Ratko Sušić

Falsifikati Krista

Opravdanje vjerom XII – dio

Sadržaj:

1. Jednostavni lijek

2. Pogled (Moralisti su najveći nemoralisti)

3. Starac

4. O, kako smo mi ljudi bezumni, da ne kažem ludi!

5. Vjerski fanatici

6. Bezrazložne brige

7. Izmet

8. Prevedite na biblijski jezik: „Idemo proučavati Bibliju!“

9. Vjera

10. Živi Život, govori Istinu idi uskim Putem

11. Kako doći na Nebo?

12. Falsifikati Isusa 1

13. Falsifikati Isusa 2

14. Dva i više slijepaca

15. Brend

16. Današnje jutarnje kratko razmišljanje

17. Ratne vojskovođe

18. Sin pogibli nasuprot Sinu Božjem

19. Bog Ljubav

20. Ranvodušnost

21. O, kako je divna Istina!

22. Zašto uistinu Rimokatolička crkva želi neradnu nedjelju?

23. Krist sve i u svemu

24. Čudesni zračak svijetla

25. Pečatni vosak

26. Iluzija i stvarnost

27. Koja je prva ikad izgovorena laž na ovoj zemlji?

28. O, predivan Ocean!

29. USKRS

30. Zašto će većina adventista propasti

31. Vrata

32. Milost i Pravda

33. Grašak i korov

34. O, koliko čuda!

35. Gore – dolje, dolje – gore

36. Divlji golubovi

37. Sine! Ovo su mi najljepše godine života

38. Čudesno okopavanje i zagrtanje

39. Na operacijskome stolu

Jednostavni lijek

U životu dođu tmurni dani i čovjek se osjeća tako loše i bezvoljno kao da ništa ne osjeća. Mrak je tako veliki, da jednostavno ne vidi ništa oko sebe. Snaga njegova kao da je isparila iz njega i ima osjećaj da se ne može pokrenuti s mjesta. Možda je i neka bolest doprinijela da se tako osjećamo. Što učiniti? Da li se povući u sebe i čekati da ovakvo stanje nestane samo od sebe ili nešto treba učiniti kako bi se taj mrak povukao? Prvo rješenje nije dobro, jer smo i upali u takvo stanje što smo mi sami bili centar svijeta. A što učiniti? Rješenje je vrlo jednostavno. Počni se zahvaljivati Bogu. Sigurno kažeš, „na čemu bih se zahvaljivao?“ Ako ti ništa ne pada na pamet, na čemu bi se zahvaljivao, počni od onog što trenutno vidiš oko sebe. Recimo: „Hvala ti Bože na očima što mogu da gledam! Hvala ti na ovom toplom domu, na toplom krevetu u kojem sam se jutros probudio! Hvala ti na mojim najbližima koji me okružuju! Hvala Ti na rukama kojima mogu mnogo toga uraditi! Hvala ti Bože moj na nogama mojim kojim mogu da odem kud god zaželim. Hvala Ti na prirodi koju mogu sada da gledam i na ovom divnom suncu koje tako veselo sja i grije moje lice!

Nastavite zahvaljivati, na svemu što vam dođe na um, makar bili smiješni sami sebi. U jednom trenutku, ćete postati svjesni kako ste radosni i sretni i kako je nestalo onih gustih oblaka i tame, da je na njihovo mjesto došlo predivno sunce koje je uvijek bilo tu samo ga niste vidjeli od sve te tame koju ste vi sami navukli oko sebe.

Pogled

(Moralisti su najveći nemoralisti)

Što mislite, zašto je Eva ubrala s drveta poznanja dobra i zla onu lijepu jabuku. Problem je bio u pogledu. Ona se čak nije smjela ni približiti tom drvetu, jer se jedino na tom mjestu pali anđeo sotona nalazio i mogao je prevariti. Jednog dana ona se našla u blizini tog drveta i pogledala je prema njemu. Dok ga je promatrala vidjela je lijepe zlatne plodove koji su ispunjavali bujnu krošnju. Da je istog trenutka maknula pogled s drveta i otišla, bila bi sigurna, međutim, ona je i dalje gledala i tako dozvolila da je sotona koji je danonoćno čekao ovaj trenutak, kuša. Lukavi sotona je kroz zmiju počeo razgovor s Evom i to je bio početak pada. Ubiranje ploda je bio samo rezultat gledanja.

Kad je Krist kao čovjek boravio među ljudima, što je rekao u vezi pogleda, a također i u vezi žene? „Čuli ste kako je kazano starima: 'Ne čini preljube.' A ja vam kažem da svaki koji pogleda na ženu sa željom, već je učinio preljubu u srcu svojemu.“ (Matej 5,27.28.) Drugim riječima Krist kaže da nije problem u činu spavanja sa ženom koja nije tvoja, već da je problem u pogledu. U pogledu je ključ. Ako čovjek nastavi da gleda drugu ženu u njemu će se roditi misli prema njoj, a misli će dalje roditi djela koja su u skladu s njima.

Kad su Izraelci bili izgriženi od zmija otrovnica dok su se nalazili u pustinji, kakav lijek im je dao Bog preko Mojsija (4. Mojsijeva 21.poglavlje)? Mojsije je po nalogu Božjem dao izraditi na štapu bakrenu zmiju koju će svaki koji pogleda ozdravit i bit će živ. U svojem razgovoru s Nikodemom, Isus je otkrio da je ta bakrena zmija koja je bila podignuta na štap, usvari simbolizirala njega koji će biti podignut i koji će dati život svakom ko pogleda prema njemu. Svaki koji je ujeden od stare zmije – sotone (Otkrivenje 12,9.), ako pogleda prema križu, točnije prema Kristu, bit će živ i zdrav.

Da se u pogledu krije život ili smrt znao je i Ivan Krstitelj, jer je svojim učenicima govorio: „GLE Jagnje Božje koje uze na sebe grijehe svijeta!“ (Ivan 1,29.)

Car David je također u Starom zavjetu rekao: „Svagda VIDIM pred sobom Gospoda, On mi je s desne strane da ne posrnem.“ (Psalam 16,8.)

U pogledu se krije ili život ili smrt, u pogledu se rađa život ili smrt. Zašto dajem veliki naglasak na pogledu? Zato što mi živimo u društvu koje je pretežno društvo moralista, ali naše društvo je ustvari izuzetno nemoralno. Zbog čega? Na svakom koraku čujete kako se savjetuje ljude, nemojte pušiti, nemojte piti, nemojte se drogirati, nemojte se razvoditi i čuvajte svoj brak, porodicu jer je to temelj društva. Nemojte uništavati prirodu, nemojte… Takvih moralnih savjeta bi mogli u nedogled nabrajati, međutim iako sve bruji moralnim parolama, ovaj svijet je gori od Sodoma i Gomora. Kako je to moguće?

Također i Crkva koja propagira moralnih deset divnih Božjih zapovijedi je puna nemorala, pa zbog čega je to tako pitate se? Stvar je kako smo na početku rekli u POGLEDU.

Moralisti koji su izvana izuzetno dobri i sveti i od ljudi poštovani, nameću ljudima da drže deset Božjih zapovijedi. Takvi ljudi izvana izgledaju izuzetno moralni, ali iznutra su kao okrečeni grobovi koji su puni suhih kostiju, koji nisu nimalo lijepi. Moralisti su ljudi koje ljudi cijene po njihovoj obrazovanosti, kulturi, slatkorječivosti, koji izuzetno vole kad im ljudi laskaju, jer i sami oni njima laskaju. Oni sami su tada samo uzdignuti i proslavljeni. Odvratno, sebično i licemjerno, jer se to događa pod plaštom kršćanstva, pod plaštom nečega što je ustvari dobro. Zato je danas crkva ustvari vođa nemorala u ovom svijetu.

Gdje je rješenje? Rješenje je u POGLEDU! Kad se ljudima govori o moralnom Božjem zakonu – Deset Božjih zapovijedi, ne smije se nikako govoriti da su to deset točaka ponašanja koje čovjek mora da ostvari u svom životu, jer tada se čovjek usmjerava na samog sebe tj. ponašanje i svim silama svojim se trudi da ne mrzi, da ne učini preljubu, da ne krade, ne puši…

Deset Božjih zapovijedi govori o karakteru Božjem koji je ljubav. Ljubav prema Bogu (prve četiri zapovijedi) i ljubav prema bližnjem (drugih šest zapovijedi). Karakter Božji je na ovom svijetu otkrio samo jedan čovjek, a to je Isus Krist. Njegov život od 33,5 godine je ustvari otkrivanje savršene poslušnosti prama Zakonu tj. otkrivenje savršene ljubavi prema Ocu nebeskom i ljudima. Koliko se god čovjek trudio da voli ovaj svijet kao što je Krist volio, ne može uspjeti. Koliko se god trudio da pokaže vjeru koju je Isus imao, kojom je i mrtve uskrsavao, čovjek ne može da pokaže takvu vjeru odnosno takva djela koja je Krist vjerom činio. Drugim riječima Deset Božjih zapovijedi su ustvari sam Isus Krist i kad se čovjek trudi držati taj zakon ustvari se trudi da bude Krist tj. Bog. Sotona dok je bio na nebu i dok se zvao Lucifer želio je da bude Bog i da se njemu klanjaju, obožavaju i da ga slave. Na ovoj zemlji upravo to radi preko ljudi, naročito preko onih koji se hvale da su moralni, pobožni… Jevreji za vrijeme Kristova života na ovoj zemlji su očiti primjer toga. Oni koji su bili Božji narod i kojima je dano Deset Božjih zapovijedi da prenesu cijelom čovječanstvu, toliko su se trudili da drže Zakon Božji, toliko su se trudili da budu moralni da bi ih ljudi slavili i obožavali, da su samog Božjeg Sina Isusa Krista razapeli. Oni su željeli da budu slavljeni, obožavani, oni su željeli ono što je Bogu jedino pripadalo, zato su samog Boga u ljudskom tijelu razapeli.

Zaključili smo dakle da je Zakon Božji ustvari utjelovljeni Isus Krist. Nama znači ne preostaje da se trudimo biti Bog (držati Zakon), već da svoj pogled usmjerimo prema Kristu. Da svakog dana provodimo vrijeme s Njim, razmišljajući o Njemu i Njegovom divnom životu. Dok naš pogled ostaje na Njemu, On ustvari živi u našem srcu u našem tijelu. Dok Ga gledamo od Betlehema do Golgote u nama se rađa život, život koji je u savršenom skladu sa Zakonom Božjim. Život koji se vidio na Kristu, otkrivat će se na nama. Ljubav koja se otkrila na Kristu prema ljudima otkrit će se spontano i u nama. Vjera koju je Krist pokazao, odnosno djela koja je On tom vjerom činio otkrit će se i u nama. Vi sigurno pomišljate: „Ovo je nemoguće!“ Ne nije nemoguće, pogledajte u Bibliju, u knjigu Djela apostolska, pa ćete vidjeti da li se taj život, ta ljubav, ta vjera, ta djela koja su se otkrivala u Kristu, otkrivala u Petru, Ivanu, Pavlu i ostalim učenicima nakon Kristova uznesenja? Čitat ćete kako su podizali dugogodišnje invalide od rođenja, podizali mrtve. Čak su ljudi donosili svoje bolesne, i stavljali ih na sjenu apostola, kad je apostol prolazio pokraj njih, jer su znali da će tada oni ozdraviti. Apostoli nisu bili moralisti, da su željeli da oni budu hvaljeni i slavljeni, već su ljudima govorili o Kristu i da su ta djela učinjena Kristovom silom i rukom, a ne njihovom.

Oni nisu bili usmjereni na svoje ponašanje, već je njihov pogled bio usmjeren na Krista, a tada je i njihov život spontano bio moralan.

U pogledu se krije život ili smrt. Ako zadržiš pogled na Kristu i trudiš se svim silama da ostane zauvijek na Njemu, u tebi će se otkrivati isti život kojim je Krist živio tj. isti zakon Božji koji je on propovijedao i živio vidjet će se i u tebi. Ako svoj pogled usmjeriš prema sebi, prema grijehu i problemu tada se u tebi krije smrt koja će se ubrzo u tvojim djelima i pokazati.

Starac

Prije dosta godina čitao sam o jednom događaju što se dogodilo na večerima poezije. Po sjećanju ću vam opisati ovaj zanimljivi događaj što se tog večera u kazalištu dogodio. Glumac koji je bio zadužen da recitira poznate pjesme proslavljenih pisaca, u jednom trenutku se obratio gledalištu, da oni izraze svoju želju tj. pjesmu koju žele da čuju. Ljudi su bili oduševljeni, jer on je to zaista lijepo i profesionalno odradio. U jednom trenutku je podigao svoju ruku jedan sjedi, stariji čovjek malenoga rasta i zamolio je ovog glumca da izrecitira njegov najomiljeniji psalam iz Biblije – 23.Psalam. Glumac je pristao, ali pod jednim uvjetom: „Izrecitirat ću ovaj psalam, jedino ako ćete ga i vi poslije mene izrecitirati.“ Djedica je pristao. Glumac je uzeo Bibliju i pronašao taj psalam, psalam koji se zove Gospod je pastir moj i počeo da recitira:

„Gospod je pastir moj, ništa mi neće nedostajati.Na zelenoj paši pase me, vodi me na tihu vodu.

Dušu moju oporavlja, vodi me stazama pravednimimena radi svojega.

Da pođem i dolinom sjena smrtnoga,neću se bojati zla, jer si ti sa mnom,

štap tvoj i palica tvoja tješi me.Postavio si preda mnom trpezuna vidiku neprijateljima mojim.Namazao si uljem glavu moju,

i čaša je moja prepuna.Da! Dobrota i milost tvoja

pratit će me u sve dane života moga,i ja ću nastavati u domu Gospodnjem zadugo.“

Kazalište je bilo presretno i veliki aplauz je dalo ovom glumcu, jer je zaista lijepo, precizno i točno izrecitirao ovaj lijepi psalam. Njegov naglasak je bio zaista besprijekoran, a također i sve ostalo što kritičari ocjenjuju u takvim prilikama. Tada se na pozornicu polako uspinje iz gledališta ovaj starčić koji ni svojom pojavom niti izgledom nije ni približno izgledao kao ovaj profesionalac koji je bio zaista vrhunski stručnjak u svom poslu. Kad je došao na pozornicu okrenuo se prema gledalištu, a veliki mir i tišina je zavladala dvoranom. Da je bilo i jedne muhe u dvorani, sigurno bi se čula. Njemu nije bila potrebna Biblija da iz nje čita, već sa srcem punim ljubavi izgovarao je ove riječi. Te riječi kad je izgovarao kao da su bile žive, kao da ste ih mogli opipati. Iz njegovih sjajnih očiju koje su se na trenutak ispunjavale suzama koje nisu kapale iz njegovog oka, kao da se vidio lik Onoga pred kim je

tog trenutka stajao i govorio. O, kakav je to prizor bio! Sav sam se ovog trenutka naježio i kao da se nalazim u toj dvorani i slušam ovog čovjeka jednostavnog izgleda. Kad je završio, nitko nije ni pisnuo, a još veći muk je bio, mnogo veći nego na početku kad je otpočinjao da izgovara ovu pjesmu. Ljudi kao da su vidjeli i doživjeli ovog Pastira, i kao da su bili u snu. Kad je prvi aplauz došao, on kao da je probudio ovo silno mnoštvo ljudi koji su bili kao očarani. Kad su postali svjesni da se nalaze u kazalištu i da pred njima stoji čovjek kroz kojeg su doživjeli par minuta blaženstva, kojeg će se cijeli život sjećati, počeli su tako pljeskati da se sva dvorana tresla. Glumac je prišao ovom starcu, pružio mu ruku i rekao: „Meni je poznat ovaj psalam o Dobrom Pastiru, ali vi, vi poznajete ovog Dobrog Pastira.“

Ovaj događaj me je ovog jutra prisjetio, kad sam bio u molitvi, da li ja, da li vi, da li mi čitajući Bibliju samo čitamo kao svaku drugu knjigu ili ustvari upoznajemo živoga, predivnoga, a za nas još nevidljivoga Boga? Da li kad drugima govorimo Riječi Života (iz Biblije) ljudi dožive kao žive riječi, ili kao mrtvo slovo na papiru. Kad je Riječ Božja uzela ljudsko tijelo i postala čovjek nazvana je Isus Krist. Kad je On izgovarao Riječi života, poslije tog dana ljudi nisu ostajali isti. Ili su dozvoljavali da ih ta riječ koja ih je zaista dirnula promijeni, ili su se njoj usprotivi i postali mnogo gori nego što su do tada bili.

Tog večera, večera poezije se upravo to dogodilo. Ljudi su postali svjesni Božje prisutnosti, prisutnosti Onoga koji je stalno pored njih, a kojega oni uopće nisu primjećivali. Mnogi se nisu opirali toj veličanstvenoj ljubavi i milosti i bili su još više privučeni Njemu, ali nažalost još veći broj iako je sve to doživio, našao je neki razlog kako bi odgodio zbližavanje s Onim koji je život svoj dao za njega kako bi svu vječnost živio. Odupirao se toj ljubavi riječima: „Sutra ću se upoznati s tobom, jer danas imam još neke važne stvari za obaviti“. Za veliku većinu taj „sutra“ nikad više nije došao, a ovi trenuci iz kazališta su sve više blijedili u njihovim srcima, dok se sasvim nisu ugasili.

O, Bože pomozi nam da te upoznamo u tvojoj Riječi, kako bi se ti kroz nas proslavio, kako bi kroz nas mnoge privukao k sebi, hrabreći ih i tješeći, kako bi ih iscijelio od njihovih bolesti i prenio iz smrti u život. Da bi živjeli i govorili kao i ovaj starac

O, kako smo mi ljudi bezumni,

da ne kažem ludi

O, kako smo mi ljudi bezumni, da ne kažem ludi! Bog nam kaže: „Tko ima Sina Božjega ima život vječni…“ (1.Ivanova 5,12.13), a mi ljudi stalno se trudimo da na neki način zaslužimo život vječni (moraš biti dobar, pošten, moralan, čestit,…) To je isto kao da čovjek koji se nalazi u sobi, se trudi da uđe u tu istu sobu. O, kako smo bezumni mi ljudi! Bog kaže da „imaš Sina Božjega“. Što to znači? Imati supruga ili suprugu znači imati zajednicu s tom osobom, provoditi vrijeme svakog dana s njom. Tako je to i u duhovnom pogledu. Imati suprugu ne znači kupovati joj darove, kako bi joj nadoknadio svoj izostanak iz kuće, tako isto truditi se biti dobar, pošten, …. neće nadoknaditi tj. kupiti Boga da nam da život vječni.

Farizeji, a također i ostali ljudi dolazili su Isusu sa pitanjem: „Učitelju blagi! Kakovo ću dobro da učinim da imam život vječni? (Matija 19,16.) Kad čujemo Kristov odgovor u sljedećim stihovima izgleda kao da je kontradiktorno riječima „Tko ima Sina Božjega ima život vječni“. U odgovoru Kristovom na prvi pogled izgleda da Krist kaže čovjeku da drži svih deset Božjih zapovijedi i da će imati život vječni, ali nije tako. Krist nije želio ovog čovjeka otvoreno i direktno ukoriti zbog legalizma (čovjek se trudi da drži deset zapovijedi kako bi dobio život vječni), već ga na divan, mudar i suosjećajan način želi povesti od onoga što je njemu poznato (a to su deset zapovijedi) prema nepoznatom, a to je sam Bog za koga je on mislio da mu služi i da ga poznaje. Kad mu je pokazao da je njegovo veliko bogatstvo njegov bog i da njemu služi, a ne Bogu kojega je usnama priznavao, tada ga je pozvao da ako želi da ima život vječni, da proda sve što ima i pokloni siromasima, pa da pođe s Njim kako bi provodio vrijeme s Kristom. Dok bi tako provodio vrijeme s njim, u njemu bi se otkrivao isti život koji bi svakog dana gledao. On bi bio kao ogledalce koje bi išlo za suncem (Kristom), i u njemu bi se jednostavno odražavao isti Kristov život koji gleda. Kakav je to život bio. Život koji nije nikad ubio, nikad lagao, koji nikad nije učinio preljubu. Život koji je svetkovao sedmi dan subotu; koji nikad nije uzimao uzalud ime Božje.

U našoj pokvarenoj prirodi je da želimo potkupiti nekoga kako bi dobili ono što nam treba. Veliki dio muževa se ne trudi da bude sa svojom jedinom suprugom koju je na početku tako volio, s kojom je provodio mnogo vremena, jer njegov pogled, njegovo srce je odavno otišlo od nje i usmjereno je na neke druge ljepše polovice. Kako bi mogao živjet dvostrukim životom tj. da ga ovaj svijet gleda kao uzornog građanina (a to mu je jako bitno, jer bi u protivnom mogao izgubiti posao ako se dozna da živi nemoralnim životom), on svojoj ženi kupuje razno razne poklone, čini joj mnoge ustupke kako bi je podmitio da ostane u braku koji je odavno umro i koji postoji samo na papiru.

To isto mi činimo Bogu koji sve vidi i sve zna. O, kako smo strašno odvratni! Umjesto da provodimo vrijeme s Njim, upoznavajući ga u Bibliji, da svoj pogled usmjeravamo ka Njemu, mi svoj pogled usmjeravamo na nešto ili na nekog drugog i tako činimo preljubu,

duhovnu preljubu. Mi nemamo vremena kako znamo reći, da se s Njim družimo u Bibliji, jer moramo raditi, moramo studirati, moramo čuvati djecu, … O, majstori smo u izmišljanju razloga kako bi opravdali svoje bježanje od Njega! Kako bi nadoknadili to naše odsustvo, mi se trudimo da budemo dobri, da budemo pošteni, čestiti, moralni itd. kako bi podmitili Boga i imali život vječni. O, što smo odvratni! Da li osjećate našu ljudsku pokvarenost? Istinite su riječi iz Biblije kad kaže: „Srce ljudsko je zlo i opako, tko će ga poznati!?“

Vjerski fanatici

Kao i svako jutro tako i ovo jutro sam kleknuo i počeo se moliti. Ubrzo sam shvatio da izgovaram riječi, onako napamet kao neku dobro naučenu pjesmicu u kojoj se spominje Bog. Joj zgadio sam se sam sebi koliko sam odvratan, koliki sam pokvarenjak i nezahvalnik. U meni ni trunke žara za Bogom, a dolazim pred Boga onako u navici. O, jesam bezobraznik nad bezobraznicima! Tada mi je u toj molitvi dok se kajem došla misao tj. došla su mi neka pitanja.

Jutros razmišljam o više pitanja koja su se u meni danas rodila. Da li čovjeku Biblija može donijeti prokletstvo ili zlo? Da li čovjeku molitva može biti na prokletstvo ili zlo? Da li zakon Božji može čovjeku donijeti prokletstvo ili zlo? Odgovor je vrlo jednostavan – može.

Kad čovjek pristupa molitvi bez osjećaja bespomoćnosti, bez žarke potrebe za Bogom, tada prima prokletstvo od đavola. Ta potreba je točka gdje se bespomoćan čovjek susreće s Bogom tj. Bog s čovjekom. Ako se čovjek ne sretne s Bogom, mora se sresti s onim drugim koji stalno vreba čovjeka iz prikrajka kako bi ga zaskočio i zlo mu nanio.

Kad čovjek pristupa Bibliji bez osjećaja bespomoćnosti, bez žarke potrebe da se sretne s Bogom i upozna Ga, tada se sreće sa lukavim đavolom koji ga zaludi svojim mislima. Tada odlazi u svoju svakodnevicu da maltretira ljude oko sebe, počevši od svoje obitelji, prijatelja itd. Vjerujući da je upravu čak je spreman da napravi veliko zlo svojim bližnjima i sebi. U povijesti su poznati bezbrojni slučajevi počinjenog zla od strane vjerskih fanatika. Čak i kad se sjetimo i strašnih križarskih ratova u srednjem vijeku u ime Boga, gdje su milioni, i milioni ljudi izgubili živote, samo zato što se nekoj velikoj grupaciji ljudi nije svidjelo što se neko drugačije moli Bogu od njih, ili zbog nekih drugih nerazumnih razloga.

Na kraju i zakon Božji također čovjeku može donijeti silno prokletstvo i zlo. Ako se čovjek trudi da drži deset Božjih zapovijedi, on je usredsređen na sebe samog i svakog onog koji nije po njegovim mjerilima on gleda kao neprijatelja i prepreku koju treba ukloniti. Evo jednog najpoznatijeg primjera u povijesti ljudskog roda. Ljudi koji su bili načitani i najobrazovaniji u Božjem narodu, učili su narod da moraju držati deset Božjih zapovijedi. Toliko su bili usmjereni na svoje ponašanje, da su dodavali još stotine propisa na svaku zapovijed kako bi što „točnije“ držali zakon Božji. Tada dolazi među njih i sam Onaj koji je Mojsiju na Sinaju dao Zakon Božji, da skine s njih taj teret koji su ti svećenici, književnici, farizeji … stavili. Međutim, dok ta nepotrebna pravila proglašava bezvrijednim, oni Njega koji je sam Zakonodavac proglašavaju prekršiteljem tog istog Zakona. Više puta su ga pokušali ubiti, ali nažalost na kraju su ga uspjeli na križ razapeti. O, kako je sve to strašno! Nisu samo Židovi to uradili, već i mi. Nažalost mi to još i dan danas nastavljamo raditi, i ništa se nismo naučili iz svega toga.

Zakon Božji bez Krista je strašno oruđe u rukama zlog, kao što je i sama Biblija, a također i molitva. Zakon Božji dok ga promatramo, treba u čovjeku da rodi osjećaj bespomoćnosti. Dok čovjek gleda Zakon, on u njemu vidi besprijekoran i čist karakter Božji. U njemu treba da vidi samog Krista koji je na živ način otkrio karakter Božji. Dok ga tako promatra u čovjekovom srcu se rađa bespomoćnost da živi u savršenom skladu s deset Božjih zapovijedi kako je to otkriveno u Kristovom životu od 33,5 godine. Tada on u svojoj bespomoćnosti i žarkoj potrebi vapi za Kristom, a Krist ga u svoje toplo naručje prihvaća govoreći: „Ne boj se milo dijete moje. Ja sam zato i došao na ovu zemlju. Nisam došao da me odmah razapnu, već i da živim kao čovjek u stalnoj ovisnosti o Ocu nebeskom kako bi On živeći u meni tvorio sva ova divna dijela koja su zapisana u Bibliji. Taj divni život ovisnosti, bespomoćnosti i žarke potrebe koji je rezultirao savršenim držanjem zakona Božjega, poklanjam tebi, kao vizu za Nebo. Cilj mi je da već danas cijeli svemir vidi u tebi moj divni život koji sam živio na zemlji, a kojim se ustvari živi i na Nebu, jer to je život ljubavi, iskrenosti,čistoće i poštenje.

Zato se ne trudi držati moje zapovijedi, već se trudi da provodiš vrijeme sa mnom. Da svakog dana u svojoj bespomoćnosti i žarkoj potrebi u molitvi tražiš mene, da otvarajući Bibliju u svojoj bespomoćnosti i potrebi nađeš mene kako bi me upoznao. Gledajući tako svakog dana mene tj. moj život od Betlehema do Golgote, u tebi će se otkrivati isti taj život i bit ćeš veliki blagoslov svojoj obitelji, prijateljima i društvu u kojem živiš. Bit ćeš vidjelo ovom tamnom svijetu koje će donositi silnu radost, zdravlje i sreću gdje god prođeš.

Bezrazložne brige

Dok su bezbrojni svjetovi Svemirau Njegovim veličanstvenim rukama,istog trenutka On pogledom zapaža,malog vrapca s njegovim potrebama.

Kad je tolika ljubav Njegova prema vrapcima,o, kolika je onda prema nama ljudima

kojima je svaka vlas na glavi prebrojana!Kada bismo samo ovo vjerovali

brzo bismo se svih briga oslobodili.Ako ni tu ne vidiš ljubav Njegovupogled svoj podigni na Golgotu.

Ona će te kao sunce obasjatii tvoje će srce ledeno otopiti.

Izmet

Kao uvod u ovaj tekst moram vas nešto pitati. Da li izmet može, koliko se god trudilo na sve načine, da miriše ljudima? Koliko se god trudilo i razvlačilo ono će sve više i više zaudarati. Koliko god mirisnih sprejeva i dezodoransa upotrijebimo da bi ga namirisali, ono će uvijek zaudarati jer je izmet i ništa drugo. Nažalost upravo to mi radimo.

Isus kaže čovjeku: „Zaista, zaista ti kažem, ako se ko nanovo ne rodi, ne može vidjeti carstva Božjega.“ Čovjek se pravi lud pa odgovara: „Kako se može čovjek roditi kad je star? E da li može po drugi put ući u utrobu matere svoje i roditi se.“ (Ivan 3,3.4) Zašto se čovjek voli praviti lud, čak i pred Bogom kad mu On tako ozbiljno govori „Zaista, zaista ti kažem“? Odgovor je vrlo jednostavan, zato što ne želi da krene ponovo od nule, jer misli da nije baš tako loš i pokvaren. Stoga se on želi radije još malo više potruditi da promijeni i ono malo još što vidi da ne valja kod njega. Zašto je čovjekovo ponovno rođenje ili ponovno stvaranje jako bitno?

Apostol Pavle koji je bio Židov, stalno se trudio da svojim sunarodnjacima skrene pažnju da oni nisu ništa bolji od Grka i ostalih neznabožaca. „Što dakle? Jesmo li bolji od njih? Nipošto! Jer gore dokazasmo da su i Židvoi i Grci svi pod grijehom. Kao što stoji napisano: 'Ni jednoga nema pravednoga; ni jednoga nema razumna, i ni jednoga koji traži Boga. Svi se ukloniše i zajedno nevaljali postaše; nema ga koji čini dobro, nema ni jednoga ciglog.“ (Rimljanima 3,9-12.)

Čovjeku je potrebno nanovorođenje ili ponovno stvaranje jer je kako vidimo zastranio od Boga i u njegovoj prirodi nije da traži nešto dobro, mirisno tj. Boga, već upravo suprotno. Da bi čovjek tražio ono što je dobro tj. Boga, on se mora nanovo roditi, odnosno mora se staviti u uslove u kojima će ga Bog moći ponovno stvarati. Kakvi su to uvjeti koji su potrebni kako bi čovjek mogao biti nanovo stvoren s jednom boljom prirodom, točnije Božanskom prirodom? U istom poglavlju gdje Krist govori one riječi na početku ovog teksta krije se i sam odgovor na ovo pitanje. „I kao što Mojsije podiže zmiju u pustinji, tako treba sin čovječji da se podigne; da ni jedan koji ga vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni (život novi, nanovo stvaranje). Jer Bogu tako omilje svijet da je i Sina svojega jedinorodonoga dao, da ni jedan koji ga vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni.“(Ivan 3,14-16.)

U Starom zavjetu smo čitali što se događalo s Mojsijem u to vrijeme kad je napravio bakrenu zmiju i visoko je podigao među Izraelcima koji su umirali od ujeda strašnih zmija otrovnica. Bog je preko Mojsija rekao narodu da svaki koji pogleda na bakrenu zmiju da će istog trenutka ozdraviti i živjeti. Mnogi nažalost u tu jednostavnost nisu povjerovali, već su

tražili neki „normalni“ lijek. Trudili su se da na neki svoj način ozdrave. Međutim, oni koji su samo pogledali ovu visoko podignutu bakrenu zmiju (koja je ustvari kako vidimo iz Isusovog izlaganja simbolizirala Njega samog koji će biti podignut na križu Golgote) odmah su ozdravili i oživjeli.

Ovaj učeni i školovani čovjek koji se na početku razgovora sa Kristom pravio pametan ipak je danonočno razmišljao o ovim riječima. Kad su Krista razapeli on se tada u potpunosti predao Bogu jer je vidio ispunjenje riječi koje mu je Krist te davne večeri rekao i sav svoj utjecaj i bogatstvo dao u službi Bogu tj. bolesnima i siromašnima, počevši od križa na Golgoti gdje je zajedno s učenicima skinuo Isusa s križa i položio Njegovo izmučeno tijelo u novi grob.

Došli smo do odgovora na ono pitanje kakvi su potrebni uvjeti da nas Bog može nanovo roditi, tj. nanovo stvoriti. Ne treba se truditi biti dobar, već treba se staviti u uvijete, tj. treba podići pogled prema Sinu da („tako treba sin čovječji da se podigne; da ni jedan koji ga vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni) razmišljamo o tom divnom životu, a naročito o smrti kojom je za nas ljude pobijedio zlo, smrt vječnu i poklonio nam svoj vječni život da bi mi živjeli zauvijek. Tada Duh Sveti u nama čini divnu preobrazbu i preobražava nas iz slave u slavu u Božju prirodu, Božje obličje. Dok tako svakog dana radimo, mi smo jednostavno i spontano željni da činimo dobro, ali to dobro što činimo svjesni smo da to činimo zahvaljujući Kristu jer On u nama živeći „čini da hoćemo i učinimo što je Njemu ugodno.“ Divan je naš Bog zaista!

Prevedite na biblijski jezik:

„Idemo proučavati Bibliju!“

Prije par tjedana sam bio u crkvi sa djecom i mladima i proučavao sam jednu ne samo zanimljivu temu, već i životnu važnu temu što mnogi odrasli pravilno ne razumiju. Želio sam da vidim kako će oni primiti ovu značajnu temu i da li će im biti jednostavna za primanje. Prisutne su bile dvije djevojčice od 4 i 7 godina otprilike, jedan dječak od 13 i jedan mladić od 21 godinu otprilike. Rekao sam: „Hajdemo proučavati Bibliju!“, a to sam također i napisao flomasterom na ploči. Pitao sam ih što oni pod tim podrazumijevaju. Oni su počeli da odgovaraju na načine kako su to čuli od odraslih, kao npr. „Mi proučavamo Bibliju da bi mogli znati što je Božja volja, kako bi je tvorili.! I sami znate što bi djeca mogla da odgovore, na to pitanje, jer to stalno odrasli ponavljaju, a oni kao male papige samo ponove, a još manje nego odrasli razumiju što to znači.

Zatim sam rekao: „Zamislimo da smo nas petero, petero naučnika koji promatramo ovu ružu na stolu. Što ćemo mi da radimo drugim riječima“? Najmanja curica je rekla da istražujemo i bila je jako blizu odgovoru. Tada sam rekao: „Mi drugim riječima gledajući njezin lijepi cvijet, zatim pipajući njen trn, mirisajući njen čarobni miris, upoznajemo se sa tom ružom. Znači umjesto riječi PROUČAVATI možemo staviti riječi UPOZNATI“. Tada sam na ploči prekrižio riječ proučavati i napisao upoznati.

Tada sam pitao: „Što ćemo staviti umjesto riječi Biblija?“ To je pitanje bilo lakše i odmah su rekli u glas: „Riječ Božja!“. A tko je Riječ Božja. Ovaj najstariji je odmah rekao da je Riječ Božja Isus Krist i počeo čitati iz Ivanovog Evanđelja 1. poglavlja riječi koje to potvrđuju. Ja bih volio navesti mnogo manje poznatije stihove koje to također potvrđuju. U Otkrivenju 19,11-16: „I vidjeh nebo otvoreno i gle, konj bijel, i koji sjeđaše na njemu zove se vjeran i istinit, i sudi po pravdi i vojuje. A oči su mu kao plamen ognjeni, i na glavi njegovoj krune mnoge i imaše ime napisano kojega nitko ne zna do on sam. I bješe obučen u haljinu crvenu od krvi i ime se njegovo zove RIJEČ BOŽJA. I vojske nebeske iđahu za njim na konjima bijelim, obučena u svilu bijelu i čistu. I iz usta njegovih iziđe mač oštar, da njime pobije neznabošce i on će ih pasti s palicom željeznom i on gazi kacu vina srdnje i gnjeva Boga Svedržitelja. I ima na haljini i na stegnu svome ime napisano: Car nad carevima i Gospodar nad gospodarima.“

Tako sam prekrižio riječ Biblija i napisao Isus Krist. Tada sam im rekao da ponovo pročitaju ovu izjavu, ali sa ovim izmjenama. Pročitali su: Hajdemo upoznati Isusa Krista! Bili su oduševljeni, a ovaj dečkić (13) nije mogao pa je kliknuo od radosti: „Kako si to super napisao!“ U njegovim očima se vidjela ta radost koja mu je bila tog trenutka otkrivena.

Mi ljudi smo čestom uporabom riječi PROUČAVATI izgubili ono njeno prvobitno značenje, tako da je ono izblijedilo. Zbog toga mi Bibliju doživljavamo kao knjigu, kao slovo na papiru, a ne kao Boga živoga. Ako sa poštovanjem i poniznosti, u svojoj bespomoćnosti i žarkoj potrebi, ne pristupamo Bibliji – Isusu Kristu, tada ne možemo dobiti blagoslov jer nismo ni tražili da se sretnemo s Bogom, a još manje da Ga upoznamo. Bog se otkriva onima koji ga traže, koji ga poštuju, a ne onima koji dolaze prema Njemu kao prema sebi ravnom čovjeku, tj. dolaze pred Bibliju kao pred svaku drugu knjigu. Kad čovjek čezne da upozna

Boga, on će ga upoznati, jer ta riječ pisana Duhom Svetim će u njemu postati Živa Riječ i u čovjeku će živjeti. Ona će živjeti – zapazimo. Pogledajmo Valdenžane taj stari narod koji je živio u Alpama i bio silno progonjen upravo zbog Riječi Božje – Isusa. U njima je živjela Riječ – živi Isus Krist. Prepisivali su Bibliju i u dijelovima je raznosili po selima i gradovima i s velikim poštovanjem dijelili nebesko blago ljudima. Kad su ih neprijatelji Riječi Božje zarobljavali i prijetili im smrču ako ne odbace Riječ Božju, oni su radije umirali, nego da su odbacivali Krista.

Zato što živimo ovako kako živimo i što ne izazivamo mržnju neprijatelja Božjega kao što su to ovi ljudi Valdenžani, mogu s velikim pouzdanjem reći da iako mi poznajemo teoriju istine, mi ustvari ne poznajemo živoga Boga, živu Istinu – Isusa Krista.

Želio bih na kraju da vas nešto pitam. Što je život vječni? Prije nego što odgovorim na ovo pitanje, složit ćete se da je to jako, jako važno pitanje, a jedino važnije od toga je, kako doći do vječnog života. Sam Isus Krist je rekao odgovor na ovo pitanje u Ivanu 17,3: „A ovo je život vječni da UPOZNAJU TEBE (OČE) JEDINOGA ISTINOGA BOGA I KOGA SI POSLAO ISUSA KRISTA.“

O, kako je to samo jednostavno, a mi ljudi se trudimo da zaradimo život vječni, trudimo se da Bogu služimo, da budemo dobri, kao i Marta koja se trudila da služi Isusu, „a samo je ovo potrebno, ali je Marija dobro djelo izabrala“ (Luka 10,41.42.) Što je Marija uradila? Marija je sjedila kraj Isusovih nogu i slušala Njegove riječi i slagala ih u svoje srce kao najdragocjenije blago. Ona ga je upoznavala.

Što je bogati carinik Zahej radio? U Luki 19,1-10. Kaže: „I iskaše da vidi Isusa da ga UPOZNA.“ A kad ga je vidio i upoznao Isus mu kaže: „Danas dođe spasenje kući ovoj; jer je i ovo sin Abrahamov.“

Apostol Petar je mnogo poslije Isusovog uznesenja poručio svim kršćanima: „ Nego napredujte u blagodati i u POZNANJU Gospoda našega i Spasa Isusa Krista. Njemu slava i sad i u vječna vremena. Amen!

Hajdemo dragi moji upoznati Isusa Krista, i silna čuda će se dogoditi

Vjera

Čovjek:Odreci se svega i primi Krista

Jednom prije 14 godina otprilike čuo sam na jednom predavanju da je govornik spomenuo da je vjera kad se odrekneš svega i primiš Krista. Pitao sam jutros jednog dječaka od 13 godina što to znači da se čovjek treba odreći svega. Iznenadio sam ga tim pitanjem, i pokušao je da odgovori, ali nikako da odgovori, barem nešto. Vjerujem da bi i odrastao čovjek ostao bez teksta kad bi ga iznenadili s ovim pitanjem. Tada sam da bi došli do odgovora što to znači, počeo da pričam o Kristu. Krist se odrekao svoje vladalačke krune, svog prijestolja, svojih divnih dvorova. Čistoće i harmonije neba gdje su ga poštivali i slavili svi anđeli i ostala bezgrešna stvorenja. Došao je do čovjeka uzevši na sebe obličje sluge svoga čovjeka da bi ga primio u svoje naručje i spasio.

Isus Krist:Odrekao se svega i primio čovjeka.

Kako se može sebični čovjek odreći sebe, kad sebe jedino voli? Evo jednog suprotnog primjera od vjere, a to je nevjera, tj. odricanje od Krista. Poznavajući što je u čovjeku, a to u ovom slučaju znači u Petru, Isus mu kaže: „Danas neće zapjevati pijetao dok se tri puta ne odrečeš da me poznaješ.“ (Luka 22,34.) Petar koji je slušao ove riječi, uvrijedio se što mu Krist ne vjeruje i rekao da to nije istina i da će ako treba i u smrt za Njim otići. Već tada se Petar odrekao Krista, jer nije vjerovao Njegovim nepogrešivim riječima, već sebi. Razmišljajući o sebi kako je vjeran i dobar Božji sljedbenik, nesvjesno je skrenuo pogled sa Krista. Par sati poslije tog razgovora, Krista zarobljavaju i s Njim se ne ponašaju sa poštovanjem, već mu se izruguju, tuku i sramote. Ivan je pratio ovu sramnu povorku, sa velike udaljenosti, i kad su došli u dvorac od prvosvećenika Kajafe, sklonio se u jedan ćošak kako bi bio što bliže svom Spasitelju, a što dalje od ove mase razbojnika koja se je naslađivala time što može pljuvati po Onome čiji im je život bio stalan ukor. On nije glumio da je dio te mase, što se može primijetiti u odnosu na Petra. Petar je nažalost misleći da je dobar čovjek i vrijedan poštovanja, skrivao da je kršćanin i sjedio kraj vatre zajedno sa svim tim razbojnicima, glumeći da je kao i oni, iako mu je u dubini srca plakao za svojim Učiteljem.

O, koliko smo se puta i mi sami odrekli Krista kao i Petar, jer smo skrivali od društva, ili u školi, poslu, vojsci itd. da smo sljedbenici Kristovi! Koliko smo puta se odrekli Krista, jer smo vidjeli da ćemo radi toga biti ismijavani ili imati nekih poteškoća u životu.

„A kad oni naložiše oganj nasred dvora i sjeđahu zajedno i Petar sjeđaše među njima.“ Dok je tako Petar sjedio s njima prilazi ognju jedna sluškinja i vidjevši Petra prstom pred svima pokaže na njega govoreći: „I ovaj bješe s Njim.“

Zamislite da neko uslijed društva u kojem se nalazite upre prstom na vas s namjerom da vas ne samo osramote pred svima, već da vas žigose kao najvećeg razbojnika. O, velika snaga je tada čovjeku potrebna da prizna svoju vjeru, tj. da se odrekne svega, da se odrekne sebe. Da je Petar razmišljao o Božjoj riječi – o Isusu Kristu što mu je rekao, a ne da je on sam

postao centar svog razmišljanja, tada bi iako ne razumije to što mu Krist kaže, privukao se k Njemu vjerujući Njegovoj riječi i molio Ga da ga sačuvao od tog časa iskušenja koje dolazi na njega.

Treći puta mu prilazi također još jedan čovjek govoreći: „Zaista i ovaj bješe s Njim, jer je Galilejac. A Petar reče: „Čovječe! Ne znam što govoriš. I odmah dok on još govoraše zapjeva pijetao.“ Zapazimo što se sljedećeg trenutka dok se čuo pjev pijevca dogodilo: „I obazrevši se Gospod i pogleda na Petra, i Petar se opomenu riječi Gospodnje kako mu reče: 'Prije nego pijetao zapjeva odreći ćeš me se tri puta. I izišavši na polje plaka gorko, a ljudi koji držahu Isusa rugahu mu se i bijahu ga.“ (Luka 22,61-63.)

O, kakav je to samo trenutak bio! Dok je kreštavi pjev pijetla bio još u zraku Petar se okrenu prema njegovom Gospodu, i vidi kako ga Isus nježno gleda bez i trunke osuđivanja, a sa mnogo ljubavi koja je slomila njegovo srce. Plakao je gorko Petar, a taj topli pogled koji nikad nije više zaboravio, učinio je da se odrekao sebe i primio Krista u svoje srce što je pokazao dalje u životu.

Petar:Odrekao se Krista, a ne sebe.

Nekad je potrebno da vidimo suprotan primjer nečega kako bi mogli odgonetnuti neku misao. Suprotno od vjere (odreci se svega i primi Krista) je nevjera (odreci se Krista, a ne sebe). U ovom primjeru smo uočili da je čovjeku koji je sebičan, nemoguće se odreći svega tj. sebe, jer sebe jedino voli. Čovjek je sebičan i egocentričan po prirodi, on voli najviše da priča o sebi i svojim djelima, o sebi i svojim problemima. Ali kad čovjek podigne Božjom pomoći pogled prema Kristu i počne da razmišlja o Njegovom divnom životu odricanja i svega što se odrekao kako bi do nas ljudi došao i spasio nas, tada u njegovom srcu se događa velika promjena. Dok tako razmišlja o Njemu i Njegovom životu opisanom u Bibliji, njemu nije problem odreći se svega i da primi Krista, njemu nije problem da pred cijelim svijetom ako treba i u najnepovoljnijim uvjetima kaže i pokaže da je na Kristovoj strani, tj. strani dobra. Zašto mu nije problem? Zato što Onaj o kojem razmišlja upravo živi tada u njemu svojim divnim životom kojim je živio na ovoj zemlji prije 2000 godina.

Zato ovu definiciju vjere: Odreci se svega i primi Krista, možemo i ovako napisati: Pogledaj u Krista i primit ćeš ga u svoje srce. U Kristu je vrlo jednostavno odreći se svega (sebe), dok je bez Njega stvarno nemoguć

Živi Život, govori Istinu

idi uskim Putem

Nešto razmišljam ovih dana i moram priznati da me gnjev uhvatio i odlučio sam nešto o tome napisati. Kad slušam današnje propovijedi i izlaganja današnjih učenih teologa moram priznati da mi ide na povraćanje. Sve se radi u rukavicama, kako se ne bi zamjerilo ovom čovjeku ili onom čovjeku, onoj grupi "poštovanih" ljudi i sl. Kada čitam u Djelima apostolskim kako je jedan običan, neškolovani da ne kažem nepismeni ribar po imenu Petar govorio, tada ostanem ne bez teksta, nego bez daha. Dok čitam moje srce počinje da kuca tako žustro kao da gledam neki akcioni film na tv. Čovjek ne ostane ravnodušan poslije toga. A da je živ sada ovo bi nam rekao: »Ali će doći dan Gospodinov kao lupež noću u koji će nebesa s hukom proći, a stihije će se od vatre raspasti, a zemlja i djela što su na njoj izgorjet će. Kad će se dakle sve ovo raskopati kakovim treba vama biti u svetom življenju i pobožnosti. Čekajući i želeći da bude skorije dolazak dana Božjeg kojega će se radi nebesa spaliti i raskopati i stihije od vatre rastopiti?» (2.Petrova 3,10-12.)

Sad si misli što ćeš učiniti. Tako govori pravi govornik, ali taj govornik je tada na sebe navukao takav bijes od "poštovanih" ljudi da su ga gonili kao zvijer.

O, kako je lijepo gledati kad neko cijelog sebe daje u poslu koji radi! Takav čovjek ne radi za novce (u prvom redu) već zato što želi da to bude urađeno onako kako je najbolje. Čim neko radi samo radi novaca, on ulaže samo onoliko vremena snage i volje koliko je neophodno da zaradi taj novac. Kad neko radi samo za novac, on radi samo ono što njegov šef kaže i ne pomišlja da mu se suprotstavi kad vidi da griješi, jer se boji za svoj posao da ga ne izgubi.

U svakom poslu se ovo može vidjeti, a naročito kad govorimo o teolozima, ljudima koji su dužni pred Bogom da govore samo istinu bez obzira da li pred njim stoji čoban, biskup, predsjednik, car i sl. Ako srce njegovo nije u toj riječi što izgovara, ako u toj riječi nije njegov život, tada je on samo onaj najamnik iz Kristove priče, koji se ne bori za svoje stado, već kad vidi vuka da ide on bježi, a ovce koje su bespomoćne postanu lak plijen gladnog vuka ili vukova.

Prije 12 godina kad sam kao običan čovjek s prstom okrenutim prema gore, bez igdje ičeg krenuo s Biblijom u jakni da govorim o divnom proročanstvu iz Biblije da Krist uskoro dolazi, jako zanimljive stvari su se događale. Jednom prilikom u jednoj stranoj zemlji, jedan teolog je ustao i rekao da ono što govorim nije istina, i da on govori ljudima sasvim drugačije o toj temi. Tog danas sam ga pitao: „Da li si spreman umrijeti za ovo što propovijedaš? Brzo bez razmišljanja je odgovorio: „Ja sam spreman samo za Krista umrijeti.“ „Ali“, rekao sam, „ljudi koji su bili od Boga poslani da govore ljudima, svoje živote su polagali zbog te riječi. Riječ Božja je ustvari sam Isus Krist.“ Ne sjećam se više što se dalje odigravalo, ali moram priznati da me je jako dirnulo.

Kad promatram ne samo teologe, već i nas obične vjernike koji smo dio neke grupe ili možda neke organizirane crkve, kako prvo gledamo i razmišljamo što ćemo reći i da li ono što ćemo reći će se svidjeti onim utjecajnim ljudima oko nas. Bojimo se da ne stršimo od okoline.

Malo pomalo, mi postajemo samo nečija sjena i gubimo onu dragocjenu individualnost, a Bogom dane darove koje smo dobili možda upravo za tu priliku, se potiskuju u nama dok sasvim ne iščeznu. Ne bojimo se da ćemo biti buntovnici ako govorimo suprotno od većine ljudi. Ako to što govoriš, prate tvoje misli i život, ako je sve to opakovano u silnoj ljubavi prema Bogu i ljudima, čega onda da se bojiš. Gledaj Krista i vidjet ćeš da je On bio uvijek poseban i drugačiji od svoje okoline, a opet je bio pun ljubavi, nježnosti i taktičnosti i prema učenim rabinima i grubim seljacima. Često je iznosio dobre poznate istine, ali te istine su bile nekako opet nove jer su sjale novim sjajem koji se do tada nije vidjelo ni spoznalo. Na prvi pogled njima su bile sasvim nove, ali ako su dopustili da razmišljaju o njima vidjeli su da one ustvari pročišćuju tu istinu koja je do tada bila premazana i našminkana raznim ljudskim puderima i šminkama.

Zar misliš da ako imaš Krista u svom srcu, tj. život koji je On živio na ovoj zemlji, da ćeš u ovom svijetu biti po šablonima ovog svijeta, po šablonima koji vladaju recimo i u tvojoj crkvi. Ako se to događa znači da nemaš Krista u svom srcu. Gledaj Krista i u tebi će se vidjeti poseban i drugačiji život od tvoje okoline. U tebi će se vidjeti život pun ljubavi, nježnosti i taktičnosti i prema učenim teolozima i grubim seljacima i ostalim pametnjacima. Iz tebe će izlaziti čista istina jer u tebi živi sam Izvor istine, i ljudima će ta divna i nekako poznata istina zasjati posebnim sjajem, nebeskim sjajem. Zasjat će tako silno, jer će biti čista bez ijednog ljudskog dodatka. Iako će te proglasiti buntovnikom i donositelja nemira i razjedinjenosti, ti ćeš težiti da svi ljudi budu jedinstveni i u harmoniji u toj divnoj čistoj istini.

Prijatelju moj, živi Život, govori Istinu i idi uskim Putem. Uski put je tako uzak, da samo jedan može prolaziti njime, a Onaj drugi ne da pored njega ide, već da u njegovom srcu boravi i živi

Kako doći na Nebo!

Kroz povijest promatram kako se u čovjekovom srcu nalazi velika čežnja da ide na Nebo. Još su stari Babilonjani nakon sveopćeg potopa gradili Babilonsku kulu kako bi se popeli iznad oblaka. Danas kad čitamo taj izvještaj u Bibliji (1.Mojsijeva 11.poglavlje) u našim glavama to izgleda kao da su oni gradili neku običnu kulu, međutim, nije to baš bilo tako. Oni su živjeli nešto poslije sveopćeg potopa i željeli su da se s tom kulom osiguraju od novog potopa točnije da dođu iznad oblaka. Kad čitamo da je potop pokrio najviše planinske vrhove na svijetu, tada nam veličina te kule zaista postoje stvarnija. Najviši vrh na svijetu je preko 8000 metara i sada možemo i zamisliti kakva je ta kula izgledala. To je bilo nešto veličanstveno! Oni bi to do kraja i učinili da se Bog nije umješao: „I reče Gospod: 'Gle, narod jedan i jedan jezik u svijetu, i to počeše raditi, i neće mi smetati ništa da ne urade što su naumili. Hajde da siđemo da im pometemo jezik, da ne razumiju jedan drugoga što govore.'“ (1.Mojsijeva 11,6.7)

Današnja znanost (barem ona zvanična) gleda na svijet u prošlosti kao da je živio u nekom primitivizmu, jer ono sebe smatra da je danas na najvišem stupnju razvoja. To je jako ohol i ponosan stav. Oni govore da se čovjek kroz povijest razvijao i postao svakog dana sve savršeniji i savršeniji, a ustvari je sasvim suprotno. Nisu ljudi prije živjeli u pećinama, niti su postali od majmuna. Čovjek je stvoren po Božjem obličju savršen, lijep, mudar sa 100% korištenjem mozga. Međutim, kad se odvojio do Boga, on je počeo sve više da propada, kako moralno, tako intelektualno, fizički, a također mu se i životni vijek smanjivao. Danas mi ljudi živimo ustvari na najnižem stupnju našeg razvoja.

Zamislite sada te ljude koji grade Babilonsku kulu, zamislite tu kulu koja ide u visinu preko 8000 metara. Danas ako naprave neboder od 100 metara visine, čude se takvom pothvatu, a što je to u odnosu na 8000 metara. Smiješno moramo priznati.

Zatim čitamo u Bibliji kako su ne samo nevjernici, već i vjernici bili prevareni da na neki svoj način dođu na Nebo. Kad je Krist živio na zemlju među svojim narodom, često mu je dolazio neko sa pitanjem: „Što ću da radim, da dobijem život vječni tj. da dođem na Nebo?

Danas također mnoge religije, pa čak i neke kršćanske crkve promoviraju da se misama (koje se skupo plaćaju) za dušu pokojnika može učiniti da čovjek iz čistilišta pređe u raj tj. na Nebo.

Najnovije je sada da i raketom mogu ići na Nebo, a to mogu navodno opet oni koji imaju puno novaca. Sirotinja po mudrosti ovog svijeta mora kako raditi, tako i umrijeti od mukotrpnog rada kako bi bogataš skupivši dovoljno novaca mogao otići na Nebo, na ovaj ili na onaj način. Isus je rekao da je novac bog ovog svijeta i to je velika istina. Novac danas financira također i te znanstvene projekte i na taj način ljude drži u velikim lažima kako bi s njima lakoćom manipulirali.

Ali što je onda istina u vezi ove teme. Kako mnoge druge teško shvatljive stvari postanu jednostavne kad se promatra iz Kristove perspektive tako je i sa ovim vrlo teškim

pitanjem: Kako doći na Nebo?. MI LJUDI NE TREBAMO SE TRUDITI NI MALO DA DOĐEMO NA NEBO, ZATO JER SE NEBO SPUSTILO K NAMA.

Isus Krist je došao na ovu zemlju utjelovivši se kao čovjek, kako bi nam pokazao Nebo, tj. da bi nam pokazao kako se živi na Nebu. O, kako je to divan život! Dok gledaš samo jedan takav život, možeš li prijatelju moj zamisliti da tim životom koji se vidio na Kristu, žive svi stanovnici tvoje države. A sada zamisli da tim životom žive svi stanovnici ove naše planete. Zamisli potom da tim životom žive sva stvorenja na Nebu gdje je toliko svjetova, gdje je jedna Planeta Zemlja samo jedna kap u cijelom beskrajnom oceanu. Zamisli živjeti među stvorenjima u kojima nema lukavstva i prevare, gdje nema nikakvog straha i mržnje, bolesti i plaća gdje se svi vole, poštuju i iskreno ophode jedni s drugima.

Taj divni život je živio naš Spasitelj ovdje na Zemlji. Taj divni život ljubavi, dobrote, milosti i pravednosti poklanja nama da ga već danas živimo iako smo još uvijek na Zemlji. Isus je jednom prilikom rekao ljudima da je carstvo nebesko unutra u njima. Kad ljudi prime Krista u svoje srce, ustvari primaju u srce Nebo, nebeske principe po kojima Nebo živi, a to je Zakon ljubavi i slobode o kojem apostol Jakov govori u drugom poglavlju svoje poslanice.

Ima jedna narodna poslovica koja kaže: „Daleko od pogleda, daleko je od srca!“ Vrlo zanimljiva poslovica ako se gleda iz ovog ugla. Dok čovjek gleda (razmišlja) o Kristu i Njegovom divnom životu koji je opisan u Bibliji, tada se Isus nalazi u njegovom srcu, a dok živi u njegovom srcu, da li On sjedi, leži, da li ljenčari u njemu? Ne! On živi i radi u njemu i Njegova divna dijela ljubavi, vjere, hrabrosti, praštanja, dobrote… se otkrivaju u tom čovjeku. Ništa manje od onog što je Sam živio prije 2000 godina. Takav čovjek već danas iako je fizički na Zemlji, živi na Nebu, jer Nebo (Krist) živi u njemu. „Jer je naše življenje na nebesima, otkuda i Spasitelja očekujemo Gospoda svojega Isusa Krista.“, kaže apostol Pavle. Ovdje je ključna riječ „življenje“. Apostol Petar je tu riječ koristio nakon opisa svršetka svijeta i svim strahotama što će se dogoditi, rekao je: „ Kad će se dakle ovo sve raskopati, kakovim treba vama biti u svetom življenju i pobožnosti.“ (2.Petrova 3,11). U nama koji živimo u ova vremena kad se sve raspada, kada su strašne turbulencije u prirodi, i među ljudima, treba se ogledati svet život (sveto življenje). Sveti život je pokazao sam Isus Krist ovdje na zemlji, i to je kako smo rekli život kojim se živi na Nebu. Ako nas ne krasi isti taj život ljubavi, vjere, mi ne možemo ući na Nebo jer Pismo kaže da ništa pogano i nečisto neće uči na Nebo.

Kao što smo rekli na početku ako se gleda kroz Krista vrlo je jednostavan odgovor na pitanje: „Kako doći na Nebo?“ „POGLEDAJTE U MENE i spasit ćete se svi krajevi zemaljski, jer sam ja Bog i nema drugog!“ Izaija 45,22.

Falsifikati Isusa 1

Jutros malo razmišljam o tome kako danas u kršćanskom svijetu postoji mnogo različitih Isusa. O, nikome ili o nečemu nije bilo urađeno više vrsta falsifikata, kao što se to uradilo sa Kristom.

Neki vjeruju u Isusa koji je dobar biznismen i trgovac, jer da bi se oprostili nekome njegovi grijesi treba dobro platiti, kao što su to u prošlosti radili preko oproštajnica. Drugi pak vjeruju u Isusa koji je bio siromašan čovjek koji nije imao gdje glave zakloniti, tako nije mario niti da se obogati kako bi ga ljudi poštivali i voljeli.

Neki vjeruju u Isusa koji blagosilja oružje, dok drugi vjeruju u Isusa koji svojoj djeci govori da ne nose oružje, jer tko se oružja hvata od njega će i poginuti.

Neki vjeruju u Isusa koji je maltretirao ljude i prisiljavao ih do same smrti da vjeruju na isti način na koji on vjeruje, dok pak drugi vjeruju u Isusa koji je bio nenapadljiv, suosjećajan i koji nikog prisiljavao da ga vjeruje tj. da ga primi u svoj dom, u svoje srce, već je svima podario slobodu da ga izaberu ili odbace za prijatelja.

Neki vjeruju u Isusa kao strogog gospodara kod kojeg ako nisi poslušan bit ćeš bačen u tamnicu. Dok pak drugi vjeruju u Isusa koji jedva čeka da mu se njegovo izgubljeno dijete vrati da ga prigrli i sve mu vrati što je izgubio svojim raspusnim životom.

Neki vjeruju u takvog Isusa koji krštava malu djecu koja ništa ne razumiju, dok drugi vjeruju u Isusa koji krštava odraslog čovjeka koji uviđa svoje grijehe i ima veliku potrebu za Njim.

Neki vjeruju u Isusa koji čovjeka odmah nakon smrti podiže k sebi, kako bi živio u blaženstvima Neba, dok drugi vjeruju da čovjek kad umre odlazi u zemlju iz koje je stvoren i čeka čas Kristovog ponovnog dolaska kada će ih podići u novim tjelesima iz grobova i odvesti sa sobom na Nebo.

Neki vjeruju u Isusa koji je Bog nereda i prljavštine, dok drugi vjeruju u Isusa koji je čak svoj narod vodeći kroz pustinju učio takvom redu i čistoći da su se okolni narodi tome čudili.

Neki vjeruju u Isusa koji je svetkovao prvi dan u tjednu nedjelju, a neki vjeruju u Isusa koji je svetkovao sedmi dan subotu.

Neki vjeruju u Isusa kojem govore na raznim jezicima koji ni sami ne razumiju i to svi zajedno u glas. Dok drugi vjeruju kao i apostol Pavle u Isusa kojem je dobro reći par razumljivih riječi (koji svi razumiju) nego tisuću riječi koje nitko, a čak ni Isus ne razumije.

Neki vjeruju u Isusa koji voli zakon Božji, dok drugi vjeruju u Isusa koji je vrlo slobodan kako bi rekli, koji se kurva, laže, krade, koji je jednom riječju anarhist.

Neki vjeruju u Isusa kod kojeg se moraju truditi svim silama kako bi došli na Nebo. Trude se da budu dobri, trude se da drže deset Božjih zapovijedi. Dok drugi vjeruju u Krista koji znajući da je čovjeku nemoguće tako grešan i prljav doći na Nebo, došao na ovu zemlju kao čovjek, i spustio Nebo njemu samom.

Neki vjeruju u Isusa koji traži od svoje djece da se moraju truditi kako bi živjeli istim životom kojim je On živio na zemlji prije 2000 godina. Dok drugi pak vjeruju u takvog Isusa koji ništa ne traži od svoje djece, niti da rade, niti da se muče, već da samo pogledaju na Njega, da razmišljaju o Njemu (Njegovom divnom životu koji je opisan u Bibliji) koji je živio umjesto njih tim divnim nebeskim životom ovdje na zemlji iako je bio okružen i napadan svim đavolskim silama, a On će poklanjajući svoga Duha Svetog svom djetetu omogućiti mu da ga Duh Sveti svakog dana preobražava u Njegovo obličje kako bi se taj isti život kojim je On sam živio i u njemu svakog dana otkrivao.

Znajući Isus da će se na kraju vremena, na kraju ovog grešnog svijeta, pojaviti mnogi kristi rekao je pred sam kraj svojeg života ovdje na zemlji: „Čuvajte se da vas ko ne prevari. Jer će mnogi doći u ime moje govoreći: 'Ja sam Krist', i mnoge će prevariti… jer će izići lažni kristi…“ (Matej 24,4.5.24.)

Kako se zaštiti tih silnih prevara i znati koji je pravi Krist, a koji nije. Također sam Isus daje odgovor na ovo pitanje: „Koji me vjeruju kao što Pismo reče, iz njegova tijela poteći će rijeke žive vode. A ovo reče za Duha kojega poslije primiše oni koji vjeruju u ime Njegovo.“ (Ivan 7,38.39.)

Velika je potreba da čovjek sam otvara Pismo (Bibliju) kako bi se upoznao sa svojim Isusom Kristom, da vjeruje onako kako to Pismo uči, a ne kako to neki ljudi ili predanja govore. Jer koji vjeruju Krista kako to Pismo govori (zapazite taj citat) tada će iz njegova tijela poteći rijeke žive vode. Drugim riječima takav čovjek će biti stalno osvježenje za svoju okolinu u kojoj živi, kao veseli potok koji žubori. Nikada takav čovjek neće biti kao ustajala močvara koja zaudara i koja širi nesnosan smrad oko sebe. Takav čovjek će biti kao magnet za one ljude koji vole istinu, dobrotu, ljubav, mir, sreću, osmijeh itd. Ta voda života je kako kaže ovaj citat sam Duh Sveti koji će kroz njega živeći donijeti silnu radost ljudima koji se nalaze u blizini takvog čovjeka. U takvom čovjeku će se otkrivati isti život kojim je Duh Sveti živio i u samom Kristu prije 2000 godina. „Ako ko nema Duha Kristova on nije Njegov.“ (Rimljanima 8,9.), kaže apostol Pavle.

Falsifikat Isusa 2

Kad sam jutros napisao tekst Falsifikat Isusa 1, u crkvi sam s djecom razgovarao o ovoj temi. Dok sam s njima o tome razgovarao dobivao sam nove ideje za Falsifikat Isusa 2. Jedna curica je donijela sa sobom slučajno lažni (falsifikat) dragulja. To nam je koristilo da djeci objasnim što je falsfikat tj. lažno. Zašto neko ima potrebu da pravi falsifikate, pitao sam ih? Zato da bi izvukao neku materijalnu korist za sebe varajući druge. Dok smo razmišljali o onome što sam pisao na prošlom tekstu polako smo dolazili do jednog vrlo važnog zaključka. Čovjek mora da upozna jako dobro taj dragulj recimo ili recimo neku novćanicu od 200,00kn da ne bi bio prevaren odnosno da bi jasno vidio razliku između originala i falsifikata. Kad sam pitao što mi trebamo učiniti da ne bi bili prevareni i da ne bi nasjeli na zamke prihvaćajući lažnog Krista kao pravog Krista? Odmah sam odgovorio, da trebamo upoznati jako dobro Isusa Krista koji se otkriva u Bibliji. Ovaj najstariji dečkić koji već duže vrijeme sluša ove tekstove što pišem, nestrpljivo je rekao: „Pa to sam rekao odmah na početku!“ „Istina je da si rekao, ali želio sam da do odgovora dođemo polako kako bi nam ostalo u mislima sve ovo o čemu smo svih ovih 45 minuta govorili. Recimo npr. Kad vam profesorica da neki zadatak iz matematike da riješite za zadaću, da li vi odmah pogledate rezultat na zadnjoj strani i kažete roditeljima ja sam riješio zadatak, kako bi vas pustili da se igrate vani sa prijateljima, ili polako rješavate korak po korak da dođete do riješenja? Ako samo prepišete rješenje, dolazi velika opasnost da kad dođeš u školu i profesorica te izvede na ploću kako bi pokazao kako si došao do rješenja zadatka. Tada se vidi da ustvari ne znaš to što si mislio da si znao.“

Mi ljudi volimo kao papige da ponavljamo neke dobro poznate izraze kako u svakodnevnom životu, tako isto ako se odnosi i u vezi kršćanstva. Ponavljamo zato jer smo lijeni da razmišljamo. A kad bi razmišljali tada bi kao prvo to postalo dio nas i naše osobnosti, a tada bi bili spremni da zastupamo svoje stavove za koje vjerujemo da su istiniti i dobri. Bili bi kao ljudi mnogo odgovorniji u životu. Danas ljudi zato više vjeruju u nekog Isusa koji je došao iz predanja nekih starih ljudi, nego da sami se upoznaju sa živim Isusom iz Biblije.

Čovjek kad ima žarku potrebu da u svojoj bespomoćnosti upozna Isusa Krista, Isus je obećao da će se takvom čovjeku odmah dati da ga pronađe i upozna (Jeremija 29,13.14). Dok on svakog dana tako pristupa Bibliji sa željom da Ga sve više upoznaje, čovjek ustvari sve više upoznaje i đavola i njegove tehnike prevare koje on čini dok pruža ljudima falsifikate Isusa. Takav čovjek ustvari ne raspoznaje falsifikate, već sam Isus Krist koji živi u njegovom srcu jasno vidi prevaru i zabludu koju đavo stavlja pred čovjeka. Čovjek budući da se ne oslanja na svoj um, već na Krista kojeg svakog dana sreće i upoznaje u Bibliji, dozvoljava da Kristov um bude i njegov um. On ne gleda stvari na ovom svijetu svojim očima, već dopuštajući Kristu da živi u njemu, on gleda stvari i događaje na ovom svijetu onako kako to Krist gleda svojim očima. Budući da se odrekao sebe i svog života, on dobiva Kristov život kojim je On živio prije 2000 godina. A kad u njemu živi Onaj koji je pobijedio đavola i u pustinji kušanja i na križu, takav čovjek je za đavola nesavladiva tvrđava jer u njemu živi Nepobjedivi. Takav čovjek svakog dana ulazi u iskustvo koje je apostol Pavle ovim riječima

opisao: „A ja više ne živim, nego živi u meni Krist.“ (Galaćanima 2,20) Za takvog čovjeka je ustvari nemoguće da mu neka podmetne falsificiranog Isusa pod pravog Isusa Krista.

Dva i više slijepaca

Jutros razmišljam o tri slijepca, ustvari više slijepaca kad malo bolje razmislim. Prvo čitam u Ivanu 9.poglavlju: „Dok sam na svijetu vidjelo sam svijetu. Rekavši ovo pljunu na zemlju i načini kal od pljuvanke i pomaza kalom oči slijepome i reče: 'Idi umij se u banji Siloamskoj' (koje znači poslan). Otide dakle i umije se, i dođe gledajući… Tada mu govorahu: 'Kako ti se otvoriše oči?' A on odgovoarajući reče: 'Čovjek koji se zove Isus načini kal i pomaza oči moje i reče mi: Idi u banju Siloamsku i umij se. A kad otidoh i umih se , progledah'. Tada mu rekoše: 'Gdje je on?' Reče: 'Ne znam'.“

Poslije su ga doveli farizejima, međutim oni nisu željeli ni da čuju kako mu je Isus pomogao, već ga žele napraviti ludim. Oni nisu željeli da progledaju u duhovnom smislu, tj. da Krista prihvate kao živoga Boga koji im se više puta prije toga otkrivao. Recimo u poglavlju prije ovog poglavlja Krist na njihovo pitanje: „Tko si ti?“, odgovara riječima: „Početak!“. Poslije toga su uzeli kamenje da Ga ubiju, ali nisu uspjeli u svom naumu.

Nakon sve te muke što je ovaj slijepi čovjek prošao u hramu i kad ga istjeraše, Isus ga je sreo i tada je prvi puta ugledao svog Liječnika. Tada su mu se otvorile i duhovne oči i prihvatio Ga je i kao Boga i Spasitelja svoga.

Međutim, to su promatrali i grupa farizeja i kad su čuli Kristove riječi koje je uputio ovom čovjeku: „Ja dođoh na sud na ovaj svijet, da vide koji ne vide i koji vide da postanu slijepi“, rekoše Isusu: „E, da li smo i mi slijepi?“ Tada im reče Isus: „Kad biste bili slijepi, ne biste imali grijeha, a sad govorite da vidite, tako vaš grijeh ostaje.“

Razmotrit ćemo ove riječi, ali prije toga volio bih da pročitamo još jedan događaj s jednim slijepim čovjekom. «I dođe u Betsaidu i dovedoše k njemu slijepca i moljahu ga da ga s dotakne. I uzevši za ruku slijepoga izvede ga napolje iz sela, i pljunuvši mu u oči metnu ruku na nj i zapita ga vidi li što? I pogledavši i reče: 'Vidim ljude gdje idu kao drva.' I potom opet metnu mu ruke na oči i reče mu da pogleda i iscijeli se i vidi sve lijepo'» (Marko 8,22-25.)

Ovaj slijepac iz Betsaide sličan je slučaj s prošlim slijepcem, a također još više baca svijetlost na neke važne stvari. Prvo je progledao fizički kao i prošli slijepac (kao i mi svi što vidimo). Vidio je ljude ali ne kao živa bića, već kao drva. Zar vam to nije jako poznato. Mi ljudi vidimo druge ljude, ali ne kao bića ravna sebi, već kao neka drva pa se prema njima i ponašamo u skladu s time. Potom je Krist i duhovno iscijelio ovog čovjeka tako da je vidio ljude onako kako ih je Krist vidio. U prošlom događaju vidimo kako je drugi puta slijepac došao u kontakt s Isusom koji mu se tada otkrio kao Gospod. I jedan i drugi dobili su potom novo srce koje im je s desne strane (a ne s lijeve) i koje umije da voli, ljubavlju kojom Krist ljubi, ljubavlju koju je On pokazao na ovom svijetu.

Što je bilo s farizejima i što je značio odgovor koji im je Krist rekao: „Kad biste bili slijepi, ne biste imali grijeha, a sad govorite da vidite, tako vaš grijeh ostaje.“

Ovi ljudi koji su za sebe govorili da su vođe naroda i da im je dana vlast kao i Mojsiju da uče narod putovima Božjim, nisu željeli da otvore oči, nisu željeli da se ponize i prihvate poniznog Nazarećanina kao Onog kakvim im se otkrivao. O, kako su mnogo puta upravo oni koji su na visokim položajima slijepi, a misle da vide, i vode ostale ljude koji su također slijepi, a koji im se daju slijepo voditi, u samu propast! Slijepac kad vodi slijepca ne može daleko stići već pada u neki jarak, ili provaliju.

Ovi slijepci koji su bili slijepi, a progledali su pomoću ruku Božjih, počeli su gledati novim očima ljude. Gledali su na ljude onako kako to i Krist gleda. U njihovim novim srcima živio je Krist, a taj Život se pokazao kroz njih njihovim prijateljima i sugrađanima. Međutim, farizeji su bili prevareni u svojim umovima i mislili su da vide, (da su vjerni, dobri, pošteni, pobožni, da drže deset Božjih zapovijedi) pa stoga nisu imali nikakvu potrebu za Spasiteljem od grijeha. Sami sebi su bili dovoljni, zato im je i sam Bog u tijelu smetao, pa su ga željeli ubiti. „Kad biste bili slijepi, ne biste imali grijeha, a sad govorite da vidite, tako vaš grijeh ostaje.“ Krist drugim riječima kaže: „ Kad vam ne bi bila dana svijetlost od Boga da vidite, ne biste bili ni krivi za grijeh, ali kad govorite da ste vjerni i obasjani svjetlošću Božjom tada vaš grijeh ostaje, jer ne živite po toj svjetlosti za koju govorite da imate.

"Jer Onoga koji ne znadijaše grijeha nas radi učini grijehom da mi budemo pravda Božja u Njemu." (2.Korinčanima 5,21.) Zašto Krist kaže čovjeku: "Odreci se sebe?" Zato što je čovjek grešan reći ćemo. Ali to nije dovoljno jer mnogi misle da ako su grešni imaju nešto i dobro u sebi. Kad se kaže da je čovjek grešan, kaže se da je čovjek GRIJEH. Onda dobivamo pravo značenje što kaže Krist čovjeku: "Odreci se grijeha." Da bi spasio čovjeka, sam Krist postaje grijehom, kako kaže uvodni stih, da bi mi (ako povjerujemo u Njega) bili pravda Božja u Kristu. Farizeji su uvijek željeli da istjeruju svoju pravdu, ali ovdje u ovom stihu kaže da ne tražimo kao farizeji neku svoju pravdu u ovom svijetu, već da budemo pravda Božja u Kristu. Oni nisu željeli da prihvate Pravdu Božju tj. Krista, ali su Ga zato slijepci prihvatili i od tada se u njima kao i u mnogim ljudima koji su prihvatili Krista kao svoju pravednost, otkrivao divni život koji se otkrivao u Njemu.

Da li možda i ti prijatelju moj istjeruješ neku svoju pravdu ili si prihvatio Božju Pravdu? Da li kao i farizeji misliš da vidiš, a ustvari ne vidiš ili kao oni slijepci priznaješ da ne vidiš i da ti je potreban nebeski Ljekar tj. Spasitelj. Nije dovoljno samo jednom u životu pozvati Isusa Krista u svoj život, već je potrebno svakog dana. Svakog dana iznova kleknuti pred Njim u svojoj bespomoćnosti i žarkoj potrebi vapiti za Njim da nam pomaže oči masti za oči, kako bi ga vidjeli i sreli u pisanoj Riječi Božjoj, kako bi išli za Njim; da bismo vidjeli sve zamke i zablude lukavog neprijatelja koji je postavio u današnjem danu na našem putu kako bi nas uhvatio i ranio.

Neka nam Gospod naš pomogne da imamo divno iskustvo kao što je imao i psalmista David: „Oči su mi svagda upravljene ka Gospodu, jer On izvlači iz zamke noge moje. Pogledaj me i smiluje se na me, jer sam inokosan i nevoljnik. Neka se raširi stisnuto srce

moje, iz tjeskobe moje izvedi me. Vidi jade moje i muku moju i oprosti mi sve grijehe moje.“ Psalam 25,15-18.

Brend

Što je brend?

Riječ brand (žig) je engleska riječ i njena prva primjena bila je kod kauboja na divljem zapadu koji su žigosali svoje krave da bi ih razlikovali od ostalih krava u preriji. Sa poslovne tačke gledišta branding na tržištu je veoma sličan branding-u na ranču. Cilj branding programa je da izdiferencira vaš proizvod na tržištu od ostalih krava. Čak i ako većina krava u preriji veoma liče jedna na drugu, percepcija o vašem proizvodu mora biti drugačija. 

Uspješni branding program zasniva se na principu singulariteta. Cilj je da se u svesti potrošača kreira percepcija da na tržištu ne postoji ni jedan proizvod kao vaš proizvod, da je on jedinstven i da ga treba zapamtiti kao nešto potpuno novo i posebno. Međutim, veoma je važno zapamtiti da se proces branding-a (žigosanja) ne događa na tržištu proizvoda i usluga, već isključivo u glavama i svesti potrošača. Brand name (ime brand-a) nije ništa drugo nego riječ (pojam) u svjesnosti potrošača, doduše specijalna riječ. Brand je imenica, i to vlastita imenica. Svaka vlastita imenica ujedno je i brand. I vi ste brand. I ako želite da budete uspješni u životu morate se povinovati zakonima branding-a. 

Koje komponente čine brand? Mnoštvo komponenata čini brand: njegovo ime, fizičke i emocionalne osobine, jezik kojim govori, stavovi koje zauzima, vrijednosti koje afirmira, ono što drugi imaju reći o njemu, ali bit branda je u osjećaju koji on pobuđuje u nama. Prema brandu možemo biti indiferentni, možemo biti zaljubljeni u njega, možemo mu zavidjeti, možemo ga se gnušati, smijati mu se, diviti, ovisiti o njemu, kopirati ga, poistovjećivati se s njim, dosađivati se uz njega, bojati ga se, izbjegavati, ponositi se njime, obožavati... 

Što sve može biti brand?Čovjek, kava, sapun, cipele, vlada, bend, magazin, plaža...

Kad se može reći da je brand uspješno oblikovan?Kad ima integritet. Kad ga znaju i o njemu pričaju i oni koji ga ne vole. Kad ima dug i zdrav život. Kad ima obožavatelje, a ne kupce.

Zanimljiva mi je ova riječ brend i jutros sam želio malo da je istražim po internetu i na dva mjesta sam uspio pronaći od ekonomskih stručnjaka što se iza te riječi ustvari krije. Pitam se od koga ili od čega su danas ljudi uspjeli napraviti najbolji brend. Od čijeg imena su trgovci tj. oni u čijim se rukama zadržavaju velike svote novac, napravili najbolji brend koji

im je donio najviše novaca? Ne treba puno razmišljati, pogotovo kad čitamo u ovim člancima koje trebaju biti osobine uspješnog brenda. „Bit branda je u osjećaju koji on pobuđuje u nama. Kad ima integritet. Kad ga znaju i o njemu pričaju i oni koji ga ne vole… Kad ima obožavatelje, a ne i kupce.“

Da, to je osoba Isus Krist. Od Njegovog života i smrti današnje kršćanstvo, a također i u prošlosti kršćanstvo, je učinilo od siromašnog Nazarećanina najuspješniji i najbolje prodavaniji brend. Od koga je potekla ta ideja, da se dobro unovči tj. obogati sa imenom Isusa Krista. Ne treba puno razmišljati već samo treba pogledati oko sebe. Pogledajte velelepne bogate crkve i katedrale, pogledajte te zlatne a teške križeve, ikone i kipove pred kojima se stavljaju velike svote novaca. Brendom ili imenom Isusa Krista te crkve su se silno obogatile i razmetale se kako bi svoje duhovno siromaštvo sakrili, kako narod ne bi vidio njihovo neznanje u vezi Krista. Što je također interesantno, On koji je govorio svojim učenicima da besplatno davaju ljudima sve usluge narodu, jer su besplatno i dobili od Njega samog, ovi „kršćanski pastiri“ su dobro unovčili svaki obred, svaki svoj posao koji čine narodu.

Strašno je sve to gledati kako već tisućama godina te ustanove svojim brendom Isusom Kristom, a sad vidimo da je to ustvari lažni Isus Krist, jer je sasvim suprotan pravom, ljude žigose njime, jer tko ne prihvaća njihov brend tj. njihovog Isusa nije kršćanin već heretik, a sa heticima je poznato što se radilo kroz povijest. Upravo što je bilo kod kauboja na divljem zapadu kad su brendirali krave, upravo se to radilo kroz povijest, a naročito danas sa stadom (ljudima) u duhovnom smislu. Ako ne primaš taj brand (žig), ti nisi dio njihovog stada, a prema tome nemaš ni prava kao i oni koji su dio tog stada. Ne znam jeste li se i vi tako u životu proživljavali slično iskustvo. Ja sam prolazio, a i danas prolazim. Kako u Hrvatskoj gdje sad živim, tako i kad sam živio u Srbiji toliko sam puta slušao govore mržnje koji su bili upućeni javno da mrze one „heretike“ i čak da se fizički obračunavaju sa svima onima koji nisu dio njihovog stada. Ne rijetko su neki iz tog stada ozbiljno uzimali stvar u svoje ruke kako bi se obračunavali s „hereticima“. Strašno je to kad malo razmišljam kad se takve stvari događaju u društvima koje slove civiliziranim, a što je još gore kršćanskim. Zar je Isus Krist koji je otkriven u Bibliji takav bio kakvim ga ovi prikazuju. Čitam u evanđeljima kad je Isus prolazio kroz Samariju (koju ćemo nazvati suvremenim žargonom nekršćanskom zemljom) i nisu mu odali dužno poštovanje pruživši mu prenoćište, apostoli Ivan i Jakov (dva brata) su rekli Isusu: „A kad vidješe učenici njegovi Jakov i Jovan, rekoše: 'Gospode! Hoćeš li da rečemo da oganj siđe s neba i da ih istrijebi kao i Ilija što učini?“ (Luka 9,54.) Međutim, Krist im odgovara: „A On okrenuvši se zaprijeti im i reče: 'Ne znate kakvoga ste vi duha, jer Sin čovječji nije došao da pogubi duše čovječje nego da sačuva.' I otidoše u drugo selo“.

Isus Krist kojeg je poznajem voli sve ljude bez obzira na nacionalnost, boju kože i vjeru. Izuzetno je tolerantan prema svima, dok prema grijehu, zlu nije tolerantan. Ovaj lažni Isus kojeg ove institucije promoviraju kao svoj brend, je suprotan kako vidimo. Ako se neko suprotstavljao njima oni nisu birali načina kako da ih uklone i unište i time su pokazali da taj njihov krist nije iz Biblije, već da je lažni, tj. da je sam đavo, koji stalno vreba da nekom zlo nanese.

Sad mi dolazi na um onaj divni tekst iz Biblije: „Tko ima Sina Božjega ima život, tko nema Sina Božjega nema života. Ovo pisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, da znate da imate život vječni…“ (1. Ivanova 5,12.13.) Trebamo jako paziti da nemamo u srcu lažnog sina božjega, jer tada nemamo život vječni, već vječnu smrt, suprotno od onog što daje pravi Krist.

Ako ste kršćanin upoznajte se sa pravim Kristom u svojim Biblijama, razmišljajte o Njemu i Njegovom divnom životu i smrti. Tada će se spontano taj isti život ljubavi, razumijevanja i tolerancije otkrivati i u vama prema svim ljudima bez obzira koje su boje kože, nacije ili vjere, a Brend ostavite onima koji žele da budu žigosani, kako bi imali materijalne ili ne znam kakve druge koristi od svoje „vjere“.

Današnje jutarnje kratko razmišljanje

Kad se u Novom zavjetu spominje carstvo nebesko (Božje) tada se misli ili na carstvo milosti ili na carstvo slave. Npr. kad su apostoli propovijedali »Iziđe vrijeme i približi se carstvo Božje, pokajte se i vjerujte evanđelje.» Marko 1,15., oni iako su mislili da je to uspostavljanje carstva slave i da će Krist biti okrunjen za cara, Krist je bio okrunjen ali trnovim vijencem. Tada je uspostavljeno carstvo milosti. To carstvo ima i svoje prijestolje: »Da pristupimo dakle slobodno prijestolju milosti da primimo milost i nađemo milost za vrijeme kad nam treba pomoć.» Hebrejima 4,16. Čak i učenici koji su bili pod utjecajem učenja farizeja nisu to razumjeli i stalno su očekivali carstvo slave. Zato im je u jednom trenutku Krist rekao: "»Kada će doći carstvo Božje?» Odgovarajući reče im Isus: »Carstvo Božje neće doći da se vidi. Niti će se kazati evo ga ovdje ili ondje, jer gle carstvo je Božje unutra u vama.» Luka 17,20.21. To carstvo milosti je ustvari carstvo u kojem se čovjek treba pripremiti za carstvo slave koje dolazi. U čovjekovom srcu se trebaju roditi novi principi i načela, principi i načela koja vladaju u carstvu slave tj. carstvu bezgrešnih anđela i svih nebeskih stvorenja. Krist je zato živio na zemlji, da bi nam pokazao život kojim se živi na Nebu. Život ljubavi, pomaganja, iskrenosti, brige za drugog, poštenja i čistoće. Kad je proživio svoj život na zemlji morao ga je zapečatiti svojom krvlju kako bi bilo ustanovljeno to carstvo milosti i dalo palom čovjeku vrijeme milosti, kako da se pripremi za život među bezgrešnim stvorenjima. Prihvaćajući Krista kao svoj život, u čovjeku će se svaki dan otkrivati život kojim je živio Isus Krist prije 2000 godina. Primijetili ste sigurno kad Krist govori u pričama kakvo je carstvo nebesko, tada najčešće govori o carstvu milosti tj. o onome što se u čovjekovom srcu treba danas dogoditi.

Spomenuli smo da carstvo milosti ima svoje prijestolje, tako i carstvo slave ima svoje prijestolje. Prijestolje slave predstavlja carstvo slave, a na ovo carstvo se odnose Spasiteljeve riječi: »A kad dođe Sin čovječji u slavi svojoj i sveti anđeli s Njime, onda će sjesti na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred Njim svi narodi.» Matej 25,31.32. Prilikom Kristovog drugog dolaska oni koji su živjeli u carstvu milosti jednostavno će biti prebačeni u carstvo slave i dalje nastaviti životom kojim su živjeli na zemlji, a to je bio život Isusa Krista. O, kakvo će to biti sjedinjenje spašenih sa svojim Spasiteljem! Oni će kad ga ugledaju na oblacima kako dolazi po njih ustvari vidjeti svoj život. Kakav će to biti susret s Bićem koji je ustvari njihov život! Ne mogu tu veličanstvenost i ushićenost ljudske riječi opisati.

Zato nam je danas još dano vrijeme milosti kako bi prihvatili Krista i kako bi se u nama otkrivao isti život ljubavi i vjere kakav se otkrivao i u Njemu prije 2000 godina. Zapazimo, ako nemamo taj život, mi ne možemo uči u carstvo slave. Njegov život koji je u savršenom skladu za zakonom Božjim otvara nam vrata da uđemo u carstvo slave, drugim riječima taj život daje garanciju Svemiru da ništa nečisto neće donijeti neko novo prokletstvo u njihovo carstvo slave. Zato je jako važno da ne spuštamo mjerila života i živimo gledajući ostale ljude koji se grade kršćanima kao mjerilo našeg života. Gledajmo tj razmišljajmo u naše jedino Mjerilo u našeg „Načelnika vjere i Svršitelja Isusa, koji mjesto određene sebi radosti pretrplje križ, ne mareći za sramotu i sjede s desne strane prijestolja Božjega. Pomislite dakle na Onoga koji je takovo protivljenje protiv sebe od grješnika podnio, da ne oslabe duše vaše i da vam ne dotuži.“ (Hebrejima 12,2.3.) Dok se naše misli svakog dana bave tim divnim životom koji se otkrio u Bibliji, na jednostavan način će se taj isti život prelijevati u nas, a iz nas svima onima koji žive oko nas. Zato živimo danas u carstvu milosti kako bi sutra živjeli u carstvu slave

Ratne vojskovođe

Svaki rat kad nastupi ima svoj vojskovođe koji pomno planiraju operacije protiv suparničke vojske, kako bi ostvarili svoje ciljeve. Ti planovi moraju biti u skladu s naoružanjem, ljudstvom, položajem u kojem se nalazi i sl. U svakom ratu postoji doušnici koji otkucavaju planove drugoj strani misleći da će imati neke materijalne koristi. Neki ratovi traju dugo, neki vrlo kratko.

Večeras upravo razmišljam o ratu koji je otpočeo još na Nebu, a prenio se na planetu Zemlju, iako mi ljudi mnogo puta mislimo da nemamo udio u njemu jer ne vidimo njegove sudionike. Biblija nam otkriva da se jedno biće koje je bilo najbliže Bogu i kojeg su slušale mnoge vojske Svemogućega, svjestan svoje snage i moći, krenuo u rat protiv Boga. Jako je bitno da shvatimo da je to biće, anđeo, s najvećim moćima i inteligencijom od svih stvorenja, da je pečat savršenstva, jer to nije bi tamo neki zanesenjak koji si je umislio da je netko i nešto. Na Nebu je prevario 1/3 nebeskih anđela, čistih, savršenih izuzetne snage i moći. O, da li možemo mi ljudi zamisliti koliki je to broj?! To je za nas ljude bezbroj, jer je naša planeta naspram cijelog ostalog Svemira koji je prepun ne samo anđela već i ostali razumskih stvorenja, kao kap u oceanu. „I postade velik rat u nebu: Mihael i anđeli njegovi borili su se sa aždahom, i bi se aždaha i anđeli njegovi i ne nadvladaše, i više im se ne nađe mjesta u nebu. I zbačena bi aždaha velika, stara zmija, koja se zove đavao i sotona, koji zavodi sav svijet, zbačena bi na zemlju, i anđeli njezini zbačeni biše s njim.“ (Otkrivenje 12,7-9.)

Mi ljudi jedino vjerom možemo da prihvatimo da se taj rat vodio na Nebu, a također i vjerom da se taj rat prenio i na našu planetu. Ovaj vojskovođa izuzetne sile i moći koristi sve moći kako bi isplanirao što savršenije u negativnom smislu, napade, i nanio gubitke suparničkoj vojsci. Isus Krist koji je vojskovođa vojske Gospodnje ima stvoren plan za spasenje čovjeka. Đavo vojskovođa suparničke vojske stvara iz dana u dan sa svojim generalima plan za uništenje tog istog čovjeka. On čak ima i silno oružje koje Krist ne može

da koristi jer se suproti Njegovoj prirodi. Đavo se koristi lažima i laskanjem silnim oružjem koje se pokazalo kroz povijest kao izuzetno oružje koje je uništilo mnoge, mnoge ljude.

Zamislite samo ove dvije vojske tj. njihove vođe kako pomno planiraju svaki napad. Mi ljudi koji tako veliko mišljenje imamo o sebi samima, smo tako mali naspram ovih sudionika da ne bi ni kad bi rekli da smo ko mala djeca naspram odraslih, ne bi ni približno usporedili našu malenkost. Prvi čovjek je stvoren kako kaže u Bibliji nešto manjim od anđela. Kad se vidi fizička veličina prvih ljudi kroz Bibliju ona je iznosila oko 4 metra, možda i malo više. Kroz povijest čovjek je degradirao, kako fizički tako i u svakom drugom pogledu. Sada zamislite tu silnu vojsku anđela koji su divovi od 5 metara, sa tolikom snagom da samo jedan od njih može bez problema pobiti 185 000 tisuća dobro naoružanih i uvježbanih vojnika. O, kako smo mi ljudi jadni i bijedni, a pravimo se da smo najpametniji, silni, čak da smo jedini u cijelom Svemiru! O, kolika je to taština!

Interesantno je u svemu tom ratu da je nama ljudima dostupan kako plan spasenja jedne, tako i plan uništenja one druge vojske. Na nama je da odlučimo kojem ćemo se vojskovođi prikloniti. Neutralni ne možemo biti jer se te dvije vojske upravo bore za nas ljude. Jedna vojska se bori za ljude da ih uništi za svu vječnost, dok druga da ih spasi od smrti tj. đavola i prenese u vječni život.

Sigurno se pitate od kud ti ta informacija da nam je dostupan i jedan i drugi plan. Čovjek može povjerujući da je bespomoćan i nemoćan da sam živi u ovom svijetu zla, potraži svim srcem Boga da mu pomogne. Nekom je dostupna Božja riječ, a nekom nije, nekom je dostupno ovo silno oružje, a nekom nije. Nekom zato Bog kroz savjest, kroz prirodu otkriva svoj plan spasenja, a nekom upravo kroz svoju Božju riječ. Kako u prvom tako i u drugom slučaju čovjek se upoznaje sa divnim Vojskovođom. Kroz divna djela prirode Bog se čovjeku otkriva, kroz savjest također, ali kroz Riječ Božju On se najbolje otkriva. Zato u čovjeku treba biti jedina želja i pobuda u srcu kad otvara Bibliju, da čezne da se upozna s Vojskovođom koji će ga voditi, koji će ga obući u sve oružje koje mu je potrebno za ovaj rat koji se ne vidi našim tjelesnim očima. Krist nam govori: „Obucite se u sve oružje Božje, da biste se mogli održati protiv lukavstva đavolskoga. Jer naš rat nije s krvlju i s tijelom, nego s poglavarima i s vlastima i s upraviteljima tame ovog svijeta, s duhovima pakosti ispod neba. Toga radi uzmite sve oružje Božje, da biste se mogli braniti u zli dan i svršivši sve održati se. Stanite dakle opasavši bedra svoja ISTINOM i obukavši se u oklop PRAVDE i obuvši noge u pripravu evanđelja mira, a svrh svega uzmite štit VJERE, o koji ćete moći pogasiti sve raspaljene strijele nečastivoga. I kacigu SPASENJA uzmite i mač duhovni koji je RIJEČ BOŽJA. I svakom MOLITVOM I MOLJENJEM MOLITE SE Bogu DUHOM bez prestanka i uz to stražite sa svakim trpljenje i molitvom za sve svete.“ (Efežanima 6,11-18.)

Sigurno ćete reći: „Uf! Mnogo je to oružja. Nije ga baš jednostavno nabaviti, a čim nešto od toga nedostaje takav vojnik u ovakvom žestokom ratu je odmah u nepovoljnom položaju i bolje mu je da ne ulazi u rat.“ Međutim, ne bi Bog bio Bog da nama ljudima sve to ne pojednostavi, jer On vrlo dobro zna kako smo mi lijeni, a također i nesposobni. Sve to može nam On podariti odjednom! O, kako je predivan naš Bog! Zna On nas da smo mi LAŽOVI I NEPRAVEDNI i puni NEVJERE, zato se pobrinuo da kompletno naoružanje

dobijemo kao haljinu, kao da haljinu na sebe preko glave navučemo. „Obucite se dakle kao izbrani Božji, sveti i ljubazni, u srdačnu milost, dobrotu, poniznost, krotkost, i trpljenje, „A svrh svega toga obucite se u ljubav, koja je sveza savršenstva.“ (Kološanima 3,12.14.). A tko je ta milost, dobrota, poniznost, krotkost, trpljenje, tko je ljubav? A to je: „Nego se obucite u Gospoda Isusa Krista.“ (Rimljanima 13,14.)

Kako se obući u Gospoda Isusa Krista, sigurno se pitate? To je od svega najjednostavnije. Dovoljan je samo jedan POGLED. „Pogledajte u Mene i spasit ćete se svi krajevi zemaljski, jer sam ja Bog i nema drugog Boga.“ (Izaija 45,22.)

Sigurno ćete reći: „Kako mi možemo pogledati u Boga? To je barem vrlo jednostavno. Bog je sišao na Zemlju uzevši na sebe ljudsko tijelo i živio divnim životom dobrote, milosti, krotkosti…ljubavi i taj divni život je podario je nama ljudima. Svaki onaj koji podigne pogled sa sebe, na Krista obučen će biti u kompletno naoružanje. Kad čovjek pogleda, tj. razmišlja o tom divnom životu koji je zapisan u Bibliji, taj život ga sve više ispunjava radošću i oduševljenje. Takav čovjek više nije sam sebi dovoljan tj. ne želi da govori o sebi i svojim djelima, brigama, problemima, već želi da govori o Kristu i Njegovim divnim djelima ljubavi, milosti i pomaganja. Takav čovjek je zaljubljen čovjek. A zaljubljen čovjek najviše voli da govori o svojoj ljubavi, jeli tako? Zato što je njegova voljena osoba postala život, njegov život. Takav čovjek je ušao u iskustvo koje je zapisao apostol Pavle: „A ja više ne živim, nego živi u meni Krist.“ (Galaćanima 2,20.)

Svaki Kristov vojnik tako ustvari ima u svom srcu Vojskovođu koji ga vodi na svakom njegovom poduhvatu. Svaki je vojnik – čovjek poseban i originalan, zato je svakom čovjeku potrebno da ga sam Vojskovođa vodi jer on ima nešto posebno od drugih da odradi u ovom svijetu, tj. u ovom ratu. Takav vojnik zahvaljujući Vojskovođi, dobro vidi neprijateljske zamke (zablude) kojih ima posvuda. Dobro vidi njihove planove za uništenje i upozorava ostale ljude kako bi ih izbjegli. Takav vojnik je slobodan, hrabar i ne boji se ničega, jer je Bog sa njim.

Sin pogibli nasuprot Sinu Božjem

«Riječ što posla sinovima Izraelovim javljajući mir po Isusu Kristu, ona je Gospod svima.» „I vidjeh nebo otvoreno i gle konj bijel i koji sjeđaše na njemu zove se vjeran i istinit i sudi po pravdi i vojuje. I bijaše obučen u haljinu crvenu od krvi i ime se njegovo zove RIJEČ Božja. I vojske nebeske iđahu za Njim na konjima bijelim, obučena u svilu bijelu i čistu. I ima na haljini i na stegnu svome napisano: 'Car nad carevima i Gospodar nad gospodarima“. (Djela apostolska 10,36; Otkrivenje 19,11.13.14.16.)

Kad uspoređujemo ove tekstove dobijemo odgovor tko je ustvari Riječ Božja. Kako u Starom, a tako i u Novom zavjetu vidimo da se ta Riječ brinula za svoj narod. Ta Riječ Božja je ustvari sam Sin Božji – Isus Krist koji je Gospod svima.

Danas nešto razmišljam i jako sam se zabrinuo zbog onog što se događa u današnjem svijetu. U današnjem kršćanskom svijetu se na sve strane propovijeda kako mnogi kažu riječ Božja, ali da li je to ista Riječ Božja tj. Isus Krist? Svi mašu Biblijama, a svaki govori o nekoj drugoj riječi Božjoj tj. Kristu.

Pogledajmo i poslušajmo kako se sama Riječ Božja tj. Sin Božji otkrio ljudima i kako je govorio. Poslušajmo kako su govorili ljudi u Starom zavjetu, a također i apostoli u Novom zavjetu nakon uznesenja Isusa Krista.

Ovako govori Isus Krist: „I gle, neko pristupivši reče mu: 'Učitelju blagi! Kakovo ću dobro da učinim da imam život vječni?' A Isus reče mu: 'Ako želiš ući u život drži zapovijesti'. Reče mu: 'Koje?' A Isus reče: 'Da ne ubiješ, ne činiš preljube…'“ (Matej 19,16-18.)„«Lakše je pak nebu i zemlji proći nego li jednoj titli iz zakona propasti.» (Luka 16,17.)

Apostoli poslije Isusovog uznesenja su isto tako propovijedali. Recimo Pavle u Rimljanima 7,7. »Što ćemo dakle reći? Je li zakon grijeh? Bože sačuvaj. Nego ja grijeh ne poznah osim kroz zakon, jer ne znadoh za želju da zakon ne kaza: 'Ne zaželi'.»

U Starom zavjetu Salamun kaže:»Tko odvraća uho svoje da ne čuje zakona i molitva je njegova mrska. »Priče ili Izreke 28,9., a njegov otac David u Psalmu 94,12.20. kaže: »Blago čovjeku koga ti Gospodine urazumljuješ i zakonom svojim učiš. E da li će blizu tebe stati prijestolje krvničko i onaj koji namišlja nasilje nasuprot zakonu?»

Četvrta Božja zapovijed kaže: »Sjećaj se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sve poslove svoje, a sedmi je dana subota Gospodinu Bogu tvojemu. Tada nemoj raditi ni jednoga posla ni ti ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živinče tvoje, ni stranac koji je među vratima tvojim. Jer je za šest dana stvorio Gospodin nebo i zemlju, more i što je god u njima, a u sedmi dan počinu. Zato je blagoslovio Gospodin dan subotnji i posvetio ga.» (2.Mojsijeva ili Izlazak 20, 8-11.)

Zapazimo ovu zadnju rečenicu „Zato je blagoslovio Gospodin dan subotnji i posvetio ga.» I postavljam jedno pitanje: „Zašto je blagoslovio Gospod dan subotnji i posvetio ga, jer u ovoj rečenici kaže: „Zato“. Odgovor se nalazi u rečenici ispred nje „jer je za šest dana stvorio Gospodin nebo i zemlju, more i što je god u njima, a u sedmi dan počinu.“ To znači da nam je subota dana da se sjetimo kako kaže početak ove zapovijesti („Sjećaj se da svetkuješ…“), da je Bog Tvorac Neba i Zemlje. Te iste riječi čitamo na samom početku Biblije kad je Bog stvarao Zemlju: Jer je za šest dana stvorio Gospodin nebo i zemlju, more i što je god u njima, a u sedmi dan počinu. Pročitajmo je u Stvaranju ili 1.Mojsijeva 2,1-3: „Tako se dovrši nebo i zemlja i sva vojska njihova. I svrši Bog do sedmoga dana djela svoja, koja učini i počinu u sedmi dan od svih djela svojih, koja učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti ga, jer u taj dan počinu od svih djela svojih koja učini.“

Zapazimo kako je Riječ Božja uvijek ista, kako u Starom tako i u Novom zavjetu, bilo da je izgovara sam Krist ili nadahnuti proroci ili apostoli koji nisu bili jedni sa drugima u kontaktu.

Međutim, sada dolazimo na veliki, veliki problem. Već godinama slušam na svim medijima, na svakom koraku sve više i više kako mnogi svećenici raznih crkava propovijedaju lažnu riječ Božju, tj. propovijedaju lažnog Isusa Krista kojeg ljudima podmeću pod pravog Isusa Krista. Zašto me je to silno uzbudilo? Vidjet ćete i sami kroz ovaj tekst pa ćete se i sami uzbuditi, jer strašno zlo se sprema na ovom svijetu.

Slušam na TV kako jedan svećenik pripadnik Rimokatoličke crkve govoreći o ovim stihovima koje smo ovdje spomenuli („I svrši Bog do sedmoga dana djela svoja, koja učini i počinu u sedmi dan od svih djela svojih, koja učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti ga, jer u taj dan počinu od svih djela svojih koja učini.“) kaže: „Zato nam je nedjelja važna. Bog je nedjelju blagoslovio i posvetio kao neradni dan, dan kad će se obitelj okupiti i biti zajedno nakon svih tih stresnih šest radnih dana.“

Pitam vas dragi moji gdje se to spominje nedjelja i gdje je to Bog posvetio i blagoslovio nedjelju kao sedmi dan, kao dan Gospodnji? U cijeloj Bibliji nema spomena o nedjelji, ali vidimo da ovaj čovjek uči javno ljude da je nedjelja dan koji je od Boga posvećena i blagoslovljena. Da ovo uči samo taj jedan čovjek, ne bi bilo nikakvog problema, ali kad iza njega stoji organizacija od milijardu ljudi tada to postane veliki problem. Ta crkva

se drznula promijeniti Zakon Božji – deset Božjih zapovijedi za koje sam Isus kako smo čitali kaže da se trebaju držati ako želimo da živimo vječno u Njegovom carstvu. Zašto ta crkva nije promijenila sve zapovijesti, a ne samo jednu? (Moramo reći da je drugu zapovijest skroz izbacila koja govori „Ne gradi sebi lika rezana, niti kakve slike od onoga što je gore na Nebu ili dolje na zemlji ili u vodi… nemoj im se klanjati niti im služiti…“ – 2.Mojsijeva 20,4-6.) Odgovor je vrlo jednostavan a nalazi se u Novom zavjetu: „Jer koji sav zakon održi, a sagriješi u jednome, kriv je za sve. Jer Onaj koji je rekao: 'Ne čini preljube, rekao je i ne ubij. Ako dakle ne učiniš preljube, a ubiješ postao si prestupnik zakona. Tako govorite i tako tvorite kao oni koji će zakonom slobode biti suđeni.“ (Jakov 2,10-12.)

Zašto se već godinama sustavno propovijeda lažna riječ Božja i to ne samo od Rimokatoličke crkve, već i od Pravoslavne crkve i velike većine protestanskih crkava? Zašto se zadnjih mjeseci naročito po Europi organiziraju pokreti koji promoviraju da se u novom Europskom ustavu treba nedjelja staviti kao neradni dan. U Americi je to otišlo mnogo dalje, ali kako vidimo sada će se SAD i Europa po tom pitanju složiti.

Neko će reći: „Ja u tome ne vidim nikakvo veliko zlo kako ti govoriš? Evo u čemu je stvar. Ako više od milijarda ljudi promovira lažnu riječ Božju i želi je uspostaviti u svim kršćanskim zemljama i to zakonom znači da se ustvari i sam zakonodavac koji se skriva iza svih ovih pokreta i crkava očekuje da sjedne na svom prijestolju nasuprot prijestolju Božjem. Sjetimo se onog stih na početku ovog teksta: „E da li će blizu tebe stati prijestolje krvničko i onaj koji namišlja nasilje nasuprot zakonu?“ Da, ako smo uvidjeli da prava Riječ Božja jest živi Isus Krist, znači da lažna riječ božja jest također osoba, a to je antikrist tj. sam đavo. Upravo o fizičkom dolasku samog đavola koji će doći neposredno pred Kristov drugi dolazak (sada) govori apostol Pavle. Zapazimo ove jako, jako važne riječi: „Da vas nitko ne prevari nikakvim načinom, jer neće doći (Isus Krist) dok ne dođe najprije otpad i NE POKAŽE SE ČOVJEK BEZAKONJA, SIN POGIBLI. Koji se protivi i podiže više svega što se zove Bog ili se poštuje tako da će ON SJESTI U CRKVI BOŽJOJ KAO BOG POKAZUJUĆI SEBE DA JE BOG… I sad znate što zadržava da se ne javi u svoje vrijeme. Jer se već radi TAJNA BEZAKONJA (riječ bezakonje znači protiv zakona)… Pa će se onda javiti BEZAKONIK kojega će Gospod Isus ubiti duhom usta svojih i iskorijeniti svjetlošću DOLASKA SVOJEGA.“ (2. Solunjanima 2,3-8.)

Nasuprot Sina Božjega kako vidimo stoji sin pogibli koji će se pred sam Kristov drugi dolazak prozvati bogom na zemlji, načinivši sebi prijestolje, a također i zakon koji je protiv Božjeg zakona i njime će vladati na ovoj zemlji za koju kaže da je njegova.

Vidimo kakva se strašna prevara krije iza svega ovog što se događa u kršćanskim zemljama. Tu je sada i odgovor, zašto ovo kršćanstvo nema za posljedicu iste rezultate kao kršćanstvo u prvom stoljeću nakon Kristovog uznesenja. Tada je to kršćanstvo širilo mir, zdravlje, ljubav, jednakost, dobrotu , među svim ljudima, dok ovo tkz. kršćanstvo širi samo zlo, patnju, smrt, klasnu razliku između ljudi. Ono kršćanstvo je propovijedalo pravog Isusa Krista, dok ovo danas „kršćanstvo“ propovijeda samog đavola koji se predstavlja kao da je on Bog tj. Isus Krist.

Vjerujem da vas je silno uzbudio ovaj tekst, kao i mene što jest, zato vas dragi moji pozivam da se upoznamo sa živim i pravim Isusom Kristom u Bibliji kako bi se priljubili uz Njega u ova teška vremena, da bi nas mogao zaštiti od ove silne prevare koja dolazi na ovaj svijet, a također i strašna nevolja i kataklizma koja će potom doći. Kao što je Nojevu arku Bog čudom sačuvao za vrijeme potopa, tako će i svakog od nas sačuvati u ova teška vremena i neće nam ni vlas s glave pasti. Ne boj se prijatelju, Gospod je s nama (Matej 1,23.).

Bog Ljubav

Jutros čitam poslanicu Rimljanima i jako me oduševila svojom jednostavnošću. Mnogi govore za apostola Pavla da je učio kako zakon Božji nije više obavezan, ali u ovom poglavlju se jasno vidi kako on Kristove riječi koje je izgovorio stavlja u pravilan odnos ljubavi i zakona. Isus je rekao da o dvije zapovijesti visi sav Božji zakon: „Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom, svom mišlju svojom. A bližnje kao samog sebe.“

Tim dvjema zapovijestima On nije ukinuo deset Božjih zapovijedi, već je pokazao da su tih deset zapovijedi ustvari nerazdvojno načelo ljubavi, ljubav prema Bogu (prvih četiri zapovijedi) i ljubav prema bližnjima (drugih šest zapovijedi). Zašto sam rekao nerazdvojno? Zato ako se jedna od tih zapovijesti krši, prekršen je cijeli zakon Božji, tj. pogažena je ljubav. A tko je ljubav? Ljubav je sam Bog Otac kako apostol Ivan u svojoj 1.poslanici jako lijepo piše. Znači tko gazi jednu od zapovijesti ne gazi po nekoj suhoparnoj zakonskoj odredbi, već po živom Bogu.

Tko je na ovoj zemlji pokazao ljubav tj. Oca nebeskog? To je sam Isus Krist koji je s Njim kako on sam kaže od početka (Ivan 8,25.). On je došao na ovu zemlju da umjesto nas živi životom ljubavi tj. u skladu sa zakonom Božjim, jer je nama u ovom palom stanju to nemoguće. Čak i samom Adamu i Evi kad su učinili onaj prvi grijeh, već im je bilo nemoguće savršeno držati zakon Božji. Taj divni život ljubavi nam je On besplatno podario kad je preuzimao plaću za naše grijehe tj. smrt na križu. Veličanstvena je vijest da se mi ne trebamo ni malo truditi da ljubimo Boga svim srcem, a tako i bližnje kao samog sebe, već je samo potrebno svakog dana u svojoj bespomoćnosti potražiti u žarkoj potrebi Isusa Krista. Duh Sveti će nam omogućiti taj susret s Njim i moći ćemo Ga gledati. Što to znači gledati? Gledati znači da ćemo razmišljati o Njegovom divnom životu ljubavi kojim je živio na ovoj zemlji. Naše će srce tako uzbudljivo kucati, a to nije ni čudno, jer se srelo sa Carem Svemira. Pazite Svemira, o veličanstvena je to istina! Kako može čovjek biti samo ravnodušan kad otvara Bibliju!!?? Dok čovjek se svakog dana susreće sa svojom Ljubavi, on je sve više zaljubljen i samo o svojoj Ljubavi razmišlja. Takav čovjek više ne živi, već u njemu živi njegova Ljubav. On je sam sebi beznačajan, pa njegova tema razgovora sa njegovim prijateljima nije on sam

ili neko ili nešto drugo, već on čezne da njegovi prijatelji se upoznaju sa njegovom Ljubavi. Dok tako živi sa svojom Ljubavi, ta Ljubav tako na njega djeluje da on prema svim ljudima, prema svim stvorenjima se ponaša sa takvom nježnošću i ljubavlju, da to ne može biti neprimijećeno. On kao da je obučen u Ljubav kao da je postao dragovoljni rob Ljubavi. Isti život Ljubavi se također i u čovjeku samom odražava. O, kako je divan naš Bog Ljubav!

To isto učenje upravo apostol Pavle otkriva nama ljudima u 13.poglavlju Rimljanima poslanice. Dobro zapazite:

„I ne budite nikome ništa dužni osim da ljubite jedan drugoga, jer koji ljubi drugoga zakon ispuni. Jer ovo: ne čini preljube, ne ubij, ne ukradi, ne svjedoči lažno, ne zaželi, i ako ima još kakva druga zapovijest u ovoj se izvršuje, tj. Ljubi bližnjega svojega kao samog sebe. Ljubav ne čini zla bližnjemu, dakle je ljubav izvršenje zakona. I znajući ovo vrijeme da je već čas došao da ustanemo od sna… Obucite se u Gospoda našeg Isusa Krista…“ (Rimljanima 13,8-10.14.)

Ravnodušnost

Danas ima mnogo kršćana koji za sebe govore da drže zakon Božji – deset Božjih zapovijedi. Kao i nekad Židovi misle da su posebni tj. puno bolji od ostalih ljudi koji ih okružuju. Židovi su kao narod preko Abrahama bili pozvani da budu narod Božji. Oni su kao jedan narod imali Bogom dan zadatak, da okolnim narodima svojim životom, zakonima, uređenjem, pomognu da upoznaju Gospoda nad vojskama, Svedržitelja. Međutim oni su napravili veliku ogradu između sebe i njih, tako da su gledali na te narode kao na nečiste, točnije kao na pse. Tako su ih i zvali, što možemo vidjeti iz onog razgovora Isusa Krista i one Kananejke kojoj je kćer bila opsjednuta od đavola. Tom prilikom je Krist reagirao sasvim drugačije nego obično, jer se ponašao onako kako su vođe Izraelskog naroda propisale kako se treba s tim ljudima ponašati. Međutim, ova žena je primijetila u Njegovim očima silnu dobrotu i ljubav iako je on izgovorio jako grube riječi: „A on odgovarajući reče: nije dobro uzeti od djece hljeb i baciti psima.“ Tada je rekla: „Da Gospode! Ali i psi jedu od mrva što padaju s trpeze njihovih gospodara.“ Tada Isus zadivljen ovim odgovorom i silnom vjerom koju ni ovako ponižavajuće riječi nisu obeshrabrile, kaže: „O ženo! Velika je vjera tvoja. Neka ti bude kako hoćeš. I ozdravi kći njezina od onog časa.“

Prije nego što je Isus rekao to što je rekao, ona je stalno dosađivala i molila Isusa da joj pomogne. Međutim, Isus je šutio i nije htio ništa odgovoriti. Ponašao se onako kako bi se i vjerske vođe ponašale u tim trenucima. Tako se ponašao da vidi kako će reagirati učenici jer su se oni jako sporo odvajali od te otrovne nauke koju su njihove vjerske vođe u narodu raširile. Kad su učenici vidjeli da njihov Učitelj isto reagira kao i ti njihovi „pobožni učitelji“ oni su tražili od Krista da je otjera. Međutim Isus izgovara sljedeće riječi koje su oni poslije shvatili da su bile riječi ukora njima samima koji su bili tako ravnodušni prema muci koju je ova žena podnosila: „A On odgovarajući reče: 'Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova'.“ On im je svojim životom pokazao da je obavljao posao koji su morali oni kao narod Božji da rade. Ne da se ograde kao da su bolji od ostalih naroda, već da im služe i pomažu u svemu što god im je potreba. Samarjani, Grci, Rimljani, Etiopljani i svi ostali su bili ustvari te ovce koje je Izrael trebao udomiti.

Židovi su kao narod bili Božji narod oko 1500 godina, međutim nisu ispunili tu namjeru na koju ih je Bog uputio da obave u ovom svijetu. Tako se nakon Kristovog raspeća učinio novi zavjet s svim ljudima iz svih naroda koji će Ga prihvatiti za svog Gospoda i Spasitelja. Ni Židovi nisu iz toga isključeni, već su i pored prvih apostola koji su bili Židovi i mnogi Židovi postali dio tog Božjeg naroda koji se više nije vezao uz neku naciju ili narod, već je sada Božji narod u svim narodima.

Prije nego što pređem na nas, volio bih da primijetite tu ravnodušnost kojom se je tadašnji Božji narod odnosio prema potrebama okolnih naroda koji su živjeli čak i u njihovom susjedstvu. Hvalili su se da drže zakon Božji, a ljubavi u njihovom srcu nije bilo. Zaista čudno. Kad je Isus Krist bio mučen i zlostavljan, kad je na njega postavljen težak križ da ga nosi do Golgote gdje će na njemu biti razapet, taj isti narod i njihovi vjerski učitelji su tako ravnodušno gledali na Njegove patnje da je to bilo strašno. Rimski vojnici vidjevši da je jedan Cirenac po imenu Šimun (nežidov) pokazuje suosjećanje, uzimaju ga da nosi Kristov križ.

Strašno je to za razmišljati da neko tko je 1500 godina čekao Mesiju, da neko tko se hvali da drži zakon Božji, ne samo da gleda ravnodušno na mučenje samog Sina Božjega, već ga predaje i na smrt Rimskoj sili.

U prošlom tekstu sam pisao što je ustvari zakon Božji. „Isus je rekao da o dvije zapovijesti visi sav Božji zakon: „Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom, svom mišlju svojom. A bližnje kao samog sebe.“

Tim dvjema zapovijestima On nije ukinuo deset Božjih zapovijedi, već je pokazao da su tih deset zapovijedi ustvari nerazdvojno načelo ljubavi, ljubav prema Bogu (prvih četiri zapovijedi) i ljubav prema bližnjima (drugih šest zapovijedi). Zašto sam rekao nerazdvojno? Zato ako se jedna od tih zapovijesti krši, prekršen je cijeli zakon Božji, tj. pogažena je ljubav. A tko je ljubav? Ljubav je sam Bog Otac kako apostol Ivan u svojoj 1.poslanici jako lijepo piše. Znači tko gazi jednu od zapovijesti ne gazi po nekoj suhoparnoj zakonskoj odredbi, već po živom Bogu.

Tko je na ovoj zemlji pokazao ljubav tj. Oca nebeskog? To je sam Isus Krist koji je s Njim kako on sam kaže od početka (Ivan 8,25.). On je došao na ovu zemlju da umjesto nas živi životom ljubavi tj. u skladu sa zakonom Božjim, jer je nama u ovom palom stanju to nemoguće. Taj divni život ljubavi nam je On besplatno podario kad je preuzimao plaću za naše grijehe tj. smrt na križu. Veličanstvena je vijest da se mi ne trebamo ni malo truditi da ljubimo Boga svim srcem, a tako i bližnje kao samog sebe, već je samo potrebno svakog dana u svojoj bespomoćnosti potražiti u žarkoj potrebi Isusa Krista. Duh Sveti će nam omogućiti taj susret s Njim i moći ćemo Ga gledati. Što to znači gledati? Gledati znači da ćemo razmišljati o Njegovom divnom životu ljubavi kojim je živio na ovoj zemlji. Dok čovjek se svakog dana susreće sa svojom Ljubavi, on je sve više zaljubljen i samo o svojoj Ljubavi razmišlja. Takav čovjek više ne živi, već u njemu živi njegova Ljubav. On je sam sebi beznačajan, pa njegova tema razgovora sa njegovim prijateljima nije on sam ili neko ili nešto drugo, već on čezne da njegovi prijatelji se upoznaju sa njegovom Ljubavi. Dok tako živi sa svojom Ljubavi, ta Ljubav tako na njega djeluje da on prema svim ljudima, prema svim stvorenjima se ponaša sa takvom nježnošću i ljubavlju, da to ne može biti neprimijećeno.“

Ne samo da je Krist postao njegova ljubav, već i život što je jako važno za zapaziti. Dajte mi odgovorite: „Da li ćete vi biti ravnodušni ako vam neko gazi po vašoj ljubavi, po vašem životu?“ Pazite što ćete odgovoriti, jer vas vaša sadašnja realnost može osuditi. Brzi

smo osuditi Židove koji su se hvalili da drže zakon Božji, kako su se ravnodušno ponašali prema patnjama Sina Božjega Isusa Krista, kao da se nama to nikad ne bi dogodilo tj. da ne bi bili ravnodušni dok bi gledali patnje Onoga kojega usnama svojim tako uzdižemo i hvalimo.

Danas se toliko gazi, ne poštuje, pljuje po zakonu Božjemu, mnoge države i to kršćanske podižu zakone koji su protiv Božjeg zakona. Mnoge poznate osobe iz javnog života izvrću Riječi Božje govoreći: „Kako je Bog posvetio i blagoslovio nedjelju – dan Gospodnji“. U svim medijima, kako na TV, tako i na radiju, novinama, internetu, svugdje se gazi po zakonu Božjem, a milijuni i milijuni onih koji tvrde da drže zakon Božji ravnodušno to gleda i nožnim prstom nije pomaknuo kako bi skočilo i zaštitilo svoju Ljubav, svoj Život. Kad bi ti ljudi zaista bili ono za što se reklamiraju, oni bi i glasom i perom i svakim Bogom danim talentom ustali u obranu svoje Ljubavi, svog Života. Ne bi ravnodušno gledali kako neko nemilosrdno gazi po Isusu Kristu, već bi stali u Njegovu obranu. Sad sam se sjetio što je pisala jedna spisateljica govoreći o ovim danima. Ellen White je napisala da ako mi u ovim danima ne stanemo otvoreno u obranu zakona Božjega (Isusa Krista), tada ni On neće moći da nas obrani u velikoj i strašnoj nevolji koja dolazi na sav svijet, kakve nije bilo od postanja svijeta niti će je ikada biti.

Zato nam je Isus otvoreno rekao svoje svjedočanstvo o našoj ravnodušnosti: „Znam tvoja djela i nisi ni studen ni vruć, izbljuvat ću te iz ista svojih… Ja koje god ljubim one i ukoravam i poučavam. Postaraj se dakle i pokaj se. (Otkrivenje ili Apokalipsa 3,14-22)

„Ako vjeruješ vidjet ćeš slavu Božju“. (Ivan 11,40.)

O, kako je divna Istina!

Jutros u molitvi promatram Isusa u mislima kako razgovara s ljudima i divim se Njegovoj pažnji, taktičnosti i ljubavi prema ljudima, kojih ima kako mi znamo reći vrlo teških, a i onih ugodnih za razgovor. Gledam ga kako mu ljudi prilaze s ushićenjem radosti i prihvaćaju svaku Njegovu riječ što izgovori, a vidim također i one koji mu prilaze kako bi se suprotstavili Njegovoj istini za koju se On zalaže, jer zna da će prihvaćanjem nje u srcu tog čovjeka, stvoriti se divna oaza s predivnim palmama i vodom života na kojoj će mnogi umorni putnici po ovoj pustinji prići i svoje iznemoglo srce ukrijepiti, osnažiti i izliječiti.

Gledam Ga kako se On uopće ne vrijeđa, niti je uzbuđen (kao mi ljudi npr.) kad mu se neko suprotstavi sa „svojom“ istinom. On je miran jer je siguran da je istina najjača i da će čak i ovakve situacije ona iskoristiti i otkriti se svima prisutnima još silnije.

Zatim promatram nas ljude koji kažemo da znamo istinu kako postupamo prema onima koji se suprotstave onome što govorimo, tj. onome što vjerujemo da je Istina. Mi odmah takve ljude promatramo kao neprijateljima i stvaramo nekakav obrambeni stav nasuprot tog čovjeka. Tada počinjemo da raspravljamo tj. da objeđujemo tog čovjeka, a i srce nam počinje brže kucati (počinjemo se uzbuđivati). Postavljamo se kao oni koji znaju sto posto istinu i kao oni koji smo sto posto u pravu. Ne želimo da slušamo čovjeka i da ravnopravno razgovaramo, već se postavljamo kao da smo učitelji, a oni neki učenici koji treba da slušaju. Kao da se bojimo da će nam neko uzeti našu istinu.

Tada gledam ponovo Isusa i slušam Njegov divan savjet: „Dijete moje milo, ne trebaš se ni malo uzbuđivati, kad budeš napadnut od ljudi, jer koliko ljudi toliko i mišljenja ima, čak i više. Svaki vjeruje u neku svoju istinu, a to je i na jedan određeni način dobro, jer ta istina je ipak njegova kuća, pa makar i trošna, ali je ipak njegova gdje se može privremeno zakloniti od kiše.  Zato ne moj da je ti rušiš, jer će ostati i bez te trošne kolibe. Ti si isto kao i ti ljudi, vi ste svi učenici, a ja sam jedini Učitelj, ja sam Istina. Ne trebaš se ti uzbuđivati, jer čim se uzbuđuješ primjećuje se nedostatak tvoje vjere u mene tj. u istinu koju vjeruješ. Kroz tu (neugodnu) situaciju vjerom se osloni na mene i dopusti da učim ne samo tog čovjeka koji se protivi, već i tebe. Ne drži se čvrsto onoga što si spoznao, jer nećeš više nikad rasti u spoznaji

istine, a ova situacija je ko rođena upravo da rasteš u istini. Ti ne znaš kuda će te taj razgovor s tim čovjekom odvesti, ali imaj povjerenje u mene, jer ja znam kuda ide svaki tvoj razgovor, jer ti si moje dijete, a i taj čovjek koji se suproti je također moje dijete. Tebi ću još koji kat tvoje kuće dozidati, a tom čovjeku ću pokazati kako je ta tvoja kuća divna i sve ljepša, tako da će on sam srušiti svoju trošnu kolibu i dozvoliti da mu sagradim novu kuću tj. divni dvorac. Vjeruj mi dijete moje, potpuno se predaj u moje ruke i vidjet ćeš da ću se ja koji sam Istina silno proslaviti kroz takve razgovore, mnogo silnije nego kad je sve mirno i nitko se ne suprotstavlja.

Da bi se mogao svakog dana i trenutka bezbrižno predavati u moje ruke, trebaš me svakog dana upoznavati u Bibliji, jer sve više što me poznaješ ti se ispunjavaš sve većom vjerom ili povjerenjem u mene koji sam tvoj otac koji sam ljubav, a kad se ljubav nalazi u srcu tvom, tu strah ne postoji, jer strah je istjeran kao nepoželjni gost iz kuće tvog srca. Tada se u svakoj situaciji, a naročito u neugodnim situacijama tvoje srce okreće prema meni i bezbrižno kao malo dijete se sklupča i mirno počiva u mojem naručju ne brinući se ni malo zbog bure koja oko njega bjesni. Ne brini se i ne boj se dijete moje, nisi siroče, već dijete Onoga koji je Gospodar sveg vidljivog i nevidljivog, kako na Zemlji tako i na Nebu.“

Zašto uistinu Rimokatolička crkva želi neradnu nedjelju?

Biblija daje odgovor na to pitanje. Biblijski Isus Krist i isus kojeg Rimokatolička crkva na sva zvona propovijeda nije isti. Isus Krist o kojem Biblija govori je bio u savršenom skladu sa zakonom Božjim – 10 zapovijedi, a isus kojeg oni propovijedaju je isus koji je bezakonik (u suprotnosti sa zakonom Božjim). Kad su Isusa pitali: Što treba da uradim da imaju život vječni, Isus je skrenuvši pažnju na Zakon rekao: „Ako želiš ući u život vječni drži zapovijesti.“ „A koje ?“, upita čovjek, jer je točno želio znati koje. Isus odgovarajući skreće pažnju na deset Božjih zapovijedi koje je dao na Sinajskoj gori preko Mojsija: „Da ne ubiješ, ne činiš preljube, ne ukradeš, ne svjedočiš lažno…“

Kad se pročita u knjizi Izlazak u Starom zavjetu kad je Bog dao Zakon Božji (Izlazak 20,2-17.) primijetit ćemo da druge i četvrte zapovijedi je od strane Rimokatoličke crkve izbrisana, tj. četvrta promijenjena. Druga Božja zapovijed zabranjuje da se grade slike i kipovi od onog što je na nebu ili na zemlji ili u vodi, kako bi im se ljudi klanjali i služili. Četvrta Božja zapovijest kaže: „Sjećaj se da svetkuješ dan subotnji šest dana radi i obavljaj sav svoj posao a sedmi je dan subota, odmor Gospodu. Tada ne moj raditi ni jednoga posla…“

Isus Krist je svojim primjerom pokazao kako se treba svetkovati subota. Taj dan je odlazio u sinagogu (crkvu) i to po običaju („i uđe po običaju svome u dan subotnji u zbornicu i ustade da čita“ – Luka 4,16.) Kad Isus daje upozorenje pred uništenje ovog svijeta u Mateju 24. poglavlju između ostalog ističe: „Nego molite se Bogu da ne bude bježan vaša u zimu ni u SUBOTU. Zašto bi ovo Kristovoj djeci bilo dano upozorenje „Da se mole Bogu…“ ako je sad nedjelja sveti dan, tj da je promijenjen Zakon? O promjeni zakona Božjega ni spomena nema u Bibliji, niti se nedjelja kao dan spominje. Ona se spominje kao 1. radni dan u tjednu. Učenici su također kad čitamo u Djelima apostolskim nakon Isusovog raspeća išli i učili kako Židove tako i neznabošce subotom u crkvi.

U Katoličkom katekizmu nažalost se govori o nekom suprotnom zakonu. A taj Isus o kojem oni govore je upravo u skladu sa Katoličkim katekizmom, a ne Biblijom. Taj isus nažalost ne samo da slavi nedjelju kao dan Gospodnji, ne samo da tjera ljude na silu da ne

kupuju nedjeljom u trgovinama, već i sve one koji drugačije misle, proganja, a nerijetko i ubija. Sjetimo se samo križarskih ratova, ne samo protiv muslimana, već i na području Europe protiv Čeha koji su se usudili suprotstaviti papi i imati drugačije vjerovanje od pape. Sjetimo se također križarskih ratova protiv Engleske, protiv Valdenžana, protiv protestanata širom Europe. Da to je njihov isus – sam Antikris, Đavo.

Isus Krist je pokazao i primjerom kako se ponašao prema onima koji su imali drugačije mišljenje od njegovog. Kad su apostoli Ivan i Jakov željeli da spale ognjem samarijsko selo, jer nisu htjeli primiti Krista na prenoćište Isus ih je ukorio riječima: „Ne znate kakvoga ste vi duha, jer Sin čovječji nije došao da pogubi duše čovječje nego da sačuva.“ (Luka 9,55.56.)

Učenje Kršćanske adventističke crkve je da je Rimokatolička crkva REMEK DJELO SOTONSKE PRIJEVARE. Ne znam jeste li to znali? Kad se to pročita u ovom kontekstu to je velika istina. Ovo remek djelo sotonske prijevare sad sprema teren za isusa o kojem oni propovijedaju tj. za antikrista – čovjek bezakonja. („Jer neće doći (kraj svijeta) dok ne dođe najprije otpad i ne pokaže se ČOVJEK BEZAKONJA, SIN POGIBLI.“) Pročitajte više o tim citatima u 2. Solunjanima poslanici drugo poglavlje. On se upravo treba pojaviti kao bog, (kao sljedeći papa) koji je oduvijek želio da osnuje svoje carstvo sa zakonom nasuprot Božjem zakonu i Božjem carstvu. Zato uistinu Rimokatolička crkva ustvari želi da ozakoni nedjelju ne samo u Hrvatskoj, već također slušamo u medijima da želi nedjelju kao neradni dan ugurati i u ustav Europske unije.

Krist sve i u svemu

Ujutro se budims Kristom u mislima.

Uvečer zaspims Njim u očima.S Njim uživam

i danima i noćima.

Čudesni zračak svijetla

Jutros kad sam se probudio, istuširao itd, otišao sam na molitvu. Na um su mi dolazili moji dragi prijatelji koji prolaze kroz jako teške faze u životu. Tuga me je obuzela i veliko nezadovoljstvo, jer sam osjećao da bi mnogo, mnogo više trebao uraditi za njih. Osjećaj bespomoćnosti me je tako ispunjavao, a nisam znao što i kako učiniti. Tuga se prelijevala iz mojeg srca, ravno u Božje srce. Nisam ni slutio kako će na predivan način Bog odgovoriti.

Potom sam krenuo da proučavam, a pred moje oči došla mi je knjiga koju sam napisao prije 7 godina, koju sam ponovo počeo da čitam. Ovog jutra mi je došla na red pjesma:

Sila Riječi

Jedan čovjek imao je prijatelja,koji je toliko bolovao da ganiti jedan ljekar više nije gledao.Ali čuo je on za Isusa i u bespomoćnosti svojoj i žarkojpotrebi svojoj dođe pred Njega i reče:«Nisam dostojan da uđeš u dom moj,ali molim Te reci riječ iozdravit će prijatelj moj.Jer i ja sam čovjek od vlasti iimam mnoge vojnike pod sobomi kad rečem jednome idi, idei drugome dođi, dođe,a Ti predstavljaš silu Beskonačnog

i sve stvoreno riječi tvojoj se pokorava.Ti možeš zapovjediti bolesti i reći:«Nestani»,i ona će odmah pobjeći»i kad ču Isus začudi se i reče:«Ni u Izraelu vjere ne nađoh većekako si vjerovao neka ti bude»i u taj čas ozdravi prijatelj njegov.Riječ Božja i danas ima silu,uhvati se i ti za Nju i pomozi svome prijatelju.

Stavio sam potom ovu pjesmu na facebook kako bi je mogli pročitati i ostali moji prijatelji. Kad sam je stavio, vidio sam da mi je jedna prijateljica iz Kanade poslala jednu pjesmu na engleskom (Keith Green) http://www.youtube.com/watch?v=AbGqXvGmM5g sa prijevodom. Jako lijepa pjesma, a ovako glasi:

„Otvori svoje oči prema svijetu, koji te okružuje , otvori svoje oči. Ovaj svijet je više nego što nas okružuje, moraš ustati i otvoriti svoje oči. Ponekada smo prezauzeti da dijelimo, ali Isus želi da se pobrinemo više za druge , koji su u potrebi ...pomozimo, otvori svoje oči, golima i bolesnima, otvori svoje ruke, trebamo manje uzimati , a mnogo vise davati, mi smo na tako sigurnom i toplom, zato otvorimo ruke, volimo jače i molimo se duže, duže. Isus kaže ako volimo nekoga u njegovo ime volimo. Isus kaže ako nekoga dotaknemo, ti ćeš ga u Njegovo ime dotaći. Isus kaže ako nekoga nahranimo, u Njegovo ime hranimo ga. Treba da im pokažemo život, otvori srce svoje, pomozi, iako oni vam nikada to ne mogu vratiti, ali radite u Isusovo ime. Isus kaže ako nekoga volimo, volimo ga u njegovo ime.....Isus kaže to sam ja...otvori svoje oči...

Zatim sam doručkovao i otišao u crkvu gdje su me čekala djeca u dječjem odjeljenju. Nisam ni sam točno znao što ćemo danas da razgovaramo i o čemu ćemo iz Biblije da proučavamo. Ima ih od 5,7,13, a danas je došla još jedna curica od 10 godina, pa je pomalo i nezgodno naći neku temu koja će sve njih podjednako zanimati. Hvala Bogu što je svaki put davao divne ideje i mudrosti kako bi se s djecom provelo tih 30 minuta, pa sam bio siguran da će i danas biti isto tako.

Tri curice su već nešto crtale, a ovaj dečkić Martin od 13, je sjedio na krevetu govoreći da je bolestan i da ima temperaturu. Tada sam im pomalo nasmijavao, glupirajući se,hehe. U jednom trenutku sam ih pitao: „Kako možemo pomoći Martinu da ozdravi?“ Najmlađa curica je rekla na brzinu: „Da ga poljubim,hehe i nastavila se veselo ponašati.“ Rekao sam: „Dobro si rekla Nensi, jer njemu treba pružiti ljubavi kako bi ozdravio“. Tada se njezina starija sestra sjetila događaja iz Biblije kako je Isus znao upravo na taj način izliječiti neke ljude. Počeli smo malo po malo pričati o Isusu Kristu i divnim iskustvima zapisanim u Bibliji. Tada sam rekao: „Što vi mislite da li Bog može odmah Martina da izliječi?“ Oni su šutjeli, a Martin je rekao: „Zar ti misliš da me Bog može odmah izliječiti?“ Rekao sam da može, ali ti mu trebaš pružiti ruku, kako bi te mogao podići. Oni su me pogledali, čudeći se kako je to moguće pružiti Isusu ruku. Tada mi je na um došlo nešto što mi se prije 13 godina dogodilo. Počeo sam im pričati to iskustvo:

„Prije 13 godina sam živio u Zagrebu i igrao sam nogomet za jedan klub. Bio je petak, a mene je neka prehlada, a mislim čak i gripa uhvatila. Išao sam na trening koji mi je bio jako važan jer smo za 2 dana igrali važnu utakmicu. Dok sam autobusom išao do stadiona, bio sam sav jadan, slab, i bila mi je muka. Onako bezvoljno stajao sam držeći se za rukohvat iznad glave. O ničemu nisam mogao razmišljati, već samo o toj bolesti i svojem jadnom stanju. Muka mi je bila još više što neću moći da treniram, a niti da igram utakmicu za dva dana. U svem tom mraku odjednom mi je bljesnula zraka svjetlosti kroz moj mračni um: „Zahvaljuj Bogu na svemu!“ Kao da me je ta misao probudila iz sna. Počeo sam da razmišljam o tome, ali nije mi ništa padalo na pamet. Međutim, dolazi mi ponovo misao: „Zahvaljuj Bogu na ilo čemu, samo zahvaljuj!“ Tada sam počeo (u sebi) da zahvaljujem Bogu na svemu što mi je padalo na pamet. Počeo sam sa time kako je dobar prema meni, ni ne sjećam se na čemu sam sve zahvaljivao, ali moram priznati da je bilo i pomalo smiješno,hehe jer sam baš na svemu zahvaljivao. Tako sam mu zahvalio i na bolesti koja me je snašla. Samo sam hvalio, i hvalio Boga, i nisam prestajao, na svemu što mi je padalo na pamet. U svojim mislima sam bio tako jako, da sam izgubio osjećaj da se nalazim u autobusu. Par minuta je to trajalo i ja kao da sam se probudio, vidio sam da mi je došla stanica gdje trebam izaći. Izlazim tako ja sasvim drugačijeg raspoloženja, sretan, a bolesti ni traga. Čudo izlječenja se dogodilo i ja sam normalno odradio trening, kao da nisam ni bio bolestan. Hvala Bogu na tome!“

Pričajući djeci ovo iskustvo rekao sam da kad je čovjek bolestan, tada samo razmišlja o sebi i o toj bolesti koja ga je snašla. Kada tako razmišlja o bolesti, on ustvari razmišlja o mraku i ne vidi izlaz iz svega toga. Međutim, Bog upali odjednom svjetlo i skrene pažnju čovjekovu sa njega samog na Isusa (Zahvaljuj Bogu na svemu). Mi ljudi ako ne počnemo da radimo po tom savjetu, to svjetlo se ugasi i mi se opet nalazimo u tom mraku, tj. u stanju bolesti. Ako poslušamo taj savjet i počnemo zahvaljivati Bogu na svemu,(na bilo čemu, jer je važno hvaliti, samo hvaliti Boga) tada će taj zračak svjetlosti sve više sjati u nama dok ne postane potpuni dan, a tama tj. bolest iz našeg tijela neće moći da bude dugo ozračena svjetlošću i pobjeći će glavom bez obzira. Bog je točno znao kad sam prolazio sve to, da ću imati divno iskustvo s Njime, a također je znao da ću nakon 13 godina sjediti danas u Crkvi sa vama i jednom trinaestogodišnjaku prenijeti utjehu i izlječenje koje mi je On podario. Dok sam im to pričao, to je bilo jako živo opisano i prikazano, da su se djeca oživila i jako radovala ovoj jednostavnosti.

„Znači Martine“, obratio sam se njemu, „Tvoje je da pružiš ruku Isusu i da Mu počneš zahvaljivati na svemu. Hajdemo pjevati , hvaliti Boga i radovati se. Nakon pjesme smo se pomoliti i zahvalili Bog na izlječenju, a Martin je potom za vrijeme pauze stvarno živnuo i igrao se sa djecom. Hvala Bogu na ovom divnom iskustvu. Hvala Mu što me je On vodio od samog jutra i pripremao za ovo druženje sa djecom.

Pečatni vosak

U stara vremena, sjećate se, kako su kraljevi imali svoj pečat i u tom pečatnom vosku ostaje otisak pečata, tj. lik samog kralja. Kad se u Bibliji spominje pečat Nebeskog kralja – pečat Božji, kao recimo ovaj stih: „Ne kvarite ni zemlje, ni mora, ni drveta, dokle zapečatim sluge Boga našega na čelima njihovim.“ (Otkrivenje 7,3.), također se odnosi na isto. Na slugama Božjim će se u potpunosti otkrivati Božji lik, a to je Njegov karakter, a koji nam se otkrio u životu Isusa Krista prije 2000 g. Znači na njima će se ogledati u potpunosti Isusov život, Isusova ljubav, ….

A također će se u ova vremena staviti isto nevidljiv znak suparničke strane, a on se zove žig Zvjerin: „I učini sve male i velike, bogate i siromašne, slobodnjake i robove, te im dade žig na desnoj ruci njihovoj ili na čelima njihovim, da nitko ne može ni kupiti ni prodati osim ko ima žig, ili ime zvijeri, ili broj imena njezina. Sotonin lik je suprotan Božjem liku tj. Isusovom životu, ljubavi… Svaki onaj koji ne bude imao Kristov život, tj ISTU Njegovu ljubav, ISTU Njegovu vjeru (ništa manju), primit će žig sotone koji nosi njegov lik.

Iluzija i stvarnost

Od malena nisam bio naklonjen ovom svijetu, ali prirodu sam uvijek volio. Odrastao sam u dijelu grada pored kojeg u blizini je ušće Korane i Kupe, pa je sve prepuno polja i livada, puno leptira i raznolikog cvijeća. Znali smo otići ujutro u ta velika prostranstva i vraćati se kasno poslije podne kući. Nekada rano ujutro oko 4 sata smo znali kao klinci ići u ribe, a kad je bilo ljeto plivali smo i ronili na ušću Korane i kupe i hvatali riječne rakove kojih je bilo jako mnogo. I danas kad sam se malo šetao pokraj Korane kako bih došao do male seoske trgovine, slušam kako kiša lagano pada, i kao da svaka kapljica koja padne na mene, probudi me kao iz sna sjećajući se tih lijepih dana iz djetinjstva. Udišem tada taj divni kišom pročišćen zrak, i uživam u svakom udisaju i izdisaju.

Međutim, kad sam navršio negdje oko 13 godina, počeo sam jako da uviđam sve to nepoštenje i pokvarenost koja među ljudima vlada i počeo sam se uvlačiti u sebe. Moji su u to vrijeme dobili stan na drugom djelu Karlovca, pa nisam imao prilike više da uživam u toj mojoj divnoj prirodi i mojem sigurnom utočištu koje mi je ona pružila od ove surove ljudske svakodnevice. O, bilo je to moje najgore doba u životu! Ne mogu reći da je sve to razdoblje bilo strašno jer su mi se pri kraju tog razdoblja događale i lijepe stvari kako bih mogao izdražati u ovom svijetu u kojem sam ja bio stalni stranac. U 23. godini sam dobio novi zaklon od sveg ovog svijeta koji zlo naziva dobrim, a laž istinom. Izgleda sam tada pao skroz i više nisam mogao dalje, a slamka za koju sam se uhvatio u zadnji čas je ustvari bio Isus

Krist moj Spas. O, On je bio moj život koji sam ja sve ovo vrijeme tražio! On je bio stvarnost i realnost u kojem sam ja čeznuo sve ovo vrijeme da živim. Tog dana (bukvalno) ja sam bio oslobođen, čak mi se i jezik oslobodio i počeo sam tako dobro da slažem rečenice, da me je moja majka pitala: „Sine! Od kuda ti tako odjednom lijepo pričaš? Nestalo je te usamljenosti, odvojenosti, nesigurnosti, besmisla koje je vladalo u tadašnjem mojem životu, o kako da vam opišem tu radost slobode, predivno stanje!

Danas dok sam šetao po kiši kraj Korane sjetio sam se nekih zanimljivih događaja iz Kristova života. Zanimljiv je život Isus vodio. On je sve gledao obrnuto od ovog svijet, gledao je sve naopako. Kao da je podizao paravan s ovog vidljvog svijeta i razotkrivao ustvari što se ustvari iz paravana ovog događa. Taj paravan koji je nama predstavljen kao naša stvarnost u kojem živimo ustvari zaklanja pravu stvarnost tj. ustvari ono što se ustvari događa na ovom svijetu. On je došao da nama ljudima podigne taj paravan kako bi vidjeli ustvari što se događa na ovom svijetu. Nije ni čudo kako čitamo u Evanđeljima da su ga vodeći ljudi u jednom trenutku proglasili luđakom, jer je On govorio o stvarnosti koja se ne može opipati, a koja je ustvari stvarnost, a dok ova naša opipljiva stvarnost je iluzija, koje danas ima a sutra nema.

Sjećam se onog događa tako u šetnji, kako On sa svojim učenicima sjedi u crkvi i promatra bogate ljude, svećenike, književnike, kako prilažu svoj dar u crkvenu blagajnu. Svi ljudi, čak i apostoli su se divili kako ti ljudi jako puno svog blaga daju u crkvu. Ljudi su te ljude hvalili kao najveće dobrotvore i humanitarce kako bi mi rekli danas. Međutim, Isus sve to gleda i odjednom ugleda jednu siromašnu udovicu koja se šćućurila da je nitko ne primijeti kako daje svu svoju sirotinju dvije lepte, tj. novce za hranu koju je imala za taj dan. Više nije imalo ništa, ali je imala vjeru da će se dobri i nježni Otac nebeski pobrinuti za njezino sutra. Ona je vidjela bijedu oko sebe i mnoge koji su bili u još težoj situaciji nego što je ona bila, i željela je da sudjeluje u Božjem djelu darivanja za siromašne. Tada Krist kaže čudnovatu izjavu: „Ona je dala više od svih.“

Čudnovata je stvarnost Kristova, reći će ljudi, kako je to moguće da je ova siromašna udovica dala mnogo više nego svi ovi ljudi zajedno! Zato vam kažem, da nije sve u ovom svijetu onako kako mi ljudi vidimo

Ili kako objasniti Njegove riječi (a koje se dodiruju i na ovaj prethodni događaj) kad kaže: „Ali će mnogi prvi biti posljednji, i posljednji prvi.“

Ili kad kaže: „I koji hoće među vama da bude prvi, da vam bude sluga.“ Zar u našoj realnosti i stvarnosti sluga nije najviše nepoštivan i ponižavan? Gospodar je onaj koji je poštivan i hvaljen, a sluga je onaj koji čak ni ne ulazi na glavna vrata u dom od gospodara svoga, već ima ulaz za poslugu (negdje iza kuće). Isus koji je Gospodar nad gospodarima je ustvari pokazao da je Gospodar onaj koji najviše služi, drugim riječima Sluga nad slugama.

Mogli bi ovako kroz Kristov život još mnogo toga vidjeti kako ova naša stvarnost i realnost, nije nikakva stvarnost, već samo jedna iluzija, za koju se nažalost velika većina čovječanstva tako čvrsto uhvatila čak i sav svoj život ulaže da bi uživala u toj iluziji, koju najveći Iluzionista Sotona pred našim očima postavlja. O, kad sam izašao iz te iluzije iako sam još veći stranac u ovom svijetu, sa još većom srećom i oduševljenjem govorim o ovoj divnoj prirodi koju u svojoj iluziji još nismo kao ljudi uništili, a također i sa još većim oduševljenjem govorimo o našem divnom Kreatoru te iste prirode. Dok o Njemu pričam, iluzija se pred očima ljudi kao magla pred suncem povlači, i tada se može vidjeti ustvari kako

ta iluzija nije nimalo lijepa. Mnogi tada skupe hrabrosti da skoče vjerom u nevidljivo, i da tada budu uhvaćeni nebeskom rukom i preneseni u stvarnost Božju. O, kako je divna ta stvarnost! Završio bih Isusovim riječima: „Ono što se vidi je za kratko, a ono što se ne vidi je za vječnost“.

Koja je prva ikad izgovorena laž na ovoj zemlji?

Jeste li se nekad upitali: „Koja je prva ikad izgovorena laž na ovoj zemlji?“ Pazite, to je najstarija laž, a ako je najstarija, onda je i najopasnija i najlukavija. Razmislite o sljedećim riječima i vidjet ćete kako su posljedice prvo izgovorene laži dalekosežne.

Adam i Eva su živjeli na novonastaloj planeti Zemlji u miru, iskrenosti, čistoći i poštenju. Sve im je bilo dozvoljeno da rade, osim samo jedne stvari: „S drveta od znanja dobra i zla ne jedi, jer u koji dan okusiš s njega, UMRIJET ĆEŠ.“ (1. Mojsijeva 2,17.) Oni su bili također i upozoreni da se na Nebu pobunio anđeo kerubim Lucifer koji je najinteligentnije bića od svih stvorenih bića, prvi do Boga, i da će ih sigurno pokušati prevariti. Također im je rečeno da im on neće biti stalno za petama, već da će ih moći samo kušati ako budu u blizini ovog drveta znanja dobra i zla. Međutim, Eva je u jednom trenutku vidjela iz daljine kako je lijep plod sa tog drveta i malo se približila. Lucifer koji se sada zove Sotona, koji je čekao i smišljao kako da prevari prve ljudi i na ovoj planeti zasnuje svoje carstvo laži i smrti, iskoristio je ovu priliku i progovorio preko zmije koja se odmarala na ovom drvetu.

U prvi mah Eva se začudila kad je čula da zmija može da priča, a Sotona je iskoristio ovaj trenutak njezinog iznenađenja i bila je na jako lukav način uvučena u razgovor. „Ali zmija bješe lukava mimo sve zvijeri poljske, koje stvori Gospod Bog, pa reče ženi: 'Je li istina

da je Bog kazao da ne jedete sa svakoga drveta u vrtu?' A žena reče zmiji; 'Mi jedemo roda sa svakoga drveta u vrtu, samo roda s onoga drveta usred vrta, kazao je Bog: 'Ne jedite i ne dirajte u nj, da ne umrete.' A zmija reče ženi: 'NEĆETE VI UMRIJETI'“ (1. Mojsijeva 3,1-4.) Tada je sotona direktno proglasio Boga lažovom. Zmija je rekla Evi: „Nego zna Bog da će vam se u onaj dan kad okustie s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li je zlo.“ (5. stih). Zmija je rekla Evi, pa zar ne vidiš da od kad ja berem ove divne plodove da sam čak i progovorila, ti kad uzmeš ova plod postat ćeš kao Bog. Eva je bila hipnotizirana i potpuno je pala pod utjecaj laži, vjerujući đavolu da je Bog lažov. O, kako je laž strašna!

To je prva i najveća laž na našoj planeti koju je izgovorio otac laži sam đavo ili sotona. Od tog dana sve se promijenilo. Adam i Eva su morali izaći iz Edenskog vrta tj. Raja, kako ne bi nastavili kao grešnici ubirati plod sa drveta života koji je ljudima davao vječni život, jer bi tada bili stvarno vječno živi, ali ne kao dobri, puni ljubavi, čisti, zdravi, iskreni ljudi, već kao grešni, zli, bolesni, puni mržnje. Da su ubrali taj plod imali bi takvu planetu na kojoj bi se vječno mučili ljudi živeći u strašnom stanju mržnje, bolesti, raspadanja, a nikad ne bi mogli umrijeti. Strašna bi to planeta bila, ali hvala Bogu što se to nije dogodilo.

Kad su bili istjerani iz Raja počeli su uviđati strašne posljedice u prirodi. Kad je prvi list sa drveta pao i dok su oni gledali kako on žuti i raspada se, tako su patili kao što danas pate ljudi za svojim milima i dragima. A kad su vidjeli kako njihov stariji sin Kajin ubija Abela i kako se smrt širi po cijeloj planeti to je bilo strašno! Da sam Bog nije nije prišao ovim prvim sada već izgubljenim dušama, da ih nije utješio i pojasnio im plan spasenja koji je smislio da ih izbavi od smrti oni bi poludjeli u grižnjoj savjesti. Ponovio im je istinu: „KOJA DUŠA ZGRIJEŠI ONA ĆE UMRIJETI, sin neće nositi bezakonja očina niti će otac nositi bezakonja sinovljega; na pravedniku će biti pravda njegova, a na bezbožniku će biti bezbožnost njegova.“ (Ezehijel 18,20.) Međutim, također im je rekao veličanstvenu istinu: „Jer Bogu tako omilje svijet da je i Sina svojega jedinorodnoga dao da ni jedan koji Ga vjeruje ne pogine nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16.)

Nažalost, ova strašna prva laž ikad izgovorena se daleko više raširila nego ova divna istina koju nam Bog govori. Skoro u svakom filmu koji gledam vidim ovu prvu laž izgovornu. Najčešće glavnom glumcu umre njemu neko drago biće (bilo žena, dijete…) tada da to na gledatelje jako stresno djeluje i tada se glavni glumac tješi riječima: „Ne brini se on je sada među anđelima, gleda nas, sluša i vječno živi.“ Tu laž nažalost propovijedaju i velika većina crkava u krilu kršćanstva, pa se stoga to i preko filmova, crtanih filmova također prenosi na još šire mase koje ne idu u te iste crkve.

Biblija je puna stihova koja govori protiv ove strašne laži, koja ustvari veliča smrt, koja ustvari smrt proglašava vratima za ulaza u vječnost. O, strašno! Ezekija nije vidio u smrti takvu divnu mogućnost. S njegovim riječima se slaže David koji je pisao Psalme: »Jer mrtvi ne spominju tebe. U grobu tko će te slaviti? Neće te mrtvi hvaliti Gospode…» Psalam 6,5;115,17.

Apostol Petar govori o ovom istom Davidu koji je tako velik u Božjim očima: »Da umrije i ukopan bi i grob je njegov među nama do ovog dana.» »JER DAVID NE UZIĐE NA NEBESA.» (Djela apostola 2,29.34.) Činjenica da David ostaje u grobu sve do uskrsnuća, tada pravednici ne idu na Nebo u času smrti.

A završio bih sa divni, a i utješnim riječima apostola Pavla: „Neću vam pak zatajiti, braćo, za one koji su umrli, da ne žalite kao i ostali koji nemaju nada... Jer vam ovo kazujemo riječju Gospodnjom da mi koji živimo i ostanemo za dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su pomrli. Jer će sam Gospod sa zapoviješću, sa glasom arkanđelovim, i s trubom Božjom sići s neba; i mrtvi u Kristu uskrsnut će najprije; A potom mi živi koji smo ostali, zajedno s njima bit ćemo uzeti u oblake na susret Gospodu na nebo, i tako ćemo svagda s Gospodom biti. Tako utješavajte jedan drugoga ovijem riječima.“ (1.Solunjanima 4,13.15-18.)

O, predivan Ocean!

U ovo divno rosno jutro, u kojem sunce tako divno svojim zrakama Zemlju bombardira, a ptice svojom muzikom tako podižu osjećaje moje kao u nekom filmu koji je tako napet, a muzika još više podiže tenziju, imam osjećaj kao da će se sva Zemlja raspuknuti od miline. Kleknuo sam na molitvu da se zahvalim Bogu za Njegovu dobrotu, za Njegovu ljubav i milost koju nam pruža iako nismo ništa od toga zaslužili. Tada su mi došle misli, misli o divnoj ISTINI. Istini koja je tako divna, plemenita, koja nema granica, koja je vječna. O, kako volim Istinu, jer je puna Ljubavi ili je možda bolje reći Ljubav boravi samo u Istini! Istina je veličanstvena. Razmišljam tako u molitvi, kako mi ljudi od ove veličanstvene, vječne i uvijek osvježavajuće Istine, stvaramo neku jadnu, ograničenu, ustajalu, a tada i smrdljivu baru, kojoj se nitko ne želi približiti, a kamo li da je prihvati kao Istinu.

Mi ljudi kad mislimo da smo upoznali Istinu (a i to je pitanje da li jesmo), ponašamo se kao da je ona tolika (koliko smo je spoznali) i bojimo se da se još više otvorimo i u potpunosti predamo, kako bi Istina sve više ulazila u nas i tako raširila naša srca, sa novom ljubavlju, sa novim divnim spoznajama i sl. Kao da se bojimo da će nam neko uzeti Istinu ako živimo potpuno otvoreno, ako živimo svaki novi dan kao da smo se tek rodili.

U molitvi mi je došla ova slika Istine. Istina je kao beskrajan Ocean, a čovjek koji je kako mi znamo reći „upoznao Istinu“, stoji na obali i sretan je sa time što vidi toliki Ocean tj. što „poznaje Istinu.“ Međutim, da li je on poznaje taj Ocean tj Istinu? On ga poznaje samo onoliko koliko njegovo ograničeno oko vidi. Da bi zaista upoznao Ocean tj. Istinu, on se mora upustiti u neviđenu avanturu. Sa običnim svojim čamcem koji je sam napravio uz pomoć svog sad pokojnog oca, on se prepušta čarima Oceana odnosno Istine. Dopušta da mu On (Istina) otkriva neslućene svjetove, predivna stvorenja, nove otoke sa bićima i stvorenjima o kojima nije ni sanjao da postoje. O, to je za mene Istina!

Ne bojimo se dragi moji prijatelji upoznati sa Isusom koji je ta divna Istina taj Ocean. Ako smo ga upoznali, nemojmo ostati na tome što smo upoznali tj. na obali, jer će se ta divna Istina pokvariti, tj. više neće biti Istina, pa će zaudarati i smrdjeti, a tada ćemo na kriv način nju predstavljati ovom svijetu koji umire žudeći za Njom. Ne bojmo se! Prepustimo se toj divnoj Istini, našem divnom Isusu Kristu i otvorimo svoje srce svakog jutra iznova kao da nam je prvo jutro života, kako bi svakog dana rasli u spoznajama divne Istine, divne Ljubavi, divnog našeg Spasitelja i Gospoda Isusa Krista. Svojim malim čamcem ćemo se upustiti u vječnu avanturu po beskrajnom oceanu, po divnoj Istini, po Isusu Kristu

USKRS

Danas veliki dio kršćanstva slavi Uskrs, a povodom toga evo i jedno kratko razmišljanje da ne bi Uskrs prošao samo u jelu i piću, već i kratkim razmišljanjem o Onome koji je bio umro na križu i uskrsnuo u nedjelju."Mi pak svi koji otkrivenim licem gledamo slavu Gospodnju (Tko to mi? Ako smo to mi, recite mi kako ti gledaš slavu Gospodnju, što je to slava Gospodnja), preobražavamo se u to isto obličje iz SLAVE U SLAVU, kao od Gospodnjega Duha." (2.Korinćanima 3,18.)

U samom citatu sam danas prvi puta primijetio kad sam ga čitao da se krije potpuni odgovor što je to slava Božja. Prvo govori da mi koji gledamo slavu Gospodnju, a potom odmah kaže da se u TO ISTO OBLIČJE preobražavamo. Nama je iako grešnim ljudima, dozvoljeno da gledamo SLAVU BOŽJU i da ostanemo živi. Čudo!! Pažljivo kad se čita poistovjećuje se SLAVA BOŽJA i OBLIČJE (LIK) BOŽJI. Tko je došao na zemlju i pokazao

LIK Božji ili OBLIČJE BOŽJE? Ili drugim riječima, tko je pokazao KARAKTER BOŽJI? To je bio ISUS KRIST. Još točnije - to je bio Njegov divni život od 33,5 godine kojim je On živio i svojim životom pokazao SLAVU BOŽJU.

Znači, jedino ako svakog dana GLEDAMO (razmišljamo) o Kristovom divnom životu, Božji Duh kako kaže ovaj citat nas preobražava u Božje obličje - u samog ISUSA KRISTA. O, veličanstvene i divne istine! A sada pitanje. Da li smo ti "MI" danas, jučer, promatrali Isusov divni život kojim je On živio od Betlehema do Golgote, a naročito posljednje sate života na križu Golgote. Ako jesmo onda se to sigurno moglo vidjeti na nama kao i na Mojsiju koji je gledao Slavu Božju, a u čije lice narod nije mogao da gleda jer se na njemu otkrivala SLAVA Božja pa je morao da ima pokrivalo na svojem licu. Da li se na nama otkriva SLAVA BOŽJA kao na Mojsiju? Da li se na nama otkriva divni život Isusov tj. Njegova ljubav i njegova vjera koju je On pokazao?

Budimo pošteni pred Bogom pa odgovorimo na to pitanje. UF! Gadim se samog sebe.

Zašto će većina adventista (adventista sedmog dana) propasti?

Jutros kad sam se probudio i zahvalio Bogu što me je sačuvao preko noći i podario mi miran san i odmor, odjednom mi je na um došao ovaj naslov „Zašto će većina adventista propasti?“ Tokom ovog razmišljanja dat će se ne samo odgovor na ovo pitanje, već i na pitanje koje obuhvaća i mnogo šire: „Zašto će većina katolika, pravoslavaca, i ostalih protestanata propasti?“

Ja sam inače po vjeroispovijesti adventista i jako mi je dobro poznato učenje moje crkve koje mogu reći da je stvarno izuzetno, a vjerujem i istinito. Međutim, sigurno se pitate, ako je učenje istinito, kako to da će velika većina adventista propasti? Pogledajmo u povijest Božjeg naroda Starog zavjeta – u Židove. Oni su imali čistu istinu, međutim, velika većina je odbacila Isusa Krista, razapela ga, pa su tako sami sebi potpisali propast.

Danas adventisti u svojim razgovorima među ljudima davaju veliku važnost o suboti kao neradnom danu tj. o cjelokupnom zakonu Božjem kojem pripada i subota kao četvrta Božja zapovijest. Govore da se trebaju držati Deset Božjih zapovijedi, jer je tako Bog zapovjedio. Također je vjerovanje adventista sedmog dana (što je točan naziv crkve) da je

subota pečat Božji, koji će se kako u Bibliji piše pred sam Isusov drugi dolazak staviti na čelima ljudi – Božje djece, koja će zbog tog nevidljivog znaka (a vidjet će taj znak samo anđeli) biti sačuvana od propasti koja ide na cijelu planetu Zemlju. Ima više citata ali evo jednog: „I potom vidjeh četiri anđela gdje stoje na četiri ugla zemlje, i drže četiri vjetra zemaljska, da ne duše vjetar na zemlju, ni na more, niti na ikakvo drvo. I vidjeh drugoga anđela gdje se penje od istoka sunčanoga, koji imaše PEČAT BOGA ŽIVOGA i povika glasom velikim na četiri anđela kojima bješe dano da kvare zemlju i more govoreći: 'Ne kvarite ni zemlje, ni mora ni drveta, dokle zapečatim sluge Boga našega na čelima njihovima.'“ (Otkrivenje 7,1-3.)

Kako su adventisti došli do toga da je subota PEČAT BOŽJI? Prvo su proučavajući Bibliju uvidjeli da je subota kroz povijest bila znak koji je odvajao Božje poštovaoce od ostalih naroda. U knjizi proroka Ezekiela (20,19,20) su uočili važan citat koji govori o tome: „Ja sam Gospod Bog vaš, po mojim uredbama hodite, i moje zakone držite i izvršujete. I subote moje svetkujte da su ZNAK između mene i vas, DA ZNATE DA SAM JA GOSPOD BOG VAŠ.“

Druga stvar kako su došli da je subota pečat ili znak je u samoj četvrtoj Božjoj zapovijedi koju je sam Bog zajedno sa ostalim zapovijedima zapisao na dvije kamene ploče i dao Mojsiju. Pročitajmo je cijelu: „Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.“ (2. Mojsijeva ili Izlazak 20,8-11)

Proučavanjem su adventisti uočili da se u ovoj zapovijedi krije pečat Božji. Uvidjeli su da sve što jedan pečat ima, sve se to nalazi u ovoj zapovijesti. Kad se promatraju ti stari pečati kraljeva što na njima ima:

1. Ime 2. Titula njegova (kralj)3. Država ili teritorij nad kojom vlada

Te sve tri stavke ili obilježja adventisti su uočili da se nalaze u četvrtoj Božjoj zapovijesti koja govori o suboti:

1. Ime (Jahve)2. Titula (Stvoritelj)3. Teritorij (nebo, zemlja, more)

Oduševljeni ovom spoznajom adventisti su počeli objavljivati cijelom svijetu ovu divnu istinu kako bi se ljudi pripremili za drugi Isusov dolazak. To je sve jako interesantno mora se priznati, a i točno, međutim, u čemu su velika većina adventista pogriješila? Zaboravili su da na svakom pečatu osim ovih slova postoji i lik samog kralja. Na pečatnom vosku kad je kralj svoj pečat udario ostajao je lik njegov.

U biblijskom jeziku se spominje lik ili obličje Božje. Isus Krist je došao upravo na zemlju da u ljudima ponovo obnovi lik Božji, kako bi ponovo bili po obličju Božjem. Lik Božji se također poistovjećuje sa karakterom Božjim koji je ljubav. Krist je došao na ovu planetu gdje vlada bol, žalost i smrt, kako bi nam pokazao život, ljubav, zdravlje i radost koja vlada u nebeskim svjetovima u svjetovima koji žive u savršenom skladu sa zakonom Božjim.

Kao čovjek je živio u stalnoj ovisnosti o Ocu, kako bi pokazao da čovjek može živjeti u savršenom skladu sa tim zakonom koji je dan na Sinaju. On je ustvari živo utjelovljenje zakona Božjega koji ustvari otkriva karakter Božji – ljubav. Divni Isusov život od 33,5 godine je ustvari otkrio LIK BOŽJI – karakter Božji – LIK KRALJA NEBESKOG.

Budući da čovjek koliko se god trudio da živi u skladu sa zakonom Božjim, ne može biti u savršenom skladu s njim, jer je sam nesavršen, Isus Krist na križu Golgote poklanja SVIM ljudima taj svoj divni život ljubavi i savršenstva, a na sebe uzima smrt od čovjeka kojom je čovjek trebao umrijeti i umire potom na križu Golgote. Taj divni život ljubavi, vjere, dobrote, iskrenosti, poniznosti…poklanja meni i tebi prijatelju moj.

Nakon Isusovog raspeća, a potom i uznesenja, prvi učenici zajedno sa apostolima su za vrijeme pedesetnice prihvatili Isusa Krista kao svoj život. ISTA LJUBAV koja je krasila njihovog Učitelja krasila je i njih. ISTA vjera i djela koja su se pokazivala u činjenju čuda otkrivala su se i među prvim učenicima koji su bili također obični ljudi kao i mi danas. Čitajmo o tom divnom Kristovom životu koji se otkrivao u Bibliji, u knjizi koja nosi naslov Djela apostolska i vidjet ćemo da je moguće biti u savršenom skladu sa zakonom Božjim, da nas krasi ista ljubav koja je krasila Krista (ništa manja). Kad se u prvim učenicima otkrivao Božji lik tj. Kristov život oni su tada dobili i ime KRŠĆANI: „…i najprije u Antiohiji nazvaše učenike KRŠĆANIMA.“ (Djela apostolska 11,26.)

Nije slučajno zašto su adventiste nazvali pogrdno SUBOTARI, a ne kršćani. U svojoj revnosti da ljudima otkriju istinu o suboti (pečatu Božjem) tj. o zakonu Božjem, oni su skroz zaboravili na Isusa Krista. Počeli su se truditi da drže zakon Božji u svojoj sili (trudili su se da budu Isus tj. Bog), pa im Kristov divni život ljubavi više nije bio ni potreban. Velika većina adventista danas ne želi ni čuti ovu divnu istinu da mogu biti savršeni, da mogu imati divni život koji je krasio Isusa Krista, a koji je opisan u evanđeljima, život koji se očitovao u apostolima kako čitamo u Djelima apostolskim. Međutim, revni su da ONI ljudima lupaju pečat Božji. Strašno! Da, sam Isus dođe kao što je došao prvi puta među Židove prije 2000 godina, takvi adventisti bi ga odmah razapeli na križ, jer bi im On smetao. Velika većina adventista je odvojila zakon Božji (koji je ljubav, tj. karakter ili lik Božji) od Krista i zato će propasti kao i većina Židova koji su također odvojili zakon Božji od Krista.

Zašto će velika većina katolika, pravoslavaca i ostalih protestanata propasti? Zato što su nasjeli na suprotnu varku neprijatelja ljudskih duša. Oni su odvojili Krista od zakona Božjega. Oni pak propovijedaju Krista, dok Njegov zakon gaze.

Kako imati taj ISTI divni život ljubavi i vjere koji je krasio Krista, sigurno se pitate, koji će nam omogućiti da primimo nevidljivi pečat Božji koji neće ljudi stavljati, nego anđeli Božji na čelima našim, a tako nas sačuvati od sveg ovog zla što dolazi na Zemlju? Iako ljudi misle da je to najteže, mogu vam reći da je to najlakši dio posla. Kad su Židove u pustinji izgrizle zmije otrovnice koji su lijek dobili od Boga? Onako nepokretni, nemoćni i bespomoćni nisu mogli ništa sa svoje strane učiniti, već samo ako su pogledali onu bakrenu zmiju koju je od bakra Mojsije napravio, mogli su ozdraviti i oživjeti. U razgovoru s Nikodemom, Isus Krist je spomenuo taj događaj i pojasnio mu da je ta bakrena zmija bila simbol Njega samog; da kad On bude podignut sa zemlje (na križu razapet) privući će k sebi ljude.

Na žalost tada u pustinji mnogi nisu povjerovali riječima Božjim koje je Mojsije progovorio rekavši da samo pogledaju u bakrenu zmiju i da će ozdraviti od ujeda zmija

otrovnica, jer im je to bilo prejednostavno. Danas, mnogi adventisti ne žele da prihvate ovu jednostavnost da poslušaju riječ Božju i da SAMO POGLEDAJU. „Gle Jagnje Božje…“ (Ivan 1,29.) „Oči su mi svagda upravljene ka Gospodu, jer On izvlači iz zamke noge moje.“ (Psalam 25,15.)

Dok čovjek GLEDA ili drugim riječima RAZMIŠLJA o divnom Isusu Kristu i Njegovom veličanstvenom životu koji je opisan u Bibliji, Bog takvog čovjeka preobražava iz slave u slavu u svoje, u BOŽJE OBLIČJE, tako da se u njemu ponovo otkriva LIK BOŽJI. ."Mi pak svi koji otkrivenim licem gledamo slavu Gospodnju, preobražavamo se u to isto obličje iz SLAVE U SLAVU, kao od Gospodnjega Duha." (2.Korinćanima 3,18.)

Dragi moji prijatelji, adventisti i neadventisti, gdje god mi živjeli na ovoj kugli zemaljskoj, svi smo ujedeni od strašne zmije sotone (Otkrivenje 12,9.) Nemojte se truditi da budete zdravi, čisti, pošteni i moralni, jer koliko se god trudili mi ne možemo biti takvi jer smo ugriženi i imamo palu, tj. otrovnu prirodu – đavolsku prirodu. Ali divna je vijest da ako POGLEDAMO tj. ako odvojimo svakog dana u svojoj nemoći i bespomoćnosti vrijeme kada ćemo svim srcem tražiti Boga kako bi mogli razmišljati o Njegovom divnom životu koji se otkrivao u Njegovom Sinu Isusu Kristu, tada će nas na sebi svojstven način Bog preobraziti i dobit ćemo novu prirodu tj. ponovo će se u nama otkrivali LIK BOŽJI – ŽIVOT – LJUBAV, koja vlada u cijelom Svemiru. Bit ćemo spremni za ove završne događaje koji će se uskoro dogoditi.

Vrata

Jutros kad sam bio u molitvi u misli su mi dolazili neki problemi i nedoumice, ali Bog je divan kako mi ih je na jednostavan način objasnio. Zato sam uzeo odmah da te misli zabilježim. Mi ljudi kad se nađemo u nekim nedoumicama ili problemima, želimo da točno znamo kuda trebamo ići, ili što uraditi. Danas se susrećemo sa mnogim problemima, mogu reći da ih mnogo više ima nego u prošlosti, jer je današnja tehnologija koja je sve savršenija, donijela i mnoge probleme koji su da ne kažem savršeni, ali mnogo više od ljudi zahtijeva kako bi se riješili. Neko je u nedoumici da li uložiti novce u nekretnine ili recimo u auto. Netko pak razmišlja kako doći do posla, a drugi je u nedoumici koji posao da odabere, jer mu se više poslova nudi. Mladi koji idu u školu su u nedoumici što da upišu u srednjoj školi ili fakultet koji da izaberu jer što izaberu time će se najvjerojatnije baviti cijeli svoj život. Neki su u nedoumici oko toga kojeg partnera ili partnericu izabrati, jer s tom osobom treba da

provodi ne cijeli svoj život kako se to uobičajeno zna reći, već će s tom osobom provoditi kako mnoge noći u istom krevetu, tako i ostale dnevne sati u kuhinji, odgoju djece i sl.

Moram reći da imam osjećaj kako bi se dalo nabrajati toliko problema i nedoumica da sva tinta na ovom svijetu ne bi bila dostatna da bi se na papir prenijela. Kako odabrati ono što je najbolje za nas? Kako vidjeti prava vrata koja su otvorena i proći kroz njih? Na prvi pogled izgleda jako komplicirano, ali nije.

Kao dijete volio sam gledati crtane, a također filmove koje su ustvari bajke. U bajkama je sve dozvoljeno i sve se može. Volio sam naročito one o čarobnjacima, ratnicima i sl. Danas mi je došla slika kako neki bjegunci od zlih ljudi se nalaze u nekim podzemnim lavirintima i ne znaju kojim putem ići. Ima više vrata koja vide pred sobom, ali kroz koja proći, jer ako izaberu kriva moraju ići dalje kroz duge hodnike, koji opet se tako zapletu, da nema kraja, a također ni izlaza iz sveg tog začaranog kruga. Međutim, oni imaju među sobom čarobnjaka koji imam moć da makne ispred njihovih očiju tu stvarnost (kao plašt) koja ih okružuje i da uvide da ustvari sva ta vrata nisu ustvari vrata koja vode kao izlaz iz tog lavirinta, već da su prava vrata upravo ispred njih, ali koja se ne vide jer su u samom kamenu tj. stijeni koja je već mahovinom zarasla jer su bila rijetko upotrebljavana.

Mi ljudi smo stvoreni da se kako fizički razvijamo, tako i duhovno. Međutim, duhovan razvoj čovjekov je danas gotovo potpuno zanemaren, dok tjelesan razvoj i tjelesna uživanja su nam najvažniji prioriteti. Pogledajte jedan prosječnu obitelj. Roditelji trče od jutra do sutra za poslom kako bi zaradili novaca za život, ali nerijetko i za neka uživanja koja će naša čula razveseliti. Dok roditeljima tako puni opterećenja i briga kako zaraditi prolaze dani, mjeseci i godine, djeca također rastu gledajući normalno svoje roditelja i ona također idu njihovim stopama, uopće ne znajući da postoji duhovna sfera života koja ih okružuje. Sva duhovnost se sastoji u tome da se kaže kako su vjernici i da u određene dane rade ovo ili ono što je običaj u njihovom društvu. Tako danas imamo izrazito bolesno društvo, sa izopačenim željama i strastima, koje se ustvari nalazi u čarobnom lavirintu u kojem se samo čeka da nemoćno iznemoglo padne i umre od gladi ili bolesti. Koliko sam puta samo čuo od ljudi oko mene: „Vrijeme nikako da prođe! Nikako da ubijem vrijeme, tako je dosadno! Ili što raditi da prođe brže to vrijeme?“ Zar vam te riječi ne govore da ustvari ljudi žele da što prije ostare, da što prije umru, kao da su se umorili hodajući u lavirintu iz kojeg nema izlaza, već polagana i strašna smrt u lavirintu u kojem se samo vide kosturi ljudi koji su odavno pomrli u tom lavirintu ne života već smrti.

Da bi čovjek u svakoj nedoumici svojoj i svakom problemu vidio prava vrata koja su mu izlaz (izlaz u nuždi), treba da ima pored sebe tok čarobnjaka kao u bajkama koji će skinuti zavjesu s ove tjelesne stvarnosti (da je ne nazovem iluzije). Mi ne živimo u bajkama ali imamo nekog koji je mnogo više od tih čarobnjaka. Svakog dana čovjek treba da razvija ili izoštrava svoj duhovni vid kako bi mogao da pred sobom vidi Isusa Krista koji stoji pored njega i čezne da ga povede pravim putom kako bi ga izveo iz ovog začaranog lavirinta, kako bi ugledao divno beskrajno plavetnilo neba, a time i divne čari i mogućnosti predivnog vječnog života. Budući da smo tako tjelesni, mi vidimo samo mnoštvo otvorenih vrata koja taj zli čarobnjak (đavo) otvara i takao odabirajući jedna od njih idemo dalje, vrteći se krug u tom

začaranom lavirintu. Nemojmo se truditi da izađemo iz tog lavirinta. SAV svoj trud je ovo: odvojimo dragi moji prijatelji svakog dana vrijeme (jutro je najbolje) da se družimo sa našim Vođom koji je u isto vrijeme i Vrata i Put. Ponizimo se i kleknimo pred Njim i u svojoj bespomoćnosti i žarkoj potrebi zavapimo za pomoć da Ga upoznamo. Otvorimo svoje Biblije i tada upoznajmo taj divni život koji je Isus Krist živio. Što više se budemo družili s Njim, sve ćemo ga više upoznavati, a također i Njegovu silu, snagu i veličanstvo. U svakoj nedoumici On će nam maknuti tu začaranu zavjesu koju je đavo stavio oko nas i vidjet ćemo jasno Njegova otvorena vrata i put kojim da idemo kako bi ne samo izašli iz tog začaranog lavirinta, već da bi već sada započeli vječni život, koji će se nastaviti i kad Krist uskoro po drugi puta dođe po nas i otvori pred nas pogled u beskonačnost, gdje neće više biti ni bolesti, ni tuge, ni žalosti ni smrti.

Milost i Pravda

Danas je razmišljanje o milosti i pravdi nekako izvitopereno. Zašto to kažem? Zato što ako bi stavili s jedne strane vage milost, a na drugu pravdu tada bi uvijek milost prevagnula. Milost ili praštanje susrećemo vrlo često u životu. Recimo netko je osuđen na zatvor od 15 godina, jer je počinio neko zlodjelo. Pravda je strogo presudila, jer je on to i zaslužio. Međutim, nakon isteka više od pola kazne, taj isti sud je presudio, da se čovjeku pruži milost i da mu se oprosti ovih ostalih 7 godina zatvora i da ga se pusti na slobodu. Odmah po našem shvaćanju i rezoniranju milost je mnogo bolja od krute pravde.

Možda niste plaćali više rata struje, niste imali od kud jer ste ostali bez posla i posljedica toga je da pravedno budete iskopčani dok ne platite. Međutim, firma koja isporučuje struju se smiluje i oprosti vam vaš dug. Milost je veća od krute pravde. U

podsvijesti se u nama takav način razmišljanja s vremenom izgradio da nam je milost uvijek veća, bolja, plemenitija, puna ljubavi, u odnosu na krutu i strogu pravdu. Takav stav se prenio i u religiju. U svim religijama je slično, a ja bih želio reći nešto o kršćanstvu gdje se to najbolje očituje.

Čovjek je zgriješio, a pravedna plata je smrt, kako ova koju mi zovemo prirodna smrt, tako i druga smrt (Otkrivenje 20,6.) koja se u Bibliji zove vječna smrt. Tako se smrt preko Adama i Eve uselila na našu planetu. Međutim, svima je dobro poznata milost koju je Bog pružio ljudima, dajući svog jedinorodnog Sina Isusa Krista da umre na križu umjesto čovjeka. Danas kad se priča o Kristu priča se najčešće o milostivom Spasitelju koji nam oprašta sve grijehe, jer je sve grijehe svijeta (moje i tvoje) uzeo na sebe i razapeo na križ, jer je On učinjen grijehom mene i tebe radi. Pročitajte samo prvi dio stiha iz 2.Korinćanima 5,21. koji govori o tome: „Jer Onoga koji ne znadijaše grijeha nas radi učini grijehom…“ Sa propovjedaonica ćete stalno slušati kako se veliča milost Božja, a o pravdi Božjoj ni za lijek nećete čuti. Sa takvim svjetskim stavom i razmišljanjem dobivamo ono što je Sotona od početka svoje pobune protiv Boga govorio svim stvorenjima: „Bog je nepravedan jer je milostiv. On ne može biti u istom trenutku milostiv, oprostiti čovjeku njegove grijehe, (jer ako oprosti tada nije pravedan), i u istom trenutku biti pravedan. Ako može palom čovjeku dopustiti da živi, onda može i meni i ostalim palim anđelima dopustiti da vječno živimo u pobuni protiv Njega.“ Danas se upravo ovo propovijeda u današnjem kršćanstvu, samo što se ne spominje riječima da je Bog nepravedan, već isticanjem milosti (križa) u odnosu na pravdu, dođemo do ovog đavolskog stava koji je on imao od početka pobune protiv Boga.

U čemu je ustvari problem? Da bi nam bilo jasnije pročitat ću vam jedan citat iz meni omiljene knjige Čežnja vjekova od jedne američke spisateljice iz 19.stoljeća, Ellen White:

„Zakon (deset Božjih zapovijedi) traži pravdu – PRAVEDAN ŽIVOT, SAVRŠEN KARAKTER, a ovo čovjek ne može da da. On ne može da ispuni zahtjeve Božjeg svetog zakona. Ali Krist, došavši na Zemlju kao čovjek, živio je svetim životom i razvio savršeni karakter. On ovo kao besplatni dar nudi svima koji žele da Ga prihvate. NJEGOV ŽIVOT JE ZAMJENA ZA LJUDSKI ŽIVOT…Krist ispunjava ljude Božjim osobinama. On izgrađuje ljudski karakter prema uzoru na božanski karakter, usklađujući duhovnu snagu i ljepotu. Tako se u onome koji vjeruje u Krista ispunjava PRAVDA ZAKONA. Bog može biti „PRAVEDAN I DA PRAVDA ONOGA KOJI JE OD VJERE ISUSOVE! (Rimljanima 3,26.)

Jeste li kad čuli nekog svećenika ili propovjednika da sa propovjedaonice govori ovako? Gotovo da više i nema takvog čovjeka. Sa propovjedaonice se govore mile stvari ljudima kako bi im se ugađalo, tj. laskalo, jer ovise o njima i njihovim novcima koje oni davaju u crkvu. Ustvari govore ljudima o milostivom Bogu koji ih tako volio da je postao nepravedan. Tada ljudi odlazeći iz crkava ili od malih ekrana gdje se isti sve više pojavljuju, utišane savjesti koja ih je do tada strašno opterećivala. Oni su umireni jer je Bog nepravedan kao i oni sami. Strašno! Sotona je tako lukavo naveo kršćanstvo da ustvari uzdižu njega i njegovo podlo veličanstvo, a Bog proglašuju bezakonikom tj. nepravednim Bogom. U nama ljudima se treba vidjeti isti život koji se vidio na tijelu Kristovom, ista ljubav ista vjera ništa menje od toga. Jer manje od toga je grijeh. Zbog toga što se to ne propovijeda među ljudima, ovaj svijet je postao svijet nasilja, zla i smrti.

U ovom citatu možemo zapaziti da se Isus Krist ponizio i postao čovjekom kako bi kao čovjek umjesto palog čovjeka živio životom koji od njega zahtijeva sveti i pravedni zakon

Božji. Zakon Božji od čovjeka traži savršeni karakter i pravedan život, a to čak ni Adam kad je učinio onaj prvi grijeh (ubrao jabuku), više nije mogao ma koliko se god trudio, živjeti pravednim životom ili ostvariti savršeni karakter. Isusov život kojim je on živio na ovoj zemlji 33,5 godina je ustvari pravda. O, kad čitamo izvještaje u evanđeljima o divnom Isusovom životu, možemo samo s radošću uskliknuti: O, Isus je veličanstven! Isus je ljubav!“

Kad se tako gleda na pravdu dobijem jednostavnu jednakost ISUS=PRAVDA, a PRAVDA=LJUBAV. Tada možemo također staviti na vagu Milost i Pravdu i vidjet ćemo da su jednake. Koliko se kroz Milost (križ) očitovala Ljubav, tako se isto i kroz Pravdu (život Isusov) očitovala Ljubav.

Što mi sa svoje strane trebamo učiniti? U citatu kaže: „Ali Krist, došavši na Zemlju kao čovjek, živio je svetim životom i razvio savršeni karakter. On ovo kao besplatni dar nudi svima koji žele da Ga prihvate.“ Mi ljudi ne trebamo se truditi da živimo kao što je Isus živio, tj. da budemo pravedni tj. da imamo savršeni karakter. Mi taj divni život trebamo jednostavno zatražiti od Isusa i primit ćemo ga kao besplatni dar. Kako se prima taj besplatni dar? Drugi dio onog citat iz Korinčanima poslanice glasi, a koji namjerno tada nismo napisali: „Jer Onoga koji ne znadijaše grijeha, nas radi učini grijehom, DA MI BUDEMO PRAVDA BOŽJA U NJEMU (u Kristu).“ Čovjek sa svoje strane treba da živi u Isusu Kristu. Kako ćemo živjeti u Njemu, sigurno se pitate. Vrlo jednostavno. Gledanjem u Isusa. Ako čovjek svakog dana razmišlja o tom divnom životu kojim je Krist živio na zemlji, tada ga Bog preobražava u samog Sina Njegova Isusa Krista. Ako svakog dana svjestan svoje bespomoćnosti i nemoći da živi pravednim životom u ovom svijetu, čovjek zavapi za pomoć Bogu, kako bi ga upoznao ( a može ga najbolje upoznati kroz ŽIVOT NJEGOVOG SINA koji je zapisan u Bibliji), tada čovjek ustvari boravi u Njemu, a Krist boravi u čovjeku. Budući da Krist živi u čovjek, Otac ne vidi više grešnog i pokvarenog čovjeka, već svoga ljubljenoga Sina, Njegov pravedni život, savršeni karakter. Zapazimo čovjek se uopće ne trudi da bude savršen, on se samo trudi da bude sa Kristom, da njegov pogled bude usmjeren na Njega. Vrlo jednostavno, a tu jednostavnost upravo zbog svoje jednostavnosti mnogi ljudi, velika većina čovječanstva ne prihvaća. Ne prihvaćaju tu jednostavnost isto kao i Izraelci u pustinji koji kad su bili ujedeni od zmija otrovnica nisu željeli da pogledaju bakrenu zmiju koju je Mojsije na štap stavio, a koja je ustvari simbol Isusa.

O, kako je naš Bog divan!

Grašak i korov

Danas dok okopavam grašak tj. čistim travu i ostali korov oko njega pomalo razmišljam. Jučer sam na svojem zidu pogledao jedan video što mi je jedna prijateljica postavila („Mrtvi ustaju ili tako nekako), pa mi se smučilo kako taj čovjek koji kaže da je sluga Božji propovijeda ljudima u Africi Krista. To nema veze sa Kristom i pravom Ljubavi, to je veliko zlo. Samo se pitam koliko to ljudi primjećuje koji sve to gledaju i slušaju. Izgleda da je Krist ali kad se malo čovjek zagleda vidi da je strašno zlo koje uništava mnoštvo ljudi. Govori o Ljubavi Božjoj, a ustvari je veliko zlo tj. mržnja đavolska.

Tako ja danas sa valikom pažnjoj okopavam i čupam travu oko graška i vidim kako ima raznolikog korova koje guši i uništava sam grašak. Neki korov kako znamo reći je vidljiv iz aviona, ali neki je tako jako sličan samom grašku da trebaš dobro poznavati grašak, kako bi uočio razliku i da ne bi iščupao greškom grašak.

Meni su mnogi ljudi dolazili govoreći kako bih trebao čitati i mnoge druge knjige osim Biblije, kako bih mogao znati sve te sotonske laži kako i na koji način plete mrežu oko svojih žrtava. Međutim, dobro da sam ljenčina po prirodi za čitanje, pa sam im znao reći: „ Nemam vremena ni volje čitati sve i svašta kako bi upoznao đavola, milije mi je čitati Bibliju kako bih upoznao divnog Isusa Krista mojeg Spasitelja. Kad Njega svakog dana upoznajem, tada odmah strašno zlo koje je iako jako lukavo i inteligentno bude razotkriveno i zaobiđeno.“

Hvala Bogu što se ne trebam svojom pameću i inteligencijom (koje baš i nemam puno) nadmudrivati sa tako moćnim neprijateljem kao što je đavo. Ovako mogu uživati u životu oko sebe i bezbrižno letjeti kao ptica, ne brineći se za sve to zlo koje je oko mene, da će me se dotaći, jer sam na dlanu Onoga kojemu sam tako mio da me je svojim životom otkupio. Bog je divan, Bog je izuzetno jednostavan, zato družimo se s Njim svakog dana upoznavajući Ga, i bit će sve u redu.

O, koliko čuda!

Volim da razmišljam o Nebu, jer me takve misli ohrabre i uzdignu iznad ove zemaljske realnosti. Kad udišem na taj način čistu atmosferu Neba, osjećam se kao i onaj ronilac koji roni, a diše preko jedne cijevi koja je iznad površine vode i na taj način mu omogućuje da može provesti određeno vrijeme u moru tj. vodi.

Nebo je mjesto divnih čuda! Jutros sam se čudio samo nekim predivnim čudima, koje sam želio podijeliti s vama. Sjetio sam se jednog cara koji je vladao u Judi, a zvao se Manasija. Kad čitamo izvještaje o njemu, mogli bi se samo zgražavati i uzdisati kakva je zla učinio prema ljudima. „Što učini Manasija car Judin ta gadna djela čineći gore od svega što su činili Amoreji koji prije njega biše, i navede na grijeh i Judu gadnijem bogovima svojim. Još i pravu krv veoma mnogu proli Manasija tako da napuni Jeruzalem od kraja do kraja, osim grijeha svojega kojim navede Judu na grijeh da čini što je zlo pred Gospodom.“ (2.Carevima 21,11.) Još kad se tome doda da je on naredio da se jednom od najvećih proroka Izaiji, pilom otpila glava, rekli bi to je vrhunac. Taj čovjek je zaista bio monstrum kako bi se današnjim jezikom reklo.

Međutim, kad jednog u Kristovom drugom dolasku bude uskrsnuće svih pravednih ljudi i kad budu svi pravedni odvedeni na Nebo, Izaija će se silno čuditi, govoreći; „Kako je velika milost Božja kad je moj ubica Manasija sa mnom na Nebu!

Sigurno se pitate kako znam da će Manasija biti na Nebu? Pa Riječ Božja također govori o tome. Čitajmo dalje i vidjet ćemo kako se Manasija pokajao za svoje grijehe i prihvatio Boga za svog Spasitelja: „I moleći se umoli mu se, te usliši molitvu njegovu i povrati ga u Jeruzalem na carstvo njegovo. Tada pozna Manasija da je Gospod Bog.“ (2.Dnevnika 33,13.) Govoreći o Manasiji i njegovom sinu Bog kaže: „Ali se ne ponizi pred Gospodom, kao što se ponizi Manasija otac njegov; nego isti Amon još više griješaše.“ (2.Dnevnika 33,23.)

Možemo također spomenuti još jednog čovjeka koji će izazvati još veće čuđenje na Nebu, a to je najveći car koji je živio na zemlji, car Nabukodonozor, koji je osvojio sav tadašnji poznati svijet. Današnjim jezikom rekli bi silan tiranin, i mnogi bi ga usporedili sa Hitlerom. U svojim pohodima poubijao je milione i milione ljudi, a za sobom ostavljao još više miliona ožalošćenih, neutješenih udovica i majki. Međutim, pročitajmo sada čudesne riječi koje su zapisane u Bibliji, a izgovorio ih je sam Nabukodonozor: „Ali poslije toga vremena ja Nabukodonozor podigoh oči svoje k Nebu, i um moj vrati mi se, i blagoslovih Višnjega i hvalih i slavih Onoga koji živi do vijeka, čija je vlast, vlast vječna i čije je carstvo

od koljena do koljena. Svi stanovnici ništa nisu prema Njemu i radi što hoće s vojskom nebeskom i sa stanovnicima zemaljskim, i nema nikoga da bi mu ruku ustavio i rekao mu: 'Što radiš?' U to vrijeme um moj vrati mi se i na slavu carstva mojega vrati mi se veličanstvo moje i svjetlost moja; i dvorani moji i knezovi moji potražiše me, i utvrdih se u carstvu svom i doda mi se više veličanstva. Sada ja Nabukodonozor hvalim, uzvišujem i slavim Cara nebeskog čija su sva djela istina i čiji su putovi pravedni i koji može oboriti one koji hode ponosito.“ (Danijel 4,34-37.) Al' će se mnogi čuditi toga dana na Nebu kad ugledaju ovog nekad velikog tiranina, kada kao janje bude bio među njima i hvalio Divnog, Predivnog, Veličanstvenog.

Možemo doći u našu bližu prošlost i vidjet ćemo još primjera čuda Božjega. Sjetimo se jednog velikog čovjeka Stjepana (Stefana) kojega su Izraelci osudili na smrt zato što je uzdizao Isusa Krista i slavio ga kao Boga. Uši su svoje čepili samo da ne slušaju njegove riječi: „Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji s desne strane Bogu. A oni povikavši iza glasa zatiskivahu uši svoje i navališe jednodušno na nj. I izvedavši ga iz grada stadoše ga zasipati kamenjem i svjedoci haljine svoje metnuše kod nogu mladića po imenu Savle. I zasipahu kamenjem Stjepana koji se moljaše Bogu i govoraše: 'Gospode Isuse! Primi duh moj'. Onda kleče na koljena i povika iza glasa: 'Gospode! Ne primi im ovo za grijeh. I ovo rekavši umrije.“ (Djela apostolska 7,56-60.)

Ovaj mladić Savle što se spominje je ustvari strašni progonitelj kršćana koji je čak odlazeći i u strane zemlje hvatao Židove koji su propovijedali Isusa Krista i dovodio ih u Jeruzalem, gdje su potom te ljude ubijali kao i Stjepana. Međutim taj strašni tiranin (mogli bi ga nazvati današnjim poznatim izrazom inkvizitor) postao je čudo Božje koje je Bog preobrazio u veliko apostola dobivši novo ime Pavle. Pričajući Židovima farizejima koji su ga tužili on kaže: „Ja sam čovjek Židov, koji sam rođen u Tarsu Cilicijskome, i odgajan u ovome gradu kod nogu Gamalijelovih, naučen upravo otačkom zakonu, i bijah revnitelj Božji kao što ste vi svi danas. Ja ovaj Put (Kristove sljedbenike) gonih do same smrti, vežući i predajući u tamnicu i ljude i žene.“ (Djela apostolska 22,3.4.)

Kako će se samo silno mnoštvo ljudi čuditi, kad vide svoga progonitelja Savla kao visoko cijenjenog na Nebu koji je mnogima pomogao, koji je mnoge utješio, ohrabrio, podignuo iz mrtvih, koji je i svoj život žrtvovao da mnogi prime slobodu, da prime vječni život koji im Isus Krist nudi. Stjepan će se diviti Veličanstvenom Bogu koji je na tako divan način uslišio njegovu molitvu: „Gospode“ Ne primi im ovo za grijeh.“

Zašto će se recimo Izaija, Stjepan, a i ostali ljudi čuditi i veseliti što se i njihove ubice nalaze s njima na Nebu? Odgovor je vrlo jednostavan. Stjepan je svakog dana gledao svog Spasitelja (vjerom) razmišljajući o Njegovom divnom životu. Onaj dan kad su ga ubili što je radio? „Evo vidim nebeska otvorena i Sina Čovječjega.“ Gledao je Isusa Krista. Isus je drugim riječima živio u njemu. Da li je moguće da čovjek izgovori onu molitvu koju je Stjepan izgovorio? Ne nije moguće, ali je zato Kristu moguće, koji je živio u njegovom srcu. On je mogao da izgovori te riječi pune ljubavi „Ne primi im ovo za grijeh!“, jer kad je i sam umirao na križu rekao je: „Oče! Oprosti im jer ne znaju što čine.“

Dragi moji vjerujem da ste se ovog jutra zajedno sa mnom čudili, ali znajte da ćete se i vi čuditi na Nebu ako kao i Stjepan, Izaija i ostala djeca Božja, budete danas počeli gledati Isusa Krista. Ako svakog dana nastavite tako i budete provodili jedno vrijeme u danu (jutro je najbolje) da razmišljate o divnom životu našeg Spasitelja i da se u svojoj bespomoćnosti i žarkoj potrebi uhvatite za ruku Svevišnjega čija ruka nije okračala, jer i danas je ispružena da spasi svako svoje dijete, tada ćete živjeti u Isusu, a Isus će živjeti u vama. Živjet ćete u Ljubavi, a Ljubav će živjeti u vama. Nećete živjeti u mržnji, već u ljubavi prema svim ljudima ( i prema onima koje ovaj svijet naziva zločincima)

Znate li čemu ćete se još silno čuditi? Čudit ćete se na Nebu govoreći: „Pa gdje su oni ljudi koji su se gradili tako sveti i pobožni? Gdje su ljudi koje je ovaj svijet slavio kao velike dobrotvore? Njih nažalost neće biti, ali će biti oni koje je ovaj svijet proglašavao zločincima.

Najveće vaše čudo će ipak biti: „A što ja radim ovdje na Nebu?“ Tada će iz usta silnog mnoštva spašenih ljudi (koji su svjesni svoje malenkosti, a Božje veličanstvenosti), iz srca prepunih ljubavi, izaći divna pjesma pobjede, pjesma koja će slaviti i uzdići samo jednog i divnog Gospoda Boga Svedržitelja koji je dostojan da bude hvaljen i slavljen, jer je Sina svojega za nas žrtvovao kako bi mi bili spašeni i vječno živi. Divan je naš Bog! Predivan!

Gore – dolje

dolje - gore

Štiham ja danas i tako prevrćem zemlju (ono što je dolje bilo prošlu sezonu, ono će biti gore ovu sezonu - mislim na zemlju) i dođe mi na pamet Josip jedan od sinova patrijarha Jakova. Bio je to mladići koji je rastao u očevom domu kao njegov ljubimac. Bio je već kao dijete izuzetan, iskren, plemenit u svakom pogledu. Već kao dijete mu se Bog obraćao u snu davajući mu određena proročanstva. Otac ga je silno volio i bio mu je nekako poseban, iako je svu djecu jako volio. Međutim, ostali sinovi koji su bili od njega dosta stariji, sve su više zavidjeli Josipu. Jednog dana kad su bili na paši daleko od kuće uzeli su Josipa i bacili ga u jamu da umre. Međutim, tada je prolazio karavan egipatskih trgovaca i jedan se od njih sjetio da ga prodaju u roblje tim Egipćanima. Ocu su odnijeli njegovu divnu i posebnu haljinu (koju mu je on poklonio) rastrganu i umočenu u krv od janjeta koje su zaklali i rekli mu da ga je sigurno opasna zvjerka na putu dok je išao do njih (na pašu) rastrgla. O, nekad tako voljeni sin, sada je pao tako nisko, da je postao rob. To mu je izgledalo gore nego da je ubijen. Međutim, nije se obeshrabrio, već se trgnuo i u svojoj bespomoćnosti potražio je Boga za pomoć i uhvativši se za njegovu ruku vjerom, počinuo je u Njemu.

Da, ne bi cijelu povijest njegovu prepričao, (savjetujem da je pročitate u Bibliji 1. Mojsijeva) zanimljivo je da je taj mladi čovjek s mjesta roba koji je puno godina bio zatvoren u tamnici, odjednom uzdignut do samog prijestolja tada najsilnijeg carstva na Zemlji. Faraon ga je uzdigao i postavio da upravlja njegovom zemljom i da bude nad svim poslovima. Kad je mislio da mu je smrt dragi prijatelj, bolje ona neko da dalje nastavi živjeti bez oca i bez onog života kojeg je do tada imao, nije ni slutio u kakve visine će biti uzdignut. Ustvari Bog ga je vodio u svemu, a čak i to zlo što su mu braća nanijela, On je preokrenuo na dobro. Zahvaljujući Josipu, kad je nastupila velika glad, velika porodica Jakovljeva je došla u Egipat gdje su bili primljeni sa najvećom pažnjom dobivši najbolju zemlju u Egiptu, tako da nisu ni malo osjetili strašnu sušu koja uzrokovala 7 godina gladi na zemlji. 

Mi danas kao ni Josip ne znamo zašto nam se sve to zlo snašlo, ali ne plačimo nad sobom, već podignimo svoje ruke u bespomoćnosti prema Bogu i potražimo ga u žarkoj potrebi vjerom. Bit će to divno iskustvo naše, kao i Josipovo što je bilo. Eto to sam ja razmišljao dok sam štihao tj. prevrtao zemlju i prebacivao ono što je dolje da bude gore.

Divlji golubovi!

Jutros oko 6 sati dok sam se tuširao lijepom i ugodnom hladnom vodom, jako lijepi divni divlji golub mi je gugutao. Nije on meni gugutao,hehe, ali ja tako velim. Već duže vrijeme pratim taj par golubova koji je napravio gnijezdo na jednom od borova kako podižu svoja dva mališana. Mnoge opasnosti su do sada pregrmili kako bi ih podigli. Sjećam se kako su svrake dolazile kad su bili vrlo mali kako bi ih uzeli iz gnijezda i pojeli, da su se stvarno žestoko ovi roditelji borili protiv tih ptičurina koje su mi iako jako lijepe, ali su mi nekako odbojne upravo zbog te nasilničke naravi. Okršaj se mogao čuti i vidjeti u granama borova. Sve to vrijeme se šuljam da ih fotografiram, ali nikako ne mogu da ih vidim onako čisto jer su grane borova jako guste.

Kad sam ih jutros rano čuo, sunce koje je tek izlazilo, cijelu je prirodu kao toplom rukom milovalo. Uzeo sam fotoaparat i polako se šuljao do borova koji su pored moje kuće. Primijetio sam da je jedno od roditelja na straži dok ovo dvoje mališana sada već dosta velikih uče da lete u granama borova. Upalio sam fotić i počeo se približavati. Jako sam im se približio, a da me nisu ni primijetili. Kad sam odjednom došao na čistinu, ugledao sam ih kako stoje svi troje na jednoj grani i kako ih majka (ili otac ne znam) uči da se čiste s kljunom. Tako je lijepi prizor bio. Kad u tom trenutku mi se oglasi fotoaparat i javlja da je baterija prazna. Joj! Pokušao sam da brzo kliknem ali uzalud. Više nije htio da slika, a majka je odmah odletjela. Hehe kao u filmu da čovjek ne povjeruje. Bez obzira na sve baš su me obradovali ovo jutro. Hvala Bogu na prekrasnom početku ovog dana

Sine! Ovo su mi najljepše godine života

Jutros sam vidio jednu fotografiju na svojem kompjutoru koja prikazuje lozu koja je proplakala nakon što ju je vinogradar orezao. Zašto ju je morao orezati? Orezati lozu, ne može se u bilo koje vrijeme, već u određeno vrijeme. Morao ju je orezati kako bi odstranio suvišne dijelove (da ne kažem štetne) kako bi mogla donijeti obilan rod. Normalno da to orezivanje nije nimalo ugodno, zato loza plače, ali će zato donijeti obilan rod u veselju i smijehu.

Dok sam gledao jutros tu sliku, pronašao sam jedan stih u Bibliji gdje Isus kaže: „Blago vama koji plačete SADA, jer ćete se nasmijati.“ (Luka 6,21.), a prije ovih riječi u istom stihu kaže: „Blago vama koji ste gladni SADA, jer ćete se nasiti.“ Na prvi pogled zbunjujuće djeluju ove Isusove riječi. Kako može biti blago čovjeku koji je gladan? Kako može biti blago čovjeku koji plače? Poznajem Isusa koji ne da je volio zbunjivati ljude svojim mislima, već je znao tako nešto reći kako bi ljude privukao i zainteresirao da malo razmišljaju o tome što govori, a to je uvijek i uspijevao.

Ovi stihovi su ustvari jako jednostavni ako se gleda biblijskim očima. Čovjek koji je gladan sada, gladan je očito kruha. U Bibliji Isus kaže za sebe: „ Ja sam kruh živi koji siđe s neba; koji jede od ovoga kruha živjet će uvijek; i kruh koji ću ja dati tijelo je moje, koje ću dati za život svijeta.“ (Ivan 6,51.) Znate kako se gladan čovjek osjeća? Kad je čovjek gladan on samo misli kako da svoju glad umiri. Ne samo da njegov um traži, već i cijelo tijelo osjeća strašno veliku potrebu za hranom kako bi se nasitio. Kad je čovjek gladan Isusa Krista, drugim riječima gladan je da upozna Isusa Krista, a kad je gladan da Ga upozna, On mu se i otkriva kako je i rekao u Bibliji: „Naći ćete Me kad me potražite svim srcem svojim. I dat ću vam se da me nađete.“ (Jeremija 29,13.14.)

Koji otac svom djetetu ne bi odmah dao kruha ako ga ovaj traži? Otac nebeski jedva čeka da svakom svom djetetu koji u svojoj bespomoćnosti i žarkoj potrebi potraži SADA Kruha koji je sišao s Neba, da mu ga odmah da. Kad mu poda Kruha da objeduje tj. kad počne da upoznaje Isusov život koji je živio na ovoj zemlji 33,5 godine, čovjek se smirio jer je podmirio svoju veliku potrebu. Međutim, dok upoznaje Isusa Krista, on postaje svjestan kako je On predivan, svet, pun ljubavi, dobrote, iskrenosti i svim srcem mu se divi. Međutim, tada dok Ga promatra postaje biti svjestan svojih mana, svojih grijeha. Do tada kao da je živio u tami i ništa nije primjećivao na sebi i bio je zadovoljan sa sobom, ali sada kad je počeo da upoznaje Krista, kao da je izašao na svjetlost. Gledajući u Krista, počeo je biti svjestan kakav je ustvari. Što se ustvari događa s čovjekom? Krist sa puno ljubavi i taktičnosti čovjeku otkriva mjesta u njegovom životu koja on mora da ostavi, jer inače neće biti sretan. Iako ta

spoznaja čovjeka na trenutak uznemiri, jer je svjestan da će ti potezi koje treba učiniti uznemiriti njegove najbliže koji ga okružuju tj. podići će veliku buru, ali on dok god razmišlja o Isusovom životu (gleda Krista) ima veliku hrabrost da sve to učini bez obzira što će ko reći i kakve posljedice mogu da budu. On čineći to što vidi da treba ustvari dozvoljava Vinogradaru Ocu nebeskom da oreže svoju lozu tj. njega samog. Srce čovjeka plače u tom trenutku i to jako silno. Ispričat ću vam ukratko prvo orezivanje što je kod mene bilo. Kad sam u velikoj gladi počeo da upoznajem prvi puta Krista prije 19 godina vidio sam da je Krist subotu slavio kao sveti dan. U cijeloj Bibliji sam primijetio da je subota sveti dan, a također na mnogim mjestima piše da se tada treba ostaviti svakodnevni poslovi s kojima se zarađuje za život, da se tada i domaćice trebaju odmarati od kuhanja, da čak i životinje s kojima se radilo moraju odmarati u subotu. U deset Božjih zapovijedi upravo o tome piše, pa pročitajte u svojim Biblijama u 2. Mojsijevoj 22.poglavlju gdje Bog daje deset Božjih zapovijedi. Vidio sam da trebam ostaviti nogomet s kojima sam zarađivao upravo subotom igrajući utakmice. Imao sam samo 23 godine. Međutim, nogomet koji mi je bio do tada da kažem sve u životu, s lakoćom sam odlučio da prestanem igrati nogomet. Međutim bio sam jako svjestan reakcije mog tate koji je uvijek čeznuo da budem dobar igrač i mnogo je pažnje i ljubavi u mene naročito u tom smjeru posijao. Moj tata je zaista pravi roditelj koji za svoju djecu (mene i sestru) je sve dao i sav svoj život za nas podredio. Jako je puno vremena nama posvećivao, gotovo sve vrijeme kad je došao sa posla. U to vrijeme je živio u Subotici, a ja sam s djevojkom živio u Somboru. Kad sam mu rekao da sam odlučio prestati igrati nogomet, strašan je šok doživio. To večer me je nagovarao i nagovarao, da to ne radim, govorio je da je Biblija za babe, svašta je još govorio samo da me od moje odluke odbije. Sjećam se kako sam mu strpljivo govorio, da Biblija uči da budem još bolji sin, da poštujem svoje roditelje, da nije ništa loše vjerovati u Boga. Trajao je taj razgovor satima, a na kraju je on tužan otišao u susjednu sobu na spavanje. Ujutro kad sam se ustao, vidim mog tatu kako plače. O, srce mi je pucalo, jer ne sjećam se da sam ga ikad vidio da plače! Pokušao sam da ga smirim, ali nikako nisam uspio. Tada mi reče: „Sine ti odluči ili taj tvoj Bog ili mama i ja.“ O, strašna je borba bila kako u mojem srcu tako i u tatinom! Roditelji su me do tada voljeli i poštivali, nosili me kao kap rose na dlanu, ali ova tri mjeseca upoznavanja sa Isusom Kristom je bilo veličanstveno. Cijeli svoj život sam bio prazan iznutra. Pokušavao sam tu prazninu sa svim i svačim ispuniti, ali nisam uspijevao. Znao sam da postoji nešto što će me ispuniti i učiniti potpuno sretnim, a sada kad mi je srce bilo u potpunosti ispunjeno s tim što sam tražio cijeli život, nisam želio da izgubim ni pod koju cijenu. Rekao sam tati: „Tata ti znaš da ne mogu živjeti, ako živim protivno onome što mislim da je dobro. To je moj život, a ako bih učinio to što tražiš od mene, ustvari bih svoj Život odbacio.“ Međutim, on je pognuo svoju glavu i krenuo za Suboticu. Na samoj kapiji naše ograde, on me opet upita: „Sine zar si tako odlučio!“ O, ne treba da vam objašnjavam kako su mi te riječi srce parale! Rekao sam da sam odlučio. Otišao je. Taj dan sam plakao i plakao (kao ova loza). Molio sam Boga da mi čuva roditelje i da nam pomogne, jer bez njegove pomoći ne vidim kako izaći iz ove teške situacije. Cijeli dan sam bio kod kuće, plakao i molio se. Predvečer me mama zove i kaže: „Sine“ Hajde dođi sutra na pijacu (tamo smo radili nas dvojica), tata ti je sve oprostio.“ Kad sam došao sutradan na pijacu tata mi prilazi tapša me po ramenu i kaže: „Sine vjeruje u Boga i poštivat ćeš više sebe i druge ljude.“ O, kakve su to riječi bile za mene! Čudesno divne! Bog je divan!

Loza je plakala, ali je zato njezin smijeh bio obilan kad je donijela obilan rod, rod koji

je uveseljavao također i sve oko nje. Plakao sam kao ta loza, ali je plod bio obilan. Ne samo da sam zadržao Isusa Krista u svom srcu, već sam dobio i svoje roditelje. Danas tata živi zajedno sa mnom i kaže mi bez obzira što je skoro sve izgubio tokom ovog rata koji je bio u Hrvatskoj i morao u starosti početi sve ispočetka: „Sine! Ovo su mi najljepše godine života.“

Blago vama prijatelji moji koji SADA plačete, jer ćete se nasmijati.

Čudesno okopavanje i zagrtanje

Sad mi je pomalo jasno gdje su nastajale najvećim djelom narodne uzrečice i poslovice. Danas dok smo zagrtali krumpir (a napokon smo ga danas završili,hehe) tako smo se dobro šalili, napričali i nasmijali, a i u toj opuštenoj atmosferi znaju doći i mnoge dobre misli i ideje. Istina da ponekad zbog jakog sunca koje nas zna lupiti, i mi počnemo svašta bulazniti, ali sve je to ljudski,hehe.

Pričamo i pretresamo mi tako u razgovoru, sve i svakog,hehe i kaže mama za jedne prijatelje kako su imali stalno svoj vrt iako su živjeli u gradu, ali da sada više ne mogu jer su bolesni. Jedna pak stara baka koja nam je u gradu bila susjeda, otišla je sa mužem živjeti na selo još prije dosta godina. Muž joj je umro, ali ona i dalje se neda. Vidio sam je nakon dugo vremena kad sam radio ugovore na terenu za Optimu Telekom i bila mi je zaista draga, vedra i nekako mladalačkog duha iako ima preko 80 godina. Kaže mi mama da ju je vidjela neki dan u gradu i kako joj kaže da će ona ako treba i sa stoličicom ići u svoj vrt i raditi u njemu, koliko ga voli.

Zanimljivo je kakva mi se tada rodila misao. Ljudi nažalost kad odu u penziju a žive u gradu, naglo počinju stariti (to se primijeti) jer se njihovo tijelo tj. svaki njihov organ zapusti. Kaže mi mama kako ljudi ne mogu vjerovati da ona ima 72 godine. Govore joj: „Pa ti Drago uopće ne stariš!“ A ona im bez imalo razmišljanja odgovara: „Ma nemam vremena da starim,hehe.“ Ona stalno nešto radi, onako sa užitkom i ljubavlju tako dok je čovjek promatra dobije odmah volju da izađe na njivu u podne i radi pored nje.

Koliko sam primijetio da fizički umjereni rad čovjeka ne samo da oplemenjuje, već tijelo koliko sam primijetio, ima snagu i moć da se sam regenerira tj. obnavlja tako da ustvari čovjek na neki način usporava proces starenja.

Drugo što sam primijetio, je to da kad bi bolnice bile podizane u prirodi, a ne u gradovima; kad bi pored bolnice bili vrtovi i cvjetnjaci, vjerujte mi da bi se bolesnici sa začuđujućom brzinom ozdravljali i od najopasnijih i neizlječivih bolesti za medicinu. Ti bolesnici, duševni, fizički i ne znam kakvi sve u skladu sa svojim mogućnostima bavili bi se recimo sa okopavanjem ili čupanjem trave oko povrća, voća ili cvijeća. Brinuli bi se za živa stvorenja i uživali bi gledajući plodove svoga rada. Pomažući biljci da se oslobodi korova koji ju je obuzeo kao kakva bolest, ustvari pomagao bi samom sebi i bio bi iscijeljen na vrlo jednostavan i prirodan način bez suvišnog konzumiranja farmaceutskih lijekova. Vjerujem da je ovo Božji jednostavan način ozdravljenja koji On nudi nama ljudima, a koji smo mi ljudi na žalost prezreli i odbacili.

Na operacijskome stolu

Dok razmišljam ovih dana kad netko od ljudi kaže npr. ove riječi: „Treba da se popraviš kako ne bi više činio ovo ili ono.“ Ili „Više se trebaš truditi kako bi ostavio te grijehe.“, bude mi smiješno. Pred oči mi dolazi slika čovjeka u operacionoj sali kako leži na stolu i kako sam sebe operira od neke teške, da ne kažem neizlječive bolesti.

Nasmijao bih se na glas onako gromoglasno, međutim, kad vidim da te riječi izgovaraju ljudi koji govore da su kršćani, između kojih su također mnogi školovani kako bi ljudima otkrivali put Kristu, tada mi ustvari dođe da plačem i ridam od bola i žalosti.

Današnje kršćanstvo je ustvari izbacilo iz svoje religije Krista, pokazujući da im ne treba Spasitelj od grijeha, tj. Ljekar koji jedini može čovjeka na operacionom stolu operirati i spasiti od neizlječive bolesti zvane grijeh.

Naš Bog da bi mogao spasiti čovjeka od ove smrtonosne bolesti, trebao je sam postati kao čovjek (Filipljanima 2.poglavlje); trebao je da bude u svemu iskušan kao i mi da pobijedi, kako bi mogao znati kako se mi ljudi osjećamo i kako da nas savjetuje da prihvatimo Njegovu pobjedu kao svoju.

Nije tu stao. Iako u svom životu od 33,5 godine nije učinio niti jedan grijeh, On je ipak osjetio svu teret grijeha koju osjeća grešni čovjek, čak još i mnogo, mnogo više. O, da li mi ljudi možemo da zamislimo koliko grijeha količinski je Krist nosio na sebi!? Grijesi cijeloga svijeta od Adama i Eve pa do posljednjega čovjeka koji će živjeti na ovoj zemlji, položeni su na Njega. Da, svojim iskustvom, da ne kažem školom, samo Veličanstvo Neba je diplomiralo za Ljekara specijalistu, jedinog koji može da odstrani grijeh iz čovjeka, kako bi mogao živjeti kroz svu vječnost.

Sigurno se pitate kako se odvija ta operacija nad grešnim čovjekom? Da bi čovjek legao na operacijski stol, on se ustvari mora predati u potpunosti u ruke onoga tko ga operira. Da bi mu se predao tj. da bi legao na operacijski stol, mora upoznati samog Specijalistu Liječnika. Budući da se ova operacija obavlja bez anestezije tj. na živo kako to volimo reći, čovjek cijelo vrijeme gleda u svog Liječnika – Spasitelja. Ta operacija ne traje par sati, već traje godinama i godinama da ne kažem cijeli život. Dok čovjek tako tokom operacije promatra lice svoga Spasitelja, pred njegovim očima ne prolazi cijeli njegov život, jer on ne umire ( za čovjeka koji umire znaju reći da mu cijeli život prolazi ispred očiju), već pred njegovim očima dok gleda Isusa Krista prolazi cijeli život Njegovog Spasitelja i Ljekara kojim je On živio na Zemlji prije 2000 godina. U njegovim rukama kojim ga operira tj kojima ga dodiruje, kao da se nalazi Sila kroz koju prolazi taj isti život koji je Njega krasio u samog čovjeka koji mu se u svojoj bespomoćnosti predao u ruke da ga operira.

Ista ljubav koja je Njega – Krista krasila ovdje na Zemlji, krasi i tog čovjeka. Također i vjera, dobrota, milost, strpljenje, poniznost i svaka druga osobina koja Ga je krasila sada krasi i ovog čovjeka koji je zbog svojih grijeha bio na samrti i osuđen na sigurnu smrt.

Taj čovjek bez obzira što prolazi svakog dana, ne skida pogled svoj sa svoga Dobrog Spasitelja. Ne trudi se da sam sebe operira tj. ne trudi se svim svojim silama da bude dobar, pošten, moralan, vjeran, ne trudi se da voli ljude onom istom ljubavlju kojom je Krist ljubi. Bez obzira na probleme, iskušenje kroz koje prolazi, on promatra lice svoga Spasitelja, a tada i samo njegovo lice zrači mirom i spokojstvom, zahvalnošću i strahopoštovanjem. Ne boreći se sa tim iskušenjima, on se bori da njegov pogled ne skrene s Krista. Dok tako prolazi kroz tamu koja ga okružuje gledajući jedini zračak Svjetlosti, a to je lik Spasitelja, hodeći za Njim iznenada izlazi na svjetlost, na dan, a taj mrak tj. iskušenje ili problem nestaje kao da ga nikad nije ni bilo. Taj čovjek se čudi tom divnom i jednostavnom rješenju, a do jučer mu je izgledala ta tama tako strašna i mnogo puta nepremostiva.

Dragi prijatelju! Ne trudi se sam operirati tj. riješiti se svojih problema, a i grijeha, jer je to nemoguća misija. U svojoj bespomoćnosti, u žarkoj potrebi, potraži svoga Ljekara da Ga upoznaš u Bibliji koja Ga otkriva. Upoznavaj ga svakog dana, razmišljaj u Njegovom divnom životu koji je opisan naročito u evanđeljima. Spontano ćeš mu se predati u ruke da svakog dana odstranjuje grijehe tvoje i da te vodi svakog dana i da te pripremi za život među bezgrešnim anđelima na Nebu. Dok Ga svakog dana gledaš, dodir Njegovih ruku u kojima se krije Sila, prenosi svoje božanske osobine na tebe. Te osobine su ne samo kao divna bijela haljina, već ustvari sam Krist. Ti si prijatelju obučen u Krista, u tebi se ne vidi niti jedan grijeh, već lik tvoga Spasitelja i Gospoda Isusa Krista. Amen!