8 istraoutdoor

impressumGlavni urednik: Robert FRANKUrednik: Goran ROJNIĆGrafičko oblikovanje: Dean PAUS

Izdavač: Glas Istre novine d.o.o. PulaPrilog izlazi jednom tjedno

www.croatia.hr

što mi on kratko i jasno odgovara “Stal-ni postav.” Pokušavam se ne smijati, ali ne mogu si pomoći. Mogla sam i očekivati taj odgovor. Visoka kamena vrata, greben nalik na zmajeva leđa, stepenice kamenih noževa, klanac iz bajke…oštrim kamenom uništene te-nisice ću uskoro baciti u smeće, ali bilo je vrijedno svakog koraka po ovom nestvarno divljem, prirodom isklesa-nom, terenu.

Zvuk noćne pile

Sunce lagano zalazi, brda poprima-ju izgled kulisa različitih nijansi pla-ve, a mi se vraćamo u svoje skrovi-šte. Samotno skrovište koje ćemo izgleda ipak dijeliti s četvero plani-nara. Samo da nitko ne hrče, dosta mi je već što moram spavati na da-skama. Pola sata kasnije naši cimeri spavaju dubokim snom, a zvuk noć-ne pile raspona je par oktava. Neko vrijeme ozbiljno razmatramo opciju ići hodati kroz noć, ali onda nekim čudom lovimo nešto sna i dočeku-jemo jutro.

Danas mi se na programu nudi: spu-štanje sajlama u duboku jamu, bliski susret s poskokom, čarobne velebit-ske visoravni, potjera za izgubljenom ovcom, uspon na vrhove koji su i opet posebniji od onih prije, pogled na more i otoke, i ja naravno biram sve od nave-denog bez da sam poslušala do kra-ja. Svaki moj novi susret s Velebitom potpuno je drugačiji od onoga što za-mišljam. Velebit nikad nije dosadan i nikad ne znam što očekivati. Čas si na prekrasnom mekom putu, čas se bo-riš za život po grubim liticama, a čas bacaš kamen u neku jamu da Igor iz dubine provjeri je li našao izlaz iz nje. Velebit kao da namjerno izvana izgle-da grubo i neprivlačno, a ako imaš hra-brosti i volje u njega kročiti, nagradi te trenucima koje mogu shvatiti samo oni koji su i sami osjetili njegovu magiju. Glad me budi iz hodačke meditacije, lukavo kradem zadnji sendvič iz Igoro-vog ruksaka pod izlikom da sam žedna i u tišini (ne samo zbog punih usta) se nastavljam penjati po kamenom gre-benu. Trebalo je dan i pol hoda da ko-načno dođem u stanje u kojem boravi Igor. Mir, tišina i čvrsti koraci.

kale

nd

ar

SVIBANJ

5. Road race Medulin riviera1. svibnjaMedulinAtletska utrka

Oleum olivarum bike5. svibnjaKrasica (Buje)Rekreativna MTB biciklijada

Plava Laguna triatlon 51505. svibnjaPoreč

Lim Bay Challenge10. svibanjVrsarAvanturistička & treking utrka

Srednjovjekov-nim putevima12. svibnjaGuran (Vodnjan)Organizirano pješačenje u prirodi

Jug na dva kotača18. svibnjaVodnjanRekreativna biciklijada

Istria Wine & Walk18. svibnjaUmag, Novigrad, Buje, Brtonigla

Run 4 teran25. svibnjaŠišanSport i gastronomija

SNOWBORDERICA ANA I PUSTOLOV IGOR život u pokretu

“Stani! Nešto nije u redu! Dim ti ide ispod sje-dala. Stoj! Stoj! Stoj!”, u šoku govorim Igoru i ne znam što bih.

- Vatra! Smiri se i ugasi ju, odgovara mi, očito iskusni, vatrogasac. Grabim zdjelicu vode iz su-dopera i prije nego je uspio izgovoriti “Ne vodom nego krpom!”, ja sam već zalila plamen. U bijelom dimu ostali smo nasred ceste zbunjeni situacijom. Što uopće imamo ispod vozačkog sica da se zapalilo? Ništa. Prvo zovemo našeg neprocjenjivog mehaničara Kruca da nam da 1000-ti savjet, a onda idemo mehaničaru posuditi alat da raskopa-mo sic i nađemo uzrok požara. Nakon kratkotrajnog promatranja i saznanja da će ovaj pothvat tražiti više od ljepljive trake i čekića, skidamo sic i nalazimo rezervni akumulator koji uopće i ne ko-ristimo. Vjerojatno se nešto dogodilo žicama kada smo okretali sic i eto ti veselja. Ionako je danas bio premiran dan. To nam sigurno Velebit poruču-je da dva dana u njegovim ljepotama nije dosta i da moramo natrag.

Druga dimenzija

Pet litara vode, duge hlače i jakna, rezervne čarape, par sendviča, koja banana i spremni smo preseliti se u planinu.

- Ti si stvarno predvidjela da mi slje-deća dva dana preživimo na par sen-dviča i banana? Jel’ tebi jasno koliko ćemo mi hodati?, s iskrenim me ču-đenjem pita Igor.

I mene čudi kako već nije navikao na moje “lako ćemo” pripreme. Ljudi danima mogu preživjeti bez hrane, ne vidim čemu drama oko dvodnev-nog izleta. Bit ćemo gladni i imati pro-duhovljeni doživljaj divljine. “Produho-vi se ti odmah sad i kreni postiti, a ja ću pojesti tvoj dio”, nezadovoljan pri-jedlogom odgovara mi moj anti-yogi. Po neugodnoj se sparini penjemo od

mora i jedino na što obraćam pažnju je gdje stajem. Ovoliko zmija nismo vidjeli u životu skupa, a ja nisam baš oduševljena beskičmenjačkim druš-tvom. Suhi i dosadni kamenjar usko-ro se pretvara u šumicu okruženu ka-menim gromadama, zadnjim kućama više nema traga, a mi ulazimo u svoju dobro poznatu drugu dimenziju. Nema više signala, nema distrakcija, samo nas dvoje i moji urnebesni vicevi. Jest da se Igor niti na jedan nije nasmijao, ali ja uvijek pretpostavim da se smi-je u sebi i ne dam se omesti.

- Jesi spremna za livadicu iz sno-va?, prekida me Igor u detaljnom na-pikavanju štapova pored svakog mo-gućeg zmijskog odmorišta. Nestrpljivo ubrzam korak i izlazim na livadu veli-čine nogometnog igrališta okruženog oblim tribinama krških skulptura. Ovo je mjesto na kojem je čovjek pozvan da sjedne i odmori, a izgleda da ja ni-sam jedina tog mišljenja. Na kraju li-vade, iza jednog drveta, skriva se sta-ro sklonište.

- Ovo je vaš hotel noćas princezo. Sad bi voljela da imaš karimat i ne glu-miš frajericu? Lako ćemo kaže ona, po-drugljivo mi dobacuje Igor.

Ne obazirem se na uvrede i potajno mu kradem bananu iz ruksaka. Amater ih drži u vanjskoj mrežici kao da nije na-učio lekciju onog oposuma koji nam je banane ukrao na Tasmaniji. Preostala četiri sata dana, umjesto da čuvamo dragocjenu energiju, odlučimo provesti na još jednoj kružnoj šetnji po vrhovi-ma. Ovdje sam prvi put i sve mi je zani-mljivo. Samo da je skakutati po oštrim škrapama i sjediti na oblim kamenim vrhovima. Uzimam štapić sa zemlje, proglašavam ga čarobnim i neumor-no izvikujem čarolije oko Igora.

- Putus skratikus! Umanjenus str-minus! Eskalatorus!, moja glupost ipak izmamljuje osmjeh na kamenom licu i dnevni komentar - “S kim ja živim?!” Uz pomoć sajle penjemo se na vrh jednog

od brojnih kukova i sjedamo u kame-nu fotelju s pogledom. Sunce me gri-je, vjetrić ugodno hladi, proljetni mirisi opijaju sa svih strana, a pogled seže po kamenom labirintu podnožja. Ba-cam čarobni štapić u provaliju i izviku-jem “Štapus padus”. “Konačno ti jed-na čarolija radi” komentira mrgud dok ja svim silama želim da on ovu sreću doživi na moj način i zapleše pobjed-nički ples. “Jel’ osjećaš ti ovaj smiraj? Jel’ ti hrani dušu?” napadam ga filo-zofijom. “Ne, puše vjetar i jedino što trebam nahraniti je želudac onom ba-nanom koju si mi ukrala.” Potajno sam ljubomorna jer znam koliko on iskreno uživa u prirodi pa pokušavam smiriti svoje nemirne duhove i naučiti nešto. Uskim se putićem spuštamo u pod-nožje i krećemo prema još jednom dra-gulju Velebita.

- Kako je netko nabasao na ove ka-mene skulpture i smislio put kroz njih?! Daj mi reci što sve ima u tom kame-nom muzeju, čupam riječi iz Igora na

Čas si na prekrasnom mekom putu, čas se boriš za život po grubim liticama, a čas bacaš kamen u neku jamu da Igor iz dubine provjeri je li našao izlaz iz nje. Velebit kao da namjerno izvana izgleda grubo i nepri-vlačno

Velebit nikad nije dosadan HINA