1

V R A Ž I Ć A K

Najhumaniji brinu o našem zdravlju, a mi...

2

UMJESTO UVODA

Izuzetna mi je ĉast i vrlo sam ponosna što vam mogu

predstaviti novi broj „Vraţićka“, našeg školskog lista.

„Vraţićak“ je prvi list na podruĉju Ĉelića, a meĊu prvim

školskim novinama u zemlji.

Ispraćamo još jednu generaciju maturanata. MlaĊi su od

našeg „Vraţićka“. Predstavljamo i uĉenicu generacije

Nedţmiju Muminović. Našim maturantima ţelimo zdravlje,

sreću i uspjeh na ţivotnom putu. Kineska poslovica glasi:

PLANINE ĆE POMAKNUTI SAMO ONAJ KOJI JE U

POĈETKU POMICAO KAMENĈIĆE. Ĉini mi se da smo i

mi tokom vremena pomicali kamenĉiće sve dok nismo

ostvarili svoj cilj, osmislili i objavili školski list, sad već davne 1999./2000. godine. U

stvaranju školskog lista, zajedno sa mnom, uglavnom su sudjelovali uĉenici ĉlanovi literarno-

novinarske sekcije. Iz naše radionice su nastajala prava uĉeniĉka remek-djela. Tokom cijele

nastavne godine pratili smo sva dogaĊanja u školi, ali i u našem okruţenju; te smo o ţivotu i

radu u školi pisali vijesti, izvješća, reportaţe, kritiĉke osvrte. Radili smo intervjue i ankete s

uĉiteljima i uĉenicima, ali i sa našim sugraĊanima.

U ovom 28. izdanju našeg lista moţete ĉitati ĉlanke o radu i uspjehu naših izuzetnih uĉenika

koji su sudjelovali na općinskin, kantonalnim i drţavnim natjecanjima. Neki su postigli

izvrsne rezultate (dva prva i jedno drugo mjesto) na Smotri tehniĉkog stvaralaštva u Travniku.

Objavljujemo i rezultate sa eksterne mature; prosjek naše škole je 46 %. Najbolja prosjeĉna

ocjena svih škola na TK je iz BHS jezika i knjiţevnosti 3,98 a u našoj školi 3,50 (70 %).

Pri stvaranju školskog lista puno smo se trudili, marljivo smo radili, pisali...

U ovom broju dali smo više prostora literarnom i likovnom stvaralaštvu naših uĉenika. Neki

od objavljenih radova su uĉestvovali na literarnim konkursima, na općinskom, kantonalnom i

drţavnom nivou. Naša kamera je zabiljeţila neka od tih zbivanja.

Ţelim se zahvaliti i uĉenicima koji su svojim radovima obogatili naš školski list. Svoje bih

izlaganje završila jednom mudrom izrekom: RADOST JE VJEĈNA MLADOST DUHA!

Stoga s radošću ĉitajte naš školski list i skupa s nama uţivajte u mladosti.

Naš „Vraţićak“, tinejdţer, ide dalje... Sevleta Arnautović

Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona na osnovu ĉlana

6. i 13. Zakona o Ministarstvima i dr. organima uprave („Sl. novine TK“, broj 3/94. i

6/97.) daje saglasnost JU OŠ „Vraţići“ za izdavanje školskog lista „Vraţićak“, pod

brojem: 92-03/2000. od 03. 03. 2000. godine.

Prvo izdanje

Vražićka

Izdavaĉ: JU OŠ „Vraţići“ Štampa: „OFF-SET“ Tuzla

UreĊuje i lektoriše: Sevleta Arnautović Za štampariju: Sadika Murić, direktor

Tehniĉki urednik: Ervin Kavazović Tiraţ: 100

3

TAKMIĈENJA I SMOTRE ZNANJA (REZULTATI)

Hemija: 06. 02. 2016. godine u JU OŠ „Humci". Našu školu su predstavljali uĉenici IX

razreda: Omazic Muamera i Salkic Mersad. Osvojeno je 3. mjesto, bez plasmana na

kantonalno takmiĉenje.

Historija: 13. 02. 2016. godine u JU OŠ „Vraţići“. Predstavnici naše škole su uĉenici VII

razreda Husejnagić Mahir i Karasuljić Tarik. Naša škola je 3. mjesto, bez plasmana na

kantonalno takmiĉenje.

Vjeronauka: 20. 02. 2016. godine u JU OŠ „Ĉelić"; predstavnici naše škole, uĉenici IX

razreda: Armin Salihović, Edin Kevrić i Armin Muharemović. Naša škola je 3. mjesto, bez

plasmana na kantonalno takmiĉenje.

Engleski jezik: 20. 02. 2016. u JU OŠ „Ĉelić“. Našu školu predstavljali su: Ajanović Armin

(III mjesto), Arnautović Enesa, Sarajlić Vedad, Hamzić Azur (III mjesto), Kavazović

Ervin, Ribić Emina, Salkić Mersad (IV mjesto), Muminović Nedţmija (II mjesto) i

Omazić Muamera. Na kantonalno takmiĉenje idu: Muminović Nedţmija, Ajanović Armin i

Hamzić Azur. Kantonalno takmiĉenje odrţano je 20. 03. 2016. u MeĊunarodnoj osnovnoj

školi u Tuzli.

Geografija: 20. 02. 2016. godine u JU OS „Ĉelić". Našu školu predstavljali su Ajanović

Armin i Hodţic Amel, bez plasmana na kantonalno takmiĉenje.

Matematika: 27. 02. 2016. godine u JU OŠ „Vraţići“.Uĉestvovali su uĉenici šestih, sedmih,

osmih i devetih razreda. Predstavnici naše škole: Livadić Sarah i Muslić Emrah (VI); Livadić

Fadil i Sarajlić Vedad (VII); Ahmiĉić Amina i Salkić Samra (VIII) i Salkić Mersad i

Muminović Nedţmija (IX). Mersad i Nedţmija dijelili su 3. mjesto. Salkić Samra II mjesto.

Plasman na kantonalno takmiĉenje ostvarila je Samra Salkić. Kantonalno takmiĉenje je

odrţano 09. 04. 2016. u JU OŠ „Rapatnica“.

Njemaĉki jezik: 05. 03. 2016 godine u JU OŠ „Ĉelić“. Uĉestvovao je Kavazović Ervin i

ostvario je 2. mjesto, bez plasmana na kantonalno takmiĉenje.

Fizika: 12. 03. 2016. u JU OŠ „Ĉelić“. Uĉestvovali su uĉenici VIII razreda: Salkić Samra i

Ribić Emina, a iz IX razreda: Muminović Nedţmija i Halilović Ajla (3. mjesto). Plasman na

kantonalno takmiĉenje ostvarila je Halilović Ajla. Kantonalno takmiĉenje odrţano je

23.04.2016. godine u JU OŠ „Solina“.

Biologija: 19. 03. 2016. godine u JU OŠ „Vraţići''. Uĉestvovali su uĉenici VIII razreda:

Salkić Samra, Slomić Lamija i Mujkić Selma, bez plasmana na kantonalno takmiĉenje.

Općinska smotra tehniĉkog stvaralaštva: 09. 04. 2016. u JU OŠ „Ĉelić“. Na kantonalno

takmiĉenje plasiralo se šest radova. Mentori su bili: Muratović Mirsad i Tomić Ali.

Informatika: 09. 04. 2016. u JU OŠ „Ĉelić“. Uĉestvovali su Kahrimanović Armin i Alagić

Emir (2. mjesto), bez plasmana na kantonalno takmiĉenje.

4

Saobraćaj: 09. 04. 2016. godine u JU OŠ

„Ĉelić“. Našu školu su predstavljali:

Muminović Edin, Salkić Tarik, Bešić Mirza

(3. mjesto); Livadić Amela, Muslić Dalila (2.

mjesto) i Ţiţić Ines (3. mjesto). Nije bilo

plasmana na kantonalno takmiĉenje.

Kantonalna i drţavna smotra tehniĉkog

stvaralaštva: 23.04.2016. u JU OŠ „Gornji

Rainci“ Kalesija. Na drţavno takmiĉenje

plasirana su tri rada; brod, avion i model

automobila. Na drţavnom takmiĉenju model

broda i aviona su 1. mjesto, mentor Ali Tomić, a model automobila 2. mjesto, mentor

Mirsad Muratović.

Film: „Osveta“ (igrani film), grupa autora 5. mjesto na kantonalnoj smotri i plasman na

drţavno takmiĉenje u Travniku. Na drţavnom takmiĉenju u Travniku naš film je bio na 9.

mjestu. Mentorica je Sevleta Arnautović.

Prva pomoć: 18. 04. 2016. godine u JU OŠ

„Vraţići“. Ekipa naše škole: Ahmiĉić Amina,

Hamzić Azur, Hadţić Fatka, Mujkić Kenan,

Kavazović Ervin, Slomić Lamija, Šećkanović

Lejla i Mujkić Selma. Naša ekipa postigla je I

mjesto na opštinskom takmiĉenju i ostvarila

plasman na kantonalno takmiĉenje. Mentor

Damir Islamović. Kantonalno takmiĉenje

odrţano je 14. 05. 2016. godine u JU OŠ

„Bašigovci“ kod Ţivinica.

Sportska takmiĉenja

Košarka: 06. 04. 2016. u JU OŠ „Ĉelić“

Djeĉaci: Djevojĉice:

1. Ĉelić 1. Ĉelić

2. Vraţici 2. Humci

3. Humci 3. Vraţići

Odbojka: 13. 04. 2016. OŠ „Vraţići“

Djeĉaci: Djevoĉice:

1. Vraţići 1. Humci

2. Ĉelić 2. Vraţići

3. Humci 3. Ĉelić

Fudbal: 19.04. 2016. u JU OŠ „Humci“

1. Ĉelić,

2. Humci

3. Vraţići

Prilog: Literarno-novinarska sekcija

5

O MLADIM PISCIMA NAŠE ŠKOLE

Poznato je da naši uĉenici u pisanju literarnih radova postiţu zavidne rezultate, od školskog

do meĊunarodnog nivoa. Radovi naših uĉenika su objavljivani i nagraĊivani u Tuzli,

Sarajevu, Banjaluci, Zvorniku... Uĉestvujemo na svim literarnim konkursima koji prispiju u

našu školu, a neke i sami pronaĊemo na internetu. O nama govore naša djela.

Literarni radovi iz naše škole objavljivani su i nagraĊivani u svim novinama koje izleze u

Federaciji BiH. Radovi naših uĉenika objavljeni su u zbornicima u Banjaluci i Sarajevu, a

sada i u elektronskoj knjizi koju izdaje Mreţa za izgradnju mira.

Povodom obiljeţavanja Dana Evrope i Dana pobjede nad fašizmom, Mreţa za izgradnju

mira poziva uĉenike i uĉenice osnovnih i srednjih škola u BiH da dostave literarne radove na

temu “Moj glas za ljudska prava i mir”. Ideja takmiĉenja je da se na kreativan i inovativan

naĉin skrene paţnja na problem kršenja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, da se podstakne

aktivizam i mobilizuje šira javnost u borbi protiv fašizma, rasizma, šovinizma i svih oblika

diskriminacije. Radovi naših uĉenica Husanović Erne (V) i Zukić Tahire (VI) uvršteni su u

elektronsku knjigu. Prenosimo poruku koju smo tom prilikom dobili.

Mreţa za izgradnju mira: „Iako ste imali

sjajne radove, isti naţalost, nisu ušli meĊu tri

najbolja rada po glasanju struĉnog ţirija.

Zaprimili smo mnogo radova iz cijele BiH.

Konkurencija je bila ogromna, no to djecu ne

bi smjelo sprijeĉiti da i dalje pišu svoje

radove. Vaše radove ţelimo da objavimo u

elektronskoj knjizi na našoj web

stranici, ako dopuštate. Srdaĉni mirovni

pozdravi.“ Goran Bubalo

U povodu obiljeţavanja 24. godišnjice

formiranja 108./215. viteške motorizovane brigade Armije R BiH, Koordinacija

boraĉkih udruţenja proisteklih iz 108./215. brigade Armije R BiH i Bošnjaĉka zajednica

kulture „Preporod“ Brĉko Distrikta BiH, raspisali su konkurs za najbolje literarne radove

uĉenika osnovnih i srednjih škola BiH. Teme za uĉenike osnovnih škola bile su: „Borci u

bijelim mantilima“ i „Ponosan-a sam na...“ Sveĉana akademija je odrţana 17. 05. 2016. u

Domu kulture u Brĉkom. Na sveĉanosti su

uruĉene nagrade i zahvalnice najuspješnijim

takmiĉarima.

Na sveĉanost su pozvani i ĉlanovi literarne

sekcije naše škole i naša mentorica Sevleta

Arnautović, rukovodilac naše sekcije.

Zahvalnice su dobili: Tahira Zukić, Melisa

Pašalić i Dalila Muslić (VI); Irfan Ĉiĉak

(VII) i Fatka Hadţić (VIII).

Prilog: Fatka Hadţić

6

Moj glas za ljudska prava i mir

U mojoj duši vlada mir. Ponekad neki (ne)ljudi poremete moj mir. Svojim lošim postupcima

kvare ljudima raspoloţenje, stvaraju nemir i ĉine mnoge loše stvari. Oni su neodgovorni,

nepravedni, bezobrazni, zloĉesti. Ako to ĉine namjerno, onda su baš zli. Zli ljudi ĉine zla djela

zbog kojih pate i trpe neduţni i nevini.

Ja sam dijete koje ţivi u miru. Za svaĊe ne znam, za ljutnju ne znam. Voljela bih da ne

znam ni za ratove. RoĊena sam u nekom relativno mirnom vremenu, barem što se moje

zemlje tiĉe. Za rat koji je bio u mojoj domovini, tek ĉujem ponekad, kad se babo prisjeti, pa

nam poneku lošu i tuţnu ratnu priĉu ispriĉa. Znam da je rat najgore zlo. Naţalost, neku ljudi

ratuju. Da vam kaţem! Ja ne ţelim da znam za rat! Ţao mi je onih koji stradaju u ratu, ţao mi

je nevinih, ţao mi je djece, ţao mi je dobrih ljudi. Ja glasam za mir, jer samo za mir ţelim da

znam. Glasam za mir za svu djecu, za moje vršnjake koji ţive u strahu, u tuzi, u ratu. Za njih

glasam, jer oni za mir ne znaju, jer oni na svoja prava nemaju prava. Sve im je oduzeto, pa im

se oduzme i najveća svetinja koju roĊenjem dobijemo, oduzmu im i ţivot. Zato moj glas ide

za mir, za ljudska prava, za sve na ovom svijetu koji su sve to imali, pa izgubili. Ja sam dijete

i ne razumijem baš najbolje šta se to dešava u svijetu odraslih. Ali pokušavam da razumijem

bol zbog gubitka dragih osoba. Kad vidim da neko dijete plaĉe jer traţi majku, zaboli me

duša. Ne mogu ni zamisliti kako bih ţivjela bez majke. To razumijem i zbog njih plaĉem. Ja

bih bez majke bila izgubljena, bila bih niko. Kako bih se ja, dijete od 12 godina, mogla suoĉiti

sa svijetom, sa ţivotom, da nemam majku? Ja sam sretno dijete, jer imam majku, oca, sestre.

Imam sretan i ispunjen dom. Djeca o kojoj priĉam, neka su i mlaĊa od mene, pa su ipak

suoĉena sa surovim svijetom odraslih. Ja i ne znam šta je daleki svijet, šta je ţivot. Znam da

negdje u svijetu postoje ljudi koji pate i nisam sretna zbog toga. Ţalim te ljude zbog njihove

teške sudbine, ali mislim da sam nemoćna. Ne mogu im pomoći, ali diţem svoj glas zbog

nepravde.

Ţelim da se djeca na cijeloj planeti smiju, igraju, vesele, da imaju dom kao što ga imam ja.

Ţelim da sva djeca imaju sretan ţivot, da imaju sva ljudska prava. Kad odrastamo, i kad

odrastemo, da imamo ljudska prava koja nam niko ne uskraćuje. Svi smo ljudska bića i

trebamo se ponašati kao ljudi. Zašto su neki ljudi neljudi? Ja ne znam kakva je Sirija, ne znam

ni kakva je Palestina. Nepoznati su mi Izrael, Rusija, Ukrajina... Ne znam šta se dešava u tim

lijepim zemljama Istoka. Povremeno ĉujem za rat.

Znam šta je Srebrenica. Znam da su i neki moji roĊaci naĊeni u masovnim grobnicama.

Znam za tragediju koja je zadesila narod naše Srebrenice. Vidim fotografije, snimke stradanja,

lica bez nadanja... Vidim majke bez djece, djecu bez roditelja, ljude bez svojih domova... I

zato glasam za mir. I zato i ja hoću mir. Hoću da nam niko ne oduzima pravo na roditelje, na

ljubav, na radost, na bezbriţno djetinjstvo.

Glasam za pravdu. Glasam da pravda stigne sve one koji nam ubijaju ljudska prava i koji

nam remete mir. Hoću pravdu za obespravljene. Ţelim pravdu za sve ljude svijeta.

Ţelim mir za sve ljude svijeta.

Tahira Zukić VI

7

MOJ DJED

Uvijek me je zvao Ćano. Po ĉitave dane bi leţao u svojoj sobi na tvrdom krevetu. Iz sobe je

izlazio samo kad je vrijeme da se kahva pije i da jede. Moj djed je uvijek jadio; šta ga boli, šta

mu smeta, šta se dešava u svijetu...

Pojaĉan zvuk na televiziji još uvijek osjećam kako bruji. Kada uĊem u njegovu sobu, sve

me podsjeća na njega. Suze same poteku. Djed je najviše volio moje sestre i mene. Kada bi

nas pogledao svojim plavim oĉima, kroz debela stakla naoĉala, ĉinilo se da smo mu mi ĉitav

svijet.

Iako je uvijek jadio na sve što mu zasmeta, to je ponekad i krio. Sam sa sobom bi priĉao. Ja

bih stalno bila sa njim. Uvijek sam se igrala u njegovoj sobi. On je pušio cigarete koje je sam

pravio. Duhan je umotavao u male papiriće za cigarete. Soba je uvijek bila puna dima. On od

novembra do maja nije dozvoljavao da se pomjere njegovi jarkocrveni zastori, jer mu je

uvijek bilo hladno. On je uvijek traţio ĉašu vode sa šećerom. NajslaĊa mu voda mu je bila

kada je ja donesem. Tako je on govorio. Ja ponekad, kad se sjetim djeda i slatke vode,

napravim sebi istu takvu vodu, jer mi djed nedostaje. Moj djed već tri godine nije sa nama.

Sve me podsjeća na njega i jako mi nedostaje. Ali to je sudbina, a protiv nje mi ne moţemo

ništa uĉiniti. Tahira Zukić VI

Ponosna sam na svoga daidţu Zijada

Ljudi se raĊaju, ţive, umiru, odlaze...

Neki odlaze i ostavljaju neizbrisive tragove. Tijela odlaze, ali sjećanja i uspomene na draga

lica ostaju u srcima najbliţih. Naši mrtvi i nisu mrtvi, sve dok o njima mislimo, dok ih se

sjećamo. Sjećanja ne umiru. Na dobre i drage ljude nas podsjećaju njihova djela. Ljubav

prema njima nam ne da ih zaboravimo.

Tako je meĊu nama ostalo sjećanje, ostala je dobra duša moga daidţe Zijada koji je dao

svoj ţivot za ovu zemlju. Tuţna sam, ali i ponosna kada na našem mjesnom spomen-obiljeţju

proĉitam njegovo ime. Srce mi zatreperi, a oĉi same zasuze. Poginuo je braneći svoju

domovinu, svoju porodicu. Borio se za sve nas.

Ja tada još nisam bila ni roĊena, ali priĉe o svom rahmetli daiĊi slušam skoro svaki dan.

Moja majka ne moţe zaboraviti svoga brata. Poĉesto joj suze skliznu niz obraze kad se o

njemu priĉa. Sestra je to. Imala je brata, ali je otrgnut, prerano je otišao u cvijetu mladosti.

A moja nena, ĉini mi se, ĉešće plaĉe kako stari. Gubitak sina zauvijek ostaje rana na

majĉinom srcu koja krvari do kraja ţivota. Nekad moja nena kaţe da ima loše srce. Kad sam

je upitala da li ima srĉanih tegoba, smetnji, nena je odmahnula rukom i okrenula se. Znam

zašto, da joj ne vidim suze. Ja nekad znam biti uporna, pa je ne ostavljam na miru. Ţelim joj

pomoći, ali ona hoće da bude sama i da, kako ona kaţe, u tišini odboluje... Prošaputala je da je

njeno srce loše jer još kuca, a njih, tolike mladosti, nema...

Moţe li moja nena zaboraviti ono što se desilo? Moţe li oprostiti? Ne, ne moţe i nikada

neće moći! Da li će moja mama ikada moći zaboraviti voljenog brata? Vjerujem da neće.

8

Neću ni ja moći zaboraviti mamine i nenine suze prolivene za dragim bićem. Ne mogu

zaboraviti uspomene. Ne mogu zaboraviti ni nenine, ni mamine rijeĉi...

„Oĉi moje; bistri, pametni pogled k'o u daidţe rahmetli“, tako su mi znale govoriti. A ja

sam ponosna. Imam daidţine oĉi. Njega su puno voljeli. I ja se osjećam voljeno. To je

neopisiv osjećaj. Ţivim u svojoj porodici, svi me vole. Njeguju me kao rijetki cvijet.

Moj daidţa je bio mlad. Tek je zapoĉeo ţivot sa svojom porodicom. Trogodišnji sin kojeg

je ostavio iza sebe danas ima svoju porodicu. Da li moţe oprostiti onom ko je ubio njegovog

oca? Moţe li zaboraviti ratno djetinjstvo? Moţe li se ne sjećati odrastanja bez oca? I moja

ujna je izgubila voljenog muţa i oca svoga malog djeteta. Sjećam se...

Moja ujna je priĉala da je poĉesto znala i uplakana otići iz društva, sa sijela... U to vrijeme

moj mali roĊak je bio zbunjen. Skoro sva djeca u okruţenju imaju oĉeve, a on nema. Kada

ĉuje kako druga djeca zovu svoje oĉeve, uvijek ponovo pita za svog oca. Bio je mali i nije mu

bilo jasno zašto i njega njegov otac ne vozi, ne vodi u šetnju, ne igra s njim lopte, ne druţi se s

njim...

Ja nisam zapamtila svoga daidţu, ali ĉini mi se kao da sam odrastala uz njegove rijeĉi. I

moja mama i moja nena su utkale u moja sjećanja svoje uspomene na rahmetli brata i sina. To

su sjećanja koja ne blijede. Njihova ljubav prema njemu je uĉinila da moj daidţa ţivi. Ţivi u

našim srcima, u našim mislima. Ţive uspomene. Ţive njegova djela. Ţivi i njegov sin. Bio je

trogodišnje dijete kad su njegovom ocu oduzeli pravo ţivot. Ţivot je najvrijedniji dar i treba

ga ĉuvati. Neki ljudi ne znaju cijeniti ţivot. Ono što je moj rahmetli daidţa ostavio iza sebe,

govori mnogo toga o njemu. Ono što me ĉini ponosnom na moga daidţu je to sto je pošteno i

dostojno branio svoju zemlju! Prolio je svoju krv za sve nas!

I danas se trebamo sjećati i njega i onih koji su dali svoje ţivote za svoju domovinu, za nas!

Neki ljudi ne umiru. Ţivi su, jer ţive njihova djela. Dalila Muslić VI

Moj glas za ljudska prava i mir

Ja bih ţeljela da nema korupcije, nasilja, zlostavljanja, ubistva, progonjenja, gladi,

siromaštva...

Moja najveća ţelja je da nikad i nigdje ne bude rata. Nepravde je, naţalost, najviše. Tako

bih voljela da se iskorijeni sve što je loše. Voljela bih da sva djeca svijeta budu sretna. Ţeljela

bih da svi ljudi svijeta imaju miran san, da ne budu izloţeni nasilju u bilo kojem pogledu.

Voljela bih da svi imaju jednaka prava; da se školuju, da postanu ĉestiti, fini i pošteni ljudi.

Svi trebaju slobodu i mir, da sretno ţive i rade u svojoj zemlji, da ne moraju traţiti hljeba

(posla) u tuĊem svijetu. A najviše bih voljela da uvijek pobijedi pravda, istina i razumijevanje

meĊu ljudima. Jedino je to ispravan ţivot.

Kad bi se moje ţelje ispunile, ne bi bilo nepravde, ne bi bilo ratova, ne bi bilo gladi, ne bi

bilo siromašnih, ne bi bilo ni bolesnih i sva djeca svijeta bi sretna bila.

Erna Muslić V

9

Borci su naš ponos

Tamo gdje drugi strahuju, skrivaju se, oklijevaju, Oni, borci bez dileme, straha, svjesni cilja,

bore se. Cilj im je bio sloboda, a sloboda znaĉi opstanak svih. Opstanak svih u jedinoj

domovini, znaĉi ostati ţiv i slobodno ţivjeti. Borili su se da pobijede neprijatelja, po svaku

cijenu, po cijenu svog ţivota.

U srcu borca velika je ljubav, ljubav prema domovini, prema voljenom gradu, porodici,

budućnosti. Ţelja da se saĉuva osmijeh djeteta, sigurnost ţene, umiri nemir djeda, brige nene i

majke, da se otjera strah uplakane djece. Ta borba iz pozadine bila je najjaĉe naoruţanje

našim zlatnim ljiljanima. Samo naoruţani ljubavlju mogli su jurišati na tenkove. Trebalo je

vremena da osvoje i oduzmu naoruţanje od neprijatelja i da im vrate istim sredstvima.

Polja pokošenih ţivota nisu ih mogla sprijeĉiti da izdrţe. Granate su zatrpavale rovove koji

su nabrzinu bili iskopani, jame su gutale saborce, a oni su nastavljali dalje...

I moj babo je bio borac, heroj koji se borio za Bosnu i Hercegovinu, za svoje rodno mjesto.

Bio je suviše mlad kada je krenuo u borbu protiv neĉovjeka, protiv neljudi koji su bili puni

mrţnje, puni zla koje je izlazilo iz njih bez prestanka.

Moj otac, moj borac, borio se svom snagom kako bi odbranio i saĉuvao ovo naše podruĉje,

našu domovinu, kao i svi ostali heroji. U toj velikoj borbi je i nastradao. Ranjen je. Rane su

dugo boljele... Hvala Bogu, preţivio je i sad

je relativno dobro.

Evo prošlo je dvadeset godina nakon

završetka rata i dan-danas ţivi s tom ranom

koja ne moţe zarasti, ne moţe se izlijeĉiti,

ali on se i dalje bori. Veliki borac je bio moj

babo i ostao je takav. Još dok sam bila

manja stalno sam ga ispitivala o ratu. Kako

se to desilo i zašto? Priĉao mi je i ja sam ga

slušala, iako sam tada bila mala i nedovoljno

zrela za te priĉe, ali me zanimalo to kako su

ljudi mogli biti toliko zli da nekome nanesu,

bez ikakvog razloga, toliku bol i patnju.

Znam da se na hiljade oĉeva nikad nije

vratilo svojoj kući. Boţe, koliko je tuţnih

oĉiju posljednji put, oparaštajući se od ovog svijeta, zamišljalo oĉi svoje djece.

Nisu ih sluĉajno prozvali ljiljani, zlatni ljiljani. Dok budem ţiva divit ću se borcima kakav

je bio moj babo, koji nije branio samo Bošnjake, Srbe ili Hrvate, već ĉovjeka od neĉovjeka,

plemenito ljudsko biće od ubice, krvnika. Naţalost, moram reći da herojima koji su preţivjeli

rat nije odato ni skromno priznanje. Oni ţive tiho meĊu ljudima, opterećeni svakodnevnicom.

Istina je da pojedini ljudi ţele da zaborave prošlost i ono što se desilo u prošlosti. To nikada

ne smijemo i nećemo zaboraviti! Ne smijemo zaboraviti ljiljane koji su nam omogućili miris

ţivota, nadanja, radosti. Oni su naš najveći ponos.

Neka se nikad ne zaboavi. Naši borci, naši heroji, su najveći ponos svih nas. I da nije bilo

njih, ni nas ne bi bilo.

Ajla Halilović IX

Sarah Livadić VI

10

Ponosna sam na svog amidţu

Ponosna sam na svog amidţu,

jer je išao ispred svih.

Branio je svoju Bosnu,

ranjenu, al' lijepu i ponosnu.

On je bio u ratnom odijelu

i sad nosi gelere u tijelu.

Borio se za nas da slobodno hodimo,

da i mi svoju djecu za ruku vodimo.

Nije se krio i nikoga nije ucijenio.

Išao je ispred svih

i nije se bojao na stotine njih.

Sjetio se i mlaĊeg brata,

poţelio majku da mu otvori vrata,

da svojoj majci poljubi ruku

i da svima olakša muku.

Sjedi moj amidţa na kamenu.

Ima pušku na ramenu.

Jednom rukom pismo piše,

drugom suze briše.

Ranjene je na leĊima nosio,

mnogima sreću donosio.

Bio je to heroj pravi.

Cijela Bosna treba da ga slavi.

Preţivio je rat,

Al' jedno treba znat'.

Takav borac je teško postati.

On će zauvijek moj horoj ostati.

Ja sam ponosna na njegova djela.

Uzdignute glave ponosno hodim

VoĊena njegovim djelima

svoj ţivot mirno vodim.

Fatka Hadţić VIII

Koliko je vaţna ljubav…

Bio jednom jedan otok na kojem su ţivjeli svi osjećaji i

ljudske vrijednosti: Dobra Volja, Tuga, Znanje…

MeĊu ostalima tu je ţivjela i Ljubav.

Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti, te su

pripremili svoje brodove kako bi ga napustili.

Jedino je Ljubav ţeljela ostati do posljednjeg trenutka.

Kada je otok bio tren do potonuća, Ljubav je odluĉila

traţiti pomoć.

Bogatstvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala:

„Bogatstvo, moţeš li me povesti sa sobom?”

“Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nemam

mjesta.”

Ljubav tada odluĉi pitati Ponos koji je prolazio na

veliĉanstvenom brodu.

”Ponose, preklinjem te, moţeš li me povesti sa

sobom?”

“Ne mogu ti pomoći, Ljubavi”, odgovori Ponos.

“Ovdje je sve savršeno, mogla bi mi uništiti brod!”

Tada je Ljubav zamolila Tugu koja je prolazila kraj

otoka:

“Tugo, molim te, povedi me sa sobom!”

“Oh, Ljubavi”, odgovori Tuga, “tako sam tuţna da ne

mogu.”

Kada je Dobra Volja prolazila kraj otoka, toliko je bila

zadovoljna da nije ni ĉula Ljubav kako je doziva.

Tada Ljubav zaĉuje neki glas: “DoĊi, Ljubavi, ja ću te

povesti sa sobom.”

Bio je to starac u malenom ĉamcu.

Kada su stigli do kopna, Ljubav se iskrca, a starac ode.

Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za

ime.

Ljubav shvati koliko mu duguje, te upita Znanje:

“Znanje, ti sigurno znaš ko me spasio?”

“To je bilo Vrijeme”, odgovori Znanje.

“Vrijeme”, upitala je Ljubav, „pa zašto bi me Vrijeme

spasilo?”

Znanje odgovori:

“Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko

je Ljubav vaţna u ţivotu.”

AS

11

BORCI U BIJELIM MANTILIMA

Borci u bijelim mantilima su neopisiva snaga. Njihova glavna osobina je humanost. Ona

im daje snagu, daje im hrabrost, daje im izdrţljivost... Svašta mogu pretrpjeti da bi pomogli

drugima. Borci u bijelom mantilu bili su spas ranjenim, bolesnim... Bili su oslonac i podrška

mnogima. U mraĉnim ratnim vremenima oni su zraĉili svojom bjelinom. Davali su snagu

svima; i borcima, i civilima, a posebno ranjenicima. Bili su u ratnom vihoru. Tad su ljudi

najĉešće izgubljeni, shrvani... Sve oko njih je bilo sivilo, tama.

Medicinari su i u takvim uslovima bili pribrani, savjesni, poţrtvovani. Jurili su da

pomognu svima; u bilo koje doba, na svako mjesto, meĊu granate, kuršume, u ruševine... Nisu

puno razmišljali o sebi. Njihov cilj je bio da pomognu drugima. Moj roĊak je u ratu bio

ranjen. Sjeća se pogleda jedne doktorice koja mu je pomogla poslije ranajavanja. „Njen

pogled je nalik na njeţnu svilu. Ona i pogledom lijeĉi...“

Borci u bijelom mantilu imaju veliko srce koje daruju ljudima. Neki su i svoj ţivot

darovali za druge. Svoje ţivote su nesebiĉno dali da bi pomogli drugima. Posebno me ganula

priĉa moje komšinice, medicinske sestre. Bila je u sanitetu na ratištu... Pozvali su je da

pomogne ranjenom borcu. Bila je mlada i neiskusna, a ţeljela je pomoći. Plašila se, ali je

morala savladati strah. Prvi put je vidjela kako teĉe ljudska krv. Gušila se od bola, straha...

Pitala se da li će ranjeik preţivjeti ili neće. Bilo joj je teško. Da bar ima neko iskusniji da

pomogne... Ali ne! Morala se snalaziti sama. Doktor nije bio tu. Već su ga prije pozvali na

intervenciju. Sve se moralo uraditi brzo. Unesrećeni gubi puno krvi. Radili su punom brzinom

da mu se spasi ţivot. Brzo je odluĉila. On mora preţivjeti! Ako ga izgubimo... Ne, ne smije se

misliti o tome! On ima tek roĊeno dijete, ţenu koja ga voli, majku, sestru... Nisu je omele ni

granate, ni pucnjava. Hrabro se borila za tuĊi ţivot. Borci u mantilu bijelom se zaista lavovski

bore. Ni najveće nevolje ih ne mogu sprijeĉiti da pomognu ranjenima. Posjećivali su ranjene i

bolesne, pruţali im pomoć u teškim ratnim vremenima. Spašavali su ţivote, ĉesto rizikujući

svoj ţivot.

Trebamo biti uvijek zahvalni medicinarima. Oni su istinski heroji u bijelim mantilima.

Tahira Zukić VI

Heroina u bijelom mantilu

Jednog jutra baš u ranu zoru

neprijateljki tenkovi su poĉeli da oru.

Svuda moćni tenkovi nas tuku.

Vojnici nemaju kud da se povuku.

Bili su jadni, bosi i gladni.

Nisu imali ĉak ni hljeba,

ni osnovno što za ţivot treba.

S njima je bila djevojka hrabrog srca

što za domovinu kuca.

Ratnica u mantilu bijelom

pomogla je bataljonu cijelom.

Doktorica Fatima je spašavala ljude.

Do koga doĊe, bolje mu bude.

Tog ratnog jutra jedna beba mala

na Fatiminim rukama je progledala.

Doktorica Fatima je moju sestru spasila.

Majci je vratila radost koja se već bila

ugasila.

Mnogo je dobra uĉinila heroina Fatima.

Ona je blago svima.

Blago majci što je ima.

Melisa Pasalić VI

12

Visoko fruktozni kukuruzni sirup

HFCS (High Fructose Corn Syrup) ili visoko

fruktozni kukuruzni sirup masovno se dodaje u

procesiranu hranu, jer je jeftiniji i slaĊi od obiĉnog

šećera i produţava rok trajanja preraĊevinama. Kod

nas se još naziva glukozno-fruktozni sirup ili

kukuruzni sirup i prisutan je u skoro svim

industrijskim preraĊevinama i proizvodima za djecu –

zaslaĊenim i gaziranim pićima, komercijalnim pekarskim proizvodima, ţitaricama, jogurtima,

desertima, pudinzima, u keksu i slatkišima. Ali, on je puno opasniji od samog šećera. Dobija

se iz kukuruznog skroba u kom se dio glukoze uz dodavanje enzima mijenja u fruktozu, do

razmjere 55:45, odnosno 55% fruktoze i 45% glukoze. Ovo ga ĉini puno slaĊim od šećera jer

je fruktoza slaĊa od glukoze, a u obiĉnom šećeru su fruktoza i glukoza prisutne u razmjeri

50:50. U obiĉnom šećeru, glukoza i fruktoza su vezane hemijskim vezama pa je barem

potrebna razgradnja ovih osnovnih molekula šećera u organima za varenje. Ali, u glukozno-

fruktoznom sirupu, molekuli su u nevezanom obliku tako da se ovi šećeri rapidno apsorbiraju

u krvotok. Fruktoza ide direktno u jetru gde pokreće lipogenezu – proizvodnju triglicerida, što

predstavlja glavni uzrok oštećenja jetre koje se naziva ”masna jetra” i pogaĊa milione ljudi u

zapadnim zemljama. Fruktoza uništava jetru na isti naĉin kao alkohol. S druge strane,

glukoza iz ovog sirupa podiţe šećer u krvi i podstiĉe luĉenje inzulina koji šećere skladišti u

obliku masnih naslaga na našem tijelu. Ova kombinacija dovodi do metaboliĉkog haosa koji

uzrokuje povećanje apetita, debljanje, dijabetes, metaboliĉki sindrom, masnu jetru, srĉane

bolesti, rak, demenciju i još puno toga. Osim toga, visoke doze fruktoze doprinose razvoju

sindroma propusnih crijeva, pri ĉemu toksini i nepotpuno prevareni proteini iz hrane, kroz

proširene pukotine na crevnom zidu, ulaze u krvotok, te izazivaju upalne i autoimunološke

procese koji dovode do cijelog niza modernih bolesti. Nadalje, HFCS doprinosti razvoju

zavisnosti od hrane/slatkiša preko djelovanja na centre za nagraĊivanje u mozgu. Bitno je

naglasiti da prirodna fruktoza iz voća, kao sastavni deo kompleksa nutrijenata i vlakana, ne

proizvodi jednaki negativan uĉinak u tijelu kao slobodna fruktoza iz kukuruznog sirupa.

Ĉitajte deklaracije i izbjegavajte proizvode koji sadrţe glukozno-fruktozni sirup. Iskreno, ako

ĉitate deklaracije vrlo brzo ćete u prodavnicama poĉeti da kupujete malo i izlazite

nezadovoljni jer je izbor prave zdrave hrane katastrofalan. Poĉnite da idete na pijacu, a

slatkiše da pravite sami, jednom sedmiĉno, jer slatkiši ne treba da budu dio svakodnevne

ishrane. Izvor: http://kodren.com/ Prilog: Muhidin Arnautović

13

Aldin Bećirović II VS

Latifović Anela II VS Šećkanović Selma IV VS

Moja Bosna

Ljulja me u svom krilu

kao vjetar travu rosnu

zato volim jednu i jedinu

svoju domovinu Bosnu.

I kad pogledam u nebo plavo

znam da smo na Zemlji

kao zrno malo.

U mom srcu nije tako,

Bosnu ne mogu poredit'

ni sa ĉim lako.

Amerika kaţu zemlja

obećana,

Al' meni je Bosna Bogom

dana.

Istina, i Australija je mnogo

veća,

Al' u Bosni rastem i tu je

moja sreća.

Sreća u planinama, rijekama,

Ţubornim, velikim i malim.

Tu ţive ljudi dobrog srca i

šire ljubav kao zrake

toplije od sunca.

Slobodno mogu da se

veselim, Bosnu volim,

slijediti snove u njoj ţelim.

Za Bosnu bih i ţivot dala

ona je moja najveća snaga.

Volim njeno krilo što me

ljulja kao vjetar travu rosnu,

ma šta više reći, nego

VOLIM SVOJU BOSNU!

Dalila Muslić VI

Moje selo

Ţivot u mome selu je nešto najljepše. Mnogi bi se

zapitali: „A zašto to?“

E, pa evo zašto. Moje selo je nešto najljepše. Lijepo je u

svako godišnje doba. Kada se proljeće budi, to je poseban

osjećaj. Kud god kreneš, prati te cvrkut ptica i miris

najljepšeg cvijeća i behara.

Ljeti je graja ljudi u njivama i poljima, u jesen mirisne

berbe voća po voćnjacima, skupljanje uroda po njivama.

Sve te blagodati nam pomaţu i olakšavaju ţivot.

A tek zima...

Zima ima posebnu ĉar u mojim oĉima. Da li su ljepši

dani ili noći, ni sam ne znam. Dok je sve prekriveno bijelim

snijegom, uţivamo u toplini svoga doma. To su mi posebne

ĉari. Nigdje ljepše kao u svojoj kući, u svom mjestu, u

svojoj domovini.

E, zato je moje selo najljepše za mene.

Anel Latifović V a

Selma Salihović VIII

14

Zukić Tahira VI

Ti imaš svoju Bosnu,

a ja imam svoju

Tvoja Bosna je zemlja politike

i njenih kantona, kojih nema,

a moja Bosna je prirodna Bosna

u svoj svojoj ljepoti.

Ti sanjaš svoju Bosnu

s podjelama i sukobima,

ja ne prestah sanjati svoju Bosnu

satkanu od snova i nada.

Tvoja Bosna je zapetljani politiĉki ĉvor

koji Englez treba riješiti.

Moja Bosna je spoj humaka,

planina, ĉarobnih dolina,

usijanog kamena i ţubora potoka,

u kojoj i Englez i svi drugi mogu uţivati

kada doĊu u moju Bosnu.

Tvoja Bosna je vjeĉiti sukob,

a moja Bosna je krilata molitva

usijanog kamena i ţubora potoka,

u kojoj i Englez i svi drugi mogu uţivati

kada doĊu u moju Bosnu.

Tvoja Bosna je vjeĉiti sukob,

a moja Bosna je krilata molitva

crkvenih zvona i ţubora potoka.

Enes Kišević

Tahira Zukić VI

Sadila Bikić II VS

Adnana Smajić II VS

VVVVVVVS

Azur Hamzić VIII Zeherović Amela VI

15

Elvis Koĉić VIII

Otac

Prije prve sunĉeve zrake

kad selo budno još nije,

odlazi naš vrijedni otac

i ostavlja najmilije.

Njegov zadatak nije lak,

to znam i ja kao Ċak.

Teškim radom zaraĊuje pare,

da ima za svoje

djevojĉice male.

Naveĉe kući dolazi kasno,

da je umoran, svima je jasno.

On ponosan, od nas to krije,

nego nasmijan grli nas dvije.

Umornom ocu osmijeh na lice

ĉesto izmame naše petice.

Sretnim ga ĉine te male stvari,

pa ĉesto kaţe:

„Od srca vam hvala,

vragolani mali.“

Amela Sarajlić VI

Majka

Osoba koja sve ti pruţa.

Osoba koja je kao ruţa.

Osoba koja je kao bajka.

Ta osoba je, ljudi, MAJKA.

Majka je i kraljica,

i carica, i uĉiteljica,

i doktorica, i kuharica.

Nema šta nije,

A nekima je sve!

Majka ima kljuĉ djeĉijeg srca.

Da majku moţe zamijeniti neko.

Laţe taj ko je to rek'o!

Majka je najbolja prijateljica,

majka je njeţna kao ruţina latica.

Majka je neko ko te za ţivot sprema.

Majka je ţena koja zamjenu nema!

Tahira Zukić VI

Kad ljubav zaboli

Leptirići maleni

u mome stomaku

lepršaju kad se naĊem

u njenom sokaku.

Otkad sam je ugledao,

više nemam mira.

U grudima srce lupa,

U ušima bubanj svira.

Stalno mi je u snovima

Pa to zdravo nije

Dobri ljudi, pomozite!

Nisam kao prije.

Doktore dragi,

dijagnozu kaţi!

Ne znam šta da radim

Lijeka mi potraţi.

Kad je s drugim vidim,

srce me zaboli

stomak mi se grĉi,

u glavi ţubori.

Doktor mi se smješka

kroz brkove zbori

hoćeš dijagnozu...

TEBE LJUBAV BOLI.

Ajla Koĉić V

Samra Salkić VIII

16

NEDŢMIJA MUMINOVIĆ, UĈENICA

GENERACIJE ŠKOLSKE 2015./2016. G.

Moji pogledi u budućnost

Budućnost. Veoma je teško priĉati o njoj jer je ona

nepredvidiva. Ali ipak, svako ima mnoge ţelje i ciljeve

koje bi ţelio da ostvari u svojoj budućnosti. Svako ţeli

da postane neko i nešto, da radi posao koji voli i,

naravno, da bude sretan. To i jeste najbitnije.

Vrijeme neprestano teĉe. Postajemo zreliji i naš

ţivot više nije onako bezbriţan kao što je prije bio.

Susrećemo se sa novim izazovima i teškoćama. Mi

koraĉamo u budućnost. Završava se jedan dio našeg

ţivota. Kako završavamo osnovnu školu, sigurnim

koracima otvaramo novo poglavlje u našim ţivotima. Odlazimo iz ove škole, a meĊu ovim

zidovima ostavljamo dio sebe. Sa strepnjom išĉekujemo novi dan koji će nam donijeti nova

iskušenja i izazove. Više nije tako lako kao što je bilo. Postajemo sve samostalniji, a samim

tim i odgovorniji za svoje postupke. Strepimo za svoju budućnost i nadamo se. Ţivimo u vjeri

za bolje sutra, za lijep ţivot i ispunjenje svih naših ţelja.

Sada vidim sebe kao veoma ambicioznu osobu. Uvijek imam taj nagon, tu teţnju, da radim

ono što ţelim i, ponekad ću uraditi sve da bih ostvarila svoje ciljeve. Jako sam kompetitivna i

uvijek ţelim biti najbolja što mogu biti.

Ĉesto razmišljam o tome šta bih mogla biti u budućnosti. No, koliko god da sam

ambiciozna, isto toliko sam i neodluĉna. Kojim zanimanjem se baviti? Ni sama ne znam

odgovor na to pitanje. Zbog toga bih prvo voljela upisati gimnaziju, jer u njoj mogu steći

znanje dovoljno za svaki fakultet. Poslije nje moţda upišem Filozofski fakultet i studiram

engleski jezik i knjiţevnost. To je ono što ja ţelim. Ţelim postati profesorica. Ali, ţelje i

mogućnosti nisu isto. Niko ne zna šta sutra nosi. Moţda će se moje ţelje promijeniti... Moţda

će me ţivot odvesti na neko drugo putovanje... Ko zna?

Ono što ţelim reći je da danas ljudima fali motivacije.

Mislim da bi svako mogao ostvariti svoje

ciljeve samo ako jako ţeli, ali uz ţelje

treba i veliki trud. Ja uvijek kaţem da je

najbolji naĉin da predvidimo budućnost

taj da je sami stvorimo!

Nedţmija Muminović IX

Elvis Koĉić VIII

17

Mudrosti koje smo nauĉili ĉitajući Malog princa

„Mali princ“ je djelo koje je Antoine de Saint-Exupéry napisao 1943. godine, u trenucima

kada su ga morili liĉni demoni i loše zdravlje, ali nada i emocije koje je unio u priĉu o

malenom princu koji s daleke planete dolazi na Zemlju, oslikale su njegove vizije ljubavi,

prijateljstva, zajedništva, romantike, mašte…

O djeci i odraslima „Svi odrasli su nekada bili djeca… Ali samo nekolicina njih se toga

sjeća.“ „Odrasli vole brojeve… Kada im kažeš da si stekao novog prijatelja, nikada ne pitaju

ništa važno. Ne pitaju – kako mu zvuči glas, koje igre voli… Umjesto toga, pitaju – koliko ima

godina, koliko je težak, koliko mu otac zarađuje? I samo iz tih brojeva, misle da su saznali

išta o njemu.“ „Živio sam među odraslima. Vidio sam ih osobno, izbliza. I to nije mnogo

poboljšalo moje mišljenje o njima.“

„Ljudi u vlakovima spavaju, ili zijevaju. Samo djeca pritiskaju nos uz staklo prozora, samo

djeca znaju u što gledaju.“

„Djetinjstvo je druga zemlja, ali i čekaonica, mjesto za prihvaćanje i smještaj.“

O ljudima i Zemlji „Ljudi zauzimaju

sasvim malo mjesto na Zemlji.“ „Mnogo

je teže suditi o sebi, nego o drugima. Ako

uspiješ osuditi sebe, zaista si čovjek

velike mudrosti.“

„Ako ide samo pravo, nitko ne može

jako daleko stići.“

„Za putnike, zvijezde su vodiči. Za sve

ostale, one su samo malecna svjetla.“

O prijateljstvu „Ljudi kupuju stvari koje

ih čekaju gotove u prodavaonicama. Ali

nigdje ne postoji prodavaonica u kojoj možeš kupiti prijateljstvo.“

„Živjet ću na jednoj od zvijezda. Smijat ću se na njoj. I tako, bit će kao da se sve zvijezde na

nebu smiju, kada pogledaš noću u nebo. I samo ti ćeš imati zvijezde koje se smiju.“

O ljubavi „Vrijeme koje si izgubio zbog te ruže, upravo je ono čini važnom.“

„Samo kada gledaš srcem, vidiš stvarno. Ono najvažnije se ne može vidjeti okom.“

„Kada nešto ukrotiš, postaješ zauvijek odgovoran za to.“

O odnosima „Tajno je to mjesto, zemlja suza.“

„Riječi su izvor nesporazuma.“ „Moram izdržati prisustvo nekoliko gusjenica, ako želim

upoznati leptiriće.“

„Ono što čini pustinju predivnom, je činjenica da ona negdje u sebi krije izvor.“

„Lijepa si, ali si prazna. Nitko ne bi poželio umrijeti zbog tebe.“

„Gomila kamenja prestaje biti gomila kamenja u trenutku kada jedan jedini čovjek pogleda u

nju, a u sebi vidi sliku katedrale.“

Prilog: Sevleta Arnautović

18

ĈIŠĆENJE BRANE (RADNA AKCIJA)

Bio je sunĉan martovski dan. Ţene iz udruţenja

„Agrar“ Vraţići, u saradnji sa MZ Vraţići,

organizovale su radnu akciju ĉišćenja brane i

igrališta u Vraţićima. U akciju su pozvane sve

ţene da doĊu sa svojom djecom i da uĉestviju u

ĉišćenju obala naše Šibošnice i prostora oko brane i

igrališta. ObezbijeĊene su vreće, rukavice i traktor.

Pošto je i moja nana ĉlanica tog udruţenja, ja

sam je zamolio da i ja poĊem sa njom. Na igralištu

smo zatekli nekoliko ţena koje su već poĉele kupiti

smeće. I mi smo se pridruţili akciji. Naporno smo radili nekoliko sati i nakupili punu

traktorsku prikolicu smeća.

Ove vrijedne ţene, osim što se bave proizvodnjom zdrave hrane, porodicom,

domaćinstvom, brinu i o našoj okolini, o zdravom okruţenju. U zajedniĉkoj akciji uĉestvovali

su i neki uĉenici naše škole. Vjerujem da će njihov primjer slijediti i drugi, prvenstveno

omladina i djeca. Akcija je uspješno izvedena. Oĉišćen je cijeli prostor oko brane, okolica

stadiona „Ploĉje“ i obale Šibošnice. Skupljeno je puno smeća.

Ne mogu shvatiti ljude koji bacaju smeće pored rijeka, pored puta, na igralištima, u prirodu i

tako zagaĊuju svoju okolinu. Kada bismo svi bacali smeće u kontejnere, ovakve akcije ne bi

bile potrebne. Bio sam iznenaĊen što je samo još jedan uĉenik sa mnom uĉestvovao u toj

akciji, a obavješteni smo svi o tome. Vjerujem da je svima stalo do lijepog izgleda naše

okoline. Onda bismo trebali svi raditi na tome da nam okruţenje bude ljepše.

Oĉistili smo obale naše Šibošnice i cijeli prostor oko stadiona „Ploĉje“. Nakupili smo toliko

smeća, a najviše boca, da nije moglo stati u traktorsku prikolicu.

Poslije ĉišćenja i ureĊenja prostora oko brane, naše ljepotice, nastavili smo druţenje uz

roštilj, sokove i kafu. Bio je to lijepo proveden dan. Vraćali smo se kući umorni, ali ponosni

na to dobro djelo. Nadamo se da će posjetioci, koji su imali loše navike (i ostavljali smeće na

neprimjerenim mjestima), promijeniti

svoj odnos prema prirodi i okruţenju.

Od prirode ne trebamo samo

uzimati, moramo joj i davati, i

ĉuvati je.

„PRIRODU NISMO NASLIJEDILI

OD SVOJIH OĈEVA, NEGO SMO

JE POZAJMILI OD SVOJIH

UNUKA“ (Indijanska poslovica)

Prilog: Amel Ajanović V

19

REZULTATI EKSTERNE MATURE

MALO MATEMATIKE

1. Na udaljenosti od 125 m pas je opazio zeca i pojurio za njim. Istog trenutka zec se dao u bijeg.

Jednim skokom zec preskaĉe pola metra, a pas 2 m. Osim toga u vremenu u kome zec 7 puta skoĉi,

pas skoĉi 2 puta. Koliku udaljenost je pretrĉao pas od trenutka kada je opazio zeca do trenutka kada ga

je ulovio?

2. Razlomci 3*5* i 5*3* su prirodni brojevi.

36 45

Koji je od ovih razlomaka veći?

3. Slovni rebusi: a) M b) M M M c) L M

/ \ I I I I I

B N N N N P N

Prilog: Izudin Zahirović, prof. matematike

JU OŠ „VRAŽIĆI“ 2015./2016.

20

Azur Hamzić VIII