Umjesto predgovora - Nasa · PDF fileDan oslobođenja Banja Luke ... nja iz osvete, bez suda i...

Umjesto predgovora

„Snaga čovjeka ne počiva na njegovim fizičkim sposo-

bnostima – ona izvire iz njegove nesalomljive volje!“

Mahatma Gandi

Dana 9. maja 1945. godine visoki oficiri nacističke Njemačke

potpisali su bezuslovnu kapitulaciju čime je oficijelno završen

Drugi svjetski rat. Narodi svijeta su konačno dočekali propast

najvećeg zla u istoriji čovječanstva, na svim ratištima borbe su

okončane! Baš na svim? Postojala su još dva žarišta na kojima

pucnjava nije prestala: Japan i Jugoslavija!

Japan se pripremao za odbranu zemlje „do posljednjeg

čovjeka“, a SAD su se nadale da će uspjeti natjerati vodeće

ljude oko cara Hirohita na kapitulaciju bez većih ljudskih žrtava.

Ipak, kako je vrijeme odmicalo postajalo je sve jasnije da

zauzimanje ove ostrvske zemlje neće moći biti ostvareno tako

jednostavno. Odlukom vojnog i političkog vrha SAD sukob se

završava na najkrvaviji mogući način. Nakon što su američki

bombarderi bacili dvije atomske bombe na japanske gradove

Hirošimu (6. avgusta) i Nagasaki (8. avgusta) bezuslovna

kapitulacija ostrvskog carstva je, nakon usmene objave od

strane monarha 15. avgusta, zvanično potpisana 2. septembra

1945. godine.

Na jugoslovenskom ratištu borbe traju do 15. maja 1945.

godine. Nakon oslobođenja Zagreba, 8. maja i nakon što je

dan kasnije obznanjeno da je rat poptisivanjem kapitulacije od

strane njemačke vrhovne komande zvanično priveden kraju,

izdajničke ustaške, domobranske, četničke i belogardejske

snage zajednički su nastavile borbu povlačeći se, odnosno

bježeći u pravcu sjeverozapada, nadajući se da će uspjeti stići

do engleskih trupa smještenih u jugositočnoj Austriji. Njihova

zamisao je bila da se predaju savezničkoj vojsci i na taj način

pokušaju izbjeći odgovornost pred vojnim sudom vojske nove

Jugoslavije i sopstvenog naroda, nad kojim su u protekle četiri

godine vršili neviđene zločine provodeći strahovladu i torturu

najvećim dijelom nad nenaoružanim i nemoćnim civilima,

djecom, ženama i starima.

Kvislinške snage su se povlačile u koloni u kojoj je bilo i mnoštvo

civila, žena, djece i staraca, koji su prevarom navedeni da

napuste ognjišta. Njih oko 50.000 trebalo je da na sramotan

način posluže kao zaštita – živi štit – zločincima pri bijegu.

Međutim, prema ranije utvrđenom dogovoru između

savezničkih snaga i Jugoslovenske armije, svi koji su se pokušali

predati vraćeni su u zemlju pod pratnjom partizanskih jedinica.

Suprotno dogovorenom izvjestan broj pojedinaca i naoružanih

bandi razbijenih izdajničkih ustaških i četničkih formacija još su

se izvjesno vrijeme krile i na razne načine vršile terorističke akcije

unutar Jugoslavije, dok konačno nisu slomljene, nakon čega je i

u oslobođenoj zajedničkoj domovini zavladao mir.

Dakle, nakon svih strahota Drugog svjetskog rata, kojeg su

izazvale nacističke i fašističke okupacione snage,

poptomognute izdajnicima i marionetskim vladama u mnogim

zemljama Evrope i svijeta, tog 9. maja konačno je došao kraj

ratnim razaranjima. U znak sjećanja na taj veličanstveni

događaj svake godine se na ovaj datum obilježava Dan

pobjede nad fašizmom i nacizmom.

Ove godine se navršava 70 godina od ovog velikog podviga

svih slobodarskih snaga svijeta u čijem su ostvarenju učestvovali

i narodi Jugoslavije.

Slava svima koji su, u borbi protiv nacizma i fašizma,

položili svoje živote za slobodu i mir!

Uredništvo

Sadržaj

Kraj Drugog svjetskog rata

i kapitulacija u dva čina ........................... 4

Dalibor Tomić

Oslobođenje Zagreba ........................... 5

Fotogalerija

Bleiburg – lažni mit ........................... 6

Dalibor Tomić

Zemljo moja ........................... 8

Kemal Monteno

Branko Ćopić (1915 – 1984 – 2015) ........................... 9

Sjećanja

Stradalnik

pod plaštom smeha ............................ 10

Dušan Opačić

Odnos prema

Josipu Brozu Titu ............................ 12

Tomislav Jakić

Dobrovoljni omladinski rad ............................ 15

Frederik Goda

Specijalni dodatak ovog broja

Izvještaj američkog

kongresa o mučenjima ............................ 19

Thierry Meyssan

Dan oslobođenja Banja Luke ............................ 21

Foto-izvještaj

IMPRESSUM

– bilten –

Časopis Udruženja

„Naša Jugoslavija“

godina VI

broj 11

maj 2015

www.nasa-jugoslavija.org

[email protected]

bilten objavljujemo

isključivo u online izdanju

Jezik srpskohrvatski / хрватскосрпски

Izlazi dva puta godišnje

bilten uređuju:

Zlatko Stojković

Frederik Goda

Dalibor Tomić

http://www.nasa-jugoslavija.org/

maj 2015 bilten 11 4

Udruženje „Naša Jugoslavija“ Savez Jugoslavena

Kraj Drugog svjetskog rata i kapitulacija u dva čina

Pripremio: Dalibor Tomić

Devetog maja 1945. godine era nečovječnog zla privedena je kraju: Drugi svjetski rat zvanično je završen, Njemačka je kapitulirala. Tom prilikom provedena su čak dva čina potpisivanja bezu-slovne kapitulacije: prvi je izvršen 7. maja u francuskom gradu Reims, a drugi u noći između 8. i 9. maja 1945. godine u Berlinu.

Zapravo, Drugi svjetski rat je okončan mnogo ranije: veliki dio okupiranog područja nekadašnjeg njema-čkog „Trećeg Rajha“ već je u jesen 1944. godine bio osvojen od strane savezničkih trupa. Borbe su još vođene u Berlinu i nekoliko regiona u centralnom dijelu Njemačke. Nakon što je Hitler izvršio samo-ubistvo 30. aprila 1945. godine brojne jedinice nje-mačke armije prestale su sa borbama i potpisale kapitulaciju za područja svoje nadležnosti. Berlin je kapitulirao 2. maja 1945. godine.

Admiral Karl Dönitz, kojega je Hitlera testamentom proglasio za svog nasljednika, tražio je put kako da što veće dijelove Njemačke preda zapadnim save-znicima – strahujući od „boljševističkog neprijatelja“. Tako delikatnu misiju Dönitz povjerava generalu Alfredu Jodlu, čiji je glavni zadatak da pregovara sa najvišim američkim oficirom – generalom Dwightom Eisenhowerom – u njegovom glavnom štabu u fra-ncuskom gradu Reimsu. Dönitz se, zapravo, bavio mišlju kako bi mogao da dobije na vremenu poku-šavajući postići još jednu u nizu djelimičnih (regio-nalnih) kapitulacija uz opciju za cjelokupnu kapitula-ciju nakon nekoliko dana. Eisenhower na to, naravno, nije pristao zahtijevajući trenutnu bezuslovnu kapitu-laciju svih njemačkih snaga.

Reims (Francuska): General Alfred Jodl (u sredini) u štabu zapadnih saveznika potpisuje bezuslovnu kapitulaciju

Tako je 7. maja 1945. godine general Jodl, u ime nje-mačke vrhovne komande, potpisao bezuslovnu kapi-tulaciju svih njemačkih trupa. Ipak, saveznicima, prije svega snagama Crvene armije, to nije bilo dovoljno. Oni su zahtijevali potpise svih njemačkih visokih ofi-

cira vrhovne komande, ne želeći rizikovati da eventu-alno dođe do neke zabune ili bude postavljeno pitanje ispravnosti kapitulacije. Osim toga Staljin je tražio da glavnokomandujući Crvene armije, maršal G. Žukov, obavezno prisustvuje ceremoniji. Međutim, za njemačkog generala Dönitz-a je kapitulacija već bila gotova stvar – narodu i vojnicima prenio je vijest riječima: „8. maja u 23.00 oružje će zanijemiti!“

Berlin: 9. maja 1945. godine u 00.16 general Wilhelm Keitel potpisuje bezuslovnu kapitulaciju cjelokupne njemačke armije.

Dakle, ipak će sve biti ponovljeno – ovaj put u ofici-rskoj zgradi, jednoj od rijetkih neoštećenih građevina u Berlinu. Kasno uveče 8. maja 1945. godine njema-čka delegacija, koju je predvodio general Wilhelm Keitel, u prisustvu maršala Žukova potpisala je akt o kapitulaciji. Stoga u arhivskim dokumentima stoji: „Rat je okončan 8. maja 1945. godine u 23.01 po srednjoevropskom vremenu.“

Ipak, pored sve ažurnosti potkrala se jedna greška: na zvaničnim dokumentima je nedostajalo nekoliko re-dova teksta na ruskom jeziku. S obzirom da su engle-ska i ruska varijanta važile kao mjerodavne moralo se pristupiti ispravci, a dok je ona bila korektno pro-vedena proteklo je izvjesno vrijeme. Tek kratko na-kon ponoći mogla je konačno početi svečana cere-monija potpisivanja. General Keitel, šef vrhovne komande njemačke vojske, potpisao je kapitulaciju u 00.16 – dakle, tek 9. maja 1945. godine, 75 minuta nakon momenta koji je naveden u dokumentu.

Dio teksta glasi: „Mi, potpisivači, koji djelujemo u ime njemačke vrhovne komande, proglašavamo bezuslo-vnu kapitulaciju svih naših snaga na kopnu, vodi i u zraku, kao i svih ostalih snaga, koje se nalaze pod našom komandom, a pred komandom snaga Crvene armije i savezničkih snaga.“

Time je zvanično potvrđeno: Drugi svjetski rat je bio priveden kraju. Njemački „Treći Rajh“ više ne postoji, Njemačka je od tog momenta podijeljena između četiri sile. Konačno, vođe četiri savezničke države – C. de Gaulle, J. V. Stalin, W. Churchill i H. Truman – narodima svijeta mogu saopštiti vijest o miru. Trebalo je početi sa izgradnjom novog, boljeg i pravednijeg svijeta.



Jakov Sirotković i Rudi Grebec



Bleiburg – lažni mit Nakon potpisivanja bezuslovne kapitulacije od strane njemačke vrhovne komande, koja je važila ne samo za jedinice njemačke armije, već i za sve druge vojne formacije koje su se borile u njenom sastavu, odnosno pod njenom zastavom i komandom, 9. maja 1945. godine na svim ratištima Evrope uspostavljen je mir – osim u Jugoslaviji. Služeći četiri godine nacističko-fašističkom okupatoru kao najvjernije sluge Hitlera i Musolinija, čineći u vlastitoj zemlji besprimjerne zločine i zvjerstva, izdjaničke snage, u najvećem broju ustaše i domobrani, u zajedništvu sa slovenačkim belogardejcima i srpskim i crnogorskim četnicima, smatrali su da „imaju pravo“ da se pozovu na Atlantsku povelju i da se predajom savezničkim snagama izvuku od odgovnosti pred sopstvenim narodnom. Bježanje tih „boraca za slobodu svog naroda“ u pravcu Austrije (u kojoj su tada bile smještene engleske vojne formacije) u namjeri da izbjegnu hapšenje i izvođenje pred narodni sud nove Jugoslavije, bilo je zamišljeno i predstavljeno kao „priključenje“ saveznicima u pred-stojećoj ofanzivi tzv. zapadne koalicije protiv boljše-vika. Osam dana nakon završetka rata ustaški zlikovci su još uvijek ubijali i klali nadajući se da će svoju verziju priče o borbi protiv komunizma moći prodati Englezima i da će se tako izvući od optužbi za izvršene zločine. U svrhu odbrane sopstvenih života nisu prezali od manipulacije životima svojih nedužnih sunarodnika koje su prevarili izmišljenim vijestima o tome kako ih „Englezi očekuju i kako će se zajedno s njima za nekoliko dana vratiti u Zagreb istjerujući komuniste!“ A civili su im, u stvarnosti, služili kao živi štit što, zapravo, predstavlja istinski zločin!

Kolona bježećih ustaša, domobrana, četnika i beloga-rdejaca, zajedno sa prevarenim i iznemoglim civilima, stigla je do engleskih trupa u blizini austrijskog gradića Bleiburga 14., a partizanskim jedinicama predata je već sutradan, 15. maja 1945. godine. Susret sa Engle-zima za zločince nije prošao onako kako su planirali. Naime, svaki pokušaj kvislinških grupacija da započnu pregovore bio je osujećen, a engleski general Scott je iznenađenim zlikovicma dao sljedeće obrazloženje: "Engleska vojska ne može vas primiti. S vama (vojskom koja se probijala borbom do Bleiburga) treba postupati kao s ilegalnim bandama, jer ste po ugovoru o primirju trebali već prije osam dana položiti oružje pred partizanskim jedinicama, a vi ste nastavili s borbom“. Nakon predaje partizanskim jedinicama počinje po-

vratak u domovinu u nepreglednim kolonama. O tome

šta se dešavalo u danima koji su slijedili postoji mnogo izvora, prenesenih sjećanja i iskaza, ali, naročito da-nas, priličan broj iskrivljenih i lažnih podataka. Ubija-nja iz osvete, bez suda i izvođenja pred lice pravde, bilo je cijelim putem i to je neporecivo. Međutim, bro-jke kojima se u propagandnu svrhu barata, ne samo da su daleko od istine, već predstavljaju svjesno iskrivlja-vanje i lažno prikazivanje istorijskih činjenica, čime se najviše koristi sveštenstvo katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i nacionalističke i šovinističke grupacije svim ze-mljama nastalim na teritoriji nekadašnje Jugoslavije. Jedan od stavova koji su, prema našem mišljenju, prilično blizu realnoj ocjeni tadašnjih događaja, zastu-pao je, a i danas stoji iza njega, bivši predsjednik Re-publike Hrvatske Stjepan Mesić. Prenosimo tekst nje-gove izjave koji je objavljen u riječkim dnevnim novinama „Novi list“ u septembru 2008. godine, a ponukan je zahtjevom kleronacionalističkih krugova za odlaskom „prvog čovjeka države“ na Bleiburg.

„Zašto ne idem na Bleiburg?“

Moja je namjera da ovim tekstom predočim neke osnovne, nepobitne činjenice kako onima koji znaju, ali odbijaju priznati, tako i onima koji ne znaju, odnosno koje je uporno i ne baš previše prikriveno neoustaško indoktriniranje u nedavnoj prošlosti uspjelo zavesti i prevariti. Odmah na početku želim jasno reći kako je stvar svakoga pojedinca hoće li ići na Bleiburško polje i kako će se tamo ponašati. Napo-minjem: pojedinca. No, kada godišnja „hodočašća“ počnu poprimati obilježja jasnih i jasno profiliranih političkih okupljanja, kada se pretvaraju u obrede onih koji bi naknadno htjeli pobjednike u Drugome svjetskom ratu pretvoriti u poražene, a poražene – u pobjednike, pa kada se to još i garnira određenom ikonografijom (da ne bi bilo zabune!), onda smatram da – nakon svih rasprava, kontroverzi i zamagljivanja stvarnih zbivanja – imam ne samo pravo, nego i dužnost reći što ja, kao predsjednik Republike Hrva-tske, o svemu tome mislim.

Nacistička Njemačka, čiji je satelit bila ustaška tvorevina osnovana – ne voljom naroda, nego na teme-lju snage okupatorskih armija – pod imenom Nezavisne države Hrvatske, bezuvjetno je kapitulirala 9. svibnja 1945. godine. Zajedno s njome i svi kvislinški režimi što ih je uspostavila u okupiranoj Evropi, a koji su u to vrijeme još postojali. Svi – osim ustaškoga. Režim terora na izdisaju najprije je prema zapadnoj granici pokrenuo rijeku civilnih izbjeglica, motivirajući ih na bijeg glasinama o navodnim strahotama što ih čine partizani (neke od njih nisu bile bez svakog uteme-ljenja), a kada je odustao od suludoga plana o obrani Zagreba na tzv. Zvonimirovoj liniji (na prilazima gradu već su se kopali i rovovi), ustaški je „Poglavnik“ Ante Pavelić, svjestan toga što ga čeka nakon četiri godine strahovlade, pokrenuo 6. svibnja i povlačenje postrojbi pod oružjem i ljudi iz aparata vlasti, računajući da će u masi koja se povlači lakše prikriti i vlastiti bijeg. Naredba za povlačenje odnosila se kako na njegove ustaše, među kojima su bili i čuvari iz zloglasnog logo-ra Jasenovac, zloglasni „Bobanovci“ (koji su ubijali civile i u selima oko Zagreba), kao i pripadnici njegove



„garde“ (Poglavnikovoga tjelesnoga sdruga), koji su itekako imali razloga bježati, tako i na domobrane – redovnu vojsku u tzv. NDH, te na državne dužnosnike i službenike. Zajedno s tom „hrvatskom“ grupacijom povlačili su se i četnici, zakleti neprijatelji Hrvatske, kojima je Pavelić velikodušno dao dozvolu za prolazak kroz Hrvatsku, pa i kroz Zagreb (u odnosu na antifa-šiste oni su ipak bili saveznici, zar ne?), te slovenski belogardejci – sve pripadnici naci-fašističkih satelita u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Odbijajući predaju i nastavljajući se boriti (bio je to doista pravi rat nakon rata), oni su se u smislu među-narodnoga ratnoga prava delegitimirali kao legitimna oružana sila (sa svim posljedicama što iz toga proi-zlaze), pri čemu je opravdano postaviti pitanje je li išta povezano sa tzv. NDH uopće moglo imati ikakav le-gitimitet. Pri tome su i Titovim snagama koje su ih go-nile nanijeli prilične gubitke – više od 1000 poginulih i više od 3000 ranjenih. Na polju pored Bleiburga u Au-striji, Englezi, kojima je ta šarolika skupina uporno nu-dila predaju, postupili su u skladu s dogovorom što je prethodno bio postignut među Saveznicima: nepri-jatelja koji se preda izručiti onoj zemlji iz koje potje-če, pa su ih, dakle, izručili Jugoslaviji, odnosno Jugo-slavenskoj armiji.

Nakon toga dolazi do onoga što jest zločin i što zaslu-žuje osudu, ali u čemu se – na žalost – pobjednici na tlu Jugoslavije nisu previše razlikovali od pobjednika u ostalim zemljama do tada okupirane Evrope. Dolazi do osvete. Naravno, stvar je spekulacije je li osveta bila dio planirane i zacrtane politike, ili se događala više-manje spontano, odnosno organizirano – ali samo na lokalnoj razini. Ipak, više je onoga što govori protiv te-ze o politici osvete, nego za nju. Postoje, naime, pisa-ne Titove zapovijedi kojima se traži postupanje sa za-robljenicima u skladu s ratnim pravom, a ne postoji – s druge strane – ni jedan jedini dokument, pa ni sjećanje relevantnog svjedoka, koji bi govorio o tome da je ono što se događalo nakon predaje na polju kod Bleiburga bilo planirano s vrha. Ali, dogodilo se. I upravo zato, što su znale da se dogodilo, a da se nije smjelo dogo-diti, jugoslavenske su vlasti to desetljećima tretirale kao tabu temu. Riječ je o likvidacijama bez suda, ne-sumnjivo i onih koji su zavrijedili da budu suđeni i osuđeni, pa i na smrt, ali i onih koji su u tome maso-vnome bijegu bili samo „suputnici“.

Manipulacije, međutim, počinju, a kako bi drugačije i bilo, sa samim početkom priče. Najprije, govori se o likvidacijama kod Bleiburga. Tamo je – možda – život izgubilo samo nekoliko ljudi. Tamo – dakle – nikakvih likvidacija nije bilo. Ubijanja je bilo, i to nitko ne spori, nakon prelaska na područje Jugoslavije.

Ali – koliko je ljudi pobijeno? To tek treba utvrditi. Da-nas se, zapravo od 1990. godine (prethodno su pre-živjeli ustaše u emigraciji iznosili daleko manje bro-jke!) govori o 100.000, pa čak i više od 200.000 ubije-nih, i to samo Hrvata. Je li to realno? Evo izjave jedno-ga svjedoka (a moglo bi ih se naći mnogo), Britanca, kojemu nema razloga ne vjerovati, jer je bio na terenu (i protivio se izručivanju zarobljenika jugoslavenskim snagama), dakle, sam je svjedočio onome što se doga-

đalo kod Bleiburga u tim svibanjskim danima 1945. go-

dine. On procjenjuje da je tamo bilo ukupno – nagla-šavam: ukupno – nekih 50.000 ljudi („U našim je ruka-ma trenutno oko 50.000 anti-titovskih Hrvata i Slove-naca“, donekle pojednostavljeno zapisuje satnik Tony Crosland 18. svibnja 1945. godine, a prenosi autor knjige „The Day the War ended“ koji potom precizira da je riječ o „antikomunističkim Jugoslavenima“). Oči-to se misli i na one iz Hrvatske (ustaše, domobrane i civile), na četnike (što Srbe, što Crnogorce) i na Slove-nce (belogardiste). No, čak da se nekim slučajem misli samo na Hrvate, i to čini brojke s kojima se danas ope-rira, a pogotovo s obzirom na popriličan broj preži-vjelih u predaji kod Bleiburga, potpuno apsurdnima.

Slijedi iduća manipulacija: kaže se kako je Bleiburg najveće stratište hrvatskoga naroda. Brojka kojom se to želi „dokazati“ – naveo sam je upravo – naprosto je nerealna. A, potom, nema uporišta za tvrdnju da je poslije predaje kod Bleiburga bilo tko ubijen zato što je bio Hrvat. Ima li vjerodostojnih svjedočenja koja bi govorila o selekciji zarobljenih na nacionalnoj osnovi, nakon koje je slijedilo ubijanje jednih i oslobađanje drugih? Nisam nikada za takvo nešto čuo. Ljudi su izgubili živote zato što su bili pripadnici neprijate-ljskih snaga koje se nisu htjele predati i što je među njima, očito, bilo i onih (i to ne malo) koji su na naj-grozniji mogući način okrvavili ruke u prethodnim go-dinama, odnosno što su se s tim snagama povlačili (a što je u atmosferi neposredno nakon konačne pobjede moglo biti protumačeno kao neizravno priznavanje suodgovornosti, ma koliko da to iz perspektive mirnog razmatranja izgledalo ne samo nelogično, nego i apsolutno neprihvatljivo).

Dakle, da rezimiram osnovne činjenice: prvo, na samo-me Bleiburškome polju nikakvih masovnih likvidacija nije bilo; drugo, broj ubijenih nakon predaje kod Blei-burga nikako ne može odgovarati brojkama s kojima se danas operira u hrvatskoj javnosti; treće, tko god da je likvidiran nakon Bleiburga, nije ubijen samo zato što je bio Hrvat, niti su ubijani samo Hrvati.

I to je srž manipulacije. Koja je, međutim, njezina svrha? Ni to nije teško dokučiti. „Napuhavanjem“ broja likvidiranih nakon predaje kod Bleiburga, i to u vrije-me kada se broj ubijenih u Jasenovcu znanstvenim metodama svodi u realne okvire, nastoji se relati-vizirati zločine ustaškoga režima za koji određene, srećom mariginalne, političke snage u Hrvatskoj nikako ne mogu prevaliti preko usta da je bio zločinački. Nastoji se u zločinima izjednačiti antifašizam i faši-zam. Stvaranjem Bleiburškoga mita želi se diskredi-tirati cijela Narodno-oslobodilačka borba, a potom se izjednačavanjem antifašizma s boljševizmom pokušava kompromitirati atnifašizam i kao ideju (jer, eto, vidje-li smo – sve su to bili zločinci i ubojice!). A na to ja ne želim, ne mogu i neću pristati. Najprije zato, što sam predsjednik države u čijem Ustavu piše da se zasniva na antifašizmu, potom zato što je antifašizam moje ljudsko opredjeljenje i, napokon, zbog toga što ne trpim laž i užasavam se mogućnosti da se lažima poput navedenih zatruju mlade generacije.

A kada već govorim o manipulacijama, krunska je – čini mi se – natpis na spomeniku što je podignut na

Bleiburškome polju. Tamo, naime, piše da on podsjeća


na pripadnike „hrvatske vojske“. Ako su ustaše i domobrani bili hrvatska vojska, a što su i tko su onda bili Hrvati u redovima Narodno-oslobodilačke vojske? Valjda pobunjenici, urotnici protiv hrvatske države, kako bi ih neki najradije nazvali i kakvima ih smatraju. Ponavljam: stvar je svakoga pojedinca hoće li ići na Bleiburško polje, zašto će ići i kako će se tamo pona-šati. Ja to neću i ne želim komentirati. No, dok se ne utvrdi istina, dok se zapravo ne prizna istina, dok traju manipulacije, ja tamo neću ići! Niti tamo, niti na lokaciju bilo koje od masovnih grobnica kod kojih se nakon dva ili tri dana istraživanja „utvrdi“ da su u njima najvećim brojem Hrvati „ubijeni samo zato što su bili Hrvati“. Ne pristajem sudjelovati u prijevari i manipulaciji, ne pristajem sudjelovati u prozirnome nastojanju da se demonizira čitav antifašistički pokret samo zato što su na njegovome čelu bili komunisti.

Ne opravdavam ni jedan zločin, a kako bih i mogao? Ne kažem, niti sam ikada tvrdio – kako mi ponekada impu-tiraju – da sve žrtve nisu iste. Žrtva jest žrtva, ali isti-na je – i to nitko ne može poreći – da postoje nevine žrtve i one koje su žrtve samo zato što im je „presu-đeno“ bez sudskoga procesa. I ne smije se zanemariti da su u Jasenovcu ljudi ubijani samo zato što su bili drugačiji ili što su se usuđivali drugačije misliti (Srbi, Romi, Židovi, Hrvati), dok su nakon Bleiburga ljudi stradali zato što su bili pripadnici pobijeđene neprija-teljske sile koja se odbijala predati ili ih se s njome identificiralo (o koljačima među njima da i ne govo-rim). Dakle, još jednom i za svagda: ne opravdavam ni jednu livkidaciju, zapravo ni jednu kaznu bez suda i suđenja. Ali, i to još jednom i za svagda, ne pristajem ni na postavljanje znaka jednakosti između naci-fašizma i antifašizma, na čijem su čelu bili komunisti. Ne može se i ne smije se izjednačavati ono što je bilo zločin u ideji i u realizaciji s onime što je kao ideja bilo čisto i plemenito, ali što se nije znalo ili uspjelo othrvati zločinu kao povremenom pratitelju politike.

Njemački kancelar Brandt nije kleknuo pred spomeni-kom niti osuđenima, niti likvidiranim nacistima, nego njihovim žrtvama. To je dobro poznato, ali čini se kako bi na to trebalo uvijek iznova podsjećati, barem ovdje kod nas i barem neke koji se prave zaboravnima ili, možda, još nisu odustali od kompromitirane i već da-vno osuđene i odbačene ideje o „miješanju kostiju krvnika i žrtava“ (na što bi upućivala najava posjeta Jasenovcu Počasnog Bleiburškoga voda, neobične insti-tucije u kojoj nalazimo neke još neobičnije osobe – da se najblaže izrazim).

Što se mene tiče, ono što sam o Bleiburgu imao reći, ovim sam tekstom rekao. Stojim iza svake napisane riječi, ništa neću mijenjati, dodavati ili oduzimati. Rečeno je ono što je trebalo reći. Rečeno je – sve.

Priredio i obradio:

Dalibor Tomić

Zemljo moja

Vidim polja što se žitom zlate

i na brijegu vidim rodni dom

svakog trena mislim na te

zemljo moja, zemljo moja.

A u polju moja duša spava

u sred žita kao zlatna klas

postelja joj meka trava


I dok ja nisam tu

pokraj nje, da skupa predamo se snu

svaku noć čujem glas

koji zove, dođi, sreća čeka nas.

Ovdje noći nisu tako plave

ovdje sunce nema takav sjaj

ovdje nisu takve trave


U tom klasju nek' mi ljubav spava

nek' me čeka, ja ću brzo doć'

nek' je ljubi tvoja trava


I dok ja nisam tu

pokraj nje, da skupa predamo se snu

svaku noć čujem glas

koji zove, dođi, sreća čeka nas.

Kemal Monteno / Ambasadori




Branko Ćopić

(1915 – 1984 – 2015)

Početkom ove, 2015. godine, navršeno je 100 godina od

rođenja jednog od najvećih jugoslovenskih pisaca –

Branka Ćopića. Rođen je na samom kraju 1914. godine u

selu Hašani kod Bosanske Krupe, a njegov djed Rade je

prijavio rođenje unuka baš 1. januara 1915. godine, raču-

najući „...da će, ako se i za godinu produži regrutacija,

možda dotle već propasti Austougarska i njegov Branko

neće služiti kod ćesara (cara)...“ Rano je ostao bez oca, a

djetinjstvo je, sa mlađim bratom i sestrom, proveo uz

majku i djeda Radeta, te nezaobilaznog strica Nikolu

(Nidžu). Poslije završene osnovne škole, Branko je

učiteljsku školu pohađao u Banjaluci i Sarajevu, da bi je

završio u Karlovcu, a Filozofski fakultet u Beogradu. Već

kao student afirmisao se kao darovit pisac i skrenuo

pažnju na sebe.

Svojim jedinstvenim stilom ispisao je mnoštvo zbirki

pripovijedaka, pjesama, romana, komedija... Kako to biva

samo kod pisca, čiji se život i djelo čudesno podudare, čini

se da bi se jedna kratka biografija dala sa-činiti gotovo

isključivo od naslova njegovih djela. Svoje "bosonogo dje-

tinjstvo" ovaj "zaneseni dječak" proveo je "pod Grmečom"

"ispod zmajevih krila" "u carstvu leptira i medvjeda" upija-

jući zauvijek u svoje radoznale oči "život u magli" svojih

"planinaca" i slušajući bajke "ispod krnjeg mjeseca". "Ma-

gareće godine" školovanja u susjednom gradiću i studije u

Beogradu biće samo priprema za "surovu školu" rata koji je

banuo kao "prolom" u svijet njegove planine u kojem odu-

vijek "orlovi rano lete". Tu je uz "ognjeno rađanje Domo-

vine" počelo "ratnikovo proljeće" sa "rosom na bajonetima"

uz prasak pravog i "gluvog baruta". Odratovao je uz mla-

diće kakav je bio "Nikoletina Bursać" i starčekanje kakav je

bio "Vuk Bubalo" svih sedam ofanziva, da bi onda, u

Beogradu, počeo da živi "gorki med" one posljednje "osme

ofanzive". Za cijelo to vrijeme uz "bronzanu stražu" sjeća-

nja pisao je ono što je zapazio oko sebe i u sebi. A zapažao

je i zapazio mnogo.

Uoči Drugog svjetskog rata nalazio se u đačkom bataljonu

u Mariboru. Poslije toga je otišao u svoj rodni kraj, a sa

početkom ustanka, stupio je u redove ustanika i među

njima ostao tokom cijele narodnooslobodilačke borbe.

Poslije rata neko vrijeme je bio urednik dječijih listova u

Beogradu, a potom počeo profesionalno da se bavi knji-

ževnošću. Posebnom vedrinom i humorom koji je nasli-

jedio od voljenog djeda, Branko se dosljedno branio protiv

svih užasa i tragike života, liječio svoje i tuđe rane. Od

prvih šala koje je pravio u najranijem djetinjstvu, pa do

Nikoletine Bursaća, tinjao je taj nesporazum vedrog

čovjeka i onih kojima je vedrina smetala. Bio je mlada

književna zvijezda u predratnom periodu, popularni naro-

dni, partizanski pjesnik iz rata i najčitaniji domaći pisac

poslije oslobođenja.

Znao je Branko da je ljudska duša sjetna, meka i djeti-

njasta, a život oštar, da svaki čovjek nosi po dvije glave:

jednu čvrsto usađenu na ramenima jave, a drugu negdje

poviše u oblacima maštanja i želja. Svaki je čovjek tajna i

priča za sebe, neponovljiva iskra života i to je tako uvijek i

svuda, pa čak i u onoj gorovitoj i vučarnoj zemlji Bosni.

Čovjek je dobar, ne onoliko koliko u zlehudom torbaku

ponese hljeba, nego koliko mu u raspjevani glas stane

srca. Opisivao je ono što je vidio i kako je vidio, a tu su bili

zabačeni planinski, podgrmečki kraj, bogato odjeven snje-

govima i lišćem, češljan vjetrovima i kišom, buđen ranim

kosim suncem, uspavljivan bajkama u glađu. Vidio je i

čovjeka u tom svijetu tvrdom od zlopatnje i mekanom od

ljudske sjete, starce pričalice i skitnice, bundžije,

nazdravičare kraj rakijskih kazana i vječite larmadžije na

boga i na sebe.

Pisao je o mršavim, usukanim seljacima i grlatim brka-

jlijama koje se ne boje nikoga ni na ovom ni na onom

svijetu, o plećatim grmaljima ogrnutim planinom, kaba-

nicom, snjegom i psovkama, vižljastim curama punih

pletenica, smijeha, šarenih čarapa i tužnih crnih očiju,

dugonogim dječacima, hitrim i nesmirenim, sviralama i

pjesmama, grlatoj graji i tužnim dječijim samoćama.

A istorija je udarala topom, avionom, sjekirom i nožem. Sve

se rušilo i počinjalo iz početka. Trebalo je toliko toga

savladati oko sebe i u sebi, izmijeniti sve: zločin pretvoriti u

nadu, strah u smjelost, presječeno grlo i zakrvavljene oči u

bratstvo, odrasti iz dječaka u čovjeka u jednom trenu,

pretvoriti vile u mitraljez, ćuku u tvrđavu, Grmeč u prkos,

opanak u cokulu, srce u tane...

Krenula je Krajina i Branko s njom. Od stotinu mladića je

sačinio jednog Nikoletinu Bursaća u kog će stati cijela

Krajina i veliki dio revolucije. A kada je sve to protutnjalo

zemljom nastavio je izdaleka da krajičkom oka prati kako

ponovo niču ognjišta i djeca u rođenoj Krajini i „dalekom“

Banatu. Nastavio je i dalje osluškivati „svoje“ ljude, one

iste sa kojima je nekada slušao priče o bunama i

ustancima, o Grmeču, o dobru i zlu.

Satirično pero velikog pisca nije prijalo svakome, a u tome

je imao gorka iskustva. Kada bi tokom rata zakačio

zabušante i folirante, dobijao je pohvale, ali se na takvu

praksu kasnije drugačije gledalo. Mnogi nisu voljeli da vide

sebe u smiješnom ogledalu. Branko je često znao reći: „Ja

u oštrim riječima vidim mogućnost razumne popravke

svijeta!“

Ne odustajući od svog načina pisanja ni nakon 1960.

godine, kada je isključen iz SKJ, pomalo se kajući, ali i

neozbiljno gledajući na odnose prema njemu, sve više je

pronalazio utočište u dječijoj književnosti. Djetinjstvo je

trajno u njegovoj svijesti ostavilo trag, što je bez velikih

komplikacija uvijek uspio unositi u svoja neponovljiva

djela.

Život je okončao samoubistvom, skočivši 1984. godine sa

„Brankovog mosta“ u Beogradu. Ostaje zabilježeno da je

bio član SANU i ANUBiH. Za književni rad dobio je, između

ostalog, Nagradu Avnoja i Njegoševu nagradu (obe 1972.).

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih

odlikovanja.



STRADALNIK

POD PLAŠTOM SMEHA

Autor: Dušan Opačić

Branka Ćopića u današnje vreme nešto nema. Stasa-vaju nove generacije, sa drugačijim pogledima na svet, drugačijih interesovanja, falange nemaštovitih dečaka i devojčica koje se svakodnevno svrstavaju u jednoličnu kolonu koju proždire brzina današnjeg života. Nisu krivi ti dečaci i te devojčice, bio bi zločin osuditi ih zato što su sve dalje i dalje od knjige. Roditelji? ...Možda. Kako god, veliki Bosanci i mnogi književni poslenici sa naših prostora su umrli na vreme. Teško da bi se u ovom vremenu snašli, još teže preživeli kolektivnu tragediju kroz koju prolazimo evo već pune tri decenije Ne mogu ni da zamislim kako bi podneli na svojim leđima taj preteški olovni plašt našeg vremena jedan Selimović ili Andrić? Ćopić bi verovatno vaskrsnuo nekog Nikoletinu Bursaća da objavi rat i suprostavi se novom vremenu, ali i to bi bilo samo uzalud. Ponavljam, umrli su na vreme. Spasili su se. Ako odlutam u svoja sećanja, Branko Ćopić je tragično okončao svoj život skokom sa mosta u godini kada sam krenuo u prvi razred osnovne škole, sad već daleke 1984. godine. Bio je to tragičan kraj po mom ukusu najvedrijeg i duhovno najzdravijeg pisca sa ovih naših prostora. Šta je na taj čin nateralo uvek vedrog i šaljivog Ćopića koji siguran sam sudeći po njegovim delima nije rođen sa nagonom smrti koji bi bio jači od nagona života i radosti.

Ako pođemo od činjenice da pobednik piše istoriju i da je jedan Veljko Bulajić malo više preterivao u svojim ostvarenjima na filmskom platnu, da jedan partizan može ubiti i stotine Nemaca i da je svaki pripadnik NOVJ savršen i od posebnog kova, Branko je bio taj možda i jedini naš pisac koji u ratu nije video samo strahote, smrt i jad, već i ono smešno, živopisno, ismevajući ljudsku glupost, trapavost, uveseljavajući i sebe i saborce. Branku je bilo normalno da se partizan

uplaši u borbi, i da bude i ostane samo čovek.

Branko Ćopić je bio progresivni pisac, levičar i sledbe-nik revolucionarne ideologije, i kao takav ratnički i sa velikom dozom humora je podneo i izašao iz jednog od najstrahovitijih ratova u istoriji čovečanstva. Međutim, nije mu se smešio srećan mir. Ako je bio jak da podne-se rat, nije imao dovoljno snage ni talenta da postane poslušnik i da se izbori sa jednim celim birokratskim aparatom ili jednostavno vlastima u miru. Kao čoveku slobodoljubivih shvatanja gadila mu se bahatost, pri-mitivizam, poslušnička navika ljudi koji su preuzeli po-luge vlasti. Ratna pravila više nisu važila, nije bilo pro-stora za humor, a i glave su nekako lakše padale, pa je Branko jedno vreme bio suzdržan, ali nije dugo izdržao. Već pete godine nakon oslobođenja, Ćopić je napisao satiru pod nazivom "Jeretička priča". Ta satira je isme-vala partijske aparatčike i kompletnu birokratiju, njihov stil življenja, vlastoljublje i pohlepu. Branko je vešto opisao revolucionarne idealiste koji su se transformisali u površne ljude ili prosto karikature moralne izopa-čenosti, ujedno najavljujući naš kolektivni idejni i društveni poraz, nesaglednih razmera pod vođstvom istih tih ljudi. Tim delom, Branko Ćopić je postao prvi srpski i jugoslovenski disident ako uzmemo u obzir da je u petoj deceniji prošlog veka književna hrabrost bila najveći rizik i da je govor istine o vlastodršcima bio tretiran kao izdaja države i socijalizma.

Tom satirom je Branko Ćopić dokazao svoju partiza-nsku hrabrost ali i otvorio novo poglavlje svog života. Njegova hrabrost nije se završila i ostala na toj objavljenoj satiri. Te 1950.godine bila mu je potrebnija još veća čvrstina i zdrav duh da podnese reakcije vlasti na njegovu "Jeretičku priču". Na nogama i stojički je podneo najteži udarac u vidu javnog napada od samog Broza, ličnosti broj jedan u novoj državi, čoveka koga je ranijih godina opevao i slavio. Njegova satira obja-vljena u "Ježu" je dobila etiketu kao "neprijateljska kleveta" i "sitnoburžoaska laž" direktno od vladara, pa je logično bilo da usledi i javna haranga na njegov lik i tek objavljeno delo u kome je prednjačio dnevni list "Borba" naravno sa nepotpisanim člancima, i javno ša-maranje najoštrijih pera samog vrha Partije i "Knjiže-vnih novina". Samo onaj ko je doživeo udarce svojih bližnjih zna da više bole od prijateljske ruke nego od samog neprijatelja. Juče borac i rodoljub, danas "osu-đeni" izdajnik i neprijatelj naroda. Od takve patnje sama priroda čoveka pruža najmanju odbranu, a najčešće ta odbrana i ne postoji. Ćopić je na oltar jugoslovenske varijante socijalizma žrtvovao svoj dar i ostvarenje svog ideala, dao je sve što je imao, i teško mu je bilo da shvati dubinu besmisla koje može da obuzme jednog pisca kada se njegovo delo proglašava "neprijateljskom propagandom".

Ranjene i osakaćene duše Branko nastavlja sa radom.



Ipak tadašnji režim nije uspeo da slomi ono pozitivno ludilo jednog Bosanca tvrde glave. Sanjara u njemu nisu uspeli da ubiju, pa je 1954. godine objavljena nova satira "Izbor druga Sokrata", koju će javno kamenovati ponovo pisci i novinari po zadatku. Dolaze godine mnogih neprilika sa raznoraznim sekretarima komiteta, komisijama i ostalim idiotima, što će rezultirati zabranom Ćopićevog komada "Odumiranje međeda". Godine 1963. Branko Ćopić daje intervju u Moskvi o književnim (ne) prilikama u Jugoslaviji, naše vlasti su tražile od njega pokajanje, priznanje krivice i ostale budalaštine U vidu samokritike forma Brankovog odgovora vlastima je bila obložena šalom, sprdnjom i podsmehom, te konačno biva isključen iz Saveza komunista Jugoslavije. Te iste godine, Branko Ćopić sa grupom istaknutih pisaca među kojima su bili Desanka Maksimović, Mihajlo Lalić i Branko Kitanović, planira da osnuje nedeljni list pod nazivom "Glas epohe", koji bi širio realistički pristup u književnosti. Međutim uplašen, da je reč o "sovjetskoj propagandi", režim organizuje javni napad na utemeljivače lista koje visoki funkcioner Partije Đuro Pucar označava kao "ždanovljevce". Godine su prolazile, Branko je radio i stvarao, uveseljavao i radovao, ali ga je stigao i umor. Ožiljci koji nikada nisu zarasli, prokrvarili su. Razbolela mu se duša. Pokušavao je na razne načine da je izleči, nije uspeo. U knjizi "Bašta sljezove boje", pismom svom mrtvom prijatelju Ziji Dizdareviću otkriva svoje zlokobne slutnje o budućnosti koja nas čeka. U par priča iz "Dana crvenog sljeza" jasno se vidi da se smračilo nad Brankovim svetom, razdiru ga sećanja, ponegde i raduju ali samo na one njemu bližnje, žal i bol za detinjstvom i mladošću. Branko je tragično završio. Svojim skokom i lokvom krvi na betonu ispod mosta, je obeležio jedno doba i jedno društvo. Naša revolucija nije uspela da otkloni onaj česti nesporazim između vlasti i slobodnoumnog pisca, tako da je Branka zadesila sudbina pesnika. Pesnici se ubijaju i pesnike ubijaju. Našeg Ćopića je snašlo ono prvo. Zaista Branko Ćopić zauzima posebno mesto u našoj književnosti. Prosto bio je pisac koji se smeje. Mnoge generacije su rasle uz njega, tako i moja. Generacija kojoj pripadam upoznala ga je preko njegovih dela, na slepo, jer nije bio više među živima. I oni polu pismeni su pročitali najmanje dve Brankove knjige. Svaki čovek nešto ostane "dužan" svom sopstvenom detinjstvu. Tako i ja. Da zahvalim Branku Ćopiću što je obojio moju mladost smehom i što zaista ništa nije bolelo. Hvala mu!

Beograd, februar 2015. godine



Odnos prema Josipu Brozu Titu

kao lakmus papir za naš odnos prema vlastitoj prošlosti

Čovjek koji je Tita dobro poznavao, koji se s pravom ubrajao u krug njegovih prijatelja, a koji ga je upoznao u vrijeme kada je Titovo ime postalo simbolom borbe za slobodu i prešlo granice Jugoslavije, napisao je: „Ako je ikada postojalo dijete 20. stoljeća, bio je to Josip Broz... Krvavi međaši toga stoljeća utjecali su na njegov razvoj i imali odraza na njegovu karijeru. A on je sa svoje strane obilježio stoljeće. Oni i idu zajedno – taj čovjek i to vrijeme. Moglo bi se reći da je prvi simbol drugoga.“ Napisao je to u godini nakon Titove smrti sir Fitzroy Maclean, britanski diplomat i političar, konzervativac, koji sigurno nije imao simpatija za komunistički pokret, ma u kojoj varijanti, ali koji je znao prepoznati, cijeniti i poštovati veličinu Titovog djela kako na vojnom, tako i na političkom, i to globalnom, planu.

Sve to, da je Tito bio izvanredni organizator i vođa po-kreta otpora u Drugom svjetskom ratu, da je nakon ra-zlaza sa Staljinom poveo Jugoslaviju samostalnim pu-tem, da je bio nesporni vođa Pokreta nesvrstanih, zna-čajnog faktora međunarodnih odnosa u njegovo vrijeme, sve se to znalo i u nekadašnjoj Jugoslaviji. Ne zato što su nam punili glavu lažima, nego zato što je naprosto tako bilo. I sve je to „zaboravljeno“, negirano, a u najma-nju ruku relativizirano, u protekla dva desetljeća, otkako se raspala država što je bila njegov projekt. Kao da je s Jugoslavijom morao – po drugi put – umrijeti i Tito. Niti je morao, niti je umro. Svatko, naime, tko iole pažljivije prati ono što se objavljuje u svijetu, zapazio je upravo u ta dva desetljeća simptomatičan paradoks: Tita se upo-rno, agresivno, za zdrav razum upravo ponižavajuće, odriču oni koji bi od pozivanja na Tita i njegovo djelo mogli imati (samo) koristi, dok ga i dalje cijene izvan područja bivše Jugoslavije, u svijetu, tamo gdje od toga nemaju ništa – osim spoznaje da nisu istinu proglasili za laž (a to baš i nije tako malo).

Sve države nastale na području bivše Jugoslavije po-dvrgnute su, u manjoj ili većoj mjeri, od trenutka osamo-staljivanja, procesu povijesnog revizionizma, koji se mo-že u svojemu krajnjem cilju svesti na grubo jednostavnu formulu: pobjednike u Drugome svjetskom ratu proglasiti poraženima, a poražene – pobjednicima. Tome treba, međutim, dodati još jednu, nimalo beznačajnu dimenzi-ju. Jugoslavija je bila socijalistička zemlja, bitno različita od svih zemalja Istočnog bloka, „lagera“, ali ipak – soci-jalistička. U vremenu rušenja socijalizma, ne samo kao poretka, nego i kao ideje (što je na dugi rok gledano čak i važnije) postalo je „krojačima novog poretka“ izuzetno bitno da se, ako ne izbrišu, a ono svakako bespovratno

kompromitiraju svi simboli socijalizma. U Jugoslaviji je glavni takav simbol nesumnjivo bio Tito. Drugim riječima: ako se želi kompromitirati (i) jugoslovenski model socijalizma (u sklopu demoniziranja socijalizma kao takvog) mora se uništiti i ugled što ga je imao Tito, mora ga se provući kroz blato, bilo tezama o njemu kao o „desetome na svjetskoj listi megaubojica“, bilo pričama o njegovome „slatkom životu“, bilo – napokon – tvrdnjama kako veliki međunarodni ugled Jugoslavije u Titovo vrijeme nije ništa drugo, nego propagandna laž. Ako stvari sagledamo u tome svjetlu, a samo ih se tako i može sagledati, onda nužno dolazimo do zaključka kako odnos prema Josipu Brozu Titu postaje lakmus papir ko-jim ćemo detektirati i naš odnos prema vlastitoj prošlosti.

Ova su razmišljanja zasnovana primarno na iskustvima Republike Hrvatske i bilo bi pretenciozno prenositi ih na sve države nastale na tlu bivše Jugoslavije, mada bi – u isto vrijeme – značilo zatvarati oči pred činjenicama, ako bi se ustvrdilo da nema nikakvih paralela između kreta-nja na hrvatskoj sceni i onih – na primjer – u Srbiji, pa i Sloveniji. Trend negiranja Titove ličnosti i njegovoga djela najmanje je prisutan u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini – barem na razini službene politike.

Šta se, dakle, događa, odnosno što se događalo u Hrva-tskoj? Prvi predsjednik samostalne Hrvatske, Franjo Tu-đman, osim što je bio rigidni hrvatski nacionalist, bio je čovjek proizašao iz NOB-e, godinama oficir armije kojoj je Tito bio vrhovni zapovjednik i – na osobnoj razini – očito fasciniran Titom. U Tuđmanovo vrijeme nemi-losrdno je uništeno praktično sve što je na bilo koji način podsjećalo na socijalističku Hrvatsku, na Jugoslaviju, na antifašizam (o komunizmu da se i ne govori), ali – Tita se uglavnom nije diralo. Da, pojavljivali su se članci o njegovome luksuznom životu, o tome kako je u njegovo vrijeme standard ostvarivan zaduživanjem u inozemstvu (onda: standard, a danas – golo preživljavanje!), ali gru-bih napada nije bilo. Tuđman je čak pokušao oponašati Tita nastupom u uniformama, pri čemu se pretvarao u njegovu neuspjelu karikaturu. Desnica je dotle čekala u prikrajku. I dočekala je svoj trenutak Tuđmanovom smrću. Tada je „otvoren lov“ na mrtvoga Tita, tada se punim zamahom počeo ostvarivati projekt kojega su od samoga početka imali u prvome redu povratnici iz emigracije (koji su podupirali Tuđmana), a uz svesrdnu podršku, kako malog broja istinskih desničara na hrvatskoj sceni, tako i određenog broja konvertita, dojučerašnjih radikalnih članova Saveza komunista, koji su iznenada „progledali“ i koji su očito procjenjivali da u svojem antikomunizmu i antititoizmu moraju biti agresivniji i glasniji od drugih, kako bi bili uvjerljiviji.


Na njihovo razočarenje, taj medeni mjesec demontiranja Titove veličine bio je kratkoga vijeka, jer je sa stupanjem na dužnost drugoga hrvatskog predsjednika, Stjepana Mesića, na čelo države došao čovjek koji je ispravno procijenio kako samostalna Hrvatska može na među-narodnoj sceni, a pogotovo u Trećem svijetu, samo do-biti, bude li ne samo naglašavala Titovo hrvatsko porije-klo (otac), nego uvažavala i vanjsku politiku vođenu u njegovo vrijeme i pozivala se na dobre odnose sa ze-mljama s drugih kontinenata uspostavljene u kontekstu politike nesvrstavanja (pa će Mesić dva puta otići i na summite Pokreta nesvrstanih). Stjepan Mesić, koji je samoga sebe definirao kao Predsjednika – građanina – nije imao, niti je želio imati, vlast Tuđmanovog tipa, što je uključivalo i kontrolu nad ključnim medijima, tako da je desnica – nakon što se oporavila od prvog šoka – kre-nula prilično agresivno s kampanjom protiv Tita. Dok se višegodišnjim demosntracijama (u Tuđmanovo vrijeme) u Zagrebu na početku vlade kojom su dominirali soci-jaldemokrati Ivice Račana (nekadašnjeg prvog čovjeka SK Hrvatske) uspjelo vratiti ime Trgu žrtava fašizma, formirana je inicijativa koja manifestacijama, što se održavaju dva puta godišnje, traži ukidanje Trga ma-ršala Tita. A u Saboru (parlamentu) kojim su dominirali zastupnici vladine koalicije, vrijedi naglasiti još jednom, na čelu sa socijaldemokratima, donijeta je odluka o da-vanju pokroviteljstva manifestaciji koja se održava na Bleiburškom polju u Austriji i kojom se – objektivno – ko-memoriraju pripadnici neprijateljskih kvislinških formacija koji su se tamo predali, nakon što su, još tjedan dana nakon službenog završetka Drugoga svjetskog rata, pružali oružani otpor. Nitko ne poriče notornu činjenicu koja se – i to treba reći – u vrijeme Jugoslavije uporno prešućivala, da je ne mali broj tada zarobljenih bio likvidiran bez suda, po kratkome postupku. No, gledamo li povijesne dokumente, naći ćemo samo dva puta ponovljenu Titovu zapovijed da se sa zarobljenicima postupa u skladu sa međunarodnim ratnim pravom. Zapovijedi – njegove – da se provode likvidacije, nema. Naravno, može se raspravljati o tome je li on znao što se događalo nakon predaje kod Bleiburga, kada je saznao, je li mogao spriječiti veći broj likvidacija, no to je sve u sferi spekulacija. To su pretpostavke, materijalnih dokaza nema, baš kao što nema – još – ni provjerenih podataka tko je u jamama otkrivenima u Sloveniji, u tenkovskom rovu kod Maribora, jesu li tamo pokopani ljudi poginuli u borbi ili likvidirani (vjerojatno i jedni i drugi), ima li među njima žena i djece (što se uporno ponavlja) i, što je najvažnije, koliko je tijela u tim „masovnim grobnicama“. Potpuno proizvoljne pretposta-vke kreću se od 20.000 do 200.000. Upravo iz toga razloga drugi hrvatski Predsjednik, za razliku od svojega nasljednika i predsjednika Sabora i Vlade, obojice iz re-dova socijaldemokrata, nikada nije želio ići na Bleibu-rško polje, ni na bilo koju lokaciju gdje su pronađeni le-ševi, insistirajući na tome da neće položiti vijenac na mjesto gdje mogu biti i posmrtni ostaci ratnih zločinaca, ubojica i koljača.

Smjenom na čelu najprije države, a potom Vlade (mada je u oba slučaja riječ o socijaldemokratima!) desničare kao da je ponovo obasjalo sunce. Projekt usporen, ali nikada prekinut, u deset godina mandata drugug Pre-dsjednika, pokrenut je ponovo punom žestinom, krajnje agresivno i grubo, a bez ikakvog iole spomena vrijednog otpora ne samo Države, nego i Saveza antifašističkih boraca i antifašista (izuzmemo li opet Stjepana Mesića,

koji je počasni predsjednik SABA). Javnost je zaplju-snuta pravom poplavom publikacija, knjiga, TV emisija, koje se sve mogu podvesti pod zajednički nazivnik: niti je Tito bio ono, za što su nas uvjeravali da je bio, niti je naša prošlost bila takva kakvu su nas učili da je bila („komunistička sintagma“, tako to zove jedan od medijski najeksponiranijih protagonista te kampanje). Preciznije rečeno, čovjek koji je, kao šef države, znao samo uzimati kredite, a živjeti u obilju.

Možemo tu navesti dvije TV serije o Titu, od kojih je prva (Antun Vrdoljak) bez ikakve dvojbe bila u službi povijesnog revizionizma, pribjegavajući povremeno i notornim, a lako dokazivim lažima, dok je druga (Lordan Zafranović) jeftino proigrala neprocjenjivo vrijedan dokumentarni materijal, a da mladoj generaciji, izvrgnu-toj punih dvadeset godina doslovnom ispiranju mozgo-va, nije ni znala, ni uspjela približiti i objasniti Tita i njegovo vrijeme. Možemo još podsjetiti na TV seriju „Ognjevi s neba“ iz koje je neupućeni gledatelj mogao „naučiti“ da su Saveznici (a Titovi su partizani od Tehe-ranske konferencije bili priznati kao dio Savezničkih snaga) bombardiranjima malte ne sravnili sa zemljom pola Hrvatske, i – napokon – na najnoviji produkt iz te tvornice izopačene istine, TV seriju „Jugoslovenske tajne službe“ (u kojoj se – uz ostalo – apologetski govori o tzv. Bugojanskoj skupini). Knjige i publikacije pružaju znatno širu lepezu, mada – sadržajno – jednako siromašnu i „glajhšaltovanu“. Tu imamo knjige o Titu kao čovjeku koji svoj uspon na čelo KP Jugoslavije zahvaljuje tome što je denuncirao sve potencijalne rivale Staljinovoj tajnoj policiji i tako ih poslao u smrt (uopće nije teško dokazati da je to laž), knjige i članke o Titu kao čovjeku koji se spetljao s gotovo svakom poznatijom filmskom zvijezdom svoga vremena (o nepoznatim ženama, od radnica do aristokratkinja, da se i ne govori), ali i knjige koje – kao – na znanstveni način opisuju „oružane snage NDH“, a na naslovnicu stavljaju sliku zloglasnog ustaškog koljača Jure Francetića, te knjige koje o oružanim akcijama tzv. križara, ostataka ustaških jedinica, bilo ostavljenih u Hrvatskoj, bilo ubačenih u Hrvatsku nakon završetka rata, govore kao o „gerili u Hrvatskoj“, a zamagljuju činjenicu da su „križari“ bili notorni teroristi.

Poseban su odsječak TV emisije, članci i knjige o tzv. komunističkim zločinima kojima se želi cijeli Narodno-oslobodilački pokret prikazati kao zločinački, s time da krajnja odgovornost leži – naravno – na vrhovnom zapo-vjedniku, maršalu Titu. Tu se operira s podacima o više od 700 masovnih grobnica samo u Hrvatskoj (a gotovo 2.000 na području cijele bivše Jugoslavije, s time da nije


poznato tko ih je izbrojio), o zločinima partizana i na

području susjedne Austrije, da bi se – kao svojevrsna nadogradnja – na tim temeljima uspostavila konstrukcija o zločinačkom karakteru vlasti u Jugoslaviji u cijelo vrijeme njezinog trajanja („komunistički zločini u ratu i poraću“). I tu dolazimo do perverzne logike arhitekata koji grade „novu-staru povijest“. Upravo ono što nedvojbeno jest bila osnovna karakteristika i ustaškog pokreta i kvislinške države, uspostavljene bez ikakve demokratske legitimacije pod njegovim vodstvom – dakle, zločinački karakter – to se pripisuje Titu i državi kojoj je on bio na čelu. Druga je strana iste medalje uporno ponavljanje teze o „jasenovačkom mitu“ (čemu – objektivno govoreći – pridonose i vlastodršci Republike Srpske koji uporno insistiraju na brojci od 700.000 ubijenih), pa se tako s TV ekrana u Hrvatskoj može čuti tvrdnja „znanstvenika“ da je broj od poimenice utvrđenih 82.000 ubijenih u Jasenovcu – rezultat političkog dogovora. A ima ne mali broj slučajeva da obitelji ubijenih u Jasenovcu, izvrgnute dvadesetogodišnjoj propagandi, koja tvrdi da su u tom zloglasnom logoru završavali samo neprijatelji Hrvatske, poriču da su njihovi ubijeni preci ikada bili u Jasenovcu. Dok je ne tako davno hrvatska policija dobila kao primarni zadatak istraživanje komunističkih zločina (što je uključivalo neselektivno ispitivanje boraca Narodno-oslobodilačke vojske), masovne grobnice, koje svjedoče o vladavini terora u tzv. NDH, npr. u Jadovnom, prvom ustaškom gubilištu, nitko ne istražuje, a spomenik početku ustanka u Srbu proglašava se „četničkim spomenikom“.

Nešto slično vidimo u Republici Srbiji u slučaju sudskog postupka (bez obzira na to kako će završiti) kojim se želi rehabilitirati četničkog vođu Dražu Mihailovića. Već i sam čin formiranja Državne komisije za istraživanje okolnosti ubojstva Draže Mihailovića (a to je bio potez Države) spada u sferu povijesnog revizionizma, jer četnički vođa nije ubijen, nego suđen zbog suradnje s okupatorom u postupku koji je bio javan, osuđen na osnovi mnogobrojnih dokaza i iskaza svjedoka na smrt i streljan. I vrlo slično kao što su se rigidni nacionalizmi, odnosno šovinizmi međusobno pothranjivali na početku raspada jugoslavenske federacije, pridonoseći nesu-mnjivo krvavome karakteru toga raspada, i sada je sva prilika da će povijesni revizionizam jedne strane pothra-njivati povijesni revizionizam na drugoj. S posljedicama koje ne mogu biti drugačije, nego pogubne.

U svemu tome postoji i jedan širi aspekt – evropski. Ma-da je današnja demokratska Evropa sazdana na teme-ljima antifašizma, mada je zločina osvete, kakvi se pripi-suju jugaslovenskim antifašistima i Titu (i koje se, treba

ponoviti, ne može poreći), bilo u svim zemljama što su stenjale pod okupacijom naci-fašizma (iako ni u jednoj od njih ne pokušavaju ni tražiti njihove počinitelje), sklo-nost prema antikomunizmu, odnosno spremnost da se za volju antikomunizma svašta tolerira, tjera ujedinjenu Evropu, točnije Evropsku uniju, da zatvara oči pred sve grubljim nasrtajima povijesnog revizionizma. Tako se, potpuno u skladu s onima koji su u Zagrebu ukinuli ulicu 8. maja 1945., tvrdeći kako to nije bio dan oslobođenja, nego dan kada je počela okupacija, i ulazak Crvene armije u zemlje – Hitlerove satelite – sve češće ocjenjuje ne kao oslobođenje, nego kao početak komunističke okupacije, čime se tjera voda na mlin krajnje opasnoj i povijesno neodrživoj tezi o izjednačavanju „svih totalitarnih režima“, drugim riječima o izjednačavanju naci-fašizma i komunizma kao zločinačkih poredaka. Zato Evropska unija ne reagira kada glavnim gradom jedne od njezinih novih članica marširaju bivši pripadnici SS odreda iz te države, zato šuti kada u drugoj novoj članici s bakljama defiliraju pripadnici nacionalističkih, desnih organizacija, a posve po uzoru na poznate bakljade Hitlerovih pristaša u „zlatnim danima“ Trećeg Reicha, zato – napokon – bez ijedne riječi komentara prati proces rehabilitacije četničkog vođe Mihailovića u budućoj članici – Srbiji.

Stoga je krajnje vrijeme da objektivni historičari, sposo-bni stvari procijeniti s nužne povijesne distance – a va-ljda ih još ipak ima – da istinoljubivi novinari koji ne do-zvoljavaju da ih se kupi egzistencijalnom ucjenom, da nevladin sektor koji mora shvatiti da zadržavanje samo na osudi kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji otvara put još većem kršenju ljudskih prava pod plaštem tzv. demokracije, da preostali antifašistički borci i antifašisti, bez obzira kojoj generaciji pripadaju, da svi oni dignu glas protiv demoniziranja Josipa Broza Tita. Ako se do-zvoli njegovo demoniziranje, ako se pristane na isklju-čivo pristrano ocjenjivanje i njegove ličnosti i njegovog vremena, uz istodobno negiranje svega pozitivnoga što je uradio, otvorit će se slobodan put definitivnom brisanju povijesnih istina i instaliranju povijesnih laži na njihovo mjesto. U svoje vrijeme Tito je bio simbol borbe za slobodu, ravnopravnost i samostalnost. U današnjoj borbi za istinu o vlastitoj prošlosti, on postaje simbolom te istine koju se želi zatrti. Stoga je odnos prema Titu doista svojevrsni lakmus papir kojime se testira naš odnos prema prošlosti. Ne bi se smjelo dozvoliti da taj lakmus papir pokaže kako smo pristali na laž. Ako ne zbog današnjih generacija, a ono zbog generacija koje dolaze. To smo im dužni. A to smo dužni i uspomeni na Tita, „dijete dvadesetog stoljeća“, koji je svojim djelom obilježio (ne samo) to stoljeće.

Tomislav Jakić Prilog Okruglom stolu održanom u organizaciji Društva za istinu o

NOB i Jugoslaviji, u Beogradu u maju 2012. godine





Dobrovoljni omladinski rad

Omladinske radne akcije

Poštovani čitaoci,

u ovom broju biltena završavamo retrospektivu o omladi-

nskim radnim akcijama u SFRJ (Socijalistička Federativna

Republika Jugoslavija) kojom su bili obuhvaćeni sami

korijeni dobrovoljnog omladinskog rada u doba Drugog

svjetskog rata, zatim vrijeme posljeratne izgradnje poru-

šene zemlje, pa sve do „modernih“ vremena akcijaštva –

do kraja 80-ih godina prošlog vijeka. Svoje posebno mjesto

u tom pregledu dobili su i pripadnici JNA (Jugoslovenska

narodna armija) koji su nesebično pomagali gdje god je to

bilo neophodno.

Svake godine iznova mladi Jugoslavije davali su milione

radnih sati kako bi sanirali stare ili izgradili nove objekte i

infrastrukturu neophodnu jugoslovenskoj društvenoj zaje-

dnici i privrednim subjektima. Svima njima želimo ovom

prilikom izreći jedno veliko HVALA! Hvala im na ogromnom

požrtvovanju, vremenu, žuljevima, nesebičnom trudu i radu

koji su uložili za bolju budućnost svih nas. Biti učesnikom

omladinske radne akcije uvijek je bilo nešto posebno, a

danas to znači još mnogo više: neraskidivu vezu sa jednim

neponovljivim vremenom čiji smo dio s ponosom bili.

Velika zahvalnost na trudu pripada iskusnom dugogodi-

šnjem učesniku mnogobrojnih omladinskih radnih akcija,

zemunskom akcijašu Frederiku Godi, koji nam je omogućio

uvid u ovaj vrijedan istorijski materijal. Njegova ideja je bila

da ovaj broj biltena obogatimo sjećanjima na odnos Josipa

Broza Tita prema omladini i prema dobrovoljnom omladi-

nskom radu, koji je on svesrdno pomagao, podržavao i uvi-

jek iznova isticao kao posebnu pozitivnu pojavu u našem

društvu. Takvim entuzijazmom, poletom i voljom za stvara-

njem boljeg sutra, koji je svojim radom društvu dala omla-

dina, malo koja država u svijetu se može pohvaliti. I u tom

segmentu je Jugoslavija bila jedan od rijetkih pozitivnih

primjera.

Tito i DORA

Govoriti o omladinskim radnim akcijama u socijalističkoj

Jugoslaviji naprosto je nemoguće bez isticanja izuzetne

uloge druga Tita u njihovom organizovanju, razvijanju i

trajanju. Bez obzira što je neviđeni entuzijazam mladih

generacija, naročito u čuvenim posleratnim radnim

akcijama, neosporno inspirisao druga Tita da uvek iznova

daje podršku velikim manifestacijama omladinskog

dobrovoljnog graditeljstva, sigurno je i nešto drugo – da je

Titovo ogromno poverenje mladima bilo presudni podsticaj

da izgaraju na brojnim gradilištima širom zemlje. Drugačije

rečeno: veliko međusobno poverenje rodilo je i razvijalo

veliki stvaralački nemir mladih graditelja i donosilo

rezultate. Svakovrsne: idejno – političke, vaspitno –

obrazovne, društveno – ekonomske...

Redovi koji slede samo su pokušaj da se prikaže konsta-

ntna Titova briga za omladinu koja gradeći zemlju i izgra-

đujući novo društvo nije htela da bude samo naraštaj budu-

ćnosti već i aktivni stvaralac sadašnjosti. Ovo je i pokušaj

da se prikaže, na jedan osoben način, razvoj ideje dobro-

voljnog omladinskog rada, u okviru razvoja društva, ali i u

okviru ličnog doprinosa velikana naše revolucije – druga

Tita.

"Produžite i dalje rad na pribiranju žetve. To imajte stalno

pred očima, jer je to isto tako važno kao i izvođenje

operacija." – Titovo uputstvo Operativnom štabu za

Bosansku krajinu povodom čuvene žetve u Saničkoj dolini,

sredinom leta 1942. godine.

"Ja mogu da potvrdim činjenicu da je omladina naših

naroda dostojno prošla slavni put od devetnaest mjeseci

natčovječanske i krvave borbe. Iz naših 16-godišnjih

omladinaca i 19-godišnjih mladića, izrasli su heroji kakvih

je rijetko u historiji naših naroda... Ja sam uvjeren, drugovi i

drugarice, da ćete vi, kako u redovima naše

Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda, tako i

na radu u pozadini i na okupiranoj teritoriji, raditi poslije

ovog kongresa sa udesetostručenim snagama, da bi

pobjeda nad neprijateljima naših naroda i naše mlade

generacije bila što brža i što potpunija..." – Tito na Prvom

kongresu USAOJ u Bihaću, decembra 1942. godine.

"Kao vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske Ju-

goslavije izražavam vama, a preko vas čitavoj rodoljubivoj

omladini, svoju zahvalnost i priznanje za herojsko držanje,

kako s puškom, tako i sa lopatom u ruci." – Tito na Drugom

kongresu USAOJ u Drvaru, 02. maja 1944. godine.

"... pred vama stoji zadatak izgradnje naše zemlje, naše ra-

zorene zemlje. Kao što smo se mi 1941. godine oslonili na

omladinu i nismo pogriješili i uspjeli smo, tako se i sada

oslanjamo na omladinu i uvjeren sam da ćemo uspjeti.

Svuda gdje je potrebno raditi – unosite isti elan koji ste

imali na bojnom polju, kada je trebalo da se ogledate s

neprijateljem. Pjesma se orila u jeku borbe i u najtežim

časovoma našim. Ta mladalačka pjesma neka se ori i pri

radu, u stvaranju još ljepšeg i boljeg života no što smo imali

i no što je bilo...


Omladino Srbije! Danas su naše željeznice razorene –

treba graditi željeznice. Naši su mostovi porušeni – treba

graditi mostove. Naši su putevi porušeni – treba graditi

puteve. Naši su gradovi bez ogrijeva – treba ih snabdjeti

ogrijevom. Imamo stotine i stotine teških nedača, stotine

zadataka koje moramo riješiti. To nije, ne može biti, briga

samo nekog odbora, nego i vaša stvar. Vaše oči i vaše ruke

moraju se svugdje vidjeti, svugdje doprinijeti svoj udio. I da

bismo mogli dokrajčiti ovu borbu, mi moramo raditi na

izgradnji naše domovine.

Kad svršimo s mrskim osvajačem, kad oslobodimo potpu-

no našu zemlju, računamo na vas, da čete biti svuda – gdje

je najteže i gdje ćemo vas zvati. Vi ste naša nova armija,

armija rada, koja će stvoriti i sebi i budućim pokoljenjima

bolju i srećniju budućnost." – Tito na Prvom kongresu USAO

Srbije u Beogradu, 16. novembra 1944. godine.

"Dok su se partizanski odredi borili omladina naše

pozadine radila je, pomagala partizane i osiguravala im

namirnice. U svim mjestima stvarane su omladinske radne

brigade. Te brigade su zasijavale polja, sklanjale žetvu,

radile udarnički, često pod neprijateljskom artiljerijskom

vatrom, rizikujući život... Može se reči, da je i prije i za

vrijeme rata omladina bila u prvim redovima boraca protiv

fažizma." – Tito u jesen 1945. godine.

"Obraćama se tebi, omladino Jugoslavije, da budeš nosilac

radnog oduševljenja, da budeš primjer upornosti i

samopožrtvovanja u izgradnji naše zemlje kao što si bila

primjer u četvorogodišnjoj borbi za slobodu svoje zemlje,

kao što si u prošloj, 1945. godini, bila primjer u radu na

obnovi zemlje." – Tito u novogodišnjoj poruci 1946. godine.

"Evo, ovih dana počela se graditi pruga, čiju su izgradnju

uzeli na sebe omladinci. Preko 90 kilometara pruge grade

omladinci, i to pruge koja će voziti ugalj iz Bosne u

Vojvodinu, a hljeb iz Vojvodine u Bosnu. To je pruga od

velikog ekonomskog značaja i ja verujem da će je naši

omladinci izgraditi...

I ne bih dozvolio da tjeramo omladinu da se napreže do

fizićkog iscrpljenja i na štetu svoga vaspitanja, ako imamo

mogućnosti da platimo radnu snagu i ako ćemo je imati

dovoljno. Naša omladina, pored toga što će raditi ima i

drugih zadataka i mi imamo da se brinemo o njenom

kulturnom i stručnom vaspitanju.


Mi ne smijemo tražiti od vas da zabacite vaspitanje, da

biste mogli kopati..." – Tito na Kongresu mladih Jugoslavije,

maja 1946. godine.

"Omladinu treba vaspitavati u trudoljubivosti, u plodnom

radu, ali joj u isto vreme treba dati sve što joj je potrebno

kao omladini. Ne treba kruto postavljati stvari, jer ako se

negdje omladini budu davali samo krampovi i lopate, niko

tamo neće ići." – Tito, govori i članci, II, str. 273.

"Drugovi i drugarice, ova pruga i rad na ovoj pruzi ne znače

samo stvaranje jednog saobraćajnog objekta, važnog za

našu privredu. Ne, ovdje se događa nešto mnogo više.

Ovdje se kuju novi ljudi. Ovdje se prekaljuju i izlaze iz rada

novi ljudi, s novim pojmovima o radu...

...vi odlazite odavde u svoja mjesta, širom naše zemlje, i

odnosite sobom sav polet, sav elan, svu upornost, svu

vjeru koju ste stekli u svoje sopstvene snage i unosite ih u

nove i nove mase radnog naroda – i u seljaštvo, i u

radništvo, i u našu intelegenciju, u sve naše građane. Time

vi vršite jednu veliku misiju, misiju stvaralaca neodoljivog

poleta, požrtvovanosti i spremnosti za savlađivanje svih

zapreka koje stoje pred nama. I to je jedna velika stvar,

koja je možda mnogo važnija i od ekonomskog značaja ove

naše pruge..." – Tito prilikom posete graditeljima pruge

Brčko – Banovići, 26. septembra 1946. godine.

"Ali, ja bih htio ovom prilikom da istaknem ovdje sljedeće:

bilo bi s naše strane nepravilno ako bismo taj vaš elan, tu

vašu spremnost na žrtve, na uporan rad, iskorišćavali i

tjerali vas da stalno izvršavate ono što je nemoguće. Vi ste

dosad i sami dosta pokazali šta možete i šta želite. Mislim

da ovakvi ogromni radovi iziskuju natčovječanske napore

od naše omladine i da postoje granice preko kojih ne

smijemo. Naša omladina predstavlja za našu zemlju

najdragocjenije što imamo. To je naše bogatstvo koje

posjeduje naš narod i mi tu omladinu moramo čuvati. Mi

moramo terete koji su u vezi sa izgradnjom naše zemlje i

izvršenjem Petogodišnjeg plana raspodijeliti podjednako na

sve građane naše zemlje.

Vi, omladinci, treba da u radu pokazujete primjere kako

treba da se radi! Ali mi nećemo da jedni sjede skrštenih

ruku, a da drugi i suviše naporno rade. Mi smo dužni da

vodimo računa o vašem vaspitanju – fizičkom i umnom.

Prema tome, kada ubuduče budemo tražili od vas izvršenje

ovog ili onog zadatka, ti zadaci moraju biti lakši nego što je

to bio slučaj do danas. Vi ste već udarili temelje novog

odnosa prema radu, pokazali ste kako se može raditi kada

se hoće, ali mi ćemo tražiti da svako da svoj prilog u radu.

Omladinci i omladinke, vaša je prva dužnost da učite. Mi

postavljamo pred našu omladinu važne zadatke, ali

zapamtite: za vas dolazi na prvo mjesto učenje, pa onda

rad." – Tito u Sarajevu, povodom puštanja u rad pruge do

Šamca, 16. novembra 1947. godine.



"Drugovi i drugarice, kad bismo mi imali dovoljno radne

snage u našoj zemlji, onda vas ne bismo toliko opterečivali

raznim akcijama. Ali, najteže je kod nas što nemamo

dovoljno potrebne radne snage, a baš to i jeste naša

glavna teškoća u 1949. godini. Tu nam vi, omladinci,

možete mnogo pomoći i mi se zbog toga ponovo obraćamo

vama. Borba za pobjedu socijalizma u našoj zemlji je u

punom jeku i mi u toj borbi moramo pobjediti – i

pobjedićemo. Naše fabrike, naši rudnici i razna naša velika

gradilišta, to su prava bojna polja, na kojima naši radni

ljudi vode upornu borbu za ostvarenje Plana. Budite i vi,

omladinci, i na vašem sektoru borbe pobjednici.

Mobilizirajte i povedite u tu radnu borbu i svu onu

omladinu koja još danas pod negativnim uticajima raznih

neprijatelja nove Jugoslavije, stoji po strani od tih velikih

radnih akcija. Kažite im da je ta radna borba u korist

stvaranja boljeg života svih naših radnih ljudi, pa i njih

samih. Znajte, drugovi omladinci i omladinke, da se mi u

našim naporima moramo osloniti na svoje sopstvene

snage. Mi nemamo drugih saveznika u tim naporima, osim

naše duboke vjere da ćemo pobjediti, osim naše riješenosti

i upornosti." – Tito na "Kongresu ujedinjenja" SKOJ i

Narodne omladine 1948. godine, u vreme sukoba sa

Informbiroom.

"Drugovi i drugarice, ja sam uvijek razmišljao o tome, a

često sam i u govorima i razgovorima postavljao pitanje da

li smo pogrešili kad smo prestali s krupnim omladinskim

akcijama i kada smo na taj način demobilisali jedan veliki

dio naše omladine, koja zbog toga, silom okolnosti, nije

mogla da učestvuje u izgradnji naše zemlje u onoj mjeri

koliko je želela i mogla. Govorilo se, ali mi smo na

Kongresu već osudili takva mišljenja, da je naša omladina

apolitična, da skreče u razne tuđe vode, da je pod tuđim

uticajem itd. Da je to netačno vidjeli smo i danas, gledajuči

našu omladinu na ovom dijelu auto-puta. Oduševljenje,

elan i vjera izbijali su iz njenih riječi i očiju. Vidjelo se i

danas ovdje iz svega da mi imamo prekrasnu omladinu...

Možda će ovaj auto-put biti nešto skuplji, kao što su

govorili neki naši ekonomisti, ali ja i drugovi u Centralnom

komitetu smatramo da je za našu zajednicu od ogromne

važnosti moralno-političko vaspitanje koje omladina na

ovim akcijama stiče. To vaspitanje svojom vrijednosti

daleko prevazilazi izvjesne materijalne vrijednosti i ne

može se ničim nadoknaditi. Zato mi mislimo da treba i

dalje nastaviti s tim radnim akcijama, jer nikakve škole i

kursevi ne mogu dati ovako velikom broju omladinaca ono

što oni dobijaju na ovim akcijama. Neka je radni efekat

omladine i manji od učinka redovnih radnika – iako se ni o

manjem efektu ne može govoriti, jer omladina svojim

elanom nadoknađuje ono što ne može da postigne zbog

nedovoljne stručnosti. Od ogromne je važnosti da se naša

omladina vaspitava u stvaralačkom radu i da zna da je i

ona gradila današnju Jugoslaviju. Ne smijemo dopustiti da

zbog privrednog računa zanemarimo ono što je najvažnije:

moralno-političko vaspitanje naše omladine." – Tito u

naselju u Otočcu na Krki, 22. avgusta 1958. godine.

"Drugovi i drugarice, omladinci i omladinke, bilo je skeptika

i ljudi koji su preterano brižljivo računali i ispitivali da li se

isplati da omladina gradi ovakve objekte, da li oni, možda,

nisu skuplji ako ih gradi omladina, odnosno da li bi bilo

jeftinije kad bismo ih gradili redovnim putem, onako kao

što danas gradimo razne druge objekte. Ja mislim da se

baš prilikom izgradnje ovog dijela auto-puta, dovršenog u

jednom tako kratkom periodu, pokazalo da je taj

skepticizam bio pretjeran i neopravdan. Jer, ne radi se tu

samo o tome da li nešto košta više ili manje. Ne treba sve

gledati kroz dinar kad se radi o ovakvim objektima, o

ovakvim djelima. Treba pogledati i od kolike je to koristi

bilo za ovih pedeset i više hiljada mladih ljudi koji su bili

ovdje. Oni nikad neće zaboraviti ovaj zajednički rad naše

omladine iz svih narodnih republika, zajednički život koji su

ovdje imali, razmjenu mišljenja sa svojim drugovima,

zajedničke radosti i zajedničke napore. U srcu i umu

svakog graditelja ostaće to zabilježeno dokle god bude živ.

Ja bih htio da čitva naša mlada generacija prođe kroz

ovakvu školu, kroz kakvu ste prošli vi ovdje i kroz kakvu su

prošli oni koji su prije vas gradili druge objekte. To je nešto

što se nemože kupiti nikakvim novcem. Jer, ovakvi objekti,

auto-putevi, pruge i drugi, važni su za našu socijalističku

zemlju iz ekonomskih i iz drugih razloga, ali su isto tako

važni i zato što se na njima stvaraju novi ljudi. Važno je da

ti mladi ljudi shvate i razumiju šta znači bratstvo i jedinstvo,

šta znači naša socijalistička zemlja i kakav treba da bude

lik našeg novog čovjeka. Ja sam siguran da će svaki onaj

koji je ovdje bio, kad nekad kasnije bude prolazio ovim

putem, reči s ponosom da je ovdje i dio njegovog rada,

njegovog truda." – Tito u Novom Mestu, novembra 1958.

godine.

"Ne tako davno imao sam priliku da se ponovo sretnem i sa

mladim graditeljima, učesnicima omladinske radne akcije.

Vidio sam da je naša omladina i danas spremna da

dobrovoljnim radom doprinese izgradnji zemlje, unoseći isti

onaj elan i požrtvovanje kao i u godinama poslije rata.

Razumije se, uslovi i potrebe su danas drugačiji, pa prema

tome i forme organizovanja, ali korisnu dugogodišnju

tradiciju omladinskih radnih akcija treba i dalje razvijati.

Jer, taj dobrovoljni rad omladine ne samo što ubrzava

izgradnju pojedinih objekata, več ujedno razvija i ljubav

prema radu i, što je naročito važno, doprinosi zbližavanju

radničke, seoske i školske omladine i jačanju bratstva i

jedinstva naših naroda." – Tito na Osmom kongresu SOJ,

10. februara 1968. godine.

"Možda nikada poslije rata nije bilo tako važno kao što je

danas da naša omladina učvršćuje bratstvo i jedinstvo.

Ona se na tim radnim akcijama, razumije se, takmiči među

sobom i upoznaje, i to je veoma važno za suzbijanje svih

onih tendecija i elemenata koji bi htjeli da poremete

pravilan tok razvitka naše društvene zajednice.



Na omladinu ja tu polažem veliku važnost. Ona je bila i

dosad neimar bratstva i jedinstva, ona je produžila tamo

gdje su naši omladinci i naši borci za vrijeme rata položili

temelje. Neka ona i dalje na tim temeljima, koji su već

davno položeni, gradi to bratstvo i jedinstvo, jer je jedino to

zalog uspjeha našeg daljeg razvitka – razvitka socijalizma.

Jedino to može očuvati prestiž naše zemlje, koji je vrlo

veliki, ali koji bi mogao da se poremeti, a time bi mogli da

razočaramo one ljude i one narode koji takođe teže takvom

pravcu razvitka." – Tito na "ORA Sava", 1971. godine.

"Vaš dobrovoljni rad ima višestruki značaj. Tu se sastajete i

upoznajete vi omladinci iz svih krajeva naše zemlje, iz svih

naših republika. Ovdje vi stvarate ono što je najkrupnije i

najvažnije za dalji razvitak naše zemlje, a to je – bratstvo i

jedinstvo. Vi stvarate jednu jugoslovensku cjelinu. U vašim

mislima učvršćuje se težnja – koju više ništa ne može mije-

njati – da Jugoslavija bude jedinstvena. A svaki narod – i

hrvatski, i srpski, i makedonski, i slovenački, i crnogorski, i

bosansko-hercegovački – ima puno pravo da u svojoj repu-

blici stvara koliko najviše zna i može. Danas još uvijek ima

potrebe da se ističe i pokazuje šta znači naša socijalistička

zemlja u odnosu na prijašnju Jugoslaviju, kada se raspiri-

vala nacionalna mržnja, kada su vladajuće klike, oni koji su

bili na vlasti, doveli do toga da je, u najvećoj katastrofi dru-

gog svjetskog rata, Jugoslavija bila poprište ne samo uža-

snih borbi sa okupatorom, nego i unutrašnjeg međusobnog

bratoubilačkog rata. Vi omladinci, izgrađujete takav život i

učvršćujete takvo jedinstvo naših naroda, da ih više niko i

nikada ne može razjediniti, da se više nikad ne ponovi

nešto slično onome što je bilo u prošlosti. To je krupna

stvar. Bratstvo i jedinstvo – i danas, i sutra, i uvijek – biće

najvažniji činilac u naporima za još brži razvitak naše

zemlje i stvaranje sve ljepšeg i srečnijeg života i za vas i za

buduće generacije koje dolaze. Vi stvarate historijska

djela." – Tito na "ORA Sava", 1974. godine.

"Kada danas proslavljamo tridesetogodišnjicu omladinskih

radnih akcija, mi ustvari oblježavamo jubilej jedne škole

koja je, po mnogo čemu, jedinstvena u svijetu. To je škola

socijalističkog vaspitanja omladine, škola bratstva i jedi-

nstva, škola drugarstva i prijateljstva. Sve te vrijednosti du-

boko prožimaju našu omladinu, ali je potrebno da se stalno

iskazuju i dalje razvijaju, da se na djelu potvrđuju odanost i

ljubav prema svojoj socijalističkoj domovini" – Tito, u

povodu proslave 30-godišnjice radnih akcija, 1976. godine

Godine 1977, na Programsko-izbornoj konferencija SSOJ,

doneta je Odluka o ustanovljenju Zlatne udarničke značke

za izvanredne zasluge i doprinos u jačanju i organizovanju

dobrovoljnog omladinskog rada. U ime svih mladih ljudi

Jugoslavije, u ime svih udarnika sa brojnih radnih akcija,

delegati su odlučili da prvu Zlatnu značku dodele – drugu

Titu ! U obrazloženju ove Odluke, zapisano je:

"Drug Tito nas je uvek učio i uči da je rad najveće bogatstvo

čoveka i najveća vrednost socijalističkog društva.

Dobrovoljne omladinske radne akcije u našoj zemlji,

predstavljaju ponos mlade generacije pred licem svoga

naroda, Partije i druga Tita, pa i pred celim svetom. Drug

Tito je od njihovog začetka, pa do danas, stalno isticao

značaj koji te akcije imaju u radnom i idejno-političkom

vaspitanju naše omladine. Omladinske radne akcije su bile,

i ostale, ne samo mogućnost za radno angažovanje i

potvrđivanje mladih, već i velika škola bratstva i jedinstva.

Drug Tito je stalno isticao, i ističe, upravo tu značajnu

funkciju omladinskih radnih akcija. Ovo priznanje koje

Konferencija dodeljuje drugu Titu za izuzetno veliki

doprinos u jačanju, razvijanju i afirmaciji dobrovoljnog

omladinskog rada, izraz je želje svih dosadašnjih i

sadašnjih učesnika radnih akcija."

Odabrao i pripremio iz knjige

„Omladinske radne akcije – mladost naše zemlje

(1942-1982)“, objavljeno 1983. godine

Frederik Goda

zemunski akcijaš

maj 2015 bilten 11 19 7


kaze o učešću optuženih u napadima 11. septembra.

U originalnom izvještaju imena agenata i službenika

CIA-e zamijenjena su pseudonimima. Osim toga ce-

nzurisani su i neki drugi dijelovi, a glavni razlog je pri-

krivanje vanjskih sradanika CIA-e, koji su još aktivni.

Sadržaj izvještaja

Prema sopstvenim riječima Thierry Meyssan je u

punom obimu pročitao svih 525 stranica objavljenih

izvadaka iz izvještaja. Ipak, još uvijek nije obradio sve

dostupne informacije, za koje su neophodna dalja

istraživanja kako bi bila moguća ispravna i korektna

interpretacija svih cenzurisanih segmenata.

Tretmani tzv. kondicioniranja zatvorenika provođeni

su u 50-ak tajnih zatvora pod nadzorom i odgovo-

rnošću CIA-ine jedinice „Alec Station“, koja je bila za-

dužena za osmatranje i praćenje Osama bin Laden-a.

Infrastruktura, personal i transport spadali su u

nadležnost grupe za hvatanje i izručivanje, koja tako-

đer djeluje u okvirima CIA-e. Tretmani kondicioniranja

su koncipirani i provođeni pod vodstvom i nadzorom

dvojice spoljnih saradnika, psihologa, koji su 2005.

godine osnovali sopstvenu agenciju. Dozvole i tehni-

ka za izvođenje tretmana bili su odobreni na najvišem

državnom nivou bez provjeravanja i obrazloženja o

tome, da li su metode dobijanja informacija na ovaj

način zakonski korektne, prihvatljive i opravdane.

Tadašnji podpredsjednik Dick Cheney, savjetnica za

nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice, ministar

pravde John Ashcroft, ministar odbrane Donald

Rumsfeld, ministar vanjskih poslova Colin Powel i

direktor CIA George Tenet bili su prisutni u Bijeloj kući

na sastancima na kojima je obrađivana ova tema. Bili

su prisutni i vidjeli snimke tretmana; snimke koji su

nakon toga ilegalno uništeni. Samim prisustvom bi,

naravno, sve navedene osobe trebale (morale) biti

obilježene kao saučesnici, ali nije moguće utvrditi ko

je od njih zaista znao u koju svrhu se dotične metode

koriste.

Ipak, zna se da je Condoleezza Rice u junu 2007.

godine o tome bila lično informisana od strane dijela

CIA-e koji je nadgledao eksperimente. Savjetnica za

nacionalnu sigurnost odobrila je nastavak ekspe-

rimenata, ali je smanjila broj autorizovanih i do tada

korištenih metoda mučenja.

U izvodima izvještaja sadržane su detaljne analize

načina na koji je CIA obmanjivala dijelove Bushove

administracije, kongres i medije.

Eksperimenti profesora Martina Seligmanna

Objavljeni materijali potvrđuju da je CIA izvodila

eksperimente koji su zasnovani na radovima i meto-

dama profesora Martina Seligmanna (teorija „nauče-

ne bespomoći“). Te metode nisu zamišljene da izvuku

informacije ili priznanja, već da stvore naviku (nauče)

na određeni oblik ponašanja i/ili verbalne

komunikacije.

U decembru 2014. godine objavljen je izvještaj senatorske komisije američkog kongresa o tajnom programu CIA, a povezan je sa događajima oko rušenja nebodera u Njujorku 11. 09. 2001. godine. Thierry Meyssan je imao priliku pročitati izvještaj, a ono što je iz toga uspio saznati predstavio je javnosti. Njegov pregled prenosimo u cijelosti.

– / / –

Izvještaj američkog kongresa o mučenjima potvrđuje

da al-Kaida nije učestvovala u događajima 11.

septembra 2001. godine prilikom obaranja tornjeva

svjetskog trgovačkog centra u New York-u.

Javno objavljeni izvodi iz izvještaja komisije

američkog Senata o CIA-inom provođenju tajnog

programa mučenja zatvorenika prikazuju oblike rada

jedne od najvećih svjetskih kriminalnih organizacija.

Thierry Meyssan je pročitao svih 525 stranica

objavljenog materijala i pronašao dokaze svojih

tvrdnji o kojima govori već više godina.

Dianne Feinstein, predsjedavajuća odjeljenja

Intelligence Committee američkog Senata objavila je

9. decembra 2014. godine izvode iz svog

klasificiranog izvještaja o tajnom programu za

mučenja koja provodi CIA1.

Prezentacija izvještaja (objavljeni dio predstavlja samo jednu dvanaestinu

cjelokupnog materijala)

Sam izvještaj ne govori o sveobuhvatnom sistemu

hapšenja i sekvestracije provedenom od strane US-

Navy u periodu od dva predsjednička mandata

George W. Bush-a; programom je u tom vremenskom

periodu širom svijeta uhapšeno oko 80.000

osumnjičenih, koji su bili strogo čuvani na čak 17

brodova opremljenih specijalnim ravnim dnom i

stacionirani u međunarodnim vodama. Navedena su i

imena svih brodova: USS Bataan, USS Peleliu, USS

Ashland, USNS Stockham, USNS Watson, USNS

Watkins, USNS Sister, USNS Charlton, USNS

Pomeroy, USNS Red Cloud, USNS Soderman, USNS

Dahl, MV PFC William B Baugh, MV Alex Bonnyman,

MV-Franklin J Phillips, MV-Louis J Huage Jr. i MV

James Anderson Jr.

U izvještaju je prikazano „samo“ 119 slučajeva osoba

koje su služile kao pokusni kunići i koji su između

2002. i 2009. godine, godinu dana nakon pobjede

Barack Obama-e, bili podvrgnuti psihološkim

eksperimentima u zatvoru Guantanamo, ali i na 50-ak

drugih tajnih lokacija.

Izvodi iz izvještaja ne pokazuju kakvim kriterijumima

su ove osobe bile odabrane za podvrgavanje

eksperimentima. Oni pokazuju da su zatvorenici

dovedeni u stanje u kom se međusobno optužuju i

priznaju krivicu, ali skreću pažnju na činjenicu da

priznanja nisu dobijena kao rezultat mučenja, već su

nastala kao plod rada metodom kondicioniranja.

Drugim riječima CIA se prilikom izbora osuđenika

osigurala tako što bi naknadno proizvela potrebne do-

nje, Bush je branio tu praksu, jer je, po njemu, ona

služila za otkrivanje važnih informacija. On se osla-

njao na CIA-ine pogrešne izvještaje ne znajući da je

ova agencija sama stvarala dokaze umjesto da ih

traži. Od tog momenta zapadni mediji su upali u „ži-

vo blato“ barbarstva diskutujući o prednostima mu-

čenja tako što je zlo koje provodi CIA predstavljeno u

pozitivnom svjetlu borbe „dobrih momaka“ protiv

„loših“ (al-Kaida).

Mučitelji su strogo vodili računa o tome da se pravno

osiguraju. U tu svrhu su od ministarstva parvosuđa

uspjeli izdejstvovati potrebnu dozvolu za rad. Među-

tim, ministarstvo se izjasnilo samo o pravnom statu-

su metoda (izolacija, boravak u ekstremno malim

prostorijama, insceniranje sahrana, upotreba inse-

kata...), ali ne o programu kao cjelini. Većina pravnih

savjetnika odobrila je određene radnje omalova-

žavajući psihološke posljedice, kojima su zatvorenici

bili (ili su još uvijek) izloženi. Sva odobrenja su izdata

već u avgustu 2002. godine.

Članovi rukovodstva CIA-e, koji su odobrili navedene

eksperimente, pismeno su potvrdili izjavu da „poku-

sni kunići“ trebaju biti spaljeni ako podlegnu tokom

kondicioniranja ili, ako prežive, trebaju biti doživotno

zatvoreni.

„Proizvedena“ priznanja

Radi boljeg razumijevanja: senatorska komisija ame-

ričkog kongresa ne govori o pravnoj neutemeljenosti

priznanja zatvorenika iznuđenih mučenjem – ona

uvrđuje da CIA optuženike uopšte nije saslušavala.

Ona ih je kondicionirala kako bi prikupila priznanja o

situacijama i djelima koja se nikada nisu desila.

Jasno se upućuje na činjenicu da agenti CIA-e nisu

htjeli znati čak ni šta su zatvorenici tokom proteklih

ispitivanja priznali službama koje su ih uhapsile.

Drugim riječima, CIA ne samo da nije pokušala

saznati da li je al-Kaida učestvovala u napadima 11.

septembra. Njihove akcije imale su za cilj stvaranje

pogrešnih dokaza koji bi potvrdili učešće al-Kaide!

Komisija ne precizira da li su priznanja iznuđena

pritiskom (mučenjima) ili su rezultat friziranih iskaza,

ali nakon što je objasnila da su agenti koji su pro-

vodili ispitivanja zapravo eksperti za kondicioniranje,

a ne za saslušanja, ona dokazuje da se CIA svjesno

služila obmanom kada je tvrdila da su priznanja

dovela do sprječavanja daljih terorističkih akcija. Za-

tim, ne govori se o tome da su informacije o al-Kaidi,

koje su sadržane u priznanjima, izmišljene, ali pri-

mjećuje da je sve što se može provjeriti pogrešno.

Time komisija eksplicitno demantuje argumente koji

su upotrebljeni kako bi opravdali mučenja i impli-

citno umanjuje vrijednost iskaza svjedoka koji su bili

upotrebljeni kako bi se al-Kaida uvukla u događaje

11. septembra 2001. godine.

° ° °

Ovaj izvještaj formalno potvrđuje više informacija

koje sam do sada predstavljao i zastupao u javnosti,



Veći broj citata, koje su mediji iz izvještaja pripremili i

objavili, su, u najmanju ruku, zbunjujući. Naime, CIA

govori o metodama kondicioniranja pod nazivom

„vanstandardne metode ispitivanja“ (non-standard

means of interrogation). Ako to postavimo izvan ovog

konteksta može se pomisliti da riječ „ispitivanje“

označava potragu za informacijama, iako se, zapravo,

radi o kondicioniranju žrtava.

Sva imena osoba (mučitelja), koje su izvodile

eksperimente na zatvorenicima, su cenzurisana. Pa,

ipak, lako su prepoznatljivi Bruce Jessen (pseudonim

„Grayson Swigert“) i James Mitchell (pseudonim

„Hammond Dunbar“). Od 12. aprila 2002. godine oni

su nadgledali ovaj program i lično bili prisutni u

tajnim zatvorima. Godine 2005. osnovali su firmu pod

nazivom Mitchell, Jessen & Associates (u izvještaju

ona nosi oznaku „Firma Y“) kojoj je od 2005. do

2010. godine isplaćen iznos od 81 milion dolara!

Nakon toga se vode kao zaposleni u armiji SAD i

imaju zadatak podučavanja američkih vojnika, a za to

dobijaju 1,1 milion dolara.

U maju 2013. godine jedan oficir CIA kontaktirao je

generalnog inspektora ove agenture opominjući ga

da je rad profesora Seligmanna baziran na

metodama mučenja koje su svojevremeno

praktikovali pripadnici snaga Sjevernog Vijetnama

kako bi iz zatvorenika izvukli priznanja i koristili ih u

propagandne svrhe.

Načini i metode kojima su se zaštitili mučitelji

Prema zaključku komisije američkog senata, CIA-in

program za mučenje predsjednik George W. Bush je

naredio već 17. septembra 2001. godine – samo

šest dana nakon napada na nebodere! Programom

su bila odobrena samo posebna sredstva za

ispitivanja o napadima, ali je veći dio predsjednikovih

instrukcija odmah izmijenjen. Tako se CIA, bez znanja

Bijele kuće, trudila da stvori pogrešne dokaze kako bi

kao krivca za napade prikazala al-Kaidu.

CIA je bila ovlaštena da provodi ispitivanja kako bi

došla do neophodnih informacija, ali je namještanjem

priznanja koja je predstavljala kao rezultat „tradici-

onalnog“ načina ispitivanja prevarila predsjednika

Bush-a i kongres. Kada je 6. septembra 2006. godine

priznao postojanje CIA-inih tajnih programa za muče-



a koje protivriječe i poništavaju rezultate rada raznih

savjetnika, instituta, univerziteta i medija sa zapada

kako o napadima 11. septembra, tako i o al-Kaidi.

Objavljivanjem izvoda izvještaja postaje jasno da su

sve citirane izjave svjedoka o istraživanjima povo-

dom događaja 11. septembra i učešća al-Kaide u

napadima lažirane. Danas ne postoji ni najmanja

indicija koja potvrđuje optužbe².

Naprotiv, izvještaj potvrđuje ono o čemu sam pisao u

oktobru 2009. godine. Tada sam studiju na ovu temu

objavio u ruskim novinama „Odnako“3. U toj studiji

sam tvrdio da Guantanamo nije centrala za

ispitivanje već mjesto za kondicioniranje. Pored toga

sam tvrdio da je profesor Seligmann povezan sa cije-

lim programom. Godinu dana kasnije, kada je članak

preveden na engleski, američki psiholozi su poveli

kampanju, u kojoj se i sam profesor izjasnio o tome.

U reakciji on je odbijao priznati svoju ulogu mučitelja i

pokrenuo pravne korake protiv mene. Na kraju je

zatražio od svojih advokata da povuku tužbu, nakon

što sam objavio jedno njegovo pismo praćeno

objašnjenjem dotičnog teksta4. Martin Seligmann je

pratio i mnoge druge koji su se bavili tom temom5.

A sada...

Senatorica Diane Feinstein je uz mnogo hrabrosti

uspjela da objavi ovaj dio izvještaja, uprkos opoziciji

od strane aktuelnog direktora CIA-e John Brennan-a,

koji je svojevremeno bio zadužen i odgovoran za

navedeni program.

Predsjednik Barack Obama je objasnio da neće te-

retiti nikoga od odgovornih za zločine, dok se aktivisti

za ljudska prava istovremeno bore da mučitelje

izvedu pred sud. To bi bilo najmanje što se može

učinti.

Ipak, postavljaju se dalja pitanja:

- Zašto je CIA počinila ove zločine?

- Zašto je proizvodila priznanja kojima se al-Kaida

vještački povezuje sa napadima 11. septembra?

- Zatim, kao posljedica toga, a s obzirom da al-

Kaida sa napadima, očigledno, nema ništa, koga

je CIA time pokušavala zaštititi?

- I, na kraju, programom CIA-e obuhvaćeno je 119

ljudskih života, ali šta je sa ostalih 80.000

t(r)ajno zatvorenih od strane US-Navy?

Thierry Meyssan __________________________________________________

[1] “Study of the CIA’s Detention and Interrogation Program - Foreword, Findings and Conclusions,

and Executive Summary”, US Senate Select Committee on Intelligence, 9 December 2014.

[2] 11. September 2001: Der inszenierte Terrorismus, Thierry Meyssan, De Facto 2002.

[3] „Das Geheimnis von Guantánamo“, Thierry Meyssan, Prevod Horst Frohlich, Оdnako

(Russland), Voltaire Netzwerk, 17. Oktober 2013.

[4] «Une lettre de Martin Seligman», par Martin Seligman, Réseau Voltaire, 20 juin 2010.

[5] “Fort Hood: A Harbinger of Things to Come?”, Bryant Welch, Hunffington Post, 18 mars 2010.

Et le droit de réponse: “A Response to Bryant Welch”, Martin Seligman.

Thierry Meyssan je francuski intelektualac, osnivač i predsjednik

mreže „Rèseau Voltaire“ kao i konferencije “Axis of Peace”.

Objavljuje analize o vanjskoj politici u arapskim, latinoameričkim i

ruskim medijima.

Preveo i obradio: Dalibor Tomić

Mart 2015. godine

Proslava Dana oslobođenja Banja Luke 22. april 1945 – 2015

Svečanost polaganja vijenaca povodom 70-godišnjice oslobođenja Banja Luke od okupatora i njegovih pomagača – domaćih izdajnika.

Ovaj kratki foto-izvještaj dobili smo posredstvom naših saradnika – članova društva „Josip Broz Tito“ Banja Luka – koji su i organizovali svečanost pola-ganja vijenaca pred spomenikom palim borcima.

Umjesto predgovora - Nasa · PDF fileDan oslobođenja Banja Luke ... nja iz osvete, bez suda i...

Documents

Transcript of Umjesto predgovora - Nasa · PDF fileDan oslobođenja Banja Luke ... nja iz osvete, bez suda i...