VJEŽBA 1.

U Republici Hrvatskoj postoje vladine i nevladine udruge koje se bave zaštitom prirode i okoliša. Vladine udruge zaštite prirode su Ministarstvo kulture i Državni zavod za zaštitu prirode, dok udruge zaštite okoliša su Ministarstvo zaštite okoliša i prirode te Agencija za zaštitu okoliša (AZO).Postoje brojene nevladine udruge i gotovo svaka županija, grad i veće mjesto ima registriranu nevladinu udrugu za zaštitu bilo prirode, bilo okoliša ili zaštitu jednog i drugog. Ipak najznačajnija je Zelena akcija.

Zaštita prirode

Državni zavod za zaštitu prirode provodi radove vezane uz:1. Prikupljanje i obrađivanje podataka (gdje se u prvom redu misli na stvaranje

odgovarajućih baza podataka o biljnim, gljivljim i životinjskim vrstama, staništima, ekološkim sustavima i krajobrazima, zatim izradu popisa krajobraznih tipova, njihovo vrednovanje i pracenje stanja, zatim uspostavu i vođenje katastra speleoloških objekata te javnost o podacima zaštite prirode

2. Izrada stručnih podloga za zaštitu prirode (a) izrađuje stručnu podlogu za Strategiju i akcijski plan zaštite biološke i

krajobrazne raznolikosti, b) obavlja statističke analize, objedinjavanje rezultata i izradu izvjesća o

stanju i zaštiti prirode, c) izrađuje crveni popis ugroženih divljih svojti i staništa, d) predlaže mjere zaštite za ugrožene vrste i staništa e) priprema stručnih podloga za zastićene prirodne vrijednosti f) predlaže zaštitu minerala i fosila, g) izdaje mišljenja o istraživanju nalazišta minerala ili fosila h) izrađuje kartu staništa i kartu ekološke mreže

3. Stručni nadzor i suradnja s javnim ustanovama za zaštitu prirode a) daje stručna mišljenja o prijedlozima planova upravljanja zastićenim

područjima te daje stručna mišljenja na godišnje programe zaštite, održavanja, očuvanja, promicanja i korištenja nacionalnih parkova i parkova prirode,

4. Stručni poslovi u svezi sa izradom studija o prihvatljivosti zahvata za prirodu a) poslovi sadrže uvjete zaštite prirde prema Zakonu o zaštiti prirode

5. Organiziranje i provođenje odgojno - obrazovnih i promidžbenih aktivnosti u zaštiti prirode

a) osmišljavanje i programiranje kampanjab) okrugli stolovi, seminari, radionice, konferencijec) Tv i radio emisijed) Objavljivanje stručnih publikacija (Crvene knjige, Natura 2000 –

klasifikacija staništa – šume, Smaragdna mreža, terenski priručnici za monitoring i inventarizaciju)

e) Web stranice – izrada i održavanjef) Uspostava knjižnice, fonoteke i videoteke

6. Sudjelovanje u provođenju međunarodnih ugovora o zaštiti prirode kojih je Republika Hrvatska stranka

a) Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine (Pariz, 1972.)

1

b) Konvencija o močvarnim staništima koja su od međunarodnog značenja naročito kao staništa ptica močvarica (Ramsar, 1971.)

c) Konvencija o zaštiti Sredozemnog mora od onecišćenja ( Barcelona , 1976.) i pripadajući Protokol o posebno zastićenim područjima Sredozemnoga mora i biološkoj raznolikosti

d) Konvencija o biološkoj raznolikosti ( Rio de Janeiro , 1992.) e) Protokol o biološkoj sigurnosti u okviru Konvencije o biološkoj

raznolikosti ( Cartagena , 2000.) f) Konvencija o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa ( Bern ,

1979)g) Konvencija o europskim krajobrazima (Firenza, 2000.);

7. Sudjelovanje u provođenju smjernica Europske Unije a) smatra se provođenje konvencija kojih je Hrvatska potpisnik. Uglavnom

se radi o prethodno spomenutim konvencijama8. Provođenje projekata i programa u području zaštite prirode

a) KECb) Očuvanje biološke raznolikosti kroz integralno upravljanje obalnim

područjem (COAST)9. Suradnja u provođenju projekata u području zaštite prirode

a) misli se na prethodno sporenute programe i međuinstitucijsku suradnju- Ministarstvo zaštite okoliša i prirode bavi se problematikom vezanom uz:1. atmosferu2. tlo i vode3. industrijska onečišćenja4. otpad5. strateške i integracijske procese

Agencija za zaštitu okoliša bavi se tematskim cjelinama vezanim uz okoliša a to su tlo, zrak voda, more, otpad, biološka raznolikost. Vezano za svaku cjelinu zasebno, agencija stvara baze podataka, daje izvješća o trenutnoj problematici iz tog područja, po potrebi izdaje i prikladne publikacije, a u slučaju nekih većih zahvata pokreće i projekte samostalno ili u suradnji sa drugim kompetentnim institucijama i ustanovama.

ZELENA AKCIJA(ZA) je nevladino, nestranačko, neprofitno i dobrovoljno udruženje građana za zaštitu okoliša, osnovano 1990.g., sa sjedištem u Zagrebu. ZA je aktivno uključena u problematiku zaštite okoliša na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini. Djelovanje ZA zasniva se na radu volontera koje podržava mali profesionalni tim. Cilj djelovanja ZA je zaštita okoliša i prirode, te promicanje održivog razvoja. Najveća pažnja pridaje se aktivnostima usmjerenim na poticanje sudjelovanja javnosti u donošenju odluka o okolišu i na poboljšanje kvalitete života u Hrvatskoj. ZA nije povezana niti s jednom političkom strankom. ZA potiče promjene kroz projekte, kampanje i nenasilne direktne akcije. Također proslijeđujemo informacije iskustvo i stručnost u području zaštite okoliša drugim udrugama, pojedincima, zajednicama i školama u Hrvatskoj i izvan nje. Zelena akcija je članica najveće mreže udruga za zaštitu okoliša na svijetu Friends of the Earth i partner WWF-a u Hrvatskoj.

Projekti u zaštiti prirode i okoliša

2

Trenutno u Republici Hrvatskoj postoje brojni projekti i kampanje zaštite prirode i okoliša. Neki potječu iz vladinih, a neki iz nevladinih udruga. Najznačajniji projekt svakako je Natura 2000 čiji je voditelj Državni zavod za zaštitu prirode. Njoj je prethodila Smaragdna mreža (Emerald Network) je ekološka mreža sastavljena od Područja od posebne važnosti za zaštitu prirode (Areas of Special Conservation Interest – ASCI) a dužne su je uspostaviti zemlje stranke Bernske konvencije. Ona obuhvaća područja od velike ekološke važnosti za ugrožene vrste i stanišne tipove koji su zaštićeni temeljem Bernske konvencije. Program Smaragdne mreže pokrenulo je Vijeće Europe kao dio svojih aktivnosti u provedbi Bernske konvencije. U zemljama Europske unije, Smaragdna mreža istovjetna je s ekološkom mrežom NATURA 2000. Za države kandidatkinje za ulazak u EU projekt Smaragdna mreža predstavlja pripremu i izravni doprinos provedbi programa NATURA 2000.

NATURA 2000 je ekološka mreža Europske Unije koja obuhvaća područja važna za očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih tipova. Ovaj program koji čini osnovu zaštite prirode u EU, proizlazi iz Direktive o zaštiti ptica (Coucil Directive 79/409/EEC) i Direktive o zaštiti prirodnih staništa, divlje faune i flore (Council Directive 92/43/EEC). Svaka zemlja članica EU doprinosi stvaranju ekološke mreže NATURA 2000 određivanjem Posebnih područja zaštite (Special Areas of Conservation-SAC), u skladu s člankom 4. Direktive o staništima. Područja moraju biti odabrana na način da osiguravaju opstanak određenih vrsta i stanišnih tipova navedenih u dodacima direktiva. Sukladno Direktivi o pticama, za ptičje vrste odabiru se tzv. Područja posebne zaštite (Special Protection Areas –SPA). U područjima NATURA 2000 potrebno je definirati i provoditi mjere upravljanja koje će osigurati tzv. dobro stanje vrsta i stanišnih tipova radi kojih je zaštićeno.

Projekt Uspostava nacionalne ekoloske mreze kao dijela Sveeuropske ekoloske mreze i mreze NATURA 2000 (CRONEN) proveden je u razdoblju od prosinca 2002. do svibnja 2005. uz financijsku pomoc fonda LIFE III Europske komisije. Prvobitni nositelj projekta bilo je Ministarstvo zastite okolisa i prostornog uredenja u suradnji s partnerskom tvrtkom OIKON d.o.o.-Institut za primijenjenu ekologiju i uz sudjelovanje Europskog centra za zastitu prirode (ECNC). U prosincu 2003.godine provedba projekta prebacena je u Drzavni zavod za zastitu prirode.Natura 2000 je raspodijeljena na niz manjih potprojekata kao što su inventarizacija močvarnih staništa, klasifikacija šumskih staništa i sl.

KEC

Projekt koordinira Ministarstvo kulture, putem Uprave za zaštitu prirode, u okviru koje je osnovana nacionalna jedinica za provedbu projekta sa sjedištem u Zagrebu i lokalna jedinica za provedbu projekta u Gospiću.Projekt KEC je program očuvanja ekoloških sustava na kršu i u podzemlju, koji sadrži niz koordiniranih institucionalnih, stručnih i obrazovnih aktivnosti usmjerenih na izravne mjere očuvanja biološke i krajobrazne raznolikosti (npr. upravljanje zaštićenim dijelovima prirode) i održivo gospodarenje prirodnim dobrima (npr. šumom, poljoprivrednim zemljištem, vodama, mineralima) a u skladu s društvenim razvojem i potrebama stanovništva. Projekt obuhvaća područje Gorske Hrvatske, od državne granice sa Slovenijom preko planinskog masiva Risnjaka i Velebita do granica NP Paklenice na jugoistoku te NP Plitice na sjeveru. Projekt obuhvaća prostor veličine od oko 8.000 km2.

3

Globalni cilj projekta je zaštita biološke i krajobrazne raznolikosti krških ekoloških sustava uz uvažavanje potreba lokalnog stanovništva i uz promicanje poduzetničke djelatnosti, na način kojim se unaprjeđuju upravni i stručni sustavi u skladu s društveno-gospodarskim ciljevima Hrvatske.

Aktivnosti projekta:1. Zakonski i upravljački okvir na krškom području:

pregled i, ukoliko je potrebno, usklađivanje propisa i dokumenata s međunarodno prihvaćenim standardima za krške ekološke sustave

priprema planova upravljanja za zaštićena područja priprema smjernica za prostorno planiranje analiza turističkog potencijala i gospodarskih aktivnosti povezanih s turizmom,

promidžba i marketing za zaštićena područja, izrada turističke strategije

2. Inventarizacija, kartiranje i monitoring biološke raznolikosti istraživanja, inventarizacija i kartiranje biološke raznolikosti i izrada monitoring

programa inventarizacija krških pojava i oblika, krškog podzemlja istraživanja radi mogućeg proširenja područja pod zaštitom za staništa

ugroženih vrsta, također radi moguće zaštite krškog podzemlja u području Ogulina i doline Kupe

potpora očuvanju zavičajnih sorti i pasmina (pilot projekt) nabavka opreme za kartiranje i monitoring uspostava GIS-a i baze podataka o biološkoj raznolikosti i drugim prirodnim

vrijednostima krških ekoloških sustava

3. Obuka obuka za vođenje i korištenje GIS-a, obuka za monitoring biološke raznolikosti obuka za nadzorničku službu obuka za sudjelovanje stanovništva i nevladinih udruga u zaštiti prirode

4. Podizanje svijesti javnosti i promidžba biološke raznolikosti krških ekoloških sustava

izrada WEB stranica i TV spotova na temu očuvanja biološke raznolikosti, izrada promotivnih materijala i vodiča za parkove

izrada programa za suradnju stanovništva i javnih ustanova u zaštiti prirode

5. Prekogranična suradnja poticanje prekogranične suradnje sa Slovenijom i BiH u zaštiti krških ekoloških

sustava

VJEŽBA 2.

Šumski ekosustavi su složene zajednica živih organizama i njihovog okoliša u kojem se razvijaju. Obje komponente ekosustava, tj. živi i neživi svijet su u stalnoj dinamičkoj ravnoteži. Kod zdravih i stabilnih šuma svi ekološki čimbenici djeluju uravnoteženo. Takve šume su stabilne, nesmetano proizvode biomasu, uspješno se brane od bolesti i štetnika te se prirodno obnavljaju.

4

Ako se iz bilo kojeg razloga ekološka ravnoteža poremeti, dolazi do propadanja stabala u šumama. Rijetko je samo jedan uzrok propadanja. Čimbenici koji uzrokuju propadanje stabala djeluju zajedno ili se nadovezuju jedan na drugi. Sve to vrlo nepovoljno utječe na šumu, pogotovo kad je riječ o starijim sastojinama čija stabla slabe. Takvo oslabljelo stablo postaje meta napada gljiva, virusa i bakterija. Oni mogu stablo napadati zajedno ili se nadovezuju jedan na drugi. Sljedeći u nizu nepovoljnih utjecaja na stablo su kukci, koji se mogu javiti i ranije, te se najčešće radi o potkornjacima.

Glavni uzroci propadanja šuma:a) Promjena vodenog režimab) Nekacionalno korištenje općekorisnih funkcijac) Gradnja prometnica i dalekovodad) Eksploatacija nafte, kamena i sl.e) Onečišćenje atmosfere

Do velikih promjena u šumskim ekosustavima dolazi različitim regulacijama nivoa podzemnih voda. Trajno snižavanje nivoa podzemne vode utječe na fiziološko slabljenje stabala te stvaranje trofičkih uvjeta za razvoj defolijatora i drugih štetnika. Trajno podizanje nivoa podzemnih voda dovodi do zamočvarenja tla, smanjene aeracije, kao i nedostatka kisika u tlu. Ove pojave izazivaju trulež korijena te fiziološko slabljenje stabala. Rijeka Sava je u prošlosti dva puta godišnje plavila područje lužnjakovih šuma, donosila muljevite nanose koji su podržavali vlagu u tlu i podzemne vode. Te su poplave pogodovale šumama, a voda se brzo povlačila nazad u korito rijeke. Izgradnjom savskog nasipa 1932. godine, više nema pravih poplava nego se javljaju poplave oborinskog karaktera. Sniženje podzemnih voda uzrokuje promjenu šumske zajednice i propadanje šumskog drveća. Izgradnja kanala Dunav-Sava, kojeg se planira izgraditi sa zapadne strane spačvanskog bazena, imat će utjecaj na zamočvarivanje šumskih staništa koja su niža od nivoa vode u kanalu, zatim na sušenje staništa u onim lokalitetima gdje su šume položene u višim kotama i najvažnije, presijecanjem tokova podzemnih voda.Nije samo promjena vodnog režima primarni uzrok propadanja stabala. Postoje i mnogi drugi i na većinu njih utječe čovjek. Odnošenje listinca, neracionalno pašarenje, gradnja šumskih i drugih prometnica, eksploatacija nafte u šumskim predjelima su samo neki od uzroka propadanja stabala. Zadnjih godina često se spominje i onečišćenje atmosfere. Najveći onečiščivači su motorna vozila, avioni, željeznica, rudnici, industrijska postrojenja koji ispuštaju velike količine štetnih tvari u atmosferu. Najopasniji među njima su sumporni dioksid, sumporna kiselina, zatim plinovi koji sadrže klor i fluor, dušičnu kiselinu i olovo. Takvi otrovni sastojci putem kiše dolaze do krošanja drveća i do tla. Tamo štetno djeluju na vegetaciju i zoocenozu.

Propadanje hrasta lužnjaka

Prvi pisani podaci o sušenju hrasta lužnjaka i njegovih šumskih zajednica vezani su za davnu 1878. godinu kada se piše o sušenju u brodskom području. Slijedeći zapisi su iz razdoblja 1874.-1883. kada se piše o sušenju hrasta u Spačvi i na području Lekenika kod Siska. Velika sušenja hrasta lužnjaka događaju se u razdoblju od 1909. do 1925. godine u njegovu čitavu arealu na teritoriju Hrvatske. Tada se osušilo 1 731

5

000 m³ lužnjakovih stabala. Potom su sljedeća veća sušenja bila nakon drugogo svijetskog rata, odnosno od 1966. do 1973. godine i to u šumi Žutica kod Ivanić-grada.Provođena su mnoga istraživanja uzroka sušenja hrasta lužnjaka od strane brojnih stručnjaka koji su dala vrlo šarene rezultate. Tako je, točnije 1926. godine čak napravljen i Projekt za istraživanje uzroka sušenja hrasta u čijoj su izradi sudjelovali brojni tadašnji stručnjaci. Oni su tada utvrdili da je uzrok sušenja brštenje gubara, zatim pepelnica i mednjača. Zanimljivo je da nitko od njih kao mogući uzrok nije spominjao vodu i klimu. U vrijeme prvih pisanja o sušenju bila su i najintenzivnije sječe hrastovih šuma, odnosno prašuma. U prošlosti su hrastove sastojine bile mješovite, sa 40-50 % hrastovih stabala, dok danas uglavom imamo čiste hrastike bez podstojne etaže.Jedan od glavnih razloga sušenja i propadanja hrastovih šuma jest promjena klime i nivoa podzemnih voda, a siječom stabala hrasta lužnjaka dolazilo je i do promjene makro i mikro klimatskih odnosa u sastojinama.Poznato je da hrast lužnjak voli sviježe i vlažno tlo a ukoliko mu uzmanjka oborinske vode on je nadoknađuje podzemnom. Ukoliko se pojavi, što je u današnje vrijeme vrlo česta pojava, niz ekstremno sušnih godina nastupaju nepovoljni uvjeti za rast i razvoj hrasta. Dakle, hrast ne može namiriti dovoljnu količinu vode budući je nivo podzemne vode pao, dolazi do njegova sušenja.Nepovoljno djeluje i poplava, posebno dugo stagnirajuća voda jer tada ugibaju mikroorganizmi. Degradacijom hrastovih sastojina narušava se trajno održivi razvoj i biološka raznolikost te ekološka stabilnost. Naime, znamo da šume vrbe, topole i johe predstavljaju pionirske vrste u poplavnom području i zadužene su za stvaranje uvjeta za pridolazak klimatogene vrste, odnosno hrasta lužnjaka, te uz njega i običnog jasena. Kada te vrste, posebno hrast lužnak se posuše i nestanu dolazi do zamočvarivanja i ponovnog nazadovanja te pojave pionirskih vrsta. Tada se upitna prirodna obnova i uglavnom je potrebno pristupiti umjetnoj obnovi.Dakle da bi se spasili ovi ekosustavi potrebno je povesti računa o pravilnom uzgoju i uređivanju ovih sastojina. Treba izbjegavati osnivanje i dovođenje mješovitih sastojina u čiste. Potom je potrebno izbjegavati čiste sječe. Tome će pridonijeti i uređenje režima voda.

Propadanje obične jele

Prvo sušenje jele u Hrvatskoj zabilježeno je 1900. godine u okolici Ogulina, zatim u Lici 1930. godine, pa 1951. godine u Gorskom kotaru da bi 1967. godine sušenjem bilo zahvaćeno cijelo područje areala, odnosno bilo je zahvaćen i panonski dio areala, odnosno područje Macelja.

Glavnu predispoziciju sušenja jele uvjetuju klimatske promjene, osobito zatopljenje i smanjenje vlažnosti u staništima jelovih šuma. To pogoduje gradaciji štetnika, posebice jelova moljca. Prema tome propadanje i sušenje jele povezano je s djelovanjem abiotskih i biotskih čimbenika koji su međusobno povezani. Osim klimatske pomjene, odnosno globalnog zatopljenja izmjena dugih sušnih i vlažnih razdoblja te onečišćenje zraka (emisije štetnih plinova, prevelika količina sumpornih i dušičnih spojeva, teške kovine i slično) i tla u propadanju ovih zajednica imaju najveću ulogu.

6

Godine 1968. od strane Šumarskog fakulteta i Šumarskog instituta Jastrebarsko započinju petogodišnja istraživanja uzroka sušenja jele. Rezultati istraživanja samo su potvrdili nagađanja kako niz faktora utječe na sušenje a najznačajniji su promjena klime te onečišćenje zraka i tla.Ugroženošću jele bitno se naružava biološka raznolikost i ekološka stabilnost ovih šumskih predjela. Upitna je prirodna obnova te je u većini slučajeva ona zamjenjena umjetnom. Također vrlo lako dolazi i do zamjene vrsta, odnosno područja koja je donedavno nastanjivala obična jela počinje zaposijedati znatno agresivnija obična bukva i njene pratilice. Time se narušava mješovitost koja osigurava ekološku stabilnost. Radi očuvanja i sprečavanja propadanja ovih ekosustava potrebno je:

očuvati podstojnu etažu očuvati prirodnu obnovu jelovih sastojina izbjegavati čiste sječe očuvati postojeće mikrostanišne uvjete smanjiti zagađenje atmosfere

PROCJENA OŠTEĆENOSTI ŠUMA U HRVATSKOJ

Za procjenu oštećenosti krošanja koristi se metoda programa ICP-Forests (PCC 1988). Osnovne značajke metode su sljedeće:

1. Parametri procjene oštećenosti su osutost (defoliation) i gubitak boje (discoloration) asimilacijskih organa. Procjena osutosti vrši se u postotku ( % ) na 5 % ( 5%, 10%, 15% ....) u odnosu na normalno referentno stablo. Kasnije se rezultati grupiraju u klase osutosti

2. Procjena se obavlja na predominantnim, dominantnim i kodominantnim stablima (Kraftove klase 1, 2 i 3), dakle nadstojnim stablima. Na promatranim površinama izaberu se po 24 stabla, koja su označena i na kojima se vrši procjena kroz duži niz godina.

3. Za procjenu u obzir se uzima samo osvijetljeni dio krošnje.4. Postotak osutosti procjenjuje se na osnovi usporedbe osutosti konkretnog

stabla s prikazima u foto-priručniku, te zamišljenim lokalnim referentnim stablom, koje je definirano kao "najbolje stablo s potpunom krošnjom koje može uspijevati na određenom lokalitetu" (PCC 1988).

5. Svakoj točki pridružuju se najvažniji podaci o sastojini (starost, nadmorska visina, ekspozicija, inklinacija itd.)

6. Procjenu obavljaju dva procjenjivača, uz korištenje dvogleda ( procjena se obavlja vizualnim putem, uz popunjavanje propisanih obrazaca )

7. Procjena se obavlja u srpnju ili kolovozuPo ovim principima organizirane su plohe bioindikacijske mreže u Hrvatskoj.

Korišten je križni sistem s 24 stabla na plohi: kroz zamišljenu središnju točku svake plohe povučena su dva međusobno okomita lanca dužine 25 metara, na čijim je krajevima obilježeno šest najbližih stabala (Slika 1.). Uz osutost (defoliation) i gubitak boje (discoloration) bilježe se i tzv. lako prepoznatljivi biotski i abiotski uzroci oštećenja (poluparaziti, vjetrolom, napad štetnika itd). Da bi rezultati procjene bili što kvalitetniji, odnosno da bi se uskladili kriteriji procjenjivača (osmatrača), izrađeni su posebni priručnici sa slikama krošanja i određenim postotkom osutosti. Isto tako se održavaju i povremeni seminari na kojima se teoretski i praktično obavlja uvježbavanje procjenjivača i usklađuju kriteriji.

7

Tablica 1. Klase osutosti

Klasa OsutostPostotak gubitka

lisne mase0 nema 0 – 10 %1 mala > 10 – 25 %2a > 25 – 40 %2b > 40 – 60 %3a > 60 – 80 %3b > 80 – 99 %4 mrtvo stablo 100 %

Tablica 2. Klase gubitka boje

Klasa Gubitak boje

Postotak zahvaćenosti

krošnje 0 nema 0-10 %1 mali >10-25 %2 umjeren >25-60 %3 jak >60 %

Kombinacijom stupnja osutosti krošanja i promjene boje, dobije se stupanj oštećenosti stabla. Rezultati procjene obrađuju su uz pomoć programa Paradox 7.0 i pohranjuju u bazi podataka Šumarskog instituta, Jastrebarsko.

8

Slika 1. Shematski prikaz plohe za procjenu stanja oštećenosti krošanja

VJEŽBA 3.

Zemljina atmosfera složena je mješavina plinova koju nazivamo zrak. Nastala je kroz nastanak same planete pod utjecajem fizikalnih, geoloških i bioloških faktora. Svaka vrsta koja je živjela ili živi na Zemlji, više ili manje, sudjelovala je u stvaranju i stalnome mijenjanju atmosfere, a samim tim i utjecala na svoju evoluciju i opstanak. Ljudska vrsta kao "najdominantniji proizvod" evolucije, prečesto okrenuta samoj sebi i onome što se naziva tehnološkim napretkom, došla je u fazu kad počinje na sebi osjećati posljedice onečišćenja zraka koje je sama prouzročila.

U današnjem civilizacijskom okružju sve veći javnozdravstveni problem postaje onečišćenje zraka s obzirom na kontinuirani i dugotrajni utjecaj na zdravlje stanovništva, a posebice urbane populacije. Još 1860. Henry Hyde Salter u svojoj je knjizi On asthma: its pathology and treatment prvi put povezao zagađenje zraka i pojavu respiratornih alergija. Pedeset godina kasnije William Lloyd zaključuje da je pojava peludne groznice rezultat promjena koje se dešavaju pri urbanizaciji i u poljoprivredi.

9

Procjenjuje se da 3 milijuna ljudi umire u svijetu od posljedica onečišćenja zraka, što predstavlja oko 5% od ukupne smrtnosti godišnje. Mnoge epidemiološke studije pokazuju direktnu povezanost stope mortaliteta s povećanom koncentracijom lebdećih cestica koje nastaju izgaranjem dieselskih goriva, a čiji je promjer manji od 10 µm. Izlaganje takvim česticama povećava rizik od akutnih respiratornih infekcija posebice u djece. Poznato je također da je 30-40% slučajeva astme i 20-30% ostalih respiratornih bolesti povezano s onečišćenjem zraka. Studije iz Sao Paula (Brazil) pokazuju da povećanje koncentracije NO2 od 75 µg/ml za 30% povećava smrtnost od respiratornih bolesti kod djece u dobi ispod 5 godina. Djeca su posebno ugrožena skupina jer im je respiratorni sustav još uvijek u razvoju te je osjetljiviji na štetne utjecaje iz okoliša, a i udio udahnuta zraka je 50% veći po kg tjelesne težine nego u odrasle osobe. Upravo zbog toga djeca čine udio od 25% populacije s registriranom astmom.

Problematika zagađenosti zraka u Hrvatskoj regulirana je Zakonom o zaštiti zraka(NN 48/95) i Uredbom o preporučenim i graničnim vrijednostima kakvoće zraka (NN 101/96)

Prema sadašnjim pokazateljima kakvoće zraka, u odnosu na one iz šezdesetih godina prošloga stoljeća (mjerenje kakvoće zraka u Republici Hrvatskoj obavlja se još od 1965. godine), vidljivo je da se kakvoća zraka promijenila, naročito u urbanim sredinama. Time se i naše društvo našlo pred velikim problemom i osnovnim pitanjem – kako održati kakvoću okoliša i zraka u uvjetima u kojima ćemo mi sada, kao i budući naraštaji, imati čisti zrak, a da pritom ne ugrozimo održivi razvoj našeg društva. U svjetlu budućih europskih integracija kojima teži i Republika Hrvatska, suočeni smo sa zahtjevima Ujedinjenih Naroda, kao i Europske unije koji se tiču zaštite okoliša, onečišćenja zraka i klimatskih promjena. Stoga je Republika Hrvatska potpisala niz međunarodnih, obvezujućih dokumenata, kako o zaštiti okoliša, tako i o emisijama štetnih tvari u zrak, te o klimatskim promjenama. Njima se kroz različite protokole, akcijske programe i projekte pomaže Hrvatskoj na usuglašavanju ili harmonizaciji sa “zakonodavstvom za okoliš” Europske zajednice, a da pritom Republika Hrvatska dugoročno zaštiti svoj okoliš i kakvoću zraka, ne ugrožavajući gospodarske i socijalne interese.

Monitoring kakvoće zraka

Da bismo poboljšali spoznaju do koje mjere koncentracije određenih polutanata u našoj sredini gdje živimo i radimo utječu na naše zdravlje i zdravlje naših sugrađana, potrebno je kontinuirano pratiti koncentracije polutanata u zraku na određenome području. Takvo praćenje nazivamo MONITORING KAKVOĆE ZRAKA. Monitoring ima centralnu ulogu u procesu koji obuhvaća praćenje koncentracija najbitnijih zagađivača, u procjenjivanju rizika na zdravlje i u pronalaženju načina da se tim rizicima upravlja. Zatvaranjem kruga koji tvore ove tri djelatnosti u neprekinutome i stalnome procesu možemo poboljšati trenutačnu situaciju i razviti strategiju ispravna tehnološkog razvoja (slika 1.).

Slika 1. Shematski prikaz osnovnih zadataka monitoringa

10

Ostvarivanje monitoringa kakvoće zraka provodi se postavljanjem mreže monitoring-postaja koje raznim instrumentalnim tehnikama uzorkuju zrak, mjere koncentracije određenih analita i pohranjuju podatke.

Zadaci tipične monitoring-mreže:

kvalitetno mjerenje odgovarajućih polutanata praćenje koncentracija polutanata metodologijom reguliranom legislativom na

temelju preporuka odgovarajućih institucija (osjetljivost, vrijeme usrednjavanja) ispravna pokrivenost područja koje se prati ispravan prijenos, obrada i skladištenje podataka prilagodljivost meteorološkim uvjetima usporedivost s mjerenjima u svijetu usporedivost standarda kontrole i osiguranja kvalitete

Moderni sustavi za monitoring najčešće su tipizirani od strane proizvođača opreme i s lakoćom ispunjavaju uobičajene zadatke. Mreža se sastoji od niza monitoring-postaja (metalne kućice slične kontejnerima za prijevoz tereta, koje su opskrbljene klimatizacijskim uredajima za održavanje potrebne temperature). U svakome kontejneru nalazi se niz monokanalnih instrumenata (svaki mjeri svoj analit koristeći najcešće referentnu metodu), sustav uzorkovanja zraka, sustav za kalibraciju te elektronski sustav za pohranjivanje podataka. Više takvih postaja uobičajeno se pomoću GSM modemskih veza povezuje sa centralnim sustavom nadzora koji skuplja sve podatke te ih uz pomoć odgovarajućega softwarea obrađuje (slika 2.).

Slika 2. Povezivanje sustava za monitoring kakvoće zraka

Na temelju ovako prikupljenih i obrađenih podataka o mjerenjima procjenjuje se rizik

11

na zdravlje te stvara ispravna strategija razvoja. Izrađuju se toksikološke, epidemiološke i javnozdravstvene studije prema kojima svaka pojedina država izdaje regulativu kojom se određuju zadovoljavajuće koncentracije pojedinih polutanata u smislu utjecaja na ljudsko zdravlje, kao i sustave ocjenjivanja kakvoće zraka.

Tako npr. u SAD-u postoji Air quality index (AQI), koji pomoću posebnoga sustava bodovanja pojedinih koncentracija polutanata svrstava kakvoću zraka u 6 skupina. Ovakav način prikazivanja kakvoće zraka vrlo je jednostavan i pogodan za objavljivanje u medijima u svrhu svakodnevna informiranja građana o stanju zraka (tablica 1).

Tablica 1. Index kakvoće zraka kakav se primjenjuje u SAD

IndexRazina utjecaja na

zdravljeSavjeti i upozorenja

0-50 dobar Bez savjeta

51-100 umjerenPosebno osjetljive skupine ljudi trebaju skratiti boravak na otvorenome.

101-150štetan za osjetljive

skupine

Tjelesno aktivna djeca i odrasli sa respiratornim bolestima kao što je astma, trebaju smanjiti boravak na otvorenome.

151-200 štetan

Tjelesno aktivna djeca i odrsli sa respiratornim bolestima kao štop je astma trebaju smanjiti boravak na otvorenome. Svi ostali, a posebno djeca trebaju smanjiti aktivnosti na otvorenome.

201-300 vrlo štetan

Tjelesno aktivna djeca i odrasli sa respiratornim bolestima kao sto je astma trebaju izbjegavati boravak na otvorenome. Svi ostali, a posebno djeca, trebaju smanjiti aktivnosti na otvorenome.

301-500 opasan Svi trebaju izbjegavati boravak na otvorenome.

U Hrvatskoj je do sada uspostavljeno 8 postaja za trajno praćenje kakvoće zraka u naseljima i industrijskim područjima u okviru državne mreže:

         Zagreb-1, u Zagrebu, ugao Ulice grada Vukovara i Miramarske ceste;

         Sisak-1, u Sisku, Ulica M. Cvetkovića;

         Kutina-1, u Kutini, Ulica Petra Preradovića;

         Osijek-1, u Osijeku križanje Ulice kneza Trpimira i Europske avenije;

         Zagreb-2, u Zagrebu, križanje Maksimirske i Mandlove

12

         Zagreb-3, u Zagrebu, križanje Sarajevske i Kauzlarućevog prilaza

         Rijeka-1, Ulica žrtava fašizma, Stari grad

         Rijeka-2, Ulica Franje Belulovića, Sušak

Onečišćenje zraka nastaje kad koncentracije određenih tvari (polutanata) dosegnu razine koje uzrokuju njegovu toksičnost. Polutanti dospijevaju u zrak emisijom iz prirodnih izvora i kao produkti ljudske djelatnosti - emisijom pri izgaranju goriva za pokretanje motornih vozila, fosilnih goriva kao što su ugljen i loživo ulje iz velikih industrijskih postrojenja, toplana i spalionica.

Industrijskom revolucijom i nekontroliranim ljudskim djelovanjem kakvoća zraka drastično se promijenila, a prirodna ravnoteža procesa u atmosferi narušena je toliko da se to već značajno odražava na klimatske promjene – porast globalne temperature zbog efekta staklenika, oštećenje ozonskog omotača, povećanje površina na planetu koje se pretvaraju u pustinje itd. Onečišćenje zraka neposredan je uzrok problema zakiseljavanja (kisele kiše), prizemnog ozona i utjecaja otrovnih tvari na sve biološke sustave.

Kisela kiša je padalina zagađena sumporovim dioksidom, dušikovim oksidima, amonijakom i drugim kemijskim spojevima. Dok se normalna pH vrijednost kiše nalazi otprilike oko 5,5, pH vrijednost kisele kiše iznosi u prosjeku 4 do 4,5. To otprilike odgovara 40 puta većoj količini kiseline u odnosu na neopterećenu kišnicu.

Smanjenje pH vrijednosti za jednu mjeru znači prirast kiselosti za deseterostruko. Glavnu odgovornost za opterećenja uzrokovana kiselim kišama snose termoelektrane, dim iz kućanstva i ispušni plinovi u prometu. Štete nastale djelovanjem kiselih kiša obično nastaju sasvim daleko od stvarnih štetnih izvora.

1980-ih godina prošlog stoljeća se brujalo o "kiseloj kiši". U međuvremenu se činilo da se ta tema zaboravila, no kisele kiše i dalje postoje. Iako je većina mrtvih stabala posječena i šume ponovo pošumljene, ipak uzroci još dugo nisu odstranjeni. U procesima sagorijevanja u industriji i sagorijevanju ispušnih plinova u prometu i dalje nastaju plinovi kao što su sumpor-dioksid i dušik-oksidi koji tim putem dospijevaju u okolinu. S vodom iz kišnih kapi ovi plinovi reagiraju stvarajući kiseline. pH vrijednost kišnih kapi se prebacuje u kiselo područje.

Stručnjaci predviđaju da će se u godini 2020. za trećinu manje sumpornih-oksida ispuštati u zrak nego u godini 1980. Još štetniji su dušik-oksidi koji u okolinu dospijevaju najvećim dijelom kao ispušni plinovi u prometu. Paralelno sa svjetskim prirastom prometa stručnjaci očekuju prirast i ovih plinova na svim kontinentima.

Igličasto drveće je jače pogođeno štetama prouzrokovanim kiselim kišama, i to jela više nego smreka. Kod listopadnog drveća je najjače pogođen hrast. Prije svega su oštećene šume na mjestima sa čestim i obilnim padalinama i koja još k tome imaju relativno niske prosječne godišnje temperature. To se odnosi na šume na višim nadmorskim visinama. Obilježja bolesti koje se pojavljuju su jako različita.

13

Pojedini simptomi bolesti nastupaju neovisno jedni o drugima i pri tome mogu ovisno o regiji u kojoj se pojavljuju biti i jako različiti. Kod igličastog drveća su ustanovljene sljedeća oštećenja:

Oštećenja iglica (požutjele iglice, opadanje iglica) Oštećenja pupoljaka i mladih klica Oštećenja kore Oštećenja drveta Anomalije rasta Oštećenja korijenja Slabljenje otpornosti na mraz, infekcije, štetočine itd.

Važan čimbenik onečišćenja su industrijska postrojenja. Takvo djelovanje objasniti ćemo na primjeru tvornice mineralnih gnojiva, Ine petrokemije Kutina. U ukupnoj emisiji u zrak iz Petrokemije najzastupljeniji su staklenički plinovi (CO2 i CH4) s učešćem od oko 96 %. Što se tiče emisije ostalih karakterističnih onečišćenja iz tehnoloških procesa Petrokemije, u ukupnoj emisiji tih onečišćenja ( NH3, SO2, NO2, H2S, HF, prašina) najzastupljeniji je amonijak (slika 3).

Slika 3. Relativni udjeli pojedinih onečišćenja u ukupnoj emisiji karakterističnih onečišćenja u zrak u 2005.g.

Ukupna emisija onečišćujućih tvari u zrak (bez ugljikovih oksida) bila je u apsolutnom iznosu manja u 2005.g u odnosu na prethodnu godinu (slika 4.). Rastući trend vrijednosti emisijskih faktora (kg/t) utvrđen je za amonijak, fluoride. prašinu i sumporov dioksid, a za dušikove okside (kao NO2) i vodik sulfid trend je padajući. Sva proizvodna postrojenja uglavnom su udovaljavala zakonski propisanom kriteriju emisijskog faktora, dok su emisijske koncentracije za amonijak i vodikov sulfid bile prekoračene u nekoliko slučajeva.

Slika 4. Udio pojedinih onečišćenja u ukupnoj emisiji karakterističnih onečišćenja u zrak za razdoblje 1995.-2005.g.

14

U sljedećem razdoblju u planu je nastavak aktivnosti na unapređenju tehnoloških procesa s ciljem smanjenja emisije onečišćujućih tvari u zrak. Kakvoća zraka na području Kutine

Temeljem rezultata praćenja kakvoće zraka na 6 mjernih postaja za 7 onečišćenja, te provedenom kategorizacijom kakvoće zraka u odnosu na propisane vrijednosti, ni na jednoj mjernoj postaji u 2004. i 2005.g. kakvoća zraka nije bila najlošije treće kategorije (tablica2.).

Tablica 2. Kategorizacija kakvoće  zraka na području Kutine po lokacijam mjernih postaja u 2005.g.

Godina Čisti ili neznatnoonečišćeni zrak

Umjerenoonečišćeni zrak

Prekomjernoonečišćeni zrak

Onečišćujuća tvar

  I kategorijaC<PV

II kategorijaPV<C<GV

III kategorijaC>GV

 

 02,06,DMP

   Sumpor-dioksid

 01,02,03,04,05,06  

DMP-PM10 Dim

 01,02,03,05,06  

 Taložna tvar

2005. 01,02,04,05,06  03,DMP 

Amonijak

15

 01,03,04,05,06,DMP

   Dušik-dioksid

 02,06,DMP

 Vodikov sulfid

 01,02,03,04,05,06

 Fluoridi

 Legenda: 01, 02, 03, 04, 05, 06: oznake mjernih postaja na lokaciji:01: Dom zdravlja, 02: Vatrogasni dom, 03: Meteorološki krug, 04: Dom športova, 05: Husain, 06: KrčC: Koncentracija, PV: Preporučena vrijednost kakvoće zraka, GV: Granična vrijednost kakvoće zrakaDMP: Državna mjerna postaja, PM10: čestice promjera 10um Svrstavanje dijela mjernih postaja u drugu kategoriju kakvoće zraka ukazuje na daljnju potrebu poduzimanja mjera smanjenja emisije iako je trend dugogodišnjih koncentracija gotovo svih karakterističnih onečišćenja zraka silazni (npr. amonijak,slika 5.). Slika 5. Srednje godišnje koncentracije amonijaka u zraku na području Kutine i trend za razdoblje 1985.-2005.g.

VJEŽBA 4.

Voda je prirodna tvar koja uvjetuje život i omogućava ljudsku aktivnost, te čini bezuvjetnu osnovu za cjelokupan organski život.

Voda je i univerzalna tvar zbog toga jer se može istodobno pojaviti u sva tri agregatna stanja i zato što je ima gotovo svugdje. Na površini Zemlje ima je najviše u tekućem stanju, u moru tj. u oceanima, jezerima, močvarama i u rijekama. U podzemlje dospijeva voda iz atmosfere poniranjem, procjeđivanjem i na druge načine, nastavljajući gibanje ovisno o hidrogeološkim uvjetima same sredine.

16

Ukupna količina tj. zaliha vode na Zemlji, bez fizički i kemijski spojene vode u litosferi i plaštu, iznosi oko 1,3 milijarde km3. More sa 96,5 % najveći je obujam te vode, dok sva ostala voda na Zemlji zaprema 47,9 milijuna km3 ili ukupno 3,5 %

S geografsko-ekološkog stajališta najveće značenje ima gibanje vode i s tim povezana (samo)obnova i (samo)pročišćavanje. Samo(obnova) vode je važno svojstvo i bitna značajka trajnog gibanja (kruženja) vode u najvažnijoj karici između mora i kopna, a u lancu stalnih izmjena vode. Najveće značenje za ukupnu prirodu i život, a posebno za gospodarske djelatnosti ljudi je kruženje vode na relaciji more (ocean) – atmosfera ili u užem opsegu između kopna i biosfere.

Od ukupne količine vode u prirodi, 97 % se nalazi u oceanima, a samo 3 % je slatka voda. Gotovo 4/5 slatke vode je u obliku leda na polarnim područjima, dok je ostatak kopnena voda.

Voda je u stalnom kretanju kroz hidrološki ciklus koji obuhvaća isparavanje, padaline, poniranje vode i otjecanje. Djelovanjem Sunca i vjetra dolazi do isparavanja vode sa površine tla, vegetacije kao i vodenih površina i odlaska vode u atmosferu. U atmosferi se voda pretvara u oblake, kondenzira i vraća na Zemlju u obliku padalina. Ukupna količina isparene vode i vode u obliku padalina je podjednaka.

Voda koja dospije na tlo dijelom ponire (upijanje ili infiltracija) ovisno o poroznosti, geološkoj strukturi tla, vegetaciji i brojnim drugim faktorima. Dio padalina koji ne ponire ostaje na površini Zemlje u obliku vodenih površina i vodenih tokova (jezera, rijeka i močvara) koje na kraju ipak dospiju u oceane te tako zatvaraju kružni tok vode u prirodi.

Kiša je s aspekta vodne bilance daleko najvažniji oblik padalina i po količini, učestalosti i rasprostranjenosti na Zemlji. Utjecaj šuma na količinu padalina očituje se u tome da je vlaga zraka u i iznad šume veća nego u okolnim područjima bez šumske vegetacije. Glavni razlog tome je transpiracija. Iznad šuma se češće javljaju oblaci iz kojih se izlučuju padaline. Ali istraživanja govore da šume više utječu na povećanje broja dana sa padalinama nego na količinu padalina. U prosjeku šuma povećava količinu padalina za 1-5 (10) %, a to se odnosi i na prostore u njenoj neposrednoj blizini.

Hrvatska je vodama razmjerno bogata zemlja, gdje se ističu velike rijeke ali i krško obalno područje. Vodeni resursi se razlikuju po količini kao i po prostornom i vremenskom rasporedu. Sjeverno i središnje područje Hrvatske pripada slivu Crnoga mora, dok južni i jugozapadni dio, kojeg ujedno i obilježava dinarski krš pripada slivu

17

Jadranskoga mora. Gotovo 60 % površine Hrvatske pripada slivu Crnoga mora, dok oko 40 % površine pripada slivu Jadranskoga mora.Količina vlastitih voda po stanovniku procjenjuje se na 6 800 m3 godišnje, dok se zadovoljavajućom smatra dostupna količina vode od 1 700 m3/stanovniku godišnje i više. Ako se tome još pribroje i granične i međugranične vode tada se dobije i do 16 700 m³ po stanovniku na godinu bez voda Dunava i Neretve. Srednja godišnja bruto potrošnja vode u Hrvatskoj iznosi oko 870 milijuna m3. Obnovljivi izvori u Hrvatskoj iznose oko 45 milijardi m3 godišnje ili 9 500 m3 po stanovniku što našu zemlju svrstava među bogatije zemlje Europe. Procjenjuje se da je 60 % vodenog bogatstva vezano uz izvore u Hrvatskoj, dok se 40 % odnosi na vanjske doprinose iz susjednih zemalja. Razlog tome je što većina riječnih bazena uključujući i podzemne vode imaju prekogranično rasprostiranje.

ZAŠTIĆENA VODENA PODRUČJA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Na području Hrvatske očuvana su prostrana prirodna močvarna područja u riječnim dolinama, koja predstavlja gotovo najveću vrijednost krajobrazne i biološke raznolikosti, posebno na razini zapadne i srednje Europe. Danas su to ujedno i najugroženiji ekološki sustavi u Hrvatskoj. Stoga im je potrebno dati prioritet u zaštiti, te izraditi nacionalni program njihova očuvanja i upravljanja.

Jezera

Od prirodnih jezera ističu se Plitvička jezera koji predstavljaju ujezereni tok rijeke Korane sa ukupno 16 kaskadno nanizanih jezera i sa brojnim slapištima. To područje je proglašeno nacionalnim parkom te je uvršteno u Popis svjetske kulturne i prirodne baštine UNESCO-a. Vransko jezero kraj Pakoštana je najveće prirodno jezero u Hrvatskoj, s površinom od 30,7 km2, proglašeno je parkom prirode. Vransko jezero na otoku Cresu znatno je manje, ali je zbog svoje dubine od gotovo 74 metra najveća akumulacija slatke vode u Hrvatskom primorju.

Vodena i močvarna staništa

U Hrvatskoj je izraženo bogatstvo močvarnih staništa osobito onih čiji je postanak vezan uz rijeke. Najznačajnije su poplavne zone porječja Save, Drave, Mure i Dunava, gdje su se razvila prostrana i još uvijek dobro očuvana močvarna staništa, koja su upisana na Ramsarski popis močvara i od međunarodnog su značenja.

Jedno od njih je Lonjsko polje u srednjem dijelu toka Save. To je poplavno područje sa s prostranim poplavnim šumama hrasta lužnjaka, poplavnim livadama i pašnjacima, te brojnim riječnim rukavcima. Ovdje su staništa mnogih europski ugroženih vrsta poput štekavca, orla kliktaša, crne rode, žličarke, kosca i drugih.

Kopački rit razvio se na ušću Drave u Dunav, a obiluje jezerima, barama i kanalima, prostranim trščacima i velikim kompleksima ribnjaka. Ovdje obitava najveća populacija štekavaca u Hrvatskoj, gnijezdi se 90 % hrvatske populacije divljih gusaka, te je jedino mjesto u Hrvatskoj gdje se gnijezdi veliki vranac. Posebna je velika vrijednost Kopačkog rita kao odmorišta i hranilišta za močvarice selice.

18

Močvarna područja Hrvatske koja se nalaze na Ramsarskom popisu: Lonjsko i Mokro polje površina 50 560 ha Kopački rit površine 17 700 ha Donji tok Neretve površine 11 500 ha Ribnjaci Crna Mlaka površine 625 ha

Stanje i razlozi ugroženosti

Po svojoj prirodi močvarna staništa nisu trajna. Plitke vodene površine relativno brzo postaju sve pliće taloženjem organske i anorganske tvari, ubrzo zaraštavaju, te naposljetku presuše. To je proces eutrofikacije, koji je rezultat geološkog starenja nekog zatvorenog vodenog bazena, ali eutrofikacija nastaje i zbog antropogenog unosa biljnih hranjiva (npr. nitrata, fosfata) te ispiranja umjetnog gnojiva iz tla. Hranjive tvari dospijevaju u jezero putem voda koje se u njega slijevaju.

Jezera sa malo hranjivih tvari imaju nizak nivo ukupno otopljenih tvari, nisku mutnoću i malu biološku populaciju te se nazivaju oligotrofna. Geološkim starenjem i ispiranjem sa okolnog sliva nivo hranjivih tvari u jezeru raste te jezera postaju eutrofna. Jezera prelaze iz oligotrofnog do mezotrofnog stanja u eutrofno i na kraju bivaju u potpunosti zatrpana.

Glavni razlozi ugroženosti močvarnih i vodenih staništa su : promjene u vodnom režimu (odvodnjavanje, regulacije vodotoka…) fizičke promjene (zatrpavanje ili prirodno zarastanje) biološke promjene (preveliko iskorištavanje pojedinih resursa ili unošenje stranih

vrsta) onečišćavanje vodotoka.

Posljedice tih promjena su : potpuno uništenje močvarnih staništa i stvaranje novih ekoloških sustava

(poljoprivrednih, gradskih…) s drugim vrstama, što dovodi do osiromašenja flore i faune

degradacija vodenih i močvarnih staništa, čija je posljedica smanjenje raznolikosti staništa i broja vrsta te

gubitak mehanizma za održavanje i prirodnu obnovu močvarnih sustava.

Zaštita vodenih i močvarnih staništa

Veliki dio očuvanih močvarnih područja u Hrvatskoj danas je zaštićen u nekoj od kategorija Zakona o zaštiti prirode ili čak uvršten u Ramsarski popis močvara od

19

međunarodne važnosti. Međutim, praktična zaštita je slaba i neučinkovita naročito u posebnim rezervatima kojima se gospodari na županijskoj razini.

Problemi zaštite vodenih i močvarnih staništa

nije načinjena inventarizacija i vrednovanje močvarnih i vodenih staništa zakonskom zaštitom obuhvaćen je samo manji dio vrijednih močvarnih i vodenih

staništa mjere zaštite niti planovi upravljanja nisu doneseni ili se ne provode u većini

zaštićenih područja posebnim rezervatima, među kojima su i neka značajna močvarna područja,

upravlja se na županijskoj razini, ne postoje planovi upravljanja, nije organizirana čuvarska služba, ne provodi se motrenje biljnih i životinjskih svojti i ne primjenjuju se tehničke mjere koje su ponekad nužne za očuvanje močvarnih staništa.

ZAKONSKA REGULATIVA VEZANA UZ ZAŠITU VODA

Upravljanje vodama predstavlja skup aktivnosti, odluka i mjera kojima je svrha održavanje, poboljšanje i ostvarenje jedinstva vodnog režima na nekom području. Vodni režim se utvrđuje vodnogospodarskim osnovama i vodnogospodarskim planovima. Vodnogospodarski sustav obavlja gospodarske djelatnosti na području korištenja voda, zaštite voda i zaštite od štetnog djelovanja voda.

Zakonska regulativa kojom se uređuju pitanja zaštite voda polazi od Ustava Republike Hrvatske gdje u članku 52. kaže : More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnog, povijesnog, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu.

Zakonom se određuje način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava nad njima i vlasnici, te naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti.

Zakonom o vodama (NN, 107/95), određen je pravni status voda i vodnih dobara u Hrvatskoj, način i uvjeti upravljanja vodama (korištenje, zaštita, uređenje vodotoka, zaštita od štetnog djelovanja voda), pa i način organiziranja obavljanja poslova pri upravljanju vodama. Zakonom o vodama, voda je proglašena općim dobrom, ne može biti ni u čijem vlasništvu, te kao opće dobro uživa osobitu zaštitu Republike Hrvatske.

Državni plan za zaštitu voda (NN, 107/95), njegovi glavni ciljevi i mjere su : osigurati upravljanje vodama na načelima održivog razvoja i jedinstva vodnog

režima sačuvati vode koje su još čiste zaustaviti trend pogoršanja kakvoće podzemnih i površinskih voda i mjerama

zaštite postupno osigurati propisanu vrstu vode očuvati kakvoću površinskih voda u propisanim kategorijama u skladu sa raspoloživim količinama dugoročno omogućiti da svi korisnici vode

iskorištavaju na održiv način pri upravljanju vodama stvoriti uvjete za zaštitu ekosustava

20

razmotriti mogućnosti uvođenja alternativnih tehnologija pročišćavanja otpadnih voda.

Državnom plan za zaštitu voda sadrži : administrativne mjere mjere za očuvanje kakvoće voda mjere za sprečavanje i smanjenje onečišćenja voda provedbene mjere mjere za slučajeve izvanrednih i iznenadnih zagađenja plan građenja objekata za zaštitu voda izvore i način financiranjaDržavnim planom za zaštitu voda određeni su i nositelji pojedinih mjera, koji su

ih dužni i razrađivati s ciljem zadovoljavajuće i učinkovite primjene. U sustavu zaštite voda važni su i međunarodni propisi koje je Republika Hrvatska potpisala i potvrdila, a odnose se na provedbu mjera za zaštitu voda i izgradnju vodnih građevina za zaštitu voda a to su :

Konvencija o zaštiti i uporabi prekograničnih vodotoka i međunarodnih jezera sa Protokolom o vodi i zdravlju

Konvencija o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćenja sa Protokolom zaštiti mora od onečišćenja sa kopna

Direktiva EU-a o otpadnim vodama iz sustava javne odvodnje

Prema Uredbi o klasifikaciji voda (NN, 77/98) vode su prema stupnju čistoće i prema namjeni svrstane u pet kategorija:

I. kategorija, to su vode koje se u svom prirodnom stanju ili nakon dezinfekcije mogu koristiti za piće i za proizvodnju hrane. Prisutna je mala koncentracija organskih i anorganskih hranjivih tvari, i mali broj bakterija. Nema antropogenog zagađenja metalima niti organskim tvarima.

II. kategorija, te su vode malo onečišćene organskim i anorganskim hranjivima, mali je broj bakterija, smanjena je prozirnost. Voda se koristi za kupanje a uz pročišćavanje može se koristiti i za piće.

III. kategorija, tu je povećana koncentracija organskih i anorganskih hranjiva, prisutan je i veći broj bakterija, koncentracije metala su niže od toksične razine, voda je onečišćena organskim spojevima, prisutan je manjak kisika, a koristi se u industriji i poljoprivredi, potrebno je pročišćavanje.

IV. kategorija, te vode primaju velike koncentracije organskih i anorganskih tvari, znatan je broj bakterija, prisutan je manjak kisika (pomor ribe), sadržaj metala je povremeno iznad dopuštene razine, koriste se uz obavezno pročišćavanje.

V. kategorija, to su jako onečišćene, mutne vode. Prisutan je stalan nedostatak kisika, veliki je broj bakterija, sadržaj metala je iznad toksične razine, voda nije za upotrebu.

VJEŽBA 5.

Unutrašnje morske vode i teritorijalno more Republike Hrvatske u svom najvećem dijelu nije zagađeno. Zagađena su samo obalna područja u blizini većih gradskih cjelina a glavni izvori zagađenja su gradske otpadne vode, zagađenja rijeka Krke i Neretve te veća industrijska postrojenja. Biološka raznolikost Jadranskog mora je sve više ugrožena, kako onečišćenjem gradskim i industrijskim otpadnim vodama,

21

tako i neracionalnim iskorištavanjem bioloških dobara, te nepridržavanjem zakonskih propisa.

More je jedan od osnovnih prirodnih dobara Hrvatske i glavni pokretač turističkoga interesa. Često se smatra da su vrijednosti tih dobara konstantne, njihova zaštita jednostavna, a da se učinjeni propusti jednostavno mogu ispraviti.Turističko gospodarstvo trebalo bi biti pokretač gotovo svega što je vezano uz brigu i održavanje kvalitete naših voda i mora.

Rješavanje problema otpadnih voda je jedan od primarnih zadataka, gdje je izgradnja kanalizacijskog sustava osnovni sanitarno-zdravstveni standard suvremene civilizacije. Priključenost stanovništva na kanalizacijsku mrežu je samo od 30-50 % a postoji veliki broj naselja i mjesta koja žive ili planiraju živjeti od turizma a da te sustave uopće nemaju. Izgrađenih uređaja za pročišćavanje otpadnih voda je malo, a i mnogi od izgrađenih ne funkcioniraju ili ne rade sa planiranim efektima.

U praksi se izgradnji objekata za smanjenje i kontrolu unosa zagađenja u vode i more pristupa vrlo teško, rijetka su ulaganja kao i održavanja sustava za pročišćavanje otpadnih voda jer se to sve doživljava kao trošak bez određene koristi. Stoga se trebaju definirati i razraditi aktivnosti koje će omogućiti provedbu programa zaštite voda i mora od zagađenja, a to su :

političke odluke koje podržavaju nužnost zaštite zakoni i propisi koji omogućuju realizaciju i kontrolu analize stanja i prijedlozi rješenja za zaštitu voda i mora iskaz obima investicija u pojedinim segmentima zaštite za pojedina područja i

konkretne investicije ocjena postojećih ispusta i izgrađenih sustava, uz ukazivanje na probleme i

uspješniju realizaciju zaštite od zagađivanja utvrđivanja modela financiranja programa zaštite, izgradnja objekata i

održavanje istih inspekcije i kontrole kontrole, analize, izvještaji o realnom stanju kvalitete voda i mora.

Prema procjenama, u Jadranskom moru je do sada nađeno između 6.000 i 7.000 vrsta biljaka i životinja. Potrebno je istaknuti veliki broj endemsko-jadranskih elemenata u flori srednjeg Jadrana koja se sastoji od 64 svojti i predstavlja 12% njenog sastava. U Jadranu su otkrivena dva centra nastajanja jadranskih endema. Prvi je smješten u krajnjem dijelu sjevernog Jadrana (zapadna obala Istre i dijelovi Kvarnera), a drugi u otvorenom dijelu srednjeg Jadrana otoci Jabuka, Brusnik, Svetac, Vis, Biševo i Palagruža.

Glavni razlozi ugroženosti morske flore i faune su: slaba provedba i nadzor u provođenju zakonskih propisa u dnevnom korištenju

mora iskorištavanje živih resursa mora koje se ne temelji na principima razumnog

iskorištavanja onečišćenje mora gradskim i industrijskim otpadnim vodama različiti oblici antropogenih utjecaja, npr. odlaganje krutog otpada, nasipavanje

obale, građevinski zahvati, pjeskarenje, umjetni uzgoj morskih organizama.

Posljedice ugrožavanja morske flore i faune su : vidljivo mijenjanje, povlačenje ili nestajanje makrofitskih algi i morskih cvjetnica u

područjima sa jačim antropogenim utjecajima.

22

utjecaj zagađivanja mora na promjenu biološke raznolikosti se odražava osobito u obalnoj zoni, u blizini većih gradskih područja i u većem dijelu sjevernog Jadrana

ozbiljno prorijeđena populacija nekih vrsta riba, rakova, mekušaca i koralja

Ekološki osjetljiva i ugrožena područja Jadrana Limski zaljev je radi svoje visoke produktivnosti zaštićen od 1997. godine kao

posebni rezervat u moru. Kornatsko otočje je radi geomorfološkog i petrografskog, te biološkog bogatstva

proglašeno nacionalnim parkom. Ušće rijeke Krke predstavlja duboki kanjon koji uzvodno završava Prokljanskim

jezerom, a na drugom kraju Šibenskim kanalom. Uzvodno od toga područja smješten je nacionalni park Krka.

Kaštelanski zaljev je poluzatvoreni zaljev površine oko 60 km2, sa relativno slabom izmjenom vodenih masa sa otvorenim morem. U zaljev se već duže vrijeme ispušta oko 40% potpuno nepročišćenih gradskih otpadnih voda šireg područja grada Splita i cjelokupne količine djelomično obrađenih industrijskih otpadnih voda koje nastaju na području zaljeva.

Malostonski zaljev se nalazi u završetku Neretvanskog kanala u koji utječe rijeka Neretva. Zbog povoljne primarne produkcije i hidrografskih osobina, u zaljevu se od antičkih vremena uzgajaju školjke. Danas je to najznačajnije mjesto za uzgoj školjaka u Hrvatskoj.

Glavni onečišćivači i zagađivači voda u Republici Hrvatskoj

Glavni onečišćivači i zagađivači su:Gradska otpadna voda- sadrži tvari koje pri raspadanju troše kisik otopljen u

vodi, što negativno djeluje na živi svijet u vodi. Ova vrsta otpada izaziva neugodan miris te sprječava korištenje vode zbog okusa, mirisa i boje koju voda poprima od njih.

Infektivna sredstva- to su bakterije i mikroorganizmi koji mogu uzrokovati oboljenja ljudi i životinja. Mikroorganizmi su gotovo uvijek prisutni u gradskim otpadnim vodama.

.Mineralna gnojiva- elementi poput dušika, fosfora potiču rast vodenog raslinja

a posebno algi. Povećana vodena vegetacija sprječava korištenje vode za gradsku i industrijsku upotrebu, a svojim raspadanjem stvaraju se neugodni mirisi i povećava se potrošnja kisika.

Organske tvari- u ovu klasu zagađivača spadaju deterdženti, pesticidi, industrijski organski proizvodi te produkti raspadanja organskih tvari. Postoji veliki broj tvari koje se nalaze u zagađenim vodama, a često su otrovne i teško biološki razgradive. Razvojem organske sintetske kemije u vodu se izbacuje niz novih tvari, o čijem se djelovanju na ekosustav vrlo malo zna.

Anorganske tvari i minerali- one dospijevaju u vode putem gradskih i industrijskih otpadnih voda. Neke od njih su vrlo otrovne i mogu onesposobiti vodu za uporabu i u industriji i u vodoopskrbi.

23

Sedimentne tvari- to su mineralne čestice i čestice tla, koje se ispiru u vodu sa zemljišta za vrijeme intenzivnih padalina ili za vrijeme poplava, sa ogoljelog šumskog tla i svih površina na kojima je tlo golo i nezaštićeno. Povećana količina sedimenta ima negativni efekt na biljni i životinjski svijet u vodi.

Radioaktivne tvari- mogu u vodu dospjeti iz raznih izvora, a najviše iz otpada iz rudnika urana te nuklearnih elektrana. U gradskim otpadnim vodama radioaktivni spojevi mogu potjecati iz industrije, te medicinskih i znanstvenih ustanova.

Toplina- u termoelektranama i drugim industrijskim postrojenjima potrebne su velike količine vode za hlađenje, koja ispuštena natrag u vodotoke podiže temperaturu vode. To negativno djeluje na vodeni svijet i ograničava daljnje korištenje vode.

Zagađenje vode gradskim otpadnim vodama

Porastom standarda i uvođenjem novih tehnologija, potrošnja vode stalno raste. Sa povećanom potrošnjom vode javlja se sve veći problem njenog adekvatnog odvođenja. Danas većina naselja ima izrađen sustav kanalizacije ili sustave septičkih jama.Otpadna voda iz kanalizacije se često direktno ispušta u rijeke ili neke druge vodoprijemnike bez prethodnog pročišćavanja, tako da su rijeke uz velike gradove gotovo biološki mrtve. Glavni sastojak kanalizacijskih voda je organska tvar koja se u vodi razgrađuje uz potrošnju otopljenog kisika, te se tako smanjuje kvaliteta i uporabljivost te vode. Ako su u gradskim otpadnim vodama pomiješane i industrijske otpadne vode, što je vrlo čest slučaj u urbanim područjima, vodoprijemnik postaje beživotan zbog prisustva niza toksičnih tvari koje ispuštaju industrijska postrojenja. Stoga je neophodno pročišćavanje otpadnih voda prije nego se one ispuste u rijeke. Pročišćavanje se dijeli u dvije skupine tj. na primarno i sekundarno pročišćavanje. Primarno pročišćavanje se bazira na fizikalno kemijskim procesima koji imaju za cilj uklanjanje suspendiranog materijala pomoću procjeđivanja, koagulacije, sedimentacije. Sekundarno pročišćavanje predstavlja biokemijske procese kojima se uklanja organska tvar preostala nakon primarnog pročišćavanja. Uklanjanje preostale čvrste tvari vrši se filtriranjem ili sedimentacijom, ili oksidacijom pomoću kisika iz zraka, tj. razgradnjom pomoću mikroorganizama. Primarno i sekundarno pročišćavanje gradskih otpadnih voda uspješno rješava problem zagađenja primarnog vodotoka.

Zagađenje vode industrijskim otpadnim vodama

Voda u industriji uglavnom služi za zagrijavanje ili hlađenje ili može biti direktno korištena u pojedinim kemijskim procesima. Voda za hlađenje je i najmanje zagađena, te se nakon upotrebe direktno ispušta u prijamnike, dok je procesna voda znatnije zagađena te se mora pročišćavati. Industrijske otpadne vode se ne mogu uvijek pročišćavati konvencionalnim uređajima jer često sadrže tragove metalnih iona i druge kemijske spojeve koji su nerazgradivi i djeluju toksično na mikroorganizme. Ovisno o industriji, u otpadnim vodama se mogu naći brojne opasne tvari otopljene, suspendirane ili apsorbirane.

Prehrambena industrija- troši velike količine vode vrlo visoke kvalitete, uglavnom za pripremu hrane, pranje sirovina i opreme za preradu, za hlađenje. Voda

24

iz vodoopskrbnih sustava se često i dodatno pročišćava radi izbjegavanja varijacija u mirisu i okusu. Troškovi osiguravanja dovoljnih količina kvalitetne vode su dosta visoki te se sve više primjenjuje recikliranje vode. Otpadne vode iz prehrambene industrije slične su fekalnim otpadnim vodama jer troše velike količine otopljenog kisika.

Kemijska industrija- stvara vrlo različite otpadne vode, ovisno o karakteru proizvodnje, ali su one gotovo uvijek kisele zbog upotrebe kiselina u proizvodnji kemikalija. Kod proizvodnje pesticida u vode dospijevaju halogeni spojevi koji su teško biološki razgradivi i štetni za zdravlje jer su kancerogeni. Isto se tako javljaju i tragovi teških metala koji su toksični za živi svijet te su podložni bioakumulativnosti. Otpadne vode iz industrije umjetnih gnojiva sadrže fosfor, fluor, silicij i velike količine suspendiranih čvrstih tvari.

Petrokemijska industrija- troši puno vode, u gotovo svim fazama proizvodnje(destilacije, frakcioniranja, polimerizacije), a pogotovo u procesima hlađenja. Tu se stvara veliki broj različitih zagađivača poput cijanida, fenola, spojeva sumpora, halogena. Otpadne vode sadrže suspendirane i otopljene čvrste tvari poput ulja, voskova, sulfida, klorida, te niza drugih zagađivača.

Metalna industrija- kod proizvodnje željeza i čelika troši velike količine vode za hlađenje te za pranje plinova iz dimnjaka visokih peći i hlađenje čelika. Te vode su kisele reakcije, sadrže velike količine sedimenta, kao i ione metala koji se proizvode ili koriste u proizvodnji (bakar, cink, krom, nikal, olovo…).

Onečišćenje voda poljoprivrednim aktivnostima

Onečišćenje vode uvjetovano poljoprivrednom aktivnošću vezano je uz porast koncentracije nitrata, fosfata, ostataka pesticida i drugih zagađivača u vodi za piće ali i u površinskim vodotocima. U ravničarskim područjima intenzivne ratarske proizvodnje značajan je unos onečišćenja u vodene ekosustave zbog povećane primjene agrokemikalija i organskih gnojiva, a gdje je pitanje dušika uglavnom na prvome mjestu. Opasnost od onečišćenja vode (površinske i podzemne) može se procijeniti na osnovu praćenja ili korištenjem indikatora pritiska prema jedinstvenoj metodologiji EU-a.

Onečišćenje voda automobilskim prometom u Republici Hrvatskoj

U procesu razvoja i urbanizacije, sustavi prometnica su potencijalni izvori različitih vrsta onečišćenja. Mogući oblici onečišćenja vezani uz promet su prolijevanje ulja, goriva, maziva ali i onečišćenja koja nastaju pri održavanju, uporabom soli i sipine, herbicida, bojanjem i slično.Za stanje površinskih i podzemnih voda i mora važni su dotoci raspršenih onečišćenja. Kod cestovnog prometa najveće onečišćenje nastaje direktnim ispiranjem prometnica i užeg pojasa uz prometnice. U onečišćenju sudjeluju i plinovi, sitne čestice koje se iznad okolnih površina (šume, livade, oranice…) javljaju kao suhe padaline tj. onečišćenja isprana padalinama u atmosferi. Nastali teret od prometa dijelom ostaje na prometnici a najveći se dio prenosi zračnim strujanjima i ispiranjem padalinama. Dio tereta dospijeva u vodotoke, jezera i more ali ga je teško količinski procijeniti bez provedbe terenskih istraživanja.

Procjena toka onečišćenja sa prometnica mora se provoditi sustavnim istraživanjima i praćenjem emisija plinova i ostalih otpadnih tvari za pojedine grupe vozila jer se one mijenjaju sa starenjem vozila i sa tehnološkim poboljšanjima pri

25

konstrukciji motora. Prisutan je nedostatak pouzdanih podataka o kretanju onečišćenja od prometa u slivu, a dio onečišćenja sa prometnica koji dospijeva u vodna tijela određen je na temelju općih karakteristika sliva (padovi, obrast, geološka građa). Dio onečišćenja koji završi u vodnim tijelima krškoga sliva procijenjen je na 45-65 %, a u ravničarskim krajevima obraslim stalnom vegetacijom sa 25-35 %. U RH su najveći pritisci od prometa vezani uz prilaze velikim gradskim središtima, a najviše je tu opterećen sliv Save, Drave i Kupe.

Sastav oborinskih voda sa prometnica

Pokazatelj Oborinska voda s ceste KišnicaRaspršene tvari 110 3,5Ukupan organski ugljik, mg/l C 19,6 2,9Ukupni ugljikovodici, mg/l HC 4,5 -BPK-5, mg/l O2 12,2 -Olovo, mg/l Pb 0,34 0,067Cink, mg/l Zn 0,25 0,06Bakar, mg/l Cu 0,047 0,007Kadmij, mg/l Cd 0,0034 0,003Kloridi, mg/l Cl 159 1,6Bez posipanja soli, mg/l Cl 22,4 -Sulfati, mg/l SO4 15 8,4Nitrati, mg/l N 1,3 0,47Amonijak, mg/l N 0,5 0,60Dušik, mg/l N 2,0 -Ukupan fosfor, mg/l P 0,28 0,031

Zaštita voda od zagađivanja, kakvoća vode u vodotocima i uređaji za pročišćavanje zagađenih voda

VJEŽBA 6.

GOSPODARENJE OTPADOM

Što je otpad?– Zbroj proizvodnih i potrošačkih ostataka

26

– Jasni otisak materijalnog života ljudi– Promjenjivi zbroj različitih tvari i energije– Roba s pozitivnom ili negativnom tržišnom vrijednošću

Kuda s otpadom?– Prikupljanje– Razvrstavanje– Recikliranje– Obrada– Odlaganje

Vrste otpada– Komunalni otpad– Tehnološki (industrijski) otpad

– 9 milijuna tona otpada godišnjeVrsta otpada Mt / god

Komunalni 1.2

Tehnološki 6.8

Sekundarne sirovine 1.0

Odlagališta (deponiji)

Objekt opremljen za trajno i sigurno zbrinjavanje otpada Smanjenje volumena i količine otpada Smanjenje otrovnosti otpada Neutraliziranje (mineralizacija) i higijenizacija otpada

Primjeri deponija

Smetlište Jelsa Smetlište StarigradPosljedice neprimjernog gospodarenja otpadom

nepovoljno stanje u prostoru smanjena kakvoća okoliša smanjena kakvoća življenja nepovoljni učinci na ljudsko zdravlje

27

Hijerarhija ispravnog gospodarenja otpadom

izbjegavanje/smanjivanje nastanka otpada ponovna uporaba bez obrade recikliranje i ponovna uporaba minimalno odlaganje ostatka od obrađenog otpada

Turisti i otpad

1kg komunalnog otpada po jednom turističkom noćenjuPodručje Turističkih noćenja

Splitsko područje 3.843.000

Makarsko područje 5.900.000

Otoci 4.945.000

Ukupno 14.688.000

Otpad u Republici HrvatskojGospodarenje otpadom jedan je od gorućih problema današnjice Godišnje se u Hrvatskoj na službena odlagališta odloži 1.200.000 tona komunalnog otpada, odnosno svaki pojedinac dnevno stvori 0,40 do 0,95 kg otpada!

Odlagališta i količine odloženog otpada po županijama

28

29

Osnovna obilježja odlagališta otpada u Republici Hrvatskoj

30

Odloženi otpad po kategorijama odlagališta

Aktivna odlagališta otpada

31

Plan sanacije odlagališta za razdoblje 2005.-2009.

32

VJEŽBA 7.

NACIONALNI PARK SJEVERNI VELEBIT

Velebit je po mnogočemu osebujna planina , izuzetnih geomorfoloških karakteristika i impresivne flore i faune .Stoga i ne čudi da ga je 1978 . godine UNESCO proglasio međunarodnim rezervatom biosfere , 1981 . godine Hrvatski sabor parkom prirode .Dijelovi planine već su od prije potpali pod zakonsku zaštitu .Nabrojit ćemo neke :Paklenica , dio Štirovbače (šumski rezervat ) ,Velebitski botanički vrt na Zavižanu i Cerovačke pećine (spomenici prirode ) , a 1999 . godine Hrvatski državni sabor proglašava Sjeverni Velebit osmim po redu nacionalnim parkom .Unutar parka smješten je strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi .

Sjeverni Velebit gotovo trokutastog oblika .Park pokriva površinu od 109 km2 .Prostire se između prijevoja Vratnik , visine 698 metara , i prijevoja Veliki Alan , visine 1412 metara ,.Najviši vrh mu je Mali Rajinac (1699 m).Planina je tu vrlo široka , s više gorskih grebene , stjenovitih vrhova i šumovitih depresija . Cijeli je Velebit izgrađen od vapnenca s karakterističnim kukovima , vrhovima , ponikvama i provalijama .

Na izloženijim dijelovima planine nalazimo šumu pretplaninske bukve (Fagetum croaticim subalpum) , u srednjem pojasu šume smreke , a na samim vrhovima odupire se vjetru i hladnoći bor krivulj .Velebit je poznat po mnogim zaštićenim vrstama , poput runolista (Lentopodium alpinum ) , planinčice(Trollius alpinum) i alpskog kotrljana (Eryngium alpinum ) .Oštra vlasulja obrasta veće travnjačke površine .

Osim raznolike herpetofaune, na Velebitu nalazimo i oko 100 zavičajnih vrsta ptica .Zanimljivije su grabljivice :suri orao (Aquila chrysaetos ) , orao zmijar (Cyrcaetus gallicus) i sova ušara (Bubo bubo) .Slabo naseljen i gotovo netaknute prirode idealan je dom velikim sisavcima -smeđem medvjedu (Ursus a . arctos) , vuku (Canis lupus) , divljoj mački (Felis silvestris) , a ponovno ga naseljavaju divokoza i ris .

NACIONALNI PARK RISNJAK

Masiv Risnjaka , smješten na jugozapadnom dijelu Gorskog kotara , dostojno predstavlja vrijednosti i bogatstva šuma planinskog dijela Hrvatske .Nacionalnim parkom proglašen je 1953. godine .Zaštićena 64 km2 površine obuhvaćaju planinski masivi Risnjak i Snježnik(ovaj vrh ,visok 1505 m ,tek je nedavno , zbog zanimljivog biljnog svijeta , obuhvaćen proširenjem Nacionalnog parka Risnjak ) ,te izvorišno područje Kupe .Na ovom prostoru dolazi do četverostrukog klimatskog utjecaja :hladne alpske klime ,blage sredozemne , umjerene kontinentalne svježeg utjecaja s Dinarida . Zbog obilja padalina cijeli je masiv , izuzev najviših vrhova , obrastao šumom .Risnjak je izgrađen od vapnenca , pa se voda brzo gubi u pukotinama stijena . Jedna od zanimljivosti Risnjaka su ponikve u kojima se na nižim nadmorskim visinama javlj temperaturana inverzija pa u njima , zbog duljeg

33

zadržavanja snijega , nalazimo vegetaciju najviših vrhunaca .Najviši vrh , Veliki Risnjak , visok je 1528 metara.

Najveći dio parka , do visine od 1200 m , obrasta šuma bukve i jele , uz koju su prisutni gorski javor (Acer campestre) i smreka (Picea abies) .Na nju se nastavlja pojas pretplaninske bukve .S porastom visine , stabla postaju sve niža , jer ih veći dio godine pritišću snijeg i udari vjetra .Na samom vrhu nalazimo i bor krivulj .Izuzetno je zanimljiv i prizemni sloj zeljastih biljaka .

Nacionalni park Risnjak pravo je sklonište za raznoliki životinjski svijet .Nastanjuju ga oko 50 vrsta zavičajnih ptica i sve vrste velikih mesojeda - smeđi medvjed ,divlja mačka ,vuk -ali i jelen , srna , divokoza i druge .Posljedni primjerak risa , po kojemu je planina i nazvana , ubijen je još u 19 . stoljeću .Danas ih gotovo ponovno susrećemo , ali primjerke koji su naselili Risnjak iz Slovenije nakon izvršene reintrodukcije (ponovnog naseljavanja) 1974 . godine .

NACIONALNI PARK PLITVIČKA JEZERA

Proslavljena i toliko put otpjevana Plitvička jezera UNESCO je 1949 . godine uvrstio u Popis svjetske prirodne baštine .Nacionalni park , površine 266 km2 , smjestio se između Male Kapele i Ličke Plješivice , na visini od 400 do 1280 metara .Impresivna jezera i slapovi te bogat šumski pokrov (80% površine parka obraslo je šumom) osnovni su razlozi proglašenja Plitvičkih jezera nacionalnim parkom.

Jezgru parka čini niz od 16 jezera , koja dijelimo na gornja (izgledom nalikuju na planinska ) i donja (više kraška) jezera .Povezana su nizom slapova , od kojih je najpoznatiji slap Plitvice visok 78 metara .Vodom ih opskrbljuje niz potoka - Crna i Bijela rijeka, Rječica i Plitvica , te mnogi drugi podzemni vodotoci .

Karakteristika Plitvičkih jezera su sedrene pregrade .Mlađeg su postanka , a nastaju na mjestima brzaca i vodopada , u vodi zasićenoj kalcijevim karbonatom i s malom količinom organskih tvari .Na takvim prostorima iz vode izlazi ugljični dioksid , a taloži se karbonat .Važno je znati da taloženje sedre ne dolazi ako se naruši izuzetno krhka prirodna ravnoteža .Sedrene pregrade danas najviše ugrožava smanjeni dotok vode i povećanje količine organske tvari ,čemu smo nažalost svakodnevni svjedoci .

Šumski pokrov oko samih jezera uravnotežuje količinu vode u tlu , sprečava eroziju , a bitno je sklonište i izvor hrane divljim životinjama.Park obrasta niz šumskih zajednica , a najzastupljenija je šuma bukve i jele "čorkova uvala" , u čiji je razvoj i obnavljanje zabranjeno uplitanje čovjeka .Prašuma se nalazi na Maloj Kapeli , na površini od 80 ha . Ovaj strogo zaštićeni specijalni rezervat šumske vegeAecije jedna je od rijetkih prašuma sačuvanih u Europi .

U vodama jezera i pritocima najzastupljenije su pastrve i obični rakovi .Uz bogat ptičji svijet ,(pupavci , vodomari , sjenice , vjetruše ), poznati su šumski stanovnici smeđi medvjedi , vukovi , divlje svinje , jeleni i tako dalje .

34

NACIONALNI PARK PAKLENICA

Tradicija zaštite prirode na području Nacionalnog parka Paklenica traje više od 120 godina .Smješten je na južnom dijelu primorske strane Velebita .Poivršina parka iznosi 102 km2 u velikom visinskom rasponu od 20 do 1660 metara.Čine ga dva velika klanca ,Velika i Mala Paklenica i jedini veći šumski kompleks na pomorskoj strani Velebita.Litica klanca visoke 300 - 400 metara strmoglavo se uzdižu nad pješačkom stazom koju su usjekle bujice nastale za jakih kiša ili zbog otapanja snijega .Najsnažnije bujice događale su se i nastale duge šljunčane plaže pod planinom .Među alpinistima je osobito poznata impresivna stijena Anića - kuk ,visoka 400 m.Klanci Male i Velike Paklenice (2,5 km) usječeni su okomito na smjer pružanja Velebita i ujedno su najsnažnije erozivne forme .Park karakterizira obilje speleoloških objekata .Izuzeto bogat biljni svijet ,2700 vrsta ,od toga 78 endema ,nastao je na prostoru dvojakog utjecaja mediteranske i planinske klime .Gotovo dvije trećine parka obrasle su šumama primorske bukve i endemične šume crnog bora.Na vrhovima planine izdržava grmoliki bor krivulj(Pinus mugho) ,a u blizini mora se širi šumarci hrasta medunca s bijelim i crnim grabom .Niz endemičnih vrsta okitilo je obližnje stijene : kitajbelov jaglac , kulzijeva petoprsta i mnogi drugi .

Bogastvo životinjskh vrsta nimalo ne zostaje za biljnim .Na prostoru parka zaštičene su sve životinjske vrste .Izuzetno su brojne ptice , s više od 200 zabilježenih vrsta .Najimpresivniji je bjeloglavi sup,raspona krila 2,6 m,koji se gnijezdi u oba kanjona , što je ujedno i jedino kopneno gnjezdilište supa u Hrvatskoj .Od ostalih grabljivica prisutni su sivi sokol , jastreb kokošar , vjetruša , sova ušara te manje ptice poput čiopa , lastavica ,čavki .Izuzetno zanimljiv svijet kukaca (entomofauna) diči se raznim vrstama leptira , te mnoštvom endemičnih kornjaša u pećinama .Brojne su žabe i daždevnjaci.Najživopisnija zmija -pjegava crvenkapica -te riđovka,poskok i četveroprugi kravosas , kao i niz guštera samo su dio bogate herpetofaune.U zabačenim dijelovima parka obitavaju veliki sisavci : smeđi medvjed , vukovi ,lisice i divlje mačke .Česte su srne , divlje svinje i cijeli niz netopira i malih sisavaca .Ovo je tek dio pakleničke faune, zbog čije je djelotvornije zaštite površina parka povećana 1997 . godine.

NACIONALNI PARK MLJET

Gotovo trećina zelenog otoka , kako se često naziva Mljet , je nacionalni park .Nalazi se na zapadnom , najšumovitijem dijelu otoka , na površini od 53 km 2 , a mjereno od najizbočenijih rtova obuhvaća i pola kilometra široki morski pojas .Nacionalni parkom proglašen je 1960 . godine zbog izuzetne razvedenosti obale, osebujnog biljnog pokrova i kulturne baštine .

Njegov najpoznatiji dio zasigurno je područje na kojem se more kroz uske prolaze uvuklo duboko u kopno i oblikovalo Veliko i Malo jezero .Veliko ,površine 145 ha, i Malo jezero ,površine 24 ha ,spaja tjesnac širok tek 2,6 m i dubok 0,5 metara .Tek je neznatno širi bio tjesnac koji povezuje more i Veliko jezero , ali je iz prometnih

35

razloga proširen i produbljen .U jezerima se zbog njihove zatvorenosti razvio osebujan živi svijet , izuzetno osijetljiv na zagađenje ili promjenu životnih uvijeta .

Uz obalu se nižu otoci , poluotoci , otočići i potopljene pećine . Stoga i ne čudi da je na pučinskoj strani otoka donedavno živjela sredozemna medvjedica (Monachus monachus) koja, nažalost , nije preživjela proganjanje i izlov . Za njezin opstanak na našoj obali zakoni o zaštiti stigli su prekasno .

Biljni pokrov parka karakteriziraju bujne šume hrasta crnike ili česvine i zavičajne šume alpskog bora (Pinus halepensis) .Bujno je razvijena gusta makija , raslinje bez stabla , koje uglavnom čine vazdazelene grmaste biljke , mnogim povijušama isprepletene do nepohodnosti .Osim što sprječava ispiranje tla , obitavalište je mnogim vrstama gmazova i ptica .U makiji su najzastupljenija mirta , lovor , lemprika , zelenika , veliki vrijes i mnoge druge .

Mljet je važno zimovalište ptica , a preko njega vode i njihovi selidbeni putovi .Od mnoštva gmazova najzanimljivije su gušterice .Na otoku su pomutnju izazvale unesene vrste , poput jelena lopatara ili nedavno pridošlih divljih svinja , ali se kao prava počast pokazao mungos , unesen 1909 . da di istrijebio zmije otrovnice .Mungosi su to uistinu učinili , ali su se okomili i na ostale životinje .Smatra se da se populacija mungosa tek danas nalazi u krkhoj ravnoteži s okolinom .

NACIONALNI PARK KRKA

Kanjonska dolina , sedam sedrenih slapišta i ujezereni dijelovi čine 75 km dug tok rijeke Krke . Sam nacionalni park , proglašen 1985 . godine , obuhvaća srednji i donji tok rijeke .Ukupne je površine 109 km 2.Litice kanjona , kojim se Krka probija kroz kraški kamenjar , mjestimično su visoke do 200 m.Od sedam sedrenih slapišta , jednakog postanka kao i ona na Plitvičkim jezerima , najveći je Skradinski buk . Njegovih se 17 stepenica rasporedilo na dužini od 45,7 metara .Skradinski je buk najveće sedreno slapište u Europi .U njegovu se podnožju miješaju riječna i morska voda , koju nastanjuje osebujan živi svijet bočatih voda .

Roški slap čini 12 slapova , koji završavaju u prostranom Visovačkom jezeru .Na slapu su se smjestile , danas uglavnom ruševine , mlinice .Samo je jezero riječno proširenje širine oko 1 km .Nazvano je po istoimenom otočiću smještenom u sredini jezera , na kojem je u 15 . st izgrađen franjevački samostan .

Veliki problem svim slapovima pričinjavaju hidroelektrane zbog kojih u sušnom dijelu godine pojedina slapišta presušuju ,što ozbiljno oštećuje sedrene pregrade i njihov živi svijet .

Istraživanja biljnog svijeta na Krki započela još u 18. stoljeću .Nažalost , višestoljetnim negativnim utjecajem čovjeka ozbiljno je narušen šumski pokrov koji se , nakon zabrane sječe i smanjenja ekstenzivnog stočarstva , polako obnavlja . Češći

36

su hrast crnika , bijeli grab (Carpinus orientalis ), crni jasen ( fraxinus ornus) i hrast medunac (Quercus pubescens).

Uz obale jezera obilna je močvarna vegetacija : trska , lopoč , lokvanj , sitinac i mnogi drugi . Od prisutne faune najzanimljivije su ribe , ptice , vodozemci i gmazovi .Zbog bogastva ptičijih vrsta ,221 vrsta , Krka se ubraja u ornitološki vrijedna područja .Pticama je osobito važna u vrijeme seoba i zimovanja . Veći broj endemičnih riba prava su posebnost nacionalnog parka , među kojima je najveća atrakcija mekousta pastrva (Salmonythmus obtusirostris ), tkz. tercijalni relikt , što znači da nepromijenjena obitava u ovim vodama već 70 miljuna godina .

NACIONALNI PARK KORNATI

Izreka "koliko je dana u godini , toliko je kornatskih otoka" najbolje opisuje najrazvedenije otočje na europskom dijelu Sredozemlja .Površina nacionalnog parka , proglašenoga 1980 . godine , iznosi oko 220 km 2 od čega tek oko 60 km2

otpada na kopnenu površinu , a ostatak izuzetno vrijedno podmorje.

Oko 140 kornatskih otoka , otočića i hridi podijeljeno je u četiri otočna niza :Stiska , Žutska , Kornatska i Piškerska otočna skupina nazvane su po četiri osnovna otoka , a unutar granica nacionalnoga parka obuhvaćeno ih je stotinjak . Na osebujni izgled otoka utjecali su geološka građa , klimatski utjecaji , utjecaji mora i ljudska djelatnost.Na pučinskim stranama otoka , pod utjecajem mora nastali poznati kornatski klifovi .Najviša litica naziva se Klobučar .Visoka je 80 m , a još 100 m spušta se u dubinu .Otoci su tipična krška područja bogata zanimljivim oblicima karbonatnih stijena .Zanimljivo je da se razina mora na hrvatskom dijelu Jadrana podiže pa je još u antičko doba otok Kornat bio spojen s Dugim otokom .

Vlasnici Kornata su stanovnici okolnih otoka i kopna koji su na otočju bave stočarstvom , maslinarstvom i mjestimično ratarstvom .Posjedi su odijeljeni suhozidima , koji cijelom otočju daju prepoznatljivi izgled .Na Kornatima se nalazi oko 300 povremeno naseljenih kuća .

Tisuće godina sječe ogolile su Kornate , preostale su samo stijene i travnjaci , pa je u biljnom pokrovu najzastupljenija vegetacija kamenjara .Ovčarstvo je u potpunosti uništilo izvornu šumsku vrstu hrasta crnike , koji se sada mjestimično obnavlja .Najčešće vrste su kadulja , kovilje , dubrovačka zečina i drvolika mlječika .Neki od otoka obrasli su makijom .

Životinjskim je vrstama najbogatije podmorje , pa morsko dno nastanjuje 295 vrsta spuži , žarnjaka , člankonožaca , mekušaca i pripadnika drugih skupina beskralježnjaka .Od kralježnjaka su najzastupljeenije ribe (trlja, zubatac ,fratar , salpa , gavun , spar ...).Zbog nedostataka biljnog pokrova fauna otoka je oskudna , s tek nešto zastupljenim pticama.

37

NACIONALNI PARK BRIJUNI

Svaki kraj ima svoje legende .One o Brijunima , opisuju ih kao spašeni djelić raja na Zemlji , odvojen od ostatka svijeta uskom trakom morskog plavetnila .Nacionalni parkom proglašeni su 1983. godine .Površina parka iznosi 34 km2, od kojih manji dio otpada na otočna , a veći na morska staništa .Otočje čini 14 otoka i otočića .Najveći su Veliki Brijuni ,površine 7 km2 i Mali Brijun,površine 1,7 km2.Cijeli arhipelag , dug 7 km , od kopna je odijeljen Fažanskim kanalom dubokim tek 12 m. Brijuni su sve do prije nekoliko tisuća godina bili dio istarskog poluotoka , a i danas im udaljenost od kopna iznosi tek 3 km.

Kao što njihov puni naziv i kazuje , na svom najvećem dijelu Brijuni nisu tipičan nacionalni park već spomen-područje .Pripadnici ilirskog plemena Histri naselili su ih još 1000 godina pr.Krista .Nakon Histra pristižu Kelti i Rimljani , a u 7.stoljeću i Hrvati . Ovakva dinamika naseljavanja rezultirala je opsežnim ostacima materijalne kulture , poput rimskih ljetnikovaca , termi , vodovoda , bazilika . Na otocinaa je oduvijek postojala težnja za poticanjem elitnog turizma .Stoga je početkom 20 . stoljeća započela borba za suzbijanje malarije .Bolest je iskorijenio Robert Koch koji je na Brijunima proveo dvije godine , a kome je u znak zahvalnosti tu podignut spomenik .

Tijekom 20 . stoljeća na otoku je otvoren zoološki vrt i safari park .U skorije vrijeme postoji tkz . park dinosaura u kojem se mogu razgledati očuvani tragovi ovih zadivljujućih stvorenja .

Zavičajni, autohtoni , biljni i životinjski svijet poremetilo je unošenje alohtone divljači 1900 . godine : srna , jelena lopatara , aksis jelena , muflona i zečeva . Jeleni i mufloni "zaslužni " su za osebujan izgled osamljenih stabala hrasta crnike ( Quercus ilex) .Njihova je krošnja zadobila kišobranasti oblik jer su im jeleni i mufloni pobrstili lišće i mlade izbojke . Blaga klima omogućila je rast bujne makije koja ponegdje naraste do 8 m visine . Zavičajne šume crnike , zelenike , mirte , lovora ispresijecane su parkovima i travnjacima s unesenim vrstama biljaka : cedrovima , sekvojama i eukaliptusom.Cijelo je otočje važno sezonsko boravište ptica , a najvažnija je slatkovodna bara Soline na Velikom Brijunu . Zbog dugotrajne zaštite dobro očuvano podmorje Brijuna odlikuje se gotovo istovijetnim životnim zajednicama kao istarsko područje .

38

VJEŽBA 8.

KOPAČKI RIT

Kopački je rit poplavno područje rijeke Dunav, smješten na sjeveroistoku Hrvatske u kutu što ga čine Drava i Dunav. To je jedna od najvećih fluvijalno-močvarnih nizina u Europi koja se dalje prema sjeveru nastavlja na poplavne površine Dunava koje se protežu sve do Szekszarda u Republici Mađarskoj.

Prostire se od ušća Drave uzvodno Dunavom s njegove lijeve i desne strane. Park prirode danas predstavlja dijelom postojeće, te dijelom nekadašnje poplavno područje tih dviju velikih rijeka. Sjeverno i zapadno od današnjih granica Parka prirode Kopački rit nalaze se također značajne, ali još nezaštićene poplavne površine rijeka Drave i Dunava koje se protežu sve do Batine na sjeveru, te do Donjeg Miholjca na zapadu.

Reljef područja Kopačkog rita je rezultat rada vode, kako same rijeke, tako i poplavnih voda koje plave područje. Rijeke u svom živom toku stvaraju sprudove i otoke - ade - te rukavce koje ovdje zovu 'dunavac' ili 'stara Drava'. Nasuprot tome, vode na poplavnom području na jednom mjestu talože nanose, dok na drugom mjestu produbljuju teren, te cijelo područje dobiva specifičan valoviti izgled. Tako nastaju bare (tj. depresije) i grede (tj. povišena područja) koje se pružaju stotinama metara jedna pored druge. Bare i grede su uske i dugačke i gledano iz zraka imaju specifičan zakrivljen izgled. Između bara i greda visinska razlika iznosi nekoliko metara. Na cijelom području Parka prirode najnižu nadmorsku visinu predstavlja dno Kopačkog jezera, oko 78 metara nadmorske visine, dok je najviša na 86 metara nadmorske visine, što znači da je razlika svega 8 m. Bare se na krajevima spajaju i preko jednog prirodnog kanala tzv. 'foka', te ulaze u Dunavac ili Dunav. Upravo fokovi služe za punjenje i pražnjenje bara. Fokovi su često bili umjetno produbljivani, a također ima i umjetno iskopanih kanala koji su preuzeli funkciju fokova.

Ovakav raspored bara i greda ovom području daje jedinstveni izgled. Cijelo poplavno područje poprima izgled delte, a jedinstveno da rijeka Dunav u svom srednjem toku, uz pomoć rijeke Drave, stvara tzv. unutrašnju deltu. Takav fenomen kod drugih Europskih rijeka u ovakvom obliku nije poznat te daje ovom području svjetski značaj.

Osnovno ekološko obilježje Kopačkom ritu daje dinamika plavljenja, tako da o intenzitetu plavljenja ovisi izgled cijelog prostora. Mozaično raspoređeni dijelovi ritskog kopna i voda mijenjaju svoju veličinu, oblik i funkciju ovisno o količini nadošle vode. Unatoč prividno jednoličnom nizinskom izgledu, mikroreljefna struktura Kopačkog rita je vrlo složena. Ističu se velike udubine, trajno ispunjene vodom - tzv. jezera, povremeno plavljenje površine - tzv. bare, te udubine kojima struji voda- tzv. kanali i fokovi. Najveće jezero je Kopačko jezero, a najdublje je Sakadaško jezero. Kanali su veza između Dunava i Drave, a postoji i splet kanala koji čine vodene veze unutar rita. Najveći dotok vode u rit je iz Dunava putem Hulovskog kanala i ostalih dunavskih kanala, a puno manji dotok vode je iz Drave preko Renovskog i drugih dravskih kanala.

39

Na području Kopačkog rita pod utjecajem poplava i promjena razina vodostaja razvijaju se različiti tipovi vegetacije. Od šumskih zajednica najveće površine prekrivaju šume bijele vrbe, na nešto višim terenima razvija se šuma bijele vrbe i crne topole, dok se na još uzdignutijim mjestima nalaze šume crne i bijele topole. Na širem području Kopačkog rita nalaze se i hrastove šume i to na nižim terenima šume hrasta lužnjaka i velike žutilovke, a na gredama zajednice hrasta lužnjaka i graba. Najveće površine u ritu prekriva vodena i močvarna vegetacija s mnogobrojnim zajednicama od kojih su najrasprostranjeniji tršćaci i zajednice visokih šaševa koje ujedno daju i karakterističan ritski izgled.

Više od dosada registriranih 400 biljnih vrsta govori o velikoj vegetacijskoj raznolikosti tog područja i predstavlja posebnu ekološku vrijednost budući su slična područja u Europi uglavnom nestala uslijed melioracija i utvrđivanja riječnih korita.

Autohtona flora i vegetacija Kopačkog rit pruža povoljne životne uvjete raznovrsnim predstavnicima beskralješnjaka od kojih je dosada utvrđena nazočnost preko 400 vrsta, no s obzirom na nepotpuno istraživanje očekuje se puno veći biodiverzitet beskralješnjaka. Kao zanimljivost ističemo činjenicu da je na području Kopačkog rita zabilježeno čak 19 vrsta komaraca.

Područje Kopačkog rita kao jedno od najvećih poplavnih područja Dunava i Drave jedno je od najznačajnijih mrjestilišta riba čitavog Dunavskog sliva. Utvrđeno je 44 vrste riba, a brojnošću se ističu šaran, štuka, som, smuđ te u posljednje vrijeme babuška ili srebrni karas. Od vodozemaca zabilježeno je ukupno 11 vrsta, od kojih je sedam vrsta žaba. Gmazovi, kao skupina kralješnjaka koja zahtjeva sušnija staništa na kojima polažu jaja, nije zastupljena s velikim brojem vrsta. Do danas je zabilježeno 10 vrsta gmazova od kojih ističemo barsku kornjaču, te pet vrsta zmija.

Osnovnu prepoznatljivost Kopačkom ritu daju ptice. Do danas je zabilježeno 291 vrsta ptica od kojih 141 vrsta redovito ili povremeno gnijezdi. U velikim kolonijama od nekoliko stotina do tisuća pari gnijezde čaplje, bjelobrada čigra i veliki vranac. Na području Kopačkog rita gnijezdi i preko 20 pari orla štekavca, 5 pari crnih roda, 1-2 para stepskog sokola, 40 pari bijelih čapljica, te oko 100 pari divljih gusaka, vrste koje su ugrožene u svjetskim i europskim razmjerima. Izuzetno je značajna i populacija patke njorke, jedne od najugroženijih europskih vrsta.

Kopački je rit svjetski poznato stanište običnog jelena - tzv. 'Beljskog' jelena, čija je populacija bila trostruko veća nego u najboljim europskim staništima. Uz njega, do danas je zabilježeno 55 vrsta sisavaca, od kojih ističemo običnu vidru, divlju mačku, divlju svinju, te 12 vrsta šišmiša.

Zbog velike biološke raznolikosti, posebno ptica močvarica, i drugih svojih vrijednosti, Park prirode Kopački rit je od 1993. godine uvršten u Popis močvarnih i valžnih područja od međunarodnog značaja, sukladno odredbama Ramsarske konvencije.

40

PAPUK

Park prirode je prije svega znanstvena i kulturno-odgojna institucija, osnovana radi održavanja prirodnog stanja, očuvanja prirodnih karakteristika i upoznavanja širokih slojeva pučanstva sa zakonitostima prirode.

Osobitosti Papuka predstavljaju važan segment biološke i krajobrazne vrijednosti područja Slavonije. Izuzetne reljefne karakteristike odaju burnu geološku prošlost nastanka ovog područja. Raznolikost geoloških pojava, očuvana flora i vegetacija te staništa većeg broja životinjskih vrsta, predstavljaju bogatstvo koje treba znanstveno istražiti, unaprijediti i sačuvati od štetnog utjecaja ljudi za one koji tek trebaju ovdje živjeti.

Park prirode Papuk tokom cijele godine otvoren je za sve posjetitelje. Područje parka karakteristično je sa svojim prelijepim šumskim krajolicima. Postoje brojna mjesta koja biste morali posjetiti i bolje upoznati, a svaki posjetitelj će naći nešto za sebe: od geoloških posebitosti, botanički zanimljivih predijela, povijesnih građevina pa do arheoloških nalazišta. Posjet parku nudi mnogo više nego neki običan izlet. Ma koliki bio vaš interes uvijek ćete naći nešto novo i uzbuđujuće što čeka da bude otkriveno.

Temeljna obilježja

Jankovac - jedna od najljepših gorskih dolina na sjevernim obroncima Papuka, okružena stoljetnom bukovom šumom. To poznato planinarsko izletište zbog izuzetnih prirodnih ljepota proglašeno je 1955. god. zaštićenom park - šumom.Rupnica - jedinstveni prirodni lokalitet koji je proglašen prvim zaštićenim geološkim spomenikom u Hrvatskoj (14.10.1948.). Karakteristika lokaliteta Rupnica je specifično stubasto lučenje eruptivnih stijena.Sekulinačke planine - zaštićene su kao specijalni rezervat šumske vegetacije 1966. godine. Papučka prašuma bukve i jele predstavlja oazu netaknute prirode.Ružica grad - stari grad u blizini Orahovice. Spada u red najvećih srednjovjekovnih gradova-utvrda u Hrvatskoj. Utvrda se spominje kao kraljevski posjed od 1357. god.Pliš - Mališčak - lokalitet s južne strane Papuka u blizini Velike sa vrlo zanimljivom florom. Na Plišu i Mališčaku obitava najviše zaštićenih biljnih vrsta na Papuku.Arheološko nalazište Čemernica - Gradci - kneževsko sjedište i nekropola pod tumulima iz starijeg željeznog doba iznad Kaptola potječe iz razdoblja između 650. i 550. prije Krista.

LONJSKO POLJE

Park prirode Lonjsko polje kao močvarno područje ubraja se među najugroženijia staništa na svijetu. To je najveće zaštićeno močvarno područje ne samo u Hrvatskoj vća u cijelom Dunavskom porječju. Uvršten je u tzv. Ramsarski popis močvara koje su od međunarodnog značaja, osobito kao prebivalište ptica močvarica. Prema kriterijima direktive o pticama Europske unije, to područje pripada važnim područjima za ptice (Important Bird Areas - IBA). Sačinjavaju ga uglavnom tri polja: Lonjsko, Mokro i Poganovo polje. Rijeke Sava, Una, Kupa, Lonja i Strug susreću se upravo na području parka prirode. Zbog njihove vrlo složene dinamike, u ovom su području

41

poplave nepredvidive pa se na njih mora računati u svako doba godine. Vodostaj Save nizvodno od Siska može porasti i za 10 m! Ako se u svim spomenutim rijekama najedanput pojave visoke vode, ogromne količine vode se sudaraju i uzrokuju poplave. Područje srednje Posavine može prihvatiti golemu količinu od dvije milijarde kubičnih metara vode. Tako nad Lonjskim poljem voda postaje vladarom kojega je prihvatio čak i čovjek.

Najvažniji ekološki čimbenik Lonjskog polja je voda. Pod utjecajem raznih klimatskih zona područje Srednje Posavine je nekoliko puta godišnje plavljeno. Močvarna staništa rijeke Save čine međunarodno značajna staništa riječnih ekosustava.

Dinamika plavljenja je najbitnija i vrlo zahtjevna komponenta cijelog sustava obrane od poplave, koja mora udovoljiti zahtjevima svih korisnika prostora, pružiti sigurnost od poplave, očuvati biološku raznolikost, prostor i vrijeme za mrijest ribe, funkciju aluvijalnih močvara kao stjecišta hranjivih tvari, očuvati tradicionalnu poljoprivredu i održati prirodno i kulturno nasljeđe Lonjskog polja.

Oko 60% ili 30.600 ha površine Parka prirode čine šume koje uglavnom pripadaju nizinskom vegetacijskom pojasu nadmorske visine od 80-150 m. Odlučujući ekološki čimbenik u razvoju šumske vegetacije je voda i mikroreljef. Fitocenološka slika šuma nizinskog vegetacijskog pojasa je složena i odlikuje se bogatstvom šumskih zajednica, biološkom raznolikošću i očuvanosti velikih šumskih kompleksa.

Na području Lonjskog polja nalaze se dva ornitološka rezervata. Krapje Đol je proglašen posebnim zoološkim (ornitološkim) rezervatom 1963. god., a rasprostranjen je na površini od 25 ha, Rakita sa svojih 430 ha proglašena je specijalnim ornitološkim rezervatom 1969. godine.

U okviru programa Europske Unije Life III, u razdoblju od 2002.-2005. proveden je projekat CRO-NEN (www.cro-nen.hr) s ciljem izrade prijedloga karte Nacionalne ekološke mreže kao dijela Sveukupne ekološke mreže (PEEN) i osnove za EU program NATURA 2000. U sklopu projekta utvrđena je rasprostranjenost 270 vrsta i oko 69 stanišnih tipova iz NATURE 2000.

VELEBIT

Velebit je najveća Hrvatska planina koja pokriva 2274 km2. Proteže se u blago povijenom luku, smjera sjeverozapad - jugoistok, između prijevoja Vratnik i doline Zrmanje, u duljini od 145 km. Trup mu je poprečno raščlanjen prijevojima, što je osnova uobičajene podjele planinskog niza na: sjeverni (između Vratnika i Velikog Alana), srednji (između Velikog Alana i Baških Oštarija), južni (između Oštarija i Malog Alana) i jugoistočni (između Malog Alana i doline gornje Zrmanje). Na zapadu je jasno omeđen Velebitskim kanalom Jadranskog mora, a na istoku ličko-gackom zaravni, između 425 i 600 metara nadmorske visine. Širina mu varira od oko 30 kilometara u sjevernom, do svega desetak kilometara zračne udaljenosti na južnom Velebitu. Unatoč glomaznom izgledu, njegov se planinski niz ne odlikuje naročitom visinom. Najviši, Vaganski vrh, doseže tek 1757 m. Zbog osobitih reljefnih, vegetacijskih i pejzažnih vrijednosti, pojedini uži dijelovi Velebita posebno su izdvojeni i obuhvaćeni odgovarajućim kategorijama zaštite. Godine 1949. u južnom dijelu planinskog niza osnovan je Nacionalni park „Paklenica“

42

(102 km2), dok su najvrjedniji dijelovi sjevernog i srednjeg Velebita zaštićeni u kategoriji strogih i specijalnih rezervata.Nakon što je 1978. g. uvršten u svjetsku mrežu rezervata biosfere („Program čovjek i biosfera“, UNESCO), odlukom Hrvatskog sabora 1981. cijeli je Velebit proglašen parkom prirode. Godine 1999. u sjevernom dijelu planinskog niza osnovan je Nacionalni park „Sjeverni Velebit“ (109 km2), koji uključuje stroge rezervate Hajdučki i Rožanski kukovi, specijalni botanički rezervat Zavižan - Balinovac - Zavižanska (Velika) Kosa, Velebitski botanički vrt u sjevernom, te specijalni rezervat šumske vegetacije Štirovača u srednjem Velebitu.Prirodne znamenitosti Velebita upotpunjuju još i znanstveno i turistički najvrjedniji speleološki objekti u Hrvatskoj - Cerovačke pećine (južni Velebit) i Lukina jama (sjeverni Velebit) te mnoge manje špilje i jame, kao i niz značajnih geomorfoloških (Kiza, Tulove grede, kuk Stapina itd.) i hidroloških objekata (vrelo i tok Zrmanje, Krupe i Krnjeze). Splet prirodnih okolnosti stvorio je različita staništa velikom broju hrvatskih i velebitskih endema i relikata flore i faune . Žarišta velebitskih endema nastala su u okrilju stijena i točila, na ostacima južnih europskih cretova, u tisućama krških tvorevina (špilje, vrtače, ponikve, škrape, jame, stijene i klanci) i vodotocima sa jedinstvenim životnim zajednicama sedrenih slapova rijeka Zrmanje, Krupe i Krnjeze. Po pitanju endema osobito je značajno još uvijek neistraženo krško podzemlje u kojem se gotovo redovito u istraživanjima otkrivaju nove vrste. Park prirode "Velebit" zasigurno obuhvaća najznačajnije florističko područje Hrvatske. Jedan je od najznačajnih centara bioraznolikosti Europe.  Veliki broj endemskih biljaka poput Degenia velebitica, Sibirea croatica, Campanula velebitica i dr. imaju veliko značenje.

Područje Parka odlikuje se velikim brojem biljnih zajednica i izrazitom visinskom zonacijom. Vegetacija ovog prostora se općenito može podjeliti na šumske, travnjačke te biljne zajednice stijena i kamenjara. Idući od mora prema ličkoj strani nižu se jedna iznad druge dračici, šume i šikare medunca i bijelog graba, šume medunca i crnog graba, šuma crnog bora, primorska šuma bukve, šuma klekovine bora krivulja, pretplaninske šume smreke, gorska šuma smreke, dinarske šume jele, dinarske bukovo jelove šume, bukove šume i šume hrasta kitnjaka i običnog graba. Životinjski svijet je također raznolik. Stoljetne Velebitske šume bukve i jele dom su značajnim populacijama velikih zvijeri (vuk, medvjed i ris). Od ptica na Velebitu možemo vidjeti tetrijeba gluhana, lještarku, surog orla, razne vrste sova i djetlića, te brojne karakteristične planinske vrste. Park je i stanište mnogih vrsta gmazova osobito primorska strana gdje se često mogu vidjeti naše najpoznatije zaštićene otrovnice poskok i riđovka. Na području Parka obitavaju brojne vrste danjih leptira, uglavnom iz porodice Nymphalidae. Mnoge su zabilježene vrste ugrožene te se nalaze na Crvenom popisu leptira Hrvatske i crvenoj knjizi leptira Europe.Velebit je sastavni dio visokog krša dinarske karbonatne platforme koja, duž obale, graniči sa jadranskom karbonatnom platformom i zajedno formiraju zajednicu Dinarida. Velebit ima karakterističnu morfologiju podzemlja. Kukovi, kanjoni, polja, rascjepi, pećine, jame i ostali oblici krša koji su se razvili pod utjecajem tektonskih i vodenih sila – daju poseban šarm Velebitu.Na području Velebita mogu se naći različita staništa. Po klasifikaciji CORINE, postoje 89 različitih staništa na području Velebita, što je 75% od svih staništa u Hrvatskoj.

Glavni stanišni tipovi su: - razna šumska staništa

43

- kamenite i krške kosine obrasle grmljem i šikarama- brdske livade i pašnjaci - suhe livade i livade sa kamenim tlom- kukovi- stijene- rijeke - cretovi- špilje- podzemlje

UČKA

Park prirode Učka prije svega karakterizira iznimna raznolikost oblježja na razmjerno malom prostoru. Tako je Učka zacijelo jedino mjesto na svijetu gdje možete fotografirati stenoendemski Učkarski zvončić (Campanula tomassiniana), i jedno od posljednjih europskih lokaliteta na kojem će strpljivo oko ljubitelja ptica biti nagrađeno impresivnim siluetama Bjeloglavog supa (Gyps fulvus) ili Surog orla (Aquila chrysaetos). Ove vrste dva su istaknuta predstavnika ornitofaune Učke koja broji preko 70 dosada zabilježenih gnjezdarica, kao i više drugih ptičjih vrsta koje povremeno posjećuju Učku.

Za samo nekoliko sati jedna od mnogobrojnih planinarskih staza odvest će vas iz slikovite arhitekture mediteranskih gradića liburnijskog primorja preko šumovitih obronaka Učke do njenog najvišeg vrha Vojaka na visini od 1401 metar. Sa vidikovca koji oblikom podsjeća na srednjevjekovnu kulu pruža se punih 360 stupnjeva pogleda od kojeg zastaje dah: Istarski poluotok, otoci sjevernog Jadrana, planine Gorskog Kotara, Venecija, talijanske Alpe..

Međutim, slika o Učki ne bi bila potpuna ako izostavimo ljudskom rukom stvorenu baštinu: nalazi iz nekoliko špilja koje se danas nalaze na području Parka prirode Učka jasno upućuju na kontinuitet života još od razdoblja od oko 12 tisuća godina prije Krista. Bogatoj arheološkoj pribrajamo i znatno mlađu graditeljsku te kulturnu baštinu, dok poseban doživljaj predstavljaju lokalne tradicionalne i kulturne manifestacije.Tu osim u dobrim vibracijama možete uživati i u marunima, šparogama i drugimspecijalitetima učkarske zdrave hrane. Iako je gotovo nemoguće u samo nekoliko redaka sažeti sve vrijednosti Učke, nije teško zaključiti da je Učka kroz stoljeća evolvirala u izvanredan spoj prirodnih bogatstava i ljudske povijesti koji zaslužuje naročitu skrb i zaštitu.

Kad prirodoslovac istražujući rubne dijelove Mediterana na europskim prostorima naiđe na bukovu šumu može smatrati da je zašao u kontinentalno područje. Dijelovi Učke i Ćićarije koji pripadaju zoni bukovih šuma mogli bi se također po svojim osnovnim značajkama pribrojiti kontinentalnom prostoru Županije primorsko-goranske. Ipak, oni se odlikuju i nekim svojim posebnim prirodnim obilježjima jer Ćićarija, a napose Učka predstavljaju izolirane mediteranske planine čije bukove šume strše kao otoci iznad submediteranskog područja - tj. nisu u kontinuitetu povezane s kontinentalnim prostranstvima bukovih šuma. To uvjetuje poseban status te osebujnost i izrazitu zanimljivost i vrijednost Učke i Ćićarije u prirodoznanstvenom

44

pogledu, što je i bio jedan od razloga izdvajanja ovog prostora kao parka prirode. Najveći dio bukovih šuma Učke i Ćićarije pripada zajednici primorske bukove šume (Seslerio autumnalis-Fagetum). Bukva se spušta do nekih 700 m gdje prepušta prevlast crnom grabu (Ostrya carpinifolia) i hrastovima (Quercus sp. div.). Samo na nekim od najtoplijih i najnižih mjesta u Parku razvijena je mjestimice i submediteranska šuma hrasta medunca i bijelog graba (Querco-Carpinerum orientalis). Posebnost istočnih padina su šume pitomog kestena (Castanea sativa) - poznatih kao maruni. Zasađeno je dosta kultura crnog bora (Pinus nigra), dok je smreke (Picea abies) znatno manje. Vrlo su bujne šarolike gorske livade na flišnom pojasu podno vršnog dijela Učke. Ovdje nalazimo zajednicu vlasastog zmijka i pjegavog jastrebnjaka (Scorzonero - Hypochoeretum maculatae). Zbog florističkog bogatstva i rijetkih biljnih vrsta zaslužuju posebnu pažnju, jer su uslijed smanjenog intenziteta gospodarenja potisnute procesima zarastanja šumskom vegetacijom. Od osobitog prirodoznanstvenog značenja je vegetacija stijena i točila koja pokazuje endemična obilježja. Endemična zajednica na zasjenjenim stijenama je zajednica učkarskog i Justinovog zvončića (Campanuletum tommasinianae-justinianae) u kojoj je značajan učkarski zvončić (Campanula tommasiniana) - stenoendem Učke, što znači da ne raste nigdje drugdje na svijetu. Razmeđa između Istre i Kvarnera, neposredna blizina mora te vegetacijske značajke čine Učku i Ćićariju zanimljivim područjem s obzirom na visinsko rasprostranjenje i značajke životinjskog svijeta. Ovdje nalazimo brojne vrste divljači, a u posljednje vrijeme znade se zateći pokoji medvjed (Ursus arctos). Zabilježeno je 27 vrsta sisavaca, ali se može pretpostaviti da ih je znatno više. Od malih sisavaca posebnu važnost imaju snježna voluharica (Chionomys nivalis), močvarna rovka (Neomys anomalus) i neke vrste šišmiša (Chiroptera). Svijet ptica je osobito bogat, ali Učka i Ćićarija predstavljaju ornitološki još nedovoljno istraženo područje. Poznato je da se ovdje gnijezde suri orlovi (Aquila chrysaetos) - pokazatelji očuvanosti staništa, na litice povremeno slijeću bjeloglavi supovi (Gyps fulvus), a strme stjenovite odsječke bujičnih udolina i litice naseljuje specifična petrofilna zajednica. Učka predstavlja enklavu reliktne velebitske gušterice (Lacerta horvathi), vrste alpsko-dinarskog rasprostranjenja. Brojni izvori na Učki danas su najvećim dijelom kaptirani za potrebe vodovoda, a preostali prirodni izvori i njihovi odvirci važni su kao staništa životinjskog svijeta, posebno vodozemaca. Jedno od najljepših vodenih staništa je vodotok potoka Banine, koji je zasad još nedovoljno istražen u odnosu na živi svijet. Na području Učke i Ćićarije nalaze se i speleološki objekti koji sadrže vrijednu podzemnu kršku faunu.

Uz bogatu biološku i krajobraznu raznolikost Park prirode Učka posjeduje i mnoga vrijedna obilježja nežive prirode odnosno geološke baštine. Pod ovim pojmovima obično podrazumijevamo sve ono što je sačuvano u teksturi stijena i kamenja kao posljedica djelovanja unutarnjih i vanjskih sila, a obuhvaća geološke i morfološke pojave, objekte, strukture, geološke profile i izdanke, fosile, minerale, te špilje, jame i druge speleološke objekte. Među vrijednostima nežive prirode Parka posebno mjesto zauzima kanjon Vela Draga. Ovaj lokalitet zaštićen je kao geomorfološki spomenik prirode, a odlikuje se slikovitim soliternim vapnenačkim stupovima i stijenama koji predstavljaju izuzetnu geomorfološku i krajobraznu vrijednost. Smatra se da je kanjon nastao taloženjem horizontalnih slojeva paleogenskih vapnenaca, nakon čega je uslijedilo tektonsko izdizanje i raspucavanje, da bi sadašnji izgled Vela Draga poprimila postepenom i dugotrajnom erozijom i okršavanjem. U odlomcima stijena na siparu vidljivi su brojni fosilni ostaci različitih foraminifera i školjaka koji svjedoče o bogatoj geološkoj povijesti i paleookolišu u kojem su živjeli. Uz Velu Dragu na

45

području Parka prirode nalazi se još nekoliko vrijednih i zanimljivih geoloških formacija od kojih valja izdvojiti Krvavu stijenu na zapadnim obroncima Sisola kao i Stijenu pod Brestom. Ova dva lokaliteta svojedobno su predloženi za zaštitu kao geomorfološki rezervati, a danas uživaju zaštitu u okviru nedavno proglašenog Parka prirode Učka. Kao što se može i pretpostaviti obzirom na krški teren, područje Parka obiluje speleološkim objektima kojih prema za sada poznatim podacima postoji više od 170. Nažalost, učkarske jame i špilje uglavnom su slabo istražene i dokumentirane, tako da je posao njihove sustavne inventarizacije odnosno izrade katastra speleoloških objekata ono što tek predstoji. Zasada su, međutim, poznati podaci o endemskoj podzemnoj fauni, špiljskom nakitu (stalagmiti, stalaktiti i drugi) i brojnim arheološkim i povijesnim nalazima iz različitih speleoloških objekata u Parku.

MEDVEDNICA

Park prirode Medvednica izgrađuju stijene široke stratigrafske pripadnosti, od paleozoika do kvartara sa zastupljenošću svih genetskih tipova stijena; magmatske, sedimentne i metamorfne, što nam pak govori da Medvednica ima dugu i burnu geološku povijest. Neposredni kontakt stijena različite starosti, zatim različiti smjerovi pružanja slojeva, kao i njihovi međusobni odnosi, ukazuju na složenost tektonskih procesa. Karakteristične su i rasjedne linije, a njihovim smjerom određen je oblik i pravac pružanja Medvednice.

Premda biljni pokrov Medvednice najvećim dijelom predstavljaju šume (63.6%) , te nam se čini da nema puno različitih vrsta biljaka, istraživanjem flore koju je naručio Park prirode Medvednica, zabilježeno je ukupno 1346 vrsta sjemenjača. Ova brojka pokazuje da je flora Medvednice vrlo bogata u usporedbi s Hrvatskom (ukupno oko 4300 vrsta sjemenjača) ili nekim drugim europskim zemljama (npr. Velika Britanija oko 1600 vrsta). Na Medvednici se javljaju, iako rijetko i u malim sastojinama, sredozemni (gospin vlasak, pucalina, jesenja šašika), alpski (alpski jaglac) i stepski (šaš crljenak) florni elementi. Veliki dio vrsta pripada srednjoeuropskom flornom elementu, npr. kalnička šašika (Sesleria tenuifolia Schrad. ssp. kalnikensis), endem Medvednice, koja raste u bukovim i hrastovim šumama na stijenama ispod Roga. Raznolika staništa na Medvednici (šume, šikare, livade, krčevine, gorski potoci i dr.), kao i visinska raslojenost, pružaju dom raznolikoj fauni.

Ipak, širenjem prigradskih područja Zagreba, naselja i komunikacija, ta staništa su znatno promijenjena. Mnogih vrsta koje su ovdje obitavale, više nema. Na Medvednici je u davnoj prošlosti obitavao medvjed, u prilog tome svjedoči i ime gore Medvednica kao i potoka Medvešćaka, pa Medvedgrad i Medvedski breg kod Čučerja. Godine 1883. god. ubijen je kod Stubice posljednji ris. Mnoge vrste životinja znatno su prorijeđene, na primjer kune i divlja mačka su rijetke, dok je vidra, koja je nekad nastavala potoke, nestala iz biotopa Medvednice. Današnji životinjski svijet Medvednice, sastavljen uglavnom od srednjoevropskih elemenata, predstavlja malen dio bogate pleistocenske faune.

Medvednica obiluje potocima i izvorima. Oborinske se vode brzo slijevaju, ovisno o nagibu i sastavu terena. Na škriljavcima koji su nepropusni, vode je više i javljaju se izvori, primjer je potok Bliznec koji je duboka potočna dolina. Na vapnenačkim i dolomitnim stijenama koje su propusne, nema površinskog otjecanja vode, već se oblikuju tipični krški oblici (npr. širi prostor Ponikava).Izdašnost izvora, a samim time i

46

protoka u potocima uvjetovana je padalinama. U središnjem dijelu prisojne strane (južna-okrenuta suncu), Medvednice javlja se oko 60-tak izvora, a izvori koji su predviđeni za korištenje u sistemu vodoopskrbe sljemenske zone imaju prosječno raspoloživu količinu vode od oko 18 l/sekunda. Na području Medvednice ima nekoliko toplih izvora različite kvalitete i izdašnosti (Stubičke Toplice, Zelina, Gornja Dubravica). Javljaju se na rasjedima, gdje voda zagrijana u dubini zemlje prolazeći kroz karbonatne stijene izbija na površinu. Takva su i Sutinska Vrela kod Podsuseda.

TELAŠĆICA

Uvala Telašćica smještena je u središnjem dijelu istočne obale Jadranskog mora, u jugoistočnom dijelu otoka Dugi otok. Zahvaljujući svojoj iznimnoj ljepoti, bogatstvu i značaju, ova uvala, okružena s 13 otoka i otočića, a koja sadrži i šest otočića unutar uvale, proglašena je Parkom prirode 1988. godine. Status zaštićenog područja dobila je još 1980. godine zahvaljujući svojem iznimno vrijednom biljnom i životinjskom svijetu, geološkim i geomorfološkim fenomenima, vrijednim zajednicama morskog dna te zanimljivom arheološkom naslijeđu.

Područje Parka prirode Telašćica je područje bogato suprotnostima, tihim i mirnim plažama i položenom obalom s jedne i divljim strmim klifovima s druge strane, područje šuma alepskog bora i hrasta crnike s jedne strane, te ogoljelog kamenjara s druge, područje obrađenih polja prekrivenih vinogradima i maslinicima, ali i područje degradiranih oblika vegetacije koja prekriva suha staništa.

Tri temeljna fenomena predstavljaju osnovna obilježja ovog područja: jedinstvena uvala Telašćica kao najsigurnija, najljepša i najveća prirodna luka u Jadranskom moru, u kojoj su 25 malih plaža i 69 km razvedene obale, strmci otoka Dugi otok ili takozvane “stene”, koje se uzdižu do 200 metara nad morem i spuštaju se u dubinu do 90 m, i konačno slano jezero “Mir” s ljekovitim svojstvima. Najslikovitiji među kornatskim otocima je otok Katina, a najneobičniji zasigurno Taljurić. U okolini su predivne obrađene livade, a na brežuljcima bogata mediteranska vegetacija s preko 300 biljnih vrsta i jednako bogatom faunom. Podmorski svijet broji preko 250 biljnih i 300 životinjskih vrsta.

O tome da je Telašćica od davnine napučen kraj svjedoče ostaci rimskih građevina u Maloj Proversi, kao i brojne predromaničke crkvice, a o tome da su počeci ribarstva u Hrvata započeli baš na ovim obalama svjedoči prvi zapis o ribarstvu s kraja X stoljeća. U Parku prirode moguće je roniti na nekoliko atraktivnih mjesta u blizini klifova, te šetati po zanimljivim mjestima, a prekrasan pogled s vidikovca Grpašćak ne smije se propustiti.

Uvala Telašćica sastoji se od tri dijela koja podsjećaju na tri jezerca međusobno odvojena zamjetnim suženjima po čemu je i dobila ime (lat. tri lagus – tri jezera, odatle Telagus, pa Telašćica). Morfogenetski te tri uvale su tri krške ponikve (vrtače) koje su sa ostatkom jadranskog područja dospjele pod more u posljednih desetak tisuća godina, nakon posljenje (würmske) oledbe.

47

Ispod strmaca često se zimi mogu vidjeti jata dobrog dupina ( Tursiops truncatus ), jedinog morskog sisavca koji stalno boravi u Jadranu. Nekad je ovdje živjela i sredozemna medvjedica, ali je nestala.

Na području Telašćice utvrđeno je osam vrsta šišmiša. Preko dana zadržavaju se na tamnim mjestima kao što su duplje u starom drveću, spilje i poluspilje.

Prema do sada dostupnim podacima u Telašćici zabilježeno 79 vrsta ptica, iako se smatra da bi se ovdje moglo zabilježiti znatno više. Među njima su najzanimljivije grabljivice, te na strmcima s vanjske strane otoka gnijezdi sivi sokol ( Falco peregrinus ), a osim njega ovdje se mogu susresti tamni eleonorin sokol ( Falco eleonorae ) koji je samo na preletu a gnijezdi na Malti, krški sokol ( Falco biarmicus ) i vjetruša ( Falco tinnunculus ). Iznad uvale u jatima lete brojne čiope koje u zraku love kukce; bijela ( Apus melba ) i smeđa čiopa ( Apus palidus ) koje razlikuju i u narodu, te crnu čiopu koju nazivaju – čiopa ili caparin, a smeđu čiopu – kosirić ili jargić. Noću se na Telašćici može čuti dozivanje velike ušare ( Bubo bubo ) – naše najveće sove koja može biti visoka 70 cm a raspon krila joj je 170 cm.

Naravno da se oko uvale mogu vidjeti i brojni galebovi ( Larus cachinans – galeb klaukavac) kojeg u nekim mjestima na otoku zbog karakterističnog glasanja zovu kakalo. Osim njih na moru se mogu vidjeti nešto rjeđi vranci ( Phalacrocorax aristotelis i Phalacrocorax carbo ) te pućinska ptica ratinka ili mali zovoj ( Puffinus puffinus yelkouan ).

Od vodozemaca ovdje žive dvije vrste žaba – gatalinka ( Hyla arborea ) i zelena krastača ( Bufo viridis ), što je malo, ali ne začuđuje jer je ovo područje relativno suho, a ove dvije vrste podnose suhe uvjete.

Do sada je utvrđeno 12 vrsta gmazova. Od kornjača ovdje povremeno dođe glavata želva ( Caretta caretta ), morska kornjača kojoj se brojnost smanjuje kao i dupinima. Barska kornjača ( Emys orbicularis ) naseljena je na Kornatu no za sada nije utvrđena na samom Dugom otoku. Po kućama se često može vidjeti macaklin ili tarentula ( Hemidactylus turcicus) koji je izrazito noćna životinja . Od zmija na cijelom Dugom otoku do sada su utvrđene svega četiri neotrovne vrste.Od gmazova ipak se najčešće mogu susresti gušterice - primorska i krška ( Podarcis melisellensis i Podarcis sicula ) te veliki beznogi gušter – blavor ( Ophisaurus apodus ) . Biološki najzanimljiviji nalaz gmazova s Dugog otoka je slijepa zmija Typhlops vermicularis koju su nedopušteno u Austriju odnesli tamošnji znanstvenici. Ovo je izuzetno rijetka podzemna vrsta.

Područje Parka pripada eumediteranskoj zoni, koja se odlikuje visokim temperaturama tijekom cijele godine (najmanje 50 tjedana temperatura je iznad 5°C) a ljeta su barem djelomice sušna. Za vazdazeleni biljni pokrov eumediteranske zone značajna je klimazonalna šumska vegetacija zajednice Orno – Quercetum ilicis, razvijena kao šuma ili makija. Na području Parka ta zajednica slabo je zastupljena i uglavnom je riječ o makiji koja je građena od istih elemenata kao i šuma, ali predstavlja guste i gotovo neprohodne sastojine. Tamo gdje je makija degradirana radi se ili o garizima (heliofilne šikare, sveza Cisto – ericion ) koji prevladavaju na području Parka ili o suhim travnjacima reda Cymbopogo – Brachypodietalia

48

(karakteristična vrsta je trava Brachypodium ramosum – razgranjena kostrika). U Parku nalazimo i šume alepskog bora ( Pinus halepensis )

Zanimljiva je vegetacija strmaca koju nastanjuje oko 40 –tak biljnih vrsta, a najznačajnija je dubrovačka zečina – Centaurea ragusina L. - hrvatski endem, zastupljen sa dvije podvrste:

Centaurea ragusina ssp. ragusina L. (svi listovi su rasperani, ili su neki prizemni listovi cjelovitog ruba).

Centaurea ragusina ssp. lungensis (Ginzb.) Hayek (svi su listovi cjelovitog ruba) – proteže se od vrha do dna strmaca koji su okrenuti prema otvorenom moru.

U uvali Telašćica i na pučinskoj strani Parka zabilježeno je 19 biocenoza od ukupno 33 za koje se smatra da postoje u Jadranu. Često je, kao i na drugim mjestima na Jadranu, prisutno nekoliko različitih biocenoza na malom području, odnosno biocenoze se isprepliću.

ŽUMBERAK

Park prirode Žumberak - Samoborsko gorje obuhvaća oko 350 km2, a zakonom je proglašen parkom prirode 28. svibnja 1999. Osnovni mu je cilj zaštititi i promovirati prirodne ljepote toga kraja.. Svojom prirodnom ljepotom i tradicijom ovaj kraj svakako zaslužuje "titulu" Parka prirode. Predstavlja izdvojeno brdsko područje koje se nalazi jugozapadno od Zagreba, a visinski se proteže od 180 do 1178 m s najvišim vrhom Svetom Gerom. Istočni je dio niži i vrlo raščlanjen, a obuhvaća područje Samoborske gore sa vrhovima Japetić (871 m) i Plešivica (780 m) te dolinama brojnih rječica. U svom sastavu nema niti jednog gradskog naselja, te predstavlja isključivo ruralno područje.

U Strategiji zaštite biološke raznolikosti, vlažna staništa u Republici Hrvatskoj iskazana su kao kritično ugrožena te su uvrštena u prioritetna staništa za zaštitu, očuvanje i upravljanje. Stoga je stručna služba Javne ustanove tijekom 2004. i 2005. godine prikupila, analizirala i sintetizirala sve dostupne podatke o području bazofilnog cretnog staništa "Jarak" te izradila "Stručno obrazloženje za utvrđivanje vrijednosti područja "Jarak" u Žumberku koje se predlaže zaštititi u kategoriji posebnog botaničkog rezervata" Buduće zaštićeno područje obuhvaćalo bi vlažne livade i cretno područje uz potok Jarak te okolno šumsko područje ukupne površine 243,06 ha. Na neposrednom području creta je tijekom navedene analize zabilježene ukupno 54 biljne vrste, no procjenjujemo da bi sustavnim florističkim istraživanjima broj biljnih vrsta znatno porastao. Od posebnog je interesa 9 biljnih vrsta koje se nalaze u Crvenoj knjizi vaskularne flore Hrvatske tj. na Crvenom popisu ugroženih biljaka i životinja Hrvatske. Tako su zabilježene 2 kritično ugrožene (CR - Eriophorum angustifolium i Tofieldia calyculata), 4 ugrožene (EN – Carex flava, Carex hostiana, Carex lepidocarpa i Eriophorum latifolium), 2 osjetljive (VU – Carex panicea i Platanthera bifolia) i 1 nedovoljno poznata vrsta (DD – Carex elongata). Osobitu florističku vrijednost ovom lokalitetu daje činjenica da je ovo stanište čak 7 strogo zaštićenih i 12 zaštićenih biljnih vrsta. Sustavna faunistička istraživanja vodenih i kopnenih staništa ovoga područja do sada nisu provedena pa postoje samo oskudni pojedinačni podaci.

49

VRANSKO JEZERO

Kao jedno od rijetkih, gotovo netaknutih prirodnih staništa ptica vodarica, sa izvorima pitke vode te područje osebujnih specifičnosti i bioraznolikosti 21.07.1999. g. Vransko jezero sa okolnim područjem proglašeno je Parkom prirode. Granice Parka smještene su između Pirovca i Pakoštana. Park je velik 57 km2, a najveći dio 30,02 km2 odnosi se na Vransko jezero položeno u pravcu sjeverozapad- jugoistok i pružajući se paralelno s morskom obalom od koje je mjestimično udaljen manje od kilometra. Po svom položaju i karakteristikama specifično je u Hrvatskoj ali i na širem europskom prostoru. Ono je zapravo kraško polje ispunjeno boćatom vodom i predstavlja kriptodepresiju.

Dominantna karakteristika Parka je Posebni ornitološki rezervat koji je zbog svoje očuvanosti velkog tršćaka na SZ dijelu jezera kao rijetkog močvarnog sustava, velike bioraznolikosti, izuzetne znanstvene i ekološke vrijednosti još 1983. g. dobio taj status te je uvršten u listu važnih ornitoloških područja u Europi (Important Bird Areas in Europe).

To je neobičan kompromis i izvanredan spoj kopna i vode koji pruža utočište najraznovrsnijim biljkama i životinjama nudeći im sve što je najpotrebnije za život. Obrastao travom, rogozom, šašem i trskom nalikuje dijelom na travnjak ispresijecan plitkim barama, prekriven trajnim cvijećem sa raskošnim bojama i mnoštvom leptira, vretenaca i ostalih raznovrsnih kukaca što pogoduje životu ptica tijekom cijele godine, koje osim u rezervatu borave na cijelom području Parka. U trsci Parka prirode ljubitelji ptica mogu doživjeti nezaboravno iskustvo promatrajući iz svog skrovišta život ptica njihovo gniježđenje i brigu za mlade. Vransko jezero je «hot spot», tj. područje sa velikom raznolikošću ornitofaune do sada je zabilježeno 241 vrste ptica od kojih 102 vrste gnijezde na području Parka. Među pticama gnjezdaricama nalaze se četiri vrste ugrožene (rizične) na evropskoj razini i sedam vrsta ugroženih na nacionalnom nivou. Za neke od tih ptica Park prirode Vransko jezero je jedino gnijezdilište u mediteranskom dijelu Hrvatske. Područje Parka je i vrlo važno odmorište i hranilište za cijeli niz evropskih ugroženih vrsta. Na zimovanje redovito dolazi više od 100 000 ptica vodarica.

Uz ptice vrijednost parku daju i ribe u jezeru, a posebno biološki vrijedna riba je sredozemna podvrsta crvenperke (Scardinius erythrophtalamus ) koja se  možda u cijeloj Hrvatskoj nalazi samo u ovom jezeru. Zasigurno ovo područje posjeduje još mnoštvo posebnosti koje će se tijekom tekućih istraživanja razotkriti.

Klima u ovom području je tipično mediteranska. Izvori vode, borova šuma i kamp «Crkvine» u Parku pružaju zaštitu i osvježenje u svakim prilikama. Uz «Bird Watchere» svoj kvalitetan odmor i opuštanje naći će i športski ribolovci, koji tijekom gotovo cijele godine mogu loviti na jezeru i njegovim obalama. Biciklisti i ljubitelji šetnji doživjet će neopisivo iskustvo na našoj 40 km  dugoj biciklističkoj stazi oko jezera. Staza prolazi kroz vidikovce i prostore koji poprimaju veličanstveni splet boja sa neodoljivim aromatskim mirisima divljih biljaka i posebno zamamnim mirisom ljekovite kadulje. Dio staze vam pruža utočište u svježini borove šume tik uz jezero.U davnim vremenima nazvano «Vedro blato», danas znano kao «Vransko jezero»,

50

ovo područje obiluje kulturološkim i povijesnim znamenitostima koje datiraju još od dvije tisućite godine prije Krista. Park prirode «Vransko jezero» je područje koje u sebi krije još mnoge tajne i pravi je izvor novih znanstvenih otkrića koja Park u suradnji sa stručnjacima iz različitih područja nastoji razotkriti i pokazati svijetu. Rijetko na kojem području možete za tako kratko vrijeme konzumirati tri potpuno različita krajolika: morsku obalu i bogati arhipelag ispred nje, mediteransku močvaru s jedinstvenim krajolikom i eko-sustavom, a odmah iza brda ruralnu idilu ravnokotarskih naselja.

Posebnost Parka:

-najvece jezero u Hrvatskoj, uz donji tok rijeke Neretve, jedina veca mocvara u mediteranskom dijelu Hrvatske

· Posebni ornitološki rezervat

· stanište cetiri vrste ptica ugroženih na Europskoj razini

· stanište sedam vrsta ptica ugroženih na nacionalnom nivou

· najveca gnijezdeca populacija Malog Vranca (Phalacrocorax pygmeus) u Hrvatskoj

· jedino gnijezdilište u mediteranskoj Hrvatskoj za Caplju Dangubu (Ardea purpurea), Veliku Bijelu Caplju (Egretta alba), Malu Bijelu Caplju (Egretta garzetta), Malog Vranca (Phalacrocorax pygmeus)

· obitavanje vrsta ukljucenih u konvenciju o migratornim vrstama (Bonnska konvencija)

· "hot spot" podrucje- vrlo velika raznolikost ornitofaune (241 vrste, 102 vrste gnijezdarica)

· broj vodarica na zimovanju preko 100 000 jedinki

· obitavanje možda jedine populacije sredozemne podvrste crvenperke (Scardinius erythrophtalamus)

· bogata povijest (prvi nalazi datiraju još 2 000 godina prije Krista).

BIOKOVO

Godina osnivanja: 1981 Površina: 196 km2 (19 500 ha)Nadmorska visina: 200-1762 mNajviši vrh: Sveti Jure (1762 m)Županija: Splitsko-dalmatinskaGradovi: Makarska, VrgoracOpćine: Brela, Baška Voda, Tučepi, Podgora, Zagvozd, Zadvarje, Šestanovac

51

Glavna obilježja: geomorfološki fenomeni – vrtače, škrape, kamenice, jame – do sada najdublja jama Amfora (-790 m), ledenice, spilje, krški izvori; više od 40 endemičnih biljnih vrsta, npr. biokovsko zvonce (Edraianthus pumilio); značajna paleontološka nalazišta; prekrasni krajobrazi i vidikovci.Područja posebne zaštite: posebni geomorfološki rezervati: Nevistina stina, Ovčje polje, Kuranik-Šibenik-Štropac-Vošac; posebni rezervati šumske vegetacije: rezervati šume bukve i jele: Kaoci, Kimet-Sutvid; rezervati autohtone šume crnog dalmatinskog bora; Bukovac, Borovik, Šibenik-Borovac, rezervat primorske šume bukve: Vošac; botanički rezervati: Sv.Ilija-Šibenik-Štropac, Veliki TroglavU sastavu Parka nalazi se Biokovski botanički vrt Kotišina, u površini 16,5 ha iznad sela Kotišina. Po zamisli njegova utemeljitelja, fra Jure Radića, očuvana izvorna biokovska vegetacija omogućuje posjetiteljima upoznavanje jedinstvenog samoniklog biljnog svijeta.

Biljni pokrov planine Biokovo izuzetno je zanimljiv i bogat. Vidljivo je miješanje različitih flornih elemenata. Ovdje se miješaju najstariji mediteranski, noviji borealni i srednjoeuropski florni elementi. Dominira ilirsko-mediteransko bilje, dok je učešće alpskog znatno smanjeno, pa Biokovo u biljno-geografskom pogledu treba uvrstiti u posebnu balkansko-apeninsku oblast, balkanskog karaktera.Za biljni pokrov planine Biokovo može se reći da je gotovo na cijeloj površini degradiran. Pod pojmom «biljni pokrov» ili «biljni svijet» obično su obuhvaćene dvije njegove komponente - flora i vegetacija. Vegetacija je skup svih biljnih zajednica ili fitocenoza. To su zakonito građene zajednice u odnosu na ekološke čimbenike i pouzdani su indikatori stanišnih prilika. Flora je skup svih biljnih svojta nekog područja.Poznato je da su biljke osnova biološke raznolikosti. One su stanište životinjama i izvor hrane kako životinjama tako i ljudima, pa možemo reći da bez biljaka nema opstanka. Stoga je iznimno bitno da ih što bolje upoznamo kako bi ih mogli zaštititi i očuvati.

Geologija Biokova ne može se promatrati samo u okviru granica Parka prirode, nego se mora sagledati sveobuhvatno i kompleksno. Krajem krede, prije otprilike 65 milijuna godina, započelo je sudaranje Afričke ploče sa Euroazijskom. Sužavanje oceanskog prostora izazvalo je jake tektonske poremećaje, pri čemu su se horizontalni slojevi naborali, razlomili i izdignuli iznad površine mora, tvoreći planinske lance kao što su Alpe i Dinaridi, čiji je jedan dio Biokovo. Na taj način praocean Tethys je velikim dijelom nestao, a njegov je ostatak današnje Sredozemno more.Biokovo je dio planinskog masiva Dinarida i kao takvo ima smjer pružanja SZ-JI. Građu u nižim dijelovima prema moru i na suprotnoj zagorskoj strani čine pretežito eocenske fliške naslage, dok su viši dijelovi oblikovani u mezozoijskim karbonatnim sedimentnim stijenama. Podnožje središnjeg dijela Biokova je blago nagnuta zaravan, koja se od mora izdiže do visine od oko 300 m, a s obzirom da je oblikovana pretežito u fliškim naslagama plodna je i zelena. Na taj «zeleni pojas» nastavlja se najimpresivniji dio stijena koje se izdižu u visinu oko 1000 m i kao fasada ograđuju Zagoru od Primorja. Povrh tih stijena pruža se regija koja ima oblik valovite visoravni, široka je oko 3-4 km, karakterizira je bogato razvijen krški reljef, a prema zaleđu se blago i postupno spušta. Na području Biokova zadržao se veliki broj endema i tercijarnih relikata zahvaljujući činjenici da je smješteno u dijelu Europe koji tijekom tercijara nije bio u većoj mjeri

52

zahvaćen oledbom. Na temelju dosadašnjih istraživanja može se zaključiti da je životinjski svijet Biokova osebujan i raznolik mada je na žalost još uvijek nedovoljno istražen.

LASTOVSKO OTOČJE

Hrvatski sabor je 29. rujna 2006. donio Zakon o proglašenju Parka prirode "Lastovsko otočje" . Zakon je 3. listopada 2006. objavljen u Narodnim novinama (br. 111). Lastovsko otočje jedanaesti je park prirode u Hrvatskoj. Njegova ukupna površina iznosi 195,83 km2. Od toga na površinu kopnenog dijela otpada 52,71 km2, dok površina morskog dijela iznosi 143,12 km2. Park prirode obuhvaća svih 44 otoka, otočića, hridi i grebena koji ulaze u sastav općine Lastovo. Najveći u toj skupini su Lastovo i Sušac. Ovo područje je jedno od najočuvanijih morskih područja u Jadranu. Zbog svih svojih vrijednosti i značajki, ono predstavlja "prostrano prirodno i dijelom kultivirano područje kopna i mora s ekološkim obilježjima međunarodne i nacionalne važnosti, s naglašenim krajobraznim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-rekreacijskim vrijednostima". Zaštitom će se sačuvati njegove baštinjene krajobrazne i kulturne vrijednosti, te biološka i krajobrazna raznolikost, što uključuje pripadajuće more i podmorje.

53

VJEŽBA 9.

Posebni rezervat je područje kopna i/ili mora od osobitog značenja radi svoje jedinstvenosti, rijetkosti ili reprezentativnosti, ili je stanište ugrožene divlje svojte, a osobitog je znanstvenog značenja i namjene. On može biti: floristički, mikološki, šumske i druge vegetacije, zoološki (ornitološki, ihtiološki i dr.), geološki, paleontološki, hidrogeološki, hidrološki, rezervat u moru i dr.U posebnom rezervatu nisu dopuštene radnje i djelatnosti koje mogu narušiti svojstva zbog kojih je proglašen rezervatom, a dopušteni su zahvati, radnje i djelatnosti kojima se održavaju ili poboljšavaju uvjeti važni za očuvanje svojstava zbog kojih je proglašen rezervatom. Posjećivanje i razgledavanje posebnog rezervata može se zabraniti ili ograničiti mjerama zaštite.

POSEBNI REZERVAT a) botanički

Broj Površina

9 277,45

b) geomorfološki 1 200,00

c) geomorfološko-hidrološki 3 1280,24

d) ihtiološki 2 57,80

e) ornitološki 24 15408,50

f) ihtiološko-orimtološki 2 290,25

g) u moru 2 5421,40

h) zoološki 3 9031,39

i) paleontološki j) šumske vegetacije

133

422,002946.84

Ukupno 80 35335,87

54

55

VELIKA PLJEŠIVICA-DRENOVAČAOvaj posebni rezervat šumske vegetacije smješten je u Zadarsko- kninskoj

županiji, u općini Donji Lapac. Točnije, on se nalazi u odjelu 11 Gospodarske jedinice Velika Plješivica-Drenovača na sjevernoj i sjeveroistočnoj strani Plješivice, u području sliva rijeke Une. Posebnim rezervatom je proglašen 09.12.1961. godine, a površina mu iznosi 156,64 ha. Vegetaciju čini mješovite sastojine bukve i jele prašumskog stadija (Omphalodo- Fagetum Marinček et al. 1992.).

VELIKA PLJEŠIVICA-JAVORNIK-TISOV VRHNalazi se u Zadarsko-kninskoj županiji, (općina Korenica), na sjeveroistočnoj

strani Plješivice, na graničnom području prema BIH. Rezervat zauzima odjel 30 gospodarske jedinice Velika Plješivica-Javornik-Tisov vrh na površini od 122,50 ha, a rezervatom je proglašen 9.12.1961. godine. To je sastojina bukve i jele (Omphalodo- Fagetum Marinček et al. 1992.) prašumskog stadija, dobrog zdravstvenog stanja.

LOKRUMČitav otok Lokrum je 27.02.1948. godine zaštićen kao posebni rezervat šumske

vegetacije i u Registru zaštićenih dijelova prirode nalazi se pod brojem 46. Smješten je na oko 600 m jugoistočno od Dubrovnika. Dug je 1800 m, najveća mu je širina oko 900 m, a površina mu iznosi 72,37 ha. Cijeli otok je obrastao bujnom zimzelenom vegetacijom šume i makije crnike (Quercus ilex) i šumom alepskog bora (Pinus halepensis). To je mješovita šuma karakterističnog izgleda sa crnikom u podstojnom sloju i dominantnim alepskim borom (Vukelić, Rauš 1998.). Primarna šumska vegetacija koja ovdje dolazi kao klimazonalna zajednica je šuma hrasta crnike i cmog jasena (Orno-Quercetum ilicis typicum H-ić). Mnogo veće površine zauzimaju sekundarne (antropogene) šume alepskog bora na podlozi makije (Orno-Quercetum ilicis myrtetosum pinosum halepensis) i (Erico-Calicotometum vilosae pinosum halepensis) te čiste makije bez alepskog bora.

ŠUMA DUNDO NA OTOKU RABUŠuma Dundo je jedna od rijetkih očuvanih šuma hrasta crnike na Mediteranu i

sastavni je dio najvećeg kompleksa šuma hrasta crnike (Quercus ilex) na jugozapadnom dijelu otoka Raba, Kalifronta. Ona je ujedno i najznačajnija šuma na otoku Rabu, koji je, uz otok Mljet, jedan od najzelenijih otoka na Jadranu. Prostire se od uzvisine Dundo (84 m n. v.), udaljene 5 km od mjesta Raba, te se spušta prema zapadu do uvale Sv. Kristofor. Gospodarenje ovom šumom ima dugu povijest i zabilježeno je u arhivima, kronikama, spisima i radovima mnogih autora. Prva gospodarska osnova za ovu šumu se izrađuje već 1903. godine. Prije 1. Svjetskog rata imala je poluzaštitni status, a izmedu dva rata vodila se kao prirodni park naredbom Ministarstva šuma i rudnika. Od 1949. godine pod stalnom je zaštitom države, što su regulirali zakoni o zaštiti prirode (NN 19/1960; NN 54/1976; NN 30/1994; NN 70/O5). Danas je u kategoriji posebnog rezervata šumske vegetacije (reg. br. 99.) na površini od 106,51 ha, gdje na šumom obraslu površinu otpada 102,44 ha, na poljoprivredno zemljište 3,47 ha, a na neplodno zemljište 0,66 ha. S fitocenološkog gledišta ovdje dolaze ove šumske zajednice: - zajednica Orno-Quercetum ilicis typicum H-ić 1958

-dolazi na lesiviranim, plitkim, glinastim crvenicama na vapnencu; na Iesiviranim, srednje dubokim, glinastim smeđim tlima na vapnencu.

56

- zajednica Orno -Quercetum ilicis ericetosum Rauš 1974

- facijes: Quercus pubescens dolazi na eutričnom smeđem tlu na crvenkasto-smeđim kvartarnim pijescima.

Sastojina hrasta crnike s velikim vrijesom je degradirana crnikova makija koja progresivnom sukcesijom prelazi preko makije u visoku šumu. Zbog pozitivnih pedoloških čimbenika (eutrično smeđe tlo) degradacija makije nije dalje išla u smjeru gariga i kamenjare, kao što je to slučaj u tipičnoj sastojini hrasta crnike. Kako su i štete od biotskih čimbenika ovdje svedene na minimum, nije uočena pojava regresivne sukcesije uzgojnih oblika od makije prema garigu i kamenjari.

Sastojina hrasta crnike nalazi se u stadiju makije, ali njena prirodna progresija razvoja ide u pravcu stvaranja potpuno sklopljene regularne prirodne stare crnikove sastojine (prašumskog tipa).

S obzirom da je ova šuma zaštićena od stoke i negativnog antropogenog djelovanja, nalazi se u prirodnoj progresiji prema najstabilnijem i estetski najljepšem, visokom uzgojnom obliku.

BLIZNEC-ŠUMAREV GROB-PARK PRIRODE MEDVEDNICANalazi se u parku prirode Medvednica na površini od 82,80 ha. Rezervatom je

proglašen 26.12.1963. godine. Zahvaća gornji tok potoka Bliznec sa svim njegovim vrelima. Geološku podlogu čini zeleni škriljevac koji na nekoliko mjesta formira zanimljive prirodne litice, od kojih se posebno ističe klisura Šumarev grob s istoimenim vrelom. U rezervatu se nalazi najljepša i najbolje sačuvana autohtona sastojina bukve s primjesom jele i jasena u višim predjelima. Struktura sastojine je uglavnom preborna s pretežno zastupljenim većim debljinskim stupnjevima. Prsni promjer pojedinih stabala bukve i jele kreće se oko 100-120 cm, a mogu narasti u visinu i do 40 m. Potrebno je naglasiti da se ovdje nalazi vegetacijski osobito vrijedna šuma gorskog javora i običnog jasena (Chrysanthemo macrophylli-Aceretum pseudoplatani /Ht. 1938/Borh. 1962.). Ovdje se pojavljuje azonalno, na vlažnim i zaklonjenim uvalama u kojima se zimi nakupljaju veće količine snijega i razvijena je bolje nego bilo gdje u Hrvatskoj.

GRAČEC-LUKOVICA-REBAR-PARK PRIRODE MEDVEDNICAOvaj posebni rezervat šumske vegetacije je proglašen 26.12.1963. godine i

površina mu iznosi 23,41 ha. Tu se nalaze termofilne šume hrasta medunca i crnog graba (Ostryo-Quercetum pubescenis Ht. 1938.).

MIKULIĆ POTOK-VRABEČKA GORA-PARK PRIRODE MEDVEDNICARezervatom je proglašen 26.12.1963, godine i površina mu iznosi 90,93 ha. Ovaj

rezervat čine stare sastojine bukove šume s primjesama vrsta iz kitnjakovih šuma koje dolaze ua grebenima i južnim padinama. Pojedina stabla bukve postižu prsni promjer i do 100 cm. Čitav rezervat čini jedinstven greben (između gornjeg toka potoka Mikulić i potoka Vrapec), koji se spušta stjenovitim terasama do doline potoka Mikulić. Potok Vrapče čini prirodni slap Sopot, koji se nalazi uz zapadni rub rezervata. On predstavlja najveći (10 m visine) i najljepši slap Medvednice. Kao botanička zanimljivost i rijetkost ovog rezervata ističe se planinski božur (Paeonia corallina). Zahvatima je djelomično narušena stabilnost ovih šuma, ali će se predviđenim mjerama uspostaviti prvobitna ravnoteža.

PUŠINJAK-GORŠČICA-PARK PRIRODE MEDVEDNICA

57

Rezervatom je proglašen 26.12.1963. godine, a površina mu iznosi 46,53 ha. Zahvaća gornji dio Markuševačke gore s prirodnom terasom Pušinjak-Gorščica. Karakterizira ga bujna vegetacija i bogatstvo vodom, a izgrađuje ga pretežno bukova sastojina s primjesama jele. Cijelo područje rezervata odlikuju prastare bukove sastojine prekinutog sklopa ispod kojeg raste mladik, koji osigurava potpuni razvitak donje etaže. Bukova stabla postižu velike dimenzije (prsni promjer do 150 cm) i kao najkrupniji soliteri u Hrvatskoj i sami su spomenik prirode. Jugoistočni rub rezervata zahvaća područje Glavice-Oštrc. Ovaj dio se ističe svojim slikovitim izgledom, geološkim sastavom i specifičnom florom stijena (termofilni elementi medunčeve šume). Kao biljne rijetkosti rezervata pojavljuju se ove vrste: alpski jaglac (Primula auricula), planinski božur (Poeonia corallina), perunika (Iris graminea i Iris germaraica), timoj (Siler trilobum) i dr. Ovo je područje i sa zoološkog stajališta (ornitološkog) jedno od najzanimljivijih na Medvednici.

RAUCHOVA LUGARNICA-DESNA TRNAVA-PARK PRIRODE MEDVEDNICARezervatom je proglašena 26.12.1963. godine i zauzima površinu od 101,01 ha.

Zahvaća gornji tok desne Trnave, a izgrađuje ga šuma bukve i jele (Abieti- Fagetum pannonicum' Rauš 1969. prov.) koja je stara oko 80-100 godina. Razvedenost reljefa, bujna vegetacija i mnogo prirodnih vodotoka čine ovaj rezervat iznimno lijepim. Iako pod utjecajem čovjeka, šume su sačuvale svoju Ijepotu, a osobito se ističe bujna vegetacija jela na južnim padinama. Pomladak je bogat i dobro razvijen.

TUSTI VRH-KREMENJAK-PARK PRIRODE MEDVEDNICARezervatom je proglašen 26.12.1963. godine i površina mu iznosi 20 ha. Nalazi se

na južnim padinama koje su obrasle sastojinama hrasta kitnjaka i bukve. Starost sastojina se kreće oko 80 godina. Podlogu čini zeleni škriljevac. U blizini rezervata se nalazi turistička staza (Pilana-Bliznec-Njivice), pa je rezervat lako dostupan, kako izletnicima tako i istraživačima.

BABJI ZUB-PONIKVE-PARK PRIRODE MEDVEDNICARezervatom je proglašen 26.12.1963. godine,a površina mu iznosi 148,6 ha. Čini

ga stara sastojina hrasta kitnjaka na litotamnijskom vapnencu s karakterističnim krškim fenomenima. Uz kitnjak se još pojavljuje i bukva, a na izloženim mjestima dolaze termofilni elementi kao što su hrast medunac, crni jasen, crni grab, cer, pasdrijen. Ovaj lokalitet s obzirom na specifičnost terena ima i zanimljive vrste prizemne fiore. U području ovog rezervata nalaze se brojni krški fenomeni (među njima i Partizanska pećina) koji su najbolje izraženi na čitavom masivu Medvednice. U sredini rezervata nalaze se slikovite stijene, od kojih se posebno ističe Babji zub. Rubom rezervata protječe potok Dragulinec koji je jedino vrelo ovog područja.

MARKOVČAK-BISTRA-PARK PRIRODE MEDVEDNICARezervatom je proglašen 26.12.1963. godine na površini od 34,18 ha. Predstavlja

gravitacijsku zonu potoka Bistre, gdje se svi sastavni potoci sastaju na livadi Markov travnjak. Tu se nalaze vrlo lijepe, reprezentativne sastojine bukve i jele (Abieti- Fagetum pannonicum' Rauš 1969. prov.), u kojima pojedina stabla jele postižu prsni promjer od 150 cm i visinu od 40 m, a u istočnom dijelu predjela Oštrica jela čini čiste sastojine. Donja zona rezervata oko Markovog travnjaka, te istočni dio rezervata izgradeni su od vapnenca, formiranog u stepeničastim liticama. Među krškim fenomenima ističe se špilja "Medvednica" i lokalitet "Horvatove stube" (500 stuba). Uz istočnu stranu rezervata nalaze se Fakultetske šume. Na stjenovitom

58

vapnenačkom terenu razvila se karakteristična vegetacija s vrlo mnogo stabala tise (Taxus baccata), od kojih neka imaju dimenzije prsnog promjera 30-40 cm.

MUŠKI BUNARNalazi se u Brodsko- posavskoj županiji (općina Nova Gradiška), na

jugozapadnom dijelu Psunja, na nadmorskoj visini od 750 do 800 m. Zaštita ovog područja počinje već 05.09.1929. godine, kada je rješenjem Ministarstva šuma i ruda izuzeto iz redovnog gospodarenja šumama i proglašeno zaštitnom šumom. To se nastavilo rješenjem Ministarstva poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske od 01.12.1948. godine, te rješenjem Saveznog ministarstva FNRJ od 05.07.1948, godine. I Šumsko gospodarstvo Nova Gradiška je zapisnikom od 16.07.1963, godine, te svojim dopisom od 28.10.1963. godine nastavilo zaštitu ovog područja. Posebnim rezervatom šumske vegetacije proglašen je 18.12.1963. godine na površini od 58,67 ha. Tu se nalazi prastara sastojina hrasta kitnjaka i bukve, koja je posljednji ostatak takvih šuma na području cijele Hrvatske. Kako su te šume bile izuzete iz gospodarskih zahvata i već su 80 godina pod službenom zaštitom, mogu se svrstati u prašumski tip sastojina (Matić i dr. 1979.). S fitocenološkog gledišta tu je razvijena gorska bukova šuma (Fagelosum illyricum) i šuma hrasta kitnjaka s bukvom (Quercetum petraeae fagetosum). 'Na tlima tipa rankera i plitkih distrično smeđih tala razvila se gorska šuma obične bukve i kitnjaka (Fagetum croaticum montanum Horv. 1938, subasocijacija quercetum petraeae Rauš 1978), a na dubljim distrično smeđim i distrično smeđim lesiviranim tlima dolazi gorska šuma obične bukve (Fagetum croaticum montanum typicum Horv. 1938.)'. Od ukupne drvne mase u omjeru smjese hrast kitnjak zastupljen sa 50,2%, obična bukva s 49,7%, a ostale vrste (obični grab i voćkarice) 0,1%. Prosječan broj stabala po 1 ha iznosi 221 stablo, temeljnica 41,5 m², a drvna masa 730,1 m³. Visina bukovih stabala kreće se do 40 metara, a prsni promjer bukovih i kitnjakovih stabala doseže i do 200 cm. Iako starost ovih šumskih ekosustava iznosi 250-300 godina, oni još uvijek pokazuju vrlo velike znakove stabilnosti i produktivnosti. To se očituje u velikom prirastu, visokoj drvnoj masi po hektaru, velikim visinama i prsnim promjerima stabala, čestoj i obilnoj fruktifikaciji te dobrim strukturnim pokazateljima (broj stabala, temeljnica, omjer smjese, sklop, obrast, udjel u etažama). Kao reprezentant starih hrastovo-bukovih sastojina, Muški bunar je vrlo značajan i predstavlja veliku znanstvenu vrijednost i turističku atrakciju.

MOTOVUNSKA ŠUMAMotovunska šuma je smještena u središnjem dijelu poluotoka Istre (Istarska

županija, općina Buzet), na aluviju rijeke Mirne i njezine pritoke Butonige, jugozapadno od Buzeta i sjeverno od Motovuna. Sliv rijeke Mirne karakteriziraju brojni bujični vodotoci, koji uzrokuju povremena plavljenja porječja Mirne, što uzrokuje pojavu specifičnih tala, a time i specifične šumske vegetacije.Tla pripadaju tipu močvarno glejno tlo (euglej),tj. epiglejno mineralno karbonatno tlo. Šumsku vegetaciju čini paraklimatska zajednica srodna kontinentalnim poplavnim šumama, zajednica primorske šume lužnjaka s običnim grabom (Querco roboris-Carpinetum betuli submediterraneum Bert.). Uz donji tok rijeke Mirne zaštićena je šuma hrasta lužnjaka, poljskog jasena i brijesta. Zbog svoje sačuvanosti (kao nizinska mediteranska šuma) ima veliku biološko-ekološku i socijalnu ulogu s aspekta zaštite prirode i okoliša. Već 15.ožujka.1949. godine Zakonom o zaštiti prirode zaštićeni su odjeli 1-4 ukupne površine 281,42 ha. Oni su i danas zaštićeni kao posebni rezervat šum. vegetacije Zakonom o zaštiti prirode pod registarskim brojem 142. Hrast ima

59

oko 150 godina. Obujam stabala iznosi 330 m³/ha., od čega na hrast otpada 72%, a na poljski jasen 25%. Temeljnica iznosi 29 m². Motovunska šuma je karakteristična po tartufima, od kojih je najpoznatiji istarski bijeli tartuf (Tuber magnatum).

STUPNIČKI LUGNalazi se 12 km jugozapadno od Zagreba (općina Zagreb- Remetinec) i zauzima

dio 12-og odjela Stupničkog luga-Čret na površini od 18 ha. Rezervatom šumske vegetacije proglašen je 15.06.1964. godine rješenjem Republičkog zavoda za zaštitu prirode u Zagrebu. Ova zaštićena šuma je jedna od rijetkih i najstarijih sačuvanih autohtonih šuma hrasta lužnjaka u Hrvatskoj. Na mikrouzvisini s prapornom matičnom podlogom i pseudoglejom razvijena je zajednica hrasta lužnjaka i običnog graba s bukvom (Carpino betuli-Quercetum roboris fagetosum Rauš 1971.), koja je relativno bogatog flornog sastava. Trajna ploha (1 ha) pokazuje da je broj stabala 253, temeljnica iznosi 43,15 m², a drvna zaliha 660 m³.

Rezervat ima veliku znanstvenoistraživačku vrijednost (s biološko-ekološkog aspekta), a zbog blizine Zagreba značajan je i sa općekorisnog, te sociološkog aspekta. Međutim, provedena znanstvena istraživanja (Rauš i dr. 1987.) upućuju na ozbiljnu narušenost prirodne ravnoteže šumske vegetacije ovog rezervata i njegov opstanak. Vitalnost 300-godišnjih lužnjakovih stabala je vrlo slaba, a ona se nalaze na pragu ili već u fazi fiziološkog propadanja. S ciljem daljnjeg očuvanja ovog rezervata, potrebno je smanjiti jake antropogene utjecaje (smanjiti i udaljiti kolnički promet, udaljiti stoku radi očuvanja žira).

16 DEBELA LIPA-VELIKI REBAR KOD LOKAVANalazi se u Primorsko- goranskoj županiji, na području općine Delnice.

Rezervatom je proglašen 21.9.1964. godine, a površina mu iznosi 178,55 ha. Čine ga bukovo-jelova šuma (Omphalodo- Fagetum Marinček et al. 1992), te jelova šuma na kamenim blokovima kod Lokava (Calamagrostio-Abietetum Ht. 1956.)

ŠUMA KONTIJANalazi se u zapadnom dijelu Istre (Istarska županija, općina Poreč), nedaleko od

Vrsara. To je šuma hrasta medunca i bjelograbića (Querco- Carpinetum orientalis H-ić 1939.). Rezervatom je proglašen 30.12.1964. godine na površini od 52 ha.

CRNI JARCIOvaj posebni rezervat se nalazi u Koprivničko-križevačkoj županiji, općina

Đurđevac, blizu mjesta Kalinovac, kao predjel unutar šumskogospodarske jedinice Đurđevačke nizinske šume. Rezervatom je proglašen 04.02.1965. godine. Površina mu iznosi 72,23 ha, a čine ga odjeli/odsjeci 92 c/dio, 93 a/dio, 99a i 100a/dio. Tu se nalazi šuma crne johe (starosti johovih stabala 90-95 godina), koja je sekundarna prašuma, pa se izvode samo nužni uzgojni zahvati da bi se zadržala vitalnost. Predjel Crni jarki se nalazi položajno u nizini, gdje je zbog utjecaja vodnog režima rijeke Drave tijekom čitave godine visoka razina podzemne vode (samo za vrijeme minimalnih vodostaja razina podzemne vode je padala na dubinu 60-130 cm ispod površine). Hidrotehničkim zahvatima na potoku Crni jarak, izgradnjom kanala Čivičevac, te izgradnjom hidrocentrala na rijeci Dravi došlo je do utjecaja na režim voda i u šumskom predjelu Crni jarci. Stoga je cilj budućeg gospodarenja posebnim rezervatom šumske vegetacije dugoročna zaštita od svih radnji koje bi mogle narušiti ona njegova svojstva zbog kojih je proglašen rezervatom.

60

PRAŠNIKKao relikt stare slavonske prašume, odjeli 7c i 7d prastare Hrastove sastojine

proglašeni su rješenjem Ministarstva šuma i ruda Kraljevine Jugoslavije 1929. godine zaštićenom šumom. To je potvrdilo i Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva NRH 1947. godine, a 12.03.1965. godine 58 ha sastojina hrasta lužnjaka proglašeno ja specijalnim rezervatom šumske vegetacije. Nalazi se u srednjoj Posavini, u Brodsko-posavskoj županiji, na području šumarije Stara Gradiška, a u sastavu novogradiške podružnice Hrvatskih šuma, na približno 96 m n. v. S vegetacijskog gledišta zastupljene su zajednice: šuma hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli-Quercetum roboris typicum Rauš 1969.) i šuma hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom i rastavljenim šašem (Genisto elatae-Quercetum roboris caricetosum remotae Ht. 1938.). Tu se nalazi oko 1000 starih stabala hrasta lužnjaka i oko 150 stabala običnog graba i bukve. Starost Hrastovih stabala iznosi 150-300 godina, prsni promjer im se kreće od 70-200 cm, dok u visinu dosežu i do 40 m. Izmjere na plohi MAB pokazuju da temeljnica u Prašniku iznosi 40 m²,a obujam 615 m³/ha. Danas je još uvijek najznačajnija zaštićena šuma hrasta lužnjaka u Hrvatskoj. Zbog velike miniranosti ovog područja nije moguće utvrditi sadašnje stanje i stupanj oštećenosti šume.

ŠTIROVAČANalazi se u Ličko- senjskoj županiji, unutar nacionalnog parka "Sjeverni Velebit", u

Klepinoj dulibi, dolini koja je smještena između središnjeg i istočnog grebena srednjeg Velebita, u njegovoj sjevernoj polovici. To kraško polje pruža se od Mrkvišta na sjeveru do Sunđera na jugu, dužinom 8 km, te je uzdužno zatvoreno sa svih strana strmim gorskim kosama obraslim šumom (Rauš, 1976.). Na dnu doline koja se na pojedinim mjestima širi više od 1 km, na nadmorskoj visini od 1100 m nalazi se jedna od naših najljepših smrekovih šuma. Već 1929. godine Štirovača je proglašena nacionalnim parkom, no zbog nedefiniranja njegovih granica, šume su se i dalje nemilosrdno iskorištavale. Dana 26.04.1965. proglašene su posebnim rezervatom šumske vegetacije na površini od 178,50 ha. Obilježje mu daje mješovita bukovo-jelova šuma (Omphalodo-Fagetum Marinček et al. 1992.), koja je u stadiju sekundarne prašume.

ČORKOVA UVALAOva prašuma nalazi se unutar nacionalnog parka "Plitvička jezera", na nadmorskoj

visini 860-1028 m. Rezervatom je proglašena 02.07.1965. godine na površini od 75 ha. Predstavlja najpoznatiju prašumu jelovo-bukovih šuma (Omphalodo vernae -Fagetum Marinček et al. 1992.) u Hrvatskoj. Tu se mogu pronaći sve razvojne faze europske prašume: optimalna faza, faza starenja, faza raspadanja i pomlađivanja te faza mlade šume. Danas uglavnom prevladavaju faze starenja, raspadnja i pomlađivanja. Izložena je istoku s nagibom od 37° na geološkoj podlozi koju čine vapnenci s ulošcima dolomita gornjeg liasa, dogera, donje krede i rudistni vapnenci donje krede. Od tala ovdje dolaze smeđe tlo na vapnencu, vapnenačko-dolomitna crnica i lesivirano tlo. Rezervat se odlikuje osebujnim krškim reljefom u kojemu se pojavljuju vrtače, škrape, strmine i kameni blokovi. Glavne vrste koje čine njezine sastojine dolaze u ovim omjerima smjese: obična jela (Abies alba) 50%, bukva (Fagus silvatica) 40% i smreka (Picea abies) 10%. Jela i smreka se pomlađuju ispod bukovih krošanja, bukva i jela ispod smrekovih, a smreka i bukva ispod jelovih

61

krošanja. Volumen se kreće od 500-1100 m³/ha. Prašuma je poznata i po odumrlim stablima svih vrsta drveća koja leže na tlu i mineralizacijom prelaze u tlo.

VELIKA DOLINA U NACIONALNOM PARKU MLJET

Nalazi se u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, u Nacionalnom parku Mljet. Rezervatom je proglašen 21.07.1965. godine na površini od 15 ha. Tu se nalazi najbolje očuvana niska šuma crnike (Orno-Quercetum ilicis) na Mljetu, kao jedan od ostataka mediteranske prašume, izvorne šume crnike.

6.23. SEKULINAČKE PLANINE

Rezervatom je proglašen 03.11.1966. godine i zauzima površinu od 11 ha. Nalazi se u parku prirode Papuk, u Virovitičko-podravskoj županiji u gospodarskoj jedinici Sekulinačke planine (odjel/odsjek 40a). Tu se nalazi stara brdska sastojina bukve i jele (Abieti- Fagetum 'pannonicum' Rauš 1969. prov.) koja je sačuvala prašumski izgled. Glavne vrste dolaze u omjem smjese: bukva (Fagus silvatica) 85%, jela (Abies alba) 13%, breza (Betula pendula) 1% i OTB 1%.

GLAVOTOK NA OTOKU KRKUNalazi se u Primorsko- goranskoj županiji, općina Krk. Glavotok je rt na krajnjem

zapadu otoka Krka, nasuprot otoku Cresu, 17 km sjeverozapadno od grada Krka. Rezervat je proglašen 1961. godine na površini od 1 ha i čini ga šuma hrasta crnike (Quercus ilex).

DUGAČKO BRDONalazi se u Koprivničko-križevačkoj županiji, u odsjeku 29b predjela Dugačko brdo

kojim gospodari šumarija Koprivnica. Rezervatom je proglašen 30.03.1973. godine na površini 10,91 ha. Nalazi se na 230 m nadmorske visine, a čini ga šuma bukve s trepavičastim šašem (Carici pilosae-Fagetum) i šuma hrasta kitnjaka i običnog graba s vlasuljom (Festuco drymeiae -Carpinetum betuli), koja dolazi samo na grebenima. Bukova sastojina je stara preko 100 godina i stabla prelaze visinu i preko 35 m. Na pokusnoj plohi izmjerom je dobiven volumen 700 m³/ha, a od ukupnog broja stabala 191/ha na bukvu otpada 167, na kitnjak 12, a na grab 12 (Vukelić, J. i Ž. Španjol, 1996.).

LOŽEPosebnim rezervatom šumske vegetacije proglašen je 27.06.1975. godine i u

registru zaštićenih dijelova prirode vodi se pod brojem 703. Nalazi se u Vukovarsko- srijemskoj županiji, općina Vinkovci, u sklopu jedinstvenog ekosustava, spačvanskog bazena. Površina rezervata iznosi 110,41 ha, a s vegetacijskog gledišta zastupljene su ove fitocenoze: šuma hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli-Quercetum roboris typicum Rauš), šuma hrasta lužnjaka i velike žutilovke s rastavljenim šašem (Genisto elatae-Quercetum roboris caricetosum remotae Ht.), šuma hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom i žestiljem (Genisto elatae-Quercetum roboris aceretosum tatarici Rauš). Najvažniji čimbenik u razvoju tala i šumske vegetacije je voda. Dominantna

62

vrsta je hrast lužnjak koji doseže visinu i do 40 m.Uz hrast, ovdje još dolazi obični grab (Carpinus betulus), klen (Acer campestre), poljski jasen (Fraxinus angustifolia), vez (Ulmus laevis), nizinski brijest (Ulmus carpinifolia), žestilj (Acer tataricum). Izmjerom je utvrđena temeljnica do 35 m², a obujam na pojedinim predjelima iznosi i preko 600 m³/ha (Vukelić, J. i Ž. Španjol, 1996.). I danas su ove šume veliko prirodno bogatstvo Slavonije. Usprkos njenom stoljetnom iskorištavanju, Lože su sačuvale svoje potpuno prirodno bogatstvo i ljepotu.

JAPETIĆ-SAMOBORSKO GORJEVisok 879 metara, Japetić je najviši vrh Samoborske gore. Zbog očuvanih

prirodnih Ijepota, brdska bukova šuma u njegovom vršnom dijelu proglašena je 15.07.1953. godine rezervatom. Površina mu iznosi 28,80 ha.

RADIŠEVONalazi se u Vukovarsko-srijemskoj županiji, nedaleko od mjesta Posavski

Podgajci. Na određenom predjelu nalazi se rijetka fitocenoza hrasta lužnjaka i običnog graba s bukvom (Carpino betuli -Quercetum roboris fagetosum Rauš). Dolazak bukve govori nam o klimatskim prilikama koje se se odvijale u prošlosti na ovim područjima. Još za vrijeme suboreala (2500-800 g.pr.Kr.) bukva se zbog hladne i vlažne klime na sjeveru povukla prema jugu, točnije u Panonsku nizinu. Lužnjakovo-grabova šuma s bukvom razvija se u nizinskom dijelu isključivo na gredama. Bukve je danas u tim šumama mnogo manje nego prije, zbog njenog sustavnog iskorištavanja. Poseban rezervat šumske vegetacije Radiševo proglašen je 26.09.1975. godine i zauzima površinu od 4,1 ha ove šume. Vrste koje ovdje dolaze su: Q. robur, C. betulus, T cordata, A. campestre, F angustifolia, C. monogyna, C. oxyacantha, P. spinosa, U carpinifolia, L. vulgare.

NOVAKUŠAOvaj posebni rezervat šumske vegetacije nalazi se u Zagrebačkoj županiji, blizu

Vrbovca, a čini ga šuma hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli-Quercetum roboris). Rezervatom je proglašen 13.07.1982. godine i u Registru posebno zaštićenih dijelova prirode nalazi se pod brojem 785. Prvotno je bilo zaštićeno 2,28 ha površine. Tijekom veljače 1984. godine jedan dio rezervata stradao je od jakog vjetra te je izuzet iz ove kategorije zaštite. Tako njegova današnja površina iznosi 1,88 ha. Dob sastojine iznosi preko 150 godina, a u omjeru smjese hrast lužnjak čini 100%. Srednja visina stabala iznosi 32 m, temeljnica 14,20 m², dok je obujam 280 m³/ha (Vukelić, J. i Ž. Španjol, 1996.). Zadovoljavajućeg je zdravstvenog stanja i vitalnosti.

ČESMANalazi se u Zagrebačkoj županiji, na području Vrbovca, gdje su na površini od

48,53 ha zaštićene šume hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli- Quercetum roboris) i šuma crne johe. Rezervat je zaštićen 13.07.1982. godine i u Registru zaštićenih dijelova prirode nalazi se pod brojem 787. Gotovo cijeli rezervat čine vrlo lijepe i zdrave šume hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli- Quercetum roboris), starosti i do 150 godina. U omjeru smjese hrast čini 80-85%, a uz njega još dolaze obični grab i poljski jasen. Srednja visina hrastovih stabala iznosi 34 m, temeljnica 40 m², a obujam 600m³/ha (Vukelić, J. i Ž. Španjol, 1996.). Regulacijom vodotoka, kontrolom vodnog režima i izgradnjom protupoplavnih sustava nameću se promjene stanišnih i klimatskih prilika. Ove promjene utječu ili će utjecati na ovaj

63

šumski ekosustav, stoga je potrebno zadržati odgovarajući stupanj zaštite. Na taj način će se očuvati ljepota i bogatstvo lužnjakovih šuma na ovom području.

VAROŠKI LUGPredjel Varoški lug nalazi se u Zagrebačkoj županiji, na području grada Vrbovca.

Na prijedlog Republičkog zavoda za zaštitu prirode 13.07.1982. godine proglašen je posebni zoološki rezervat Varoški lug na površini od 811,39 ha. Svrha proglašenja ovog rezervata zaštićenim je očuvanje jedne male, relativno sačuvane prirodne cjeline lužnjakovih šuma s raznolikim životinjskim svijetom uz što manji čovjekov utjecaj. Unutar tog zoološkog rezervata nalazi se posebni rezervat šumske vegetacije. On je proglašen 27.05.1988. godine, obuhvaća odjele 2, 14 i 76, i ukupna površina mu iznosi 91 ha. U Registru zaštićenih dijelova prirode nalaze se pod brojem 819. Na području zoološkog rezervata dolaze ove zajednice:

-šuma hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli-Quercetum roboris typicum),

-šuma hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom i drhtavim šašem (Genisto elatae-Quercetum roboris caricetosum brizoides),

-šuma hrasta lužnjaka s velikom žutilovkom i rastavljenim šašem (Genisto elatae -Quercetum roboris caricetosum remotae),-šuma crne johe s trušljikom (Fangulo Alnetum glutinosae),

-šuma poljskog jasena s kasnim drijemovcem (Leucoio -Fraxinetum angustifoliae), te ima nešto kultura četinjača i crne johe. Od navedenih zajednica, prva i druga dolaze u posebnom rezervatu šumske vegetacije. Ophodnja lužnjakovih sastojina je 140 i 160 godina. Volumen se kreće od 400-500 m³/ha, a temeljnica oko 27 m² (Vukelić, J. i Ž. Španjol, 1996.).

DUBRAVA HAZINA

Nalazi se u Novalji na otoku Pagu. Rezervat je proglašen 1988. godine na površini od 130. ha. Čini ga zaštićena šuma hrasta medunca.

VUKOVARSKE DUNAVSKE ADE

Rezervatom su proglašene 24.03.1989. godine, na površini od 115 ha. Tu se nalaze ritske šume vrba i topola.

64

VJEŽBA 10

Na temelju Zakona o zaštiti prirode (NN 70/05) zaštićene svojte su:1. strogo zaštićena divlja svojta2. zaštićena divlja svojta3. zaštićena zavičajna udomaćena svojta

U istom Zakonu u članku 19. navedeno je da se divlje svojte koje su ugrožene ili rijetke, zaštićuju kao strogo zaštićene svojte i zaštićene svojte. Strogo zaštićenom svojtom može se utvrditi divlja svojta kojoj prijeti izumiranje na području RH te usko rasprostranjen endem. Zaštićenom svojtom može se utvrditi zavičajna divlja svojta koja je osjetljiva ili rijetka, i ne prijeti joj izumiranje na području RH kao i divlja svojta koja nije ugrožena, ali je radi njezina izgleda lako moguće zamijeniti s ugroženom divljom svojtom. Zaštićenom zavičajnom udomaćenom svojtom može se utvrditi ona ugrožena baštinjena biljna sorta i/ili životinjska pasmina koja se razvila kao posljedica tradicionalnog uzgoja i čini dio hrvatske prirodne baštine.

Antropogeni utjecaj na ekološku stabilnost i raznolikost flore očituje se u:

1. Direktnom iskorištavanju flore kao prirodnog resursa 2. Aktivnosti kroz poljoprivrednu proizvodnju 3. Depopulaciji stanovništva 4. Intenzivnoj i nekontroliranoj ili slabo kontroliranoj sječi 5. Urbanizaciji i izgradnji infrastrukturnih sadržaja 6. Sabiranju pojedinih biljnih vrsta 7. Pojedinim oblicima turizma 8. Unošenju stranih vrsta 9. Utjecaju na zagađenje tla,vode i atmosfere10. Utjecaju na globalne promjene klime

Osnovni je cilj zaštite pojedinih dijelova prirode s aspekta zaštite flore taj da se spriječi:a) nestanak endemičnih svojtib) nestanak već ugroženih svojtic) degradacija staništa i gubitak njegove raznolikostid) gubitak pojedinih klimazonalnih i azonalnih oblika vegetacije

Kada je u pitanju odnos zaštite prirode i šumarstva u smislu očuvanja šumskih ekosustava i njihove biološke raznolikosti mogu se očekivati slijedeće aktivnosti:

proglašavanje novih zaštićenih dijelova prirode (šuma) u pojedinim kategorijama zaštite (rezervati i dr.)

proširivanje već zaštićenih dijelova prirode (npr. nacionalni parkovi, parkovi prirode i dr.)

povećanje površina zaštićenih šuma prilagodbe načina gospodarenja u prirodnim šumama nadzor (suglasnost ili odobrenje) nad programima uređenja i

gospodarenja šumama od strane Ministarstva i državnih tijela

65

koja se bave zaštitom prirode usklađivanje Zakona o šumama s Zakonom o zaštiti prirode primjena novih europskih šumarskih certifikata

SUMARNI PODACI O RAZNOLIKOSTI NIŽE FLORE (alge, lišajevi, gljive, mahovine)

HRVATSKA

Skupina poznate od uk. br. vrsta (%)

pretpost. br. vrsta

poznatost (%)

Alge 2597 22,95 3717 69,87

Mahovine 638 5,64 700 91,14

Gljive 1686 28,59 20000 8,43

Lišajevi 925 7,95 1069 86,52

UKUPNO 5846 100,00 25486  

Tablični prikaz obima vaskularne flore

Kategorija skupina podraz. red por. rod sp.+ssp.sp. ssp.

odjeljak Pteridophyta 6 7 17 36 86 76 10

pododjeljakCycadophytina 1 1 1 1 7 3 4

pododjeljakConiferophytina 2 3 5 14 40 31 9

  golosjemenjače ukupno

3 4 6 15 47 34 13

razred Magnoliopsida 6 51 133 803 4277 3356 919

razred Liliopsida 4 11 28 232 937 807 130

  kritosjemenjače ukupno

10 62 161 1035 5214 4165 1049

  sjemenjače ukupno

13 66 167 1050 5261 4199 1062

  vaskularna flora ukupno

19 73 184 1086 5347 4275 1072

Ugroženost vaskularne flore

Prve procjene ugroženosti vaskularne flore Hrvatske vezane su za Crvenu knjigu iz 1994. godine. Ovaj je rad zabilježio ukupno 226 ugroženih svojti. Primjenjene su IUCN kategorije za procjenu ugroženosti. Kako je rad na Popisu započeo također 1994. godine primjenjivane su iste kategorije, iako su upravo nekako u to vrijeme kreirane nove.Prema Popisu u Hrvatskoj status ugroženosti ima 477 svojti, što čini 8,92 % ukupne flore. Broj ugroženih svojti u Popisu u odnosu na Crvenu knjigu narastao je za 251 (4,69 %). Vjerojatno nestalim se smatra novih 4, ugroženim novih 23, osjetljivim novih 35, rijetkim novih 106, neodređenim 11, a nedovoljno poznatim novih 66 svojti.

66

Danas imamo najnoviji Crveni popis ugroženih biljaka i životinja Hrvatske (2004) te Crvenu knjigu vaskularne flore Hrvatske.

Endemi – stanje i ugroženost

Na temelju taksonomskog i nomenklaturnog sadržaja Popisa, može se generirati popis endema čiji je kvantitativni sastav po većim skupinama prikazan u Tablici Prema ovim kriterijima, ustanovljen je endemski status za 323 svojte (vrste i podvrste) što čini 6,04 % od ukupnog broja vrsta i podvrsta.

kategorija skupina broj endema

odjeljak Pteridophyta 2

pododjeljak Cycadophytina 0

pododjeljak Coniferophytina 1

ukupno kritosjemenjača 1

razred Magnoliopsida 291

razred Liliopsida 29

ukupno kritosjemenjača 320

ukupno sjemenjače 321

ukupno vaskularna flora 323

Tablični prikaz svojti zaštićenih Zakonom o zaštiti prirode i kategorije ugroženosti Kategorije Broj svojti %

EX 0 0,00

RE 0 0,00

CR 1 2,27

EN 4 9,09

VU 8 18,18

NT 24 54,55

DD 3 6,82

LC 4 9,09

Ukupno 44 100,00

67