SVEUČILIŠTE U RIJECI

FAKULTET ZDRAVSTVENIH STUDIJA

DIPLOMSKI SVEUČILIŠNI STUDIJ SESTRINSTVO

PROMICANJE I ZAŠTITA MENTALNOG ZDRAVLJA

Fadil Habibović

UTJECAJ NOVOG ZAKONA O ZAŠTITI OSOBA S

DUŠEVNIM SMETNJAMA NA UČESTALOST PRISLINE

HOSPITALIZACIJE NA KLINICI ZA PSIHIJATRIJU

KBC RIJEKA

Diplomski rad

Rijeka, 2018.

UNIVERSITY OF RIJEKA

FACULTY OF HEALTH STUDIES

GRADUATE UNIVERSITY STUDY OF NURSING

PROMOTION AND PROTECTION OF MENTAL HEALTH

Fadil Habibović

INFLUENCE OF THE NEW ACT ON THE PROTECTION OF

PERSONS WITH MENTAL DISABILITIES ON THE

FREQUENCY OF INVOLUNTARY HOSPITALIZATION AT

PSYCHIATRIC CLINIC CHC RIJEKA

Graduate thesis

Rijeka, 2018.

Zahvala

Veliku zahvalnost dugujem svojoj mentorici doc. prim.dr.sc. Mariji Vučić Peitl, dr. med., koja

mi je svojim stručnim znanjem i savjetima pomogla prilikom izrade ovog rada. Hvala joj na

iskazanom povjerenju i vodstvu prilikom oblikovanja mog diplomskog rada.

Posebno se zahvaljujem mojoj obitelji na pruženoj podršci i razumijevanju tijekom mog

studiranja.

Također, veliko hvala mojim kolegicama, kolegama, suradnicima i prijateljima na podršci i

razumijevanju.

II

Mentorica diplomskog rada: Doc.prim.dr.sc. Marija Vučić Peitl, dr. med.

Diplomski rad je obranjen dana 17.09. 2018. godine, na Klinici za psihijatriju Kliničkog

bolničkog centra Rijeka, pred povjerenstvom u sastavu:

1. Doc.dr.sc. Jasna Grković, dr. med., predsjednik povjerenstva

2. Doc.dr.sc. Ivana Ljubičić Bistrović, dr. med., član povjerenstva

3. Doc.prim.dr.sc. Marija Vučić Peitl, dr. med., član povjerenstva

III

Izvješće o provedenoj provjeri izvornosti studentskog rada

IV

SADRŽAJ

Zahvala ........................................................................................................................................ I

Izvješće o provedenoj provjeri izvornosti studentskog rada .................................................... III

SADRŽAJ ................................................................................................................................ IV

1. UVOD ................................................................................................................................ 1

1.1. Povijesni pregled ........................................................................................................ 3

1.2. Prisilna hospitalizacija .............................................................................................. 4

1.2.1. Definicija i kriteriji ............................................................................................. 4

1.2.2. Primjeri zloupotrebe prisilne hospitalizacije kroz povijest ............................. 5

1.2.3. Postupak prisilne hospitalizacije ....................................................................... 7

1.3. Zakonodavstvo ............................................................................................................ 9

1.3.1. Međunarodni pravni okvir ................................................................................. 9

1.3.2. Novi ZZODS - razlike i usklađenja .................................................................. 12

1.4. Međunarodna regulativa prisilne hospitalizacije .................................................. 13

2. CILJ RADA I HIPOTEZE ............................................................................................... 16

2.1. Cilj rada .................................................................................................................... 16

2.2. Hipoteze .................................................................................................................... 16

2.2.1. Primarna hipoteza ............................................................................................ 16

2.2.2. Sekundarne hipoteze ......................................................................................... 16

3. ISPITANICI I METODE ................................................................................................. 18

3.1. Ispitanici ................................................................................................................... 18

3.2. Metode ....................................................................................................................... 18

4. REZULTATI .................................................................................................................... 19

4.1. Sociodemografske i kliničke karakteristike ispitanika .......................................... 19

4.2. Usporedba po istraživanim razdobljima ................................................................ 24

V

4.3. Dolazak, izolacija ..................................................................................................... 31

5. RASPRAVA ..................................................................................................................... 33

6. ZAKLJUČCI .................................................................................................................... 40

7. SAŽETAK ........................................................................................................................ 42

8. SUMMARY ..................................................................................................................... 43

9. LITERATURA ................................................................................................................. 44

10. POPIS SLIKA I TABLICA ........................................................................................... 47

10.1. Slike ....................................................................................................................... 47

10.2. Tablice ................................................................................................................... 47

11. KRATICE ...................................................................................................................... 48

12. PRILOZI ........................................................................................................................ 49

12.1. Odobrenje Etičkog povjerenstva KBC Rijeka .................................................... 49

12.2. Odluka Etičkog povjerenstva za biomedicinska istraživanja FZS Rijeka ........ 50

13. ŽIVOTOPIS .................................................................................................................. 51

1

1. UVOD

Psihijatrija je jedina medicinska disciplina koja primjenjuje prisilne terapijske metode u svrhu

liječenja. Literatura navodi kako se psihijatrija može smatrati i jednim od sustava državne

represije, zbog čega je važno poznavati etičke, moralne, zakonske i medicinske okvire primjene

represivnih metoda u psihijatrijskom tretmanu (1).

Postojanje zakonske legislative koja regulira primjenu represivnih mjera u tretmanu osoba s

duševnim smetnjama važno je i kako bismo zaštitili njihov dignitet kao i dignitet profesionalaca

koji se bavi liječenjem, promicanjem i zaštitom metalnog zdravlja, te mogli zaključiti da li je

njena primjena opravdana ili nije, a pogotovo u kontekstu sve češćih postupaka za utvrđivanje

odgovornosti vezane uz opravdanost primjene prisilne hospitalizacije (1).

Ako krenemo od pretpostavke prema kojoj osobe s duševnim smetnjama često zbog prirode

svoje bolesti nisu sposobni odlučivati kako same o sebi, tako ni o svom tretmanu, tada ćemo

prihvatiti i činjenicu iz koje proizlazi kako su osobe s duševnim smetnjama posebno ranjiva

skupina bolesnika, koja zbog nemogućnosti korištenja svojih prava, zahtijeva adekvatnu brigu

za zaštitu njihovog mentalnog zdravlja, dostojanstva i ljudskih prava. Iz istog razloga potrebna

je dobra zakonska legislativa koja regulira prisilno liječenja osoba s duševnim smetnjama,

primjenu prisilnog zadržavanja i prisilnu hospitalizaciju (2).

Pogled prema praksi primjene prisilne hospitalizacije ne možemo ograničiti samo na praksu u

Republici Hrvatskoj (RH), već i na međunarodne zakonodavne i konvencijske okvire. Vertikala

zakonodavstva RH, unutar koje je Zakon o zaštititi osoba s duševnim smetnjama (ZZODS)

počiva na Ustavu RH i opće prihvaćenim međunarodnim standardima i rezolucijama koje su

prihvatile Svjetska zdravstvena organizacija (SZO), Vijeće Europe (VE) i Opća skupština

Ujedinjenih naroda (UN) (2; 3).

Kad analiziramo međunarodno preuzete obveze koje se reflektiraju i na hrvatsko

zakonodavstvo tada možemo primijetiti kako većina zakonskih i konvencijskih odredbi, kao

temelj za prisilnu hospitalizaciju određuje »opasnost za okolinu i za samu osobu« (2; 4).

2

Zakonodavstvo naglašava kako ta opasnost mora biti »aktualna i visokog intenziteta« kako bi

se isključila bilo kakva zlouporaba (3; 4).

Granica između opravdanih i neopravdanih prisilnih hospitalizacija ono je što regulira ZZODS,

a tema ovog istraživanja je analiza utjecaja novog ZZODS-a na učestalost prisilne

hospitalizacije na Klinici za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Rijeka (KBC Rijeka). Kako

zakonska legislativa u RH često upada u procijep između onoga što je propisano i onoga što se

u praksi primjenjuje, stoga donošenje novog ZZODS-a predstavlja još jedan iskorak u zaštiti

osjetljivog položaja osoba s duševnim smetnjama te njegovo usklađivanje s međunarodnim i

europskim standardima. Novim ZZODS-om osim što se propisuje zakonodavna zaštita osoba s

duševnim smetnjama, nastoji se doseći visok stupanj njihove zaštite propisanom međunarodnim

zakonodavnim i konvencijskim pravima (4; 5).

Istraživanje koje je provedeno na Klinici za psihijatriju KBC Rijeka, koncipirano je tako da

obuhvati period primjene starog i novog ZZODS-a koji je na snazi od 1. siječnja 2015. godine.

Usporedbom ova dva istraživana razdoblja, osim sociodemografskih i dijagnostičkih kriterija,

prije svega željeli smo ustanoviti kakav je utjecaj novog ZZODS-a na učestalost prisilne

hospitalizacije.

Kako bismo na zadovoljavajući način obuhvatili sve teorijske aspekte prisilne hospitalizacije i

primjene novog ZZODS-a, pokušat ćemo opisati slučajeve u kojima je zakonski dopušteno

primijeniti prisilnu hospitalizaciju, kao i načine na koje se ona primjenjuje u praksi. Zbog svega

navedenog iznimno je važno dobro poznavati zakonske okvire kod kojih se prisilna

hospitalizacija primjenjuje, kao i odgovornost onih koji ju pokreću i donose odluke o njihovoj

primjeni. Tako primijenjena prisilna hospitalizacija mora biti dobro obrazložena, evidentirana

i skladu s najvišim dostignutim profesionalnim standardima zdravstvene skrbi o osobama s

duševnim smetnjama a s ciljem isključivanja mogućnosti njene zloupotrebe (6; 7).

Nakon što definiramo prisilnu hospitalizaciju, njene kriterije, navest ćemo i neke povijesne

primjere zloupotrebe kako bismo vidjeli koliko je važno dobro regulirano zakonodavstvo,

odgovornost pri primjeni, te nadzor i evaluacija primjene prisilne hospitalizacije. U tom smislu

treba promatrati i utjecaj novog ZZODS-a na učestalost prisilne hospitalizacije. Svaka

3

promjena zakonskih okvira morala bi polaziti od načela kako je »odnos prema duševnom

bolesniku mjera demokracije civiliziranog društva« (4; 5).

1.1. Povijesni pregled

Prve propise vezane uz skrb za osobama s duševnim smetnjama na prostoru sadašnje RH

možemo datirati još u 1856. godinu kad je usvojen »Pravilnik o primanju duševnih bolesnika u

psihijatrijske ustanove«. »Statut Zavoda za umobolne Stenjevec« (današnje Psihijatrijske

bolnice Vrapče), donesen je davne 1880. godine te je za ondašnje prilike predstavlja iznimno

napredan dokument (2; 8).

Stari ZZODS donesen je 1997. godine kao prvi sveobuhvatan zakonski akt kojim je obuhvaćena

zaštita osoba s duševnim smetnjama u RH (9). Do tog datuma na snazi su bili »Zakon o

vanparničnom postupku« iz 1934. godine, »Zakon o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom

osiguranju« iz 1980. i 1993. godine, ali tek je donošenjem ZZODS-a, jedinstvenim zakonskim

aktom regulirana praksa postupanja prema osobama s duševnim smetnjama u RH (2; 9).

ZZODS je još za svog prvog donošenja bio predmet brojnih polemika i često se na njega

gledalo kao na izvor nezadovoljstva u stručnim pravnim i psihijatrijskim krugovima jer se

smatralo kako propisuje nešto što je već na zadovoljavajući način regulirano postojećim

zakonskim aktima. Iz istog razloga zakon je doživio nekoliko inkarnacija (1999., 2001.i 2012.

godine), a posljednja inačica ZZODS-a kao novi zakon stupila je na snagu 1. siječnja 2015.

godine (10).

Prisilna hospitalizacija osoba s duševnim smetnjama regulirana je člankom 22. novog ZZODS-

a, ali da bismo taj članak u potpunosti razumjeli moramo pojasniti pojmove koje on regulira, a

to su: dobrovoljni smještaj, prisilno zadržavanje, prisilni smještaj i definicija osobe s duševnim

smetnjama te ćemo ove pojmove pokušati pojasniti u nastavku rada (4).

4

1.2. Prisilna hospitalizacija

1.2.1. Definicija i kriteriji

Novi ZZODS koji je na snazi od 01.01.2015. godine, razlikuje prisilno zadržavanje od prisilnog

smještaja (4).

Prema novom ZZODS-u »prisilno zadržavanje osobe s težim duševnim smetnjama u

psihijatrijskoj ustanovi je period bolničkog liječenja bez pristanka bolesnika, od trenutka

donošenja odluke psihijatra o prisilnom zadržavanju te osobe, do odluke suda o njezinom

otpustu ili prisilnom smještaju« (4; 11).

Osobu koja je prisilno zadržana moguće je otpustiti i ranije, nakon perioda opservacije u

psihijatrijskoj ustanovi koji može trajati maksimalno 48 sati, a u slučajevima kada se utvrdi da

nema opravdanog medicinskog i pravnog kriterija za daljnje prisilno zadržavanje (4; 11).

»Prisilni smještaj je smještaj osobe s težim duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu na

temelju odluke suda«. Nakon što je psihijatar donio odluku o potrebi prisilnog zadržavanja, te

je svoj zaključak u pisanom obliku uputio sudu (poštom, e-poštom ili fax-om), isti nakon

saslušanja i rasprave donosi rješenje o prisilnom smještaju (4; 11).

U sudskom procesu propisanim novim ZZODS-om, osobi s duševnim smetnjama mora biti

dodijeljen odvjetnika. »Ako ga osoba s duševnim smetnjama ili osoba od povjerenja ili zakonski

zastupnik ne izabere sam/a, sud će po službenoj dužnosti postaviti odvjetnika vodeći računa o

njegovoj stručnosti iz područja forenzičke psihijatrije« (4; 11).

Bitno je naglasiti kako je prisilno zadržavanje i prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi

moguće samo u slučajevima koji su propisani ZZODS-om. Da bi se netko zadržao i prisilno

smjestio u psihijatrijsku ustanovu, mora imati »teže duševne smetnje«. Teže duševne smetnje

znače kako njegovo »psihičko stanje u trenutku prijema otežava psihičke funkcije kao što su

mišljenje, pamćenje ili postupanje te mu je neophodna psihijatrijska pomoć jer zbog tih smetnji

ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost« (4; 11).

5

Teža duševna smetnja prema dostupnoj literaturi i zakonskoj legislativi definiramo kao

»prepoznatljiv psihički poremećaj koji se može dijagnosticirati prema Međunarodnoj

klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB-10), a koji po svojoj naravi ili

intenzitetu ograničavaju ili otežavaju psihičke funkcije osobe u mjeri da joj je neophodna

psihijatrijska pomoć« (4; 11; 12).

Prema ovoj definiciji razvidno je kako se osoba s mentalnim poremećajem zadržava u

psihijatrijskoj ustanovi prema postupku za prisilno zadržavanje tek onda kad psihijatar utvrdi

da »postoji psihičko stanje koje prema svojoj prirodi i intenzitetu ograničava i otežava psihičke

funkcije osobe do te mjere da joj je neophodna psihijatrijska pomoć«, te da zbog tog psihičkog

stanja osoba »izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost« (4; 11).

Dijagnoza sama po sebi ne smije biti razlogom prisilnog zadržavanja nego stanje otežanih

psihičkih funkcija za koje je neophodna psihijatrijska pomoć i hospitalizacija, a koju mora

utvrditi nadležni psihijatar.

To propisuje i članak 27. novog ZZODS-a kako slijedi:

»Osoba s težim duševnim smetnjama, koja zbog tih smetnji ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti

ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost, smjestit će se u psihijatrijsku ustanovu prema postupku za

prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim Zakonom« (4).

Iz navedenog članka može se zaključiti kako zakonsko rješenje prati preporuke stručne

literature, te osigurava poštivanje načela ljudskog dostojanstva i prava osoba s duševnim

smetnjama i prati preporuke i smjernice propisane preuzetim međunarodnim konvencijama.

1.2.2. Primjeri zloupotrebe prisilne hospitalizacije kroz povijest

Odgovornost prema pacijentu jedno je od osnovnih načela u psihijatriji i medicini općenito, a

pitanje etičnosti pojedinih odluka iznimno je važno iz aspekta sprječavanja zloupotrebe u

psihijatriji. U povijesti ima više primjera takve zloupotrebe, a svi su vezani za etičnost

donesenih odluka o prisilnom smještaju i nekim slučajevima nepotrebnom liječenju. (13).

6

Najpoznatije primjere zloupotrebe psihijatrije, međutim, vežemo za totalitarne režime poput

Sovjetskog Saveza ili nacističke Njemačke i Japana (2; 13).

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, psihijatri u nacističkoj Njemačkoj pod pritiskom vlasti, bili

su uključeni u eutanaziju i sterilizaciju psihijatrijskih bolesnika vodeći se politički

proklamiranim »načelom o čistoći rase“ pa su duševni bolesnici vrlo često završavali kao žrtve

nacističkih koncentracijskih logora (2; 14).

Sovjetski Savez je koristio psihijatriju kao oruđe obračuna s političkim neistomišljenicima pa

su »osobe neprihvatljivog društvenog ponašanja dobivale lažne dijagnoze duševnih bolesti«

kako bi ih se, koristeći te dijagnoze kao opravdanje, moglo izopćiti iz političkog i društvenog

života i smjestiti u kazneno popravne, zatvorske ili u najboljem slučaju zdravstvene ustanove

(2; 15).

Poseban vid zloupotrebe prisilne hospitalizacije događao se u Japanu gdje je vladina politika

bila usmjerena protiv razvoja državnih bolnica što je motiviralo zloupotrebu prisilnih

hospitalizacija uzrokovanu ekonomskim razlozima. Bolnice su u od kraja Drugog svjetskog

rata pa sve do konca osamdesetih godina prošlog stoljeća bile korištene gotovo isključivo za

stvaranje profita. Iz istog razloga nije se posvećivala briga o mentalno oboljelim osobama niti

su se zadovoljavali standardi o zaštiti ljudskih prava i minimalne zdravstvene skrbi. Prema

istim izvorima, zakonska zaštita mentalno oboljelih osoba gotovo da nije postojala, a isti su bili

»zlostavljani i zadržavani kroz duži period u izrazito teškim uvjetima« (2; 16).

Iz navedenih primjera može se zaključiti kako još uvijek postoji objektivna opasnost od

zlouporabe psihijatrije i prisilne hospitalizacije u psihijatriji u svrhu osobnih interesa ili interesa

političkog sustava, a o čemu postoje primjeri i u novijoj hrvatskoj psihijatrijskoj praksi (6).

Iznimno je važno da se s osobama s duševnim smetnjama postupa u skladu sa zakonom

propisima i dostignutim standardima koji su usuglašeni s medicinskim, etičkim i pravnim

načelima. Psihijatrija nije i ne smije biti alatom socijalne kontrole niti represije.

7

1.2.3. Postupak prisilne hospitalizacije

Iako se osoba s duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu najčešće upućuje na temelju

uputnice liječnika koji je osobu pregledao i napisao mišljenje kojim predlaže zadržavanje u

psihijatrijskoj ustanovi, postoje slučajevi kad se osoba s duševnim smetnjama zaprimi u

psihijatrijsku ustanovu bez uputnice liječnika. U takvim se slučajevima obično radi o

»ozbiljnom i izravnom ugrožavanju vlastitog ili tuđeg života, zdravlja ili sigurnosti« (4; 11;

17).

U izrazito žurnim slučajevima osoba s duševnim smetnjama dolazi u psihijatrijsku ustanovu u

pratnji policije. Prilikom privođenja policija je obvezna s osobom s duševnim smetnjama

postupati pažljivo, štiteći njegov osobni integritet, dignitet i dostojanstvo a u skladu

Pravilnikom Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) i uputama nadležnog liječnika (11).

Kad prijema osobe s duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu obvezan je pregled

psihijatra. Psihijatar će pregledom utvrditi radi li se o osobi koja se može hospitalizirati prema

postupku za prisilno zadržavanje. Kad psihijatar odluči da se radi o osobi s težim duševnim

smetnjama koja se sukladno članku 27. ZZODS-a može prisilno zadržati obvezan je o tome

obavijestiti nadležni Županijski sud, najkasnije u roku od 48 sati (4; 11).

Kad psihijatar zadržava osobu s duševnim smetnjama u psihijatrijskoj ustanovi bez njegova

pristanka, sukladno članku 27. ZZODS-a on je obvezan na razuman način obrazložiti svoju

odluku te upoznati pacijenta s razlozima i ciljevima prisilnoga zadržavanja, kao i o pravima

pacijenta, uključujući i pravo na izbor odvjetnika. Također, prema ZZODS-u, psihijatrijska

ustanova dužna je o prisilnom zadržavanju osobe s duševnim smetnjama, obavijestiti osobu od

povjerenja ili zakonskog zastupnika, a ako on postoji, osobu s kojom bolesnik živi u

zajedničkom kućanstvu (4; 11).

O prisilnom smještaju odlučuje sud u sudskom postupku. Kad nadležni Županijski sud zaprimi

obavijest o prisilnom zadržavanju donosi rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti,

te prisilno zadržanoj osobi određuje odvjetnika ako isti već ranije nije izabran. Odvjetnika osim

prisilno zadržane osobe, može izabrati osoba od povjerenja ili zakonski zastupnik prisilno

zadržane osobe (4; 11).

8

Sudac mora bez odgode, a najkasnije u roku od 72 sata od trenutka primitka obavijesti o

prisilnom zadržavanju, posjetiti prisilno zadržanu osobu u psihijatrijskoj ustanovi, obavijestiti

je o razlogu i svrsi posjeta i sudskog postupka te saslušati njene argumente. Ako nakon

saslušanja sudac zaključi da su ispunjeni preduvjeti predviđeni člankom 27. ZZODS-a bez

odgode donosi rješenje o nastavku prisilnog zadržavanja, te zakazuje ročište za usmenu

raspravu (4; 11).

»Prisilno zadržavanje osobe, bez sudskog rješenja kojim se određuje prisilni smještaj, može

trajati najdulje osam dana od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju u psihijatrijskoj

ustanovi« (4; 11).

Rasprava koju je zakazao sudac, održava se bez prisustva javnosti u psihijatrijskoj ustanovi u

kojoj je osoba prisilno zadržana. Na usmenu raspravu pozvani su prisilno zadržana osoba,

zakonski zastupnik ako postoji, odvjetnik, voditelj odjela, te po potrebi osoba od povjerenja i

Centar za socijalnu skrb. Rasprava se ne može održati bez sudjelovanja odvjetnika i voditelja

odjela (4; 11).

Iznimno, rasprava se može održati bez prisilno zadržane osobe ako zdravstveno stanje zadržane

osobe onemogućuje sudjelovanje u raspravi. Također, moguće je da na raspravi sudjeluje

psihijatar - sudski vještak koji nije zaposlen na ustanovi gdje je pacijent prisilno zadržan. Na

zahtjev suca, psihijatar - sudski vještak utvrđuje postojanje preduvjeta koji su opisani u članku

27. ZZODS-a (4; 11).

Nakon uvida u medicinsku dokumentaciju i održane rasprave, sud donosi odluku o prisilnom

smještaju ili odluku o otpustu. Prije donošenja odluke sud može zatražiti pisane informacije od

Centra za socijalnu skrb ili od drugih osoba koje mogu sudu dati potrebne podatke vezane uz

prisilno zadržavanje. Sud je ovlašten utvrđivati i činjenice koje stranke u postupku nisu iznijele,

a može odlučiti da se dokazuju i činjenice koje nisu sporne, te je ovlašten izvoditi i dokaze koje

sudionici nisu predložili u postupku ako ti dokazi imaju utjecaj na sudsku odluku. Nakon

završene usmene rasprave sud donosi rješenje o prisilnom smještaju u psihijatrijsku ustanovu

kada utvrdi da postoje razlozi za prisilni smještaj, ili otpustu iz psihijatrijske ustanove kada

utvrdi da ne postoje pretpostavke za prisilni smještaj. Po završenoj raspravi sud odmah

9

objavljuje navedeno rješenje uz kratko obrazloženje i uz objašnjenje prisilno zadržanoj osobi

(4; 11).

1.3. Zakonodavstvo

1.3.1. Međunarodni pravni okvir

Međunarodni pravni okvir polazi od temeljnih ljudskih prava, prije svega prava na slobodu i

prava na ljudsko dostojanstvo (7; 17).

Neki od mjerodavnih međunarodnih propisa su »Načela zaštite osoba s mentalnim oboljenjima

i unapređenja zaštite mentalnog zdravlja« UN koji u Načelu 9, Načelu 11 i Načelu 16 definiraju

pitanje suglasnosti za liječenje i prisilne hospitalizacije. Relevantan dio Načela 16 koji regulira

prisilni (nedobrovoljni) smještaj glasi:

»Osoba može biti smještena nedobrovoljno u zdravstvenu ustanovu za mentalno zdravlje kao

pacijent ili, nakon što je već bila smještena dobrovoljno kao pacijent, može biti zadržana

nedobrovoljno u zdravstvenoj ustanovi za mentalno zdravlje ako, i samo ako, kvalificirani

zdravstveni radnik za mentalno zdravlje, ovlašten zakonom za tu svrhu, utvrdi u skladu s

prethodno navedenim načelom 4. da je osoba mentalno bolesna i smatra:

(a) da zbog tog mentalnog oboljenja postoji ozbiljna vjerojatnost neposrednog ili

prijetećeg nanošenja štete toj osobi ili drugim osobama; ili

(b) da, u slučaju osobe čija je mentalna bolest teška i čije je rasuđivanje oštećeno,

propuštanje smještaja ili zadržavanja te osobe vjerojatno može dovesti do teške

deterioracije njenog stanja ili sprječavanja dobivanja adekvatnog liječenja koje može

biti pruženo samo prijemom u ustanovu za mentalno zdravlje, u suglasnosti s načelom

najmanje restriktivne alternative.

U slučaju navedenom u podstavku (b), još jedan zdravstveni radnik, nezavisan od prvog, treba

biti konzultiran gdje je to moguće. Ako se ta konzultacija obavi, nedobrovoljan smještaj ili

zadržavanje ne smije se obaviti ukoliko se taj drugi zdravstveni radnik ne složi« (7).

Drugi međunarodni dokumenti koji se bave zaštitom integriteta i dostojanstva osoba s

duševnim smetnjama su Konvencija o pravima osoba s invaliditetom (18), koju je RH

10

ratificirala 15. kolovoza 2007. godine, te praksu odbora UN za prava osoba s invaliditetom

(članak 14) gdje se u stavku 28 posebno regulira prisilna hospitalizacija:

»Odbor preporučuje da država ugovornica razmotri odredbe u zakonodavstvu koje omogućuju

lišenje slobode na temelju invaliditeta, uključujući duševne, psihosocijalne ili intelektualne

teškoće, te donese mjere radi osiguranja da se zdravstvene usluge, uključujući sve usluge skrbi

o duševnom zdravlju, temelje na slobodnom i informiranom pristanku dotične osobe« (7).

Osim navedene međunarodne regulative, važne su i preporuke Parlamentarne skupštine VE o

psihijatriji i ljudskim pravima kako su navedene u mjerodavnom dijelu Preporuke 1235 (1994.):

»Postupak i uvjeti smještaja:

a. prisilnom smještaju pribjegava se samo u iznimnim slučajevima i on mora ispunjavati

sljedeće kriterije:

– postoji ozbiljna opasnost za pacijenta ili druge osobe;

– liječenje pacijenta moglo bi predstavljati dodatni kriterij: ako bi izostanak

smještaja mogao dovesti do pogoršanja ili spriječiti da pacijent primi

odgovarajuće liječenje;

b. u slučaju prisilnog smještaja odluku u vezi sa smještajem u psihijatrijsku ustanovu

mora donijeti sudac te se mora odrediti razdoblje smještaja...

c. mora postojati zakonska odredba na temelju koje se može podnijeti žalba protiv

odluke;

d. kodeks o pravima pacijenta mora se priopćiti pacijentima pri njihovu dolasku u

psihijatrijsku ustanovu;« (7; 19).

Relevantan dio međunarodnog zakonodavstva navodi i Preporuke Rec (2004.)10 Komiteta

ministara državama članicama u vezi zaštite ljudskih prava i dostojanstva osoba s duševnim

smetnjama od 22. rujna 2014. godine:

Članak 17. – Kriteriji za prisilni smještaj

»1. Osoba može biti podvrgnuta prisilnom smještaju samo ako su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:

i. osoba ima mentalni poremećaj;

11

ii. stanje osobe predstavlja značajan rizik od ozbiljne štete za zdravlje te ili neke druge

osobe;

iii. smještajem je obuhvaćena terapijska svrha;

iv. nisu dostupna manje ograničavajuća sredstva za pružanje odgovarajuće skrbi;

v. uzeto je u obzir mišljenje dotične osobe.

2. Zakonom može biti predviđeno da osoba iznimno može biti podvrgnuta prisilnom smještaju,

u skladu s odredbama ove glave, na najkraće potrebno razdoblje kako bi se utvrdilo ima li osoba

mentalni poremećaj koji predstavlja značajan rizik od ozbiljne štete za njeno zdravlje ili za

druge ako:

i. ponašanje osobe snažno upućuju na postojanje takvog poremećaja;

ii. stanje osobe očigledno predstavlja takav rizik;

iii. ne postoji prikladno, manje ograničavajuće sredstvo za to utvrđivanje i

iv. uzeto je u obzir mišljenje dotične osobe«. (20)

Članak 18. – Kriteriji za prisilno liječenje

»Osoba može biti podvrgnuta prisilnom liječenju samo ako su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:

i. osoba ima mentalni poremećaj;

ii. stanje osobe predstavlja značajan rizik od ozbiljne štete za vlastito zdravlje ili za

druge osobe;

iii. nisu dostupna manje nametljiva sredstva za pružanje odgovarajuće skrbi;

iv. uzeto je u obzir mišljenje dotične osobe« (20).

Kako možemo vidjeti iz navedenih međunarodne zakonske legislative i preporuka, pravni okvir

koji je zadan hrvatskim članstvom u UN, VE i Europskoj uniji (EU), regulira zakonske kriterije

za prisilno liječenje i prisilni smještaj. Agencija EU za temeljna prava razmotrila je

komparativne pravne okvire i prakse država članica EU, te zaključila da se »nacionalna

zakonodavstva razlikuju s obzirom na druge potrebne kriterije« pogotovo one utvrđene prema

Rec(2004)10 koja je citirana iznad (7; 20).

Novi ZZODS odražava potrebu za usklađivanjem zakonodavstva s navedenim međunarodnim

preporukama.

12

1.3.2. Novi ZZODS - razlike i usklađenja

Donošenje novog ZZODS-a predstavlja novi iskorak prema usklađivanju zakonodavnog okvira

RH s međunarodnim pravnim okvirima i konvencijskim pravima. Razlog donošenja novog

ZZODS-a je i ovoga puta, između ostalog, potreba za usklađivanjem s novim Kaznenim

zakonom i novim Zakonom o kaznenom postupku ali i u »procesima liberalizacije, tranzicije

i globalizacije kojima su obuhvaćena suvremena društva« (5; 17).

Osoba s duševnim smetnjama, prema novom ZZODS-u »može biti smještena u psihijatrijsku

ustanovu prisilno ako postoji ispunjavanje preduvjeta da osoba s težim duševnim smetnjama,

zbog svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život i zdravlje, odnosno život

ili zdravlje drugih osoba, odnosno ako je u kaznenom postupku proglašena neubrojivom te joj

je radi postojanja težih duševnih smetnji i opasnosti za okolinu sud odredio prisilni smještaj«

(4; 17).

Obje inkarnacije ZZODS-a polaze od pretpostavke kako svaka osoba s duševnim smetnjama

ima pravo na zaštitu i unaprjeđivanje svojega zdravlja, a ako je smještena u psihijatrijsku

ustanovu na jednake uvjete liječenja kao i osobe smještene u druge zdravstvene ustanove (4;

9).

Jedna od važnijih promjena u novom zakonu odnosi se na podnošenje pritužbi. Osoba s

duševnim smetnjama prema novom ZZODS-u može podnositi pritužbe na koje će usmene

odgovore dobiti odmah, a na pisane pritužbe u roku od osam dana, što predstavlja značajan

pomak u odnosu na stari ZZODS. Vezano za navedeno, važno je napomenuti kako prema

novom ZZODS-u, svaka psihijatrijska ustanova mora ustrojiti i voditi evidenciju podnesenih

pritužbi (4; 17).

Dodatna vrijednost novog ZZODS-a odnosi se na ograničavanje mjera prisile. Za razliku od

čl. 54. starog ZZODS-a, sukladno kojem se fizička sila mogla primijeniti i u slučajevima

»nasilnog uništavanja ili oštećivanja tuđe imovine veće vrijednosti«, sukladno čl. 61. novog

ZZODS-a mjere prisile mogu se primijeniti samo ako osoba »ozbiljno i izravno ugrožava

vlastiti ili tuđi život ili zdravlje« (4; 17).

13

Imajući u vidu da prisilni smještaj i smještaj bez pristanka te primjena sredstava prisile

predstavlja ograničavanje temeljnog Ustavnog i ljudskog prava – prava na slobodu, ovi postupci

moraju biti u stalnom središtu pažnje institucija i službi koje ih provode. Pri tome država mora

osigurati jasne protokole i smjernice te predvidjeti prikladne i svrsishodne zaštitne mehanizme

radi sprečavanja zloporabe (17; 21).

Ovim zaštitnim mehanizmima moraju se smanjiti mogućnosti sukoba interesa i zloporabe

primjene prisilnog smještaja, a primijenjene mjere razmjerne i prilagođene osobnim

okolnostima, ograničene u najkraćem mogućem vremenskom periodu, podložne redovitom

preispitivanju vjerodostojnosti mjerodavnog, nezavisnog i nepristranog tijela te ni u kom

slučaju ne smiju utjecati na prava i interese prisilno smještene osobe (17).

Ako uzmemo u obzir da je prisilna hospitalizacija (prisilno zadržavanje i prisilni smještaj) jedan

od mehanizama ograničavanja slobode, tada je jasno koliko je važno pridržavati se odredbi

zakona koje se tiču informiranosti osoblja i pacijenata, ali i vođenja kvalitetne medicinske

dokumentacije (17).

Novi ZZODS kao temeljni dokument postupanja prema duševnim bolesnicima u RH, dodatno

je naglasio važnost informiranja bolesnika o svojim pravima i važnost vođenja kvalitetne i

precizne medicinske dokumentacije, pogotovo u dijelu koji se tiču ograničavanja slobode kao

što su prisilno liječenje ili prisilne hospitalizacije (17).

Poseban je naglasak u analizi razlika između dvaju zakona i trenutne situacije u sustavu

zdravstvene skrbi o mentalno oboljelim osobama, stavljen na financijsku komponentu s

dodatnim upozorenjem »kako se ne smije dogoditi da smanjenje proračuna psihijatrijskim

ustanovama dovede do kršenja prava pacijenata« (17).

1.4. Međunarodna regulativa prisilne hospitalizacije

Kako bismo usporedili kvalitete domaćih zakonodavnih rješenja primijenit ćemo usporedbu

zakonskog okvira koji se tiče prisilne hospitalizacije u britanskom (Engleska/Wales),

njemačkom/bavarskom, talijanskom i američkom zakonodavstvu. Ovim kratkim pregledom

14

stanja preuzetim iz literature, primijetit ćemo sličnost s hrvatskim modelom po tome što odluku

o prisilnoj hospitalizaciji donosi sud kao što je slučaj i u RH (2).

U Engleskoj i Walesu civilni prisilni smještaj reguliran je »Mental Health Actom« iz 1983.

godine. Prema tom propisu pacijent može biti zaprimljen na preporuku liječnika u trajanju od

72 sata. Zadržavanje radi promatranja zahtijeva preporuku dvaju liječnika od kojih jedan mora

biti stručnjakom iz područja mentalnog zdravlja. Osoba s duševnim smetnjama, nakon

hospitalizacije može obratiti sudu za nadzor nad mentalnim zdravljem zbog razmatranja

njegovog slučaja. Komisija za mentalno zdravlje uvedena je spomenutim zakonom iz 1983.

godine, a čine ju liječnici, pravnici, socijalni radnici i laici. Ova komisija nije ovlaštena otpuštati

pacijente, ali je ovlaštena nadzirati postupak prijema i način postupanja s pacijentima (2; 22).

Zakon o zadržavanju iz 1982. godine Njemački (bavarski) je propis koji kaže kako je »u

psihijatrijskoj bolnici moguće bez suglasnosti ili protiv volje zadržati duševno bolesnu,

slaboumnu ili zbog drugog razloga poremećenu osobu ako ugrožava javnu sigurnost i red, svoj

život ili svoje zdravlje«. Zadržavanje metalno oboljele osobe određuje se »ako opasnost nije

moguće otkloniti nekim drugim primjerenijim mjerama«. Svrha takvog zadržavanja je

»spriječiti ugrožavanje javne sigurnosti i reda«, te omogućiti zadovoljavajuće liječenje bolesti

s ciljem osposobljavanja zadržane osobe za samostalan život. Za zadržavanje prema ovom

propisu nadležan je prvostupanjski sud koji svoju odluku donosi na prijedlog okružnog

upravnog tijela (2; 22).

Što se talijanskog zakonodavnog sustava tiče, »Odluku o primjeni prisilnog liječenja« na

prijedlog nadležnog liječnika izdaje gradonačelnik. Prijedlog liječnika mora odobriti liječnik

ovlašten za prisilno liječenje u psihijatrijskoj ustanovi. O zahtjevu prestanka ili promjene

odredbe o prisilnom liječenju, koji može podnijeti svatko, također odlučuje gradonačelnik u

roku od 10 dana (2; 22).

U Sjedinjenim Američkim Državama (District of Columbia) Zakon definira dobrovoljnu

hospitalizaciju, nužnu hospitalizaciju, hospitalizaciju osoba koje se njoj ne protive i

hospitalizaciju temeljem sudske odluke. Ako psihijatar pri prijemu procijeni opravdanost nužne

hospitalizacije, »upravitelj javne bolnice mora, a upravitelj privatne smije, osobu primiti u

bolnicu zbog promatranja, dijagnoze i liječenja duševne bolesti« (2; 22).

15

Postupak za prisilnu hospitalizaciju pokreće se pred Komisijom za duševno zdravlje, a na

temelju prijedloga bračnog partnera, jednog od roditelja, zakonskog zastupnika ili osobe

ovlaštene za nužnu hospitalizaciju uz priloženo uvjerenje liječnika koji je osobu pregledao te

da je ona prema njegovom mišljenju duševno bolesna osoba. Kada sud zaprimi izvještaj

Komisije, određuje termin rasprave te obavještava osobu protiv koje se vodi postupak kao i

njena odvjetnika, a istovremeno upućuje osobu kako može zahtijevati suđenje pred porotom.

Prava hospitalizirane osobe su posebno regulirana i takvoj osobi »nije moguće oduzeti pravo

raspolaganja imovinom, pravo sklapanja pravnih poslova, pravo glasa i vozačku dozvolu ako

istu osobu sud nije proglasio poslovno nesposobnom«. Ako se prema nalogu liječnika

primjenjuje mehanička prisila (odvajanje i ograničavanje), ona se mora ukinuti neposredno po

prestanku razloga njene primjene (2; 23).

Iz navedenog pregleda međunarodnog zakonodavstva možemo uočiti sličnosti ili podudarnosti

s domicilnim zakonodavstvom koje je na snazi u RH te kako je isto dobro usklađeno s

međunarodnim pravnim aktima i Konvencijama koje je RH verificirala.

16

2. CILJ RADA I HIPOTEZE

2.1. Cilj rada

Cilj ovog rada bio je analizirati utjecaj novog ZZODS-a na učestalost prisilne hospitalizacije

na Klinici za psihijatriju KBC-a Rijeka.

2.2. Hipoteze

2.2.1. Primarna hipoteza

Postoji statistički značajna razlika između učestalosti prisilno hospitaliziranih bolesnika u

Prvom ispitivanom razdoblju (PIR) od 01.01.2012. do 31.12.2014. godine i Drugom

ispitivanom razdoblju (DIR) od 01.01.2015. do 31.12.2017.

2.2.2. Sekundarne hipoteze

Hipoteza 1.: Postoji statistički značajna razlika između prisilno hospitaliziranih bolesnika u

odnosu na spol u oba ispitivana razdoblja.

Hipoteza 2.: Postoji statistički značajna razlika prisilno hospitaliziranih bolesnika iz

dijagnostičke skupine F10-F19 Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja zbog uporabe

psihoaktivnih tvari u odnosu na spol u oba ispitivana razdoblja.

Hipoteza 3.: Postoji statistički značajna razlika između dijagnostičke skupine F20-F29

Shizofrenija, shizotipni i sumanuti poremećaji i drugih dijagnostičkih skupina prisilno

hospitaliziranih bolesnika u oba ispitivana razdoblja.

Hipoteza 4.: Postoji statistički značajna razlika između prisilno hospitaliziranih bolesnika koji

su hospitalizirani u pratnji policije i onih koji su došli u pratnji obitelji u oba ispitivana

razdoblja.

17

Hipoteza 5.: Postoji statistički značajna razlika prisilno hospitaliziranih bolesnika prema

spolu, u odnosu na primjenu sredstava odvajanja i ograničavanja u oba ispitivana razdoblja.

18

3. ISPITANICI I METODE

3.1. Ispitanici

Ispitanici su bili svi prisilno hospitalizirani pacijenti koji su liječeni na Klinici za psihijatriju

KBC Rijeka u šestogodišnjem periodu, razvrstani u dva istraživana razdoblja.

PIR u završnoj primjeni starog ZZODS-a od 01.01.2012. do 31.12.2014. godine i DIR u

početnom periodu primjene novog ZZODS-a od 01.01.2015. do 31.12.2017. godine.

Koristili su se podaci iz Registra prisilnih hospitalizacija Klinike za psihijatriju KBC Rijeka te

podaci iz Povijesti bolesti prisilno hospitaliziranih bolesnika spremljenih u Integriranom

bolničkom informacijskom sustavu (IBIS).

3.2. Metode

Deskriptivni podaci prikazani su tabelarno i grafički u obliku aritmetičkih sredina (AS) i

standardnih devijacija (SD) te frekvencija i postotaka. Kod varijabli izraženih u kategorijama

za ispitivanje značajnosti razlika korišten je Hi-kvadrat test, dok je za kontinuirane varijable

primjenjivan t-test.

Razina statističke značajnosti postavljena je na 95% (p<0,05). Sve statističke analize provedene

su koristeći statistički softver SPSS 16 (SPSS Inc., Chicago, IL, USA).

19

4. REZULTATI

4.1. Sociodemografske i kliničke karakteristike ispitanika

U istraživanju je sudjelovalo ukupno 282 ispitanika, u dobi od 18 do 80 godina, koji su u

razdoblju od 01.01.2012. do 31.12.2017. godine bili prisilno hospitalizirana na Klinici za

psihijatriju KBC Rijeka. Prosječna dob ispitanika iznosila je 46,6 (SD13,9) godina. Najveći

broj ispitanika nalazi u dobnim skupinama od 40 do 60 godina života, dok su mlađi, odnosno

stariji ispitanici zastupljeni u nešto manjem broju (Slika 1).

Slika 1. Prikaz raspodjele ispitanika s obzirom na dobne skupine

Uzorkom su obuhvaćene 122 (43,3%) žene i 160 (56,7%) muškaraca (Slika 2).

Slika 2. Prikaz raspodjele ispitanika s obzirom na spol

17,4%

16,6%

23,1%

26,2%

16,7%

mlađi od 30

od 30 do 40

od 41 do 50

od 51 do 60

stariji od 60

43,3%56,7%Žene

Muškarci

20

U bračnoj zajednici bilo je 91 (32,3%) ispitanika, neudano/neoženjeno bilo je 137 (48,6%)

pacijenata, 41 (14,5%) je rastavljenih, dok je 13 (4,6%) udovaca ili udovica (Slika 3).

Slika 3. Prikaz raspodjele ispitanika s obzirom na bračni status

Srednju školu završilo je 182 (64,5%) ispitanih, višu ili visoku 44 (15,6%) pacijenata, samo

osnovnu školu završila su 43 (15,2%) ispitanika, dok je s nezavršenom osnovnom školom 13

(4,6%) pacijenata (Slika 4).

Slika 4. Prikaz raspodjele ispitanika s obzirom na stupanj obrazovanja

32,3%

48,6%

14,5%

4,6%

u braku

neudata/neoženjen

rastavljen/a

udovac/udovica

4,6%

15,2%

64,5%

15,6%

nezavršena OŠ

OŠ

Srednja škola

Viša ili visoka

21

Zaposleno je 55 (19,5%) ispitanih, nezaposlenih je 124 (44%), u mirovini je 99 (35,1%)

pacijenata, dok je u obrazovanju 4 (1,4%) ispitanih (Slika 5).

Slika 5. Prikaz raspodjele ispitanika s obzirom na radni status

Prilikom prijema, najveći broj ispitanika, njih 144 (51,1%) svrstan je u dijagnostičku skupinu

F20-F29 - Shizofrenija, poremećaji slični shizofreniji i sumanuta stanja, slijedi skupina F10-

F19 - Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom psihoaktivnih tvari

sa 66 (23,4%) ispitanih, zatim skupina F00-F09 - Organski i simptomatski mentalni poremećaji

s 26 (9,2%) pacijenata te F30-F39 - Poremećaji raspoloženja s 25 (8,9%) pacijenata. Ostale

dijagnostičke skupine zastupljene su u znatno manjem postotku (Slika 6). Slična zastupljenost

pojedinih dijagnostičkih kategorija zabilježena je i kod otpusta iz bolnice (Slika 7).

19,5%

44,0%

35,1%

1,4%

zaposlen

nezaposlen

u mirovini

učenik/student

22

Slika 6. Prikaz raspodjele ispitanika s obzirom na dijagnostičku skupinu kod prijema u bolnicu

Slika 7. Prikaz raspodjele ispitanika s obzirom na dijagnostičku skupinu kod otpusta iz bolnice

9,2%

23,4%

51,1%

8,9%

7,5%

F00-F09

F10-F19

F20-F29

F30-F39

Ostalo

14,2%

23,0%

48,9%

8,9%

5,0%

F00-F09

F10-F19

F20-F29

F30-F39

Ostalo

23

Najveći broj pacijenata, njih 188 (66,7%) po otpustu upućen je u PB Rab, u PB Lopača

prebačeno je 30 (10,6%) pacijenata, 58 (20,6%) otpušteno je kući, dok je u druge institucije ili

odjele upućeno njih 6 (2,1%) (Slika 8).

Slika 8. Prikaz raspodjele ispitanika s obzirom na to gdje su upućeni nakon otpusta iz bolnice

66,7%

10,6%

20,6%

2,1%

PB Rab

PB Lopača

Kući

Ostalo

24

4.2. Usporedba po istraživanim razdobljima

U PIR ukupno je hospitalizirano 6050 pacijenata, od toga 133 (2,2%) prisilno, dok je u DIR

ukupno hospitalizirano 5854 pacijenata, od kojih 148 (2,5%) prisilno i ova razlika nije

statistički značajna (χ2=1,41; p>0,05) (Tablica 1).

Tablica 1. Prikaz broja prisilnih hospitalizacija u odnosu na ukupan broj hospitaliziranih pacijenata u PIR i DIR

MUŠKARCI ŽENE

GODINA Prisilne

Hospitalizacije

Broj

hospitalizacija

Prisilne

hospitalizacije

Broj

Hospitalizacija

2012 16 945 24 899

2013 31 1104 12 1006

2014 26 1129 25 967

Ukupno 73 3178 60 2872

2015 33 1029 18 881

2016 27 1016 23 915

2017 27 1050 20 963

Ukupno 87 3095 61 2759

25

Pacijenti hospitalizirani u PIR ne razlikuju se statistički značajno po dobi od pacijenata

hospitaliziranih u DIR (t=0,59; p>0,05).

Pacijenti hospitalizirani u PIR od pacijenata hospitaliziranih u DIR, ne razlikuju se statistički

značajno po spolu (χ2=0,53; p>0,05) (Slika 9), bračnom statusu (χ2=5,71; p>0,05) (Slika 10),

stupnju obrazovanja (χ2=5,14; p>0,05) (Slika 11), niti po radnom statusu (χ2=2,01; p>0,05)

(Slika 12).

Slika 9. Prikaz spolnih razlika pacijenata s obzirom na ispitivano razdoblje

45,5%

54,5%

41,2%

58,8%

0,0%

10,0%

20,0%

30,0%

40,0%

50,0%

60,0%

70,0%

Žene Muškarci

% p

aci

jan

ata

Spol

PIR (2012-2014)

DIR (2015-2017)

26

Slika 10. Prikaz razlika u bračnom statusu pacijenata s obzirom na ispitivano razdoblje

Slika 11. Prikaz razlika u stupnju obrazovanja pacijenata s obzirom na ispitivano razdoblje

28,0%

47,0%

19,4%

5,2%

35,8%

50,0%

10,1%

4,1%

0,0%

10,0%

20,0%

30,0%

40,0%

50,0%

60,0%

u braku neoženjen/neudata rastavljen/a udovica/udovac

% p

aci

jen

ata

Bračni status

PIR (2012-2014)

DIR (2015-2017)

2,2%

18,7%

64,2%

14,9%

6,8%

12,2%

64,9%

16,2%

0,0%

10,0%

20,0%

30,0%

40,0%

50,0%

60,0%

70,0%

nezavršena OŠ OŠ Srednja škola Visoka ili viša

škola

% p

aci

jen

ata

Stupanj obrazovanja

PIR (2012-2014)

DIR (2015-2017)

27

Slika 12. Prikaz razlika u radnom statusu pacijenata s obzirom na ispitivano razdoblje

Pacijenti hospitalizirani u PIR od pacijenata hospitaliziranih u DIR ne razlikuju se statistički

značajno po učestalosti pojedinih dijagnostičkih skupina kod prijema u bolnicu (χ2=5,76;

p>0,05), niti kod otpusta iz bolnice (χ2=4,69; p>0,05). Najzastupljenija dijagnostička skupina

kod hospitalizacije u oba razdoblja je F20-F29, slijedi F10-F19, zatim F00-F09, te ostale

skupine s manjom učestalošću (Slika 13). Vrlo sličan obrazac učestalosti dijagnoza zabilježen

je i kod otpusta iz bolnice u oba razdoblja (Slika 14).

20,1%

41,0%

38,1%

0,7%

18,9%

46,6%

32,4%

2,0%

0,0%

5,0%

10,0%

15,0%

20,0%

25,0%

30,0%

35,0%

40,0%

45,0%

50,0%

nezaposlen zaposlen u mirovini učenik/student

% p

aci

jen

ata

Radni status

PIR (2012-2014)

DIR (2015-2017)

28

Slika 13. Prikaz razlika u dijagnozama kod prijema u bolnicu s obzirom na ispitivano razdoblje

Slika 14. Prikaz razlika u dijagnozama kod otpusta iz bolnice s obzirom na ispitivano razdoblje

8,2%

26,1%

47,0%

18,6%

10,1%

20,9%

54,7%

14,3%

0,0%

10,0%

20,0%

30,0%

40,0%

50,0%

60,0%

F00-F09 F10-F19 F20-F29 Ostale dijagnoze

% p

aci

jen

ata

Dijagnostička skupina

PIR (2012-2014)

DIR (2015-2017)

14,2%

25,4%

47,0%

13,5%14,2%

20,9%

50,7%

14,2%

0,0%

10,0%

20,0%

30,0%

40,0%

50,0%

60,0%

F00-F09 F10-F19 F20-E29 Ostale dijagnoze

% p

aci

jen

ata

Dijagnostička skupina

PIR (2012-2014)

DIR (2015-2017)

29

Utvrđene su statistički značajne razlike u učestalosti pojedinih dijagnoza kod prijema

(χ2=14,35; p<0,01) i kod otpusta iz bolnice (χ2=9,63; p<0,05) s obzirom na spol ispitanika u

PIR: i kod prijema i kod otpusta statistički značajno veći broj muškaraca ima dijagnozu iz

skupine F10-F19, dok su kod žena u značajno većoj mjeri zastupljene dijagnostičke skupine

F00-F09 i F20-F29. Ostale dijagnoze zastupljene su u približno jednakom broju i kod ženskih

i kod muških ispitanika (Slika 15).

Slika 15. Prikaz razlika u dijagnozama između muškaraca i žena u PIR

U drugom ispitivanom DIR utvrđene su statistički značajne razlike u učestalosti pojedinih

dijagnoza s obzirom na spol kod prijema u bolnicu (χ2=8,29; p<0,05), međutim ne i kod otpusta

iz bolnice (χ2=4,73; p>0,05). Kod prijema u bolnicu statistički značajno veći broj muškaraca

ima dijagnozu iz skupine F10-F19, dok je kod žena u značajno većoj mjeri zastupljena

dijagnostička skupina F20-F29. Dijagnostička skupina F00-F09 te ostale dijagnoze zastupljene

su u približno jednakom broju i kod ženskih i kod muških ispitanika (Slika 16).

13,1%11,5%

55,7%

19,7%

4,1%

38,4% 39,7%

17,8%

0,0%

10,0%

20,0%

30,0%

40,0%

50,0%

60,0%

F00-F09 F10-F19 F20-F29 Ostale dijagnoze

% p

aci

jen

ata

Dijagnostička skupina

Žene

Muškarci

30

Slika 16. Prikaz razlika u dijagnozama kod prijema u bolnicu između muškaraca i žena u DIR

Utvrđene su statistički značajne razlike u statusu otpusta s obzirom na ispitivano razdoblje

(χ2=27,45; p<0,01): U PIR statistički značajno veći broj pacijenata otpušten je na daljnje

liječenje u PB Rab u usporedbi s DIR, dok je u PB Lopaču upućen statistički značajno veći broj

pacijenata u DIR (Slika 17).

Slika 17. Prikaz razlika u statusu otpusta s obzirom na ispitivano razdoblje

9,8% 9,8%

62,3%

18,0%

10,3%

28,7%

49,4%

11,5%

0,0%

10,0%

20,0%

30,0%

40,0%

50,0%

60,0%

70,0%

F00-F09 F10-F19 F20-F29 Ostale dijagnoze

%

pa

cije

na

ta

Dijagnostičke kategorije

Žene

Muškarci

79,1%

1,5%

17,2%

2,2%

55,4%

18,9%23,6%

2,0%

0,0%

10,0%

20,0%

30,0%

40,0%

50,0%

60,0%

70,0%

80,0%

90,0%

PB Rab PB Lopača Kući Ostalo

% p

aci

jen

ata

Status otpusta

PIR (2012-2014)

DIR (2015-2017)

31

Nisu utvrđene statistički značajne razlike u broju dana provedenih u bolnici (t=0,47; p>0,05),

niti u broju hospitalizacija (t=0,09; p>0,05) s obzirom na ispitivani period (Tablica 2).

Tablica 2. Prikaz razlika u broju dana provedenih u bolnici i broju hospitalizacija s obzirom na ispitivano

razdoblje

2012-2014

Ar.sr (SD)

2015-2017

Ar.sr (SD) t P

Broj dana provedenih u bolnici 17,07 17,64 0,47 0,64

Broj hospitalizacija 5,35 5,28 0,09 0,92

4.3. Dolazak, izolacija

Nije utvrđena statistički značajna razlika u načinu dolaska prisilno hospitaliziranih pacijenata

(χ2=7,64; p>0,05), niti u primjeni sredstava odvajanja i ograničavanja (χ2=4,95; p>0,05) s

obzirom na ispitivano razdoblje.

Utvrđena je statistički značajna razlika u načinu dolaska prisilno hospitaliziranih pacijenata s

obzirom na spol u PIR (χ2=17,21; p<0,05), dok u DIR razlika nije statistički značajna (χ2=2,59;

p>0,05). U PIR statistički značajno veći broj muškaraca doveden je u pratnji policije ili policije

i Hitna medicinska pomoć (HMP), dok su žene u većem broju dolazile same ili u pratnji obitelji

(Slika 18).

Utvrđena je statistički značajna razlika u primjeni sredstava odvajanja i ograničavanja prisilno

hospitaliziranih pacijenata s obzirom na spol u PIR (χ2=17,21; p<0,05), dok u DIR razlika nije

statistički značajna (χ2=2,59; p>0,05). U PIR statistički značajno veći broj žena hospitaliziran

je bez izolacije, dok je kod statistički značajno većeg broja muškaraca primijenjeno magnetsko

remenje i izolacija (Slika 19).

32

Slika 18. Prikaz razlika u načinu dolaska u bolnicu između muškaraca i žena u PIR

Slika 19. Prikaz razlika u primjeni sredstava odvajanja i ograničavanja između muškaraca i žena u PIR

32,0%

8,0%

28,0%

0,0%

32,0%

19,2%

38,5%

11,5%

23,1%

7,7%

0,0%

5,0%

10,0%

15,0%

20,0%

25,0%

30,0%

35,0%

40,0%

45,0%

HMP HMP+Policija HMT Policija Sama/Obitelj

% p

aci

jen

ata

Način dolaska

Žene

Muškarci

12,0% 12,0%

76,0%

53,8%

15,4%

30,8%

0,0%

10,0%

20,0%

30,0%

40,0%

50,0%

60,0%

70,0%

80,0%

MR+izolacija MR Bez izolacije

% p

aci

jen

ata

Sredstva odvajanja i ograničavanja

Žene

Muškarci

33

5. RASPRAVA

U ovom istraživanju ukupno je sudjelovalo 282 ispitanika od čega 122 žene (43,3%) i 160

muškaraca (56,7%) u dobi od 18 do 80 godina, koji su u razdoblju od 01.01.2012. do

31.12.2017. godine bili prisilno hospitalizirani na Klinici za psihijatriju KBC Rijeka. Prosječna

dob ispitanika iznosila je 46,6 (SD13,9) godina.

U PIR-u od 01.01.2012. do 31.12.2015. godine od ukupno hospitaliziranih 6050 pacijenata 133

(2,20%) je hospitalizirano prisilno. U DIR-u od 01.01.2016. do 31.12.2017. godine, ukupno je

hospitalizirano 5854 pacijenta od čega je 148 (2,50%) hospitalizirano prisilno. Iako razlika u

učestalosti prisilnih hospitalizacija između dva ispitivana razdoblja nije statistički značajna

(χ2=1,41; p>0,05), čime nismo potvrdili glavnu hipotezu našeg istraživanja, iz istraživanja je

vidljivo kako je novi ZZODS mogao imati utjecaja na učestalost prisilnih hospitalizacija u DIR.

Prema podacima županijskih sudova u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku i Ministarstva zdravlja

(Grozdanić V. & Tripalo D. 2013) učestalost prisilnih hospitalizacija u psihijatrijskim

ustanovama prema starom ZZODS-u, za Kliničke bolničke centre Osijek, Rijeka, Split i Zagreb

u 2012 godini, kreću se od 0,36 % u KBC Osijek do 2,20 % u KBC Rijeka (5).

Iz navedenih podataka vidljivo je kako rezultati dobiveni od strane županijskih sudova i

Ministarstva zdravlja u potpunosti odgovaraju rezultatima dobivenim našim istraživanjem a

koji se odnosi na PIR (2,20%). Stoga se može postaviti pitanje koje se odnosi na ustanove koje

imaju učestalost prisilnih hospitalizacija ispod 1% (Grozdanić V. & Tripalo D. 2013) jesu li

doista sve osobe s duševnim smetnjama smještene u tim psihijatrijskim ustanovama uz vlastiti

pristanak ili je možda riječ o pristanku do kojega se došlo nagovorom? (5).

Prema »Izvješću o ljudskim pravima osoba s duševnim smetnjama u psihijatrijskim

ustanovama« (2014) koji se provodi u okviru djelovanja Nacionalnog preventivnog

mehanizma, udio »civilnih« prisilnih hospitalizacija u RH iznosi 2,00% (17).

Što se tiče podataka dobivenih ovim istraživanjem o povećanom broju prisilno hospitaliziranih

bolesnika u DIR-u (2,50%) ovaj rezultat može se smatrati očekivanim, a razloge možemo

potražiti u novom ZZODS-a (Članak 27, NN 76/2014) prema Članku 27, novog ZZODS-a

vrijeme u kojem je psihijatar obavezan izvijestiti Županijski sud o postojanjima razloga

prisilnog zadržavanja skraćeno sa 72 sata prema starom ZZODS-u (Članak 25; NN111/97,

34

27/98, 128/99 i 79/02) na 48 sati prema novom ZZODS-u (Članak 29; NN 76/2014) (4; 9).

Razloge za povećanom učestalošću prisilnih hospitalizacija također možemo tražiti u

izmijenjenom postupku prema kojem sud odlučuje o prisilnom smještaju (Članak 37; NN

76/2014) u usmenoj raspravi u psihijatrijskoj ustanovi pred kojim je pozvana prisilno zadržana

osoba, zakonski zastupnik, odvjetnik, voditelj odjela te po potrebi i druge osobe koje bi mogle

utjecati na ishod odluke suda (4).

Zabilježeno je da stopa prisilnih hospitalizacija (Salize HC, Dressing H, 2004) u Europskim

zemljama iznosi 5,00% u Belgiji, 12,50% u Francuskoj, 4,60% u Danskoj i 21,60 % u Finskoj

(24), dok prema istraživanju (Gültekin, B.K. et al. 2013) u Turskoj učestalost prisilnih

hospitalizacija iznosi 13,10% (25).

Novim zakonskim rješenjem (Grozdanić V. & Tripalo D. 2013) može se očekivati

izjednačavanje sudske prakse u RH. Specijaliziranjem sudaca i odvjetnika koji će se baviti

predmetima vezanim uz ZZODS, i sada već dugogodišnje iskustvo psihijatara, izjednačiti će se

kriteriji prema kojim se provodi prisilna hospitalizacija osoba s duševnim smetnjama te

primjenom novog ZZODS-a ne bi smjele postojati tako velike razlike u učestalosti prisilnih

hospitalizacija prema ustanovama kao što je to bio slučaj tijekom primjene starog ZZODS-a

(5).

Prema dobivenim rezultatima našeg istraživanja, prosječna dob ispitanika iznosila je 46,6

godina (vidljivo iz Slika 1), većinom osobe muškog spola (57%). Pacijenti hospitalizirani u PIR

ne razlikuju se statistički značajno po dobi od pacijenata hospitaliziranih u DIR (t=0,59;

p>0,05).

Dobivenim rezultatima uočava se sukladnost s do sada provedenim istraživanjima u RH i

svijetu. Prema istraživanju provedenom šestomjesečnim praćenjem u Klinici za psihijatriju

Vrapče (Žaja, 2014) prosječna dob ispitanika iznosila 45,3 godine, dok je udio muških

ispitanika iznosio 55,92% (26; 27).

Istraživanje koje je provedeno petogodišnjim praćenjem (Potkornjak & Karlović, 2008) većinu

prisilno hospitaliziranih pacijenata čine muškarci (57,5%) (28).

Do sada provedena dostupna istraživanja u hrvatskoj i svijetu ukazuje na povezanost prisilne

hospitalizacije sa spolom (Folnegović Šmalc et al. 2000) (27).

Tako prema istraživanju provedenoj u Turskoj (Bület et al. 2013.) 72,7% prisilno

hospitaliziranih osoba čine muškarci (25).

35

Istraživanja provedena u SAD (Hustoft et al. 2013) i Norveškoj (Malla et al. 1987; Sanguineti

et al.1997) također dovode u vezu muški spol sa učestalošću prisilne hospitalizacije (29; 30;

31).

Usporedbom PIR i DIR u našem istraživanju nismo dobili statistički značajnu razliku prema

spolu (χ2=0,53; p>0,05) (vidljivo iz Slike 9) i nismo potvrdili hipotezu zadanu našim

istraživanjem (sekundarna hipoteza 1), ali možemo zaključiti imajući u vidu rezultate do sada

provedenih istraživanja u Hrvatskoj, SAD-u i nekim evropskim zemljama kako se muški spol

sa sigurnošću može smatrati prediktorom prisilne hospitalizacije (32; 33).

Druge sociodemografske značajke dobivene ovim istraživanjem, a koje se odnose na bračno

stanje, obrazovni i radni status, u skladu su s dosad provedenim istraživanjima i očekivanjima.

U bračnoj zajednici je svega 32,3% ispitanika dok je najveći dio ispitanika bio neoženjen

48,6%. Prisilno hospitalizirani pacijenti u PIR i DIR ne razlikuju se statistički značajno prema

bračnom statusu (χ2=5,71; p>0,05).

Slični rezultati dobiveni su i prema ranije navedenom istraživanju (Žaja, 2014), prema kojem

je samo 30,3% ispitanika bio u braku ili izvanbračnoj zajednici (26).

Prema obrazovnom statusu najveći broj ispitanika obuhvaćenim istraživanjem završilo je

srednju školu (64,5%) (vidljivo iz Slike 4), dok prema radnom statusu nezaposlenih je bilo 44%

ispitanika, u mirovini je bilo 35,1% ispitanika, a svega 19,5% bilo je zaposleno. Prisilno

hospitalizirani pacijenti u PIR i DIR ne razlikuju se statistički značajno po radnom statusu

(χ2=2,01; p>0,05).

Prema istraživanju koje je proveo Žaja (2014), udio prisilno hospitaliziranih osoba sa

završenom srednjom školom iznosio je 40,79%, što je slično našim rezultatima, samo je 21,7

% prisilno hospitaliziranih pacijenata bilo zaposleno (26).

Rezultati oba istraživanja govore u prilog činjenici da je jedno od temeljnih ljudskih prava

»pravo na rad« kada su u pitanju duševni bolesnici teško ostvarivo i ugroženo iako u RH postoje

projekti za zapošljavanje osoba s psihičkim poremećajima (18; 34).

Preraspodjela prema dijagnostičkim skupinama u našem istraživanju obuhvaćena je prema

prijemnim (radnim) i dijagnozama i prema otpusta prisilno hospitaliziranog pacijenta. Prema

dobiveni rezultatima prilikom prijema najveći broj ispitanika (51,1%) bio je svrstan u

dijagnostičku skupinu F20-F29 - Shizofrenija, poremećaji slični shizofreniji i sumanuta stanja

36

skupina F10-F19 - Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom

psihoaktivnih tvari sa 66 (23,4%) ispitanih pacijenata.

Ovi rezultati bilježe tek neznatna odstupanja prilikom otpusta iz bolnice prema kojem najveći

broj ispitanika (49%) pripada dijagnostičkoj skupini F20-F29, dok su rezultati dijagnostičke

skupine F10-F19 istovjetni u prijemnim i otpusnim dijagnozama kao i dijagnostička skupina

F30-F39.

Prema rezultatima istraživanja najzastupljenija dijagnostička skupina kod prisilno

hospitaliziranih bolesnika u oba ispitivana razdoblja je F20-F29, slijedi F10-F19, zatim F00-

09, te ostale skupine s manjom učestalošću.

Uspoređujući učestalost pojedinih dijagnostičkih skupina prisilno hospitaliziranih pacijenata

utvrđene su statistički značajne razlike kod prijema (χ2=14,35; p<0,01) i kod otpusta iz bolnice

(χ2=9,63; p<0,05) s obzirom na spol ispitanika u PIR. Kod prijema i kod otpusta statistički

značajno veći broj muškaraca ima dijagnozu iz skupine F10-F19, dok su kod žena u značajno

većoj mjeri zastupljene dijagnostičke skupine F00-F09 i F20-F29.

U DIR utvrđene su statistički značajne razlike u učestalosti pojedinih dijagnoza, s obzirom na

spol kod prijema u bolnicu (χ2=8,29; p<0,05), međutim ne i kod otpusta iz bolnice (χ2=4,73;

p>0,05). Kod prijema u bolnicu statistički značajno veći broj muškaraca ima dijagnozu iz

skupine F10-F19, dok je kod žena u značajno većoj mjeri zastupljena dijagnostička skupina

F20-F29.

Ovim rezultatom potvrđena je jedna od hipoteza rada (sekundarna hipoteza 2.) prema kojoj

postoji statistički značajna razlika prisilno hospitaliziranih bolesnika iz dijagnostičke skupine

F10-F19 Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja zbog uporabe psihoaktivnih tvari, u

odnosu na spol u oba ispitivana razdoblja, a do koje se došlo proučavajući relevantna

istraživanja provedena na ovu temu.

Iako nije potvrđena sekundarna hipoteza 3., kada analiziramo dobivene rezultate i usporedimo

ih s relevantnim istraživanjima (Potkornjak & Karlović, 2008, Folnegović Šmalc et al. 2000)

sa sigurnošću možemo tvrditi kako su najčešće skupine prisilno hospitaliziranih bolesnika one

iz skupina F20-F20.9 (27; 28).

Prema navedenim istraživanjima u drugu skupinu prisilno hospitaliziranih bolesnika spada

dijagnostička skupina F10-F19 (28). Kada je riječ o našem istraživanju ustanovljeno je da

37

dijagnozu iz ove skupine (F10-F19) učestalije imaju osobe muškog spola, iako je njena

statistička značajnost utvrđena samo u DIR.

Kada je riječ o načinu dolaska i primjeni sredstava odvajanja i ograničavanja nije utvrđena

statistički značajna razlika u načinu dolaska prisilno hospitaliziranih pacijenata (χ2=7,64;

p>0,05), (vidljivo iz Slike 18), niti u primjeni sredstava odvajanja i ograničavanja (χ2=4,95;

p>0,05) s obzirom na ispitivano razdoblje.

Ono što je utvrđeno ovim istraživanjem je da postoji statistički značajna razlika u načinu

dolaska prisilno hospitaliziranih pacijenata s obzirom na spol u PIR (χ2=17,21; p<0,05), dok u

DIR ta razlika nije statistički značajna (χ2=2,59; p>0,05). U PIR statistički značajno veći broj

muškaraca doveden je u pratnji policije ili policije i HMP, dok su žene u većem broju dolazile

same ili u pratnji obitelji.

Okolnosti dolaska u psihijatrijsku ustanovu (Žaja, 2014) opisani su navedenim istraživanjem

prema kojim je 27,6% pacijenata došlo u pratnji HMP i MUP-a, dok je 3,3% pacijenata došao

u pratnji obitelji, HMP i MUP-a, dok je 1,3% pacijenata došao samo u pratnji MUP-a. Kada

zbrojimo ove rezultate dođemo do činjenice prema kojoj je čak 32,2% pacijenata došlo u

psihijatrijsku ustanovu uz posredovanje MUP-a. Iako se našim istraživanjem odvojeno

promatran način hospitalizacije, u odnosu na spol, iz rezultata je vidljivo kako je čak 38,5%

muških i 8% žena koji su prisilno hospitalizirani na odjel došao u pratnji HMP i MUP-a, te

23,1% muških pacijenata samo u pratnji MUP-a. Navedeni podatci ukazuju na činjenicu da se

prisilna hospitalizacija pokreće znatno češće kod muških pacijenata koji su dopraćeni u

psihijatrijsku ustanovu u pratnji HMP i MUP-a (38,5%) ili samo MUP-a 23,1% što u ukupnom

iznosu predstavlja čak 61,6% od ukupnog broja prisilnih hospitalizacija. Stoga se nameće

potreba za provođenje dodatnog istraživanja i utvrđivanju stvarnih uzroka prisilne

hospitalizacije istih. Potrebno je utvrditi predstavlja li »strah od agitiranog pacijenta i sama

pratnja policije« dodatni razlog za pokretanje nepotrebne prisilne hospitalizacije?

U primjeni sredstava odvajanja i ograničavanja, prisilno hospitaliziranih pacijenata s obzirom

na spol, u PIR utvrđena je statistički značajna razlika (χ2=17,21; p<0,05), dok u DIR razlika

nije statistički značajna (χ2=2,59; p>0,05). U PIR statistički značajno veći broj žena

hospitaliziran je bez izolacije, dok je kod statistički značajno većeg broja muškaraca

primijenjeno magnetsko remenje i izolacija.

38

Iz rezultata možemo primijetiti kako muški spol predstavlja znatno veći rizik za primjenu

sredstava odvajanja i ograničavanja ili samo odvajanja. U 53,8% muškaraca u PIR bila je

primijenjena mjera odvajanja i ograničavanja (izolacija + magnetno remenje) dok je u 15,4%

bila primijenjena mjera ograničavanja (magnetno remenje). Potreba za primjenom mjera

odvajanja i ograničavanja kod osoba ženskog spola značajno je slabije izražena, tako prema

rezultatima našeg istraživanja u 76% prisilno hospitaliziranih žena nisu primijenjena nikakva

sredstva odvajanje i/ili ograničavanje prilikom zadržavanja u psihijatrijskoj ustanovi. Mišljenja

smo kako je ovo područje nedovoljno istraženo te kako bi kao i pokretanje prisilne

hospitalizacije kod osoba s mentalnim smetnjama koje su prisilno zadržane u pratnji MUP-a,

moglo biti predmetom nekih budućih istraživanja.

Prema broju dana provedenih u bolnici, našim istraživanjem nisu utvrđene statistički značajne

razlike između PIR i DIR (t=0,47; p>0,05). Aritmetička sredina (SD) bolesničkih dana iznosi

17,07 u PIR i 17,64 u DIR. Prema ranije provedenom istraživanju (Habibović, 2015) na Zavodu

urgentne psihijatrije iste klinike, SD bolesničkih dana u periodu od 1998-2000 iznosila je 11.49,

dok je u periodu od 2012-2014 iznosila 9.50 (35).

Kako navedeno istraživanje zbog manjkavosti u dokumentaciji nije provedeno na svim

Zavodima Klinike, pretpostavka je da su različiti rezultati pokazatelj specifičnosti Zavoda na

kome je ispitivanje provedeno (kraće hospitalizacije, premještaji unutar Klinike).

S obzirom na učestalost hospitalizacija između PIR I DIR nije pronađena statistički značajna

razlika (t=0,09; p>0,05). SD broja hospitalizacija u PIR iznosi 5.35 dok je u DIR SD iznosio

5,28. Prethodnim istraživanjem provedenim na Klinici ovi parametri nisu bili obuhvaćeni, ali

istraživanje (Žaja, 2014) govori kako dvije trećine hospitaliziranih pacijenata imaju u anamnezi

prethodno psihijatrijsko liječenje (26).

Analizom statusa otpusta utvrđene su statistički značajne razlike u statusu otpusta s obzirom na

ispitivano razdoblje (χ2=27,45; p<0,01): U PIR statistički značajno veći broj pacijenata otpušten

je na daljnje liječenje u PB Rab u usporedbi s drugim razdobljem, dok je u DIR statistički

značajno veći broj pacijenata upućen u PB Lopaču. Donošenjem odluke (2006) o izmjeni

Statuta bolnice prema kojoj Bolnica Lopača prerasta u PB Lopača, čime su se i formalno stekli

uvjeti za liječenje prisilno hospitaliziranih bolesnika (36). Stoga na sve češće zahtjeve, kako

samog prisilno hospitaliziranog pacijenta, tako i nadležnog psihijatra, Županijski sud odobrava

39

provođenje nastavka ovakvog liječenja u PB Lopača. Povećan broj premještenih prisilno

hospitaliziranih bolesnika u DIR u PB Lopača (18,9%) razmjerno je smanjenju broja prisilno

premještenih bolesnika u DIR u PB Rab (14,7%), iako je PB Rab i dalje prvi izbor u nastavku

liječenja prisilno hospitaliziranih bolesnika u PIR (79,1%) i DIR (55,4%). Prema ranijem

istraživanju (Habibović, 2015) u periodu od 1998-2000 godine samo 20,9% prisilno

hospitaliziranih pacijenata premješten je u drugu ustanovu što je prepisano »nesnalaženju u

novonastaloj situaciji« dok je već u razdoblju od 2012-2016 taj broj povećan na 86,4% što se

prepisivalo sada već »dugogodišnjoj primjeni ZZODS-a« i boljem snalaženju psihijatara i

pravnih stručnjaka u novoj zakonskoj legislativi (35).

40

6. ZAKLJUČCI

Analizom podataka dobivenih ovim istraživanjem došli smo do sljedećih zaključaka:

1. Ne postoji statistički značajna razlika u učestalosti prisilnih hospitalizacija prema starom i

novom ZZODS-u, iako kada promatramo ispitivana razdoblja možemo uočiti tendenciju

povećanja frekvencije prisilnih hospitalizacija prema novom ZZODS-u.

2. Većina prisilno hospitaliziranih pacijenata su osobe muškog spola, prosječne dobi 46,6

(SD13,9) godina, neoženjeni, završene srednje škole, nezaposleni.

3. Uspoređujući sociodemografske značajke muških i ženskih ispitanika prema ispitivanim

razdobljima nismo našli statistički značajnu razliku prema spolu, bračnom statusu, stupnju

obrazovanja, niti prema radnom statusu.

4. Većina prisilno hospitaliziranih pacijenata pri prijemu i otpustu svrstana je u dijagnostičke

skupine F20-F29 - Shizofrenija, poremećaji slični shizofreniji i sumanuta stanja, i F10-F19

- Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom psihoaktivnih tvari.

Nema statistički značajne razlike po učestalosti pojedine dijagnostičke skupine kod prijema

i otpusta.

5. U prvom i drugom ispitivanom razdoblju statistički značajno veći broj muškaraca kod

prijema u bolnicu imao je dijagnozu iz skupine F10-F19 - Mentalni poremećaji i poremećaji

ponašanja uzrokovani upotrebom psihoaktivnih tvari.

6. U prvom ispitivanom razdoblju statistički značajno veći broj muškaraca doveden je u

psihijatrijsku ustanovu u pratnji policije. Nije utvrđena statistički značajna razlika prema

ispitivanim razdobljima.

7. U prvom ispitivanom razdoblju kod statistički značajno većeg broja prisilno hospitaliziranih

muškaraca primijenjena su sredstva odvajanja i/ili ograničavanja. Nije utvrđena statistički

značajna razlika prema ispitivanim razdobljima.

8. U prvom ispitivanom razdoblju statistički značajno veći broj žena prisilno je hospitaliziran

bez primjene sredstava odvajanja. Nije utvrđena statistički značajna razlika prema

ispitivanim razdobljima.

9. Prema ispitivanim razdobljima nisu utvrđene statistički značajne razlike u broju

hospitalizacija i broju dana provedenih u bolnici.

10. Utvrđene su statistički značajne razlike prema statusu otpusta s obzirom na ispitivana

razdoblja. U prvom ispitivanom razdoblju statistički značajan broj prisilno hospitaliziranih

41

pacijenata upućen je na nastavak liječenja u PB Rab, dok je statistički značajan broj prisilno

hospitaliziranih pacijenata, u drugom ispitivanom razdoblju upućen na nastavak liječenja u

PB Lopača.

42

7. SAŽETAK

Istraživanje je provedeno na Klinici za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Rijeka sa svrhom

utvrđivanja utjecaja novog Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (ZZODS) na

učestalost prisilne hospitalizacije. Obuhvaćalo je dva istraživana razdoblja: Prvo istraživano

razdoblje u periodu primjene starog ZZODS-a od 01.01.2012. do 31.12.2014. godine i Drugo

istraživano razdoblje u periodu primjene novog ZZODS-a od 01.01.2015. do 31.12.2017.

godine. Uz uspoređivanje učestalosti prisilne hospitalizacije, istraživanje obuhvaća

dijagnostičke kriterije, sociodemografske podatke kao i načine dolaska na Kliniku (policija,

Hitna medicinska pomoć, obitelj) te primjenu sredstava izdvajanja i ograničavanja. Za potrebe

istraživanja korišteni su podatci iz Protokola prisilnih hospitalizacija, Povijesti bolesti i

Integriranog bolničkog informacijskog sustava.

Analizom dobivenih rezultata utvrđeno je kako ne postoji statistički značajna razlika u

učestalosti prisilnih hospitalizacija prema starom i novom ZZODS-u, iako kada promatramo

ispitivana razdoblja možemo uočiti tendenciju povećanja frekvencije prisilnih hospitalizacija

prema novom ZZODS-u.

Prema rezultatima istraživanja većina prisilno hospitaliziranih pacijenata su osobe muškog

spola, prosječne dobi 46,6 (SD 13,9) godina, neoženjeni, završene srednje škole, nezaposleni,

sa dijagnozom iz skupine F20-F29 - Shizofrenija, poremećaji slični shizofreniji i sumanuta

stanja i F10-F19 - Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovani upotrebom

psihoaktivnih tvari, prisilno hospitaliziranih u pratnji policije, te su nad njima bila primijenjena

neka od sredstava odvajanja i ograničavanja.

Ključne riječi: prisilna hospitalizacija, učestalost, utjecaj, duševne smetnje, ljudska prava

43

8. SUMMARY

The research was conducted at the Clinic for Psychiatry of the Rijeka Clinical Hospital Center

with the purpose of determining the impact of the new Law on the Protection of Persons with

Mental Disorders (LPPMD) on the frequency of involuntary hospitalization. It has covered two

investigated periods: The first investigated period is the period of application of the old LPPMD

from 01.01.2012. until 31.12.2014. and the Second Investigated Period is the period of

application of the New LPPMD from 01.01.2015. until 31.12.2017. In addition to comparing

the frequency of involuntary hospitalizations, the study includes diagnostic criteria, socio-

demographic data as well as ways of approach to the Clinic (Police, Emergency Medical

Assistance, Family) and the means of separation and restrictions. For the purposes of research,

data from the Protocol on Involuntary Hospitalization, the History of Disease and the Integrated

Hospital Information System were used.

Analysis of the obtained results showed that there is no statistically significant difference in the

frequency of involuntary hospitalization according to the old and new LPPMD, although when

observing the examined periods we can notice the tendency of increasing the frequency of

involuntary hospitalization according to the new LPPMD.

According to the results of the research, the majority of involuntary hospitalized patients are

male, 46.6 (SD 13.9) years old, unmarried, with finished high school education, unemployed,

diagnosed with F20-F29 - schizophrenia, schizophrenia-like disorder and insanely state and

F10-F19 - Mental disorders and behavioral disorders caused by the use of psychoactive

substances, forcibly hospitalized in police escort, and some of the means of separation and

restriction were applied to them.

Key words: involuntary hospitalization, frequency, impact, mental disturbances, human rights

44

9. LITERATURA

1. Goreta M. Primjena sile u psihijatrijskom tretmanu. Zagreb : Naklada Zadro, 2009. str. 9, 13,

72 - 80.

2. Kozumplik O. Čimbenici u primjeni mjera prisilnog liječenja osoba s duševnim smetnjama.

Zagreb : Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet: Disertacija, 2005.

3. Goreta M, Turković K, Jukić V. Psihijatrija i zakon. Zagreb : Psihijatrijska bolnica Vrapče,

1998.

4. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. 2014. NN 76/14.

5. Grozdanić V, Tripalo V. Novosti u zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Hrvatski

ljetopis za kazneno pravo i praksu. 2013, Vol.23, No 2/2013, str. 795-820.

6. Marković I. Dr. Jukić: Građani su zadnji put iz čista mira trpani u ludnice za vrijeme

Univerzijade. Slobodna Dalmacija. [Mrežno] EPH, 6. siječanj 2015. [Citirano: 9. srpanj 2018.]

https://slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/259048/dr-jukic-graani-su-zadnji-put-

iz-cista-mira-trpani-u-ludnice-za-vrijeme-univerzijade.

7. Europski sud za ljudska prava. Predmet M.S. protiv Hrvatske. Strassbourg : Europski sud za

ljudska prava, Vijeće Europe, 2015.

8. Goreta M, Jukić V. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama - ideje, norme,

implementacija, evaluacija. Zagreb : Psihijatrijska bolnica Vrapče, 2000.

9. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Zagreb : NN 111/97, 27/98, 128/99, 79/02.

10. Jukić V, Goreta M. Hrvatski psihijatri i njihov odnos prema Zakonu o zaštiti osoba s

duševnim smetnjama. Socijalna psihijatrija. 1999, Sves. 1-2, 27.

11. Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja "Svitanje". Prava osoba s duševnim

smetnjama u psihijatrijskim bolnicama prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.

Zagreb : Udruga za zaštitu i promcanje mentalnog zdravlja Svitanje u suradnji s Hrvatskim

psihijatrijskim društvom i Društvom za kliničku psihijatriju HLZ-a, 2015.

12. Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema MKB10. Zagreb :

Medicinska naklada, 2008.

13. Bloch S, Chordoff P, Green SA. Psychiatrics Ethics, 3rd edition. New York : Oxford

University Press, 1999.

14. Proctor RN. Racial Hygiene. Cambridge, MA : Harvard University Press, 1988.

45

15. Chordoff P. Involuntary hospitalization of politikal dissenters in Soviet Union. Psychiatric

Opinion. 1974, 11.

16. Harding T. Ethical issues in delivery of mental health services. [aut. knjige] S Bloch i P

Chordoff. Psychiatrics Ethics 2nd edition. Oxford : Oxford University Press, 1991.

17. Republika Hrvatska, pučki pravobranitelj. Ljudska prava osoba s duševnim smetnjama u

psihijatrijskim ustanovama u okviru djelovanja Nacionalnog preventivnog mehanizma u 2014.

godini. 2015. : Pučki pravobranitelj, 2015.

18. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Zagreb : NN 6/07.

19. Preporuka br. 1235 (1994) o psihijatriji i ljudskim pravima. Strasbourg : Vijeće Europe

Parlamentarna skupština, 1994.

20. Preporuka Rec(2004)10 Komiteta ministara državama članicama u vezi zaštite ljudskih

prava i dostojanstva osoba sa mentalnim poremećajem. Strasbourg : Vijeće Europe Komitet

ministara, 2004.

21. Ustav Republike Hrvatske. Zagreb : an. NN 41/01.

22. Appelbaum PS. Almost a revolution: An international perspective on the Law of involuntary

commitment. Journal of American Academy of Psychiatry and Law. 1997, 25.

23. Billick SB, Della Bella P, Burgert W. Competency to consent to hospitalization in the

medical patient. Journal of American Academy of Psychiatry and Law. 1997, 25.

24. Salize HC, Dressing H. Epidemiology of involuntary placement of mentally ill people

across the European Union. Br J Psychiatry. 184:163–168., 2004.

25. Gültekin BK, Çelik S, Tihan A, Ali Fuat Beşkardeş AF, Sezer U. Sociodemographic and

Clinical Characteristics of Psychiatric Inpatients Hospitalized Involuntarily and Voluntarily in

a Mental Health Hospital. Noro Psikiyatr Ars. 2013, 50(3): 216–221.

26. Žaja N. Prisilno zadržavanje i prisilni smještaj (šestomjesečno praćenje u Klinici za

psihijatriju Vrapče.). Zagreb : Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet: Diplomski rad, 2014.

27. Folnegović-Šmalc V, Uzun S, Ljubin T. Sex-specific characteristics of involuntary

hospitalization in Croatia. Nord J Psychiatry. 2000, 54:55-9.

28. Potkornjak J, Karlović D. Sociodemographic and medical characteristics of involuntary

psychiatric inpatients-retrospective study of five-year experience with Croatian Act on Mental

Health. Acta CLIN Croat. 2008, 47(3):141-7.

29. Hustoft K, Larsen TK, Austed B, Joa I, Johannessen JO, Ruud T. Predictors of invountary

hospitalizations to acute psychiatry. Internal Journal of Law and Psychiatry. 2013, 36:136-43.

46

30. Malla A, Norman RM, Helmes E. Factors associated with involuntary admission to

psychiatric facilities in Newfoundland. CMAJ . 136:1166-71., 1987.

31. Sanguineti VR, Samuel SE, Schwartz SL, Robeson MR. Retrospective study of 2,200

involuntary psychiatric admissions and readmissions. Am J Psychiatry 1. 53:392-6, 1996.

32. Kozumplik O, Jukić V, Goreta M. Involuntary Hospitalizations of Patients with Mental

Disorders in Vrapče Psychiatric Hospital: Five Years of Implementation of the First Croatian

Law on Protection of Persons with Mental Disorders. CMJ. 2003, 44(5):601-605.

33. Malla A, Norman RM, Helmes E. Factors associated with involuntary admission to

psychiatric facilities in Newfoundland. CMAJ. 1987, 136:1166-71.

34. Štrkalj-Ivezić S, John N, Sučec J, Grgin M, Hali M. Zapošljavanje osoba sa psihičkom

bolesti. Zagreb : Udruga Svitanje, 2011.

35. Habibović F. Prisilne hospitalizacije na Zavodu za urgentnu psihijatriju KBC Rijeka -

sociodemografski i medicinski pokazatelji u dva ispitivana razdoblja. Rijeka : Sveučilište u

Rijeci, Fakultet zdravstvenih studija: Završni rad, 2015.

36. Grad Rijeka. [Mrežno] [Citirano: 19. 08 2018.] https://www.rijeka.hr/wp-

content/uploads/2016/06/Prijedlog-odluke-o-davanju-prethodne-suglasnosti-na-Statut-

Psihijatrijske-bolnice-Lopa%C4%8Da.pdf.

47

10. POPIS SLIKA I TABLICA

10.1. Slike

Slika 1. Prikaz raspodjele ispitanika s obzirom na dobne skupine

Slika 2. Prikaz raspodjele ispitanika s obzirom na spol

Slika 3. Prikaz raspodjele ispitanika s obzirom na bračni status

Slika 4. Prikaz raspodjele ispitanika s obzirom na stupanj obrazovanja

Slika 5. Prikaz raspodjele ispitanika s obzirom na radni status

Slika 6. Prikaz raspodjele ispitanika s obzirom na dijagnostičku skupinu kod prijema u bolnicu

Slika 7. Prikaz raspodjele ispitanika s obzirom na dijagnostičku skupinu kod otpusta iz bolnice

Slika 8. Prikaz raspodjele ispitanika s obzirom na to gdje su upućeni nakon otpusta iz bolnice

Slika 9. Prikaz spolnih razlika pacijenata s obzirom na ispitivano razdoblje

Slika 10. Prikaz razlika u bračnom statusu pacijenata s obzirom na ispitivano razdoblje

Slika 11. Prikaz razlika u stupnju obrazovanja pacijenata s obzirom na ispitivano razdoblje

Slika 12. Prikaz razlika u radnom statusu pacijenata s obzirom na ispitivano razdoblje

Slika 13. Prikaz razlika u dijagnozama kod prijema u bolnicu s obzirom na ispitivano razdoblje

Slika 14. Prikaz razlika u dijagnozama kod otpusta iz bolnice s obzirom na ispitivano razdoblje

Slika 15. Prikaz razlika u dijagnozama između muškaraca i žena u PIR

Slika 16. Prikaz razlika u dijagnozama kod prijema u bolnicu između muškaraca i žena u DIR

Slika 17. Prikaz razlika u statusu otpusta s obzirom na ispitivano razdoblje

Slika 18. Prikaz razlika u načinu dolaska u bolnicu između muškaraca i žena u PIR

Slika 19. Prikaz razlika u primjeni sredstava odvajanja i ograničavanja između muškaraca i

žena u PIR

10.2. Tablice

Tablica 1. Prikaz broja prisilnih hospitalizacija u odnosu na ukupan broj hospitaliziranih

pacijenata u PIR i DIR

Tablica 2. Prikaz razlika u broju dana provedenih u bolnici i broju hospitalizacija s obzirom na

ispitivano razdoblje

48

11. KRATICE

Prema redoslijedu pojavljivanja u radu

RH – Republika Hrvatska

ZZODS – Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama

SZO – Svjetska zdravstvena organizacija

VE – Vijeće Europe

UN – Ujedinjeni narodi

KBC – Klinički bolnički centar

MKB-10 – Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema (deseta revizija)

MUP – Ministarstvo unutarnjih poslova

EU – Europska unija

PIR – Prvo istraživano razdoblje

DIR – Drugo istraživano razdoblje

F00-F09 – Organski i simptomatski mentalni poremećaji

F10-F19 – Mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja zbog uporabe psihoaktivnih tvari

F20-F29 – Shizofrenija, shizotipni i sumanuti poremećaji

F30-F39 – Poremećaji raspoloženja

IBIS – Integrirani bolnički informacijski sustav bolesnika

AS – Aritmetička sredina

SD – Standardna devijacija

PB – Psihijatrijska bolnica

HMP – Hitna medicinska pomoć

LPPMD - Law on the Protection of Persons with Mental Disorders

49

12. PRILOZI

12.1. Odobrenje Etičkog povjerenstva KBC Rijeka

50

12.2. Odluka Etičkog povjerenstva za biomedicinska istraživanja FZS

Rijeka

51

13. ŽIVOTOPIS

Ime i prezime: Fadil Habibović

Datum i mjesto rođenja: 16.04.1962. godine, Sjenina, Doboj, BiH;

Adresa: Ulica Podmurvice 76/1, 51000 Rijeka HR

E-mail: fadil.habibovic@hotmail.com

Mobitel: +385 98 476 635

Obrazovanje:

1978.-1982.: Srednja medicinska škola u Doboju, BiH;

1986.- 1988.: Pripravnički staž, Klinički bolnički centar Rijeka,

1998.-1999.: Pripremna izobrazba iz psihoanalize u Rijeci;

2013.: Ministarstvo zdravlja Zagreb; medicinski tehničar – specijalist iz psihijatrijske

djelatnosti;

2012.-2014.: Medicinski fakultet u Rijeci - Stručni studij sestrinstvo;

2014.-2015.: Fakultet zdravstvenih studija – Preddiplomski stručni studij sestrinstvo;

2016.-2018.: Fakultet zdravstvenih studija – Diplomski sveučilišni studij sestrinstvo –

promicanje i zaštita mentalnog zdravlja

Profesionalno i radno iskustvo:

1985-1986.: vratar – portir, GP Tehnika, Zagreb

1986.- 2015.: medicinski tehničar, Klinika za psihijatriju, Klinički bolnički centar Rijeka;

2015. – danas: viši medicinski tehničar - prvostupnik sestrinstva, Klinika za psihijatriju,

Klinički bolnički centar Rijeka;

Objavljeni radovi:

Radovi u časopisima

1.Žiža J, Mirjana P, Frančišković T, Habibović F. Psihijatrijska sestrinska dokumentacija -

dodatno opterećenje ili korisno sredstvo. Plavi fokus. 2009; 2:54-8.

2. Peitl MV, Torić I, Habibović F, Peitl V. Značenje motivacije u liječenju alkoholne ovisnosti.

Socijalna psihijatrija. 2006; 1;34(2):95-100.

52

3.Vučić Peitl M., Krmpotić P., Prološčić J., Habibović F. Učestalost traženja psihijatrijske

pomoći osoba starije životne dobi za vrijeme Domovinskog rata, mirnodopskog razdoblja i

ekonomske krize. Socijalna psihijatrija. 2016; 44(4), 343-352.

Radovi u zbornicima skupova

4. Habibović F, Jedriško I, Peitl MV. Smijehom protiv stresa u medicinskih sestara i tehničara

koji rade s duševnim bolesnicima. Sestrinstvo i stres, 16. dani psihijatrijskog društva, radovi i

sažeci radova. Golubić R, Petir Bratuša K. (ur.). Zagreb: Hrvatska udruga medicinskih sestara,

2010. 63-66.

5. Žiža J, Moro Lj, Pernar M, Habibović F. Odnos sestra–bolesnik i rezultat liječenja.

Istraživanja u sestrinstvu, zbornik radova XII. dana psihijatrijskog društva. Špoljar G,

Dragosavac,D, Pijević Z, Filko-Kajba M, Golubić R, Bauman D, (ur.). Zagreb: Hrvatska

udruga medicinskih sestara, 2006. 67-75.

Sažeci u zbornicima skupova

6. Pavlović E, Peitl MV, Torić I, Habibović F. Stavovi spram tvrdnji o igri u shizofrenih i

depresivnih bolesnika i u zdravih pojedinaca. 5.hrvatski psihijatrijski kongres s međunarodnim

sudjelovanjem: Zbornik sažetaka. Hotujac LJ,(ur.). Zagreb: Hrvatsko psihijatrijsko društvo;

Klinika za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Zagreb, 2010. 122-122.

7. Peitl MV, Torić I, Peitl V, Habibović F. Stigmatization of shizophrenic patients. 14th

Symposium AEP Section epidemiology and Social psichiatry, abstract book. 2008. 185-185.

8. Vučić Peitl M, Prološčić J, Habibović F. Najčešće komorbidne somatske bolesti

hospitaliziranih dementnih bolesnika, Hrvatski kongres psihosomatske medicine i psihoterapije

s međunarodnim sudjelovanjem: psihološko u medicini 21. stoljeća, 6. Internacionalni simpozij

iz psihijatrije i kognitivne neuroznanosti, (ISPCN), abstract book. 2017.

Završni rad

9. Habibović F. Prisilne hospitalizacije na Zavodu za urgentnu psihijatriju KBC Rijeka -

sociodemografski i medicinski pokazatelji u dva ispitivana razdoblja / završni rad -

preddiplomski studij. Rijeka: Fakultet zdravstvenih studija, 22.10. 2015, Mentor: Ružić K.

53

Priznanja i odlikovanja:

Spomenica domovinskog rata. Republika Hrvatska , 1992.

Priznanje za doprinos u Domovinskom ratu. Hrvatska udruga medicinskih sestara, 1993.

Medalja „Oluja“. Republika Hrvatska, 1995.

Članstvo u profesionalnim udrugama: Hrvatska udruga medicinskih sestara, Hrvatska

komora medicinskih sestara, Liga sestrinstva Hrvatske.

Profesionalni interesi: Promicanje i zaštita mentalnog zdravlja; Zdravstvena njega osoba s

duševnim smetnjama, Informatika u sestrinstvu.