Usporedba Civilizacije Rimljana Sa Civilizacijama Gala i Germana

Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu

Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu

Odjel za latinski jezik

Zavrni rad

Usporedba civilizacije Rimljana sa civilizacijama Gala i Germana

Sara Kranjec

Mentor: doc. dr. sc. Tamara TvrtkoviSumentor: dr. sc. Maja Matasovi

Zagreb, 2012.

SADRAJ:

1. UVOD

2

2. PRVI KONTAKTI TRIJU CIVILIZACIJA

4

3. DRUTVO

73.1. Drutvena stratifikacija

8 3.1.1. Rimljani

8 3.1.2. Gali

10

3.1.3. Germani

12

3.2. Uloga ene u drutvu i enidba

13 3.2.1. Rimske ene

13 3.2.2. Galske ene

14 3.2.3. Germanske ene

153.2. Djeaci i ulazak u mukost

17

4. RELIGIJA

184.1. Osnovno o rimskoj religiji

184.2. Religija galskih plemena

214.3. Religija germanskih plemena

244.4. Sveenstvo i sveti obredi

25 4.4.1. Rimsko sveenstvo

25 4.4.2. Druidi

27 4.4.3. Germansko sveenstvo

28

5. ZAKLJUAK

29

6. BIBLIOGRAFIJA

32

1. UVOD

Antiko doba, posebice doba antikog Rima, jedno je od povijesno najzanimljivijih razdoblja u razvoju ljudske civilizacije. tovie, kulture koje su dosegnule svoj vrhunac u tom periodu najzaslunije su za daljnji razvoj starog kontinenta.

Rimljani su irenjem Carstva i osnutkom brojnih provincija dotaknuli mnoge narode, meu njima Gale i Germane, plemena iji su se obiaji razlikovali od rimskih, plemena koja su slavila svoje bogove i donosila svoje zakone.

U ovom emo se radu osvrnuti na slinosti i razlike ovih triju naroda na nain da usporedimo njihove drutvene i religijske obiaje. Pri tome emo se voditi djelima Gaja Julija Cezara i Publija Kornelija Tacita, jer upravo su oni nai najiscrpniji antiki izvori, to se tie galske i germanske civilizacije.

Gaj Julije Cezar u svojem djelu, Komentari o galskom ratu, u kojem je propagirao svoje vojne pothvate na podruju Galije, izmeu ostalog opisuje plemena Gala i Germana. U estoj se knjizi detaljno osvrnuo na njihove obiaje, te ih opisao to je bolje mogao, iako se esto nije mogao poistovjetiti s barbarima o kojima pie, pa su, primjerice, bogovi koje je spomenuo dobili rimsku nomenklaturu. Povjesniar Publije Kornelije Tacit napisao je djelo Germanija u kojem je svojim itateljima saeto izloio nain ivota germanskih plemena iako sm nikada nije boravio meu njima. Iako su ova dva djela baza za sva daljnja istraivanja u ovom radu, itana su cum grano salis te esto usporeivana s tekstovima modernih povjesniara i znanstvenika.

Kao to je gore spomenuto, ovaj e se rad baviti usporedbom navedenih triju kultura, detaljnije, bavit e se usporedbom drutvenih poredaka, naina poimanja ena i odgoja djeaka te njihovih religija. Cilj je komparacije ovih triju kultura uvid, prvo, u njihove razlike poimanja navedenih aspekata, a zatim i u njihove slinosti, posebice tijekom 1. st. n. Kr. kada je postupak romanizacije plemena Gala i Germana dosegnuo svoj vrhunac. to se promijenilo u tim drutvima?

Na samom kraju rada, umjesto zakljuka, prikazat e se rezultati spomenute romanizacije. Istaknut e se novonastale slinosti meu njihovim kulturama, kojih u ranijoj usporedbi nije bilo, te e se na temelju toga pokuati uvidjeti koliko su ove tri nacije utjecale jedna na drugu.

2. PRVI KONTAKTI TRIJU CIVILIZACIJA

Slika 1: prikaz podruja Galije i Germanije u 1. st. pr. Kr.

Rimsko se oko usmjerilo prema podruju Galije u 2. st. pr. Kr. iz dva razloga. Primarno zbog potrebe za sigurnim prolazom do novosteenih panjolskih provincija, te sekundarno, zbog poziva u pomo pristiglih od strane starog rimskog saveznika, Masalije, grke trgovake luke na Mediteranu, na ijem se mjestu danas nalazi francuska luka Marseille. Rim je tada ve neko vrijeme istraivao podruje izmeu ua Rajne i Pireneja, tako da je masalijski apel za pomo bio odlian povod za dublji odlazak u galski teritorij.Masalija je imala problema sa Saluvijcima, plemenom koje je nastanjivalo pogranina podruja Galije te je esto provaljivalo preko masalijske granice. Njihova se utvrda nalazila na dananjem podruju Francuske u pokrajini Aix. Nakon to su porazili Saluvijce, utvrdu su preuzeli Rimljani i prozvali je Aquae Sextiae. Poslije toga je uslijedio niz bitaka u kojima su Rimljani prvo porazili Alobroane 122. g. pr. Kr., jedno od monijih galskih plemena, te nedugo nakon njih, 121. g. pr. Kr., i Arverne, pleme koje je dralo vlast nad velikim dijelom podruja zapadno od Rajne. Na taj su nain izborili prevlast nad rajnskim koridorom, inkorporirajui plemena koja su im se nala na putu.

Stratekim osnutkom kolonije u Narboni, Rimljani su poloili temelje za provinciju imena Gallia Transalpina, to bi znailo Galija s one strane Alpa i upravo ih je taj potez doveo do direktnog politikog kontakta s unutranjosti Galije. Jo za vrijeme bitke s Arvernima, Rimljani su nali saveznika u Heduancima, plemenu koje se nalazilo na podruju Transalpinske Galije. Heduanci su se ve 122. g. pr. Kr. proklamirali kao prijatelji i braa Rima.

Na temelju ovakve politike i vojne situacije mogue je zakljuiti da su ve tada u Galiji postojali plemenski blokovi koji su se borili za prevlast. Rimsko prijateljstvo s Heduancima koje se osjeti i u Cezarovim izvjeima u njegovim Komentarima o galskom ratu, potjee, dakle, iz ovog perioda. Iako su se Heduanci oito vodili politikom neprijatelj mog neprijatelja, moj je prijatelj, njihovo je saveznitvo s Rimom kasnije postalo kljuan faktor u Cezarovom osvajanju Galije. Naime, heduanski su vojnici postali i Cezarovi vojnici, a njihovi vojskovoe, Cezarove oi i ui. Cezar je iskoristio njihovo neprijateljstvo s Arvernima kao povod za pokoravanje ostalih galskih plemena. Heduanci su zauzvrat dobili vodee pozicije u provinciji i mjesta u Senatu, a Cezar svoj trijumfalni povratak u Rim.

Krajem 2. st. pr. Kr. Galiju, tonije teritorij Heduanaca, napala su dva germanska plemena, Cimbri i Teutonci. Taj je napad povijesno znaajan zbog dva faktora: to je prvi zabiljeeni pokuaj Germana u preuzimanju galskog teritorija, te takoer prvi kontakt Germana s Rimljanima, to je nama za ovaj rad daleko vanije. Naime, kako Cezar kasnije prepriava u svojim Komentarima, u razgovoru sa dva heduanska izaslanika saznaje kako su Arverni i Sekvanci, opozicija Heduancima, platili Germanima da napadnu heduanski teritorij, ali Germanima su se, nakon to su vidjeli zemlje Galije, svidjeli njezina ljepota i plodno tlo, te su je polako poeli naseljavati, otimajui Galima njihova zemljita.

Osim to su napali Galiju, Germani su napali jo dvije rimske provincije, Italiju i Hispaniju, to je rezultiralo estim ratnim pohodima, najee pod vodstvom rimskog konzula Gaja Marija. Sedamdeset godina kasnije tu e istu germansku prijetnju Cezar iskoristiti kao razlog za aneksiranje Galije rimskoj dravi.

Nakon to je Cezar porazio i protjerao Germane sa galskog teritorija, 58. g. pr. Kr., Germani su se nastanili na obalama Rajne te predstavljali stalnu prijetnju rimskim provincijama. Upravo su zato Rimljani pokuali pokoriti i integrirati Germane po istom principu kako su to ranije napravili Galima to im je nakratko polo za rukom.

Meutim, ve su se tijekom 9. g. n. Kr. germanska plemena pobunila protiv rimske vlasti to je rezultiralo povlaenjem rimske vojske iz teritorija prozvanog Germania Magna, odnosno Velika Germanija, nakon to je rimska vojska, te iste godine, poraena u bitci kod Teutoburke ume. Tijekom povlaenja osnovane su dvije manje rimske provincije na granici izmeu Velike Germanije i Galije, pod imenima Germania superior i Germania inferior, t.j. Gornja i Donja Germanija.

Rimljani su krajem 1. st. n. Kr. uspjeli ponovno okupirati izgubljeni teritorij te su tada izgradili Limes, granicu dugaku tristo kilometara koja je pratila tok rijeke Rajne. U vremenskom periodu od 2. do 6. st. n. Kr., Germani su naseljavali novoosvojena podruja i ulazili u rimsko drutvo i vojsku, ali nikada se nisu asimilirali poput Gala. Rimljani su poeli meusobno ratovati, a prijetili su im i Perzijanci. Germanski plaenici, angairani da se bore na strani Rima, polako su mijenjali strane te na kraju i zadali zavrni udarac propadajuem Zapadnom Rimskom Carstvu, kada je posljednjeg rimskog cara, Romula Augustula, s trona svrgnuo upravo jedan od germanskih vojskovoa, Odoakar, 476. g. n. Kr.

3. DRUTVO

Od najranijih civilizacija pa sve do danas, svako je drutvo bilo podijeljeno na kaste, bilo po cenzusu, bilo po politikoj moi. Nita drukije nije bilo ni kod Rimljana, Gala i Germana.

Kako bismo to bolje razumjeli kako funkcioniraju ova tri drutva, prvo valja iznijeti one najosnovnije drutvene podjele. Osim drutvenih podjela ovdje e se izloiti i odnos prema enama u sve tri civilizacije te e se ukratko obrazloiti i nain odgoja muke djece.

Ove tri civilizacije usporeujemo na temelju ta tri aspekta (drutvena podjela, uloga ene i uloga djeaka) zato to emo kroz takvu komparaciju stei najbolju sliku o njihovim ivotima.

to se samog ustroja drutva tie, rimsko je drutvo bilo daleko slojevitije od galskog i germanskog, prepuno kompleksnih procedura i politikih igara. Rimljani nisu bili iskljuivo ratniki, nomadski narod poput Gala i Germana mnogi se njihovi unutarnji sukobi nisu rjeavali maem, nego zakulisnim politikim manevrima.

Sve tri civilizacije takoer drukije doivljavaju enu u drutvu te se ne odnose jednako prema svojim sinovima. ena kod Germana igra drutveno veu ulogu nego u Gala i Rimljana, a osnovna jedinica u sva tri drutva je obitelj te funkcionira kao malena zajednica gdje veinu vlasti dri glava obitelji koja raspodjeljuje daljnja zaduenja i dijeli kazne.

Vano je napomenuti kako se ove razlike odnose na razdoblje prije romanizacije galskih i, u neto manjem stupnju, germanskih plemena. Romanizacija osvojenih provincija Galije i Germanije naglo se ubrzala od 27. g. n. Kr., za vladavine Augusta, to e se detaljnije objasniti u zakljuku.

3.1. Drutvena stratifikacija

3.1.1. Rimljani

Rimljani su u svom drutvu razlikovali dva glavna sloja. Na samom vrhu drutvene ljestvice stajali su patriciji, odnosno plemstvo. Za njih se vjerovalo da potjeu od lanova prvog Senata koji je utemeljio Romul. Suprotno njima, stajao je narod, plebejci.

Originalnu podjelu na plebejce i patricije moemo razloiti na jo nekoliko razina:

Senatores PATRICII, vladajua klasa koju tvore senatori i konjanici

Equites

Plebs

Peregrini VULGUS, slobodan narod, stranci, osloboenici i robovi

Libertini

Servi

Za razliku od senatorske klase u koju se raalo, u viteku se klasu ulazilo preko stjecanja imovine. Konjanik je mogao postati svatko ije je bogatstvo iznosilo minimalno 400 000 sestercija (u ratnim vremena dovoljno za kupnju konja i kompletne vojne opreme). Za razliku od senatora koji za svoju slubu nisu dobivali plau te se nisu smjeli baviti ni obrtom ni trgovinom, konjanicima su to bila glavna zanimanja.

Plebejskoj klasi pripadao je sav slobodno roen puk s rimskim dravljanstvom. Strancima su smatrani mukarci i ene roeni u drugim dijelovima Carstva, takoer slobodni graani koji bi nerijetko vrlo lako dobili dravljanstvo. Osloboenici su bivi robovi, koji su ili kupili svoju slobodu ili su ih gospodari oslobodili. Robom se postajalo ili zbog dugova ili zbog rata, te je svako dijete roeno od roba i dalje bilo rob.

U kasnijem razdoblju rimske drave, titula patricija postala je samo poasni naslov koji je dodjeljivao car. Upravo zbog ispoetka preotre podjele naroda na patricije i plebejce, potonji su se pobunili tri puta, inom prozvanim secessio plebis. Posljednja se secesija naroda dogodila 287. g. pr. Kr., kada su se plebejci povukli na brdo posveeno bogu Janu, Janiculum, i ekali da se odobri Lex Hortensia, zakon koji bi plebejcima dao pravo na sudjelovanje u rimskom politikom ivotu.

S vremenom su neke stare patricijske obitelji propale, a plebejske su podigle svoj drutveni status. Plebejac koji je prvi od svoje obiteljske loze postao konzulom nazivao se homo novus, novim ovjekom. Budui da se sastav vladajue kaste promijenio, promijenio se i njihov naziv. Nije ih se vie moglo nazivati patricijima kada nisu svi potekli iz plemenitakih obitelji. Od doba kasne Republike pa nadalje, nazivalo ih se nobiles, odnosno plemenitima.

3.1.2. Gali

Kod Gala nalazimo mnogo jednostavniju socijalnu strukturu. U galskom drutvu je postojala privilegirana klasa plemia ratnika te individualci koji su posjedovali posebne vjetine (bardi, proroci, umjetnici, raznorazni kovai, drvodjelje itd.), a zatim slobodan puk koji je uglavnom ivio od poljoprivrede i bio potpuno podreen kralju te se nije po mnogoemu razlikovao od robova. Osim plemstva, poseban status su uivali i druidi, galski sveenici. Bez njihova se odobrenja nije sprovela niti jedna vana dravna odluka.

Shematski prikaz galskog drutva:KRALJ/POGLAVICA

DRUIDI I PLEMSTVO

UMJETNICI I OBRTNICI

bardi, slikari, kipari, kovai, drvodjelje

OBIAN PUK

ROBOVI

Kraljevi, odnosno poglavice, nisu se birali, nego su to pravo stjecali roenjem. Ukoliko prijanji kralj nije imao sinova, vodstvo je prelazilo na njegovu brau i njihovu djecu.

Druidi i vidjelice, t.j. proroci, igrali su veliku ulogu u galskom drutvu. Kao to je spomenuto, bez njih nije bila donesena niti jedna vana dravna odluka. Dakle, osim to su vodili brigu o vjerskim obredima, sudjelovali su i u politikom ivotu, nerijetko kao suci. O njima e biti vie rijei u poglavljima o religiji i sveenstvu.

Plemstvo, tonije vitezovi, iz ijih su se redova birali vojskovoe, pravo na svoju poziciju stjecali su hrabrou u bitci te su se morali uvijek iznova dokazivati. Dapae, bila je velika sramota ako bi obian vojnik bio hrabriji od voe, a jo je vea sramota bila povui se iz bitke ako je vojskovoa poginuo. Za razliku od Germana, hrabrost nije bila jedini kriterij za status vojskovoe. Ta se titula primarno dodjeljivala onim ratnicima koji su imali najvei broj podreenih i najvie prihode, tako da su u tom pogledu, Gali i prije svoje romanizacije sliili Rimljanima.

Umjetnici i obrtnici su sudjelovali u svakodnevnom ivotu plemena te pridonosili svojim zanatima i znanjem. Iako nisu imali pravo glasa niti ikakvu mo, zbog svojih su sposobnosti bili cijenjeni. Bardske pjesme ine jedan od najveih izvora dananjeg znanja o Galima budui da je njihova tradicija bila puno vie prenoena oralno nego usmeno. To se najbolje vidi na primjeru druida koji su smatrali da pisanje teti pamenju te su inzistirali na tome da se njihova uenja ue napamet.

Ostatak slobodnog puanstva se uglavnom bavio poljodjelstvom i, u manjoj mjeri, stoarstvom. Nisu imali pravo glasa pri donoenju odluka. Cezar u Komentarima pie kako je puk jedva bio ita bolji od robova.

Odnos robova i gospodara u Galiji vie je sliio feudalnom sustavu srednjega vijeka nego tipinom robovlasnikom odnosu. Robovi su bili vlasnici vlastite zemlje koju su obraivali i veinu plodova davali gospodarima kao danak. Ljudi su mogli pasti u ropstvo na mnoge naine, ali najee se dogaalo da se seljak naao u tekoj situaciji te se dobrovoljno predao u ropstvo kako bi prehranio obitelj. Gospodar nad robom ima vlast ivota i smrti, to bi znailo da se ubojstvo roba, opravdano ili neopravdano, nije smatralo zloinom.

3.1.3. Germani

Germansko je drutvo u mnogoemu slino galskome tako da kod njih nalazimo istu drutvenu hijerarhiju. To najbolje opisuje Tacit: Reges ex nobilitate, duces ex virtute sumunt. Nec regibus infinita aut libera potestas, et duces exemplo potius quam imperio, si prompti, si conspicui, si ante aciem agant, admiratione praesunt. Ceterum neque animadvertere neque vincire, ne verberare quidem nisi sacerdotibus permissum, non quasi in poenam nec ducis iussu, sed velut deo imperante, quem adesse bellantibus credunt.

Jednako kao i u Gala, vrhovnu je vlast drao kralj koji je svoju poziciju naslijedio pravom plemenitog roenja. Vojskovoe su se birali po kriteriju hrabrosti u bitci, tako da je svaki od ratnika dobivao tu ast prema vlastitoj zasluzi. Nitko od njih nije vladao niti vodio vojske na temelju straha i zapovijedi, ve su vlastitim primjerom pokazivali svojim ljudima kako se treba ponaati i to initi.

Njihovi sveenici, ba kao i druidi kod Gala, posjedovali su snaan drutveni utjecaj. U navedenom citatu, Tacit objanjava kako samo sveenici imaju pravo suditi optuenicima. Naime, Germani kaznu nisu doivljavali kao discipliniranje, nego kao umirivanje bogova koji su bili povrijeeni inom zbog kojega je pojedinac bio osuen. S druge strane, Cezar pie kako Germani nisu imali posebno imenovane sveenike koji bi sudili o svjetovnim stvarima i brinuli o svetim obredima. O germanskom e sveenstvu detaljnije biti rijei u poglavlju o religiji.

Robovlasniki sustav takoer dijele s Galima. Dakle, ako pojedinac ve nije bio roen u ropstvu, robom je mogao postati zbog dugova, nemogunosti da prehrani sebe i svoju obitelj, ili zloina.

3.2. Uloga ene u drutvu i enidba

3.2.1. Rimske ene

Iako se na prvi pogled ini da rimske ene nisu imale utjecaja ni prava u drutvu, ipak nije tako. Istina je da nisu smjele raditi u dravnim slubama i openito nisu imale nikakav politiki utjecaj. Od malena su bile podlone oevoj vlasti, a nakon udaje ovisile su o muu. Sudjelovale su u drutvenom ivotu grada sastajale su se na trgovima, ile u hramove i kupelji, te su imale rimsko dravljanstvo, ali nisu smjele glasati niti se kandidirati za dravne poslove. Nisu imale pravo kupnje luksuznih stvari niti su smjele piti vino. tovie, po roenju nisu dobivale vlastito ime, nego feminiziranu verziju oevog prezimena, primjerice ki Gaja Julija Cezara zvala se Julija, a ki Lucija Kornelija Sule bila je Kornelija.

Meutim, ako poblie pogledamo njihov ivot, uviamo kako su, ako zanemarimo na trenutak zakonski status, u djetinjstvu bogati djeaci i djevojice bili gotovo pa jednaki, jednako su se obrazovali, igrali su sline igre i jednako su potpadali pod oevu vlast. Jedina je razlika meu njima bila to to se od sina oekivalo da slijedi oev primjer i ue u dravnu slubu kako bi se popeo na to viu poziciju u politikom ivotu, a od djevojica se oekivala udaja. U siromanim je obiteljima razlika bila daleko vea. Budui da roditelji nisu imali novca niti za kolovanje djece niti za nabavu robova, sve su radili sami, a djeca su radila s njima. Na njima je bio manji pritisak za enidbu, odnosno udaju.

U rimskim je obiteljima postojao obiaj izlaganja djece. Nakon to je ena rodila, novoroene se polagalo pod noge oca obitelji. Ako ga je on uzeo u ruke, to je znailo da je dijete priznato, ukoliko ga je ostavio gdje je i bilo, dijete se ostavljalo na obalama rijeka ili na cestama da umre. Najee su to bila upravo enska djeca, i to u ruralnim, siromanim obiteljima gdje su muka djeca bila cjenjenija od enske zbog mogunosti fizikog rada, i injenice da si roditelji nisu mogli priutiti plaanje miraza za kerinu udaju.

Naravno, gledajui rimsku povijest u cijelosti, nemogue je zanemariti brojna imena ena koje su imale utjecaja na rimski politiki ivot, uglavnom kao sive eminencije uzmimo za primjer majku brae Grakho, Korneliju (Cornelia Scipionis Africana), iji su savjeti i politike odluke potpomogli uspjehu njezinih sinova, ili Liviju Druzilu (Livia Drusilla), enu cara Augusta i majku cara Tiberija koja je nizom spletki i ubojstava osigurala vlast za vlastitog sina.

Djevojice su se udavale u dobi izmeu 12 i 14 godina, a u aristokratskim je obiteljima postojao obiaj da se djecu zarui i prije nego to dosegnu godine za enidbu. Smatralo se da je dob u kojem nastupa fizika zrelost 14 godina, pa iako u literaturi stoji da se djevojice udavalo u dobi izmeu 12 i 14 godina, vjerojatnije je da se radilo o zarukama, a da je udaja nastupila izmeu 14 i 20 godina.

Rimsko vjenanje nije oznaavalo samo vezu izmeu mukarca i ene, ve i politiki savez dvaju obitelji. Od djevojaka se oekivalo da su djevice i da u brak donesu dovoljan miraz te muu rode barem jedno muko dijete.

3.2.2. Galske ene

Ni kod Gala ene nisu uivale vee slobode. U djetinjstvu su odrastale zajedno sa djeacima, poticalo ih se na fiziki napor u vidu zajednike igre, ali su isto tako uile tkati i kuhati od svojih majki.

Nisu uivale nikakav politiki status, te takoer nisu imale pravo glasa pri donoenju odluka, ve su, ba kao i Rimljanke, ponekad djelovale iz sjene. Plutarh pie kako su galske ene sprijeile rat svojih plemena u 4. st. pr. Kr.

Openito gledajui, o galskim se enama malo zna. Najvie saznajemo iz Cezarovih Komentara u kojima opisuje enidbene zakone Gala. Za razliku od rimskih zakona, galski nalau da mukarac u brak donese jednako onoliko koliko i ena.

Viri, quantas pecunias ab uxoribus dotis nomine acceperunt, tantas ex suis bonis aestimatione facta cum dotibus communicant. Huius omnis pecuniae coniunctim ratio habetur fructusque servantur: uter eorum vita superarit, ad eum pars utriusque cum fructibus superiorum temporum pervenit. Viri in uxores, sicuti in liberos, vitae necisque habent potestatem; et cum paterfamiliae illustriore loco natus decessit, eius propinqui conveniunt et, de morte si res in suspicionem venit, de uxoribus in servilem modum quaestionem habent et, si compertum est, igni atque omnibus tormentis excruciatas interficiunt.

Pri enidbi je mukarac eninom mirazu priloio jednako toliko svojega te im je taj novac sluio za zajedniki ivot. Ukoliko bi jedno od njih umrlo, drugome je pripalo sve. Isto kao i u Rimu, mukarac je nad enom imao mo ivota i smrti. Prevareni mu imao je puno pravo ubiti svoju enu. A ukoliko je mu umro pod sumnjivim okolnostima, supruga je bila stavljena pod istragu kakvoj su se inae podvrgavali robovi. U sluaju da je proglaena krivom, bila je muena i ubijena.

Jednako kao i u Rimu, i u Galiji je vjenanje predstavljalo politiki savez, u ovom sluaju izmeu dvaju plemena. Za primjer imamo heduanskog vojskovou Dumnoriksa koji je osigurao savez s poglavicom Helveana tako da je oenio njegovu ker. tovie, sve je svoje roakinje udao u okolna mona plemena kako bi akumulirao politiki utjecaj.

3.2.3. Germanske ene

Kod Germana nalazimo neto drukiju situaciju. Et in proximo pignora, unde feminarum ululatus audiri, unde vagitus infantium. Hi cuique sanctissimi testes, hi maximi laudatores. Ad matres, ad coniuges vulnera ferunt; nec illae numerare aut exigere plagas pavent, cibosque et hortamina pugnantibus gestant.

U svojoj Germaniji, Tacit pie kako su Germani tijekom ratova svoje ene i djecu drali u svojoj blizini. One su im bile najvea i najzahvalnija potpora. Njima su dolazili sa svojim ranama, a one bi ih lijeile. Takoer su same izlazile na bojite i traile ranjenike te im donosile vodu i hranu.

Memoriae proditur quasdam acies inclinatas iam et labantes a feminis restitutas constantia precum et obiectu pectorum et monstrata comminus captivitate, quam longe inpatientius feminarum suarum nomine timent, adeo ut efficacius obligentur animi civitatum, quibus inter obsides puellae quoque nobiles imperantur. Inesse quin etiam sanctum aliquid et providum putant, nec aut consilia earum aspernantur aut responsa neglegunt.

Tacit dalje prenosi priu kako su ene ponovno okupljale vojske koje su poele uzmicati pred neprijateljem i ohrabrivale ih svojim iskrenim molitvama i vlastitim tijelima te ih podsjeale to e im se dogoditi u sluaju da izgube. Naime, njima je gubitak slobode bio gori od smrti, a jo gore od toga je za mukarce bio gubitak slobode i silovanje njihovih majki, ena i keri. Upravo su zato, nastavlja Tacit, ona germanska plemena koja su bila prisiljena dati svoje ene kao taoce zbog ouvanja saveznitva, jedna od najodanijih i najposlunijih.

Germani su enskom spolu pridavali odreenu misterioznost i svetost i stoga nikada nisu odbijali sasluati njihove prijedloge i savjete, niti su ikada zanemarivali njihove odgovore.

Tacit napominje kako ih nisu slijepo tovali niti podizali do statusa boica, ali su ih potovali po zaslugama i odnosili se prema njima u skladu s time.

Quamquam severa illic matrimonia, nec ullam morum partem magis laudaveris. Nam prope soli barbarorum singulis uxoribus contenti sunt, exceptis admodum paucis, qui non libidine, sed ob nobilitatem plurimis nuptiis ambiuntur. Dotem non uxor marito, sed uxori maritus offert. Intersunt parentes et propinqui ac munera probant, munera non ad delicias muliebres quaesita nec quibus nova nupta comatur, sed boves et frenatum equum et scutum cum framea gladioque. In haec munera uxor accipitur, atque in vicem ipsa armorum aliquid viro adfert: hoc maximum vinculum, haec arcana sacra, hos coniugales deos arbitrantur. Ne se mulier extra virtutum cogitationes extraque bellorum casus putet, ipsis incipientis matrimonii auspiciis admonetur venire se laborum periculorumque sociam, idem in pace, idem in proelio passuram ausuramque. Hoc iuncti boves, hoc paratus equus, hoc data arma denuntiant. Sic vivendum, sic pereundum: accipere se, quae liberis inviolata ac digna reddat, quae nurus accipiant, rursusque ad nepotes referantur.

U citiranom odlomku Tacit gotovo s potovanjem pie o enidbenim obiajima Germana. Za razliku od Rimljana i Gala, germanski su se brakovi rijetko sklapali zbog politikih saveza ve radi zdruivanja mukarca i ene u jedno bie. Oni su bili jedini od barbara, kae Tacit, koji su, uz par iznimaka, prakticirali monogamiju. Umjesto da je ena muu donosila miraz, dogaalo se upravo suprotno. U mirazu se nisu nalazile koe, krzna, ukrasi i mirisi, ve upregnuto govedo, osedlan konj, tit i ma. Prihvaanje tih darova znailo je da je ena shvatila da je sa svojim muem u dobru i zlu te da nee biti izuzeta od fizikog napora i tekih vremena to simbolizira jaram na govedu. To su smatrali najsvetijom vezom i najsvetijim obredom ivotno partnerstvo mukarca i ene koji su u svemu bili jednaki. Od ene se kasnije oekivalo da te iste darove koje je primila neoteene prenese svojoj djeci.

Izlaganje, ili bilo kakvo zlo naneseno djetetu bilo je kanjivo smru. Germani su smatrali kako su djeca blagoslov bogova te su ih nastojali imati to vie.

3.3. Djeaci i ulazak u mukost

Rimski djeaci su po roenju bili prikazani oevima (v. gore). Ukoliko su bili prihvaeni, dobili bi svoje ime te oevo prezime. Djeaci bogatih obitelji su se kolovali kod privatnih uitelja, dok bi neki od siromanijih ili u kolu (ludus), a ukoliko ni to nije bilo mogue, djeca su ostajala kod kue i radila zajedno s roditeljima. Najvaniji dogaaj u ivotu rimskog djeaka bio je ulazak u mukost, odnosno navravanje punoljetnosti. Na taj bi se dan odravala ceremonija u kojoj se mladiu brijala prva brada i skidala bulla, privjesak koji je nosio oko vrata. Taj bi privjesak posvetio kunim bogovima Larima. Na isti dan bi preuzeo odjeu odraslog mukarca (toga virilis) te bi bio upisan na popis stanovnitva i nedugo nakon toga zapoeo vojnu slubu.

Kod Gala je cijeli proces bio jednostavan i neceremonijalan. Djeake su odgajali i pouavali roditelji. Rukovanju orujem ih se nije pouavalo sve dok nisu dosegnuli punoljetnost jer su tek onda stekli pravo posjedovanja oruja. Na dan ulaska u mukost od oeva su dobivali sulicu i tit te su tada po prvi puta smjeli biti vieni s njima. In reliquis vitae institutis hoc fere ab reliquis differunt, quod suos liberos, nisi cum adoleverunt, ut munus militiae sustinere possint, palam ad se adire non patiuntur filiumque puerili aetate in publico in conspectu patris adsistere turpe ducunt. Naime, Gali su smatrali sramotnim vidjeti djeaka kako stoji na otvorenom u prisutnosti oca.

U Germaniji su djeaci odrastali zajedno s robovima, spavali na istoj slami, s istim govedima, sve dok dob i hrabrost nisu izdvojili one slobodne. Dakle, djeaci germanskih plemena nisu imali odreenu dob s kojom ulaze u mukost nego su svoju mukost morali dokazati. Zabranjeno im je bilo u mladosti iskusiti fiziku ljubav, kako bi u brak uli isti i jednaki svojim suprugama te kako ne bi nepotrebno izmorili tijelo.

4. RELIGIJA4.1. Osnovno o rimskoj religiji

Smatra se kako je u svom zaetku rimska religija tovala apstraktna boanstva u vidu prirodnih sila, koje su zvali imenom numina. Tek u doba kraljeva njihovi su bogovi dobili ljudske likove i vlastita imena. Po pitanju ove injenice dolazi do razilaenja u miljenju mnogih strunjaka, kako pie Puhvel u svojoj Komparativnoj mitologiji. Naime, nemogue je dokazati da ve i tada rimska religija nije bila antropomorfna. Ono to se moe dokazati jest da su na Rimljane znaajno utjecali Grci i Etruani. Etruane spominjemo zato to se pretpostavlja da je grka religija, barem dijelom,upravo preko njih dola do Rimljana. Dapae, Rimljani su po uzoru na njih izgradili svoje prve hramove te preuzeli neke od njihovih naina proricanja. Nadalje, smatra se kako su zbog izgradnje hramova, preuzete od Etruana, rimska boanstva prestala biti numina i postala antropomorfna, t.j. postali su idoli.

Rimljani su svoj panteon uglavnom preuzeli od Grka te su vjerovali i u nekolicinu izvorno italskih, odnosno rimskih boanstava na primjer u boga Jana. tuju dvanaest veih bogova i boica i mnotvo manjih boanstava i junaka. Glavna karakteristika rimske religije jest njezina antropomorfnost, odnosno prikazivanje svakog boanstva u ljudskom obliju sa svim ljudskim vrlinama i manama.

ivot je Rimljanima u svakom pogledu bio strogo vezan uz religiju, posebice u politikom smislu. Nijedna se velika politika odluka nije donosila bez odobravanja bogova. ivjeli su po strogom sustavu pravila modeliranih po obiajima predaka (mos maiorum). U Ovidijevom djelu Fasti, gdje autor izlae rimski kalendar, vidimo kako je gotovo svaki dan imao tono odreene obrede i posvete razliitim boanstvima te su uz sve to Rimljani slavili i obilje blagdana.

Dvanaest glavnih bogova rimskog panteona ine Jupiter kao vrhovni bog, bog munje i zakletve te Junona, njegova ena i sestra, boica braka i udanih ena. Neptun je Jupiterov brat i bog mora, a Minerva Jupitrova ki i boica mudrosti, zatitnica djevica i majka zanata i umjetnosti. Uz njih, panteon ini jo i Mars, bog rata koji je esto povezivan s poljoprivredom (naime, ratovalo se u isto vrijeme kad se obraivala i zemlja od proljea do jeseni), a uz njega valja spomenuti i boanstvo koje vie ne pripada skupini od dvanaest velikih bogova, a to je Kvirin, sabinski bog rata i poljoprivrede koji se posebno astio u doba kraljeva.

Osim Marsa, tu je i Venera, iji je Mars bio ljubavnik. Ona je bila boica ljubavi i ljepote, a Vulkan, bog vatre i zatitnik kovaa, bio je njezin mu. Sljedei su Apolon, bog zdravlja i muke ljepote i pokrovitelj umjetnosti njegovo je ime izravno preneseno iz grkog panteona, i njegova sestra Dijana, boica mjeseine i lova, zatitnica djevica. U velikih dvanaest spadaju i Vesta, boica kunog ognjita i obitelji, Merkur, bog zatitnik trgovaca i putnika te glasnik ostalih bogova i na kraju Cerera, boica zatitnica usjeva i plodnosti ija je ki, Prozerpina, bila ena boga podzemlja i Jupiterova brata, Plutona.

Spomen boga podzemlja stoga nam govori da su Rimljani vjerovali u zagrobni ivot, dapae, njihov je ivot poslije smrti bio gotovo jednako sloen kao i onaj prije nje. U jako pojednostavljenoj verziji, grenici su zavravali u Tartaru, dok su junaci i asni ljudi vjenost provodili u Eliziju, a podzemlje je okruivala rijeka Stiks, kojom je due umrlih prevozio laar Haron.

U kasnijim stoljeima u rimsku je religiju bilo uvezeno i nekoliko orijentalnih bogova i boica. Najpoznatiji su primjeri kultova iz Egipta i Perzije, tonije kultova Izide i Mitre, a nakon toga dolazi i do kristijanizacije.

4.2. Religija galskih plemena

Galska je religija bila politeistika te su ba kao i rimski i njihovi bogovi bili hiroviti i antropomorfni. Po onome to pie Cezar u svojim Komentarima, s Rimljanima su dijelili nekoliko boanstava. Prvenstveno su slavili izumitelja svih vjetina i svog zatitnika na putovanjima (to je i logino budui da su u poetku bili preteito nomadski narod), boga kojeg Cezar proziva Merkurom. Uz njega su tovali boga rata, te mu redovito posveivali ratni plijen na svetim humcima, njega Cezar naziva Marsom. Uz ta dva boanstva, Cezar u svojim Komentarima navodi Jupitera, Minervu i Apolona koje su doivljavali na jednaki nain kao i Rimljani. Imena bogova prenosi u potpunosti romanizirano, tako da u Komentarima zapravo ne dobivamo nita vie osim osnova koje su proirili kasniji autori.itajui Puhvelovu Komparativnu mitologiju uviamo kako su Gali ipak imali neto bogatiju religijsku tradiciju i pregrt bogova koje Cezar nije spomenuo u svojim zapisima. Nadalje, Puhvel primjeuje kako Gali Jupitera ne slave na nain na koji ga slave Rimljani, on kod njih nema funkciju vrhovnog boga.Danas se zna za nekoliko boanstava koje su tovala galska plemena. Stoljee nakon Cezara, pjesnik Lukan u svojem djelu Farsalija opisuje krvlju natopljen sveti humak na kojem su Gali prinosili ljudske rtve:

() immitis placatur sanguine diro

Teutates, horrensque feris altaribus Esus,

et Taranis Scythicae non mitior ara Dianae ()

Krvlju je okrutno podmiren strani Teutates, pie Lukan, i grozni Esus na barbarskim oltarima, i oltar Taranisov nije nita manje uasan od onoga skitske Dijane.

Iz tih par stihova moemo izdvojiti imena triju bogova: Teutates, Esus i Taranis. U kasnijim su interpretacijama ova boanstva iz Lukanovih stihova pokuali pridruiti njihovim rimskim pandanima, no neuspjeno. Postojale su interpretacije da se radi o trijadi Marsa, Merkura i Jupitera ili Merkura, Marsa i Dita (boga podzemlja, za kojega su, po Cezaru, Gali vjerovali da im je praotac). Ali ni jedna od tih usporedbi nije bila ni priblino tona. Puhvel elaborira kako ime Teutates dolazi od rijei koja zapravo znai narod, ime Esus znai gospodar, a Taranis potjee od rijei za grom ili munju. Dakle, ova trijada narodnog boga, gospodara i gromovnika se nikako ne preklapa sa nijednom od spomenutih rimskih trijada.

Jedina je mogua poveznica ona izmeu Merkura i Esusa. Puhvel svoj zakljuak pojanjava na sljedei nain. Kada Tacit pie o germanskom panteonu, ba kao i Cezar, tvrdi kako je najvie tovan bio Merkur. Kod Germana se Merkura moe poistovjetiti sa nordijskim Odinom (spominje se i kao Wodan) po lukavosti i inventivnosti, a Esus je izjednaen s Odinom u vidu da su se i njemu vjeanjem prinosile ljudske rtve. Ukoliko ipak uzmemo u obzir vrhovni poloaj koji je Merkuru pridjenuo Cezar, moemo zakljuiti kako je Esus, odnosno Merkur, vrhovni bog galskog panteona, iznad boanstava imena Taranis i Teutates.

Nadalje, osim s Merkurom, poveznica s Rimom se moe napraviti i preko boga Marsa. U galskoj se predaji spominje i Mars Teutates, boanstvo slino bogu Marsu ruralnih krajeva pokrovitelju mira i plodnosti, to zapravo znai da je bog Teutates u tom sluaju bio poistovjeen s Marsom.

Ostatak se galskog panteona takoer moe dovesti u poveznicu s rimskim kako bismo ga bolje razumjeli. Za boanstvo koje Cezar spominje imenom Apolon, moemo pretpostaviti da su to zapravo bogovi Bormo, bog termalnih i ljekovitih voda, te Belenus, bog sunca. Postojao je i bog karakteristika slinih onima rimskog Vulkana, ali njegovo je ime ostalo nepoznato. Minerva se poznaje jedino pod imenom Brigantia, kao presvijetla.

Od galskih boica posebno se slavila zatitnica konja i magaraca, Epona, za koju se smatra da je imala karakteristike boice plodnosti. Ona je jedna od rijetkih galskih boanstava koja se tovala neovisno o mjestu te je mogue da se njezin kult proirio i na samu rimsku dravu u 2. i 3. st. n. Kr.

Svi su Gali vjerovali da potjeu od boga podzemlja, Dita, ije izvorno galsko ime naalost ne znamo, te su stoga dane u tjednu brojali po noima, te su se najvaniji obredi izvodili upravo nakon zalaska sunca te su se obiljeavali u skladu sa lunisolarnim kalendarom. To nam vjerovanje prenosi i Cezar, a potvrdu nalazimo u kalendaru iz Colignyja na kojem su popisani lunarni mjeseci, od kojih je prvi Samonios to se podudara sa kasnijom svetkovinom Samhaina kojom je poinjala poganska godina.

4.3. Religija germanskih plemena

Deorum numero eos solos ducunt, quos cernunt et quorum aperte opibus iuvantur, Solem et Vulcanum et Lunam, reliquos ne fama quidem acceperunt.

Germani su, kako smatra Cezar, kao bogove slavili samo pojave koje su mogli vidjeti vlastitim oima i koje su im bile od neposredne koristi. Cezar u navedenom citatu spominje Sunce, Vulkana i Lunu, odnosno Sunce, Vatru i Mjesec. Tacit je nadopunio Cezarovo izvjee spomenuvi kako su germanska plemena iznimno tovala boga Merkura, kojemu su ponekada prinosili i ljudske rtve.

I Cezar i Tacit su pisali kako Germani, za razliku od Rimljana i Gala, svoja boanstva nisu poistovjeivali s ljudskim prilikama, to su smatrali bogohulnim i uvredom nebeskim biima. Njihova mjesta tovanja nisu bili hramovi ve sveti lugovi, livade i izvori.

itajui Puhvelovu Komparativnu mitologiju, dolazimo do zakljuka da ni Cezar ni Tacit nisu donijeli ispravan zakljuak, to je na neki nain i razumljivo budui da nisu bili objektivni etnolozi i nisu previe ulazili u detalje, kao to je to nama cilj u ovom radu.

Po Puhvelu, vrhovni je bog germanskog panteona Wodan, odnosno Odin. Njegov se lik poistovjeivao sa arom borbe, umjetnosti manipulacije i obijesti te stoga nije sasvim poveziv sa Marsom. Odin je bio znalac runa i magije, a ne bog ratnik kako ga se doivljavalo u nordijskoj mitologiji. Sukladno tome u germanskoj se religiji spominje i Loki, majstor svih nepodoptina i smicalica, ali germanski je Odin prema njemu tolerantniji nego nordijski. Tacit u Germaniji spominje sveto mjesto Semnonaca gdje su se prinosile ljudske rtve na nain da ih se vezalo lancem i vjealo. To takoer ide u prilog tvrdnji kako su Germani izrazito tovali Odina, kojemu se rtvovalo upravo vjeanjem. Budui da Odin i Merkur dijele karakteristike lukavosti, mudrosti i obijesti, moe ih se poistovjetiti, stoga nije neobino to ga Cezar svojem djelu naziva Merkurovim imenom. Pored Odina, boanstvo Tyr ili Tiw je palo u sjenu. O njemu se zna da je bio bog zakletve i svetih obreda te da je drugi dan u tjednu dobio ime upravo po njemu. 4.4. Sveenitvo i sveti obredi

4.4.1. Rimski sveenici Bogovima su bili posveeni odreeni dani u godini i tada su se odravale njihove svetkovine. Svaka bi od njih zapoela obrednom rtvom ili rtvovanjem ivotinje posveene tom bogu ili polaganjem hrane na oltar preko koje bi se polilo vino.

Rimljani nisu prakticirali ljudsko rtvovanje, mada bi se gladijatorske igre koje se odvijaju na veini sveanosti mogle shvatiti upravo tako. Ipak, danas se tumai kako su gladijatorske igre potekle od etrurskih tradicija odavanja poasti pokojnicima.

U rimskom su drutvu sveeniku funkciju smjeli obavljati samo graani plemenitog roenja, a kune obrede obavljao je svaki otac obitelji. Za razliku od galskog i germanskog drutva, kod Rimljana su tu funkciju mogle obavljati i ene, te su imali po nekoliko vrsta sveenika koji su bili posveeni razliitim boanstvima. Ovdje e se spomenuti nekolicina poznatijih sveenikih funkcija.

- Pontifices

Vrhovni je sveenik nosio titulu pontifex maximus. Nakon izbora uvodio je u slubu nove sveenike. U poetku je sveenika bilo etvero, ali ih je od Cezara bilo petnaest. Brinuli su za odvijanje sveanih obreda, nadzirali su ostala sveenika drutva i nisu bili posveeni odreenom bogu.

- Flamines

To su bili sveenici posveeni odreenim bogovima. Sveukupno ih je bilo petnaest, od toga ih je troje nosilo titulu flamines maiores, dok je ostalih dvanaestero nosilo titulu flamines minores.

Najvaniji od njih, Jupiterov sveenik, nazivao se flamen Dialis, a ena mu je bila sveenica, flaminica, za koju se pretpostavlja da je bila posveena Junoni. Oboje su morali biti bez ikakvih fizikih mana, a sluba im se ukidala po smrti branog partnera.

- Virgines Vestales

Djevice sveenice bile su posveene boici Vesti. Njihova je dunost bila odravanje svete vatre u Vestinom hramu. Ta je vatra simbolizirala rimsku dravu i vjeru naroda. Takoer su imale mogunost pruiti utoite progonjenim Rimljanima i izboriti se u njihovo ime za dravni oprost. Bile su iznimno potovane u narodu. Primjerice, kada bi netko od osuenika na smrt na putu do svog smaknua vidio Vestalku, bio bi odmah osloboen.

- Augures/Haruspices

Auguri su bili posebna vrsta sveenika koja se bavila proricanjem na nain da su interpretirali let ptica. Njih se uvijek konzultiralo prije donoenja velikih odluka. Proricali su tako da su si odredili odreeni kvadratni dio neba kroz koji su letjele ptice. Ukoliko su letjele s lijeva na desno, to se tumailo kao lo znak, ukoliko su se kretale s desna na lijevo, bogovi su im bili naklonjeni.

Haruspici su proricali budunost i tumaili znamenje gledajui u ivotinjske utrobe. Njihov je red potekao od starih Etruana tako da se ini da praksa proricanja pomou ivotinjskih iznutrica nije izvorno rimska.

4.4.2. Druidi

Sed de his duobus generibus alterum est druidum, alterum equitum. Illi rebus divinis intersunt, sacrificia publica ac privata procurant, religiones interpretantur: ad hos magnus adulescentium numerus disciplinae causa concurrit, magnoque hi sunt apud eos honore.

U Komentarima Cezar spominje druide kao jednu od dvije vrste ljudi u Galiji koji imaju visoke ovlasti i zahtijevaju puno potovanje ostatka naroda. Pie kako se upravo zbog tih najviih poasti koje dobivaju, njihovim uenjima priklanjaju mnogi mladii. Naime, druidi su bili izuzeti od vojne slube i plaanja poreza te su imali mo dodijeliti najgoru kaznu u galskom drutvu, zabranu pristupa svetim obredima. Kanjeni su pojedinci bili potpuno iskljueni iz drutva, izbjegavani od svih zbog straha da na sebe na navuku boji gnjev.

Mladie su poduavali tako da nita nisu zapisivali, ve su sve uili napamet. Cezar za to navodi tri razloga prvi je njihovo miljenje da zapisivanje mozak ini lijenim, zatim nisu eljeli da se njihova uenja ire van Galije, te su smatrali kako ne postoji smrt, ve se dua po smrti odmah reinkarnira i sa sobom mora ponijeti to vie znanja.

U drutvu druidi obnaaju vie funkcija. Donose presude u svim sporovima, bilo javnim, bilo privatnim, obavljaju sve javne i privatne religijske slube, ukljuujui i rtve. Nisu imali definirane dane za svete obrede, a bogovima su rtvovali ivotinje i plodove. Posebno su posveivali dio plijena osvojenog u ratu. Ukoliko je netko namjerno ili zabunom uzeo neto sa rtvenika, bio je muen, a zatim i ubijen. U sluajevima teke bolesti druidi su znali prinositi i ljudske rtve. Postavljali bi monumentalne lomae od iblja ispletenog u ljudske likove u kojima bi se nalazili ivi ljudi. Najee su to bili osuenici na smrt, ali znali su rtvovati i nedune ljude.

to se hijerarhije tie, druidi su imali svojega vrhovnog sveenika kojega su birali meu sobom. Nerijetko bi se kandidati meusobno fiziki borili za tu ast na posveenom mjestu u karnutskom teritoriju za koji su vjerovali da je centar cijele Galije (nalazio se u dananjoj Francuskoj, izmeu rijeka Seine i Loire) i gdje su se redovito sastajali na odreene dane.

4.4.3. Germanski sveenici

O germanskim se sveenicima ne zna mnogo. Zna se da su u drutvu bili jednako cijenjeni kao i druidi kod Gala. Obnaali su iskljuivo religijske funkcije, najee u vidu proricanja i rtvovanja. Proricalo se bacajui granice po bijelom platnu te zatim tumaei njihov raspored, kako nam prenosi Tacit. Cezar nam donosi suprotnu priu. Pie kako kod Germana nisu postojali sveenici jer Germani nisu tovali bogove u hramovima niti su ih idolizirali. Budui da je Puhvel u Komparativnoj mitologiji opovrgnuo Cezarovu izjavu, ali nije spominjao germanske sveenike, moemo se oprezno sloiti s Tacitom.

5. ZAKLJUAK Romanizacija Gala i Germana

Koliko god da su u trenutku prvog meusobnog kontakta ove tri civilizacije bile razliite, postepenom su se romanizacijom sve vie i vie pribliavale jedna drugoj. Naravno, ne moemo tvrditi da su se u poetku u potpunosti razlikovale, zato to se radi o tri indoeuropska naroda, a tu injenicu najbolje vidimo u poglavljima o religiji, gdje je nemogue ne vidjeti visoki stupanj povezanosti religija ovih triju civilizacija.

Postupak romanizacije tekao je sporo sve do vladavine cara Augusta, 27. g. n. Kr., tijekom koje je ustanovljena Pax Romana, odnosno zabrana ratovanja. Budui da Gali i Germani nisu vie mogli ratovati meu sobom niti sa Rimljanima, iz njihovih je kultura ieznuo obiaj dokazivanja moi i bogatstva kroz pljake granica i gradova te kroz sukob razliitih plemena.

Tijekom tog mirnog perioda razvila se i trgovina u provinciji Onostrane Galije te Donje i Gornje Germanije. Galski kraljevi i vojskovoe postaju trgovci i bogatai, te se ba kao i u rimskom drutvu, gube pojmovi visoko i nisko roenih slojeva te ih zamjenjuju slojevi bogatih i siromanih.

Cezar u Komentarima pomalo s prijezirom primjeuje kako je blizina Rima loe utjecala na galsku ratnu spremu. Naime, divlja je plemena zaveo luksuz i sjaj Grada te su se odali hedonizmu i bogaenju kroz trgovinu, a neko su bili snaniji od priprostih Germana. Zahvaljujui toj primjedbi spoznajemo i injenicu da su se Gali romanizirali daleko bre i daleko temeljitije od germanskog naroda.

Germanska su plemena zbog este trgovine s ostalim rimskim provincijama i samim Rimom lako preuzela rimski monetarni sustav i njihove proizvode, ali su zadrali svoje obiaje i ratobornost, uvijek prebivajui na granicama drave. Zbog Augustovog je mira prodaja oruja Galima i Germanima bila zabranjena, ali vjeti su barbari tijekom prijanjih sukoba skupljali oruje protivnika i nauili ga replicirati, tako preuzevi i rimski nain ratovanja (sjetimo se samo ranije spomenute bitke kod Teutoburke ume i germanskog vojskovoe Arminija).

Pri povratku u Rim, Cezar je sa sobom u svojoj trijumfalnoj povorci poveo i galsko plemstvo, te im je, prezrevi tradiciju, dodijelio mjesta u Senatu nakon to im je takoer dodijelio i rimsko dravljanstvo. Arheolog Simon James u svojoj knjizi Exploring the world of the Celts, Gale koji su pratili Cezara te prihvatili romanizaciju naziva Galima u togama. To je dobra ilustracija onoga to se dogodilo kada su pripadnici galskih plemena poeli ulaziti u rimsko drutvo.

Budui da su sada bili dio rimske drave, od Gala i Germana se oekivalo da preuzmu i slubenu religiju. Rimljani nisu eljeli druide i barbarske sveenike kao slubene osobe u hramovima i svetitima. Ta se promjena dogodila postepeno, ali je na kraju prevladao rimski utjecaj na galsku i germansku religiju. Gali i Germani su prihvatili rimski panteon i obiaje, a kao to je ranije spomenuto, mogue je da su neki Rimljani od njih preuzeli boicu Eponu, mada je to bilo u mnogo manjem stupnju, to dalje potvruje koliko je mono romanizacija prodrla u ivote ovih barbarskih plemena. Boanstva njihovih triju religija, iako su i prije bila donekle slina, sada su se pretvorila u gotovo iskljuivo rimska tako poduprijevi tvrdnju kako je utjecaj Rimljana na Gale i Germane bio izrazito jednosmjeran.

Rimljani svojim osvajanjima nisu samo promijenili obrise na karti europskog kontinenta, nego su napredne obiaje svoje civilizacije prenijeli na ostale narode i tako ih zauvijek promijenili i uinili dananji svijet takvim kakav je. Uzmimo za primjer rimsko pravo koje je podloga za modernu pravnu praksu.

Ono to smo utvrdili kroz prouavanje literature potrebne da bi se osmislio ovaj rad jest to da su i prije same romanizacije koja je ujedinila ova tri naroda, oni bili meusobno slini na manjoj razini nego nakon proimanja njihovih triju kultura koje je nastupilo kao posljedica rimskih osvajanja. Za razliku od Germana koji su tvrdoglavo i ratoborno ostali postrani, Gali su se, takorei, utopili u rimskoj kulturi, a po zavretku rimske vladavine, i u germanskoj, budui da su upravo ti nepromjenjivi barbari sruili jedno od najbogatijih carstava Europe i iz njegovih ruevina izgradili novo.

Za razliku od Gala, Rimljani su za sobom ostavili bogato pisano naslijee i upravo su njihovi pisci oni koji ine temelj svake moderne literature vezane uz njihovo doba. Fascinantno je itati djela Tacita, Cezara, Svetonija, Plutarha i slinih autora koji piu o irenju rimskih granica i asimilaciji kultura na koje su naili, jer, itajui izmeu redaka, uviamo svu silu procesa koji su time zapoeli i promijenili sliku Europe. Svi su oni u svojim djelima na ovaj ili onaj nain spomenuli rimska osvajanja po Europi. Svojim su rijeima zauvijek obiljeili bitke i ratove koji su oblikovali rimske granice. tovie, kroz njihova djela dobili smo i uvid u posljedice irenja Rimskog Carstva. to se konkretno ovog rada tie, vidjeli smo Gale u togama i Germane u rimskim legijama, strance u Senatu i hramovima. Djela ranije spomenutih autora su nam nakon stoljea i stoljea barem djelomice pokazala kako je izgledao svijet njihova vremena te su nam otkrila uzrono-posljedine veze asimilacije velikog broja kultura u klasinu rimsku civilizaciju.

6. BIBLIOGRAFIJA I POPIS SLIKA

Cantarella, E.,1987.: Pandora's Daughters. John Hopkins University Press, Baltimore

Dumzil, G. 1966.: La religion romaine archaque, Payot, ParizHemelrijk,E.,1999.: Matrona Docta: Educated Women in the Roman Elite from Cornelia to Julia Domna, Routledge,London

James, S. 2005.: Exploring the World of the Celts, Thames & Hudson, London

Lisiar, P., 1971.: Grci i Rimljani, kolska knjiga, Zagreb

Perowne, S., 1986.: Rimska mitologija, Otokar Kerovani, Opatija

Puhvel, J., 1987.: Comparative mythology, Johns Hopkins University Press, USA

Wissowa, G., 1912: Religion und Kultus der Rmer, Mller, MnchenZamarovsky, V., 1973. Junaci antikih mitova, kolska knjiga, Zagreb

Izvori na internetu: About Ancient History dostupno na stranici ancienthistoryabout.com (zadnji pristup 27. 8. 2012.)Cezar, G. J., Comentarii de bello Gallico dostupno na stranici: www.thelatinlibrary.com (zadnji pristup 31.7. 2012.) Encyclopaedia Britannica dostupno na stranici: http://www.britannica.com/EBchecked/topic/272473/Quintus-Hortensius (zadnji pristup 24.7.2012.)Epona dostupno na stranici epona.net (zadnji pristup 29. 8. 2012.)

Gelzer, M. 1912: Die nobilititt der rmischen Republik, Leipzig dostupno na stranici:

http://www.sfb600.uni-trier.de/filebase/A2/gelzer_nobilitaet2.pdf (zadnji pristup 20. 6. 2012.)

Livije, T., Ab urbe condita dostupno na stranici: http://www.thelatinlibrary.com/livy/liv.1.shtml#8 (zadnji pristup 27. 7. 2012.)Annales dostupno na stranici www.thelatinlibrary.com (zadnji pristup 27.7. 2012.)Lukan, M. A., Pharsalia dostupno na stranici www.thelatinlibrary.com (zadnji pristup 1. 9. 2012.)McManus, B., 2009.: Roman social class and public display dostupno na stranici: http://www.vroma.org/~bmcmanus/socialclass.html (zadnji pristup 17. 8. 2012.)Women in ancient Rome http://www.womenintheancientworld.com/women_in_ancient_rome.htm (zadnji pristup 17. 8. 2012.)

Tacit, P. K., De origine et situ Germanorum dostupno na stranici: www.thelatinlibrary.com (zadnji pristup 31.7. 2012.)

Trankvil, G. S., De vitiis Caesaris dostupno na stranici: www.thelatinlibrary.com (zadnji pristup 31.7. 2012.)

.POPIS SLIKA:

Slika 1: podruja Galije i Germanije te Rimskog Carstva u 1. st. pr. Kr. dostupno na stranici: http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/ba/Map_Gallia_Tribes_Towns.png (zadnji pristup 27.7. 2012.)

Slika 2: galska boica Epona na konju, 3.st.n.Kr. Mossella dostupno na stranici: http://en.wikipedia.org/wiki/File:MULO-Epona_Freyming.jpg (zadnji pristup 25.7. 2012.)Slika 3: kalendar iz Colignyja dostupno na stranici: http://pinterest.com/pin/53198839318824460/ (zadnji pristup 25.7.2012.)

Slika SEQ Slika \* ARABIC 2: galska boica Epona na konju, 3.st.n.Kr., Mossella

Slika SEQ Slika \* ARABIC 3: Kalendar iz Colignyja

James, S. 2005.: 46.

Alobroani su bili poraeni u toj bitci, ali su i dalje stvarali probleme rimskoj vojsci konano ih je porazio Cezar,

60. g. pr. Kr.

James, S. 2005.: 46.

Cezar, G. J., Comentarii de bello Gallico, I: 3.1

James, S. 2005.: 46.

Cezar, G. J., Comentarii de bello Gallico, I: 31.

Ovaj je poraz vaan ne samo zato to je dokaz stalnog germanskog otpora rimskoj vlasti, nego zato to je Germane u toj bitci vodio Arminije, vojskovoa koji je stekao rimsko dravljanstvo te je ranije bio pripadnik rimske vojske pa je tako nauio rimsku vojnu strategiju. (http://militaryhistory.about.com/gi/o.htm?zi=1/XJ&zTi=1&sdn=militaryhistory&cdn=education&tm=35&f=20&tt=11&bt=0&bts=0&zu=http%3A//www.livius.org/te-tg/teutoburg/teutoburg01.htm)

ancienthistory.about.com/library/bl/bl_germanyearly.htm

James, S. 2005.: 134 - 138.

Livije, T., Ab Urbe Condita, I: 8.

McManus, B., Roman social class and public display (http://www.vroma.org/~bmcmanus/socialclass.html)

Ibid.

Ime je dobio po diktatoru imena Quintus Hortensius ija je diktatura trajala za vrijeme posljednje secesije naroda na Janovom breuljku. Kako bi okonao pobunu, donio je zakon kojim se ustanovila pozicija pukih tribuna kao predstavnika narodne volje te su njihove odluke bile jednako vrijedne kao odluke senata, te to je najbitnije, neopozive.

Encyclopaedia Britannica (http://www.britannica.com/EBchecked/topic/272473/Quintus-Hortensius)

Cezar, G. J., Comentarii de bello Gallico, VI: 13.

James, S. 2005.: 53.

Cezar, G. J., Comentarii de bello Gallico, VI: 13, 15.

Ibid.

Cezar, G. J., Comentarii de bello Gallico, VI:15.



Ibid.

Tacit, P. K., De origine et situ Germanorum: 7.


Women in ancient Rome (http://www.womenintheancientworld.com/women_in_ancient_rome.htm)

Cantarella, E., 1987.: 115.

Hemelrijk, E., 1999.: 194 - 196.

Tacit, P. K., Annales: I: 3; I: 6.

James, S. 2005.: 67.


James, S. 2005.: 66.



Tacit, P. K., De origine et situ Germanorum: 18

Amulet koji je titio djeake od roenja pa do punoljetnosti.



Ibid.

Puhvel, J. 1987.: 146 - 148.

Perowne, S. 1986.: 48, 49.

Perowne, S. 1986.: 13 - 24.

Puhvel, J. 1987.: 147.


Lukan, Pharsalia, I: 444 446

Misli se na Artemidu s Krima kojoj su bili rtvovani stranci, poput Ifigenije u Euripidovoj tragediji Ifigenija na Tauridi.

Puhvel, J., 1987.: 169.

Puhvel, J. 1987.: 169 171.

Ibid.

Eponino se ime spominje u Apulejevom Zlatnom magarcu, reljef s njezinim likom krasio je jedan od stupova u tali u kojoj se glavni lik naao kao Magarac. Daljnje spomene boice Epone u Rimu nalazimo i u Juvenalovim Satirama gdje se autor podsmjehuje konzulu imena Lateranus zato to sam vozi svoju koiju i ne klanja se nikome osim Eponi iji se prikazi mogu nai samo u talama. (http://epona.net/literature.html)


James, S. 2005.: 89.


Tacit, P. K., De origine et situ Germanorum, 9.

Puhvel, J., 1987.: 197 - 199.

Tacit, P. K., Germanija, 39

Puhvel, J., 1987.: 199 - 200.

Ibid.

Perowne, S., 1986.: Rimska mitologija, Otokar Kerovani, Opatijabroj stranice?

I sam je Cezar neko vrijeme obnaao titulu vrhovnog sveenika.

Ukoliko obred nije bio dobro izveden, morao se ponoviti iz straha da na narod ne izazove bijes bogova.

Flamines maiores su sainjavali flamen Dialis, Jupiterov sveenik, flamen Martialis, Marsov sveenik i flamen Quirinalis, sveenik starog boanstva Kvirina kojeg su postupno zamijenili Mars i u manjoj mjeri Jupiter.

Lisiar, P., 1971.: 286-289.

Kada se Sula u svojim proskripcijama namjerio na mladog Cezara, Vestalke su ga zatitile i izborile mu pomilovanje.

Wissowa, G., 1912.: 67.



Ibid.

James, S., 2005.: 134-138.


James, S., 2005.: 134-138.

Trankvil, G. S., De vitis caesarum, Divus Iulius, 76.

James, S., 2005.: 140.

PAGE \# "'Page: '#''" te imate nekoliko puta u toj reenici

2

Usporedba Civilizacije Rimljana Sa Civilizacijama Gala i Germana

Documents

Transcript of Usporedba Civilizacije Rimljana Sa Civilizacijama Gala i Germana