WALTER BENJAMIN: „UMJETNIČKO DJELO U DOBA SVOJE TEHNIČKE REPRODUKTIVNOSTI“

Reprodukcija je „stvar“ koja je danas normalna. Ipak, ona je prošla kroz mnoga razdoblja koja su je obilježila. U početku je to bio odljev i otisak, kasnije drvorez kojemu se u toku srednjeg vijeka pridružuje i bakrorez, a na početku 19.st litografija. Trebalo je dugo dok se pomoću tiska nije moglo reproducirati pismo.

S litografijom reprodukcija postaje preciznija, ilustrira svakodnevnicu. Međutim, kasnije ju zaklanja fotografija koja proces slikovne reprodukcije čini toliko ubrzanim da ju je moguće usporediti s govorom.

I kod najsavršenije reprodukcije gubi se „ovdje i sada“-a upravo u tome se odvijala povijest. U to se računaju vremenske prilike, različiti odnosi.. Okolnosti u koje može dospjeti reproducirano djelo ne moraju nauditi strukturi tog djela, ali u svakom slučaju obezvređuju „ovdje i sada“. Autentičnost se ne može reproducirati pa stoga nastaju trgovine umjetninama kako bi se razlikovale čak i najmanje nijanse od autentičnog djela. Autentičnost nekog predmeta srž je svega što se prenosi od njegovog postanka.

U doba tehničke reprodukcije gubi se njegova aura. Tako dolazi do razaranja predaje, što je naličje sadašnje krize i obnove čovječanstva. Auru prirodnih tvorevina Benjamin definira kao jednokratnu pojavu daljine ma koliko ona bila blizu.

Recepcija umjetničkih djela odvija se uz različite naglaske, među kojima se ističu dva bitna: 1. kulturna vrijednost i 2. izložbena vrijednost umjetničkog djela. Prijelaz od prve do druge određuje tok umjetničke recepcije.

Tijekom 20.st. bila je naglašena borba između slikarstva i fotografije oko umjetničke vrijednost. Ali teškoće koje je fotografija zadavala bile su ništa naspram onih koje je priređivao film. Filmu je mnogo više stalo da glumac predstavi aparaturu sebe nego nekoga drugog publici. Obilježja filma ne očituju se samo u načinu na koji čovjek predstavlja sebe aparaturi za snimanje, već i kako njezinom pomoći predsatvlja sebi svijet. Prvi put čovjek je u situaciji da djeluje čitavom svojom realnom osobom, ali lišen njezine aure, jer aura je vezana za „ovdje i sada“. Auru koja nastaje na pozornici teško je odijelti od one koju živa publike osjeća oko glumca koji ga igra. Jasno je da se kameri priroda obraća drukčije nego oku. Teško da ćemo znati nešto o onom što se zbiva između ruke i metala, a kamoli o različitim raspoloženjma u kojima se nalazimo i mi i publika. Zato se ovdje javlja kamera sa svojim tehničkim sposobnostima-statička slika, usporenje, ubrzanje, rezovi, uvećanje, smanjenje. Masovne pokrete aparatura

bilježi točnije nego oko. Slika koju odnosi oko ne može se uvećati. Tako film pokazuje da je umjetnost pobjegla iz carstva  lijepa privida koje je dosad vrijedilo kao njezino jedino prebivalište.

Što se više smanjuje društveno značenje neke umjetnosti, to se u publici više razilaze kritički i uživalački stav promatrača. Tehnička reproduktivnost umjetničkog djela mijenja odnos mase prema umjetnosti.

Kao vrsta socijalnog stajališta javlja se odbacivanje. Dadaističke su tvorevine osiguravale odbacivanje učinivši umjetničko djelo središtem skandala. Prije svega morao je biti zadovoljen jedan zahtjev: javno negodovanje! Tako je umjetničko djelo kod dadaista postalo izazovom. Ono napada promatrača i time potiče potrebu za filmom. Slika promatrača poziva na kontemplaciju, pred njom se može prepustiti slijedu svojih asocijacija. To je nemoguće pred filmskom snimkom jer tek što smo je obuhvatili pogledom, ona nestaje. Ne može se fiksirati. Film je fizičko djelovanje šokom. Potreba da se izlaže djelovanjima šoka čovjekova je prilagodba prijetećim opasnostima.

Umjetnost se danas laća najtežih i najvažnijih zadaća ondje gdje se mogu mobilizirati mase. To se sada događa u filmu. On je svojom šokantnošću pogodan za recepciju u stanju rastresenosti.

Čovjekova potreba za obitavalištem je postojana. Građevine prate čovječanstvo od njegove prapovijesti. One se prihvaćaju dvojako: upotrebom i opažanjem. Ili, taktilno i optički.

Sva nastojanja estetizacije politike završavaju u jednoj točki-rat. To je očigledno kraj l´art  pour  l´arta. Danas, nažalost, samouništenje znači estetski užitak prvog reda.