UNIVERZITET CRNE GOREFILOZOFSKI FAKULTET U NIKŠIĆU

STUDIJSKI PROGRAM PREDŠKOLSKO VASPITANJE

SPECIJALISTIČKE STUDIJE

II SEMESTAR

NAZIV NASTAVNOG PREDMETATEORIJA IGRE

TEMA ESEJA:

VASPITANJE IGROM

Predmetni nastavnik: Kandidat: Doc. Dr Duško Bjelica Pejović Jelena

N i k š i ć, 20. mart 2008.

UVOD

Aktivnost koja je svojevrsna prirodi djeteta i osnovnim zakonitostima njegovog psihičkog razvoja. Ona obezbjeđuje jedinstvo fizičkog, intelektualnog, afektivnog i socijalnog razvoja. U stvarnom životu dijete je samo dijete, a u igri je već čovjek koji sazrijeva, koji isprobava svoje snage i samostalnost, raspolaže vlastitim tvorevinama. I ako se na raznim stupnjevima društvenog razvoja mijenjao način života, igra je i u novim društvenim uslovima sastavni dio dječije aktivnosti. Kroz aktivnosti dijete razvija svoje sposobnosti, stiče iskustva i učvršćuje svoje motive za rad.

Vrijednost igre u vaspitanju se ogleda u tome što ona počinje u ranom djetinstvu i ne prestaje tokom čitavog života. Mada je ponekad jasna, prihvatljiva i jednostavna u sebi krije neiscrpne mogućnosti za vaspitno djelovanje, ispoljavanje i učenje društvenog ponašanja. Rezultat koji se igrom postižu zavise od sposobnosti vaspitača da sagleda sposobnosti djeteta i uoči njegov razvojni nivo - psihičku zrelost. Vaspitač je tu da pomogne djeci da ostvare uspjeh u igri i da ih stalno motiviše.

Zašto proučavamo dječiju igru

Dijete predškolskog uzrasta najviše slobodnog vremena provodi u igri, u kojoj dolazi do izražaja njegova aktivnost, intelektualni razvoj, njegovi motivi, procjenjivanje vrijednosti, osjećajno doživljavanje, lične osobine itd. Zbog toga je dječija aktivnost u igri jedan od najprirodnijih puteva koji nam na poseban način otkriva dinamičnu strukturu i dejstvovanje dječije ličnosti. Između dječije igre i rada nema oštre granice.

U igri dijete razvija razne sposobnosti i stiče radne navike, pa se prihvata sve težih zadataka. Tako sa igre dijete postepeno prelazi na razne oblike aktivnosti koje ubrajamo u njegove radne zadatke. U njoj se izražavaju: radoznalost, osjetljivost, saznanja i fizička aktivnost te potreba za saradnjom i društvom. U igri dijete predstavlja, zamišlja, konstruiše, prerađuje i rasčlanjava svoja iskustva te na taj način sopstvenom aktivnošću dolazi do saznanja o sebi o drugim ljudima i predmetima koji služe za igru.

Putem igre dijete počinje da komunicira sa svojom sredinom i osvaja društvene oblike ponašanja stičući u isto vrijeme predstavu o sebi i o svome odnosu prema drugima. Dijete u igri saznaje da mu je potreban drug, uči se da sarađuje sa drugima što ima izvanredno veliki uticaj na socijalizaciju i društveno moralni razvoj predškolskog djeteta. U igri dijete slobodno bira i donosi odluku, a to utiče na razvijanje samostalnosti i određenog odnosa prema preuzetoj aktivnosti.

Značaj igre za razvoj dječije ličnosti

Svoja prva iskustva o predmetima dijete stiče time što ih hvata rukom, posmatra, premješta i slaže.

Na osnovu pokreta sopstvenog tijela, koji dolaze do izražaja u igri raznim predmetima, i funkcija drugih čula dijete stiče iskustvo o prostoru. Tako se pomoću aktivnosti u igri uči da razlikuje veće od manjeg duže od kraćeg itd. Iskustva koje dijete konkretno stiče aktivnošću u igri neophodan su uslov za uspješno uporedivanje i zaključivanje. Uz to dijete razvija sposobnost opažanja, shvatanja prostornih odnosa i zaključivanja. U igri aktivnost djeteta predškolskog uzrasta najviše dolazi do izražaja. Po svom sadržaju i obliku, igra je privlačna i podstiče dječiju aktivnost koja je pored dispozicija i stvarnih mogućnosti za razvoj koje pruža okolina značajan faktor koji omogućava da dijete razvije do kraja svoje potencijalne mogućnosti za duševni razvoj. Tek na taj način može se shvatiti nezamjenljiva uloga dječije igre u predškolskom uzrastu za cjelokupni razvoj dječije ličnosti.

Dijete se potpuno unosi u igru, radi intenzivno i istrajno, raduje se svojim tvorevinama u stvaralačkoj igri, zadovoljno je njima a i drugi mu odaju priznanje zbog uspjeha. Time se povećava dječije samopouzdanje i učvršćuju motivi za dalje učešće u igri. U igri kao i u radnim zadacima dijete se sukobljajva sa raznim teškoćama i smetnjama mada ih na svoj način savlađuje.

Često se radi o snalaženju u novim situacijama gdje nije dovoljna samo mehanička primjena iskustva, nego je dijete prinuđeno da traži nove puteve. U takvim slučajevima dolazi do izražaja inteligencija djeteta.

U grupnim igrama razvijaju se i socijalna osjećanja kao što su npr: simpatija medu ljudima, naklonost, obazrivost, solidarnost, požrtvovanost i sl. Kroz igru dijete upoznaje druga sa kojim se igra, postiže uspjehe zajedno sa njim zajednički se raduju. U igri dijete se navikava da se savlađuje a takode se uči da poštuje i cijeni druge članove grupe kao i da se potčinjava u korist kolektiva. Na taj način dijete se osposobljava za socijalni život, bez koga se ne može zamisliti savremeno društvo.

Igra u vaspitanju

Za uvođenje igre u vaspitanju najzaslužniji je Frebel, koji je igru postavio za okosnicu čitavog svog vaspitnog postupka kome je cilj bio samo razvoj uz oslobođenje dječijih unutrašnjih snaga.

Igra se zasniva na interesu koji izaziva napor, zbog čega se odbacuju prigovori onih koji smatraju da igra služi za to da se napor izbjegne i zamijeni zabavom.

Ne postoji problem o tome da se dijete prepusti da radi šta hoće, nego da se postigne što hoće da radi. Ovim idejama kao i naglašavanjem spontanih

interesa, poštovanja potreba djeteta i njegove lične aktivnosti, pokret „aktivne škole“ je postavio temelje savremene koncepcije vaspitanja igrom.

Igra je uvijek povezana sa dječijim potrebama i predstavlja njihovo specifično zadovoljenje. Zahvaljujući visokoj motivaciji i aktivnoj ulozi djece u njima, igre mobilišu i usmjeravaju dječiju pažnju na predviđenu aktivnost, učeći ih da savlađuju ono što im je dosadno ili neprijatno.

Stabilnost dječije pažnje u igri može se objasniti činjenicom da ona zadovoljava njihov (afekt - aktivnosti), svojom dinamikom, emocionalnom obojenošću, mogućnostima za samoorganizaciju i akcijom koju sadrži. Cilj prihvaćen u igri podrazumijeva potčinjavanje djeteta određenim pravilima i disciplini igre, ali ono ne djeluje restriktivno već stimulativno i oslobađajuće. Mnoge su igre s pravilima narodne igre koje prelaze s pokoljenja na pokoljenje. Svaki narod ima svoje igre koje odražavaju osobine njegovog rada, načina života i ideologije pa uvode dijete u kulturu njegovog naroda. U narodnim igrama ima mnogo ritma, humora, radnja je zanimljiva, tekst je lagan i umjetnički.

Uloga vaspitača u toku igre velikim dijelom zavisi od uzrasta i iskustva djece. Djeca rado ponavljaju poznate igre, međutim ako se u njih ne unose nikakve izmjene dječja motivacija opada, a time i intenzitet kretanja kao i vaspitno-obrazovni učinak igre. Potrebno je značajno unošenje novina. Uvođenjem novina u igru, posebno se mijenja odnos prema vaspitaču koji u jednostavnijim varijantama igra glavnu ulogu i uvodi novine u igru, da bi je kasnije prepustio djeci i podsticao da sama smišljaju, razmatraju, predlažu i ispoljavaju nove varijante igara čime se razvija njihovo stvaralaštvo i niz drugih vrijednih ličnih osobina.

Djelovanje sredine na vaspitanje djeteta

Osobine djeteta se razvijaju prema tome kakvi uticaji na njih djeluju, kakve djelatnosti dijete može da razvija u svojoj sredini i kakvi su odnosi izmedju njega i ljudi u njegovoj blizini. Dječji vrtić, jaslice i rditelji nastoje razvijati svjesno određene osobine kod djece.

Vaspitanje nastoji izgraditi kod djeteta pozitivne osobine i postići što svestraniji i njihov razvoj. Razni štetni i nepovoljni uticaji, greška u vaspitanju izazivaju kod djece i pojavu raznih negativnih osobina, eventualno usmjeravaju ili onemogućuju pun razvoj pozitivnih osobina. Postoje djeca koja su aktivna i pasivna, samostalna i nesamostalna, samosvjesna i povučena, otporna i razmažena, disciplinovan i zapuštena, druželjubljiva i svadljiva, itd.

Uspjeh vaspitanja zavisi i od individualnih psihičkih osobina djeteta i od pronalaženja pravilnog puta u odstranjivanju negativnih i razvijanju pozitivnih osobina. Zato je kod vaspitanja djece u dječjem vrtiću važno poznavati osobine svakog djeteta, i to naročito one kojima se dijete razlikuje od ostale djece. Da bi upoznala osobine djece, vaspitačica se koristi raznim sredstvima i izvorima.

Oslanja se na vlastito posmatranje djeteta i na njegove izražaje u raznim samostalnim djelatnostima i u društvu djece.

Vaspitačica izgrađuje plan vaspitnih mjera i postupaka kojima je cilj da podupiru razvoj pozitivnih osobina i da odstrane negativne osobine. Odabira takve vaspitne metode i postupke koji će kod pojedine djece najsnažnije djelovati.

Pozitivne osobine vaspitanja igrom

U igri, učenju i radu stvaraju se povoljni uslovi za početno formiranje osobina kao što su:

disciplinarnost svrsishodnost samokontrola inicijativnost istinitost poštenje skromnost, i sl.

Zato se vaspitanje tih osobina treba u dječjem vrtiću pokloniti veliku pažnju.Da bi dijete moglo postići cilj bez kolebanja, mora se kod njega odgojiti

odlučnost. Suprotno tome, nesigurnost kod male djeceizlazi iz neznanja, slabe volje, iz sumnje da se taj cilj može postići. Zadatak vaspitača je da vaspitanjem kroz igru djeluje na djecu tako da se oslobađaju nesigurosti, da ih pohvaljuju za odlična djela u igri, zanimanju i svakodnevnom životu.

Od karakternih osobina u dječjem vrtiću se prvenstveno razvija smjelost. Ona je osnovica za razvoj najvišeg oblika izražavanja čovjekovog karaktera – hrabrosti. Radosno i aktivno dijete manifestuje smjelost ne samo u igrama već i u svakodnevnom životu.

Strah je suprotna osobina smjelosti. Zbog toga treba već u dječjem vrtiću pratiti dječji strah i sprečavati da kod djece ne dođe. Od malena učimo djecu da savladavaju strah ne samo što im time objašnjavamo njegovu __________ već i drugim postupcima vježbanjem.

Takođe, kroz igru, djecu treba učiti da govori istinu bez obzira na posledice. Tako će se kod njih osjećati navika da govore istinu. Ponekad je kod djece javlja svjesno laž i pretvaranje. Te negativne osobine dijete poprima i brzo oponaša. Zato se protiv njih treba boriti od samog početka objašnjavanjem, poučavanjem, i primjerima. Ponekad dijete zbog svoje snažne mašte posjeduje lažne pritužbe, ali zato kod pojave laži treba pažljivo ustanoviti njene uzroke i otklanjati je iz dječjih postupaka.

Poštenje kod djece treba prvenstveno vaspitati na osnovu primjera kroz igru. Život u dječjem vrtiću pruža dovoljno prilike za ispunjavanje raznih

dužnosti, naročito u igrama u kojma djeca moraju pošteno da se pridržavaju pravila.

Takođe i skromnost treba razvijati kod djece već od prvih dana. Ako vaspitačica na to ne obrati pažnju, može lako da se desi da dijete postane umišljeno i hvalisavo. Vaspitačica treba da vaspitno djeluje na dijete, ako je i sama skromna i ako ne pohvaljuje djecu za uspjehe koji nijesu zahtijevali mnogo marljivosti djeteta i na rezultatima stvarnog napora.

Dječije igračke

Osnovu dječije igre čini igračka koja igri daje ideju i sadržaj. Uz pomoć igračaka dijete počinje da rekonstruiše one sfere društvenog života u kojima ne učestvuje (ili ne može da učestvuje neposredno).

Poznato je da djeca igraju sa svim onim što im dođe pod ruku počevši od sopstvenih djelova tijela pa sve do igračaka koji sami pravimo ili su industrijski proizvedeni.

Igračka je znači u širem smislu riječi svaki predmet kojim se dijete igra. Igračka kao vjerni pratilac djeteta predstavlja i vaspitno sredstvo koje podstiče na opažanje, razmišljanje, istrajnost, različite vještine kao i saradnju.

Igračka utiče na opšti duševni razvoj djeteta kao i na razvoj pojedinih duševnih funkcija, što znači da ga igračka podstiče na kretanje i razne aktivnosti, zatim, na posmatranje i uporedivanje. Igračka podstiče dijete na sa-mostalnu aktivnost u kojoj se ono prepušta mašti igračaka, bogati i razvija mišljenje.

Ona podstiče dijete na zajedničku igru i na saradnju sa drugom djecom.Igračka predstavlja prvo materijalno dobro koje dijete može samostalno

da upotrebljava i da njime stvara navike prema vlastitoj želji. Igračka predstavlja izvor dječje radosti, podstiče fantaziju i aktivnost djeteta, izaziva želju za igrom. Dijete oživljava igračku prema doživljaju na koji ga podsjeća.

Igračka prima svoje prve funkcije tek onda kad se njome dijete igra. Što više primjena omogućava u igri, što ju je češće upotrebljava u raznim zbivanjima i situacijama u igri, to je za dijete interesantnija i to će snažnije biti njeno vaspitno djelovanje.igračka treba da omogući pravilnu spoznaju. Svojom tematikom treba da odgovara savremenom životu, treba da zadovoljava dijete svojom temom i da budi interes za život u okolini. Treba da pruža mogućnost različite upotrebe, da zadovoljava želje djeteta za aktivnom djelatnošću, da podstiče stvaralaštvo i da navodi na kolektivnu igru, igračka takođe treba da bude zanimljiva za dijete.

ZAKLJUČAK

Težnja svakog, pa i najmanjeg djeteta, je da se uključi u sve životne

tokove i da u njima aktivno učestvuje. Da bi ostvarilo tu svoju težnju potrebne

su mu određene psihofizičke sposobnosti koje ono treba da razvije. To se

najlakše prihvata i ostvaruje preko njegovog svijeta - svijeta igre. Igra je

glavni preduslov za sazrijevanje djeteta i predstavlja osnovno sredstvo pomoću

koga dijete dolazi do ostvarenja određenih ciljeva. Zbog toga se igra ne može

zamijeniti niti bilo čime nadoknaditi u razvoju i vaspitanju djeteta. Ona je prva

škola mladog ljudskog bića koje se priprema za život. To je vježba za čula, um i

tijelo. Ona je sloboda mašte i motorike. Svojom strukturom i realizacijom igra

oslobađa nagone a takođe podražava život i aktivnost odraslih, pa prema tome

nije sama sebi cilj. Jednom riječju, ona je mogućnost da se dijete ispolji u

onome što ono donosi svojom genetikom. To je istovremeno podražavanje

života i sam život.

LITERATURA

1. Baštrukova, M., : Pedagogija predškolske dobi, Školska knjiga, Zagreb, 1968.

2. Hanes, Rohane, Konfmann, K., Waleh: Kreiranje vaspitno-obrazovnog procesa u kojem dijete ima centralnu ulogu, Pedagoški centar Crne Gore, 2001.

3. Kamenov, E.,: Metodika vaspotno – obrazovnog rada za predškolsku djecu, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd

4. Kamenov, E.,: Intelektualno vaspitanje kroz igru, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd

5. Matić, R.,: Igre i aktivnosti djece, Nova prosveta, Beograd 1990.

6. Marković, M., Šain, M., Kovačević, I., Krsmanović, M., Peković, D., i dr.: Korak po korak 2, Beograd, 1996.