Scribd: KnjiževnostBiH

MARKO VEŠOVIĆ: ODLOMAK O KRANJČEVIĆU U Kranjčevićevu pjesništvu, često na mjestima najvećeg poetskog napona, iskrsava ljudska gesta kao neka vrsta “leče” koja u moćnu žižu kupi sržna značenja pjesme. Za slikama kretnji ljudskih ruku, trzaja, grčeva, obaranja glave, padanja u prah, klečanja, mimike, ljubljenja ruku, uzdaha, plača, Kranjčević je rado posezao prevashodno stoga što je bio javni pjesnik, što podrazumijeva i rukovanje naglašenijim pjesničkim sredstvima, a slike akcije ljudskog tijela svagda daju pun izražajni reljef svakom doživljaju. Međutim, kad kažem javni pjesnik, time želim nagovijestiti kako Kranjčević rijetko prolazi kroz trenutke kad mu se čini da uprazno pjeva, ili, ako prepustimo njemu riječ, “da se suza u prah gubi / a pjesmica u prazninu”. Kranjčević ne poznaje tjeskobu modernog pjesnika koja dolazi od uzaludno postavljenog pitanja: “Kome se obraćam?“ Rijetko kad Kranjčevića kinji osjećanje da govori nikome, i možda ne bi razumio muke pjesnika 20. vijeka osuđenih, kako reče Mandeljštam, na položaj onog popa Martina iz srednjovjekovne francuske poslovice koji drži misu čiji je jedini slušalac on sam. Kranjčević je pjesnik s poslanstvom, što je značilo različite stvari, ali prvenstveno njegova zadaća je bila da, kako reče Matoš, kao prorok plače za čitav jedan narod, da puk otkupljuje svojim bolovima. Ako pogledamo početke pjesama iz četiri zbirke objavljene za pjesnikova života, zapazićemo da bar trećina njih počinje obraćanjem, dozivom, uzdahom, zapoviješću, pokličem, vapajem, molbom, kletvom, što dakako govori i retoričkom sklopu njegovog načina kazivanja, ali je ništa manje i znak da ovaj pjesnik neprestano uzima u obzir drugog, da govori s njim ili u njegovo ime, ili često iz njega, bližnji mu je neprestano pred očima i na dohvatu njegova glasa, ili bar neprekidno sluti njegovu blizinu, i zna da sada može i mora dobaciti svojim govorom do njegova uha: “Čuj!... Ja zborim tebi...”. U tom smislu Kranjčević je javni pjesnik, jer nikad ne mrmlja nerazgovijetno sebi u bradu (kao oni pjesnici koji krzmaju o smislu svog govora upućenog u prazno), nego mu je glas svagda odlučan i zvonak: ovaj pjesnik uvijek traži jezička sredstva koja daju jasne i oštre obrise emociji, napipava izraz koji je sazdan od podvlačenja, od pojačavanja, od insistitanja:

“Ej, vi muke, nikad oplakane, Ma kukali preko groba svoga!”

Pjesniku je, očigledno, malo kazati da se te muke ne mogu oplakati nikad, ali on ima pravo da govori u megafon, jer to nisu njegove, nisu privatne, nego opšte, nego narodne muke, stoga ih jednim potezom, u sljedećem stihu, pretvara u nešto apsolutno: oblik kondicionala produžava plač s onu stranu groba, emocija je probila okvire ovog svijeta. Osim toga, retorskom tigurom obraćanja, te muke su pretvorene iz onog o čemu se pjeva u ono sa čime se razgovara, personalizovane su, postale su nešto pomalo nezavisno, što kod Kranjčevića uopšte nije rijetkost:

“Suza moja, tebe svijesna, Krvave ti liste rosi! ”

Suza, kao izraz pjesnikove istorijske svijesti – ovo su stihovi iz pjesme gdje se razgovara sa “knjigom povijesti moga roda” – i kao iskaz javne emocije, posredstvom jezika biva osamostaljena od pjesnika, postala je nešto kao odjelito biće sa sopstvenom sviješc'u, pa nije slučajno što se Matoš, govoreći o Kranjčevićevim suzama, sjetio Blejkova stiha: “Suza je

Scribd: KnjiževnostBiH duhovno biće”. Uopšte, suza je ponajčešća riječ u ovom pjesništvu. Valjalo bi napisati poseban esej da se raščlani svekoliko bogatstvo smisla koje suza kod Kranjčevića zadobija, seleći se iz jedne njegove pjesme u drugu, iz jedne strofe u drugu, iz jedne knjige u drugu. Na stotine stihova, od dozlaboga rđavih do vanredno nadahnutih. Ovaj pjesnik je ispisao suzama. One su nekad osnovna moneta u njegovom svijetu, to jest – ono”čim se plaća”, a za plakanje u jednoj pjesmi kaže da je “skupo”. Nekad su suze razložene na “klomatrije i fosfate” – jer pjesnik, U trenutku grke ironije, pristaje na duh modeme naučne analize: “Suza, zanos, domovina / Analizu svoju ima”. Suze su za njega znamenje suštinske uključenosti u život, jer biti živ, po Kranjčeviću, to najčešće znači biti uključen u patnju i nesreću drugih. Suze zadobijaju, kod njega, i to ne jednom, i kosmički smisao: nije mali broj njegovih stihova, svagda izvrsnih uostalom, u kojima nam otkriva “kako suza sjajna zvijezda biva”, ili u kojima zemlja, viđena u okvirima eterskih prostranstava, postaje “suza s oka trapovijesna” (zamislite dremljivo oko kako plače!). A u Sveljudskom hramu, jednoj od najboljih Kranjčevićevih pjesama, upravo ta svemirska suza iskrsava kao vanredna poenta:

Nijemo se povrh oltara suza kô smrznuta koči Alfa u Kolima Malim

Suzom pjesnik pripitomljava kosmička prostranstva, čini ljudski shvatljivijim sve što je daleko i nedohvatno, pa je u tom smislu duboko pogođena, ovdje, upotreba naučnog naziva za Sjevemjaču: to “Alfa”, koje je i slovo i riječ, ta apstrakcija otima nam bivstvo te zvijezde, udaljuje ga od nas, a “suza” nam ga vraća, uključuje je u ljudski svijet; utjelovljuje se u ovoj slici sudar svjetske studeni sa ljudskim nastojanjem da se suzom osvoji za sebe hladni kosmički “hram”, da se suzom zagrije njegov bešćutni “stovjeki temelj”. Kranjčević toliko varira smisao suze da ponekad pomišljate kako bi bio u stanju da suzom objasni vascijelo ustrojstvo ljudskog i učini nam pojmljivirn sklop vanljudskog svijeta. Jer suza kao simbol biva krajnje podesna za postizanje onih pjesničkih ciljeva koje stvaraoci Kranjčevićeva kova kušaju stihom polučiti. Za suzu često kaže da je “jasna”, što je važno, jer je njome osjećanj vidljivo pokazano, i to prečicom i na nedvosmislen način. Suza je osnovnija od riječi, njom se ostvaruje obuhvatnije i dublje opštenje sa Drugim, a pošto se u ovoj poeziji suzama misli, suzama pita, suzama ostvaruje konačna božja pravda, moglo bi se kazati da je suza najdjelotvomija kratica kojom se pjesnikove sržne “poruke” prenose do slušaoca, pa bi se onaj epigraf, posuđen iz Mickijeviča, koji stoji ispred Uskočkili elegija, mogao komotno staviti na ulazu u njegov pjesnički svijet uopšte:

Štuješ li slobodu, ljubit li ju umiješ, Razgovoru našem nije treba Riječi: Ja tvoj uzdah, suzu moju ti razumiješ!

U istom smislu, Kranjčević slikovno uobličava ljudske geste kao snažna sredstva za naglo i oštro fokusiranje emocije, ili duhovnog stava, ili moralne prosudbe života, ukratko za sintetičan obuhvat doživljaja u njegovim bitnim značenjima i obilježjima. Gesta djeluje na maštu onog s kim pjesnik razgovara jače nego riječi ukoliko se stihom nastoji Drugi podstaknuti na čin:

Scribd: KnjiževnostBiH

A obasjan sred svijeta o alat se junak štapi, - Bogu hvala! Muški zbori, briše s čela znojne kapi, Gledao je pun veselja gdje se zvijezda na njeg smije, Pa je protro zadovoljno žuljevite ruke dvije, I podiže čekić teški miškom tvrdom kao kamen, „Naprijed!“ reče, a nebesa namignuše na to: Amen!

Ovo je završetak pjesme Misao svijeta (tačnije, posljednji stihovi njenog Epiloga), za koju Krleža reče da nudi “čitav jedan aktivistički program.” Pred nama je radnik, stavljen “sred svijeta”, naslonjen na “alat” kao na bojno koplje, briše biblijskim gestom znoj sa čela, zatim trlja ruke i podiže čekić, i ovaj lanac gesta, kao utjelovljenje čiste akcije koja preobražavalački djeluje na svijet, ima nešto u sebi zarazno, jer ne samo da mu se “zvijezda smije”, već mu i nebesa zavjerenički “namiguju”, što podsjeća na ono gonetanje, iz nebeskih migova, je li vrijeme za pobunu, kakvo nalazimo u narodnoj poeziji, a gestualnu vrijednost zadobijaju i riječi “naprijed” i “amen”, kojima je uokvirena poenta pjesme: radi se, zapravo, o paradoksalnoj jezičkoj sprezi, jer “naprijed” i “amen” pute ka međusobno oprečnim stavovima spram svijeta, rušilačkom i prihvatalačkom, i ja ne znam našeg pjesnika koji je toliko srčano, jednim potezom, slio jurišanje i aminovanje, i toliko temeljito obojio buntom jednu riječ koja izražava pokomo pristajanje na božanski plan svijeta, baš onako kao što “bogu hvala ” ne znači izraz kršćanske smjemosti nego muževnog odahnuća nakon okončanog posla prekrajanja svijeta. I početak pjesme Radniku duguje svoju snagu slici jednog gesta, možda ponajslavnijeg u cjelokupnoj poeziji napisanoj na našem jeziku:

Ama ruku, junače, pruži žuljnu, Amo ruku, nabore da ti mučne, Pjesnikova drhtava usna, druže, Štujući ljubne!

Sta se stvarno pjesnički dešava u ovim stihovima možda ćemo najsnažnije osjetiti ako ih usporedimo sa istim stihovima iz rane verzije Radnika:

Ama ruku, bijedniče, podaj sada, Ama ruku, žuljeve da ti mučne, Moja drhtava usna pri tom vidu Poljubi srčno!

Kranjčević je, zbilja, umio dotjerivati svoje stihove: poredeći prvotne sa konačnim verzijama njegovih pjesama, zapanjuje nepogrešivost njegovog ukusa: nikad se ne dogodi da pokvari ono što je dobro, a redovno se desi da od slabog napravi dobro, ili od uspjelog još bolje. Uz malo pretjerivanja, može se reći da je razlika između ove dvije inačice iste pjesme zapravo razlika između poezije i nepoezije! Ostavljam, sad, postrani to što, u prvoj verziji Radnika, zapravo ništa ne znači ni sintagma “podaj sada“, ni “pri tom vidu” – one su tu da popune metrički obrazac, dok je u drugoj varijanti svaka riječ krepka, nasušna, jedino mogućna. Ostavljam nastranu i to što je pasivni, da ne kažem mlitavi glagol “podaj” zamijenjen aktivnim

Scribd: KnjiževnostBiH “pruži”, koji, u spoju sa pridjevom “žuljan”, ostvaruje i kap muški teške sonornosti. Radi se, naprosto, o tome da su posve različne duhovne razine na kojima se događa poetski smisao ovih dviju varijanata istog. Recimo: “moja usna” iz prve, postala je “pjesnikova” iz potonje verzije. Ne nastupa više Kranjčević kao privatna ličnost nego – Emilija Dikinson bi rekla – kao “predstavnik poezije”. Emocija je time postala nadlična. Govor se snažno formalizuje, a osjećanje se čisti od privatnosti, udara obrednim stazama. Osim toga, “bijednik” je postao prvo “junak”, a zatim i “drug”. Ne bih povodom tih izmjena govorio o zrijenju klasne svijesti pjesnikove, već o zrijenju njegova poetskog majstorstva. Jer jasno je da je višega kvaliteta ona pjesma koja ne želi izazvati samilost prema radniku, već ga nastoji promaći, prvo u junaka, a potom u božjeg suradnika u vasioni, u onog koji je mučno, kroz “duge vijeke” sredio “rasklimane točkove” djela koje je Bog “u šest dana stvorio lako”. I pogledajmo kako su pridjev “žuljan” i imenica “ruka” razbacani na suprotne krajeve stiha! Zar to ne upućuje na sintaksu svojstvenu klasicistima, odnosno rimskim pjesnicima koje su klasicisti “oponašali”? Strofa kojom Kranjčević pjeva o radniku – horacijevska je. Pjesnik je, u potonjoj verziji Radnika, sintaksu saobrazio “klasičnoj strofi” koju nalazimo i u pjesmi Gospodskome Kastoru. Tako je došao do jednog svečanog, obrednog jezika koji vodi apoteozi radnika gotovo na način apoteoza klasičnih bogova, polubogova, heroja, careva. U jednu riječ, potonja varijanta pjesme pokazuje da se Kranjčević oslobodio svoje emocije. Da njome vlada s krajnjim majstorstvom. Nije više u njenim šapama, nego je uobličava po obrascu kojim privatni izliv sažaljenja diže do ceremonijala posvećenja. Jer, pred kraj pjesme, ljubljenje ruke prerasta u crkveni obred:

K o pobožnik svete kad ljubi moći, Što ga griju – želju mu žarku bȗde: Biti svecem, - pruži mu neka bude, Krsti mu dušu!

Jasno je, otud, da spreg “poljubi srčno” iz ranije verzije Radnika, kaže i nagovještava mnogo manje nego “štujući ljubne”, jer je to pređašnje ljubljenje ruke podatak o pjesniku, a ne o radniku: evo ja srdačno ljubim ruku jednog bijednika! Odveć kršćanski skrušeno, za naš ukus. A kad pjesnik, u docnijoj varijanti, tu ruku “štujući ljubne”, onda taj glagol umanjuje poljubac, dozira ga, izbacujući na vidjelo njegovu ritualnu vrijednost: pred nama je mali obred bogoštovlja izveden pomoću rekvizita po koje je pjesnik skoknuo do rimskih klasika. Emocija se više ne izriče nego se njena značenja otkrivaju i modeluju sve dok “ljubnuta” ruka ne postane ruka koja krštava, naravno, mukom. U pjesmi Ouvertura lik “oca ljudskog roda” sazdaje se od čistih gesti:

Opojen raskošnim srhom zadrhta polubog raja; Nije mogao drukče... pade po edenskom prahu, Cijeli da obujmi svemir, cjelovom strasnim bez kraja, Sve da u jednom popije daha.

Kod Kranjčevića slike gesta iskrsavaju često upravo u ovakvim trenucima kad treba reći ono što pjesnik “nije mogao drukče”, i kad cijelo i “sve” treba obuhvatiti skraćenicom. Cijelo Adamovo biće staje u ovaj pad u prah – gest koji utjelovljuje izlazak bića iz sebe samog i

Scribd: KnjiževnostBiH slivanje njegovo sa svijetom, a “tumačenje” tog pada otvara pred nama dvostruki beskraj, nutarnji i vanjski, jer “cjelov bez kraja” nije samo hiperboličan izraz za cjelov po mjeri svijeta, nego i nagovijest unutamjeg bezmjerja koje je doraslo vanjskome. Treba osjetiti punu težinu svake riječi u ovim iskazima, jer u ovom “padu” u “prah” pritajene su zle slutnje onog što ima tek da dođe: Adamov bukvalni pad u smrtni prah nakon izgona iz raja. “Pad” i “prah” su ovdje i sasvim fizička određenja i skroz metafizički migovi. A Adamova želja da sve “u jednom popije dahu” i da “obujmi” beskraj sugeriše nam i razloge njegovog “pada” u “prah” ispričanog u biblijskom mitu o izgonu iz raja: njegovoj žeđi za beskrajem udarena je u raju granica. Ovdje gesta mnogo kaže, ali još više sluti, pokazujući se kao djelotvoma kratica do srčike jednog poetskog doživljaja: neraščlanjena punoća rajskog trenutka isijava, preko gesta, mnogostrukost svog smisla. A kad se pojavi Eva, koju Adam “prvi put vidje”, onda

Sama mu krepka ramena Strasno se razviše spram nje. Trzaj i drhtav i vreli Savi ga, kad mu šanu ovo ni dijete ni žena: „Moj si”- i oči staklo joj preli.

Sintagma “razviše spram nje” djeluje iskošeno i prizor se, sprva, čini nepredstavljivim: kakva su to ramena koja se “razviše spram” Eve? Valjda su se – raširila, pred njom, ali i ka njoj? Navala strasti od koje se ramena šire “sama”, jer se radi o instinktivnoj kretnji u kojoj svijest ne učestvuje? Odjednom, shvatamo da je gest protivurječan u sebi, jer sadrži dva različita poriva, od koji jedan vodi uvis: Adam je u neku ruku okrilatio. Tačnije, žudnja koja ga vuče prema Evi istodobno je i vaznesenje, ramena su pomalo i krila! Koja se “razvijaju” za uzlet, Adam ne gori čisto plotskom vatrom, u njemu je, još uvijek, i sila koja ga uznosi nad tjelesno. Nakon Evinog “moj si” – uslijediće “trzaj” koji ga “savi” dolje, ka zemaljskom, i ova podrobno razrađena koreografija zbilja utjelovljuje prvotnost doživljaja: jezičkim sredstvima pjesnik nas je uvjerio da njegov junak “prvi put vidje” Evu, jer njegove geste, iskidane u raznosmjerje , osim što nagovještavaju dvojnost u prirodi erotskog zanosa, svjedoče i da taj zanos prosto ne zna kud bi sa sobom, i da je ovdje snaga spojena s neiskustvom. Smisao ovog Adamovog trzanja gore-dolje odjekuje i u jednom od kasnijih stihova iz pjesme: “Ljubav al zemsku, al nebesnu više!” Pjesnik ne zna je li ovaj rajski prizor više zemaljski ili nebeski, baš kao što u maloprijašnjoj oštro iscrtanoj Adamovoj gesti ne znamo ima li više stremljenja uvis ili ka dolje, to jest, ono što se zbiva u njemu, doduše, “svija” ga ka dolje, ali pomalo pravi od njegovih “krepkih” ramena i krila koja se “sama” “razviše” za uzlet. Evo napokon i svršetka pjesme:

U to je huknula sova. Naglijem trzajem skoči Ljubavnik prvi i žena. Mladi joj obrazi sjajni Zoricom gorili nijesu. Umorne mutne joj oči Bjehu okean – bezdan i tajni. U njem se pušila po dnu zaludna Abela žrtva, Kainov nekažnjen žig je plivao morska ko zvijezda, Beščutna sjeđaše povijest suha kraj lovora mrtva, Rasuta perja, zgažena gnijezda...

Scribd: KnjiževnostBiH

Trznu se s očajne slike praotac koljena ljudi, Naglo je pobriso oči, lažni da skine im bljesak: ...Edenom zaori u to riječ iz gromornih grudi: Množ 'te se kao u mom pijesak!

Trzaj, koji je maločas bio izraz punine bića, ovdje naglo mijenja smisao: prošla je “zorica” čovječanstva, a sova nije samo romantičarska tajnovita ptica koji sluti zlo, nego je, kod Kranjčevića, simbol mudrosti, kao i kod Grka, i govori glasom razuma koliko i sumnje: pomenimo samo nezaboravnu sliku – iz pjesme U noći mrtvih – koja sav napor ljudske spoznaje, sve pokušaje da razriješimo zagonetku svijeta, proglašava žalosno zaludnim: “Ko da noktom besana ptica sova grebe u granit sfinge Misira”. Ljudski um je sova koja grebe po granitu svjetske sfinge! I u Ouverturi sovin huk najavljuje da je kraj nevinom rajskom zanosu i da počinje triježnjenje u suhu zbilju, u “bešćutnu” stvarnost istorije. Na Adamov “beskrajni cjelov”, iz jedne od prethodnih strofa u pjesmi, ironično se nadovezuje “okean – bezdan” u Evinim očima, gdje je naviješćena svekolika budućnost: koliko je samo snage u onoj slici “Kainovog nekažnjenog žiga” pretvorenog u “morsku zvijezdu”! Zar ona ne sugeriše da je zločin, da je bratoubijstvo, po sebi razumljiv, naprosto prirodan sastojak istorije, kao što je morska zvijezda prirodan stanovnik okeana. I kako sintagma “bešćutna povijest” zvuči precizno do surovosti – nakon ranije beskrajne navale osjećanja u slikama prvog susreta praroditelja. Istorija počinje gašenjem zanosa. I jasno je zašto Povijest sjedi “kraj lovora mrtva”. Lovor je, u mitologiji Grka i Rimljana, ali i mnogih drugih naroda, simbol besmrtnosti. Gotovo je sa praroditeljskom besmrtnošću. Teže je, međutim, kazati otkud je iskrsla slika “rasutog perja” i šta ona znači. Sjećamo se, iz pjesme Majales, jastreba koji ptici “perje as ese na vale,” kako bi potom graknuo: “Lijep je svijet”. Sjećamo se i prirode koja, u pjesmi Iza spuštenijeh trepavica, neprestano sama sebe ”ždere i gradi, gradi i ždere”zakon koji se najjasnije zrcali u onom “jastrebu što grlče peruša.” “Rasuto perje” je znamen da je počelo surovo zemaljsko bitisanje. Doduše, možemo ga vezati i za onu grabljivu sovu, koja je obznanila kraj zanosa i početak vladavine razuma, pa bi ta slika bila utjelovljenje one ekstaze koju je operušala trijezna svijest. Riječ je, dakle, o perju koje je palo sa krila Adamovog prvotnog životnog i erotskog ushita. U posljednjoj strofi, trzaj ponovo mijenja smisao. On iskazuje užasavanje od onog što je Adam vidio u budućnosti, odraženoj u Evinim zjenama, a kretnja brisanja očiju je odbrana od toga što se vidjelo, čin poricanja budućnosti. Gesta se u ovoj pjesmi pokazala vanredno plastičnom. Što znači: pjesnik je mijesi prema zahtjevima svog viđenja, njene neprestane značenjske preobrazbe se saobražavaju mijenama pjesničke vizije. Uopšte, trzaj u ovoj poeziji raslojava se na trima različitim ravnima smisla. “Ma koliko da se bunim i trzam protiv poretka”, tako počinje Kranjčevićevo objašnjenje pjesme Život. Buna i trzaj ovdje su sinonimni. “Trzanje protiv poretka” ima precizan socijalni smisao. Istu stvar kazuju, ali sa mnogo više gorčine, i sljedeći stihovi:

Trzamo se – jer nas vješat hoće, I taj nam trzaj – i to nam sva je buna!

No, kod Kranjčevića, u trzaju ima i psihološke Sim» bolike, o čemu je detaljno govorio Matoš, nalazeći Kranjčevićevu modemost upravo u njegovim trzajima, grčevima, srhovima, žmarcima,

Scribd: KnjiževnostBiH proglašavajući ga pjesnikom nervoze, i svega onog što “raspinje mu trzav nerv”. Ali je Matoš kanda prenaglasio ovo značenje kranjčevićevskih trzaja. Možda je to čak jedan uzgredan Kranjčević, iako i on postoji među koricama njegovih sabranih djela. Tu je, međutim, i treća razina iskustva na kojoj se “otčitava” smisao kranjčevićevskih trzaja. Radi se o trzanju iz ljudske situacije. U jednoj pjesmi, Kranjčevićevi junaci su “trgli uvis bunom i nemirom” jurišajući na kapiju izgubljenog raja. Iz sapetosti u tjelesni ponor – pjesnik se trza ka predjelima zvjezdane slobode i ka zaumnim ozarenjima duha kad prestaju ropstva nametnuta nam temeljnim kategorijama postojanja. Otimanje iz “guste kaljuže” ka onim visovima odakle sagledani i kničnjak i piramida bivaju isto. Ponajbolja mjesta iz pjesme Gospodarskom Kastom također žive od rječitosti geste:

I kad su ljudske pale sa vašeg slijepog vida, Željeli niste pogledat u zrak; Prvi vam korak bješe da svojoj gospođi bajnoj Laznete skromno gospodsku petu. Zlatna metoda! Cjelovom tijem shvatiste život! Meka vas ruka uze u krilo...

O lizanju “gospodske pete” ovdje se govori kao o “koraku”. Toliko je tim ta ironijski iznijansirana igra pojmovima da je lako možete previdjeti. Riječju “korak” formalizovan je jedan instinktivan gest: svojim službenim, zvaničnim, pa i političkim prizvukom uključuje ga u ljudski svijet: ulizištvo kao društveni nagon. Toliko je puzavačko ponašanje uraslo u jedan društveni pejsaž da je postalo nešto instinktivno, neka vrsta Pavlovljevog refleksa, ali koji donosimo sa sobom na svijet! A u isti mah, ako za trenutak zanemarimo jetku ironiju u iskazu “cjelovom tijem shvatiste život”, ostaje na njegovu dnu jedan važan talog: u Kranjčevića je gesta, nekad, zaista izraz razumijevanja života dublji od sveg ostalog. A ona gospa, svedena na petu, ruku i krilo, razbijena slikom u parčiće, sugeriše pomalo i vertikalni sklop društvenog prizora: kad nam se čini da je ulizica pao najniže, on se zapravo popeo sprat više, na gospino krilo. No ovdje se ne okončava pjesnička uloga gesta:

Kad vas je koji majčin miljenik razmićen nešto Obijesnim prstom ščepao za uho, Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo nježno Pružili drugo, repić podvinuv!

Ovaj neočekivan skok do Biblije, ovo pseće podmetanje i drugog obraza, doraslo je mjeri pjesnikove gorčine i sarkazma. Kranjčević je bio istinski religiozan pjesnik, ali ovdje je provirio svrzimantija! Divota ovih stihova sastoji se u izuzetnoj finoći crteža, valjda je to isto i Krleža podrazumijevao kad je govorio da u toj pjesmi ima “domieovske oštrine”. U svaku od riječi, ovdje, stalo je po maličak lirskoga otrova, doziranog sa finim osjećanjem mjere. Pogledajte samo deminutive u ovoj strofi (ali i u cijeloj pjesmi): to se pjesnik “psiću” obraća glasom njegovih gazda, iz tih deminutiva miriše (malo)građanski sentimentalizam. Na toj činjenici temelji se izvrsnost tona u najboljim odlomcima ove pjesme. “Majčin miljenik” sadrži podmukle seksualne insinuacije, pri čemu ta ista spodoba ne prestaje da bude čankoliz surevnjiv na drugog (psećeg) tavoliza. Taj miljenik je “razmićen nešto”, dakle maličak razmažen (kako u ovom kontekstu pažljivo odabrana riječ “razmićen” učestvuje u gradnji smisla čak i svojom

Scribd: KnjiževnostBiH etimološkom jekom: mititil), dakle, tek toliko razmažen da psića, iz obijesti, uhvati za uho, ali ne čitavom rukom, nego tek jednim prstom, i ovo apotekarsko vaganje jedne geste, kako bi ostavila dojam gospodstvene prezrivosti, umjetnički djeluje osobito efektno nakon što iskrsne energičan glagol “ščepati”, koji nenadno razotkriva agresivnost jednog otmeno doziranog pokreta. Psić je, naravski, na visini zadatka: odmah podmeće “gotovo”, to jest, spremno, ali i “nježno”, i drugo uho, jer – treba ljubiti i svoje neprijatelje, zar ne, kako veli Biblija? Koliko prelaza, preliva, ironijskih sjenčenja u tonu ove strofe zasnovane na dva gesta! Od svih gestova u Kranjčevićevoj poeziji – jamačno je najdirljiviji, najliričniji onaj u pjesmi Moj dom, kad pjesnik pipa je li mu još uvijek domovina tamo gdje je na početku pjesme izjavio da je nosi –“u srcu”! Ovdje se, zapravo, ispituje sadržina jedne metafore iz svakodnevnog govora: “nositi u srcu”, iscrpljuju se njene smisaone mogućnosti, vraća joj se svježina značenja koje se obnavlja iz korijena. Istodobno, cijela struktura pjesme kontrolisana je ovim obrtom iz arsenala skamenjenih metafora, jer se on pet puta u različitim modulacijama ponavlja u pjesmi, tako da ga doživljavamo kao neku vrstu refrena, koji nameće poseban red emociji, tjera je u postupno samoraščlanjivanje, jedna se emocija pjesnički “cijedi” toliko dugo dok ne pristane da ispolji svu zamršenost svojih značenja, tačnije, dok se sva ne pretvori u duhovne odbljeske.

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim, I brdo joj i dol, Gdje raj da ovaj prostrem uzalud svijet prosim, I – gutam svoju bol... ....... Ja domovinu imam, tek u grud sam je skrio, I bježat moram svijet; U vijencu mojih sanja već sve je pogazio, A1 ovaj nije cvijet. On vreba vreba, vreba, ...a ja je grlim mukom Najavi i u snu, I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom: O, je li još tu?!

Obrt “u grud skriti” varijacija je početnoga “nositi u srcu”. Glagol “skriti” tu je postao bukvalna stvarnost, jer domovina se krije ne samo iz straha da ne bude “pogažena” već i – ukradena. Posljednja dva stiha temelje se na gestu djetinje naivnom: pjesnik skače iz sna da provjeri: nisu li mu ukrali domovinu dok je spavao, gotovo onako kao što su zaspali putnici, po vozovima, bunovno se trgnu iz sna da pipnu jesu li im novčanici “jošte tu“. Pjesnik je ovdje, na tren, pristao da bude dijete (koje ne zna za razliku između bukvalnih i prenesenih smislova), a njegova je ljubav predmet koji se može ukrasti, što ima raznovrsne poetske posljedice. Prvo, osjećanje je vidljivo (da ne kažemo i opipljivo) pokazano. Drugo, stvarnost u srcu apsolutna je, nema u nj razlike između doslovne i uslovne zbilje, i ovaj čin apsolutizacije, kao stvar svojstvena dječijoj svijesti, razlog je što je taj gest pipanja dirljiv, ljubak, pomalo smiješan, ali i potresan. A zatim, ljubav prema domovini je nešto nad čime treba bdjeti. Nešto što nam se može ukrasti. Ne nešto prirodno nam dato oduvijek i zauvijek, nego nešto za šta se moraš boriti. Evo i druge strofe iz pjesme U noći mrtvih, možda najnapisanije Kranjčevićeve tvorevine:

Scribd: KnjiževnostBiH

Dok zvona plačiva bruje kroz turobne drvorede, I pjev se dirljivi ori, gordi se mramor blista, I suze se toče vrele, a ruke ih brišu blijede U staru krpu, il komad batista...

Riječ ovdje i slika i pjeva, s jednakom snagom: na jednoj strani, pjanstvo od ponornog zvuka i bruja suglasničkih skupina, pogotovo od onog “ r” ponovljenog 14 puta, a na drugoj strani slike goleme sugestivnosti, čiji niz okončava u gesti veoma reljefnog značenja. Ovakva mjesta iz Kranjčevića su i skroz klasična i posve modema. Klasična je ovdje ravnoteža, ali ne samo muzike i slike, nego i imenica i pridjeva: “zvona” su “plačiva”, “drvoredi” su “turobni”, “”pjev je “dirljiv”, “mramor” je “gord”, “suze” su “vrele”, “krpa” je “stara”. Jedino “batist” nema pridjev nego imenicu – on je, naprosto, “komad”, što sugeriše njegovu trgovačku suštinu. Batist je tu da izazove poremećaj ravnoteže i u stilu, i u atmosferi, i u značenju. Osim toga, u svakom stihu slivaju se po dva utiska. U prvom, slušni i vidni, stopljeni ostvaruju kranjčevićevsku atmosferu bezdanog sumora. U drugom stihu, također, auditivni i vizuelni utisak, ali ne sjedinjeni, nego stavljeni jedan naspram drugog, da se međusobno omjeraju i provociraju: kao da taj “pjev” koji se “ori” biva poziv “mramoru” da jače “zablista”. U trećem polustihu, opet, dva dojma, slivena: suze se vide, ali možemo i njihovu “vrelinu” osjetiti. A onda skupna gesta mnoštva ruku koja iscrtava slojevitost društvenog krajolika: dok su oni, dolje, pod zemljom, izjednačeni, “i car i rob, i um i luda” kako je rečeno prije toga u pjesmi, nad zemljom, te batistene maramice, naspram “starih krpa” stavljene, znače rez koji naglo razdvaja dva svijeta. Zapažamo, ovdje, i vladavinu bezličnosti. Kao da su ljudi viđeni iz “prostora groba”, kako bi rekao Dragojević. Zamjenica “se” jedno je od organizacionih načela ovih stihova, jer se u tome “se” sve stapa, sve izjednačuje. Mors nivelatrix, koja je prodrla i u sintaksu, i u slike gdje nema ljudi, već njihovih odlomaka. Čak ne znamo ni gdje smo: unutra ili van? “Gordi mramor” – česta je Kranjčevićeva metafora za crkvu, što bi podupro i onaj bruj zvona. Ali “gordi mramor” može biti i grobna ploča, jer se radi o zadušnicama, na groblju, no ni u to nismo posve sigurni. Nema ništa ovdje cijelo. Ima pjevanja, a ne onih koji pjevaju, ne vidimo ih. Ima suza, ali ne očiju koje ih liju: “suze se toče” i bezličan oblik sugeriše njihov odjelit život, poput one, već pomenute, suze koja je “svijesna” istorije. To”se”, svojim ponavljanjem, stavlja u istu ravan dvije tople, žive ljudske manifestacije, i blistanje mramora. Ovdje pjesnikovo oko gleda analitički: stvarnost je razbijena u detalje koji se nižu prostim nabrajanjem, odlomci ljudskog i vanljudskog, živog i neživog, ređaju se s vanrednom lakoćom, ali strofa je silno cjelovita, jer se ti fragmenti slivaju posredstvom moćnog muzičkog vala. Dok naglo fokusirane ruke, čije je i bljedilo registrovano, zajedničkom gestom otkrivaju spratove društvenog svijeta, djelujući kao neočekivano ironijsko rashlađenje, jer ti su ljudi maločas bili jedno, u pjevu i u plaču, a sad ih jedan skupni gest razjedinjuje na dvije skupine među kojima je ponor. Pred nama je, zapravo, savršen obrazac Kranjčevićeva pjesničkoga majstorstva, u kojem religiozno i metafizičko, odjednom, ironijski iscuri u socijalno. O ovom studiranju ljudske ruke i mogućnosti smisla koje pružaju njene slikovne projekcije, neka kaže nešto i ova strofa iz pjesme Anđeo bola:

Noćna zlokobna ptica vidje sa nazvala stara, Kako se uzmuti voda, kako se pomoli ruka, I opet umorna noć, i dosadna bezglasna tama Šuti vrh groba ljudskijeh muka...

Scribd: KnjiževnostBiH Zlokobna ptica, stara razvalina i noćni trenutak, romantičarski su rekviziti koji su, međutim, ovdje umjetnički sjajno proradili. Otkidanje od romantizma vrlo je energično: dat je stvaran događaj (utapanje) razbijen u dva fragmenta, stavljena naporedo, tehnika u kojoj ima nešto od one sažetosti sa kojom filmska kamera zahvata u stvarnost: hvataju se tek suštinska dva odlomka zbivanja, čime se ostvaruje elipsa ali i dojam da se stvar zbila munjevito. A zatim sve se utapa u “umornu noć” i “dosadnu bezglasnu tamu”. Pridjev “dosadan”osobito je jak: nagovještava da se nije desilo ništa naročito! Iako se čovjek utopio, to nije narušilo ni prekinulo “dosadu” noći koja nastavlja da “čuti” o ljudskim “mukama”. Zbilja rijedak trenutak. Jer Kranjčević je pjesnik svesaosjećanja koji smatra suzu “svetom” ponajprije zato što ona znači vidljivo pokazanu samilost. I čini se da njegove socijalne pjesme nije ni potrebno “marksistički” tumačiti, jer one žive ponajviše i ponajčešće od katoličke sućuti. Takav pjesnik, neočekivano, jedan ljudski potresan događaj gleda analitičkim “okom kamere” ili tačnije okom sove. Ta kliše-ptica umjetnički moćno je proradila u sprezi sa slikom iz gole zbilje. U pravu je pjesnik kad sovi prepušta da snimi tu munjevito odigranu ljudsku dramu: prvo, noćna ptica zaista bolje vidi u mraku nego čovjek, a zatim njene oči lišavaju ovo zbitije ljudske potresnosti, pa je bol, o kojoj se u ovoj pjesmi pjeva, umjetnički “zauzdana”, pretvorena u “gradivo” na kojem se iskušava jedan osobit način gledanja. U ovakvim trenucima Kranjčević se iskazuje kao vijesnik moderne poezije koji istražuje nove mogućnosti viđenja, nalazi nove uglove za snimanje kako emocija tako i stvarnosti. A cio prizor je umjetnički snažno usredsreden oko jednog gesta davljeničke ruke čiji smisao će nam biti pojmljiviji ako se sjetimo stihova iz Kranjčevićeve filozofske pjesme Smrti: “Smrt i život jesu ljudski zvuci / Bez značenja prirodi u uhu.” Upravo tako! Utapanje čovjeka je sagledano iz ugla prirode! Tako da i ona razvalina, kao umrla ljudska tvorevina, doprinosi toj klimi svjetske ravnodušnosti spram “ljudskoga zvuka” koja bije iz ovih stihova. I na kraju razmotlimo duži odlomak iz pjesme Zadnji Adam:

I zadnjim kretom ruke On grabi last, a1 žile mu se mrznu, Uz zadnji jecaj samrtničke muke Tek nemoćno se trznu, A usna mu samo ukoči se nijema U gorki smiješak beznada i jada; Na tvrdi led mu mrtva glava pada Kô pitanje što odgovora nema. Tek gorki grč – ko ocjena božanstva, Na zadnjoj mrzne usni čovječanstva. I prostro se je izdahnuši tako Cijelog ljudstva oboreni lik, Blijedim noktom, zadnje što je mako: Napisao je u led – upitnik!

Scribd: KnjiževnostBiH Ovaj odlomak, bezuslovno, spada u najbolje što je Kranjčević napisao, a saopšten je iz same jezgre njegovog pjesničkog svijeta. Sve je tu na okupu: kretnje ruku, jecaji, trzaji, kočenja, smiješci, obaranje glave, grčevi, padanje nice. I na kraju neponovljivi upitnik, ispisan posljednjim micajem nokta. Prizor je uokviren sa dva gesta: grabljenje krsta na početku, i ispisivanje upitnika na kraju, koji su međusobno oprečni. Između gesta vjere i gesta sumnje razapeta je čitava ova scena, ostajući da lebdi u metafizičkom prostoru i da treperi cijelom skalom kranjčevićevskih kinetičkih slika pozajmljenih od ljudskog tijela. U isti mah, svaka od slika ima i bogatu nagovještajnu aureolu, puni nas apokaliptičkim sanjarijama, jer cijela ova pjesma barem dvjema svojim osobinama podsjeća nas na Otkrivenje Jovanovo. Prva je ono spiralno kruženje oko teme, ono refrensko vraćanje jednom istom motivu kako bi ga se dalje razvilo i osjećajno produbilo, što ima, bez sumnje, porijeklo u književnom postupku kakav zatičemo kod Jovana. Sa druge strane, i u stihovima koje smo naveli, opažamo da sliku ustopice prati njen komentar, da je pjesnik raspoložen za tumačenje svojih metafora i poređenja, što je također svojstvo Jovanove Apokalipse. Naravno, okvir sačinjen od dva velika gesta metafizičkog smisla, ispunjen je prizorom koji predstavlja, naprosto, čitavu pantomimu za kojom pjesnik prirodno poseže kad se obračunava sa posljednjim pitanjima svjetskog i ljudskog postojanja, jer gola riječ ne bi bila kadra da izađe na kraj s njima. Ovdje je, dakle, svaka fizička manifestacija skroz natopljena metafizičkim značenjem, ovdje se ljudska gesta temeljito rasfilozofirala. Uzimajući na sebe da protumači neke od tih slika čija je supstanca fizičko zbivanja, pjesnik podvlači da njihov smisao dobacuje s onu stranu. Glava pada “ko pitanje što odgovora nema“, a “gorki grč” na usni Adamovoj ima smisao “ocjene božanstva“, Sve su to na jovanovski način rastumačena fizička zbitija kao religiozne alegorije i filozofske parabole, sve su o otvori u onostranu zbilju, ali, u isti mah, u tim stihovima, repoznajemo i posve moderan pjesnički postupak: radi se „o spoju apstrakcije i senzacije, i to spoju koji djeluje kao udar, jer je nasilan. Glava koja se preobratila u pitanje bez odgovora, i grč na usni koji je postao kritika božjega gazdovanja u svemiru, plod su književne tehnike koja je svoju višestruku plodnost potvrdila u poeziji 20-og vijeka. Tehnike zasnovane na skoku u dalj, to jest, na iznenadnom sprezanju razdalekih svjetova koje u našem “običnom” osjećanju stvari dijeli bezdan, tako da se ostvaruje disonantna napetost u slici i nelagoda u duhu čitaočevu jer, po Fridrihu, takve slike čitalac ne može do kraja asimilirati, ne može se naviknuti na njih, uvijek ostaje u njima okus imaginativnog nasilja. Naravno, konačan smisao ovoga prizora ostaje neuhvatljiv do kraja, jer šta, na primjer, znači onaj upitnik upisan u led? Jamačno, to je i upitnik upućen besmislu nestanka vasione, ali i upitnik kao najdublji izraz čovjekove suštine, čije je pozvanje na svijetu u tome da se pita, tako da je i posljednji pokret Adamov posvećen toj zadaći: sve što čovjek može da suprotstavi besmislu svjetskog smaka jeste upitnik nacrtan u ledu. Najzad, taj upitnik je upućen i Bogu: “za čega ta nirvana”, kako je rečeno u stihovima koji prethode velikoj sceni umiranja čovjekovog. Ali istinsku dubinu te slike sa upitnikom, i silinu imaginativnog procesa koji ju je izbacio, možemo osjetiti tek kad naslutirno da je ona zapravo isplivala iz dubina našeg jezika, koliko i iz dubina pjesnikovog nesvjesnog. U Crnoj Gori, ali ne samo u njoj, kažu: “Zapiši na led, pa prinesi vatri”. I u drugim našim narodnim govorima možemo susresti obrte “upisati kukom u led”, “pisati po ledu” i slično. Tek na pozadini takvih, idiomatskih slika, kranjčevićevski gest koji je ispisao upitnik na santi leda zadobija punu svoju snagu. Jer i tu se još jedared pokazuje da su najoriginalnije pjesničke vizije zapravo osvježene drevne, mitske maštarije. I kad pravi jednu od svojih najnezaboravnijih i najprepoznatljivijih slika, koje dobacuju najdalje u prostore

Scribd: KnjiževnostBiH transcendencije, pjesnik se oslanja na kolektivno iskustvo zapisano ne u ledu nego u narodnom jeziku, čije je pamćenje beskrajno.

1990