Božidar Smiljanić

Roman

1. dio

VELIKA VOJNA

2013.

Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa nova pod suncem.

(Prop. 1, 9)

5

Požun, 21. prosinca 1536.

odine Gospodnje 1536., dvadeset i prvoga dana mjeseca prosinca, sat prije svitanja,

velemožnoga gospodina pravoga dvorskoga savjetnika Ivana Kaštelanovića1 pozvaše da smjesta

dođe u dvorac, jer Kralj želi s njim razmotriti nešto osobito važno.

Pokriven podebelim plaštem snijega, sav je Požun2 još spokojno spavao prikupljajući snage za

nastupajuće božićne blagdane, pa se Kaštelanović, trljajući krmeljive oči, zabrinuto pitao što li je to toliko

važno moglo iskrsnuti, da ga Kralj usred noći zove na konzultaciju. Znao je, doduše, za Ferdinandov

nastrani običaj da i ljeti i zimi ustaje u pet sati, ali je uvažena okrunjena glava ipak imala ponešto

razumijevanja za normalan svijet, koji je običavao prolumpanu noć nadoknaditi jutarnjim snom sve do

podneva, pa uglavnom od svojih savjetnika nije zahtijevao da mu se javljaju prije kasnoga doručka,

znajući da im ionako prije podneva glave nisu pretjerano bistre.

Kaštelanovića je iz postelje bukvalno izvukao mladi Husak, poručnik Kraljeve garde, koji se nije

nimalo libio pred Kraljevim savjetnicima pokazati kako uživa osobitu Kraljevu naklonost. Kako za

samoga Ferdinanda, tako i za svu dvorsku čeljad, Husak je predstavljao ono što bi se moglo mirne duše

nazvati „momkom za svakoga“. Služio je svakomu i nikomu. Činio je svima svaku uslugu, ali je svoje

usluge znao i naplatiti. Na ovaj ili onaj način. Na kraju bi se moglo zaključiti da su zapravo svi služili

njemu. Ukratko, Husak je znao svačije tajne, a s takvim je čovjekom najpametnije uspostaviti prijateljski

odnos. Zato mu ni Kaštelanović nije prigovarao dok ga je Husak na brzinu oblačio kao malo dijete. Po

razbacanoj odjeći, Husak je zaključio da je Kaštelanović do kreveta stigao u polusvijesti, dobrano

natopljen rajnskim rizlingom.

- Za ime božje – zavapi Kaštelanović, dok se Husak bezupješno pokušavao obraniti od alkoholnih

isparavanja koja su kuljala iz uzoritoga pospanca – još nije ni svanulo!

Pravi je dvorski savjetnik, naime, imao vrlo napornu noć za kartaškim stolom u „Sivom sokolu“,

obližnjemu svratištu, gdje su gospoda mogla do mile volje uživati u prvorazrednom jelu i piću, kocki,

kartama, a napose u štipkanju poslužiteljica za stražnjicu i inim radostima koje su im poslužiteljice bile

voljne pružiti za odgovarajuću novčanu naknadu. Tamo je do dva sata iza ponoći bezuspješno pokušavao

na kartama vratiti nekidan prokockanih sedam forinti. Budući da se partija igrala po groš i litru, posljedice

se nisu osjećale samo u savjetnikovoj torbici, nego i u miomirisu njegova daha.

Tek u udobnoj, zatvorenoj dvorskoj kočiji, za snježne dane postavljenoj na saonice, sjetio se

Kaštelanović da zacijelo bazdi po alkoholu pa segne u torbicu po svoju mirisnu vodicu, onu istu koju mu

je prije kratka vremena nabavio upravo Husak izravno iz Kölna. Natopi vodicom svoj svileni rupčić,

izgužva ga u lopticu, turi u usta i stane ga žvakati ne bi li time pripitomio kužne pare koje su oko njega

širile izdajnički miris.

Neko su se vrijeme droncali požunskim uličicama, dok ih je obojicu tiho ritmičko ljuljanje kočije i

cilik praporaca, kojima su konji bili okićeni za zimske uvjete, uljuljkivalo u san. Husak je besciljno blejao

kroz prozor u mrklu noć, vjerujući da je pravi dvorski savjetnik ponovno zadrijemao, jer se sklopljenih

očiju zavalio u kut tako da mu se perika kojom je skrivao svoju ćelu nakrivila, kadli Kaštelanović

iznenada izbulji oči i dahne u njega smradnu mješavinu alkoholne kiseline i mirisne vodice.

- Zaboga, nije valjda preminula Kraljica Majka?3

- Koliko je meni poznato, velemožni gospodine dvorski savjetniče, nije – ljubazno, ali krajnje

suzdržano odvrati Husak, ustravljen pred mogućim novim zapusima smrada koji je bazdio iz suprotne

strane kabine.

G

6

Kaštelanović se, međutim, nije ni najmanje ustručavao dijeliti svoj smrad s nesretnikom u suprotnom

kutu.

- Jadnica, za nju bi bila najveća milost kad bi je dobri Bog uzeo k sebi – sućutno je roktao velemožni

vinopija.

Štakori Tordesillasa4 neko su vrijeme nakon nenadane smrti netom okrunjenoga kralja Filipa

Lijepog, koji je jedva tri mjeseca sjedio na španjolskomu tronu, šuškali po tamnim zakucima da je

temperamentna Španjolka osobno otrovala svoga ljepotana, jer je ovaj, navodno, bio potpuno impotentan,

što se, i opet navodno, zasigurno nije uklapalo u Ivanine predodžbe o bračnomu životu. Tada je, još

jednom navodno, poludjela, razdirana grižnjom savjesti

kad je shvatila što je učinila .

Naravno, ta naklapanja dvorskih štakora nisu mogla imati nikakva smisla, jer je kraljica s mužem

dvaput zanijela i rodila dva sina, što nikako ne može svjedočiti o Filipovoj impotenciji. Babljim bi

tračevima, dakle, bolje pristajala priča kako joj je djecu napravio neki dvorjanin s kojim se spetljala jer je

muž nije ni taknuo, pa bi po njemu mogla i umrijeti kao djevica. Dječaci su, naime, bili toliko ružni, da je

uistinu valjalo biti poprilično dobronamjeran i povjerovati da im je otac netko s pridjevkom Lijepi.

Uklopila bi se tu još i priča o patološkoj ljubomori, jer Filip nije bio osobito voljan svoju muškost i

ljepotu držati na uzdi. Oženivši se za španjolsku krunu, Filip je svoj stav spram toga braka običavao

objašnjavati riječima: „Bračni savez – da, bračni kavez – ne!“

Međutim, istina je, kao i uvijek, bila sasvim prozaična. Filip Lijepi se pobojao da će mu bezbroj puta

prevarena žena oduzeti kraljevsku krunu pa ju je, koristeći se uobičajenim smicalicama, dao proglasiti

ludom, i pravu i zdravu zatočiti je u Tordesillas, odakle više nije izašla sve do svoje smrti. No, Bog ga je

pozvao na polaganje računa o tom grijehu netom ga je satirski ljepotan počinio.

Kaštelanoviću, koji se ponekad nije mogao oteti svjetonazoru piljarice, u trenu su glavom proletjele

sve moguće bablje brbljarije o nesretnoj ženi, pa nesebično još jednom ispuni kabinu kočije oblakom

smrdljivih isparavanja, zamišljeno tresući glavom.

- Jadnica – zagrglja.

- Molim? – gušio se Husak u suprotnom kutu.

- Nije, dakle, Kraljica Majka. Ali, što bi moglo biti? Turci? Protestanti? Diže li se banderijalna

vojska?5 – brundao je pravi dvorski savjetnik sebi u bradu, znajući unaprijed da od Husaka ne može

očekivati zadovoljavajući odgovor.

- Zaista ne znam, velemožni gospodine dvorski savjetniče – ispričavao se Husak, vjerujući da

Kaštelanović pretpostavlja kako mu on ne želi reći ono što bi zacijelo mogao znati.

Svako je daljnje pitanje uistinu bilo besmisleno, pa se Kaštelanović, izdahnuvši još jedan ubitačan

smradni oblak, zavali dublje u kut. Jednolično, ritmičko cilikanje praporaca ovaj put ga doista uspava. Oči

mu se sklopile, usta opustila, pa stade junački hrkati. Husak je mogao s gađenjem uočiti kako se

Kaštelanoviću s kraja poluotvorene usne cijedi slina.

Kaštelanović je volio jelo, ali nadasve dobru kapljicu, ne smatrajući tu svoju neumjerenost tolikom da

bi se mogla svrstati među smrtne grijehe. Ipak, u tom je uživanju bio toliko neumjeren, da mu je taj jedan

smrtni grijeh bio dostatan za svih preostalih šest kojih se klonio kao vrag tamjana. Žene nije mario, što

uostalom ne bi bilo primjereno ni njegovoj životnoj dobi niti fizičkoj kondiciji, ali je zato bio strastven,

premda beznadežan, kockar. Za boravka u Požunu, njegov bi savjetnički radni dan, skoro po pravilu,

završavao kartanjem u „Sivom sokolu“ sve do ranih jutarnjih sati.

Zrin, 21. prosinca 1536.

vrha kule, kamo je god mogao okom segnuti, nije vidio nikoga živog.

Turčin koji je danima opsjedao kulu, netragom je nestao. Možda je uspio ući? Možda se već

uspinje stubama?

Nikolu je nešto neodoljivo vuklo da se spusti s vrha kule u dno. Kako je ušao, ledeni vjetar zalupi za

njim vrata, i on se nađe na vrhu zavojitih kamenitih stuba u potpunomu mraku.

Podiđe ga jeza, i strah mu se stade uspinjati duž hrptenjače prema potiljku. Činilo mu se kao da ga s

leđa Turčin dodiruje hladnom, mrtvačkom rukom, i ta mu ruka klizi po leđima da dohvati njegovu šiju i

zdrobi je.

Naglo se osvrne pružajući ruke u obranu, no za leđima mu ne bijaše nikoga.

„Gdje mi je sablja?“ – prostruji mu glavom – „Zašto li sam goloruk? Da mi je Turčin doista bio za

leđima, što bih?“

S

7

Ono Nešto mu govoraše da je oružje ostavio podno stuba kad se uspinjao na vrh kule, pa to zacijelo

bijaše razlogom što je sada pošao dolje. Svakako mora sići, ali osjeća da ga na dnu očekuje nešto

neizrecivo strašno.

Osjeti se bespomoćnim, uplašenim djetetom, koje je strogi otac za kaznu zatvarao u mračnu izbu,

gdje bi dječak stisnutih zuba jedva čujno cvilio od užasa, ali nije htio oca moliti za milost.

I sad ga je obuzeo takav strah da bi mogao cviljeti.

„Moram sići niza stube, pa makar na dnu kule čučali svi vrazi pakleni, a ne samo onaj nevidljivi

Turčin. No zaista, kamo li se djeo? Kako je odjednom postao nevidljiv? Kamo je nestao? Zacijelo čuči

dolje u mraku i čeka da siđem pa da me ovako goloruka zaskoči.“

Ne znajući ni sam kako je krenuo, odjednom shvati da silazi stubama u crnu dubinu, kao spram

neminovnog usuda, upravljen spram zle kobi svoje, kojoj nikako ne može izbjeći. Osjeti silnu hladnoću i

jezu, kao da ga je sama smrt obgrlila.

„Srećom, imam zublju“ – pomisli i bude mu lakše pri duši.

Kako i odakle mu se zublja stvorila u ruci, ne bi znao kazati, ali odjednom je bila tu, spasiteljica.

Zublja je sama od sebe planula titravim zelenim plamenom.

„Zeleni oganj! Vatra pakla.“ – prostruji mu glavom.

Zurio je bespomoćno u zeleni plamićak prošaran zlatastim iskrama, nesposoban bilo što učiniti, dok

ga je oblijevao ledeni znoj. Postade mu jasno da ove stube ne vode nikakvu dnu kule, nego ravno u pakao,

a dolje ga ne čeka nikakav Turčin, nego sam Belzebub glavom.

Nato osjeti kako ga nešto nezadrživo vuče u dubinu, i kako se tomu nemoguće oduprijeti, pa on juri i

leti niza stube sve brže i brže, sve dublje i dublje...

A onda se naglo trže iza sna.

Nikoli se činilo kao da je kriknuo u snu, ali nije u to bio siguran. Tek je noćna tišina bila tolika, da mu

se učinilo kako uzduh u ložnici još treperi od njegova krika.

U prvi se mah nije usudio ni pomaknuti. Nikakva zvuka, niodakle ni tračka života. Grobna je tišina

tako zgusnula tamu, da se Nikola osjećao kao da je doista u grobu.

„Jesam li ja to umro? – bilo je jedino pitanje koje mu je tuklo u glavi – Dobri Bože, daj da se oglasi

bilo kakvo živo biće, tek da znam da nisam mrtav!“

Ni psećeg laveža, ni hrzaja konja, pa ni miš ne gricka nigdje u stropnim tramovima. Mrtva tišina.

Tišina od koje se ledi krv u žilama. Tišina gromkija od najstrašnijega urlika bijesnih turskih akindžija.

Tišina, koja se svim tijelom čuje.

A onda se, nakon nekoliko trenutaka koji su se Nikoli činili dužim od eona, pod samim prozorom

ložnice oglasi ćuk. Njegov otegnuti „ćuuu“ propara plašt tišine, koja se skupa sa strahom istopi poput

snijega na proljetnom suncu. Nikola svejedno osjeti kako mu se od toga sablasnoga glasanja još jednom

žmarci razmiliše po kičmi do na vrh tjemena.

„Ćuk na krovu glasnik je smrti u kući“ – prisjeti se bablje priče koju je čuo od svoje davno pokojne

dadilje.

U svojoj dvadesetosmoj godini, Nikola je bio zreo muž, odgovoran vlasnik rudnika srebra, prekaljen

ratnik i junačan vojskovođa svoje lake konjice, ali se duboko u njegovu srcu još uvijek znao javiti onaj

naivan i nevin dječarac kakav je negda bio.

Sjede na krevetu drhtureći. Drhti li od hladnoće ili jeze, nije mogao razlučiti. Srce mu je mahnito

tuklo u grlu, desna mu je ruka utrnula, jer je očito nezgodno ležao na njoj. Privuče koljena pod bradu kao

što je činio dok je još bio dijete, pa lijevom rukom podigne desnu, položi je na koljena i stane je trljati.

Pošto mu ruka živnu, Nikola stisne pesti, stavi ih na koljena pa se na njih nabradi. Trljao je bradom o

pesnice svom žestinom, nastojeći se pribrati i odagnati misli na zastrašujući san. Srdio se na samoga sebe

što ga je san nagnao u strah, ali u snovima nismo gospodari svoje volje i ne možemo racionalno

razmišljati kao na javi.

Prekriži se i izmoli Očenaš, ne bi li se dostojno pripravio za dan koji je pred njim. Bi mu lakše nakon

molitve, ali zbog uznemirujućega sna osjeti potrebu da, poput djeteta, Očenašu doda još i onu dječju

molitvicu Anđelu Čuvaru, pa stade šaptati:

„Anđele čuvaru mili,

Svojom snagom me zakrili;

Prema Božjem obećanju,

Čuvaj mene noću, danju...“

I onda shvati da je zaboravio kako molitvica ide dalje. Davno je to bilo kad joj ga je majka učila.

Zagleda se u prozor, kao da se nada da će mu odande netko šapnuti nastavak molitvice. Umjesto toga,

8

postade mu jasno odakle dolazi ona hladnoća. Povjetarac je otklopio prozorsko krilo, pa hladna zimska

noć prodire kroz poluotvoreni prozor. Hladnoća ga je, dakle, u snu morila i natjerala da drhti, a ne strah.

Lakne mu, čim je spoznao zbilju. U stvarnomu se svijetu mnogo bolje snalazio nego u snima.

Nikola IV. Zrinski zaista nije bio kukavica. Štoviše, na glasu je bio kao junak. Još kao

dvadesetdvogodišnji mladić dokazao je svoju ratničku zrelost i pred samim se kraljem istaknuo sa svojom

konjičkom postrojbom u boju s Turcima pod Bečom. Već tada su ga svi proglasili neustrašivim ratnikom,

pa ga se štoviše i pribojavaju. Vješt jahač, sjajan mačevalac, poprilično otresite prirode koja je samo

krinka za njegovu pretjerano osjetljivu i ranjivu dušu, skroman jer nije svjestan vlastite vrijednosti, šutljiv

poradi nesigurnosti u vlastitu pamet, Nikola je svojim suborcima i prijateljima redovito ostajao zagonetan.

Njegovu su povučenost i namrgođenost tumačili kao nadmenost, iako je Nikola u duši bio vrlo otvorena

priroda i veseljak. Držahu ga povučenim, jer nikako nije prihvaćao nepristojnu nametljivost. Sam je sebe

smatrao nezanimljivom osobom i nije se volio nametati drugima pa, u pravilu, nije prilazio društvu koje

ga nije pozivalo. S druge strane, u društvima se obično blebetalo o ispraznim besmislicama, a Nikolu su

morile brige kako održati očevinu pa bi često u društvu odlutao mislima na drugu stranu i tako ispadao

nepristojan, jer nije pratio predmet razgovora te bi na kakav upit odgovarao površno i odsutno, što se i

opet krivo tumačilo kao preziranje društva.

Stariji mu je brat Ivan poslije očeve smrti bio jedini drug, a i u djetinjstvu se uza nj ponajviše vezao,

jer u oca ne bijaše na pretek vremena da se bavi djecom. Ivan ga je naučio mnogim vještinama, prvi mu

dao poduku u jahanju, učio ga rukovanju mačem i sabljom, poučavao ga u lijepu ponašanju, trudio se oko

Nikole tešući s njim i latinski i njemački i mađarski i talijanski, ali ponajviše hrvatski, jer je Nikola od

oca najprije naučio mađarski, pa je u ranoj mladosti vrlo loše govorio materinji jezik. Otac se bio češće

služio mađarskim, ali je zato majka njegovala lijepi, čisti hrvatski jezik. Ivanu, koji je majku obožavao,

smetalo je što Nikola slabije govori hrvatski pa se dao na poučavanje mlađega brata ljepotama

materinjega jezika. Nikola je u tome, ubrzo se pokazalo, bio vrlo nadaren đak, jer je posjedovao sjajan dar

za jezike. Bilo kako bilo, činilo se da je Ivan sav svoj život posvetio Nikoli, kao da mu je ovaj sin, a ne

mlađi brat, osobito po očevoj smrti i majčinu odlasku u samostan.

Ivan se nije ženio. Kad ga je jednom zgodom Nikola upitao misli li se konačno oženiti, Ivan ga je

pogledao tako zaprepašteno, kao da je ovaj sišao s uma. Ivan se oženio za svoju očevinu, koju je s mukom

održavao i branio od Turaka. Netom im je otac napustio ovaj svijet, braća dogovorno odlučiše da prestanu

Turcima plaćati danak koji je njihov pokojni otac plaćao. Zauzvrat, Turci počeše nemilice harati oko

Gvozdanskoga i Zrina.

Turcima je osobito za oko zapela Kostajnica, koja je predstavljala ključ za dveri zapadne Evrope.

Preko Kostajnice moglo se vrlo lako prodrijeti u Dolenjsku, pa otud u Štajersku i dalje prema Beču,

kojemu je Sulejman6

neprestano težio. Padne li Kostajnica u turske ruke, ni Beč više ne bi mogao biti

siguran. Zato se Ivan nikada neće ženiti. Svu svoju snagu, sav svoj život posvetio je svojoj i Nikolinoj

očevini te borbi protiv Turaka. I kakvo je to onda pitanje? Ne! Ne pada mu ni na kraj pameti nikakva

ženidba.

Sjetivši se Ivanova odgovora na svoje neumjesno pitanje, Nikola se osmjehnu i jače se umota u

perinu.

Nije Ivan bio ženomrzac. Daleko od toga! Jednostavno nije mogao podnijeti pomisao na to da bi mu

se u odlučnomu trenutku u boju mogle misli, umjesto na boj, upraviti na voljenu ženu ili djecu. Pravi

ratnik, a Ivan to uistinu jest, ljubi u prolazu, između dva boja. Njegova je jedina prava ljubav i dragana,

njegova sablja.

Premda je spram Nikole iskazivao upravo majčinsku nježnost, Ivan je bio napržica i, moglo se reći,

profesionalni izazivač svađa koje su, kao po pravilu, svršavale dvobojem ili dugotrajnim neprijateljstvom.

Jedino je Nikoli dopuštao da mu „jaši na glavi“, kako bi mu znao kazati kad bi Nikola u čemu pretjerao.

Dakako, Nikola to nije zlorabio, ali je dobro znao da samo on može Ivanu sve reći, a da Ivan odmah ne

povuče sablju. Koliko je taj namrgođeni čudak svojim odnosom spram Nikole nastojao nadoknaditi svoje

neizživljeno očinstvo, teško bi se moglo prosuditi.

Nikola konačno odluči napustiti toplinu svoje postelje. Iskoči iz kreveta i, onako bosonog, u spavaćoj

košulji vlažnoj od znoja, pođe zatvoriti prozor. Sveudilj u mraku, koji se tek počeo rastakati pod prvim

znacima plave zimske zore, napipa papuče i lojanicu te se uputi na hodnik da tamo pripali svijeću na

uljanici koja je škrto gorjela cijelu noć.

Vrativši se, unese lojanicom malo svjetla u svoju ložnicu. Odloži svijeću ponad kamina i ogrne se

haljetkom, jer je opet počeo drhturiti od hladnoće. Ustanovi da se voda u krčagu na stolu počela smrzavati

pa zaključi kako bi valjalo raspaliti kamin.

Volio je to sam raditi. Pod pepelom je još bilo žerave, te on, razgrnuvši pepeo, nabaci na žeravicu

nekoliko suharaka i dvije klade. Stade puhati u žeravu da se razgori, i učas zaplamti vesela vatrica, koja

9

umirujući pucketanjem odagna svu noćnu stravu, rasprostirući odajom spokoj i radost domaćega ognjišta.

Dok je još bio dijete, Nikola je rado raspirivao oganj u kaminu pa potom dugo sjedio pred njim i

promatrao onaj čudni ples koji su izvodili plameni jezičci. Ta mu je navada ostala za sav život. Činilo mu

se, da nema ničega ljepšega ni svečanijega od večeri na Sveta Tri Kralja, kad bi se bor palio u kaminu, a

sva prostorija mirisala onim divnim mirisom spaljene borovine. Dok bi izgarala, borovina bi ispuštala

smolu koja je goreći pucketala, a dadilja bi na to kazala da to „domaći među sobom razgovaraju“. U

djetinjstvu joj je sve bez ostatka vjerovao i upijao njene priče kao spužva vodu.

Dobro umotan, sjedio je na medvjeđem krznu ispred kamina,

zagledan u plamićke koji su se poigravali poput nestašne, razigrane djece.

Stane mozgati. Što li ga je to u snu tako silno prestravilo?

Nije se uplašio ni Turčina, ni tmine, ni stubišta, nego... Da! Upravo onoga tinjajućega zelenoga

plamićka zublje prošaranoga zlatastim iskricama. Taj je plamen bio posve neprirodan, nije osvjetljavao

ništa do li samoga sebe. Zastrašujuće!

Klis, 21. prosinca 1536.

ȍra sasvim druge vrste morila je te iste noć kliškog zapovjednika, kneza Petra Kružića7. No,

njegova je mȍra imala i sasvim određeno ime – Murat. Podignuvši na zapovijed Husrev-bega8

nedaleko Sinja dvije utvrde, jednu u Ozrini a drugu u Kučini, pomoću kojih je posvema nadzirao put

prema unutrašnjosti, Murat Tardić,9 vojskovođa vrhbosanski,

10 sasvim je presjekao svaku Kružićevu vezu

s kopnenim zaleđem. Jedina preostala veza Klisa s ostatkom svijeta bila je ona preko solinske luke, dok

tamo nisu Turci obnovili staru tvrđavicu koju je Husrev-beg podigao još prije pet godina namislivši iz nje

udarati na Klis, ali ju je Kružić bio u rujnu sljedeće godine osvojio i dao razoriti. Otkako je ta tvrđavica

obnovljena, podizanjem utvrda u Kučini i Ozrini Murat je uspio Klis odsjeći od ostaloga kršćanskoga

svijeta, vjerujući da će time Kružića primorati na predaju bez otpora.

Bio je to strateški dobro smišljen plan, i Kružić je znao da mu nema spasa ako uskoro ne stignu

obećane postrojbe koje je očajnički zahtijevao od Kralja. Iako je dobro snabdjeven za dugotrajnu opsadu,

ni Klis ne može vječno odolijevati Turcima bez pomoći izvana. Obećana pomoć nije bila izdašna, ali nije

bila ni zanemariva. Papa Pavao III.11

obećao je poslati 700 konjanika, i za njih je Kružić znao da su već

na putu, ali o Kraljevih obećanih 3.000 pješaka koji su se imali u Senju ukrcati na brodovlje i pomorskim

putem stići do Solina, ne bijaše nikakvih vijesti. Zato je Petar, gonjen podozrivošću spram Kraljevih

pustih obećanja, kriomice pohitao sve do Senja ne bi li se osobno osvjedočio kako obećanim pješacima u

Senju nema ni traga ni glasa. Ne preostade mu ino do li da se vrati u Klis, svejednako se usrdno moleći

Bogu da barem papini konjanici stignu što prije.

Mora koja ga je te noći mučila nije, doduše, bila ni u kakvoj izravnoj vezi s iščekivanim pojačanjem

niti s Muratovim utvrdama, premda se posredno odnosila na opće kliško opsadno stanje.

U snu mu se javio onaj lažni redovnik kojega su njegovi razjareni vojnici sasjekli, jer je nagovorio

pučane da predaju klišku varoš Mlečaninu Nikoli Queriniju, pa je tako kliška varoš prije pet godina neko

vrijeme bila u turskim rukama.

Redovnik je, naime, bio preobučeni turski uhoda, izdajica koji je počeo nagovarati varošane da se

predaju Mlečanima jer ih, tobože, samo oni mogu obraniti od Turaka. Potaknuti redovnikovim

nagovaranjem, varošani iskoristiše priliku dok je Kružić izbivao iz Klisa te pustiše u grad Mlečanina

Nikolu Querinija, koji tamo dovede tursku, a ne mletačku vojsku. Malo nakon toga Kružiću pođe za

rukom u Anconi skupiti 2.000 momaka, ponajviše zahvaljujući nesebičnoj pomoći Luke Jakinjanina,12

te

je, doplovivši s njima do Solina, silnom snagom bio udario na varoš i vratio Klis iz turskih ruku. Izdajicu

Querinija nije tada stigla zaslužena kazna, jer je pukim slučajem toga dana bio na sajmu u Poljicama, no

lažnoga redovnika koji je nagovorio pučane da predaju varoš Queriniju uhvatiše Kružićevi vojnici u

tvrđavi i sasjekoše ga bez okolišanja.

Te se noći sasječeni nesretnik javio Petru u snu.

Redovnik je držao u rukama Petrovu glavu koja se s mukom trudila nešto izgovoriti, ali iz ustiju nije

izlazio nikakav glas. Knez se u snu paklenski mučio da vlastitoj glavi pomogne izgovoriti ono što ima

kazati, ali nikako nije uspijevao dokučiti što bi njegova glava zapravo trebala reći. Kinjio se sve dok

redovnik nije Petrovu glavu bacio pod noge Muratu, koji se grohotom smijao nabadajući glavu na koplje

i nutkajući je knezu koji se prevrtao na postelji mučno stenjući od bolova koji su mu razdirali utrobu.

Petar se svom snagom upinjao da dohvati vlastitu glavu i vrati je tamo gdje joj je mjesto, ali svaki put

kad bi mu došla na dohvat, Murat bi brzo povlačio koplje igrajući se s Petrom onako glupavo kako to

znaju raditi djeca iskušavajući vlastitu i protivnikovu brzinu reakcije. Nakon više bezuspješnih pokušaja,

M

10

Petar napokon dohvati svoju glavu i strgne je s Muratova koplja, ali se glava istog trena pretvori u

glavicu zelja, no Petar je i takvu natakne sebi na vrat.

Istog časa probudio se sa strahovitom mučninom i glavoboljom. Glava mu je pucala od bolova, a od

mučnine je dobivao želju da ispovrati svu svoju utrobu. Zaklonivši oči od sunca koje je kroz okno zorom

udaralo ravno na njegov krevet i tako ga budilo, pokuša ustati, ali ga snažna vrtoglavica prikuje uz krevet

koji se skupa s njim ljuljao poput orahove ljuske na olujnomu moru. Dakako, nije se krevet doista ljuljao,

ali vrtoglavica koja je Petra obuzela bijaše tako snažna, da se pobojao kako će pasti s kreveta i grčevito se

za nj uhvatio.

- Poludjet ću – prošapta, ne primjećujući da nije sam u odaji.

Stari je sluga upravo ušao misleći probuditi kneza i priopćiti mu zlu vijest o mnoštvu iznenada

oboljelih u tvrđavi.

U svakoj bi drugoj prilici na takvu vijest Petar smjesta skočio na noge i pošao vidjeti što se dešava, ali

toga se jutra osjećao kao da mu je glava doista glavica kupusa i to ukiseljenoga i izrezanog u rezance. Ne

mogavši podnijeti ni svjetlost ni bilo kakav zvuk, Petar jedva smogne snage da slabašno odmahne rukom,

dajući starcu znak neka izađe iz ložnice, pa prekrije glavu jastukom ne mareći što će sluga učiniti.

Shvaćajući zabrinjavajuću situaciju, sluga ostade uporno ponavljajući kako se pola tvrđave razboljelo,

pa tako postade i svjedokom Petrove muke izazvane glavoboljom i grčevima u utrobi.

Osjetivši kako mu mučnina diže želudac, Petar pokuša ustati i odglavinjati do okna ne bi li kroz

prozor ispraznio želudac, ali ga vrtoglavica obori na tlo, gdje na korak od postelje povrati ono malo zelja

od škrte večere koju želudac nije mogao svariti. Smrači mu se pred očima i osjeti kako gubi svijest.

Posljednje što mu je prostrujalo glavom u polusvijesti prije no će utonuti u topli mrak nesvjestice

bijaše pomisao: „Truju me.“

Požun, 21. prosinca 1536.

rmusanje saonica po usponu prema dvorcu, u probavnom traktu pravoga dvorskog

savjetnika proizvelo je sasvim očekivan učinak. Jedva je stigao otvoriti oči i riknuti: „Stani!“ da

bi, dok se još nije kočija ni sasvim zaustavila, promolio glavu kroz vrata i izbljuvao sve što je prethodne

večeri utrpao u sebe. A bilo je toga podosta. Za nevolju, s bljuvotinama je ostao i bez svoga svilenog

rupčića koji ga je zacijelo i natjerao na povraćanje.

Nakon toga je do vrha uspona slatko spavao kao zadovoljna svinja u blatu, zaboravivši i na Kralja i

na svoju savjetničku dužnost i na konzultaciju koja mu predstoji.

Pošto stigoše do dvorca, jadni je Husak morao opetovati cijelu operaciju buđenja koju je toga jutra

već jednom s krajnjom mukom bio obavio, a nakon što je Kaštelanović konačno otvorio oči, Husak se

morao dobrano pomučiti da ga iščupa iz kočije i uputi stubama prema Kraljevu kabinetu. Kaštelanović se,

poput inatljiva djeteta opirao i samoj pomisli da napusti udobnu kabinu kočije, ali Husak je bio

neumoljiv: jednostavno ga je izvukao iz kočije, kao što bi izvukao jogunasta konja iz štale, pa ga poveo

stubama kao ranjenika kojemu su obje noge polomljene. Ako išta, Husaku se mora priznati da se u svakoj

prilici znao nositi s pijancima. Kako sa šljamom u gradskoj prčvarnici, tako i s dvorskim vrhnjem.

Postojala je, doduše, izvjesna razlika u postupanju s jednima i drugima, ali oko toga nema smisla

cjepidlačiti.

Netom je dobauljao do salona, gdje je imao čekati da ga Kralj primi u audijenciju, Kaštelanović se u

hipu otrijezni ugledavši tamo generala Catzianera13

kako odmjerenim koracima ubija vrijeme čekanja

mjereći salon uzduž i poprijeko. Ako je i general pozvan na konzultaciju, onda je sasvim jasno što je

posrijedi. Kaštelanoviću se smrkne pred očima.

- Za ime božje! – zarokće umjesto jutarnjega pozdrava i izbelji oči na Catzianera – Insurrectio,14

zar

ne, dragi imenjače?

Obojica su bili Ivani, slavili ponekad zajedno imendane na Ivanjdan, ali Catzianer nije previše uživao

u toj Kaštelanovićevoj, po generalovu mnijenju prostačkoj, navadi da ga naziva imenjakom. Ta mu vrsta

prisnosti nikako nije bila simpatična, ali ju je stoički podnosio znajući da Kaštelanović možda ne može

biti osobito koristan prijatelj, ali zato može biti osobito opasan protivnik. Kaštelanović, ipak, Catzianera

nije smatrao toliko prijateljem, koliko simpatičnim „kartenbruderom“15

, premda kockanje nije bilo

Catzianerova strast, kao što nije s Kaštelanovićem dijelio ni pretjeranu ljubav spram dobre kapljice.

Ponekad bi s večeri, iz puke dosade, odigrao poneku partiju karata, ali njegova su prava i neskrivena

strast bile žene. On jednostavno nije mogao zaspati bez ženskoga tijela u svom krevetu.

D

11

- Pretpostavljam – bezizražajno odvrati Catzianer na Kaštelanovićevo retoričko pitanje. Trudio se

prikriti mrzovolju zbog jutarnje konzultacije, jer su ga izvukli iz postelje u kojoj je morao ostaviti slatku,

malu, plavokosu Katinku, Slovakinju koja je u svratištu „Kod sivog sokola“, u kom je Catzianer običavao

noćiti dok bi boravio u Požunu, uživala nadimak Kätchen für alles16

. Kraljev mu je neočekivani poziv

pokvario jedno od slatkih buđenja uz Katinkino toplo i podatno tijelo.

- Ooo, Bože moj! – zavapi Kaštelanović, a oblaci vinskih isparavanja poletješe spram mrzovoljnoga

generala – Pa zar sada? Pred Božić? A zašto?

- Ne znam ništa više od vas, vaša velemožnosti. Kralj me nije udostojao nikakvim obavijestima.

Pozvali su me ovamo bez ikakva objašnjenja.

- A kako onda znate da je na pomolu insurrectio? Haaa, caro amice?17

Kaštelanović mu se sav unio u lice, i Catzianer je u taj mah poželio da se pretvori u muhu, kako bi

mogao odletjeti na strop, samo da izbjegne napasniku i njegovu nesnosnom zadahu.

Velemožni je gospodin pravi dvorski savjetnik patio od vrlo neugodne navade da se ljudima unosi u

lice prilikom razgovora. Na dvoru su ga zbog toga smatrali slavonskim prostakom, no jadnik je zapravo

patio od kratkovidnosti, a prezirao je optička pomagala, pa nije znao odmjeriti udaljenost od osobe s

kojom razgovara.

Kakav bio da bio, sa svim svojim manama, Kaštelanović je uživao ugled oštroumne osobe, visoke

inteligencije te bogatoga političkoga i vojnog iskustva. Godinama je bio vojni vrhovnik Slavonije, a kada

se jednom zgodom ipak požalio Kralju na svoj slabi vid, ovaj ga je oslobodio te dužnosti i imenovao ga

pravim dvorskim savjetnikom, obvezujući ga ipak da zapovijeda španjolskom postrojbom, koja nije bila u

izravnom dodiru s Turcima, nego je, u slučaju nužde, imala braniti Gradec18

i Kaptol. Dodijeljeno mu

zapovjedništvo nad postrojbom koja je, u najdoslovnijemu smislu te riječi, predstavljala Karlovu bratsku

pomoć mlađemu bratu, imalo je ujedno biti i znak osobite Ferdinandove zahvalnosti na časnoj službi

bojovniku koji se želi jednako časno povući s bojišnice.

Kaštelanović bijaše iskusan ratnik, a što se pod teretom odgovornosti i godina prometnuo u hodajuću

bačvu alkohola, nikako nije značilo da u glavi nema upravo onoliko pameti koliko dostaje da se

istovremeno bude i sjajan diplomat i nepogrešiv savjetnik i vrstan strateg. Dostajaše mu, dakle, da vidi

koga je Kralj pozvao na konzultantsku zornicu pa da sasvim točno zaključi o čemu će se raspravljati.

No, ni Catzianeru nije nedostajalo političke inteligencije. Kranjci su i inače pomalo čudan soj, a

general je, bez obzira na svoj neodoljivi šarm spram žena, ponekad znao biti prilično neugodna osoba

spram muškaraca. Toga jutra posebice iz već spomenutoga razloga. Kaštelanovićev upit „odakle zna da se

sprema insurrectio“, činio mu se osobito neumjesnim.

- Nisam rekao da znam, caro amice – zareži na savjetnika, ironično mu vraćajući oslovljavanje koje

mu je također bilo mrsko – rekao sam da pretpostavljam. A pretpostavio sam istoga trena kad sam na

vratima ugledao vašu velemožnu pojavu.

- Zašto?

- Da je ovdje umjesto mene grof Thurn, zaključio bih da će biti riječi o obrani Klisa. Ovako mogu

pretpostavljati jedino da se sprema nešto u Slavoniji.

- Zapolja?19

Nije valjda opet. Činilo se da se napetosti stišavaju.

- Ne bih rekao da će biti riječi o Zapolji. Ne vidim nikakva razloga za to.

- Onda je sigurno Sopje.20

- Bez obzira na Šimunovo21

pismo Kralju, ne vjerujem da biskupova dobra predstavljaju neku osobitu

vrijednost za Kraljevinu – odreže Catzianer sasvim uvjeren da Ferdinand neće udarati na Sopje samo zato

jer je preuzvišeni gospodin biskup neutješan zbog gubitka koji su mu nanijeli Turci.

- Čuli ste, dakle, o biskupovu pismu?

- Naravno.

- Preuzvišeni sigurno neće mirovati dok mu se ne vrati Sopje. On sâm ga ne može vratiti; nema za to

dosta vojske.

Sjetivši se biskupova pisma, u kom je Šimun Erdödy kategorički zahtijevao pomoć za oslobađanje

Sopja koje su mu Turci prije kratka vremena oteli, Kaštelanović je odjednom postao sasvim siguran da

zna zašto ih je Kralj pozvao na konzultaciju.

- Siguran sam da nas Kralj zove zbog Sopja – procijedi nakon kratka razmišljanja.

- A Osijeka se niste sjetili, velemožni? – podrugljivo će na to Catzianer.

Kaštelanović ga na to pogleda kao da je Catzianer sišao s uma.

- Jeste li pri sebi? – reče – Pa, za Osijek bi trebala vojska od najmanje deset tisuća pješaka, da ne

govorim o konjanicima i topništvu. Mislite da Kralj ima novaca za takav pothvat?

- Nisam osobit stručnjak za novčarstvo – podrugljivo će Catzianer – ali nastojim strateški misliti. S

velikim bih zadovoljstvom Kralju savjetovao da udari na Osijek, ako želi spasiti Klis.

12

Kaštelanović se na to posve istrijezni.

- Niste pri sebi! – usklikne – Kako može Osijek utjecati na spašavanje Klisa?

- Vrlo jednostavno. Velikom vojnom na Osijek odvukli bismo od Klisa i Husrev-bega i Malkoč-bega

i Murata. Morali bi priteći Osijeku u pomoć. To bi Klisu uvelike olakšalo trenutni položaj, a istovremeno

omogućilo Kralju da u Klis konačno pošalje odgovarajuće pojačanje. Htjednu li Turci zaštititi Osijek,

morat će sve svoje snage iz Bosne i Dalmacije upraviti na Osijek, koji će, dok oni tamo stignu, sasvim

sigurno pasti. Budemo li mi u Osijeku kad stignu oni iz Dalmacije, vezat ćemo tamo njihove snage sve

dotle, dok se ne učvrsti obrana Klisa i ne stigne Thurn s dostatnim snagama da se iz Klisa udari na

Hercegovinu i preko nje na samu Vrhbosnu odozdo, a iz Osijeka odozgo, i turske će se snage naći u

kliještima. Padne li Vrhbosna, s njom pada i sva Bosna, nakon čega tjeramo Turke sve do Carigrada22

i

tamo ih pustimo da se podave u Bosporu.

Kaštelanović je naškubljenih usana, s nepatvorenim zanimanjem, ali i s dubokom skepsom,

promatrao generala kako izlaže svoju ničim utemeljenu strategiju. Catzianer je očekivao oduševljeno

odobravanje pa osta zapanjen kiselim izrazom na licu pravoga dvorskoga savjetnika.

- Jesam li u pravu? – upita nakon što mu se učinilo da Kaštelanović predugo oklijeva s očekivanim

odobravanjem.

- Imate li vi, caro amice, gdje spavati? – upravi mu Kaštelanović protupitanje.

- Kako to mislite?

- Vjerujte mi, mnogo je ugodnije sanjati u postelji nego ovako na nogama. Mora biti da noćas niste ni

oka sklopili.

Samo što je Catzianer otvorio usta da mu jednako drsko odbrusi, na vratima Kraljeva kabineta pojavi

se majordom i izdeklamira im dobro poznatu pjesmicu.

- Njegovo posvećeno veličanstvo Ferdinand Prvi Habsburški, milošću božjom španjolski infant, kralj

Češke, Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, nadvojvoda austrijski, vojvoda burgundski, brabantski,

štajerski, koruški, kranjski, šleski i virtenberški, markgrof moravski i burgovski, grof tirolski, celjski i

gorički, gospodar slovenske krajine, luke i solane maonske, primit će sada uvaženu gospodu barune

Johana Catzianera i Ivana Kaštelanovića na zakazanu konzultaciju. Molim rečenu gospodu neka izvole

izaći pred Kraljevo svijetlo lice.

Zrin, 21. prosinca 1536.

ureći u kamin, Nikola se odjednom uznemiri. Nije li onaj zeleni oganj zublje imao biti

nekakvo zloslutno pretskazanje u snu? Nagoviješta li mu to Bog putem sna neku nesreću?

Zeleni oganj? Na mahove se zeleni plamen znao pojaviti prilikom taljenja srebrne rude, kad bi se u

njoj našla koja čestica bakra. Rudnik! Da, to je bio onaj mračni ponor u koji je silazio.

„Da nije nesreća u rudniku?“ – sijevne mu glavom kao bljesak munje.

To ga posve rasani. Nije ni primijetio kad je počelo svanjivati. U sobi je već bilo posve vidno i

ugodno toplo, ali Nikolu je unatoč tomu zazeblo oko srca. Zazvoni sluzi pa, kad se ovaj pojavio

iznenađen što ga gospodar zove u cik zore, Nikola ga najprije izgrdi što nije dobro zatvorio prozor, a onda

mu zapovjedi da pripravi vodu za umivanje i da javi konjušaru neka osedla Bečka, jer će odmah po

zajutarku poći u Gvozdansko.

Hladni osjećaj samoće stezao ga je oko srca i za zajutarkom, pa mu ništa nije išlo u tek. Peharnik se

trudio oko njega kao uvijek, ali toga jutra bez ikakva uspjeha.

Ivana nije bilo u Zrinu; otišao je do Križevaca, ne bi li se tamo našao s Catzianerom u svezi priprema

za Sabor, Jelena i Margita, sestre njihove, poudale se i napustile očinski dom, najstariji brat Mihovil

poginuo je na Mohačkom polju još u ljetu 1526., uz nesretnoga kralja Ludovika II.,23

oca im Nikolu,

kraljeva zagovornika na Cetinskom saboru i do smrti mu odanoga privrženika, odnijela je opaka bolest

pod crnu zemljicu ima već umalo tri godine, a majka Jelena24

se po muževljevoj smrti povukla u

samostan. Nikola, najmlađi član svoje slavne porodice, samuje u hladnom Zrinu, razdiran sumnjom da se

u rudniku dogodilo nešto strašno. Kako bi mu zajutrak mogao prijati?

S mukom progutavši jedva nekoliko zalogaja, zatraži čašu kuhana vina da ga zagrije prije puta.

Ispivši, naglo ustane, vikne svoje vjerne pouzdanike Grabuša i Hojšića da pođu s njime, vine se u sedlo i

odjuri put Gvozdanskoga. Da nije toliko žurio, možda bi ugledao kako se prečicom Zrinu približava

građanski odjeven, mlad usamljeni jahač na riđoj teretnoj belgijskoj bedeviji, koji je očito prenoćio u

podnožju brda.

Z

13

Matija Vlačić25

jedva da je napunio šesnaest godina i tek žustro koračao prema svom sedamnaestom

rođendanu, ali je zbog svoje izuzetne mudrosti posvuda već ostavljao dojam zrela muža, s kojim valja

ozbiljno računati i koji sa svima može raspravljati na ravnoj nozi. Zadojen luteranskom idejom, bez

ustručavanja se upuštao u filozofske rasprave sa svakim tko bi mu se suprotstavio. Tako je, sretnuvši se

pukim slučajem u Gradecu s Ivanom, ušao s njim u dubokoumnu raspravu, iz koje je Ivan izašao kraćih

rukava pa, zadivljen Matijinim čvrstim i suvislim argumentima, pozvao momka neka ga posjeti u Zrinu

da tamo nastave razglabati o istoj temi. Momak se Ivanu toliko svidio, da je svakako htio s njim upoznati

i Nikolu.

Tako se Matija obreo pred gradskim dverima Zrina netom je Nikola praćem Grabušem i Hojšićem

odjurio u Gvozdansko. Gradski su stražari polako zatvarali vrata, zureći za Nikolom u čudu što je tako

divlje izjurio iz gradine. I Matija ljubopitljivo pogleda za trojicom bjesomučnih jahača, a onda podbode

svoju lijenu konjinu ne bi li uspio do ulaza u tvrđavu stići prije no će mu se vrata zalupiti pred nosom.

Zatvarajući vrata, gradski su se stražari upustili u razglabanje o tomu kamo je i zašto njihov knez tako

žurno odjahao.

- Ma, kažem ti da je otišao u Gvozdansko – samouvjereno će prvi drugomu.

- Čemu onda tolika žurba? – čudio se drugi, pomalo retardiran.

- Vrag će ga znati – prvi će nato, kao dobro obaviještena osoba – možda su tamo Turci opet štogod

poharali. Znaš da su Turcima naši kneževi trn u oku.

- Dok je stari gospodar bio živ... – retardirani, slabije obaviješten stražar, naglo se prekine ugledavši

Matiju koji se u međuvremenu našao pred poluzatvorenim vratima pa ga otresito upita - A tko si pak ti?

Matija se osmjehne, kao da mu je stražar poželio najljubazniju dobrodošlicu.

- Dobar dan, dobri ljudi! – nazove im Matija, ne skidajući ljubazni osmijeh s lica.

- Bog dao – procijedi retardirani suzdržano, podozrivo motreći pridošlicu.

Smješkajući se ljubazno obojici, Matija je očekivao da će mu stražari odmah širom otvoriti gradska

vrata, ali poučeni lošim iskustvom koje im je govorilo da neznancima ne valja previše vjerovati, stražari

bijahu spremniji zalupiti vratima.

Gledahu se bez riječi nekoliko trenutaka, a tada inicijativu preuze onaj mudriji i u sve upućen stražar.

- I? Što bi htio? – upita otresito.

- Je li ovo Zrin? – odvrati Matija pitanjem umjesto odgovora.

- Još uvijek.

- Sad znaš – mudro zaključi retardirani.

Kako pridošlica nije pokazivao ni najmanju namjeru da se odmakne od ulaza u tvrđavu, prvi se

stražar obrecne na nj.

- Još nešto?

Matija razvuče usne u još ljubazniji osmijeh.

- Pa, ja bih u Zrin.

- A što bi ti u Zrinu?

- Ja sam literat26

Matija iz Pazina. Iz daleka putujem da bih posjetio velemožnoga gospodina kneza

Ivana i brata mu Nikolu. Jesu li velemožna gospoda u gradu?

Riječ „literat“ u stražara izazove neočekivan učinak. Ne znajući što ta neobična riječ uopće znači,

stražari su njome bili duboko impresionirani. Onaj se mudriji prvi pribere.

- Literat? – zapanjeno promuca. Tako velevažnu osobu još nije u životu sreo, pa se užurbano naviri

niz cestu kojom je odjurio njegov gospodar, kao da će ga time vratiti – Velemožni gospodin knez Nikola

upravo su odjašili. Vaše ga je gospodstvo moralo sresti.

- Ah, da, vidio sam ga izdaleka. Ali ja sam došao s druge strane, a velemožni gospodin Nikola se

očigledno utrkivao s nekim nevidljivim. A velemožni gospodin Ivan?

- Velemožni gospodin knez Ivan su na putu. Vratit će se sutra ili preksutra – izlane onaj mudri,

pogledavajući pritom ispod oka svoga tupavijega kolegu, nesiguran nije li time odao kakvu tajnu i

prekoračio svoje ovlasti.

Lakne mu, pošto tupavko počini još veću nesmotrenost.

- Možda bi vaše gospodstvo… izvoljelo odsjesti… iii… pričekati velemožnu gospodu knezove do

njihova povratka?

- Zahvaljujem, dobri ljudi, vrlo ste ljubazni – prihvati Matija ponuđeno, ne skidajući s usana

najljubazniji osmijeh koji je mogao smjestiti na svoje lice.

Uvjeren da bi na tako ljubazan poziv bilo krajnje nepristojno odbiti ponuđeno gostoprimstvo, Matija,

ne dajući stražarima nimalo vremena da se kojim slučajem predomisle, podbode svoju teretnu bedeviju i

ujaši u tvrđavu.

Stražari ostadoše nekoliko trenutaka tupavo buljiti za Matijom.

14

- To si se dobro sjetio – dahne napokon poluglasno onaj mudriji, zadovoljan što će, bude li potrebno,

moći pod zakletvom izjaviti da je gosta u tvrđavu pozvao tupavko – Tko zna što bi nam kneževi učinili

kad bi saznali da nismo literata pustili u grad.

- Pa, lijepo – tupavi će – možeš mi zahvaliti i usput objasniti što je to: literat?

- Ne znam točno, ali znam da je to netko silno važan i utjecajan. Važniji od samoga kneza.

I nastave buljiti za Matijom sasvim dostatno dugo da vide kako je belgijanac, tek što je odmaknuo

desetak lijenih konjskih koračaja, olakšao crijeva. Matija potapša konjinu po sapima, kao da se obradovao

što je životinja pokazala makar i takvu živost, pa šapne bedeviji u uho, samozadovoljno se cerekajući.

- Jesam li ti govorio, Pegaze, da lijepa riječ i zlatna vrata otvara?

Požun, 21. prosinca 1536.

aštelanović i Catzianer prekoračiše prag Kraljeva kabineta točno u sedam sati. Sunce je još

spavalo nad Požunom, ali Kralj je sa svom svojom dvorskom svitom i poslugom bio u punom

radnom pogonu. „Tko radi, taj ima“ običavao je kazati na prigovore kraljice Ane koja mu je s vremena na

vrijeme znala spočitnuti da previše radi, a premalo se brine o vršenju bračnih dužnosti. Unatoč poslovici,

Kraljeva je blagajna mahom bila poslovično prazna.

Pri ulasku, mimoiđoše se Kraljevi savjetnici s nekim španjolskim slikarom kojega je Ferdinandu

poslao njegov brat kao osobu kojoj može bez ustezanja povjeriti izradu svojega portreta, a s kojim se

Catzianer sprijateljio u „Sivom sokolu“, kamo je i slikar često zalazio za svog boravka u Požunu.

Catzianer razmijeni kratak pogled sa slikarom, obješenjački mu namignuvši, na što ovaj samo

zakoluta očima. Bio je to nijemi komentar razgovora koji su nekidan vodili uz piće u svratištu, u kom je

slikar očajavao, jer Njegovo Veličanstvo nije bilo ni najmanje zahvalan objekt za portret. Tankih obrva

nad tamnim, s vanjske strane nadolje povinutim i stalno prezrivim očima, pretjerano dugačka nosa, uska

lica sa šiljastom, predugačkom bradom, tankih rijetkih brčića, pritom još odostraga kraće ostrižene kose s

kratkim pramenovima, nimalo sličan svom starijem bratu Karlu, Ferdinand se u svojoj tridesetčetvrtoj

godini, dakle u dobi kad muškarac u svakomu pogledu dostiže punu zrelost, ne bi mogao podičiti time da

mu je otac nosio nadimak „lijepi“. Na svu sreću, ni majčinu mu nadimku nije moglo biti mjesta u

kuloarskim tračevima. Hladan, pronicljiv, suzdržan u svemu, strogi asket, bio je sve drugo samo ne lud.

Ipak, smatrali su ga pomalo nastranim, jer je svakoga jutra, gol do pojasa, skupa sa svojim gardistima

izvodio tjelovježbu na svježemu zraku, bez obzira na godišnje doba i vremenske prilike. Možda ga je

samo to i držalo pri zdravoj pameti, jer je u općem ludilu 16. stoljeća teško bilo ostati sasvim normalan.

I Kaštelanoviću i Catzianeru učinilo se da u Kraljevim očima naziru zrnce pakosti kad ih je upitao

jesu li dobro spavali. U pitanju možda i nije bilo toliko pakosti koliko ironije, ali se svakako poziv na

konzultaciju u sedam sati ujutro mogao ocijeniti kao pakostan. Ferdinand ih je obojicu poznavao kao

noćne ptice i jutarnje pospance. Kaštelanovićevu je ljubav spram dobre kapljice nevoljko trpio samo zbog

savjetnikove uspješne diplomatske djelatnosti još u vrijeme Cetingradskoga sabora, kad se taj dobrodušni

Slavonac, za razliku od ostale slavonske gospode, među prvima priklonio njemu, a ne Zapolji. Kad god je

trebalo miriti „rogove u vreći“, kako je od prvih dana svoga kraljevanja Ferdinand okrstio hrvatsko-

slavonsko plemstvo, Kaštelanović se iskazivao ne samo kao vrijedan savjetnik nego i kao vrlo uspješan

posrednik. S Ugrima27

i Česima Ferdinand se znao sporazumjeti; sve je s njima išlo neusporedivo lakše i

jednostavnije. Napokon, oni su ipak Evropljani, mentalitetom i svjetonazorom bliski Ferdinandu, u što se

on svakodnevno mogao uvjeravati na primjeru svoje supruge Ane, rođene prijestolonasljednice ugarske i

češke krune, ali s balkanskim divljacima koji bijahu nenadmašivi jedino u tučnjavama po birtijama i

klanju na bojnomu polju, teško mu je bilo naći odgovarajući diplomatski jezik. Njihova je diplomacija

bila odviše profinjena kad bi Ferdinand s njima pokušao „balkanski“, ili pak barbarska, sirova i pretjerano

izravna kad bi se on trudio s njima „evropski“. Najgore je Ferdinandu bilo što su se pokazali

prevrtljivcima; što god on s njima dogovarao, činilo se kao da su pristajali na dogovore držeći fige za

leđima. Za balkanske divljake Kaštelanović je Ferdinandu bio više nego dragocjen u državnoj upravi;

služio mu je kao neka vrsta prevoditelja između evropskoga i balkanskoga svjetonazora.

Kralj poče nevažnim obavijestima koje su obojica već bili načuli iz dvorskih naklapanja, ali ovako su

ih barem čuli iz prve ruke.

- Uistinu, s novcem ne stojimo odviše blistavo, ali vojske će se naći. Zacijelo je već doprlo do vas,

velemožna gospodo, da proljetos imenovani novi veliki vezir Ajaz-paša nije onoliko drčan kao pokojni

Ibrahim-paša i priča se da je prilično miroljubiva osoba. Zato smo pripravili pismo za velikoga vezira

Ajaz-pašu28

i sultana Sulejmana. Požalili smo se u pismu na provalu u Slavoniju koju su izvršili Mehmed-

K

15

paša29

i Husrev-beg. Požalili smo se zbog onih trinaest utvrda i gradina od kojih su mnoge razorili do

temelja, ali ponajviše zbog Osijeka i Sopja, koje su snabdjeli svojim posadama, a zbog čega mi ovdje

imamo velike glavobolje. Razumjet ćete i sami tko nam ih i zašto priskrbljuje.

„Tko bi drugi, nego Šimun Erdödy“ – pomisli Kaštelanović, ali se uzdrža od bilo kakve primjedbe.

Ne propusti ipak baciti krajičkom oka pogled na Catzianera ne bi li vidio njegovu reakciju, ali uoči jedino

kako ovaj pozorno sluša Kraljevo izlaganje.

- Daleko nam je teže palo stanje Klisa – nastavi Kralj – kojemu dosad nismo mogli pomoći, ali ćemo

mu u najdoglednije vrijeme morati uputiti ozbiljnu pomoć.

„Dotle će Klis vrag odnijeti“ – pomisli Catzianer, ali ni on ne reče ništa. Još nije zaboravio kako je

skupa s Kružićem svojedobno molio Kralja da u Klis uputi znatno pojačanje, što je Kralj bezrezervno

obećao, ali je kraljevsko obećanje sve dosad ostalo ludom radovanje.

- Pred Klisom se i opet pojavio Husrev-beg dovodeći, navodno, pojačanje postojećim postrojbama

koje vodi neki poturica, što vam je zacijelo poznato.

Dakako da im je bilo poznato. Čulo se već da je šibenski poturica Murat Tardić nagovorio Husrev-

bega da sagradi dvije utvrde kojima je Klisu odsjekao svaku vezu sa zaleđem.

- To nas je potaklo – nastavi Kralj – da zamolimo sultana neka za volju mira, koji je među nama

utanačen, zapovjedi svojim namjesnicima i ostalim podanicima neka se okane daljnjih napadaja. Neka

vrate otete nam gradove u Slavoniji te obustave daljnju podsadu Klisa i ostave ga već jednom na miru.

Odlučili smo da pismo Ajaz-paši odnese velemožni gospodin Franz von Sprinzenstein,30

i on je pripravan

za put. Čekamo samo da od sultana stigne slobodno pismo31

za njegovo putovanje.

Kaštelanović zausti htijući nešto kazati, ali ne dođe do riječi, jer je Njegovo Kraljevsko Veličanstvo

bez ikakva predaha prešlo na glavnu temu.

- U međuvremenu, pripraviti nam se za ozbiljan i odlučujući pothvat, koji bi ne samo Slavoniji, nego i

svekolikomu Kraljevstvu, jednom za svagda morao osigurati mir i spokoj. U tom smo smislu sa svoje

strane već poduzeli neke korake, pa je tako i odlazak velemožnoga gospodina von Sprinzensteina u

Istanbul jedan od njih, ali je sad nužno da nam i vi, velemožna gospodo, u tomu pružite svu moguću

pomoć i podršku.

Dakako, Catzianerova su nagađanja bila točna. Kralj želi osloboditi Osijek od Turaka, čime će

konačno potisnuti Turke iz istočne Slavonije i zatvoriti im put u ono što je još ostalo od Ugarske. No, da

bi se Kraljev naum mogao ostvariti, ponajprije valja izmiriti već tradicionalno zavađene plemićke obitelji.

Tu se Ferdinand uvelike oslanjao na Kaštelanovića.

- Posebno vam stavljam na srce velemožnoga gospodina Pekrija32

. Nikako mu ne smijete dopustiti da

se od moguće vojne uzdrži kakvim plitkim izgovorom, kao što se jesenas uzdržao od sabora u Dubravi i

Križevcima, izgovarajući se da strahuje kako ga na saboru gospoda namjeravaju umoriti. Bude li nužno,

obećajte mu sve što vam se bude činilo pogodnim. Vjerujem da bi ga mogla zanimati banska čast.

Objasnite mu usto da je ratna daća na koju je toliko kivan, na žalost našu kao i njegovu, nužna. I, nadasve,

izmirite ga konačno s velemožnim gospodinom Batthyányjem33

– tu Kralj silovito povisi ton – jer nastave

li se gospoda ovako gložiti među sobom, Sulejman će vrlo brzo jednostavno ušetati u Beč.

Ferdinand naglo ustane, priđe prozoru i zagleda se kroza nj u tmurno zimsko jutro, dok su se i

Kaštelanović i Catzianer trudili da na neko vrijeme budu i nečujni i nevidljivi. Odavno su naučili da je to

Ferdinandov način ponovnog uspostavljanja samokontrole kad god bi se uzrujao. Ferdinand bi u takvim

trenucima ostajao nepomičan, posve odsutan, izdvojen od svega u svome vlastitomu unutarnjem svijetu.

Nakon nekoliko dugih trenutaka, koji su se Catzianeru činili kao vječnost, Kralj se odvoji od prozora i

zapilji u Kaštelanovića kao da želi provjeriti kakav je dojam proizvela njegova posljednja rečenica.

- S velemožnim gospodinom Pekrijem suglasni smo jedino u tomu da biskup Erdödy nije

najpogodnija osoba za blagajnika – nastavi mirno, kao da tren prije nije bio na rubu bjesnila.

Pošuti zatim na trenutak u razmišljanju, pa zaključi da je Kaštelanovića obdario nimalo lakom

zadaćom, koja će mu dostajati za neko vrijeme. Obrati se zato Catzianeru skoro prisnim tonom.

- Vi ćete, dragi generale, preuzeti brigu o velemožnomu gospodinu Kegleviću34

. Vjerojatno znate da

se na nas uvrijedio, jer ga nismo imenovali banom kad smo se nagodili s preuzvišenim gospodinom

biskupom Erdödyjem da odustane od banske časti. Morat ćete se malo pomučiti kako biste ga nagovorili

da odustane od svoje demonstrativne izolacije u Kostelu. Odavno smo mu pisali da ćemo mu se u

najskorije vrijeme dostojno odužiti za sve njegove usluge, ali to ga, čini se, nije udobrovoljilo. Svakako

ga morate nagovoriti da ponovno počne djelovati na dobrobit Kraljevstva.

Znao je Catzianer da se Petar Keglević uvrijedio jer ga Kralj nije imenovao banom, ali je znao i to da

Ferdinand već dvije godine duguje Kegleviću pozamašnu svotu za izdržavanje banderijalne vojske, te da

nikakva slatkorječivost ne može Keglevića navesti da i prstom makne sve dok mu Ferdinand ne pošalje

vreću novca i podmiri dug. Znajući da Kralj jedva podmiruje tekuće troškove, a nekmoli da bi plaćao

16

dugove, Catzianer je nagovaranje Keglevića na sudjelovanje u mogućoj vojni smatrao jednako

besmislenim pothvatom kao i poučavanje mrava abecedi. Pokuša se osloboditi zadaće unaprijed osuđene

na propast.

- Ne misliš li, Kralju moj,35

da je velemožni gospodin savjetnik prikladnija osoba za takvu zadaću?

Na Catzianerov jadni pokušaj da se izvuče iz mučne misije, Kaštelanoviću samo što nije pozlilo.

Jadnik se osjećao kao da ga je netko natjerao da na dušak ispije vrč čiste izvorske vode. Međutim,

Catzianerovu primjedbu Kralj kao da uopće nije čuo.

- Morat ćete iskazati svu svoju vještinu nagovaranja – nastavi Ferdinand – i sav svoj neodoljivi šarm,

velemožni gospodine generale.

Pri spomenu Catzianerova šarma, Ferdinand je jedva uspijevao prikriti prizvuk ironije u svom glasu.

Kad god bi se dvorom pronio glas o nekoj novoj Catzianerovoj ljubavnoj pustolovini, Ferdinand bi

zabrinuto klimao glavom, govoreći: „Njegov će ga neodoljivi šarm jednoga dana stati glave.“ Unatoč

tomu što se Catzianerov podosta raskalašni način života nije nimalo uklapao u Kraljevo asketsko

poimanje ljudskih vrlina i poroka, Ferdinand je Catzianera volio. Možda i ne toliko mnogo volio, koliko

ga je mnogo trebao, jer je Catzianer bio nenadomjestiv u rješavanju mnogih naizgled nerješivih problema.

Upravo zahvaljujući svome urođenom šarmu i sklonosti duhovitim odgovorima na neugodna pitanja.

- Nastojte, dragi generale, da velemožni gospodin Keglević nipošto ne izostane sa sljedećeg

saborovanja. Možda bi valjalo da u svoju misiju uključite i velemožnu gospodu Zrinske i Tahija. Oni bi

vam zacijelo mogli biti od pomoći. Pridodat ćemo vojsci i postrojbu velemožnoga gospodina kneza

Bakića,36

koji će imati posebnu zadaću da usputno oslobodi biskupovo Sopje.

Kaštelanoviću lakne. Kralja je nemoguće pokolebati u njegovim odlukama.

Ferdinand priđe snuždenomu generalu, prijateljski mu položi ruku na rame i brzo, sasvim tiho ubaci

Catzianeru bubu u uho.

- Za pohod na Osijek bit će vam Keglević nenadoknadiv. Savjetujem vam da si njegovu suradnju što

prije osigurate. Radi vlastitoga dobra. A jednako tako – nastavi Kralj glasno – radi vlastitoga dobra,

velemožna gospodo, sad ćete mi se pridružiti u jutarnjoj tjelovježbi, nakon toga ćemo poći u katedralu

svetoga Martina37

na jutarnju svetu misu, a onda ćemo skupa blagovati.

Kaštelanović zausti s namjerom da se nekom plitkom isprikom izvuče od tjelovježbe koja mu, onako

mamurnom, nije nimalo odgovarala, ali mu Kralj ne dade guknuti ni riječ.

- Sana mens in corpore sano38

– zaključi Kralj ni započetu raspravu o potrebitosti jutarnje tjelovježbe.

Razumije se, da se savjetovanje na koje kralj poziva svoje savjetnike svodi uglavnom na kraljeve

upute, pri čemu savjetnicima preostaje jedino da se s kraljevim mudrim odlukama slože i bespogovorno

ih provedu u život. Odradiše tjelovježbu skupa s kraljevom gardom pod Husakovim stručnim nadzorom,

odslušaše svetu misu pod budnim okom dvorskoga kapelana, pa pričešćeni sjedoše sva trojica blagovati

zajutrak. Razumije se, kad se s kraljem blaguje, uz ono što je na stolu primjereni začin čine kraljeva

mudra obrazloženja njegovih odluka. Zato Ferdinand najuri poslugu iz blagovaonice, želeći da ostanu njih

trojica nasamo, kako bi mogli posve otvoreno razgovarati.

- Odlučili smo svakako vratiti Osijek pod svoju upravu. To je ključna tvrđava za daljnja turska

osvajanja u Ugarskoj, a ujedno i stalna prijetnja Beču. Ne smijemo zaboraviti da su prije osam godina

Turci već jednom bili pod Bečom i da smo zbog te njihove avanture morali proliti dosta krvi, da bi ih

otjerali s našega praga.

„Zašto neki ljudi imaju neprestanu potrebu otkrivati toplu vodu?“ – pomisli Catzianer lagano žvačući

Kraljev asketski jutarnji obrok. Istovremeno mu glavom proleti prizor mladoga Nikole Zrinskog kako

nemilice siječe Turke. Tada je upoznao momka i istoga je časa poznanstvo preraslo u čvrsto prijateljstvo.

Catzianeru je iskreno imponirao mladić koji je s jedva dvadeset godina razmišljao i postupao kao

prekaljeni ratnik.

- S tvojim dopuštenjem, Kralju moj, rado bih čuo što se dosad poduzelo u toj stvari? – upita

iskoristivši priliku kad je Kralj morao ušutjeti jer je upravo napunio usta novim zalogajem.

- Počeli smo već prikupljati vojsku sa svih strana – odgovori okrunjena glava nakon što je temeljito

sažvakala i progutala zalogaj. - Bit će na okupljalištu češke, španjolske, njemačke, poljske, papinske,

srpske, hrvatske i slavonske postrojbe. Računamo s nekih 15 do 20 tisuća ljudi.

Catzianer se našao zatečen. Nije vjerovao da bi Ferdinand mogao biti toliko poduzetan u vojnim

pitanjima. Opće je poznato da njega ni vojska ni ratovanje ne zanimaju koliko je crno pod noktom. On je

zaljubljen u znanost i umjetnost, a u ratovanje se razumije kao tele u kantar. No, možda je Kralj konačno

shvatio da je i ratovanje znanost, a ponekad i umjetnost.

- Ipak – nastavi Ferdinand ne obazirući se na Kaštelanovićev prostački zvižduk koji mu je izletio kad

je čuo koliko je mnoštvo vojske Ferdinand uspio okupiti ne maknuvši se iz Požuna – najveću nam muku

zadaje nesloga među hrvatskim i slavonskim plemstvom. Trudimo se zaustaviti taj besmisleni građanski

17

rat. Da velemožni gospodin Krsto Frankapan nije onako zdušno ustrajao na tomu da pomoću

velemožnoga kneza Zapolje podvede hrvatsko i slavonsko plemstvo pod tursko gospodstvo, danas bismo

imali jedinstveno kraljevstvo i mir u kući. Ovako se moramo nositi ne samo s neutaživim apetitima

Osmanskoga cara, nego i sa svakodnevnim krvarenjem unutar kršćanske strane. Zar se vi Hrvati uistinu

ne znate među sobom sporazumjeti i dogovoriti na civiliziran način?

- Ne gledaj u mene, Kralju moj – podsmjehne se Catzianer – ja nisam Hrvat, nego Kranjac.

- No, a vi, velemožni? Što nam možete o tomu reći? – ustrajao je Kralj na odgovoru kojemu bi možda

Kaštelanović mogao naći razumljive riječi.

- Ja sam Slavonac, Kralju moj – odgovori Kaštelanović zureći u vrč bistre izvorske vode na stolu. Od

te slike uhvati ga muka. Hoće li se ikad na Kraljevu stolu naći poneka kupica vina? Vodom se napaja

konje, a ne ljude.

- Slavonac. Pa što? Govorimo o Hrvatima i Slavoncima – uporno nastavi Ferdinand. – U vas sam se,

velemožni, oduvijek oslanjao kao na tumača koji mi može prevoditi što ta vreća rogova koja se zove

Kraljevinom Hrvatsko-Slavonskom uistinu misli kada nešto zahtijeva od svoga kralja.

- Zamršeno je to, Kralju moj, a iz dana u dan postaje sve zamršenije – konačno Kaštelanović razveže

jezik, pazeći pritom da što manje huče sugovornicima u lice, jer nije bio posve siguran da je mirisna

vodica kojom se natapao sve do pred ulazak u Kraljev kabinet postigla željeni učinak. – Ubi bene, ibi

patria.39

To je danas najpopularnije geslo među hrvatskom i slavonskom gospodom. Evo ću iznijeti samo

jedan primjer: Erdödy...

- Koji? – zainteresira se Kralj.

- Biskup Šimun.

- Ah, da. Što je s njim?

- Onoga istoga časa kad se ponadao da ćeš ga imenovati banom, napustio je Zapolju i prešao k tebi.

Razočara li se u svojim očekivanjima, opet će otići Zapolji, samo ako mu tamo netko ponudi veće

beneficije. A siguran sam da bi otišao i zbog većeg prihoda. Nećeš li ga imenovati banom, što on ozbiljno

očekuje, uznastoj učiniti nešto da mu od Turaka povratiš Sopje, za kojim tako neutješno žali.

- Žalio bih i ja – podrugljivo će na to Catzianer – ali ne zbog one potleušice od utvrde, nego zbog

plodne zemlje oko nje. Donosila mu je lijep prihod.

Kad je već odlučio progovoriti, Kaštelanović se nije dao smesti upadicom.

- Spomenuo si Pekrija – nastavi objašnjavati Kralju. – Ljudevit je poseban slučaj koji se mora

izdvojeno razmotriti.

- Zar? A što velemožnoga gospodina Pekrija čini tako posebnim? – začudi se Ferdinand.

Nimalo u skladu s dvorskom etiketom, Kaštelanović se počeše po nosu, razmišljajući kako da to

„prevede“ na Ferdinanov jezik da bi ga ovaj razumio.

- Pekri sa svojim kmetovima postupa krajnje bezdušno. Do te mjere okrutno, da je izazvao gnjev i

među onim dijelovima plemstva koji su imali prilike vidjeti njegovo postupanje. Razumije se, svatko sa

svojom imovinom može postupati kako god želi, ali i kmetovi su ipak ljudska bića, pa je Pekrijevo

okrutno ponašanje ocijenjeno kao nekršćansko, da ne kažem upravo sotonsko. Tako kako on postupa s

kmetovima, ne bi se smjelo postupati ni sa životinjama. S onima koji su mu zbog toga prigovarali

posvađao se, a kako je kukavica u duši nije se zavade usuđivao rješavati sabljom. Time je na sebe

navukao gnjev nekih ljudi koji mu zamjeraju njegove nekršćanske postupke, i prezir onih koji su shvatili

da je sinja kukavica. Njegov strah da se pojavi na saborovanju nije sasvim neopravdan, jer među nama

ima i onih koji su vojevanjem toliko otvrdnuli da sve manje znaju rješavati sporove jezikom. U nas se

sporovi najčešće rješavaju sabljom. Osobito kad povjerujemo da netko ne zaslužuje biti član ljudske

zajednice. S druge strane, Pekri je i častohlepan. Kako biskup Šimun, tako i Pekri aspirira na bansku čast.

- Pa, obećajte mu je – ležerno izvali Njegovo Kraljevsko Veličanstvo ne shvaćajući težinu svojih

riječi.

I Kaštelanovića i Catzianera kao da je netko opalio maljem po glavi. Pogledaše se i pogledima se

razumješe.

- Dogodi li se tako nešto, ja ću prebjeći Turcima – sarkastično prokomentira Catzianer Kraljeve riječi.

– Radije bih živio u paklu, nego u Pekrijevu dvorcu.

- Obećajte mu – ustrajaše Kralj ne obazirući se na Catzianerovu upadicu. – Vaša obećanja nas ni

najmanje ne obvezuju ni na što.

Oho! To je već nešto drugo. Kralj se naviknuo davati obećanja za koja unaprijed zna da ih neće

izvršiti. No, da, ni prvi ni zadnji put. Uostalom, tako to ide u politici. Mi ratujemo, a kraljevi vode

politiku. Obećanja, laži nad lažima, smicalice, podmetanja nepostojećih dokaza, tajni savezi i sve ostalo

što se uklapa u profil uspješnoga političara. Kraljevi, dakako, ne vode računa o tomu da se zbog njihovih

olako datih obećanja nemilice prolijeva krv časnih ratnika, nevinih žena i djece, običnih ljudi koji ne žele

18

ništa više nego živjeti u miru, bez straha od bilo kakvih silnika. Nešto se u Catzianeru pobunilo protiv

njegovoga kralja, pa njegov sarkazam posta ljuto neugodan.

- Znači li to, Kralju moj, da i ja mogu Petru Kegleviću obećati da ćeš mu, nakon što se vrati iz vojne,

vratiti sav novac koji mu duguješ i imenovati ga banom kao što očekuje?

No, razumije se, kralju možeš reći što god ti padne na pamet, samo mu nemoj spominjati novac i

njegove dugove. Ferdinand proguta gvalju koja mu se iznenada našla u grlu, posegne za vrčem s vodom,

natoči i ispije, pa tek onda odgovori na Catzianerovu drskost.

- Vjerujemo da smo bili jasni. Vaša nas obećanja ni na što ne obvezuju.

Pošuti trenutak, praveći se da ne vidi kako su dva Ivana razmijenila značajne poglede, pa nastavi.

- Grof Keglević je izvrstan ratnik i ima prilično snažnu postrojbu. Pekri možda nije toliko dobar

ratnik sam po sebi, ali ima nenadmašive ratnike. Stalo nam je da obojica pođu u vojnu, propadnu li

pregovori sa Sulejmanom. Dakle, velemožna gospodo, jedan u Varaždin Pekriju, drugi u Kostel

Kegleviću. Drago nam je da smo se tako brzo složili i zahvalni smo vam što ste se odazvali našem pozivu

na konzultaciju.

Cinizam? Nikako! Kad savjetnici i izgovore poneku neumjesnu primjedbu, pravi i mudri vladar

uvijek je prečuje. To je, naprosto, pitanje vladarske pristojnosti i najbolji način da savjetnici dugo žive i

dobro im bude na zemlji. Ponekad i pod zemljom, ako mudri vladar zaboravi na dužnu pristojnost.

Požega, 21. prosinca 1536.

iječanjsko sunce obasjalo je Požešku kotlinu, ali joj nije donijelo nikakvo dobro. Požegu je

biskup Šimun svojedobno darovao vitezu razbojniku Ladislavu Moreu. Iz nepoznatih razloga.

Biskup je od Kralja izmolio i pomilovanje za razbojnika, čije je stalno stanište bilo nedaleko Đakova,

odakle je pljačkao sve i svakoga na sve četiri strane svijeta, sve dok Ferdinandu ne dozlogrdiše Moreovi

nestašluci pa ga osudi na smrt. Dakako, nije bilo lako doprijeti do Morea, pa prije nego što se Kraljeva

ruka pravde ispružila od Požuna pa do iza Đakova, biskup Šimun se potrudio izmoliti Kraljevu milost,

tvrdeći da se radi o izuzetno hrabrom ratniku, koji će uspješno štititi kršćanske posjede od nezajažljivih

turskih apetita. Kako bi povrdio svoju vjeru u Morea, darovao mu je Požegu, a zauzvrat zatražio od

Morea da mu čuva njegovo Sopje, utvrdu uz Dravu na pola puta između Virovitice i Donjeg Miholjca.

Sopje je biskupu donosilo lijep prihod od poljodjelstva, pa se dobri biskup pobojao da bi Turcima moglo

pasti na pamet da ga liše toga blaga. Kako u biskupa ne bijaše dosta vojske da u Sopje postavi iole

ozbiljniju posadu za obranu od moguće turske navale, zatražio je protuuslugu od Morea, koji je sa svojim

razbojnicima oko Osijeka, i kršćanima i muslimanima, činio prilične štete, ne birajući koga će opljačkati.

More se dogovorio s biskupom i doista postavio svoju posadu u Sopje, a obranu Požege povjerio jednom

od svojih razbojnika imenovavši ga požeškim kaštelanom sa svim ovlastima. Što je ponukalo biskupa da

se tako sliže s jednim notornim razbojnikom, ostat će nam nerazrješiva zagonetka. Čime je Ladislav More

zadužio Šimuna Erdödyja u tolikoj mjeri da je biskup pošao u Kralja moliti milost za običnog razbojnika

pa mu povrh toga još i darovao svoj grad, nikad se neće doznati. Šuškalo se, da je More biskupov

nezakoniti sin, da je More spasio biskupu život kad se ovaj iznevjerio Zapolji, da je biskup zapravo bio

član Moreove razbojničke družine, i bezbroj sličnih neutemeljenih naklapanja. Nijedna od navedenih i

njima sličnih ispraznih govorica nije imala nikakva ozbiljnijega dokaza kojim bi se mogla potvrditi njena

istinitost.

More je snabdio Sopje svojom posadom kako se dogovorio s biskupom. No, jednoga lijepoga

jesenskoga dana Mehmed-paši pade na um da iskoristi posljednje sunčane dane u godini i pođe sa svojom

vojskom na mali izlet do Sopja, gdje se utabori, a da vojsci ne bi bilo dosadno, upriliči natjecanje u

jurišanju na utvrdu. Razbojnici su se pokazali u svom najboljem svjetlu i odolijevali napadajima punih

mjesec dana, nanijevši pritom Mehmed-pašinim jurišnicima podosta gubitaka. Vidjevši da mu ratničke

igre donose samo štetu, a nikakve koristi, Mehmed-paša se dosjeti stare srpske poslovice.

- Para vrti gde burgija neće – reče, i ponudi Moreu dvije tisuće dukata preda li mu Sopje.

Previše je primjera u balkanskoj, a i mnogim ostalim svjetskim kulturama, koji dokazuju da je rečena

srpska poslovica vrlo učinkovita i dana današnjega. Ne premišljajući niti toliko koliko mu je trebalo da

otare nos nakon što je kihnuo, More uze vrećicu turskih dukata, pokupi svoje razbojnike iz Sopja i

odleprša s njima u svoj brlog nedaleko Đakova, a Mehmed-paša ustoliči u Sopju svoju vlast, snabdjevši

utvrdu s tridesetak janjičara40

pa ode u Vrhbosnu hvastati se svojim uspjehom Husrev-begu, koji već više

godina lomi zube pod Klisom.

S

19

Biskup Šimun je pobjesnio, ali ne na Morea, nego na sve one koji mu na njegove molbe nisu bili

voljni pomagati u oslobađanju Sopja. Onda stade dodijavati Kralju, tražeći da mu ovaj prepusti nešto

svoje vojske i topova, kako bi se mogao ponovno dočepati svojih nemalih prihoda od podravskoga

poljodjelstva. Ferdinand je biskupu najljubaznije objasnio da trenutno ne raspolaže takvom vojnom silom

od koje bi mogao dio odvojiti za Šimunove potrebe, ali je obećao da će na tomu poraditi prvom zgodnom

prilikom.

Onoga istoga dana kad je Catzianeru i Kaštelanoviću spomenuo da bi knez Bakić imao sa svojom

postrojbom osloboditi biskupovo Sopje od Turaka, na osniježenu trgu u Požegi pojavio se plemić

jednoselac, anonimus čije porodično prezime nitko nije znao, a koji je iz puke bijede pristupio Moreovoj

razbojničkoj družini nakon što je More zagospodario Požegom i postavio u njoj svoju skromnu posadu od

svega petorice razbojnika, od kojih je jednoga imenovao kaštelanom, pa ga oni nisu poznavali drukčije

nego samo po imenu Ranko. Kako Ranko bijaše i pametniji i pismeniji od ostalih, More mu je povjeravao

delikatne poslove koje nije volio obavljati osobno. U Požegu je Ranko dotada dolazio dvaput pa je

poznavao put do kaštelanova konačišta. Kaštelanovo se ime također već podosta vremena nije

spominjalo, pa mu ga neki i zaboraviše jer ga svi među sobom nazivahu nadimkom „Krvavi“. Obilato

zasluženim. Krvavi je u jednom okršaju izgubio ruku, pa mu je More iz puke samilosti udijelio čast

požeškoga kaštelana. Moglo bi se također reći da je samilost u Morea pobudila potreba da mu Krvavi

bude što dalje od očiju. Ni za kakav boj ili razbojnički pothvat više nije mogao biti koristan, a otkako je

izgubio ruku postao je i naporna napržica pa, štoviše, i sadist. Nije mu mjesto u postrojbi pa neka ga tamo

u Požegi.

Pred stražarskom kulom došljak sjaši, priveže konja uz obližnje drvo i uđe. U donjem atriju kule

zaustavi ga stražar, rekavši mu da „glavni“ upravo ruča, i ne valja ga pri obroku ometati.

Krvavi se doslovce prežderavao u društvu trojice svojih momaka, a kako je obrok bio obilat, valjalo

ga je i dobrano zalijevati vinom, pa je društvance već bilo dobrano podnapito, ali natezanje oko plaće,

zbog čega su momci i došli Krvavoga omesti pri ručku, nije prestajalo. Krvavi je začudno strpljivo

objašnjavao svojim momcima da im ne može isplatiti nikakve plaće dok mu More ne pošalje novac.

- Od novca što ga je More dobio od Turaka za predaju Sopja, dio pripada i meni – nastojao im je

utuviti u glavu. - Laci je i mene umočio kad se pred biskupom opravdavao, i onda mi je obećao dat'

pristojnu naknadu za to što je uprljao moj časni obraz. A duguje mi i plaću za kaštelansku službu ovdje.

Razumije se, kad stigne novac od Morea, dobit ćete i vi svoje plaće.

- Uvijek ista priča – pobuni se jedan od njih, žvačući i govoreći punih ustiju.

- Da! – suglasi se drugi – Ne lipši magarče, dok trava ne naraste.

Donekle uslijed vina kojim se savjesno nalijevao, a donekle i uslijed upornosti kojom su ga njegovi

razbojnički momci salijetali, Krvavi poče gubiti strpljenje.

- Imate l' jest' i pit' koliko vam treba? – povišenim će glasom, uperivši u najbližega nož kojim se

služio pri jelu – Imate. Što 'ćete više? Novac ionako nemate ovdje na što trošit'. Ionako uzmete od

kmetova što god vam treba, k'o i ja.

Treći, koji je sve dosad uglavnom šutio i povlađivao ostalima, ponovno natoči upravo ispijenu kupicu

vina, prepuštajući vrč ostalima da si nataču sami.

- Paaa, kad je tako, udri brigu na veselje. Živ'li!

- A ti bi se okilavio da si i nama nalio, govno jedno. Kad ja

točim, točim svima – obrecne se na nj Krvavi.

Kad mozak pliva u vinu, uputno je paziti na svaku riječ, jer tada lako plane svađa, a od svađe do

tučnjave i potezanja oružja vrlo se brzo stiže.

- Nemoj ti meni „govno jedno“, ja nikomu nisam ništa dužan – zareži uvrijeđeni pilac – Govna su oni

koji meni ne daju što mi pripada.

- A je l'? To ti meni?

- Ma, nije samo tebi – pokuša ublažiti sukob onaj koji je govorio punih ustiju, a sada dohvatio vrč da

spere niz grlo ono što valja progutati – slobodno podijeli s Lacijem.

Krvavi se obuzdao. Strijelja jednoga pa drugoga, shvaćajući da je besmisleno ući u dublji sukob, jer

bi mogao izvući kraći kraj. Usiljeno se nasmije.

- Čemu dijeliti? Ja sam uvijeke bio velikodušan. Sva govna nek pojede naš dragi vitez Ladislav More.

Pijmo u to ime!

Natoči zatim sebi i ostalima, koji se značajno pogledavaju.

Uto uđe onaj koji je stražario pri ulazu u kulu i tamo zaustavio Moreova čovjeka, jer ga nije

poznavao.

- Ah, gle, molim te, tu se ije i pije, a ja se dolje smrzavam. Dajte i meni kupicu da se zgrijem - reče

odmjeravajući usput jesu li pregovarači uspjeli iskamčiti plaću.

20

Dograbi kupicu sa stola i podmetne je Krvavomu pod vrč. Ispije, pa tek onda objavi novost.

- Stigao je Lacijev čovjek.

Krvavomu se zacakle mutne oči.

- Eto ga, u pravi čas! Neka uđe.

Stražar najprije natoči još jednu, ispije pa se tek tada polako uputi vratima.

- A što se tako vučeš k'o stara baba? – rasrdi se na stražarovu sporost Krvavi. - Je l' donio novce?

Mrzovoljan otkako je ušao u prostoriju, spori stražar kao da nije bio voljan bilo kakvom razgovoru.

- Čut ćeš – promrsi kroza zube ne osvrćući se pa otvori vrata i obrati se onomu vani nimalo ljubazno

– Uđi!

Jednoselac Ranko uđe u prostoriju pa zastane između vrata i stola.

- Hvaljen Isus, gospodo!

Nitko mu ne odvrati na pozdrav, ali ga svi gledaju s očekivanjem. Napokon ga se Krvavi udostoji

pitati cmačući kako bi isisao mrvicu mesa koja mu je zapela među trulim zubima.

- Jesi l' donio novac?

- Nisam – glasio je odgovor. – Tvoj ti harambaša poručuje da budeš strpljiv i ne dosađuješ

požurivanjem. To je jedno. Drugo, bilo bi dobro da konačno naučiš odzdraviti na pristojan pozdrav. A

treće, ja sam, za razliku od tebe, plemenita roda i oslovljavaj me sa „vi“ i „plemeniti gospodine“.

Zapanjen tolikom došljakovom drskošću, Krvavi se digne i polako mu priđe.

- Lacija ću požurivat' kad god bude kasnio s plaćanjem – hukne smrad luka pomiješan s vinskim

parama u lice jednoselcu – To je jedno. Drugo, 'ko jebe tvoj pozdrav? A treće, tvoje plemstvo nabijem na

svoj krasni kurac.

Ranko je po svaku cijenu htio zadržati svoje dostojanstvo, ne shvaćajući da tomu nije ni pravi čas, ni

pravo mjesto, niti da pred sobom nema razborito biće. Srčanosti je u Ranka bilo na pretek, no u glavi nije

imao previše. More ga je poslao da obuzda Krvavoga u njegovu neobuzdanu načinu upravljanja

Požegom. Otkako ga je Kralj ponukan usrdnim nagovaranjem biskupa Šimuna uzvisio na čast dvorskoga

savjetnika, More se iznenada prometnuo u uzornoga pravednika. Budući da su do njega stigle pritužbe na

postupke Krvavoga, poslao je Ranka s neograničenim ovlastima u delikatnu i opasnu zadaću, ne htijući

sam krenuti s postrojbom u Požegu. Ubogi je jednoselac, čini se, svoje neograničene ovlasti naopako

shvatio.

- Da nisi golo pučko smeće, sad bi moja sablja progovorila, a…

Uto ga Krvavi pljusne.

- Mizerijo bijedna, seljačka, ti ćeš meni da sam pučko smeće!

Plemić nije plemić, ako se ne maši sablje kada dobije pljusku, pa makar bio i jednoselac. Ranko je

međutim smetnuo s uma da ima posla s petoricom divljačkih razbijača. Samo što je pošao rukom prema

balčaku, već su ga četvorica čvrsto zgrabila tako da se nije mogao ni pomaknuti, a peti mu uputi najprije

nekoliko snažnih udaraca šakom u glavu od kojih je pismenom plemiću navrla krv i na nos i na usta, da bi

ga na kraju udarcem noge u prepone srušio na koljena.

I dok četvorica i dalje drže jednoselca, Krvavi razvezuje hlače i mokri jadnom naivčini na glavu. Kad

je ispraznio mjehur, prepusti ga stražarima.

- Tako, dečki, sad je vaš. Poslužite se, i ne zaboravite da vam nije donio vaše plaće.

A dok stražari cipelare inteligentnoga i pismenoga plemića, Krvavi doglavinja do svoga mjesta za

stolom te se svali u stolac.

- Bemti, bljuje mi se – glasno objavi svoje trenutačno intelektualno stanje i ispovraća se u tanjur.

Nakon što je sadržaj svog želuca preselio što u tanjur što na stol, padne mu na pamet vrhunska

duhovitost pa zaustavi stražare koji neumorno drobe plemenita intelektualna i pismena rebra.

- Stanite, dečki, dragomu gostu treba poslužiti večeru. Dajte ga ovamo za stol.

Gostoljubivi stražari dovuku plemića za stol, gdje mu Krvavi gurne pod nos tanjur sa svojim

bljuvotinama.

- Na, plemeniti, žderi!

Znajući da se profinjena gospoda obično ustručavaju prionuti jelu na prvi poziv, kako ne bi društvo

pomislilo da su proždrljivi, Krvavi zgrabi miloga gosta za kosu i zabije mu glavu u pun tanjur svojih

bljuvotina.

Tek pošto je Moreov izaslanik polizao tanjur bljuvotina do kraja, Krvavi ga milostivo otpusti od stola,

dajući svojim odanim pomagačima znak da obeznanjenoga nesretnika iznesu iz sobe svega okrvaljenoga,

popišanoga i bljuvotinama umazanoga, prije nego što će i on povratiti ono što je morao polizati. Iznijevši

ga iz sobe na stubište, stražari bace Ranka niza stube kao da je vreća, pa se i sami spuste za njim. Izvuku

ga zatim onesviještenoga i bace u kaljužu nedaleko kule pa, poučeni primjerom svoga obožavanoga

kaštelana, kolektivno mokre po njemu.

21

- Danas smo se baš dobro proveli – zacereka se jedan od njih.

- Da je donio plaću, ne bi mi bio takav užitak – suglasi se drugi.

- 'Oćemo sad u krčmu? – predloži treći.

- Ta ti valja! – podrži ga četvrti.

- Idemo.

Složna braća kuću grade. Valja još samo svezati hlače nakon mokrenja pa će poći, ali uto naiđu dvije

požeške građanke. Vidjevši momke razvezanih hlača, jedna od njih cikne, i stanu tako ukopane od

strahote.

Jedan od stražara ponovno spusti hlače i pođe prema njima pokazujući im spolovilo.

- Vidi snaša, mog pajdaša! – zareve pijano.

Zgranute žene vrisnu i počnu bježati. On potrči nekoliko koraka za njima, ali kako je znanstveno

dokazano da žena dignute suknje trči brže nego muškarac spuštenih hlača, odustane.

- Jebote, valja mi ga ipak spremit. Mogo bi se smrznit – objasni svoj neuspjeh ostaloj trojici koji

pucaju od smijeha.

Pošto sve hlače bijahu ponovno uredno zavezane, pođu sva četvorica prema krčmi, pijano revući neku

prostačku pjesmicu i ostavivši pismenoga jednoselca da se udavi u blatu u koje su ga bacili. Kako je bio

bez svijesti kad su ga licem zagnjurili u blato, tako se plemeniti Ranko iz nesvjestice više nije probudio.

Nikakva šteta. Pismeni i inteligentni ionako samo unose nemir na ovim prostorima koji se mnogo bolje

snalaze bez njih.

Gvozdansko, 21. prosinca 1536.

ranca, rasnoga andaluzijskog pastuha, kojega mu je car Karlo V. darovao nakon što se

Nikola više nego junački iskazao u boju s Turcima pod Bečom još kao mladac, u svojoj dvadeset

i prvoj godini, njegov je novopečeni vlasnik prozvao Bečko. Dobivši plemenitoga ždrijepca, Nikola mu se

posvetio svim srcem i dušom. Ubrzo se pokazalo da je Bečko pastuh kome nema premca. Brz, živahan,

žilav, otporan i neustrašiv u bojnoj vrevi. U svemu nalik na svoga gospodara. Razumije se, i jednako

prgav. Jednoga je konjušara, koji ga je pokušao timariti ne znajući da Bečko k sebi ne pripušta nikoga

osim Nikole, zamalo otpravio pod crnu zemljicu. Nikola je osobno Bečka i hranio i timario, a rasni pastuh

nije na svoja leđa puštao nikoga osim Nikole, koji ga je jedino naučio da dopusti konjušaru da ga osedla,

ali ništa više. Neće Bečka tko god jahati! Ali, kad je Nikola bio u njegovu sedlu, postajali su jedno.

Zauzvrat, Nikola je s tom svake hvale vrijednom životinjom postupao kao da je ljudsko biće. Tetošio ga,

pričao s njim, učio ga mnogim vještinama, a od svih je bila najvrednija ona zbog koje ga nikad nije morao

vezivati ako bi se negdje zaustavili predahnuti. Za razliku od voljene, vjerne i poslušne Mare, Bečko je

počeo razumijevati i cijele rečenice. Ne samo to, naučio je i da ne smije od sebe pustiti ni glaska ako bi

mu Nikola neku zapovijed šaptao u uho. Jednako je tako naučio i tiho se prikradati, korak po korak, pa

onda iznenada jurnuti na neprijatelja, njiščući pritom kao da nailazi cijela ergela konjice. Ne jednom je

Nikola tako uspio sâm razjuriti cijelu grupu uljeza koji su se motali oko Gvozdanskog, bili to Turci, ili

obično pljačkaško smeće. Dragocjeni je pastuh naučio slušati Nikolu poput najvjernijega psa. Ako mu je

Nikola zapovjedio da negdje stoji i čeka, vranac bi prije lipsao nego se otud pomaknuo bez Nikolina

dopuštenja. Ako ga je pustio da u miru pase po okolici, na najtiši Nikolin coktaj odmah bi se stvorio

pored njega. Naučio ga je i što mu je činiti padne li Nikola usred boja s njega iz bilo kojega razloga. Nije

bilo bojovnika koji bi u takvom slučaju mogao prići Nikoli, a da ga Bečko ne pomete svojim kopitima.

Bečko kao da je čitao misli i želje svoga jahača, pa bi mu Nikola ponekad puštao na volju da trči kamo

hoće, a četveronožni bi ga vjerni prijatelj odnio upravo tamo kamo je Nikola htio. Zahvaljujući Bečku, u

čiji se instinkt njegov jahač uzdao više nego u svoj vlastiti, Nikola nije zazirao na put kretati samo u

pratnji dvojice vjernih pouzdanika, Hojšića i Grabuša, čiji su konji jedini u brzini bili ravni Nikolinu

crnom pastuhu. Ne jednom je Nikola s ponosom uvjeravao društvo kako mu je Bečko u otkrivanju turskih

zasjeda vredniji od desetorice izvidnika. I bio je u pravu. Vranac bi nanjušio da nešto nije u redu i

jednostavno stao. Ukopao bi se u mjestu poput tvrdoglava magareta, prigušeno frktao i kopao prednjom

nogom u smjeru odakle je slutio opasnost.

Prije Bečka Nikola je jašio doratastu kobilu Maru, koju mu je darovala majka za njegov šesnaesti

rođendan, kad je dorastao sablji i počeo učiti mračnu stranu života. Od malena se Nikola družio s konjima

i na Maru je bacio oko još dok je bila ždrebica. Brižna majka uočila je kako njen najmlađi sin uspostavlja

s tom ždrebicom neki poseban odnos pa je odlučila da će mu je darovati kad ždrebica uzraste do sedla, a

njen sinak do sablje. Kad je Nikola napunio šesnaestu, Mara je već bila uzrasla dvogodišnja kobilica,

V

22

sazrela za jahača, a Nikola vješt jahač. No, nakon što je Mara pripala samo njemu, vrlo brzo se pokazalo

da Nikola nije samo vješt jahač, nego i da zna sa životinjom postupati na osobit način, kao s osobito

voljenim prijateljem, pa onda i životinja zavoli njega i uzvraća mu ljubav na sebi svojstven način. Još dok

je počinjao učiti, Nikola je odbacio ostruge, za koje je tvrdio kako ne služe ničemu drugom nego da

besmisleno ozljeđuju životinju. "Ako ne mogu konjem upravljati drukčije nego da mu zadajem bol, onda

ne želim jašiti" – rekao je Ivanu, kojega mu je otac dodijelio kao učitelja. Dakako, izbila je svađa među

braćom, jer Ivan se tvrdoglavo pridržavao ustaljenih vojničkih propisa, dok je Nikola još tvrdoglavije

ostajao pri svome. Napokon je usijane glave ohladila njihova majka ponudivši im kompromis: "Ivan je

već vojnik, i obvezan je nositi ostruge dok jaši, ali Nikola je zasad još samo privatna osoba, pa ima pravo

jašiti i bos, ako mu se to sviđa. Kad se priključi nekoj vojnoj postrojbi i pođe u boj, stavit će ostruge, a za

sada mu valja dopustiti da jaši bez njih." Ipak, Nikola nikad nije stavio ostruge, a konji su pod njim bili

poslušniji nego onima koji su im ostrugama brojili rebra. U pet sljedećih godina Nikola i Mara su postali

nerazdruživ par. Toliko nerazdruživ, da se Ivan jednom zgodom neukusno našalio tvrdeći kako je Mara

zaljubljena u Nikolu i, dok ona bude u životu, Nikola neće imati potrebe za drugom djevojkom, a niti bi

mu to Mara dopustila.

A onda su jednoga dana Turci nasrnuli na Beč, i Nikola se morao sa svojom malom postrojbom lakih

konjanika pridružiti braniteljima. Bilo mu je to prvo vatreno krštenje, ali se skupa sa svojom postrojbom

ponio kao prekaljeni ratnik, držeći se one da boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Kad su

Turci konačno nakon krvavoga kreševa otjerani od bečkih zidina, vidjevši kako su neki zapovjednici sa

svojim postrojbama počeli goniti Turke, znajući dobro da je vojska koja se povlači mnogo ranjivija od

one koja napada, Nikola je, ugledavši se na njih, sa svojom postrojbom počeo također goniti one zaostale

Turke, koji u povlačenju nisu dali petama vjetra, već su se kretali kao da su bili na izletu. Bile su to

uglavnom raspršene manje grupice, pa su se i Nikolini laki konjanici raspršili na sve strane, i u jednom se

trenutku desilo da je Nikola ostao sam. Ne shvaćajući u svojoj mladoj i neiskusnoj glavi da se time izlaže

smrtonosnoj pogibelji, neoprezno je ujašio u neki šumarak vjerujući da se tamo zacijelo krije još poneki

Turčin. I nije se prevario.

Ugledao ga je već nakon nekoliko desetaka metara. Pred njim je kaskao turski časnik na rasnom

arapskom konju tako spokojno, da je ostavljao dojam vlastelina koji obilazi svoj posjed. Kad mu se

primaknuo dovoljno blizu da ga Turčin može čuti, ne htijući se ponijeti kao podlac koji napada s leđa,

Nikola ispusti svoj bojni poklič, izazivajući time Turčina na izravni dvoboj, vjerujući da su se našli na

samu, okom u oko, jedino njih dvojica.

Turčin okrete konja, i Nikola uoči da mu je protivnik jednako mlad kao i on, i jednako pripravan na

razgovor preko sablje. Nikola isuče sablju i podbode Maru te jurne na Turčina. U zao čas, jer kako je

jurnuo prema Turčinu, iz okolnoga grmlja fijuknuše turske strijele. Skriveni strijelci očito su bili ili već

premoreni ili još neuvježbani, pa od desetak odapetih strijela nijedna ne zgodi Nikolu, ali tri oboriše Maru

s nogu. Našavši se na zemlji, Nikola shvati da je naišao na tursku zaštitnicu pa upao u njenu zasjedu.

Ipak, bijeg mu nije bio ni na kraj pameti. Da je on ranjen, Mara bi ostala uza nj i branila ga, pa bi ga i

pokušala odvući iz opasnog okružja. Ostaviti vjernu, dragu životinju na milost i nemilost Turcima za

Nikolu bi bio jednako sramotan čin kao izdaja brata ili bliskog prijatelja. Povrh toga, sâm sebi nikad ne bi

oprostio sramotu kukavičkog bijega, sve kad i ne bi bilo Mare. Iz grmlja se uto pojaviše petorica janjičara

i potrčaše prema Nikoli da ga sasijeku, ali ih časnik na konju pokretom ruke zaustavi. Nekoliko je

trenutaka mirno gledao Nikolinu zbunjenost. Nikola jednostavno nije znao što mu je sad činiti. Htio bi

pomoći Mari, htio bi nasrnuti na turskog časnika, htio bi se prije svega obraniti od janjičara, ali sve to

učiniti istovremeno nije bilo moguće.

Nekoliko trenutaka ništa se nije događalo. Kao da je vrijeme stalo. Janjičari su kao ukopani stajali i

zurili u svog časnika, dok je ovaj sa zanimanjem promatrao Nikolu, koji je stajao nad Marom. Mara je

jedva čujno frktala kao ranjenik koji stenje od teških bolova. Vidjelo se, da bi je Nikola najradije uzeo u

naručje i na rukama nosio teško ranjenu životinju sve od Beča u Gvozdansko, na njen ležaj u štali. Očajna

tuga ponekad do te mjere oduzme čovjeku moć rasuđivanja, da on stoji ukipljen, zuri preda se, a u glavi

mu biva potpuna praznina. Turski časnik, premda mlad, shvatio je što se zbiva u Nikolinoj glavi.

Konačno odluči progovoriti ne mičući se.

- Dokrajči je – reče suho, ali nimalo neprijateljskim tonom – Prekrati joj muke.

Turčinov glas vrati Nikolu u stvarnost. Nije mogao pustiti ni glasa od sebe, samo je s užasom

pogledao Turčina, koji je i dalje mirno, ali s punim razumijevanjem, davao uputu nesretniku koji je upao

u zasjedu i više očajavao nad ranjenom kobilom negoli nad vlastitim životom koji svakog trenutka može

ugasnuti.

23

- Nemoj da životinja pati – oglasi se Turčin ponovno, upućujući Nikolu. – Možeš da joj pomogneš

samo tako da je brzo ubiješ. Ništa drugo ne možeš da učiniš. Nećeš valjada da je pustiš da ovde danima

mučno skapava. Imaš samokres. Biće brzo i bezbolno. U čelo.

Turčin je govorio srpski i Nikola se ponovno zbuni. Možda ga je upravo to što je Turčin govorio

jezikom koji je Nikola lako razumio, navelo da bespogovorno posluša Turčinov savjet. Izvuče samokres

iz pojasa i klekne pred Marinu glavu. Poljubi je u čelo pa joj prisloni samokres na isto mjesto. Ostade

tako nekoliko trenutaka, a onda naglo ustane.

- Ne mogu! – umalo zajeca, odmakne se korak, dva i ostade nemoćno stajati pred već iznemoglom

Marom, koja je sve tiše frktala, očigledno trpeći jake bolove. Pognute ju je glave molio za oprost što joj

nije u stanju prekratiti muke.

Turčin sjaši, izvuče svoj samokres, priđe Mari i ispali joj metak u čelo. Pucanj trže Nikolu iz

obamrlosti. Upokojivši jadnu životinju, Turčin se okrene spram Nikole, a kako je ovaj još uvijek držao

samokres u ruci, činilo se kao da će ga sad ispaliti Turčinu u glavu.

- Šućur Alahu41

– izusti Turčin – sad više ne pati.

Pogledi im se sretoše. Iz Turčinovih očiju isijavao je neki čudan tvrdi mir, dok su Nikoline sijevale

ognjem izazvanim komešanjem cijeloga kaleidoskopa svih mogućih osjećaja od krajnje mržnje do

beskrajne zahvalnosti.

Stajali su tako nekoliko trenutaka gledajući se, a onda Nikola zadjene samokres za pojas i tiho zausti.

- Sad možeš ubiti i mene.

Preko Turčinova lica preleti samo sjenka blagog osmijeha. Svidio mu se kaurin42

koji je toliko

očajavao nad svojom životinjom, a tako malo mario za vlastiti život. Sad i on zadjene samokres za pojas.

- Eh, Hrvate, Hrvate – reče – ovo mora da ti je bila prva bitka.

Bio je Nikola u manjim okršajima kad su Turci napadali Gvozdansko, ali nikad u ovako velikom

boju. Oklijevao je s odgovorom, ne znajući što bi zapravo valjalo odgovoriti.

- Život je samo jedan – nastavi Turčin – a konja ima mnogo. Sećam te se: vodio si eskadron lake

konjice. Svaka čast, dobro ste se poneli. Kako ti je ime?

Pribravši se, Nikola spozna da je došlo vrijeme za obiteljski ponos.

- Ja sam Nikola grof Zrinski.

- Otvrdni, Nikola grofe Zrinski – nato će Turčin – ratovanje je krvav, svirepi posao, ali pravi muževi

moraju da ga obavljaju. Tu nema ni milosti ni samilosti; ni prema ljudima, a kako bi moglo da ih bude

prema životinjama. To je jedini način da preživiš. Otvrdni.

Reče i bez pozdrava se uputi prema svom konju.

- Hej, stani! – vikne Nikola za njim. – Znaš mi ime. Mogu li znati tko si ti?

Turčin zastane i okrene se.

- Mehmed-aga Sokolović – odvrati jednostavno i uzjaše, dajući znak janjičarima da pođu za njim.

Okrene konja i izgubi se skupa sa svojim janjičarima u šumarku.

Poslije ovoga prvog susreta nisu se više ni sreli ni vidjeli godinama. Srest će se ponovno tek tada kad

će za obojicom već biti mnogo ugašenih života.

Priča o Marinoj pogibiji i Nikolinoj neutješnoj tuzi zbog gubitka predrage životinje te o neobičnom

postupku nekoga, tada još relativno anonimnoga, mladoga turskog age doprla je nekako i do ušiju cara

Karla Petoga. Čuvši još i priče o nevjerojatnom junaštvu mladoga grofa, kakvim se istaknuo pod Bečom,

car mu posla na dar pozamašnu svotu zlatnika i uz njih dvogodišnjega andaluzijskog pastuha, koji je

Nikolu imao utješiti kao Marin nadomjestak.

Otkako je dobio Bečka, Nikola je, umjesto s primjerenom konjaničkom pratnjom od barem

dvadesetak ljudi, najčešće putovao s Grabušom i Hojšićem, a ponekad i Magitićem, trojicom svojih

pouzdanika od kojih je svaki vrijedio za desetoricu ratnika, kao što je Bečko vrijedio za desetoricu

izvidnika. Tako je bio i pokretljiviji i brži i sigurniji.

Gvozdansko su sva trojica banuli poput vjetra. Nažalost, već izdaleka se vidjelo da je

Nikolina noćna mora uistinu najavila nesreću.

Oko desetak ranjenika u blizini okna ustrčale su se seljanke i jedan vidar, dok spasioci iz okna upravo

izvlače teško ranjenog mladića, a malo po strani leže tri prekrivena trupla nad kojima moli gvozdanski

župnik Josip.

Nikola se približi spasiocima s ranjenim mladićem kojega su upravo izvukli, sjaši i zapilji se u crno

rudničko okno.

- Koliko ih je još u jami? – upita sa zebnjom.

U

24

- Nema više. Ovaj je zadnji – odvrati jedan od spasilaca.

Nikola priđe ranjenom momku kojega su spasioci položili na zemlju i klekne do njega.

- Što se dogodilo? – upita ranjenika, ali ovaj jedva dahne i izgubi svijest.

- Urušilo se okno, milostivi gospodine kneže – umjesto ranjenika odgovori drugi spasilac.

- Ima mrtvih – doda treći.

- Koliko?

- Trojica.

U međuvremenu im je prišao ranarnik.

- A i ovaj će, izgleda, brzo za njima – reče indiferentno, saginjući se nad besvjesnim ranjenikom.

Ranarnik opipa onesviještenomu momku vratnu kucavicu provjeravajući da li je još živ i pritom

spazi da momak ima oko vrata krunicu skupocjene izrade kao ukrasni lančić. Primi krunicu i značajno

pogleda Nikolu.

- Ukradeno? – upita Nikolu, kao da traži njegovu suglasnost za svoju brzopletu optužbu.

Nikola čučne, zahvati šaku snijega te protrlja njime momkovo čelo i sljepoočnice. Momak otvori oči.

Vrlo teško diše, kao da se guši, ali se uznemiri vidjevši kako ranarnik pokušava skinuti krunicu s njegova

vrata.

- Nemojte mi uzeti krunicu, molim vas, to mi je sve što imam – prošapće i ponovno sklopi oči.

Ranarnik ponovno pogledom pokuša dobiti nekakav znak od Nikole što da radi s krunicom, ali Nikoli

se čini da je mladićev život i zdravlje važniji od krunice, pa ranarnik konačno pusti krunicu i posveti se

malo ozbiljnije momkovim ozljedama.

- Preživjet će – reče napokon. – Bio je očito nečim prignječen i sva su mu rebra popucala, ali uz

odgovarajuću njegu, preživjet će. Neka ga odnesu njegovoj kući i nek mu se majka brine o njemu pa će

sve biti u redu.

- Nema on nikoga – javi se na to upravitelj rudnika koji se došao pozdraviti s Nikolom.

- Kako nema? Gdje živi? – začudi se Nikola.

- Nigdje, milostivi gospodine kneže. Jučer je dolutao ovamo tražeći posao. Primio sam ga, ne

ispitujući ga previše, jer rudara nikad dosta, a činilo mi se da je momak u redu, iako ne znam odakle se

stvorio ovdje. Prenoćio je u rudniku. Ne znamo ni tko je, ni odakle.

- Znam da mu je ime Marko – oglasi se jedan od spasilaca.

- Marko – ponovi za njim Nikola, a onda ga obuze puka znatiželja – I kako još?

- Ne znam, milostivi gospodine kneže – slegne ramenima spasilac.

Nikola se nakratko zamisli pa odluči naprečac.

- Tko god bio, nosite ga u moju kuriju neka se tamo Marija brine o njemu dok ne prizdravi. Ne mogu

dopustiti da skapava ovdje na snijegu kao pašče.

Marija je bila domarova žena, koja se brinula o svim ženskim poslovima u kuriji od spremanja i

čišćenja pa do pranja rublja i kuhanja. Eto joj prilike da i u kuriji bude bolničarka, a ne samo na bojišnici

kad nasrnu Turci. Bila je hrabra i razumna žena, pa joj je Nikola prepustio ranjenoga momka s punim

povjerenjem, znajući da će se ona o njemu brinuti kao rođena majka.

Četvorica odmah podigoše ranjenika i ponesoše ga put kurije, a Nikola priđe ranarniku koji se motao

oko grupice od desetak ozlijeđenih, pokušavajući im vidati rane na goloj, snijegom pokrivenoj zemlji.

- Pobrini se za pokretne ranjenike što prije. A nepokretne neka obitelji nose njihovim kućama pa im

tamo pomaži. Ne treba da se netko od njih još i smrzne na ovoj hladnoći.

Potom ode pogledati poginule i pozdraviti se sa župnikom koji je upravo dovršavao molitvu nad

trećim jadnikom. Stane na korak za župnikovim leđima, čekajući da ovaj dovrši obred.

Nikola i Josip bili su bliski još kao djeca. Premda im roditeljima prihodi nisu bili ni približno slični, a

nekmoli jednaki, njih dvojica su se skupa igrali kao dječarci. Premda su Nikolu zanimale sve vrste oružja

i bojnih sprava, a Josip zazirao od svake vrste oružja, u svakom je od njih bilo nešto što je onoga drugoga

privlačilo, ako ne fasciniralo. Nikola je cijenio Josipovu dobrotu, blagost i onaj čudesni mir koji je zračio

iz njega; divio se Josipovoj sposobnosti da svaku nezgodu ili nesuglasicu riješi na miroljubiv način,

rabeći pritom samo svoj baršunasti, umirujući glas kojim je znao jednako toplo izgovarati molitvu kao i

kuharski recept ili smiriti sukobljene. Očito im je Bog namijenio različite životne putove od samog

rođenja, jer Josip se jednako tako divio Nikolinoj čvrstoći i odlučnosti, junaštvu i preziranju smrti, što se

naizgled sasvim podudaralo s njegovom ljušturom surovoga svadljivca. Međutim, Josip je bio jedan od

rijetkih koji je uspio zaviriti pod Nikolinu ljušturu i tamo naići na neobično osjetljivu, poetičnu,

čovjekoljubivu i skoro djetinju dušu, koju je Nikola vrlo uspješno krio pred svijetom. Samo je Josip vidio

Nikolin grčeviti plač kad su mu rekli da je Mihovil, najstariji od trojice braće, junački poginuo na

Mohačkom polju. Budući da pred svijetom nije ni suzu pustio, mnogi su već tada Nikolu proglasili

surovim stvorom kamenoga srca, kakvoga se treba bojati. Ali Nikoli je bilo draže da ga se boje, nego da

25

ga vole. S razlogom. Oni koji te vole mogu ti okrenuti leđa kad god se sjete, ali oni koji te se boje triput

će promisliti prije nego što ti učine neku nepodopštinu. Ipak, bilo je i onih koji su ga unatoč njegovoj

naizgled opakoj ćudi voljeli, kao što se može voljeti bezazlenoga ježa koji ti neće učiniti nikakvo zlo, ali

takneš li ga samo - ubost će te.

Zaključivši da će Josipova molitva nad posljednjim pokojnikom potrajati još neko vrijeme, Nikola

priđe pokojnicima uz glave, odižući im pokrove s lica da vidi tko je od rudara napustio ovaj svijet.

Došavši do trećega, sagne se, ali Josip upravo dovrši molitvu.

- Pokoj vječni daruj mu, Gospodine – izdeklamira i sasvim automatski poškropi pokojnikovo tijelo

svetom vodom, pa nepažnjom zalije njome i Nikolu za vrat.

- Ne mene, Josipe, ja sam još živ – trzne se Nikola, zaškiljivši na Josipa odozdo i otirući hladnu vodu

s vrata. Pitao se, nije li to Josip namjerno izveo neumjesnu šalu, ili se jednostavno desila nezgoda.

- Neće ti štetiti, Mikula. Primi to kao usputno umivanje duše – ne izdrža župnik da se blago ne

osmijehne.

Dakako, glupo bi bilo ispričavati se što je kneza poškropio svetom vodom.

Zrin, 23. prosinca 1536.

ikola je i cijeli sljedeći dan ostao u Gvozdanskom, čekajući da ranjeni mladić, kojeg je

prepustio njezi u svojoj kuriji, dođe svijesti, a kako je momak sve vrijeme besvjesno ležao,

trećega se dana odluči vratiti u Zrin.

Došavši kući, zatekne brata Ivana, koji se u međuvremenu vratio s Kaptola, u razgovoru s Nikoli

nepoznatim mladićem. Ivan ih upozna.

- Mikula, mladi gospodin je literat Matija Vlačić iz Pazina.

- Drago mi je – ljubazno će Nikola došljaku. – Kojim dobrom?

- Upoznali smo se u Gradecu kad sam onomad bio tamo, pa sam ga pozvao da nas posjeti, kako bi ga

i ti upoznao – objasni Ivan.

Unatoč općem mišljenju koje je vladalo o njemu kao šutljivu i nepristupačnu čovjeku, Nikola je bio

druželjubiv, samo što je rijetko imao prilike razgovarati s nekim tko bi mu obrazovanjem i pameću bio

ravan. Prezirao je glupane i razmetljivce, a takvih je bilo ponajviše, pa se libio rasprava u većim

društvancima, jer su se te rasprave uglavnom svodile na gluposti i bablje priče. Jednom se zgodom teško

porječkao s društvom kad je hrpi okupljenih praznoglavaca, koji su otrcavali Catzianera i njegove

avanture sa ženama, predbacio da seoske alapače vode pametnije razgovore nego što ih vode dotična

velemožna gospoda.

Matija se Nikoli svidio i nastupom i pojavom i pameću. Riječ po riječ, našli su se u ozbiljnoj raspravi

o Lutheru43

i njegovu razlazu s papom. Nakon što je Matija vrlo razložito objasnio bît Lutherove pobune

na rastrošnost i bahatost Rima, posebice objašnjavajući kako se oprost grijeha ne može kupovati novcem,

Nikola se ozbiljno zagrijao za Lutherov nauk. Mladac mu je neke pojmove bolje objasnio nego što je to

pokušao prije nekog vremena učiniti Ungnad.44

Ili Nikola tada još nije imao dosta sluha za tu

problematiku, ili je Ungnad o svemu što se protestantizma ticalo znao previše pa se zapetljao u vlastitomu

prevelikom znanju toliko da ga nije znao prenijeti drugomu, ili je Matija bio bogodani učitelj i pronositelj

nove misli o vjeri. Nikolu je svakako impresionirao Lutherov stav spram zlata i bahatog blještavila

kakvim se papa kitio, kao i njegov revolt na prodaju indulgencija45

kojom je papa zgrtao svoje bogatstvo.

Spaliti papinu bulu i prihvatiti izopćenje iz Crkve katoličke, hrabrost je koja svakako izaziva divljenje, ali

ni Nikola ni Ivan nisu uvjereni da je takva hrabrost ujedno i razumna.

- Pristati uz Lutherov nauk, značilo bi svakako odreći se pape, zar ne? – zanimao se Nikola.

- Razumije se – potvrdi Matija.

- No, to ne bi bilo nimalo mudro – na to će Ivan.

- Zašto? – začudi se Matija.

- Za nas nikako ne bi bilo mudro – podrži Nikola brata. – Vidite, dragi prijatelju, u svom se srcu

slažem sa svime što Luther iznosi u svojim tezama, od svega srca prihvaćam i vas kao prijatelja i potpuno

simpatiziram s vašim uvjerenjem, ali ni Ivan ni ja ne možemo tu ideju promicati ovako otvoreno kao što

to vi činite, niti bi za nas bilo imalo uputno da se javno izjasnimo kao luterani.

- Ne razumijem – ne prestaje se čuditi Matija – zašto ne biste mogli?

- Znate, dragi gospodine Matija, – pokuša mu objasniti Ivan – kako god vam se to činilo neobičnim,

brat i ja nismo slobodni ljudi. Ono što vi, kao slobodan čovjek, koji nema obveza, možete činiti bez straha

N

26

od posljedica, mi ne možemo. Sve što činimo danas, odrazit će se na mnoge sutra. Učinimo li što loše,

obit će se o glavu ne samo nama, nego i svima onima koji ovise o nama.

- Hoćete reći da je Lutherov nauk loš?

- Nikako! Nemojte krivo tumačiti to što vam pokušavam reći – strpljivo nastavi Ivan. – Sjećate li se

našeg razgovora u Gradecu, bit će vam jasno da mi je ono što ste tada, a i danas, govorili isto tako blisko

kao i vama. Ipak, postoji ozbiljan razlog zbog kojega se ne možemo u toj stvari očitovati kao vi. Nikola i

ja obvezni smo i kralju i svom narodu. Ovim ljudima koji nam obrađuju zemlju, koji kopaju u našem

rudniku, koji s nama odlaze u boj kad navale Turci. A zbog svega toga obvezni smo i papi. Odreći se

pape, ne bi bilo ni najmanje umjesno, jer on ipak može u mnogoj nevolji pomoći izdašnije od bilo koga

drugoga. Izdašnije od kralja. Mi smo, znate, ratnici. Ovdje rat nikad ne prestaje. Ako nas puštaju na miru

Turci, ne daju nam mira susjedi. Kad susjedi posustanu, pojave se obični razbojnici. Riješimo li se

razbojnika, ponovno netko posegne za oružjem da bi nastavio bratoubilački rat koji se već deset godina s

većim ili manjim intenzitetom vodi među hrvatskim i slavonskim knezovima oko toga kojem će se

privoljeti carstvu: Ivanu Zapolji ili Ferdinandu Habsburškom.

- Da skratimo priču – uplete se u Ivanovo izlaganje Nikola – mi smo ovdje uhvaćeni u mišolovku. Vi

ste živjeli u Istri i nemate takvih problema. Kod vas su u Pazinu stvari potpuno čiste i jasne, a za Turke

jedva da ste čuli, da ne pričam kako niste imali dileme koga ćete priznati za kralja. Ne možete shvatiti

koliko pojedinim ovdašnjim knezovima, a isto tako i samom kralju, znači papina vojna pomoć. Odreći se

pape, znači odreći se značajne vojne pomoći. Ukratko, u našu ste kuću uvijek dobro došli, jednako kao i

barun Ungnad, kojega zacijelo znate...

- Dakako da ga znam – uleti Matija Nikoli u riječ. – Upravo sam na putu za Gradec, gdje me očekuje

da skupa provedemo božićne blagdane.

- Lijepo. Vjerujem da će vam on reći isto što smo vam rekli i mi – zaključi Nikola.

Pošto povečeraše, Matija zahvali braći na gostoprimstvu i povuče se na spavanje, jer je namislio rano

jutrom nastaviti put prema Gradecu.

Ivan i Nikola ostadoše još neko vrijeme u blagovaonici da isprazne pehar vina prije spavanja i uz vino

uzajamno razmijene najvažnije obavijesti.

Nikola je tek nakon što je Matija otišao na spavanje ispričao Ivanu što se dogodilo u Gvozdanskom,

jer je smatrao neprimjerenim o nesreći pričati pred gostom, kojega se to nije nimalo ticalo. Kako ga je

Matija svojim godinama i izgledom podsjetio na ranjenoga mladića koji je stradao u rudniku, Nikola

obavijesti Ivana da je ranjenika dao smjestiti u njihovu kuriju dok se ne oporavi, a kad se oporavi uzeo

bi ga u službu u Zrin, da mu nekako nadoknadi patnju koju je proživio već prvoga dana u rudniku. Ivan

nije imao nikakva prigovora na Nikolinu odluku. Gospodarske poslove s punim je povjerenjem prepuštao

Nikoli, znajući da će se on o Gvozdanskom i Zrinu brinuti svim srcem i dušom, a vjerovao je i u Nikolin

izbor radnika i suradnika.

Prije nego što će poći na spavanje, Ivan se sjeti da je negdje načuo kako se papa sprema Kružiću u

Klis poslati vojnu pomoć, pa o tom obavijesti Nikolu, potkrepljujući istovremeno Nikolino objašnjenje

Matiji da odricanje od pape znači ujedno i odricanje od vojne pomoći koja je nužna i njima i kralju.

- Eto, dok kralj razmišlja, papa djeluje – otužno zaključi Ivan.

- No, kako god okrenuli, ne mislim da je Luther obična usijana glava, ali doista se ne smijemo

zamjeriti papi – mozgao je Nikola, ozbiljno taknut Matijinim izlaganjima. – Ne toliko zbog anateme,

koliko zbog njegove vojske, koja nam i te kako treba. Prodaja indulgencija je svakako bezočna pljačka

naivnih, ali tko je toliko glup da vjeruje kako se oprost grijeha može kupiti novcem,...

- ...neka plati – dovrši Ivan bratovu misao. – Zlatni ornati i dragulji kojima se papa kiti, nimalo mi ne

smetaju. Da nije bogat, ne bi nam mogao poklanjati svoje Švicarce.

I time je dilema bila riješena. Simpatije su na strani luterana, ali pragmatizam46

čini svoje i priklanja

se papi.

Istanbul, 26. prosinca 1536.

rknuv gutljaj kave, Hajredin47

se premjesti na sofi, dade slugama znak da iziđu, te poseže

za orasima i stade ih grickati, sladeći ih tu i tamo ponekom datuljom.

- Neće ići – reče velikom veziru koji ga je pohodio, a otkako je ušao nije ni riječ prozborio osim

pozdrava.

- Neće ići nikako, Ajaz-pašo – ponovi nakon što veliki vezir nije zucnuo ni crne ni bijele.

Zna kapudan-paša48

da mu veliki vezir nije došao na eglen,49

već ga evo treći put dolazi požurivati

ne bi li što prije isplovio s flotom. Ne treba Ajaz ni riječ izgovoriti. Odgovor će uvijek biti isti.

S

27

Ajaz ga je pomno motrio.

Hajredina prozvaše Barbarossa zbog njegove povelike, čupave, crvene brade. Ona bijaše

najznačajniji ures ne samo njegova lica, nego i cijele mu spodobe. Po izgledu njegove brade moglo mu se

čitati raspoloženje. Kad bi bio srdit, svu bi je raščupao. Ako li je brada bila samo malo jogunasto

našušurena, znalo se da je dobre volje. Ako li je pak bila začešljana i zaglađena, što se zbilja rijetko kada

moglo vidjeti, to je ukazivalo na nužan oprez, jer što bi ta rijetka pojava imala značiti, još nitko nije uspio

odgonetnuti. Vjerojatno je to bio znak da je nastupio jedan od onih rijetkih dana kad bi paša odlučio

odraditi bračnu dužnost s kojom od mnogih svojih žena iz harema. Neke od njih nije stigao ni pobliže

upoznati, a ime je pamtio samo prvoj.

Ajaz-paša se konačno pomakne. Uzdahne, podigne obrve i zaklima glavom. Barbarossina brada bila

je, doduše, jogunasto našušurena, ali tko bi mogao biti siguran da je admiral zaista dobre volje? Udahne

kao da će nešto reći, ali umjesto riječi iz njegovih usta iziđe samo uzdah, za kojim je uslijedilo

odmahivanje glavom.

- Eh, dični pašo, i ti si mi neki! – nato će veliki admiral, ustiju punih oraha koje je neumorno žvakao

– Nisam li ti lijepo kazao da je Omer-efendi50

nenadmašiv erbab,51

ali spor? Nije na meni da tešem

balvane eda bi flota bila brže gotova. Kazao sam Omeru da najmi više argata,52

ali hajvan53

svoje pa

svoje. Hoće mu se štednje, nema se dosta mjesta, samo bi jedni drugima smetali, a filan-fustuk54

jedni

drugima smetaju, jer ih on ne zna organizirati kako valja. Tridesetak je lađa upola gotovo, nedostaje im

snast.55

Desetak drugih nije maklo dalje od kobilice,56

a ni za ono petnaestak što je posve dovršeno, nisu

još sašiveni elćeni.57

Šta da ti pričam. Sve sâm gô hajvan do hajvana. A bez butum58

flote, billah,59

isploviti neću. Nakon sramote koju mi je nanio pred Tunisom, zakleo sam se da ću Doriju60

poslati kući u

čamcu za spašavanje. Pred Tunisom sam stradao zato što sam imao zastarjelo brodovlje. Ovaj put hoću da

mu zadam smrtni udarac, a za to moram imati i najbolje brodove i nadmoć u veličini flote. Znaš dobro da

sam sav novac kojim me Sultan bio nagradio uložio u izgradnju ove flote. I imam svoje razloge zbog

kojih ne mislim isploviti samo s onom stareži koja se također obnavlja u arsenalu.

Uočivši da se Ajaz-paša nije ni pomaknuo otkako je sjeo, kava mu se u fildžanu61

hladi, a nije ni

pomaknuo ruku da dohvati kocku ratluka62

kako bi njime sladio kavu, Hajredin se poigra dobrog

domaćina.

- Bujrum,63

posluži se!

Veliki vezir ga pogleda i opet ne reče ništa. Uzme jednu datulju i temeljito je sažvače. Nije mu se

žurilo. Smišljao je što bi valjalo reći tvrdoglavomu Grku kako bi ga se natjeralo da se pokrene s mjesta.

Sve što je cijenjenomu kapudan-paši imao reći, već je bilo rečeno. Prebiraše Ajaz po mislima ne bi li se

prisjetio nečega što je prošli put, belći,64

zaboravio kazati.

Padišah65

je zabio u glavu da mora svijetom pronijeti slavu svoga pradjeda Mehmeda Osvajača. El

Feth66

mu bijaše nedostiživim uzorom u osvajanjima. Otkako je postao veliki vezir, Ajaz-paša se na sve

mile i nemile načine dovijao kako bi se moglo Sultana odgovoriti od ratovanja. Djelomice mu je uspjelo

Osmansko Carstvo uvesti u neko čudno stanje ni rata ni mira, ali Sulejman ima crve u stražnjici koji mu

ne dopuštaju da u miru sjedi u Istanbulu, Üsküdaru,67

ili gdje god mu drago, i uživa u plodovima svoga

carstva, nego samo smišlja kamo bi poslao svoju ordiju68

u nova osvajanja, a sad evo pripravlja novi rat i

na moru i na kopnu. Onaj morski ima voditi, razumije se samo po sebi, kapudan-paša, a kopnenom će na

čelu vojske biti Sulejman glavom i bradom. Sultan je nestrpljiv, a Barbarossa tvrdoglav. Sto bojnih lađa

ipak se ne može izgraditi preko noći, a Hajredin s razlogom ne želi poći u rat s jedva trećinom flote. I sad

bi Ajaz imao iznaći način kako da bude vuk sit i koza cijela.

Miroljubive prirode, Ajaz je svoj krug užitaka zatvorio u ljubavi spram poezije i ljubavi spram žena.

Premda je već imao i preveliki harem,69

to mu nije ni najmanje smetalo da i izvan harema ljubi, takoreći u

hodu. Ne može mu se zamjeriti, jer su i žene bile očarane njegovom muževnošću, ljepotom i blagošću.

Barbarossa mu je u svemu bio sušta suprotnost, pa ga Ajaz nije odviše cijenio; smatrao ga je divljakom i

razbijačem. No, na takvima carstva počivaju.

Kako je sultan Hajredina s njegovih izvanrednih bojnih uspjeha neobično cijenio, to ga je nakon

posljednjega pohoda prebogato nagradio, a ovaj, dijelom želeći svom padišahu iskazati zahvalnost,

dijelom udovoljiti vlastitoj taštini, odluči novcem koji je dobio od Sulejmana sagraditi velebnu flotu od

stotinu bojnih lađa. Sultan, pak, nije mogao nikako preboljeti poraz od prije dvije godine, kad ga je car

Karlo V. istjerao iz Tunisa. S druge strane, i Mlečani su stalno dodijavali turskim trgovačkim brodovima

u Jadranu, pa ih je poželio naučiti pristojnosti. Mlečani su mu, dakle, bili u nosu, a Španjolci mu gazili

po kurjim očima. Zato je požurivao Barbarossu da što prije isplovi put Otranta i udari na španjolsku flotu

koja se pod zapovjedništvom sedamdesetogodiš-njega morskoga vuka admirala Andreje Dorije bila

ukotvila pri Siciliji. Uništi li Hajredin španjolsku flotu, to će Karla V. naučiti pameti i pokazati mu tko je

28

pravi gospodar u Sredozemlju. Za Mlečane će se pobrinuti osobno Sulejman kad za to dođe vrijeme, a

ono nije daleko.

Svjestan da je to već dvaput rekao Hajredinu, Ajaz zaključi da bez treće nema sreće, pa će pokušati

još jednom.

- Svijetli sultan hoće da se što prije isplovi za Otrant,70

pa da skupa s Lutfi-pašom71

udreš na

preostalu Apuliju.72

- Hele-hele?73

Bit će... – poče Hajredin srknuvši gutljaj kave, ali se zagrcne, stade kašljati da istjera

kavu iz dušnika pa ne mogaše dovršiti što je htio reći.

Ajaz ga lupne po leđima da mu olakša iskašljavanje, pa ugrabi priliku da nastavi što je besjedio.

- Znaš, kapudan-pašo da s padišahom nije lako. Kad on nešto zabije u glavu, to mora biti, ali odmah.

- Nisam li ti rekao da ću isploviti čim flota bude dogotovljena? Gonim one hajvane u arsenalu74

koliko se god može, ali brže ne ide. Uostalom, pođi sa mnom u arsenal, pa se i sâm osvjedoči.

Predložio je to uvjeren da Ajaz neće biti raspoložen za izlet do brodogradilišta, ali se nasukao na

vlastiti prijedlog. Poetični ljubitelj žena bio je i te kako pripravan poći u brodogradilište. Nije mu se išlo,

ali to je služba sultanu koju mora savjesno odraditi. Postavši vezir, Ajaz je Sulejmanu dao besu75

da će ga

vjerno služiti do smrti, a kad Albanac dade besu, prije će umrijeti nego što će je pogaziti.

Ajaz je bio Albanac rodom iz Valone, dotjeran u Istanbul još u dječjoj dobi kao adžami-oglan,76

a u

Sulejmana je brzo napredovao zahvaljujući svojim najvećim vrlinama – odanosti i čestitosti. I kršćani su

dobro znali za Ajazovu čestitost u koju su se ne jednom uvjerili. Bila je to vrlina na koju se rijetko nailazi,

pa ga je Sulejman najviše cijenio upravo zbog njegova poštenja, a kako rekosmo i kršćani su tu vrlinu

ubrzo prepoznali, ali su najviše cijenili njegovo nastojanje da se rat više ne obnovi. Bez obzira na

Ajazovu pretjeranu potrebu za ženama, svi su ga poštovali. Ne bi valjalo povjerovati da Ajaz nije bio

junak na bojnom polju. Kad bi se već morao naći u boju, znao se junački iskazati svojom demeskinjom,77

ali u duši je bio čovjek koji više voli na svom polju graditi, nego tuđe otimati. Smatrao je da Sulejman

teško griješi razmišljajući o daljnjim osvajanjima opsjednut osvajačkim uspjesima svoga pradjeda. El

Feth je osvojio posve dosta za izgradnju moćnoga carstva. Sad je, po Ajazovu dubokom uvjerenju,

osvojeno valjalo obogatiti kulturom, umjetnošću, bogobojaznošću i blagostanjem, a ne gomilati još više

pustopoljine, kojom će se i teže upravljati. Ajaz je vjerovao da njegov sultan može osvojiti i svekoliku

Europu, ali kad je osvoji, ako je osvoji, posjedovat će samo pregolemu pustaru koju neće biti moguće ni

ploditi ni kultivirati, niti je nadzirati, a kamoli njome upravljati. Tako se urušio i Rim.

Sulejman je, naprotiv, žudio za što većim prostorom. Poput klaustrofobičara, u svom se prevelikom

carstvu osjećao kao zatvoren u kutiju u kojoj se guši. Tražio je što više prostora, iako zapravo nije znao

što bi s novim prostorima počeo, a da to bude smisleno.

Ajaza je posebno srdilo što čak i njegov svijetli sultan ponekad imađaše ponešto sluha za njegove

savjete, a ovaj divljak kao da ne čuje što mu se govori. Možda sve to Ajaza i ne bi toliko srdilo, kad mu

ne bi Sultan svakodnevno zbog Hajredinove flote dodijavao i zanovijetao poput malog djeteta. Ajazu se

više nije dalo danomice kusati vruću čorbu od sultana zbog Hajredinova inata.78

Premda je s druge strane

morao priznati i da je Hajredin u pravu. Poći na Doriju flotom koja se već jednom pokazala preslabom,

uistinu ne bi imalo smisla. Razumnije je čekati da se dovrše sve naručene lađe.

- Peke!79

– pristane – Pođimo u arsenal pa ćemo vidjeti može li se što učiniti da se gradnja ubrza.

Budi ti jasno, Hajro, da se svijetli Sultan uskoro sprema u Valonu i ondje je namislio čekati tvoje vijesti iz

Apulije. Tako je odlučio, a ti znaš da on ne voli dugo čekati.

- Ti, pašo, svoje pa svoje – podsmjehnu se Hajredin. – Elćeni nisu sašiveni ni za dovršene lađe. Ne

rekoh li ti? Čime ću ploviti kad nema elćena, sve kad bih i pristao da isplovim s trećinom flote. Nađi ti

radije kakvu novu odalisku80

za sultanov harem. Tebi to bar neće biti teško. Njome će se zabaviti neko

vrijeme i zaboraviti na ratovanje, dok mi flota ne bude dogotovljena.

- A da mi sad ipak pođemo u arsenal?

- To ti meni, kanda, ne vjeruješ? – obješenjački se nakesi Hajredin.

- Hafezanalah,81

Hajredin-pašo! – snebivajući se usklikne Ajaz-paša - Kako ćeš tako što i pomisliti?

Istini za volju, doista veliki vezir nije admiralu odviše vjerovao, ali brzo nađe izgovor.

- Nisi li i sam predložio da ih ja pokušam malo goniti da brže svrše posao? Pođimo, dakle, da vidimo

mogu li ja u čemu pomoći.

Pljesnuv rukama, kapudan-paša pozva slugu i zapovjedi mu neka se priprave nosiljke za njih

dvojicu. Ispivši kavu, pođoše.

Kako je ugledao kapudan-pašine nosiljke, Omer-efendiji se smrkne pred očima i prokle u sebi svoju

zlu sudbinu koja ga dovede na položaj glavnoga majstora brodogradilišta nepunih mjesec dana prije no

što će veliki admiral naručiti gradnju flote.

29

Istrča pred nosiljke praveći se obradovanim što vidi tako visoke goste, kojima je u sebi psovao sve

živo, mrtvo i nerođeno u deveto koljeno unaprijed i unatrag. Nosiljke se ustaviše i Omer-efendi se baci

ničice pred velikim vezirom i kapudan-pašom pozdravljajući ih i zahvaljujući na zijaretu82

koji su se

udostojali učiniti svojemu nevrijednomu sluzi.

- Peke, peke – dobroćudno će Hajredin-paša – ima li što novo otkako sam te posljednji put obišao,

Omer-efendi?

Bezbeli,83

hazretleri84

– pohvali se Omer ozarena lica – svi su elćeni sašiveni. Ne samo za one lađe

koje su otprije gotove, nego i za one koje se uprav dovršavaju. Dobro obavljen posao, hazretleri, elćeni su

prvorazredni. A skrojeni su i crni elćeni; samo još petnaestak dana, pa će i oni biti sašiveni.

Crna jedra bijahu namijenjena noćnoj plovidbi, da neprijatelj ne otkrije brodovlje izdaleka.

Ajaz pogleda Hajredina ispod oka, ali se ovaj ne dade smesti.

- A kako ti napreduje ostalo, efendi? – upita veliki vezir.

- Nema mjesta panici, hazretleri, sve teče kako valja.

- Što ti znači to: „kako valja“?

- Kako sam obećao, hazretleri, sve će se napraviti. Sve. Evo, danas već počinjemo ukrcavati topove

na prve brodove. Do desetak tjedana sve će biti gotovo.

Omer-efendi je bio siguran da će ga veliki vezir pohvaliti zbog njegove žustrine, ali umjesto pohvale

doživi hladan tuš.

- Do desetak tjedana, efendi? – zagrmi na nj Ajaz-paša. – Da si topove ukrcao najkasnije za deset

dana na sve lađe koje su gotove, a u istom roku da budu svi elćeni sašiveni. Ne bude li tako, điti glava.85

Anladumi?86

- Kako ću do deset dana, hazretleri, ne može se to! – zavapi nesretni majstor.

- Ne možeš li ti, ima tko može. A ako misliš da ne možeš, glava može fijuknuti i odmah.

Pošto se izvikao na jadnoga majstora, veliki vezir zaželje vidjeti lađe koje su tek počeli graditi.

Omer ih odvede do mjesta gdje bijahu položene kobilice za petnaest lađa. Na dvjema počeše nicati rebra,

a ostale stajahu netaknute, i nitko na njima nije radio.

- Zašto se tu ne radi? – zagrmi opet Ajaz-paša.

- Svi rade na snastu za one lađe ondje – procvili Omer, sad već ozbiljno zabrinut za opstanak

svoje glave. Toliko se skupio u se, da se doimao upola manji. Da je mogao, u makovo zrno bi se

pretvorio.

Ajaz se snebi. Doista je tesara toliko malo, da se posao ne može brže svršavati.

- A zašto nisi više dunđera i dogramadžija87

najmio?

- Skupi su, hazretleri, a ne valjaju ništa. Neće da rade. Kandžijom88

moraš da ih tjeraš. Priznajem da

ih je malo, ali ovi su najbolji, hazretleri. Bolje polaganije pa da se učini kako valja, nego na brzaka pa

loše.

- Slažem se, ali ja hoću i brzinu i ne samo da bude kako valja, nego da bude najbolje. Smjesta najmi

još dunđera i dogramadžija, koliko god ustreba, pa da do deset dana vidim pola flote spremne da isplovi.

Doći ću za deset dana da vidim jesi li izvršio što sam zapovjedio. A već koliko sutra da si počeo raditi i na

ovim kobilicama.

Okrene se Ajaz bez pozdrava te žustro pođe prema nosiljkama koje su čekale. Hajredin ga je jedva

stizao, a Omer koji se pretvorio u crva, trčkara za kapudan-pašom sklopljenih ruku i tiho cvili.

- Zašto si se, hazretleri, davijao89

na mene velikom veziru? Trebalo je samo da mi kažeš da je

adžela.90

Učinilo bi se. Evo hoćemo, kako je veliki vezir kazao, već koliko sutra...

Hajredin se najedio na Omer-efendiju, jer ga je osramotio pred vezirom rekavši da je jedrilje

sašiveno, dok je on bio tvrdio da nije.

- S očiju mi! – obrecne se kapudan-paša na majstora. I neka znaš, odsele ću svaki dan dolaziti da

vidim kako napreduješ. Ne bude li kako je veliki vezir rekao, haka ću ti glave doći.91

Svojom ću ti rukom

crijeva prosuti.

Uto s minareta obližnje džamije zaezani92

mujezin93

na ićindiju,94

pa Ajaz ne uđe u nosiljku nego se

ogleda za česmom95

da uzme abdest96

kako bi mogao klanjati namaz.97

Hajredin ga sustiže i povede do

česme pred džamijom. Pošto učiniše nekoliko koraka šutke, Ajaz se naglo zaustavi, a oči mu sijevnu

srdžbom.

- Trebalo je da ja dođem, pa da se počne ozbiljno raditi? Moram li ja biti baš svuda da bi svatko

radio svoj posao kako valja? Kakav je ovo svijet? Svi sve na javaš,98

pa će nas tako na javaš jednoga dana

i šejtan99

odnijeti. Hoće li u ovom carstvu ikada biti reda?

Hajredinu bje nezgodno što je pred Ajazom ispao lažac, pa radije odšuti.

Po molitvi, kojoj se svom dušom predao, Ajaza napusti srdžba, pa poče smireno govoriti s

Hajredinom.

30

- Nemoj, Hajro, da Padišaha uhvati gnjev i na me i na te. Znaš ga i sam kakav je. Molim te stoga, ne

dopusti onima u arsenalu da se tekrar100

razrahatlenišu.101

Sad sam ih malo prodrmao, a na tebi je da im

ne daš da se opet uspavaju. Ne bude li do deset dana učinjeno što sam rekao, na tvoju dušu glava

Omerova.

Ostavi tako kapudan-pašu neka deset dana vodi ozbiljniji nadzor nad brodogradnjom, a sam se otputi

u svoju dairu102

gdje će potkajtiti103

slobodno pismo za kaurskoga elčiju,104

kako ga je kralj Ferdinand

pismom zamolio, a njegov mu ćatib105

pripravio za potpis.

Požega, 5. siječnja 1537.

ožeška se krčma ispraznila isti tren kako su u nju kročili ozloglašeni Moreovi ljudi.

Dok se Krvavi valjao u postelji s nekom kmeticom koju je silom dovukao u svoju ložnicu,

četvorica stražara smatrala su da nema potrebe ni za kakvim oprezom da bi ijedan od njih morao ostati na

stražarskoj kuli. Zimi se Turci radije griju u svojim staništima, a razbojnici su kolege. Odoše zato sva

četvorica na propisno oblokavanje u krčmu, a kad su se već temeljito nalili vina, stadoše od krčmara

zahtijevati još. Noć je već bila poodmakla, osim njih četvorice u krčmi odavna nije bilo nikoga, pa

krčmar, neka ogromna ljudina, zaključi da bi bilo vrijeme za zasluženi noćni odmor.

- Pođimo spavati, gospodo, već je kasno – predloži stražarima, ne donoseći im naručeno.

- Ima čovjek pravo – složi se onaj koji je najslabije podnosio vino, jer su se i njemu počele sklapati

pijane oči. - Idemo.

Diže se od stola i prvi pođe k izlazu, a za njim i ostala trojica. Ali, na vratima im se ispriječi krčmar.

- Bi li gospoda izvoljela platiti što su popila?

Stražari izmijene poglede.

- Što bi ovaj htio? – upita jedan ostalu trojicu, kao da nije razumio krčmarov opravdani zahtjev.

- Pokušava nas opljačkati – zaključi jedan od upitanih. - Hoće naše novce.

- Pljačkaš? – zgrane se drugi, glumeći ustrašenost, našto se treći naoko zabrine.

- Razbojnik u ovoj pristojnoj kući?

Prvi nije imao smisla za crni humor pa se osorno obrecne na krčmara.

- Miči mi se s puta, dok sam još dobre volje.

Ali ljudinu pred vratima nije bilo lako pokolebati u njegovu opravdanu potraživanju.

- Nema izlaska dok ne platite račun.

- Ma, sad ćeš dobit' plaću! – zareži prvi razbojnik na krčmara i zamahne s namjerom da ga udari

šakom, ali krčmar bijaše brži. Ratovao je on u mlađim danima i bijaše vješt u obračunima golim rukama.

Nije razbojnikova pesnica stigla ni na pola puta, a već se nasilnik na podu previjao u bolovima zbog

izvrnute ruke kojom je zamahnuo.

Nato druga dvojica nasrnu na vratara koji ih ne pušta da idu svojim putem, ali ih on obojicu zgrabi za

vratove i tresne im glavama jednom o drugu pa jednom tako izbije dva zuba, a drugom prebije nos.

Vidjevši da je vrag odnio šalu, četvrti se pokaže mudrijim od ostale trojice pa se posluži svojim

bodežom te bocne krčmara u trbuh, našto se ovaj sklupča na podu. Krčmarova žena vrišteći pritrči mužu

koji je bezuspješno pokušavao ustati onako ranjen, ali sad su već i onaj izbijenih zuba i onaj slomljena

nosa počeli cipelarenjem. Vrlo je, naime, uputno što brže umlatiti čovjeka koji se našao na tlu nadohvat

divljakove čizme.

Nakon što su sva četvorica krčmaru temeljito šakama obradila lični opis i čizmama mu naravnala sva

rebra, dadu se na jednako temeljito uništavanje skromnoga inventara, razbijajući sve što im je došlo pod

ruke ili čizme.

A tada se na ulazu iznenada pojavi Krvavi s bakljom u ruci. U trenu se sve smiri. Krvavi je, naime,

odradio svoj naporni posao na kmetici, pa je, utaživši svoje niske fiziološke potrebe, odlučio potražiti

malo uzvišenije duhovno osvježenje u krčmi.

- Vidi, vidi! – klikne ozarena lica ugledavši krš i lom - Pučka svečanost. Što je bilo?

- Nisu htjeli platiti, - odvrati mu krčmarova žena sva u suzama - pa je došlo do tučnjave. Muža su mi

teško ranili.

Krvavi se pretvarao da je zgranut takvom drskošću svojih momaka.

- Tražio si da ti plate, a oni nisu htjeli?

- Mora se platiti što se popije – jedva prostenje krčmar, ne shvaćajući kako dolijeva ulje na vatru.

- Mi od toga živimo – jecaše žena.

Krvavi na to pokaže zapanjujući glumački dar.

P

31

- Zašto niste platili ljudima? – tobože strogo podvikne na svoje momke.

- Nemamo novaca – drsko, ali istinito odgovori onaj koji je bocnuo krčmara.

- Nismo dobili plaće – dopuni ga zajedljivo onaj koji je izgubio zube.

- Jeste li čuli? – obrati se Krvavi krčmaru, ujedno uhvativši njegovu ženu za kosu i podižući je s

poda, pa nastavi sućutno – Jadnici vam ne mogu platiti, jer nemaju novaca. Nisu dobili plaće.

- A od čega ćemo mi živjeti, ako se ovako nastavi? – zacvili žena jednako kroz suze i nastojeći se

istovremeno iščupati iz šake koja ju vuče za kosu.

Na ovakvo pitanje Krvavi ne može drugo nego se složiti i najljubaznije ponuditi svoju pomoć.

- Uistinu ćete teško živjeti ako se ovako nastavi. Ali, ne brinite se; riješit ćemo vas odmah svake

muke.

I na njegov znak ostala četvorica pograbe iznemogloga krčmara i njegovu ženu, izvuku ih iz krčme

pod obližnje drvo, pronađu u krčmi uže pa na najnižu granu objese najprije krčmara, a onda i njegovu

ženu s druge strane drveta.

Pošto dovršiše ukrašavanje stabla, Krvavi podigne baklju da sva petorica mogu bolje promotriti

svojih ruku djelo.

- Tako, – reče nakon što se nagledao svoga samaritanskoga djela – sad više nemaju brige od čega će

živjeti.

Ostala se četvorica zacerekaše na njegovu duhovitost. Potaknut njihovim cerekanjem, Krvavi odluči

momcima prije spavanja priuštiti još jednu dječju radost.

- Pa, kad je već pučka svečanost, nek bude s vatrometom.

I zavitla baklju na slamnati krov krčme, koji učas plane.

- A sada, dječaci moji, fajrunt! – spusti Krvavi zastor nakon predstave – Pišat' pa spat'!

I pomokre se sva petorica na drvo s obješenim nesretnicima koji su naivno vjerovali da vrijedi

istjerivati pravdu. Prekasno za krčmara i njegovu ženu, no negdje od doba njihove nesretne pogibije

počela se sve više rabiti poučna poslovica: „S rogatim se ne valja bosti".

Vrhbosna, 7. siječnja 1537.

rhbosna106

se pod snježnim pokrivačem doimala poput uspavane ljepotice. Sve se u tom

gradu odvijalo na javaš, bez galame, bez kuknjave, bez prevelika zuluma.107

Sjedište

vrhbosanskoga namjesnika Gazi Husrev-bega nije se načinom života odviše razlikovalo od bilo koje

bosanske kasabe.108

Jedina se razlika sastojala u tome što se na vrhbosanskoj Baš-čaršiji109

bolje i više

pazarilo110

nego drugdje. Zimi, dakako, neusporedivo manje nego ljeti, ali ipak podosta. S baš-ćaršije se

po okolnim sokacima111

razlijegao zvuk kujundžijskih112

čekića, koji bi na neko vrijeme umuknuo pošto bi

mujezin zaezanio, ali bi se nakon molitve, ovisno o dobu dana, ponovno javio. Po maloj jaciji,

113 dakako

nije se više ni radilo ni trgovalo, nego se akšamlučilo.114

Tako i te večeri, po maloj jaciji, u Husrev-begovu konaku akšamlučiše dvije ratničke glave,

nadmećući se međusobno svojim uspjesima. U Vukovaru, gdje mu bijaše sjedište, ionako se ništa

značajno zimi nije događalo osim što bi se Dunav zamrznuo, Mehmed-paša Jahjaoglu je iz puke dosade,

ne imajući tamo prava sugovornika, odlučio pohoditi svoga vječnog rivala Husrev-bega u njegovu

staništu. Lafadžija115

kakav je bio, uželio se eglena sa starim prijateljem, pa zapalio iz Vukovara na dalek

zimski put u Vrhbosnu, tek tako, bez nekakva prava razloga. Pošto je od Morea kupio Šimunovo Sopje,

nakon što ga je mjesec dana bezuspješno napadao, proglasio je to svojim velikim ratničkim uspjehom pa

se došao Husrev-begu hvastati tim svojim sjajnim pothvatom. Hićajama116

o junaštvu, nadmetanju

uspjesima i ćosanju117

ne bijaše kraja.

- Kako-no nas Kur'an uči: „Po nji'ovim ćete i' plodovima poznati“118

– zaključi Mehmed-paša

raspravu o tomu čiji su uspjesi veći. – I vidiš, Huso, tu nas dvojica nikako ne možemo da se složimo.

Dokazaću ti da nisi u pravu.

- Đe ćeš mi, bolan, dokazat? – podsmjehne se Husrev-beg zalijevajući bozom119

zalogajčić koji je

upravo sažvakao.

- Đe o'š. Evo da te pitam: koliko dugo već potsedaš taj nesretni Klis? Godinama, pa ništa. Đe su ti

plodovi?

- Pašće Klis, billah, Meho! Pašće još prije proljeća.

- Godinama ništa, a sa' ćeš odjedared nešto za dva meseca? Oš', da ti ne kažem šta.

- Oš' se kladit'? – uporno će Husrev-beg – Meho, oš' li se kladit?

V

32

- E, pa ka' si tako siguran, 'aj' da se opkladimo o sto dukata da ću ja, ne mak'o se s ovog mesta, prije

zauzet… Šta oš' da uzmem kaurima?... Požegu?

- Provaj, Meho, provaj Požegu.

- O sto dukata, Huso, da ću ja pre uzest' Požegu, nego ti Klis. Peke?

- Bezbeli, dukati su već moji – nasmije se Husrev-beg pa doda – Peke!

Ne prestajući se smijuljiti, Husrev-beg nastavi jesti. Mehmed-paši bijaše pomalo čudno što je

Husrev-beg tako olako pristao na okladu. Promatrao je njegov samozadovoljni osmijeh koji mu nije

silazio s lica ni dok je žvakao pa se pitao što li to Huso krije u rukavu, a da se nije izlanuo.

Husrev-beg nije u razgovoru spomenuo Kučinu i Ozrinu, kojima je Klis odsjekao od zaleđa i

činjenicu da Murat-beg već vrlo ozbiljno okuplja postrojbe kojima će odlučno udariti na iscrpljen Klis.

Bio je siguran da je oklada njegova, jer Mehmed-paša neće na Požegu udarati prije nego snijeg okopni, a

Murat-begu ide u prilog to što u Dalmaciji u ovo doba godine uglavnom nema snijega. Vidjevši da

Mehmed-paša ne nastavlja jesti, ponuka ga.

- De, de, bujrum! Ne moraš da postiš zato što si uprav ost'o bez pišljivih sto dukata – kroza

smijeh će Husrev-beg, nutkajući dragoga gosta slasticama.

Nastaviše akšamlučiti, a prije no će poći na počinak, Mehmed-paša najavi da će izjutra poći natrag u

svoj Vukovar.

Sljedećega jutra, nakon sabah-namaza,120

Mehmed-paša se oprosti s Husrev-begom te se sa svojom

povelikom pratnjom otputi iz Vrhbosne.

- Ugur!121

– dovikne mu Husrev-beg pošto je njegov bojovnički pajdo122

već podosta odmaknuo, pa

ga Mehmed-paša nije ni čuo.

Siguran da je Mehmed-paša požurio u Vukovar pripraviti vojsku za pohod na Požegu, Husrev-beg

se nasmije.

- Ugur i meni – promrmlja kroz raskešen brk.

Kao što je Mehmed-paši prešutio Kučinu i Ozrinu, prešutio mu je i svoju nakanu da u Vrhbosni

sagradi knjižnicu, što će svakako biti mnogo značajniji i veće hvale vrijedan pothvat od osvajanja bilo

Požege, bilo Klisa.

U Husrev-bega bijaše, po majci, carske krvi. Majka mu bijaše sultanija, kći sultana Bajazida Prvog,

a nema princeze na ovomu svijetu koja ne bi svom djetetu priskrbjela najviše obrazovanje. Otac pak, s

druge strane, bijaše ratnik od glave do pete, sandžak-beg koji do svog sandžaka nije došao po babu i po

stričevima, nego zaslugama na bojnom polju. Takav babo123

neće dopustiti da mu sin postane knjiški

moljac, nego će ga odgajati u ratničkomu duhu. Oboje, i otac i majka, jednako su cijenili i umjetnost i

književnost, pa ako ćemo pošteno, i zemaljska dobra, ali su znali i drugima davati pa su tu osobinu

ucijepili i u Husreva.

Husrev je još kao dječak pokazivao izvanrednu bistrinu. Obrazovali su ga u najboljim školama

carstva, družio se s prinčevima pa je uza sve ratničke vrline posjedovao osobito plemenitu dušu i

neokaljano srce. Nakon što je stekao znatno bogatstvo, nije mu padalo ni na kraj pameti da ga ulupa u

neka prokšena izvoljevanja, nego je svoje bogatstvo davao onima koji ga nisu mogli tako lako stjecati.

Davao je narodu i iskreno je vjerovao da tako treba činiti, jer život nije od boga dan zato da u njemu

sebično trošimo na svoje užitke, nego je dužnost svakoga da ono što mu pretječe dade onima koji

nemaju. Postavši vrhbosanskim namjesnikom, prva mu je briga bila što mu je činiti za dobrobit

stanovnika Vrhbosne, a time i svih ostalih bosanskih žitelja.

Proslavljeni ratnik, kad god mu se pružila prilika ili se ukazala potreba, gradio je džamije,

medrese,124

tekije,125

imareta,126

musafirhane127

mostove, hanove,128

hamame,129

česme, šedrvane,130

škole

i knjižnice, dajući time vrlo snažan poticaj razvitku gospodarskoga, vjerskoga i kulturnog života grada u

kom je stolovao, kao i cijele Bosne.

Još 1531. Husrev je u svoju riznicu posegnuo vrlo duboko, sagradivši u Vrhbosni velebnu džamiju.131

Tada je u svojoj prvoj vakufnami,132

koja se odnosila na džamiju, imaret i hanikah,133

zapisao i ovo:

»Svakog umnog i razboritog čovjeka će se dojmiti, da je ovaj svijet prolazan i zavičaj dosade i

nesreća. Nije svijet ni kuća ni stan; on je tek prolaz, kroz koji se ulazi u kuću spasenja ili pakao, a za to je

pametan onaj, koji se na ovome svijetu ne prevari, koji mu ne vjeruje, koji ga ne gleda ljubavnim očima,

te mu se ne prilagodi. Sretan je onaj čovjek, koji na sebi priliku uzima te današnji dan na jučerašnji

primijeni i koji, čekajuci vrijeme smrti, u svome radu ne pogriješi. Dobra djela gone zlo, a najuzvišenije

od dobrih djela je milodar; najuzvišeniji milodar je onaj, koji ostaje zauvijek, a od dobrotvornih djela

opet je najljepše ono, koje jest, odnosno koje će se trajno ponavljati. Jasno je, da je od trajnih

dobrotvornih djela najdulje zajamčeno dobročinstvo vakuf. Dok je svijeta i vijeka korist vakufa ne

prestaje niti se njegovo djelovanje do Sudnjega dana završava.« 134

33

Husrev-begu doista nije stalo ni do plijena, ni do oklade. Bijaše u njega blaga toliko da ga je mogao

neštedimice rasipati. Nije li prije nepunih šest godina potpisao svoju prvu vakufnamu izgradivši velebnu

džamiju u Vrhbosni? Nije li namislio izgraditi i knjižnicu u tom istom gradu o kojemu se brinuo kao da je

njegovo dijete?

Isprativši Mehmed-pašu, Husrev-beg se najprije dade na pobožno i vrijedno djelo. Napiše svoju

drugu vakufnamu, kojom ponovno dublje ruje po svojoj hazni135

darujući Vrhbosni još jednu građevinu:

Kuršumlija medresu. Preda ćehaji upravo potpisanu ispravu kojom se lišio poveće svote dukata pa

zapovjedi da se odmah digne na noge vojska.

- Ama odma'! – strogo će ćehaji, koji je začuđen na trenutak ostao blejati u njega, ne shvaćajući

otkud sad odjednom dizanje vojske usred zime. – Birden!136

Anladumi?

Nije mu bilo stalo do toga da dobije okladu, nego se jednostavno htio našaliti s Mehmed-pašom.

Znao je da Mehmed-paša mora prvo u Vukovar, jer uza se nema dosta vojske za napad na Požegu, a

trebaju mu i topovi. Dakle, krene li Husrev sad odmah na Požegu, dok Mehmed-paša u Vukovaru, a

možda čak i Beogradu, skuplja vojsku i oprema topove, moglo bi se Mehi desiti da ga na ulaznim vratima

dočekaju Husini stražari.

Zimsko sunce uspelo se do zenita, kad se gazi Husrev-beg osvrnuo da baci još jedan pogled na

Vrhbosnu, prije no što će svoju vojsku usmjeriti prema Kaknju, kamo se nadao stići do noći, a odatle će

preko Visokoga ravno za Požegu. Put je dug, ali je računao s tim da ni Mehmed-pašin put nije mnogo

kraći, a osim toga Meho će izgubiti barem dva dana u Vukovaru. Svakako će Huso do Požege stići prije

njega.

Klis, 10. siječnja 1537.

rošla su skoro tri tjedna dok je Kružić uspio ustati iz bolesničke postelje nakon one svoje

noćne more. Dakako, bilo je posrijedi teško trovanje. Kneževu ranarniku nije to bilo teško

dokučiti, jer je više od pola kliške posade toga jutra osvanulo jednako bolesno kao i Petar. Malo je teže

bilo ustanoviti što je uzrok trovanju, ali se i to ubrzo razjasnilo.

Izvor s kojega se punila velika čatrnja u tvrđavi bio je izvan varoši, i Turci su počeli trovati vodu ne

bi li tako prisilili Klis na predaju. Začudo, Murat-beg nije iskoristio priliku za napad dok je više od pola

kneževe vojske, uključujući i njega samog, bilo nesposobno za bilo kakav boj. U Klisu i oko njega

vladalo je neko čudno zatišje koje nije slutilo na dobro.

Petru nije preostajalo ništa drugo nego da očajava i sve nestrpljivije očekuje pomoć, koja nikako nije

stizala. Oslanjajući se samo na klišku posadu nije mogao izvršiti nikakav ozbiljniji udar na Turke, a niti

sanjati o tome da razori one dvije Murat-begove utvrde nedaleko Sinja i tako uspostavi vezu sa zaleđem.

Povrh toga, Murat-beg je obnovio i snabdio snažnom posadom solinsku tvrđavicu, pa je knez i s morske

strane bio djelomično blokiran. Čekati. Moglo se samo čekati, a to je Petra tjeralo u očaj. Ako je išta u

životu mrzio, onda je to bilo čekanje, a čini se da ga je Bog iz nekoga posve nepoznata razloga osudio

upravo na muku čekanja.

Ipak, premda je Kralj još uvijek bio gluh na Kružićeve molbe, ili se barem tako činilo, tračak vedrine

unese u Petrovo srce vijest da je izvidnik ugledao na ulazu u Solinski zaljev lađe s papinskim oznakama

na jedrima. Ako već nije Ferdinand, a ono je barem papa Pavao III. održao obećanje i poslao svoju

konjicu u pomoć. Sad je Petar, barem što se obrane varoši tiče, mogao biti nešto mirniji. Posebno se

obraduje ugledavši Luku Jakinjanina na čelu konjice koju je doveo iz Ancone. Zagrliše se dva stara

prijatelja kad se sretoše podno tvrđave, kamo je Petar izišao u susret dočekati papinsku konjicu.

Pošto smjestiše svih sedam stotina konjanika koje je Luka doveo, knez povede prijatelja svome

domu u varoši, da mu tamo bude gostom. Putem mu najprije izloži koliko je zahvalan Svetom Ocu na

pomoći koju mu je poslao, a onda se poče jadati, znajući da će u Luke naići na razumijevanje. Jedini koji

je dosad pokazao razumijevanje za njegove tužbalice bio je Catzianer, ali ni on nije od kralja uspio

iskamčiti ništa više od pustih obećanja. Nikomu se drugom Petar nije mogao požaliti.

- Luka moj, jadan ti sam, ter sam ti jadan. Nadao sam se primiti pomoć od kralja za ovaj prenevoljni

grad, ali ništa nisam dobio. Pred Njegovim Veličanstvom htio sam se riješiti Klisa. Izjavio sam da nikad

više neću nogom stupiti u ovaj grad, ali… - uzdahne, srdit na samoga sebe radi ovoga što će sada reći -

Samo da grad ne propadne, skupio sam sve što sam u kući imao, prodao to i uzeo nekolicinu plaćenika. I

sad, evo me ovdje u gradu. Zašto? Da bih bio u nevolji sa svom svojom obitelji i svim svojim slugama.

P

34

Kako su prolazili uskim varoškim uličicama, Luka se nije mogao oteti dojmu da tu iz kliških zidova

izbija vonj straha, zabrinutosti i beznađa. Zastadoše na trenutak, dok se Petar zagledao u oskudno

snabdjevenu tržnicu i pogružena lica pučana, težaka, kmetova i piljarica.

- I ovaj tužni puk već hoće ostaviti Klis i raspršiti se – nastavi Petar promuklo, krenuvši dalje –

Približuju se već i poklade, a od kralja ni kakvih povoljnih vijesti, niti ikakve pomoći. Da mi nije Sveti

Otac po tebi poslao ovih sedamsto konjanika, vjerujem da bih im i sam savjetovao nek odu odavde dok

još imaju kuda i kamo.

- Nadajmo se, barem, da Turci neće i za ovih poklada, kao onomad prije dvije godine, zavrbovati

izdajicu među posadom u tvrđi – prisjeti se Luka nemilog događaja, kad se izdajica dogovorio s Turcima

da će im noću otvoriti vrata na tvrđavi.

- Da, – prisjeti se Petar pravila da ništa nije tako zlo, a da ne bi moglo biti još gore – moglo bi se

desiti da ovaj put naiđu na nekoga tko nije poput Tvrdosalića,137

koji nas je obavijestio o njihovu naumu.

- Pazi! – začuje se povik iznad njihovih glava.

U posljednji čas Petar uspije zaustaviti Luku i vratiti ga korak unatrag. Netko je s prozora ispraznio

noćnu posudu na uličicu, čija je sredina služila i kao kanalizacija.

Stigoše ipak neokaljani pred Kružićev dom. Petar kucne zvekirom o vrata.

- Da ne zaboravim! – odjednom Luka promijeni temu – Što nam je činiti glede vode? Je li pitka?

- Prije svega, valja nam se osloniti na bunare u varoši – stane objašnjavati Petar. - Voda iz velike

čatrnje u tvrđavi nije pouzdana. Već su nam je prije kratka vremena Turci otrovali. Čatrnja se puni s

izvora nedaleko varoši, pa Turci mogu lako doći do izvora i ponovno ga zatrovati. Zato te molim, upozori

svoje konjanike neka konje napajaju samo vodom iz bunara kako u varoši tako i u tvrđi. A ljudstvu

savjetujem da vodu miješa s vinom. Pa i onu iz bunara. Vina, hvala Bogu, ima, ali voda je ograničena na

litru dnevno po čovjeku, pet litara po konju.

- Ne zvuči nimalo utješno.

- Što je, tu je. Bolje je štedjeti vodu, nego riskirati da nas Turci potruju. Dođi! Ana jedva čeka da te

vidi. Ali, molim te, nemojmo o tome pred Anom.

Uto se otvore ulazna vrata i sluškinja promoli glavu pa, ugledavši gospodara i gosta, duboko se

nakloni uz pozdrav. Uđoše, a na vrh stuba dočeka ih Kružićeva žena srdačnom dobrodošlicom upućenom

Luki.

- Jakinjanine moj dragi, tako sam sretna što vas opet vidim!

- I ja što vidim vas u dobru zdravlju, šjora Ana. A gdje su djeca?

- Ah, dica ka dica, igraju se vani. Izvolite u kamaru. Ja ću odma' doć'.

Uvodeći njih dvojicu u primaću sobu, Ana zastane pri vratima.

- Ti se, Petre, pobrini oko gosta, dok se ja ne vratin. Moran provirit ča se u kujnji zbiva i iden po

dicu.

Ana ih ostavi u muškim razgovorima do ručka. Sjedoše.

- Da te pitam, dok smo još sami – Luka nastavi razgovor koji su načeli u dolasku, a prekinuli kad su

ušli. - Kako je moguće da ti još nije stigla pomoć od kralja?

- Ne pitaj! Još prije malone šest godina obavijestio sam baruna Catzianera da je Klis u krajnjoj

opasnosti. Skupa smo izašli pred kralja, izložili mu stanje, a sve bez dobra ishoda do dana današnjega.

Otada smo već jednom Klis izgubili, kao što znaš, kad je onaj podlac Querrini138

prokrijumčario Turke u

tvrđavu. I na sve to sam još morao od Svetoga Oca tražiti oprost što sam dao pogubiti tu hulju u

redovničkoj halji.

- Ti, vjerojatno, ni ne znaš da ti je prijetila papina anatema, i da te od nje spasilo jedino zauzimanje

cara Karla.

- Eto! – plane Petar na to – Došli smo dotle da se o našem dobru više brine španjolski, nego naš

kralj! Tako mi Boga, ne znam što me još priječi da Klis ne predam Mlečanima, kad im je već toliko zapeo

za oko!

Neusiedler See, 12. siječnja 1537.

dmah poslije Božića, Catzianer je prhnuo ravno u Kostel, ne bi li se tamo s Petrom

Keglevićem našao licem u lice pa ga nagovorio da dođe na saborovanje i pridruži mu se u

mogućoj vojni. Catzianer je pritom bio posve siguran da će do vojne svakako doći, jer nije nimalo

vjerovao u diplomatske misije kojima je kralj uporno nastojao izbjeći oružani sukob s Portom.139

U

Kostelu, međutim, ne bijaše njegova vlasnika. Kaštelan je Catzianera obavijestio da se velemožni

gospodin Keglević upravo pred sam Božić otputio u Krapinu, kako bi tamo svetkovao blagdane. Pa,

O

35

dobro, Krapina nije daleko, skoknut ćemo i do Krapine. Ali, ne lezi vraže! Kad Catzianer u Krapinu, a

ono Keglevića ni tamo nema. Otišao je obići svoj Čaklovac nedaleko Požege u namjeri da tamo dočeka

Novu godinu. To već i nije tako blizu, pa generalu ne preostade drugo, nego da skupa sa svojom pratnjom

prenoći u Krapini pa tek sljedećega jutra pođe na put prema Čaklovcu. Otklonivši ljubazni poziv da

prenoći u Keglevićevoj kuriji, Catzianer je zamolio da se u gradini pruži prenoćište njegovoj tridesetorici

konjanika koji su ga pratili, a sam se s pobočnikom Rudijem odlučio za uslugu noćenja u jedinom

svratištu što ga je Krapina imala u majušnoj varošici koja tek što je nastajala podno gradine.

Podrazumijeva se, da je u ovim krajevima osim crkve najvažnija građevina u varoši lokalna birtija, pa je

tako i u varošici, netom su se podigla prva tri kućerka, niknulo najprije prenoćište s krčmom, a tek onda

se pojavio velečasni s tesarima koji će podići varošku crkvicu. Razumije se, redoslijed je sasvim logičan,

jer gdje će se tesari odmoriti od teškoga rada, ako ne u birtiji. Zašto Catzianer nije prihvatio ponudu da

prenoći u kuriji? I to bi moralo biti jasno svakomu tko god ga je poznavao, a njegov pobočnik Rudi

poznavao ga je vrlo dobro. Ono što je Catzianer nije mogao dobiti u kuriji, mogao je dobiti u varoškom

prenoćištu. Zato, čim su se smjestili, Rudi se pobrinuo da s gazdom prošapuće nekoliko riječi, tutne mu u

šaku nekoliko talira, i Catzianerova je uspavanka za tu večer bila osigurana. Za vraga, bio je toliko

umoran što od puta, što od hladnoće, što od kuhana vina kojim je uz večeru pokušavao odmrznuti led koji

mu se putem uvukao sve do kostiju, da se zavukao u postelju u kojoj ga je čekalo golo, toplo žensko tijelo

pripravno udovoljiti svakoj njegovoj gospodskoj željici, i istoga časa zahrkao, stisnuvši se uz plaćenu

curu kao da je ona krušna peć na kojoj se obično grije stari kućni mačak.

Došavši u Čaklovac nakon tri dana, tijekom kojih se svake večeri ponavljala priča kakvu smo

apsolvirali u Krapini, s jedinom razlikom da je u Catzianerovoj postelji svake večeri bilo drugo žensko

tijelo u službi grijalice, četvrtoga dana Catzianer zakuca na Keglevićeva vrata. Ustanovi da je Keglević

odmah poslije Nove godine odlepršao nekom u goste, ali mu čaklovački kaštelan nije znao reći komu.

Sad se već Catzianer počeo glupavo osjećati. Trčkarati za ženskom suknjom, to bi još i bilo razumljivo i

zabavno, ali trčkarati za Petrom Keglevićem nije mu se činilo nimalo prihvatljivom društvenom igrom.

Prilično srdit što je toliki put učinio bez ikakva ishoda, diže ruke od ćorava posla i odluči se vratiti u

Požun, odakle će jednostavno Kegleviću poslati pismo.

- Pa, mogli ste to odmah učiniti, gospodine generale – komentirao je suzdržano podrugljivo njegov

pobočnik Rudi – nismo se morali dati na ovoliki put da bismo se sjetili kako u ovoj državi postoji i služba

za brzu dostavu pisama.

Zatvorene saonice klizile su uz jedva čujni šum po tvrdo utabanom snijegu. Bili su sami u maloj

kabini, ali dah koji su njih dvojica izdisali dostajao je da se na prozorima nahvata podebeo sloj leda, pa

nisu mogli uživati u dosadnom, bijelom, jednoličnom krajoliku. Sreća u nesreći bio je konjski četveropreg

koji je vukao saonice ugarskom ravnicom prema Körmendu sasvim pristojnom brzinom. Privezani za

stražnji dio saonica kaskali su jahaći konji generala i njegova pobočnika. Catzianer nije dopustio kočijašu

da i njih upreže.

- Šesteropregom bismo bili neusporedivo brži – tumačio je kočijaš, ali se Catzianer nad takvom

idejom toliko zgrozio, da kočijašu nije preostalo drugo nego da slegne ramenima i zaključi – Kako god

gospoda izvoljevaju zapovijediti.

Doista, jahaćem konju nabiti ormu na vrat i upregnuti ga u tegalj, bio bi zločin. Možda bi životinji

bilo draže kaskati i znati da vuče s teglećim konjima relativno lake saonice, nego da mu je glava u torbi

na bojištu, ali jahaći konj u usporedbi s teglećim je isto što i aristokrat u usporedbi s kmetom. Ne,

upregnuti jahaćega konja u tegalj, to može pasti na pamet samo idiotu koji nikad nije posjedovao jahaćega

konja, a kamoli skupocjenoga konja odškolovanoga za bojnu vrevu i navikloga da sluša samo svoga

gospodara i to na poruke koje mu upućuju jahačeve noge, a ne kočijašev bič. Ratnički obrazovanom

konju bila bi to smrtna uvreda.

Još kod Koprivnice je Catzianer otpustio svoju konjaničku pratnju i uputio ih u Kacenštajn,140

a sâm

se s Rudijem uputio preko Körmenda pa uz Neusiedlersko jezero u Požun. Nije se strašio razbojnika, a

Turaka u tim predjelima nema, pa bi mu konjanička pratnja samo bila na smetnji. Ne htijući se više

smrzavati u sedlu, niti mučiti dragocjenu životinju da ga nosi na svojim plemenitim konjskim leđima, u

Körmendu je unajmio zatvorene salonske saonice s četveropregom i kočijašem, kao što je i prije običavao

činiti kad god je ovuda putovao.

Catzianer je neko vrijeme dremuckao umotan u medvjeđe krzno koje je svojim putnicima tijekom

zime kočijaš stavljao na raspolaganje da im bude toplije, a onda se protegnuo zijevajući i upustio se u

prijateljsko čavrljanje s Rudijem. Odnos koji je među njima vladao bio je vojnički u boju, ali kad nisu

ratovali Rudi je bio sve drugo samo ne vojni pobočnik. Bio je sobar, navigator, ponekad i kuhar, ali svake

večeri obvezatni svodnik, koji je svome obožavanom barunu morao pribaviti u postelju nešto toplo i

podatno. Pa stajalo, koliko stajalo. U tu svrhu imao je u svoga nadređenoga otvoren račun. Njihovi su

36

razgovori, kad nisu bili strogo vezani uz vojna pitanja, uglavnom nalikovali na razgovore dvojice klipana

koji misle svojom trećom nogom. Zato je Rudija ovaj put prilično iznenadilo kad general nije po stoti put

počeo izlagati svoju strategiju o osvajanju žena, koja se svodila na tri riječi: plati, jebi i odjebi.

- Kupit ću „Sivog sokola“ – izjavi svečano, kao da obznanjuje carski proglas.

- Za lov? – živnu odjednom univerzalni pobočnik, kako može živnuti samo strastveni sokolar – Ako

se vaše gospodstvo želi baviti sokolarenjem, onda mogu od srca preporučiti...

- Ne ptičurinu, čovječe, nego svratište! – ohladi Catzianer ljubitelja sokolarenja.

- Ah, ono... – pobočnikovo oduševljenje naglo splasne. – A što će vašoj milosti svratište? Nećete se

valjda spustiti među pučane.

- Toliko često tamo boravim, da sam ga novcem koji sam tamo ostavio za noćenje i hranu, mogao

već dvaput kupiti. Budem li vlasnik, imat ću od njega samo koristi, a nikakvih troškova za noćenje i

hranu. Mislio sam, naime, kupiti u Požunu kuću u kojoj bih boravio dok sam u Požunu, ali to je i opet

samo trošak za njeno održavanje. Kupim li svratište, ono će donositi i prihod, a stanovat ću i hraniti se

besplatno. Razumije se, ne namjeravam se ja brinuti o svratištu. Unajmit ću osobu koja će ga voditi kao

svoje.

- To smo, dakle, riješili – spokojno će na to Rudi, ne namjeravajući komentirati ovu bizarnu ideju.

- Vraga smo riješili – zareži Catzianer – valjat će onoga lakomoga Willyja privoljeti da proda za

razumnu cijenu. Taj vjeruje da ima dvorac, a ne pišljivo svratište. Cijena će svakako biti paprena.

- Ako je samo to u pitanju, vjerujem da će se vaša milost snaći.

- Bože sveti, Rudi! Ne mislite valjda da me kralj tako dobro plaća da bih imao značajne ušteđevine

za koju moja žena ne bi mogla znati? Imajte na umu da kupnju moram obaviti bez ženinog znanja, jer bi

mi inače odmah sjela za vrat i tražila da je vodim u Požun. Prihod koji mi donose moja dobra jedva

pokriva održavanje vojske, a kako je škrta i neredovita kraljeva plaća, o tomu da ne pričam.

- Ne mislim da vaša milost sjedi na vreći zlata, ali nešto sigurno postoji što je stavljeno na stranu kao

„bijeli novci za crne dane“.

- No, dobro, imam nešto svojih novaca za koje žena ne zna, ali je pitanje hoće li dostajati za cijenu

koju će mi odrapiti Willy.

- Eto, i to je riješeno.

- Nije riješeno – ljutnu se Catzianer – nikako nije riješeno. Prvo, ne znamo imam li dosta novaca za

to, drugo, najvažnije od svega, ne smije se znati da ja kupujem „Sivog sokola“ za sebe, a ne želim da

Katinka pregovara u moje ime. Za nju bi to imalo biti iznenađenje.

„Oho! Katinka?“ – sijevnu Rudiju u glavi – „Milostivi gospodin barun je, čini se, izgubio glavu.

Zatelebao se u konobaricu. Dakle, takav skandal Požun još nije doživio.“

- Koliko sam shvatio, vaša milost treba nekoga tko bi s Willyjem dogovorio cijenu i izvršio

kupoprodaju, a da se ime vaše milosti uopće ne spomene – zaključi glasno.

- Tako je. I mislim da ste vi, najprikladnija osoba za to.

- Dobro – složi se revni pobočnik. – Do kolikog iznosa smijem ići?

- Petsto. Najviše do tisuću forinti.

Ima Catzianer u svom crnom fondu 3.500 forinti, ali nije lud da sve to spiska na kupnju svratišta.

Nešto mora ostati i za njegova sitna izvoljevanja. No, 1.000 forinti bi bio pripravan uložiti u nešto što će

brzo vratiti uloženi novac. Kao redoviti gost „Sivog sokola“, Catzianer je dobro znao da riđokosi Willy

zarađuje toliko, da vjerojatno mora spavati na novcima. „Sivi sokol“ je ugledno svratište u koje redovito

navraća dobro potkožena požunska društvena elita, a spiritus movens141

svih društvenih zbivanja u toj

uglednoj javnoj kući bila je Katinka.

Da, Rudijeva je pomisao bila vrlo blizu istini. Catzianer je uistinu toliko zagrizao na Katinku, da su

mu ostala ženska tijela kojima se uredno punila njegova postelja počela postajati sve manje zanimljiva.

„Zapravo je mila, ta Katinka – mozgao je Catzianer. – U postelji je prava ždrebica, tijela dječačkoga,

lišca kao u anđela, kratko ostrižene, plave, kao svila meke kose. Vižla mala, prava vižla, kad je promatraš

u pokretu dok poslužuje u krčmi ili navodi goste na kockanje. Ne bi se od takve vižle na prvi pogled

moglo očekivati onoliko nježnosti koliko je znala iskazivati dok bi vodili ljubav, a posebice nakon toga.“

Mislio je isprva da u njoj bukti samo strast, skrivena iza anđeoski nevina izraza lica, ali nakon burnih,

strastvenih zagrljaja, u nje bi uslijedila ona divna, skoro majčinska nježnost i potom djetinja

bespomoćnost, koja i u surovu muškarcu budi nježne osjećaje i potrebu da joj bude zaštitnikom. Vjerovao

je s početka da će i Katinka, poput bezbroj drugih cura koje su prespavale u njegovoj postelji a da im ni

imena nije znao, biti kratka, beznačajna avanturica, ali se ubrzo pokazalo da jednonoćna avantura postaje

sve trajnija i sve ozbiljnija veza. Nehotice je stao uspoređivati Katinku sa svojom ženom. Žena mu je bila

prava dama u svim situacijama, uključujući i one kad su pravili potomstvo. Dama do te mjere, da su

37

Catzianer i ona bili „na vi“ otkako su se upoznali, pa će tako ostati sve „dok ih smrt ne rastavi“. Nikad se

pred njim nije skinula, nikad je nije vidio golu.

- Rudi, kako biste se osjećali kad biste ženi s kojom ste u krevetu morali svoju potrebu iskazati

riječima: „Milostiva gospođo, molim vas, raširite noge malo jače“? – upita iznebuha svoga suputnika.

Rudi ga zabezeknuto pogleda, a onda se nasmije.

- Glupo. Vrlo glupo.

- Slažem se – suglasi se Catzianer i ponovno utone u svoje misli.

„Da, Katinka bi bila idealna žena – pametovao je samomu sebi – dama u društvu, kuharica u kuhinji,

kurva u krevetu." Nije se mogao sjetiti od koga je čuo tu maksimu o idealnoj ženi, ali se slagao s tim da bi

to bila točna definicija za idealnu suprugu. Suprugu? Glupost! Kad bi ljudi znali u kakvu se aždaju

pretvori anđelak kojega si doveo pred oltar, istog časa nakon što si pred oltarom rekao ono sudbonosno

„da“, institucija braka bi propala. Milosnica, to je već druga priča. No, razumije se, dvor bi na vezu s

Katinkom gledao prijekim okom. Makar i milosnica, Katinka mora ostati u dubokoj sjeni. Veza mora

ostati najstroža tajna.

Javna je tajna, koju je sav Požun znao, da general troši ženske u prekomjernim količinama i to je bilo

prešutno odobravano jer je pružalo dvorskim štakorima nepresušnu građu za olajavanja, ali stalnu vezu s

pučankom, i to još konobaricom i prostitutkom, nitko ne bi mogao probaviti. Veza s djevojkom tako niska

društvenoga položaja, s djevojkom one vrste koju je pristojan svijet smatrao društvenim talogom, mogla

bi Catzianera stajati skuplje nego što je pripravan platiti. Htijući ipak čvrsto vezati Katinku uza se, morao

je smisliti nešto što bi njihovu vezu u javnosti prikazalo u drukčijem svjetlu. Tako mu je palo na pamet da

kupi kuću u Požunu i Katinku uposli kao domaćicu, ali to bi bilo jednako prozirno kao i kad seoski

župnik drži domaćicu u svom župnom dvoru, pa se nakon nekoliko godina na svijetu nađe nekoliko

župnikovih „nećaka“, koje on, jadan, mora izdržavati, jer su im roditelji izginuli od mrske ruke turske.

Nezgode nastaju tek onda, kad se iznenada pojavi još jedan novorođeni „nećak“ ili „nećakinja“, nakon što

su roditelji izginuli. Tada se ispostavi da je župnik imao i sestru, koja je rodila nakon što joj je muž

poginuo, pa se jadni župnik mora brinuti i o tom djetetu. A svi znaju što je po srijedi, ali odmahuju

rukom. Catzianer nije župnik, nego kraljevski vojskovođa, i na njegovu kopilad ne bi nitko odmahivao

rukom, a položaj domaćice u njegovoj kući svi bi prozreli i prije nego bi „domaćica“ zatrudnjela. Ne, ne i

ne! Svratište, a Katinku unajmiti kao upraviteljicu. Problem će biti riješen na najbolji mogući način. Svi

će vjerovati da je njihova jedina veza novac. Valja se barem nadati da su toliko naivni. A koliko ih

Catzianer sve skupa poznaje, jesu.

- Samo, molim vas, Rudi, Katinki ni riječ o kupnji svratišta, dok sve ne bude sasvim dogotovljeno –

strogo upozori. – To za nju mora biti iznenađenje.

- Šutjet ću kao grob – obeća pobočnik.

Uto stigoše i do prenoćišta.

Kočijaš je već više puta vozio ovim putem, pa je dobro znao gdje valja stati za noćenje. Tako i ovaj

put zaustavi saonice uz Neusidlersko jezero, gdje se nalazilo udobno svratište uljepšano romantičnim

pogledom na jezero, opremljeno poput omanje kurije. Dakako, u zimskom se pejzažu jezero nije

odlikovalo prevelikom romantikom, ali su za tople romantične trenutke gostima stajale na raspolaganju

uspaljene ljepotice probrane sa svih strana Kraljevine, kako bi oživile otužan zimski ugođaj i putniku

namjerniku podarile toplinu svojih njedara i bedara. Svakako, uz primjerenu naknadu u zdravoj kovanoj

valuti.

Kočijaš otvori vrata kabine i odvergla svoju turističku pjesmicu kao da Catzianer i Rudi prvi put

putuju s njim.

- Ovdje velemožna gospoda mogu dobro večerati i udobno prenoćiti. Nastavljamo put sutra u devet

sati. Želim im ugodan boravak.

Catzianer samo klimne glavom i uputi se prema svratištu. Rudi i kočijaš slijedili su ga nekoliko

koračaja udaljenosti.

- Kako se ono zove ona mala s kojom je prošli put spavao? – šapne Rudi kočijašu u uho, znajući što

mu je dužnost, a htijući je pojednostavniti.

Kočijaš je po prirodi bio diskretna osoba.

- Za ime Božje, velemožni gospodine – šapne jednako konspirativno – kako bih ja mogao znati s

kim su njegova milost spavali? Ako su uopće s kim spavali.

Za nevolju, u Catzianera bijaše natprosječno oštar sluh, pa je čuo njihovo sašaptavanje. Osmjehne se,

jer mu se svidjela i Rudijeva briga da mu ugodi, i kočijaševa diskrecija. Svejednako se cereći, uđe u

krčmu svratišta.

Krčma je bila posve prazna i njih su trojica bili jedini gosti te večeri, pa se krčmar tim više trudio da

im u svemu ugodi. Catzianer i Rudi sjedoše za stol s kojega je pucao prekrasan vidik na žensku čeljad

38

koja se motala po kuhinji i posluživala ih, dok se kočijaš zadovoljio stolom u kutu, kako bi što manje

smetao velevažnoj gospodi.

Gazda svratišta se dobro sjećao obojice gospodskih putnika, ali se ponašao kao da ih prvi put vidi.

Trudio se da im svaku novu narudžbu donese druga konobarica, birajući pritom jednu ljepšu od druge.

Prošli put kad je tu noćio, Catzianer je odabrao djevojku koje više nije bilo. Rudi se pokušavao sjetiti

njene fizionomije, ali pored onolikih cura koje su prodefilirale kroz postelju njegova generala, tko bi se

mogao sjetiti prave. Ustao je od stola i pozvao gazdu u stranu, da se raspita o curi koju ne vidi, a koja je

još proljetos posluživala goste ne samo jelom nego i nježnostima, ali mu gazda sa žaljenjem pripovjedi

kako je nesretna djevojka jesenas skončala utopivši se u jezeru. Rudiju nije preostalo drugo, nego da

podmiri račun unaprijed na neviđeno, pa što Catzianer odabere, neka mu bude.

Pošto su povečerali, ostadoše još neko vrijeme za stolom uživati u prvorazrednom tokajcu142

koji je

gostioničar nudio za bagatelu, ni ne znajući kakvo vrhunsko vino poslužuje. Pijuckajući s užitkom gutljaj

po gutljaj kao što čini pravi poznavatelj vinskih čari, Catzianer je mjerio pogledom sad jednu, sad drugu

djevojku. Izbor je bio izdašan: deset djevojaka, za deset postojećih soba u prenoćištu. O gostu i njegovu

ukusu ovisilo je u kojoj će sobi koja od njih spavati. Odlučivši se konačno za raskošnu, stasitu crnku koja

je obilovala svime što se u krevetu moglo poželjeti, Catzianer pokupi sa stola vrč s vinom i uputi se

prema svojoj spavaonici. Djevojka koju je odabrao bila je u svemu Katinkina sušta suprotnost, pa se Rudi

našao u čudu, vidjevši svoga generala kako odlazi u sobu praćen takvom bedevijom. No obzirom na

hladnoću, zaključio je da će njegovom generalu te noći odgovarati upravo takva tusta peć. Osmjehne se

krišom pa zovne krčmara da mu donese još vina. Odlučio se čestito napiti, kako bi mogao čvršće spavati.

Kad su izjutra polazili na nastavak putovanja, Rudi zaključi da vrli vojskovođa toga dana ne bi bio u

stanju zapovijedati vojskom. Djelovao je odviše iscijeđeno. Vjerojatno je grijalica bila pretjerano

raspaljena.

Gvozdansko, 12. siječnja 1537.

stoga dana, dok se Catzianer odmarao u konačištu uz obalu idiličnoga, smrznutog jezera,

Nikola je pošao u Gvozdansko provjeriti kako je sanirana šteta u rudniku te na ispovijed143

župniku Josipu kao što je redovito činio kad god bi se našao u Gvozdanskom, a posebno ga je zanimalo

stanje ranjenika kojega je povjerio njezi domaćice u svojoj kuriji.

Rudnik je ponovno bio u punom pogonu. Šteta je u potpunosti sanirana, i sve se odvijalo po

ustaljenim pravilima. Nikola je bio sasvim zadovoljan onime što je vidio pa se pođe ispovijediti prije

nego će obići ranjenoga momka u kuriji.

- Odrješujem te grijeha, a za pokoru ćeš izmoliti po Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu za svaku

kmeticu s kojom si bludno griješio – završi Josip ispovjedni obred. – Idi u miru iiii... – ne izdrža Josip da

se podrugljivo ne podsmjehne – Provedi dan i noć u molitvi.

Nikola ga pogleda ispod oka smijuljeći se.

- Dragi Joško, danas još moram obaviti i jedno dobro djelo. Mogu li pokoru izvršiti u obrocima?

- Možeš, možeš, ali je svakako obavi prije sljedeće ispovijedi, inače ćeš morati u samostan.

Nagomilat će ti se molitava toliko, da nećeš stići ništa drugo činiti nego samo moliti.

- A kad bih kupio indulgenciju? Ha? Oprost svih počinjenih i budućih grijeha?

Prvi put otkako mu je Nikola dolazio na ispovijed, Josip se našao u nedoumici što odgovoriti na

vragoljasto postavljeno, ali škakljivo pitanje. Pod dojmom razgovora s literatom Matijom, Nikola nije

izdržao a da Josipu, šaleći se, ne postavi sasvim izravno pitanje što misli o prodaji indulgencija.

- Mikula, - poče župnik okolišajući – valja znati da je Sveti Otac nepogrešiv. Dobar vjernik nikada

neće u to posumnjati.

No, Nikola mu ne dade nastaviti.

- Joško, - reče – nisam ti to pitanje postavio kao svećeniku, nego kao prijatelju. Barem se preda

mnom ne moraš pretvarati i pričati mi Markove konake jer je tako zapisano u svećeničkom kodeksu.

Iskreno mi reci,

vjeruješ li doista da se oprost grijeha pred Bogom može kupiti novcem?

- Bojim se, Mikula, da si se negdje dokopao Lutherovih spisa, pročitao ih i počeo sumnjati u Crkvu

katoličku i njeno poslanje na zemlji.

- Ne izmotavaj se. Hoćeš li mi odgovoriti ili nećeš?

Josip pošuti na tren, pa nakon kratka razmišljanja odluči.

I

39

- Pričekaj ovdje, odmah ću se vratiti.

Ostavši sam, Nikola se stade pitati što li je Josipu na umu, ali prije nego što je uspio smisliti ikakav

suvisao odgovor na to pitanje, Josip se vrati odjeven u vojnu odoru Nikolinih konjanika.

- Što si ono pitao?

Nikola ga je gledao u čudu.

- Zašto si se presvukao? – upita zabezeknuto.

- Ne, nije bilo to pitanje, ali odgovorit ću ti i na ovo: dok sam u svećeničkoj halji ne mogu ti na neka

pitanja odgovoriti drukčije nego kako sam odgovorio. U ovoj sam odori tvoj suborac i profana osoba, a ne

dušebrižnik. I reći ću ti otvoreno: prodaja indulgencija najveća je prijevara i lupeština za koju sam dosad

čuo. Milost Božju i oprost grijeha valja zaslužiti časnim životom. To je blagoslov koji se ne može

kupovati novcem.

- Tako, dakle, tu se slažemo. A zašto si mi maločas tvrdio da je papa nepogrješiv?

- Maločas sam imao na sebi svećeničku halju. Kao svećenik položio sam zavjet koji me, između

ostaloga, obvezuje da bespogovorno vjerujem u nepogrešivost Svetoga Oca.

Nikola ga je dugo promatrao u nedoumici, a onda se blago osmjehne.

- Drugim riječima, ipak odijelo čini čovjeka. U halji misliš jedno, u mojoj odori drugo. U tebi stanuju

dvije različite osobe.

- U svima nama, dragi Mikula, stanuju najmanje dvije osobe. Rekao si mi da si došao obići onoga

ranjenog momka kojega si sklonio u svojoj kuriji. Samaritanac, dobročinitelj, to si ti kad nisi na bojnom

polju. U boju si, vidio sam to ne jednom svojim očima, okrutna i nemilosrdna zvijer. Jadna mu majka, tko

ti se nađe na dohvat sablje. Ne misliš da u tebi čuče dvije različite osobe?

- Ne, ne mislim – stade Nikola oponirati. – I u miru i u boju jednako razmišljam. Poštujem časne

prijatelje i neprijatelje. Prezirem podle licemjere koji mi se grade prijateljima.

- U redu, Mikula, nema smisla nastavljati raspravu o tomu – pomirljivo će Josip. – Ne bi joj bilo

kraja.

Osjetio je Josip nehotičan Nikolin žalac. Da, doista se može nazvati licemjerjem kad u jednoj odjeći

tvrdiš jedno, a koji čas poslije u drugoj odjeći drugo. Ali je Josip isto tako znao da ga Nikola previše voli

da bi mu namjerno nanio uvredu, pa je smatrao uputnim prekinuti raspravu, koja je mogla dovesti samo

do daljnjih međusobnih nesporazuma i slučajnih ili namjernih uvreda. Od malena je Josip pokazivao

mnogo više razboritosti u raspravama i znao ih je na vrijeme zaustaviti da se ne pomuti njihovo

prijateljstvo.

- Obiđi radije momka – savjetova Nikoli – i učini kakvo dobro djelo. Time ćeš tisuću puta više

zaslužiti oproštaj grijeha nego kupnjom indulgencije. Nisi valjda bio toliko naivan da si namislio kupovati

tu besmislicu?

Nikola ne izdrža da se ne nasmije od srca.

- Eh, moj Joško! Nadam se da nisi ozbiljno povjerovao da sam toliki blesan. Izmolit ću tih

sedamnaest Očenaša i Zdravomarija, a dodat ću samoinicijativno i po jedan više Slava Ocu za one s

kojima sam griješio više nego jednom.

- Carpe diem144

– priklopi Josip, pozdravljajući Nikolu vojničkim pozdravom.

Upravo nekako u isto vrijeme dok su se Catzianerove saonice približavale konačištu uz Neusiedler

See, Nikola se pozdravio s Josipom i pošao u svoju kuriju.

Ušavši u ranjenikovu sobu, zateče tamo Mariju, domarovu ženu, kako pìta bolesnika mirisnom

kokošjom juhom.

Dok je bio u nesvijesti, jadni momak danima nije ništa okusio, pa se činilo da na njegovu kosturu

nema više ničega osim ovješene kože, koliko je omršavio. Doduše, ne može se reći da je i prije nesreće

izgledao mnogo bolje jer je, sasvim izvjesno, do svog dolaska u Gvozdansko bio više gladan nego sit.

Još uvijek blijed i slab, momak stane Nikoli zahvaljivati na brizi i pomoći, ne nalazeći pravih riječi

da izrazi svoju preveliku zahvalnost što Nikola nije dopustio da umre vani na snijegu.

Nikola se raspitivao kako se momak osjeća, što ga boli, gdje ga boli, može li još štogod za njega

učiniti. Po momkovim odgovorima, Nikola zaključi da je momak neobično uglađen i odviše bistra uma a

da bi sav svoj život morao potratiti u crnoj rupi rudnika. Pade mu na pamet da bi se s tim momkom

mogao pozabaviti i na neki drugi način, nakon što ovaj ozdravi. Evo prilike da učini dobro djelo. Upita ga

za ime.

- Marko Stančić,145

vaša milosti – prošapta momak, već pomalo umoran od razgovora.

- Koliko ti je godina?

- U sedamnaestoj sam.

- Malo si prestar da tek sada pođeš u školu, ali naučiš li čitati i pisati, dat ću ti bolju službu od ove u

rudniku.

40

- Pismen sam, vaša milosti – stidljivo će momak, kao da je pismenost sramota.

Odgovor iznenadi Nikolu. Nije očekivao da će u rudniku naći pismeno čeljade.

Ispostavi se, da je Marko učio u seoskoga svećenika koji mu je bio i otac i majka, jer momkove

roditelje pobiše Turci dok je još bio nejačak. Čudom nekim, misleći valjda da je dječačić mrtav, Turci ga

ne odvedoše, a kad su se Turci povukli tamo odakle su došli, seoski svećenik, koji je i sam čudom

preživio, nađe među leševima živoga dječačića pa ga uze onako nejakoga pod svoje i stade se o njemu

brinuti kao da je njegovo vlastito dijete. No, kad je prije nekoliko mjeseci stari svećenik umro, Marko

ostade bez igdje ikoga. Novi ga svećenik nije htio uzeti u službu, pa se Marko uputio u svijet trbuhom za

kruhom i nakon nekoliko mjeseci lutanja obreo se u Gvozdanskom, gdje je nadzornika rudnika zamolio

da ga primi u službu.

Nikola je neko vrijeme razmišljao, a onda reče momku neka se odmara i prikuplja snagu, pa kad

sasvim ozdravi i ojača, neka mu se javi u Zrin.

Požun, 14. siječnja 1537.

tigavši u Požun, Catzianer provede ludu noć u „Sivom sokolu“ valjajući se u postelji s

Katinkom, ali joj ne reče ništa o svojoj namjeri da kupi svratište, želeći je iznenaditi pošto se

uglavi kupnja.

Sljedećega jutra napisa pismo Petru Kegleviću pozivajući ga na saborovanje koje bi se imalo održati

u Koprivnici početkom ožujka. Pismo je nakitio obećanjima da će mu kralj odmah nakon saborovanja

podmiriti svoj stari dug i imenovati ga banom. Catzianer je bio svjestan toga da masno laže, ali bio je u

duši makijavelist146

i smatrao je da cilj opravdava sredstvo. Uspije li Keglevića dovući na saborovanje,

pola je posla obavljeno, jer Keglević neće moći na Saboru otvoreno opstruirati moguću predstojeću

vojnu. Takva bi se Keglevićeva gesta mogla ocijeniti kao veleizdaja, a zna se što sljeduje veleizdajnicima.

Keglević nije u dobrim odnosima sa Zapoljom da bi se mogao staviti pod njegovu zaštitu, a i svi su mu

posjedi preblizu dohvatu Ferdinandove represivne moći, pa bi veleizdajnik lako mogao ostati i bez

posjeda i bez glave.

Osobno prepisavši pismo u tri primjerka, Catzianer pored svog potpisa potvrdi pisma i svojim

barunskim pečatom, preda pisma trojici teklića i uputi ih da pisma dostave na tri Keglevićeve adrese: u

Kostel, Bužim i Čaklovac. Na jednoj od tih adresa Keglević mora dobiti pismo u ruke.

Pošto je to obavio, Catzianer kratko obavijesti Rudija neka ga čeka u Požunu dok se ne vrati, a on će

bez pratnje otputovati po nekom poslu, koji mora sâm obaviti. Rudiju se učini čudnom iznenadna

tajnovitost njegova generala, s kojim je dijelio i dobro i zlo, ali postavljati Catzianeru bilo kakva pitanja

jednako bi bilo neumjesno kao i beskorisno. Ako general želi nešto zadržati samo za sebe, nema načina da

se to iz njega iščupa.

Razaslavši pisma na tri strane, Catzianer naruči saonice za put, objedova i odmah potom odleprša put

Arada odnoseći tajnu svoje nagle odluke sa sobom. I dobro je učinio što je Rudiju prešutio razlog svoga

puta u Arad.

Rudi se mogao dičiti dubokom odanošću svom generalu, ali ne i prevelikom diskrecijom, barem kad

se radilo o Katinki. Njegov se malčice predugačak jezik razvezao i Rudi je izlanuo Katinki ono što je

imalo ostati tajnom sve do ispunjenja. Čuvši da Catzianer namjerava kupiti „Sivog sokola“ i njoj

prepustiti upravljanje nad njim, Katinka samo što nije pomahnitala od sreće. Ne izdrža a da ne nagradi

donositelja tako lijepe vijesti. Zagrli ljubavnikova pobočnika i, u znak zahvalnosti na dobroj vijesti,

podari mu ono što je Rudiju bilo najslađe, a pri čemu se ni ona nije nimalo dosađivala. Smatrala je da

donositelja takve vijesti valja dolično nagraditi, a kamo ćeš ljepše nagrade od one u kojoj i darodavac i

daroprimatelj jednako uživaju.

Dok je Rudi već po treći put te noći naplaćivao svoju nagradu, njegov se general u usputnom

prenoćištu na putu za Arad besano prevrtao po postelji, jer – za vraga! – u prenoćištu ne bijaše nikakve

ženske posluge osim jedne stare, krezube kuharice. Vidjevši je, Catzianer je ipak odlučio radije probdjeti

tu noć, nego da ga u san uljuljkuje debela krezubica.

Beč, 16. siječnja 1537.

aštelanović je bio mnogo bolje sreće od Catzianera, ali ju je, sjedeći s Pekrijem za stolom

gospodskoga bečkog svratišta, već stoti put prokleo. Kao što nije svako zlo za zlo, tako nije ni

S

K

41

svako dobro samo za dobro. Uspio je nagovoriti Pekrija da se nađu u Beču, ali kad su se našli,

Kaštelanoviću se želudac okrenuo od gađenja nad tim ljigavim, a okrutnim i gramzljivim stvorom.

Prokleo je i svoju hudu sudbinu, koja mu je dosudila da mora u Kraljevo ime uopće vidjeti tu mrsku mu

kreaturu, a nekmoli pregovarati s njom i moljakati za njeno sudjelovanje u možebitnoj vojni. Nagovoriti

mamlaza da zagrabi u vlastitu riznicu, opremi vojsku i uputi se u vojnu, činilo se jednako nemogućim

pothvatom kao i organizirati piknik na Mjesecu.

Pregovarati s Pekrijem o bilo čemu, bilo je napornije od bilo čega što je Kaštelanović u životu činio.

Ispivši na dušak vrčić rajnskoga vina, tko zna koji po redu, izbaci posljednji adut, koji mu je još bio na

raspolaganju.

- Kralj me je, uza sve rečeno, još i posebno obvezao neka vas pokušam nagovoriti da se ipak

prihvatite banske časti. Kralj bi vas rado imenovao čim se vratite iz vojne pa želi unaprijed znati jeste li

voljni prihvatiti tu odgovornu i napornu dužnost.

Ako se ribica ne upeca na tako slasnu meku, neće se upecati uopće. Prokleti Pekri nije pio nego

vodu, i to je Kaštelanovića izluđivalo. Nije ga mogao jednostavno opiti i iznuditi njegov pristanak dok je

supijan.

Svojim crnim, nedovoljno razmaknutim očima Pekri je nemirno šarao po stolovima u gostionici u

koju inače nije zalazio. No, posljednja Kaštelanovićeva rečenica natjera ga da prestane švrljati pogledom

uokolo. Kaštelanoviću nije promaknuo jedva primjetni trzaj na Pekrijevu licu pri spomenu banije.147

Mrzio je iz dna duše Pekrijevu lažljivu prirodu, uslijed koje ovaj nikad nije gledao

sugovornika u oči. I sad je zurio nekamo iza Kaštelanovićevih leđa.

U tom bih slučaju... – poče Pekri presti kao mačak kad ugleda vruću kašu, pa se još i oblizne poput

mačka. Zastane na trenutak kao da pokušava shvatiti što mu je rečeno.

Kaštelanović se nagne prema njemu, nastojeći ga time natjerati da ga pogleda u oči, ali bijaše to

uzaludni ljubavni trud. Pekri se u svom zurenju mimo Kaštelanovića nije dao smesti.

- ...u tom bih slučaju – nastavi nakon kratke stanke tijekom koje je očigledno shvatio primamljivu

ponudu – morao u vojnu da zaslužim bansku čast?

Kaštelanović klimne potvrdno glavom.

- Ali, vojna je skupa – pokaza Pekri još jednu svoju vrlu osobinu osim lakomosti.

- Banija je skupocjena čast.

- Zaboga! – zavapi nepatvoreni škrtac – To je velik izdatak.

Koliko god Pekri cvilio, Kaštelanović je znao da se častohlepni lakomac upecao.

- Ne bismo li se kralj i ja mogli nekako drukčije nagoditi oko toga?

- Po uputama koje mi je kralj dao, o tomu nema pogađanja. Prihvaćate li ponuđeno, dobit ćete to po

povratku iz vojne. Nećete li u vojnu, zaboravite baniju. Kralj ne želi imati kukavičkoga bana koji zazire

od vojevanja.

Kaštelanović je ovaj put posebno naglasio kukavištvo, znajući da je i to jedna od Pekrijevih vrlina.

Najveće kukavice najokrutnije postupaju s onima ispod njih, a klanjaju se do zemlje onima iznad njih.

Isto tako je znao i da će Pekri uznastojati skriti tu svoju lijepu osobinu pa poći u vojnu zbog banske časti i

dokazivanja svoga nepostojećega junaštva.

Njihov je razgovor nalikovao kartanju dvojice prefriganih kockara koji igraju otvoreni „ajnc“148

Moglo bi se reći da su u tom času obojica došli do devetnaest i bilo je samo pitanje živaca hoće li Pekri

zatražiti još jednu kartu pa dobiti nešto veću od dvojke i tropnuti,149

ili će stati na devetnaest i jednako

izgubiti igru u kojoj je Kaštelanović dijelio karte. Kaštelanović je, kao stari kartaški lisac, imao više

živaca i čekao je da se Pekri na jedan ili drugi način nasanjka. Sebi je Kaštelanović već pripravio dvojku

za pobjedu.

Činilo se, kao da Pekri nema namjere više išta reći. Kaštelanović se pravio blesav i najnevinijim

izrazom lica blejao u Pekrija kao da ovaj drži najzanimljivije predavanje iz enologije, s praktičnim

vježbama.

Ferdinand je dobro znao da se Kaštelanović odlikuje sjajnim diplomatskim sposobnostima. Pravi

dvorski savjetnik je tu osobinu posjedovao u neograničeni količinama. Utoliko je više Ferdinand

pogriješio što mu je na dušu stavio Pekrija, a Catzianera zadužio za pregovaranje s Keglevićem. Keglević

je bio neusporedivo tvrdoglaviji i bahatiji od Pekrija. Pekri je samo bio obična okrutna gnjida. Keglević je

za svoju bahatost spram kralja imao dobru podlogu; Ferdinand mu je dugovao poveliku svotu novca.

Pekri je u usporedbi s Keglevićem u ovom slučaju bio samo sitni žicar, kojega je Kaštelanović skuhao

jednom običnom laži, kao što to profesionalni političari redovito čine.

Pravomu dvorskom savjetniku Pekrijeva gramzljivost, a još više bezočnost kojom je tu svoju

gramzljivost znao realizirati, gadila se do te mjere da je počeo mrziti i način na koji Pekri podrezuje svoju

42

bradu. No, najviše je mrzio Pekrijevu trenutačnu apstinenciju, jer je Pekrija znao kao pijanca kakvomu

nema ravna.

„Prokleti je lisac nanjušio da mu je bolje ostati sasvim bistre glave u ovom razgovoru – zaključi u

mislima Kaštelanović – a ne zna hulja koliko sam ja bistar u Bakhusovu zagrljaju. Čekaj samo, ribice,

dok zategnem povraz!“

- Njegovo Veličanstvo vas je doista time opteretilo? – nagnuo se Pekri preko stola prema

sugovorniku, svejednako ga ne gledajući u oči.

Tropa!

Som s druge strane stola progutao je udicu.

„Sad igramo va banque“150

– zaključi Kaštelanović, pa se i on nagne preko stola prema sugovorniku.

Nastaviše razgovor skoro šapćući, pa su djelovali kao dva urotnika koji upravo spremaju državni udar.

- Mislite na pripreme za vojnu? Oh, da, nažalost sve je ostalo na mojim slabim leđima, a niodakle

pomoći ni od koga. Kad bih se barem na vas, designiranoga bana, mogao osloniti na predstojećem saboru,

to bi mi već bilo ogromno olakšanje.

- Velemožni! – užasne se Pekri – Sabor ne spominjite. Kako bih ja mogao vama biti od pomoći na

saboru? Zar vi ne znate da mi rade o glavi? Ja se na saboru ne smijem ni pojaviti. Jedva čekaju da dođem,

pa da me tamo umore. O tomu sam izvijestio i Njegovo Veličanstvo, požalio se, tražio zaštitu... Moj život

je ozbiljno ugrožen. Batthyány i Bánffy151

samo čekaju priliku da me skrate za glavu...

Kaštelanović se prezrivo nasmije.

- Glupost, budući moj bane! Čiste tlapnje. Vi vidite utvare, velemožni gospodine. Ne znate

razlikovati strah od mržnje. Oni se vas boje, pa zato reže na vas, kao što psi reže na ono što ih straši.

Premda reže, oni vas beskrajno poštuju. Vi ste, amice, značajna osoba u društvu, vi ste uvijek imali svoj

stav koji ostavlja dojam, a toga se oni boje. I to je vaš najjači adut, jer se to poštuje.

Pjevušeći gluposti u koje ni sam nije vjerovao, Kaštelanović je ulovljenoga soma čestito udarao

kladivom po glavi da ga što prije dotuče.

- A kada Njegovo Veličanstvo namjerava donijeti konačnu odluku i imenovati banove?152

Gotovo. Som je pripravljen za konzumaciju.

- Odmah po završetku vojne – odgovori Kaštelanović makinalno, razmišljajući pritom kako je lako

častohlepca pretvoriti u udupeuvlačitelja. Nije mu promaklo da je Pekri već triput za redom Ferdinanda

nazvao Njegovim Veličanstvom, otkako se osjetio designiranim banom.

- Doći ćete na sabor i sudjelovati u vojni, ako je bude?

- Razumije se da hoću, domovina iznad svega.

- Znao sam da se sa časnom osobom poput vas može u svakom trenutku računati.

Izgovarajući glasno ovu posljednju rečenicu, pravi dvorski savjetnik velemožni gospodin Ivan

Kaštelanović u sebi je mislio ovo: „Ti, svinjo beskarakterna, žgoljava, vragu bi dušu zapisao samo kad bi

znao da ćeš od toga imati koristi. Gadiš mi se toliko da bih te najradije zgazio kao žohara.“ Potom prijeđe

na sasvim poslovni ton, ne šapćući više.

- Ako ne prije, srest ćemo se uoči samoga saborovanja u Križevcima pa ćemo se podrobno

dogovoriti o svemu. Bit ću vam na usluzi sa svim potrebnim podacima, a vi ćete meni pomoći svojim

autoritetom.

Odjednom se Pekrijeve oči rašire u panici.

- Slušajte, jeste li vi ovamo došli sami, ili s nekim u društvu? – prošapće nagnuvši se još bliže

Kaštelanoviću, tako da je umalo legao po stolu.

Kaštelanović ga zaprepašteno pogleda, jer onodobna liječnička znanost još nije poznavala paranoju

kao bolest.

Kako to mislite: sam? – zbunjeno upita pravi dvorski savjetnik.

- Nije li vas tkogod krišom pratio? Jeste li komu rekli da ćete se sastati sa mnom?

- Ne, nisam. Zašto bih?

- Rekao sam vam da me progone. Rade mi o glavi i samo čekaju priliku da me smaknu. Ne okrećite

se napadno, molim vas, ali promotrite dobro onoga čovjeka u uglu iza lijevo od vas, koji nalikuje

Ferdinandu.

- Komu?

- Kralju. Da, skoro bih se zakleo da je to Ferdinand osobno.

Kaštelanović na ovakvu ludost jednostavno nije znao kako bi reagirao. Kako nekomu uopće može

pasti na pamet da bi kralj sjedio u gostionici, i to sam, bez pratnje. Pekriju se učinilo da će se

Kaštelanović okrenuti ne

bi li promotrio neznanca, pa ga povuče za rukav.

- Nipošto se ne osvrćite, da ne primijeti kako smo uočili njegovu nazočnost.

43

Kaštelanoviću nije padalo ni na kraj pameti da se osvrće, nego se naprotiv i on nagne jače nad stol,

pa progovori ispod glasa, kroza smijeh, u najdubljoj tajnovitosti.

- Ne bi imalo nikakva smisla da se osvrćem. Na udaljenosti većoj od deset koraka vidim koliko i

šišmiš. Ne bih mogao razlikovati devu od vjeverice.

- Ali taj čovjek neprestano zuri u nas – unezvjereno je šaputao Pekri. – Recite iskreno, nije li možda

Kralj incognito153

došao s vama?

- Ma, kakav Kralj? Što je vama, velemožni? – sve se više snebivao Kaštelanović.

- Zaboga, krenuo je prema nama! – zacvili uto paranoik.

To prisili Kaštelanovića da se ipak okrene, ali upravo s onakvim ishodom kakav je predvidio:

razabirao je maglovito nekakvu krakatu osobu koja veselo maše i, tek pošto se krakati oglasio, prepozna

ga po glasu.

- Pelbart, njihova milosti, Pelbart, hvaljen Isus budi i Blažena Djevica Marija! – predstavi se, znajući

da Kaštelanović ne vidi dobro pa ga ne može drukčije prepoznati, a istovremeno se klanjajući Pekriju

kojega nije poznavao.

- Oh, poštovani gospodin Pelbart! – lakne Kaštelanoviću, kojega je Pekrijeva manija gonjenja sasvim

izbezumila – Dođite, gospodine Pelbart, pridružite nam se! Jeste li za kupicu vina?

Ne znajući kako bi se postavio spram pridošlice, Pekri ne reče ništa, ali se zato Pelbart rastorokao.

- Zahvaljujem njihovoj milosti, ali ne bih želio smetati. Htio sam ih samo pozdraviti. Dugo nisam

imao čast vidjeti njihovu milost. Mi inače kartamo svakoga četvrtka na istomu mjestu, ali vas već dugo,

dugo nije bilo. A što je s njima? Imaju li uistinu toliko mnogo posla? Neka, neka, razumije to stari

Pelbart: dužnost i poslovi iznad svega. Caru carevo, Bogu božje, a ljudima dobre volje ono što je za ljude.

Ne, hvala, rizling mi ne odgovara. Plavi burgundac ovdje toče; gospoda nisu znala? Nektar! Nektar, neka

vjeruju njihove milosti staromu Pelbartu, jer stari Pelbart zna što je dobro vino. Eh, da! Nema više danas

onih divnih vina iz mojih mladih dana. Svijet se iskvario, odmetnuo se od Boga. Sve sam goli razvrat i

neznaboštvo oko nas, pa nas Svemogući kažnjava time što nam se i loza iskvarila. A, to oni sigurno znaju

bolje od mene. Milostiva gospoda su svjetski ljudi, a Pelbart je mali čovjek, čovječuljak, šušuljak, nitko i

ništa, ali Pelbart zna procijeniti ljude kao i vino. Milostiva su gospoda prekrasni ljudi, ali u vino, neee! U

vino se ne razumiju Plavi burgundac, milostiva gospodo, plavi burgundac valja ovdje piti, a ne rajnski

rizling. Klanjam se, velemožni, klanjam se i odlazim da ne smetam.

Do toga trenutka Pelbart je laprdao uglavnom se obraćajući Kaštelanoviću. Sad se obrati izravno

Pekriju.

- Klanjam se! Velemožnoga gospodina nisam do sada imao čast ovdje vidjeti, ali o velevažnomu

gospodinu će se sigurno još čuti. „Po njihovim djelima ćete ih poznati!“ To im u Bibliji stoji, velemožni

gospodine! Vjerujem da Bibliju redovito čitaju i da to znaju i sami. Pelbart samo podsjeća. Nije na

Pelbartu da sudi. Još jednom, klanjam se i ispričavam se na smetnji.

I opet nestane u magli Kaštelanovićeve kratkovidnoti, klatareći se natrag za svoj stol u kutu. Znao je

da će sada Kaštelanović za njim poslati kupicu vina.

Kaštelanovića, koji od Pelbartove blagoglagoljivosti nije stigao ni pisnuti, s jedne je strane zabavljala

Pekrijeva krajnja zbunjenost nad Pelbartovom pojavom, a s druge ga je strane zabrinula Pekrijeva

uplašenost. Ipak, držao je nužnim da mu objasni kako je Pelbart samo simpatični, bezazleni

dosadnjaković koji, kad je trijezan, prodaje pamet svakomu tko ga je voljan otrpjeti nekoliko minuta i

gnjavi ljude propovijedima o bogobojaznosti i moralu te citatima iz Biblije. Kad je malo pod parom i

mnogo bez novaca, a još bi nešto popio, traži po krčmama poznanike i grebe se o kupicu vina. Nije ni

mjesto ni vrijeme, pa ga Kaštelanović nije htio provocirati, ali da je samo spomenuo Luthera i protestante,

ne bi ga se riješili do jutra. Protestanti su mu prava poslastica. Pelbart bi, zacijelo, najradije stajao na

samoj lomači uz Luthera i bio bi spreman skupa s njim izgorjeti, samo da bude siguran kako je mrski mu

heretik spaljen.

Pelbart je inače bio na glasu po svojoj ružnoći. To što ga je Pekri usporedio s Ferdinandom, bio je

podatak koji Kaštelanoviću nije mogao promaknuti, a da ne bude zabilježen u crnoj knjizi koju je za takve

slučajeve uvijek držao pripravnu u svom primozgu i kad bi bio trijezan i kad bi ga kao pijanu mješinu u

polusvjesnom stanju izvlačili iz vinotočja ili klijeti na svježi zrak da tamo isprazni želudac i mjehur. Jadni

Pekri nije ni slutio kako ga sada čvrsto Kaštelanović drži u šaci.

- Dogovorili smo se, dakle, velemožni? – postavi Pekriju retoričko pitanje, na koje se nije mogao

uskratiti pozitivan odgovor. Zovne gazdu da plati i naruči kupicu vina za Pelbarta. Nije namjeravao

Pekriju prepustiti podmirivanje računa, ali ovomu to uopće nije ni padalo na pamet. Tako je u

Kaštelanovića zaradio još jedan debeli, neizbrisivi minus. Kad bi ga tko pitao što misli o Pekriju,

Kaštelanović bi ga opisao kao lažljivu, gramzljivu, podmitljivu, škrtu kukavicu i bešćutnu moralnu gnjidu

koja pati od manije proganjanja. Ukratko, kao savršenu osobu za buduću političku karijeru u Kraljevini.

44

Dok su izlazili, Pelbart im nazdravi kupicom koju mu je poslao Kaštelanović.

- Živjeli, klanjam se i hvala!

Prije nego će se za njima zatvoriti vrata, dopre do njih Pelbartov povik.

- Ne zaboravite: „Po njihovim ćete ih djelima poznati!“

Zrin, 17. siječnja 1537.

o njihovim djelima ćete ih poznati – glasio je i odgovor koji je Marku Stančiću dao

župnik Josip na pitanje kakvi su ljudi braća Zrinski, a potom ga je osobno dopratio do

Zrina, jer momak nije znao put.

Vidjevši momka u dobru zdravlju, Nikola mu se iskreno obradova. Zapovjedi slugama da se pobrinu

za mladića, okupaju ga i preodjenu u novu odjeću, kakvu je nosila sva kućna čeljad u Zrinu. Potom ga

gospodski ugosti, pitajući ga hranom bolje nego samoga sebe. A momak je jedva jeo, jer je izgarao od

znatiželje. Volio bi već jednom čuti kakvu li mu je to službu namijenio njegov dobročinitelj.

- Naš je kaštelan ovdje u Zrinu – reče napokon Nikola – već vremešan čovjek i nije više najboljega

zdravlja. Od nekoga vremena razmišljam da mu nađem dostojnu zamjenu, dok je on još barem u tolikoj

snazi da nasljednika može valjano uvesti u dužnost. Mislim da bi za obrazovanoga mladića, poput tebe,

bio grijeh da život skonča u rudniku, kad pred njim mogu stajati mnogo značajnije i uznositije zadaće. Ne

mislim time kazati da rad u rudniku nije važan i odgovoran posao, ali njemu se može posvetiti svatko tko

ima dovoljno fizičke snage, bez ikakva obrazovanja. Dužnosti kaštelana u tvrđavi ne može vršiti bilo tko.

Mislim da zaslužuješ da ti se posveti odgovarajući trud i pripravi te se za tu dužnost. U kratkom vremenu

naučit ćeš sve potrebito da dostojno zamijeniš staroga kaštelana, a budeš li imao volje i želje, omogućit ću

ti i da postaneš časnik pa da svojoj domovini služiš na najprimjereniji način. Ne znam kako si živio sa

svojim svećenikom, ali vidim da te je lijepo odgojio, da ti je posvetio primjerenu ljubav i brigu. U mene

ćeš se osjećati članom obitelji. I moj dobri brat, milostivi gospodin Ivan, brinut će se o tebi kao da si naš,

jednako kao i ja.

Odvede ga zatim kaštelanu pa zamoli starca da se brine o mladiću i u svemu ga strpljivo poučava

kako bi mu postao dostojan nasljednik. Staromu kaštelanu bijaše drago što se, eto, i njemu konačno našla

odmjena u dužnostima te obeća da će se o Marku brinuti kao o svome rođenomu.

Marku se učinilo da sanja. Tolikoj se sreći nije mogao nadati ni u snu. Baci se na koljena, zgrabi

Nikolinu ruku te utisne na nju poljubac zahvalnosti, ali ga knez hitro digne, jer nije mario pretjerane

izraze zahvalnosti i prevelikoga poštovanja.

- Nisam svetac – reče – i nemoj mi više ljubiti ruku. Vjerujem da ovoga trenutka osjećaš zahvalnost,

ali bit će mi mnogo draže budeš li je iskazivao s manje žara, ali zato ustrajnije. Budeš li to svojim djelima

zaslužio, bit ćeš moj pouzdanik, i nikada ti ničega neće nedostajati.

S tim ga riječima ostavi na brizi staromu kaštelanu, da bi se mogao mirno upustiti u raspravu s

Josipom o Lutherovim tezama.

Marko se u svome mladomu srcu zaklinjao da će za kneza i život dati bude li takve potrebe, ne

znajući da mu je sudbina bila određena i prije no što je zakucao na vrata zrinskoga kaštela.

Nikola se, naime, još poslije prvoga razgovora s mladićem, posavjetovao s Ivanom i predložio mu da

Marka uzmu u službu u kaštel. Budući da je Ivan imao neograničeno povjerenje u Nikolin sud o ljudima,

bez ustezanja se suglasio. Tako je Nikola samo čekao trenutak da se Marko pojavi u Zrinu zdrav i čio za

službu. Osjećao je potrebu za pismenim pouzdanikom, a za Marka je bio siguran da će biti i zahvalan i

odan.

Požega, 18. siječnja 1537.

rešavši Savu, Husrev-beg se užurbano uputio prema Požegi, pitajući se usput ima li dosta

opsadnih topova uza se. I topovi i janjičari su ga putem usporavali, ali ipak se kretao brže nego

što se moglo očekivati.

- Gdje zapovijedaš da zanoćimo, hazretleri? – upita ga Jusuf-aga, zapovjednik janjičara.

- Pred ciljem, a napadamo prije nego što će svanuti.

- Bit će kako kažeš, hazretleri.

- Alaha mi, ne budem li sutra ručao u Požegi, crno ti se piše.

- P

P

45

Volio je Husrev-beg ponekad i priprijetiti kad bi bio na vojnom pohodu. Vojska, zna se, sluša samo

stroge zapovijedi i Husrev-beg se mogao hvaliti svojim vojnim uspjesima samo zahvaljujući gvozdenoj

stezi koju je u vojsci provodio. Kao da u njemu bijahu dvije osobe: mirnodopska, blaga, prosvijećena i

dobročiniteljska te ona druga, vojnička, kruta, odrješita.

Samo što se Jusuf-aga pomaknuo misleći se vratiti svojim janjičarima, ugleda akindžijskog

izvidnika, koji je pošao naprijed u izviđanje. Stigavši do njih, izvidnik ne sjaši, nego odmah s konja

izvijesti kako na putu pred njima nije vidio nigdje nikoga živog, a da do Požege ima još oko sat hoda.

- Potećmil154

– zadovoljno će na to Husrev-beg, pa se ogleda na sve strane, dajući istovremeno

podignutom rukom znak da se vojska zaustavi. Na koju milju daleko ugleda šumarak i pokaže na nj.

- Ondje ćemo stati i pričekati da omrkne pa ćemo po mraku dalje. Postavit ćeš straže i, ako tkogod

ugleda kakva kaurina, neka ga smjesta posiječe bez ikakva razgovora. Hoću da budu potpuno

presenećeni. Anladumi?

- Biće kako kažeš, hazretleri.

Pošto dođoše na rub šumarka odakle je pucao pogled na požešku varoš i tvrđavu, Husrev-beg

zapovjedi da se tu utabore. Nakon što služinčad postavi svom begu njegov šator, Husrev-beg se izvali na

minderluku155

i osta tako neko vrijeme zagledan kroz otvor šatora u tonuće Sunce. Kad je sunce opsve

utonulo, pozove svoga čaušlar-ćehaju156

Ibrahima da mu se u šatoru pridruži u uživanju čaja što su ga

sluge pripravile još dok se dizao šator. Ispijali su ga šutke. Ibrahim se nije smio obratiti begu ako ga ovaj

ništa ne upita, a Husrev nije bio rapoložen za eglen.

- Još malo pa će posvema omrknuti – konačno prekine šutnju Husrev-beg. – Idi, Ibro, reci Jusuf-agi

neka sprema vojsku za pokret. A onda se vrati s konjima da skupa obiđemo vojsku.

Nakon što je Ibrahim otišao prenijeti zapovijed, Husrev-beg još neko vrijeme ostade pućkati nargilu,

a onda zapovjedi slugama da je spreme i izađe pred šator.

Kako je Sunce zašlo, počelo se naglo mračiti. Husrev-beg se zamišljeno zagledao put Požege.

Kopkalo ga je kako bi se najlakše unišlo u tvrđavu s najmanjim gubicima. Uto se vrati Ibrahim s konjima.

Vidjevši gospodara, Husrev-begova kobila zahrže i to trgne Husrev-bega iz razmišljanja. Priđe kobili i

pomiluje životinju po sapima.

- Draga životinja – reče ne prestajući milovati kobilu. – Pametna i vjerna. Ima ljudi za koje poželim

da budu pametni i vjerni bar koliko ova životinja. Ali od svih njenih vrlina naučili su jedino da se daju

jašiti.

Uzjašu nato obojica i pođu obilaziti vojsku.

dok Husrev-beg obilazi svoju vojsku, govoreći usput ćehajama neka puste ljude da se dobro

odmore i ispavaju, u Požegi se pripravlja svadba. Udaje se Dora, kći varoškoga pekara. Pred

kućom su se okupili svatovi i znatiželjno iščekuju mladenku. Žene da bi ocijenile kako joj pristaje

vjenčanica, muški da bi joj čestitali na izboru. Doima se kao da je neki dopadljivi hibrid između princa i

pučanina. Ozračje je svečano, radosno i živahno.

Kad se konačno mladenka pojavila na vratima svoga roditeljskoga doma, svatovima se prolomi

pljesak i poklici, jer je djevojčina vjenčanica doista bila divljenja vrijedna. Znatiželjnici joj ne mogu

vidjeti lice zastrto velom, kako je red, ali Požega je varošica u kojoj su se pučani dobro poznavali, i

svatko je znao da je pod velom prekrasno lišće djevojke, koja je odlučila poći za momka kojega su i

mnoge druge priželjkivale za muža.

Kad se svršio uobičajeni obred pred mladenkinom kućom, svatovi veselo krenuše prema crkvi,

pjevajući svatovske pjesme i pocikujući. Kako bi stigli do crkve, moradoše svatovi proći i pored konačišta

Krvavoga, koji je gazdovao u Moreovoj drvenoj kuriji kamo je pozvao jednoga od svojih razbojničkih

momaka na kartanje kako bi obojica utukli dosadno zimsko popodne kockajući se i pijući vino koje su

opljačkali nekom kmetu u obližnjem vinogradu. Pocikivanje svatova Krvavomu je dobro došlo da prekine

kockanje, jer ga toga dana karta nije osobito htjela.

- Koji je ovo vrag? – upita i ode do prozora da vidi vragove koji pocikuju.

- Svatovi. Udaje se pekarova kći – objasni mu u sve upućeni razbojnik koji je svoga kaštelana toga

popodneva temeljito očerupao. Bio je nenadmašiv u varanju na kartama.

- Svatovi? A mene nitko nije ništa pitao.

- A, molim te, zašto bi itko imao tebe što pitati?

- Jer ja vladam ovom varoši.

A

46

- More je vlasnik ove varoši, a mi smo samo njegovi sluge – osjeti se kartaški slavodobitnik

ponukanim da Krvavomu filozofskim mirom objasni kako zapravo stoje stvari. – Ako se koga imalo što

pitati, valjalo je pitati njega.

- Ja sam ovdje gospodar sa svim ovlastima – zareži Krvavi na filozofa. - Skupi momke!

Skupivši karte i novac sa stola uspješni kartaš preko volje ustane i pođe skupiti momke. Bio je kivan

na svatove što su naprasno prekinuli igru u kojoj mu je tako dobro išlo da se vrećica s novcem u

Krvavoga opasno usukala.

Svatovi su u međuvremenu stigli pred crkvu.

U crkvi, sav na iglama od nestrpljivosti, čeka mladenku zaručnik, kovačev sin Martin, u društvu

svoga kuma i župnika koji će mladence vjenčati. Po svemu se izdvaja od ostalih svatova; naočit je i stasit

momak, svatovski svečano odjeven, tek mu nedostaje sablja koju nije smio opasati jer nije plemenita roda

nego pučanin, ali je taj nedostatak nadoknadio malim bodežom koji mu je otac iskovao upravo za

najradosniji i najsvečaniji dan u Martinovu životu.

Dorini roditelji i Dora čekaju pred crkvom da ostali svatovi uđu u crkvu. Njen otac se ne može

nagledati kćeri, koja u vjenčanici izgleda kao nježna vila.

- Kako si lijepa! Sva si na majku – ne može otac izdržati a da ne kaže što osjeća u tom trenutku.

- No, no, nemoj se sada meni ulizivati – tobože srdito odbije majka kompliment.

Otac i majka bili su se malo porječkali oko svatovskih kolača koji su

se još toga jutra pekli u njihovoj pekarnici, a majka se svim svojim bićem htjela osloboditi posla u

pekarnici kako bi se mogla posvetiti opremanju kćeri. Budući da je istovremeno morala mužu pomagati u

pekarnici, bila je srdita što se on u posljednji čas sjetio peći još neke kolače koji nisu bili u planu.

Propustila je zbog toga veći dio najvažnijih trenutaka u kćerinu životu i teško će to mužu oprostiti.

- Samo sam htio reći da je Martin uistinu sretan momak – povuče Dorin otac kompliment upućen

ženi u znak da želi pomirbu, pa se opet zagleda u Doru - A i vrijedan te je.

Dorina majka uoči da su svi svatovi već u crkvi i samo se još mladenku s nestrpljenjem čeka.

- Idemo. Već su svi ušli – reče suho pa pođe prva žurno, da bi stigla na svoje mjesto prije nego što će

otac uvesti mladenku da bi je odveo pred oltar.

- Jesi li sretna, dijete? – upita otac, nudeći Dori ruku da je povede, jer mu se učinilo da u Dorinu oku

sjaji suza.

- Presretna – šapne Dora jedva gušeći suze radosnice.

Otac otvori crkvena vrata i povede mladenku u crkvu. Svi u crkvi poustajaše, mladenka stiže do

oltara, otac sjede uz majku, i sve se dalje odvijalo ustaljenim redom.

Kad je župnik konačno proglasio mladence mužem i ženom, Martin jedva dočeka da na kraju obreda

župnik kaže svoju posljednju. No, i to je došlo.

- Sad možeš poljubiti mladenku, Martine, a onda je povedi domu svome s Božjim blagoslovom.

Dopuštenje ne znači ujedno i izvršenje. Martin je bio toliko obuzet silnom srećom, da je pokušao

Doru poljubiti ne maknuvši joj veo s lica, što je, razumljivo, izazvalo smijeh u crkvi.

No, Martinovu zbunjenost pokuša izgladiti župnik.

- Oprostite mi, molim vas sve, zaboravio sam ženiku reći da smije mladoj maknuti veo s lica prije

nego je poljubi.

Umjesto da se svatovi smire, na župnikovu izjavu provali još veći smijeh. Sad su se smijali i

mladenci i župnik. Jedino se nisu smijali oni koji su čekali ispred crkve.

Martin napokon podigne Dorin veo i poljubi je, našto svatovi razdragano zaplješču. Ruku pod ruku

mladenci se upute izlazu iz crkve, primajući usput i čestitke svatova. No, kad se otvoriše crkvena vrata,

Martin i Dora nakon nekoliko koračaja stanu kao ukopani. Radost im učas nestane s lica. Pred crkvom

stoje Krvavi i njegovi stražari, zapriječivši put. Ovo ne sluti na dobro.

Krvavi i stražari pođu nekoliko koraka prema mladencima.

- Čestitam, dragi mladenci – zmijski prosikće Krvavi.

- Zahvaljujem, dobri gospodine, – odgovori mu Martin – u svoje i u ženino ime.

- Na malo, prijatelju, na malo – iskesi se Krvavi, priđe Dori i uhvati je

za ruku - A sad… Ius primae noctis.157

Martin se pomakne kao da će odgurnuti Krvavoga, ali već mu je pod grlom sablja jednoga od

stražara.

Krvavi silom odvlači Doru, koja se opire unezvjereno tražeći pomoć, ali Martina već dva stražara

drže za ruke, a treći prijeti sabljom. Iz crkve se kroz svatove probije župnik.

- Što se dogodilo? – ispod glasa upita Dorina oca.

- Zahtijeva ius primae noctis – jedva dahne Dorin otac, užasnuto prateći prizor u koji se ne usuđuje

umiješati.

47

Župnik zabrza do Krvavoga, koji nije uspio daleko odmaknuti, jer se Dora žestoko otima. Stigavši do

nasilnika, uhvati njegovu žrtvu za ruku u namjeri da je odvede njenom pred Bogom i ljudima zakonitomu

mužu, ali Krvavi ne ispušta Doru iz svojih šaka.

- Što to radite, čovječe, – ispod glasa će župnik Krvavomu da mu glasnim govorom ne naruši

autoritet i nehotice ne učini možda i veću štetu – vi nemate nikakva prava na to. Niti ste vi plemić, niti je

ona kmetica.

- U ovoj selendri ja odlučujem tko ima na što pravo.

- Ne dopuštam… – glasnije će župnik, vukući Doru na svoju stranu.

- Miči mi se s puta, crni žohare, prije nego te zgazim – glasio je ljubazni odgovor na župnikovu

drsku uskratu dopuštenja.

Odgurnuvši župnika, Krvavi nastavi vući Doru prema svom brlogu u Moreovoj kuriji. Župnik mu

ponovno pokuša prepriječiti put, ali sad je i njemu razbojnička sablja pod grlom. Bespomoćno i očajnički

gleda za Krvavim i Dorom koji odmiču prema kuriji.

Nato se i svatovi uskomešaju, ali svi su Moreovi razbojnici isukali sablje pa se strateški povlače

idući natraške za Krvavim i držeći mu odstupnicu.

Svatovi pođu za njima na razumnoj udaljenosti. Kad je i posljednji stražar ušao u stražarsku kulu te

zabravio ulazna vrata, svatovi se skupa sa župnikom zaustave na desetak metara od kule, zureći u njena

vrata.

Zaludu bijahu sva mladenkina zapomaganja, zaludu sav plač, krika i vika, kad Krvavi nema srca da

osjeti tuđu suzu i jauk. Njegovi su mu stražari rado pomagali u takvim junačkim pothvatima, znajući da

će i njima pripasti ponešto slasti kad se njihov gazda nasiti. Uguraše netom udatu mladu ženu u

kaštelanovu ložnicu te se povukoše u donje prostorije gdje će bacati kocku dok se njihov gazda ne nasiti,

a kocka će odrediti kojim će se redom oni naslađivati nakon što se Krvavi izdovolji.

Župnik zagrli Martina pokušavajući ga utješiti i urazumiti, jer Martinovo ponašanje sluti na zlo.

- Urazumij se, sinko, ništa ne možeš učiniti.

- Ubit ću ga – sikće Martin. – Ubit ću gada Krvavoga, tako mi Bog pomogao!

- Ne spominji imena Gospodnjega uzalud, a osobito ne zovi Boga u pomoć za zlodjelo – opomene ga

župnik, i dalje se trudeći da ga bilo kako smiri. – Spomeni se Kristovih riječi: „Ljubite neprijatelje

svoje“. Ne dopusti da ti nečastivi ovlada dušom.

Ali, župnikove riječi ovaj put ne padaju na plodno tlo, jer u Martinovu srcu nema mjesta za oprost

nad takvim nedjelom.

- Ostavite to za svoje propovijedi, velečasni! Ne znate kako je meni. Ne možete znati.

Martin se naglo istrgne iz župnikova zagrljaja i zatrči se prema vratima kule pa stane svom snagom

šakama lupati po njima.

- Otvarajte, gadovi! – zaurla. – Otvarajte! Pustite mi ženu s mirom! Otvorite!

Otvori se nato prozor na katu kule. Kroz prozor proviri jedan od stražara i izlije noćnu posudu

mokraće i izmeta Martinu na glavu.

A u svojoj sobi na katu kurije, kamo je uspio dovući nesretnicu, Krvavi pokušava obljubiti Doru.

Kako je pijan, mlada je žena brža i spretnija od njega pa mu neprestano izmiče. Krvavi se zabavlja upravo

time što ga djevojka izbjegava. Konačno ju je satjerao u ugao sobe, odakle mu ne može uteći. Pritisne se

uz nju i cjeliva je u vrat, dok ona s gađenjem okreće glavu i gura ga od sebe. On je hvata za suknju

pokušavajući je dignuti.

- 'Ajde, curo! Digni nogu da te mogu!

I Dora doista digne nogu pa zvizne njome Krvavoga koljenom u najbolnije mjesto na muškom tijelu.

Ovaj se skvrči od boli i ona potrči prema vratima. No, pred vratima je stražar, koji je gurne natrag u sobu.

Dotle se i Krvavi pribrao. Dohvati Doru i snažno je odgurne od vrata, tako da ona tresne o suprotni zid.

Istovremeno joj podere vjenčanicu, pa je jadnica već polugola. Ipak ona ponovno uspije izbjeći njegov

nasrtaj. Bježeći od Krvavoga, Dora dograbi težak željezni svijećnjak pa ga njime svojski odalami po

glavi, našto se Krvavi opruži po podu u nesvijesti.

Dora ponovno poleti prema vratima, pripravna svijećnjakom tresnuti i stražara. Istrči iz sobe

zamahujući svijećnjakom, ali stražar se u međuvremenu odmaknuo od vrata i naslonio na ogradu stubišta.

Budući da stražar nije toliko pijan kao Krvavi, vješto se izmakne i izbjegne udarac, pa uhvati Doru s leđa

i odigne je od zemlje. Pričeka hoće li se pojaviti Krvavi, ali kako ovaj ne dolazi, ponese Doru niza stube.

Ona se rita nogama i otima, pokušava ugristi razbojnika za ruku, ali ne može doseći.

- Samo se ti ritaj – smije se siledžija. – Krotio sam ja i jače kobile.

Dolje, u predvorju ostala trojica stražara se kockaju, kojim će se redom oni nasladiti Dorom, nakon

što Krvavi obavi svoje što je naumio.

48

- Evo ždrebice, momci! – klikne jedan, ugledavši kolač koji im stiže niza stube. – Malo je živahna,

ali smirit ćemo je brzo.

- A mi, evo, uprav bacili kocke kojim ćemo je redom jahati – veselo će drugi. – Ja sam prvi.

- Drugi.

- Treći.

- Neće ići, momci. Ja sam je donio, ja sam prvi – usprotivi se onaj koji

je na katu stražario i donio Doru dolje te odmah poče praviti raspored rada. – Ti ćeš joj držati ruke, ti

jednu nogu, a ti drugu. Ja jašim.

Čini se da je on uživao određeni autoritet među ostalima, jer je bio nekako najbliži Krvavomu i često

s njim kartao kao i toga popodneva, pa ostali bez pogovora pristaju i odmah prionu na posao. Zgrabe

Doru i polegnu je na zemlju. Onaj koji ju je donio razdere joj haljinu i počne skidati hlače.

Dora vrišti, a onda odjednom, nakon snažnoga vriska, umukne. Oči su joj širom otvorene, ali očito se

obeznanila.

Oni koji bijahu okupljeni pred stražarskom kulom i očito čuli Dorine krikove, počnu se pogledavati,

jer ih je zbunila iznenadna tišina nakon posljednjega očajničkog vriska.

Martin se pošao na obližnjemu bunaru umiti da spere sa sebe smrad kojim ga je obdario onaj što mu

je izlio noćnu posudu na glavu. Pri tomu mu pomaže njegova majka. I njih dvoje stadoše, osluškujući

zlokobnu tišinu.

Župnik je sagnuo glavu i moli.

Dorin otac zažmirio i škripi zubima.

Dorina majka plače.

Martinov otac zabio sebi šaku u zube da ne zarida glasno.

Martin izbezumljeno pogleda majku. Ona se prekriži i okrene glavu u stranu.

Martin sumanuto zuri u vrata od kule, iščekujući hoće li se tamo pojaviti njegova jadna žena. Ali

tišina traje predugo, a vrata se na kuriji ne otvaraju.

Usred te tišine, dok se na Dori redaju gnjusne spodobe u ljudskim likovima, Krvavi se budi iz

nesvijesti. Na čelu mu ogromna čvoruga i krvava posjekotina. Ustaje, ogledava se. Tetura do vrata i izlazi

na stubište pa virne preko ograde.

Nasred predvorja nepomično leži razgolićena Dora. Njena se poderana vjenčanica na kojoj leži

prostrla tako da se oskvrnuta nesretnica čini kao goli anđeo raširenih krila. Mrlja krvi na vjenčanici

svjedoči da više nije djevica.

Pošto su na Dori udovoljili svojim tjelesnim potrebama, stražari su se vratili svojoj jedinoj duševnoj

hrani pa sjede na podu u uglu pored vrata, piju i kockaju se.

Krvavi se spusti niza stube.

- Niste je valjda ubili? – zarokće prema stražarima.

- Ni slučajno – odgovori jedan. - Samo smo ti je pripravili, ako ćeš još koji put. Vidi kako je mirna.

Ko bubica.

- Što ste je jebali prije mene, to vam praštam. Ali da ste je ubili, to vam ne bi' mog'o oprostit'.

- Ma, bogati! A zašto?

Krvavi klekne među Dorine raširene noge. Otkako se obeznanila nije se pomakla.

- Jer se kuja usudila dići ruku na mene, a to Krvavi ne prašta – zasikće prema stražarima, a onda

zaurla Dori u lice – Ne praštam! Čuješ, kurvetino smrdljiva kmetska? Jebala te sva moja posada, a sad ću

i ja, ali ne onako kao oni.

Dora uopće ne reagira. Posve je odlutala u neki drugi svijet. Oči su joj širom otvorene, ali niti što

vidi, niti što čuje.

Krvavi izvadi nož iza pojasa i nalakti se opružen nad Dorom. Sikće joj u uho.

- Srce ću ti izvaditi i jest ću ga dok te budem mrtvu jebao još toplu.

I zareže u Dorin trbuh ispod prsne kosti. Dora jedva čujno jaukne, oči joj se još više rašire, onda

trzne cijelim tijelom, oči joj se sklope i ostane nepomična.

Da je još bila živa, Dora bi umrla od užasa gledajući glavu Krvavoga kako se ritmički miče naprijed-

natrag, dok svojom odvratnom svinjskom gubicom žvače njeno srce s kog se cijedi krv.

Nakon duge tišine i predugoga čekanja, okupljeni pred kurijom konačno ugledaju kako se vrata

otvaraju i dvojica stražara bacaju u kaljužu pred vratima razmrcvareno Dorino truplo.

Krikovi i jauci žena stopiše se s muškim uzdasima u jedno otegnuto, bolno „Aaaaaa“.

Martin potrči prema vratima, ali su vrata već zatvorena. Stane nad truplom. Klekne. Pritrče Dorin

otac i majka, a za njima i Martinovi roditelji, te svi ostali svatovi.

Martin uzme u naručje beživotno ženino tijelo, ponese ga do župnika i pred njim ga spusti na zemlju.

Župnik se zgrozi od pogleda na truplo i okrene glavu u stranu.

49

- „Ljubite neprijatelje svoje?“ - gnjevno će Martin. - Samo ih vi slobodno ljubite, a ja ću vam sad

pokazati kako ih valja ljubiti.

Martin se stane osvrtati, tražeći odakle bi počeo.

U blizini kurije velika je hrpa ispiljenoga granja i drva za potpalu, pripravljena za loženje u kuriji.

Martin hitro pođe prema naslaganim drvima i počne nositi cjepanicu po cjepanicu pred vrata stražarske

kule. Neko vrijeme to radi sam, a onda mu priđe otac.

- Sine…

Martin se uopće ne osvrće na oca nego svoj posao vrši sve brže i sumanutije. Otac shvati da nikakve

riječi nemaju smisla pa se pridruži sinu u nošenju drva. Priđe im i Dorin otac. Otire suze koje mu same

naviru, ali i on nosi drva. Za njim se trojici neimara jedan po jedan pridružuju i ostali nazočni.

Župnik još uvijek ukočeno stoji nad Dorinim truplom, ali prati i što se zbiva oko njega. Uznemiri se

shvativši što su pučani naumili.

- Što to radite, ljudi? Što činite?

Sad već svi koji su se zatekli pred kurijom, užurbano nabacuju drva pred njena vrata. Gomila drva

raste i sve je veća.

Martin i grupica muškaraca užurbano odlaze, dok ostali i dalje nanose

drva pred vrata. Stojeći još uvijek na istomu mjestu, župnik pokušava shvatiti što se zbiva.

- Što ste naumili, ljudi?

No nitko se na njega ne obazire. Svi šutke nose drvlje i granje sve dok se Martin ne vrati s grupicom

muškaraca. U rukama im baklje. Naoružani su vilama, kosama i sjekirama. Čekaju da se ostali, koji su

nosili drva, sklone u stranu.

Pošto se i posljednja žena odmaknula od kurije, Martin se pokrene prema gomili drva i potpali je.

Bukne plamen.

Oni koji su s njim otišli po baklje i oruđa, odmaknu se nekoliko koraka, kako bi mogli pobacati

baklje na slamnati krov kule. Bacači su vješti i krov učas plane.

U svojoj se sobi Krvavi izvalio na krevetu u dubokom snu. Hrče. Dan je bio naporan i zaslužio je

blaženi san, dok kroz prozor probija odsjaj vatre izvana.

U sobu panično utrči onaj stražar koji je prvi obeščastio Doru.

- Vatra! Gori kurija! – vikne, nastojeći probuditi spavača.

Krvavi promrmlja nešto nerazumljivo u snu i okrene se na drugu stranu te nastavi spavati.

Kula je izgrađena od drva, i plamen će je u tren oka proždrijeti, pa gnjus koji je bio vrlo junačan dok

se iživljavao na nemoćnoj djevojci, ovaj put pokazuje panični strah. Ne izađu li pred razjarenu svjetinu

koja će ih svojim seljačkim oruđem raskomadati prije nego koji od stražara uopće uspije zamahnuti

sabljom, izgorjet će skupa s kurijom. Vidjevši da Krvavoga neće lako probuditi, stražar otpljune.

- Ma, pfuj! Crkni, briga me!

Istrči iz sobe, ne zatvarajući vrata za sobom.

Krvavi nastavi slatko spavati snom pravednika. Smješka se u snu.

Dok junačni stražar juri niza stube, ostala trojica se spremaju otvoriti vrata, jer im je draže pokušati

se probiti kroz razjarenu svjetinu, nego izgorjeti. Čekali su samo njega, kako bi svi skupa rastjerali

sabljama okupljene. Otvaraju vrata, a plamen sukne na njih i upaljena se drva sruše s gomile u

unutrašnjost hodnika.

- Majku mu! – vrisne jedan teško opečen.

- Kroz prozor! – vikne drugi, očito pribraniji od ostalih.

Potrče svi uza stube pa u sobu Krvavoga. Najbrži među njima otvori prozor, ali prozor je točno iznad

ulaza u kuriju. Plamen suklja.

- Ne može ovud' – jaukne onaj koji je otvorio prozor, jer je sad i njega skoro zahvatio plamen.

Jedan ugleda Krvavoga kako spava i prodrma ga.

- Van! Gorimo! – vikne mu.

Sad onaj koji je prvi pošao buditi Krvavoga preuzme vodstvo.

- Ovamo! Za mnom! – vikne zapovjednim tonom i istrči iz sobe, a ostali za njim. Krvavi i dalje

spava.

turskom taboru Husrev-beg je s Jusuf-agom dovršio pregled vojske, prepustio uzde svoje

kobile konjušaru i posve slučajno pogledao prema Požegi.

U gradu bukti požar.

- Vidi, vidi! Priredilo vatromet u čast našeg dolaska – našali se.

U

50

Jusuf-aga je prije njega uočio požar u Požegi i počeo nešto slagati u glavi.

- Gledam ja tu jangiju158

već neko vrijeme pa se mislim... Bilo bi dobro da napadnemo sada, kad su

svi zauzeti gašenjem.

- E, moj Jusufe, – nasmije se Husrev-beg – uprav zato sam ja beg i gazi, a ti aga. Sad su tamo svi na

nogama. Kad ugase požar, slatko će i čvrsto zaspati. Tada ćemo napasti. Sabahile.159

ako se požarno zvono nije oglasilo, vijest da gori stražarska kula učas se proširila Požegom, i što

se moglo kretati sjatilo se oko požarišta. Ne toliko da gasi požar iz ljubavi spram krvoloka koji

ih davi, koliko da spriječe širenje požara na ostale kuće, koje su u varoši mahom drvene, pa bi s malo

nepažnje mogla sva Požega izgorjeti. Svi okupljeni zure u stražarsku kulu, pred kojom Martin i grupica

naoružanih čekaju hoće li Krvavi i njegovi stražari pokušati uteći iz ognja. Plamen je već zahvatio cijelu

kuriju, koja bukti kao lomača.

Martin se zapiljio u otvoreni prozor sobe Krvavoga koji je točno iznad ulaznih vrata i najsnažnijega

plamena. Nalikuje na strpljivoga mačka koji pred mišjom rupom vreba glodavca da ga ščepa.

Samo što su se stražari sjurili niza stube, začuje se štropot nad njihovim glavama. Pogledaše uvis, a

jedan je od njih čak stignuo i kriknuti prije nego što se urušio krov i zapaljene grede krovišta pokopale

pod sobom svu četvoricu.

Gromoglasni štropot urušenoga krovišta ipak je uspio probuditi Krvavoga. Pridigne se na krevetu i

ustanovi da je soba sva u dimu. Kašljući, odbaulja do vrata, ali tamo zastane, jer stubišta više nema.

Unezvjereno bulji dolje prema predvorju, gdje se pod gredama koje još gore naziru tijela četvorice

stražara, a plameni jezici odande sukljaju sve do Krvavoga.

Krajnje uspaničen izraz javi se na licu Krvavoga. Pojuri do prozora koji je također već počela

zahvaćati vatra i, onako uspaničen, ni ne pogleda kamo će doskočiti nego jednostavno iskoči i padne

ravno u najveću lomaču pred ulaznim vratima.

Martin je samo na to čekao. Podigne vile i pođe prema Krvavomu.

Krvavi se, zahvaćen plamenom, kao goruća živa buktinja izvlači iz lomače, lamatajući rukama i

urlajući od boli. Tetura, obnevidio, upravo prema Martinu. Trenutak prije no što će mu Martin zabiti vile

u prsa, Krvavi otvori oči i učini mu se kako prema njemu ide sam đavao s trozubom da ga nabodena na

trozub odnese u pakao. Ali, nije to bio đavao. Sasvim zemaljsko biće poslalo je zlikovca u pakao. Pošto

mu je Martin zabio vile u prsa, Krvavi se još neko vrijeme trzao na žeravi na koju je pao, pa Martin

izvuče vile i zabije ih još jednom, pa još jednom, pa sve dok se poluizgorjeli gnus nije prestao trzati.

Smrad spaljena ljudskoga mesa širio se trgom pred kurijom, dok je Martin stajao nad truplom zločinca

koji mu je uništio život. Stajao je tako mirno, bez ikakva izražaja na licu, ali je strpljivo čekao da od

Krvavoga ostane samo smradna pougljenjena lešina. A onda se polako vrati do Dorina trupla, nad kojim

još uvijek stoji župnik u molitvi.

- Tako valja ljubiti neprijatelje svoje – pouči župnika pa klekne, podigne Dorino truplo i ponese ga

prema crkvi.

Župnik ostade nakratko u mjestu gledajući za Martinom, potom zaokruži pogledom po ostalima pa

bez riječi pođe i on prema crkvi.

Svi nazočni, također šutke, pođu za njima ostavljajući za leđima kulu koja se urušila i pretvorila u

zgarište. Nalikovaše to na tužnu, neobičnu procesiju, u kojoj se ispraća tijelo neke svetice.

Ušavši prvi u crkvu, Martin pođe ravno do oltara i položi Dorino tijelo na pod ispred žrtvenika te

ostane klečati uz nju. Ubrzo se crkva ispuni svijetom koliko je god stalo ljudi u nju, jer su se sada osim

svatova ovdje okupili i drugi varošani. Brzo se pročulo što se zbiva u kuli i pred njom, a kako je tragedija

završila to su i vidjeli. Župnik, okrenut leđima puku, uz Martina poluglasno mrmlja molitvu nad mrtvim

tijelom.

- Svjetlost vječna svijetlila joj. Amen – dovrši molitvu pa se okrene svijetu u crkvi.

- Amen – odjekuje crkvom, dok župnik strijelja očima po okupljenma. I srdit je, i zabrinut, i shvaća

čin koji su počinili. Oklijeva nakratko, a onda progovori.

- Kleknite!

Puk posluša. Svi kleče. Samo Martin sad prkosno ustaje. Župnik ga čvrsto gleda u oči pa onda upre

prstom u pod.

- Na koljena! – reče tiho i mirno, ali čvrsto. - Do zore ćemo se klečeći moliti. Svi. Do jednoga.

- Više ne vjerujem ni u kakve molitve – jednako mirno mu odvrati Martin. – Da ima Boga, ne bi to

bio dopustio.

I probijajući se kroz klečeće vjernike, uspravan napusti crkvu.

I

51

vi okupljeni u crkvi molili su cijelu noć, sve dok se kroz prozore ne probiše prve sunčane

zrake.

A tada se crkvena vrata bučno otvore i u njhovu se otvoru pojavi neki bezimeni kmet, koji je pošao

prikupiti nešto suharaka u šumi. Vjerovao je da će u crkvi naći župnika kako se pripravlja za jutarnju

misu, ali crkva bijaše puna svijeta i nije mogao ući, pa stane vikati pri vratima.

- Turci! Turci su pred gradom! Ubili su kovačeva sina!

Na njegovu viku molitva u trenu zamukne. Među pukom nastaje žamor, jauci i komešanje.

- Jao meni! Sine moj! – vrisne Martinova majka.

- Evo mi pokore za ono što smo učinili! – zavapi Martinov otac.

Sin mrtav, žena se obeznanila, očajni kovač ne zna što mu je sada činiti. Ogledava se bespomoćno,

tražeći pomoć, ali pomoći nema ni od koga.

- Majko Isusova, pomozi! Kriste, Isuse, smiluj se! – čuju se povici, i dok jedni zazivaju milost božju,

drugi proklinju.

- Prokleti Turci! Dabogda sjeme im se zatrlo! Divljaci! Ubojice!

- Što da radimo? Kamo da bježimo? – pitaju se mnogi.

Vapaji, jauci, jecaji i krikovi ustravljenih žena, pa i poneka psovka njihovih muževa, prolamaju se

prepunom crkvom, a paniku koja se nastala trudi se umiriti župnik.

- Mir, ljudi! – poviče, da bi nadglasao svoju uspaničenu pastvu. – Smirite se! U hramu ste

Gospodnjemu i dok ste u božjoj kući nikakvo vam se zlo ne može dogoditi. Umirite se i prestanite

cviljeti, da se u miru dogovorimo što nam je činiti. Gdje su Turci?

Pitanje je upravio kmetu koji je ostao stajati u vratima, jer od gomile nije mogao ući.

- Ni tisuću lakata od varoši. U onom Lukinu šumarku.

- Kako znaš da su tamo?

- Vidio sam ih. Pošao sam iz varoši prema Lukinu šumarku i kad mi je ostalo još pedesetak koraka

do prvih stabala, spazim tamo neko tijelo u snijegu. Priđem i vidim: Martin, kovačev sin, leži mrtav u

lokvi vlastite krvi. Premro sam od straha, a onda sam pogledao prema šumi, misleći da je odande došao

možda vuk, il' kak'a druga zvijer, a onda u snijegu vidim tragove konjskih kopita i začujem od šume ono

muslimansko zavijanje pred molitvu, pa među drvećem ugledam mnogo konja, šatore... Pogledam bolje,

kad ono Turci! Čini se, da se pripravljaju za napad na nas. Zadržala ih je još jedino njihova jutarnja

molitva. Ali čim svrše s molitvom...

- Dobro, dakle, i oni se mole Bogu. Svome Bogu, doduše, ali uzdam se da je njihov Bog bar upola

toliko milostiv kao naš – zaključi župnik kmetovo izlaganje.

- Za njihovoga ne znam, ali naš se ovaj put nije pokazao osobito milostivim – zavapi Martinova

majka brišući suze.

Župnik je presiječe pogledom, ali ne nalazi riječi da joj na to uzvrati na odgovarajući način. Vrati se

pred oltar i obrati se puku.

- Strašan ste grijeh sinoć počinili i ne vjerujem da će vam to naš gospodar oprostiti. Kazna će za

počinitelje biti jednako strašna, kao i počinjeni grijeh. Možda će gospodarov gnjev pasti i na glave nekih

nevinih koji nisu ništa zgriješili. Prihvatimo li se sada oružja, a znate i sami da su vaše jedino oružje vile i

sjekire, Turci će nas sve poklati, a ako tko i preživi, taj će ispaštati od gospodarova gnjeva. Zato ću vam

predložiti, braćo moja i sestre, ono što s ovoga oltara nikako ne bih smio učiniti, ali se uzdam u Božju

milost da će mi taj grijeh oprostiti, a ako mi ga ne oprosti, primam kaznu Božju na sebe.

Okrene se prema raspelu i poluglasno se obrati Spasitelju.

- Ako je takva Božja volja, onda budi tako. Budi pred uzvišenim svojim Ocem zagovornik ovomu

nesretnom puku da mu dade mir i oprost, a meni neka bude kako On odredi. Makar me Turci i na kolac

nabili, bit će to Tvoja volja, i neću se na nju žaliti.

A onda se ponovno obrati puku.

- Predajmo grad Turcima i podložimo se njihovoj vlasti!

Župnikove su riječi odjeknule crkvom kao da je tresnuo grom. Na trenutak zavlada potpuni muk, koji

prekine Dorin otac.

- Ova ti je jedina pametna koju si danas izgovorio.

Nato stadoše vijećati kako bi se to moglo najbolje izvesti.

S

52

dok su Požežani vijećali, Husrev-beg se u svom šatoru izvalio na minderluku.

Pred njim je prostrta sofra160

s bogatim prismokom. Čini se, ipak, da će se toga jutra Husrev-

beg nazajutarkovati vlastitoga bijesa. Bijesan je, jer je Jusuf-aga okasnio s napadom, ali to ne pokazuje.

Do njega sjedi Adem, hafiz161

i alaj-muftija162

svekolike Mehmed-pašine vojske. S jedne i druge strane

šatora stoje ukipljeni dva hizmečije,163

dok se Jusuf-aga ukipio iščekujući Husrev-begovu grdnju, a

najvjerojatnije i strogu kaznu.

- Šta si se ti tako uberebatio?164

– poče Husrev-beg mrcvariti Jusuf-agu na rafiniran način – Najprije

ćemo da mezetimo165

pa onda da eglenišemo, pa ću tek tada odlučiti šta s tobom da radim. Otur!166

Jusuf-aga poslušno sjedne uza sofru. Husrev-beg se prihvati jela, Adem za njim, ali se Jusuf-aga

ustručava.

- Bujrum! – ljubazno će Adem Jusuf-agi, vidjevši da ovaj još ni zalogaja nije kusnuo.

- Bujrum! – pridruži se suho Husrev-beg Ademu, tek toliko da se ne ogriješi o običaj.

Jusuf-aga, pristojnosti radi, uzme komadić lepinje, umoči je u kajmak, ali nema snage da je stavi u

usta, jer mu se grlo od straha toliko osušilo, da ne bi mogao progutati ni mrvu hrane.

Adem, slasno žvačući, pogledava ispod oka čas Husrev-bega, čas Jusuf-agu, ali se za jela suzdržava

od bilo kakvih glasnih razmišljanja. Svi jedu šutke; Adem i Husrev-beg s užitkom, Jusuf-aga s mukom.

Prisjeo mu zajutrak.

Husrev-beg je završio s jelom i sad se sprema Jusuf-agi oguliti kožu s donjeg dijela leđa.

- Tako, a sada ćemo o tebi.

ošto su se nakon duga vijećanja dogovorili da pošalju izaslanike u turski tabor neka predaju

Požegu, teško im se bilo dogovoriti tko će se prihvatiti te opasne zadaće, jer nikad se ne zna

kako će Turci uzvratiti. Možda će pregovarače jednostavno smaknuti pa nasrnuti na grad i sve popaliti,

muške poubijati, a žene i djecu odvući u sužanjstvo? Kako možeš vjerovati nekomu tko ne živi s

Isusovim blagoslovom?

Napokon, župniku dodija natezanje njegova stada, pa se javi dragovoljno da će poći on sam.

Potaknuti župnikovim primjerom na tu se smrtno opasnu zadaću odluče i očevi nesretnih mrtvih

mladenaca, pa tako uz župnika pođu Dorin i Martinov otac.

I dok Husrev-beg prži Jusuf-agu na tihoj vatri, požeški pregovarači izlaze iz grada i kreću čistinom

prema Husrev-begovu taboru, nadajući se da će im oveći bijeli rubac što ga župnik drži visoko iznad

glave, omogućiti da živi stignu do turskog zapovjednika.

Idu njih trojica neko vrijeme šutke, a onda progovori Martinov otac.

- Priča se, da u Turaka više nema kmetstva. Kažu, da su u njih kmetovi slobodni i mogu raditi po

volji kao i mi pučani, a nisu vezani za zemlju i za gospodara.

Župnik ne odgovara, a Dorina oca to ne zanima. Nastave još nekoliko koraka šutke, a onda Martinov

otac opet zausti.

- Hoće li i naši kmetovi pod Turcima biti slobodni?

Ni župnik ni Dorin otac ne misle da bi o tomu vrijedilo sada govoriti, ali Martinov otac je uporan.

- Što ako tada kmetovi htjednu postati pučanima? Tko će zemlju raditi? Tko će s njima na kraj?

Nato župnik izgubi strpljenje. Stane i zareži na Matinova oca.

- Bog ti pamet prosvijetlio, čovječe! O čemu ti...? Ja ću se u Požegu možda vratiti na ražnju, a i

svima ostalima ne znamo kakva se sudbina piše, glave su u torbi, obojici su vam djecu ubili, a ti se brineš

hoće li se kmetovi povampiriti ako ih Turci oslobode. Sram te i stid bilo!

Izgrdivši tako Martinova oca, župnik se naglo okrene od njega i pobrza spram turskoga tabora, sad

već izdaleka mašući bijelim rupcem.

najući dobro da Husrev-beg ponekad postupa na kraljevski način pa se drži one da se

kraljevska ne poriče, Adem je zaustavio Husrev-bega prije nego što će ovaj izreći kaznu Jusuf-

agi.

- Hazretleri Husrev-beže, – počne blagim, umirujućim glasom, trudeći se da tako ublaži Husrev-

begovu srdžbu na nesretnoga agu – ako si me rašta167

zvao, a mislim da jesi, prije nego išta kažeš,

poslušaj-der mene. Biće ti lakše da mislima prevrneš, nego da izrečenu riječ vratiš, a nekmoli učinjeno

izbrišeš. Djela o insanu168

govore. U Kur'anu časnom169

stoji: „Po nji'ovim ćete i' plodovima poznati.“

- Peke, znam, kazuj šta imaš – prihvati Husrev-beg Ademov smireni,

A

P

Z

53

dobrohotni ton.

- Ne vidjeh ni tebe, hazretleri, ni nekih tvojih aga noćaske na velikoj jaciji170

– poče Adem izdaleka.

- Učinismo je čim se moj čador podignuo – opravda se Husrev-beg.

- Velika jacija može da se klanja sve do zore, – nastavi Adem, kao da je prečuo Husrev-begovo

opravdanje – a agini su janjičari malone do zore argatovali da bi logor i sve u njemu bilo kako valja, i da

bi sabajle171

hudžum172

mog'o da se učini. Kad sve što su imali da rade završiše, učiniše veliku jaciju u

zadnji čas. Jusuf-aga je s janjičarima klanjao jaciju, pa je zato okasnio s hudžumom. Kazniti ga zbog toga,

bilo bi mekruh.173

Općenito se zna da si pobožan i da štuješ sve čemu nas uči Kur'an časni, pa ne bi

valjalo da zbog održavanja vojne discipline kažnjavaš bilo koga, samo zato da dadneš primjer drugima šta

ne valja da se čini.

Sve vrijeme dok je Adem govorio, Jusuf-agine su oči bile molećivo uprte u Gazi Husrev-bega

nijemo kazujući samo jednu riječ: halali! 174

Adem bi se i dalje trudio spašavati Jusuf-aginu glavu, znajući da u Husrev-bega na vojnom pohodu

postoje samo dvije mogućnosti za presudu: halal ti bilo, ili điti glava, ali ga u njegovu odvjetničkom

zanosu prekine Husrev-begov čaušlar-ćehaja koji nepozvano uđe u šator.

- Afedersum,175

hazretleri beže!

- Šta je, Ibro, – obrecne se na nj Husrev-beg – koji ti je andrak?176

Ne vidiš li da divanim?177

- Afedersum, hazretleri, – ponovi ispriku Ibrahim – došli elčije iz Požege. 'Oće da se poklonu pred

svetlim pašom. Kažu da su došli da predadu grad, ma ne znam...

Ibrahim se našao u nedoumici. Vidi da je Husrev-beg srdit što ga je prekinuo u divanu, s druge

strane htio je vojskovođu što prije obavijestiti o izaslanicima, a s treće strane trojka pred šatorom ne

djeluje mu odviše impresivno.

- Šta ne znaš, bolan ne bio?

- Dva prosta insana i jedan kaurski pop. Ne izgledaju mi baš k'o neko velevažno poslanstvo, pa se

pitam...'oće l' svetli paša da i' primi, il' da i' ja odma' prosto nabijem na kolac?

Husrev-beg se premjesti na minderluku, popravi jedan jastuk koji se našao na krivu mjestu, pa tek

tada škrto frkne na Ibrahima.

- Privedi-der ih.

Ibrahim izađe da uvede „poslanstvo“.

Husrev-beg pucne prstima slugi da mu primakne nargilu.

Adem izmijeni pogled s Jusuf-agom u smislu, „bit će sve u redu“, ali Jusuf-aga i dalje umire od

straha i oblijeva ga znoj.

Vrati se Ibrahim s požeškim poklisarima. Poklisari ostanu šutke stajati, čekajući da ih paša oslovi.

Husrev-beg im, međutim, samo uputi upitni pogled. Župnik se odvaži progovoriti.

- Gospodaru, čuje se da poznaješ naš jezik, pa se nadam da ćemo se lako sporazumjeti.

Husrev-beg nastavi šutke sisati nargilu, promatrajući čudne poklisare s neskrivenim zanimanjem. Na

ovakve priproste izaslanike nije navikao. Škrto klimne glavom u znak da razumije hrvatski.

Župnik nastavi malo nesigurnije.

- Priprosti smo ljudi i ne znamo vaših običaja, a ne bismo htjeli da te ičim uvrijedimo, gospodaru,

iskazujući ti pozdrav koji ti, možebit, ne bi bio po ćudi. Neću te zato pozdravljati pozdravom kojemu sam

svikao, nego ti želim dobar dan i ugodan boravak u našem kraju. Ne donijesmo ti sitnih darova koji se

rukom nose, a dragocjenosti u nas nema. Donijesmo ti jedino što imamo: svoja ojađena srca i svoje tužne

živote, koje utječemo tvojoj prevelikoj milosti da njima upravljaš pravednije i milostivije no što nam je

dosad bilo suđeno. Požega te, gospodaru, dočekuje širom otvorenih vrata, kao spasioca i osloboditelja.

Husrev-beg baci pogled na Jusuf-agu i, vidjevši kako ovoga oblijeva znoj, dopusti samomu sebi da

mu licem nakratko preleti smiješak. Obrati se Jusuf-agi na turskom.

- A što si se ti, bolan, ukipio? Eto, Alah je 'teo da se zbude ovako. Ti ćeš osobno da se pobrineš da se

nikomu od varošana ni vlas na glavi ne takne, i da ne bude bajdale.178

Tek sada Jusuf-agi lakne. Izmijeni brz pogled s Ademom, koji se smješka u smislu: „No, eto vidiš da

je sve dobro prošlo“.

- A gdje vam je kaštelan? – upita Husrev-beg čistim hercegovačkim govorom, krateći ipak poneke

samoglasnike – Što nije on doš'o da mi preda grad?

- Mrtav je, gospodaru.

- Tako? A ti, pope, znaš li šta si na kocku stavio kad si se drzn'o da uđeš u moj čador?179

- Znam, gospodaru, i lasno ti bilo moju glavu skinuti, ako tako ushtjedneš, ali ću te svejedno

blagoslivljati budeš li se smilovao ovomu jadnomu puku koji se utječe pod tvoju zaštitu. Ja sam ti morao

pristupiti da ti predam grad, jer kako nema kaštelana, koji je ujedno obnašao i sudsku vlast, ja sam jedini

koga će puk poslušati i učiniti što mu kažem.

54

Husrev-beg se zagleda u župnika, kao da ga proučava, pa nakon kraćega razmišljanja odluči.

- Daćeš popu onu moju malu ajgiraču180

Azricu – reče čaušlar-ćehaji na turskom. – Biće dovoljno

mirna za nevješta jahača. Pobrini se da pop u miru odjaše što dalje odavde.

Ibrahim samo što nije pao u nesvijest nad tom begovom zapovijedi, ali se drži one: „Veži konja gdje

ti gazda kaže“.

- Biće kako ti kažeš, hazretleri.

Husrev-beg ponovno uputi dug pogled župniku pa će tek nakon napete stanke:

- Cijenim tvoju hrabrost i plemenitost. Zahvalan sam ti što zbog Požege nije prolivena ni jedna

jedina kap krvi, i u znak zahvalnosti darovaću ti mirnu kobilu da možeš što brže i što dalje da utekneš od

Požege, prije nego se moja vojska tamo pojavi. Idi s mirom i ne vraćaj se više.

Dade nato Požežanima i Ibrahimu rukom znak da je razgovor gotov, te mogu otići.

Pošto Požežani odu, Husrev-beg se zavali među jastuke na minderluku i prione uz nargilu

samozadovoljno se smješkajući. Ne samo što je Mehmed-pašu nasanjkao, nego ni sablju nije trebalo

isukati da bi se osvojila Požega.

- Meho moj, kada ti to budem pripovjedio, – promrmlja za sebe – ima da se raspukneš od muke.

A onda shvati da još nije sam, blijedo pogleda Jusuf-agu i Adema, pa se otrese na Jusuf-agu.

- A ti, šta čekaš? Zapovijest si dobio. Na izvršenje! Sikter!181

Oko podneva istoga dana Jusuf-agini janjičari ušli su u Požegu i zaposjeli je. Husrev-beg zapovjedi

da se ostala vojska počne pripravljati za sutrašnji povratak u Vrhbosnu. A kad je iz daljine začuo

nadolazeću svirku Mehmed-pašine vojne glazbe, samo što se nije raspuknuo od smijeha. Prepoznao je

zurle i talambase u kakvima je Mehmed-paša posebno uživao da mu trešte za ušima dok vodi vojsku u

pohodu. Taj nikad nije igrao na kartu prišuljavanja i iznenađenja, nego se uzdao u što veću kriku, viku i

dreku potpomognutu zaglušujućom svirkom njegove vojne glazbe, siguran da će takvom kakofonijom

natjerati neprijatelja u bijeg. No, ovaj put je svoju operu mogao izvesti i doma. Ipak, njome je Husrev-

begu uvelike uljepšao dan.

Mjesec dana poslije toga, Sultan je imenovao sandžak-bega182

i utemeljio požeški sandžak.183

Solin, 10. veljače 1537.

usrev-beg i Murat Tardić sastadoše se u Solinu po Muratovoj zamolbi. Grijući se na

blagomu zimskom suncu uživaju u ljepoti Kaštelanskog zaljeva, povremeno bacajući poglede

i na Klis. Volio je Husrev-beg dolaziti u Solin i nepozvan, osobito zimi, kako bi već postarije svoje kosti

malo ogrijao na dalmatinskoj obali.

Murat je svojevremeno, još kao mladić, bio utekao iz svoga rodnog Šibenika zbog neke tučnjave u

kojoj je bilo i mrtvih glava. Kako ne bi dopao šibenskih vješala, pobjegao je iz grada, nadajući se da će

se dočepati Slavonije, gdje će mu se lako zamesti trag. U bijegu iz grada pomogao mu je brat Juraj

Tardić, katolički svećenik. No, zbivanja nisu tekla onako kako je bjegunac namislio. Već drugoga dana

bijega, potjera mu je bila za petama. Bježeći pred potjerom, neočekivano je natrčao na tursku ophodnju.

Ipak, nije bilo teško birati između šibenskih vješala i turskoga sužanjstva, a teško bi se moglo reći da je

mogao birati. Odvedoše ga u Vrhbosnu. Tu je u sužanjstvu prihvatio islam i promijenio ime u Murat.

Svoje krsno ime jednostavno je izbrisao iz sjećanja. Nakon nekoga vremena u Vrhbosni ga je posjetio

brat. Doznao je od nekog turskog trgovca gdje je Murat i pošao ga je vratiti u Kristovo okrilje. No, sužnji

ne mogu primati posjete bez odobrenja vlasti, pa se Juraj obratio samom Husrev-begu zatraživši

dopuštenje da vidi zasužnjenoga brata, i da plati otkup za njegovu slobodu. Husrev-begu se svidio Juraj

pa poželje i on vidjeti sužnja za kojega se nudi otkup. Nakon što je s Muratom izmijenio tek nekoliko

riječi, Husrev-beg je u njemu prepoznao pravu ratničku dušu, a kad je Murat povrh svega izjavio i da će

radije ostati na turskoj strani makar kao sužanj, dao ga je osloboditi ropstva i uzeo ga u svoju službu.

Murat je u Husrev-bega najprije služio kao kapidžija,184

a zatim je počeo njegov brz ratnički uspon. Za

boja na Krbavskom polju 1493. služio je pod Jakub-pašom kao njegov ćehaja i iskazao se velikim

junaštvom, koje mu je priskrbjelo novo napredovanje u vojnoj hijerarhiji. Nakon sudjelovanja u nekoliko

manjih sukoba s kršćanima, napredovao je sve do zapovjedništva nad postrojbama koje su 1528. osvojile

Jajce. Dogurao je do zapovjednog položaja. Husrev-beg ga je vrlo cijenio, a kad je odlučio osvojiti Klis,

jer su mu kliški uskoci počeli previše dodijavati svojim napadima, povjerio je osvajanje Klisa Muratu.

No, Klis je i za Murata bio pretvrd orah. Dovijao se Murat na sve mile i nemile načine kako bi slomio

kliški otpor, ali što god činio, sve bi svršavalo naopako. Napokon je zamolio Husrev-bega da podigne

utvrde u Ozrini i Kučini, što je ovaj i učinio, ali unatoč presječenim vezama s kopnene strane, Klis se

H

55

hranom snabdjevao morskim putem. Onda je Murat obnovio tvrđavicu u Solinu i snabdio je topovima,

kako bi odatle mogao prijetiti kršćanskim lađama, ali one su plovile tijekom noći Kaštelanskim zaljevom

držeći se od Solina upravo toliko daleko, koliko je trebalo da ostanu izvan dometa solinskih topova, pa bi

onda tijekom noći pristali negdje kod Kaštel Sućurca, na brzinu istovarili teret, koji bi još prije svanuća

stigao u Klis. Murat je mogao samo bjesnjeti. Napokon mu je prekipjelo. Zamolio je Husrev-bega da

dođe u Solin na dogovor što im je činiti da Klis konačno padne, a uz njega je istu zamolbu poslao i

Malkoč-begu185

i Piro-begu.186

Kako je Husrev-beg na dogovor stigao prije ostale dvojice, iskoristio je

priliku da s Muratom porazgovara u četiri oka.

- Viđaš li se s bratom? – poče Husrev-beg izdaleka – Posjećuje li te još?

- S vremena na vrijeme – Muratu bi čudno da se Husrev-beg raspituje za Jurja – Bio je jesenas.

Zašto pitaš, hazretleri?

- Murate, – okrene Husrev-beg na iskren prijateljski ton – kad krenemo na Klis, nemoj mi slučajno

omanut'. Ovdašnji si, i mogla bi te guja ujest' da se zaboraviš i…

- O čemu ti to, hazretleri? – snebi se Murat.

- Znam ja, da se i u najtvrđega ratnika može probudit' neka glupa nostalgija, uspomene i takve

djetinjarije. Da mi te guja ne ujede, Murate. Ne bi valjalo.

Premda ga je prijateljski upozoravao, Husrev-beg je osjetio potrebu da mu se usto i ispriča.

- Nemoj krivo da me s'vatiš. Samo te prijateljski opominjem. Ne daj osjećajima da se probude. Za

Klis ne smije da bude nikakve milosti. Neću da se dogodi da uđem u tvrđu, a ti mi onda počneš tamo

moliti milost za glavu nekoga svog jarana iz mladosti.

Zna Husrev-beg da se Tardić i Kružić poznaju još iz mladosti, pa se pobojao da bi se Muratu moglo

omaknuti da traži milost za Kružićevu glavu, a kako je Murat Husrev-begu drag, teško bi mu mogao ne

udovoljiti molbi. Zapravo se više plašio samoga sebe, jer je znao da bi popustio Muratovoj molbi. Zato

mu Muratov odgovor skide kamen sa srca.

- Misliš, hazretleri, da bih za koga od njih tražio milost? Valahi,187

ne bih!

Uto im Muratov ćehaja javi da su stigli Piro-beg i Malkoč-beg.

- Ti si nas zvao, pa ti govori – na brzinu odredi Husrev-beg govornika za skup o kojem je ovisilo

hoće li ili neće dobiti okladu s Mehmed-pašom, iako je Murat pozvao na dogovor ne znajući za Husrev-

begovu okladu.

Tek što uđoše i pozdraviše se, Piro-beg, koji se prvi put obreo u Solinu, morade priznati Muratu da

mu nije krivo što se odazvao pozivu.

- Imao si pravo. Prekrasno je – prizna Muratu, ne skrivajući oduševljenje krajolikom kojim je

nezasitno napasao oči.

- A ono tamo je Klis – nađe se Murat ponukanim da uz ulogu dobroga domaćina odigra i ulogu

turističkog vodiča. - U varoš sam već upadao, ali tvrđavu je bilo nemoguće osvojiti.

- Nema tvrđave koju je nemoguće osvojiti – suprotstavi mu se Malkoč-beg.

- Ipak – ustrajaše Murat nastojeći ih time narašiti – ova je neosvojiva.

Pobojavši se da Murat svojim načinom podgrijavanja ratničke krvi ne pretjera pa umjesto da ih

izazove da skupa s njima jurišaju na tvrđavu ubije u njima svaku volju za tim, Husrev-beg se uplete.

- Izgradio sam utvrde unaokolo da im onemogućim dotur namirnica, i vrijeme je da se izvrši odlučni

udar na tvrđavu. Okladio sam se s Mehmed-pašom da ćemo je osvojiti do proljeća.

- Do proljeća? Ni po jada. – podsmjehne se Malkoč-beg – Pa? Šta još čekaš?

Husrev-beg nije volio okolišati.

- 'Oš li pomoć'? – upita.

- A, je l' tako? Zato si nas zvao, mangupe? – iskezi se Piro-beg na

Murata – A ja, mazlum,188

povjerov'o da me zoveš da ti zijaret učinim i da se divim ovoj kasabi.

- 'Oćete l' nam pomoć il' nećete – nije se dao smesti Husrev-beg.

- Zavisi – odgovori Malkoč-beg u ime obojice.

- O da šta?

- Kako ćemo plijen dijeliti.

- Ih, tebe!

- A da kako si ti mislio? Ja da se bijem, a ti da dukatima zveckaš?

- Pa podijelit ćemo, zna se.

- Eh, bolan, ali kako ćemo dijelit'? – umiješa se ponovno Piro-beg.

- Allah aškuna!189

Pošteno.

Piro-beg zaškilji na Husrev-bega ispod oka. „Gdje toga ima?“ pomisli, ali to i odšuti. Više ga je

golicalo da dozna pravila igre.

- Kol'ko nas ima koji ćemo dijelit'? – upita.

56

- Pet – glasio je odgovor – Nas četvorica i Atli-aga.190

Svima jednako.

- Zašto Atli-aga?

- Trebaće nam njegovi akindžije.191

- Šta će ti akindžije u hudžumu na tvrđu navrh brda? – začudi se Murat-beg.

- Trebaće, kažem ti – ustrajaše Husrev-beg. – Uostalom, od viška glava ne boli.

Piro-beg i Malkoč-beg izmijene poglede i razumješe se. Pristaju. A kad su već pristali, Husrev-beg

predloži da svi skupa odu do Atli-age kako bi ga privoljeli da se ostavi podsjedanja Bihaća i s njima udari

na Klis. Piro-beg se stade nećkati; svidio mu se Solin, pa bi rado ostao još nekoliko dana. Slože se

napokon da s Husrev-begom pođe Murat, a Piro-beg da ostane u Solinu kao njegov zamjenik. Malkoč-

beg će svakako poći s njima, jer se ionako spremao obići Atli-agu da malo podivani sa svojim

zemljakom.

Rečeno, učinjeno. Odmah sutradan pođoše put Bihaća.

Požun, 11. veljače 1537.

ijest o padu Požege u turske ruke donio je požeški župnik, jašući na Mehmed-pašinoj

Azrici sve do Čazmanskoga Kaptola. Tamo je cijelu priču o požeškoj tragediji ispričao biskupu

Šimunu, a ovaj je dobrohotno odlučio osobno prenijeti vijest kralju u Požun. Dakako, vijest je Ferdinand

primio u Šimunovoj verziji, u kojoj nije bilo ni spomena o kaštelanovim zlodjelima, već jedino o pobuni

nevjernoga i nikad zadovoljnoga puka na svog dobročinitelja Ladislava Morea, pri čemu je glavom platio

njegov kaštelan i četvorica stražara. Strašno je, kako je pučanstvo nepouzdano i prevrtljivo.

Ferdinanda je vijest zgranula, ali ga je istovremeno i potakla da ubrza svoju diplomatsku aktivnost.

Iz Istanbula je konačno stiglo slobodno pismo za njegova poklisara, pa je Ferdinand odmah sljedećega

dana poslao grofa Franza von Sprinzensteina u diplomatsku misiju sultanu Sulejmanu, ne bi li

pregovorima ishodio dragovoljni povrat otete imovine u Slavoniji i povlačenje turskih postrojbi od Klisa.

Stavi mu na dušu i dodatnu zadaću. Znajući da von Sprinzenstein ima u Erdelju nekih utjecajnih

poznanika, Ferdinand mu povjeri pregovore o nagodbi sa Zapoljom, ne bi li nekako okončao i to

dugogodišnje natezanje bez daljnjega rasipanja vremena i novaca na oružane sukobe i na toj strani.

Netom je otpravio diplomatskoga nevježu u delikatnu misiju, Ferdinand se poče i vojno brinuti o

spašavanju onoga što bi se spasiti moglo, bude li na vrijeme. Car Karlo V. stavio je svomu mlađem bratu

na raspolaganje 3.000 njemačkih pješaka neka ih upotrijebi kako najbolje zna i umije. Budući da se s

turske strane mogao uzdati jedino u razboritost i miroljubivost velikog vezira Ajaz-paše, Ferdinand odluči

povjeriti Nijemce grofu Thurnu192

neka ih konačno povede u pomoć Klisu. Pobojao se, naime, da bi se i s

Klisom moglo desiti isto što i s Požegom. Uostalom, nisu li Klišani već jednom predali grad Turcima?

Valja ipak pojačati klišku obranu.

Prije kojih desetak godina, dok je još biskup Šimun bio Zapoljin podanik i s Kaptola napadao

Gradec, grof Thurn je podsjeo biskupov Kaptol i nanio mu podosta štete. Kad je pak biskup nakon

nekoga vremena odlučio svoju blagoslovljenu glavu podložiti Habsburgu, moralo se dobro čuvati da se

negdje ne sretne s grofom, jer mu je ovaj za sva vremena ostao u nosu. Nekadašnje Thurnovo uspješno

podsjedanje Kaptola bilo je Ferdinandu posve dovoljan dokaz kako je Thurn dorastao i većim bojnim

zadaćama.

- Slušajte me dobro, generale – razlagao je grofu kao da se dogovara o običnom lovu na fazane –

pripravite momke za pješačenje do Trsata ili Senja. Odaberite sami gdje ćete se ukrcati pa dalje nastaviti

morem. Možete putovati do mjesec dana; ne morate se odviše žuriti, jer se nadamo da će sve proteći u

miru, i da će Ajaz-paša, u kojega se uzdam kao u velikoga pobornika mira, zapovjediti onim divljim

bosanskim vojskovođama da povuku svoje postrojbe od Klisa. Bez prijeke se potrebe ne upuštajte ni u

kakve okršaje i nastojte očuvati ljudstvo koje vam povjeravam, jer će nam uskoro ustrebati na drugomu

mjestu. Štedite ih što više možete.

Kralj je ipak preslabo poznavao grofa Thurna. Ovaj je jedva čekao priliku za okršaj s Turcima. Mir,

koji je Ferdinand nastojao održati sa Sulejmanom, Thurn je smatrao najvećom glupošću, jer takav je mir

pogodovao jedino Turcima, koji su unatoč miru na papiru uporno sitnim okršajima kljucali i Slavonijom i

Hrvatskom i Dalmacijom. Ako i nisu nešto previše značajno porobili ili popalili, ipak su polako ali

sigurno iscrpljivali obrambenu moć Kraljevine.

Napokon, pad većega broja utvrda u Slavoniji prošloga ljeta, kao i nedavni pad Požege, najbolje

svjedoče da je Thurn u pravu. Klis je iscrpljen do krajnjih granica, braća Zrinski s mukom održavaju

V

57

svoje posjede, a samo zahvaljujući njima Turcima je zapriječen prolaz kroz ovaj, sada već prilično tanak,

bedem srednje Hrvatske.

Suviše toga, Thurn je po svom svjetonazoru bliži onim hrvatskim divljacima koji su otvrdli u

surovim bojevima, braneći rodnu grudu od tuđina, nego što bi mu bili bliski otmjeni bečki dvorjani sa

svojim izvještačenim praznoglavim naklapanjima o raznim društvenim blagodatima, modi, lovu,

umjetnosti i slasticama. Ovaj pohod u pomoć Klisu došao je grofu kao naručen da u njemu izdovolji svoje

ratničke nagone. Ipak, obeća kralju da će se pridržavati njegovih uputa u najvećoj mogućoj mjeri.

Tko je htio biti dobro obaviješten o svemu, taj je obavijesti tražio u „Sivom sokolu“. Sve što se na

dvoru nije znalo, ili se nije smjelo znati, znalo se u „Sivom sokolu“. Tako se i Thurn nakon audijencije

uputio ravno u svratište, nadajući se da će tamo naći Catzianera, s kojim se htio posavjetovati o hodnji do

Klisa.

U razizemlju, gdje bijaše krčma, Thurn uoči Rudija kako karta s Husakom. Nije se mogao oteti

dojmu da je Husak, naizgled beznačajni časnik kraljeve garde, jedna od najutjecajnijih osoba u Požunu.

Njegov se utjecaj prostirao posvuda zahvaljujući tomu što je, po Thurnovu najdubljem uvjerenju, bio

Katinkin svodnik i odvodio je u postelju svakomu koga je po Husakovu sudu valjalo nadzirati, ucijeniti,

ili iz njega izvući kakvu zanimljivu tajnu. Husak je znao sve o svakomu. Njegova bi igra s Katinkom

obično počinjala tako da bi odabranu žrtvu pozvao na partiju karata i, pošto bi žrtvu natjerao da joj

porastu zazubice i na Katinku i na kocku, predložio bi da igraju o Katinku, nerijetko je predstavljajući

kao svoju sestričnu, koja mu je u svemu poslušna. Razumljivo, Husak bi tada namjerno gubio, i Katinka

bi za tu noć pripala žrtvi iz koje je valjalo iscijediti njenu tajnu, ili je na neki drugi način držati u šaci.

„Zašto li ga zanima Catzianer?“ – pitao se Thurn vidjevši Husaka kako karta s Catzianerovim

pobočnikom. Bilo je sasvim razumljivo da Husaku ne može biti zanimljiv Rudi, nego jedino njegov

general. Priđe im.

Oba kartaša ustanu i pozdrave ga vojnički, na što im on reče neka slobodno sjednu. Pozvaše ga da im

se pridruži, što Thurn ljubazno odbije, znajući kako teče Husakova igra. Objasni im, da je samo

namjeravao Rudija pitati gdje bi mogao naći Catzianera.

- Velemožni je otputovao – odgovori Rudi, praveći se da ne primjećuje Katinku koja je upravo

promakla pored njihova stola.

- U Kacenštajn? – začudi se Thurn, znajući da Catzianer radije boravi

u Požunu ili Beču negoli kod kuće. – Znači da će duže izbivati. A kad se vraća?

- To uistinu ne bih znao, gospodine generale – glasio je ljubazni Rudijev odgovor. Dakako da nije

znao, jer je Catzianer i njemu prešutio svoj tajni naum vezan uz pohod na Osijek, koji je također još

uvijek bio najstrože čuvana vojna tajna, o kojoj se nije smjelo progovoriti sve dok Kaštelanović i

Catzianer ne izvrše sve nužne pripreme.

Uto Thurn spazi staroga generala Roggendorfa193

kako nekoliko stolova dalje sjedi sa svojim

društvom ostarjelih časnika, koji ni o čemu drugomu nisu znali razglabati nego o vlastitim vojnim

uspjesima. Thurn odluči upitati Roggendorfa za savjet gdje bi bilo mudrije ukrcati vojsku na brodovlje.

- Nikako u Senju – odlučno ga posavjetuje Roggendorf. – Zimi Senj nije ni najmanje pouzdana luka.

Kada tamo udre bura, koja danima ne prestaje, čovjek ne može ni nos promoliti iz zaklona.

Roggendorfa nitko od mlađih časnika nije osobito volio jer je bio dosadni stari gnjavator, ali njegovi

su savjeti ipak svima bili dragocjeni.

- Osim svega, Senj je barbarski grad, i od senjskih uskoka nikad ne znate što možete očekivati.

- Pa što mi savjetujete? – pomalo će zabrinuto Thurn.

- Od srca vam preporučujem – nastavi Roggendorf – da se ukrcate u Svetom Jakobu na Stupu.194

Pođite, dakle prema Trsatu. Tamo ćete možda sresti koga od braće Zrinskih pa ćete, ako ništa drugo,

provesti ugodnu večer. Od Trsata se spustite do Svetog Jakoba na Stupu, ondje se ukrcajte na brodovlje

pa udrite između Krka i Cresa na otvoreno more. Neka vam ni u snu ne padne na pamet da skraćujete put

i zaplovite Senjskim kanalom. Mogli biste prekratko putovati i predugo snivati na dnu kanala. Velim,

senjske su bure ponekad smrtonosnije od svekolike turske armade.

Zahvalivši mu na savjetu, Thurn se oprosti od sveznajućega, ali dozlaboga dosadnoga Roggendorfa i

napusti krčmu s odlukom da vojsku ukrca podno Trsata. Valjalo je još mnogo toga pripraviti prije polaska

na hodnju, pa je Thurn radije pošao na počinak, nego da večer provede u krčmi, gdje ionako nije bilo

nikoga s kim bi rado ćaskao.

U međuvremenu se Husaku i Rudiju za stolom pridružila Katinka. Rudi nije za sebe zadržao tajnu o

Catzianerovoj namjeri da kupi „Sivog sokola“. Vjerovao je, da će mu u pregovorima s vlasnikom

svratišta, crvenokosim Willyjem, Katinka biti više nego desna ruka, pa je tako Katinki otkucao

Catzianerovu namjeru. Budući osobno zainteresirana, Katinka se zdušno prihvatila posredovanja u

pregovorima, ali Willy je bio i za nju pretvrd orah. Samo što je sjela za stol, Katinka stade Rudiju

58

tumačiti kako Willyjeva cijena nije previsoka, jer će se po njenu mišljenju uloženi novac vratiti za najviše

dvije godine. Pri tom nije Willy bio toliko loš računarac, jer je izračunao amortizaciju uloženoga na pet

godina, koliko je Katinka bila upućenija u stvarne prihode svratišta u kom je ona vodila glavnu riječ i

nemilice varala Willyja prilikom obračuna. I Husak se složio da je Willyjeva cijena povoljna, pa Rudi

reče Katinki neka javi gazdi da kupoprodaju može smatrati uglavljenom.

- Dobro, a moja provizija? – napući usne Katinka.

- Bit ću gore u sobi – namigne joj Rudi – samo dođi i naplati.

- Prasac bezobrazni! – tobože uvrijeđeno će Katinka i ode gazdi prenijeti Rudijev odgovor.

- Žene! – nasmije se Husak – Sve su iste, samo s njima valja znati. Zato, kad upoznaš jednu, kao da

si ih upoznao sve. Ne razumijem zašto se oženjeni muškarci vole zavlačiti pod svaku zabranjenu suknju,

kad ih pod svakom suknjom čeka ono isto što imaju i kod kuće u bračnom krevetu. A moje mi iskustvo

govori da su u tom smislu svi muškarci isti. Nisam još naišao ni na jednoga koji bi mi rekao da ne želi

povaliti Katinku, čak ni tada ako ga kod kuće čeka jednako lijepa i poželjna žena.

- Jesi li i ti lijegao s Katinkom? – ljubopitljivo će Rudi.

- A tko nije? Ne misliš valjda da je zovu „Kätchen für alles“ zato jer radi mnoge poslove!

- Onda moraš priznati da joj nema ravne.

- Glupost! Sve se svodi na isto. Razlike su samo u pojedinostima.

- Ako ostanem još jednu partiju karata, sasvim ćeš mi pokvariti tek na ono što namjeravam raditi

sljedeća dva sata prije spavanja – zaključi Rudi raspravu, bacivši karte na stol jer je izgubio partiju. –

Revanš partija neka bude sutra.

I ode u svoj sobičak u potkrovlju čekati Katinku, da joj isporuči njenu proviziju.

- Umišljeni pastuh – frkne za njim Husak. – Bio bi ti sretan da možeš izdržati dvadeset minuta, a

nekmoli dva sata.

Bihać, 13. veljače 1537.

tli-aga se uvijek trudio iskazati kao dobar domaćin. Gost je u njegovu domu bio svetinja, kojoj

se na svaki način moralo ugoditi i ispuniti mu i najsitniju gospodsku željicu. Kako u domu,

tako i u njegovu šatoru, kako na bivakovanju195

tako i usred boja. Za potrebe domaćinstva u svom šatoru

uvijek je sa sobom vukao najmanje dvoja kola natrpana svime i svačime pa tako ni kad su stigli

nenajavljeni gosti pod Bihać u njegovu šatoru nije izostala prebogata sofra kakve se ni vezir ne bi

zastidio.

Slutio je Atli-aga da ovo nije običan zijaret, te da gosti imaju dublji razlog svog dolaska, ali ne

htjede ih iz inata ništa upitati, dok se sami ne izjasne. Razgovor je zato tekao svojim uobičajenim

slijedom: kako je bilo na putu, jesu li umorni, kako teče opsada Bihaća, ima li dosta opsadnih topova,

kakvi su izgledi za osvajanje tvrđave, kako se drži vojska, kako kaurski branitelji i sve u tom stilu. A

onda se Atli-aga neoprezno istrča upitavši visoke goste što ih je dovelo do Bihaća, koji baš i nije na putu

za Vrhbosnu iz Solina. Husrev, kako znamo, nije volio okolišati pa odmah prijeđe na stvar.

- Ti znaš, magbul196

ago, da Murat već i predugo podsjeda Klis. Kliški knez...

- Kružić – prekine ga Atli-aga. – Znam ga. Znam i da već punih petn'es' godina drži tu svoju bijedu

od tvrđave.

- Belli197

– potvrdi Husrev-beg – Odsjekao sam Klis od snabdjevanja, skupio dosta vojske i udariću

na kaure prije proljeća. Đerček,198

birden. Digni podsadu odavde. Valjaće ti da pođeš s nama.

Atli-agi zapne kost u grlu.

- Na Klis? – progrglja.

- Na Klis.

- Zašto, hazretleri, ne više na Bišće?199

– ne može se Atli-aga načuditi.

- Bihać poslije Klisa, Atli-aga.

- Ma... Koji te šejtan tjera na Klis, bolan ne bio, beže? – Atli-aginu čuđenju nema kraja – Šta to ima

tako vrijedno u tom tvom Klisu, da bi se isplatilo na nj udarati.

- Čast – uplete se Malkoč-beg.

Atli-aga je potpuno zbunjen. Gleda čas jednoga, pa drugoga, pa trećega sugovornika. Ništa mu nije

jasno. Tako se lijepo narašio na Bihać, a sad hoće Husrev-beg da ga vodi odavde. A u Bihaću mora da

ima blaga božjega za pljačku. A što li ima u Klisu?

- Čast? Kakva čast? Čija čast?

- Moja – čvrsto će Husrev-beg.

A

59

Malkoč-beg se vragolanski smijulji i zabavlja gledajući kako se obojica prže na tihoj vatri. Husrev-

beg jer se Atli-aga kanda uzjogunio, a jogunasti aga jer se osjeća kao dijete kojemu su upravo oteli

njegovu igračku.

- Obreče Gazi Husrev-beg Mehmed-paši da će do proljeća uć' u

Klis - protumači Malkoč-beg dječaku kojemu upravo otimaju igračku – pa mu je sad „pomagajte,

braćo!“.

Atli-aga se zamisli.

- Komu Mehmed-paši? Jahjaogluu?

Husrev-beg potvrdno klimne glavom.

No, svakako, to je već nešto o čemu valja promisliti. Odbije li Husrev-begov zahtjev, do smrti mu se

zamjerio. Prihvati li ga, mogao bi se zamjeriti Jahjapašiću. Odbije li Husrev-bega, u Bihaću ga zasigurno

čeka bogat plijen. Ali će mu Husrev-beg sjesti za vrat. Digne li podsadu od Bihaća, umilostivio se

Husrev-begu, a Mehmed-paša mu ne bi smio zamjeriti.

- A čemu će ti moji akindžije? Ne može se konjicom udarati na onu klisurinu.

- Istjerat ćemo ih iz tvrđave, a onda je tvoje da ih akindžijama dokusuriš.200

Pitanje je sad jedino hoće li od osvajanja Klisa imati Atli ikakve koristi.

- Hm... – kašljucne da pročisti grlo – U Klisu, veliš, leži tvoja čast?

- Belli.

- A ima l' u tom tvom Klisu i štogođ opipljivije od tvoje časti, hazretleri?

- Naći će se, naći – utješno će Husrev-beg, shvativši što zapravo muči Atli-agu.

Atli-aga se počeše iza uha, kao da želi pročeprkati po malom mozgu, jer mu veliki ne na šalje na

jezik prave riječi.

- Aaaa… kako će se to opipljivo dijelit'?

Husrev-beg se osmjehne, odmakne jelo ispred sebe da na sofri napravi mjesta, izvadi iz kese pet

dukata i položi ih u krug na sofru preda se.

- Petorica smo – reče – Piro-beg je peti. Ide s nama, ali je ostao u Solinu da tamo nadgleda vojsku.

Farza201

da smo u Klisu našli ovo pet dukata. Opipljivi'.

Husrev-beg odmakne jedan dukat u stranu.

- Njegov dio.

Zatim po dukat gurne pred Malkoč-bega i Murata. Uzme jedan od ona dva koji ostadoše pred njim i

pruži ga Atli-agi.

- Aha – hukne Atli-aga i protrlja ušnu resicu. Činio je to nesvjesno kad god bi bio nečim zatečen. –

A koliko toga tamo ima?

- Znaće se kad uniđemo u Klis. Ne znaš ni koliko ima u Bišću.

Požun, 26. veljače 1537.

atzianer uistinu nije gubio vrijeme u Aradu. Mnogo je više vremena potratio na putu

do Arada i natrag. Vidjevši u aradskoj ljevaonici nacrte za golemi top impresivnoga provrta

cijevi, koji su samo čekali na odvažna naručitelja s punašnijom riznicom, nadobudni ga general bez

razmišljanja naruči ne hajući za cijenu, niti mareći tko će to, kako i čime platiti. Cijena je bila

užasavajuće uzbudljiva, ravna uzbudljivo velikom provrtu cijevi, ali su u aradskoj ljevaonici već duže

vrijeme strpljivo čekali na kupca koji će, očaran njegovom zastrašujućom veličinom, zagrabiti duboko u

svoju blagajnu. Catzianer je vjerovao da će kralj bez krzmanja podmiriti račun za takvu topničku

grdosiju.

Odmah po povratku u Požun, najavi se Ferdinandu u audijenciju, eda bi Ferdinandu donio veselu

vijest o neplaniranomu trošku koji mu je priskrbio u Aradu, i Kralj ga dobrostivo primi. U zao čas.

Trenutak prije no će Catzianer stupiti u kraljev kabinet, okrunjena je glava dočitala pismo koje je

svome ljubljenomu vladaru uputio Franjo Batthyány, predbacujući mu što se pokušava nagoditi s

Pekrijem, jer po Batthyányju, Pekri je pokvarenjak koji „više razgrađuje nego što gradi“.

Batthyány se očito nikako nije uspijevao priviknuti da više nije ban pa se ponaša kao da to još uvijek

jest. I ovom je prilikom prigovarao Pekrijevoj okrutnosti, ali ovaj put ne samo u postupanju s kmetovima,

nego i s ostalim pučanstvom, pa se Batthyány zabrinuo kako bi se s Pekrijevim Varaždinom moglo

dogoditi isto što se dogodilo s Moreovom Požegom. U dubini svoje iskrene i poštene duše, Batthyány je

svemu svijetu želio samo dobro i naivno je očekivao od ljudi da budu savršeni. Uistinu nije imao

nikakvih zlih pobuda, niti se na Pekrija oborio iz obijesti ili kakve druge niskosti. Iskreno se žestio na

C

60

Pekrijevu bezdušnost u postupcima s jadnima i nemoćnima, a osobito mu se gadila njegova oholost,

gramzljivost, manija proganjanja i kukavištvo. Zbog gramzljivosti, Pekrija je otvoreno izbjegavao i veći

dio plemstva, a neki su mu doista i prijetili smrću, što je Pekriju do te mjere utjeralo strah u kosti da se

počeo plašiti i vlastite sjene videći posvuda urotnike protiv svoga dragocjenoga života, ali ga ni smrtni

strah nije mogao natjerati da se zamisli nad vlastitim postupcima i barem uznastoji promijeniti svoje

vladanje. Nažalost, osim Batthyányja, nitko od velevažne gospode nije imao toliko hrabrosti da Kralju

kaže kako griješi što se uopće uzda u Pekrija.

Jadni je Batthyány u svome naivnom poštenju ispao u kraljevim očima smutljivac koji neprestano

stvara probleme. Evo dokaza više kako moćnima ne valja kazivati istinu ni u najpoštenijoj namjeri.

Premda je i sam prigovarao plemstvu da će zbog neljudskih postupaka pojedinaca sve pučanstvo prebjeći

Turcima, kako bi se izbavilo svojih okrutnih kršćanskih gospodara koji sa svojim podanicma ne

postupaju ni najmanje kršćanski, Ferdinand je doslovce pobjesnio nad Batthyányjevim pismom. U takvu,

nimalo gostoljubivu raspoloženju, primi Catzianera u audijenciju.

Saslušavši ga površno i shvativši jedino da bi imao duboko zagrabiti u svoju kraljevsku riznicu,

Ferdinand skoči na noge i osu na generalovu glavu bujicu prijekora zbog nepotrebne rasrošnosti.

- Mi nemamo novaca, velemožni gospodine generale! – urlalo je Njegovo Kraljevsko Veličanstvo

poput proste piljarice na tržnici kad se cjenjka oko kokoši da sve perje leti. – Mi nemamo novaca ni za

ono najosnovnije, a vi se izvoljevate s nekakvim narudžbama u Aradu? Jeste li vi normalni? Kako si vi to

zamišljate, velemožni? Mislite li da možete u naše ime nešto kupovati, a da nas uopće niste pitali?

Ponašate se kao kakav vjetrogonja!

Ferdinand je sav drhtao od bijesa, i Catzianer je morao samom sebi priznati da kralja nikad nije vidio

u takvu stanju.

Nakon što se istutnjao, Ferdinand shvati da je ipak pretjerao u grdnjama, a da mu je Catzianer

prijeko potreban za planiranu vojnu. Veliko je pitanje hoće li von Sprinzenstein u Istanbulu ishoditi

Sultanovo razumijevanje, i vojna će vjerojatno postati neizbježiva, a jedini čovjek u koga se Ferdinand u

ovom času mogao pouzdati da će povesti i provesti vojnu kako valja, bio je Catzianer. Napokon,

Catzianer mu je bio najpouzdaniji i najdjelotvorniji pouzdanik prije deset godina na saborovanju u

Cetingradu, kad je, samo zahvaljujući svojoj dovitljivosti, uspio hrvatsku gospodu uvjeriti da je mudrije

pristati uz Habsburga nego uz Zapolju. Da tada u Cetingradu nije bilo Catzianera, Ferdinand se vrlo

vjerojatno ne bi mogao dičiti ugarsko-hrvatskom krunom. Ako ni zbog čega drugoga, onda barem zbog

toga Ferdinand nije imao prava sasuti drvlje i kamenje na generalovu glavu. Tim više, što je shvaćao da je

Catzianer postupio u najboljoj vjeri i namjeri, a osobito da tako vrijednoga i odanoga generala nije lako

zamijeniti drugim čovjekom.

Po svom običaju, Ferdinand ode do prozora i zagleda se u daljinu. Catzianer je znao da u takvim

kraljevim trenucima treba biti tih i miran kao bubica. Šutke su stajali obojica neko vrijeme, a onda se

Ferdinand vrati do svoga kraljevskoga naslonjača i sjedne. Uspio se vratiti u kontrolirano stanje.

- Johan, dragi moj – progovori napokon sasvim satrveno – moja je riznica potpuno prazna. Ne znam

više ni kako bih platio banderijalnu vojsku i sve ono što sam dužan Kegleviću za njeno održavanje.

Srozao sam se dotle da posuđujem od židovskih lihvara za podmirenje najnužnijih redovitih troškova.

Tako ti Bog pomogao, riješi se tog nesretnog topa kako god znaš. Ja nemam više ni novčića da ga bacim

prosjaku.

Bilo je to prvi i jedini put da ga je kralj nazvao krsnim imenom i govorio mu „ti“, kao i da je pred

bilo kime o sebi govorio u jednini. Zvučalo je više nego iskreno. Zvučalo je očajnički.

Catzianera Ferdinandova potresna jadikovka duboko dirne. Shvati da je Ferdinand, možda jedini put

otkako ga poznaje, u zaista teškoj duševnoj krizi, u kojoj mu se obratio kao bratu i prijatelju, a ne kao

svome podaniku. Smili mu se nemoćan čovjek, koji ima moć jednim potezom pera skidati glave, a ovdje,

evo, pogruženo sjedi, skrhan bijedom gore od kakva uboga šljivarskoga jednoselca.

Nakon kratke stanke, Catzianer se odluči.

- Kralju moj, - reče – ti znaš da se u mene možeš pouzdati u svakoj prilici...

- Mogu li uistinu? – prekine ga Ferdinand.

- Uistinu. Taj mi je top nužan za vojnu, i platit ću ga svojim novcem. Samo takvim topom moći ću

brzo i lako razvaliti osječke zidine i zajamčiti uspjeh vojne. S tim sam računao od samog početka. Ne

brini se, platit ću ga svojim novcem.

Za Catzianera je to značilo da od kupnje „Sivog sokola“ neće biti ništa. Top vrijedi koliko dvadeset

svratišta. Morat će založiti neko od svojih imanja, ali žrtva će se sigurno isplatiti. Vjeruje u taj top i u nj

polaže sve svoje nade. S tim će topom Osijek pasti za najviše osam dana.

Žena će mu, dakako, zvocati zbog tolikoga troška na vojnu spravu koja njoj ne znači ništa, ali nju će

lako ušutkati. Više ga je mučilo što će razočarati Katinku. Što li će ona misliti o njemu? Da se barem onaj

61

blesavi Rudi nije pred njom izlajao, stvar bi bila sasvim jednostavna. Što ne zna, ne može je boljeti. Ali

zna. No, sad, što je tu je. Uostalom, neka misli što hoće. Ionako ga ni jedna žena nije shvaćala drukčije

nego kao običnoga, neozbiljnoga vjetrogonju. Uostalom , maločas ga je i Ferdinand takvim nazvao.

Ipak, bi mu žao. Netom je obrekao kralju da će svojim novcem platiti top, već je požalio vlastite

riječi.

Prvi put u životu bijaše sasvim siguran da mu je iskreno žao što neku ženu ne može usrećiti onako

kako bi to ona najviše voljela. Prvi put shvati da mu je do Katinkine sreće stalo koliko i do vlastite, jer će

samo uz nju sretnu i on moći biti sretan. Prvi put u životu shvati da neku ženu zaista voli, a ironija je

sudbine da voli ženu koju ne bi smio voljeti i kojoj sad više ne može pružiti ni ono malo sreće koju joj je

brbljavi Rudi nagovijestio.

Bi mu žao što je tako brzopleto srnuo u tu kupnju, ali sad se više nije moglo natrag.

- Generale, – kraljev je ton još uvijek bio prisan, ali je rječnik postao službeniji. – mogu li se zaista u

svemu i bez ostatka pouzdati u vas?

- Uvijek, u svemu i potpuno, kralju moj.

I Catzianer shvati da i toga ružnoga čovjeka, koji pred njim sjedi pogružen i bespomoćan, također

voli. Tolike je godine uza nj, a tek sada je to shvatio.

„Ta, kako ga ne bih volio?“ – prođe mu kroz glavu – „Zar se s tako slabom plaćom može pristajati

uz nekoga koga se ne voli? Ili je tu glavnu ulogu odigrala moja taština, kojoj godi što sam u kraljevoj

blizini, pa makar me i tako mršavo i neuredno plaćao?“

- Uvijek, u svemu i potpuno? – insistirao je Ferdinand da to Catzianer još jednom potvrdi.

- Da, kralju moj.

- Dobro, velemožni, imat ćete prilike to i dokazati.

Ferdinandov je ton sad već ponovno bio posve uravnotežen i služben.

- Pripravljajte se za vođenje vojne, ali se istovremeno pripravite i za Sabor. Zastupat ćete nas u

Križevcima. Znate što vam je tamo činiti. Bog

vas blagoslovio.

Ferdinand naglo ustane i napusti kabinet, ne čekajući Catzianerov otpozdrav.

General postaja jošte malo u kraljevu kabinetu, razmišljajući koliko je bila pametna odluka da se

upusti u takav trošak, ali ne bijaše siguran želi li uopće naći odgovor. Okrene se i iziđe iz kabineta polako

i tiho, kao da ne želi ometati nekoga mrtvaca u njegovu vječnu snu. Reklo bi se, iskrao se van. Zašto?

Kad bi ga to tkogod upitao, Catzianer ne bi znao odgovoriti, ali negdje duboko, u najdubljemu kutku

njegova srca nešto je umrlo nakon razgovora s kraljem. U duši mu poče sazrijevati misao kako je sve

prolazno i bezvrijedno u ovom životu, pa će tako postati bezvrijedna i sva njegova odricanja koja je

podnosio za volju visoke službe. Izlazeći iz kabineta, nesvjesno je u sebi počeo ubijati ljubav prema

Katinki, koju je tek sada spoznao u svoj njenoj punoći, ne bi li samomu sebi olakšao Katinkino

razočaranje izazvano glupom, nepotrebnom, bahatom kraljevskom gestom, kojom je Ferdinandu prištedio

golem novčani teret prevalivši ga na svoja leđa, a na uštrb Katinkine sreće. Ni samomu mu nije bilo jasno

zašto je to učinio. Uobraženost? Častoljubivost? Bahatost? Razmetljivost? Taština? Praznoglavost? Koji

ga je od tih smrtnih grijeha naveo na tako nesmotren čin?

„Dovraga!“ – ljutne se sam na sebe – „Znam što je. Bez tog topa Osijek bi mogao odolijevati opsadi

mjesecima i ne bi od šale pao, ako bi uopće pao. Ova vojna moja je najveća prilika. Jesam li po zvanju

vojnik, ili nekakvo ljigavo ljubakalo? Što mi je ikada u životu bilo važnije od vojevanja? U ovoj vojni

mogu pokazati koliko znam i vrijedim, ovo je prilika da pokažem granice svojih mogućnosti i tu priliku,

tako mi Boga, ne mislim propustiti ni radi Katinke ni radi bilo koga. Osim svega, to je posljednji korak do

banije. Moram imati taj prokleti top!“

Važno mu je bilo da bude načisto sa samim sobom: što zapravo hoće i što mu je važnije u životu:

Katinka ili vojna? Jezičac na vagi priklonio se vojni. Začudo, ovaj put mu se učinilo da je vojna karijera

važnija od njegovih putenih užitaka.

Odbije ponuđenu mu kočiju i pođe put „Sivog sokola“ pješice, nesigurnim koracima po strmoj,

smrznutoj nizbrdici, prepuštajući se hladnom povjetarcu da mu hladi usijanu glavu i bistri mozak. Svakim

je koračajem išao sve odrješitije, zaboravivši na poledicu, kao da je riješio ne samo problem svog odnosa

s Katinkom, nego i samu veliku vojnu koja stajaše pred njim. Posljednje metre nizbrdice prevali na

stražnjici, jer se osjetio presigurnim na sklisku tlu pa se pružio poleđice koliko je dug i širok, a led mu

nije dopuštao da se digne na strmini. U svratište je stigao poderanih hlača.

Katinka ga je dočekala u njegovoj sobi, pa nije morao čekati večer da joj priopći lošu vijest.

Očekivao je suze, prijekore, predbacivanja, padanja u nesvijest i sav onaj ubitačan arsenal ženskoga

oružja kojim se rastače muška odlučnost i čvrstina. Umjesto svega toga, Katinka ga dotuče svojom

mirnoćom.

62

- Šteta, – reče – cijena je bila zaista povoljna. Mogli smo ovdje lijepo živjeti.

- Bez božjega blagoslova? Ne bi ti smetalo? – postade Catzianer odjednom prizemni filistar.

- Vjeruj mi, Hans, s Božjim blagoslovom ili bez njega, išla bih za tobom i na kraj svijeta. Jasno mi je

da se ne možemo vjenčati. Baruni ne sklapaju brakove s pučankama. Jednostavno bismo skupa klekli

pred raspelo i zamolili dragoga Isusa da nam oprosti i blagoslovi nas. Posebice da meni oprosti kao što je

oprostio Mariji Magdaleni i da me isto tako razumije.

- A kako bi meni Bog oprostio?

Bijedni filistar pritom je mislio na to da je prisegu pred Bogom već odavna dao drugoj ženi, s kojom

je podigao i potomstvo. Istina, ona mu je u mislima postala zadnja rupa na svirali, ali bračni sakrament

pred Bogom i ljudima ne može se tek tako zamijeniti nekakvom improvizacijom. Jedno je ljubav i strast,

a drugo blagoslovljena veza, ma koliko ona bila dosadna, zamorna i, što je najgore, neraskidiva.

- Jesi li se to upitao kad si odlučio kupiti „Sivog sokola“ i živjeti ovdje sa mnom u grijehu?

Zaista, onda o tomu nije razmišljao, ali nije ni namjeravao s Katinkom ovdje živjeti kao u braku.

Braka mu je navrh glave. Odjednom shvati da u njegovoj glavi zavlada prilična zbrka kad god pokuša

svoj odnos s Katinkom bilo kako odrediti. „Što se zapravo danas sa mnom dogodilo?“ – pitao se – „Jesam

li je doista uspio izbrisati iz svoga srca? Zar je moguće da sam u tako kratkom vremenu uspio u svom

srcu ubiti onu nježnu ljubav koju sam prekasno prepoznao? Kakav sam ja zapravo čovjek? Jesam li je

tako slijepo volio da sam bio pripravan provesti s njom život u grijehu ne misleći pritom hoće li to njoj

Bog oprostiti, hoće li oprostiti meni, hoću li i koliku bol i sramotu time nanijeti svojoj zakonitoj ženi i

djeci, niti što će dvor na to reći? Još jutros uopće se nisam pitao što Svemogući misli o njoj ili o meni, niti

me je brinulo hoće li nam oprostiti grijeh. Što je to danas umrlo u mojoj duši? Otkud mi obraz da se sad

izgovaram time kako mi Bog ne bi oprostio?“

Odjednom osjeti u sebi neku neodređenu, ali strahovitu prazninu. Neku čudnu, praiskonsku tugu nad

samim sobom. Tako se, dakle, osjeća čovjek kad u sebi ubija ono najsvetije, onaj predivni oganj

zanesenosti koja ne poznaje nikakvih prepreka pa daje čovjeku i polet i snagu da s ljubljenim bićem

istraje i u najtežim trenucima. Tako se, dakle, osjeća čovjek kad za volju karijere ubije u sebi ljubav i

ljudskost. Jer, Catzianer je možda djelovao spontano kad je Ferdinandu obrekao da će svojim novcem

platiti narudžbu, ali duboko u podsvijesti bio je svjestan da to čini samo zato, kako bi kralja obvezao da ni

slučajno ne povuče svoje obećanje o vrhovništvu nad vojnom. I eto, to je postigao. Znao je također da

sretni ishod vojne otvara vrata kroz koja se ide ravno do banske časti, a svi znaju da kralj s imenovanjem

banova čeka uspješni završetak vojne. Došlo mu je da zaplače. Ponizila ga je Katinka. Postidio ga je mir

kojim je primila lošu vijest. Lakše bi mu bilo da je vikala, psovala, tukla ga, čupala kose i bila bijedna i

ružna u svojoj boli i razočaranju. Ovako dostojanstveno primiti poraz mogla je samo velika i plemenita

duša. Zato se osjeća poniženim. Osjeća da je običan, sitni sebičnjak, koji pred otmjenom dušom pokušava

igrati ulogu pravednika.

Ne bi li nekako spasio svoj ugled u vlastitim očima, ustremi se na Katinku žestoko je optužujući,

želeći je poniziti i primorati da se sroza dublje od njega, ali to je bilo više nego teško.

- Lijegala si s mnogima. Ne bi se moglo reći da si mi bila vjerna. Čemu sada iz toga stvarati

probleme? Među tvojim će se silnim mušterijama naći valjda i netko tko...

- Netko tko će me oženiti – prekine ga Katinka. – Da, u pravu ste, velemožni gospodine generale.

Krajnje je vrijeme da se udam. Već mi je skoro dvadeset. Ako ne požurim, ostat ću stara usidjelica.

Njene oči postadoše tvrde. Okrene se od njega i sjedne na stolac do prozora. Sjela je postrance,

oslonivši ruku na naslon. Djelovala je gracilno i poželjno, i samo onaj tko bi joj iz blizine vidio inače

nježnu pest, mogao bi uočiti kako joj je nadlanica pobijeljela od grča kojim je zgrabila rub drvenog

naslona. Grč bola i uvrede, koji je bila preponosna pokazati. Katinka ga je iskreno ljubila i bila bi mu sve

oprostila do ovoga trenutka. Bila je spremna čekati i dok vojna prođe pa makar je tada ponovno

razočarao, ali sad joj se zgadio načinom na koji ju je povrh svega pokušavao još i poniziti. Ostavši sasvim

nepomična na stolcu, govorila je tiho, ali čvrsto.

- Nisam lijegala s mnogima, nego sa svima koji su me htjeli. Znam da me ovdje zovu „Kätchen für

alles“. Ja jesam bludnica, i ti si to dobro znao od prvoga trenutka. Ali sam bludnica, koja te do ovoga

trenutka ljubila svim svojim srcem, koje je, za razliku od tijela, do dana današnjega ostalo čisto i

nepomućeno.

Ustade i pođe prema vratima.

- Oprostite, velemožni gospodine generale, ne bih mogla noćas ovdje spavati. Idem u svoju izbu na

tavanu.

Catzianer je pokuša zaustaviti prepriječivši joj put, ali mu ona uputi tako prezriv pogled, da se on

osjetio gore nego da mu je prilijepila ćušku.

„A i zaslužio sam“ – pomisli i kavalirski joj otvori vrata.

63

Dok je izlazila, nesvjesno se lagano naklonio, kao da ispraća dvorsku damu.

Zatvarajući za njom vrata, osjeti se prljavijim od svinje koja se valjala u kaljuži punoj psećeg izmeta.

Znao je da neće moći zaspati, a ranom zorom valja mu poći za Križevce. Ne preostaje mu drugo nego da

se propisno napije.

ve do svoje izbe na tavanu, Katinka je izdržala, ali kad je ušla u nju sruši se na postelju i

gorko zarida. Prezirala je sve muškarce do Catzianera. Uzimala ih je, trošila i naplaćivala

svoja milovanja. Nije im se podavala. Svi su joj bili jednako bijedni i smiješni, nespretni, a mnogi i

nemoćni u postelji. Nijedan nije u njoj probudio ženu, sve dok nije legla s Catzianerom. Tek pošto se on

pojavio u njenom životu, u njoj se rascvao cvijet zrele žene, koji je sve dotad bio tek pupoljak djevojke

koja prodaje svoje tijelo i igra se s ljubavlju kao igračkom za razbibrigu.

Husaku je bilo dodijalo kartanje i, kako je znao da te noći neće Katinku nikome uvaliti jer je general

u svratištu, odluči prespavati u Katinkinoj izbi, koja će ionako biti prazna, jer će Katinka svakako biti u

generalovoj postelji. Ušavši u izbu, nemalo se iznenadi našavši tamo Katinku u suzama. Nikada je dotad

nije vidio uplakanu. Sjede do nje na postelju i, prvi put otkako je znade, bi mu žao djevojke. Vjerojatno je

tek toga časa shvatio da i to djevojče ima dušu ništa manje osjetljivu od ostalih ljudi. Stade je nježno

milovati po kosi i tiho upita što se zbilo, i ona mu se jecajući izjada.

- Ludice mala – umalo se nasmija Husak – ne plačeš, valjda, zbog toga? Nije moguće da si onom

satiru povjerovala kako će s tobom živjeti kao u braku?

- Sam je to rekao – izjeca Katinka.

- Koliko sam ti puta govorio da muškarcima ne valja vjerovati sve što lupetaju kad žele žensku

odvući u postelju. Pogotovo ne oženjenima.

Nasta stanka. Jecaji načas utihnuše.

- Oženjenima? – dahne Katinka nakon stanke – Hans je oženjen? Ima ženu s kojom se vjenčao?

Husak je na pitanja odgovarao klimanjem glave popraćenim blagim smiješkom. Rekao joj je ljutu

istinu. Znao je da je u tom času za nju najljekovitija upravo najbolnija istina.

- Nikad nije spominjao ženu – zapanjeno će Katinka, pokazujući prve znakove izlječenja.

- Naravno da nije. A zašto i bi?

- Svi su drugi govorili o svojim ženama, samo on nikad nije ni spomenuo da ima ženu. Svi su ostali

tražili suosjećanje u svojim nevoljama sa ženama, i ja sam im i to pružala. On jedini nikad nije spominjao

ženu. Vjerovala sam da je drukčiji od svih ostalih, da je bolji od njih. Ni slutila nisam da je tako podao i

pokvaren.

Shvaćala je Katinka oduvijek da nikada ne smije ni sanjati o tomu da bi se ona, pučanka, mogla udati

za baruna. Shvaćala je i njegovu potrebu da je ima samo za sebe. Shvaćala je i njegovo odustajanje od

kupnje „Sivog sokola“. To osobito. Shvaća ona da je vojniku njegovo vojevanje važnije od žene. Samo

jedno nije mogla shvatiti, pa zato ni oprostiti: kako ju je smio pokušati toliko poniziti i uvredom stišati

vlastitu grižnju savjesti. Krajnje kukavištvo i muška bijeda. Ništa mu nije predbacivala, nije pravila

nikakve scene, a on je ipak imao potrebu da je namjerno uvrijedi. Zašto? Kojim pravom? Ona je znala da

s njim ne može očekivati brak pred oltarom. Skupljala je, doduše, novac za dotu, i skupila ga je podosta,

ali Hansa je ljubila toliko da joj je brak bio posve nevažan. Za njim bi išla i na kraj svijeta. I u Pakao ako

bi zatrebalo. Sve do trenutka kad joj je stavio do znanja da u njoj ne vidi drugo nego običnu prostitutku

kakvih ima na tisuće. Kakva bijeda od čovjeka!

I više je nije boljelo što ga gubi zauvijek. Ostala je samo uvreda i gađenje nad njegovim

neoprostivim zatajivanjem žene s kojom je u legalnom braku. Boljelo ju je najviše to, što je taj jedini

muškarac koji joj se učinio drukčijim i boljim od ostalih, na kraju ispao najveći bijednik.

Pod Husakovim nježnim, umirujućim milovanjem popraćenim poljupcima, Katinka se zaželje

osvetiti Catzianeru. Dopusti Husaku da je polako razodjene i uzme, a onda, još uvijek pod njim, dok se

Husak uzalud trudio zadržati ejakulaciju nastojeći sačekati da Katinka stigne do ekstaze, nju ponovno

obuzme crna tuga. Nije osjećala Husaka u sebi, nije bila svjesna njegova ritmičkoga gibanja. Osjećala je

samo kako se odjednom srušio sav njezin svijet koji je u snovima gradila. Budući da je od ljubavi do

mržnje samo jedan korak, a ona odviše nemoćna da ga učini, obrati se za pomoć samomu Nečastivom.

„Sve zle sile Pakla crnoga! Vidite li i osjećate moju preveliku bol? Kaznite ga vi, sile paklene,

umjesto mene! Neka mu je proklet i nesretan taj top! Nikad iz njega ne ispalio ni jedan jedini hitac!

Nikad Osijek ne osvojio! Vratite ga iz vojne bijedna i osramoćena, kako je i zaslužio! Proklet bio!

Proklet! Proklet i osramoćen na sve vijeke vjekova!“

S

64

Svaka joj se kletva otimala iz dna duše. Svaku kletvu izgovaraše svim svojim bićem, svakim

djelićem svoga tijela. Osjeti iznenada nekakav čudesan, zastrašujući mir u duši. Kao da je stigla do

nekoga strašnog ponora i takla mu samo dno.

I istoga trena zažali svoju kletvu.

Husak nije mogao dočekati njenu ekstazu, koje te noći nije ni moglo biti.

Još dugo nakon što se Husak maknuo s nje, Katinka ostade nepomično ležati, ustrašena da ju je

Pakao doista čuo, i da će se kletva, onako iskreno izrečena iz dna duše, zaista obistiniti.

AKO VAS ZANIMAJU DALJA ZBIVANJA,

NARUČITE KNJIGU PO AKCIJSKOJ CIJENI.

U NASTAVKU POGLEDAJTE I GLOSARIJ S OBJAŠNJENJIMA.

354

GLOSARIJ I NUŽNA OBJAŠNJENJA

355

1 – Ivan Kaštelanović (Kastellanffy) – U doba kad počinje naša priča, Ivan Kaštelanović bio je pravi

dvorski savjetnik, a istovremeno i zapovjednik (kapetan) španjolskih postrojbi koje je Karlo V.

ustupio Ferdinandu I. da mu budu na pomoći u obrani od Turaka. Španjolske su postrojbe

uglavnom bile stacionirane pri Kaptolu (Zagreb), ali su povremeno boravile i u okolici Varaždina.

Nisu bile u izravnom dodiru s Turcima, nego im je zadaća bila braniti Gradec i Kaptol u slučaju

potrebe. Kaštelanović je imao tri sina: Jurja, Petra i Kristofora. 1534. zatražio je od Ferdinanda da

mu ustupi Zelingrad, koji je tada uživao nećak Šimuna Erdödyja Petar Palffy od Erdödyja, ali

bezuspješno. Petar Palffy dobio je Zelingrad po Šimunovu zagovoru od Ivana Zapolje u doba dok

je Šimun još bio Zapoljin podanik, a Kaštelanović se pobojao da će Ferdinand potvrditi Palffyju

njegovo vlasništvo, a tako se i dogodilo. Umro je 1540.

2 – Pòžūn – hrvatski naziv za današnju Bratislavu. Njemački je naziv Pressburg.

3 – Kraljica Majka, Ivana Luda – (Toledo, 6. XI. 1479 – Tordesillas, 12. IV. 1555)

kastiljska kraljica, kći Ferdinanda II. Katoličkog i Izabele I., žena Filipa Lijepog, majka je

Ferdinanda I. Habsburšskoga i njegova brata Karla koji je po smrti Filipa Lijepoga vladao

Španjolskom kao Karlo I., a istovremeno bio i car Svetoga Rimskoga Carstva (Njemačke) kao

Karlo V. Ivana Luda, dobila je svoj nelijepi nadimak nakon što je pokušala državni udar htijući

svrgnuti Filipa Lijepog, ali su je pristaše izdali, smatrajući da je u pitanju samo obična ženska

ljubomora. Pošto je proglašena ludom, do kraja života ostaje zatočena u dvorcu Tordesillas. U

godini u kojoj počinje naša priča, Ivana Luda je zatočena već punih 30 godina.

Filip I. Lijepi – austrijski nadvojvoda, sin njemačkoga cara Maksimilijana I., postao je

španjolskim kraljem oženivši španjolsku infantkinju (prijestolonasljednicu) Ivanu. Poznat po

svojim ljubavničkim izletima, Filip Lijepi dao je svoju ženu Ivanu proglasiti ludom i zatočiti je u

samostanu, iz straha od njenoga mogućeg preuzimanja prijestolja.

Karlo V. Habsburški – (Gent, 24. II. 1500 – San Jerónimo de Yuste, Estremadura, 21. IX. 1558),

sin Filipa I. Lijepog i Ivane Lude, stariji brat Ferdinandov. Po smrti svog oca Filipa I. Lijepoga

postaje istovremeno i carem Svetoga Rimskog Carstva (Njemačke) kao Karlo V., i španjolskim

kraljem kao Karlo I. Ratovao s Francuskom za vladavine Franje I., a u protuturskim ratovima

osvojio je Tunis. U Americi je proširio španjolske posjede na Meksiko i Peru. Na saboru u Wormsu

1521. izrekao je državno progonstvo Lutheru i njegovim sljedbenicima, ali im je na saboru u

Passau 1522. priznao slobodu vjeroispovijesti. Potkraj života, shrvan bolešću, prepustio je vladanje

u Holandiji, Napulju, Španjolskoj i Zapadnim Indijama sinu Filipu II. Carske krune odrekao se

1556 u korist brata Ferdinanda I. Autor ove priče odlučio ga je nazivati carskim pridjevkom Karlo

V., osim u iznimnim slučajevima kad ga je nužno predstavljati samo kao španjolskoga kralja. Za

izbjegavanje bilo kakve nedoumice, čitatelju će dostajati podatak da su car Karlo V. i kralj Karlo I.

jedna te ista osoba.

Ferdinand I. Habsburški – (Alkalá de Henares, 10. III. 1503 – Beč, 25. VII. 1564) Karlov mlađi

brat, nadvojvoda austrijski, postao je hrvatskim kraljem na saboru u Cetingradu 1. siječnja 1527.,

kada je dio hrvatskoga plemstva odlučio prihvatiti habsburšku dinastiju nakon tragične pogibije

Ladislava Jagelovića na Mohačkom polju, dok je drugi dio hrvatskoga plemstva, predvođen

knezom Krstom Frankopanom, pet dana poslije cetinskoga sabora (6. siječnja) prihvatio Ivana

Zapolju kao jedinoga pravoga hrvatskoga kralja narodne krvi, što je izazvalo dugotrajni

bratoubilački rat među hrvatskim plemstvom. Sve dok nije između Ferdinanda i Zapolje postignut

sporazum o zabrani prelaženja plemstva od jednoga kralja drugomu, hrvatski su se plemići seljakali

malo od Zapolje Habsburgu, malo od Habsburga Zapolji, ovisno o tomu od kojega su vladara

dobivali bolje ponude. Otprilike isto onako kako danas čine saborski zastupnici koji prodaju svoj

(ne)časni obraz malo ovoj, malo onoj stranci, kako im koja bolje plati njihovu konvertitsku

djelatnost. Ferdinand I. se zalagao za snošljivost između protestanata i katolika (Augsburški vjerski

mir 1555).

4 – Tordesillas (čit.: Tordesìljas), dvorac u Španjolskoj u kojemu je bila zatočena Ivana Luda.

5 – banderijalna vojska – stalna, plaćena (profesionalna) vojska koju su nekada činile banderije,

tj. postrojbe koje su služile pod zastavama (banderijima) pojedinih velikaša. Banderiju je

izdržavao velikaš svojim novcem, ali dio sredstava za izdržavanje morao je podmirivati

kralj u iznosu koji bi se posebno dogovarao i ugovarao, ovisno o tomu koliki je broj pripadnika

banderije kralj preuzeo na svoj trošak. O broju pripadnika banderije koji padaju na kraljev

trošak uglavnom je odlučivao Sabor.

356

6 – Sulejman II. Kanuni (Zakonodavac) – (Trapezunt, 1494 ili 1495 – kod Sigeta, 6. IX. 1566) u nas

poznatiji kao Veličanstveni i Veliki; turski sultan od 1520. do 1566. Umro pod Sigetom dva dana

prije pada tvrđave. Za njegove vladavine Osmansko Carstvo doseglo je najveću teritorijalnu

površinu. 1521. zauzeo Srijem i Beograd, 1522. Rodos, 1526. na Mohačkom polju porazio vojsku

Ludovika II. Jagelovića, koji je i sam tom prilikom poginuo, 1529. prodro do Beča, ali je suzbijen.

Drugi njegov pohod na Beč zaustavio je Nikola Jurišić kod Kisega. Iste godine opustošio je

Štajersku, Podravinu i Posavinu. Posljednji njegov pohod na Srednju Europu zaustavio je Nikola

IV. Zrinski pod Sigetom, gdje je Sulejman umro, a njegova se vojska morala povući, iako je Siget

pao. Za njegove je vladavine Carigrad (Istanbul) bio središte islamske kulture.

7 – Petar Kružić – (Trsat, oko 1490 - Solin, 12. III. 1537) knez od Trsata i Klisa, kapetan senjski i

kliški. Smatra se jednim od najvažnijih hrvatskih ratnika u obrani od turske najezde. Oko 1513

službovao je u Klisu, a 1520. postao i njegov kapetan. Od 1522. i kapetan Senja, ali se 1529.

odrekao senjske kapetanije i sav se posvetio obrani Klisa. Godine1532. osvojio i razorio Solinsku

tvrđavu. Poginuo pri obrani Klisa. Ubio ga je Atli-aga 11. III. 1537..

8 – Gazi Husrev-beg – (Seres, Egejska Makedonija, 1480 – Kuči, Crna Gora, 1541) Porijeklom

Hercegovac, u više navrata bio je bosanski sandžak-beg. U Seresu mu je otac Ferhat-beg

Hercegović, rodom iz Trebinja, bio sandžak-beg. Majka mu je bila turska princeza, kći sultana

Bajazida II. Kao bosanski sandžak-beg donio je Sarajevu brz uspon i napredak. On je besumnje

osoba u kojoj su se sjedinile vrline vješta vojnika, uzorna građanina i vođe, humanista i graditelja.

Svojim vakufnamama (zadužbinama) iz 1531. za džamiju, hanikah, imare i musafirhanu i iz 1537.

za medresu i biblioteku sav svoj imetak darovao je Sarajevu. Osvojio je mnoge hrvatske utvrde i

gradove (Knin, Skradin, Ostrovicu, Obrovac, Jajce, Banju Luku, Požegu, Klis). Osnovao je

zadužbinu iz koje su podizane mnoge značajne građevine, od kojih je najpoznatija Gazi Husrev-

begova džamija. Naslov „gazi“ dobio je zahvaljujući svojim osvajačkim uspjesima. Naslov „gazi“

znači junak, a dodjeljuje se vojskovođi nakon većega bojnog uspjeha. Samo ime Husrev znači na

turskom car, a na perzijskom i car i vladar uopće.

9 – Gazi Murat-beg Tardić – poturčeni Šibenčanin, koji je iz Šibenika utekao i prebjegao Turcima

zbog nekoga krvavog obračuna. Ubrzo postaje uspješan osmanski vojskovođa, a od 1537. i prvi

sandžak-beg kliškoga sandžaka. Po osvajanju Klisa dobiva položaj bega i pridjevak „gazi“. Ime

Murat u hrvatskom obliku glasilo bi Željko (prema arapskomu murād = želja), pa nije isključeno da

se zvao Željko Tardić prije nego se poturčio. Na dužnosti kliškog sandžak-bega on je, prema

ranijim podacima, ostao do 1543. godine, kada je imenovan požeškim sandžak-begom. Međutim,

na osnovu prvog poznatog popisa požeškog sandžaka iz 1540. godine utvrđeno je da je Murat-beg

Tardić, «bivši zapovjednik tvrđave Klis», postavljen za sandžak-bega Požege već u rujnu 1541.

godine. Ova bilješka je naknadno upisana u defter, kao i bilješka u kojoj se on 26. svibnja 1545.

godine spominje kao umrli. Kako se zna da se on početkom svibnja spremao na pohod prema

Zagorju, vjerojatno je umro negdje sredinom svibnja te godine.

10 – Vrhbosna – tadašnji naziv za današnje Sarajevo.

11 – Pavao III. – Pravim imenom Alessandro Farnese (Canino, kraj Viterba, 29. II. 1468 – Rim, 10.

XI. 1549). Papa od 1534. do 1549. Promicao umjetnost i usputno prakticirao nepotizam. Potvrdio

je pravila Družbe Isusove i formalno utemeljio inkviziciju (1542). Objavio je Index zabranjenih

knjiga (1543). Nakon desetogodišnje pripreme otvorio Tridentinski sabor 1545. Godine 1538.

izopćio Henrika VIII. iz katoličke crkve, nakon čega je Henrik VIII. osnovao Anglikansku crkvu.

Bio je zaštitnik mnogih umjetnika, od kojih je najznačajniji Michelangelo, koji u njegovo doba

dovršava svoj Posljednji sud u Sikstinskoj kapeli. Namjeravao izopćiti Petra Kružića zbog ubojstva

lažnog svećenika, ali je na intervenciju cara Karla V. odustao od izopćenja, nakon što mu je

objašnjeno da je u svećeničku halju bio odjeven turski uhoda.

12 – Luka Jakinjanin – vojskovođa iz Ancone (Jakin je starohrvatski naziv za talijanski grad Anconu,

a kako je Luka živio u Anconi, to mu odatle dolazi i nadimak). Djelovao je kao spona između pape

i kliške obrane. Jednom je zgodom Kružić od njega dobio 2.000 vojnika kojima je oslobodio klišku

varoš nakon što je uslijed izdaje nakratko pala u turske ruke, a u siječnju 1537. doveo je Luka u klis

700 papinih konjanika kao vojnu pomoć.

13 – Janez (Johan) Catzianer – (Begunje, Gorenjska, Slovenija, 1491/92? – Kostajnica, 27. X. 1539)

kranjski barun, austrijski general i povremeno opunomoćenik Ferdinanda I., potpisivao se Ianus

Catzianer Ritter, pa je autor odlučio jednako tako pisati njegovo prezime. Hrvatski ga povjesničari

bilježe i pod imenima Ivan Kocijan, Ivan Kacijan, Ivan Kacijaner, Ivan Katzianer. Autor s

357

razlogom zaključuje da su ga bliski prijatelji nazivali Hans (skraćeno od Johan). On je zacijelo

jedna od najzanimljivijih kontroverznih pojava koje se javljaju u hrvatskoj povijesti 16. stoljeća.

Bio je vrhovni zapovjednik Ferdinandove vojske u sukobu s Ivanom Zapoljom. Od 1529. vojevao

je protiv Turaka. Vodio je veliku vojnu na Osijek 1537. (Catzianerova vojna).

14 – insurrectio – (lat.; čit.: inzurèkcio) opći ustanak, tj. opća mobilizacija svih žitelja sposobnih za

vojnu službu.

15 – kartenbruder – (njem.; čit.: kȁrtnbruder) kartaški brat, brat po kartanju, tj. osoba s kojom je

prijateljstvo sklopljeno pri kartaškom stolu.

16 – Kätchen für alles – (njem.; čit.: Kèthn fir àles) Katica za sve; općenito osoba koja radi sve

poslove, ali isto tako i djevojka koja je svačija. Ovdje mišljeno u potonjem značenju.

17 – caro amice – (lat.; izg. kâro amîce) dragi prijatelju. Nekad uobičajena poštapalica.

18 – Gradec – stari naziv za Grič, koji je u starini bio na izvjestan način glavni grad Hrvatske, a

danas je dio Zagreba (Gornji grad). Grič je bio svjetovnoga karaktera, za razliku od bliskoga mu

Kaptola (danas također dio Zagreba pod istim nazivom), koji je sa svojom katedralom imao vjersko

obilježje. Žitelji Gradeca i Kaptola vrlo često su bili u međusobnomu oružanom sukobu, koji se

redovito odvijao na mostu preko potoka koji je dijelio te dvije naseobine, pa danas ulica gdje je

nekad bio most i potok, koji je poslije prekriven, nosi naziv Krvavi Most.

19 – Ivan Zapolja (madž. Szapolyai) – (Szepesvár, 1487 – Szaszsebes, 22. VII. 1540) Erdeljski knez.

Erdelj (madž.: Erdely) je tada bio samostalna kneževina, nazivali su ga i Sedmogradska (njem.:

Siebenbürgen); današnji mu je naziv Transilvanija, a nalazi se u sastavu Rumunjske. Ivan Zapolja

bio je izravan suparnik Ferdinandu Habsburškom za položaj hrvatsko-ugarskoga kralja. Uz njega

pristaje većina ugarskoga i slavonskoga plemstva, pa je 11. XI. 1526. okrunjen za ugarskoga kralja,

a na slavonskom saboru u Dubravi (kod Čazme) izabran je za slavonskoga kralja 6. I. 1527., uz

pomoć bana Krste Frankapana Slunjskog. To je ujedno bio povod bratoubilačkomu građanskom

ratu među slavonskim knezovima, koji je s manjim prekidima trajao sve do 1538. kad je napokon

sklopljen kompromisni mir među protukraljevima. U ljetu 1527. Ferdinand je s vojskom provalio

u Ugarsku i zauzeo Budim te u rujnu iste godine porazio Zapolju kod Tokaja. Pogibijom Krste

Frankapana (Slunjskog) Zapolja je izgubio svoga najpouzdanijeg saveznika u Hrvatskoj. Uz

Sulejmanovu pomoć Zapolja se 1529. vraća u Ugarsku i osvaja Budim, čime se obnavlja rat koji je

privremeno posustao. Rat u Hrvatskoj traje do primirja 1530., a u Ugarskoj sve do mira u Velikom

Varadinu 24. II. 1538. Dok se dvojica tuku, treći se smije, pa su od hrvatsko-slavonskoga

građanskoga rata korist izvlačili uglavnom Turci. Ferdinand je Zapolji priznao velikovaradinskim

mirom kraljevski naslov i samostalnost u dijelu Ugarske (Erdelj, odnosno Sedmogradska) uz uvjet

da nakon Zapoljine smrti taj dio Ugarske potpadne pod Ferdinandovu vlast, dok se Zapolja odrekao

prava na naslov kralja Slavonije i Hrvatske s Dalmacijom.

20 – Sopje – mjestance uz Dravu nedaleko Valpova u Slavoniji.

21 – Šimun Erdödy (čit.: Êrdēdi), biskup zagrebački. Pripadnik barunske obitelji iz porodice Bakača.

Obitelj Erdödy de Monyorókerék et Monoszló, koja u svom pridjevku prezimena nosi ime

Moslavine (Monoszló), stoljećima je vezana ne samo uz Moslavinu i druge posjede u Hrvatskoj,

nego je i dio hrvatske povijesti i politike. Od 16. do kraja 19. st. članovi ove obitelji aktivni su

sudionici društvenog života Hrvatske obnašajući istaknute političke, vojne i vjerske časti. Ova je

obitelj dala sedam hrvatskih banova: Petra II. (ban 1557-67), Tomu II. (ban 1584-95),

Sigismunda (ban 1627-39), Nikolu I. († 1663), Nikolu II. (banski namjesnik 1670-80, ban 1680-

93), Ivana III. (1724-89) i Ivana Nepomuka II. (ban 1790-1806). Od 1607. godine, počevši od

Tome II. pa do 1845. obitelj Erdödy je dala 17 velikih župana Varaždinske županije. Bila je to čast

koju su grofovi Erdödy obnašali po nasljednom pravu koje im je dodijelio kralj Rudolf II. u ime

osobitih zasluga ove obitelji na vojnom planu, poglavito Petra II. i Tome II. U godinama velikih i

presudnih bojeva s Turcima, osobito tijekom 16. stoljeća, Erdödyji su postali znani po svom

junaštvu širom Europe. Slavna pobjeda hrvatske vojske na čelu s banom Tomom II. Erdödyjem kod

Siska 1593. g. nad tada moćnom turskom vojnom silom, značila je prekretnicu u ratovima s

Turcima. Turski su povjesničari tu godinu nazvali "godinom propasti" što se uskoro i pokazalo

točnim, jer su od tada Turci sve češće u ulozi branitelja, a mnogo manje u ulozi napadača. Erdödyji

su porijeklom mađarska obitelj, koja je u srednjem vijeku živjela u Županiji Szatmár (danas

Szabolcs-Szatmár, na istoku Mađarske) na posjedu Erdöd čiji je vlasnik bila obitelj Draghfy de

Beltek. Sinovi Franje Bakoča (Bakocs; u Hrvatskoj se udomaćio oblik Bakač), seljaka kolara na

posjedu Erdöd, dobili su 1459. g. plemstvo. Franjini sinovi Nikola I i Toma I. uzdigli su obitelj

358

Erdödy: Nikolin sin Petar I. praotac je hrvatske grane obitelji, a kardinal Toma I. Bakač stekao je

brojne posjede koje je naslijedio Petar I. Plemstvo iz 1459. potvrdio je 1489. kralj Matija Korvin

Tomi I. i njegovoj braći, a Petar I. dobiva 1511. godine naslov baruna. Od tada obitelj mijenja

prezime Bakocs u Erdödy kao sjećanje na posjed Erdöd odakle su potekli. Nasljednu grofovsku

titulu dobio je Petrov sin, ban Petar II. 11. listopada 1565. od kralja Maksimilijana II. Kralj Rudolf

II. potvrdio je grofovsku titulu 26. veljače 1580. za Tomu II. i brata mu Petra III. Od Petra III.

potječe hrvatska grana obitelji (poznata po vlastelinstvu Jastrebarsko) koja je izumrla 1703. godine.

Od Krste, sina Tome II., potječe mađarska grana koja je naslijedila sva hrvatska imanja i neka od

njih posjedovala do 1945. g. U 18. stoljeću obiteljska se loza ponovno dijeli u dvije grane: od

Ladislava potječe starija, a od brata mu Ludovika mlađa loza. Ladislavova loza dijeli se u dvije

grane: jedna je posve mađarska koja posjeduje vlastelinstva Galgócz, Pöstyén, Vép, Szöllös, a

druga, hrvatska grana, počevši od Antuna (1797-1864). Mlađa (Ludovikova) loza došla je s Karlom

(1816-64) ponovno u Hrvatsku stekavši vlastelinstva Novi Marof, Jastrebarsko i Vidovec.

Ladislavova loza obitelji grofova Erdödy očuvala je opstojnost do danas. Obitelj Erdödy

posjedovala je brojna vlastelinstva u Hrvatskoj. Njihov je broj bio osobito velik u 16. st. kada su

bili vlasnici sljedećih većih imanja u Hrvatskoj: Cesargrad (Novi Dvori klanječki), Desinić,

Dijanovec, Draganić, Dubrovčak, Gračenica, Jastrebarsko, Jelengrad, Karlovac, Kerestinec,

Klanjec, Kravarsko, Kutina, Lipovec, Moslavina, Metlika, Oborovo, Okić, Plodin, Samobor,

Stubica, Stupnik, Trgovišće, Tuhelj, Varaždin (Stari grad), Vrbovec, Zelina i dr. Sredinom 18.

stoljeća na imanjima grofova Erdödy bilo je više od 4000 seljačkih obitelji. Broj imanja povećao se

u 18. stoljeću. Ladislav grof Erdödy dobio je od kralja Karla VI. imanja Bela, Ivanec, Cerje i

Jurketinec u Hrvatskom Zagorju, a kraljica Marija Terezija je 1742. darovnicu potvrdila. Za svoje

posjede su tada imali zajedničku upravu, odvojenu za imanja u Hrvatskoj od onih u Ugarskoj.

Uprava za Hrvatsku nosila je naziv Prefectura bonorum Croaticorum. Tijekom vremena posjedi su

se prodavali, zamjenjivali i davali u miraz ženskim članovima obitelji pa su se i smanjivali, ali oni

najveći su ostajali. Na početku 19. stoljeća posjedovali su Erdödyji u Hrvatskoj vlastelinstva:

Bajnske Dvore, Belu, Cerje, Cesargrad, Glogovac, Ivanec, Jastrebarsko, Jurketinec (do 1817.),

Kuzminec, Luku, Moslavinu, Negovec, Nove Dvore (zaprešićke), Novi Marof, Oborovo,

Štakorovec, Varaždin (Stari grad), Želin i dr. Neke od tih posjeda Erdödyji su zadržali i nakon

propasti Austro-Ugarske Monarhije: Jastrebarsko do 1922., Novi Marof do 1923. i Stari grad

Varaždin do 1924. godine. Obitelj grofova Erdödy posjedovala je sve do 1945. godine nekoliko

velikih imanja u Slovačkoj (Galgócz kod Pištijana-Bathory) i Mađarskoj (Vép, Somlovár i dr.), od

kojih još i danas posjeduje stari obiteljski dvorac Monyorókerék, a u Austriji dvorce Kohfidisch i

Luising.

22 – Carigrad – stari hrvatski naziv za Konstantinopolj, odnosno Istanbul. U kolokvijalnom tonu u

uporabi je još i danas. Pošto je car Rimskoga Carstva Konstantin Veliki nakon pada Bizanta

osnovao Konstantinopolj (tj. izvorno Konstantinopolis što znači Konstantinov Grad), u slavenskim

se jezicima počeo češće rabiti naziv Carigrad umjesto Konstantinopolj, pa se taj naziv zadržao i uz

(danas službeni) turski naziv Istanbul. U starom bosanskom, a i turskom razgovornom jeziku čuo se

i naziv Stambul ili Stambol. Valja spomenuti da se u Turaka naziv Istanbul za Konstantinopolj

rabio i mnogo prije nego što je Konstantinopolj osvojen. Grad se smjestio na europskoj obali

Bospora i nekadašnja je prijestolnica triju velikih carstava - Rimskoga Carstva (330-395),

Bizantskoga Carstva (395-1453) i Osmanskoga Carstva (1453-1923). Nakon osnivanja moderne

Republike Turske (proglašena je 20. I. 1921., a Turski parlament potvrdio 29. X. 1923), njezin

glavni grad postala je Ankara, ali Istanbul je bio i ostao najveći grad u Turskoj i njeno kulturno i

gospodarsko središte. Za 2010. godinu uz Pečuh u Mađarskoj i Essen u Njemačkoj, Istanbul je

izabran za Europski grad kulture. Čitatelju je jedino važno znati da su Carigrad i Istanbul jedan te

isti grad.

23 – Ludovik II. Jagelović (Budim, 1. VII. 1506 – Mohač, 29. VIII. 1526) – hrvatsko-ugarski kralj od

1516. Za vladavine ovoga dječarca u zemlji je vladala potpuna anarhija. Poginuo je pri povlačenju

nakon izgubljenog boja s Turcima na Mohačkom polju, udavivši se u močvari. Mladac je doslovce

skončao u blatu.

24 – Jelena Zrinski, rođ. Karlović – sestra hrvatsko-dalmatinsko-slavonskoga bana Ivana Torquata

Karlovića (1485-1531) čije je junaštvo opjevano u mnogim pjesmama. Udata za Nikolu III,

Zrinskog. Majka Mihovilova, Ivanova i Nikolina.

25 – Matija Vlačić Ilirik (alias Matthias Flacius Illyricus) (Labin, 3. ožujka 1520. - Frankfurt na

Majni, 11. ožujka, 1575.), hrvatski protestantski teolog, povjesničar, crkveni povjesničar i filolog.

359

Školovao se u Veneciji i Njemačkoj, a 1544. na Wittenberškom protestatnskom sveučilištu postaje

magistar slobodnih umijeća, te profesor hebrejskog i grčkog jezika. Već tada je bliski suradnik

Luthera i Melanchthona, a od 1549. godine otvoreno istupa kao idejni pokretač borbe protiv pape,

cara te pomirljive struje Melanchthona i njegovih pristaša, zbog čega su ga često proganjali, a sam

Melanchthon nazvao ga je "ilirskom zmijom". Napisao je i objavio oko 250 radova. Glavni je

organizator, jedan od urednika i pisaca monumentalne Crkvene povijesti (Ecclesiastica historia,

Basel, 1559–1574), poznate i pod naslovom "Magdeburške centurije" (Centuriae

Magdeburgenses). U tom djelu iznosi kritičku povijest kršćanstva, s elementima opće povijesti, do

uključivo 13. st. u 12 svezaka, te označava papu kao antikrista.

26 – litèrat – stari naziv za književnika, spisatelja, pisca, ali i sudskog pisara ili

administrativnoga tajnika.

27 – Ugri – stari naziv za Mađare. U našoj ćemo priči stalno rabiti taj naziv.

28 – Ajaz-paša – porijeklom Albanac iz Valone, u doba naše priče obnašao je čast velikog vezira, koju

je primio 1536., iste godine potkraj koje počinje naša priča. Rođen 1483., umro je 1539.,

najvjerojatnije od kuge. Veliki vezir je u turskoj državnoj hijerarhiji odgovarao otprilike današnjem

položaju predsjednika vlade. U pravilu, bila su ukupno četiri vezira (ponekad i pet), no veliki

vezir (sadrazam), čiji je položaj tada odgovarao današnjem položaju predsjednika vlade, bio je

nadređen ostalim vezirima, čiji je položaj odgovarao otprilike današnjim resornim ministrima.

29 – Mehmed-paša Jahjaoglu (srp. Jahjapašić) – pripadnik moćne turske velikaške porodice

Jahjaoglua (Jahjapašića). U doba kada počinje naša priča, sjedište mu je bilo u Vukovaru. Po smrti

brata Bali-bega postao je smederevski sandžak-beg, a od 1543. i budimski paša. Arslan-paša je

njegov sin.

30 – Franz von Sprinzenstein (čit.: Frȁnc fon Šprȉncnštajn) – austrijski plemić, blizak Habsburškom

dvoru.

31 – slobodno pismo – neka vrsta današnje vize, isprava kojom se strancu jamči slobodno kretanje

po nekom području, odnosno jamstvo vlastitom državljaninu da mu se daje imunitet.

32 – Ljudevit Pekri – slavonski velmoža, u tom trenutku vlasnik Varaždina, ozbiljan pretendent na

bansku čast, ali zbog krajnje nečovječnoga postupanja s kmetovima i pučanima prilično omražen

među hrvatsko-slavonskim plemstvom.

33 – Franjo Batthyány (čit.: Baćâni) – (1479 – 1566) hrvatsko-ugarski velmoža. Porodica se u

Hrvatskoj prvi put javlja početkom 15. st. Posjeduje dobra u Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji.

Premda staroga plemstva, barunski naslov stječu Batthyányji tek u 17. st., a potom i grofovski i

naslov hercega. Franjo je u sukobu s Pekrijem oko posjeda u Varaždinskoj županiji i smatra Pekrija

smutljivcem, grabežljivcem i divljakom, zbog njegovoga okrutnog postupanja s kmetovima i

pljačkanja tuđih posjeda. Franjina žena bila je čuvena Katalin Bánffy, koju povijest bilježi kao

naprofinjeniju i najduhovitiju ženu 16. stoljeća. Dopisivala se s Maksimilijanom II., obudovljenom

kraljicom Mary i Katarinom de Medici.

34 – Grof Petar Keglević Bužimski (1490? – 1554?), poslije Mohačkog boja pristao uz Ferdinanda

protiv Zapolje. Bio je kraljevski komesar u Hrvatskoj i Slavoniji 1533.–1537., hrvatski ban 1538.–

1542., ali je dopao i tamnice 1546., a zaplijenjena su mu i sva njegova dobra, jer je nakon smrti

svog zeta Gašpara Ernušta prisvojio pokojnikova imanja. Nakon dvije godine tamnovanja,

Ferdinand ga je pomilovao, a vraćen mu je i dio zaplijenjenih dobara, uključujući i obiteljsko dobro

Bužim (po kojemu porodica nosi i pridjevak Bužimski), gdje je napokon umro 1554. ili 1555.

godine.

35 – Kralju moj – Prilikom saborovanju u Cetingradu o Božiću 1526., prije nego će prihvatiti

Ferdinanda za kralja, hrvatsko-slavonsko plemstvo izborilo si je pravo da kralja ne oslovljava s

„vaše veličanstvo“, nego da mu se obraća s „kralju moj“ i govori mu „ti“, dok je kralj dužan

gospodi govoriti „vi“ i obraćati im se s „velemožni gospodine“. Uistinu neuobičajena formalnost,

ali kako je utvrđeno na rečenomu saborovanju, tako je tu formalnost odlučio poštovati i autor ove

priče. Formalnosti u međusobnom ophođenju mnogo govore i o odnosima u društvu. Kralj je

ponekad bio siromašniji od knezova kojima je vladao, a kako je novac od svoga nastanka bio

spiritus movens svega svijeta, Ferdinandu nije preostalo drugo nego da poštuje moć novca svojih

knezova, kojima je redovito bio više dužan nego što im je mogao davati. Otprilike onako kako se

današnji političari ulizuju aktualnim tajkunima i mafijašima.

36 – Pavle Bakić – ( ? – 1537) srpski knez, koji se pred turskom najezdom sa svojom postrojbom i

mnoštvom naroda povukao na područje pod Habsburškom upravom i stavio se na raspolaganje u

360

obrani Kraljevine od Turaka. Porodica Bakić porijeklom je iz Bosne, srpske narodnosti, koja se

posve asimilirala u Hrvatskoj i danas se smatra hrvatskom porodicom bosansko-srpskoga porijekla.

Knez Pavle je njen prvi pripadnik koji se spominje u hrvatskoj povijesti kao samozatajan, cijenjen i

hrabar ratnik. Ferdinand mu je zajamčio da će Srbi uživati potpunu vjersku i nacionalnu slobodu,

dobiti nove povlastice za srpske šajkaše, a sam Pavle Bakić velike posjede, odgovarajuće onima u

zavičaju. Za svoje sjedište od Ferdinanda je dobio Lak, s okolnim naseljima. Ondje je postavljen

na čelo Ferdinandove obavještajne službe sa zadaćom da, pomoću svojih ljudi, motri na svako

kretanje turske vojske. Stekao je veliki ugled u Ugarskoj, a biskup Nadasdy ga je okarakterizirao

kao "mudrog i hrabrog čoveka, iskusnog u ratnoj vještini, koji u Turskoj ima uhode, koji ga o

svemu obavještavaju". Nakon što je pridonio obrani Beča 1529., Pavle Bakić je postao simbol

junaštva. Zbog svojih zasluga Pavle Bakić je od Ferdinanda dobio naziv "magnificus" (= uzvišeni)

i imanja u Gornjoj Zemlji (područje Zapadne Slovačke) koju je Bakić naseljavao srpskim

stanovništvom. Njegovi su se posjedi protezali od rijeke Trnavke i istoimene utvrde sve do Holiča

na rijeci Moravi (krajnji zapad Slovačke) u dužini od skoro stotinu kilometara. U neposrednoj

blizini utvrde Trnave, u kanjonu Trnavke, u tjesnacu na Malim Karpatima, Pavle Bakić je sa

suprugom Teodorom i kćerkama Margaritom i Angelinom posjedovao utvrđeni grad-zamak Oštri

Kamen, na teško pristupačnom uzvišenju. Bilo je to nadaleko čuveno "orlovsko gnezdo". Bakićevi

posjedi završavali su utvrđenim Holičem na Moravi, koji je držao njegov brat Petar sa svojih tisuću

konjanika i čuvenim hajducima. Uočivši značaj šajkaša za obranu zemlje, Ferdinand je Pavlu

Bakiću dao u zadaću ojačati šajkašku flotilu. Osim punktova u Gornjoj Zemlji, Bakić je šajkaše

organizirao i na Dravi, Muri i Savi. Po njegovoj smrti ostale su njegove kćeri Margarita i Angelina.

Za ime Angeline Bakić vezan je tzv. "marjanski kult" u Šaštinu, 1564. godine. Među

nasljednicima se isticao Petar Bakić, koji je sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu (1618-1648) na

strani austrijskog cara, protiv vojske erdeljskog kneza Betlena. Bakićevi su u XVII veku imali

posjede u Šaštinu, Holiču i Ostriježu. Tamo je postojala i srpska pravoslavna crkva. U Holiču je

ona zabilježena 1663. godine. Ostali istaknuti pripadnici ove porodice su Matija, koji je branio

Kupu od Turaka 1565., Petar, srijemski (od 1709) i đakovačko-bosanski (od 1716) biskup, koji je

zaslužan za razvitak đakovštine i nastavak izgradnje đakovačke katedrale, te Vojin, proslavljeni

hrvatski kipar 20. stoljeća.

37 – Katedrala sv. Martina – Katedrala potječe iz 14. stoljeća i najistaknutija je gotička građevina u

Bratislavi (Požunu). To je crkva u kojoj je okrunjeno najmanje devet mađarskih kraljeva i osam

kraljica (uključujući i Mariju Tereziju), a put kojim su vladari prolazili označen je zlatnim krunama

postavljenim uokolo. Zbog svoje blizine dvorcu, osim religiozne imala je i svoju praktičnu funkciju

– najviši toranj služio je kao bastion u obrambenom sustavu grada. U crkvi se još može vidjeti i

galerija na kojoj je sjedio kralj za vrijeme službe, posveta Beethovenu koji je ovdje često svirao, te

posveta Franzu Lisztu.

38 – Sana mens in corpore sano – (lat.; izg. Sâna mens in kòrpore sâno) Zdrav duh u zdravu tijelu.

39 – Ubi bene, ibi patria – (lat.; izg. ubi bêne, ibi pâtrija) Gdje je dobro, tamo je domovina.

40 – jànjičār (također i jènjičār i jàničār) – (tur.) poznati rod turske vojske (pješaštvo) koji je

utemeljio sultan Orhan 1328. godine. Isprva su janjičari regrutirani od pomuslimanjenih kršćana.

Ukinuo ih je sultan Mahmud II. 1826. godine, kad su u vojne postrojbe uvedeni nizami (regularna

vojska Osmanskoga Carstva).

41 – Šućur Alahu – (ar.) Hvala Bogu.

42 – kàurin – (perz.; isto i đàurin) nemusliman, nevjernik, kršćanin.

43

– Martin Luther (čit.: Lùter) – (Eisleben, 10. XI. 1483 - Eisleben, 18. II. 1546), njemački

teološki i vjerski reformator, začetnik protestantske reformacije. Njegova vjerska reformacija

duboko je utjecala na političke, ekonomske, obrazovne i jezične prilike u svijetu što ga je učinilo

jednom od najvažnijih figura europske povijesti. Osnovno i srednje obrazovanje Martin Luther

stjecao je u Mansfeldu, Magdeburgu i Eisenachu. Godine 1501., u dobi od 17 godina, upisao se na

sveučilište u Erfurtu. Namjeravao je studirati pravo, što je bila očeva želja, ali u ljetu 1505.

napustio je studij, prodao knjige i pristupio augustinskom redu. Zaređen je 1507., a ponuđeno mu je

i da studira teologiju kako bi postao profesor u nekom od novoosnovanih sveučilišta koje su

utemeljili redovnici. Godine 1508. postavljen je u službu Johanna von Staupitza, vice-generala

augustinskog reda, na novom sveučilištu u Wittenbergu (osnovanom 1502.). Diplomirao je

teologiju 1509. i vratio se u Erfurt. U studenome 1510. zbog poslova svoga reda posjetio je Rim

gdje je obnašao dužnosti uobičajene za svećenika-gosta i bio šokiran raskošnim i razuzdanim

361

životom rimskoga svećenstva. Na vrata crkve u Wittenbergu izvjesio je 31. X. 1517. svojih 95 teza

o indulgencijama, dogmama i uređenju crkve. Njegov je proglas izazvao veliko zanimanje javnosti

i veoma brzo je preveden na njemački jezik (izvorno ga je napisao na latinskom). Rasprava o

oprostu brzo se pretvorila u napad na papinstvo, a zatim i na čitavu tradicionalnu crkvenu

organizaciju. Unatoč nalogu pape Lava X. (1518.) da se opravda pred njegovim izaslanikom,

Luther je čvrsto ustrajao na svojim tezama. Gnjevan zbog Lutherova nauka, papa je 1520. izdao

bulu Exsurge domini, kojom je osudio 41 navodnu Lutherovu zabludu, naredio spaljivanje njegovih

knjiga, te mu dao 60 dana da mu se potčini. Luther javno spaljuje papinu bulu skupa sa spisima

onih koji su podržavali papinu nadležnost, čime je jasno pokazao da raskida s Rimom. Po

Lutherovu nauku spas kršćaninu donosi vjera u Kristovu otkupnu žrtvu, a ne dobra djela koja čini;

izvor istine u religiji nije tzv. sveta predaja nego Sveto pismo; Crkva nije posrednik između

čovjeka i Boga, jer unutarnju religioznost daje neposredno sam Bog. "Samo Isus", "samo Pismo",

"samo milost" i "samo vjera" poznata su četiri načela kojima je obuhvatio reformacijski nauk

povratka na izvorno, novozavjetno, kršćanstvo. Car Karlo V., kao izvršitelj papinske

ekskomunikacije pozvao je Luthera da dođe na sabor u Worms (u travnju 1521.) kako bi tu Luther

opozvao svoje učenje. Luther se pojavio na saboru, ali je odbio opozvati svoje učenje tvrdeći kako

ne može ići protiv svoje savjesti pa je protiv njega i njegovih sumišljenika izrečena kazna progona

iz države (Reichsacht). Tada mu je njegov simpatizer saski knez-izbornik Fridrich pružio tajno

utočište u dvorcu Wartburg. U Wartburgu Luther počinje prevoditi Novi zavjet s grčkog na

njemački jezik, što je bio njegov doprinos stvaranju jedinstvenog njemačkog književnog jezika. U

to doba Lutherov radikalizam počinje iščezavati, te se on sve više zalaže za miran razvitak i

nenasilna sredstva, a službenim osloncem Reformacije proglašava kneževu feudalnu vlast.

44 – Ivan Ungnad – (1493? – 1564?) barun, gorljiv pristaša Lutherovih ideja. Vrstan vojskovođa, ali u

poznijoj životnoj dobi napušta vojnu karijeru i povlači se u Njemačku, gdje se bavi tiskanjem

luteranskih spisa. Prijateljuje s Ivanom i Nikolom Zrinskim.

45 – indulgèncija – pisana povelja o oprostu svih počinjenih i budućih grijeha. Papa Leon X. po svojim

opunomoćenicima prodavao je oproštajnice od prošlih i budućih grijeha, bez potrebe vjere i

pokajanja. Oproštenje se moglo kupiti ne samo za žive, već i za mrtve koji borave u čistilištu.

46 – pragmatìzam – utilitarističko filozofsko učenje koje priznaje za istinu ono što odgovara

upješnom djelovanju i što je korisno; ono što se ne odražava u praksi besmisleno je i nekorisno.

47 – Hizir Hajredin-paša Barbarossa – (Palaiokipos, o. Lesbos, oko 1470 – Carigrad, 4. VII.

1546) veliki admiral (kapudan-paša) od 1533. do svoje smrti, porijeklom Grk. Uz rođeno ime

Hizir, ime Hajredin dao mu je Sulejman. Privremeno je 1534. zauzeo Tunis, odakle ga je 1535.

istjerao car Karlo V.. Osvetio se i 1538. u boju kod Preveze potukao kršćansku flotu kojom je

zapovijedao admiral Andrea Doria (v.), a 1539. zauzeo je Herceg Novi. Ratovao je protiv kršćana

1540. i 1541.. Borio se jednako uspješno i na moru i na kopnu. Visoko cijenjen vojskovođa.

Nadimak Barbarossa dobio je zahvaljujući svojoj velikoj crvenoj bradi.

48 – kapùdan-paša – (tur.) veliki (vrhovni) admiral, zapovjednik mornarice.

49 – èglen (i èglēn) – (tur.) nevezani razgovor, ćaskanje, zabava u razgovoru.

50 – efèndi(ja) – (tur.) gospodin, gospodar, gazda. Dodaje se uvijek iza imena, ako se radi o nekom

komu ne pripada naslov age, bega, paše ili neki drugi. Piše se sa ili bez crtice iza imena. Ukoliko

ime završava na „ja“ (npr. Hamdija) pri dodavanju efendi (odnosno efendija) „ja“ u imenu se

odbacuje, pa će biti Hamdi-efendija (a ne Hamdija-efendija). Naslov efendija pridodaje se također i

imenu muslimanskoga svećenika ili vjerski obrazovanog muslimana. U vrlo rijetkim slučajevima

naslov efendi dolazi ispred imenice (ne i ispred osobnog imena), kao na primjer u sintagmi efendi

kadija, u kom se slučaju piše bez crtice. Pohrvaćeni oblik efendija se deklinira, dok je izvorni

efendi indeklinabilan.

51 – èrbāb – (tur.) vještak (imenica); sposoban, okretan, vješt (pridjev).

52 – àrgat – (tur.) radnik.

53 – hàjvān – (tur.) stoka, životinja.

54 – fìlān-fùstuk – (ar.-perz.) uzrečica: to i to, tako i tako.

55 – snâst – (rus.) iznadpalubna oprema u jedrenjaka, jedrilje (tj. jarboli i jedra)

56

– kòbilica – u lađa je to temeljna donja greda na koju se nadograđuju rebra i na njima gradi oplata

trupa. Kobilica je hrptenjača svakoga drvenog broda. Isti naziv rabi se pri početku gradnje svakoga,

pa i željeznog broda.

362

57 – èlćen (također i èlken i jèlćen) – (tur.) jedro.

58 – bùtum (i bùtun) – sav, čitav, cio, svekolik.

59 – bìllāh! (također i billáhi, bìlā, bìlāj) – (tur.) tako mi boga!

60 – Andrea Doria – (Oneglia, 30. XI. 1466 – Genova, 25. XI. 1560), carski admiral u službi Karla V.

Zapovijedao je genoveškom flotom u mnogobrojnim pomorskim sukobima s Turcima. Genovu je

oslobodio francuskoga vrhovništva 1528., ugušio ustanak profrancuskih pobunjenika u Genovi

1547. i učvrstio svoje gospodstvo nad Genovom. Potukao Barbarossu i istjerao ga iz Tunisa 1535.

boreći se na strani Karla V. čiji je bio kondotjer. Francuskoj, čiji je bio stalni protivnik, oduzeo je

vlast nad Korzikom. Jedan je od najistaknutijih pomorskih admirala svoga vremena. Stalni rival

jednako vrijednoga Hajredina Barbarosse.

61 – fìldžān (i fìndžān) – (tur.) mala šalica bez ručice, iz koje se pije kava na istočnjački način.

62 – ráhat-lòkum (razg. rátluk) – (tur.) želirana slastica raznih okusa, najčešće se uzima uz

tursku kavu, koja se poslužuje nezaslađena. Odgrize se komadić ratluka i na to srkne gutljaj kave,

pa se nezaslađena kava sladi u ustima.

63 – bùjrum! (isto i bùjrun! i bùjrunuz!) – (tur.) izvoli!, izvolite! Rabi se i kao u nas fraza „dobar

tek“.

64 – bèlći (također i bèlćim, bèlkim, bèlki) – (tur.) možda, valjda, vjerojatno.

65 – pàdišāh (također i padìšāh) – car, vladar.

66 – El Feth – (tur.) osvajač; pridjevak Mehmeda II. Osvajača (Edirne, 30. III. 1432 – Hunkârçayiri

kod Istanbula, 3. V. 1481). Prvi put postao je sultan još u dječjoj dobi, nakon što mu je otac Murat

II. abdicirao, ali je 1446. Murat II. ponovno preuzeo vlast. Po očevoj smrti, Mehmed II. ponovno

postaje sultan i preuzima svu vlast. Osvojio je Istanbul (do tada pod nazivom Konstantinopolj, a u

Slavena Carigrad) 1453., nakon toga Srbiju 1459., južnu Moreju 1460., Trapezunt 1461., Lezbos

1462., Bosnu 1463., Eubeju i Karamaniju 1470.-1473., Krim 1475., albansko priobalje, Jonske

otoke i Otrant 1478.-1480. Za njegova vladanja Istanbul (tada već i službeno pod tim nazivom)

postaje prijestolnicom Osmanskoga Carstva. Bosanskim franjevcima podijelio je 1463. ahdnamu,

povelju kojom im je dopustio djelovanje na području pod osmanskom vlašću.

67 – Üsküdar – (čit.: Ìskidar) mjesto na Azijskoj obali Bospora, točno nasuprot Istanbulu. Utemeljen u

7. st. pr. K. kao rimska naseobina Chrysopolis, a u srednjem vijeku, prije nego su ga osvojili Turci

sredinom 14. stoljeća, oko stotinu godina prije no što će osvojiti Konstantinopolj (1453.), naziv mu

je bio Scutari. Pod turskom vlašću dobio je Üsküdar svoje sadašnje ime. U doba naše priče Üsküdar

već nosi svoj današnji naziv, a u njemu je tada bila druga Sulejmanova rezidencija, u kojoj je vrlo

često boravio i duže vrijeme. Danas je to poveće, gusto naseljeno, otmjeno te neusporedivo

idiličnije i mirnije mjesto, koje se smatra predgrađem Istanbula (ima oko 500.000 stanovnika).

Üsküdar je s Istanbulom povezan preko Bospora mostom koji povezuje Aziju s Evropom, a postoji

i stalna trajektna veza između Istanbula i Üsküdara. 2

68 – òrdija – (tur.) vojska, armija u Osmanskom Carstvu.

69 – hàrem – (ar.) 1. ženski dio u muslimanskoj kući, kamo strani muškarac nema pristup; 2. odrasla

ženska čeljad uopće, žena, domaćica; općenito, haremom se naziva i sva odrasla ženska čeljad, a ne

samo prostor namijenjen njihovu obitavanju. 3. ograđeno džamijsko dvorište (kao cintor oko

katoličke crkve), u čijem se jednom dijelu može nalaziti i groblje; tako se naziva i muslimansko

groblje općenito. Imenica harem u arapskom jeziku znači nešto nedopušteno, zabranjeno, nešto što

je svetinja, a dakako i ograđen zabranjeni prostor oko džamije.

70 – Otrant – najistočniji talijanski gradić i luka na prijelazu iz Jadranskog u Jonsko more u samim

Otrantskim vratima. Osnovali su ga Grci pod nazivom Hydros, no kad su ga osvojili Rimljani naziv

mu je izmijenjen u Hydruntum. Iako u posjedu Rimljana, grčki se jezik u Otrantu očuvao sve do

11. stoljeća. U 16. st. još je bio vrlo važna luka, no poslije mu važnost opada. Ponovno mu je

važnost porasla za II. svjetskoga rata kao vojnoj bazi, a danas još ima jedino turističku vrijednost.

Godine 1068. Otrant je zauzeo Robert Guiscard (Norman). U gradiću je podignuta katedrala 1080.,

koja se od 12. st. diči svojim freskama, a u 15. st. dobila je i ukrasnu rozetu na pročelju. Turci su

Otrant osvojili 1480. i otada Otrant gubi na važnosti i pretvara se u skromni lučki gradić. Od Krfa u

Grčkoj dijeli ga svega 40 morskih milja (oko 64 km) i tijekom turističke sezone na toj relaciji

prometuje stalna trajektna i hidrogliserska veza.

71 – Rustem-paša Opuković (Skradin, Dalmacija, oko 1500 - Carigrad, 1561), osmanski general i

državnik hrvatskog porijekla iz Bosne. Poznat je i kao Damat Rüstem-paša (damat = mladoženja

363

osmanske dinastije; oženio je Mihrimah, Sulejmanovu i Hurreminu kćer), te također Hırvat

Rüstem-Paşa (Hırvat = Hrvat na turskom). Jedan je od poznatih pripadnika zajednice Hrvata u

Osmanskom Carstvu.

72 – Apulija – pokrajina u južnoj Italiji (današnji naziv je Puglia), smještena na samoj „peti“ apeninske

čizme. Otrant se nalazi u Apuliji. Pokrajinu su najprije naseljavali Grci koji su tu podigli koloniju

Velika Grčka. U 4. st. prije Krista Rimljani osvajaju dio pokrajine, a u 3. st. cijelu. Poslije pada

Rima, Apuliju osvajaju najprije Goti, pa Langobardi, pa Bizant. U 11 st. Apuliju osvajaju Normani,

pa Robert Guiscard osniva vojvodstvo Apuliju. Poslije normanskog osvajanja Sicilije, krajem 11.

st. središte normanske vlasti seli se u Palermo, a Apulija postaje samo provincija najprije

Kraljevstva Sicilije, a poslije Napuljskog kraljevstva. Obalu su poslije naizmjence osvajali Turci i

Mlečani. Arhitektura Apulije iz razdoblja od 11. do 13. st. nastajala je pod utjecajem Grka, Arapa,

Normana i Pize. Od 1861. Apulija je sastavni dio Italije.

73 – hèle-hèle – (tur.) tako li je?; zar zbilja?

74 – arsènāl – brodogradilište.

75 – bèsa – u Albanaca vjera, obećanje, časna riječ koja se jamči životom i nikad ne prekrši.

76 – àdžami-òglan (također i àdžemi-òglan, adžamòglan, adžemòglan, džamòglan, džàmoglān) –

tzv. danak u krvi; dječaci koje su posebni janjičarski činovnici uzimali u osvojenim zemljama i

odvodili ih u Carigrad gdje su odgajani u posebnim školama i pripremani za razne vojničke i druge

službe u Osmanskom Carstvu. Biralo se najbistrije i najljepše dječake, u pravilu od kršćanskih

roditelja, ali u Bosni i Hercegovini i od muslimanskih. Dječake su, razumije se, prevodili na islam.

77 – dèmeskinja – vrsta sablje najviše kvalitete. Kovala se u Damasku, pa joj otud i naziv.

78 – ìnāt (i ìnād) – tvrdoglavost.

79 – pèkē! (i pèkī!) – dobro; u redu; važi; vrijedi.

80 – odalìska (i odàliska) – robinja s kojom se nevjenčano živi kao sa ženom; suložnica, ljubavnica.

81 – hafezanàllāh! – (tur.) sačuvaj nas Bože!

82 – zijáret – (tur.) posjet, obilazak, pohod.

83 – bezbèli (i bèzbeli) – (tur.) sigurno; zaista; besumnje; dabome; dakako; svakako; naravno.

84 – hazretlèri – (ar.-tur.) njegova uzvišenost. Dodaje se obično iza imena osoba dostojnih poštovanja,

a obvezatno iza imena velikodostojnika (npr.: Ajaz-paša hazretleri).

85 – đìti glava – (tur.-hrv.) doslovno: „ode glava“, u smislu smrtne presude: „neka mu se odsiječe

glava“.

86 – anladùmi! (također i aladùmi!)– (tur.) shvati!, razumij!

87 – dunđer i dogramadžija - (tur.) građevinski majstori tesari. Dunđer je bio univerzalni građevinski

majstor, tesar, drvodjelja i zidar istovremeno, dok je dogramadžija bio drvodjelja i rezbar.

88 – kàndžija (također i kàmdžija) – (tur.) bič.

89 – davìjati (se) – (tur.) tužiti nekoga.

90 – adžèla (ar.) – žurba.

91 – hàka glave doći (tur.-hrv.) – učiniti čemu kraj, dokončati.

92 – èzaniti – (tur.) učiti ezan, tj. pozivati na molitvu.

93 – mujèzin – u muslimana džamijski službenik koji s minareta (munare) „uči ezan“, tj. poziva

na molitvu. Isto kao što se u kršćana zvonjavom zvona s crkvenog tornja poziva na misu, s tom

razlikom što u kršćana zvonjava može imati i druga značenja (uzbuna zbog neprijateljskog napada,

obavijest o prirodnoj nepogodi, požaru i sl.).

94 – ićìndija (isto i ikìndija, jećìndija, jekìndija) – poslijepodnevna molitva (namaz) koja se vrši

između podneva i zalaska Sunca. Ona je treća po redu dnevna molitva, računajući od izlaska Sunca.

95 – čèsma (također i čèšma) – (perz.) javna, obzidana slavina iz koje neprestano teče (izvorska) voda.

96 – àbdest (također i àvdest, àbdes, àvdes, hàvdes) – (perz.) obvezno ritualno umivanje u

muslimana prije molitve (namaza). Vjernik je dužan umiti lice, ruke do laktova, noge do gležnjeva,

isprati nos i usta, te prijeći mokrom rukom po vratu, ušima i preko tjemena glave.

97 – nàmāz – (perz.) molitva. U muslimana se molitva „klanja“ ili „uči“, a ne moli.

98 – jàvaš – (tur.) blag, spor (pridjev); polako, polagano, tiho (prilog).

99 – šèjtan (i šèitan) – (žid.-tur.) đavao, vrag. Isto što i àndrak.

364

100 – tèkrār – (ar.) ponavljanje, opetovanje (imenica); ponovno, opetovano (prilog).

101 – razrahatlènisati se – (tur.-srp.) opustiti se i uživati u udobnosti i spokojstvu.

102 – daìra (i dahìra) – (ar.) 1. carska ili velikaška dvorana za vijećanje ili prijame; službena

kancelarija, ured. 2. skup, zbor. 3. sazivanje i sabiranje džinova, odnosno demona. 4. daMra i daMre

– skup trgovačkih magazina oko jednoga dvorišta u koje postoji samo jedan zajednički ulaz.

103 – potkàjtiti (i pòtkajtiti) – (tur.-hrv.) potpisati.

104

– èlčija – poslanik, izaslanik, diplomatski predstavnik, pregovarač.

105 – ćátib (hipok.: ćato) – pisar.

106 – Vrhbosna – stari naziv za Sarajevo.

107 – zùlum – (tur.) nepravda, nasilje, teror, bezakonje.

108 – kasàba – (tur.) varoš, provincijski gradić, selendra.

109 – Bàš-čàršija (i Baščàršija) – (tur.) doslovno: glavna tržnica ili trg. Predio Sarajeva s trgovinama.

Osebujni predložak današnjih shopping-mallova na istočnjački način.

110 – pazáriti – (tur.) trgovati, kupovati i prodavati.

111 – sòkāk – (tur.) ulica.

112 – kujùndžija – (tur.) zanatlija koji hladnim kovanjem izrađuje umjetničke predmete od zlata, srebra

ili bakra.

113 – mala jàcija – (tur.) prva večernja molitva koja se moli dva sata po zalasku sunca.

114 – akšàmlučiti – (tur.) sjediti uvečer s društvom i čavrljati uz piće i prismok.

115 – làfadžija – (tur.) pričalica, razgovorljiva osoba, kozer.

116 – hićája – (tur.) priča, pripovijetka.

117 – ćòsati – (tur.) šaliti se, nadmudrivati se, duhovito razgovarati. Ponekad, ako razgovaraju momak i

djevojka, ovaj glagol ima isti smisao kao i glagol ašikovati, tj. udvarati.

118 – Po njihovim ćete ih plodovima poznati – identični se citat nalazi i u Kur'anu i u Bibliji.

119 – bóza – istočnjačko, mutno osvježavajuće bezalkoholno piće koje se pravi od kukuruza. „Bistar si

k'o boza“ kaže se za nekoga tko je posve mutan, odnosno glup.

120 – sàbah-nàmāz (također i samo sàbah) – (tur.) jutarnja molitva.

121 – ùgur! – (tur.) sretno, nek izađe na dobro.

122 – pájdo – pajdaš, prijatelj, drug, jaran.

123 – bábo – (tur.) otac.

124 – medrèsa – (tur.) muslimanska vjerska škola.

125 – tèkija – derviška zgrada u kojoj se obavljaju derviški obredi. Derviš je pripadnik derviškoga reda

(sekte, koje se nazivaju još i tarici). Derviške sekte vrše obrede pobožnosti na posebne načine. Prvi

derviški red koji je povijesno utvrđen bio je red „Kaderije“, osnovan još u 12. stoljeću. Poznatiji

derviški redovi u Bosni bili su Halvetije, Mevlevije čija je tekija bila na Bendbaši (u suvremenom

govoru Bembaša) u Sarajevu, te Našikbendije s tekijama u Travniku, Visokom i na Oglavku.

126 – imáret – (tur.) javna dobrotvorna kuhinja u kojoj su siromasi, putnici, učenici medresa i neki

vakufski službenici dobivali hranu besplatno. Pandan današnje Caritasove narodne kuhinje.

127 – musáfirhana (i musafirhàna) – (tur.) dobrotvorno svratište namijenjeno putnicima namjernicima,

gdje su mogli besplatno prenoćiti i jednako besplatno jesti. U razgovornom tonu češći je izgovor

muzafirhàna pa i muzafirána.

128 – hân – (tur.) svratište, prenoćište. Pandan današnjemu motelu.

129 – hàmām – (tur.) javna kupaonica; specifična turska kupelj.

130 – šedr vān – (tur.) vodoskok.

131 – džàmija - (ar.-tur.) muslimanska bogomolja. Gazi Husrev-beg je 1531. svojom zadužbinom

sagradio u Sarajevu poznatu Gazi Husrev-begovu džamiju i uz nju imaret (v.:126

) i hanikah (v.:133

).

132 – vakufnáma – (tur.) zapis zadužbine; isprava kojom se ustanovljuje zadužbina (vakuf); vàkuf –

(tur.) zadužbina, zaklada. Općekorisno dobrotvorno djelo za dušu utemeljitelja zadužbine

(zaklade).

133 – hanìkāh – tekija (v.:

125) s internatom za derviše. U Sarajevu je poznat Gazi Husrev-begov hanikah.

134 – Pod navodnicima je citiran prijevod (s arapskoga) autentičnoga Husrev-begova zapisa.

365

135 – hàzna – (tur.) blagajna.

136 – bìrden (i bìrdem) – (tur.) odmah.

137 – Mato Tvrdosalić – Kružićev uskok u Klisu. Godine 1535. Turci su mu ponudili novac da ih zadnji

dan poklada potajno pusti u tvrđavu. Tvrdosalić je naoko pristao, primio novac, ali je o tomu

obavijestio kliške branitelje, i Turcima je u tvrđavi postavljena zasjeda. U dogovoreno vrijeme

Tvrdosalić je niza zidine spustio ljestve i tridesetak Turaka ušlo je po njima u tvrđavu, ali su u njoj

svi zaglavili, našto su uskoci pojurili iz tvrđave i rastjerali ostale Turke koji su čekali da im ona

tridesetorica otvore vrata..

138 – Nikola Querrini (čit.: Kverîni) – Mlečanin, koji je 1532. godine doveo u Klis tursku vojsku i uz

pomoć nekog izdajice odjevenog u redovničku halju uspio zauzeti varoš i tvrđavu. Lažni redovnik

je nagovarao klišane na predaju, i uvjerio je stanovništvo kliške varoši da se preda, jer Kružića nije

bilo u Klisu, pa su žitelji i branitelji povjerovali izdajnikovim lažima da je Kružić pobjegao i

ostavio ih na milost i nemilost Turcima. Izdajica je u svojim pričama bio toliko uvjerljiv, da su na

kraju varošani i branitelji pristali na predaju, pa je neko vrijeme Klis bio pod turskom vlašću.

Dobivši od Luke Jakinjanina 2.000 vojnika, Kružić je ubrzo ponovno oslobodio Klis. Kad je

Kružić oslobodio Klis, Querrini je pukim slučajem spasio glavu, jer toga dana nije uopće bio u

Klisu, ali su izdajicu preodjevenoga u redovničku halju Kružićevi vojnici sasjekli, zbog čega je

Kružiču zaprijetila papina anatema, od koje ga je spasio car Karlo V. zauzevši se za nj u pape.

139 – Porta – uobičajeni sinonim za Osmansko Carstvo, jednako kao što je Sinjorija uobičajeni sinonim

za Mletačku Republiku.

140 – Kacenštajn – dvorac u posjedu baruna Catzianera. Nalazi se uz Begunje (Gorenj-ska) u Sloveniji

nedaleko Bleda, otprilike na pola puta između Bleda i Tržiča. Dvorac je i danas uredno očuvan, a u

njemu je psihijatrijska klinika. Tijekom Drugoga svjetskog rata služio je okupatoru kao zatvor, u

kom su stradali mnogi slovenski domoljubi.

141 – spiritus movens – (lat.; izg. spȉritus mȏvens) pokretački duh; onaj koji sve pokreće, smišlja,

organizira.

142 – tokájac – vrhunsko bijelo vino porijeklom iz okolice Tokaja u Mađarskoj.

143

– ìspovijed – ovoj imenici nužno slijedi i objašnjenje o njenom obliku. Posljednjih se godina,

vjerojatno lansiran iz hrvatskih crkvenih krugova, uvriježio oblik ispovijest, zahvaljujući

neutemeljenoj analogiji na imenicu blagovijest. To je postalo već poslovična pojava otkako su se u

hrvatski jezik počeli petljati nedoučeni samozvani jezikoslovci, pa ispovijed nije jedina riječ koja

trpi slično nasilje nad jezikom. Oblik ispovijest srpski je oblik (ekavski: ispovest) hrvatske imenice

ispovijed. Naime, nedoučeni dušebrižnici nad hrvatskim jezikom nisu uzeli u obzir činjenicu da

imenica ispovijed nema nikakve veze s korijenom iz koje je nikla imenica blagovijest. Blagovijest

nastaje od pridjeva blag(a) i imenice vijest. Dok je ispovijed izvedena od prastaroga glagola

povijedati (povidati) odnosno u trenutnom obliku povijediti (poviditi) sa značenjem: reći, govoriti,

pričati, priznati. S prefiksom dobivamo iterativni oblik ispovijédati, odnosno svršeni oblik

ispòvjediti. Oni koji rabe imenicu ispovijest, morali bi rabiti i svršeni glagol ispòvjestiti, odnosno

iterativni ispovijéštati. Sve što je ovdje rečeno za imenicu ispovijed, vrijedi i za imenicu

vjeroispovijed. Vjeroispovijest, oblik koji se čuje od hrvatskih crkvenih krugova, srpski je oblik

(ekavski: veroispovest) i nema mu mjesta u hrvatskom jeziku. Nedoučeni jezikoslovci, u želji da

hrvatski jezik učine hrvatskijim nego što sam po sebi jest, posežu za srpskim oblicima iz pukoga

neznanja, čime vrše nedopustivo nasilje nad hrvatskim jezikom. Jedan mi se uvaženi župnik

svojevremeno obratio jezikoslovnim pitanjem (u doba kad se svaka polupismena osoba našla

ponukanom da popravlja i „čisti“ hrvatski jezik od srbizama) ne bi li se moralo u Zdravomariji

„moli za nas grešnike sada i u času smrti naše“ mijenjati u „moli za nas grešnike sada i u trenutku

smrti naše“. Dušebrižnik nad čistoćom hrvatskoga jezika jednostavno nije znao da imenica čas

jednako dobro pristaje i hrvatskom i srpskom jeziku, ali s različitim značenjima. U srpskomu čas

znači ono što se u hrvatskomu izriče (turskom!) imenicom sat, dok je čas u hrvatskomu jeziku

istoznačnica (sinonim) za trenutak, tren. Da su neki nedoučeni crkveni popravljači hrvatskog

jezika župni ured i župni dvor idiotski prekrstili u župski ured i župski dvor (valjda analogijom

na nekada čuveni srbijanski konjak Župski rubin), bolje je ne spominjati, jer bi nas razglabanje na

tu temu predaleko odvelo, a knjiga koja ti je u ruci ipak je samo roman, a ne jezikoslovni priručnik

(nikako udžbenik, što je rusizam udomaćen u srpskom jeziku, a koji su neki Velehrvati usidreni u

Hrvatskom saboru unijeli u hrvatski jezik posuđujući tu imenicu iz srpskoga, a kako to u nas

366

redovito biva, veleučeni su naši jezikoslovci odmah pohrlili za političarima, nalazeći stručna

opravdanja za političarsku polupismenost).

144 – Carpe diem! – (lat.; izg. Kârpe dìjem) Iskoristi dan!

145 – Marko Stančić – (1520? – 1561) odgajan u obitelji Zrinski te na Nikolin zagovor dobio titulu

baroneta i postavljen za zapovjednika Sigeta. Nakon što je 1556. uspješno obranio Siget od turske

najezde, dobio je titulu baruna. Umro je 1561. u Sigetu od nepoznate bolesti. U Mađarskoj je

jednako cijenjen povijesni junak kao i Nikola Zrinski. Hrvati su ga, na svoju sramotu, posve

zaboravili.

146 – makijavèlist – osoba koja prihvaća teoriju talijanskoga književnika i političkog teoretičara,

osnivača moderne političke misli Nicolòa Machiavellija, po kojoj u politici vladanja cilj posvećuje

sredstvo. U svom djelu Vladar Machiavelli ističe potrebu realističkoga poimanja politike,

odvajajući je od morala i religije. Premda Machiavelli ne zastupa tu svoju teoriju, nego je samo

opisuje kao jedan od načina vladanja, mnogi su političari i vladari maksimu po kojoj „cilj

posvećuje sredstvo“ rabili u najvećoj mogućoj mjeri, ne prezajući ni od kakvih nemoralnih djela,

samo da bi učvrstili svoju vlast. Po Machiavelliju, vladar koji nema podršku naroda, može se na

vlasti održati samo pomoću uporabe sile. Uporabom sile može se u današnje doba smatrati i

političarska demagogija, koja predstavlja nasilje nad zdravim razumom.

147 – bànija – stari hrvatski naziv za bansku čast. Otuda i naziv Banija za područje s kog je Hrvatska

imala najviše banova. Ne znajući tu činjenicu, neki novopečeni i nedoučeni, samoproglašeni

velikohrvatski jezikoslovci i stručnjaci za povijesna pitanja, preimenovali su 1991. Baniju u

Banovinu, zanemarujući pritom i drugu činjenicu, da se pod Banovinom podrazumijeva

geopolitički pojam pred II. svjetski rat ustanovljene Banovine Hrvatske.

148 – ȁjnc – prastara kartaška igra, poznata još i pod nazivom „dvadesetjedan“, odnosno „Black Jack“.

Igrači od djelitelja traže karte nastojeći zbrojem njihovih vrijednosti postići ukupnu vrijednost

karata od 21, ili se primaknuti tom broju najbliže što je moguće. Igra se s 52 karte, gdje je najmanja

vrijednost karte 2, dok je najviša 14. As ima vrijednost 11 i otuda fraza „došlo mu je kao as na

jedanaest“ kad se nekomu komu je nešto išlo dobro, iznenada pojavi nešto što mu razara sve

postignuto. Kad nekomu tko je dotada manjim kartama skupio ukupnu vrijednost 11 dođe as, to

znači da ima ukupno 22 i gubi igru. Dakako, izgubio bi igru i da mu je na 11 došao dečko (12),

dama (13) ili kralj (14), ali s asom je izgubio igru prekoračivši dopuštenu vrijednost za samo jedan

poen, tj. izmakla mu je pobjeda „za dlaku“. Kad igrač izgubi igru time što je prekoračio iznos od

21, kaže se da je „tropa“.

149 – tròpnuti – isto što i biti tropa, tj. izgubiti igru ajnca prekoračenjem granice od 21 poen. Općenito,

neočekivano izgubiti nešto prije toga stvoreno.

150 – va banque – (franc.; čit.: va bȁnk) U hazardnoj igri ulog jednak cjelokupnom iznosu koji posjeduje

banka. U prenesenom značenju: staviti sve na kocku, riskirati i posljednji novac, igrati na sve ili

ništa.

151 – Ladislav Bánffy (izg.: Bânfi; po nekima i Banić) – pripadnik ugledne ugarsko-hrvatske plemićke

porodice od roda Hahóh porijeklom iz Tiringije. Posjedovali su velika dobra u Zaladskoj (Zála),

Šomočkoj (Somogy) i Križevačkoj županiji i u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu obnašali visoke

državničke dužnosti. Pripadnici ove porodice bili su hrvatski i slavonski banovi. Hrvatska grana

porodice izumrla je 1627. godine smrću Nikole VIII. Bánffyja.

152 – banovi – u ono doba Hrvatskom su još upravljala dva bana.

153 – incognito – (lat.; izg.: inkògnito) tajno, skriveno, krišom, ne odajući svoga imena i prave osobnosti.

154 – potèćmīl – (tur.) savršeno (prilog).

155 – mindèrluk – (tur.) sećija po kojoj je prostrt minder. Sećija je uzdignuto sjedište napravljeno od

drvenih dasaka, koje se nalazi u sobi svake muslimanske kuće obično uza zid do prozora i proteže

se duž cijeloga zida, a ponekad i duž dva zida. Minder je slamnjača ili vuneni poplun kojim se

prekriva sećija da bi na njoj bilo udobnije sjediti. U izvjesnom smislu, minderluk je preteča

otomana i kauča u današnjem smislu te riječi.

156 – čàušlār-ćehája – (tur.) prvi pobočnik, ađutant.

157 – ius primae noctis – (lat.; izg. jȕs prîme nȍktis) pravo prve noći; pravo plemića da s kmetskom

mladenkom provede njenu prvu bračnu noć.

158 – jàngija – (tur.) požar.

159 – sàbāhīle – (tur.) isto što i sàbājle (v.:

167): zorom, u zoru.

367

160 – sòfra – (tur.) niska trpeza, niski poveći stol koji služi za posluživanje jela.

161 – háfiz – (tur.) onaj koji zna cijeli Kur'an napamet.

162 – àlāj-mùftija – (tur.) isto što i vojni ordinarij u kršćana.

163 – hizmèčija (u razgovornom tonu često i: izmèčija i ìzmećār) – sluga.

164 – uberebátiti se – (tur.) isprazniti crijeva u gaće; usrati se (od straha).

165 – mèzetiti – (tur.) prizalogajiti. Obično je to zakuska od mesa koje se uzima uz rakiju ili vino. Meza

se obično sastoji od mesa, sira, salate i sličnih hladnih jela. Ortodoksni muslimani, koji ne

konzumiraju alkoholna pića, uz mezu piju razne sokove ili bozu.

166 – òtur! – (tur.) sjedni!

167 – ràšta – (srp. razg.) sažeto od „rad šta“ u smislu zašto, zbog čega, radi čega.

168 – ìnsān – (tur.) čovjek.

169 – Kùr'ān – sveta knjiga u muslimana, isto što i Biblija u kršćana. Iza imenice u pravilu se dodaje

pridjev „časni“, pa će se u muslimana uvijek čuti kao Kùr'ān čâsnī, dok kršćani izostavljaju taj

pridjev.

170 – velika jàcija – (hrv.-tur.) druga noćna molitva u muslimana, koja se može vršiti između dva sata

izjutra pa sve do svitanja.

171 – sabájle (i sàbājle) – (tur. razg.) zorom, u zoru. Isto što i sàbāhīle (v.:

159).

172 – hùdžum – (tur.) juriš.

173 – mèkrūh – (tur.) mali grijeh; ono što po islamskim zakonima ne valja činiti, ali nije ni izrijekom

zabranjeno. Govori se i mèćrūh.

174 – haláli!; hàlāl ti bilo – (tur.) oprosti!; (tur.-hrv.) budi ti oprošteno.

175 – àfedersum (i àfedersun) – (tur.) oprosti, izvini.

176 – àndrak – (tur.) vrag.

177 – divániti – (tur.) ozbiljno razgovarati.

178 – bàjdala – (tur.) pljačka.

179 – čàdor – (perz.) šator.

180 – ajgìrača – (tur.) kobila.

181 – sìkter! – (tur.) van!, izlazi!, odlazi!, gubi se!

182 – sàndžak-bèg – (tur.) upravitelj (namjesnik) sandžaka (v.:

183).

183 – sàndžak – poveća provincija u Osmanskom Carstvu. Njome upravlja sandžak-beg, koji je

odgovoran svom begler-begu. Sama riječ sandžak zapravo je istoznačnica za tursku imenicu bajrak

(otud pohrvaćeni oblik barjak), tj. za zastavu. Riječju sandžak označava se također i sandžak-beg, i

njegovo imanje, i njegova vojska, i područje sandžaka.

184 – kapìdžija – (tur.) vratar.

185 – Dugali Malkoč-beg – osmanski vojskovođa, od 1537. hercegovački, a od 1557. i bosanski

sandžak-beg. Kao bosanski sandžak-beg prenio je sjedište sandžačke uprave iz Vrhbosne

(Sarajeva) u Banju Luku. Malkoč-beg je upravljao Bosnom od 1553-1554. godine. Sin je Kara

Osman-bega, pa se zato ponekad navodi i kao Malkoč-beg Karaosmanović. Malkoč-begov brat bio

je Kara Ali-beg, koji se isticao među krajiškim ratnicima po neustrašivosti, pa ga je Sulejman

pozvao u vojnu na Perziju. Malkoč-beg je imao dva sina, Džafera i Huseina, koji su ga nadživjeli.

Jedna od Džaferovih žena bila je Rustem-pašina kći (Rustem-paša je bio jedan od Sulejmanovih

vezira, a neko vrijeme i veliki vezir). Džafer je bio zapovjednik utvrde u Gradiškoj na Savi. Oba

Malkoč-begova sina poginula su u borbama na Krajini.

186 – Piro-beg – osmanski vojskovođa.

187 – vàlāhi! – (tur.) bogami! (isto što i billah!)

188 – màzlūm – (tur.) naivac.

189 – Àllah aškuna! – (tur.) Za ljubav božju!

190 – Atli-aga – zapovjednik akindžija (atli na turskom znači konjanik) porijeklom iz Rame u Bosni,

začetnik porodice Atlagića. Borio se već na Mohačkom polju i iskazao se silnim junaštvom.

191 – akìndžija – (tur.) pripadnik turske lake jurišne konjice. Po brzini i pokretljivosti akindžije su

podudarni s ugarskim husarima. To su brze, opasne i vrlo pokretljive postrojbe namijenjene

368

uništavanju svega što im se nađe na putu. Laka konjica Nikole Zrinskoga (husari) jednaka je bila

turskim akindžijama, ali i još opasnija, pokretljivija i učinkovitija.

192 – Nikola Thurn – (čit.: Tûrn) češki grof, general u Ferdinandovoj službi, pripadnik slavne češke

plemićke porodice, koja je dugo bila u sukobu s Habsburzima, a u 17. st. čak bila i jedan od

pokretača Tridesetogodišnjeg rata.

193 – Wilhelm von Roggendorf (čit.: Vìlhelm fon Rògndorf) – general u Ferdinandovoj službi.

Svojevremeno se osobito odlikovao u boju za Budim. U doba naše priče već je u zasluženoj

mirovini.

194 – Sveti Jakob na Stupu – ondašnji naziv za današnju Opatiju nedaleko Rijeke.

195 – bìvākovati – (franc.) taborovati na otvorenom pod šatorom.

196 – màgbūl – (tur.) cijenjen, drag.

197 – bèlli – (tur.) sigurno; zaista.

198 – đèrček – (tur.) doduše; zapravo; uistinu; zbilja.

199 – Bíšće – u davnini službeni, a danas razgovorni naziv za Bihać. Starosjedioci ga i danas tako

nazivaju.

AKO VAM SE KNJIGA UČINILA ZANIMLJIVOM,

NARUČITE JE PO AKCIJSKOJ CIJENI.

NARUČITE ODMAH! Cijene rastu, a akcija neće trajati vječno.