NIKICA KOLUMBIĆ, KRVAVA RIJEKA – FRANJO TRANKVIL ANDREIS

Počeci humanističkih nastojanja u hrvatskim stranama

Bujan kulturni život u talijanskim gradovima može se pratiti već od 13. st., o hrvatskim gradovima u to vrijeme postoje vrlo oskudni podaci. Ima zacijelo i objektivnih razloga zbog kojih nemamo mogućnosti da dođemo do detaljnijih podataka o kulturnom životu naših primorskih gradova tog vremena. Brojni potresi, požari i pljačke uništavali su cijele knjižnice i arhive.Možda iz tog razloga se prvi pjesnički tekstovi na hrvatskom jeziku javljaju na kraju 14. stoljeća, iako znamo da je takve poezije, sudeći po zapisu o posjetu pape Aleksandra III Zadru moralo biti već u 12. st.Ipak, prve pojave humanističkih nastojanja u nas javljaju se potkraj 14. st., a malo sigurnije početkom 15. st., dakle u doba kad se i u Italiji bilježi zreliji nastup humanizma.Prema anonimnoj kronici o opsadi Zadra („Obsidio Iadrensis“) taj se grad već sredinom 14. st. mogao pohvaliti ljudima koji su završili studij u europskim središtima, no ipak se još uvijek ne može govoriti o bujnijem kulturnom životu u nas, jer je za to osim razvijenih društvenih odnosa i gospodarskog napretka potrebna određena duhovna klima i bogatija tradicijaDubrovnik i drugi dalmatinski gradovi (napose Zadar!) donose najranije podatke o humanističkoj djelatnosti. U Zadru početkom 15. st. Juraj Benja prepisuje klasične antičke pisce i prikuplja antičke natpise. U isto vrijeme u Zadru postoji i veći broj ljudi koji se okupljaju oko opatije sv. Krševana gdje je središnja osoba opat Petar Kršava (Crissava, umro oko 1447.). U toj su opatiji kao gosti odsjedali učeni humanisti tog vremena. Takva humanistička aktivnost postoji i u Šibeniku (Petar Tavelić i Ambrozije Mihetić), Trogiru (Ivan i Šimun Sobota te sakupljač antičkih natpisa Petar Cipiko), Kotor (Nikola Modruški – Kotoranin). Potkraj 15.st. humanističke ličnosti javljaju se i u nekim otočnim gradovima.Iako sjeverni krajevi hrvatski nisu imali uvjete za jači gospodarski napredak, kao što je to bilo u Dalmaciji, a nije bilo ni tako razvijenih gradova (za Slavoniju Česmički kaže da „ima mnogo sela, a ni jednoga grada“), ipak se početkom 15.st. i u tim sredinama javljaju obrazovaniji pojedinci. Njihov veći dio privući će uskoro dvor ugarsko-hrvatskoga kralja Matije Korvina, gdje je prvi organizator kulturnog života s humanističkim obilježjem bio hrvatski plemić iz križevačke županije Ivan Vitez od Sredne, školovan u Italiji. Dvor Korvina privukao je i nekoliko kulturnih radnika s juga.I inače su mnogi naši učeni ljudi toga vremena, poslije završena studija u stranim učilištima, ostajali vani, tražeći afirmaciju u kulturnim sredinama Europe. Navikli na česte progone, nepriznanja, i svjesni o vlastitoj vrijednosti, humanisti su se vladali prema izreci „moja je domovina cijeli svijet“ koja potječe od DanteaIpak, najvrjednije oznake i čimbenike za razvoj humanizma u našim krajevima moramo tražiti u onim pojavama i crtama koje su iznikle iz našeg tla i podneblja. Pri tome se ne može zaobići latinski kontinuitet koji se u hrvatskom javnom i crkvenom životu odvijao još od vremena narodnih vladara. K tome, veza sa klasičnom starinom nije svugdje bila potpuno prekinuta, pogotovo u onim dalmatinskim gradovima u kojima se romanski živalj dulje zadržao. Humanistička nastojanja javit će se, doduše, tek onda kad se pod utjecajem gospodarskog razvitka i težnje za novim društvenim odnosima javi potreba za onim obrazovanjem koje će svoju osnovu vidjeti u oživljavanju i prihvaćanju antičkih zasada.Talijanski povjesničar Lorenzo Valla u 15. st. ističe kako je s obnovom latinskog jezika ponovo Rimu pripala „Italija, Galija, Hispanija, Panonija, Dalmacija, Ilirik i mnoge druge zemlje“.

Kada i gdje su se javili prvi znaci pravog humanističkog djelovanja, teško je određeno reći. Vjerojatno je u početku bilo i nekoliko simultanih pojava. Tako je npr. Zadranin Juraj Benja prikupljao antičke natpise početkom 15. st. kad je isto to radio i njegov prijatelj Petar Cipiko u Trogiru.Usvajanje antičkih formi života. Svestranije buđenje antike u našim krajevima urodilo je ubrzo i usvajanjem oblika antičkog života. S vremenom aluzije i metafore klasične mitologije postaju sastavni dio izražavanja i mišljenjaUsvajati oblike antičkog života bio je ideal humanističkog čovjeka, koji je smatrao da se tako najbolje može uspeti do najuzvišenijih ciljeva antičkih predstavnika duha. Bilo je tu dosta često i praznog oponašanja, a to je sputavalo slobodnije pristupe umjetničkim ostvarenjima.Opća latinizacija