I. USTAV IZ 1963. GODINE I OTVARANJE BOŠNJAČKOG PITANJA

U dobra priprema za preustroj Jugoslovenske federacije početkom 1960-ih godina ovo

pitanje predstavljalo je važnu kariku u novom ustroju Jugoslovenske federacije. Debate o

nacionalnom identitetu Bošnjaka pokrenute su početkom 1960-ih godina, i to u okviru

političkih struktura, ali su ubrzo prekinute i prebačene iz sfere politike u sferu nauke, kako

bi se najprije u naučnim krugovima nepobitno dokazao bošnjački nacionalni

identitet, te bi se potom ponovo vratio u sferu politike koja bi imala zadaću da

prihvati ono što je nauka dokazala. Tada je napravljeno nekoliko naučnih

rasprava koje su otvarale problem nacionalnog identiteta Bošnjaka, koje su

potom korištene kao argument postojanja bošnjačkog nacionalnog identiteta.

Tadašnje bosanskohercegovačko političko rukovodstvo, potaknuto Titovom

inicijativom ravnopravnosti Bosne i Hercegovine u Jugoslavenskoj federaciji,

snažno je afirmiralo posebni nacionalni identitet Bošnjaka. Jedan broj

intelektualaca će se odvojiti zbog nezadovoljstva što tadašnje političko

rukovodstvo nije dopustilo formiranje muslimanskih nacionalnih institucija. Zbog

samih kritika brojni će završiti u zatvoru.

Za vrijeme polustoljetne vladavine komunista Bosnom Bošnjaci su tretirani

kroz ekscese, slučajeve i afere. To je bila njihova legitimacija, krivotvorena i

naopačka izokrenuta, kao i ideologija onih koji su je takvom stvarali. Za sve to

vrijeme bilo ko i bilo kada da je tražio neka prava za Bošnjake dolazio je u sukob

sa Partijom, bio je politički i profesionalno izopaćen iz društva, proglašavan

„islamskim fundamentalistom“ ili „muslimanskim nacionalistom“. Na udaru su

naročito bili intelektualci. Obični svijet, tj. većina naroda bila je pacificirana i

obezglavljena. On se i tad, kao i uvijek i svugdje, lahko mirio s nametnutom

voljom i dovodio u stane da je takvu podržava. Ali je zato svaki intelektualac bio

pomno praćen, oni koji su pokazivali zanimanje za bosanskomuslimanske teme

bili su pod pritiskom tajne policije, a oni koji su o Bošnjacima pisali i za njihova

prava se zalagali bili su društveno odbačeni i profesionalno onemogućuvani.

Svako ko se dotakao pitanja Muslimana, u vrijeme i na način kako to Partiji nije

odgovaralo, dolazio je u sukob sa njom, njegova profesionalna i društvena

promocija bile su usporavane ili onemogućavane, a od njegovog imena

priređivala se afera ili slučaj. Primjeri toga su ličnosti Muhameda Hadžijahića,

Husage Čišića, Atifa Purivatre, Esada Ćimića, Muhameda Filipovića, Kasima

1

Suljevića, Hamdije Pozderca, Avde Hume, Hasana Sušića, Rusmira

Mahmutćehajića, Alije Izetbegovića, Alije Isakovića i dr.

Već 1958. godine Tito ističe da treba prestati s nacionalnim igrama oko

Muslimana (Bošnjaka), te da im treba dozvoliti da se izjasne onako kako se

osjećaju. Četiri godine poslije Tito pojam jugoslovenstva označava građanskom, a

ne ideološkom ili nadnacionalnom kategorijom. Jugosloven znači „biti građanin

socijalističke Jugoslavije“. U osnovnim načelima Ustava SRBiH 1963. godine

etnička posebnost bosanskih muslimana izražava se tako da se oni pišu velikim

početnim slovom „M“, kao „Muslimani“, a ne „muslimani“. Ta preinaka može se

razumjevati tako da su tretirani kao narod, a ne vjerska skupina. I visoka tijela

bosanskih komunista, Šesti plenum CK SKBiH 1963, Četvrti kongres SKBiH 1965. i

Sedamnaesta sjednica CK SKBiH 1968. godine, počele su usvajati stavove o

Bošnjacima kao posebnom narodu. Takvo opredjeljenje najizravnije se izrazilo na

Dvadesetoj sjednici CK SKBiH 1968. godine gdje je rečeno: „Sloboda ličnosti i

ispoljavanja nacionalnog osjećanja i pripadnosti jedan je od osnovnih činilaca

ravnopravnosti ljudi i naroda“. Time se i zvanično priznalo postojanje

muslimanskog (bošnjačkog) naroda, koji je, uostalom, oduvijek to i bio.

Istovremeno se počela raditi na uvođenju tekovina muslimanskog naroda, da se u

školama predaje književnost Muslimana, ili da se pokrene muslimanski list „Novi

behar“, ali je sve to dovelo do osude uz konstatacije da se radi o muslimanskom

nacionalizmu. Također, u svemu ovome se postavlja pitanje zbog čega su

komunisti bosanskomuslimanski narod priznali pod nazivom Muslimani, a ne

Bošnjaci? Jedno je sigurno tom narodu komunisti nisu nadjeli ime, već se on sam

tako zvao. Ali sam čin priznavanja Bošnjaka pod nazivom Muslimani odvijao se

bez djelatnog sudjelovanja bošnjačke intelektualne i političke elite. U momentu

priznavanja bošnjačkog kao muslimanskog naroda bošnjačka građanska

inteligencija je ili u zatvoru, ili je neposredno izašla iz njega, ili je, pak, terorom

prestrašena, ili fizički na izmaku životne dobi. U svakom slučaju ona je bila

razbijena i povijesno nedjelotvorna. U komunizmu, sada je stasala mlađa

inteligencija, koja će sedamdesetih godina nositi drugi bošnjačko – muslimanski

preporod. Nacionalno „muslimanstvo“ ili muslimani s velikim „M“, jeste oblik i

stupanj razvoja bošnjačke nacionalne ideje i nacionalnosti Bošnjaka, nezaobilazan

u povijesnom stasanju bošnjačkog narodnog bića i, objektivno sagledavajući

kontekst u kojem je ostvare, treba reći da je i oblikom i stupnjem bio veliki korak

naprijed. U tom vremenu on je značio zavidnu razinu razvoja bošnjačke

2

nacionalne svijesti i kao takav je funkcionirao narednih trideset godina. U

tadašnjim složenim bosanskim političkim uvjetima to je bio krajnji politički domet

koji je bošnjački narod objektivno i mogao doseći.

Na poratnim popisima stanovništva Bošnjaci su svoju etničku posebnost

čuvali i iskazivali različitim oblicima izjašnjavanja. Oni su se 1948. godine

većinom izjašnjavali kao „Srbi – muslimani“ i „Hrvati – muslimani“. To su radili

samo oni pojedinci Bošnjaci koji su zastupljeni u organima nove komunističke

vlasti. Takvi su se, po pravilu, izjašnjavali kao „Srbi – muslimani“, jer im je

opredjeljivanje srpstvu osiguravalo napredovanje u struci i dobar društveni

položaj. Na sljedećem popistu 1953. godine nacionalna posebnost Bošnjaka

uvažavala se na taj način da više nije bilo odjeljka „Srbi – muslimani“, niti „Hrvati

– muslimani“, već rubrika „Jugosloven – neopredjeljen“. Već 1961. godine s

ostalim narodnosnim oznakama postojala je grupa „Musliman (etnička

pripadnost“, koju su popunjavali Bošnjaci, da bi popisom 1971. godine oni bili

„Muslimani“ u nacionalnom smislu.

3