Yves Bonnefoy - Poezija
-
Upload
edija-kustos -
Category
Documents
-
view
278 -
download
5
Transcript of Yves Bonnefoy - Poezija
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
1/64
YVES BONNEFOY
POEZIJA
Preveo
Igor Mandi
Mladost
Zagreb, 1967.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
2/64
2
***
Oh kakva vatra u prelomljenom kruhu, kakva ista
Zora u potamnjelim zvijezdama!Gleam an kako svie meu kamenjem
Ti si jedina u njegovoj bjelini odjevena u crno.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
3/64
3
USJEK
Mabijae zaboen
u kamenu masu.Balak mu bijae hrav, stari je elik
Zarumenio slabinu sivog kamena.
I bilo je potrebno a se usui primiti
Svojim rukama hrapavi balak i a iupa
Zagasiti plamen iz njegova nodnog ovoja.
Rijei bijahu utisnute u krv kamena.
One kazivahu put spoznaje i smrti.
Stupi u usjek odsutnosti, odvrati se,
Ovje je utoite, u kamenoj gomili.
Pjev de ti ga ptice
Oznaiti na novoj obali.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
4/64
4
SVJETILJKA, SPAVA
I
Spavati bez tebe nisam mogao, usuivao se nisam
Bez tebe se ovaiti nizstepenice to silaze.
Kasnije, otkrio sam da je ova zemlja, s putovima
to se u smrt sunovradaju drugi jedan san.
Htio sam te, taa, uz uzglavlje vrudice mojeDa ne postoji, a bue mranija o tolika mraka,
A kada sam u beskorisnom svijetu govorio glasno,
Imao sam te na putovima beskrajna sna.
Bog koji u meni titi, to su bile ove obale
Koje sam lutajudi uljem obasjavao, a ti si spasavalaIz nodi u nod korake moje o bezana to iskuava,
Iz nodi u nod zoru moju, ljubav koja ne zavrava.
II
- Nad tebe sam se nadnosio, kamenita dolino,umove sam oslukivao poinka tvoga tekog,
A vrlo duboko, u sjeni to te prekriva, razabirao sam
Tuno mjesto gdje je pjena sna bjelasala.
Sluao sam te kako sanja. Jednolian i priguen,
A ponekad prekinut nevidljivom nekom liticom,O kako glas tvoj iezava, probijajui meu sjenama svojim
Potok neke bliske proaptane slutnje!
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
5/64
5
Istina je da tamo gore, u vrtovima od glei.
Bezboni jedan paun buja od svjetlosti mrtvih
Ali tebi, tebi je dovoljan moj drhtavi plamen,
Ti nastava no pokorene izreke neke.
Tko si ti? Ja poznajem samo tvoje nemire,
urbu u tvom glasu obreda nekog nedovrenog.
Ti dijeli tminu na vrh sstola.
I kako su ruke tvoje obnaene, o jedine obasjane.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
6/64
6
***
Kakva je to rije prokljuala uz mene,
Kakav se krik zbiva na nekim odsutnim ustima?Jeva a ujem kriku protiv sebe,
Jeva a osjedam ovaj ah koji me imenuje.
Pa ipak iz mene dolazi ovaj krik nada mnom,
U mojoj sam zazidana nastranosti.
Koji bi boanski ili koji bi neobini glasMoju tiinu bio pristao nastavati?
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
7/64
7
***
esto u tiini neke provalije
ujem (ili elim a ujem, ne znam)Kako kroz granje pada neko tijelo. Dug i spor
Ovaj je slijepi pad, kojega nikakav krik
Nikaa ne prekia ili ovrava.
Mislim tda na svjetlosne mimohode
U kraju bez roenja i smrti.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
8/64
8
GLUMITE
I
Gleao sam te kako brza zaravnima,
Gleam sam te kako se opire vjetru,
Studen je krvarila na tvojim usnama.
I viio sam te kako se slama i rauje to si mrtva
o ti, ljepaOd munje, kad ona okaljava bijela okna tvoje krvi.
II
Poomaklo ljeto ranjavalo te jenolinim uitkom,
prezirali smo nesavrenu opojnost ivljenja.
Raije brljan, govorila si, privrenost brljana
kamenju njegove nodi: nazonost bez ishoa, lice bez
korijena.
Posljenje sretno okno to ga suneva kana razire.radije u planini ovo selo za umiranje.
Raije ovaj vjetar...
III
Bioje to vjetar snaniji o naih uspomena,Obamrlost haljina i vrisak litica a ti si protjecala
pokraj ovih ognjeva
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
9/64
9
Uetvorene glave, rastvorenih ruku i itava
U traenju smrti na uskliktalim bubnjevima tvojih
pokreta.
To bijae an tvojih njeara.
I ti si vlaala, napokon, zamiljenom mojom glavom.
IV
Buim se, kii. Vjetar te proima, Duvo,smolasta ledino zaspala uz mene. Nalazim se
u jednoj zaravni, u jednoj rupi smrti. Drhte
veliki psi o lida.
Ruka koju ojenom poie, na nekim vratima,
obasjava me kroz vjekove. Duvo, eravije selo, gleam te
kako se svakog trena preporaa,
Kako svakog trena umire.
V
Ruka koja se poie i ruka koja se ovrada
Istovremene su samo za nae teke glave,
Ali kad odbacimo pokrove ove od trave i mulja
Preostaje tek vatra kraljevstva smrti.
Raskudena noga u koju veliki vjetar proireGonedi pre sobom glave kie,
Obasjat de vas tek na pragu ovog kraljevstva,
O pokreti Duve, ved sporiji i mrani.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
10/64
10
VI
Kakvo te bljedilo oblijeva, podzemna rijeko, koje se bilo u
tebi raskida, gdje se ori jeka tvoga pada?
Ova ruka koju poie ojenom se otvara, proplamsava,
Tvoje lice uzmie. Kakva mi to sve guda magla uskraduje
tvoj pogled? Blaga strmino sjene, granico smrti.
Prihvadaju te nijeme ruke, rvede ruge jene obale.
VII
Smetena ranjenice u lidu,
Ali zateena krvlju tragova koji se gube,
Jo si sauesnica ivljenja.
Viio sam te zakrenu pijeskom pri kraju tvoje borbe
Kako oklijeva na meama tiine i voe,
A ustiju oskrvrnjenih posljednjim zvijezdama
Kako krikom prolama strahotu bjenja u tvojoj nodi.
O ti, to na otrom zraku, nenano poput stijene, izvoi
Divni ugljeviti pokret.
VIII
Neumjesna glazba poinje u rukama,
u koljenima, zatim se glava kri, glazba seutvruje po usnama, njena izvjesnost proima
podzemnu stranu lica.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
11/64
11
Sada se raspadaju obrisi lica. Sada se
pristupa upanju via.
IX
Bijelu, pod stropom od kukaca, loe osvijetljenju, iz
profila
I tvoje haljine uprljane otrovom svjetiljaka,
Nalazim te prostranu,A usta tvoja via od rijeke koja se u daljini
smrskava o zemlju
O rasuto bide to ga nepobjeivo bide sabire,
Ponovo osvojena nazonosti u zublji hlanode,
O straarko, uvijek te zatiem mrtvuDuvo, prizivajudi Feniksa ja bijem u ovoj hlanodi.
X
Vidim prostranu Duvu. Na najviem vrhu prostranstava
puti ujem njen ubor.Crni prinevi pospjeuju ra svojiheljusti u ovom prostoru u kojem se ire Duvine ruke,
njihove kosti razmetnute od mesa mijenjaju se u sivu
pauinu koju golemi pauk obasjava.
XI
Prekrivena bezglasnim humusom svijeta,
Protkana nitima pauka nekog ivog,
Povrgnuta ved subini pijeska,
I sva raetvorena, tajna spoznajo.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
12/64
12
Ukraena za sveanost neku u praznini
I zuba otkrivenih kao za ljubav,
Izvore moje nazone, neizrive smrti.
XII
Vidim prostranu Duvu. U gradu grimiznog podneblja,
gdje se grane bore na njenom licu, gdje korijenje nalazi
svoj put u njenom tijelu ona zrai piskavom raodu,kukaca, neugodnom glazbom.
Crnim korakom zemlje, opustoena i uskliktala, Duva
dostizava kvrgavu svjetiljku visoravni.
XIII
Tvoje je lice veeras obasjano zemljom,
Ali ja viim tvoje oi kako se kvare
I rije lice vie nema smisla.
Unutranje more obasjano orlovima koji krue.
To je slika.
uvam te mrzlu na ubini gje slike
vie ne uspijevaju.
XIV
Vidim prostranu Duvu. U nekoj bijeloj sobi,
s poonjacima o sare, omamljujudih usta i ruku
osuenih a poatnu travu koja ih prekriva sa svih strana.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
13/64
13
Vrata se otvaraju. Jean se orkestar primie.
I taa ga preplavljuju mreaste oi, runjave prsi,
hlane kljunate glave i one sa eljustima kukaca.
XV
O ti, obdarena profilom uz kojega se priljubljuje zemlja,
Viim te kako nestaje.
Gola trava na tvojima usnama i prskotina kremenaPobuuju tvoj posljednji osmijeh,
Neokuivu znanost u kojoj ovapnjuje
Stari mozgovni zvjerinjak.
XVI
Obitavalite mrane vatre u kojoj se sabiru nae naklonosti!
Po njegovim svoovima viim te kako se ljeska,
nepokretna Duvo,
uhvadena u uspavanu zamku smrti.
Stvaralaka Duva, preokrenuta: s napredovanjem sunaca u
pogrebnom prostoru, ona se polagano povlai u onje
slojeve.
XVII
Sada bujica prodire u usta,
Saa se pet prstiju rasprava u sluajevima ume,
Sada glava prva pada u travu,
Sada je grlo premazano snijegom i kurjacima,
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
14/64
14
Saa su oi izbuljene na neke putnike smrti i to smo
mi na ovom vjetru u ovoj voi na ovoj hlanodi.
XVIII
Stroga nazonosti, koju nikakav oganj osaa ne moe
ograniiti; zatitnico tajne stueni: buna, o ove krvi
koja izbija i iklja tamo gje se pjesma razire,
Trebalo je a se ti pojavi tako na gluhim meama ia izri kunju pogrebnog prejela u kojem tvoja
svjetlost tamni.
O ti, najljepa, a tvoj smijeh proet smrdu! Saa te
ovano susredem, ponosim bljesak tvojih kretnji.
XIX
Prvoga ana stueni naa se glava izbavlja,
Kao to suanj bjei u vii ozon,
Ali Duva, ova strijela, odjednom pada
I lomi na tlu palme svoje glave.
Tako smo vjerovali otjeloviti nae kretnje,
Ali poniknute glave pijemo studenu vodu
I vijenci smrti ukraavaju tvoj osmijeh,
Pouzeti proore u gustodu svijeta.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
15/64
15
ITAVU NO
itavu nod ivotinja se micala u vorani,
ta je ovaj put koji nema kraja,itavu nod laa je traila obalu,
ta su ovi osutnici koji se ele vratiti,
itavu nod ma se okuavao u rani,
ta je ova patnja koja nita ne moe shvatiti,
itavu nod ivotinja je stenjala u vorani,
Patnja koja je okrvavila i porekla svjetlost dvorana,
ta je ova smrt koja nita nede izlijeiti?
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
16/64
16
NEMO VATRE
Vatra je planula, to je sudbina granja,
Ona de osegnuti kamenito i stueno njihovo srce,Ona koja je opirala o pribjeita svake mrtve stvari,
Nadi de poinka na obalama tvari.
Ona de plamtjeti. Ali ti zna, uzalu,
Po vatrom de se pojaviti prostor nekog golog tla,
Po vatrom de se prostrijeti zvijezda nekog crnog tla,Nae putove ovjetljavat de zvijeza mrtvih.
Ona de ostarjeti. Gaz gje u gromovima rastu sjenke
Upoznat de njen prijelaz u stuene krajeve.
Isto tako Ieja prevlaava tvar kojom se slui
I orie se ovog vremena kojeg ne spasava.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
17/64
17
NEKI KAMEN
Jedna vatra gori pred nama.
Na trenutke vidim tvoj potiljak, tvoje lice,A zatim samo buktinju,
Samo zbijenu vatru, plimni val mrtvih.
Pepele koji se o plamena ovaja
U svjetlosti veernjoj,
O prisutnosti,
Prihvati nas pod svoj tajni svod
Za sveanost jenu mranu.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
18/64
18
STABLIMA
Vi koji ste se maknuli s njena puta,
Vi koji ste nad njom ponovo sklopili svoje staze,Nepristrani jamci a de Duva, ak i mrtva,
Biti svjetlost ok jo nije nita.
Vi vlaknasta tvari i gustino,
Stabla, to bijaste uz mene kad se ona strovalila
U mrtvaku barku, steudi ustimaObol glai, stueni i tiine.
Kroz vas oslukujem kakav ijalog ona zapoijeva
S psima, s nakazim brodarom,
I ja vam pripadam po njenom kretanju
Kroz taku mrklu nod i itavoj ovoj rijeci uprkos.
Duboka grmljavina koja tutnji kroz vae granje,
Sveanosti to ih ona uie na izmaku ljeta,
Znae a ona povezuje svoju subinu s mojom
U posreovanju vaeg isposnitva.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
19/64
19
ELJEZNI MOST
Jo uvijek, bez sumnje, na kraju jene uge ulice
Kojom samprolazio kao jeak, ima jena lokva ulja,Pravokutnik jedan tegobne smrti pod crnim nebom.
Zatim je pjesnitvo
Odvojilo njene vode od drugih voda,
Ne suspreu je nikakva ljepota i nikakva boja,
Ona strepi za eljezo i za nod.
Ona hrani
Dugu alost mrtve obale, a eljezni most
Baenprema rugoj, jo mranijoj obali,
Jeino je njeno sjedanje i jeina njena prava ljubav.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
20/64
20
OBALA NEKE DRUGE SMRTI
I
Ptica koja se odrekla da bude Feniks
Na samrti osamljena ostaje na stablu.
Okruila se tminom rane
I ne osjeda ma koji joj u srce proire.
Kada je ulje ostarilo i pocrnilo u svjetiljkama,Kada su toliki putovi koji smo bili, izgubljeni,
Ona se polagano obrada tvari rveta.
Jenoga ana ona de zaista biti,
Jenoga ana ona de zaista znati a bue mrtva ivotinja,
Odsustvo prerezana vrata kojeg proire krv.
Past de u travu, naavi
U travi dubinu svake istine,
Ukus krvi valovima de oplakivati obalu njenu.
II
Ptica de se osloboiti ubokom bijeom,
Jer ta je bila ako ne glas koji ne eli lagati,
Zbog ponosa i priroene tenje
Bit de samo nitavilo, mrtvaki pjev.
Ostarit de, Krajina ogoljenih i krutih oblika
Bit de ruga strana ovoga glasa,
Tako na pjeanom vjetru troenja tamni
Izvuena laa o koje plima ne opire.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
21/64
21
Uutjet de. Smrt je manje teka. U beskorisnosti
Postojanja ona de istupiti nekoliko koraka
Iz sjene ija je krila razerao ma.
Ona de znati umrijeti u tekoj svjetlosti
I to de biti rije u ime neke sretnije svjetlosti,
Uspostavljene u rugom mranom svijetu.
III
Pijesak je na poetku kao to de
Straan biti kraj pod naletom ovog studenog vjetra.
Gje je utoite, kae, tolikih zvijeza,
Zato napreujemo ovim mrzlim krajem?
I zato hoajudi kazujemo tako uzalune rijeiI kao a nod ne postoji?
Bolje stupati blie uz prugu pjene
I pogibelji se izvrgnuti na pragu neke ruge hlanode.
Oduvijek smo dolazili. Svjetlosti preuranjenje
Nealeko su za nas pronosile ostojanstveno hlanode.- Pomalo je narasla oavno viena obala
I iskazana rijeima koje mi nismo poznavali.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
22/64
22
***
Zoro, kderi suza, vrati
Odaju u njen mir sive stvari.A srce u njegov red. Toliki mrak
Traio je o ove vatre a opane i a zgasne,
Zaista moramo bdjeti uz mrtvi obraz.
Jeva a se neto promjenilo... Da li de korablja svjetiljaka
Prispjeti u luku koju je traila,
Da li de se rugje, unekoj rugoj svjetlosti, uzidi
Plamen koji je na ovim ploama postao pepeo?
Grani, zoro, poprimi lice bez sjene,
Pomalo oboji nanovo zapoeto vrijeme.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
23/64
23
OVDJE, UVIJEK OVDJEOvje, na svijetlom mjestu. To vie nije zora,
To ved je an izrecivih elja,Od obmana nekog pjeva u tvom snu ostaje
Samo iskrenje ovo buudeg kamenja.
Ovje i sve o veeri. Rua sjenki
Opisat de krug na ziovima. Rua sati
Ocvast de bez uma. Sjajne ploePo svojoj de volji upravljati ovim koracima anom
zanesenim.
Ovdje, uvijek ovdje. Kamenjem na kamenju
Sagraen je preio to ga sjedanje kaza.
Jeva ako um obinih ploova to paaju
Jo u tebi groznicom zaraava vrijeme to de ozraviti.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
24/64
24
***
Ti de znati da je ptica zapjevala, glasnije
Od svakog zbiljskog stabla, jednostavnijeO svakog glasa u naim tunim kronjama,
I trait de a napusti luku
Ovih stabala ovdje, od kamena i pepela.
Ti de hoati,
Tvoji de koraci biti o kala i tmine, o mrane zemlje,
A ona de preutjeti svoj pjev o jene o ruge obale, jer
Ona je strast koja te spasava i upropatava.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
25/64
25
NEKI GLAS
Ti za kojega kau a pije gotovo osutnu ovu vou,
Sjeti se a nam ona izmie i zbori nam.Varljiva je ona, jednom zagrabljena,
Drugaijeg okusa o smrtne voe, a li de ti biti onaj
Koji je prosvijetljen mranom nekom rijeju,
Uvijek svjeom, ispitom na ovoj esmi,
Ili je voda samo sjenka u kojoj tvoje lice
Oraava jeino svoju konanost?
- Ne znam, ja vie ne postojim, vrijeme istie,
Kao bujanje nekog sna o neobjavljenim bogovima.
A tvoj glas, kao sama voda neka, nestaje
Iz ovog jasnog jezika koji me je iscrpio.
Da, ovje mogu ivjeti. Aneo, koji je zemlja,U svakom de se grmu i pojaviti i plamtjeti.
Ja sam ovaj prazni rtvenik i ovajbezdan i ovi svodovi
I sam ti, moa, i sumnja: ali i zora
I raspeadena kamenja isijavanja.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
26/64
26
PRIJETNJE SVJEDOKA
I
ta si rugo elio poidi na ovom stolu
Ako ne vostruku vatru nae smrti?
Bojao sam se, na ovom sam svijetu unitio stol
Crvenkast i gol, na kojemo se mrtvi vjetar obznanjuje.
Zatim sam ostario. Vani, istina rijeiI istina vjetra svoj sukob su prekinule.
Povukla se vatra, koja je bila moja crkva,
A ja se vie ak ni ne bojim, niti ne spavam.
II
Gle, ved se zatvaraju svi putovi koje si slijeio,
Vie ti ak ni taj ustupak nije at
Da se krede prema izgubljen. Zemlja koja izmie
To je um tvojih koraka koji ne napreuje vie.
Zato si opustio a trnje ponovo prekrijeKrajnju tiinu o koje si ospio?
Osamljena vatra bije u vrtu sjedanja,
A ti, sjenko u sjenci, gdje si ti, tko si ti?
III
Ti vie ne olazi u ovaj vrt,
Nestaju putovi patnje i samode,
Trave oznaavaju tvoje mrtvo lice.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
27/64
27
Vie ti nije vano a bue skrivena
U kamenju mrana crkva, meu rvedem
Zaslijepljeno lice rujnijeg nekog sunca,
Tebi je dovoljno
Da umire ugo, kao u snu
Ti vie ne voli ak niti sjenku koju vjenava.
IV
Uprkos ovim zvijezdama sada si osamljen,
arite je tik uz tebe i o tebe aleko,
Napreovao si i moe napreovati, nita se vie ne mijenja,
Uvijek ova ista nod koja ne prestaje,
I gle, ved si ovojen o sebe sama,Uvijek ovaj isti krik, ali ti ga ne uje,
Da li si ti onaj koji umire, ti koji vie ne strepi,
Da nisi ti ak i izgubljen, ti koji ne trai?
V
Vjetar miruje, gospoar najrevnije tubalice,
Nisam li ja posljenji koji se za mrtve naoruava?
Vatra je ved samo sjedanje i pepeo
I um sklopljena krila, mrtvoga lica um.
Pristaje li a voli samo otricu neke sure voeKaa aneo tvoje nodi oe a zatvori luku
I kada u mirnoj vodi luke izgubi
Posljenje svjetlace u mrtvom krilu sarane.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
28/64
28
Oh, pati jeino zbog moje vrste rijei
I za te du pobjeiti i san i smrt,
Za te du iz stabla to se kri ozvati
Plamen koji de biti i korablja i luka.
Za tebe du potaknuti vatru van prostora i vremena,
Vjetar to trai vatru, vrkove mrtve ume,
Zrenik nekog glasa gdje padaju zvijezde,
I mjesec upleten u nered mrtvih.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
29/64
29
KNJIGA, ZA STARENJE
Zvijezde koje na planinama borave, a Danica
Prignuta na zemaljskom sredom i toliko miraPoput ovog neskladnog insektova krika,
to ga neki siromani bog izvoi. Tiina
Se vinula s tvoje knjige k srcu tvome.
Neki se vjetar bez uma pokrede u buci svijeta.
Vrijeme se smijei u aljini isteka ivota.
Jenostavni su u vodnjaku ploovi zreli.
Ti de ostarjeti
I blijeedi u boji rveda,
Na zi bacajudi blau sjenu,
Bivajudi, konano i uom, ugroena zemlja,
Ti de ponovo prihvatiti knjigu na oznaenoj stranici
I kazat de: to su akle bile posljenje nejasne rijei.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
30/64
30
NEKI GLAS
Unijela sam u vas svoju rije poput plamena,
O pomrine pogubnije nego to su ognjevima vihori.I nita me nije pokorilo u tako tekoj borbi,
Nikakva zlosretna zvijezda i nikakva zabluda.
Tako sam ivjela, ali ognjem osnaena,
ta sam rugo spoznala osim njegova palucanja
I nodi za koju znam a de odi i kad popuste
Okna bez kobi njena zanosa.
Ja sam samo rije uzignuta o neprisustva,
Neprisustvo de unititi itavo moje preponavljanje.
Da, to znai skoru propast zbog toga to sam samo rije,
A to je kobna zaada i uzaluno krunisanje.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
31/64
31
LIJEPO LJETO
Vatraje salijetala i ostvarila nae ane,
Svake sivlje zore otrica njena ranjavala je vrijeme,Vjetar je ibao smrt na krovu naih oaja,
Bez prestanka stuen je obuzimala naa srca.
To je bilo lijepo ljeto, dosadno, prelomno i tmurno,
Zavolio si blagost ljetne kie,
A zavolio si i smrt koja je vladala ljetom
Barjaka to je treptao svojim pepeljastim krilima.
Te godine, gotovo si uspio raspoznati
Jean vjeno crni znamen pre tvojim oima zanesenim
Kamenjem, vjetrovima, voama i lidem.
Tako je leme ved zagrizao sipku zemlji
I tvoj je ponos zavolio novu ovu svjetlost
Opijenost to se boji na ljetnjoj zemlji.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
32/64
32
***Ti de uti
Ozbiljan krik pticeNa bedemu uznemirene planine,
I znat de a jean biljeg bijae usjeen
U branik, umjesto nade i svjetlosti.
Ti dese pojaviti
Na trijemu krika ptice koja se njie,
Ti zna, ovje se okrajuje iekivanje,
Ovje u revnoj travi ti de vijeti
Kako bljeska goli ma kojeg mora zgrabiti.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
33/64
33
NEKI GLAS
Koprivo, o prame ove obale gje se on razbija,
O ti, uspravna i smrznuta na vjetru,Daj mi znak prisustva, o sluiteljice moja
U ljuskavoj crnoj haljini.
O sura stijeno,
Ako je istina a ima boju krvi,
Zahui ovom krvlju koja kroz tebe tee,Otvori mi luku tvoga krika,
Da u tebi doprem do njega
Koji se pravi kao da spava,
Glavu poloivi na tebe.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
34/64
34
POPRITEI
Evo poraenog viteza tuge.
Dok je on uvao neko vrelo, ja se,
Evo, buim i tek milodu stabala
I u uboru voa nastavlja se san.
On uti. Njegov lik ja traimNa svim vrelima ili grebenima, mrtvi brat.
Lik poraene nekenodi, koji se nanosi
Na zoru razerane pledke.
On uti. ta moe po isteku borbe
Kazati onaj koji bi pobijeen osunom rijeju?Prema suncu on okrede svoje opustoeno lice,
Umiranje njegov je jeini krik istinskog olakanja.
II
Ali, a li plae na nekim dubljimIzvorom i a li on, mrtvaka georgina, cvjeta
Na trijemu mutnih novembarskih voda
Koje o nas onose um mrtvog svijeta?
Nagnut nad tegobnu zoru ovog dana
Na kojega imam pravo i kojega sam zaobio, ini mi seDa ujem jecaj vjee nazonosti
Mog tajnog, nikad sahranjenog demona.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
35/64
35
O ti de opet osvanuti, obalo, moje snage!
Ali neka to bude uprkos ovom danu koji mnome upravlja.
Sjene, vi vie ne postojite. Ako sjena mora uskrsnuti
To de biti u nodi i putem nodi.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
36/64
36
VEERNJA RIJE
U zemlji s poetka studenog nije bilo ploda
Koji se nije razbio u travi, a njene su pticeSpale na krikove osustva i hrpe kamenida
Na visokoj i zakrivljenoj paini koja se pruala prema nama.
Veernja moja rijei,
Ti mrzne poput nekog groza jeseni kasne,
Ali vino ved u tvojoj vrije ui i nalazimJeini istinski moj ar u rijeima tvojim osnivakim.
Brod isteka nekog mjeseca studenog, jasan,
Moe prispjeti. Mi demo znati izmijeati ove svjetlosti,
O broe moj rasvijetljeni to morem blui,
Jasnosti bliske nodi i jasnostirijei,
- Maglo koja de se idi sa svih ivih stvari
I ti, rumenjenje svjetiljke moje u smrti.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
37/64
37
PRAVO IME
Nazvat du pustinjom ovaj zamak koji si bila,
Tamom ovaj glas, odsustvom tvoje lice,A kaa pane u jalovu zemlju
Nazvat du nitavilom munju koja te odnijela.
Umiranje je predio koji si voljela. Napredujem
Od pamtivijeka tvojim sumornim stazama.
Unitavam tvoju unju, tvoj oblik, tvoje pamdenje,Ja sam tvoj nemilostivi neprijatelj.
Nazvat du te ratom i bit du prema tebi
Tako razuzdan kao u ratu, a u svojim du rukama
Drati tvoje mrano i presjeeno lice,
U svom srcu ovaj preio to ga obasjava oluja.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
38/64
38
DUVA GOVORI
I
Poneka, govorila si, lutajudi zorom
Sumranim stazama,
Sudjelovala sam u omamljenosti kamena,
Bila sam slijepa poput njega.
Ali naiao je ovaj vjetar koji je moja pretvaranja
Pretvorio u in umiranja.
eljela sam a ljeto,
arko jeno ljeto isui moje suze,
Ali ola je ova stuen koja raste u mojim uovima,
I bila sam probuena i patih.
II
O kobna dobi,
O zemljo razgaljena poput otrice!
ujela sam ljeto,
Tko je skrhao ovaj ma u revnoj krvi?
Zaista sam bila sretna
Toliko da bih umrla.
Izgubljena poglea, moje su se ruke irile u susret
okaljavanju
Vjenom nekom kiom.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
39/64
39
Vikala sam, izlagala sam lice vjetru ...
emu mrnja, emu pla, bila sam iva,
Poodmaklo ljeto i dan u to me uvjeravahu.
III
Neka rije ugasne
Na ovoj povrini bitisanja gje smo izloeni,
Na ovoj neplonosti koja naruava
Sam vjetar konanosti.
Neka onaj koji je buktao uspravan
Poput nekog trsa,
Neka se posljeni pjeva skotrlja s krunita
Obasjavajudi
Neizmjernu i neizrecivu tvar.
Neka rije ugasne
U ovoj niskoj prostoriji u kojoj me ostie,
Neka se ognjite krika opet zatvori
Na naim rijeima to se rumene.
Neka mojom smrdu stuen poraste i zaobije jedan smisao.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
40/64
40
NEKI KAMEN
Dvije ili tri godine
Smatrao sam se dovoljnim. Zvijezde,Rijeke i ume mi nisu bile ravne.
Mjesec se ljeskao na mojim sivim haljinama.
Moji poonjaci
Obasjavali su mora pod sjenovitim njihovim svodovima,
A moje su kose bile bujnije od ovog svijeta
Pobijeenih oiju i krikova koji o mene nisu opirali.
Nodne ivotinje zavijaju, to je moj put,
Crna se vrata zatvaraju.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
41/64
41
SVJETLOST, IZMIJENJENA
Ne gleamo se vie u istoj svjetlosti,
Vie nemamo ni iste oi, ni iste ruke,Stablo je mnogo blie, a glas je izvora ivlji,
Meu mrtvima, nai su koraci jo ublji.
Boe koji nisi, na nae rame poloi svoju ruku,
Teinom svog povratka nagovijesti nae tijelo,
Prestani u naim uama mijeati ove zvijeze,Ove ume, ove ptije krikove, ove sjene i dane ove.
Orekni se u nama kao to se neki plo otkia,
Zaboravi nas u sebi, Razotkrij nam
Tajnoviti smisao onoga to je sasvim prosto
A ne izgarajudi je pao u rijei bez ljubavi.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
42/64
42
***
Duboka svjetlost treba da se pojavi
Iz zemlje koju nod izmarai kri.Iz mrane se ume raspaljuje oganj.
Tako je i samoj rijei potrebna neka tvar,
Neki nepomini preio s one strane svakog pjeva.
Da bi ivjela, morat de prevlaati smrt,
Prolivena krv, najide je prisustvo.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
43/64
43
NEKI DRUGI GLAS
Rastresajudi tvoju kosu ili Feniksov pepeo.
Kakav pokret pouzima ka sve se zaustavlja.
I ka ponod u bidu obasjava stolove?
*
Koji to znak uva na tvojim crnim usnama,
Koju oskunu rije ka sve uti,
Posljenji ugarak ka ognjite oklijeva i taa se sklapa?
*
Znat du ivjeti u tebi, iupat duU tebi svu svjetlost.
Svo utjelovljenje, sav greben, sav zakon.
*
I u nitavilu u koje te uziem prokrit du
Munji put,
Ili najglasniji krik to ga je bide ika pokualo.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
44/64
44
MIRTA
Katkad sam te poznavao, zemljo, ispijao sam
Sa usana tvojih izvora tjeskobuKad ona iz kamenja topla navire, a ljeto je
Nadziralo s visoka sretni kamen i onoga koji pije.
Katkad sam ti govorio o mirti i spaljivali smo
Drvo svim tvojim kretnjama itavog jenog ana.
To su bile velike kratke vatre vestalinske svjetlosti
Tako sam te u svijetloj tvojoj pronalazio kosi.
itavog jenog velikog i bezvrijenog ljeta nitko nije
isuio nae snove.
Ogrubio nae glasove, razvio naa tijela, otupio naa oruja.
Katka se krevet okretao kao slobona laa
Koja lagano izlazi na iroku puinu.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
45/64
45
LJETO NOI
I
Veeras mi se ini
Da zvjezano nebo, iredi se,
Nama se pribliava,a a je nod,
Iza tolikih vatri, manje mrana.
I lide takoer sjaji po lidem,Usplamtjela je zelena i naranasta boja zrelih ploova,
Svjetiljka nekog bliskog anela; nalet
Skrivene svjetlosti obuzima sveopde stablo.
Veeras mi se ini
Da smo uli u vrt ija je vatraBespovratno zatvorio aneo.
II
Korablja jednog ljeta
I ti kao na pramcu, ka vrijeme istie,Razmatra obojene tkanine i tiho zbori.
U ovom majskom snu,
Vjenost je uzlazila meu ploove stabla
I ja sam ti nuio plo koji stablo obezgraniava
Bez strepnje i smrti, nekog podijeljenog svijeta.
Lutaju mrtvi u daljini pustinjom pjene,
Ali pustinje vie nema jer sva je u nama,
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
46/64
46
Ni smrti vie nema jer usne moje dodiruju
Vou neke slinosti to se rasprostire morem.
O ovoljnosti ljeta, istu sam te imaoPoput voe koju je izmijenila zvijeza, poput uma
Pjene po koracima naim otkua se bjelina pijeska
Uzie a blagoslovi naa neozarena tijela.
III
Pokazalo se
Da nam je pogreno bilo kretanje i napreovasmo
U nepominosti kao to se po korabljom
Pomie i miruje lide mrtvih.
Nazivao sam te svojim pramanim likom,Sretnim i ravnounim, koji napola sklopljenih oiju
Voi korablju ivota
I sanja kao to ona sanja, jer njen je uboki mir,
I na pramanu statvu se nanosi gje revna ljubav kuca.
Nasmijeen, prvi, ispran,Zanavijek oraz jene nepomine zvijeze
U smrtnoj kretnji.
O voljeni, u morskom lidu.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
47/64
47
IV
Poput broda opremljena zemljo,
Gledaj,Ovo je tvoj pramani lik,
Crvenom uprljan bojom.
Zvijezda, voda, san
Zlorabili su ovo golo rame
Koje je zadrhtalo, a zatim se nagnulo
K istu gdje se ledi srce.
Zamiljeno ulje vlaalo je
Njegovim tijelom od titravih sjenki,
Pa ipak on savija svoj potiljak
Kao to se ue mrtvih omjerava.
V
Saa je upravo as
Kaa vie nije ni an, niti nod, toliko je zvijeza
Narasla a blagoslovi ovo smee, nasmijeeno,Neogranieno tijelo, bez varke uzburkanu vou.
Ove krhke zemne ruke razmrsit de
Tuni vor snova.
Na vodenoj plohi
Otpoinut de zatidena svjetlost.
Zvijeza voli pjenu i plamtjet de
U haljini ovoj sivoj.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
48/64
48
VI...
Dugo je trajalo ljeto. Jedna postojana zvijezda
Gospoarila je krunim gibanjima sunaca. Ljeto nodiNosilo je ljeto dana u rukama svojim od svjetla,
A mi smo razgovarali tiho, u nodnom lidu.
Ravnouna zvijeza i pramana statva, a sjajna
Staza od jedne do druge na mirnim vodama i nebesima.
Sve to jest kretalo se poput broa koji se okredeI klizi, a u nodi ni uu svoju vie ne poznaje.
VII
Zar nismo trebalo prevlaati ljeto, kao iroki
Nepomini ocean, a zar ja, priprost, legaviNa oi i usta i uu pramane statve,
Ljubedi ljeto, ispijajudi tvoje oi bez sjedanja,
Ne bijah li ja san odsutnih zjena,
San koji obuzima i ne dolazi, a od tvoje ljetne boje
Zarati eli tek plavetnilo rugog nekog kamenaZa jeno vede ljeto, u kojemu nita ne zavrava?
VIII
Ali tvoje se rame meu stablima razire,
Nebo zvjezano, a tvoja usta prieljkujuRijeke to zemljom oiu, a meu nama
Bue na ivotu tvojazabrinuta i eljiva nod.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
49/64
49
O jo i ti, naa sliko.
Ti kraj srca nosi istu takvu ranu,
Istu takvu svjetlost u kojoj se pomie ista takva otrica.
Razvoji se, ti to si osutnost i njene morske mijene.
Prihvati nas, koji imamo okus ploova to paaju,
Na pustim tvojim alima u pjeni nas pomijeaj
S naplavljenim rvljem smrti.
Stablo nodu uvojenih grana, uvijek uvojenih.
IX
Voe spavaa, stablo osutnosti, bez obala sati,
U vjenosti vaoj zavrit de jena nod.
Kako demo imenovati ovaj rugi an, o uo moja,Ovo jo nie rumenjenje izmijeano s crnim pijeskom?
U voama spavaa svjetlosti se mute.
Jedan se jezik zbiva, koji dijeli sjajno
Zarastanje zvijezda u pjeni.
A to je skoro buenje i ved uspomena.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
50/64
50
NEKOM SIROMATVU
Doznat de a te on ri na ognjitu koje gasne,
Doznat de a ti se on obrada, i prekopavajudiJutarnjim mrazom pepeo tvoga tijela,
Doznat de a je on osamljen i neutaen.
On koji je toliko toga unitio, koji ne umije vie
Razlikovati svoje nitavilo o svoje utnje,
On te vii, otra zoro, kako olazi kroz tminuI ugo plamti na opustjelim stolovima.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
51/64
51
OBITAVALITE MRTVIH
Kakvo je obitavalite mrtvih,
Imaju li poput nas na putove oni pravo,Govore li oni, mnogo stvarnije buudi a su njihove rijei,
Nisu li oni uh lida ili neko vie lide?
Da li je Feniks za njih sagradio neki dvorac,
Postavio za njih neki stol?
Krik neke ptice u vatri nekog stabla
Nije li to prostor u kojega svi oni ure?
Moa oni poivaju u listu brljana,
Jer njihova je rastepena rije
Luka je pukotine lida, u kojoj pristaje nod.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
52/64
52
UM GLASOVA
Utihnuo je um glasova, koji te je oznaavao.
Sam si, u branjevini mranih laa.Da li ti koraa po ovom tlu to izmie, ali u tvom srcu
Drugi je neki pjev, a ne ova sura voda,
Druga neka naa, a ne zajameni ovaj olazak,
Ovi tmurni koraci, vatra ova to na pramcu paluca.
Ti ne voli rijeku obinih zemaljskih voaI mjeseast njezin put na kojemu zamire vjetar.
Vie sam bio, veli, vie sam bio krajnja oronulost
Palaa na posve zamrlim obalama.
Ti voli samo nod kao nod, nju koja nosi,
Lu, tvoju subinu, svakog oricanja.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
53/64
53
NEKI KAMEN
Dugo je trajalo djetinstvo na zagasitom zidu i ja sam bio
Savjest zime, koja se tuno,Duboko nadnijela nad jednu sliku,
Gorko nad odsjaj drugog nekog dana.
Nita nisam elio toliko
Kao da mijeanju viju svjetlosti prionesem,
O sjedanje, ja sam bioJednodnevno ulje u korablji njenoj od stakla
Njenu crvenu uu izvikujudi u nebo ugih kia.
ta sam to volio? Morsku pjenu
Iznad Trsta, kad je sivilo
Transkog mora zabljetavalo
Oi sfinge to obale razdvaja.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
54/64
54
PUTOVI
Putovi, u
Tvari rveda. Bogovi, meuBokorima ovog ptijeg neumorna pjeva.
I sva tvoja krv pod svodom neke sanjarske ruke,
O bliski, itavi ane moj.
Tko je zarano oruje
Pobrao iz visoke trave, ne zaboravljaj vieDa svjetlostmoe grumenju metala ouzeti
I istroiti sol sumnje i smrti.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
55/64
55
LJEPOTA
Ona koja razara bide, ljepota,
Bit de muena, stavljena na kota,Obeadena, proglaena krivom, pretvorena u krv
I krik i nod, svake raosti lien,
- O ti, rastrzana pred zoru na svim spravama,
Ti gaena i pregaena po svim ulicama,
Nae de krajnje oajanje biti to ti ivi,
Nae srce to ti pati, na glas
Da te poniavamo uplakanu, a te nazivamo
Laljivicom, obavljaicom crnog neba,
Naa je elja ipak tvoje kljasto tijelo,
Nae milosre ovo srce koje voi u svaki kal.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
56/64
56
DIJALOG TJESKOBE I UDNJE
I
Zamiljam esto, izna sebe,
rtveno neko lice, iji su zraci
Poput nekog polja uzorane zemlje.
Usne i oi se osmjehuju,
elo je tmurno, potmuo i nesnosan mrmor mora.
Ja mu velim: Budi moja snaga, i njegova svjetlost navire,
U praskozorje ono vlaa ratnim jenim popritem
I itavom jenom rijekom, koja zavijucima uspokojava
Ovu osvojenu, oploenu zemlju.
I taa se uim a je bilo potrebno
Ovo vrijeme i ovaj tru. Jer ved su ploovi
Prevlaali na stablu, a sunce je ved
Obasjavalo veernji preio.
Jao motrim visoravni na kojima mogu ivjeti,
Ruku ovu koja jenu rugu kamenu ruku prirava,
Ovo isanje osustva koje pokredeGomile jesenjeg neovrena oranja.
II
I mislim na odsutnu Core, koja je primila
U svoje ruke crno srce iskriavo o cvijeda
I koja je, opijena tminom i neprobuena, pala
Na popritu svjetlosti i sjena. Shvadam
Smrt, tu pogreku. Asfoeli i jasmini
iz naeg su kraja. Obale plitke
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
57/64
57
I bistre i zelene voe ine a tamo rhti
Sjenka srca svijeta... Ali da, prihvati.
Nama je izruen grijeh prelomljena cvijeta,
itava se ua svija oko jenostavne neke kaze,
Sivilo se gubi u zrelom plodu.
Oruje ratnih rijei bespovratno se
Raspada u sretnoj tvari.
III
Da, tako je to.
Pomutnja neka u rijeima revnim.
Slojevitost
itava naeg ivota, u aljini, poput nekog sretnog
Mora, orujem izvorske voe razbistrenog.
Vie nam nisu potrebne
Potresne slike da bismo voljeli.
Nama je ovoljno ono rvo, tamo olje, to se, uslje
svjetlosti,
Ovaja o sebe sama i znae jo jeino
Gotovo izgovoreno ime nekog gotovo utjelovljenog boga.
I itaj onaj broviti kraj to ga Netko vrlo sroan saie,
I buka ova s nekog zia to ga jenostavno vrijeme otie
Svojim rukama bez tuge, rukama koje su odmjerile.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
58/64
58
IV
A ti,
I u tome je moj ponos,Ti to si manje okrenuta o svjetla, o ti jae voljena,
Vie mi nisi tua. Uzrasli smo, znam,
U istim mranim vrtovima. Istu smo
Teku vou pili po stablima.
Isti strogi aneo i tebi je prijetio.
I nai su koraci isti, otresajudi se
Trnja zaboravljenih djetintava i istih
Neistih kletvi.
V
Zamisli a se jene veeri
Svjetlost zari na zemlji,
iredi svoje olujne i arovateljske ruke, iji
Dlan je nae obitavalite i tjeskobe i nae.
Zamisli a svjetlost bue rtvovana
Za spas nekog smrtnog mjesta, a pod jednim
Sigurno alekim i mranim boanstvom. Poslijepone
Bilo je grimizno i jenostavnih crta. Preoba se
Razerala u zrcalu, prema nama okreudi
Svoje nasmijeeno lice itkog srebra.
I mi smo malo ostarili. I sazreli suSvijetli ploovi srede u osutnim kronjama.
Da li je to neki jo blii preio, ista moja voo?
Da li putovi ovi kojima ie u nezahvalne rijei
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
59/64
59
Prema obali nekoj smjeraju, zauvijek obitavalitu tvome,
Da u aljini upijaju glazbu, a naveer a se razmrse?
VI
Svojim krilom od tla i sjene razbudi nas,
O poput zemlje prostrani anele, i prenesi nas
Ovamo, na isti kraj smrtne zemlje,
Za jean poetak. Neka revni ploovi
Buu naa gla i naa e napokon utaene.Neka vatra bue naa vatra. A oekivanje neka se preobrati
U blisku ovu subu, ovaj as, ovo boravite.
Oruje, ito neizbjeno,
Koje si klijalo u ugaru naih kretnji,
Prokletstava naih, istih naih ruku,
Koje si u zrnevlju opalo to sabralo je zlato
Vremena nekog poput kruga bliskih zvijezda,
I blagonaklonog i nitavnog.
Ovdje, gdje mi napredujemo,
Gje smo nauili sveopdi jezik,
Raskrili se, zbori nam, rascijepi se,
Razbuktala kruno, jasni kucaju,
Sunanog srca ambro.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
60/64
60
NEKI GLAS
Starili smo, on lide, a ja izvor,
On traak sunca, aja mrklina,On smrt, a ja murost ivljenja.
Pristao sam a nam vrijeme pokae u sjeni
Faunsko svoje lice neporugljiva smijeka,
Volio sam to se vjetar ie koji onosi sjenu,
I to je umiranje u mranom zencu
Tek uzburkavanje bezdane vode koju ispija brljan.
Volio sam, stajao sam u vjenome snu.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
61/64
61
DRVO, SVJETILJKA
Drvo u drvetu starijim biva, to je ljeto.
Ptica pjev ptice prevladava i izbavlja se.Crvena boja ojede obasjava i raznosi
Daleko, na nebu, komoru drevne boli.
O lomni kraju,
Kao plamen svjetiljke neke koju odnose,
Jer blizak je dan u sokovima svijeta,
Jenostavno je kucanje povojene ue.
Ti takoer voli tren ka svjetlost svjetiljaka
Blijedi i u danu sniva.
Ti zna a to tmina srca tvoga ozravljuje,
Laa koja o obale stie i propaa.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
62/64
62
OBITAVALITE DADEVNJAKA
Iznenaen, aevnjak se zaustavlja
I hini smrt.Takav je prvi korak svijesti u kamenju,
Najidi mit,
Velika prijeena vatra, koja je uh.
Daevnjak je bio na sreini
Zia, u svjetlosti naih prozora.Njegov je pogled samo bio kamen,
Ali ja sam viio kako njegovo vjeno srce kuca.
O sauesnie moj i misli moja, sliko
Svega to je isto,
Kako volim onoga koji tako u svojoj utnji sarava
Jedinu snagu radosti.
Kako volim onoga koji se slae sa zvijezama na nepominoj
Masi itavog svog tijela,
Kako volim onoga koji oekuje trenutak svoje pobjee,
I zarava svoj ah i ri se tla.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
63/64
63
***
Ako je ova nod neto rugo osim nodi,
Uskrii se, aleki glase obrohotni, razbuiNajteu ilovau u kojoj je ikaa spavalo zrno.
Kai, bijah samo udna zemlja.
Napokon evo rijei zore i ie.
Ali kai a ja postanem poesna zemlja,
Kai ima li jo koji pokopan an.
-
7/29/2019 Yves Bonnefoy - Poezija
64/64
UVIJEK ISTI GLAS
Ja sam kao kruh kojega de prelomiti,
Kao vatra koju de ugati, kao ista voaKoja de te pratiti po zemlji mrtvih.
Kao pjena
Koja je za tebe svjetlost i utoite uinila zrelima.
Kao veernja ptica koja premauje obale,Kao veernji vjetar ojenom opet plahovit i stuen.