvijek bili u prvoj fazi naih psihikih reakcija.

Bezizlaznost situacije, smrtna opasnost koja je na nas vrebala svakog dana i sata i svake minute, zatim smrt drugih - zbog svega je toga misao na samoubojstvo salijetala svakoga, bar na kratko vrijeme. Zbog svjetonazornog osvjedoenja (koje e jo doi do izraaja) zadao sam sebi tvrdu rije - ve prve veeri u logoru - da neu uletjeti u icu. Tim se izrazom opisivala najopenitija metoda samoubojstva u logoru: tako da se dodirne ogradna ica pod elektrinim nabojem. Nije mi bilo ba teko stvoriti tu odluku: samoubojstvom se nije dobivalo mnogo bodova, jer za prosjenog je stanovnika logora vjera u ivot - ako se objektivno promisli i ako se odvagnu sve anse - bila vrlo krhka. Nitko nije mogao ni s kakvom sigurnosti raunati da e se nai u onom malom postotku ljudi koji e preivjeti sve selekcije. Logora se u Owicimu, u vrijeme oka prve faze, nije bojao smrti; ak je i plinska komora izgubila, nakon iskustava prvih dana, svoju jezovitost. Prema rijeima nepristranih drugova ja nisam bio meu onima koje je poetni ok osobito potitio. Smijeio sam se, i to iskreno, u sljedeoj zgodi sutradan iza prve noi u Owicimu. Protiv strogih propisa da se ne smije napustiti vlastiti blok jedan se moj kolega - koji je u Owicim stigao nekoliko tjedana prije nas uvukao u nau baraku. Tako je smravio da ga u prvi mah nismo prepoznali. Glumei dobro raspoloenje i bezbrino dranje dao nam je nekoliko vanih savjeta: Ne bojte se! Ne plaite se selekcija! Dr. N. (esesovaki glavni lijenik) ima svoju osjetljivu toku - prema doktorima. (To je bilo krivo. Jedan mi je logora lijenik, ovjek od kojih 60 godina, priao kako je zaklinjao dr. N. da mu spasi sina od plinske komore: ali je dr. N. hladno odbio.) Ali jedno vas osobito molim, nastavi on, brijte se svaki dan ako vam je ikako mogue, makar komadom stakla... makar morali dati za to posljednji komadi kruha. Izgledat ete mlai, struganje e vam osvjeiti obraze. Ako vam se ivot mili, morate izgledati podesni za rad. Ako recimo epate zbog mjehuria na peti pa to esesovac opazi, on e vas pozvati na stranu i idueg ete dana zacijelo u plinsku komoru. Znate li to znai 'musliman'? ovjek koji izgleda bijedno, koji je shrvan, bolestan i omravio te vie ne moe obavljati teak fiziki rad - to je 'musliman'. Prije ili poslije

~ 22 ~

(obino prije) svaki 'musliman' odlazi u plinsku komoru. Stoga upamtite: brijte se i hodajte ivahno, pa se ne morate bojati plina... osim moda ti, i pokazao je na mene, pa zavrio: Nadam se da nee zamjeriti mojim iskrenim rijeima. Pred drugima je ponovio: Izmeu svih vas on se jedini mora bojati slijedee selekcije. Tako, ne ljutite se! Kunem se: tome sam se smijeio i uvjeren sam da bi to svatko - na mom mjestu u onaj dan - uinio.

Mislim da su ovo Hebbelove rijei: Ima stvari zbog kojih morate izgubiti razum - ili vie nemate to izgubiti. Abnormalna reakcija na abnormalno stanje - jest normalno ponaanje. I psihijatri oekuju da e ovjekova reakcija na abnormalno stanje - npr. kad je doveden u ljeilite za umobolne biti abnormalna u omjeru prema stupnju njegove normalnosti. ovjekova reakcija na koncentracijski logor predstavlja takoer abnormalno duevno stanje, ali objektivno govorei ono je normalno i to je, kako emo poslije pokazati, tipina reakcija na logorske okolnosti. No taj prikazani nain reagiranja pone se za nekoliko dana mijenjati. Nakon poetnog oka logora prelazi u drugu fazu - relativne apatije, za vrijeme koje upada u svojevrsno emocionalno mrtvilo. Osim opisanih afektivnih reakcija pristiglog logoraa mue i druge teke emocije. Tu je u prvom redu beskrajna enja za svojom obitelji: ona moe biti tako estoka da ga gotovo sasvim iscrpe. Zatim odvratnost - prema gadostima koje ga okruuju i prema kojima eli otupjeti. Veina je logoraa odjevena u dronjke - prema kojima je i ptije strailo elegantno. Izmeu logorskih baraka bilo je samo blato, i to se ono vie istilo, to ga se moralo vie dirati. A bila je omiljela praksa da se upravo najnoviji pridolica odredi u grupu koja je imala zadatak istiti zahode i odnositi kanalsko blato. Ako ga je blato - to se obino dogaalo - potrcalo po licu za vrijeme transporta po neravnom tlu, svaki je znak gaenja u kanjenika i svaki njegov pokuaj da lice obrie bio od kapa kanjen udarcem. I tako se ubrzavalo uguivanje normalnih reakcija. Isprva je logora odvraao pogled kad su ga pozvali da mora prisustvovati nekoj vjebi po kazni neke skupine kanjenika: nije mogao motriti sudrugove kako mariraju gore-dolje dok im se smjer i tempo odreivao udarcima. Nakon nekoliko dana ili tjedana stvar se izmijenila. Rano ujutro, jo u mraku, morao je on stajati u redu pred vratima, spreman na pokret. Tada je zauo krik i vidio kako je neki drug - dotjeran preda nj - oboren udarcem, i jo jednom oboren - a zato? Jer je imao groznicu, ali se na odjeljenju za bolesne prijavio u nepropisno vrijeme. Kanjen je zbog protupropisnog pokuaja da bude rijeen svoje dunosti. A logora koji je ve na drugom stupnju svoga psihikog reagiranja nee odvraati pogled od takva prizora. Na toj su fazi njegovi osjeaji otupjeli i sve promatra ravnoduno. Evo jo jednog primjera: robija se nae u odjelu za bolesne, nadajui se da e mu dodijeliti dva dana lakeg rada u logorskom krugu - zbog ozljeda ili groznice. I nije se uzbudio kad je tamo unesen dvanaestogodinji djeak koji je satima morao mirno stajati na snijegu ili tamo raditi, i to bosonog - zato to za njega nije u logoru bilo cipela. Noni su mu prsti promrzli i deurni mu je lijenik skidao - jedan po jedan - crne gangrenozne batrljke. Gaenje, jeza ili samilost... to su

~ 23 ~

emocije za koje na promatra nije vie bio sposoban. Patnja, umiranje i smrt postadoe za njega, nakon nekoliko tjedana logorskog ivota, tako otrcani prizori da ga vie nisu dirali.

Proveo sam neko vrijeme u baraci za tifusne bolesnike koji su imali visoku temperaturu te su esto buncali, a mnogi su od njih bili na umoru. Poto je jedan ba umro, promatrao sam bez ikakva uzbuenja prizor koji se ponavljao pri svakoj smrti. Jedan za drugim logorai su se pribliavali jo toplom leu. Jedan je pipkao po ostacima porcije krumpira, drugi je odluio da su drvene cokule na leu bolje od njegovih i zamijenio ih je, trei je to uinio s pokojnikovom kabanicom, a opet netko poveselio se to moe poveati svoju - zamislite - zalihu obinog konca. Sve sam to ravnoduno promatrao. Napokon sam od bolniara zahtijevao da le ukloni. Kad se on na to odluio, uhvatio je le za noge, ne marei to tijelo upada u malene rupe izmeu redova dasaka koje su sluile za leaj pedesetorici tifusara, i povlaio ga po neravnom zemljanom tlu prema vratima. Dvije stepenice koje su vodile van barake uvijek su za nas predstavljale problem jer smo bili iscrpljeni zbog kronine neishranjenosti. Poto smo u logoru proboravili nekoliko mjeseci, nismo mogli prijei preko tih stepenica - od kojih je svaka bila visoka otprilike 20 cm - a da se rukom ne prihvatimo o dovratnik i tako olakamo sebi napor. Tim se stepenicama pribliavao ovjek s leom. Najprije se sam s mukom uspeo. Onda le: najprije noge, zatim truplo i najzad je glava lea - uz neugodan tropot - treskala uza stepenice. Malo zatim nalazio sam se, na suprotnoj strani barake, kraj malenog i jedinog prozora, postavljenog malo iznad tla. Dok sam hladnim rukama obuhvatio zdjelicu iz koje sam pohlepno srkao toplu juhu, sluajno sam pogledao kroz prozor. Le koji je upravo uklonjen gledao je u mene staklastim oima. Prije dva sata razgovarao sam s tim ovjekom - a sad sam nastavio srkati svoju juhu. Da me moj nedostatak emocija nije iznenadio s gledita profesionalnog interesa, uope se sada ne bih sjeao tog sluaja jer je u meni pobuivao tako malo osjeaja.

Apatija, otupjelost osjeaja i nutarnja ravnodunost - to smo istaknuli kao obiljeja druge faze psihikog reagiranja u logoraa - ubrzo ga uine neosjetljivim prema svakidanjim i svakosatnim kanjavanjima. Ta je neosjetljivost vrlo potreban zatitni oklop kojim se logora zatiuje. Udarci su se u logoru dobivali iz najtriavijih razloga ili uope bez razloga. Na primjer: na mom se radilitu dijeli kruh, i mi se postrojimo. ovjek iza mene stade malko ukrivo, to se esesovakoj strai moda zbog simetrije ne svia; premda je to za disciplinu nevano i suvino - ta stajali smo na neravnom tlu - njemu se, eto, ne svia. Svakako, ne mogu zamisliti to se dogaa iza mene ili u glavi esesovca, ali iznenada dobih dva snana udarca po lubanji. Tada istom opazih pokraj sebe straara koji se posluio svojom batinom. U takvim zgodama nije najtee podnijeti fiziku bol, nego duevnu muku zbog nepravde i zbog nerazumnosti svega toga. Stoga je shvatljivo da ak udarac koji ne pogaa moe jae zaboljeti, u nekim okolnostima. Tako sam jednom stajao na otvorenoj eljeznikoj pruzi, u snjenoj meavi, a mi nismo smjeli

~ 24 ~

prekinuti rad: marljivo sam radio topajui pijeskom kolosijek - ve zato da mi ne bude odve hladno. Za trenutak sam zastao da odahnem i da se naslonim o lopatu. Na nesreu, straar se okrenuo ba u taj as i pomislio da besposliim. Bol koju mi je tada zadao nije potjecala od pogrda ili udaraca: taj straar nije drao vrijednim da se potrudi bilo to rei, makar koju psovku, odrpanoj i izmravjeloj figuri koja je pred njim stajala i koja ga je vjerojatno samo nejasno podsjeala na ljudsku spodobu. Mjesto toga uzeo je kamenicu i bacio je na mene. Meni se uinilo kao da time eli izazvati pozornost neke ivotinje, poput domaice koja eli otjerati domae ivotinje - tj. stvorenja s kojima ovjek ima tako malo zajedniko da ih ne moe ak ni kazniti.

Na jbolniji je kod udaraca sarkazam koji ih prati. Jednom smo prenosili teke eljeznike pragove preko zaleenog kolosijeka. Ako bi tko posrnuo, doveo bi time u opasnost ne samo sebe nego i drugove koji su zajedno s njime nosili prag. Jedan je moj stari prijatelj imao od roenja iaeno bedro. Bio je unato tome veseo to moe raditi jer su fiziki neprikladni logorai, prigodom selekcija, gotovo sigurno slani u smrt. epao je dakle po tranici, nosei osobito teak prag, i izgledalo je da e se sruiti i povui za sobom ostale. Tada sam bio nezaposlen i automatski sam mu priskoio da ga podrim i pomognem mu nositi. Odmah zviznu bi po mojim leima, bio sam prostaki izgren i potjeran na svoje mjesto. Samo nekoliko minuta prije taj nam je straar, koji me je udario, rekao da mi svinje nemamo drugarskog osjeaja.

Drugi put smo u umi, na minus 20 celzijusa, kopali gornji tvrdi sloj zemlje. Tada sam ve bio fiziki vrlo oslabio. Uto je naiao nadglednik debelih rumenih obraza: izrazito je podsjeao na svinjsku glavu. Primijetio sam mu na rukama krasne tople rukavice, u ovoj cii zimi. Neko me vrijeme utei motrio. Osjeao sam da mi se sprema zlo jer je preda mnom leao kupi zemlje koji je oito pokazivao koliko sam iskopao. Tada je poeo: Ti svinjo! Motrim te cijelo vrijeme. Ja u te nauiti kako se radi! Zagrepst e ti zubima u zemlju, krepat e kao ivotinja - ja u se za to pobrinuti! Likvidirat u te u dva dana! U ivotu nisi nikad radio - vidi se. to si bio, svinjo? Trgovac, je li? Ve mi je bilo svejedno, ali njegovu sam prijetnju morao shvatiti ozbiljno. Stoga sam se uspravio i pogledao ga ravno u oi: Ja sam lijenik, specijalist. Lijenik? Sigurno si ljude dobro pljakao! Gospodine nadglednie! Sluajno sam svoj glavni posao obavljao besplatno, u ambulantama za siromahe. Previe sam rekao: on nasrnu na me, obori me na zemlju i poeo je vikati kao opsjednut... ne znam to.

Ali taj sam put imao sreu. Kapo moga radnog odreda bio mi je vrlo odan. Stekao sam njegovu naklonost time to sam sa strunim razumijevanjem sluao njegove ljubavne prie i brane nevolje, koje mi je pripovijedao za dugih mareva do naeg radnog mjesta. Moje karakteroloke dijagnoze i moji psihoterapeutski savjeti ostavljali su na njemu izvjestan dojam. Otada mi je bio zahvalan, i njegova mi je zahvalnost ve neko vrijeme

~ 25 ~

bila vrlo korisna. Rezervirao mi je kraj sebe mjesto u prvim redovima nae kolone koja se obino sastojala od 280 ljudi. Ta je usluga bila za me vrlo vana. Morali smo se postrojiti rano ujutro, jo u mraku. Svatko se bojao zakasniti i stati u zadnje redove. Ako su biti potrebni ljudi za koji osobito neugodan posao, tada bi se pojavio logorski starjeina i uzeo potreban broj ljudi upravo sa zaelja kolone. Ti bi ljudi onda otili na neki drugi, opasan posao, i to pod komandom nepoznatih straara. Prigodice je starjeina ipak epao one iz prednjih petoredova - upravo da pobrka raune pekulantima. Sve su se molbe i prosvjedi uutkali s nekoliko dobro odmjerenih udaraca nogom, i njegovi su odabranici udarcima i vikom otjerani na zborno mjesto. No, dok je god moj kapo osjeao potrebu da razgaljuje srce, to se meni nije moglo dogoditi. A u tom je bila i druga prednost. Kao svi stanovnici logora, i ja sam trpio od edema (vodenog otoka). Noge su mi bile tako nadute i koa na njima tako napeta te sam koljena jedva mogao svinuti. Cipele sam morao ostaviti nesvezane da bi mi se nateena stopala mogla smjestiti. Za uloke nije bilo mjesta - da sam ih sluajno i imao. Tako su mi uglavnom gole noge uvijek bile vlane, a cipele uvijek pune snijega. To je dakako uzrokovalo ozebline. Svaki je korak znaio pravu torturu. Ispod cipela su se formirale, dok smo marirali preko snjenih polja, grude leda. Neprestano su ljudi posrtati, a oni koji su bili iza njih padali su tada preko njih. Kolona bi morala stati, ali ne zadugo: neki bi straar odmah stupio u akciju, i kundak bi njegove puke poradio na tome da ljudi brzo ustanu. to ste biti blie elu kolone, to ste rjee morali zastajati i zatim nadoknaivati izgubljeno vrijeme trei svojim bolnim stopalima. Imao sam veliku sreu to sam bio osobni lijenik Njegove Kapovske Plemenitosti i smio marirati u prvom petoredu jednolikim korakom. - A da i ne govorim o jo jednom dodatnom honoraru: dok se na radnom mjestu dijelila juha, mogao sam raunati s tim da e moj kapo za me zagrabiti duboko u lonac i izvui nekoliko zrna graha.

Taj je kapo, nekadanji asnik, imao ak dosta graanske hrabrosti da nadgledniku s kojim sam se ja sukobio na strani priapne da me on poznaje kao dobra radnika. Nije dakako koristilo - ali taj put je ipak spaavanje mog ivota uspjelo: kapo me je sutradan jednostavno prokrijumario u drugu radnu grupu. - Tom naoko bezazlenom zgodom elim pokazati da i u ve otupjela logoraa moe naii val pobune, i to ne zbog vanjske grubosti ili zbog zadanih tjelesnih bolova, nego zbog ruga koji sve to poprauje. Onda mi je krv udarila u glavu zato to se moj ivot usudio ocjenjivati ovjek koji o meni nema ni pojma - ovjek (i priznajem da su mi ove rijei, koje sam rekao pred drugovima koji su bili okolo mene, uzrokovale djetinjasto zadovoljstvo), ovjek koji djeluje tako prostaki i brutalno da ga moja bolniarka u bolnikoj ambulanti ne bi pustila ni u predsoblje.

Bilo je i predradnika koji su nas saalijevali i olakavali nam, koliko je bilo do njih, bar poloaj na radnom mjestu. Ali i oni su nam predbacivali da bi obian manualni radnik uradio nekoliko puta vie od nas, i u krae

~ 26 ~

vrijeme. Ali su uviali razloge ako im se reklo da normalan radnik ne ivi o 300 grama kruha (teoretski, dakako, a u zbilji smo esto dobivali manje) i litre i pol rijetke juhe, na dan; da normalan radnik ne ivi pod duevnim stresom koji nas pritite, ne imajui vijesti o svojim obiteljima - koje su ili poslane u drugi logor ili odmah spaljene; da normalnom radniku ne prijeti neprestano smrt, svakog dana i svakog sata. Ja sam se dapae jednom dobrodunom predradniku odvaio rei: Ako biste Vi nauili od mene izvriti operaciju na mozgu tako brzo kako ja od Vas uim ovaj posao, imao bih prema Vama veliko potovanje. On se nato smjekao.

Apatija, kao glavni simptom druge faze, bila je nuni samoobrambeni mehanizam psihe. Stvarnost nam je pred oima tamnjela, a sva su se nastojanja (i sve emocije) usredotoile na jednu jedinu misao: kako da ouvam svoj i svojih drugova ivot! Kad su uveer logorae gonili s radnog mjesta u logor, tipian je bio njihov uzdah i njihove rijei: No, jo je jedan dan proao!

Stoga je lako razumjeti da je takvo stanje napetosti, udrueno sa stalnom potrebom koncentracije na ouvanje ivota, moralo logoraev nutarnji ivot potiskivati na najprimitivniju razinu. Neki su moji logorski kolege, koji su bili vini psihoanalizi, esto govorili o regresiji u logoraa, tj. o sputanju na primitivniji oblik duevnog ivota. elje i zahtjevi logoraa oitovali su se u njihovim snovima. O em je logora najee snivao? O kruhu, kolau, cigareti i o toploj kupelji. Neispunjivanje tih jednostavnih potreba bilo je uzrokom da se njihovo ispunjenje trailo u snu. Drugo je pitanje jesu li takvi snovi bili od kakve koristi; sniva se iz njih morao probuditi u stvarnost logorskog ivota i u strahovit kontrast izmeu logorskog ivota i njegovih ruiastih snova. Svakako, nikad neu zaboraviti kako sam jednom nou bio probuen stenjanjem jednog logoraa koji se u snu prebacivao, oito zbog tekog sna. Kako sam bio osjetljiv prema ljudima koji trpe od none more i od delirija, htio sam jadnika probuditi. No iznenada sam povukao ruku kojom sam ga htio prodrmati: odjednom mi je postalo jasno da nikakav san, nita - ma kako inae bilo strano, ne moe biti tako strano kao logorska stvarnost - u koju sam ovjeka htio dozvati.

Zbog strahovite pothranjenosti koju su kanjenici podnosili, bilo je naravno to je elja za hranom bila najjai primitivni nagon oko kojega se kretao njihov duevni ivot. Promatrajmo prosjene kanjenike dok rade jedni kraj drugih i dok, iznimno, nisu neposredno nadzirani. Odmah e se zapoeti razgovor o hrani. Netko e upitati svog susjeda koja su njegova omiljena jela. Tada e izmeu sebe izmijeniti recepte i popis jela za dan kada e se opet susresti poto se u dalekoj budunosti vrate slobodni svojim kuama. Tako su nastavljali sve dalje i dalje, opisujui sve u detaljima, dok se odjednom u jarku nije proirilo upozorenje (obino u obliku lozinke, najee nekog broja): Straar dolazi! Ja sam te neprestane razgovore o jelu, koji su se zasnivali gotovo na usilnim mislima, smatrao tetnima. Ne valja izazivati organizam takvim detaljnim i osjeajnim opisima tenih jela

~ 27 ~

kad se ovjek uspio nekako prilagoditi oskudnim obrocima i niskim kalorijama. Ako to i prui trenutano psihiko olakanje, ipak e takvo zavaravanje zacijelo uzrokovati fizioloku tetu.

U posljednjem periodu naeg tamnovanja dnevna se hrana sastojala od posve razvodnjene juhe, koju smo dobivali samo jedanput dnevno, i od male koliine kruha. Osim toga smo dobivali tzv. dodatak, koji se sastojao od 20 grama margarina, ili od krike loe kobasice, ili komadia sira, ili neto sintetinog meda, ili lice razvodnjene marmelade itd. - svaki dan naizmjence. Po kalorijama ta je hrana bila sasvim nedostatna - osobito ako se uzme u obzir na manualni rad i naa stalna izloenost hladnoi u slaboj odjei.

Bolesnicima koji su imali potedu, tj. onima kojima je bilo doputeno leati u barakama mjesto da idu na rad izvan logora - bilo je ak i gore. Kad su se iscrple posljednje naslage potkone masti, a mi ve izgledali kao kosturi pokriveni koom i dronjcima, tada smo mogli oima promatrati svoja tijela kako poinju prodirati sama sebe. Tijelo vie nije imalo otporne snage. Organizam je probavljao svoje vlastite proteine, i miii su iezavali. Jedan za drugim umirali su lanovi malene zajednice u naoj baraci. Svi smo mogli, s prilinom tonou, proraunati tko je sljedei na redu i kad e doi na nj red. Nakon mnogih opaanja dobro su nam bili poznati simptomi po kojima smo izricali gotovo sigurne prognoze. On nee dugo, ili: Ovaj je slijedei na redu, aptali smo jedan drugome, i kad smo uveer - traei svakodnevno ui - gledali svoja gola tijela, mislili smo otprilike ovako: Zapravo je ovo moje tijelo - ve le. to je od mene preostalo? Malen dijelak ogromne mase ljudskog mesa; mase okruene bodljikavom icom, stjerane u nekoliko zemljanih baraka; mase od koje dnevno sagnjije odreeni postotak - jer nema vie ivota.

Gore smo govorili o prisilnim mislima na hranu koje su se nametale svijesti logoraa... kad je god imao koji slobodan as. Moda e biti razumljivo da su i najjai medu logoraima eznuli za vremenom kad e ponovno imati koliko-toliko dobru hranu - zato da prestane ovaj neljudski ivot koji nas ini nesposobnima misliti na bilo to drugo osim na hranu.

Tko nije sam proao kroz takva iskustva teko e razumjeti ubitani nutarnji konflikt i proturjeja volje - to ih doivljava izgladnjeli ovjek. Teko e razumjeti to znai kopati u jarku, neprestano oekujui zvuk sirene koja e oglasiti da je 9,30 ili 10 prije podne - tj. prekid za polsatni ruak - kad e se podijeliti kruh (dok se jo dobivao); i neprestano zapitkujui predradnika - ako on nije bio neugodan drug - koliko je sati; i njeno dodirujui komadi kruha u svom depu, najprije gladei ga promrzlim prstima, zatim otkidajui mrvu da je prinese ustima i, konano, vraajui tu mrvu svojim posljednjim snagama volje opet u dep - jer si jutros odluio izdrati do podne.

~ 28 ~

Diskutirali smo bez kraja imaju li ili nemaju smisla metode kojima bismo izali na kraj s malenom porcijom kruha koja se dijelila samo jednom u danu, u zadnje vrijeme nae konfinacije. Bila su dva miljenja. Jedni su bili za to da se porcija odmah pojede: to je imalo dvostruku prednost - da se zadovolji najgora muka gladi bar na kratko vrijeme jednom u danu, i da se osigura od krae ili gubljenja kruha. Drugi, koji su bili za dijeljenje porcije u vie obroka, iznosili su druge razloge. Ja sam se konano opredijelio za drugo. Imao sam za to osobni razlog: najstraniji trenutak u sva 24 sata logorakog dana bilo je buenje kad bi nas u tihe rane sate trostruko resko zvidanje nemilosrdno trgnulo iz naeg sna od iscrpljenosti i iz naih eznutljivih snova. Tada je poinjala borba s naim vlanim cipelama u koje smo morali s mukom ugurati svoje noge, bolne i oteene. Bilo je stenjanja i jecanja zbog sitnih nezgoda - npr. to se slomila ica koja je nadomjetala vezice za cipele. Jednog sam jutra uo inae hrabrog i dostojanstvenog ovjeka gdje poput djeteta plae jer je najzad morao bosonog krenuti na snijegom pokriveni put - zato to nije mogao obuti cipele koje su se sasvim skvrile. U tim stravinim minutama - ja sam traio malo okrepe izvukavi iz depa komadi kruha i vakao ga zamiljeno.

Neishranjenost je bila ne samo uzronik neprekidne preokupacije za hranu nego se njome vjerojatno tumai i injenica to je seksualna potreba bila uglavnom odsutna. Pored poetnog uinka oka, ovo je vjerojatno bio jedini uzrok fenomena to ga je psiholog morao opaziti u mukim logorima: da tu - za razliku od drugih mukih ustanova (npr. vojarna) - nije bilo seksualnih perverznosti. Dapae, ini se da se logora ni u snovima ne bavi seksom - premda u njima dolaze do izraaja tzv. frustrirane emocije, finiji i vii osjeaji.

U veine je kanjenika primitivan ivot i usredotoavanje pozornosti iskljuivo na spaavanje svoje koe uzrokovalo potpuno zanemarivanje svega to ne slui tom cilju. Time se objanjava i njihov apsolutni nedostatak sentimentalnosti. O tom sam se osvjedoio prilikom svog premjetaja iz Owicima u jedan podruni logor Dachaua. Vlak kojim smo putovali (otprilike 2000 ljudi) prolazio je preko Bea oko ponoi. S kolodvora emo nastaviti kolosijekom koji e nas povesti mimo ulice u kojoj sam ugledao svijet i gdje sam desetljeima stanovao - zapravo sve do dana kad sam deportiran. U malom kanjenikom vagonu bilo nas je 50, a samo dva okna s reetkama. Prostora je bilo toliko da je samo jedna grupa mogla na tlu uati, a ostali su se - satima stojei - nagomilali pokraj okana. I ja sam bio meu njima. to sam tada, stojei na vrhovima nonih prstiju mogao vidjeti meu glavama i reetkama od svoga rodnog grada - bilo je sablasno. Svi smo se osjeali vie mrtvi nego ivi, jer smo pretpostavljali da na transport ide prema logoru u Mauthausenu i raunali da nam ne preostaje vie od jednog ili dva tjedna ivota. Imao sam jasan osjeaj da gledam ulice, trgove i kue svog djetinjstva kao da sam ve mrtav te kao sablast gledam svoj sablastan grad. Nakon vie sati zadravanja vlak je napokon napustio kolodvorsku

~ 29 ~

postaju. Tad je dolazila ulica - moja ulica! Stao sam moliti: mladi momci, koji su u logoru proveli nekoliko godina i za koje je to putovanje bio velik doivljaj, zurili su kroz okno. Molio sam ih i zaklinjao da me samo za trenutak puste naprijed. Pokuavao sam im protumaiti koliko mi znai jedan pogled kroz prozor u taj as. No moje je traenje odbaeno, neotesano i cinino: ivio si ovdje toliko godina? Onda si se i nagledao!

Takva nesentimentalnost viegodinjeg logoraa samo je izraz obezvrjeenja svega to ne pridonosi odranju ivota. Sve je ostalo bilo za njega - luksuz: tako je on opozvao sva duhovna pitanja, sve vie interese. U logoru je openito vladao tako rei kulturni zimski san. Od tog manje-vie opeg zakona izuzimao se dvostruki interes: prvo, interes za politiku - to je razumljivo; i drugo, interes za religiju - to je znaajno. Politiziralo se u logoru posvuda i gotovo neprekidno. Radilo se obino o glasinama koje su se negdje uhvatile i poudno dalje irile. Vijesti o stanju na ratitima najee su bile protuslovne. Naglo su se meu sobom izmjenjivale, i njima se jedino pojaavao rat ivaca koji je bjesnio u dui svakog logoraa. Mnoge su nade u skori svretak rata, raspirivane optimistikim glasinama, pale u vodu. Mnogi su izgubili svaku nadu, a najdosadniji su bili nepopravljivi optimisti.

Religiozni je interes logoraa bio - im se pojavio - najiskreniji to se moe zamisliti. Dubina i snaga religioznosti esto bi odskora pristigle kanjenike iznenadila i potresla. Najmpresivnije su u tom pogledu bile vjerojatno improvizirane molitve ili bogosluje, to smo ih doivljavali u nekom kutu koje logorske barake ili u tamnom i zatvorenom stonom vagonu kojim su nas s udaljenog radilita dovodili -umorne, gladne i promrzle - u logor.

U zimu i u proljee 1945. harao je, kako je poznato, tifus kojim su bili zaraeni gotovo svi logorai. Smrtnost je bila velika meu slabima koji su morali i dalje raditi to je dulje bilo mogue. Prostorije za bolesne bile su sasvim neprikladne, a praktiki nije bilo ni bolniara ni lijekova. Neki su simptomi bolesti bili vrlo neugodni: nesavladiva odvratnost prema i najmanjoj mrvi hrane i strani napadi delirija. Najtei je sluaj delirija bio moj prijatelj koji je vjerovao da umire pa je htio moliti: ali nije mogao nai za to prikladne rijei. Da izbjegnem deliriju, pokuavao sam - kao i drugi cijelu no probdjeti. Zato sam, u pameti, drao beskrajno duge govore; a napokon sam poeo rekonstruirati rukopis koji sam morao baciti u owicimskoj baraci za dezinfekciju, i stenografski rkao glavne pojmove na komadiima papira.

Povremeno bi se u logoru razvila i kakva znanstvena debata. Jednom sam bio svjedok neega to nikada dotad nisam vidio - premda je donekle blisko mom profesionalnom interesu: spiritistikoj seansi. Pozvao me glavni logorski lijenik, koji je u meni nasluivao strunjaka za psihologiju. Sastanak je bio u malenoj privatnoj sobi na bolesnikom odjeljenju. Okupio se malen broj ljudi, meu kojima - sasvim ilegalno - i nii asnik zdravstva

~ 30 ~

u logoru. Jedan je inozemni kolega zapoeo molitvom dozivati duhove. Logorski je pisar imao pred sobom ist papir, bez nakane da to pie. Za iduih deset minuta (nakon kojih je seansa dovrena, jer mediju nije uspjelo dozvati duhove) njegova olovka vukla je polagano crte na papiru i oblikovala sasvim itljivo vae v. (jao pobijeenima). Tvrdilo se da pisar nikad nije uio latinski i da nikad dotada nije uo te rijei.

Unato svoj primitivnosti - ne samo izvanjskoj nego i nutarnjoj - na koju je logora prisiljen, bilo je u logoru ipak mogue produbljivati, mada sporadino, duhovne tendencije. Osjetljivi ljudi, navikli bogatu intelektualnom ivotu, moda su mnogo trpjeli (esto su to njene konstitucije), ali je teta na njihovoj nutrini bila manja. Mogli su se povui od uasne okoline u ivot nutarnjeg bogatstva i slobode. Tako se moe objasniti paradoks da su neki kanjenici njenije konstitucije logor podnositi lake od inae snanijih priroda.

Da to donekle pojasnim, prinuen sam posegnuti za osobnim iskustvom. Kako li je bilo onda kad smo u rano jutro marirati od logora do radilita? Zaorila je komanda: Radno odjeljenje, naprijed mar! Lijevo-2-3-4! Lijevo-2-3-4! Lijevo-2-3 i lijevo-2-3-4! Prednjak, skreni! Lijevo-i-lijevo- i-lijevo - kape skin! To mi jo sada odjekuje u uima. Kod kape skin prolazili smo kroz logorsku kapiju i reflektori su biti na nas upereni. Tko nije marirao ustro, dobio bi udarac. A jo je gore bilo onome tko je - zbog studeni - kapu navukao na ui, prije negoli je dano doputenje. Posrtati smo u tami gazei cestom po krupnom kamenju i po velikim kaljuama. Straari su stalno vikali i gurali nas kundacima. Tko je imao jako ranjave noge, podupirao se o rame svog susjeda. Gotovo se ni rije nije ula; ledeni vjetar nije poticao razgovor. Krijui usta iza podignuta ovratnika ovjek koji je do mene hodao iznenada apnu: Kad bi nas sad vidjele nae ene! Valjda je u njihovim logorima bolje i ne znaju kako je nama... Tada mi pred oi iskrsne slika moje ene. I dok smo dalje kilometrima posklizivali i posrtali na krpicama leda, podupirui se meusobno i povlaei jedan drugoga, ni rijei nismo prozborili, ali smo obojica mislili na svoje ene. Pogledao sam prema nebu gdje su se zvijezde gasile i irilo jutarnje rumenilo iza tamnih naslaga oblaka, ili su mi misli prionule slici moje ene, predoujui je silnom snagom. Sluao sam njezine odgovore, gledao sam njezin smijeak, njezin otvoreni ohrabrujui pogled. Stvarni ili ne, njezin je pogled tada bio svjetliji od sunca koje je izlazilo. I sinu mi misao: prvi put u ivotu osjetih istinitost onoga to su toliki mislioci iznijeli kao posljednju mudrost svog ivota i to su toliki pjesnici opjevali: da je ljubav posljednje i najvie emu se ljudska egzistencija moe vinuti. Shvaam smisao onog to nam kao posljednje mogu rei ljudska poezija, misao i vjera: spas je ovjekov od ljubavi i u ljubavi! Razumijem kako se ovjek kojemu nita na svijetu nije ostalo moe ipak - makar za trenutak - osjetiti sretan u kontemplaciji ljubljene osobe. U situaciji prekomjerne tuge kad se ovjek ne moe izraziti u stvaralakoj aktivnosti, kad se njegovo jedino ostvarenje moe sastojati u dostojnom podnoenju svojih patnji - u takvoj

~ 31 ~

situaciji moe on ostvariti svoje ispunjenje u kontemplaciji duhovne slike ljubljene osobe. Prvi put u svom ivotu bio sam kadar shvatiti rijei: Aneli su blaeni u vjenom gledanju beskrajne Slave...

Netko je ispred mene, na elu kolone, posrnuo i oni to su bili iza njega popadae povrh njega. Straar je na njih navalio i udarao ih biem: moje su misli nekoliko minuta prekinute. Ali su ubrzo nale svoj put od kanjenikog ivota u drugi svijet, i ponovno sam uspostavio razgovor sa svojom ljubljenom: postavljao sam joj pitanja, a ona je odgovarala, i ona je pitala, a ja sam odgovarao. - Stoj! - stigli smo na radilite. Svi idite po orue - pijuk i lopatu! Svi pojurie u mranu baraku da dobiju to zgodniji alat. Zar ne moete bre, vi svinje! Malo zatim svi smo na jueranjem mjestu u jarcima. Smrznuto tlo pucketa pod udarcima pijuka i grude se zemlje otkidaju. Ljudi ute, mozgovi im otupjeli. A moj se mozak neprestano bavi slikom moje ene. Sijevnu mi misao: Moda nije vie iva! Znao sam jedino to (to sam meutim dobro nauio): da ljubav ide mnogo dalje od fizikog ivota. Ljubav nalazi najdublji smisao u duhovnom biu, u nutarnjoj osobnosti. Je li osoba zbiljski prisutna ili ne, je li ili nije vie na ivotu - prestaje, donekle, biti vano. Nisam doista znao je li mi ena iva, nisam to mogao doznati (u logoru nije bilo mogunosti dopisivanja); ali u tom trenutku to jeprestalo biti vano, nije mi bilo potrebno znati: nita ne bi moglo pokolebati snagu moje ljubavi i mojih misli, niti sliku moje ljubljene. Da sam i znao da mi je ena mrtva, mislim da bih nastavio kontemplaciju njezine slike i da bi moj razgovor s njome bio jednako ivahan i jednako okrepljujui. Stavi me kao peat na svoje srce: ljubav je jaka kao smrt (Pjesma nad pjesmama, 8,6). Takav intenzivniji nutarnji ivot pruao je kanjeniku utoite - u praznini i duhovnom siromatvu logorake egzistencije, i omoguivao mu da se utekne u prolost.

Preputena sebi njegova se mata zabavljala prolim doivljajima - esto triavim i nevanim. Nostalgino ih je pamenje uljepavalo i duh je k njima eznutljivo navraao. U mislima sam poduzimao nekadanje vonje autobusom, otvarao sam vrata svog stana, odgovarao na telefonske pozive, palio elektrino svjetlo... Misli su se logoraa esto bavile takvim pojedinostima, i takve su nas uspomene mogle do suza ganuti.

Tendencija k unutranjosti, koja se pokazivala u logoraa,poticala je, prigodice, intenzivnije doivljavanje umjetnosti i i prirode - kao nikad prije. Pod njihovim je utjecajem logora katkada zaboravljao na svoje strane prilike. Da je tko vidio naa lica dok smo - za vrijeme vonje vlakom iz Owicima prema logoru u Bavarskoj - promatrali salzburske planine s njihovim vrhuncima obasjanim o zalasku sunca, kroz okna s reetkama na zatvorenikim vagonima, taj ne bi pomislio da su to lica ljudi koji su izgubili vjeru u ivot i slobodu. Unato svemu - ili moda zbog toga - bili smo oarani ljepotom prirode, koja nam je tako dugo nedostajala. Pa i u logoru, na radu, upozorio bi netko svog susjeda na lijep prizor sunanog zalaza koji se odraava arobnom igrom svjetla meu ogromnim stablima u bavarskoj

~ 32 ~

umi (kao na poznatim Drerovim akvarelima), gdje smo gradili veliko postrojenje za streljivo. Jedne veeri, kad smo se ve odmarali na podu svoje barake, mrtvi umorni i sa zdjelicama tople juhe u rukama, jedan je kanjenik utrao i pozvao nas da izaemo na zborite da vidimo divan zalaz sunca. Stojei nepomino pred barakom motrili smo oblake obasjane sa zapada - dok je cijelo nebo bilo posuto promjenljivim oblicima i bojama oblaka, od elinog plavetnila do krvavog crvenila. Tome je kontrastiralo tuno sivilo zemljanih baraka, a blatne su lokve na zboritu odraavale ar neba. Nakon vie minuta ganutljive utnje ree tada netko: Kako bi svijet mogao biti lijep!

Ili: nalazi se u jarku i radi. Siv je jutarnji sumrak oko tebe, sivo i nebo, siv snijeg u jutarnjem polumraku, sivi dronjci koji na nama vise, siva i naa lica. Jo jednom zapone svoj dijalog s dragim biem, ili moda po tisui put zapoinje svoju kuknjavu i alje nebu svoja pitanja. Po tisui put trai smisao svojih patnji, svoje rtve i svog polaganog umiranja. U posljednjem propinjanju protiv neutjene smrti koja te zahvaa osjea kako ti duh pronie sveobuhvatno sivilo i prodire iznad svega neutjenog i besmislenog svijeta, i na tvoje zadnje pitanje o zadnjem smislu odnekud ti dolazi pobjedonosno Da! I u taj ti se as pokazuje svjetlo u dalekoj seljakoj kui, koja stoji na horizontu poput kulise, usred neutjenog sivila bavarskog jutra: Et lux in tenebris lucet (Svjetlo u tami svijetli)...

I ve si satima kopao zaleenu zemlju. Straar je upravo kraj tebe proao i vrijeao te, a ti opet zapoinje dijalog sa svojom dragom. Sve vie osjea njezinu prisutnost, ini ti se da je moe rukom dodirnuti. Osjeaj je vrlo snaan: ona je tu! U taj as sleti neujno neka ptica i sjedne upravo pred tobom, na hrpu zemlje koju si iz jarka izbacio, i nepomino te gleda...

Ve smo govorili o umjetnosti. Imade li u koncentracijskom logoru umjetnosti? Ovisi o tome to se pod umjetnou misli. Povremeno se improvizirao nekakav kabaret Za tu bi se priliku uredila jedna baraka, postavile drvene klupe i izvodio se dio se program. Uveer bi se tu skupili oni kojima je u logoru bilo relativno dobro - kapi ili logorski radnici koji nisu morali na rad izvan logora. Dolazili su da se malo nasmiju ili zaplau, i svakako da malo zaborave. Bilo je pjevanja, pjesama, ala i ak neto satire na logor. Sve je bilo smiljeno na to da logoraima pomogne zaboraviti, i pomagalo je. Tako da su u kabaret dolazili ak i neki obini i kanjenici - uza sav umor, ak i uz uvjet da izgube - zbog kabareta - svoju porciju hrane.

Onima koji su imali lijep glas moglo se pozavidjeti. Za polsatne pauze u kojoj se dijelila juha (koju je plaala tvrtka, ili nije na nju mnogo troila) o podne smjeli smo ui u jo nedovrenu baraku za orue. Na ulazu smo dobivali po varjau vodenaste juhe. Dok smo je pohlepno srkali, neki se kanjenik popeo na bure i pjevao nam talijanske arije. Mi smo u pjevanju uivali, a njemu jebila zajamena dvostruka porcija juhe, ravno sa dna, to jest s neto graka.

~ 33 ~

Nagrade su se u logoru dobivale ne samo za umjetnost nego i za aplauz. Ja sam npr. mogao uivati protekciju - na sreu mi nikad nije bila potrebna - najstranijeg kapa u logoru, koji je iz mnogih valjanih razloga bio poznat kao kapo-ubojica. To se dogodilo kad sam opet jedne veeri bio pozvan u prostoriju gdje su se drale spiritistike sjednice. Bili su tu prijatelji glavnog lijenika, onaj zdravstveni i ui asnik i drugi. Neoekivano je uao i kapo-ubojica, i bio je zamoljen da recitira koju od svojih pjesama. Odmah je izvadio nekakav dnevnik iz kojega je stao itati. Ja sam sebi grizao usnice da se uzdrim od smijeha dok je on itao neku svoju ljubavnu pjesmu: to mi je vjerojatno spasilo ivot. Kako sam velikoduno aplaudirao, ivot mi ne bi bio ugroen da sam ak bio odreen u njegovu radnu grupu - u koju sam jednom prethodno bio dodijeljen, i taj mi je dan bio sasvim dosta. Moglo mi je svakako biti korisno da me kapo- ubojica upozna s povoljne strane: stoga sam aplaudirao to sam jae mogao.

Openito je, dakako, svaka tzv. umjetnika produkcija u logoru bila groteskna; ini mi se da je pravi doivljaj svega u vezi s umjetnou mogao nastati tek kao sablasni kontrast na pozadini bezutjenog logorskog ivota. Nikad neu zaboraviti kako sam se, svoje druge noi u Owicimu, probudio iz tekog sna - razdraen glazbom. Starjeina je barake neto slavio u svojoj sobi kraj ulaza u baraku. Pripiti su glasovi pjevuckali otrcane melodije. Iznenada nastade muk i usred noi zapjeva violina oajno alosni tango, neobinu melodiju koja jo nije bila otrcana. Violina je plakala - i u meni je neto plakalo: jer je to bio roendan moje ene, koja je bila u nekom dijelu owicimskog logora - na nekoliko stotina ili nekoliko tisua metara od mene - a ipak meni nedostupna.

Ako je strancu zaudno ve to to su logorai bili kadri doivjeti ljepotu prirode ili neku sjenu umjetnosti, jo e se moda vie iznenaditi to je u logoraa postojao i smisao za humor; bio je to dodue samo traak humora, i to kratkotrajan i prolazan. 1 humor je bio oruje due u borbi za samoodranje. Dobro je poznato da se humorom - bolje nego iim drugim - moe ostvariti odstojanje i uzdizanje iznad svake situacije, makar i za kratko vrijeme. Ja sam poticao jednog prijatelja, koji je bio kraj mene na radilitu, da svakako razvijamo smisao za humor. Dogovorili smo se da svaki dan izmislimo i ispripovjedimo bar po jednu aljivu priicu... o onome to bi nam se moglo dogoditi u naem buduem ivotu, nakon logora. On je bio kirurg, asistent u velikoj bolnici; i kad se tom poslu opet vrati, nee dakako odmah zaboraviti u logoru steene navike, i jednog e dana - dok kao asistent bude u operacijskoj dvorani izvodio dosadnu operaciju na trbuhu - dotrati bolniar i, mjesto da mirno ree Dolazi primarijus, stati uurbano vikati - kao predradnik kad se radilitu pribliava inspektor: ivlje, ivlje! - Logorai su esto izmiljali smijene snove: priredit e npr. prijateljima veeru - kad opet budu slobodni - pa e kod posluivanja juhe rei gostima, zabunom, da zagrabe iz dna.

~ 34 ~

Pokuaj humora i gledanje svega u humoristikom svjetlu stvara vjetinu koja se zove umjetnost ivota. Umjetnost se ivota moe prakticirati i u logoru - jer je bogat kontrastima, ,a djelovanjem kontrasta uviamo relativnost i same patnje.

ovjekova se patnja moe usporediti s materijom u plinovitom stanju: doe li neka koliina plina u zatvorenu prostoriju, on e je ispuniti potpuno i jednolino - bez obzira na njezinu veliinu. Tako i patnja potpuno ispunja ovjekovu duu i svijest - bez obzira na to je li trpljenje veliko ili maleno. Veliina je ovjekove patnje dakle neto relativno; a otud slijedi i obrnuto, da najsitniji povod moe uzrokovah najvee veselje. Uzmimo kao primjer ono to smo doivjeli na putu iz Owicima u jednu filijalu Dachaua. Svi smo se bojali da e na transport svriti u Mauthausenu. Bili smo u sve veoj napetosti - kako smo se pribliavali jednom mostu na Dunavu koji je (po tvrdnji onih koji su bili iskusni putnici) valjalo prijei da se stigne u Mauthausen. Tko nikad nije doivio neto slino, nee moi zamisliti veseli ples to su ga izvodili kanjenici u vagonu kad su se uvjerili da na transport ne prelazi preko mosta, nego polazi samo za Dachau.

A kako je bilo kad smo stigli u dachauovski podruni logor? Putovali smo dva dana i tri noi, a na podu vagona nije bilo dosta mjesta da svi istodobno unemo. Kad smo stigli, stari nam kanjenici rekoe da u tom malenom logoru (za oko 2500 ljudi) nema krematorija ni plinske pei. To je znailo da onaj tko postane musliman nije mogao odmah biti poslan u plinsku komoru, nego je trebao ekati dok se formira tzv. bolesniki konvoj koji e ga odvesti natrag u Owicim. To nas je radosno iznenaenje sve dobro raspoloilo; ispunilo se to nam je poelio logorski starjeina u Owicimu - da to prije stignemo u logor u kojem nema dimnjaka. Smijali smo se i zbijali ale - unato svemu to nam se dogaalo iduih nekoliko sati. Naime, kad su nas prebrojavali, jedan se logora izgubio. Stoga smo morali vani na kii i hladnom vjetru ekati sve dok se izgubljeni ovjek najzad nije pronaao u jednoj baraki - gdje se sruio zaspavi od iscrpljenosti. Nato je prozivanje zamijenjeno paradom po kazni: cijelu no i sutradan do podne morali smo - onako promrzli, mokri do koe i umorni od dugog putovanja - na zboritu prostajati. A ipak smo svi bili sretni! U ovom logoru nema dimnjaka, a Owicim je daleko...

Ili kako nam je bilo kad su mimo naeg radilita prolazili obini robijai? Kako li se tad pokazala relativnost svake mune situacije! Tim smo robijaima zavidjeli na relativno ureenom, relativno sigurnom, relativno higijenskom ivotu! Oni sigurno imaju mogunost da se okupaju, mislili smo tuno; imaju etkicu za zube, etku za odijelo, pa svaki svoj madrac, i mjesenu potu koja im donosi vijesti o njihovoj obitelji te znaju jesu li im njihovi ivi ili nisu: a nama je sve to davno uskraeno.

~ 35 ~

Ili kako li smo zavidjeli onima izmeu nas koji su imali sreu da uu u koju radionicu i tamo rade u zaklonjenu mjestu! Svatko je od nas elio takvu sreu koja bi mu spasila ivot.

No ljestvica relativne sree see jo dalje. Dapae i meu nama koji smo radili izvan logora bilo je jedinica koje su se smatrale gorima od drugih. Moe se zavidjeti ovjeku koji ne mora gaziti po dubokom glibu na strmim obroncima, gdje se ispranjuju vagoneti male poljske eljeznice, dvanaest sati na dan. Gotovo svakodnevne nezgode dogaale su se veinom na tom poslu i bile su esto sudbonosne. - U nekim radnim grupama predradnici su se drali lokalne tradicije da dijele brojne udarce, pa smo govorili o relativnoj srei to nismo pod njihovom komandom. Jednom sam, nesretnim sluajem, dopao u jednu takvu grupu. Da nas poslije dva sata rada (za kojih je predradnik uglavnom bio kraj mene) nije prekinula zrana uzbuna - poslije koje su se kanjenici pregrupirali - mislim da bih se u logor bio vratio na saonicama, kojima su se prenosili mrtvi ili umirui. Nitko ne moe zamisliti olakanje to ga donese, u takvoj situaciji, sirena - ak ni boksa kad uje udarac gonga za svretak runde, pa se tako u posljednji trenutak spasi od knockouta.

Bili smo sudbini zahvalni za i najmanji strah kojega nas je potedjela. Veselili smo se kad smo imali priliku trijebiti se od ui prije spavanja - premda to po sebi nije bio nikakav uitak jer je to znailo ostati gol u baraki gdje su sa stropa visjele ledene sige. Ali smo bili zahvalni ako u vrijeme te operacije nije bilo zrane uzbune pa svjetla nisu bila pogaena. Ako taj posao nismo mogli obaviti temeljito, nismo od gamadi mogli spavati.

Dakako, takva su nam mrava zadovoljstva logorskog ivota pruala samo neku vrstu negativne sree - slobodu od trpljenja, kako je to nazvao Schopenhauer - i to samo u relativnom smislu. Prava pozitivna zadovoljstva, pa i najmanja, bila su vrlo rijetka. Sjeam se da sam jednom brojio takva svoja zadovoljstva i da sam u vrlo mnogim tjednima pronaao samo dva zadovoljna asa. Jedan je takav as bio kad sam - vrativi se s radilita u logor, nakon dugog ekanja pred kuhinjskom barakom, puten unutra i odreen u kolonu kuhara logoraa F. On je stajao iza golemog kotla i lijevao juhu u zdjelice koje su kanjenici preda nj pruali: to je bio jedini kuhar koji ljude nije gledao u lice dok im je punio zdjelicu; jedini koji je juhu dijelio svima jednako i koji nije imao posebnog obzira prema svojim prijateljima ili zemljacima - da im zagrabi krumpir, a drugima dolijeva vodenastu juhu s vrha kotla... - Ali ne elim suditi onim kanjenicima kojima je bilo do njihove klike iznad svih ostalih; tko moe baciti kamen na ovjeka koji favorizira svog prijatelja kad je, konano, u pitanju ivot i smrt? Nitko ne bi smio suditi njemu, a da se prije ne zamisli, u apsolutnom potenju, ne bi li u takvim okolnostima i sam isto uinio.

Dugo nakon svega, poto sam nakon osloboenja mogao zapoeti normalnim ivotom, netko mi pokaza ilustrirani asopis s fotografijama

~ 36 ~

kanjenika kako zgureni lee na svojim daskama, zurei tupo u posjetitelja. Nije li to strano, ta jezovita lica, sve to...? Zato?, upitah, jer doista nisam razumio. Tog sam se asa svega ponovno sjetio: u 5 ujutro jo je vani tama; leim na tvrdim daskama u zemljanoj baraki gdje smo sedamdesetak nas zbrinuti. Bili smo bolesni, i ne moramo iz logora na rad, a ni na smotru. Smijemo cijeli dan u svom kutu leati i drijemati, i ekati na dijeljenje kruha (bolesnici su dodue dobivali manju porciju) i dnevnu porciju juhe (razvodnjenu i takoer smanjenu). A bili smo ipak zadovoljni - usprkos svemu. Dok smo se zgurili jedan pokraj drugoga - da izbjegnemo svaki nepotreban gubitak topline, i bili dakako toliko tromi i nezainteresirani da i samo prstom maknemo - ako to nije bilo nuno, sluali smo viku i zvidanj

Za�to se niste ubil.pdf

Documents

Transcript of Za�to se niste ubil.pdf