Transformiranje Uma Cijela00 Kor Sadr Fin

8/16/2019 Transformiranje Uma Cijela00 Kor Sadr Fin

http://slidepdf.com/reader/full/transformiranje-uma-cijela00-kor-sadr-fin 1/190



Transformiranje uma

Sadržaj - Contents

Prvo poglavlje : UVOD 5

Evolucijski skok 5Što transformacijska psihologija? 5Kako djeluje transformacijska psihologija? 6Meta-programiranje – otkrivanje višeg sebstva 6Što Vam je potrebno? 6

Drugo poglavlje : POZADINA PSIHOLOGIJE 7

Evolucija čovjeka 7Transpersonalna psihologija 8Osobnost djeteta 12Roditelj – odrasli – dijete 13Pod-osobnosti 14

Čovjek stroj? 15Trans konsenzusa 15Mehanizmi obrane 18Strah – privrženost (odanost) vremenu 19Stres – cijena straha 20Racionalno mišljenje 20Suzbijanje izobličenja 2216 tipova izobličenog mišljenja 22Kriva shvaćanja 25Racionalno emocijska terapija 27Inferencije 27Sekundarne emocionalne smetnje 28Iracionalna uvjerenja 28Napadanje srama 29Samo-potvrđivanje nasuprot samo-prihvaćanja 29Prema, protiv i od 31Utisnuti tipovi 33Semantički um 36Seksualnost 38

Treće poglavlje : ANALIZA 42

Komuniciranje u terapiji 42Oslobađanje traumatskih incidenata 42Načini predstavljanja 43Filtriranje 45Memorija zavisna o stanju (moždani valovi) 45Oporavljanje memorije 46‘Prizivanje nečeg’ 46Tablica života 46Zen vježbanje memorije 47Navike za promatranje 47Seksualan čovjek 49Oslobađanje od negativnih memorija 50Tehnike otpuštanja 50Tehnike otpuštanja – procedure 52

2



Toksični roditelji 52Ponovno uobličavanje 55To je njihova odgovornost 55Preuzimanje osobne odgovornosti 56Toksično odnošenje 56Dilema 60

Četvrto poglavlje : TEORIJA OBRATA & PODIJELJENI MOZAK 61

Telična (svrhovita) i paratelična (spontana) stanja 61Korištenje bio-povratne vez u analizi 63Korištenje instrumenta 64Inkrementalno mijenjanje mustri navika 65Dva načina znanja (razumijevanja) 66Prostor simbola 70Testiranje realiteta 70Teorija preokreta 71COEX Sustavi 72Volja 74Pan-determinizam 78Obrane tijelo-um 79Struktura problema 80Uvjerenja/vjerovanja 83Ostvarivanje ciljeva 83Riječi i znaćenja 84Semantički razvoj 85Viši um 87Tri svijeta 88Semantički diferencijal 89Vježba svjesnosti 92Kreativna komunikacija 104

Peto poglavlje : MOTIVACIJA 107

Potrebe 107Jedinstveno (ujedinjeno)Polje 107Telički stres 110Telička dominantnost 111Kreativitet 113Edukacija 114Sport 114Seks 115Forme i boje 115COEX 116Poremećaji i traume 118Stabilan slučaj 121

Šesto poglavlje : STANJE OTVORENOG FOKUSA 124

Visoka uzbuđenost 124Spektar emocija 125Transakcije 127Primarna uvjerenja 130Sustav ponosa 133Nesvjesnost 134Pažnja 136

3



Holistički program 139Dinamička svijest 141

Sedmo poglavlje : BUĐENJE! 145

Genetičko Sebstvo 145Otac 148Osobni identitet 151Tipovi kulture 152Arhetipski neprijatelj 153Prema stvarnom Sebstvu 155Prema višem Sebstvu 159Buđenje! 162

Poglavlje osam : OTKRIVANJE VIŠEG SEBSTVA 164

Nalaženje unutarnjeg Sebstva 166Pristup meta-programiranja 166Promjena paradigme 168Projekt "Uvid" 169

Poglavlje devet : META-PROGRAMIRANJE 170Meta-Programiranje 170Gnostički način (put) 171Era straha 171Iza (onkraj) preživljavanja 173Pristup meta-programiranja 174Priroda ‘duha’ 176Reaktivni um 177Relativna istina 178Realizacija (ostvarenje) 178Zamka 178Ciljevi 179

Strukture sukobljenih ciljeva 179Sekvencija zlodjelo-opravda(va)nje 181Indikatorske tehnike 182Ludi svijet no i velika igra! 183Igre 186Kauzacija 186

Bibliografija 189

4



Prvo poglavlje:UVOD

Evolucijski skok

Možda ste katkad imali ‘vršno’ iskustvo, ekstatički trenutak ili trenutak boljeg razumijevanja, kadase vaša svijest proširila – a Vi ste to znali. Kada se to događa, manifestira se integracija izmeđulijevog mozga (logičko mišljenje) i desnog mozga (intuitivno mišljenje, osjećanje i emocije)povećanim tijekom energije između dviju strana. To je mišljenje i osjećanje holističko iizbalansirano. Radi se o naslućivanju evolucijskog skoka čovječanstva – u biti o sadržajutakozvanog Novog doba (New Age) – o novoj razini zrelosti u mentalnom razvoju, obuđenju.Učeći se pobuđivanju cijelog mozga, selektivno isvojevoljno, svijest se može slobodno mijenjati,primjereno zadatku ili situaciji – kada se na pr. radi o krizi, stvaranju glazbe, relaksiranju,mentalnom kalkuliranju, brainstorming-u ili kontemplaciji.U toj novoj širokoj-svijesti, svijet izgleda pun mogućnosti – čovjek ima jaki osjećaj ponovnootkrivanog značenja. To nije ništa mistično, to je esencijalno obična svijest, koja djeluje barempovremeno na svojoj pravoj frekvenciji.

“Kada se izvučemo i za trenutak dobijemo ‘ptičji pogled’ na život, koji otkrivaznačenja koja su neshvatljiva iz uskog fokusa našeg uobičajenog pogledacrva.”

Colin Wilson

Istraživači nam govore kako je jedna strana mozga obično dominantna drugoj, te kako se većinuvremena koristi vrlo malo potencijalnog kapaciteta mozga. Istraživanja mozga su pokazala kakoljudi koji optimalno funkcioniraju imaju visoku razinu komuniciranja između polutki te sinkronost iizbalansiranost rada obiju strana, kako je ranije rečeno. Također je jača svekolika pobuđenost,koja je pod kontrolom svijesti – a za to je potrebna vještina održive koncentracije.

Filozofija opisana u ‘Transformiranju uma’ i praktičkim vježbama (‘Istraživanja’) služe kao uvod ualate za studij transformacije kod kuće – Tečaj “Novi život”, specijalizirane tečajeve za Razvojuma i napredne tečajeve ‘Projekta Uvid’ (posebno u Prvom dijelu ove knjige – Meta-programiranje).

Ovi su tečajevi dizajnirani za postizanje gornjih ciljeva gradijentnim pristupom korak-po-korak, kojiosigurava svu primjerenost faza razvoja u prirodnoj sekvenciji. Vještine koje se uče i prakticirajudaju objektivno razumijevanje i kontrolu uma – kompletno znanje o sebi – i jednako tako novoempatičko razumijevanje drugih.

Što je transformacijska psihologija?

Transformacijska psihologija je sinteza svih poznatih sustava proširenja osobnosti; košara svihnajdjelotvornijih tehnika terapije rasta, kojoj se kontinuirano dodaju nove metode i ideje nakonpažljive evaluacije. Transformacijska psihologija prakticirana je s alatima spektra Transforma-cijskih tečajeva do točke kada je postala svjetski najučinkovitiji i najdalekosežniji sustav

proširivanja uma/mozga/svijesti.Ova knjiga prezentira izbor uvodnih tehnika Transpersonalne psihologije, posebno onih koje semogu sigurno prakticirati kod kuće od pridošlica u ovo područje. Moj je cilj u pisanju ove knjigebilo i nuđenje pregleda širokog niza psiholoških misli koje su kontekst i izvor tehnikatransformacijske psihologije. Glavni je cilj tijekom izlaganja proširivanje osobnosti. Praksa jetemeljena na premisi po kojoj smo naučili nesposobnosti (slabosti) koje ograničavaju našedjelovanje i znanje. No nitko ne treba prihvatiti njihovo ostajanje onakvim kako su oblikovanenasljeđivanjem tijela-uma i kondicioniranjem djetinjstvom i kulturom.

5



Kada nađemo cilj vrijedan napora i vremena, sama moć volje može mijenjati programiranostnašeg uma. Ljudski mozak je konstruiran za samo-adaptiranje prema zahtjevima uma,postavljenim pomoću moći volje.

Kako radi transformacijska psihologija?

Kada se osjećamo ljuti ili depresivni na samo-razarajući način, to je rezultat negativnog iliiracionalnog unutarnjeg govora, koga možda čak niste svjesni, jer je on često vrlo lebdeći ili ispodpraga svijesti ili jednostavno neprepoznatljiv kao takav. Takvo evaluiranje je povezano s ranijimvremenima, kada je bio usađivan snagom bolnog iskustva. Kada je takvo iskustvo postalo previšeneugodno za prisjećanje, osjećaji (desni mozak) su bili potisnuti i postali su nesvjesnim.Znatna mentalna energija je zaključana u nastavljanju potiskivanja osjećaja i emocija, što jeopravdavano iracionalnim i previše generaliziranim zaključcima o sebi i drugima.

Prezentirane tehnike u ovoj knjizi će omogućiti ponovno analiziranje svojih uvjerenja sa svježihstajališta. To će pomoći u otpuštanju učinaka zadržavanih trauma i punijem pristupanju svompotencijalu za intuitivno, kreativno i holističko mišljenje. S fleksibilnijim izgledima i većomslobodom emocionalnog izražavanja, pojavljuju se novi horizonti te pristupačnost ciljeva koji suranije izgledali nedostupnim. Problemi i teškoće tako postaju prilikama za kreativni izbor idragocjeno učenje, faze prema onom što stvarno želite postići.

Kada je kao kod većine ljudi 90% kapaciteta mozga onemogućeno zbog neurotičnih represija,preostalih 10% je prikladno za padanje u robotsko stanje. Pojedinac djeluje prema utisnutimmustrama ponašanja koje su predvidive iz dana u dan i predstavljaju samo polu-svijesnu reakcijuna ono što im privlači pažnju. Nekorištenih 90% je podložno hipnotičkim utjecajima, papojedincem upravljaju njegovo okruženje i okolnosti; što je daleko od samo(stalno)-određenogstanja u kojem se on zamišlja. Za većinu od nas, hitno je potreban radikalni program ponovnogbuđenja!

Meta-programiranje – otkrivanje višeg sebstva

‘Meta-programiranje’ je program napredne samo-analize, koji se može početi primjenjivati nakon

što se postigla primjerena objektivnost svojih mentalnih procesa i ostvarila sposobnost djelovanjana takav način. Detaljno se bavimo faktorima koji sprečavaju svjesnost Višeg sebstva (ne-fizikalnu bit postojanja, onog što ste stvarno), čime će rad rezultirati trajnom slobodom stajališta.Procedure meta-programiranja su alati trajne podrške napredovanju na duhovnom putu.

Afirmirat ćemo ljudsku prirodnu spiritualnu bit, kojoj nije dobro težiti sve dok ne možemorazlikovati duhovno od zemaljskog/svjetovnog. Za postizanje višeg uma i duhovne svjes(nos)ti ipratećih psihičkih sposobnosti, moramo se osloboditi ropstva niže razine kognitivnog. To jenemoguće ostvariti bilo kojom stabilnošću (izuzev ‘vršnog, tj. ekstatičkog iskustva’) sve dok se nekompletira rad na nižoj razini kognicije uma. I dok su velika područja našeg mozga nekorištenazbog svog potisnutog sadržaja, postoji Ahilova peta za bilo koje prividno postulirano stanje satorij-

ja (Zen budističko informiranje duha). .

Što se traži od čitatelja?Otvoreni um i istinska želja za učenjem i ekspanzijom. Glavni cilj transformacijske psihologije jeolakšavanje razvoja samo-određenih ljudi za preuzimanje pune odgovornosti u svojim životima. Ustvari moramo istražiti nekartirane teritorije naših umova i razviti ih u svojoj punoći, ako želimodoseći uvide u sposobnost učinkovitog proboja kroz oscilirajuće mišljenje naše okoline idjelovanja na događaje u društvenim, ekonomskim i ekološkim sustavima našeg svijeta.

Razrješavanje kaosa fiksnih ideja koje skoro svatko ima do određene mjere, je gradijentni procesanalize, ponovnog otkrivanja objektivnog realiteta i poštene istine o sebi samima.

6



Drugo poglavlje:

POZADINA PSIHOLOGIJE

Sustav osobnog rasta poznat kao transformacijska psihologija je rezultat istraživanja, razvoja iprakse tijekom nešto više od (zadnjih) 25 godina. To je forma transpersonalne psihologije kojućemo također uskoro prodiskutirati. Istraživanje uključuje inspekciju i evaluaciju programa kojipokriva koliko je moguće postojeće tehnike za promjenu ljudi: učenje, terapije, liječenja iproširivanje svijesti. Ključ smisla tog ogromnog fonda informacija je bilo otkrivanje razloga zaštoodređene tehnike dobro djeluju kod nekih ljudi, dok kod drugih nisu učinkovite. Pronašlo se kakosve djelotvorne tehnike pripadaju određenoj razini hijerarhijske strukture. pa je razlog nedjelovanja kod nekih ljudi bilo nepostojanje neke od razina podloge, pretvorivši primjenu upokušaje premoštavanja tih razvojnih razina.Prije početka praktičnog rada na samo-razvoju, pomoći će pregled ljudske osobnosti kaokontekst.

Evolucija čovjeka

Psihologija, studij uma i načina njegovog rada, se katkada smatra novom znanošću, iako je topotpuno pogrešno. Ona je vjerojatno najstarija znanost i u svojim najbitnijim karakteristikama čaki zaboravljena znanost. Možda ova kriva koncepcija nastaje zbog toga što je psihologija bilainkorporirana u filozofske i religijske sustave prije modernih vremena.

U Indiji su sve forme yoge u biti psihologija. Suffi učenja, koja su opet uglavnom psihološka, sesmatraju djelomično religioznim i djelomično metafizičkim. Skoro su sve religije razvile psihološkonaučavanje, često spojeno s određenom praksom. U Europi, čak i posljednjih dekada 19.stoljeća, mnogi su radovi na psihologiji bili referencirani kao filozofski.

Kada je moderna psihologija emergirala kao disciplina krajem 19. stoljeća, bila je temeljena naanalitičkom, biološkom stajalištu: njen je interes bio na kompoziciji dijelova posebno bioloških‘realiteta’ mozga, memorije itd., što bi se moglo empirijski proučavati. Kada je razvijenapsihoanaliza tijekom ranog dvadesetog stoljeća, kao primjena psihologije za tretiranje mentalnihstanja, proizvela je pojam ‘osobnosti’ – o realititetu nečijeg individualnog i subjektivnog prisustva

u svijetu. Kako je stoljeće teklo, ‘osobnost’ kao pojam se mijenjala i modificirala sa svakomnovom školom.Svaka je osobnost ona kompleksna kombinacija poriva, obrana, uloga, naučenih adaptibilnosti,potencijala (potencijaliteta) i svijesti, koja živi u svijetu i predstavlja jedinstveno biće. Na nekiprilično izvanredan način svaka je osoba različita od osobe drugog bića koje postoji, kvalitativnorazličita a ipak podložna univerzalnim zakonima, društvenim i biološkim uzrocima i naučenomponašanju koje je zajedničko svima i koje čini kulturalnu mustru djelovanja, teškoće koje se moguopisati i analizirati, te bolestima i sličnostima ponašanja u svim kulturama koje su razlučivo‘ljudske’.

Ovdje je nužno uočiti kako se svi psihološki sustavi i doktrine – i one koje egzistiraju odnosnoegzistiraju otvoreno i one koje su bile skrivene ili prerušene - mogu podijeliti u dvije kategorije:- prvo sustavi koji studiraju čovjeka, kakvog ga nalaze (vide) ili onakvog kakvog ga

pretpostavljaju ili zamišljaju. Moderna ‘znanstvena’ psihologija pripada toj kategoriji.- drugo, sustavi koji studiraju čovjeka sa stajališta onog što bi mogao postati, tj. njegovemoguće evolucije. Ovi posljednji su u stvari izvorni ili u bilo kojem slučaju najstariji i samo onimogu objasniti zaboravljeni izvor i značenje psihologije: studija principa, zakona i činjenicaljudske moguće evolucije.

‘Evolucija’ čovjeka u ovom smislu znači razvoj određenih unutarnjih kvaliteta i karakteristika, kojeuobičajeno ostaju nerazvijenim i ne mogu se same od sebe razviti. Ako ih čovjek ne želi ili se neželi dovoljno jako i nužno sam ili uz dobivenu pomoć potruditi, one se nikada ne će razviti.

7



Ironija je, što prije stjecanja bilo koje nove sposobnosti koju čovjek ne posjeduje, on mora prvosteći kvalitetumišljenja iako već nove sposobnosti posjeduje i o njima sam sebe zavarava.

Slijedeći eksperiment će pokazati kako se može proučavati svijest. Uzmite sat i gledajte na druguruku, pokušavajući biti svjesni sebe koncentrirajući se na misao, ‘Ja sam (vaše ime) i ‘ja samovdje’. Pokušavajte ne misliti na ništa drugo, jednostavno pratite kretanje druge ruke i buditesvjesni sebe, svog imena, svoje egzistencije i mjesta gdje ste.

Većina ljudi ubrzo uviđa kako klizi u imaginacije i misaone asocijacije, demonstrirajući kakočovjek nije svjestan sebe većinu vremena. Iluzija ‘svjesnosti sebe’ je kreirana memorijom. Mi se ustvari sjećamo samo trenutaka svjesnosti, premda to ne shvaćamo takvim. Retrospektivom sesjećamo tih trenutaka i pretpostavljamo punu svjesnost tijekom cijelog vremena.

Ako želimo imati produžene periode svjesne svijesti, a ne samo bljeskove, moramo razumjetikako to zavisi o zapovijedanju koje ostvarujemo nad sobom, što pak zahtijeva dugačak i težakrad. Čovjek se ne pozna. Ne zna svoja vlastita ograničenja i mogućnosti. Ne zna čak niti do kojemjere se ne pozna. Stoga pretpostavlja kako su njegova mentalna stanja ‘svjesna’, potpunosvjesna i samo-određena, iako u stvari većim dijelom djeluje automatskim odzivima i kontinuiranodramatizira sve utjecaje iz i u svojoj prošlosti.

Transpersonalna psihologija

Većina psihologija i psihoterapija je zainteresirana samo za osobnost. Tek se samo u nedavnimgodinama javlja različitost poznata kao ‘transpersonalna psihologija’ koja kombinira ili možda re-integrira, psihologiju i osobnost s teologijom i dušom – dvije discipline i dva koncepta koji su biliznačajno separirani u našem materijalističkom Zapadnom svijetu, a što pripada jedno s drugim.Na primjer u ranom Kristijanstvu je postojala kolekcija knjiga različitih autora pod općim imenomPhilokalia, koja je opisivala psihologiju mističkog prosvjetljenja a to je znanje bilo osnovica Gnoze(Gnosis – sekta koja je težila ujedinjenju kristijanstva, židovskog naučavanja i poganskefilozofije), koja je i sama postala izvorom mnogih ideja Gurdjieff-a (Gurdžijeva). (Sam Freud je ustvari pisao o psihi u terminima ‘duše’, no njemački je zavaravajuće prevođen s medicinskim’znanstvenim’ terminom anglo-američkog čitateljstva). U psihosintezi, koju je razvio Assagioli u

1930-tim, rekavši da osoba ima osobnost koja je duša . Međutim, osobnosti u svijetu su očitesvima; duša je pak samo prisutna onima s očima koje ju vide. Stajalište sinteze Assagiolija jepostajalo sve više i više svjesno duše, ne samo u sebi već i u drugima. Prema njegovomstajalištu i stajalištu najduhovnijih disciplina, duša je temeljna i trajna, a osobnost je, iako nužnaza postojanje u svijetu, relativno površna i promjenjiva. Duša je kontekst, dom, ‘nepokretani pokretač’, nekreirani izvor života; osobnost je dinamička ipuna sadržaja i naučenih odziva. Duša može u mnogim ljudima zauvijek ostati eksplicitnoneprepoznatom, a priroda te barijere (neprepoznavanja) i načina njenog otklanjanja kako bi sepostalo ‘prosvijetljenim’ ili ‘probuđenim’ je područje koje ćemo kasnije istraživati u ovoj knjizi.U 18. i 19. stoljeću, prije Freuda, a s vrijednostima prosvjetljenja i idejom napretka, pretpostavljalose kako su ljudska bića postajala sve racionalnija i potpuno civilizirana. Tu je pretpostavku Freudpropitivao sa svojom sposobnošću prosuđivanja (raspoznavanja) nesvjesnih procesa u ljudima.

Vidio je značaj snova kao komunikacije nesvjesnog i svjesnog; riječi na vrhu jezika; pogrešaka,krivih emocija, iskrivljenog ponašanja i bolesti manifestiranih u uobičajenom životu, priznavajućito učincima procesa koji se odvijaju iza (onkraj) svijesti. Mnogi do danas neobjašnjeni fenomenipočeli su izgledati kao simptomi sukoba između jakog ‘libida’, (seksualnih) sila ‘id’-a (poriva iliživotne sile jezgre Sebstva) i ‘superega’ (stečene svijesti), percipiranog kao ‘ego’ (dio id-a koji serano u razvoju odvaja kako bi formirao nezavisnu osobnost – ‘lice prema svijetu’).

Postoji pet glavnih dijelova ukupnosti psihe:viša svijest – ona koja je svjesna postojanjasvjesnosti; normalna svijest – svjesnost svakodnevnog svijeta – postojanja, percipiranja,odnošenja; te unutarnjeg svijeta – misli, koncepata, stajališta, odluka, slika, memorija, emocija,

8



osjeta i osjećaja. I domena koja leži ispod normalne svijesti; pred-svijest – sučelje svjesnog umakoje kada se evocira interesom i emocionalnim obvezivanjem, ide tražiti relevantne podatke upod-svijest; pod-svijest – koja sadrži moćne porive ljubavi i straha, te programe kojima seodlučuje o motivima i akcijama koje će se provoditi;nesvijest – jezgra Sebstva koja sadrži zapissvega što je netko osjećao i percipirao od začeća i iz evolucijske genetske linije prije toga.Također se sastoji iz genetičkog programiranja, koje daje moć najdubljim porivima zapreživljavanje, sklonostima i izražavanju onog što je zajedničko čovječanstvu, čime se odašiljeenergija emocija s kojom se kontrolira tijek energija libida i napora uključenih u kretanje ipercipiranje s fizičkim tijelom.

Viša svijest (Higher consciousness) je u biti sebstvo, više sebstvo. To je naš osobni centarsvijesti, razvijen kroz znanje o sebi (samo-znanje). Više sebstvo je ‘svjesnost o svijesti’ čija jeblijeda refleksija mentalni (ego) ‘ja’. Tijekom povijesti je postojalo priznavanje nemogućnostipojedinca za prepoznavanje te više svijesti, iza normalnog iskustva svijesti, kroz snove, religijskai psihička iskustva, uvide i kreativitet svake vrste. To je iskustvo uobičajeno frustrirajuće kratko irijetko, no jasno je kako ljudi mogu mijenjati i proširivati svjesnost te svijesti primjerenim naporimai studiranjem, pri čemu polje svijesti postaje sve više i više promatrano od Višeg sebstva, koje sebudi; tada ponašanje nije više određeno samo kondicioniranjem. Biće je svjesno razlike izmeđusvoje vlastite motivacije i one naučene, stečene ili instalirane u njemu, genetički odnosnokondicioniranjem; biće zna što radi tijekom toga što radi. Energija i pažnja uvezana u čvorovenesvjesnosti postaje svjesnost, slobodno raspoloživa činom vrednovanja istine i odbacivanjanetočnosti.

Normalna svijest , drugi aspekt psihe, je naša svakodnevna realnost, interno i eksterno –neprekidan tijek osjeta, slika, misli, osjećaja, želja i impulsa koje možemo promatrati, analizirati iprosuđivati. Što je osoba manje svjesna, to će biti manje i ovo polje svjesnosti, pa će onafunkcionirati više automatski. Većina ljudi kliže površinom ovog “niza u umu” i identificira se snjegovim sukcesivnim valovima, s promjenom sadržaja te svoje svijesti. Tako često svijest nijerefleksivna, pa je nesvjesno i neuočeno, određena mnogim osobnim i društvenim silama koje sunas formirale, kulturalnim programiranjem koje nas je ukalupilo u “trans konsenzusa”automatskog, robotiziranog ponašanja. U tom hipnotiziranom, poluspavajućem stanju, opsjednutikondicioniranjem naše pozadine, izgledamo skoro potpuno proizvodom našeg genetičkognaslijeđa, osobne okoline i društva u kom živimo - u stisku jačih sila od nas samih, a koje ne

razumijemo jesu li biološke, psihološke ili socijalne.Svjesni um sadrži sve što neka osoba zna da je dostupno. Te su informacije dobro organizirane imeđusobno povezane na logičkoj bazi. Karakteristike ovog ‘analitičkog’ uma su neprocjenjive zaučenje, uređivanje stvari i testiranje ideja. S druge strane svjesni um nastoji spriječiti samukvalitetu koja ga čini tako moćno korisnim: nastojibiti u pravu. Taj dio osobnosti, subjektkognitivne psihologije i psihologije ponašanja, bi se mogao lagano, bez refleksije, smatraticjelinom, no razvoj dubinske psihologije i ponovno otkrivanje transpersonalne psihologije u ovomstoljeću razjasnilo je kako je ta razina svijesti samo dio cjeline.

Pred-svijest , treći dio, je predvorje svijesti, gdje se asimiliraju naša različita iskustva, razrađuju irazvijaju naše mentalne i imaginacijske aktivnosti u vrstu psihološke gestacije i interakcije, prijesvog rađanja na svijetlu svijesti. Ako je svijest predstavljena reflektorom, pred-svijest je sveunutar njegovog dosega, no ovog trenutka neosvijetljeno. To je realno i osobi dostupno. Uključuje

materijale iz pod-svijesti, koji su bili ponovno stimulirani (aktivirani zbog sličnosti ili relevantnostitrenutnih okolnosti ili misli). Pred-svijest sliči činovniku, koji je problemski orijentiran i nezavisan.On gleda preko ramena svjesnog uma, kada se razmatra problem, pretražuje pod-svjesni um nebi li našao tragove koje smatra relevantnim. Njegovi kriteriji relevantnosti ne izgledaju uvijeklogički svjesnom umu, pa stoga činovnik podataka/datoteka uči cenzurirati određene vrsteinformacija iz podsvijesti, sprečavajući njihovo prezentiranje na višu razinu svjesnosti. Ovaj jecenzor ispod svijesti; posljedično ne možete otvoriti svoj um prema pod-svijesti jednostavnimodlučivanjem o prekidu blokiranja signala; potrebno je prvo prepoznati obrambeni mehanizam,otkriti njihove razloge i reprogramirati pred-svjesnog cenzora, prije nego se blokade mogumaknuti. To zahtijeva proceduru koncentrirane introspekcije.

9



Interes, emocionalno obvezivanje i želja za rješavanjem problema, uvjetuje rad predsvijesti sasadržajima podsvijesti (ali i podsvijesti s nesvjesnim) a rezultati će se eventualno filtrirati natrag usvijest, ukoliko neće biti cenzurirani. Intuicija je rano prepoznavanje, ispod razine svijesti, odabirapravog puta – što uvjetuje osjećane signale ili povećavanje prosvijetljenosti, da bi se ondauvjetovalo usmjeravanje pažnje svjesnog uma prema svojoj periferiji svijesti, malo kopanja iizvlačenje informacija. Zbog energije tog signala, moguće ga je registrirati uređajima bio-povratneveze, kao što je visak ili galvanometar otpora kože, koji se mogu koristiti kao pomoć ljudima uprepoznavanju svoje intuicije.

Pod-svijest , je dio uma osobe, nesvjestan ili je izvan kontrole, onog što Jung zove ‘sjena’.Funkcije pod-svijesti uključuju vitalne pozadinske psihološke aktivnosti kao što je integriranjenovih podataka i reprogramiranje kada je i gdje je to potrebno – funkcija koju sanjanje reflektira –i koja koordinira izvođenje skupa mustri ponašanja, koje se može sigurno prepustiti ‘automatici’svjesnog uma, oslobađajući je za koncentriranje na trenutni zadatak.Pod-svijest sadrži sva emocionalna i kognitivna iskustva tijekom života, bilo da su ugodna,uobičajena ili traumatična. Njene sadržaje izvlači pred-svijest kada se čine relevantnim. To je takoogroman i bogat rezervoar informacija da izgleda čisto nevjerojatnim svjesnom umu. Njeni susadržaji ipak svjesno dostupni metodama psihološke analize (posebno uz pomoć uređaja bio-povratne veze) koja služi za razriješenje defanzivne cenzure pred-svijesti.Aspekt ‘sjene’ pod-svijesti uma uključuje korijene fobija, opsjednutosti, prisila i obmana, te mnogekomplekse nabijene intenzivnim emocijama. Oni su razvijeni kao odziv na okolnosti u prošlosti akoriste se u sadašnje vrijeme kada su restimulirani sličnim okolnostima; to se događa bez svjesnekontrole, iracionalno i bez inspekcije – ‘reaktivnog’ mentalnog procesa. Memorija originalnih,često dramatičnih okolnosti i pridruženih strahova i odluka je normalno potisnuta, jer jenekontroljiva i previše bolna za ponovno istraživanje.

Ne-svijest sadrži fundamentalne porive za preživljavanje i primitivne impulse (uključujućigenetičke i rasne memorije) koji ojačavaju funkcioniranje uma kao cjeline. Ona sadrži svekolikikinestetički zapis tijela (sve njegove osjećaje, pobude i bolove), koji je integralno povezan stijelom (koga koordinira i kontrolira) – ona je ‘tijelo-um’. Ona sadrži i najdublju razinu sebstva:temeljna (praiskonska) iskustva, narinute utiske i odluke ovog života, iz maternice do sada. Onise normalno pojavljuju na površini u simboličkoj formi, u kontekstu snova i mustri ponašanjaprepoznatih u retrospektivi. Najdublje forme psiho-analitičkog rada teže razotkrivanju njenih

sadržaja svijetlu svijesti. Jungov rad na snovima i mitološkoj simbologiji je bio instrumentalan uotvaranju nevjerojatnog svijeta ne-svjesnog i postojanja ‘arhetipova’ – načina postojanja, koji suinherentno programirani u ne-svijest, čineći tako supstanciju jezgre sebstva – svih aspekataživljenja, kroz koje individua djeluje tijekom života kako bi se ‘aktualizirala’ ili bi realizirala svojnajpuniji (svekoliki) potencijal. Njegov je rad također eksponirao i transpersonalnu dimenziju kojaleži iza rasnih stereotipa, ali i nužnost djelovanja kroz iskonski i arhetipski materijal, zadiferenciranje i individualiziranje Višeg sebstva – duhovnog, ne-genetičkog, meta-sebstva.

I prvobitne traume ne-svijesti i sekundarne traume pod-svijesti su povezane s ‘tijelom-umom’,gdje defenzivni oklop u formi kronične mišićne napetosti drži tjelesnu stresnu reakciju ‘bori se ilibježi’, kontinuirano prisutnom. To se događa kada iskustvo postaje previše bolno za promatranjeili se previše neugodno ponavlja, pa je onda svjesnost o njemu potisnuta – misli, emocije itjelesne napetosti. Nepromatrano, to se iskustvo zaboravlja, no jača i postaje perzistentnim. Iako

je napetost možda jednom bila primjerena, sada je zapreka, a njena ponavljajuća priroda održavaoriginalnu traumu u re-stimulaciji (premda su osjećaji ili svjesnost o traumi mogli biti potisnuti).Isto tako, iako su potisnute kognitivne i emocionalne reakcije mogle u prošlim okolnostima (unaporima za preživljavanje ili nadvladavanju) biti racionalne, ako se one reaktivno dramatiziraju usadašnjoj situaciji i ako nisu popraćene svježom procjenom tekuće realnosti, one su ondapodložni uzrok iracionalnog i iskrivljenog ponašanja, negativnih emocija i bolesti pa su stoga bileprimarnim ciljem psihoterapije. Zato što “tijelo-um’ funkcionira interaktivno, rad Transpersonalnepsihologije može katkada zahtijevati niz tehnika za rješavanje problema. Fizikalni simptomi (visokikrvni tlak, čir na želucu, manjak energije, itd.) nastaju zbog stresa, mišićnih napetosti,restimuliranih trauma, preopterećenja, straha zbog društvene nekompetentnosti, prijetnje ili

10



nesigurnosti na radu, krutih stajališta perfekcionizma i straha od neuspjeha - temeljeno na slabomcijenjenju svoje osobnosti (slabog samo-poštovanja), zbog toga što se individua smatra‘nedovoljno dobrom’ za uloge postavljane od roditelja i drugih dominantnih figura. Takveneurotične zavisnosti o drugima su u sukobu s porivom za nezavisnost i samo-ispunjenje.Psihoterapijska analiza se može propisivati, ne bi li se razvila svjesnost o krivim stajalištima ipotisnutim osjećajima, te pomoglo opuštanju i detraumatiziranju tijela.

Gornji dijagram ilustrira strukturu uma u terminima razina svijesti. Pomoć usmjerena na jednurazinu će utjecati na druge razine funkcioniranja – moćni strahovi i porivi podsvijesti utječu nafizikalno zdravlje, osjećaje, vjerovanja i ponašanje – pa je stoga holistički pristup najučinkovitiji.Sustav transpersonalne psihologije računa s tom strukturom, pa tehnike progresivno zasijecajusve dublje i dublje u jezgru sebstva i u transpersonalni prostor, koji je bit čovječanstva. Gradijent

mora biti pravi kako bi se ostvario siguran i učinkovit prolazni put. Kao slojevi crvenog luka,odgovarajući primjeri postaju eksponirani, pa se mogu promatrati i konfrontirati. Ovaj pristup, kojidanas bavi područjem najviše restimulacije, je temelj savjetovanja i treninga transpersonalnepsihologije. Međutim, nema nikakve koristi naslijepo ‘kopati’ po ne-svjesnom. Kada problematičnoizađe na površinu, kada se restimulira u sadašnjosti, u pred-svijesti, tada se treba i obrađivati.Terapija iskonskog i tehnike ponovnog rađanja iskopavaju traumatski materijal proizvoljno,ostavljajući ga neobrađenog na način zaobilaženja promjena koje su tako ponovno pobuđene, akoje tvore i zatvaraju (zazidaju) i destabiliziraju osobu.

Slijedeći vodstvo Bruera i Freuda u njihovoj psiho-analitičkoj praksi, pronašlo se kako svjesnoponovno prolaženje i konfrontiranje bolnog iskustva, ako se radi dovoljno temeljito kako bi seostvarilo puno prihvaćanje realiteta iskustva, služi slabljenju njihove abrazivne moći. Energija kojase koristila za potiskivanje bola se otpušta i osoba je sposobna ponovno procijeniti prošle odluke

vezane za iskustvo i eksponirati laži u kojima je živjela. Naravno to nije moguće bez postupnogpristupa, jer bi u protivnom osobe bile same sposobne i prije se baviti takvim materijalom,odnosno to bi tada bio dio njenog iskustva koji bi se mogao promatrati i analizirati u punoj svijesti.Freud je prepoznao tendenciju serijskog događanja takvih dramatičnih incidenata – inicijalnotraumatsko iskustvo ojačava ili ‘puni’ kasnija slična iskustva. Najranije iskustvo u takvom nizu senaziva ‘engramom’ (dugo postojeći psihijatrijski termin za ‘ memorijski trag’, memorijsko utisnuće,itd.), jer je to percepcija impregnirana - utisnuta u stanice tijela/uma, tijekom iskustva bolinesvjesnosti.Da bi se moglo ‘isprazniti’ engram, moraju se najprije pogledati kasniji incidenti koji surestimulacija inicijalnog iskustva. Tako radeći, počinjemo od najsvježijih incidenata – memorija

11

ZdravljeEnergija

RelaksacijaFIZIKALNO

S V I J E S T

Što se govori, misli, percipira, osjeća

P R E D - S V I J E S T

Osjećaji, misli i memorije koje sedotiču svijesnosti

P O D - S V I J E S T

Strah od gubitka i napuštenosti; porivi ljubavi i pripadanja;ozlijeđivanje i odbacivannje djeteta u sebi - na koga se djeluje ne-svijesno

N E - S V I J E S TDuboki arhetipski porivi, koje ne-svijesno želimo artikulirati u životu - porivi za

samo-aktualizacijom, univerzalnim značenjem, partnerom srodne duše,ulogom u životu i kao roditelja, itd.

T R

A N

S P

E R

S O N

A L

N O T R A N S P E R S O N A L N O



koje su najviše restimulirane pa su nam stoga raspoložive za promatranje u sadašnjem trenutku – pa onda unatrag kroz ranije slične incidente, postupno otklanjajući naboj s osnovnog engrama,čime i on može biti ponovno istražen i u potpunosti konfrontiran s pridruženim odlukama ilipostulatima te promijenjen s racionalnijim, samoodređujućim stajalištem primjerenijim sadašnjemvremenu i okolnostima. Energija ili ‘naboj’ koji je korišten za potiskivanje takvog neugodnog materijala i njegovogudaljavanja iz svijesti se može detektirati, obzirom na njeno utjecanje na otpor kože koji se možeočitavati na psihometru (galvanometru otpora kože). Ovo monitoriranje biopovratne veze se možekoristiti u psihoterapiji za pomoć u otkrivanju restimuliranog ‘nabijenog’ materijala u predsvijesti.

Jung je prvi koristio metodu u analiziranju odziva na riječi iz liste, kao pomoć u razjašnjavanjunesvjesnih procesa misli, omogućavajući drugim načinima poboljšanje točnosti i prodornosti svojeanalize. Korištenje mjernog instrumenta za analizu je daleko učinkovitije od tradicionalnih tehnikadubinskog propitivanja i slobodnih asocijacija. Samo ako se radi o najvećem očitanju (nainstrumentu), onda to znači postojanje elementa koji je najpristupačniji i potencijalno najobradljivijiza moguće daljnje istraživanje. Analitičar ne mora potrošiti godine za probe na slijepo, kako bipronašao izvor (korijen) problema. Što god bi instrument mogao otkriti dolazi iz znanja osobe,Višeg sebstva, o sadržaju njegovog podsvjesnog uma, iako je to ponešto izvan njegove svijesnesvjesnosti. (Instrument mjeri njegove energetske reakcije – sam ne može prosuđivati ili razlikovatipravo od krivog).Temeljno načelo psihoanalize koju je postavio Freud, je postojanje naše ograničenosti koja vodishvaćanju jedva nešto više od frakcije svog istinskog potencijala zbog potisnutog, negativnogsadržaja “reaktivnog uma”: negativnih strahova, neraspoloženja (zlovolje), motivacija i antipatija.

Iako je mnogo tog sadržaja moglo biti primjereno u vrijeme svog formiranja, tijekom djetinjstva,često više ne vrijedi sa stajališta odraslih. Kada se odrasli um konfrontira s tim sadržajem, nakonšto ga je postao svjestan, sadržaj se rastvara i gubi svoju moć ograničavanja misli i akcija, štoprati otpuštanje-oslobađanje (sada slobodne, pozitivne kreativne) energije, koja je bila korištenaza potiskivanje tog sadržaja.

Osobnost djeteta

Dugi period razvoja koji prethodi odraslosti je istaknuta karakteristika čovječanstva. U temeljufunkcioniranja svakog odraslog je kompleksna povijest djetinjstva i mladenaštva. Ljudska bića sudinamičke kreature, pune kontradikcija, iskušenih problema, konflikata i strahova kao i radosti,dosade i zadovoljstva. Traume unutar osobnosti se jasno vide u prevladavajućim emocijamamalog djeteta ili u borbi za identitet mladenaštva. Kasnije u životu one se uglavnom višekontroliraju ili potiskuju u podsvijest, no nisu manje moćne.Mlado dijete živi u svijetu u kojem se fantazija ne može jasno razlikovati od realnosti, a strahovimogu biti pretjerani. a generirani konflikti su intenzivniji i prevladavajući – dok su strahovi iočekivanja skloniji izobličenju. Koliko je onda vjerojatno jednostavno izblijeđivanje/nestajanjeiskustava takve veličine? Najvjerojatnije će takva iskustva biti internalizirana, čime će postatidijelom razvijene osobnosti. Strahovi odraslih mogu prekriti ostatak infantilnih strahova iemocionalnih memorija.

Usprkos razvoju primitivnog mozak/tijela u ranim godinama, bitna osobnost djeteta imatranspersonalne kvalitete, one Višeg sebstva. Takva kvaliteta, tijekom života, posebno u relativnojbespomoćnosti djetinjstva, može lagano postati izobličena. Na primjer, nezadovoljavajući naporibrige za dijete, okolina bez razumijevanja, može izazvati obranu u formi povlačenja i straha testvoriti osobu s internim ‘bojažljivim/obeshrabrenim djetetom’, koje će emergirati u bilo kojevrijeme, čak i onda kada je originalna ranjivost prošla ili može postati permanentnim dijelomstrukture svog karaktera i postati konstantnom poteškoćom (smetnjom) cijelog života.

Primarni ljudski poriv‘za preživljavanjem’ se može dalje podijeliti u osam domena:

12



1. preživljavanje osobnog identiteta2. preživljavanje kroz seks i obitelj3. preživljavanje kroz pripadnost grupi4. preživljavanje kroz ljudsku rasu5. preživljavanje kroz sve forme života na ovom planetu6. preživljavanje kroz fizikalni svemir 7. preživljavanje kroz duhovne kvalitete, vrijednosti i estetiku8. preživljavanje kroz univerzalnu svijest (Istočno stajalište) ili kroz milost Boga

(Zapadno stajalište).

Assagioli smatra kako se taj poriv pomiče onkraj preživljavanja premakreativnosti , koja jeizvedena iz kauzalnosti Višeg sebstva. Uzeto zajedno, to su porivi prema ispunjenju i rastu.Međutim, to je interakcija transpersonalnih i genetički urođenih kvaliteta i kulturalnih utjecajaobitelji i društvene okoline, koja djeluje na karakteristike individualne osobnosti. Za oporavak/obnavljanje kreativnog poriva Višeg sebstva, ove faktore treba uzeti u obzir.

Roditelj - odrasli - dijete

Podsvjesne sile koje ljudima stvaraju probleme su često vezane s dubokim stvarima naučenim udjetinjstvu. Od djetinjstva do starosti, unutarnji se konflikti sukobljavaju s nama. Od vrlo rane dobi,dijete igra u većem dijelu aktivnu ulogu u svom razvoju, učeći fantastičnom brzinom, posebnokroz igru. No roditelji i ostali oko djeteta, teže usmjeravanju tog učenja prema mustri ponašanjakoje odgovara njihovim vlastitim potrebama, što može rezultirati konfliktima. Može doći dopotiskivanja prirodne agresivnosti a koja može kasnije izaći na različite načine, kao potiskivanjesvog sebstva ili drugih (ljudi projiciraju u vanjski svijet, posebno materijalni, ono što potiskuju usebi). Eric Berne je napravio korisnu analizu podpodjele osobnosti koja je zajednička svimljudima. Promjene jednog od tih stanja u drugo se očituje u stilu, pojavnosti, riječima, gestama itjelesnim funkcijama.

Prvo od tih stanja, ‘roditelj’, je identifikacija s ponovno odigravanim zapisima nepropitivanih ilinarinutih vanjskih događaja, percipiranih tijekom prvih pet godina života. Posebno se to odnosi naroditelje i sve što ih dijete vidi raditi ili govoriti, uključujući i ne-verbalno kao ton glasa, izraz lica,

grljenje ili ne-grljenje..Sve tisuće činjenog i nečinjenog, sve se to zapisuje kao istina, iz izvora sveopće sigurnosti, ljudikoji su dva metra visoki u vrijeme kada im je važno da im malo dijete udovolji i da im se pokorava.Ta je potčinjenost raspoloživa za ponovno odigravanje tijekom života. Naravno neki su zapisinekonzistentni ili kontradiktorni u odnosu na majku, oca, učitelja ili svećenika.

U isto se vrijeme zapisuju i unutarnji događaji – odzivi male osobe na ono što vidi i čuje. Kada seti događaji ponovno odvrte, osoba u svom unutarnjem ‘djetetu’ ponovno osjeća emocije, koje jeoriginalna situacija u njemu proizvela i svjesna je originalne interpretacije, istinite ili lažne, koju jepridružila tom iskustvu.

Ono što je dijete vidjelo i čulo i osjetilo i razumijevalo a kako malo dijete nema rječnik tijekom

najranijih iskustava, mnoge su njegove reakcije osjećaji. Ono ima prirodne načine za izražavanjeosjećaja i iskustva kretanja i otkrivanja - s druge strane postoje roditeljski zahtjevi, kojima sepredalo zbog zadovoljstva nagradom roditeljskog odobravanja. To odobravanje, koje moženestati jednako brzo kako se i pojavilo, je nedokučiva misterija za dijete, koje još uvijek nijerealiziralo neku određenu vezu između uzroka i posljedice.

Predominantan nusproizvod frustrirajućeg, civilizirajućeg procesa su negativni osjećaji. Topermanentno zapisivanje je neizbježna ostavština postojanja kao dijete, čak i kod djeteta, koje jeimalo roditelje pune ljubavi i dobrog značenja (a ne samo zlostavljajućih ili okrutnih). Kao i uslučaju stanja roditelj, ‘dijete’ je stanje u koje se osoba može transferirati u bilo koje vrijeme,

13



ukoliko postoji odgovarajuća restimulacija koja rekreira situaciju iz djetinjstva, dovodeći nam isteosjećaje koje smo imali tada (koji mogu naravno biti i dobri). Čim dijete krene u školu, ono počinjekoristiti svoje identitete ‘djeteta’ i ‘roditelja’ u odnošenju s drugima, što ima ojačavajući učinak.

S desetim mjesecom dijete shvaća mogućnost izvođenja stvari, koje potiču/izrastaju iz njegovevlastite svjesnosti. Ova samo-aktualizacija u formi igre, učenja i komuniciranja, je početak stanja‘odraslosti’. Podaci odraslosti se akumuliraju kako samo pronalazi različitosti života prema‘poučavanim’ podacima od roditelja i ‘osjećanih koncepata’ iz stanja ‘dijete’. U stanju ‘odrasli’razvijaju se ‘misaoni koncepti’ života temeljeni na vlastitom prikupljanju i obradi podataka. Kaoodrasli, “Ja” koristi svoj analitički um, testira vrijednost podataka od roditelja i ispituje osjećajedjeteta na primjerenost sa sadašnjim stanjem.

Kreativnost se rađa iz znatiželje djeteta. Dijete se skrbi za ‘želju’, bilo prema direktivi stanja‘roditelj’ ili alternativno prema novim zaključcima samo-određenog ‘odraslog’ koje daje ‘kako to’.Jednom provjereni, ti zaključci mogu postati dijelom strukture vjerovanja, osjećanja ‘odraslog’ zaneograničavanu kreativnost. No ako se prihvate negativne direktive ‘roditelja’, kreativnost pa čak isloboda prihvaćanja ‘odraslog’ stajališta mogu biti ograničavane.

Pod - osobnosti

Pod dovoljno jakim stresom, ‘odrasla’ osobnost može biti oštećena do te mjere da ‘roditelj’ ili‘dijete’ preuzima neprimjereno i reaktivno djelovanje. Ona se prevladavajuće restimuliraju kodsličnih situacija onim koje su zapisane i “Ja” preuzima stajalište identiteta ‘roditelja’ ili ‘djeteta’ –ono kojim se nameće ili se prihvaća nametanje; zapovijedanja ili slušanja; kontrola ili poslušnosti;uzroka ili posljedice; pobijanja ili prihvaćanja. Većina ljudi, u svojim transakcijama, prisilno i neznajući sklizne u tip podosobnosti ‘roditelja’ ili ‘djeteta’.

U Freudovskim terminima, ponašanje pojedinca je određeno silama “id”-a (nesvjesni instinktniporivi, neobuzdane strasti djeteta, sirovi zahtjevi primitivnog mišljenja), pod kontrolom svjesnefunkcije “ega”, koji je pak i sam bio modificiran razvojem ego-ideala ili “super-ega”, naučenekontrole ega, koja se može sastojati od svjesnog sustava vjerovanja/uvjerenja povezanog spodsvjesnim korijenima. Kao što Freud kaže, “Ego je dio id-a koji je bio modificiran izravnim

utjecajem percepcije svjesnog sustava. Ego ima zadatak pribavljanja/donošenja utjecaja vanjskerealnosti za djelovanje na id i nastojanja zamjene principa realiteta s principom užitka, koji jevrhovni vladar id-a. U egu, percepcija igra dio, koji se instinktivno razvija u id-u”.

Dijete je onda svijet osjećaja i id; to korespondira s mentalnim procesima desnog mozga. Roditelj je hipnotički svijet zapovijedi; superego koji usmjerava svoju svijest; to odgovara sustavuverbalnog vjerovanja lijevog mozga s potisnutim emocionalnim i traumatskim komponentamadesnog mozga, s energetskim korijenima u nesvjesnom, primitivnom nižem-mozgu.

Odrasli je zreli ego racionalne misli i slobodnog izražavanja; to odgovara integriranomfunkcioniranju lijevog i desnog mozga u ne-represivnoj interaktivnoj komunikaciji.

Stereotipna, priučena kombinacija svih tih dijelova je ‘persona’, Jungov termin za masku koja je

nečije pretpostavljeno lice prema svijetu. Ova će se maska mijenjati kako će se ego reaktivnoidentificirati s jednom od dominantnih pod-osobnosti iz kolekcije tipova identiteta ‘roditelj’ ili ‘dijete’kako bi se suočio s percipiranim zahtjevima svojih okolnosti. Ego će težiti kroničnoj, naizgledpermanentnoj maski, koju identificira kao svoju osobnost, kao “Ja”, ali i mnogim privremenimmaskama za akutne situacije, čije čak postojanje i korištenje možda ni ne shvaća, jer se usvajajureaktivno i podsvjesno.

14



Čovjek stroj?

Jedna od uzbuđujućih i uvredljivih opaski Gurdjieff-a je bila tvrdnja kako je Čovjek stroj. Nanesreću Gurdjieff je bio u pravu: za praktičnu svrhu smo mi strojevi na višestruke načine koje neuspijevamo prepoznati. Trebali bi biti uznemireni!

Osoba može izgledati u djelovanju inteligentno i svijesno, iako možda ‘vozi/djeluje automatski’.Pogrešno misleći kako je svjesna osoba, blokira mogućnost stvarne svjesnosti. Gurdjieffkonstantno naglašava kako je skoro sva ljudska mizerija rezultat činjenice da su naši životiautomatska, mehanicistička događanja. Vi (vaše ponašanje, misli i osjećaji) ste onda učinak /posljedica vanjskih i povijesnih uzroka, a neuzrok , inicijator željenih akcija.

Problemi se događaju kada se realitet mijenja, a naši automatski odzivi ostaju isti. Identiteti iobrane se reaktivno dramatiziraju; premda su bili primjereni u vrijeme uspostavljanja, uobičajenosu neprimjereni sadašnjim situacijama. Kada se situacija uklapa u interni stereotip, onda slijediautomatizirana reakcija. Ako ste emocionalno angažirani s tim stereotipom (osjećanje superior-nosti, dominantnosti ili sigurnosti), to ga još više okoštava pa je malo vjerojatno da ćete percipiratiznatno odstupanje realiteta. Automatizirano stereotipiziranje, s poznatim rezultatom kao rasist,tvrdokorni pripadnik neke generacije, seksist, klasicist, nacionalist itd. je enormno skupo.Automatizirane percepcije, emocije, misli, reakcije i posebno identitet, koji često postaje pridruženmnogim situacijama, stvaraju mogućnost izgubljenosti za dugi period – u ekstremnom slučaju zacijeli životni vijek – u automatskom življenju, rijetko kao zrelo ‘odraslo’, istinski budno sebstvo.

Čovjek je stroj, no vrlo neobičan stroj – stroj, koji može znati da je stroj – i kada to shvati upotpunosti, može naći načine kako prestati biti strojem. Prije svega, čovjek mora znati kako nije

jedan stroj, već mnogo strojeva. Nema jedno permanentno, nepromjenjivo “Ja”, već uvijek skačeiz jedne pod-osobnosti u drugu. Svaka misao, svaki osjećaj, svaki osjet, svaka želja, svakasličnost, svaka različitost i svako uvjerenje je jedan “Ja”. Svako od njih zavisi o promjeni uvanjskim okolnostima i o promjeni impresija. Kada osoba kaže “Ja”, to zvuči kao mišljenje ocjelovitosti sebstva, no u stvarnosti čak i ako osoba razmatra predstavljanje cjeline, to je samoprolazna misao, raspoloženje ili želja. U većini slučajeva osoba vjeruje u zadnji “Ja”, koje seizrazilo, tako dugo dok traje: to znači tako dugo dok drugo “Ja”, katkada potpuno nepovezano sprethodnim, ne izrazi svoje mišljenje ili želju glasnije od prethodnog.

Iluzija jedinstva Sebstva je kreirana najprije kroz osjet jednog fizikalnog tijela, zatim jednim istimimenom, te s brojem mehaničkih navika koje su implantirane u njega edukacijom ili stečenomimitacijom. Imajući uvijek iste fizikalne senzacije, slušajući uvijek isto ime i uočavajući u sebiuvijek iste navike i inklinacije koje je imala i ranije, osoba vjeruje za sebe da je uvijek ista.

Trans konsenzusa

Automatizirano stanje bi se moglo opisati kao ‘trans konsenzusa’, gdje je hipnotiziranipersonaliziran u formi kulture. To je stanje parcijalne prividne smrti i nesposobnosti djelovanja,ošamućenost, tupost, povlačenje pred trenutnim osjetilno-instinktivnim realitetom u apstrakcije otom realitetu.

Postati ‘normalnim’, potpuno razvijenim članom svoje kulture, uključuje selektirano oblikovanje,razvoj odobrenih identiteta (‘prirodan’, ‘pobožan’, ‘uljudan’, ‘građanski’) i blokiranje neodobravanihidentiteta (‘zao’, ‘kriminalan’, ‘delikventan’, ‘nepoštivan’). Iako bi bilo moguće igrati te uloge beznjihove internalizacije, to je vrlo teško za većinu ljudi. Sa stajališta kulture, daleko je bolje u svomsvakodnevnom umu, naviknutim, automatiziranim načinom mišljenja i osjećanja oblikovatireflektirana konsenzualna uvjerenja i vrijednosti kulture. Onda ćete automatski percipirati ‘prave’osjete i interpretacije, misliti, ponašati se i osjećati se ‘normalno’, za najbolje proživljavanjekulture ali i za preživljavanje u njoj.

15



Identifikacija, pridruživanje kvalitete ‘To sam ja!’, je proces definiranja sebe samo kao frakcijuonog što bi mogli biti. Vaši dojmovi (“želim”) i tijelo (“ružan sam”), vaše misli (“prvi sam na tomislio”) i osjećaji (“deprimiran sam”) se lagano identificiraju posebno s vašim imenom, a osoba semože identificirati s bilo čim. Vašim imanjem (vlasništvom), prošlim događajima, obitelji, poslom,zajednicom, žrtvom novinarske priče, automobilom, zemljom, čovječanstvom, planetom,Bogom ... lista je beskonačna. Prijetnja objektu identifikacije je prijetnja “meni”, s odgovarajućomrestimulacijom traume prijetnje preživljavanju, osjećane su fizikalno jednako kao i emocionalno.Uglavnom imamo određeni broj društveno definiranih uloga s kojima se možemo identificirati, kaošto je uloga roditelja, educirane osobe, dobrog slušatelja, političkog aktiviste ili stupa zajednice.Također se općenito identificiramo s drugim ljudima, bračnim partnerom, herojima - modelimauloga. Možemo biti kondicionirani za identificiranje sa socijalno odobravanim ulogama ivrijednostima, s dijelom transa konsenzusa. Sve to izgleda tako lagano, bez napora (premdastvarno traži mnogo energije).

I stvarno je potrebna namjerna, voljna kontrola pažnje – ono što je Gurdjieff nazvao samo-sjećanjem – za izbjegavanje automatskog padanja u odgovarajući identitet programiran s prošlimodobravanjem (prisilnim ili ne) određene situacije. Samo-sjećanje je sposobnost pauziranja,promišljanja, razmatranja varijanti; sposobnost reći ‘ne’ podražaju, kada osjećamo vladavinunesvjesnih mustri navika. Način otpora tim navikama je pauziranje u (vlastitom, izvornom –op.prev.) vremenu, prije nego nas zahvati dramatiziranje. Naravno, to traži više od onog za što jevećina ljudi sposobna u žaru trenutka; samo-analizom takvih reaktivnosti možemo razumjetirazloge nastajanja i kompletno ih izbrisati.

Nesigurnost koja potječe iz općeg kulturalnog vjerovanja kako je svemir neprijateljski, kako smopuni mana i lomljivi, čini identifikaciju očitim štitom protiv promjena, makar ona izgledalaprimamljivo. No realitet se kontinuirano mijenja – identificiranjem sa stvarima stavljamo se upoložaj eventualnog gubitka. Tijelo postaje bolesno, stari i eventualno umire. Auto se kvari.Imetak se troši ili može biti ukraden. Pamćenje blijedi. mnoge stvari ili uloge s kojima ste seidentificirali ionako nisu bile vaš izbor – laskalo vam se i kondicioniralo kako bi se identificirali smnogim ulogama, idejama, ljudima, uzrocima i vrijednostima koje nisu bile u vašem interesu ili sučak bile protiv vaše esencijalne osobnosti, vaše istinske samoodređenosti. Identifikacija jetakođer automatska, previše podsvjesna. Gurdjieff to izražava kao činjenicu po kojoj bilo koji odvaših mnogih identiteta može potpisati ček; svi ostali vaši identiteti su obvezni platiti, htjeli to ili

ne. Osoba koja mora ispuniti obećanje ne mora biti ona osoba, koja je obećavala.No glavna šteta identifikacije, koju nosi kondicionirani sustav automatski raspoloživih identiteta ješto u stvari ne znate svoj pravi identitet, koji predstavlja bit iza svih površinskih manifestacija.Jeste li stvarno svoje ime? Svoja uloga? Svoji osjećaji? Svoj intelektualni um? Svoje tijelo?Mnogo ste više od bilo čega s čim se i bilo s kim se identificirate.

Osoba u stanju identiteta uglavnom ne zna da ne predstavlja cjelinu sebe – to je užas transakonsenzusa. Uobičajeni raspon stanja identiteta u kojima funkcioniramo općenito se nazivaosobnošću, Gurdjieff je nazvao ‘lažnom osobnošću’ jer su nam ta stanja identiteta narinuta uprocesu kulturalizacije i nisu izbor samoodređenja. Svekolika mustra koju nazivamo sviješću jeuveliko trans konsenzusa, izravno analogan posthipnotičkoj sugestiji u normalnoj hipnozi: kada sesugerirani/kondicionirani podražaj pojavi, pojavljuje se povezano ponašanje, kondicionirani odziv,

određeno “Ja” (ili pod-osobnost).No nismo prazna stanja u koja kultura piše što joj je drago bez posljedica (za nas). Imamotakođer i jedinstvenu genetičku i duhovnu darovitost, koja će se početi manifestirati sve više kakorastemo, pa tako onda na primer možda ne volimo atletiku a volimo hodanje šumom, ili će namShakespeare biti dosadan dok ćemo uživati u pisanju pisama ili ćemo pak smatrati fizikubesmislenom a bit ćemo fascinirani matematikom ili ćemo tražiti dublju istinu usprkos ismijavanjudrugih koji vjeruju u ono što im se kaže.

16



Induciranje transa konsenzusa ima međutim neke moćne tehnike. Kao što memoriramo ono štoroditelji rade ili ne rade i naše dječje odzive, djetinjstvo je neizbježno proces oblikovanjaponašanja i svijesti djeteta kako bi bilo ‘normalno’ i prikladno društvenim normama. A toneizbježno uključuje obezvređivanje, negiranje, nijekanje i kažnjavanje određenih aspekata vašeesencijalne osobnosti sve dok se ne potisne njihova vanjska manifestacija. Kao odrasli vi bi tadadjelovali povodljivo i ponizno, ali i pokušavali se stvarno tako osjećati iznutra. Govorili bi si kakoste dobra osoba, normalna osoba.

Drugi bi vam govorili kako ste normalni i prihvaćali bi ih kao prijatelje, ojačavajući i valorizirajućisvoje ponašanje. No unutra je nešto, neki dio vaše biti zarobljen – čak možete neodređenoosjećati kako nešto nije u redu, iako bi trebali biti sretni no tako se ne osjećate. Nešto od svoježivahnosti, svoje esencijalne energije je izgubljeno zbog održavanja transa konsenzusa. Ili pakznajući kako vas mnoge stvari ljute, brinete se i pitate jeste li ‘normalni? Trebate li se takoosjećati?’

Ova vrsta induciranja transa se početno komparira s konvencionalnom hipnozom. U običnojindukciji, hipnoza je vremenski ograničena, samo na sat ili dva. U realnom životu vaši roditelji ikultura u kojoj živite počinju oblikovati vaš razvoj od trenutka rođenja (čak i min. godinu dana prije

– op. prev.); to uključuje godine ponavljanja indukcije i ojačavanja učinaka ranijih induciranja.

Nadalje, namjera je takvog uvođenja transa konsenzusa, njegovo doživotno trajanje – nemakulturalnog terapeuta, koji će vam sugerirati buđenje. Barem ne do sada (naglasio prev.).

U konvencionalnim seansama, subjekt ne očekuje nasilje, prijetnju ili ozljeđivanje na bilo kojinačin od strane terapeuta; radi se o dobrovoljnom odnošenju između spremnih odraslih. Ukulturalnoj situaciji, moć odnošenja između roditelja i djeteta sili forsiranu kvalitetu na prirodnuspremnost učenju. Roditelji mogu koristiti fizikalne prijetnje kada je potrebno i u krajnosti ihaktualizirati s pljuskama, batinama, oduzimanjem privilegija ili konfiskacijom igračaka. Kako je tonajlakši način puta u unutrašnjost, djelovanjem koje se smatra kulturalno odobravanim, strah odkažnjavanja pomaže strukturiranju mentalnih i emocionalnih procesa također na kulturalnoodobravani način. Roditelji mogu koristiti i kondicionalnu (uvjetnu) ljubav i naklonost zamanipuliranje, kao prijetnju ili odobravanje valjanosti prihvaćanja usklađivanja (usvajanja utisnuća

– op. prev.).

Kako dijete utemeljuje društvene odnose s drugim odraslima i djecom (koji također djeluju kaoagenti kulture) ono sve više uči ‘kako’ mora djelovati da bi bilo prihvaćeno. Kako te odobravanenavike djelovanja postaju utemeljene i nagrađivane, one jačaju strukturu mustri navika mentalnogfunkcioniranja. Strah od odbacivanja je moćan motivator, jer posjedujemo ugrađeni društveniinstinkt, želju za pripadanjem i pridruženom normalnošću. Nitko ne želi biti smatran lošim, nokako smo obezvrijeđeni na tako mnogo načina, opći osjećaj bezvrijednosti i krivnje se laganoizgrađuje.

Drugi faktor koji tom procesu daje veliku moć je velika otvorenost mentalnog stanja mladogdjeteta za sugestije. U našem normalnom stanju postoji ogromna količina automatskih asocijacijaprethodnog znanja na ulazne podražaje, no dijete nema toliko mnogo informacija koje trenutnodolaze na pamet, pa sugestije djeluju u nepovezanom stanju, izoliranom od drugih mentalnih

procesa – pretvarajući ga u hipnotičko sugestivno stanje. Manjak jezika (koji nam povećavasposobnost povezivanja informacija) dodatno doprinosi nepovezanosti kao kvaliteti djetetovoguma. Kada pokušavamo kao odrasli (dominantno verbalni mislitelji) razumjeti svoju kulturalizacijui kondicioniranje, teško se sjetiti nešto više od toga jer nije zapamćeno u verbalnoj formi.

Dodatno tomu, djeca duboko vjeruju svojim roditeljima o kojima su potpuno zavisna. Roditelji sunesvjesni kulturnog transa u kojem su i sami, pa jednostavno smatraju svoje djelovanje‘normalnim’. Mentalne, emocionalne i fizikalne navike života se specijalno polažu dok smopodložni kao djeca. One imaju tu obaveznu kvalitetu kao i kondicioniranje – automatizam(odziva). Mogu uključivati sugestije za blokiranje kasnije mogućih promjena, čak i blokiranje

17



kasnije hipnoze nad subjektom – na primjer otpor subjekta pod hipnozom prema nemoralnimsugestijama.

Obrambeni mehanizmi

Najslabija točka (trenutak) u ovim kondicioniranim stanjima, je trenutak kadabi mogli otkriti dasve nije onako kako bi trebalo biti, u kom se prespajate iz jednog stanja identiteta u drugo. No to

je minimizirano ili ‘ublaženo’ načinom na koji su ti identiteti racionalizirani i strukturirani uzajednicu, kao dio jednog aktivnog aranžmana lažne-osobnosti, koja održava svoju organizacijuuprkos promjenama i stresovima. Obrambeni mehanizmi ublažuju šokove koji se događaju pripreskakanju iz jedne pod-osobnosti u drugu, pa ne primjećujemo kontradikcije u sebi.

Internalizirane zabrane kulture se osjećaju kao nečija savjest ili ‘super-ego’. Jaki super-ego nasmože preplaviti tjeskobom i strahom ako čak i pomišljamo na zabranjene aktivnosti, a kamo li daih činimo. Obrambeni mehanizam, koji nas čini nesvjesnim zabrane, sprečava napad super-ega;ti mehanizmi također predstavljaju tampon zonu naše svijesti protiv razočarenja i prijetnji u životu.Ne bi mogli održati naš trans konsenzusa bez učinka tampon zone tih mehanizama.

Sa svakom predajom nekog aspekta svog esencijalnog sebstva, energija se uzima od biti ikanalizira u podržavanje takvog razvoja osobnosti. Polagano kreiramo sve više sveobuhvatnumasku, koja je društveno odobravana prezentacija našeg sebstva, nešto što nas čini ‘normalnim’.Kako se identificiramo s tom maskom, tako zaboravljamo da glumimo ulogu, pa postajemo tomulogom, te tako lažna osobnost postaje sve moćnijom dok naša bit propada. Za njen spas, moždabi mogli sublimirati neke aspekte svoje esencijalne prirode, kojima nije dozvoljeno izravnoizražavanje. Nekoliko ih se može zadržati jer ih slučajno naša kultura valorizira. Za mnoge jeaspekte naše biti izgubljena energija, koja je apsorbirana u održavanju lažne osobnosti – maske.To uskraćivanje može uništiti naše živote, jer je upravo ta maskirana esencija naš vitalni dio,istinska živuća iskra duha. Kako lažna osobnost eventualno koristi našu vitalnu energiju, svijetlose gasi i život postaje mehanički, automatizirani skup navika, koji nas beživotno pokreće sgomilom drugih beživotnih, automata žrtava, sve dalje ojačavajući našu depresiju i prazninu.Gurdjieff je to izrekao vrlo oštro, tvrdeći kako je mnogo ljudi od onih koje vidimo hodati ulicom‘mrtvo’ – bez realne nade ili čak i bez same želje za promjenom.

Da bi se dogodila stvarna promjena, lažna osobnost mora umrijeti. To bi trebao bititransformacijski proces, vješt proces temeljen na znanju dobivenom ekstenzivnim samo-promatranjem.

Postupno realni “Ja”, bit, može rasti i početi koristiti resurse, znanje i moć više razine svijesti, dosada automatski korištene od lažne osobnosti. Veličina moguće (i nužne) promjene za punobuđenje (prosvjetljenje) sliči stvarno smrti i ponovnom rađanju. Jung je tvrdio kako se nesvjesnium, um naših primitivnih predaka javlja kroz snove, raspoloženja, nesreće i bolesti. Osim što snjima interagiramo kao bića, postoji i ‘grupni reaktivni um’. Jung je osjećao da bilo koja grupaprirodno evocira kreativnu energiju, koja se nesvjesno širi ljudima. Samo kroz individuacijskiproces u kom osoba postaje svjesna mitova i arhetipova koji se kroz nju izražavaju (kulturalnaosobnost ili stereotipovi ponašanja koje mi nesvjesno obožavamo – na pr. kao sami sebe,

roditelje, simbole razuma, znanost, seksualnost, svoje pretke, Isusa itd.) može takva osobapristupiti razini stvarno zdravog duha – jer kultura je patološka a ‘normalitet’ nije duhovnozdravlje. Za diferenciranje od svih kolektivnih faktora s kojima se identificiramo i koji su sadržani ukolektivnoj ne-svijesti (prenošeni genetički i psiho odnosno neuro-epigenetički, kulturalnimprogramiranjem i možda grupnom telepatijom ili psihičkom vezom, na pr. morfičkim poljimaShaledrake-a – op. prev.) ne treba kao faktore odbaciti, već moraju postati manje upravljaninesvjesnim silama (automatski).

Iskustvo i osjećaji koji se mogu konfrontirati i obrađivati u umu, mogu se onda rastvarati u okolini;nezavisno o tomu koliko problematični mogu postati u praksi; problem je izazvati život a

18



prevladati izazove preživljavanja postaje užitkom života. To je potrebno kada prevladavajućaiskustva i osjećaji daju snagu nesvjesnom, habitualnom i nekontroliranom reaktivnom mišljenju iliograničavajućim vjerovanjima, koji spriječavaju slobodu osobe i njenu učinkovitost, a životu ostajetek nekoliko zadovoljstava.

Strah – odanost/privrženost vremenu

Sav je strah u biti strah od budućnosti. Bojimo se stvari koje se još nisu dogodile, no koje bi nam,ako se dogode, mogle donijeti bol, patnju ili neku drugu neugodu – ili pak stajati na putu nekombudućem zadovoljstvu. A bojimo se i kako bi se okolnosti koje nam uzrokuju nezadovoljstvomogle nastaviti i u budućnosti.

Bojimo se gubitka posla i rezultirajućeg pada standarda. Možemo se bojati neuspjeha zbogneodobravanja koje bi mogao donijeti. Bojimo se da nećemo imati što raditi pa bi se moglidosađivati. Bojimo se govoriti istinu jer nas drugi zbog toga možda ne bi voljeli. Bojimo senepoznatog zbog opasnosti koje bi se mogle pojaviti. Bojimo se neizvjesnosti, ne znajući hoćemoli naći ono što tražimo. Ovdje upravo leži tužna ironija. Želimo biti sretni i u miru sa samim sobom.A ipak priroda straha nas čini uznemirenim a ne smirenim.

Mnogi naši strahovi nisu ni tako jaki da bi ih označili strahovima. Mogu biti samo zabrinutost,sitničavost oko mogućih rezultata stvari. To čak i ne mora biti svjesna zabrinutost – u mnogoslučajeva izbija na površinu samo u našim snovima, u razgovoru s prijateljima ili nakon nekolikočašica pića. Unatoč tomu oni pune naš um mislima.

Radi se o glasu unutar naših glava koji komentira, često kritički, sve što radimo. Glas razmišlja,‘ako to učinim kako treba, ljudi će mi odobravati’ ili ‘samo da sam to rekao drugačije, ona se ne biuzrujala’. To je glas koji špekulira o budućnosti. ‘Trebam li telefonirati . . što ako . . ?’.On se brineo tomu što drugi ljudi misle i kako će reagirati. To je glas straha, glas ego-uma – onog našegdijela koji vjeruje da samo s onim što nam se dešava u svijetu oko nas, možemo ostvaritiunutarnji mir. No puneći svoje umove brigama o tom što bi ljudi mogli misliti ili ne misliti, nijenajkonstruktivnija uporaba vlastite imaginacije.

Taj interni dijalog drži nas u klopci vremena – zadržava se ili na prošlosti ili na budućnosti. Tako

dugo dok je naša pozornost u prošlosti ili budućnosti, nemamo iskustvo stvari kakve su onestvarno, već ih vidimo kroz prosudbe prošlosti ili svoje strahove od budućnosti. Katkada možemobiti tako uhvaćeni u svom samo-razgovoru da niti ne uočavamo sadašnjost. Ignoriramo ono štose događa oko nas, u stvari ne čujemo što ljudi govore, ne cijenimo kako se stvarno osjećamo.Tako smo jako zaokupljenim svojim brigama da izgleda kako nikada ne radimo stanku da bipustili da se stvari same odvijaju. Izgubivši trenutak sadašnjosti – izgubili smo SADA.

Ovaj je trenutak sve što postoji. Taj lebdeći trenutak je jedini realitet. Prošlost je otišla zauvijek.Budućnost još nije rođena. Naše je tijelo u tom SADA. No ako ste kao i većina ljudi, vaš je um uprošlosti ili u budućnosti. Tugujete ili slavite zbog događaja koji su se odavno dogodili. Sklanjatese u neraspoloženje, u krivnju i sram – ostatke prošlosti. Mislite što ste trebali reći ili što stetrebali biti. Bojite se i fantazirate o budućnosti, brinete o svakom trenutku izgubljenog vremena.Brinete zbog smrti, kako niste imali dovoljno vremena za ostvarivanje svojih ambicija, kraja vašeg

ega. Sve vas to odvaja od sadašnjosti kao crno platno. (Ova sadašnjost je u stvari samo kontekst‘sadašnjosti’, jer zbog kašnjenja svjesne percepcije, čovjek u stvari nikada ne može svjesnoproživljavati ‘sada’ odnosno sadašnjost – op. prev.)

Ako odvedete um milje daleko od aktivnosti trenutka, ako oslabite buku u svojoj glavi kako bi sefokusirali na fizikalni realitet koji okružuje vaše tijelo i na osjete iz njega, postupno ćete iskusitiiznenađujuće blagostanje.

I stvarno, ugađanje na SADA je prolaz k percipiranju vječnosti. Filozof Wittgenstein je komentirao:“Ako uzmemo da vječnost ne znači beskonačno vremensko trajanje već bezvremenost, vječiti

19



život pripada onima koji žive u sadašnjosti.” Iskustvom samog trenutka za sebe zaustavljatevrijeme. Vrijeme se definira kao interval između dva događaja. Kada ste u SADA, onda nemaintervala, jedino sam događaj.Koncept SADA ima veliku vrijednost u baratanju emocijama i osjetima. SADA je točka u kojoj steu dodiru s događajućim procesom. Prošlost i budućnost imaju kontinuirano svoja uporišta usadašnjosti i moraju se na nju donositi. Bez referencije na sadašnjost i prošlost i budućnostpostaju besmislene.

Stres – cijena straha

Što se tijela tiče, strah je opasni signal – on se odziva s automatskom reakcijom nazvanom ‘borise ili bježi odziv’. Ubrzava se ritam srca, raste krvni tlak, poremećeno je disanje, napinju semišići, koža se počinje znojiti, dok probava, reprodukcija i drugi procesi koji neće trebati, se zatrenutak isključuju (gase). Tijelo se priprema za akciju - bijeg ili borba.

U suvremenom društvu svega je nekoliko prijetnji i rijetke su. Naše nam je vladanje svijetomomogućilo izbjegavanje ili zaštitu od većine takvih opasnosti. No to ne znači kako smo slobodniod prijetnji; ljudska su bića kreirala cijeli novi skup stvari o kojima brinemo. Naša potreba zaosjećajem kontrole može biti ugrožena narinutim radnim opterećenjem, čvrstim rokovima,preopterećenim rasporedima. Može se osjećati prijetnja prometne gužve, odgađanje letova,nekompetentnosti osoblja, neočekivanost zahtjeva i bilo čega što nas može koštati vremena.Naša potreba za samopotvrđivanjem, prepoznatljivosti i odobravanjem drugih može biti ugroženastrahom od neuspjeha, strahom da ćemo izgledati glupo pred drugima, strahom od kritike istrahom od odbacivanja. Neizvjesnost ili bilo što drugo što nam daje osjećaj nesigurnosti, semože isto percipirati kao prijetnja.

Takve su prijetnje jedinstvene ljudima; možemo zamišljati – pa time i brinuti o – stvarima, kojemačka ili pas ne bi mogli vjerojatno zamisliti. Nezgoda je, što naša biološka evolucija nije uspjelapratiti našu mentalnu evoluciju. Naša tijela se odzivaju na te psihološke prijetnje kao da su bilokakva fizikalna prijetnja. Tako nam se događa udaranje srca, znojenje dlanova i stezanje mišićazbog neke opasnosti koju percipiramo (samo) unutar svog uma – jer nas netko kritizira, jer smogovorili u grupi ili zbog toga što smo zakasnili na sastanak.

Obično se to pokaže lažnom uzbunom, no tijelo se ne može razriješiti problema i oporaviti seodnosno vratiti tako brzo u stanje lakoće kako je brzo, u sekundi, skočilo u stanje uzbune(uzbuđenosti). Tijelo rijetko i ima vremena za oporavak od jednog alarma prije nego se okinedrugi. I uskoro naša tijela završe u permanentnom stanju napetosti kao podlozi. Ova pozadinskanapetost se povratno povezuje i počinje utjecati na naše mišljenje, emocije i ponašanje. Našeprosudbe se pogoršavaju, težimo češćim greškama, možemo se osjećati deprimirano,neprijateljski prema drugima, djelovati neracionalnije itd. Teret se na naša tijela manifestira naviše načina: bol i patnja, loša probava, nesanica, visoki krvni tlak, alergija, bolest – i katkada put upreranu smrt.

Racionalno mišljenje

Zbog toga što smo uhvaćeni u vjerovanju da je naše unutarnje stanje na milost i nemilost vanjskihdogađaja, obično pokušavamo upravljati stresom pomoću upravljanja svijetom, reduciranjemokolnosti za koje mislimo da su uzrok našeg stresa. No time se previđa krucijalna uloga koju igraum u većini stresnih reakcija. U većini slučajeva to nije sama situacija koja uvjetuje stres, većnačin kojim percipiramo situaciju. Ako vidim situaciju kao prijetnju onom što želim, svom osjećajuidentiteta, svojim očekivanjima tj. načinu kakvim bi stvari trebale biti, onda ću se učinitiuznemirenim.

Činjenica da su naše percepcije događaja ono što okida naše reakcije, sugerira mogućnostdaleko većeg utjecaja nad odzivima nego što je to normalno slučaj.

20



Preuzimanjem odgovornosti za svoje vlastite unutarnje procese možemo vratiti kontrolu i imatiizbor hoćemo li se uopće uznemirivati zbog stvari koje se dešavaju.

To ne znači kako bi trebali mirno sjeditii pustiti da nas svijet pregazi. Postojimnogo stvari koje možemo učiniti zasmanjivanje pritiska pod kojim živimo.Ono što sigurno ne želimo je našatrajna uznemirenost i moguća bolest uprocesu. U stvari, mi ćemo sevjerojatno odzivati s boljim uvidom,

jasnom glavom, boljom ravnotežom ivećom učinkovitošću, ukoliko nisu našiumovi poremećeni odzivima koji višeodgovaraju našoj evolucijskoj prošlosti.Kada učite raditi sa sobom na ovajnačin, učite baratati s izvorima svihstrahova – glas u vašoj glavi kojiprosuđuje i interpretira ono što vidi – teostavljati iza sebe ego-um. Um je punpraznih riječi, izoliranih fraza,komentara, pritužbi. Unutarnja brblja-onica kontinuirano poučava, oprav-dava, harangira. Postoje beskrajnapreslušavanja (probe), ponovna optuž-ivanja, fantazija argumenata, čak igreriječima i duhovite dosjetke. Zboguobičajene dominacije lijevog mozga,ta je ‘bolest’ prevladavajuća, s kojommnogi ljudi nastoje intelektualizirati ili“racionalizirati’ svoje osjećaje do te mjere, da postanu odvojeni od sebe samih ili ‘shizofreni’.Takva osoba izbjegava kontakt s emocijama i ne-verbalnim realitetom. Ona je izolirana odostatka svoje osobnosti i puna prezira prema svom tijelu. Riječi koje naviru iz njena uma ispiru

tako izravni kontakt s trenutkom. Budući da otvoreni, izravni osjećaji straše većinu ljudi, oni mogupodići zidove riječi kao barijeru emocijama. Mnogo je neurotičnog ponašanja temeljeno naočajničkoj želji za izbjegavanjem emocionalnog bola. Koncentriranje na bol, lociranje utjecaja bolina osobu, prizivanje prošlih iskustava njoj pridruženih, učeći iz utrobe (a ne iz glave) što seosjeća, omogućit će emergiranje stvarne istine – iracionalnih vjerovanja i procjena koje leže utemelju loših osjećaja. Događaj se interpretira, procjenjuje i etiketira na način kojim je određenaemocionalna reakcija neizbježna. Konstantno sebi opisujete svijet, dajući svakom događaju iliiskustvu istu etiketu. Interpretirate ono što vidite ili čujete, prosuđujete događaje kao dobre ili loše,bolne ili ugodne, predviđate hoće li vam donijeti opasnost ili relativnu sigurnost. Od djetinjstva suvam ljudi govorili što misliti. Bili ste kondicionirani od obitelji, prijatelja i medija u interpretiranjudogađaja na određene načine.Te etikete i prosudbe su oblikovane kroz beskrajni dijalog kojeg vodite sa sobom, pa se bojite togiskustva s privatnim značenjima. Misli su konstantne i rijetko uočene, jer se događaju bez

prethodne refleksije promišljanjem, no dovoljno su jake za stimuliranje emocija najjačegintenziteta. Takav ‘samo-razgovor’ (razgovor sa samim sobom) je često sastavljen od samonekoliko esencijalnih riječi ili kratkih vizualnih slika, koje djeluju kao etiketa za kolekciju bolnihsjećanja, strahova ili samo-poniženja. Ona bi izgledala kao nerealna, pretjerana ili previšegeneralizirana kada bi se promatrala objektivno, no u praksi se ona pojavljuju automatski kaoodziv na podražaj. Ona uskaču u um i vjeruje im se bez propitivanja ili osporavanja, a niti senjihove implikacije i zaključci podvrgavaju logičkoj analizi.Automatske se misli često vode u terminima ‘će’, ‘treba’ ili ‘mora’ i njihovim negacijama. Svakiželjezno-oklopljeni ‘će’ jako ubrzava osjećaj krivnje ili gubitak samopoštovanja. Automatske mislitakođer nastoje biti pesimističke, uvijek očekujući najgore i glavni su izvor tjeskobe (nemira). Jer

21

Bolest

S l a b i

u č i n c

i

E m o c i o n a

l n a

n e s t a b i l n o

s t E g o - c e n t r i č n o s t

N e z g o d e

Slabe odluke

M a n j a k v r e m e n a

N e i z v j e s n o s t

K r i t i c i z a

m

P r o

m e t n

e g u ž v e



su refleksivne i plauzibilne, automatske se misli provlače neprimjećeno kroz tkivo vlastitog(svjesnog) mišljenja. Izgleda kao da dolaze i odlaze vlastitom voljom, nastojeći i djelovati kao trag

jedna za svaku drugu – jedna depresivna misao će okinuti lanac pridruženih misli koja ojačavajudepresiju. Smatrati nešto užasnim (ogavnim), znači pridružiti samo-kreiranu oznaku nečem što jeu realitetu jednostavno dano (tamo).Preokupacija ili opsjednutost s jednim tipom misli uzrokuje tunelsko gledanje (tunnel vision), ukom se prepoznaju samo oni aspekti egzistencije koji podržavaju taj način razmišljanja. Rezultat

je jedna dominantna i uobičajeno bolna emocija, kao što je kronična srdžba, uznemirenost (strah)ili depresija. Tunelsko gledanje je osnovica neuroza i suprotnost je svjesnosti.

Povećavanje svjesnosti zahtijeva opažanje i propitivanje automatskih misli, posebno onih kojeizazivaju kontinuirane bolne osjećaje. Smatrajte svoje misli kao usporeni (slow-motion) film.Gledajte na interni dijalog sekvenciju po sekvenciju (sliku po sliku) – uočite potrebnu milisekundu,koliko je potrebno za reći “ne mogu to podnijeti”, za polasekundnu sliku zastrašujućeg događaja.Uočite kako interno opisujete i interpretirate akcije drugih. Ona se dosađuje ... Ponizuje me.

Borba s izobličenjima

Najbolja indikacija korištenja izobličenog stila mišljenja je prisustnost negativnih emocija, kao što je osjećanje nervoze, preopterećenosti, frustriranosti ili iritiranosti. Osjećate gađanje prema sebi;stalno iznova vrtite određene brige, kao pokvarena ploča. Uočavate rast sukoba s prijateljima iliobitelji. Vrijeme je za fokusiranje na ono što mislite. Kriva logika je korijen svim vrstama grešakamišljenja i velikom dijelu ljudskog bola. Ljudska bića rade na sve vrste skrivenih vjerovanja kojapostaju pravila (glavne premise) spram kojih se važu iskustva i temelje svi zaključci. Krivapremisa će rezultirati krivim zaključkom. Na primjer vjerovanje, kako je “svo kritiziranjenamijenjeno zadavanju boli” je pretjerano generaliziranje. Kada je osoba s takvim uvjerenjemkritizirana, ona pretpostavlja kako joj se kritikom pokušava nanijeti bol, iako bi kritiziranje moglobiti od pomoći. Druga slična uvjerenja mogu biti: “greške se ne toleriraju”, “ako me odbace,propao sam”, “ljudima se ne može vjerovati” i naravno još tisuće njih.Većina ljudi vjeruje u pravila kao ova, koja odzvanjaju u umu, iako rezultiraju kriviminterpretacijama, slabom odlučivanju, smanjenom samopoštovanju i stresnim emocijama.Uobičajeno nastaju na kraju traumatskog iskustva kada izgleda imaju smisla, kao sigurno rješenjeza preživljavanje prijeteće situacije. Odluka se silom utiskuje zajedno s memoriranim događajem,

no ponovno izbija na površinu u automatskom mišljenju. U drugim situacijama, jasno nemamnogo smisla.

Za početak borbe protiv svojih izobličenja, morate se prisjetiti vremena kada ste iskusili bolnuemociju ili ste bili u centru nekog međuosobnog konflikta.Prvo identificirajte emociju kojuosjećate. Drugo, opišite situaciju. Razmotrite: “Što vjerujem da je istinito vezano za situaciju kaošto je ta? Treće , identificirajte zabludu ili izobličenje u mišljenju.Konačno , restrukturirajte svojevjerovanje/uvjerenje uzimajući u obzir razotkriveno izobličenje. Slijedeći će Vam odlomak pomoćiidentificirati vrste izobličenja i iracionalnosti koje lagano mogu prouzročiti bolne emocije.

16 tipova izobličenog mišljenja

1. Tunel gledanje (fokusirano gledanje, gledanje poput reflektorskog snopa)

Primjer: “Očekujem još jedno dosadno okupljanje (party)”. To znači biti zaglavljen u mentalnušablonu. Posebno tražite ono što će potvrditi vaš strah ili predrasudu, temeljem pamćenogprošlog i očekivanja istog u budućnosti. Ignorirate druge elemente stajališta ili mogućnostialternativnih rješenja.

2. Gađenje (gadljivost, ogađivanje)Primjer: “Ne podnosim te ogavne autobuse”. Ovo stajalište govori o neprihvatljivosti ako stvarinisu onakvim kakvim ih preferirate. Uzimate negativni aspekt situacije i pojačavate ga. Za obradutoga aspekta, prepoznajte korištenje riječi, strašan, ogavan, degutantan, itd. i posebno frazu “Nemogu to podnijeti”. Ispitajte njihovu racionalnost.

22



3. Crno - bijelo mišljenjePrimjer: “Ili si za mene ili si protiv mene”. Stvari su crne ili bijele, predivne ili strašne, veliki uspjehili totalni neuspjeh, briljantno bistro ili stvarno glupo, izvjesnost ili kompletna misterija, prijatelj ilineprijatelj, ljubav ili mržnja – nema sredine, nema prostora za poboljšanje, nema prostora zapogreške. Prosudba sebe i drugih oscilira između emocionalnih ekstrema i lagano se aktivira -pobuđuje. Važno je zapamtiti kako su ljudska bića prekompleksna za reduciranje na dihotomnuprosudbu odnosno kako se sve kvalitete smještaju negdje na kontinuumu između oba ekstrema.

4. GeneraliziranjePrimjer: “Nikada neću dobro igrati tenis” nakon jedne loše odigrane partije. U tom se izobličenjustvara široki, generalizirani zaključak, često vođen u formi apsolutnog iskaza, temeljenom na

jednom komadiću evidentnosti. Ako se nešto loše dogodi jednom, očekuje se kako će se to stalnoponavljati. Ako netko pokaže negativnu crtu, ona se prihvaća i pretjerano pretvara u globalnuprosudbu. To nužno vodi sve većem ograničavanju života, a vaše stajalište o svijetu postajestereotipom. Natuknice koje indiciraju vaše moguće pretjerano generaliziranje su:sve, svaki, niti

jedan, nikada, uvijek, svatko i nitko. Kako bi postali fleksibilniji koristite riječi kao: možda, katkadai često te budite posebno osjetljivi glede apsolutnih iskaza o budućnosti, kao “Nitko me nikada neće voljeti”, jer to može postati samoispunjavajućim proročanstvom.

5. PretpostavljanjePrimjer: “Ništa ne može promijeniti kako se osjećam.” Pretpostavljanje podrazumijeva znanjekojeg nemate. Pretpostavke su često popularna uvjerenja koja su usvojena bez ispitivanjanjihovih temeljnih činjenica, kao na pr. “Prešao sam preko brda, ulaskom u četrdesete”.Odlučivanje temeljeno na pretpostavkama može voditi katastrofi, kao kada izvršni upraviteljpretpostavi kako će se novi proizvod prodavati dobro, a bez istraživanja tržišta. Često uzimanjestvari kao danih, uzrok je slijepila ljudi za moguća rješenja – pretpostavljajući kako im nitko nemože pomoći, bračni par se grubo rastaje iako su mogli težiti savjetovanju. Pitanje: što nas voditakvom vjerovanju? Zašto to činimo na takav način? Tko to kaže? Koje su alternative? Što bi sedogodilo da ste to uradili? Što bi se dogodilo da niste?Zbog praktičkih razloga, svi moramo nastaviti s poslom življenja, oslanjajući se na ‘karte’ svijetakoje smo uzeli s povjerenjem ne testirajući ih, a često ih uopće i ne možemo testirati. Kako bidopunili osobno iskustvo, apsorbiramo konstantni tijek izvješća, opisa, prosudbi, zaključivanja ipretpostavki koje dolaze iz mnoštva izvora. Iz tog obilja memoriranih informacija, slažete od

dijelova mentalni ‘model’ svijeta i njegovog djelovanja što doslovno postaje vašim svjetonazorom.Međutim ljudi znatno variraju po količini svojih krivih informacija i po stupnju aktivnog teženja zanovim informacijama, kako bi korigirali ili ažurirali svoje mentalne modele te se izlagali novomiskustvu.

6. ProjekcijaPrimjer: “Znam da me ne voli”. Postavljanje krivih pretpostavki o onom što drugi ljudi misle zavisio procesu nazvanom projekcija. Zamišljate kako ljudi osjećaju i reagiraju na stvari na isti načinkao vi. Ako ste ljuti što netko kasni, pretpostavljate kako bi i drugi osjećao na isti način o vama ilidrugima, u takvoj situaciji. Ako se ne volite, pretpostavljate da vas drugi također na isti način nevole. Odgovor je, nemojte brzo zaključivati o tomu što drugi ljudi misle i osjećaju.

7. Negativno mišljenje

Primjer: “Nismo se vidjeli već dva dana – mislim kako nam se veza raspada.” Čitate u novinamačlanak o nekoj nesreći i pitate se je li se to vama moglo dogoditi. Predviđanje negativnihposljedica je obrana, za svoju zaštitu od razočaranja, očekivanjem najgoreg. Razmotrite što jestvarno realistična šansa takvom događanju?

8. Samo-svijest – svijest o sebiPrimjer: “Ovdje tek nekoliko ljudi izgleda pametnije od mene”. To je introvretirana tendencijaodnošenja svega oko vas prema vama, mišljenja kako i vas ljudi moraju prosuđivati ili misliti ovama odnosno kako je sve što čine ili kažu reakcija na nešto o vama. To je navika kontinuiranogkompariranja s drugim ljudima, temeljem podložne pretpostavke o upitnosti vaše vrijednosti.

23



Stoga ste kao osoba trajno prisiljeni testirati svoje vrijednosti, uspoređujući se s drugima. Ako sepokažete boljim, imate trenutak olakšanja, no ako se pokažete lošijim, osjećate se poniženim.Vaša vrijednost ne zavisi o tomu da ste bolji od drugih, pa zašto onda započinjati igruuspoređeivanja?

9. KrivnjaPrimjer: “Vaša je krivnja, što ste dužni”. Ako se vidite kontroliranim izvana, onda ćete se vidjetibespomoćnim i žrtvom sudbine ili ‘sustava’. Ne vjerujete kako možete stvarno utjecati na osnovnioblik svog života, a još manje promijeniti nešto u svijetu, pa stoga pokušavate i manipuliratedrugima da se brinu o vašim interesima. Treba kriviti nekog drugog i na njega svaliti odgovornostza vašu bol, gubitak ili neuspjeh. Istina je međutim, kako stalno odlučujete i svaka odluka utječena vaš život i upravlja njime. Vaša je odgovornost dokazivanje svojih potreba, reći ne ili ići bilogdje za onim što želite. Na neki način smo odgovorni za skoro sve što nam se događa, uključujućii svoju žalost i nesretnost. Preuzimanje odgovornosti znači prihvaćanje posljedica vlastitih izbora.Pitajte se:”Koji su moji izbori rezultirali ovom situacijom? Što mogu odlučiti kako bi to promijenio?”Suprotna izobličenja preuzimanja svekolike krivice na sebe su također vrlo uobičajena – zabluda,koja vas čini odgovornim za bol ili sreću svakoga oko vas. Nosite svijet na svojim ramenima.Morate ispravljati sve krivo, ispuniti svaku potrebu i utješiti svaku povredu, ukoliko se već neosjećate krivim i ukoliko niste već prenijeli krivnju na sebe. Kriviti sebe znači neprimjerenoetiketiranje ako stvari idu krivo. S takvim ćete stajalištem omogućiti da okolina lagano manipuliras vama.Ključ za prevladavanje ove zablude je prepoznavanje odgovornosti svake osobe za sebe –preuzimanje odgovornosti ne implicira i stvarnu krivnju za ono što se događa drugima. Upamtite,kako dio poštovanja drugih uključuje i respektiranje njihove sposobnosti prevladavanja iliprihvaćanja vlastitih boli, vlastitih odluka, te kontrole svojih života.

10. Nepravednost - pristranostPrimjer: “Nije fer, trebao me češće izvlačiti”. Razmatranje nepravednosti rezultira iz negodovanjašto druga osoba ne želi ili ne preferira isto što i vi ili što se događaj ne odvija u vašu korist. Osobase zatvara u svoje vlastito stajalište, s osjećajem rastućeg negodovanja. Budite pošteni sa samimsobom i s drugom osobom. Recite ono što hoćete ili preferirajte bez upadanja u zabludunepravednosti: da ljudi i situacije ne bi trebale biti takvim kakve jesu.

11. Emocionalno rezoniranjePrimjer: “Osjećam se deprimirano, život mora biti besmislen”. Automatski vjerujete kako ono štoosjećate mora biti istinito. Ako se osjećate glupo, onda to mora biti nedostatak inteligencije. Akose osjećate krivim, onda ste morali učiniti nešto krivo. Ako se osjećate ljutim, netko vas je moraoiskoristiti. Međutim, ništa nije automatski istina od onog što osjećate. Osjećaji mogu lagati, mogubiti temeljeni na pogrešnom shvaćanju. Ako su vam osjećaji temeljeni na izobličenom mišljenju,onda neće imati nikakvu vrijednost. Stoga budite skeptični glede svojih osjećaja i ispitajte ih kaošto bi to učinili s rabljenim autom.

12. ManipuliranjePrimjer: “Ako bi se češće seksali, bio bi privrženiji/nježniji.” Jedina osoba, koju možete stvarnokontrolirati ili za koju se možete nadati da će se promijeniti ste vi sami. Kada silite ljude napromjenu, forsirate ih da budu drugačiji za vašu vlastitu korist. Strategije manipuliranja drugima

uključuju okrivljavanje, zahtijevanje, suzdržavanje i trgovanje – kako bi se drugi osjećaliobvezanim. Uobičajeni je rezultat osjećaj napada ili omalovažavanja i posljedično totalnog otporapromjeni ili osjećaj ljutitosti ukoliko to učine. Zabluda u podlozi takvog mišljenja je zavisnost vašesreće o kontroliranju ponašanja drugih. U stvari vaša sreća zavisi isključivo o mnogo tisuća vašihvelikih i malih odluka tijekom života

13. Što bi trebaliPrimjer: “Ne bi trebali postavljati ljudima osobna pitanja”. Tim izobličenjem djelujete iz listenefleksibilnih pravila o tomu kako bi vi i drugi ljudi trebali djelovati. Pravila su ispravna ineosporiva. Svako određeno odstupanje od svojih određenih vrijednosti ili standarda je loše. Kao

24



rezultat ste često u poziciji prosuđivanja ili iznalaženja uvreda (nemara, propusta). Ljudi vasiritiraju, ne djeluju pravilno ili ne misle korektno. Imaju neprihvatljive crte, navike i mišljenja, štoVam otežava njihovo toleriranje. Trebali bi znati pravila i slijediti ih. Naravno, odgovor je u potrebifokusiranja na jedinstvenost osobe: njene određene potrebe, ograničenja, strahove, ugode iposljedično drugačije vrijednosti. Osobne vrijednosti su upravo samo to – osobne. Stoga i vipatite zbog onog što bi se trebalo, smjelo i moralo (ili odgovarajuće suprotnosti). Osjećate seprimoranim nešto učiniti ili ćete se na određeni način osjećati krivim, no nikada se nećetedosađivati pitanjima objektivnosti ili smisla. Neki se ljudi konstantno zbunjeni zbog toga što sunekompetentni, neosjetljivi, glupi, previše emotivni, itd. Uvijek su spremni biti krivima. PsihijatricaKaren Horney to naziva ‘nasiljem onog što bi trebali’.

14. Postići ispravnost – imati pravoPrimjer: “Radio sam to duže od vas, pa stoga znam o čemu govorim.” U ovom izobličenju ste viuobičajeno defenzivni, trebate dokazati sebi i drugima korektnost svih svojih gledišta,pretpostavki i akcija. Nikada ne griješite! Ako ste uvijek bili u pravu, ne slušate. Ne možete si todozvoliti – slušanjem bi mogli otkriti kako ste katkada bili u krivu. Vaša se mišljenja rijetkomijenjaju jer ako se činjenice ne uklapaju u ono što već vjerujete, ignorirate ih. To vas osamljuje,

jer vam više znači imati pravo od poštenog, brižnog odnošenja.Ključ za prevladavanje ‘ ja imam pravo’, je aktivno slušanje – osiguravati si stvarno razumijevanjeonog što nam se govori, cijenjenje stajališta drugih kao i onog što iz njih možemo naučiti za što jebolje potrošiti napor nego (kreirati) opovrgavanja i napade.Upamtite kako drugi ljudi vjeruju jednako jako u ono što govore kao i vi, te kako uvijek nemasamo jednog ispravnog odgovora.

15. Nebeska nagradaPrimjer: “Radio sam i odgajao svoju djecu i gledajte kakvu sam zahvalu dobio.” Ovaj izobličeni stilmišljenja prihvaća bol i nesretnost jer “oni koji rade dobro su uvijek nagrađeni na kraju.”Očekujete kako će se isplatiti svo vaše žrtvovanje i samouskraćivanje, kao da postoji netko tkoprati rezultat. Osjećate se neprijateljski i puni gorčine kada nagrada ne dođe. U stvarnostinagrada je sadašnjost. Vaše odnošenje, vaš napredak prema svojim ciljevima i briga koju dajeteonima koje volite, trebalo bi biti samo po sebi nagrada. Ako ne, morate preurediti svoje aktivnostikako bi osigurali neku ovdje-i-sada nagradu, ispuštanjem ili dijeljenjem drugima aktivnosti kojevas kronično iscrpljuju. Nebo je daleko i mogli bi se jako umoriti čekajući.

16. Ugodne ružičaste naočalePrimjer: “Ako namjeravam da mi sve prođe dobro, onda sam siguran da i hoće”. Često je višerezultat želja, a ne čiste volje, jer nema podupirućih akcija. Na određeni način to pokazuje gubitakkontakta s realnošću. Ekstremna forma ovog izobličenja se nalazi u manijama. Ovdje se bavimomanje značajnim fenomenom: pretjeranog povjerenja, ne planiranja mogućnosti neuspjeha(nikakav plan B ili Z), pretjeranim oduševljenjem, samopouzdanjem koje se ne temelji nakompetentnosti, neobaziranju na opasnosti i sličnom. S mudrošću dolazi i mjera opreza,temeljena na iskustvu.

Najbolji način prakticiranja identifikacije izobličenih misli u svakodnevnom životu je uočavanjeodređenih izobličenja u jednom danu i opažanja kada se god ona koriste – od drugih i od nassamih!

Često se nekoliko izobličenja kombinira u iskazu ili se iskaz uklapa u nekoliko kategorijaizobličenja. To su obično racionalizacije – tj. naizgled plauzibilna objašnjenja, isprike iliopravdavanja, koja u stvari ignoriraju ili ‘petljaju’ oko stvarne teme. Na primjer: “Ne trebamintenzivno raditi taj posao jer ga nitko drugi neće” je jedna pretpostavka, generalizacija, negativnomišljenje, tunelsko gledanje, projekcija itd.

Krivo shvaćanje

Krivo shvaćanje sebe može drastično i nerealno ograničiti vrste ponašanja u kojima se pojedinacželi angažirati ili ga može bez ublažavanja prisiliti na ponašanje, koje nije mudro i koje ga vodi u

25



ponavljajuće poraze. Krivo shvaćanje se kod većine ljudi korigira iskustvom, dok naprotiv kodneurotičnih ljudi postoji nepristupačnost, pa se korigiraju treningom, iskustvom ili rezoniranjemdrugih. Razlog je što se kriva shvaćanja izbjegavaju, potiskuju ili niječu; često se održavajunedostupnim korigiranju, pa su uzrok daljnjim krivim shvaćanjima koja se mogu označiti terminom‘obrambenim’. Ta obrambena kriva shvaćanja još više spriječavaju pojedinca u prepoznavanjudrugih prijetećih i neugodnih krivih shvaćanja. Stoga se kriva shvaćanja nastoje grupirati ugrozdove (cluster-e).Kriva shvaćanja u depresivnoj neurozi uključuju:

• Jesam, bio sam i uvijek ću biti bez nade (ili bespomoćan, ili bezvrijedan)• Nikada se neću oporaviti• Ništa nije vrijedno• Nitko ne mari za mene• Ne mogu se angažirati u normalnim aktivnostima• Kriv sam i bez nade pa je samoubojstvo jedino rješenje.

Opsjednuti pokazuju mnoge od slijedećih krivih shvaćanja:• Uvijek moram biti točan, sređen, svjestan i pouzdan• Ne mogu tolerirati nečistoću i bakterije• Moram kontrolirati sve i svakoga, uključujući i sebe• Detalji su vitalno važni• Ne mogu nikomu vjerovati• Važnije je biti u pravu od bilo čega drugog.

Histerične osobnosti manifestiraju takva kriva shvaćanja zajedno s akutnim strahom idepresijom u slijedećem:

• Učinkovit sam ako flertam, zavodim, te ako sam živahan, dramatičan• Ne mogu tolerirati frustraciju i razočarenje• Djelujući bespomoćno i zavisno, mogu postići svoje ciljeve• Žrtva sam pa stoga nisam odgovoran za svoje probleme• Zaslužujem više pažnje i pomoći od drugih

Individue sfobičnim reakcijama pokazuju tri grozda krivih shvaćanja:•••• Objekt kojeg se bojim je opasan•••• Vjerojatno ću kolabirati ako je objekt kojeg se bojim prisutan•••• Ne mogu eliminirati svoju reakciju straha prema objektu.

Frenofobija (Phrenophobia) je krivo vjerovanje pridruženo strahu, da je nešto krivo s vlastitimumom, što može u konačnici rezultirati ‘ludilom’. Ovo vjerovanje, iako je rašireno, često se niječeili prikriva krivo-usmjeravajući eufemizmom kao što je ‘živčani slom’. Javlja se najčeće grozd odpet krivih shvaćanja, koja su krive interpretacije simptoma tjeskobe koji rezultiraju iz podržavanihnapetosti i stresa:

• Osjećaji tjeskobe ukazuju približavanje ludilu• Krivo ili izobličeno predstavljanje signala mentalnog sloma• Teškoće koncentracije indiciraju mentalni poremećaj• Imitiranje signalizira mentalnu smetnju• Ako ovi simptomi ne vode psihozi, nesanica hoće.

Pretjerano dodjeljivanje važnosti samom sebi ima različite nazive – kompleks superiornosti,arogancija, taština, samoljublje, samodopadnost i još mnoge druge – koji su temeljeni na krivomshvaćanju specijalne osobe . Individua je konstantno angažirana u pokušajima kojima bi drugipriznali njegovu ili njenu superiornost, te koju ako je ugrožena, odlučno brani. Ako obrana nijeuspješna, dolazi do tjeskobe i depresije. Slijedećih šest krivih shvaćanje se najčešće manifestira:

• Moram kontrolirati druge• Superiorniji sam drugima

26



• Ne prihvaćam kompromise• Patim od veće frustracije nego drugi• Moram težiti savršenosti• Drugima se ne može vjerovati.

Konstantni napori takve specijalne osobe za kontrolom, za održavanjem stajališta svoje

superiornosti, zatim napori odbijanja kompromisa, maskiranja neprijateljstva i prazne savršenostiodaju visoko konkurentnu osobu, koja mora imati svoj vlastiti način (put) i koja mora biti u pravupo svaku cijenu. Ako ne uspije u vjerovanju drugima to se onda manifestira u sumnjičavosti kojamože graničiti s paranoidnošću. Druge karakteristike takve ‘specijalne osobe’ su visoko kritičkostajalište prema drugima, malo empatičnosti prema drugima, nedostatak uvida o sebi i samo-pravednosti. Takvi ljudi često postaju izopačeni lideri, s problemima u obitelji i s intimusima.

Racionalna terapija emocija

Vjerovanja su zaključci koji rezultiraju iz prošlog učenja, bilo izravno iz osobnog iskustva iliposredno asimilacijom pod pritiskom svog društva i roditelja kako bi se prilagodili ‘normalnom’načinu mišljenja (za tu kulturu).Percipirajući situaciju na određeni način, tj. kupeći aspekte koja osoba smatra najznačajnijim,osoba će temeljem toga procjenjivati svoja uvjerenja o svom odnosu prema tim aspektimasituacije. Ona će (vjerojatno polusvjesno) sebi presuditi, temeljem podložne pretpostavke ilivjerovanja. To vjerovanje može biti racionalno, tj. temeljeno na realitetu i onom što egzistira, tebiti ili logično ili iracionalno temeljem zabluda, predrasuda i ideja koje su fiksirane i nisu otvoreneza inspekciju.

Na primjer, osobu je skoro udario autobus, te ona zaključuje kako je vozač išao prebrzo, pa ondavjeruje racionalno kako je vozač, kao svatko drugi, ljudsko biće grijeha, te bi mu bilo boljeomogućiti veću toleranciju zbog loše vožnje u budućnosti pri prijelazu ceste. Alternativno, osobamože odgovoriti iracionalno i reći sebi kako je to strašno kada vozač može učiniti takvu stvar, tekada bi ga mogao dohvatiti, ubio bi ga. To je jako pretjerana procjena temeljem iracionalnogvjerovanja u podlozi procjene, po kojem je takvo ponašanje vozača nemoguće tolerirati.Kada je precizno naciljan problem koga klijent mora razriješiti, slijedeći je korak snimanje iprocjenjivanje rezultirajućih emocija i ponašanja. Treba tražiti neprimjerene emocije, kao što sutjeskoba, proklinjajuća ljutnja, krivnja, sram, depresija i morbidna ljubomora. Svaka od tih emocijaima svoj ekvivalent koji nije tako ekstreman i može biti primjereniji okolnostima, pa ne bi bilopotreba za traženje iracionalnih uvjerenja koja ih podupiru. Zajedno s neprimjerenim emocijamavjerojatno će postojati samo-poražavajuće ponašanje, jer negativne emocije imaju destruktivniučinak.Onda treba snimiti i procijeniti događaj koji te emocije aktivira ili neku interferenciju vezanu zasituaciju, koja okida odziv – što to posebno klijenta tako uznemirava u vezi s primjerom problemakoji se ispituje, kako objektivno (ključni praktički aspekti situacije) i subjektivno (što je zaključio otim aspektima i kako su interpretirani u njegovom umu).

Zaključivanja

Različite emocije se evociraju različitim interpretacijama događaja. Interpretacije koje uključujuizobličavanje realiteta, tj. izobličena mišljenja, pobuđuju emocionalne poremećaje.Tešku ili traumatsku situaciju ne može jasno (sa)gledati osoba pod stresom, kao što bi to netkosagledao koji nije u toj situaciji odnosno kada bi ju gledao objektivno. Osoba pod stresom sečesto podsjeća, barem podsvjesno o ranijim ponešto sličnim traumatskim situacijama, pa možestoga promatrati realnost kroz filter predrasuda i straha te svašta zaključiti što ne bi podnijelopomna ispitivanja objektivnog motritelja.Na primjer, osoba koju je skoro pregazio autobus je možda racionalno zaključila kako je vozačvozio prebrzo, jer bi inače imao dovoljno vremena za siguran prijelaz. Ili može zaključiti kako jevozač vozio prebrzo pa se ne može ispričati za nesmotrenost. Onda pak može zaključiti kako ga

27



Klijenta treba uvesti u mogućnost drugačijeg stajališta i testirati izvodivost njegovih starihvjerovanja na evidentnost logike, realiteta i onog što je za njega najbolje. To je nemogućeostvariti bez pozitivne intervencije terapeuta. Iskustvo logičke analize je ujedno i edukativno, pase taj postupak može kontinuirano primjenjivati u životu, za prepoznavanje postojećih krivih idejakod njihovog nastajanja stimuliranjem svakodnevnim događajima i spriječavanje stvaranjadodatnih krivih shvaćanja.

Napadaji srama

Osjećaj srama je uvijek zavisan o iracionalnom vjerovanju u njegovoj podlozi, tj. jednostavno sene možete suprostaviti neodobravanju drugih. Stoga je vježba napada srama dobar načinprakticiranja novo-nađene svjesnosti o nekom iracionalnom vjerovanju, svojevoljnim testiranjemte svjesnosti u situaciji stvarnog života (jednako aktiviranju događaja) dizajniranoj za okidanje togvjerovanja. Ako iracionalno vjerovanje okida (sram), može ga se uočiti i zamijeniti s racionalnijomalternativom, te ponoviti test. Ponašanje se onda mijenja kako se izgrađuje povjerenje uoperabilnost novog vjerovanja, što rezultira ugodnijim osjećajima od onih koji su bili uzrokomiracionalnog vjerovanja.

Samopoštovanje nasuprot samo-prihvaćanju

Uobičajeno krivo poimanje o snimanju i procjenjivanju kompetentnosti i sposobnosti osobe kaoekvivalentu vrijednosne prosudbe (vrijednosti) stvarne osobe. Bilo kakvo samo-poštovanje kojerezultira iz takve identifikacije je kuća izgrađena od karata, koja trenutno može kolabirati, ako seslijedeća situacija prosudi kao kriva, nekompetentna ili glupa pa je stoga osoba ‘manje vrijedna’.Logičniji, realističniji i korisniji je pristup individui kroz bezuvjetno prihvaćanje jezgre Sebstva.Esencijalna vrijednost individue je neosporavajuća, no osobnost adaptivni ego može nositi dužkrivo adaptiranog ponašanja kao niz limenki, koje vuče za sobom. Individua i njene naučene iprakticirane mustre ponašanja ili vjerovanjanisu ista stvar. Svaka osoba može griješiti i sklona jepogreškama, jer je to stvarno jedini način učenja iz iskustva a svaka osoba pokušava postićiciljeve u životu, dok je okružena svim teškoćama i borbama koje preživljavanje nužno sadrži.Prihvaćanje toga o sebi je onda imuno na zahtjeve za odobravanjem drugih, pa to daje većuslobodu djelovanja na način koji ima smisla za ispravnost, a ne zato što su ga odobrili drugi.

Bezuvjetno samo-prihvaćanje je stoga realističnije i svjesna forma samo-obzira, od samo-poštovanja temeljenog na odobravanju sebi ravnih. A ta svjesnost nosi sa sobom prirodnuposljedicu: bezuvjetno prihvaćanje esencije drugih, jednako i prijatelja i neprijatelja. Smatratiesenciju osobe ‘neprihvatljivom’ znači inzistiranje na potrebnoj ilinužnoj različitosti od onog kakva

je stvarno a to je u biti iracionalno.Ponašanje sebe i drugih, demonstrirano kompetentnošću i sposobnošću se onda može jedinokritizirati ili mu se diviti ili poštovati, prema manifestiranoj etici i estetici a ta prosudba može bitiracionalna (ako uključuje preferencije) ili iracionalna (ako uključuje nužnosti i netolerantnosti).Ako je ta prosudba racionalna, onda je i vrijedan kriterij za poštovanje i samo-poštovanje.

Slijedi lista vjerovanja, koja su iracionalna, praznovjerna ili ‘besmislena’, no koja su univerzalnoukalkulirana u Zapadno društvo i neizbježno mogu voditi široko prisutnoj neurozi, ako se koristipod prinudom i slijepo, kako bi se učinili ispravnim a druge neispravnim ili projiciranjem učinili

sebe neispravnim a druge ispravnim:• bitna je za osobu ljubav i odobravanje svakog koga zna.To je iracionalno jer je neostvarivi cilj, pa ako osoba tomu teži, postaje sve manjeusmjerena na sebe i sve nesigurnija i nesretnija. Čak i oni koji ju u osnovici vole, bit ćeodbijani nekim ponašanjima i kvalitetama.Racionalna osoba ne žrtvuje svoje vlastite interese i želje ne bi li joj se divili već ihkreativno izražava.

• osoba mora biti savršeno kompetentna, adekvatna i uspješna kako bi bila vrijedna.To je opet nemoguće, jer prisilna težnja takvim rezultatima stvara konstantni strah odpogreške i paralizira pokušaje bilo čega drugog. Perfekcionistički standardi brzo otuđe

29



partnere i prijatelje. Racionalna individua treba težiti punom životu: dobrom djelovanju usvoju korist a ne kako bi bila bolja od drugih; uživanju u aktivnostima, a ne u angažiranju unjima samo zbog rezultata, te učenju umjesto pokušavanju biti savršenom.

• ljudi koji griješe moraju biti loši .“Neispravna” ili “nemoralna” djela su rezultat gluposti, neznanja i emocionalneporemećenosti. Svi su ljudi podložni greškama i griješe. Ukori i kazne obično ne rezultiraju

manje glupom, bolje informiranom i manje neurotičnom osobnošću. Ako racionalna osobagriješi, ona prihvaća uzroke ponašanja koje pokušava razumjeti, ne dopuštajući greškamada postanu katastrofe. U isto vrijeme, može se i treba prosuđivati ponašanje i etika, ukolikose želi prevladavanje zakona i reda.

• neprihvatljivo je ako stvari nisu onakve kakve ja želim.To je sindrom razmaženog djeteta. Čim su se gume izlizale, počinje razgovor gađenja sasamim sobom: “Zašto mi se to dogodilo? Ne mogu to podnijeti!” Rezultat je intenzivnairitacija i stres. Racionalna osoba izbjegava neugodne situacije pretjerivanja i djeluje nanjihovom poboljšanju ili ih prihvaća ako se ne mogu poboljšati.

• nesreću uzrokuju vanjske okolnosti .Kada je netko neljubazan, odbojan, dosadan itd. to se smatra uzrokom nesretnosti.Pripisujući nesretnost događaju je način izbjegavanja realiteta. U praksi, nesreća uvelikodolazi iznutra, od vlastitih iskaza interpretiranja događaja. I dok postoji samo limitiranakontrola nad drugima, mogu se znatno kontrolirati vlastite emocionalne procjene. Mnogivjeruju kako nemaju nikakvu kontrolu svojih osjećaja, te su bespomoćni; istina je da mimožemo kontrolirati način na koji interpretiramo svaki živi događaj i svoj emocionalni odzivna njega.

• bilo što nepoznato ili neizvjesno je uzrokom velike brige.Strah ili tjeskoba suočavanja s neizvjesnošću, imaginacijom scenarija katastrofe, samootežava savladavanje te povećava nevolju ukoliko se situacija pokaže prijetećom. Čuvanjeodziva straha za stvarno percipiranu opasnost omogućava uživanje u neizvjesnosti kaonovoj stimulaciji ili uzbudljivom iskustvu.

• lakše je izbjegavati teškoće i odgovornosti života nego se s njima suočavati.To je iracionalno zbog toga što je izbjegavanje zadatka često teže od njegove realizacije, avodi kasnijim komplikacijama i problemima te vjerojatno gubitku samopovjerenja. Laganiživot nije nužno i sretan život; čak suprotno, izazovan, odgovoran, uspješan život je životuživanja. Život nije nužno ‘fer’; bol i patnja su neizbježni dio ljudskog života u pratnji teških,zdravih odluka i procesa rasta.

• trebate nekog jačeg od vas na kog se možete osloniti .Zavisnost rezultira gubitkom individualnosti i samo-izražajnosti. Nezavisno prosuđivanje isvjesnost određenih potreba se potkopavaju oslanjanjem na viši autoritet. To stajalištestjecanja nečije naklonosti vodi nesigurnosti, koja je u milosti tuđih hirova. To sedramatizira u potrebi za guruom ili slikom religioznog oca. Racionalna osoba ne odbijatraženje ili prihvaćanje pomoći u slučaju nužde, no teži nezavisnosti i odgovornosti,prepoznavajući rizike mogućih grešaka, koji su vrijedni poduzimanja, a moguće greškenisu nikakva katastrofa.

• dobro odnošenje (odnosi) je temeljeno na međusobnom žrtvovanju i fokusiranju nadavanjeTo vjerovanje počiva na pretpostavci da je bolje davati nego primati, te da je loše ilineispravno biti sebičan. Izražava se nesklonošću traženja stvari i pretpostavci kako ćeskrivene potrebe biti uslišane i ispunjene. Nesrećom, konstantno samo-uskraćivanjerezultira u ogorčenosti i povlačenju. Istina je međutim kako nitko ne zna svoje potrebebolje od vas samih i nitko nema toliko jaki interes za njihovim ispunjenjima. Vaša je srećavaša odgovornost.

• utjecaj se prošlosti ne može izbrisati .Pretpostavljanje utjecaja prošlosti se može koristiti kao izgovor za izbjegavanje promjeneponašanja. To što ste jednom bili pod jakim utjecajem druge osobe, ne znači kako moratenastavljati s mustrama ponašanja, koje ste formirali za svladavanje originalne situacije. Testare mustre i načini odzivanja su samo odluke koje su toliko puta dramatizirane da su

30



postale automatske. Možete te stare odluke identificirati kao i rješenja koja su izgledaladobrim u to doba i početi ihodmah mijenjati. Možete učiti iz prošlog iskustva, no ne moratebiti pod njigovim utjecajem.

• problemi i teškoće drugih ljudi su uznemirujući .Osjećaji odgovornosti za tegobe drugih znači postojanje moći za njihovo kontroliranje idužnosti to i činiti. To je podvala slobodi iskustva drugih i pokušaja kontrole njihovih

vlastitih života i osjećaja. Ako se to traži od racionalne osobe ona će pokušati nešto učinitišto će popraviti situaciju. Ako se ništa korisno ne može učiniti, treba to prihvatiti kao realitetsituacije. Bdjeti previše zaštitnički nad osjećajima drugih ljudi (jer su ‘ljudi krhki i ne bitrebali biti ikada povrijeđeni’), čini odnošenje punim mrtvog prostora, gdje se razvijajukonflikti iako ništa nije rečeno. Iskreno komuniciranje trenutnih osjećaja ne treba uzimatikao napad na osobnu vrijednost i sigurnost drugih.

• postoji uvijek “pravo” ili “savršeno” rješenje za svaki problem.To očito nije nužno slučaj, no inzistiranje na nalaženju tog jedinog rješenja vodi tjeskobi,panici i često nezadovoljstvu. Racionalnije je pokušavati (više umno otvorenije) naćirazličita moguća rješenja problema i prihvatiti najbolje ili najizvodljivije, trudeći se najboljemu njegovom učinkovitom izvođenju. Popratno je vjerovanje kako postoji ‘savršena ljubav’ isavršeno odnošenje. Poklonici takvog vjerovanja se često osjećaju ljutim nakon jednog zadrugim odnošenjem – jer niti jedno odnošenje nije bilo u skladu s očekivanjima.

• ako vas ljudi osuđuju, to znači kako ste u krivu ili loši.Možda ste i učinili nešto krivo ili loše, no to treba uočiti i ako je potrebno korigirati. Međutimono što sprečava takvo objektivno stajalište, je strah od osuđivanja (neodobravanja) kojimože upaliti kroničnu tjeskobu u većini interpersonalnih situacija. Iracionalnost je prisutnau zamišljenoj generalizaciji neke specifične greške ili neatraktivne karakteristike, sve dototalne optužbe sebstva . To je nusproizvod niske razine samopoštovanja (temeljenog nanedostatku samoprihvaćanja) i uvjerenja da ćete ako ne ugađate drugima biti napušteni iliodbačeni). Međutim uobičajeno manje rizika od odbacivanja nosi nuđenje drugima svojegistinskog, bez mrlje sebstva. Drugi ga mogu prihvatiti ili odbaciti, no ako reagiraju nastvarno vaše sebstvo, ne morate brinuti o nekom trenutku kada će vam pasti budnost,nakon čega bi vas mogli odbaciti naknadno.

Ove se lažne ideje, skoro univerzalne u našem društvu, nesvjesno instaliraju od ranog djetinjstvakroz utjecaj roditeljskog ili nekog drugog autoriteta i često su praćene traumatičnim okolnostimakoje ojačavaju njihovo utiskivanje u um djeteta, koje ih potiskuje tako da izvor postaje skriven inepoznat. Kada su prihvaćene i ojačavane kontinuiranom samo-indoktrinacijom tijekom života, teideje vode emocionalnim smetnjama ili neurozi, jer se s njima ne može živjeti. Ljudi postajublokirani, neprijateljski, obrambeni, krivi, neučinkoviti, inertni, uplašeni i nesretni. Svonezadovoljstvo u životu je posljedica toga što pojedinci ne mogu živjeti sa svojim ugrađenimneracionalnim ‘će’, ‘treba’ i ‘mora’.

Prema, protiv i izmještanje

Karen Horney je analizirala načine na koji se individue kreću prema, protiv i izmještaju od drugih isvijeta oko sebe. Ti se tokovi reflektiraju u zdravim stajalištima ekstrovertiranih interesa,spremnosti za prevladavanje prepreka i refleksija o rezultatima. Ako tijekom svoje realizacijepostaju jako nasilni, može doći do neurotične zavisnosti, agresije i introvertiranog povlačenja.Kako dijete raste, pojavljuje se osjećaj unutarnje separiranosti. Povođenje za pripadnošću stadu

je prevladavajuće rješenje umjesto samoće; uzročniji je način komuniciranjem krivotvoritirazumijevanje s drugima, zadržavajući integritet kroz stalnost istinitosti vlastitih stajališta o onomšto je ispravno i što je krivo.Najosnovnija akcija ostajanja živim je posezanje (napad) ili povlačenje (bijeg); to je osnovnapreživljavajuća dinamika, posezanje za hranom i povlačenje pred opasnošću. To je i temeljkomuniciranja. Ako se koristi dovoljno namjere, a druga je strana pažljiva i duplicira ono što serazmjenjuje, događa se komunikacija. Osnovica komunikacije i interakcije je dakle: posezanje –

31



povlačenje, govorenje – slušanje; davanje – uzimanje. Ako se stajališta dijele (postajuzajednička) procesom dvosmjernog komuniciranja, može se izgraditi naklonost i empatija, što ćerezultirati u međusobnom razumijevanju.U praksi naravno, ljudi imaju različite ciljeve i stajališta u životu i oni mogu biti konfliktni. ‘Posezatiprema’ postaje ‘borba protiv’. Konflikti mogu nastati i između svojih (pod)osobnosti (ili bilo kojihdijelova nečijeg sebstva ili okoline s kojom se identificiramo, kao što je roditeljsko ‘morati’, dječjanesigurnost, obitelj, prijatelj, šef, ljubavnik, učitelj, nogometaš, političar, pop zvijezda, imetak ilifiksno stajalište, vjerovanje, ideja ili osjećaj) koja se suprostavljaju bilo kojem elementu vanjskogsvijeta koga se osjeća kao kontra namjerama vlastitog sebstva. Taj konflikt postaje problemom ine može ga se jednostavno i ugodno konfrontirati ili iskusiti, odnosno konfuziju koju kreira; inačebi se taj problem mogao obraditi a situacija promatrati (realistično) kao sastavni dio ‘igre’ života.

RACIONALNO NEUROTIČNOPosezati PREMA → zajedno zavisnost

PROTIV →← konfrontiranje agresijaPovlačenje OD ← razdvajanje izbjegavanje

Alternativno 2-smjerno → interakcija opsjednutost komuniciranje ←

Do mjere po kojoj su ta kretanja fleksibilna i spontana, individua je slobodna. Ako su ta kretanjanefleksibilna i kruta, osoba se osjeća kao u klopci. Ako je jedan smjer postao nasilan, tj. ‘prema’,na pr. moguća nasilnost kod ljubavnika, onda, tj. između ljubavnika, potisnuti ‘protiv’ možeuključivati ljutnju, a potisnuti ‘od’ može uključivati želju za druženje s drugim ljudima. Ti potisnutifaktori mogu izbiti odjednom i naizgled neobjašnjivo.Ako je ‘protiv’ ostao zaglavljen, kao neki neriješeni problem, tendirat će vremenskomzadržavanju, lebdeći izvan vremena umjesto lociranosti na vremenskoj skali iskustva, uvjetujućimentalno raskrižje suprotnih tokova energije – osjećaj težine i napetosti oko glave.Kreativna kauzacija postaje reduciranom na fiksiranu prisilu kao sigurno rješenje ili obrana protivboli s kojom se još nije osoba srela, straha, tjeskobe, konfuzije, promjene ili krivnje. Rješenjemože uključivati dominiranje drugih, te udovoljavanje njima ili privlačenje simpatija. Interno se toracionalizira kao ‘ispravno’ ili idealno ponašanje, postavljajući druge točke stajališta kao ‘krive’.Rješenje postaje fiksna mustra a racionalizacija je samo-idealiziranje; te povezane ideje seodržavaju nesvjesno usporedno s traumatskim iskustvom koje im je nužan izvor. Kada se pojaveokolnosti s kojima se ne možemo konfrontirati ili njima slične, mustra se ponašanja automatskiponavlja, a osoba ne shvaća svoje dramatiziranje kao reaktivno odnosno ne shvaća da je njenoistinsko sebstvo ‘zaspalo’. Stajališta osobe postaju nerealistična, mistificirajuća i idealizirajuća otomu kakav je svijet ili kakav bi trebao biti.Rano ukalupljivanje karaktera, gdje roditelji nameću skupove “što treba” i “što ne treba”, uzrokujudjetetovo izvođenje slike onog što bi trebalo ostvariti za sigurnost, odnosno čime bi se preraslaosnovna tjeskoba u slučaju da dijete “nije OK”. To se kasnije ojačava i kod drugih dominantnihosoba među prijateljima, učiteljima itd.

Idealizacija i zahtjevi prema drugim ljudima koji iz toga rezultiraju, u skladu s tom internom slikomo tomu što bi “trebalo biti”, tj. kako bi ‘ljudi trebali raditi stvari na moj način jer je, naravno, toispravan put” ili “to mi se ne bi smjelo događati, jer sam poseban.” Često zahtjevi sadržeočekivanje kako će se stvari same približiti bez ikakvog potrebnog napora. Indignacija se javlja uslučaju kada se takva očekivanja izjalove, što izaziva frustraciju a ona samo-žaljenje ili osjećajžrtve, što se onda potiskuje i izbija na površinu kao psihosomatski simptom.Interni zahtjevi na sebstvo (na pr. ‘Trebam biti nezavisan’), rezultiraju u eksternim zahtjevimaprema drugima (‘ostavite me samog da to učinim’), koristeći ponos kao obranu od samo-mržnje,koja je rezultat konstantnih internih nerealnih zahtjeva, koji se ne mogu ispuniti.

32



Lažni ponos i samo-mržnja su dvije strane iste kovanice: prisile za ispravnošću što je uzrok takomnogo mizerije i patnje.Kada osoba djeluje na temelju tjeskobe (straha) i neizvjesnosti o svojim stvarnim sposobnostima istvarnoj vrijednosti, neuspjeh življenja prema toj idealizaciji vodi do nesvjesnih samo-destruktivnihimpulsa i akcija, te simptoma samo-mržnje. Takve stvari kao bezobzirnost i zloporaba droga,

jednako kao i samo-prezir (‘nitko me ne bi mogao voljeti’), pojačava zahtjeve na sebstvo (‘ne bise smio uzrujavati’), samo-optuživanje (‘obična sam prijevara/laž’). Morbidna zavisnost ili‘djelujuća žrtva’, su sredstva za umirivanje pri odbijanju svekolike odgovornosti.Odvajanje izgleda kao rješenje tog konflikta – bilo što za prekidanje osjetljivih osjećaja, ‘ostaviteme samog’; ne brinuti uopće o bilo kom drugom; ili “Ne pokušavajte me promijeniti”. Samo-mržnjase može projicirati protiv drugih ljudi, ideja, institucija ili samog života, s generalizacijomkorištenom za zaštitu neistine od ispitivanja, tj. ‘političari su glupi’ ili ‘nema pravde u životu’.Ili u nastojanjima ‘biti ispravnim’, idealizacije se mogu identificirati s lažnim ponosom, koji rezultirau vječitom traganju za slavom, težnji za savršenstvom, okrutnošću, arogancijom, zastranjivanjem,itd. kako bi se dokazala istinitost ideala. Zato što ti ideali nisu utemeljeni na realitetu, život ćevjerojatno biti razočaravajući i neublažena samo-mržnja će se ponovno pojaviti.S druge strane kada osoba djeluje s pouzdanjem temeljenom na znanju realnosti o sebi, neće jusmetati pogreške i bit će spremna učiti iz njih.Integritet, cjelina sebstva, je temeljena na raspektiranju sebe i drugih. Diskriminirajuće voljenje,principijelna borba i uzimanje vremena i prostora za sebe, su slobodni izbori, daleko od nasiljalažne osobnosti.

Tipovi (mentalnih) utisnuća

Široki raspon tendencija ponašanja rezultira iz utiskivanja osnovne biopreživljavajuće dinamike‘napredovanja ili povlačenja’, u sprezi s emocionalno-teritorijalnom dinamikom ‘dominacije ilipokornosti’. Zajedno kreiraju dvodimenzijski društveni prostor u kom se može manifestiratipanorama tipova ljudske osobnosti. Ilustrirani su u Leary-evom katalogu ljudskih odziva.

Leary-eva rešetka (svaka se kolona čita prema dolje od neurotičnog do slabo utisnutog)

DOMINANTNOST:neprijateljska snaga

KONKURENTSKI – NARCISOIDAN MANAGERSKI - AUTOKRATSKIHladan & bez osjećaja Egoističan i uobražen Diktatorski Očekuje da mu sesvatko divi

Lukav i kalkulirajućiMisli samo na sebe

Snobovski, oholPonosan i samo-zadovoljan

Upravlja drugimaŠefovski, dominirajući

Djeluje važnoUvijek dijeli savjete

Indiferentan premadrugimaVoli konkurirati

Siguran, samouvjerennezavisan

Voli odgovornost,dobar lider, prodoran

Ostavlja dobar dojam,voljen je i respektiran

Može se brinuti o sebi Samorespektirajući Sposoban naređivati Dobro promišlja

DOMINANTNOST: prijateljska snaga

ODGOVORAN - HIPERNORMALAN KOOPERATIVAN–KONVENCIONALANRazmazi ljude dobrotom Pokušava ugoditi svima Voli svakoga Sa svima se slažePretjerano zaštitnički,velikodušan glede pogrešaka

Oprašta svePresuosjećajan

Svi su mu dragiTrajno prijateljski

Želi svačiju ljubav,lagano se na njegautječe

Uživa u brizu za druge;slobodno dajeVelikog srca i nesebičan

Nježan i suosjećajanLjubazan i umirujućiOhrabruje druge

Topao i društvenOdan i punrazumijevanja

Nestrpljiv za druženje sdrugima;uvijek ugodan i suglasan

Uslužan, pomažući Obziran Prijateljski Kooperativan

PONIZNOST:PRIJATELJSKA SLABOST

33



POVODLJIV - ZAVISAN SAMO-UNIŠTAVAJUĆI - MAZOHISTIČANVjerovat će svima Clinging vine Bez kralježnice Srami se sam sebePušta drugimaodlučivanjeVoli da se netko o njemu

brine

Rijetko odgovaraZavisanŽeli biti vođen

Pokorava se (sluša) previše voljnoPasivan i neagresivan

Slab

Sam se kažnjavaPlah, strašljivlako se smete

Zabrinut za javno potvrđivanjeDostojan povjerenja

Respektira autoritete,divi se drugima i imitiraih

Obično se nudi/javljaSkroman lako se vodi

Nema samopouzdanjaOpravdava se /ispričava se

Cijenjen Zahvalan Može biti pokoran Sposoban za samo-kritiku

PONIZNOST:NEPRIJATELJSKA SLABOST

BUNTOVNIK-NE MOGU MU VJEROVATI AGRESIVAN-SADISTIČANSumnja u svakog Buni se protiv svega Tvrdog srca Okrutan i neljubazanSporo praštaLjubomoran, tvrdoglav

Žali seOgorčen, srdit na druge

Često neprijateljski, ljut prostodušan

Ne tolerira drugeSebi-težeći,sarkastičan

Često razočaranTeško ga je impresioniratiRazdražljiv i laganouvredljiv

SkeptičanČesto zlovoljanSrdi se na isticanje

Kritičan glede drugihRazdražljivIskren

Strog no fer Odlučan no pravedan

Sposoban sumnjati udruge

Može se žaliti ako jenužno

Može biti otvoren i pošten

Može biti točan ako je potrebno

Utisnutost bio-preživljavanja je intenzivno kondicioniranje, program ugrađen u mozak, kreiran ukritičnim vremenima ranjivosti, najprije funkcijom podrške i hranjenja majke (stoga je matrističan i

‘oralan’) te dalje kondicioniran odgojem i prijetnjama koje slijede. Primarno se bavi sisanjem,hranjenjem, milovanjem i sigurnošću tijela, dajući pojedincu pravo na egzistenciju i sigurnostprema svojim potrebama. To je jednostavno programiranje ili – ili izbora: prema hranjenju, zaštitiili povlačenju od prijetnje, grabežljivosti. U kasnijem životu, ‘oralni’ karakter, u nedostatku takvetemeljne sigurnosti, djeluje djetinjasto (neodraslo).

Emocionalno-teritorijalni program se utiskuje u fazi prohodavanja, uglavnom od strane oca(stoga je patrističan), kada se malo dijete uzdiže, hoda okolo, učvršćuje se (afirmira) i počinjeborbu za moć unutar obiteljske strukture. To su ranjive točke utiskivanja i jakog kondicioniranja.Ovaj program obrađuje teritorijalna pravila, emocionalne igre, hijerarhiju i rituale dominacije ipokoravanja. To je baza za ‘ego’ – prepoznavanje nečijeg statusa u čoporu, između psa na čelu ipsa na začelju. Pravo na nezavisno postojanje, na potrebe i kretanje prema zadovoljenju tihpotreba otvoreno i izravno. Ako postoji nesigurnost na tom putu, ‘egoist’ se ponaša kao‘dvogodišnjak’, jer je utisnuta faza prohodavanja i treninga-za-zahod (analna faza).Rešetka ovih dvije bazičnih programa kreira četiri kvadranta:

34



DOMINACIJA

POKORAVANJE

POVLA

ČENJE

NAPREDOVANjE

!Ovdje ja naređujem!(tiranin)

“Preopasno je - pomoć”(paranoidnost)

“Dobro je ovdje vani!”(roditelj)

“Molim, recite mi što da radim”(zavisnik)

Uočite kako tiranin teži prema paranoidnom povlačenju; mora vladati ali se i boji. Također kakose zavisni neurotik uopće ne boji, on ili ona napreduje prema vama, zahtijevajući ispunjenjeemocionalnih ‘potreba’ (utisnuća). Ova su četiri kvadranta bila poznata od buđenja samo-svjesnosti. Na primjer u terminologiji srednjovjekovne psihologije ‘raspoloženja’, ta su četiriutisnuća bila poznata kao:

• mrzovoljan/žučjiv (neprijateljska slabost – arhetip bik; element Zemlja)• kolerik (neprijateljska snaga - arhetip Orao; element Zrak),• flegmatik (prijateljska snaga – arhetip Lav; element Vatra),• melankolik (prijateljska slabost - arhetip Anđeo; element Voda).

Sustav nije zamišljen krutim, niti implicira samo četiri tipa humanoidnih robota. Postoje svevarijacije u Leary-evoj rešetci gdje su uzeti u obzir daljnji programi, no individua može imatirazličite utisnute odzive u različitim situacijama. Kako god bilo, ljudi se nastoje razmjestiti uuobičajeno prihvaćeno područje. Razmotrimo četiri slučaja:

Subjekt #1 je odzivan/prekonvencionalan (flegmatičan). On/a je prijateljska, obzirna, punapomoći, solidno uspješna i želi tečno odvijanje stvari za dobro svih, ma kakvi bili kompromisi.On/a kvari ljude svojom ljubaznošću, opraštanjem svega, slaže sa sa svima i u stvari uživa uvladanju onima, koji sami ne mogu vladati sobom. Plemeniti Lav. Ova je osoba vjerojatno totalnirobot, tj. on/a ne može naređivati na striktni način, nikada ne sumnja u druge, nije nikada ego-centrirana, itd. S druge strane ako se on/a može izmaknuti iz tog stajališta u primjerenimokolnostima (pokazivanjem neprijateljstva prema napadaču ili priznavanjem slabosti kada jenadvladana), onda on/a ima kondicioniranu sklonost za ‘prijateljsku snagu’, no nije s njomrobotizirana.

Subjekt #2 je, isto nakon nekih dvadeset godina utiskivanja i kondicioniranja, završio umelankoličnom kvadrantu (prijateljska slabost). On/a je samokritična, bojažljiva, lagano vođena,bez kralježnice, osoba koja uvijek traži nekoga za preuzimanje odlučivanja. Nezemaljski anđeo iliu modernom govoru, dijete cvijeća.

Subjekt #3 je dominantno pendrekaški kvadrant (neprijateljska slabost). On/a ne vjeruje nikomu,buni se protiv svega, stalno govori u sarkazmima, kronično se žali i uobičajeno jezlobna/ogorčena, srdita na sve i (do nekog stupnja) paranoidna, izbjegavajući vješto bilo kakvuakciju koja bi zahtijevala preuzimanje odgovornosti. Zlovoljan Bik.

Subjekt #4 je kolerik (neprijateljska snaga) i smatra se zapovjedničkom, hladnom,bezosjećajnom, diktatorskom, sebi/samo važnom, hvalisavom, itd. osobom, no još uvijek premasudu mnogih, ‘dobar lider’. On/a uvijek nastoji preuzimati, biti glavna/vršna, alfa pas. ImperijalniOrao. Svaki će vam objasniti, s velikom uvjerljivosti, zašto su ti robotički, beskrajno ponavljanirefleksi prouzročeni situacijama u njihovoj okolini, tj. ponašanjem drugih ljudi.

35



‘Izbalansirana’ osoba je sposobna za interno prilagođavanje okolnostima kako one nastaju,kretati se pomalo u svaki kvadrant kako to situacija zahtijeva, no temeljno će održavati centralnuodvojenost između njih (odvojenost od robotičkih utisnuća), u centru rešetke. To je sličnobudističkom konceptu mandal e, pomoći u centriranoj meditaciji, gdje centar predstavljabuđenje/prosvijetljenje:

Gornji dijagram ilustrira faktore moždanog buđenja/prosvijetljenja (kao rezultat napetosti,opreznosti, uključenosti i htijenja za sukobljavanjem), što se može mjeriti na galvanskompsihometru otpora kože (GSR – Galvanic Skin Resistance), dok se izbalansiranost polutki (kao

rezultat dominantnih funkcija mišljenja ili osjećanja) može mjeriti bilateralnim psihometrom.Zasjenjeno područje predstavlja raspon racionalnog odziva; izvan tog područja odzivi postajuneurotični i u ekstremnom slučaju psihotički.Prva dva programa su os Napredovanje - Povlačenje (program bio-preživljavanja), a osPokoravanje - Dominiranje(emocionalno-teritorijalni program). Faktori koji utječu na usklađivanjepolutki izmeđuosjećanja na desnoj strani i mišljenja na lijevoj funkcioniraju po trećem programu –semantičkom programu .

Semantički um

Treći, semantički program, je ono što se općenito zna kao ‘intelekt’. On se utiskuje tijekomedukacijskog procesa. Bavi se artefaktima i stvara ‘kartu’ (tunel realiteta), koga se može prenositidrugima, čak i transgeneracijski. Ove ‘karte’ mogu biti ilustracije, simboli, riječi, koncepti, alati (s

instrukcijama o korištenju prenesenim verbalno), teorije, glazbena notacija, itd. Neurologija nam je nedavno pokazala kako je desnorukost usko povezana s našom tendencijom za korištenje višelijeve od desne polutke mozga.

Postoji genetička (čvrsto ožičana) preferencija u većine ljudi za desnorukom manipulacijom imentacijama (mišljenjima) lijeve strane mozga, koje su linearne, analitičke, slične kompjuteru i upunom smislu verbalne. Stoga i postoji neurološka povezanost između kartiranja (preslikavanjarealiteta u ‘karte’) i manipuliranja. Desna stranamanipulira svemir (i kreira artefakte), a lijevastrane mozga ‘kartira’ rezultate u model, koji dozvoljava predviđanja o budućnosti dijela svemira.To su dobro formirane ljudske karakteristike nakon primata.

36

Introspektivan Introspektivan

Pažnja Pažnjaremarema vanvan

Kolerik Kolerik

ŠizoidanŠizoidan KatatoničanKatatoničan ManičanManičan

Flegmatik Flegmatik elankolik elankolik V ISOK A

MALA

PR OBUĐE

N

GLAVAGLAVA SRCE SRCE LIJEVA POLUTKALIJEVA POLUTKA DESNA POLUTKADESNA POLUTKA

Prijateljska snaga (dobar roditelj )

Ja sam OK vi niste OK

(introvertno mišljenje

Pendrekiaš Pendrekaš Neprijateljska slabostNeprijateljska slabost

((paranoidnostparanoidnost ))NisamNisam OK OK NisteNiste OK OK

((ekstrovertno mišljenjeekstrovertno mišljenje ))

PrividanPrividan

Prijateljska slabost(zavisno neurotičan )

Nisam OK Vi s te OK

(Introvertni osjećaji )

Neprijateljska snaga(tiranin)

Ja sam OK Vi niste OK

(ekstrovertni osjećaji)

PsihopatPsihopat Disociran Disociran , ,rastvorenrastvoren

OgraničenaOgraničenasamosamo--svijesnost svijesnost



Desni mozak, nasuprot, se bavi s holističkim, supraverbalnim, intuitivnim, glazbenim i mističkimfunkcijama (višim programima), a do funkcija prvog i drugog programa se dolazi rutiranjem krozdesni mozak.

Neurološke komponente programa bio-preživljavanja ili ‘id’-a vraćaju se do najstarijih dijelovamozga, limbičkog sustava ili ‘reptilnog mozga’, posredujući osjete. Mjesta utiskivanja su moždanodeblo i autonomni živčani sustav, spojeni s endokrinim i drugim sustavima podržavanja života.Smetnje ovog programa uzrok su bolesti.

Strukture emocionalno-teritorijalnog programa se pojavljuju s prvim sisavcima i centrirani su uthalamus-u, posredujući osjete i emocije ‘ega’. Mjesta utiskivanja su somatski (svojevoljni) živčanisustav i mišići.

Mjesta utiskivanja semantičkog programa su smještena u lijevom cortex-u, omogućavajući(posredujući) razum i blisko su povezani s tankoćutnim mišićima grla (larynx) te s finommanipulacijom vještina desnoručnosti. Sam cortex je relativno nedavna pojava u evoluciji;nalazimo ga kod viših sisavaca, a najrazvijeniji je kod ljudi i roda kitova (dupini i kitovi).

Ne bi trebalo stoga iznenađivati što je većina ljudi veći dio vremena kontrolirana od starijegprograma reptila-sisavaca, a ne od ljudskog semantičkog (racionalnog) programa ili štosemantički program tako lako pervertira u krivu (prividnu) logiku (slijepo vjerovanje, netolerantneideologije, fanatizmi svih vrsta), kada program bio-preživljavanja signalizira prijetnju životu iliemocionalni programi poput bljeska pretvaraju prijetnju u status (stanje).

Kao što je primijetio Korzybski, oni koji vladaju simbolima, vladaju s nama. Kako riječi sadrže ireferencije na osjete i konotacije emocionalnih stanja, te dodatno poetske i retoričke poveznice,ljude se može pokrenuti na akciju čak i riječima koje uopće nemaju značenja ili poveznice srealitetom. To je mehanizam demagogije, reklamiranja i većine organiziranih religija.

Izgleda kako je instaliran u nama (program) za vjerovanje u bilo što, ako je napisano ili rečeno umedijima – izgleda kako mediji imaju roditeljski autoritet. Zaboravljamo ispitati realizam iograničenja izjava, kao kada političari drže govore i sve zvuči plauzibilno uprkos govorenja

suprotnog. Zdravi skepticizam bi eksponirao sve vrste neprovjerenih pretpostavki i promijenio iliodbacio podatke.

Tko god može dovoljno preplašiti ljude (proizvesti strah za bio-preživljavanje) može im laganoprodati bilo koju verbalnu kartu s izgledom za smanjivanje straha. No strašenjem ljudi s Paklom inuđenjem Spasenja, većini se ignorantskih individua može prodati cijeli sustav mišljenja koji nemože podnijeti ni dvije minute logičke analize – religijski refleks.

Bilo koji čovjek, ma kako okrutan ili nepošten, može pokrenuti skupinu oko sebe, vikanjem kakoće protivnički predstavnik voditi napad na njihov teritorij – koristeći refleks patriotizma. Što godzaprijetilo uklanjanju statusnih karakteristika nije obrađivano semantičkim programom, većemocionalnim programom i odbacuje se kao napad na status (ego, socijalnu ulogu, faktorsuperiornosti). To je jednostavno ponašanje - stada sisavaca, tipično za (vrlo približno) 50%

ljudske rase, tj. onih koji nisu uspjeli razviti svoj treći program.Ogromna količina gledanja TV-a, od djetinjstva nadalje, izlaže populaciju preopterećenju ulazniminformacijama, olakšavajući hipnotički trans u kom se mogu instalirati sugerirane kulturalnemustre, te stimulirati refleksi prvog i drugog programa. U isto se vrijeme subjekti desenzibilizirajuod reagiranja na podražaj koji bi normalno bio borba/borba provokacija, kao što je agresija,siromaštvo, izgladnjivanje, tragedija, manipuliranje, nepravde, zloporabe, kriminal, nasiljeubojstva. Mediji su stoga ogroman moćni mehanizam kontrole, nezavisno o tomu koristi li se ili nesvjesno s tim ciljem.

37



Semantički nam program dozvoljava dijeljenje stvari i njihovo ponovno povezivanje, prema svomzadovoljstvu. Nema kraja tom etiketiranju i pakiranju iskust(a)va. Na povijesnoj razini je tofunkcija povezivanje vremena, kako je to opisao Korzybski, koja omogućava svakoj novojgeneraciji dodavanje novih kategorija svojoj mentalnoj biblioteci. U toj je vremensko-povezujućojdimenziji Einstein zamijenio Newton-a prije nego li je većina svijeta i čula o Newton-u;

jednostavna aritmetika je izrodila algebru, koja je pak donijela calculus (derivacije i integrale), pazatim tenzorski calculus, itd. Proces se međutim ubrzava prolaskom vremena, jer je sposobnostsimboliziranja samopovećavajuća. Slično se i kulturalne mustre pronose iako su mnogeegzistencijalno zamislive misli društveno nezamislive, jer (a) svatko u društvu ima skoro istasemantička utisnuća i (b) ona se svakodnevno ojačavaju pretpostavkama koje se prihvaćaju kao‘Bogom dane’.

Kada netko crta novu semantičku ‘kartu’, gradi novi model iskustva, što je uvijek duboki šokonima, koji su još uvijek uhvaćeni u zamku starih robotskih utisnuća, a općenito se smatrajuprijetnjom teritoriju (ideološki prostor u glavi). Duga lista mučenika slobodnog propitivanjademonstrira koliko je taj strah od novih semantičkih signala postao mehanički.

U neurologiji bio-preživljavanja nema vremena – “odjednom sam shvatio da to radim”, kažemonakon prolaska kroz automatski refleks bio-preživljavanja. Emocionalni program počinjeuključivati vrijeme kao faktor; često agoniziramo nad emocionalnim odlukama, postajući takosvjesni vremena kada oklijevamo. Prva dva programa temeljena na pozitivnoj povratnoj vezi –održavaju homeostazu (cikličko vraćanje na fiksnu točku kao termostat).

Semantički program vremenskog povezivanja je mehanizam pozitivne povratne veze – njom sene teži stacionarnom stanju već konstantnom traženju novog, pa i nove ravnoteže na višoj razini.Ona teži pomicanju cilja, kao navođeni projektil. Treći program je uvijek bio snažno sankcionirans pravilima, zakonima, zabranama, taboo-ima, itd. jer razbija cikluse konstantnih ljudskih stanjastvari i prijeti pripadajućim interesima. Mnogi takvi taboo-i su nesvjesni i pronose se kao ‘zdravirazum’ ili ‘društvena norma ponašanja’.

U semantičkom programu vrijeme postaje konceptualizirano kao i ono što smo iskusili.Poznajemo sebe kao prijemnike poruka iz priča o starim vremenima, te kao potencijalneodašiljače poruka koje bi mogle biti razmatrane (erama) u budućnosti.

Seksualnost

Četvrti program uzrokuje našu povećanu svjesnost o vremenu i osjećanje njegovog pritiska. To je‘moralni’ socio-seksualni program . Njegova je principijelna funkcija formiranje ‘odrasle’osobnosti – roditelja, koji brine za i o slijedećim generacijama vrste. U jeziku uma to značiplaniranje, nadanje i aspiracije. U jeziku mistika, to znači ‘vezanost’ i ‘uhvaćenost u zamkukarme’.

Četvrti je program lociran u lijevom neo-cortex-u, najnovijem dijelu lijeve polutke. Povezan jeneurološki s genitalnim organima i prsima. Ta se povezanost aktivira i utiskuje u mladosti, kadase seksualni aparat ponovno budi, nakon perioda latentnosti u kojem se razvijao semantičkiprogram. Teenager postaje zbunjeni posjednik novog tijela s novim neuralnim programom

orijentiranim na orgazam i fuziju sperma-jaje, a time i na akutno utisnuće ranjivosti. Prvi seksualnisignali koji uključuju ovaj sustav nastoje definirati seksualnu realnost individue. Druge impresijevremena (mode, moral i fetiši) nastoje definirati što je osoba kao član te ‘generacije’.

Baš kao što se strah za bio-preživljavanje ili sigurnost utiskuje nezgodnim slučajevima tijekomperioda hranjenja (dojenja), emocionalna dominacija i pokoravanje slučajevima u prohodavanju,te simbolička spretnost ili ‘glupost’ u slučajevima tijekom perioda učenja, tako se i izborheteroseksualnosti ili homoseksualnosti, promiskuiteta ili seksualne plašljivosti (stidljivosti), itd.uglavnom utiskuju sličnim događajima (uključujući i šansu, genetiku i zlonamjernost) u tomvremenu (te psiho ili neuro epigenetiku).

38



Većina ljudi baš zbog slučajeva (nesreća) te vrste ne utiskuje točno socijalno-seksualne ulogekoje zahtijeva društvo. To se može opisati kao program krivnje: skoro svatko skriva svoj stvarniseksualni profil i oponaša (mimikom) prihvaćenu seksualnu ulogu svog roda u svojoj kulturi.Utisnuća u tom programu su pod utjecajima neispunjenih potreba iz ranija tri programa, takooralne i analne tendencije imaju svoje očite prilike za iskazivanjem, a stečeni lažni podaci, krivekoncepcije i izobličeno mišljenje se slično integriraju u novi program.

Utisnuća u tom programu se općenito nazivaju ‘zrelom osobom’, ‘odraslim’ stajalištem štoodgovara preuzimanju dominantnosti razvijenog super-ega od dijela djetinjstva u kom je značajnauloga roditelja. Nagađajući se može reći kako samo oko 10% ljudske rase čine ‘odgovorni,inteligentni odrasli’ s racionalno razvijenim trećim i četvrtim programom. Njima dominantniparametri primata u ljudskom društvu izgledaju apsurdnim, nemoralnim i rastuće restriktivnim.

Jednom formulirana, ‘moralnost’ služi ne samo provjeri genetske nečistoće već i kao kočnicasemantičkih inovacija. Bilo što novo što bi nas moglo izvesti iz cikličkog mitskog vremena ulinearno progresivno, revolucionarno vrijeme, se uglavnom vrlo brzo definira kao ‘nemoralno’ ili‘krivo’. Prosječna je osoba filozofski ‘najotvorenija’ i znatiželjna prije izbora uloge roditelja odrasleseksualnosti. Nakon reprodukcije postoji manje intelektualne špekulacije jer održavanje statusaquo postaje važnije od svega drugog.

Dakle treći nas program želi izvući iz plemenskog cikličkog vremena u linearno, progresivnovrijeme; no četvrti nas program ponovno upetljava unatrag u ciklus (s gore spomenutimsankcijama, zabranama, taboo-ima, itd.). Tako kulture (i individualni razvoj) postaju samo-ponavljajući četverofazni stroj. Samo vremenski povezujuća priroda semantike (progresivni rastznanja) dozvoljava napredan, iako konzervativan zamah.Zgodno je uočiti kako je Freud prepoznao prvi program kaooralnu fazu, drugi kao analnu fazu ičetvrti kao genitalnu fazu. Nije primijetio treći, semantički program, možda zbog toga što je kaoopsjednuti racionalist bio apsorbiran u verbalnim i konceptualnim programima koji su mu bilinevidljivi, kao što je voda ribama. Slično je Jung opisao prvi program kao sposobnostsenzacija(osjeta), drugi kao sposobnost osjećanja (emocija), treći kaoracionalnu sposobnost, preskačućipotpuno seksualni program, nesposoban zadržati se na Freud-ovom naglašavanju seksualnosti.Jung je nastavio nagomilavati više programe pod jednom oznakom - intuicija .

Funkcija je živčanog sustava smanjivanje i selekcija iz beskonačnih mogućnosti, biokemijskihutisnuća koja određuju taktike i strategije za osiguravanje preživljavanja na jednom mjestu istatus u nekom kulturalnom grupiranju. Dojenče je genetički pripremljeno za učenje bilo kojeg

jezika, ovladavanje bilo koje vještine, igranje bilo koje seksualne uloge; no u kratkom vremenu,dijete - on ili ona, postaje fiksacija za prihvaćanje, slijeđenje i oponašanje ograničene ponudesocijalne i kulturalne okoline u kojoj se je slučajno rodilo.

Najlakši je put pranju mozga rođenje. Program bio-preživljavanja automatski se veže zanajprimjereniju majku ili objekt koji obavlja funkciju majke; emocionalno-teritorijalni program traži‘ulogu’ ili ego-identifikaciju u obitelji ili kulturi; semantički program uči imitirati i onda koristiti lokalnisimbolički sustav; socijalno-seksualni program se utiskuje bilo kojim iskustvom sparivanja uvrijeme puberteta. Svaki od tih programa se mora prilagođavati s novim utiskivanjima, koja se

događaju u vremenima daljnje ranjivosti, induciranim okolnostima ili od sebstva.Svemir je očito dovoljno velik i kompleksan a ego dovoljno samo-centriran, da svi ti ‘tunelirealiteta’ mogu biti ‘smisleni’ onima koji su kondicionirani za njihovo prihvaćanje. Mnogi od tihtunela realiteta također sadrže elemente tako apsurdne da netko tko nije kondicioniran njima,gleda na njih zapanjeno i postaje očajan (užasnut), čudeći se ‘Kako može racionalna osoba (ililjudi općenito) vjerovati u takve besmislice?’

U tom procesu svatko od nas plaća tešku cijenu. Preživljavanje i status znače gubitakneograničenih mogućnosti nekondicionirane svijesti. Unutar tunela realiteta, osoba koristi samo

39



mali fragment potencijala iskustva i inteligencije ugrađene u fenomenalno moćni ljudski bio-kompjuter, a da se ni ne spomenu još veći potencijali mreže povezivanja (odnošenja) natranspersonalnoj razini svijesti. Kako Robert Henlein piše:

Ljudska bića moraju moći mijenjati pelene, planirati invaziju, rasjeći svinju,dizajnirati zgradu, biti posadom broda, pisati pjesme, balansirati račune, pjevati,

plesati, zavoditi, graditi zid, postavljati kosti, tješiti umiruće, primati naredbe,naređivati, surađivati, djelovati sami, rješavati jednadžbe, analizirati novi problem,znati tko su, razbacivati gnojivo, programirati kompjuter, kuhati ukusna jela,učinkovito se boriti, umirati galantno. Specijalizacija je za insekte.

No sve dok ostajemo na antiknim programima, nismo znatno drugačiji od insekata. To je isto kaokada insekti ponavljaju svoj četvero-fazni program (jaje, larva, kukuljica, odrasli) iz generacije ugeneraciju, ali kao i mi kada također ponavljamo svoj četvero-fazni ciklus. Prva četiri programa suuglavnom konzervativna. Oni osiguravaju preživljavanje i kontinuitet vrsta, no ništa više. Zadaljnju evoluciju moramo tražiti razvijanje novih programa i otići iza/onkraj programa, što je ključza otvaranje svijesti desne polutke, zbog čega su i bile organizirane tehnike Transpersonalnepsihologije.

Istraživanja

Slijede pitanja o vama; vašoj vrijednosti, vašim vjerovanjima i vašem životu. Ljubav, novac, seks,integritet, velikodušnost, ponos i smrt, sve je tu. Za odgovaranje na ta pitanja, morat ćete ispitati iinterpretirati svoju prošlost, projicirati sebe u hipotetske situacije, suočavati se s teškim dilemamai odlučivati o bolnim izborima. Nema ispravnih i neispravnih odgovora na ta pitanja, samo poštenii nepošteni odgovori. Neka vas zaokupe te situacije, kako bi brinuli o odlukama koje ćete donositi.Nemojte jednostavno odgovarati s da ili ne – propitujte i objašnjavajte svoje odgovore i pratiteinteresantne tangente – pustite uzde, potpuno oslobodite svoju imaginaciju.

Ova pitanja bi mogla biti avenija za individualni rast, alat za produbljivanje odnošenja ili brzi načinza upoznavanje novog prijatelja – te su teme posebno stimulirajuće kada se istražuju s drugima.

1. Što bi ste mogli raditi danas?2. Za što ste u svom životu najviše zahvalni?3. Imate li bilo kakav specifični dugoročni cilj u životu? Kako ga planirate ostvariti? Na koji će

način ostvarivanje vašeg cilja učinit vaš život zadovoljnijim?4. Ako bi mogli birati način svoje smrti, koji bi to način bio? Bi li preferirali smrt heroja,

mučenika/žrtve nekog velikog htijenja/uzroka, u prirodnoj katastrofi ili mirno umiranje? Zašto je toliko primamljiva smrt tijekom sna? Kako vaši osjećaji o smrti utječu na način življenja(vođenja života)?

5. Jeste li ikada mrzili nekoga? Ako da, zašto i kako dugo?6. Što vam je najvrednije sjećanje?7. Ako bi Vam se Bog pojavljivao u seriji ekstremno živih snova i rekao Vam da ostavite sve iza

sebe, te otputujete duž Amazone i postanete Indijanac u džungli, što bi ste učinili? Što ako biVam rekao da žrtvujete svoje dijete?

8. Što bi za Vas činilo ‘savršenu’ večer?9. Kojem je spolu lakše u našoj kulturi po Vašem mišljenju? Jeste li ikada poželjeli biti suprotnogspola?

10. Hoće li, po Vašem mišljenju, svijet biti bolji ili gori nakon slijedećih 100 godina?11. Ako bi trebali umrijeti večeras, bez prilike za komuniciranje s bilo kim, što bi najviše žalili zato

što to nešto niste nekomu rekli? Zašto mu to niste do sada rekli?12. Komu se najviše divite? Na koji način Vas je ta osoba inspirirala?13. Ako bi se mogli probuditi sutra s novom dobivenom sposobnošću ili kvalitetom, što bi

izabrali?

40



14. Bi li htjeli ubiti nevinu osobu, ako bi to donijelo kraj gladi u svijetu? Bi li Vas smetala više krvnevine osobe na vašim rukama ili spoznaja kako ste pustili umrijeti milijune ljudi?

15. Ima li bilo što tako važno da bi za to žrtvovali u potpunosti svoju dušu?16. Kada bi znali da će se drugi tjedan dogoditi nuklearni rat, što bi uradili?17. Što je najveće postignuće Vašeg života? Ima li po Vašem mišljenju bilo što još bolje za

(u)činiti?18. Što je bio Vaš san najvećeg užitka? A Vaša najgora noćna mora?19. Kako bi reagirali, kada bi spoznali da je Vaš partner imao ljubavnika/cu istog spola prije nego

što se upoznali? Je li Vas ikada privlačio netko istog spola? Nekoga u Vašoj obitelji? Ako da,kako ste se nosili s tim?

20. Kada bi mogli birati bilo koga na svijetu, koga bi željeli kao svog gosta na večeri? Kao svogbliskog prijatelja? Kao svog ljubavnika/cu?

41



Treće poglavlje:

ANALIZA

Komunikacija u terapiji

Analitičar u Transpersonalnoj psihologiji igra bitno drugačiju ulogu od one tradicionalnog Freud-ovskog ili Jung-ijanskog psihologa-analitičara. Njegova je uloga primati komunikaciju klijenta nane-evaluirajući način, jednostavno sugerirajući stvari, koje bi klijent trebao reći ili učiniti kada je toprimjereno, pomoći u analiziranju misli i osjećaja u sukobu, itd. ‘Pokušajte reći što bi moglo bitirješenje za’, može pomoći u razotkrivanju obrane.

Vrsta riječi, kojima analitičar može usmjeravati klijenta u gledanju na svijet, su tipično; obitelj,seksualnost, uzrujanost, ne-konfrontiranje, blokade, samoća, krivnja, rad, kreativnost, namjera isvrha itd. – ukratko što god može zadržati pažnju klijenta na određeno vrijeme.

Najprije analitičar mora biti potpuno vješt s osnovnim elementima ciklusa komunikacije, onimpotrebnim akcijama za uspostavljanje učinkovite komunikacije. U treningu, ti su elementi izolirani iprakticiraju se sve dok student analitičar ne postane stručnjak.

Student uči biti‘ovdje sada’ , te mogućnost održavanja one mirne i transparentne neutralnosti,čak i u situacijama kada je provociran na emocionalnu reakciju. On je onda ‘sigurna primateljskatočka’ komunikacije klijenta, koja može biti osjetljiva i osobna.

Svako poništavanje reakcijom u toj točci, recimo, pokazivanja zgražanja (nesklonost) iliismijavanja/izrugivanja, predstavlja razaranje odnošenja s klijentom. Društveni odzivi iz navike semoraju kontrolirati, a to zahtijeva objektivno stajalište, ‘samo-sjećanje’, volju da se reaktivni odziv,koji se dogodio propusti dalje, bez vidljivog manifestiranja.

Analitičar mora biti sposoban čuti i razumjeti sam sebe, te znati kada se to događa. Mora znatiugodno postavljati pitanja klijentu, potvrđivati odgovor ili ponavljati pitanje, dok nijezadovoljavajuće odgovoreno. Naravno, mora biti detaljno upoznat s teorijom i procedurama

transpersonalne psihologije, s modelom na komu se temelji terapija s istinskim razumijevanjem,kako bi mogao realno analizirati klijenta pred sobom, a ne nekog hipotetskog klijenta. Mora moćiglatko obrađivati odgovore i komentare, te ne gubiti trag svog originalnog pitanja. To mora bitprijateljski i prirodno, sigurno, ne robotski ili rutinski, što zahtijeva od analitičara stvarnoslušanje

– mora biti zainteresiran, a ne imati interes – sva njegova pažnja treba biti usmjerena na osobi,na ono što je rečeno, a ne na svoje vlastite emocionalne reakcije i lutanje uma. Iznad svega ne bismio nametati svoje vlastite evaluacije i prosudbe na bilo koji način – ma kako bile s namjerompomaganja, jer one ne pomažu klijentu, koji sam za sebe mora naći istinu o svojoj situaciji.

Tako naučena disciplina se naravno može koristiti u svakodnevnom životu, za uspostavljanjereda u konfuznim komunikacijama tipičnim za tako mnogo osobnih odnošenja. To je razlog zaštose trening u analizi Transpersonalne psihologije preporuča svakomu, a ne samo onima koji junamjeravaju prakticirati profesionalno. Komunikacija je rješenje svih problema. Ako možeteugodno zadržavati mjesto i prostor te promatrati tešku situaciju uz nužno komuniciranje,onda ses njom možete nositi, pa će konfuzija nestati, a stvarni će realitet postati očit. Ako se situaciji takone konfrontira, nastat će problem koji rezultira neodlučnošću i strahom kako situacija postajefiksiranija, kruća i ozbiljnija.

Oslobađanje od traumatskih incidenata

Individua je posebno ranjiva na utiskivanje negativnih ili iracionalnih vjerovanja i koncepcijatijekom traumatskih iskustava, koja uključuju fizičku bol, uz moguću nesvijest, što se ondasprema u mozgu kao prvobitna trauma, koju ne treba iskusiti. Drugi tip trauma nastaje incidentom

42



s ozbiljnim gubitkom popraćenim bolnim emocijama (vjerojatno pojačano postojećim izobličenimmišljenjem, što se onda ojačava s ranije pridruženom prvobitnom traumom).

Pojačana ranjivost na utiskivanje se događa u vremena kada preživljavanje ne ide najbolje ili sene ispunjavaju druge potrebe. Potrebe i namjere koje se iskustvom nisu ispunile, postajufrustrirajuče. Ovaj energijski doseg individue postaje ‘naboj’ koji se pamti zajedno s iskustvom, jer

je akcijski ciklus (start – nastavi – kompletiraj) suspendiran. Negativni emocionalni sadržaj ifrustracija uz te memorije postaju onda neugodni za promatranje, jer pobuđuju daljnju bol.Osjećaji i odluke sadržane u memoriji su vjerojatno prijeteće za stabilnost individue i trenutnusvrhu. Prvobitna trauma se trenutno potisne, no nije ju moguće integrirati u iskustvo nerazvijenogmozga djeteta. I sekundarna trauma se također može potisnuti pa tako postati nedostupnimdijelom ‘podsvjesnog’ sadržaja uma. Taj ‘naboj’ incidenta postaje defenzivno upozorenje umu, dane istražuje to područje – jer je to previše boli.

Kako akcijski-ciklus nije bio zaključen u vrijeme događanja, incident se ne može odložiti uvremenski utor (dostupna dugoročna memorija), pa umjesto toga ‘visi’ u sadašnjem vremenu uočekivanju moguće završne točke (markiranja kraja) – u nekoj vrsti ‘limbo datoteke’ (nerazvrstanisadržaj – razno, privremeno) između kratkoročne i dugoročne memorije. Izvorna namjera nije bilaponištena, pa je vrlo vjerojatno, kako će ta originalna intencija biti i prikrivena intencijama iliodlukama, koje su se pojavile kasnije u incidentu. Na primjer, malog dječaka, koji je pokupio nekebombone u supermarketu, bi mogla majka pljusnuti i izgrditi. Začuđeno i rasplakano, dijete bimoglo zaključiti kako je ranije učinilo nešto krivo, jer inače mu majka ne bi ograničavala njegovuprirodnu želju za slatkišima. Ne znajući što je učinio krivo, dijete zaključuje: “Loš sam, nezaslužujem ono što želim.”

Zato jer se suprotno izvornoj intenciji, ta sekundarna razmatranja ne klasificiraju uz incident kao‘nevidljive’ postaju stoga utisnuća za buduće akcije. Oni postaju fiksna ideja i uvjerenje osobe,kao naboj/teret u incidentu, koji naglašava njegovu važnost ili nužnost. Zajedno s memorijom,koja se ne može promatrati i on visi u blizini sadašnjeg vremena, spreman za ponovnoautomatsko pojavljivanje u bilo kom trenutku kao razgovor sa samim sobom, u odzivu na bilo kojinovi podražaj, koji sliči čak i na maglovit način, originalnim okolnostima u kojima se odlučivalo.Krive koncepcije donose sa sobom popratne krive emocije i katkada sa stvarnim bolovimaizvornog incidenta, što može prouzročiti psihosomatsku bolest, ako je stimulacija kronična. Slično

je i s neostvarenom komunikacijom u vrijeme tog nepotpunog ciklusa, kao kada bi dijete željelopitati "što sam učinio krivo, mama?" što bi prouzročilo daljnju neizvjesnost u umu.

Kada se dogodio takav incident, kasnije ponovne stimulacije mogu dodati još naboja s kojim bi sedodatno prikrivalo temeljni incident, popraćen dodatnim odlukama ili ‘postulatima’ temeljenim naranijim krivim koncepcijama. Niz incidenata bi se mogao izgraditi tijekom godina, bilorestimuliranjem originalnih trauma ili novim traumatičnim incidentima povezanim sa zajedničkomtemom ili okolnostima. Obično je većina nedavnih incidenata u nizu još uvijek vidljiva i prvadostupna u procesu psihoanalize s ciljem reduciranja utisnutosti.

Načini predstavljanja

Tijekom razvoja djeteta postoje promjene u načinu njegovog reprezentiranja (tj. spremanja iprizivanja) informacija koje se percipiraju osjetilima. Dojenče je ograničeno na akcije koje možeprovesti u svijetu koji ga okružuje, kada po prvi put uči odvajati svijet u ’ja’ i ‘ne ja’, otkrivajućishemu tijela. Od tada se njegovo učenje sastoji od razvijanja i revidiranja shema kako izvodi sveviše operacija prema vanjskom svijetu i uči iz posljedičnih učinaka.Teško je zamisliti kako bebe misle. Još ne mogu misliti u slikama objekata jer još nije stvarnootkrilo što su objekti ili kakva svojstva imaju, kako bi ih na dovoljan način oslikali. Umjesto togaona pamte stvari kao vrstu ‘mišićne memorije’ (u osjetilno-motorno-kinestetičkom sustavu)korištenjem neke interne reprezentacije ‘osjećaja’ o stvarima za kodiranje informacija. Priječetvrte ili pete godine starosti traumatske memorije i njihova popratna razmatranja i odluke koje

43



utječu na buduće ponašanje nisu raspoložive za prizivanje na način kojim to čine odrasli, kao filmpune percepcije, već u terminima emocija tjelesno-centriranih osjećaja potrebe i želja ili straha ibolova, premda će postojati element slušne i vizualne slike određenih popratnih teških trenutaka.Teško da će postojati bilo kakva vizualna reprezentacija u prvih 18 mjeseci, prije početka hodanjai govorenja.

Između 4 i 8 godina starosti dominantnom postaju slušne reprezentacije s memorijama u kojimase bilježe i primljene komande. Tijekom tog perioda razvoja realistički se interno oslikava svijetoko sebe, pa tako već sa 7 ili 8 godina starosti, konkretni vizualni način reprezentacije postajedominantnim načinom mišljenja o iskustvima i njihovom prisjećanju.

Uskoro se, premda se svijet djeteta i dalje širi sve dok ne uključi informacije koje se ne mogulagano slikom predstaviti, javlja simboličko predstavljanje. Pokušajte si slikovito predstavitikoncepte kao što su ‘sloboda’ ili ‘pravednost/nepristranost’. Kada se to dogodi dijete počinjevjerojatno sve više koristiti simboličku reprezentaciju, uključujući i unutarnji govor, korištenjemriječi kao formaliziranih simbola, koji stoje ‘umjesto’ koncepata. U toj točki djetetove se vlastiteodluke ili namjere mogu izraziti kao unutarnji govor, umjesto ranijih ‘osjećanih’ intencija.

Filtriranje

Kada odrasli prizivaju sjećanja (memorije), postoji masa informacija kojih bi mogli potencijalnopostati svjesni, no u cilju prikladnosti za njihovim upravljanjem, postoji proces filtriranja koji biramaterijal za svjesnu pažnju. Prepoznaje se materijal, te ponderira njegova relevantnost,vrijednost i važnost, a najrelevantnije se propušta prema gore od tog ‘meta-programera’ svjesnepažnje. U pokušavanju prizivanje ranih iskustava, osoba će stoga na taj način filtrirati informacije.Ako ga koriste za prezentiranje odraslih, možda se neće prepoznati dječje iskustvo spremljeno nataj način, jer iako je memorirano, nesvjesno će se filtrirati prizivane kinestetički, emocionalno islušno percepirane informacije kao irelevantne. I sam proces filtriranja je podvrgnut strahu ega ipredrasudama super-ega.

Iz tih je razloga nužno posebno paziti na ‘osjećajno’ iskustvo i pregledavati iskustva nekolikoputa, ne bi li se sve informacije otvorile za pregledavanje i onda se mogle re-evaluirati sa

stajališta odrasle osobe. Kada osjećaji osobe (u desnoj strani mozga) mogu biti točne i istinski upotpunosti realizirane, onda ih se može opisati i memorirati kognitivno od lijeve strane mozga, temaknuti blokadu. Takvom procedurom osoba će vjerojatno shvatiti iracionalnost ranijih vjerovanjakoja su bila korijen njenih emocija i takvog izobličenog mišljenja, kao što je pretjeranogeneraliziranje i pretjerivanje - općenito, krive koncepcije temeljem krivih pretpostavki ili fiksnihideja ili manipulirano ponašanje prouzročeno usvajanjem htijenja, potreba i nužnosti, koja su munarinuta.

Incidenti se analiziraju, kada njihov sadržaj, specijalno neka iracionalna odluka, utječe naosjećaje i ponašanje individue u sadašnjosti, zbog ponovne stimulacije i dominira pažnjom osobe.Temeljitim protrčavanjem kroz najsvježiji incident, osoba postaje sposobnom za ponovno iskustvosvih izvornih percepcija, osjećaja i misli, ponovno iskustvo svog ponašanja i stajališta tadašnjegvremena. Ako je osobi ugodno i može prihvatiticijeli incident, što može tražiti ponovno prolaženje

kroz njega s novim podacima koji se progresivno otkrivaju, to ima kao učinak uklanjanje naboja stog iskustva, pa on više ne prikriva prethodni incident u nizu. Taj se niz onda isto može promatratikretanjem unatrag do korijena ili temeljnog incidenta.Kada se otkrije prva intencija ili posezanje, tada se cijeli niz prazni od naboja. Individua može

jasno vidjeti, po prvi put, kako i zašto je došlo do iracionalnih zaključaka čime je utisnuće‘ispuhano’ – više nema nikakvu moć za djelovanje na mišljenje osobe. Akcijski ciklus se možezavršiti i omogućavaju se nove samo-određujuće odluke.

44



Princip koji se primjenjuje ovdje i u cijeloj analizi Transpersonalne psihologije, jedetaljno i pošteno gledanje na traumatično iskustvo ili problematičnu situaciju, što omogućava vidljivostkrive i lažne osobne percepcije nakon čega će iracionalnosti nestati.

Slično će se i namjerno i samoodređujuće dramatiziranje mustre ponašanja ili načina mišljenja,koje je normalno automatsko (tj. automatski, programiran ili utisnuti, odziv na mentalnustimulaciju ili stimulaciju okoline), prikazati kao automatizam inspekciji i time nestati.

Memorija zavisna o stanju (pamćenje stanja)

To je drugi važan faktor, koji može otežavati pristup memoriji iz ranog djetinjstva. Dominantnaaktivnost moždanih valova djece u dobi ispod šest godina je u rasponu od 4 do 8 Hz, koji seoznačavaju Theta valovima kod odraslih. Mustra tih valova više sliči onom Alfa valova odraslih.Te niže frekvencije Theta valova kod odraslih se uobičajeno pridružuju sanjarenju i sanjanju, aobično se događaju u prijelazu iz pune budnosti u spavanje. Međutim kako je pokazao dr.Thomas Budzynski i drugi nedavnih godina, proizvodnja Theta moždanih valova kod odraslih jevitalna komponenta učenja i kodiranja memorija (pamćenja).

Klinički rezultati u nekoliko centara su pokazali kako trening EEG valovima mozga može pružitipouzdan pristup Alpha-Theta stanjima svijesti ranog djetinjstva. To sugerira fizikalnu bazu za‘unutarnje dječje’ metafore. Izranjanje sjećanja ranog djetinjstva tijekom treninga theta moždanimvalovima (bio-povratnom EEG vezom ili binauralnim treniranjem) se također uklapa i upromatranje Charles Tart-a ‘memorije koje su zavisne o stanjima’, tj. da se do naučenihinformacija tijekom promijenjenih stanja svijesti teže dolazi, ako ste u različitom, drugom stanjusvijesti. To je jednako primjenljivo i na snove, te iskustvo između života ili iskustva boravka izvantijela. Prirodni pomak frekvencija dominantnih moždanih valova tijekom sazrijevanja mogao bistoga rezultirati iskrivljenim iskustvom djetinjstva, ako je ono memorirano u nesvjesnom stanju terestimulirano reaktivno u životu odrasle osobe, uzrokujući disfunkcionalno ponašanje. To je u biti‘neproživljeno iskustvo’ što se tiče odrasle osobe, a frekvencije moždanih valova pridružene tombolnom iskustvu se stoga nesvjesno izbjegavaju ili potiskuju, pa materijal izbija na površinu samou kontekstu snova.

Nadalje, trenuci uvida u terapiji se događaju kada su dominantne frekvencije moždanih valovablizu sučelja Alpha i Theta ritma, tj. u području 7 – 8 Hz. To olakšava pristup do stanja svijestiranog djetinjstva, kada je brzo učenje bilo lagano, povećavajući istovremeno pristup neverbalnojholističkoj svjesnosti desne strane mozga, opisivanoj kao prosvjetljenje od strane mistika svihreligija.

Za postizanje toga u kontekstu terapije, prvo se mora klijenta relaksirati i detaljno uključiti usastanak. Pomaže korištenje udobnog njišućeg stolca s podrškom za glavu i naslonima za rukekoje će držati bilateralne elektrode.

Drugo, klijent može slušati primjerene binauralne signale pomoću stereo slušalica. Slušalicemoraju biti transparentnog tipa kako bi klijent još uvijek mogao lagano čuti analitičara ili pakzatvorenim slušalicama pri čemu analitičar koristi mikrofon za komuniciranje s klijentom,

miješajući se s binauralnim signalom.Tijekom prolaženja incidentom oči bi također trebale biti zatvorene. Binauralni generator signalaproizvodi dopunski Beta signal (visoke frekvencije), koji drži klijenta budnim i sprječavapospanost, kojoj se teži automatski nakon zatvaranja očiju.Zbog učinkovitosti takvih metoda, binauralna stimulacija kao dopuna terapiji se smije koristitisamo kada je terapeut znatnog iskustva u uspješnom prolaženju kroz traumatična iskustva bezbinauralne stimulacije i tek onda kada se korištenjem drugih izravnih pristupa ne uspije očitatitemeljne incidente ranog djetinjstva. Za većinu klijenata ova metoda nije bitna, no ona može

45



ubrzati napredak prema kompletiranju slučaja i osigurati da niti jedan primarni slučaj ne ostaneneobrađen.

Binauralna metoda se ne bi trebala koristiti s klijentima koji su neurotični ili se boje; takve osobebi trebalo dovesti u normalnu stabilnost s objektivnijom obradom slučaja.

Psihotične osobe ne bi trebale provoditi obrade bilo čega traumatičnog, već bi trebale istraživatiiskustva zadovoljstva ili krive indikacije o sebi samima, koja su uzrokom njihove prisilneintrospekcije.

Obnavljanje memorija

Ako želite prizvati neku epizodu iz svog djetinjstva, možete ju dovesti u fokus korištenjemliterarnog opisa:

1. Neka vam se scena ili epizoda pojavi u umu. Kada je prisutna sa svim ljudima, bojama,zvukovima i atmosferom, počnite ju opisivati u sadašnjem vremenu. “Stojim na vratimagledajući van u vrt. Dolazi auto i staje . . .“ Nastavite s uključivanjem svakoga od prisutnih,ono što govore, njihove izraze, osjećaje, vaše i njihove reakcije. Ponovno kreirajte kretanje,mirise, zvuk, okuse, temperaturu, glazbu koja je svirala i bilo kakav seksualni osjećaj koji steimali.

2. Kada ste preuzeli scenu detaljno koliko ste željeli, pustite ju izblijediti.3. Opišite sadašnjim vremenom što se sada događa. “Sjedim i gledam širom sobe. Na zidu

vidim fotografiju i kraj nje je lampa i mogu čuti pjevanje ptica koje dolazi kroz prozor. . . “

‘Prisjećanje (prizivanje) nečeg’

Postoji vrlo jednostavna no moćna repetitivna procedura, koja služi probijanju barijera nabojaizmeđu vas i memorijske baze. Kada se ta barijera ukloni, mnogo je lakše biti u ovdje-i-sada,

svjestan sadašnjeg trenutka. Jednostavno izvedite ‘Prisjećanje nečeg’ što brže možete, dobijetememoriju i onda ponovite komandu. Dobra je svaka memorija (sjećanje), bilo da se radi odogađaju prije neku minutu ili o jako starom događaju.Nakon nekog vremena potrošiti ćete ‘uskladištene memorije’ (sjećanja) i barijera će postatividljivom. Nastavite! Postavljajte pitanja i nastojte i dalje dobivati odgovore što brže možete –nemojte se zaustavljati na bilo kojoj memoriji (sjećanju). Pomaže snimiti ‘Prisjećanje nečeg’ nakratku kazetu koja se vrti u krug, počevši s recimo intervalom od 5 sekundi i postupno gasmanjivati do 1 sekunde.

Izvrstan je slijedeći proces za korištenje na isti način:‘Prisjećanje komunikacije’ .

Tablica života

Vrlo koristan način oporavka svoje osobne povijesti i stavljanje te povijesti u perspektivu izradom‘tablice života’. Uzmite veliki komad papira (po mogućnosti A3) i nacrtajte horizontalne linijekojima ćete odvojiti dekade – počevši od rođenja na vrhu, pa prema dolje sve do sadašnjegvremena, plus neki dodatni prostor za buduće dekade. onda nacrtajte dodatne vertikalne linijekako bi dobili četiri kolone – prva za osobne događaje u vašem životu, druga za obiteljskedogađaje i seksualno odnošenje (odnose), treća za događaje u svezi grupa u kojima steparticipirali, te četvrtu za internacionalne događaje.

46



Rođenje osobni događaji obiteljski događaji iseksualni odnosi

događi vezani zavašu grupu

svjetski događaji

do 10 godinado 20 godinado 30 godinado 40 godina

do 50 godinado 60 godinaslijedećih deset

Popunite nakon toga prostore sa svojim sjećanjima, postupno popunjavajući cijelu tablicudogađaja i osobnih memorija. Uključite sve značajne događaje svog života. Dodajte imena ljudikoji su na vas najviše utjecali i kako. Uključite svoje ključne interese tijekom života i proučite kakosu se mijenjali s vremenom. Uočite svoje ključne odluke.

Zen vježba memorije

Kada se osvrćete na ono što ste radili, trenuci koji će vam biti najlakši za prisjećanje su vremenakada ste bili najsvjesniji ili ‘najbudniji’. Slijedi dugo vremena primjenjivani Zen pristup podizanjurazine svjesnosti.Prođite u svom umu precizno događaje zadnja 24 sata. Sjetite se što je moguće više detalja.Kada god sjednete nakon što ste odradili ciklus akcija kao što je kupovina, sastanak ili bilo štodrugo, opet prođite niz događanja s preciznim detaljima, s pažnjom usmjerenom na svemodalitete osjeta. Primijetit ćete kako to sve bolje i bolje radite a kao rezultat ostajete pri punijojsvijesti u ovdje-i-sada.

Navike za promatranje

Kako postajete svjesni svog Sebstva? Potreban je izravni svjestan napor. Postajete svjesnisamim ‘pokušajima da budete svjesni’, te postavljanjem sebi pitanja uvijek iznova ‘Jesam lisvjestan?’ ili ‘jesam li svjestan sebe i onog što radim/mislim/osjećam ili ne?’ Isto se tako pitajte ‘Jeli to racionalan odziv na moje okolnosti?’ ili ‘Kako se moji osjećaji odnose prema onom štoradim?’ To će eksponirati da se krive koncepcije u stvari odnose na razgovor sa samim sobom tj.negativno prisilno (kroz pred-svijest) mišljenje. Postavljanje tih pitanja će vas učinit privremenosvjesnim, no vjerojatno vas neće moći zadržati svjesnim; vaš će um apsorbirati nešto drugo izaboravit ćete sebe. Kako perzistirate na samo-sjećanju, vaši trenuci svijesti kao Sebstvo ćepostati sve duži i duži i sve ćete manje zaboravljati svoje sebstvo.

Što promatrate? Počnite s praćenjem svojih akcija, reakcija, odziva i ponašanja. U toj proceduriizvan sastanka budite svjesni kako ste slični ‘drugoj osobi’ koja gleda na vaš ljudski um udjelovanju. U početku će vam to biti vrlo teško raditi, no s praksom će postajati progresivno svelakše pa čak i automatsko.

Nastavite s promatranjem držanja svoga tijela, slušanjem svog govora, promatrajte koliko mnogo

govorite, slušajte vršne tonove svog glasa, tj. ‘način’ kojim nešto govorite. Promatrajte kakoautomatski pretpostavljate određena stajališta prema nekim ljudima odnosno različita stajališta sdrugim ljudima, tj. kako nesvijesno prespajate identitete i igrate različite uloge s različitim ljudima.Pratite svoje emocije, motrite besciljno lutanje svog uma u čistu fantaziju. Motrite kako određeneriječi određenih ljudi pobuđuju vaše reakcije koje ne možete kontrolirati. Pratite svoj obrambenimehanizam, svoja opravdavanja, svoje racionalizacije, svoje udomaćene predrasude, svojepreferirane kriticizme itd. Tek tada postajete svjesni svoje nesvjesnosti, pa ju počinjete dovoditisvijesti.Normalni ljudi pogrešno pretpostavljaju kako su oni konstantno jedna i samo jedna osoba.Međutim, kada se počnete motriti, vidjet ćete kako to nije istina. Poprimate mnoga različita ‘JA’ i

47



svaki ‘JA’ sebe manifestira ulogom koju igrate korespondirajući s nekim skupom uvjeta. Jednuigrate sa svojim roditeljima, drugu sa svojom djecom, s voljenom osobom, u najbližojprodavaonici, u kazalištu, u sportskim aktivnostima, pod stresom, pod prijetnjom, kada steveličani, kada varate itd. Rijetko, ako ikada, uočavate te razlike ili kako prelazite iz jedne u druguulogu. Promjena uloga ili ‘maski osobnosti’ je uvijek kontrolirana okolnostima, umjesto dasamostalno biramo primjereni način postojanja. Tako pokušavamo eksponirati nesvijest iliprinudu. Slobodno usvajanje primjerenog načina postojanja, na primjer, usklađivanje realiteta ljudis kojim jesmo je nužna socijalna vještina koja je dio zabavnosti i raznolikosti života. Iluzija‘jedinstvenosti’ je vjerovanje kako smo uvijek ista kreacija jer osjećamo isto fizikalno tijelo, čujemoisto ime, imamo iste fizikalne navike itd.

Samo-motrenjem uhvatit ćemo se kako lažemo. Lažemo kada se pretvaramo kako znamo nešto,kada u stvari ne znamo. Ljudi se pretvaraju kako posjeduju sve vrste znanja o samima sebi, oBogu, o životu i smrti, o svemiru, o evoluciji, o politici, o seksu, o svemu. A u stvari ljudi uopće neznaju čak ni tko su ni što su. Čak i kada nema izbora i kada je kontroliran ‘kao trska na vjetru’,čovjek će sam sebi lagati kako je samo-voljan, zna sebe i kako kontrolira svoju sudbinu. Umišljasi te stvari kako bi sebi ugodio a nakon kratkog vremena će u to i početi vjerovati.

Kada se motrite, otkriti ćete kako se identificirate sa svačim – emocionalizirate 24 sata dnevno.Neki ljudi unose ponos u svoju iritabilnost, ljutnju ili brigu. Ekstremno je teško percipirati kako se ustvari uživa u negativnim emocijama. Knjige, filmovi, TV i popularne pjesme glorificiraju negativneemocije kao što je bijes, strah, krivnja, dosada, gađenje, iritiranje, mržnja, ljubomora, sumnja,samosažaljevanje, simpatija, depresija, itd. Mnogi su ljudi kontrolirani izražavnjem negativnihemocija. No negativne emocije su čisto mehaničke – odrađene bez svjesnosti ili svijesti – i nesluže nikakvoj svrsi.

Negativne emocije i sve navike zahtijevaju ‘identifikaciju’ ili prestaju egzistirati. Pa tako kadaprestanete identificirati, samomotrenjem će vaše navike otpasti – one su prokazane (izašle navidjelo), tj. sami ste se diferencirali od njih. Navike ne mogu biti zaustavljene snagom volje, moguse samo izbrisati znanjem o sebi, samo-znanjem.

Religijske doktrine, kao Deset zapovijedi i Zlatno pravilo, ne može slijediti normalno ljudsko biće.Navike mehaniciteta će uvijek prouzroćiti ljudsko kršenje kodova zakona i moralnih pravila. Samo

znanje o sebi (samo-znanje) može čovjeka usmjeriti na življenje ‘pravog života’, pa mu nećetrebati pisana pravila, kodovi ili zapovijedi; funkcionirati će intuitivno i spontano. Dakle to jeistinska sloboda bez dozvola (licencija, odobrenja).

Glavni samonarinuti problem je identifikacija s objektima (uključujući i ljude) i povratno postajanje‘opsjednutosti’ njima. Kako se stvari troše, propadaju i umiru, osoba postaje očajnom kada godizgubi objekt svoje sklonosti. To ide i dalje, pa se ona počinje smatrati ‘stvarima’ koje će seeventualno istrošiti, propasti i umrijeti. Nažalost religije ne rade ništa kako bi preokrenuli tustravičnu prisilu; propovijedaju kako je ‘smrt’ nagrada za život. To nije istina; što više to jeshizofreno, početak ludila.

Identificiranje s ljudima se događa kada stalno mislite o tomu što ljudi misle o vama, hoćete li imse sviđati ili ne, što će netko drugi uraditi ili reći u danoj situaciji itd. To može brzo postati

opsjednutost brigom, sumnjom, dvojbom, sramom, neraspoloženjem i osjećajima krivnje. Kriveemocije ove vrste su glavni faktor koji drži duhovno Biće vezanim i nesvjesnim u fiksnimidentifikacijama s ljudskom osobnošću.

Primarni se uzrok identifikacije događa kada se počini nedjelo svojevoljno ili slučajno, ili ispustidobro djelo a rezultirajuća simpatija je uzrok identificiranja sa žrtvom. Prisila da se čovjek učiniispravnim, je onda uzrok obratnom stanju, kojim žrtva postaje kriva, a čin se smatra zasluženim.To je slijed nedjelo – motivator. No simpatija prema indentifikaciji, iako potiskivana, nastavljadjelovati podsvjesno. .

48



Seksualni čovjek

Jedno od važnijih područja mehaničnosti, koje možemo promatrati u sebi je naša seksualnaaktivnost. Čovjek je seksualno biće; stoga je normalno i prirodno za muškarce i žene svih starostiseksualno iskustvo koje pokriva niz varijacija. Međutim kristijanska etika je stoljećima prikrivenosilila iskrivljenu seksualnu sliku na ljude. Ona tvrdi: ‘Sve što pruža zadovoljstvo je griješno’.Seksualno uzbuđenje je najugodnije uzbuđenje poznato čovjeku, barem pri sadašnjem stanjusvjesnosti, pa stoga prirodno slijedi potreba za najstrožim obuzdavanjem, taboo-ima iograničenjima koje je na njega postavila Crkva. Svi mi, uključivo i ateiste, smo rođeni i odgajani utemeljnoj kristijanskoj kulturi pa su se njena doktrinarna anti-seksualna (protu-životna) stajalištaduboko ukorijenila u naše temeljne osobnosti, ako ne zbog ništa drugog onda zbog ‘osmoze’rasne svijesti. To je izazvalo više patnje, više mizerije, više inhibicija, više fizičke bolesti (zbogpotiskivanja prirodnih poriva) i više ludila nego bilo koje poučavanje u povijesti, a povezano je i sdrugim lažnim istinama kao što je Istočni grijeh i Posljednji sud, koje su slično prouzročile takvenepotrebne konsternacije.

Ma koliko to čudno izgledalo, istinska duhovnost i seksualnost su uvijek nerazdvojno povezani.Nemoguće je evoluirati u višu svijest bez pravog razumijevanja i prakticiranja autentičneseksualnosti. Na primjer, ekstra-senzorna percepcija, intuicija i kreativnost, ne mogu funkcioniratiu individuama, koje su seksualno blokirane. Nesvijesno prepoznavajući tu činjenicu, crkve sustoljećima pokušavale kontrolirati i regulirati seksualnost svojih članova.

Ono što kristijanstvo nije uspjelo razumjeti je činjenica da je ljubav, a ne rađanje svrha seksa teda stvaranje potomaka proizlazi iz ljubavi. Samo životinje koriste seks samo za prokreaciju.Isključivo ljudi imaju to iskustvo psiho emocionalnog zadovoljstva i ekstazu seksualnog čina.Inzistiranjem da je prokreacija jedina valjana svrha seksualnog čina, pod kaznom grijeha i pakla,katolicizam je spustio ljude na razinu životinja. To je prouzročilo krivnju neizrecivog brojamuškaraca i žena zbog svojih seksualnih kontakata koji su bili usmjereni samo na uzajamnozadovoljstvo, kao izraz ljubavi i intimnosti (bliskosti).

Svi izrazi ljubavi su u biti izrazi seksualnosti. Seksualna energija nije ograničena na sam fizički činseksa. Energija seksa je sublimirana kao kreativna energija na bilo kojoj odnosno svakoj razinikoju ćete pronaći u svemiru. Energija putuje između pozitivnih i negativnih polova. I stvarno, svaki

uspon svijesti je u tom smislu seksualni proces. Seks i ljubav su fuzija, spajanje misli, osjećaja itijela, sinteza muškog i ženskog a to je bit kreativnosti. Tako je bilo koji akt kreacije seksualni akt – od pisanja knjige do pečenja kolača, od dizajniranja mosta do crtanja slike, od ljubavne afere dosviranja glazbenog instrumenta, od otkrića ili invencije do podizanja prekrasne obitelji.

Kada se svi kreativni čini interpretiraju kao seksualni, seks se više ne izražava na uštrb nečegdrugog, već kao uzdizanje i prosvjetljavanje svih sudionika. Seks onda nije nužno ograničen na‘genitalije’, usprkos pojavnosti življenja u genitaliziranoj kulturi, pa je sva kreativnost u bitiseksualno izražavanje na najvišoj razini.

Važno je shvatiti kako ste kao ljudsko biće seksualni i kako vaše seksualne aktivnosti, koje vaszadovoljavaju na bilo koji način, su vama normalne i prirodne. Negiranje seksa, sram,neugodnost, blokiranje i krivnja u svezi sa svojim tjelesnim organima i različitim seksualnim

djelovanjem vjerojatno je uzrok većine stresova i rezultirajućih problema. Ispunjenje seksualnogporiva i njegove moguće potisnutosti, kroz kreativno nastojanje svih vrsta, praćeno sa znanjem osebi, može voditi neobuzdavanoj sreći i ekstatičnom zadovoljstvu.

49



Osloboditi se negativnih memorija/sjećanja

Kako ste danas, do značajne mjere, ono što ste memorirali, slijedi kako morate poduzeti korakeza sprečavanje stvaranja novih negativnih sjećanja (memorija), koje kontroliraju vaš život. Moralibi znati kako:

• nitko ne može utjecati na vas osim vlastitog mišljenja,• vas vaš um jedino drži u ropstvu (vezama),• vas nitko ne može razljutiti već samo vaše misli,• si bol sami zadajete, a patnju sami namećete• se jedino sami možete natjerati u zabrinutost.

Nemoguće Vam je bilo što učiniti – stvarno Vama – bilo kada; uvijek to čine, odnosno utječu navas misli/razmatranja/odluke/postulati. Pa takosamo vi patite od nezadovljstva, mržnji, zlovolja iliosvetoljubivosti. Nitko nije nikada ni utjecao na vas osim vaših misli. Nitko nije prouzročio vašstrah, ljutnju, povrijeđenost ili sreću, osim vašeg uma, jer ako niste identificirali svoj vlastiti um,kao onog koji vam govori ili vam nešto čini, ne bi ni najmanje bili pod takvim utjecajem. To je zapercipiranje jedan od najtežih aspekata egzistencije, no kada jednom percipirate, vrijednostpostaje neprocjenjivom. Razumijevanje tih odnosa je put prema konačnoj slobodi.

Vratite se u svoju prošlost (korištenjem Grafikona život kao vodiča) i oživite iskustva u mjeri dokoje ih se možete sjetiti. Uzmite svako sjećanje odvojeno i shvatite (uvidite) kako je vlastitomišljenje bilo uzrok osjećaja povrijeđenosti, sreće, ljutnje itd. Nastojte ponovno osjećati iskustvodok ne oslobodite sve participante scene krivnje koja je djelovala na vas. Onda preokreniteproces u budite sigurni kako ni vi niste krivi na isti način; njihova identifikacija u umovima s onimšto ste izjavili ili učinili utjecala je na njih a ne na vas.To je temeljita tehnika. Njena će vas uporaba osloboditi osjećaja krivnje ili kompleksa, zlovolje,neprijateljstava, blokada, bijedne ljutnje, potisnutih emocija i organskih bolesti čiji su uzrokemocije.

Spoznaja ili znanje koje otpuštate (jer ste to uvijek znali) neće život trenutno učiniti ugodnim ilisigurnijim. U stvari, katkada je bolno, jer ćete postati svjesni svojih lažnih identiteta, svojih fasada,obrambenih mehanizama, gluposti, opakosti i primitivnog sebstva, možda po prvi put. No trebanastaviti vraćanje izvornog identiteta kojeg nitko ne može oduzeti. Sigurnost i ugoda će sepronalaziti promjenom od pseudo-sebstva prema trajnom harmoničnom sebstvu koji je objektivani neograničenog dosega. To je put prema višoj svijesti i višim moćima uma.

Tehnike oslobađanja (otpuštanja)

Jednu smo tehniku pronašli kao izuzetno učinkovitu u procesu svjesnog i namjernog oslobađanjaod emocija u trenutku njihovog pojavljivanja – tehnika koju je razvio Lester Levinson. U biti,Levinson je uočio kako ljudi uglavnom koriste tri načina u obradi osjećaja:

•

prvi je potiskivanje osjećaja. No potisnute emocije ne odlaze – one se ograđuju iojačavaju i uzrok su zabrinutosti, napetosti, depresije i domaćin su mnogim problemimapovezanim sa stresom. Obuzdavana energija (ili ‘naboj’) tih potiskivanih osjećaja stvaraeventualno poticaj ponašanju kojeg osoba ili ne voli ili ne razumje, a kojeg ne možekontrolirati.

• drugi je način izražavanje emocija. ‘Napuhavanjem’ ili gnjevom, otpušta se pritisakakumuliranih isjećaja. To može stvarati ugodu jer omogućava akciju emocija – no ni tajnačin ne oslobađa od emocija, jednostavno trenutno oslobađa pritiska. Negativne emocijemogu također biti neugodne za primajuće osobe (osobe u okolini), što može biti uzrokomdodatnog mučenja i krivnje.

50



• treći uobičajeni način nošenja s emocijama je pokušaj izbjegavanja tema novimsadržajima umjesto nemira – razgovorom, gledanjem TV-a, jelom, pušenjem, pijenjem,drogiranjem, seksanjem, itd. No uprkos našim pokušajjima bježanjem od emocija, osjećaji

još i dalje tu ostaju – stoga

ih se morate osloboditi: otpustiti ih, isprazniti ih. To je najzdraviji način baratanja s emocijama

koje nas troše. Svi su ljudi iskusili što znači biti u usred emocionalne eksplozije i onda seodjednom početi smijati samima sebi, shvaćajući kako je glupo, neprimjereno ili beskorisno bilonaše ponašanje.

Tipične emocije uključuju slijedeće:Apatija i povezani osjećaji kao dosada, nebriga, hladnoća, isključenost, tupost, poraženost,depresivnost, obeshrabrenost, razbijenost iluzija, iscrpljenost, zaboravljivost, beskorisnost,beznadnost, bez smisla za šalu, neodlučnost, indiferentnost, lijenost, izgubljenost, negativnost,obamrlost, potpuna ovladanost, rezigniranost, potresenost, osjećaj neprilike, umor, bezvrijednost,itd.Jad i relevantne emocije kao što je napuštenost, iskorištenost, optuženost, patnja, posramljenost,izdanost, prevarenost, zbunjenost, bespomoćnost, ignoriranost, izostavljenost, uvenutost,gubitnost, melankoličnost, nerazumijevanje, zanemarenost, sažaljevanost, jadnost, odbijenost,grižnja savjesti, tuga, nesretnost.Strah i povezani osjećaji kao što je anksioznost, zabrinutost, opreznost, kukavičluk,sumnjičavost, bojaznost, samo-zabranjivanje, blokiranost, nesigurnost, živčanost, paničnost,zastrašenost, tajnovitost/šutljivost, potresenost, povučenost, skeptičnost, trema, sumnjičavost,raspadnutost, zabrinutost.Prisil(je)ni osjećaji anticipiranja, zahtijevanja, traženja, željenja, zastranjenja, poticanja, zavisti,frustracije, pohlepe, nestrpljivosti, manipulativnosti, požude, potrebe, opsjednutosti, laktašenja,bezobzirnosti, sebičnosti; očajne želje za stvarima ili za vrijeđivanjem nekog, potrebe zasigurnošću, kontroliranjem, prihvaćanjem ili odobravanjem; potrebe za biti u pravu čineći drugekrivima.Srdžba i povezani osjećaji kao agresivnost, dosađivanja drugima, argumentiranja, prkosa,zahtijevanja, gađenja, okrutnosti, frustriranosti, žestine, mržnje, nestrpljivosti, ljubomore, ludosti,podmuklosti, zlostavljanja, bunta, negodovanja, neciviliziranosti (sirovosti), pakosti, krutosti,tvrdoglavosti, osvetljivosti, poročnosti, naprasitosti.Ponos i povezani osjećaji kao izdvajanje, arogancija, hvalisavost, domišljatost, puni prezir,hladno odnošenje, kritiziranje, prosuđivanja, ispravnosti, krutosti, samo-zadovoljstva, snobizma,razmaženosti, superiornosti, nepraštanja, uzaludnosti.Hrabrost i odnosni osjećaji kao što je pustolovnosti, uzbuđenosti, kompetentnosti, povjerljivosti,kreativnosti, smionosti, odlučnosti, strogosti, radosti, nezavisnosti, voljenja, motiviranosti,razumijevanja, okretnosti, samo-dovoljnosti, snage, podržavanja drugih, živahnosti,Prihvaćanje i povezani osjećaji kao što su osjećaj uravnoteženosti, ljepote, samilosti/sućuti,oduševljenja, empatičnosti, prijateljstva, nježnosti, veselosti, ljubavi, otvorenosti, receptivnosti,sigurnosti, razumijevanja, čuđenja.Mir i povezani osjećaji kao osjećaj mirnoće, usredotočenosti/centriranosti, kompletnosti, slobode,ispunjenosti, savršenstva, čistiće, tišine, vedrine, spokoja, cjelovitosti.

[Napomena: neki su osjećaji pozitivni – važno je osloboditi se čak i vrlo dobrih osjećaja kao što je

osjećaj mira, vedrine, ljubavi i hrabrosti, jer su iza tih osjećaja skrivena htijenja, želje Ega. Kadase oslobađate tih dobrih osjećaja osjećat ćete fizikalno i emocionalno olakšanje, kao kadaotpuštate negativne osjećaje. Ono što leži iza dobrih osjećaja je katkada čak i bolja,nepokolebljiva mirnoća/svijetlost.)

51



Tehnike oslobađanja / otpuštanja - procedura

Prvi korak: fokusiranje .Prvo mislite na neko problemsko područje u životu – nešto što je vrlo urgentno i zbog čega stezabrinuti. To može biti odnošenje s ljubljenim/om, roditeljem ili djetetom; može biti posao, zdravljeil strahovi. Ili jednostavno moge biti osjećaji koje upravo osjećate.

Drugi korak: identificirajte svoje osjećajeOdredite svoje osjećaje o problemskom području ili trenutnim osjećajima.Što stvarno osjećate? –otvorite se, postanite svijesni sovjih fizikalnih osjeta – koje riječi dolaze na pamet? Potrebno jeispitati gornju listu osjećaja kao podsjetnik. Provjerite osjećaje na listi kako bi odredili najčišćijuformu osjećaja – na primjer, ako se oslobađate straha, a ne oklijevanja ili brige, rezultati će bitidramatičniji i mićniji.

Treći korak: osjetite svoje emocije/osjećaje.Neka se osjećaji prošire cijelim tijelom i umom. Ako se radi o osjećaju tuge, možda ćete zaplakati;kod bijesa možete osjetiti ‘ključanje’ krvi. To je dobro – vrijeme je za osjećanje osjećaja.

Četvrti korak: individualizirajtePostanite svijesni razlike između sebe, ‘osobnosti’ i onog što osjeća sebstvo. Kada u svoj punoćiiskusite osjećaje i prihvatite ih, pojavit će se trenutak jasne senzacije, kako ti osjećaji nisusebstvo, pa ih je moguće otpustiti (osloboditi se).Ako ne osjećate kako ih se možete riješiti/otpustiti, nastavite ih osjećati i dalje. Ubrzo će sepojaviti trenutak kada ćete iskreno moći odgovoriti: “Da, stvarno bi mog/ao/la otpustiti taj osjećaj.”

Peti korak: OtpuštanjeKada otpustiti osjećaj? Prije ili kasnije moći ćete uspjeti reči: “Volj/an/na sam sada otpustiti tajosjećaj.” Pa neka osjećaj ode, jednostavno ga otpustite, ukoliko to nije bilo spontanije. Osjećatese dobro, otpuštajući ga otpušta se i sva ugrađena energija zadržavana u tijelu. Dolazi odjednomdo smanjenja fizikalne i živčane napetosti. Osjećat ćete se relaksiranije, mirnije, centriranije.

Šesti korak: ponavljanjeJe li što ostalo od tog osjećaja? Ako postoji još nešto od tog osjećaja, ponovite proceduru. Često

je otpuštanje kao kao i izvor – otpuštanjem male količine, dolaze nove sve jače. Neke od našihzatomljenih emocija su tako duboke da zahtijevaju niz ponavljanja otpuštanja.

Kada se naučite oslobađati emocija, postati ćete jednostavno svjesniji kako je često dovoljnasvjesnost o emocijama za okidanje prirodnih, spontanih otpuštanja, pa ćete prenijeti tusposobnost u svakodnevnicu života, što će onda rezultirati umom i tijelom bez stresa.

Otrovni roditelji

Svi jako emocionalno reagiramo prema svojim roditeljima. Koliko su god bili ‘dobri’ kao roditelji,neizbježno su postojali konflikti između onog što se činilo najboljim za zrelog odraslog i onog što

je željelo i trebalo dijete. Neki su u kontaktu s tim osjećajima, a drugi se štite od intenziteta svojihemocija, njihovim potiskivanjem – zakopavanjem.

Dijete u nama može zaključiti kako nije sigurno kada osjeća. Možda je bilo kažnjeno zaizražavanje osjećaja ili su emocije bile toliko bolne, pa ih je s ciljem omogućavanja tolerantnogživota potisnulo duboko u nesvijesnost. Možda se dijete moralo uvjeriti, kako samo nije pazilo,iskazujući potrebu dokazivanja svojim roditeljima, da nisu mogli doprijeti do njega. Slijedeća selista ispitivanja koristi za dopiranje do duboko zakopanih emocija.

52



Prvi korak. Prva lista: osjećaji

Lista ispitivanja (provjere) je podijeljena na četiri grupe: krivnja, strah, tuga i bijes. Tražiteautomatske, reaktivne, negativne emocije – one koje su uobičajeno uzrok samo-poražavajućemponašanju. Zabilježite koji je iskaz na slijedećoj listi istinit u vašem slučaju:

U vašem odnošenju s pojedinim ili s oba roditelja, koji je od slijedećih iskaza istinit uvašem slučaju, sada ili u prošlosti:

1. Osjećam se krivim/krivom ukoliko ne živim u skladu s očekivanjima roditelja.2. Osjećam se krivom/krivim kada radim nešto što uzrujava roditelje.3. Osjećam krivicu kada djelujem protiv njihovog savjeta.4. Osjećam se krivim/krivom kada se naljutim na njih.5. Osjećam krivicu kada razočaram roditelje ili povrijedim njihove osjećaje.6. Krivim se kada ne činim dovoljno za njih.7. Osjećam se krivim/krivom ako ne učinim sve što su me zamolili.8. Osjećam krivnju kada im kažem ne.9. Osjećam se prestrašenim kada roditelji viču na mene.10. Osjećam strah kada viču na mene.11. Prestrašen sam kada sam ljut na njih.12. Osjećam strah kada im moram reči nešto što ne vole čuti.13. Straši me njihova prijetnja o povlačenju svoje ljubavi.14. Strah me je neslaganja s roditeljima.15. Osjećam strah kada im se pokušavam suprostaviti.16. Tužan sam kada su moji roditelji nesretni.17. Tužan sam kada iznevjerim svoje roditelje.18. Tužan sam kada im ne uspijevam život učiniti ljepšim.19. Tužan sam kada mi roditelji govore kako sam im uništio život.20. Osjećam tugu kada radim nešto što želim a što će povrijediti moje roditelje.21. Tužan sam kada roditelji ne vole moje . . . (prijatelje, ljubav, supruga/suprugu).22. Osjećam ljutnju kada kada me roditelji kritiziraju.23. Ljut sam pri njihovom pokušaju kontroliranja.

24. Ljuti me kada mi govore kako živjeti život.25. Osjećam ljutnju kada mi govore što bi trebao osjećati, misliti ili kako se ponašati.26. Ljuti me kada mi govore što bi trebao odnosno što ne bi trebao raditi.27. Osjećam ljutnju kada me pritišću zahtjevima.28. Ljut sam kada pokušavaju živjeti svoj život kroz mene (moj život).29. Ljuti me kada očekuju da ću se o njima brinuti.30. Osjećam ljutnju kada me odbacuju.

Daljnje instancije se mogu izvuči na vidjelo kompletiranjem rečenice:‘Osjećam se krivim kada . . . . .’ , itd.

I alternativni se osjećaji mogu pobuditi kompletiranjem rečenice:‘Kada ne živim u skladu s očekivanjima roditelja, osjećam . . . ’ , itd.

Osjećaji mogu uključivati fizičke reakcije na roditelje.Drugi korak. druga lista: vjerovanja

Druga lista ispitivanja identificira vjerovanja/uvjerenja koja su u podlozi nečijih osjećaja iponašanja. Izjave iz snimanja osjećaja se čitaju, postavljanjem pitanja ‘zašto . . . ‘ pa onda i zasvako od slijedećih vjerovanja/uvjerenja:

53



(Iskazi osjećaja s Prve liste prošireni s razlogom), jer:1. o meni ovisi sreća mojih roditelja.2. trebam učiniti roditelje ponosnim.3. sam sam cijeli žuvot.4. roditelji ne bi preživjeli bez mene.5. ne bi mogao preživjeti bez roditelja.6. ako kažem istinu roditeljima o (razvodu, prekidu trudnoće, mojoj homoseksualnosti, zaručnici

koja je ateist, itd.), to bi ih ubilo.7. ako se usprotivim roditeljima, izgubit ću ih zauvijek.8. ako im kažem koliko su me povrijedili, izostavit će me iz svog života.9. ne bi trebao ni činiti ni govoriti nešto što bi povrijedilo osjećaje roditelja.10. su mi osjećaji roditelja važniji od mojih.11. nema smisla govoriti roditeljima, jer to ionako ne bi ništa pomoglo.12. kada bi se samo moji roditelji promijenili, osjećao bi se bolje.13. mora nadoknaditi svojim roditeljima što sam tako loša osoba.14. ako bi im samo uspio ukazati koliko me to boli, znam da bi se promijenili.15. nema veze što rade, oni su moji roditelji i moram ih poštovati.16. roditelji nemaju nikakvu kontrole nad mojim životom. Borim se s njima cijelo vrijeme.17. postoji nešto drugo?

Treći korak 3. Sagledavanje povezanosti

Svaki iskaz koji izgleda najprimjereniji se onda ponavlja kao cjelovita izjava, kao na pr.‘Osjećam krivnju kada uradim nešto što ih uznemiruje, jer ne bi trebao raditi ili reči nešto što bipovrijedilo osjećaje mojih roditelja.’ Osjećaji koji emergiraju se obrađuju tehnikama otpuštanja.

Ove ispitne tehnike pomažu u stvaranju smisla emocionalnih reakcija; no vjerojatno će bitiiznenađujuće koliko osjećaja ima svoje korjene u uvjerenjima/vjerovanjima. Ova je vježba stogaizuzetno važna, jer nakon razumijevanja izvora svojih osjećaja, može se preuzeti odgovornost zanjih i kontrolirati ih.

Četvrti korak . Treća lista: ponašanjaUvjerenja vode do pravila, a osjećaji se njima pokoravaju i to je ono što vodi ponašanje.Prepoznavanje relevantnih osjećaja i uvjerenja, omogućava usmjeravanje na mustre ponašanja.Slijedeća ponašanja pripadaju u dvije kategorije: usklađena (1-11) i agresivna (12-16). Pogledajteako iskazi u slijedećoj listi odgovaraju vašim ponašanjima, koja su rezultat gornjih osjećaja ipovezanih uvjerenja.

Vode li gornji spojeni iskazi bilo kojem od slijedećih ponašanja?

1. Tendenciji popuštanja roditeljima nezavisno o svojim osjećajima.2. Ne iskazivanju onog što stvarno mislite.3. Ne pokazivanju svojih stvarnih osjećaja.

4. Djelovanju kao da je sve u redu između vas iako u stvari nije.5. Lažnom i površnom ponašanju kada ste s roditeljima.6. Radite stvari iz osjećaja krivnje ili straha, a ne slobodnom voljom.7. Jako ih pokušavate promijeniti.8. Pokušavate ih navući na shvaćanje vašeg stajališta.9. Postajete mirovnjak među njima.10. Bolno se žrtvujete kako bi im udovoljili.11. Nastavljate biti nositeljem obiteljskih tajni.12. Pokušavate dokazati roditeljima kako ste u pravu.13. Radite stvari, za koje znate da ih roditelji ne vole, kako bi im pokazali svoju nezavisnost.

54



14. Vičete na roditelje kako bi im pokazali, kako vas ne mogu kontrolirati.15. Morate se suzdržavati kako ih ne bi napali.16. Isključujete roditelje iz svog života.17. Ili možda nešto drugo?

Možda ne možete promijeniti cijelo životne mustre ponašanja preko noći, ma kako vam se činilesamo-poražavajućim. Ono što možete učiniti je početi izazivati svoje samo-poražavajućeponašanje, ako se ponovno pojavljuje s bolnim posljedicama, prepoznavanjem ograničavajućihuvjerenja koja su im u podlozi. Odbacite ih kako bi omogućili emergenciju svog istinskog sebstva.Tim ćete putom saznati tko ste stvarno i razviti se u potpuniju osobu.

Ponovno uokvirivanje

Suprotnost reaktivnosti je sposobnost odzivanja, response-able, tj. odgovornosti (be responsible).Kada ste odgovorni, mislite kao i što osjećate: svjesni ste svojih osjećaja, no ne dozvoljavate imnavođenje na impulzivno djelovanje. Kada ste oslobođeni reaktivnih osjećaja, onda znate da steslobodni za spontanost, jer ona uključuje odgovornost.

Odgovornost vam također omogućava održavanje samo-vrijednosti, uprkos bilo čemu što bi moglireći roditelji ili bilo tko drugi o vama u svezi s nekom stvari. Misli i osjećaji drugih vas više ne vukuu jamu sumnje-u-sebe. Vidjet ćete sve vrste novih opcija i izbora u svom odnošenju s drugimljudima, jer vaše perspektive i zdrav razum nisu zatrpani emocijama. Preuzimanjem odgovornostiza svoj um, stavlja u vaše ruke veći dio kontrole nad svojim životom.

Kada roditelji i drugi nastavljaju s pokušajima manipuliranja i dominacije, možete ostati mirni iodbijati gaženje, čime zadržavate moć. Na primjer odzivom ne-branjenja, razbijate ciklus napad-povlačenje-obrana-eskalacija.

Onog trenutka kada argumentirate, ispričavate se, objašnjavate ili pokušavate nagovoriti drugena promjenu mišljenja, dajete im moć zadržavanja razumijevanja/shvaćanja da ih to molite. Možese reči “To je interesantno stajalište” ili “Razmotrit ću to kao moguću opciju”. Također je nužnoizraziti svoju poziciju načinom kako se radi o činjenici, ne brinući hoće li ih to uznemiriti, no tomora biti bez neprijateljstva ili neugodnosti: “Drago mi je što mogu ostati još definiranoograničeno vrijeme”.

Mogući odgovor takvog pristupa bi mogao tražiti preoblikovanje izraza: “Ne mislim kako bih semogao suprotstaviti roditeljima” u drugačiji iskaz, zamjenom fraze ‘ne bih mogao’. Naime: “Nisamse još suprotstavio svojim roditeljima”, gdje ‘Nisam još’ kao zamjena za ‘ne bih mogao’ impliciradaljnje postojanje izbora, dok ‘nisam’ i ‘ne mogu’ implicira suprotni finalitet.Slično treba mijenjati formu “Ne smijem” ili “Ne bi tebao” u “Mogao bi odabrati ne” suprostavljanjeili bilo koje djelovanje. “Trebao bi “ ili “Moram” treba preformulirati u “Mogao bi izabrati . . “.

Postoji velika razlika između izbora kapituliranja pred roditeljima zbog toga što ste razmatranjemalternativa odlučili kako niste pripremljeni za promjene ovog trenutka, pa automatski kapituliratezbog osjećaja bespomoćnosti. Odabir znači korak prema kontroli, reakcija blesavca na koljenima

znači lagano povratno klizanje u stanje kontroliranosti.

To je njihova odgovornost

Potrebno je riješiti se odgovornosti za bolne događaje svog djetinjstva i smjestiti ih tamo gdjepripadaju. Vizualizirajte malo i bespomoćno dijete kakvo ste bili (možda uz pomoć fotografije izdjetinjstva) i recite glasno tom djetetu. "Nisi odgovorno za . . . . :

1. način koji su te ignorirali ili zanemarivali

55



2. način kojim su ti stvarali osjeća nevoljenosti i osjećaj nesposobnosti za voljenje3. njihovo okrutno ili nepromišljeno zadirkivanje4. ružna imena kojim su te zvali5. njihovu nesreću6. njihove probleme7. njihov izbor nedjelotvornosti glede svojih problema8. ono što radili kada su pili9. batine koje si dobilo10. za napastovanje (seksualno uznemirivanje).

Dodajte bilo koje drugo bolno, ponavljajuće iskustvo, za koje ste se uvijek osjećali odgovornim.Drugi dio ove vježbe uključuje pridruživanje odgovornosti tamo gdje pripada – roditeljima. Kako bito uradili, oslovite dijete u sebi i ponavljajte svaki primjenjivi iskaz s gornje liste, no sada počnite sriječima: “Moji su roditelji odgovorni za . . . . . “, pa zatim uvijek iznova dodajte ono što jeprimjereno osobnom iskustvu.

Preuzimanje osobne odgovornosti

Stavljanje odgovornosti tamo gdje u stvarnosti pripada – jednostavno na roditelje – ne daje vampravo za isprikom kako su za sva vaša samo-poražavajuća ponašanja krivi roditelji, izjavljujući“Sve je to bila njihova pogreška”. Slijedeća lista će Vam pomoći u fokusiranju na neke od svojihodgovornosti kao odrasla osoba, pa provjerite koja je tvrdnja primjerena odnošenju s roditeljima.Govorite glasno: “Kao odrasla osoba, u odnošenju s roditeljima, odgovor/an/na sam za . . .

1. postanak sebe kao odvojene individue od svojih roditelja2. pošteno odnošenje s roditeljima3. za suočavanje s istinom o svom djetinjstvu4. hrabrost priznavanja povezanosti događaja iz djetinjstva i mog života kao odrasle osobe5. stjecanje hrabrosti za izražavanje roditeljima svojih stvarnih osjećaja6. konfrontiranje i umanjivanje njihove moći i kontrole nad mojim životom, nezavisno jesu li živi

ili mrtvi7. promjenu svog ponašanja ako je ono imitacija roditeljskog manipulirajućeg, kritičkog ili

uvrijedljivog ponašanja8. obnavljanje moći i pouzdanja svoje odraslosti.

Neki od navedenih ciljeva bi mogli biti lakši od drugih, no svi su ostvarivi; stoga možete osloboditidijete u vama od kontinuiranog kažnjavanja.

Toksično odnošenje

Jednako kao i djelovanje po proceduri ‘toskičnih roditelja’, umreženost s prošlim ili sadašnjimodnošenjem se može analizirati u vezi s ljubljenom osobom, bračnim partnerom, bliskimprijateljem ili kolegom na poslu a glede uvjerenja, osjećaja i ponašanja. Kao s roditeljima, postojeneizbježni konflikti i u naizgled najboljem odnošenju s drugima, a ne samo ono što smatratepotrebnim i željenim. Možete kontaktirati neke svoje osjećaje, no u nekim drugim temama možeteosjećati potrebu za samozaštitom od intenziteta svojih emocija, njihovim potiskivanjem.

Tijekom iskustva življenja, možda ste zaključili kako nije uopće sigurno osjećati/biti emotivan.Možda ste bili kažnjavani zbog pokazivanja emocija ili su osjećaji bili toliko bolni, pa ste ih, kakobi mogli tolerirati život, gurnuli duboko u nesvjesnost. Možda ste sebe morali uvjeriti, kako vamnije stalo ili ste trebali dokazati drugoj osobi da ne mogu doći do vas. Slijedi lista provjerekorištena kao početna točka za pristupanje duboko zakopanim osjećajima.

56



Prvi korak. Osobe na koje se treba usmjeriti

Prva je akcija stvaranje liste ljudi s kojima imate bilo kakvo odnošenje, pa zatim usmjeriti slijedećeprocedure prema osobama koje pobuđuju najjače osjećaje.

Drugi korak. Prva lista: osjećaji

Lista za provjeru je podijeljena u četiri grupe: krivnja, strah, tuga i ljutnja. Tražite automatskereaktivne, negativne emocije – one koje su uobičajeno uzrok samo-poražavajućeg ponašanja.Čitaju se iskazi sa slijedeće liste i bilježe se iskazi koji su istiniti.

U Vašem odnošenju s (osobom) koji Vam je od slijedećih iskaza istinit trenutno ili uprošlosti:

1. Osjećam se kriv/a ako ne živim u skladu s očekivanjima (osobe).2. Imam osjećaj krivnje kada uradim nešto što nju/njega uzrujava..3. Osjećam krivnju ako činim nešto suprotno onom što mi je on/a savjetova/o/la.4. Osjećam krivnju ako postanem ljut na njega ili nju.5. Osjećam krivnju ako razočaram (osobu).6. Osjećam se krivim ako povrijedim njegove ili njene osjećaje.7. Muči me krivnja ako ne učinim dovoljno za nju odnosno njega.8. Osjećam se krivim, ako ne učinim sve što me on/a zamole.9. Osjećam krivnju ako njemu ili njoj kažem ne.10. Osjećam se prestrašenim kada (osoba) viče na mene.11. Prestrašen sam ako se on/a ljuti na mene.12. Osjećam se prestrašenim ako se ljutim na nju odnosno njega.13. osjećam strah ako moram reči (osobi) nešto što on/a ne želi čuti.14. Osjećam se prestrašeno kada (osoba) prijeti povlačenjem svoje ljubavi.15. Osjećam se prestrašeno ako se ne slažem s njim odnosno s njom.16. Osjećam se prestrašeno kada se pokušavam usprotiviti njemu odnosno njoj.17. Tužan sam (Tužna sam) kada je (osoba) nesretna.18. Osjećam tugu kada znam kako ću iznevjeriti (osobu).19. Osjećam tugu ako ne mogu poboljšati život(osobe).20. Osjećam tugu, kada mi (osoba) kaže kako sam uništio/uništila njegov odnosno njen život.21. Osjećam se tužn/nim/nom kada uradim nešto što želim a što povređuje (osobu).22. Osjećam tugu kada (osoba) ne vloli moje prijatelje.23. Osjećam bijes kada me (osoba) kritizira.24. Osjećam ljutnju kada me (osoba) pokušava kontrolirati.25. Osjećam ljutnju kada mi(osoba) govori kako živjeti život.26. Osjećam ljutnju kada (osoba) govori kako bi se trebao osjećati, kako misliti ili kako se

ponašati:27. Osjećam ljutnju kada mi(osoba) govori što bi treba/o/la a što ne.28. Osjećam ljutnju ako(osoba) nešto od mene traži.29. Osjećam ljutnju kada (osoba) pokušava živjeti svoj život kroz mene.30. Osjećam ljutnju kada (osoba) očekuje preuzimanje brige o njemu odnosno njoj.

31. Osjećam ljutnju kada me (osoba) odbacuje).

Slijedeće instancije se mogu pobuditi kompletiranjem slijedeće rečenice:‘Osjećam se krivim kada . . . .’ , itd.

Alternativni se osjećaji također mogu pobuditi molbom da kompletira slijedeće rečenice:‘Ako ne živim prema očekivanjima (osobe) , osjećam . . . .”, itd.

Osjećaji mogu uključivati fizičke reakcije prema osobi.

57



Treći korak. Druga lista: uvjerenje/vjerovanja

Ova druga lista provjeravanja identificira uvjerenja/vjerovanja koja leže u temeljima vaših emocijai ponašanja. Najprimjereniji iskaz iz liste osjećaja se pročita i nastavlja izgovaranja s ‘jer . . . ‘nakon čega se izabire jedno od slijedećih uvjerenja/vjerovanja:

(Iskaz osjećaja s prve liste) + jer:

1. moram biti spreman učiniti(osobu) sretnom2. trebam učiniti(osobu) ponosnom3. sam cijeli život(osobi)4. (osoba) ne bi preživjela bez mene5. ne bi mogao preživjeti bez (osoba)6. ako bi rekao (osobi) istinu, to bi ju ubilo7. ako se usprotivim (osobi), izgubi/o/la bi ju zauvijek8. ako kažem koliko me je(osoba) povrijedila, on/ona bi me izopćila iz svog života9. ne bi trebao učiniti ili reći ništa, što bi povrijedilo osjećaje(osobu)10. su osjećaji (osobe) važnije od mojih11. nema smisla govoriti (osobi) jer to ne bi učinilo nikakvo dobro12. ako bi se samo (osoba) promijenila, osjeća/o/la bi se bolje glede mene same13. moram nadoknaditi (osobi) za stvari koje je sam učinio/la krivo14. kada bi samo mog/ao/la natjerati (osobu) da bi vidi kako me povređuje, znam kako bi bila

drugačija15. (osoba) ne smije kontrolirati moj život16. ne mogu podnijeti ponašanje (osobe)17. su svi muškarci/žene jednaki (osobi).

Treći korak. Sagledavanje povezanosti

Svaki iskaz koji zvuči istinito se onda ponavlja kao cijeli iskaz, na pr. ‘Osjećam se kriv/im/om kadaučinim nešto što uzrujava njega/nju jer ne bi treba/o/la učiniti ili reči bilo što, što bi povrijediloosjećaje (osobe)’. Ako je to istina, naboj se obrađuje tehnikama otpuštanja.

Četvrti korak. Treća lista: ponašanje

Prepoznajući relevantne osjećaje i uvjerenja/vjerovanja, moguće se sada usmjeriti na mustreponašanja:

Vodi li (gore spojeni iskaz) bilo kojem od slijedećih ponašanja?:

1. nastojite se prepustiti (osobi) nezavisno o tom kako se osjećate2. ne govorite svoje stvarno mišljenje3. ne govorite o svojim stvarnim osjećajima4. djelujete kao da je sve dobro među vama iako nije5. pretvarate se i površni ste kada ste s (osobom) 6. radite stvari iz krivnje ili straha, a ne slobodnom voljom

7. nastojite promijeniti nju/njega8. jako nastojite da on/ona vidi vaše stajalište9. mirite sebe i (osobu)10. bolno se žrtvujete u svom životu kako bi njoj/njemu udovoljili11. nosite teret tajni (osobe)12. pokušavate dokazati (osobi) kako ste u pravu13. činite stvari za koje znate (osoba) neće voljeti, kako bi joj/njemu pokazali svoju nezavisnost14. vičete (na osobu) kako bi joj/njemu pokazali da vas ne može kontrolirati15. Suzdržavate se kako ne bi napali (osobu).16. izdvajate (osobu) iz svog života.

58



Istraživanja1. Što tražite kod prijatelja, a ne očekujući i ne želeći ga kao ljubavnog para?2. Vi i osoba koju duboko volite ste smješteni u odvojene sobe i kraj svakog je tipka. Rečeno

Vam je kako ćete oboje biti ubijeni ukoliko jedna osoba ne pritisne tipku prije nego što istekne

60 minuta; nadalje, prva osoba koja pritisne tipku će spasiti drugu osobu, no bit će trenutnoubijena. Što ćete učiniti?3. Kada pričate neku priču, pretjerujete li ili ju često uljepašavate? Ako da, zašto?4. Koliko se mnogo osjećate kontrolorom tijeka svog života?5. Kada ste zadnji put vikali na nekoga? Zašto? Jeste li kasnije žalili zbog toga?6. Bili bili voljni ići u klaonicu i ubiti kravu? Jedete li meso?7. Nakon medicinskog ispitivanja, poziva Vas doktor i ozbiljno Vam kaže kako imate rijetki

limfomski rak i svega nekoliko mjeseci života? Tijekom slijedećih teških dana, sigurno bi steklineke uvide o samom sebi – što mislite kakvi bi bili?

8. Osjećate li se neudobno ako idete sami ili u restoran ili u kino? Što je s odlaskom na odmorkao samac?

9. Bi li željeli biti poznatim? Za što?10. Po čemu bi željeli da vas se sjećaju nakon smrti? Što bi željeli u govoru na sprovodu? Koga

bi željeli za govornika?11. Bi li željeli dijete koje je mnogo bistrije i atraktivnije od Vas? Kakve bi teškoće mogle nastati?Koliko bi Vas smetalo imati ružno, glupo ili defektno dijete? Kada bi mogli kontroliratiuzročnike genetskom manipulacijom, bili dijete tako dizajnirano još uvijek osjećali svojim?

12. Bi ste li radije igrali neku igru s nekim koji je više ili manje talentiraniji od Vas? Bi li igralokakvu ulogu tko Vas gleda?

13. Ima li nešto za uraditi o čemu već dugo sanjate? Zašto to još niste učinili?14. Ako bi žrtvovanjem svog života doprinijeli toliko mnogo svijetu da bi Vas slavile sve nacije, bi

ste li se htjeli žrtvovati? Ako da, bi li se isto žrtvovali ako bi ostali anonimni?15. Koji su Vam najprinudnije navike? Borite li se redovito ne bi li se bilo koje riješili?16. Čemu najviše stremite u svom životu: ostvarenjima, sigurnosti, ljubavi, moći, uzbuđenjima,

znanju ili nečem drugom?17. Što se iz Vašeg djetinjstva pokazalo kao najvrijednije? A što najtežim za prevladavanje?18. Bi li bili voljni odreći se seksa za pet godina, ako bi mogli imati prekrasne senzualne i erotske

snove svake noći odnosno kada to poželite?19. Za vrijeme jela, prijatelj počne vrijeđati zajedničkog poznanika. Ako bi osjetili nepravednost

kritiziranja, bi li branili osobu?20. Ako bi mogli otputovati na jedan mjesec bilo gdje na svijetu, a bez problema s novcem, gdje

bi išli i što bi radili? koga bi željeli povesti sa sobom?21. Jeste li ikada razmatrali mogućnost samoubojstva? Što je tako važno, pa bez toga život nije

vrijedan življenja?22. Ako bi vam prijatelji i poznanici bili spremni reći što o Vama stvarno misle, bi li to željeli? Što

mislite, bi li se oni međusobno složili o tomu kakva ste osoba?23. Koliko mnogo energije trošite na stvari, kojima bi pogodno impresionirali druge ljude? Kada bi

bili potpuno nezainteresirani o tomu što drugi ljudi misle, kakve bi stvari učinili?24. Kada bi se mogli sutra probuditi snekim, bi li to učinili? Koga bi odabrali?25. Vjerujete li u bilo koju vrstu Boga? Ako ne, komu bi se onda ipak trebali moliti u nekoj po život

opasnoj situaciji?26. Tko je najvažnija osoba u Vašem životu? Što bi mogli učiniti za poboljšanje odnošenja?Hoćete li to i učiniti?

27. Ako bi mogli promijeniti bilo što glede načina kojim ste odgajani i školovani, što bi to bilo? Nakoje bi načine drugačije tretirali svoju djecu od načina kojim ste Vi bili tretirani?

28. Ako bi stigao leteći tanjur a stranci vas pozovu u posjet svom planetu, bili išli?29. Je li Vam teško reći ‘ne’ za redovite usluge, koje ne želite raditi? Ako da, zašto?30. Ako idetena plažu i pokaže se kako se radi o nudističkoj plaži, hoćete li ostati i ići plivati? Koliko volite svojetijelo?

59



Dilema

Ako se smijete riskirate ispasti budalom,

ako plačete riskirate izgledati sentimentalnim,

ako posežete za drugima, riskirate (kompromitirajuću) povezanost,

ako pokazujete osjećaje riskirate odbijanje,

ako pričate snove pred drugima, riskirate izrugivanje,

ako volite, riskirate biti nevoljen,

ako nastavljate usprkos primamljivim prilikama,

riskirate griješke,

no riskirati treba,

jer je najveća opasnost u životu ne riskirati ništa.

Osoba koja ne riskira ništane čini ništa, nema ništa, nije ništa.

Možda izbjegne patnje i tuge,

no ne može učiti, osjećati, mijenjati se, rasti ili voljeti.

Okovana svojim izvjesnostima, ona je rob -

ona je predala svoju slobodu.

Samo je osoba koja riskira SLOBODNA.

60



Četvrto poglavlje:

REVERZNA TEORIJA & PODIJELJENI MOZAK

Telično i paratelično stanje

Pojam stanje se u psihologiji koristi za opisivanje nečeg o osobi u danom trenutku vremena.Stanja se mogu brzo mijenjati, imati različita trajanja (od sekunde do dana) i mogu biti podutjecajem signala iz okoline, interpersonalnih transakcija, kognitivnih procesa, bioloških promjenai motivacije. Postoji tisuće pridjeva, koji se mogu koristiti za karakteriziranje trenutno aktivnogstanja osobe, kao što su ‘ljutnja’, ‘strah’, ‘dosada’, ‘ozbiljnost’, ‘uzbuđenost’, ‘traženje podražaja’ imnoga druga stanja.

To je očito nepraktično kao temelj za razumijevanje psiholoških procesa; bolje je rješenje traženjegrozdova (cluster-a) međusobno-povezanih stanja ili ponašanja, koji su (dogovorno) odgovorni zaizravna opažanja ili psihometrijska mjerenja. Takav bi model trebao objasniti zašto individua neostaje u nekom konstantnom stanju pobuđenosti (stimuliranosti), već je introvertna iliekstrovertna, povlači se ili se uključuje, promišljena ili spontana. Uzmimo na primjer osobu kojavozi bicikl: ponašanje je bicikliranje; cilj je stizanje do određenog mjesta. Ako biciklist treba stićina posao na vrijeme, njegovo ponašanje je odabrano kako bi ostvario cilj (dolazak na posao), te

je vidljivo promatraču; sredstvo ostvarivanja činjenja je sekundarno. To jetelično stanje – osoba je ozbiljna, orijentirana na planiranje i teži izbjegavanju uzbuđenja.

Alternativno je iskustvo u kom je samo ponašanja vidljivo promatraču, a cilj je u pozadini – osoba jednostavno želi osjetiti vjetar u kosi dok vozi bicikl, a kamo ide je sekundarno. Toparateličnostanje – osoba je razigrana, preferira spontanost, orijentirana je na ‘ovdje je i sada’ (teži ciljevimasamo utoliko koliko oni pojačavaju trenutno zadovoljstvo situacijom) te preferira jako uzbuđenje,

jer joj je ugodno.

Određeno se ponašanje (voženje bicikla) može onda pridruživati suprostavljajući mu motivacijskastanja (terminacija: postizanje cilja nasuprot sredstva : zadovoljstvo ponašanjem) i biciklist možemijenjati ta stanja u različitim prilikama ili čak nekoliko puta tijekom jedne vožnje. To pomažeobjasniti zašto individua ne teži ostanku na ‘sigurnoj’ srednjoj razini uzbuđenja cijelo vrijeme, većse angažira u istraživanju, znatiželji, rizičnom ponašanju, igri, umjetnosti, religiji i humoru, katkada

jer to vodi postizanju cilja a katkada jer je taj angažman ugodan sam po sebi. Neuroza ili krivomišljenje će međutim reducirati pridruženi raspon i fleksibilnost iskustva zbog straha odposljedica.

Kontigentni događaji, tj. prirodne prepreke, mogu pokrenuti preokret iz parateličkog stanjaugodnog uzbuđenja u telično stanje neugodnog uzbuđenja ili straha; ili se preokret može dogoditiako stvari odjednom pođu dobro. Frustracija zbog nezadovoljavanja potreba osobe, može bitiuzrokom takvog preokreta, pa osoba može postati i zasićenom s jednim načinom, te pojačano

osjetljiva na signale koji mogu pokrenuti preokret.Razlikovanje teličnih i parateličnih stanja je povezano s mnogim karakteristikam iskušenjamotivacije:

61



TELIĆNO PARATELIČNO

Motivacija: sredstva - ciljevi bitni ciljevi ciljevi nisu bitni

narinuti ciljevi slobodno odabrani ciljevi neizbježni ciljevi ciljevi se mogu izbjeći reaktivno proaktivni ciljno orijentirani orijentirano na ponašanje orijentirani kraju orijentirani na proces

vrijeme: želja za kompletiranjem želja za produženjem orijentiran na budućost orijentirani na sadašnjost planirano spontano zadovoljstvo anticipiranja zadovoljstvo osjeta

intenzificiranje preferiran visoka racionalnost preferiranan mala racionalnost preferirana niska uzbuđenost/ preferirana visoka uzbuđenost/ stimulacija stimulacija

Najvažnije psihološke varijable za razlikovanje teličkih od parateličkih stanja, glede intenziteta suosjećano uzbuđenje (stupanj do kojeg se osoba osjeća stimuliranom ili uzbuđenom) i hedonističkiton (stupanj iskušenog zadovoljstva). Slijedeći dijagram ilustrira taj odnos:

ugodno

hedonistički ton

neugodno

malo uzbuđenje veliko

Osjećano veliko uzbuđenje se može iskusiti kao neugodno u teličkom modu (anksioznost) ili kaougodno u parateličnom stanju (uzbuđenje). Penjač može uživati u svom penjanju i osjećatistvarno uzbuđenje u približavanju vrhu ali onda u prisjećanju nenadanog pada u sličnimokolnostima, kada je iskusio napad panike. Slično se osjećaj slabog uzbuđenja može preokrenutiiz ugodne relaksacije (u teličkom stanju) u neugodnu dosadu (u parateličnom), kada osoba

postaje zasićena s načinom djelovanja a postojeće okolnosti smatra neprimjereno stimulativnim.Tako okolnost postaje stresna kada forsira osobu u način djelovanja koju ona ne bi preferirala.

Događaj ili situacija (kao prepad na banku ili ispit) koji se asocira s povećanim uzbuđenjem (tj.onim što bi se tipično percipiralo kao ‘stresni’ događaj) će se vjerojatno iskusiti kao stresan samokada je osoba u teličkom stanju i može se smatrati uzbuđujućim izazovom u parateličkom stanju.Radikalno drugačiji odziv na istu situaciju bi se očekivao za individue u tim drugačijim stanjimauma, glede utjecaja, ponašanja i kognicije. Taj bi odziv mogao uključivati anksioznost,izbjegavanje, otpor i različite obrambene metode hvatanja u koštac s izazovima, dok bi drugi biokarakteriziran uzbuđenjem, radošću, stategijama pristupanja i osjetom izazova.

62

relaksacija uzbuđenje

dosada anksioznost



Dakle paratelički dominantna individua ima viši prag za stres visokog uzbuđenja; na drugoj stranita je individua podložnija stresu koji rezultira iz nedovoljne stimulacija, pa dosadne, monotoneaktivnosti mogu biti vrlo stresne. Te ćemo faktore dublje istraživati kasnije.

Korištenje bio-povratne veze u analizi

Mjerač galvanskog otpora kože (Galvanic Skin Resistance - GSR) se koristi u transpersonalnojpsihološkoj analizi za mjerenje energetskog naboja koji postoji u umu glede bilo kojeg ispitivanogelementa ili teme. Mjerač mjeri otpor kože tijela, koji varira ekstremno brzo prema stupnjuuzbuđenja autonomnog živčanog sustava, bilo da se poseže prema (‘borbi’) ili uzmiče od (‘bijeg’).

Svekoliko (bazalno) očitanje otpora kože i samo pruža analitičaru korisnu informaciju o subjektu.Vrijednosti niže od 5 Kohma (‘2’ na kontroli ravnoteže mjerača kapaciteta) indiciraju visoku razinuuzbuđenosti mozga, s visokom anksioznošću (prema potpunoj ovladanosti strahom) ifokusiranom introspekcijom. Na drugom ekstremu, vrijednosti više od 25 Kohma (‘4’ na mjeračukapaciteta) indiciraju nisku uzbuđenost i povlačenje od uma (odvojena stanja slabe koncentracije,ograničene samo-svjesnosti, ne sukobljavanja, pretjerano ponovno stimuliranje, dosada,fantaziranje, isključivanje, apatičnost). Očitanje između tih ekstrema indicira napredak slučajatijekom analize.

Kada potisnuti materijal dolazi na površinu (na pr. materijal pridružen krivnji), otpor kože raste aklijent će iskusiti osjećaje napetosti, tj. ako je on “u sesiji”, zainteresiran za svoj vlastiti slučaj iiuključen glede svojih unutarnjih osjećaja, dakle u parateličkom načinu iskustva a ne teličkom,.onda će u trenutku dolaska na površinu potisnutog materijala i pražnjenjm negativnih emocija (štočesto uzrokuje anksioznost u procesu, no uz pomoć savjetnika to se može prevladati i klijent semože suočiti s materijalom). Dolazi onda do velikog pada otpora kože i klijent osjeća olakšanje.Takva restimulacija izvan tretmana, ako je slaba, može prouzročiti odvajanje kroz napor premapovlačenju i relaksaciji, no kada restimulacija naraste, anksioznost raste, a s njom i neizbježnanapetost. Stanje povlačenja relaksira ako ono rezultira odvajanjem od svjetskih briga iliodbijanjem odgovornosti ili se povlačenje osjeća kao napetost kada postoji nemogućnostsuočavanja s potisnutim materijalom ili okolnostima. Participacija se može iskusiti kao napetostsuočavanja s nerazriješenim materijalom ili kao relaksacija bljeskom uvida u uzrok i otklanjanjemblokade. Ukoliko situacija s kojom se konfrontira postaje sve moćnijom, uzbuđenje/stimulacija

može postati previsokim i osoba se može opet vratiti povlačenju i odvojenosti.Slijedeći dijagram ilustrira stanje uzbuđenosti autonomnog živčanog sustava mjerenog otporomkože, a nacrtano u odnosu na osobno iskustvo opuštenosti ili napetosti:

Represija Odvojenost

NAPETOST OPUŠTANJE

Anksioznost Uvid, svijesnost

63

POVLAČENJE(visoki otpor, malo uzbuđenje)

PARTICIPACIJA(mali otpor, jaka uzbuđenost)



Ako se klijent suočava s restimulacijom, potiskivanje se rastvara u svjesnosti. Ako se nekonfrontira, odvojenost može biti dovoljna ukoliko ne dođe do daljnjeg jačeg uključivanja kada torezultira anksioznošću.Visoka razina uzbuđenosti može biti ugodna i uzbudljiva kada je osoba opuštena i svjesna, sintegriranim polusferičnim uzbuđenjem, kao što je uvid dobiven savjetovanjem; ili se jakouzbuđenje može iskusiti kao neugodno kada postoji napetost, potisnuta trauma a jedna je polutkaviše uzbuđena od druge.Proporcionalno klijentovu brisanju ili transcendiranju traumatskog materijala, raste kapacitetdjelovanja kod jakih uzbuđenja, u opuštenom stanju bez neugode.

.Korištenje mjerača

Cilje je analize izvlačenje na svijetlo inspekcije, starih neprimjerenih programa ili mustriponašanja i s njima utisnutih odluka i postulata. To nužno ne traži gledanje prošlosti; mustre iodluke će biti aktivne i u sadašnjosti, posebno ako je tema, koja se adresira ona kojoj klijentpoklanja posebnu pažnju ili zbog koje je zabrinut.Mjerač pomaže analitičaru u otkrivanju tih ključnih stvari, jer kada se klijentu pažnja usmjeri naneku stvar, naboj stvari će uvjetovati povećanje napetosti i uzbuđenja mozga, što je onda vidljivona mjeraču kao nagli pad otpora odnosno trenutni pad kazaljke. (Kazaljka će mnogo brže pastikao odziv na napetost, nego što će rasti u odzivu na relaksaciju, što je karakteristikaautonomičkog živčanog sustava; ‘očitanja’ mjerača se stoga mogu lagano razlikovati od onih pripokretu ruke ili nemiru, koji uzrokuje jednako brzi rast i pad).Kazaljka će najprije reagirati na stvari koje su upravo ispod svijesne svjesnosti, na primjer u pred-svjesnom umu i stoga dohvatljivom svjesnoj inspekciji. Uvijek će postojati minimalno vrijemeodziva od 0,4 sekunde, dok živci ne provedu impulse do elektrode na ruci. Pred-svjesni odziv ćedoći unutar 0,75 sekundi. Vrijeme reakcije od približno 1,5 sekundi odgovara prvoj svjesnosti (tj.svjesnoj) reakcije. Upravo nas ta pred-svjesna reakcija najviše zanima, jer pokušavamo navesti usvjesnost potisnute dijelove mentalnih sadržaja.

Brzo kretanje kazaljke koja onda nenadano naglo stane, kao da je udarila u zid, indicira materijalkoji je bio jako potiskivan s odgovarajućim obrambenim mehanizmom (što bi moglokorespondirati s krivnjom) i bilo forsirano vračano u podsvijest. Što je brža reakcija kazaljke, to je

jači (veči) emocionalni sadržaj. Velika reakcija indicira kako je stvar i blizu površine i sprema zasuočavanje. Kada se očitanje pokaže klijentu, njega će i više nego zanimati što je ta zakopanastvar, te povećati spremnost za povlačenjem cijelog materijala i za objektivno ispitivanje.

Treba upozoriti kako čak i ‘malešni’ trzaj, slabašan odziv kazaljke, znači raspoloživost nekogsadržaja. Kako možda trzaj ili mali pad nije povezan sa značajnim slučajem, ipak se vrlo čestoradi o stvari koja je u biti daleko jače potisnuta i predstavlja ‘vrh ledenjaka’, koji ju povezuje sprimarnim slučajem u nesvjesnom. Stoga je važno uočiti osjećaje, emocije pojavnosti i komentareosobe koju mjerimo, jer to reflektira dubinu promjene, koju smo kontaktirali.

‘Balansirani pad’ je pad otpora dugog trajanja i uglavnom prati svijesno shvaćanje materijala kojise pregledava. Kada počne analitički proces, restimuliranje subjekta će nastojati prouzročitipovećanje bazalnog otpora ili ‘mase’ pa će iznos ravnoteže narasti. Kako se odvija introspekcija i

stvar se izbija (čisti od naboja), mjerenje tj kazaljka za uravnoteženost pada. To znači kako neraste samo uzbuđenje već to znači i, u istom kontekstu, manje povlačenje, manje inhibicije izprošlih mustri pa se stoga javlja subjektivno osjećanje veće slobode. Dobit će se uvid što ćedonijeti klijentu osjećaj rješenja problema i otpuštanja naboja, a njegova pažnja je na sadašnjostipa će ‘slobodna kazaljka’ posljedično nježno oscilirati i to ravnomjerno u području sve do jednemjerne jedinice.

64



Odziv kazaljke

SVIJEST

PRED-SVIJEST

POD-SVIJEST

NESVIJESNO

ništa trzaj pad dugi dugi pad pad i pad očitanja

ravnoteže

To mini prosvjetljenje (satori) može biti popraćeno znatnim uzbuđenjem i subjektivnim osjećajem‘To je izvrsno!’ ili ‘Znam, to je istina’. To pokazuje kako je ta faza procedure dosegla krajnju točkui onda je prekid tretmana normalno najbolja ideja. No iako se radi o olakšanju, ne radi se nužno opotpunom brisanju, a uvid ne mora nužno biti cijela istina. Stoga zavisno o proceduramaTranspersonalne psihologije koje se koriste, često je nužno, ponovno zahvatiti tu stvar i istražitikuda bi vodila. Za tu svrhu je najprikladniji Bilateralni mjerač, koji mjeri i komparira uzbuđenostdviju moždanih polutki.

Inkrementalno mijenjanje mustri navika

U Transpersonalnoj psihologiji, fenomen traumatičnog incidenta se samo obrađuje kada postanubarijera kontinuiranom studiranju. Jednako učinkovit i svezahvaćajući pristup promjeni mustri

krivo shvaćenih utisnutih ponašanja i promišljanja, je učenjenovih, racionalnijih načina ponašanjaili mišljenja, u formi vještina koje se mogu primijenjivati u širokom području života individue.To je funkcija treninga na tečajevima Transpersonalne psihologije. Mentalni razvoj ima triaspekta: kognitivni, emocionalni i behaviouralan (vezan za ponašanje). Otpuštanjem nekogmentalnog bloka može imati trenutne i dramatične rezultate; osoba može osjećati nestanakvelikog opterećenja. On ili ona mogu konfrontirati zadatak s entuzijazmom i hrabrošću tamo gdjesu do sada bile negativne emocije straha. Može se pojaviti i uvid zašto tamo na prvom mjestutreba staviti mentalne blokove. Ipak u mnogim slučajevima stvarno djelovanje i sposobnostiostaju nepromijenjenima – dimenzija ponašanja je ostala netaknutom (neadresiranom).Ponašanje je određeno mustrama navika utisnutim ili uprogramiranim u mozak, a deriviranim iz iojačavanim tipičnim životnim stilom osobe – načinom na koji se on ili ona konfrontiraju i na kojibarataju problemima i izazovima života. Nove navike zahtijevaju nove poveznice u mozgu, a ovepak svjesni napor.

Mozak je sposoban raditi podsvjesno na automatskim programima. Na primjer, ne treba svijesnomisliti o tomu koji mišić treba pokrenuti, kada odlučite ispružiti ruku. Slično ne morate svijesnomisliti ni o mnogim mustrama ponašanja (kao da nismo nikada ništa drugo radili). Kada su takviprogrami iracionalni, javlja se neprimjereno ponašanje. To je cijena koju plaćamo za prednostkoju nosi promjenjivi prag svjesnosti (što će reći da nismo uronjeni ispod planine – mnoštva –ulaznih osjeta).Sve dok se ta dimenzija ponašanja ne ispita, naviknuti načini postojanja i djelovanja u svijetu ćedjelovati kao forma auto-hipnoze i uskoro će mentalna blokada početi ponovno inzistirati na sebi.Tako otklanjanjem emocionalnih ili mentalnih blokova nužno ne znači stvaranje dobitka usposobnostima ili promjennama ponašanja; promjene ponašanja zahtijevaju decidiran i trajan čin

65

Dostupno

Sekundarni slučaj

Primarnislučaj



moći volje u stvarnom svijetu, a često i učenje novih vještina i razvoj novih mustri navika kako bise ostvario dobitak.Za učenje pjevanja, sviranja instrumenata ili mišljenja treba trenirati mozak a da bi to ostvarili sprosječnom vještinom, potrebno je stotine sati prakse, normalno u formi praktičkih vježbi ili drila.Moderna edukacija zanemaruje dril. Uglavnom se sastoji od shvaćanja principa na način kojipropada. To onda postaje trusni temelj slijedeće stvari koju treba naučiti, pa se nakon nekolikotjedana cijela struktura sruši kao kuća od karata. Samo komprimiranje podataka pred krajnji rokispita, demonstrira kako uopće nismo ništa naučili.Izvan glazbe, sporta i vojske koncept 'učenja do automatizma'1, 'bubanja', nad-učenja –pretjeranog učenja (overlearning) je u potpunosti izgubljen. U vojsci se mnogo vremena koristi zarastavljanje puške na dijelove i njeno ponovno sastavljanje, sve dok se to ne može odraditi u

jednom trenutku zatvorenih očiju. U učenju sviranja glasovira, skale se ponavljaju tisućama puta.Na taj način ne treba više posebna pažnja za korištenje vještine, u stvarnom praktičnomkorištenju, pa se pažnja može koristiti na finije vještine kao što su taktički manevri ili glazbenainterpretacija. Pod stresom, (naučene) vještine neće iznevjeriti osobu.

Pretjerano učenje će biti poznato i svim vozačima automobila; tisuće sati prakse ne bi li sestvorila automatska vještina. Svi automatizmi su u stvari svijesno ili na drugi način nad-učenevještine i neće predati svoju čvrstu poziciju ukoliko se ne zamijene nad-učenim novim načinommišljenja ili djelovanja.To što je mozak reprogramirljiv tijekom cijelog života, je malo poznato, no reosigurava onima koji su u to sigurni proboje kroz naša evolucijskaograničenja.

Drugi ključni aspekt učenja je nužnost poboljšavanja kapaciteta i stjecanja znanja, u maliminkrementima , od kojih se svakim može upravljati. Veličina inkrementa će varirati kod svakogučenika, jer neki izazovni element mogu sami po sebi održavati zainteresiranost.

S tim gradijentnim pristupom, student ne postaje preopterećen zahtjevima koji nadmašuju njegovkapacitet. Nadalje, nadučenjem (bubanjem) svakog koraka, mustra navike se kontinuirano sveviše diže prema višem kapacitetu (vještini) – mozak može zamijeniti staru mustru s novom samomalo različitom od prethodne što iziskuje njegovo minorno ‘ponovno ožičavanje – re-wiring’.Premda bi student vjerojatno mogao odraditi zadaću za neko vrijeme i s većim gradijentom(koracima), nova bi mustra bila znanto različita od stare pa zamjena ne bi bila stabilna; vrlo bi se

brzo došlo do plafona mogućnosti ponovnog ožičavanja. Spori inkrementalni pristup će na krajudograditi daleko višu sposobnost (veći kapacitet) nego bi to bio slučaj s ‘nastojanjima većihproboja’, a ta će sposobnost biti kompletno stabilna.

Dva načina stjecanja znanja

Kreativna osoba je ona koja može obraditi na nove načine informacije kojima raspolaže –uobičajene osjetilne podatke koji su svima raspoloživi. Pisac treba riječi, glazbenik treba note,umjetnik treba vizualne percepcije, a svi trebaju neko znanje tehnika svojih vještina. No dodatnotomu u kreativnom procesu događa se i drugi način mentalne obrade: u promijenjenom stanjusvijesti; individua intuitivno vidi mogućnosti transformiranja uobičajenih podataka u nekuoriginalnu kreaciju. Konceptedualiteta ili dvo-stranosti ljudske prirode i mišljenja postulirali su

filozofi i znanstvenici u mnogim različitim vremenima i kulturama. Ključna je ideja o postojanju dvaparalelna ‘načina posjedovanja znanja’: promišljanje i osjećanje, intelektualno i intuitivno,dobiveno objektivnom analizom ili subjektivnim uvidom. Politički autori kažu kako ljudi općenitoanaliziraju dobre i loše strane neke teme i onda glasuju temeljem svog unutarnjeg osjećaja.Povijest znanosti je puna anegdota o istraživačima koji su uvijek iznova pokušavali riješit problemno tek nakon sna, u kom se odgovor prezentirao kao metafora, uspjeli bi ga intuitivno shvatiti. Udrugom kontekstu, osoba može intuitivno osjećati nešto o drugoj osobi, kao “Riječi zvuče dobro,

1http://en.wikipedia.org/wiki/Overlearning

66



no nešto mi govori kako mu ne trebam vjerovati”: obje strane mozga rade, obrađujući informacijuna različite načine.Mozak funkcionira ekstenzivno na dva potpuno drugačija načina. Prvi je linearan, logičan,verbalno misleći, što se normalno identificira s našim ‘umom’ – semantičkim programom lijevepolutke cortex-a. Drugi je način desne polutke: on je holistički, intuitivan, neverbalno funkcionalan(ne može ga se nazvati ‘mišljenjem’). Tog funkcioniranja nismo obično svjesno svijesni, osimrezultata funkcioniranja, koji se prijenosi u lijevu polutku za analitičku verbalnu interpretaciju.Ovaj dualitet funkcioniranja se preslikava i na manipuliranje objektima s rukama. Desna rukaosobe kontrolira fine detalje kretanja, kao što je pisanje, podešavanje raznih mehanizama,korištenje alata odnosno odvijanje bilo čega što traži niz akcija.U isto vrijeme lijeva ruka utemeljuje i sidri točku referenciranja. Desna strana se brine oko boli,lijeva strana s pokretanjem akcije. Lijeva strana je linearna, ona se ne može baviti s više stvari uodređenom vremenu i jako brzo zaboravlja nizove riječi ili brojeva. Desna strana drži formu(jedinstvene cjeline), opći pregled. Može komparirati mnoge stvari istovremeno, a njena memorijaslika osjećaja i emocija je trajna. To je kao ‘figura i podloga’, subjekt i pozadina, fokusirana slika isveukupna percepcija.Luria, veliki ruski neurolog opisuje to u svojoj knjizi “Čovjek s razmrskanim svijetom”. Piše ovojniku čija je rana od metka jako oštetila desni cortex, ali je preživio no s vrlo čudnim iskustvima.Kada bi jeo juhu, koncentriranje na juhu dovelo bi do nestanka žlice, a ako bi se koncentrirao nažlicu, juha bi nestala, a kada bi se koncentrirao na okus nestala bi cijela soba!Bez te vještine glazba ne bi bila moguća. Lijeva polutka se može koncentrirati samo na jednunotu u nekom trenutku, dok je desna polutka sposobna promatrati sveukupni kontekst onog štose svira i anticipirati ono što slijedi, pa su moguće improvizacije i emocionalne interpretacije irobotsko sviranje jednostavnih melodija.Većinom naša svijest rezidira u lijevoj, organizirajućoj polutki no to ne znači da desna strana nijeaktivna – ona nastavlja sjati kao zvijezde tijekom dana, tamo je, no nepercipirana. Ako je lijevastrana ekstremno dominantna, onda desna polutka ima reducirane mogućnosti dijeljenja svijesti,

jer je blokirana na različite načine i može se jedino izraziti pomoću dubokih pod-svijesnih funkcija(često se samo pojavljujući u snovima). Puna svijest bi izrasla iz kolaboracijske integracije ta dvaskupa procesa (ko-kreativno ko-evolucijsko djelovanje – op. MK).

Kako takva blokada nastaje demonstrirat ćemo na slijedećem primjeru. Zamislite si učinak nadijete kada njegova majka prezentira verbalnu poruku no potpuno u neskladu s njenim izražajem

lica i jezikom tijela. “Tučem te po guzici jer te volim, drago dijete”, no “Mrzim te i razbila bi te”kaže lice i eksplodirajuće tijelo. Svaka je polutka eksponirana s istim osjetilnim ulazom, no zbogsvojih odgovarajućih specijalizacija, svaka naglašava samo jednu od poruka. Lijeva će seposlužiti samo verbalnim znaćenjem, jer ne može učinkovito ekstrahirati informacije iz forme lica ikinestetičkih podražaja. Desna će biti prisutna za ne-verbalna znaćenja jer je specijalizirana za toi ne može razumjeti riječi.U toj situaciji dvije bi polutke mogle odlučiti poduzeti suprotne smjerove akcija: lijeva prilaženju, adesna bježanju. Kako je lijeva polutka polutka organiziranja, ona može preuzeti kontrolu izlaznihkanala veći dio vremena, iako desnu ne može kompletno ‘isključiti’, pa stoga namješta odspajanjedesne strane od konfliktnih informacija. Mentalni proces u desnoj polutki, tako odsječen odsvijesti lijeve polutke koja dirigira vanjskim ponašanjem, ne može nastaviti samostalni život.Memoriranje situacije, emocionalnog sadržaja i frustracija (neispunjenog) plana akcije moguostati trajnim, djelujući na slijedeće percepcije i formirajući bazu za očekivanja i evaluacije

budućih ulaza. To može pak imati utjecaja, kada desna polutka nije blokirana, stvarajućiiracionalne iskrivljene interpretacije.Kada je osoba u modu desnog mozga ekstremnih emocija kao što su ljubav, bijes ili duboka tuga,kada ima iskustvo boli, emocija i napora ne može pristupiti postulatima, zaključcima i drugimverbalnim i konceptualnim materijalima lijeve strane, jer su ti materijali ispod granica svijesti isvladana emocijama, osoba je često bez riječi.Kao rezultat općenitije dominacije lijeve strane mozga, emocije postaju simbolička memorija (‘Biosam ljut’) umjesto osjeta osjećaja što se stvarno iskusilo. Osoba može imati verbalni opisdogađaja no ne može iskusiti prateće emocije i boli. Stvara se navika jer bolne emocije inducirajublokiranje doprinosa desne strane. Eventualno s reduciranim prometom živaca između polutki,

67



živčana vlakna spojnog kanala (corpus callosum) mogu atrofirati zbog nekorištenja (iako se možestimulirati ponovno rast tehnikama Transpersonalne psihologije, čime se potencijalna kvalitetafunkcioniranja mozga ozbiljno ograničava (retardira).

Česti uzrok takvoj blokadi je situacija u kojoj desna polutka sadrži podatke, koji su neugodni zalijevu polutku – kao što jeistina ! Na primjer, činjenica o kriminalnom djelu se može potisnuti nataj način, kao i svako drugo iskustvo koje um smatra zbunjujućim, neprihvatljivim ili s kojim se neželi suočiti. Slično i duboko držana vjerovanja s popratnim jakim emocijama mogu postatinabijena područja u desnoj polutki. Osoba koja je lijevo dominantna podložna je upravljanjuriječima dok se sustav vjerovanja često isključuje od vanjskog realiteta; osoba s integriranimumom koristi riječi kao svoje sluge i u stalnom je kontaktu s istinom o svom položaju.

Prosječna osoba živi previše u stanju osjetilne iluzije, indoktrinacije, pa joj nije ništa jasno osim urijetkim lucidnim intervalima. Stanja transa su znatno više prisutna nego se to općenitoprimjećuje; rijetko se susreće ‘objektivno’ stanje svijesti.Većina je ljudi u polu-budnom, polu-spavajućem transu induciranom našim kulturalnim igenetičkim nasljedstvom i osobnim sustavom vjerovanja. Za punu budnost morali bi biti potpunosvjesni svih utjecaja koji su narinuti na naša dnevna stanja svijesti.Prije mnogo stoljeća Suffi su govorili kako čovjek mora naučiti koristiti svoj um na drugačiji načinukoliko želi napredovati. Nedostajuća veza je oporavljanje integracije s holističkim funkcijamadesnog mozga. Naša desna polutka s kapacitetom za priznavanje kompleksne cjeline, zaprepoznavanje izraza lica, za čitanje karata, za rješavanje labirinta, pruža alternativne načinerazumijevanja.Zašto smo došli u takvu situaciju? Dominacija lijevog mozga je vjerojatno prouzročenatemeljnom potrebom preživljavanja u fizikalnom svijetu. Možda se ta dominacija razvila kada ječovjek prestao skupljati hranu i počeo ubijati za preživljavanje – uključujući i druge ljude koji bizaprijetili preživljavanju ili teritoriju. Ljudi su se morali organizirati u veće grupe kako bi živjeli.Čovjek je morao dati dio sebe, zanijekati svoje vlastite potrebe i osjećaje za pokornost/poštovanjeonima svog društva. A u cilju ubijanja životinja i drugih ljudi bilo je potrebno isključiti mehanizmekoji ne bi dozvolili takva djela.

Bit podjele je značila, da jedna strana mozga može osjećati nešto dok druga strana misli neštosasvim drugačije. Podijeljena osoba može urlati na vas i pri tomu uopće ne znati što radi, premda

će uspijevati racionalizirati svoj čin i kriviti druge. S tom podjelom mozga, čovjek može misliti jedno a raditi drugo. Osjećaji bi mogli transmutirati u simboličku formu, odspojenu od svojihkorjena osjećaja, a čija bi elaboracija ritualnog i simboličkog života korespondirala s gubitkomsebstva. Čovjek bi onda mogao ubijati druge zbog religijskih razloga ili ubijati druge ako prijetedržavi (apstrakciji – ne njemu samom).

Ako se čovjek počeo podavati višem autoritetu, njegova je simbolička i represivna polutka postalaaktivnijom. Razvijao je sve vrste ideja i racionaliteta koje su bile postavljene izvan suradnje sasvojim osjećajima. Počeo je kulturalni trans.Tijekom tisuća godina naši su preci ojačavali dominaciju lijevog mozga jer je to bio jedini načinodrađivanja stvari. Dvije su specijalizacije djelovale učinkovito, desna podržavajući ljevorukuuporabu alata, uključivo s pisanjem. Naš cjelokupni sustav – knjige, škole, sveučilišta, industrija,političke strukture, crkve – je fundamentalno ljevo-moždani u učenju, primjeni znanja i operativi.

Općenito smo promatrali funkcije desnog mozga sa sumnjom, frustracijom i strahopoštovanjem.No u stvari koristimo desni mozak svakog dana tijekom života na mnogo profinjenih načina. Doklijevi mozak služi našoj svijesti, desni mozak služi našoj svjesnosti. Iako izgleda lijevi mozakizrazito dominantan i koordinator općenitog ponašanja obje polovice, slabija strana ipak vidi stvariiz šire perspektive. Ona gleda kontekst i promatra dijelove nekog događaja kao njegov ustrojvidljive forme cjeline. Desni mozak uzima razrađene činjenice od lijevog mozga kako bi došao iznjih do pravih zaključaka (povezanosti). On daje činjenicama ‘puno znaćenje’.Važnost razumijevanja naše dualne svijesti je u shvaćanju nemogućnosti promišljanja kako smoisključeni od nečijih osjećaja i kako bi mogli pokušati promijeniti nekoga na bolje pomoću njegovih

68



misli i samog intelektualnog aparata, a bez referenciranja na nužnost odnošenja (povezanosti), jer bi to bila uzaludna gimnastika. Lijevi mozak može biti potpuno svjestan kako je pušenjeuzročnik raka, no osoba će još uvijek izvlačiti cigarete iz kutije.Osoba zna no nije svjesna.

LIJEVA STRANA

Verbalni opis, eksplicitnaLinearna – jedna misao slijedi drugu

Sekvencionalna, uređena, brojećaRacionalna, zaključci temeljeni na razumuApstraktna – predstavljanje cjeline dijelom

Konceptualna, riječi – simboliLogičko mišljenje, analiza

Simbolizirani, evaluacijski osjećaji (glava)Konvergentna, fokusirana (teži detaljima)

Rješava probleme prema ciljevimaOrganizira akcije, muški

Bavi se vremenom, refleksivna, objektivnaOrijentirana na završetak, telična

Zamišlja detalje, fikciono analizira pričeKratkoročna simbolička memorijaAntagonostičke slabosti, prijatelj snage

Hipokritska, lažeEgo-svjesna

(Defektno funkcioniranje: falsificiranje,proizvodi lažno posjedovanje, griješenje ili

fiksacije)

DESNA STRANADESNA STRANANe-verbalna svjesnost, implicitnaProstorna, relacijska, holistička, sintetizirajućaSimultana, spontanaNe-racionalna, voljna suspendirati prosudbeAnalogna – vidi sličnostiPercepcijska, konkretna, slike-simboliIntuitivne ideje, povezivanjaAfektivni osjećaji i emocije (srce)Divergentna, kontekstualna (ignorira detalje)Osjeća problemePruža podršku, osjećajna, ženskaPozna samo sadašnje vrijeme, aktivna, uključenaOrijentirana na raspoloživa sredstva, paratelična

Konstruira kontekste, pretpostavkeDugo-ročna percepcijska memorijaPrijatelj slabosti, antagonistička snaziAutentična, originalnaPod-svjesna(Blokovi: potiskivanja, negiranja ili prihvaćanjautiskivanja)

Čovjek je svjestan, kao i životinje, vanjskih podražaja, no da bi bio svjestan svoje svijesti, biosamo-sviestan, omogućava mu introspekcijsku sposobnost, koja odvaja od životinja. No on možebiti značajno objektivan o svom sebstvu ako su njegovi osjaćaji i kontekstualno razumijevanjemeđusobno povezani i integrirani.

Logika je dobra za mentalno pretrčavanje preko pogrješaka prošlosti i za anticipiranje budućnostikako ne bi dvaput ponovio iste glupe griješke. No ne možemo stvarno živjeti i bilo kojoj od tihsfera, a svako nastojanje takvog življenja može oštetiti i um i tijelo. Zadatak nam je stoga učiti seoslobađanju od kulturalnog transa, dnevnog sanjanja iluzija i s budnim umom, živjeti život danas,pri punoj objektivnoj svijesti.

U svakodnevnim životima živimo oba svijeta simultano, i lijevim i desnim načinom. Lijevi je načinpridružen logici, linearnom mišljenju, racionalnosti, rasporedima, vremenu, sekvencioniranju,mjerenjima, očitim, imenima, datumima, induktivnom zaključivanju što učimo u školi. Desni načinuključuje intuiciju, holističko razumijevanje, ekspresivnost trenutka, umjetnost, poeziju, emocije,skriveno, infracrveno i slikama – ukratko, to je ‘a-ha’ stanje. U terapiji, nesvjesnom se najboljepristupa putem slika i osjećaja; odgovori se onda razotkrivaju iz nesvijesnog, što racionalni um nebi nikada na bilo koji način mogao doseći.

Desni mozak, po svojoj samoj prirodi, ne može lagati; lijevi mozak je ekspert u laganju – ustvaranju odgovora, pričanju priča, racionaliziranju okrivljavanju i podizanju svih Ego obrana.

Kako konverziramo normalnim jezikom, govorimo jedni drugima bilo što želimo: detalje oprihvatljivim osjećajima, društvenim ugodama, polu-istinama, lažima ili bilo čim što trebamo rećiza funkcioniranje u svakodnevnom svijetu. No ne smijemo reći o tomu što stvarno mislimo –možemo ispustiti neku informaciju i lagati kako bi zaštitili druge ili sebe od potencijalno štetnostiistine.

69



Sebi, u međuvremenu, uvijek govorimo potisnutu istinu, bilo o svojoj svjesnoj realnosti ali i onošto se odnosi najdublje dimenzije našeg unutarnjeg sebstva, dajući činjenice o događajima iinformacije o svojim motivima, no to se možda neće razotkriti svjesnim umom. Naše izravneosjećaje, korištene slike i metafore, ne razotkrivamo s ugodom. Skrivene poruke se događajuspecijalno u vrijeme kada je desni mozak stimuliran: kada osoba izražava svoje sebstvoemocionalno ili kreativno.

Tako ne bi više bilo potrebe za laganjem ili pretvaranjem. No da bi to uspjeli, moramo podržavatibitku moći, tiranije, niskog samo-poštovanja i izolacije. Istina nas na suprotan način približava,premda traži više rizika, otvorenosti i ranjivosti. Kao ljudska bića želimo biti dobrodošli, da senaše potrebe ispunjavaju, da možemo biti jaki a ipak još uvijek voljeni, prepoznati onakvimkakvim stvarno jesmo. S poštenjem prema svojim kolegama i samom sebi, često možemo postićisklad koji rezonira u svakom ljudskom srcu.

Prostor simbola

Posjedujemo subjektivnu iluziju o sposobnosti baratanja velikim brojem varijabli istovremeno. U

stvari je naš kapacitet za simultano držanje nekoliko elemenata odjednom u svom umu ograničenmentalnim ‘prostorom simbola’. Sposobnost predstavljanja najmanje četiri simbola je nužna zapercipiranje dviju dimenzija – kao kod crtanja nekog elementa na grafu s dvije osi. Zatrodimenzionalni prostor potrebno nam je osam simbola – kutovi kocke. Za četiri dimenzije (na pr.dodavanje dimenzije ‘vremena’ trodimenzionalnom prostoru) zahtijeva prostor od 16 simbola –razina koju ostvaruje tek jedna osoba od 10.000. Da bi percipirali petu dimenziju (na pr. elementkauzalnog izbora ili spiritualna dimenzija izvan prostor-vremena) bi zahtijevalo konceptualnisimbolički prostor od 25 simbola. Tako s našim bazičnim simboličkim prostorom od samo sedamelemenata (chunk-ova) – možemo zapamtiti sekvenciju od sedam brojeva, prije nego zaboravimoprvi broj – dale sposobni smo promišljati skoro tri dimenzije i to uz dodatni napor.

Taj princip, simultane prostorne pažnje, je sposobnost desnog mozga. To je krucijalno zakreativnost, jer u korištenju simboličkog prostora, mogu se mreže ideja, činjenice i percepcijameđusobno povezivati i komparirati a u procesu se nova odnošenja ili nove ideje osjećaju naintuitivni način. Ekspanzijom simboličkog prostora omogućena je akvizicija više-dimenzionalnih‘znanjem bogatih’ mreža iz kojih se mogu izvesti novi uvidi. Tehnika poput crtanja, pričanja priča imnemoničke vizualizacije kao što vježbanje na kraju ovog poglavlja uključuje među-djelovanje sdesnom polutkom. Sa širenjem simboličkog prostora, razotkrivaju se blokade komuniciranju sdesnim mozgom – u terminima potisnutih osjećaja. Individua počinje progresivno sve višekontrolirati i objektivizirati svoj unutarnji prostor i iskustvo.

Testiranje realiteta

Kada se postavi pitanje koje um razmatra, i lijeva i desna strana mozga počnu raditi i moguproizvesti vrlo različite vrste odgovora. Način mišljenja lijevog mozga se očituje u sekvencijalnom

pretraživanju datoteka pridruženih podataka i onda dobivanje pregleda uz pomoć desnog mozga.Lijevi mozak može fikcijom nadomjestiti nepostojeće podatke ili racionalizirati, temeljem lažnih(pogrešnih ili krivo uvezanih) podataka ili podataka koji su se instalirali pomoću genetičkog ilikulturalnog utiskivanja. Desni mozak, s druge strane, može interpolirati emocionalnu silu zaspriječavanje inspekcije duboko usađenih vjerovanja, skrivenih aspekata osobnosti ili potisnutihtraumatskih iskustava ili drugačijeg tipa utiskivanja.

Istina može onda ostati skrivenom iskrivljenim mišljenjem zbog nabijenih sadržaja i lijeve i desnepolutke. U lijevom mozgu, alteracija istine (krivo shvaćenih, tuđih, kreiranih ili instaliranihpodataka) će biti nabijena zbog toga što nesvijesno’ zna bolje’; to je u stvari onaj ‘meta-

70



programer’ koji daje energiju pomicanju kazaljke (što omogućava očitanje). Slično meta-programer zna kada se ne konfrontira s istinom – skrivajući podatke potiskivanjem,obezvrijeđenjem ili odbijanjem upozorenja ili ako se radi o bolnom materijalu koji je po prirodiinstalirana (urođena, utisnuta, kondicionirana ili naučena) nustra ponašanja ili sugestije.Korištenjem galvanskog psiho-mjerača otpora kože (GSR), pročitati će se nabijeni sadržaji, nodok to pomaže u brzom uočavanju elemenata za obradu, time se neće indicirati priroda distorzije,koju izvodi um. Ispitivanjem odziva mjerača glede postojanja nabijenih elemenata ili ideja uterminima uzbuđenosti lijeve i desne polutke korištenjem bilateralnog mjerača, moguće je shvatitikada i kako je subjekt iskrivio ili sakrio istinu, a što on jedino (stvarno) zna. Korištenjem takvogvođenja osobe koja može nastaviti dalje sama tražiti bilo površinski (lijevi mozak) ili dubinski(desni mozak) kako bi shvatila cijelu istinu koju zna kakva je stvarno. To će onda biti pošteno irealno stajalište i može onda zvučati revidirano percepcijom daljnjih podataka ili uvida. Praksasavjetovanja s tom tehnikom, koja se koristi u transpersonalnoj psihologiji, rezultira s novomsposobnošću prepoznavanja mentalnih procesa iskrivljavanja misli kada se odvijaju/događaju, štomože uveliko pomoći kasnije u samostalnoj analizi ne bi li se ‘odbacilo smeće’ i brzo došlo do sržibilo kojeg ispitivanog sadržaja odnosno problema.

Teorija preokreta - Reversal Theory

Ranije smo gledali kako osoba nastoji preskakati između parateličnih i teličkih točaka stajališta,na primjer preokret iz iskustva uzbuđenja prema cilju orijentiranom stajalištu anksioznosti, zbogmogućnosti/kontigentnosti; bi onda to pokušaj razriješavanja tog problema, tako da se reducirauzbuđenost prema ugodnijem teličkom stanju relaksacije.

Alternativno se preokret može dogoditi nakon produženog perioda relaksacije prema manjeugodnom pareteličkom stanju; to bi onda bio pokušaj za povećanje uzbuđenja i kretanje uugodnije parateličko stanje uzbuđenja.

Svako od tih kretanja je nužna komponenta procesa učenja. Parateličko stanje, svojomotvorenom i istraživačkom prirodom širi repertoar ponašanja. U teličkom stanju testira se imodificira učinkovitost stečenih vještina tijekom pokušaja oporavka od hitnosti/emergentnosti kojestvaraju anksioznost. Rast se događa u malim koracima, a svaki je korak prema naprijedomogućilo teličko osjećanje sigurnosti, referentna točka za odmor prije slijedećeg događanjaparateličke aktivnosti.

To je jasno vidljivo u ponašanju male djece. Dijete koje ulazi u novu okolinu sa svojom majkom ćekarakteristično najprije zalijepiti za koljeno svoje majke (u teličkom traženju sigurnosti), dok ćenovu okolinu istraživati pogledom. Nakon nekog vremena odmaknuti će se malo, stalnoprovjeravajući majčinu prisutnost, sve dok se konačno jače udalji, s fizičkim ili vizualnim

71

anviety excitement

relaxationboredom

anksioznost

dosada relaksacija

uzbuđenje



kontaktom, koji se uspostavlja samo između istraživanja (koje se sada provodi u parateličkomstanju). Na taj način dijete može istraživati opasan i nepoznat svijet. Ako majka međutimodjednom nestane, dijete će postajati sve sramežljivije i prestrašenije, te će izgubiti interes zasvoje prikupljanje podataka o nepoznatom teritoriju svijeta, ostajući zainteresirano samo zapovrat u sigrunost majke, pa čak možda i izgubiti komandu već stečenih vještina – na primjerpuzeći tako umjesto hodanja.

Ako nema dovoljno vremena i ne dosegne se relaksacija nakon grubog iskustva na takakv načinkoji bi omogućio ‘probavljanje’ iskustva ili ako ne postoji dovoljno vještine za razriješavanjesituacije nakon susreta s nevoljom, neće se moći kompletirati gornja sekvencija integracije iponovno uspostaviti paratelička aktivnost. Umjesto toga dogodit će se prisilna (jer nema drugogizbora) fikasacije na reakciju – izbjegavanja (na pr. emergentni refleks prve linije). Povećanakrutost i stereotipsko ponašanje će rezultirati s nižom općom razinom vještine. Ako je situacijatraumatska, dugotrajno ili redovito ponavljana, može utisnuti neurozu: mustru ponašanja koja seponovno aktivira kod stimulacije u sličnoj situaciji.

Što je više takvih situacija u iskustvu, pogotovo ako su bile ponavljane i postupno preuzete iovladane, pa su tako postale poznate i usto su vratile povjerenje, to je lakše postići opuštenost ubilo kojoj problematičnoj situaciji koja inducira teličko stanje (anksioznost), a posebno ako taiskustva i vještine nose neku relevantnost s problemom. Stoga je vjerojatnije da će se razviti novevještine nošenja i ovladavanja u područjima iskustava koja su međusobno povezana, primjerenointegrirana i ovladana. Trening u takvim vještinama, s repetitivnom praksom prema visokojekspertnosti pod stresom, ima široku opću primjenu i vrijednost, posebno u pravilnosekvencioniranim programima.

COEX sustavi

Implikacije zadnjih propozicija govore kako se vještine nastoje kreirati u grozdovima, pa će se isuprotno, tj. gubljenje vještina (skupovi stereo tipiziranih mustri izbjegavanja), također kreirati ugrozdovima. Stanislav Grof je uveo princip ‘COEX sustava – sustava Kondenziranog iskustva(Condensed Experience). COEX sustav se može definirati kao ‘specifična konstelacija memorija(i pridruženih fantazija) iz različitih perioda života individue. Memorije koje pripadaju određenomCOEX sustavu imaju slične osnovne teme ili sadrže slične elemente s pridruženim jakimemocionalnim nabojem istog kvaliteta.’ COEX može biti pozitivan ili negativan zavisno o tomu

jesu li emocionalna iskustva ugodna ili ne.

Dakle COEX je kategorija memorije i mustri ponašanja, koja se drži zajedno pomoću zajedničkogkonteksta. iskustvo iz prošlosti određene situacije koja se ponvalja sve do sadašnjice s istom ilisličnom situacijom.Premda će postojati određena međupovezivanja i međuzavisnosti između COEX sustava, svakiće svakako funkcionirati relativno autonomno i utjecati na percepciju individue, kako sebe samogtako i svoje okoline, svojih osjećaja i stajališta, svojih ideja i ponašanja pa čak i svojih somatskihiprocesa.

Na primjer, neki COEX može biti o odnosima osobe kao člana grupe (nasuprot samoće, pa tako i

o odnosima s prijateljima ili s obitelji). Može biti uzrokom stimulacija memorija iz prošlosti gdje jeizgledao malo glupo ili se on sam tako interpretirao pa je možda odlučio minimizirati te situacijekoliko je god moguće. To je ojačano genetičkom predispozicijom straha od izloženosti, uključujućii strah od pogleda i diskriminacije drugih. U takvoj osobi je to posebno jako stimulirano, dok drugimogu biti znatno manje osjetljivi prema toj kategoriji. To je bio ciklus negativnog učenja, ojačanemocionalnim nabojem straha te dalje podržavan vjerovanjima o sebi i drugima, kao opravdanjekontinuirane mustre ponašanja sve do sadašnjosti.Struktura individualne osobnosti uglavnom sadrži veliki broj COEX sustava a karakter, broj,domet i njihov emocionalni intenzitet će varirati od individue do individue. Sekvencionalno seobrađuju traumatički incidenti i pridružene teme kako je to bilo ranije diskutirano, pa se onda

72



specifično razriješavaju u Projektu uvida – The Insight Project . To su “strukture konfliktnihciljeva”. U Meta-programiranju se razotkrivaju ključni identiteti individue usklađeni sa svojimključnim ciljevima, koji leže iza svijesno očitih, kao i njihovi sukobi s drugim identitetima.Uobičajeno su ti konflikti potisnuti, te su sada nesvjesni, zbog pritiska kulturalnog kondicioniranja,te se promocija stvarnih ciljeva odnosno propitivanje trenutno aktiviranih smatra nepraktičnom.Rast i održavanje mustri neurotičnog ponašanja se dešava zbog gornjeg ciklusa pozitivnepovratne veze. U temelju adaptivan mehanizam (logički primjeren) akvizicije izbjegavanja odzivasluži i kao temelj stjecanja slabo prilagodljivog ponašanja, kada se događa i akumulacija sličnogodziva izbjagavanja.Najopćenitija takva mustra je fiksirati sebe kao ispravnog, pa tako opravdavati svoje akcijeiskrivljavanjem racionalne logike te vjerovanje kako su svi drugi u krivu i stoga zaslužuju nečijuakciju protiv njih. Druga vrlo česta mustra je življenje unutar granica sigurnog prostora, tako da senečiji strahovi ne ispituju od okoline, pa se osoba osjeća ugodno, čak i onda kada njezini ciljevi imogućnost njihovog ispunjenja ozbiljno limitirani.

Dakle umjesto prihvaćanja, kondicionirani odziv (izbjegavanje) može postati jači od originalnognekondicioniranog odziva (participacija). U mnogim slučajevima neurotičkog ili iracionalnogmišljenja i ponašanja, možda nije moralo bititraumatičnog (prevladvajućeg intenziteta) inicijalnogiskustva, već samo neka vrsta fino opasnog naleta/skupa, repetitivnog ili kontinuiranogkondicioniranja. Utiskivanje vještina ili nespretnosti se onda događa zbog intenziteta, frekvencijeili trajanja kontigenta podražaja.

Psihoanalitičari uobičajeno pretpostavljaju neko intenzivno il traumatično iskustvo kao temelj bilokojeg neregulranog ponašanja, iako po mom stajalištu i iskustvu učinak manjih podražaja možebiti jednako moćan ako se nastavljaju ponvaljati tijekom dovoljno dugog perioda. To je kapanje-kapljica-kapanje učinak, jer od kapanja može osoba poludjeti, kada njihova nemoć postaneočitom i prevlada frustracija. Konstantno uznemiravanje ili konstantno upokoravanje autoritetuprotiv svoje želje može slično djelovati. Hoće li se rastući podražaj ugraditi u negativni COEXsustav s grozdovima stereotipskih resleksa izbjegavanja, umjesto njegovog primjerenog‘probavljanja’ i integriranja u pozitivni COEX sustav s grozdovima vještina ‘visoke razine’, zavisi oveć prisutnim vještinama (urođenim, naučenim ili olakšavanim od okoline) i o prevladavajućojmotivacijskoj teličko/parateličkoj ravnoteži individue.

Kako neka osoba interpretira okolnosti se može znatno razlikovati kroz način na koji baratasituacijom. Čovjek može pozitivno učiti iz iskustva i ojačati, dok će drugi učiti negativno i formiratineurotične barijere ili obranu.

Način na koji se pojavljuju COEX sustavi i rastu stvara svojstvene načine ponašanja osoba vrlosličnim. Konačno, ti izrazito fleksibilni sustavi učenja pružaju maksimum potencijala zaprilagođavanje – svaka se osoba adaptira na svoju okolinu na svoj vlastiti način i nastavlja seprilagođavati tijekom cijelog života, prateći poriv za samo-aktualizacijom tj. ispunjenjemindividualnog potencijala.

Svatko ima jedinstvenu kombinaciju pozitivnih i negativnih COEX sustava učenja. Težeći visokojstimulaciji (uzbuđenju) kada je god na raspolaganju višak energije, iskustvo će se nenamjernoprikupljati i u prijetećim ili uznemirijućim situacijama, koje bi da su bile predvidive izgledale

nepoželjno i stoga bi se izbjegle. Posljedično individue šire svoje polje iskustva na način, koji sene bi mogao realizirati kada bi funkcionirale isključivo u teličkom stanju.

Ako se netko ograniči ostajanjem samo unutar sigurnih granica, daljnje je učenje skoronemoguće. Potrebno je preuzimanje novih obveza i izazova te testirati svoja znanja isposobnosti, čak i ako postoji rizik neuspjeha. U stvari iz relativnih neuspjeha i pogriješaka dolazeresursi učenja za veća postignuća ukoliko se iskustvo iz učenja može apsorbirati na pozitivannačin. Odavdje i temelj za naš tečaj Novog života, kako bi pomogli ljudima u njihovom postizanjuželjenog.

73



Je li individua sposobna utvrditi radi li se o rezultatu kao pozitivnoj COEX vještini ili paknegativnom nevještom COEX sustavu, znatno zavisi o stupnju kontrole koju ta individua ima nadsvojim mentalnim stanjima, kako bi mogla ‘posezati’ i ‘povlačiti se’, iskoristi nisko ugodna i visokouzbuđena stanja i biti svojevoljno u teličkom ili parateličkom stanju. Te se vještine mogu učitipomoću informacija bio-povratne veze s mjerača tijekom samo-analize, jer kako je to ranijeopisano, proces analize unutar Transpersonalne psihologije je uveliko stvar kontroliranestimulacije materijalom niske uzbude u teličkom stanju, preokretanja tog stanja u umjerenuuzbuđenost parateličkog, sve jačeg uključivanja i uzbuđenja ‘u sesiji’ konfrontiranjem materijala (spovlačenjem ako je potrebno natrag u sigurno teličko stanje) prema konačnom uvidu u visokoparateličkom uzbuđenju.

Kada se pronađu fiksirane mustre odziva i nakon toga otpuste, individua može svojom voljom bitiu uzbuđenom stanju 'zaigranog’ (desne strane mozga) parateličkog uzbuđenja, visoke vibracije iintuitivnog uvida. To ne vraća u teličku anksioznost jer lijeva strana mozga zadržava dobrukomunikaciju pa se uzbuđenje uravnotežuje. Kako se onda moguće svojom voljom vratiti ustanje koje je ugodno, relaksirano, sigurno, telički niskog uzbuđenja zbog oporavka energije,planiranja i učenja iz svog iskustva. Pomičući se u stanje srednje uzbuđenosti može se osobabez problema prebacivati naprijed natrag iz uključenostu u analizu, te u tom trenutku, ako želi,postići visoko stanje teličke uzbuđenosti, ‘ozbiljne’ kontemplacije, kojanije neugodna ilianksiozna, jer su obje strane mozga ostale u sinkroniziranoj komunikaciji, a traumatski sematerijal više ne stimulira.

Proces učenja i psihološkog rasta, kako se može vidjeti, ima dinamičke karakteristike, koje uidealnom slučaju uključuju primjerenu izbalansiranost i ritam teličkih/parateličkih motivacijskihobrata. Tijekom savjetovanja, jedan od čestih načina zbog kojih se to prekida leži u relativnojnesposobnosti individue da se osjeća dovoljno sigurnom i osiguranom za induciranje parateličkogstanja. Upravo to reosiguravanje, koje pruža empatički savjetnik a koji može iz tog odnosapomoći ponovnom startanju alternacije teličkih i parateličkih stanja, što je od krucijalne važnostiza razvoj i održavanje punog i zdravog mentalnog života. U slučaju samo-analize, iskustvo uuspješnom savjetovanju drugih i uspjeha u uspostavljanju potpune prisnosti i razumijevanjaprocedure, će pomoći u stvaranju potrebnog osjećaja povjerenja, kako bi se zahvatilo potisnutimaterijal i otišlo do potpuno uspješnog kraja.

To je sličan proces onom koji se provodi u Zen meditaciji. Proces izgleda djeluje dosezanjemrazine totalnog zadovoljstva ili točke kolapsa u teličkoj fazi nastojanja logičkog odgovaranja nazagonetku. Kada je netko iscrpljen, racionalitet iz temeljena zbunjen, a ego razbijen, to rezultiratrenutnim, visoko ugodnim obratom. Ignorancija lijeve strane mozga, pojačana nemogućnošćushvaćanja znaćenja paradoksnog pitanja studentu (u Zen Budhizmu), se zamijenjuje poplavomneverbalnim (parateličkim) uvidom desnog mozga, osjećaj oslobađanja od (teličkog) ega, ciljeva imišljenja. Ono što se naziva satori je onda nagli pomak iz teličkog u parateličko, osjećano kaouočljivo olakšanje popraćeno s radošću i mirom. Jednom iskušeno ovo stanje osjećanjanadolazeće nirvane, znači početak života kohabitacije sa spremnim pristupom tom parateličkomstanju uma.

Očitovanje volje (slobodan izbor)

Gore opisana teorija preokreta pruža konceptualni radni okvir unutar kojeg se može smjestiti irazumijevati široka raznolikost motiva, emocija i psiholoških problema. Međutim postoje i drugikoji nisu obuhvaćeni, a svi su povezani s među-osobnim (interpersonalnim) odnošenjem – naprimjer emocije kao ljubav i mržnja, zahvalnost i krivica, odanost (privrženost) i poniženje.

Temeljna struktura teorije se stoga mora proširiti. Paralelno teličkim i parateličkim načinimadjelovanja i druga motivacijska stanja tendiraju skakanju u i iz: osjećaja potrebe za djelovanjemprotiv odnosno nasuprot kao suprotno od potrebe za prilagođavanjem; osjećajem potreba zadominacijom ili kontrolom kao suprotnost od potrebe za simpatijom; biti samo-određen (djelujući

74



po vlastitoj volji) kao suprotnost podređenosti-drugima (druga osoba odabire naše djelovanje). Usvakom od tih parova stanja, osoba mora iskusiti jednu ili drugu od dihotomija u nekomodređenom vremenu, pa su stoga međusobno isključive. Ti su parovi emocioanlnih stanja uprkossuprotnosti uvijek zajedno na mjestu zbivanja i međusobno interagiraju.Koncepti o sebi (kao ‘samo-poštovanje/vrednovanje’) je totalitet stajališta, prosudbi i vrijednostineke osobe u odnosu na svoje ponašanje, sposobnosti i kvalitete. Takav je koncept prilično trajan(otporan). Kontrastno tomu, osjećaji o sebi iliton-ovi (kao na pr. ‘hedonistički ton’) su strogozavisni o trenutnim promjenama situacije i stoga nastoje uvijek biti na potezu. Na primjer, čovjekse može malo cijeniti kao igrač tenisa, ali osjećati ugodne samo-tonove u onim situacijama u igrikada osvaja poene. Osjećaji (samo-osjećaji) uključuju trenutne osjećaje osobne vrijednosti.

Stanje vlasti/nadmoći se može definirati kao stanje u kojem se izvode ugodni samo-tonovi izosjećaja (moći) kontrole. Neugodni samo-tonovi stanja se pridružuju osjećajimanekompetentnosti, slabosti ili inferiornosti.Stanje simpatije se može definirati kao stanje u kom se ugodni samo-tonovi izvode iz osjećajavoljenosti . Neugodnio samo-tonovi u tom stanju su pridruženi osjećaju nevoljenosti, nebrige ilineatraktivnosti.Stanja nadmoći i simpatije se primarno razlikuju u načinu osobne interpretacije ishoda transakcijeizmeđu sebe i ‘drugog’, što može rezultirati ili neto gubitkom ili neto dobitkom:

Zašto je dobro ostvariti neto dobit? Jedan od razloga je postizanje cilja u teličkom stanju (kojemože pratiti u stanje moći i stanje simpatije), ukoliko je zadovoljstvo teženi razultat; drugi je što seu stanju moći neto dobit može uzeti kao dokaz osobne moći, snage i vještine a u stanju simpatijekao dakaz osobne atraktivnosti. Na oba se načina proširuju samo-tonovi i popratni osjećajivrijednosti.Zavist i ljubomora izrastaju kada drugi ostvaruje neto dobit na našu štetu. Zavist bi se javljala kaoverzija stanja moći, u kojem druga osoba uspješno uzima ili postiže, pa se stoga može osjećati

jačom. Ljubomora se događa u stanju simpatije, u kom netkodaje pažnju na uštrb sebe i može sestoga iskusiti jače voljenim.

75

SAMO-ODREĐENO stanje ugodno

Neto dobit Neto gubitak

Vlast: Uzimanje Predavanje

ponos poniženost

Simpatija Dati seDavanje



U samo-determiniranom (svojevojlnom) stanju vlasti osjeća se subjektivno kako transakcijauključuje određeni stupanj ili ‘uzimanja’ (što odgovara ugodnom dobitku) ili ‘odavanja’ podpritiskom (što odgovara gubitku). Dotle se u transakciji u samo-determiniranom stanjusimpatijeuključenost do određenog stupnja ‘biti dan – dati se’ (što odgovara ugodnom dobitku) ili ‘dati sepod pritiskom’ (što odgovara gubitku).

Samo-određen (uzrok) Određen-drugima (učinak)

VLAST vladati biti pod vlašću

SIMPATIJA simpatizirati nekog biti simpatičan

I dok je cilj stanja vlasti u samo-određenoj verziji vladati nekom drugom osobom (objektom ilisituacijom) i time se osjećati jakim, u stanju određenom-drugima je cilj biti pod vlašću drugog ukom privremeno rezidira samovljno sebstvo koje će se tako osjećati jakim. Tako paradoksalno,netko dobiva kreiranjem neto gubitka u transakcijama – podavanje nekom donosi osjećaj snage,na pr. teenager koji idolizira lidera bande kojoj pripada.

Slično je i s ciljem u stanju simpatije u samo-određenom slučaju simpatizirati nekog je sličanosjećaj onom u slučaju određenosti drugima, kada je osoba nečija simpatija i osjeća se dragim(pa će stoga uživati u osjećaju voljenosti pomoću identifikacije s drugom osobom), na pr. suprugamože izvlačiti užitak što je ‘stup snage’ svog supruga. To je možda bit altruizma.

Za pomoć daljnjem nešto konkretnijem opisu slijedi skup primjera situacija koje je moguće iskusitigornja motivacijska stanja. Za jednostavnost, svaki je primjer stavljen u termine uspjeha pa bi mustoga trebali biti pridruženi prošireni samo-tonovi. Ako bi izlazi bili neugodni, bili bi na drugojstrani dihotomije.

STANJESAMO-ODREĐENO ODREĐENO-DRUGIMAVlast

Profitiranje iz poslovnih transakcijaPobijediti nekoga u igriKontroliranje kompleksne okolineOvladavanje intelektualnog problemaNaređivanje zaposlenicima

VlastPodvrgavanje disciplini u vojsciPokazivanje solidarnosti u sindikatuPrihvaćanje dogme kao religijePrilagođavanje glazbenika dirigentuPodvrgavanje ponižavajućim ritualima za

pridruživanje

SimpatijaDarivanjeVašu se priču sluša na zabaviPrihvaćanje pomoći u nevoljiPrihvaćanje njege tijekom bolestiSlušanje dobrog savjeta

SimpatijaDavanje novca u dobrotvorne svrheDarovi djetetuInteresirati se za nekogaNjegovanje vrtaPlaćanje piće prijatelju

Uzete zajedno te dvije matrice prikazuju strukturu odnošenja koja leži u temelju osam razlučivih ikontrastnih tipova osjećaja. To se može dalje proširiti s uključivanjem konačne dihotomije:negativitet suprostavljen usklađenosti (harmoniji). To ulazi u igru kada rastu neugodni osjećaji,prema slijedećem: u samo-određenom stanju vlasti, ako se osoba dokaže superiornom, onda ćese vjerojatno osjećati i ponosnom; no ako netko završi u poziciji inferiornosti, tada će patiti doodređene mjere od poniženja, neugodnog samo-tona. Poniženje se razlikuje od poniznosti,podređenost od podavanja, servilnost od servisa, pri čemu je prvi pojam u svakom slučaju

76



dodavanja moći negativizma toj situaciji. Ako se generira visoka uzbuđenost ona će se iskusiti unegativističkom stanju s tonomljutnje. Dodatno tomu, sve se te negativne emocije mogu iskusiti snekom dozom zadovoljstva ili zaigranosti ukoliko se parateličko stanje može održavati.

Pan-determinizam

Kada se oslobodi energija iz potiskivanih prošlih trauma i fiksiranih mustri odziva, onda jeraspoloživo više energije za zadržavanje visoko uzbuđenih teličkih i parateličkih stanja aintegracija se među moždanim stranama poboljšava pa se takva uzbuđenost ne osjećaneugodnom. To omogućava razbijanje automatskog ciklusa a u igru ulazi faktor samo-osjećanja –osoba je svijesna događanja i može učiti iz toga. Slično je moguće iskoračiti iz ciklusasamoodređenosti/određenosti drugima i objektivno simultano vidjeti oba stajališta – svojeg i tuđegi popratne emocije.

To je novo stanje slobodnog izbora nazvano pan-determinizam a sposobnost zavisi o vještinipune integracije, cjelovitog mentalnog funkcioniranja mozga, kada se holistički, iskustveni procesidesnog-mozga mogu simultano kombinirati s analizama lijevog-mozga za dobivanje širihperspektiva i razumijevanja.

Nešto intelektualniji i neučinkovitiji pan-determinizam je relativno dostupan ljudima koji nisu podstresom i nalaze se u niskoj uzbuđenosti (teličkoj nezainteresiranosti) iako je čak i to stanje sverijeđe u modernom društvu punom stresa. Posebno ga je teško postići pa normalno otpada urestimulativnim, teličkim situacijama uzbuđenosti, osim u trenucima ‘vršnog iskustva’ (gdje jeanksioznost integrirana, a održavana visoka paratelička uzbuđenost).

To je dinamičan model a transformacije između dihotomnih stanja i njihovih odgovarajućihemocija mogu biti iznenadne, kao s teličkim/parateličkim obratima, te inducirane kontigentimadogađaja, frustracija ili zasičenosti. Promjene se ne mogu dogoditi odjednom u situaciji koja semora promijeniti (na primjer neto gubitak prema neto dobiti) pa se tako ‘uzimanje’ može samopostupno mijenjati prema ‘predavanju’ No vertikalne promjene, kao one između stanja vlasti isimpatije, uključuju diskontinuitet orijentacije sa naglim promjenama emocija, na pr. od ponosa pri‘uzimanju’ do zahvalnosti pri ‘biti danim’ – što jednostavno zahtijeva promjenu promišljanja ilistajališta uz okolnosti koje ostaju prilično iste s nekom stimulativnom kontigencijom, frustracijomili kompletnim zadovoljstvom. Slično se preokretanje može dogoditi vrlo nenadano iz osjećajazahvalnosti u osjećaj krivnje, usvajanjem moda određenosti-od-drugih.Samo sa sposobnošćupan-determinizma može individua iskusiti oba moda dihotomije u isto vrijeme, pa će bilokoji obrat onda biti svjestan.

Frustracija poniženja u stanju samo-determinirane vlasti može, kako smo vidjeli, posebno akopostoji višak energije, voditi do otpora, koji zavisi o obratu iz konformističkog u negativističkostanje. Alternativno, može postojati obrat prema stanju određenom-od-drugih gdje se ponižavanjesada osjeća automatski kao poniznost pa budući je ugodno, ne će se više osjećati frustracija.Treća je mogućnost događanje obrata iz stanja vlasti u popratno stanje simpatije, kada će netogubitak voditi osjećaju ožalošćenosti a kontinuirana frustracija u ovom slučaju može voditineprijateljstvu. I opet će stajalište pan-determinizma nastojati eksponirati beskorisnost negativnih

emocija, kako se uvodi element teličkog mišljenja u ‘uključeno’ parateličko stanje.Uspješna i trajna intimna odnošenja vjerojatno zavise o nastavljanju međusobne sposobnostisinkroniziranja obrata u suprotnim smjerovima dimenzije samo-određenosti i određenosti-drugima. Jasno, struktura odnošenja razotkrivena teorijom obrata može pod različitim uvjetima ikod različitih individua pokrenuti vrlo veliku raznolikost nizova emocionalnih stanja. U timpromjenama se uglavnom reagira mehanički, krećući se od jednog stanja prema drugom jer seintrinsična dinamika ovog prirodnog sustava kreće gore dolje kao boca bačena u more (fraktalnadinamičnost).

78



Jedini je način preuzimanja kontrole nad tim stanjim kroz intimno samo-znanje (znanje o sebi),prepoznavajući tako svaki reaktivni odziv, frustraciju ili kompletno zadovoljstvo kako bi seosiguralo isključivanje utjecaja iskrivljenog mišljenja na svijesne izbore, koje je onda mogućeusvojiti uz mogućnost istovremenog ovladavanja trenutnim pristupom parateličkom stanju.To jekognitivni proboj integracije cijelog mozga pri čemu sposobnost zadržavanja integracijeizmeđu parateličkog i teličkog visoko uzbuđenih stanja otvara dodatni faktor pan-determinističkog voljnog izbora razbijanja automatike tog stanja.

Obrane tijela-uma

Tijekom života individua će razviti mnoge obrane kako bi se zaštitila od bilo koje stvarne ilizamišljene prijetnje svom funkcioniranju. Kada srce usporava ili ubrzava kucati osjećamoanksioznost u samoj jezgri svog Bitka. Kada je osoba izgradila solidne obrane (koje uskoropostaju nesvjesne mustre-odziva ili automatsko ponašanje), ona ne će dozvoliti lagano djelovanjena srce (doticanje srca) i ne će se odzivati svijetu iz svog srca.

Obrane djeluju u slojevima:1. Jezgra ili srce od kuda se izvodi osjećaj ljubavi i osjećaj voljenosti, je u centru duhovnog ili

spiritualnog identiteta. On je uvijek prisutan, čak i ako ga obrane na daljnjim razinama učinenesvjesnim.

2. Emocionalni sloj osjećaja koji uključuju potisnute osjećaje bijesa, anksioznosti, panike iliterora, očajanja, tuge i bola.

3. Muskularni sloj u kojem se nalaze kronične napetosti mišića koje podržavaju i opravdavajuego obrane i u isto vrijeme štiti osobu od izražavanja nižih slojeva, koje se ne usudiizražavati.

4. Ego sloj je vanjski sloj temeljnog smisla ili identiteta, koji sadrži tipične ego obranenijekanja/odbijanja (prihvaćanja, prepoznavanja i vjerovanja), nepovjerenja, okrivljavanja,projekcija (stajališta određena-od-drugih), plus racionalizacije (izgovori) intelektualizacije.

Slom obrana mora nužno razmatrati svaki od tih slojeva. I dok možemo pomoći osobi da postanesvjesna svojih tendencija k nijekanju, okrivljavanju, projiciranju ili racionaliziranju, ta svjesnostrijetko utječe na mišićne napetosti ili oslobađanje od potisnutih osjećaja. Ako se ti slojevi neočiste, svjesna svijesnost može lagano degenerirati u različite tipove racionalizacije sistovremenim no promijenjenim formama negiranja i projekcije.

79

IV EGO SLOJ

III MUSKULARNI SLOJ

II EMOCIONALNI SLOJ

I JEZGRA

SRCE LJUBAVI

BIJES OČAJ BOL STRAH

KRONIČNE MUSKULARNE NAPETOSTI

EGO OBRANE

OBRAMBENI IDENTITET

Duša



Pretpostavivši kako je moguće eliminirati svaku poziciju povlačenja u osobnosti kako bi takva‘otvorena’ osoba funkcionirala?

Četiri sloja i dalje postoje, no sada su to koordinirajući i ekspresivni slojevi, a ne obrambenislojevi. Impulsi jezgre (srca) sada dosežu stvarni svijet. Osoba stavlja svoje srce u sve što radi.Voli raditi sve što odabere, radi li se o radu, igri ili seksu. Može biti ljuta, tužna, puna radosti ilizastrašena zavisno o situaciji. Ti osjećaji predstavljaju izvorne (stvarne, istinite) odzive, jer suoslobođeni od zagađenja potisnutih emocija koje potječu iz iskustva u djetinjstvu. A budući jemuskularni sloj osobe oslobođen od kroničnih napetosti, njegovo kretanje reflektira njegoveosjećaje i to je kretanje podvrgnuto kontroli ega. Korištenje GSR instrumenta (mjerača) usavjetovanju pomaže prolazu kroz vanjske obrane od otkrivanja emocionalnog naboja, pa ih semože u potpunosti kontaktirati i ponovno iskusiti te ih tako osloboditi, s kognitivnim uvidom (uego-obrane) kao prirodnim popratnim procesom. Napetosti u muskularnom sloju se više nepodržavaju i mogu se rastvoriti.

Struktura problema

Kada se želite promijeniti ili pomoći u promjeni drugog, morate prikupiti informacije, uočljivedijelove problema, te neugodne simptome osobe. To je sadašnje stanje.

Postojat će također i željeno stanje, rezultat ciljane promjene. Postojat će resursi koji će pomoći

postizanju tog rezultata kao i popratni učinci (nuspojave) za njihovo ostvarivanje kako za sebetako i za druge. Bit će naravno barijera i poteškoća. No bit će i uzroka koji leže duboko utemeljima koji održavaju problem: zašto osoba nastavlja posjedovati ono što održava problem izašto?

Element konflikta je intrinzičan problemima, a trik njihovih rješavanja je u sposobnosti uočavanjasuprotnih elemenata nečijim intencijama i time prepoznavanja što je stvarno kauzalni doprinossituaciji, jer se u protivnom ne bi radilo o problemu intencijalnog nasuprot kontra-intencionalnog!‘Riješenje’ problema je jednostavno shvaćanje strukture samog problema. Pred-opterećenje ilikonfuzija s problemom će stoga otpasti, pa će se moći primijeniti primjerene akcije.

80

IV EGO SLOJ

III MUSKULARNI SLOJ

II EMOCIONALNI SLOJ

I JEZGRA

SRCE LJUBAVI

EMOCIJE TEMELJENE NA STVARNIM SITUACIJAMA

OTMJENO KOORDINIRANA

MOTORIČKA KONTROLA

SAMO-SVIJESNI OTVORENI EGO

OTVORENI IDENTITET

Duša



Konflikti su često samo-narinuti, jer se radi o vlastitim intencijama i kontra-intencijama, a ta seočita činjenica zna zaboravljati oscilirajući naprijed i natrag između suprotnih stajališta. Kada većnapetost postoji, zbog diskrepancije između onog što je željeno i onog što postoji, postoji prirodnasila koja vodi rješenju. No onda se stimuliraju drugi sustavi rješenja napetosti pa se sile okreću.Ne možete istovremeno ostvariti oba cilja jer su konfliktni. A ne možete ostvariti ciljeve slijedno,

jer kretanje prema rješenju jednog, povećava napetosti u drugom sustavu. Postoji pomakdominacije od jednog pristupa prema drugom. To je situacija bez pobjede (no-win).

Na primjer, ako ste gladni prirodno bi trebali nastojati razriješiti tu napetost uzimanjem hrane.Međutim ako ste opsjednuti idejom kako ćete postati predebeli, novi cilj bi postao očitim – potrebaza gubitkom težine odnosno nužnošću dijete. Ta je druga potreba u sukobu s prvom, a obje se ne

mogu zadovoljiti istovremeno, a za dugo ni slijedno. Ako ne jedete postati ćete sve gladniji ipreokrenut ćete se prema starom ponašanju. Netko na dijeti može razmišljati: u čemu jeproblem? Premalo samo-kontrole, emocionalni kompleksi, samo-destruktivne tendencije,nedostatak snage volje, krivi plan dijete, neispunjeni seks, ekonomija? U stvari u igri je strukturakoja vodi osciliranju jer se jedino to i može učiniti.

Sličnu smo konfliktnu strukturu ispitivali ranije, kao parateličku dosadu koja vodi uključivanju, kojeonda kada postane previše uzbudljivo, postaje uzrokom krize teličke anksioznosti i obrata premarelaksaciji.

Drugi vrlo česti strukturalni konflikt u svačijem životu je onaj između duboke želje ili potrebe zanekompatibilnošću s dominantnim vjerovanjem pa čak i za spoznajom vlastite nesposobnosti zaispunjenje svoje želje, koja je nemoguća, za koju nema vremena, koju osoba ne zaslužuje ili nije

dovoljno sposobna za takvu želju.Na prvi pogled bi izgledalo laganim ‘riješiti’ ovaj strukturalni konflikt promjenom dominantnogvjerovanja u pozitivno ‘mogu sve što hoću’. Međutim to samo uspostavlja novu želju – ‘promijenitisvoje uvjerenje’ – što nije kompatibilno sa samim uvjerenjem, pa tako konflikt ostaje, nezavisno otomu koliko ste ozbiljni ili kako si detaljno pokušavate isprati svoj mozak. Drugo bi očito riješenjestrukturalnog konflikta bilo odustajanje od svoje želje. No ako pokušate napustiti sve želje (ilisamo neku želju), to opet postaje novom željom. Dakle implicitno su u ‘odustajanju od želje’duhovni ciljevi kao prosvjetljenje ili oslobađanje od ‘iluzije realiteta’. No ti su ciljevi još uvijekpovezani s onim ‘Ne mogu imati što hoću’ sustavom rješavanja napetosti i stoga će propasti.

81

NAPETOST RAZRIJEŠENJE

glad jesti

predebelost ne jesti

dosađivan uzbuđen

anksiozan opušten

želja ostvarena želja

vjerovanje nemogućnostostvarenja želje



Činjenica je, da se strukturalni konflikt ne može razriješiti unutar te strukture. Međusobno isključiviciljevi se ne mogu postići ni istovremeno niti slijedno (za bilo kako dugo vrijeme). Ljudi čestopokušavaju to prerasti s velikom nadom i optimizmom, no obično slijedi razbijanje iluzija.Inherentno je, kako bilo koja akcija na koju se uvjerite kao razriješenje strukturalnog konflikta ilida barem ostanete u području tolerantnog sukoba, može biti samo privremeno olakšanje no ukonačnici će to samo ojačati iskustvo ograničenja i još više ojačati sukob. Jedino promjenomstrukture u podlozi (korijena želja i uvjerenja) svog života, može se napraviti bilo kakva realna itrajna promjena – promjene unutar strukture (promjena ili njeno potiskivanje) jednostavno ne ćedjelovati.

Kao primjer, ako Vam prednji kotači automobila nisu u ravnoteži i lagano vuku na lijevo, razvitćete kompenzirajuću strategiju upravljanja u desno kako bi se kretali ravno naprijed. Ako setendencija vučenja na lijevo razvijala postupno – možda čak i niste shvatili što se događa. (Danetko drugi vozi auto bi bilo opasno, no tek bi tada ponašanje postalo i Vama vidljivo). Ako vaspromatra prijatelj u vožnji na taj način, to bi ga upozorilo i sugerirao bi Vas ‘ne vozi u desno ilipusti me van’! Mnogo savjeta koji si ljudi međusobno daju ne će djelovati, jer su stvoreni zapromjenu kompenzirajućih strategija bez ikakve predodžbe o strukturama koje ih uzrokuju. U

jeziku organizacijskog managementa, što onda radimo, kada se suočimo s dva nekompatibilnazahtijeva ili dvije stranke koje žele očito nekompatibilne stvari? Postoje samo tri mogućnosti:

Dominacija – jedna strana pobijeđuje a druga gubi. To obično vodi ojačavanju gubitnika kako bislijedeći put oni pobijedili.Kompromis – svaka strana odustaje od dijela onog što želi kako bi bio mir. To je uvijeknezadovoljavajuće do određenog stupnja, pa će svaka strana pokušavati svoj put na neki skriveniili javni način. Ovakav pristup reducira integralnost.Integracija – obje strane dobiju ono što u stvari žele a da bi to bilo moguće, traže što su potrebeiza svojih želja (htijenja). Taj način, ako se uspije pronaći najviše zadovolja, no treba savjetodavnipristup kako bi se razotkrile kompatibilnosti u podlozi potreba dviju strana. Konflikt se na taj načinmože pažljivo razraditi i radeći zajedno na njemu umjesto da ga se premosti (bypass ili čakizbjegne odlučivanje o njemu), ublažuje ili ignorira situaciju. Rezultat toga je moguća emergencijakreativnog riješenja o kom nitko nije ni mislio na početku tog procesa, jer su svi tek sada po prviput percipirali strukture u podlozi konflikta.(izvrsno se slaže s Bohm-dijalogom)

Sav je rast stvar diferencijacije i integriranja, a diferencijacija je jednako važna kao i integracija.prvo pravilo za postizanje integracije je stavljanje svojih karata na stol, suočavanje sa stvarnomtemom, razotkrivanje konflikta, izvođenje cijele problematike na otvoreno. Ako to učinimo i

82

Pustitidrugeda imajuštohoće ilitrebaju(zadovoljavanježelja drugih)

Ostvarivanje onog što hoću ili trebam za sebe(uglavnom vlastitih želja)

umirivanje, ugađanjezadovoljavanje, davanje Lose - Win

Ja sam OK Ti si OK

(nestabilno)

zanemari, izbjegni pasiviziraj, apatija Lose - Lose Ja sam OK Ti nisi OK (stabilno)

konkuriraj, dominiraj premosti, guraj

Win - LoseJa sam OK Ti nisi OK (nestabilno)

integriraj, kreiraj rješenjesurađujWin - Win

Ja sam OK; Ti si OK (stabilno)

P r e g o v a r a n

j e i

d i j a l o g

kutdokazivanja

sastajanje na pola putakompromis

ustupak za ustupak



pokušavamo otvoreno razgovarati kako bi se moglo stvari razraditi; moguće je da ćemo se srestis ljudima za koje se zna da su uvijek kontra interesa pa ih treba konfrontirati kao potpuna (cijela)osoba, bez straha i spremni koristiti bilo koju raspoloživu moć. Moguće je biti fleksibilnim ihumanim i u isto vrijeme ne prihvaćati gluposti i trivijalizaciju. A to je izgleda moguće kako zapojedince odnosno za sebe samog jednako kao i za grupe. To je temelj rada na Projektu uvida .Isto tako izgleda, ako hoćemo kreativna rješenja, onda je takav put jedini put za njihovoostvarivanje. No ono što ne će djelovati je pokušavanje rastvaranja problema i promjenauvjerenja njihovim potiskivanjem, pa i silom.

Uvjerenja

Naša uvjerenja jako utječu na ponašanje. Ona motiviraju i oblikuju što činimo. Na primjer, teškoučiti bilo što bez uvjerenja kako će učenje biti ugodno i korisno (za našu prednost). Što suuvjerenja? Kako se formiraju i kako ih održavamo?

Uvjerenja su usmjeravajući principi (oni koji vode), unutarnje karte koje koristimo kako bi svijetudali smisao. Daju stabilnost i kontinuitet; to su stabilni podaci koji nam pomažu u stvaranju reda izkonfuzije. Zajednička (dijeljena) uvjerenja daju dublji smisao razumijevanja i zajedništva.

Uvjerenja (vjerovanja) dolaze iz mnogih izvora – odgoja, imitiranja značajnih osoba, zaključakakoji su rezultat prošlih trauma i ponavljajućih iskustava. Neka nam uvjerenja dolaze već gotova izkulture i okoline u kojoj smo rođeni. Dok smo mladi, vjerujemo što nam se kaže o nama samima isvijetu, jer nemamo načina za provjeravanje pa ta uvjerenja mogu perzistirati nepromijenjenakasnijim postignućima zbog toga što imaju na pr. roditeljski autoritet, te su tako postalautjelovljena kao podsvjesne komande u razvoju super-aga.

Kada vjerujemo u nešto, djelujemo kao da je to istinito; investirali smo samo napor. To sedjelovanje može teško stoga opovrgnuti; uvjerenja djeluju i kao percepcijski filteri – događaji seinterpretiraju u pojmovima uvjerenja a ‘izuzeća potvrđuju pravila’. Uvjerenja ne samo preslikaju(crtaju) ono što se događalo, već planiraju buduće akcije. Pozitivna uvjerenja su dozvole kojimaaktiviramo svoje sposobnosti; dozvole za igranje i istraživanje u svijetu mogućnosti.Ograničavajuća uvjerenja na drugoj strani nemaju vrijednu osnovicu u iskustvu.

Uvjerenja mogu biti i stvar izbora. Ona se mijenjaju i razvijaju. I o sebi mislimo drugačije svremenom, stupamo u brak, rastavljamo se, mijenjamo prijateljstva i djelujemo drugačije jer namse upravo uvjerenja mijenjaju. Svatko je od nas kreirao mnoga uvjerenja o svojim mogućnostima io onom što nam je važno u životu, no možemo ih i mijenjati. ali nema koristi pokušavati ihmijenjati u kontekstu strukturno sukobljenih namjera. Kako smo vidjeli moramo potpuno razumjetitakve konfliktne strukture, kako bi mogli prihvatiti njihovu realnost jer samo onda više ne ćestvarati (podsvjesne) pretpostavke i ograničenja. Samo u takvom kontekstu, potpunijegpoznavanja svog sebstva možemo vizualizirati nove mogućnosti, upravo one koje iskreno želimoostvariti, bez ograničenja i djelovati s entuzijazmom prema njihovom ostvarenju s kreativnim(integriranim visokom uzbuđenošću) okvirom uma. To kreira nove sustave rastvaranja napetostikoje nisu u sukobu i koji će biti nezaustavljivi.

Ostvarivanje ciljevaPostavljanje i ostvarivanje ciljeva kojima će ispuniti želje je bitno za zdravlje i sreću. Težnjeprema svojim ciljevima je izjava kojom osoba uzima kontrolu svog života, da to umjesto nje ne bičinio život. Postajete nezavisni o polju, a zavisni o cilju.Vizualiziranje cilja je važnije od znanja svakog detalja ili čak i bilo kojeg detalja o tomu kako tajkrajnji rezultat ostvariti. Prvi je korak slikaru umjetniku vizualiziranje konačnog rezultata, unajmanju ruku konceptualno; dok su sredstva za ostvarivanje rezultata ekstremno varijabilna –različiti materijali i stilovi, na primjer – a neki od koraka mogu zahtijevati učenje novih vještina ilimogu zavisiti o idejama i inspiracijama za koje umjetnik zna da će se pojaviti u odgovarajuće

83



vrijeme – ne brine o njima zato što još nisu tu na početku. Međutim, pokazat će se kako ćeumjetnik izraziti svoje osjećaje i duhovnost što je i više nego dovoljno dobro.

Težnja vizualiziranju ciljeva je moćna, prirodna tendencija – kao i tendencija biljaka u traženjusvijetla – instinktni ustrajan poriv koji može lomiti i najtvrđi granit. Ako nemate jasnu sliku o tomukamo želite ići, ta će jaka instinktivna želja biti frustrirana pa se može iskusiti život besmislenim ilibez usmjerenja. Tada se može javiti mogućnost vizualiziranja negativnih ciljeva – možete sepercipirati nekompetentnim, bolesnim, punim bola, neuspjehom a vaša će kreativna snaganastojati i stvoriti takvu realnost.

Prvi korak u postavljanju cilja je doticanje onog što stvarno želimo od života. Može se raditi i ocilju za cijeli život ili za jednu godinu, mjesec ili tjedan unaprijed. Izrazite ga kao iskaz činjenice usadašnjem vremenu, te smatrajte taj cilj već ostvarenim. Kako se sada osjećate s već ostvarenimciljevima? Što ćete raditi? Kakvo Vam je okruženje? Što kažu ljudi? Ne generalizirajte svoju viziju

– uključite opipljive detalje glede vremena, mjesta, činjenica, brojaka, osoba.

Evo nekih primjera dobro izraženih ciljeva. ‘Ići jedanput tjedno na piknik samaca kako bi sreonove ljude s kojima ću se slagati’. ‘Plivati ću jednu milju ovaj tjedan, osjećati ću se jačim i življim’.Živim udobno unutar svog proračuna za hranu, oblačenje i zabavu. Osjećam se financijskisigurno uz kontrolu svojih troškova’. ‘Bob i ja se međusobno razumijemo, stvarno volimo i jedandrugom vjerujemo. Seks nam je predivan’.

Ne koristite negacije kao ‘Ne jedem previše’. Nesvijesno nastojite izbaciti negacije, pa bi se taizjava mogla reducirati na ‘Jedem previše’. Isto tako u slučaju negacija kao ciljeva ilinemogućnosti viđenja stvarnog postizanja cilja, što jako indicira vjerojatnost strukturalnogkonflikta, više nema smisla nastavljati s cilje(m)vima u tom kontekstu. Mogli bi uvidjeti i strah odreakcija drugih po ostvarenju svojih ciljeva ili trenutnu nesposobnost ili ne htijenje nastavljanjaizvođenja nužnih koraka. U tim slučajevima morate najprije detaljno shvatiti i prihvatiti uključenakonfliktna stajališta i osjećaje, te ih komparirati s trenutačnim realitetom, stvarnim potrebama iprepoznati postojanje bilo kakvog iskrivljenog mišljenja. Odbacite bilo koju stranu, pa ondamožete zadržati strukturu (jer je to onda ono što želite) i odabrati drugi cilj.

Kako nastavljate s tim procesom vidjet ćete kako djelujete načinom koji je kompatibilan s

kreiranjem svoje vizije; ideje i resursi će se posložiti. Važno se fokusirati i na tekući realitet koliko je to god moguće nemilosrdno i pošteno. Kompariranjem svog napretka s vizijom, kao slijedećimkoracima postat će očitim – kako se radi o improvizacijskom procesu koji se ne može upotpunosti predvidjeti na početku. Kako je kreacija improvizacija, može se i sama vizija revidirati

– može se otkriti kako se sada želi nešto savim drugo od onog što ste si postavili na početku. To je, stvarno, zabava i igra života!

BUDUĆNOST EGZISTIRA PRVO U IMAGINACIJI

ONDA U VOLJI I ONDA U REALITETU .

Riječi i znaćenja ♥♥♥♥

Uvjerenja su važan dio naše osobnosti, no ipak se izražavaju u vrlo jednostavnim pojmovima: akoučinim ovo . . . onda će se dogoditi ono . . . . . Mogu . . . Ne mogu . . . . A to se onda prevodi u:Moram . . . Trebao bi . . . . Ne smijem . . . itd. Riječi postaju uvjeravajuće (prisila) a što je dijelom izbog prirode jezika. Riječi imaju moć evociranja slika, zvukova i osjećaja kod slušatelja, kako to

U prijevodu se koristi mogućnost razlikovanja, pomoću dva glasa ‘č’ i ‘ć’, izvedenost riječi iz znaka i pridruženog‘značenja’, te znati i njegovog ‘znaćenja’, jer je to semantički nužno glede potpuno drugačijeg korjena,a time iznaćenja.

84



zna svaki pjesnik ili pisac reklama. Mogu započeti ili raskidati veze, ozbiljne diplomatske odnose,provocirati tuču i ratove. Jezik je alat komunikacije i kao takve riječi znaće ono o čemu su se ljudidogovorili da će znaćiti. To je zajednički način komuniciranja o iskustvima dobivenim prekoosjetila i iz njih izvedenih koncepata. Bez jezika ne bi postojao temelj za društvo koje poznajemo.Oslanjamo se na činjenicu kako je naše osjetilno iskustvo dovoljno slično pa naše mape (karteuma, preslike) imaju mnogo zajedničkih karakteristika(pa se razumijemo iako su nam pridruženi konceptidjelomično različiti - MK). No .. . mi ne dijelimo egzaktno iste karte uma, jer svatko će iskusiti svijet na

jedinstven način. Riječima pridružujemo znaćenje preko njihovih sidrenih asocijacija/ referen-ciranja prema objektima odnosno na objekte iskustva tijekom života, iako naravno svi imamodrugačija iskustva. Činjenica što ljudi imaju različite karte i znaćenja dodaje bogatstvo iraznolikost životu. Možemo argumentirano diskutirati duboko u noć o znaćenju takvih apstraktnihriječi kao što su ‘čast’, ‘ljubav’ i ‘moralnost’.

Jezik je i moćan filter pojedinačnog iskustva. On je dio kulture u kojoj smo rođeni i koju nemožemo promijeniti. Jezik kanalizira misli u različitim smjerovima, lakše nam omogućavajućipromišljanje na neke (društveno prihvatljivo) načine, a teže na druge (manje konvencionalne)načine. Prosječna osoba (koja nije vegetarijanac) će pozitivno reagirati na ‘mekani sočni filetmignon’ na jelovniku, no ne će na ‘komad mrtvog kastriranog bika’. No oba izraza znaće isto.

Isto ponašanje se može opisati na mnogo različitih načina, a može se koristiti za manipuliranje.‘Ja sam solidan; ti si nefleksibilan, on je budala svinjske glave’. ‘Ja sam hrabar, ti se pretvaraš,ona je inferiorna’. ‘Ja sam fleksibilan, ti si svijaš na vjetru, oni su hrpa oportunista’.

Razmotrite slijedeće opise:Pornografska knjiga. Realističan roman.Hrabra i originalna teorija. Divlja i neplauzibilna špekulacija.Seksistički pothvat. Dealer-i rijetkih i egzotičkih umjetnina.Čupavi liberal. Pasionirani humanitarac.Cjelovita, osjetljiva ekonomija. Mizerna trgovina bez srca.

Fraza s lijeve strane može opisivati osobu ili događaj, koja bi se mogla opisati od nekog drugog sodgovarajućom frazom na desnoj strani. Uočite kako je lagano vidjeti predrasude u nečijojsemantičkoj karti, što je isto tako lagano s našim predrasudama. Te su stvari simboličke ali i više

nego jezične. Na primjer, Englez obučen za večeru svake noći u svojoj maloj tropskoj kučici nijebudala; on zadržava svoj realitet trećeg engleskog programa, kako bi izbjegao asimilaciju uprostoru realiteta domorodaca. Potrebno je samo nekoliko tjedana u zatvoru kako bi postali‘zatvorenikom’ nezavisno o tomu kakva je prije bila vaša samo-definicija. Potrebno je samonekoliko tjedana u vojsci kako bi postali ‘vojnikom’.

Riječi su samo blijeda sijena brzine, raznolikosti i senzitivnosti mišljenja u njihovom temelju. Kakobi brzo dokazali svoje stajalište primjenjujemo proces selekcije: veliki ćemo dio nužno poništiti, amožda katkada i previše; možemo previše pojednostavniti i tako iskriviti znaćenje u podlozi; atežimo i uopćavanju, ne želeći izgovoriti sve moguće izuzetke i specifične uvjete koji seprimjenjuju.

Riječi ‘mogu’ i ‘ne mogu’, ‘moguće’ i ‘nemoguće’ definirati (u karti uma govornika) što se smatramogućim. Često se koriste za definiranje sposobnosti (mogućnosti) no jer su previšegeneralizirane, one su ujedno i ograničavajuće: ‘Jednostavno nisam mogao odbiti’, ‘Ne mogu sepromijeniti’ ili ‘To je nemoguće učiniti’. Uzete su kao apsolutno stanje nekompetentnosti, bezotvorenosti prema istraživanju mogućnosti promjene. Fritz Perls je običavao na to odgovoriti: Negovorite ‘Ne mogu’, recite ‘Ne želim’ čime trenutno stavljate u poziciju barem priznavanjamogućnosti izbora. Netko bi također mogao pitati: ‘Što bi se dogodilo da si učinio?’ ili ‘Što Tekoči?’ Te su poslijedice i barijere, ono što bi se trebalo izbrisati iz svjesnog mišljenja osobe.

85



Slično je i s riječima nužnosti kao ‘treba’ i ‘ne treba’, ‘mora’ i ‘ne mora’, ‘treba’ i ‘ne treba’ što supravila ponašanja, no ne dovoljno eksplicitna. To je vidljivo ako se pita za posljedice kršenjapravila: ‘Što bi se dogodilo ako bi ili ne bi to učinili?’ To ‘Što ako’ temeljno je pitanje znanstvenemetode. Kada se jednom ekspliciraju posljedice i razlozi, oni se mogu promišljati i kritičkievaluirati – u protivnom oni samo ograničavaju izbor i ponašanje.

Razmotrite rečenicu: ‘Ne mogu to uraditi ovdje’ .

‘JA’ je identitet osobe; ‘ne mogu’ se odnosi na uvjerenje; ‘uraditi’ izražava sposobnostdjelovanja; ‘to’ indicira ponašanje; ‘ovdje’ je okolina. Osoba koja to kaže se isključuje od okoline,realiteta, pomoću nepotrebno ograničavajućih uvjerenja temeljenih na iskrivljenoj uporabi jezika.

Kada je previše u nečijoj glavi jezika koji ne korespondira s iskustvom, jer se previšepretpostavlja, izostavlja ili generalizira, onda to može biti uzrokom osjećaja odvojenosti uma odtijela. Uvjerenja ne odgovaraju onom što nam govore osjetila, misli ne kreiraju anticipiraneosjećaje, želje ne rezultiraju akcijama za njihovu realizaciju. Kako um nije utemeljen u realitetu,on je odsječen i neuzbuđen, pa je stoga posebno podložan utjecajima. To je odijeljivanje umaod tijela , što onda rezultira u emocionalnoj zavisnosti o drugima, a što je i plodno tlo zahipnotičke učinke a što rezultira u stanjima kulturalnog transa ili ‘zavisnosti o poljima (područja)’.Nesrećom to utječe na većinu ljudi, posebno u sadašnjoj kulturi. Tehnika semantičkih diferencijala(razlika) koja slijedi drastično reducira mogućnost takve vrste iskrivljavanja jezika, koja ako senastavlja, reducira i moć kulturalnog transa.

Semantički razvoj

Cilj je ovog pristupa pomoć u razrješavanju podvojenost između unutarnjeg i vanjskog govora.Kada se slušaju izgovorene riječi, one se dekodiraju u terminima sintakse (gramatičkekonstrukcije) i semantike (znaćenja riječi), generirajući konceptualnu misao. Kada se misli(unutarnji govor) trebaju komunicirati verbaliziranim (vanjskim) govorom, znaćenje se kodira uprimijenjeni rječnik i sintaksu. Podjela između unutarnjeg i vanjskog govora je objektivnamanifestacija podjela verbalnog mehanizma na dekodiranje i kodiranje. Takav niz pomažeutemeljivanju podjele između uma i tijela.

Lingvistička sposobnost evoluira od ranog djetinjstva pa dalje paralelno razvoju mentalne zrelosti.Prva je faza emocionalna. Beba izražava svoje unutarnja stanja emocija ili osjećaja s pozivima,krikovima, smijehom, itd. a mehanizam verbalnog kodiranja igra dominantnu ulogu. Druga je fazasocijalna: beba pokušava izazvati neku reakciju kod drugih pomoću verbalnih signala, kao naprimjer izgovaranjem ‘mama’ kako bi privuklo pažnju ili pak pokazivanjem na nešto. Razvijanjemte sposobnosti beba stječe opisni rječnik odmičući se od animalnog jezika prema onom što jedistinktivno ljudski. U početku je to naivno intuitivno, no rječnik se postupno izgrađujepredstavljajući konkretne objekte i iskustava dok deskriptivna funkcija jezika ne procvate.Kapacitet mehanizma dekodiranja (lijeve polutke) se znatno povećava. Jedinstvena karakteristikaopisne funkcije jezika je mogućnost faktičke istinitosti ili faktičke neistinitosti – mogućnost laganja

je implicitna. Tako se razvija diskrepancija između specijalizirane lijeve polutke s tendencijom

iskrivljavanja i laganja te emocionalne, izvedene iz iskustva, kao i ne-verbalne (intuitivne) desnepolutke. Jer je realitet percipiran desnom polutkom u sukobu s alteracijama (racionalizacijama,lažima i fikcijama) ilegalno izvedenim u lijevoj polutki, postoji tendencija negiranja ili potiskivanjasadržaja desne polutke, pa tako i intuicije, čime dominantnim postaje način gledanja na svijetlijeve polutke. Sve se to jasno demonstrira bilaterlanim instrumentom (mjeračem), koji razlikujeuzbuđenost dviju polutki mozga.

Razvijanjem nakon specijalizacije polutki, dolazi trećakognitivna faza lingvističke sposobnosti,kao funkcija argumentacije. To uključuje sposobnost postavljanja pitanja. (Uočite kako čimpanze,naučene koristiti znakove, ne mogu niti aranžirati simbole sintaktički niti mogu postavljati pitanja).

86



Umjetnost kritičkoga argumenta je usko povezana s ljudskom sposobnošću racionalnog mišljenja.Važno je prepoznati kako je svaka razina jezika prožeta nižim razinama. Na primjer, kadaraspravljamo (svađamo se), postoji izražavanje osjećaja, čime se signalizira pokušajkonvertiranja oponenta i opisivanja u podupiranju argumenata činjeničnim referencijama. Postoji iprateće gestikuliranje lingvističkom izražavanju. Osoba koja nije u dodiru s tim emocijama iosjećajima, bit će međutim odvojena od takvog jezika tijela čime može čak suprotno argumentiratitijelom ono što je izgovoreno. To je podjela uma i tijela.

U ranim fazama lingvističkog razvoja proces verbalne elaboracije je vrlo različit od kognitivnefaze. U emocionalnoj fazi, jezik postoji kako bi se zadovoljile emocionalne potrebe i uveliko jepred-verbalni. Te riječi onako kako su korištene su subjektivne s pridruženim emocijama iosjećajima. U socijalnoj fazi riječi su elaborirane asocijativno prije nego logički. Asocijacije semogu raditi s konkretnim objektima, predstavljenim i prostorno i semantički u terminimadiferencijala kao što su vruće/hladno, svijetlo/tamno, dobro/loše, itd. U prvom dijelu djetinjstva tomora biti tako jer dijete ne posjeduje niti dovoljni rječnik ni samo-svjesnosti za definiranje riječi (uterminima) drugim riječima u svom umu.

Nakon starosti od 8 – 10 godina daljnji razvoj modela internaliziranog jezika rezultira iz procesasemantičke elaboracije. Drugim riječima, sadržaj uma se povezuje, referencira, sam na sebe svekompleksnijim skupom veza temeljenih na definicijama riječi u terminima drugih riječi, a pomoćupravila gramatike i logike. Raniji emocionalni i asocijativni modeli jezika izlaze iz vidokruga;semantički model postaje raspoloživ introspekciji, a podijeljenost između unutarnjeg i vanjskoggovora se širi.

Viši um

Kako se duhovni bitak/biće uklapa u tu sliku. Bitak može adaptirati stajalište iz kojeg percipira irazmatra, stvara mišljenja i namjere. To je vrsta uma – viši um. Bitak/biće ima takođersposobnost dovođenja samog sebe u pravu zbrku, u zaglavljenosti u fiksnom identitetu – kao što

je identificiranje s ljudskim tijelom kako bi percipiralo kroz ljudsko, iskusilo život i izražavalo sekroz taj organski sustav.

No ljudsko tijelo ima i svoj samostalni život – ono je genetički entitet – forma života programiranagenima. Ono je dakle kondicionirano učenjem parova podražaj-odziv, u kojima igraju svoje ulogetraume i kulturalni pritisci. Ima i ugrađene porive (nagone) preživljavanja i razvija više ili manjesofisticiranu inteligenciju, prve faze kognitivnog i lingvističkog razvoja, koji je ranije opisan. Možebiti i programirano od strane Bitka/bića. Ova druga vrsta uma, dakle fiksnog identiteta ima stoga ianalitičke i reaktivne programe, koji se mogu kršiti (zaobići, iskriviti). U slučaju ljudskog bića,utisnuti mentalni programi se izvode u mozgu, nevjerojatno sofisticiranom kompjutoru. Podražajkao što je neka slika ili percepcija, može prouzročiti povećanje ili smanjivanje moždanoguzbuđenja, zavisno o tomu interpretira li se podražaj kao zastrašujući ili kao onaj koji vraćapovjerenje. Taj se stresni ili relaksacijski odziv prenosi kroz živčani sustav i mjerljiv je kaopromjena otpora kože. Povećavanje napetosti i uzbuđenja će prouzročiti pad očitanja na GSRmjeraču dok će relaksacija ili odvajanje prouzročiti rast. Poplava osjećaja će prouzročiti

dramatičan pad u otporu a disocijacija će prouzročiti dugi polagani rast otpora. ‘Treperenjekazaljke’, će se pojaviti kada nema reaktivne aktivnosti ili sukoba između tijela-uma (kombinacije)i Bitka, a postoji intuitivni (neverbalni) otvoreni-kanal prema Bitku. Kazaljka slijedi umjereneimpulse – posezanja i povlačenja – te komunikacijske linije.

Ako viši um i tijelo-um nisu diferencirani, nastaje konfuzija. Dio nerazumijevanja potječe izidentifikacije misleće osobnosti, verbalne inteligencije lijevog mozga, sa svjesnom svijesti koja jeBitak. Verbalna je inteligencija u mnogo čemu ‘iz mozga’, dok Bitak nije ‘iz mozga’, ali utječe namozak pomoću neverbalne komunikacije.

87



Budući je komunikacija Bitka neverbalna i piktografska, desna polutka je medij takvojkomunikaciji. To je priroda ‘intuicije’, Bitak komunicira preko desne polutke u lijevu, izražavajućisvjesnost često u formi metafora ili simboličkih slika, kako bi se prenijele intencije. SposobnostBitka za utjecanje na sve aktivnosti tijela-uma zavisi stoga o integraciji lijeve i desna polutke, takoda je mozak '‘budan'’ i ne prikriva tu izravnu komunikacijsku liniju.

Sljedeći dijagram ilustrira kako se Bitak (VI) među-odnosi s ljudskim tijelom-umom:

Bitak je sposoban operirati umom potpuno nezavisno o mozgu, stvarajući ‘faksimil’ slike premaželji i komunicirati te slike prema desnom mozgu. Te slike onda mijenjaju razinu uzbuđenosti iutječu na GSR mjerač. S druge strane tijelo-um je naučilo programe ‘inteligencije’, pa možeodraditi IQ test bez pomoći Bitka. Samo Bitak, međutim ima, znanje o znanju, svjesnost o svojimciljevima i kreativnim namjerama – volji i izboru. Bitak je u biti izvan prostora i vremena, imaobjektivna stajališta na koja reaktivni mentalni procesi podsvijesti tijela-uma ne mogu utjecati. On

je izvor najviših vrijednosti života, ljubavi i istine. To se konstantno demonstrira u solo analizi, kaosukob između znanja o znanju Bitka i laži i potiskivanja integralnog tijela-uma, što prouzrokujeočitanja instrumenta (promjene otpora kože).

Mozak ima svoje funkcije, koje se mogu poboljšavati a te funkcije su u izravnoj relaciji saspiritualnom svjesnosti; cijeli sustav Transpersonalne psihologije djeluje u tom pravcu, uključujućii Projekt uvida .

Tri svijeta

Sposobnost djeteta za referenciranje na samog sebe, svoje želje i socijalni pritisci iz okolinezahtijevaju malu, ako uopće bilo kakvu sintaktičku sposobnost. Pa ipak ta temeljna funkcija jezikaima duboke učinke. Ovladavanje jezikom za izražavanje osjećaja samom sebi te kodiranjesocijalno poželjnih i nepoželjnih ponašanja, pruža izvor motivacije za napredovanje prema još

razrađenijim uporabama jezika – uporabe, koje ipak zahtijevaju sintaksu. Postoje specijalnapodručja cerebralnog korteksa koji se bavi jezikom i to omogućava. No to se ne bi dogodilo, kadato ne bi bilo za razvoj samo-svijesti djeteta tijekom njegove borbe za samo-realizacijom i samo-izražavanjem, što je omogućilo Više sebstvo.

Realitet obuhvaća svu egzistenciju i svo iskustvo; on se može podijeliti u tri svijeta. Objektivnirealitet je svijet fizikalnih objekata i stanja, uključujući ljudske organizme. Drugi svijet je onajsubjektivnih iskustava ili stanja svijesti. Riječ ‘misao’ referencira na mentalno iskustvo u svijetusamo po sebi, osobnom subjektivnom realitetu. Nasuprot tomu postoji treći svijet, svijet ljudskekreativnosti i zajedničkog subjektivnog iskustva, proizvoda misaonih procesa – kulturalnog

88

Perceptualni procesorivida, sluha, dodira, itd.

Desni mozak:Procesorikontekstualnesvijesnosti;prepoznavanja,osjeta i emocija

Lijevi mozak:Procesoriliteralneinterpretacije;

jezika i logike

VISvijesnost o svijesnosti

znanje o znanju; namjere



subjektivnog realiteta. U lingvističkom izražavanju, subjektivni misaoni proces postiže objektivnistatus – to je svijet znanja i kulture, uključujući i jezik, kojeg je stvorio čovjek.

Medijator tih triju svjetova je Više Sebstvo, uz pomoć mozga. Vanjski svijet se percipira pomoćuosjetila vanjskih podražaja; unutarnja svijest interpretira i manipulira tim informacijama i kodirakomunikaciju prema drugima kroz jezik i ponašanje, kada to postaje dijelom zajedničkog svijeta.Ovim cikličkim interakcijama se razvija naš svijet.

Interesantna analogija, pa čak i više od analogije je smatranja tijela i mozga kao izvrsnogkompjutora izgrađenog genetičkim kodiranjem kao ugrađenim operacijskim sustavom, koji je biokreiran procesom biološke evolucije. Sebstvo je programer kompjutora. Svi smo mi rođeni kaoprogrameri sa svojim kompjutorom u svom incijalnom embrionalnom stanju. Razvijamo se tijekomživota, a on nam je doživotni pratilac u svim transakcijama. Njegovi ulazi i izlazi prema svijetu,uključuju i druga Sebstva. Neverbalne misli mogu egzistirati na visokoj razini, čak se ireferencirati na konačno verbalno kodiranje. No svatko tko piše zna, kako pretvaranje ideja u

riječi – njihovo evaluiranje, klasificiranje i organiziranje – može oštriti misao. Jezik je prominentanrazlikovni znak ljudske misli i ponašanja.

Semantički diferencijal

Kod mnogih odraslih je verbalni semantički mehanizam toliko dominantan, da raniji modovipredstavljanja znaćenja nisu dovoljno raspoloživi introspekciji, čime je dugoročna memorijadogađaja prije sedme ili osme godine života ograničena samo na kratke instancije koje uključuju

jake emocionalne učinke ili gorčine, kao što je početak školovanja ili sjećanja Božića. To jepotiskivanje dugoročne memorije dodatno onom traumatskih ili ‘neiskušenih’ iskustava. Taiskustva potiskuju uveliko prve faze emocionalnog razvoja – sjećanja do tri godine starosti.

Potiskivanje koje ovdje razmatramo je iz druge. deskriptivne faze razvoja.Unutarnji i vanjski se govor razvijaju na komplementaran no različiti način. Vanjski govor postajebogatijim, detaljnijim slijedeći sve preciznije idealni model jezika. Unutarnji govor gubi sve višesvoju kompletnost. Dijelovi riječi i čak cijele riječi nestaju a neke se riječi miješaju u druge –unutarnji govor postaje telegramski. Sa zrelošću dolazi vrijeme kada unutarnji i vanjski govorpostaju zasebni jezici s različitim sintaksama. Prijenos iz unutarnjeg u vanjski govor postavljamnoge probleme kao u prevođenju između dva jezika.

89

SVIJET 1

Objektivni realitet

FIZIKALNI OBJEKTI I STANJA

1. NEORGANSKOmaterija, energija, prostor ivrijeme svemira

2. BIOLOGIJAStruktura i akcije svih formiživota

3. ARTEFAKTImaterijalni proizvodi ljudskekreativnosti.Alati, strojevi, knige, glazba,umjetnička djela.

SVIJET 2

Osobni subjektivni realitet

STANJA SVIJESTI

Iskustvo: percepcije mišljenja namjera sjećanja snova imaginacije

SVIJET 3

Ojektivni realitet

ZNANJE U OBJEKTIVNOMSMISLU

Kodirano kulturalno naslijeđe:filozofskodruštvnoe-ekonomskomoralnopovijesnoliterarnoumjetničkotehnološko

Kognitivni sustavi:znanstvena metodakrični argumentlogička analiza



Kod ljudi koji su kreativno rječiti, posebno imaginacijama nadareni autori, socijalno/asocijativanmodel deskriptivnog jezika je još uvijek raspoloživ introspekciji, što olakšava posljedično prijevodiz unutarnjeg u vanjski govor. Ti ljudi često iskuse spontane bljeskove sjećanja sve do ranogdjetinjstva, koja su tako živa kao da konstituiraju aktivno ponovno proživljavanje. Kao takvi,pružaju put unatrag do osjećaja Sebstva, što su vršna iskustva koja vode većoj integraciji uma itijela.

Jedan put liječenju podijeljenosti uma i tijela je prisjećanje s dovoljno detalja perioda djetinjstva ukom smo bili tijelo-um. Važan je period između 3- 6 godina starosti, Prije tri godine starosti, višesmo tijelo nego tijelo-um – kao životinja, kod koje korteks igra samo ograničenu ulogu.

Znaćenje riječi tijekom srednje faze razvoja jezika se predstavlja u umu kao agregat subjektivnihodziva. To znači kako se znaćenje definira u terminima pozicije na kontinuitetu između polarnihpridjeva, kao što je na primjer ‘dobro – loše’ ili ‘ljubazan – neljubazan’, itd. Tako su to ‘osjećana’znaćenja, definirana ne drugim riječima već u terminima subjektivnog iskustva tih kvaliteta.

Postoje tri glavne dimenzije za klasificiranje unutar tih subjektivnih ‘semantičkih diferencijala’:

Evaluacijska (na pr. dobro/loše, ljubazan/neljubazan, lijep/ružan, veseo/tužan)Potencijska (na pr. jak/slab, velik/mali, težak/lagan, dubok/plitak)Akcijska (na pr. aktivan/pasivan, brz/polagan, vruć/hladan, bučan/tih)

Svaka se riječ može rangirati na skali od 1 – 7 u odnosu na suprotne pridjeve (polaritetnepridjeve). Tako se ‘vojnik’ može rangirati kao +2 dobar, +7 jak i +7 aktivan, dok bi se ovca moglarangirati kao +3 dobra, +1 jaka i +3 aktivna.

Ako se razmatra evaluacijska skala kao jedna dimenzija, skala potentnosti kao druga a skalaaktivnosti kao treća, dobit ćemo tro-dimenzionalni semantički prostor. Pod semantičkomdiferencijacijom onda mislimo sukcesivno alociranje koncepata do točke u multi(3) –dimenzionalnom semantičkom prostoru, odabirom iz raspoloživih skaliranih varijanti (alternativa).Razlika u znaćenju između dva koncepta je onda razlika njihovih odgovarajućih alokacija unutarsemantičkog prostora.

ProcedureZa primjenu semantičkog diferencijala, profil se riječi radi korištenjem 11 podjele na skalama (u tridimenzije – vidjeti slijedeću stranicu), svaka definirana polarnim (suprotnim) pridjevima. Metoda

je u stvari pridruživanje kvaliteta određene riječi na skali od sedam točaka (od +1 do +7) premadrugoj suprotnosti – polarnom pridjevu. Tako na primjer, +1 dobar, bi predstavljao ‘definitivno nedobar tj. loš’ a +7 dobar bi predstavljao ‘ekstremno dobar’.Tako treba definirati svaku riječ na Listi riječi koja slijedi. Riječi nisu odabrane kao restimulirajućiativni ‘gumbi’ već s namjerom prakticiranja tehnike semantičkog diferencijala.Listi možete dodavati riječi, kako bi definirali tom tehnikom tisuću riječi, što će znatno rehabilitiratimehanizam kodiranja mozga (čineći ga boljim za korištenje), ali i proširivanje prizivanjadugoročnih sjećanja i mentalnih slika. S praksom se može prijeći sa skale od sedam točaka naskalu s 9-točaka pa onda skalu s 11-točaka, kako bi još više poboljšali svoju sposobnostrazlikovanja.

Skale se onda mogu predvidjeti s ‘chunk-ovima’(blokovima), na pr. –3/0/+3, -4/0/+4 ili –5/0/+5,gdje je ‘0’ na sredini između polarnih pridjeva, predstavljajući ‘jednako’ ili ‘niti’ (jednako dobar iloš; niti dobar niti loš).

90



SEMANTIČKI DIFERENCIJAL

+1 +2 +3 +4 +5 +6 +7

Evaluativan loš --- --- --- --- --- --- --- dobar grub --- --- --- --- --- --- --- ljubazanružan --- --- --- --- --- --- --- lijeptužan --- --- --- --- --- --- --- veseonegativan --- --- --- --- --- --- --- pozitivanneugodan --- --- --- --- --- --- --- ugodanbezvrijedan --- --- --- --- --- --- --- vrijedan

Potentnost slab --- --- --- --- --- --- --- jakmala --- --- --- --- --- --- --- velikamekan --- --- --- --- --- --- --- tvrdlagan --- --- --- --- --- --- --- težakplitak --- --- --- --- --- --- --- dubokpodložan --- --- --- --- --- --- --- agresivan

jednostavan --- --- --- --- --- --- --- kompleksan Aktivnost pasivan --- --- --- --- --- --- --- aktivan

opušten --- --- --- --- --- --- --- napetspor --- --- --- --- --- --- --- brzhladan --- --- --- --- --- --- --- vručtih --- --- --- --- --- --- --- bučantaman --- --- --- --- --- --- --- svijetaookrugao --- --- --- --- --- --- --- kutni

razlikuju se i slijedeći atributi:

Prema ili od vas?

Lokacija? (iznad, ispod, iza, ispred, lijevo, desno, blizu/daleko?)Boja?

LISTA RIJEČI

zvijezdedamakrevettornadoljutnjalijenost

bolestneurotičancvijetMjesecpjesmaabortusdijeterođenjepravdaneugodamemorija

statuanedjeljaplavokuća

jezeroatraktivan

žaljenjeprijevaraklavir menesvetoAmerika

jedenjeBogbratnapredakbijes

ratstrojženacvijetsvila

jastuk

opuštenkonstantanbojaumjetnostštagaljprihodkuhinjasvijetloprogressretanmoskito

bebanovachrabrostkriminalžaljenjemir

mržnjaljubavglavatintanovacdomstolzelenljutglupzahrđao

velikstolacbrodlampapticamrkva

brigamuškonositihodatidatipoljubackruhpapar doktor mladaprijateljski

žutbijelistar zadovoljanplesulica

dijeteobiteljselozakopatigovoritičekatizatvoritbarasololovkakrava

91



gadanstolBiblijabolčelikopeklinadrveće

spavanjegladakturobnorazvodlopovsestrazorasvijetlo suncacrkvakontrolasmradgubavac

gladovanjeMjesectijelodeformirantemperaturanzdravljesvijetlo sunca

dohodakliderstvomirisanputar inferioranpelerina

jezerosvetofarmapolicijeseksauto

bez srcatanakzaostajanjezastrašujućimajkačistgledanje

obiteljotacsestraliječitikorijenšarmželedraguljnebocrnigrakruh

nediscipliniranzimaiglaknjgastaklobratpjevanje

lomljivprezir borbaprestrašenmrtavićiprstvunastatidugplavveseo

bogatzaosmrznutočistbalaplivatižaba

cvijetzaljevpitatiskokpokušatitoplinaizbor hladansažaljenjegladkutijastabljika

ranabolestannovtužanimezloponos

navikašljivasrećavratadonjetimolitvaženiti serečiuvreda

Vježbanje svjesnosti

Svjesnost se karakterizira kontaktom, primanjem osjeta, uzbuđenjem i formiranjem gestalt-a(forme).Za svjesnost je apsolutno nužan potpuni kontakt s realitetom.

Percipiranje osjeta određuje prirodu svjesnosti o: udaljenom (gledanje ili zvuk, na pr.), o blizom(dodirom na pr.) ili internom (muskulaturni osjeti ili mentalni fenomeni kao snovi ili misli).Svjesnost se povećava povećavanjem interesa i emocija, prema uzbuđenosti. Svjesnost uvijekprati želja za formiranjem struktura ili konfiguracija, za fokusiranjem pažnje unutar poljainformacija kako bi emergirala organizirana cjelina puna znaćenja. U tom procesu pretraživanja /traženja uočljiv je element ili figura u prednjem planu, koji se ističe u svom kontekstu ili pozadini.Veća svjesnost rezultira iz slobodnog prihvaćanja različitih mogućih odnošenja u polju, pa se tako

može sve više i više znaćenja integrirati prema shvaćanju istine, najčešće, jednostavnosti; manjasvjesnost rezultira iz fiksacije na bilo koji aspekt.

Vježba 11: Ovdje - i - sadaTijekom slijedećih nekoliko minuta opišite za svaki trenutak čega ste svjesni. Počnitesvaku rečenicu s: ‘Upravo sada’. . . ili ‘Ovog trenutka. . . .’ ili ‘Ovdje i sada . . . ’.

Uočite poteškoće i otpore koji nastaju. Zašto ste prekinuli svoju vježbu upravo u tom trenutku?Jeste li bili umorni? Jeste li se ispraznili i prestali formirati rečenice? Jeste li počeli sanjati podanu ili ste odlutali? Ako ste odlutali, kuda ste nastojali otići? (Neki su ljudi osjetili kako su bili uprošlosti ili u budućnosti, bez svjesnosti postojanja ovdje i sada, pa su se prisjećali prošlosti ili suanticipirali budućnost).

Ponovite vježbu, koristeći sva osjetila, opisujući sve što se događa, te što osjećate nezavisno otomu radi li se o udaljenom, bliskom ili unutarnjem. Onda razmotrite: Što je Vaša stvarnost?Možete li ju stvarnoosjećati ? Možete li ju osjećatisvojom?

Do koje mjere je Vaš osjećaj aktualiteta, kontakta sa sadašnjim trenutkom bio skriven zbognošenja maske osobnosti. Napor za iskustvom (iskušenjem) aktualiteta će uzdići anksioznost(maskiranu možda umorom, dosadom, nestrpljivošću ili smetenošću) – a ono što će posebnopodići vašu anksioznost će biti i poseban otpor kojim prigušujete ili sprječavate puno iskustvo. . .

92



S praksom ne ćete više trebati takvu verbalizaciju za održavanje discipline ‘Ovdje – i – sada’svjesnosti. Za ponovno stjecanje osjećaja aktualnosti je od ogromne važnosti iskustvo kretanja dobiti (jezgre). Prevladati će se osjećaj straha od shvaćanja aktualiteta da je čovjek živ. Više nijenužno mijenjati ili potiskivati istinu. Vježbajte u raznim, različitim okolnostima i izvan tretmana, nosve zapišite za kasniju obradu.

Vježba 2: Suprotstavljene sile

Da bi ste bilo što zapisali, to se mora razlikovati od svoje pozadine. Isto tako ne bi bili svjesnimnogih fenomena, ako ne bi postojale i njihove suprotnosti: ako se dan ne bi razlikovao od noći,nikada se takva distinkcija ne bi mogla napraviti pa bi nam nedostajale odgovarajuće riječi.

Mislite u parovima suprotnosti u kojima ne bi niti jedna strana mogla egzistirati, ako ne bibile stvarne ili bi svaka implicirala egzistenciju svoje suprotnosti.

S nekim parovima ćete možda pronaći dodatne fenomene koji se uklapaju između suprotnosti.Na primjer, ‘početak – kraj’ ima jedan srednji termin, ‘sredina’, ‘prošlost – budućnost’ ima‘sadašnjost’, ‘ljubav - mržnja’ ima ‘indiferentnost’. Takvi fenomeni konstituiraju ‘neutralnu‘ ili ‘nula’točku kontinuuma. Na brojčanoj skali vrijednosti se smanjuju do nule, a iza nule rastu kaonegativne vrijednosti. U nultoj točci kontinuuma (ili dihotomiji alternativa) postajemo svjesnipotencijalne situacije koja se proteže u oba smjera. Osjeća se potreba za djelovanjem no još seniste odredile glede strane.

Situacije u kojima se susrećete s blokadama u provođenju zadataka, koje ste si postavili jer su tokonfliktne situacije – konflikti između dva dijela osobnosti. Svjesni ste onog dijela sebe kojipostavlja zadatak i pokušava ga provesti, kao na primjer, početi s prvom vježbom ili recimo,prestati pušiti. No daleko ste manje ili uopće niste, svjesni drugog dijela koji pruža otpor. Doodređene mjere, s kojom se susrećete s otporom, često vam izgleda, kako se ne radi o vlastitojkreaciji, već o nametnutom izvana.

Rad na vježbama ove knjige je namijenjen razvoju vaše svjesnosti o konfliktima unutar vašeosobnosti i pronalaženju situacija, koje ih restimuliraju. Cilj je ponovno integriranje tih razbijenihdijelova, kako bi izbor stajališta i potencijala akcije bio bolji. Korist razvijanja sposobnosti gledanja

na stvari iz suprotne strane, stvaranja neutralnog interesa za suprotno, je moć kojom se donosevlastite istinite samo-određene evaluacije.

Za veći dio svojih ‘očitih’ preferencija i ‘prirodnih’ načina gledanja na stvari možemo reći kako subaština. Postaju rutina i ‘ispravni’ jer njima sprječavamo čak i zamišljanje suprotnog. Kada ljudimanedostaje imaginacije, to je zbog toga što se boje čak i razmatrati mogućnost nečeg različitog odčinjenice koje smatraju kvalitetnim za dobar život, jer su to nabijena područja jedne strane kojasprječavaju konfrontiranje s drugom suprotnošću.

Zamislite se u situaciji suprotnoj od vaše vlastite, gdje su vaše želje i inklinacije suprotnevašim uobičajenim. Ako na primjer, kažete ‘ne’ umjesto ‘da’; ili da ste žena umjestomuškarac (ili obratno). Promatrajte objekte, slike ili misli kao da su im funkcije ili znaćenjasuprotna onom na što se navikli.

Zabavljajte se svojim uobičajenim procjenama dobrog i lošeg, poželjnog ili odbojnog, racionalnogili glupog, mogućeg ili nemogućeg. Budite zadovoljni stajanjem na nultoj točci, zainteresirani zaobje strane antagonizma, ne podržavajući niti jednu. Otkrijte okolnosti ili osobe koje vamotežavaju, čak i u fantaziji, stvaranje preokreta; kada anksioznost, strah ili gađenje izlazi u prednjiplan.

93



Vježba 3: Koncentracija

U prisilnoj koncentraciji ‘usmjeravamo’ pažnju tamo gdje bi ‘trebalo’ po našem osjećaju,istovremeno ne dozvoljavamo usmjeravanje pažnje na druge interese; kako se sve više i višeenergije posvećuje potiskivanju ‘odvlačenja’ od okoline, postajemo umorni i nezainteresirani ipočinjemo dnevno sanjanje ili fiksirano buljenje u hipnotičkom transu.

U spontanoj koncentraciji privlače nas naši interesi, uzbudljive fascinacije i preokupacije kako senaše potrebe ili želje bude. Radi li se o situaciji gdje osjećate nešto, planirate, zamišljate,prisjećate se ili praktički djelujete, um spontano prisustvuje posebno elementima u prednjemplanu diferencirajući ih od pozadine koja blijedi, kreirajući živu strukturu figure/područja. Saslobodnim tijekom igre pažnje, sadržaj figure ili područja ne ostaje stacionarnim (kao kod prisilnekoncentracije) već se mijenja tijekom dinamičkog razvoja, uvlačenjem u sliku novih interesantnihelemenata iz područja.

Izborom stabilnog podatka punog znaćenja iz konfuznog kaosa informacija, pa onda kretanjemprema drugim podacima i njihovom povezivanju, može se progresivno uvesti neki red i znaćenjeu cijelu situaciju. S punom svjesnošću realiteta sada i ovdje, koji može biti frustrirajući i dosadan,kao baratanje ladicom ulaznih dokumenata ili čekanje autobusa, da bi onda postao ugodnijim.Izazovne situacije na poslu se mogu ovladavati učinkovitije i sa širim razumijevanjem,derivacijama iz mase konfliktnih stajališta.

Dakle, dvije su prepreke spontanoj svjesnosti: prejako fiksiranje na figure i previše nabijenapozadina. Najbolji je kontekst prema komu možete diferencirati unutarnje konflikte je vašaktualitet – vaša svakodnevna situacija, potrebe i ciljevi. Kompletnije isjećeni kontakt izmeđusebe i svoje okoline, te što ćete poštenije osjećati i izražavati svoje osjećaje želja, prezira,hladnoće, dosade, gađenja, divljenja, itd. s osobama i stvarima s kojima dolazite u dodir, to ćeteimati relevantniji kontekst kojim će se osvijestiti (nabijene i potisnute) kontra-intencije, koje mogurezultirati fiksnim idejama i evaluacijama.

Prepustite svoju pažnju lutanju od jednog elementa (objekt, osoba, aspekt, situacija)prema drugom, uočavajući figuru i pozadinu elementa i svoje emocije. Verbalizirajteemocije svaki put, kao na pr. ‘Za to osjećam odbojnost’, ‘To mrzim’.

Vježba 4: Asimilacija

Spontana (neforsirana ili podijeljena) pažnja je kontakt s okolinom. Objekti simultano postajuintegriraniji (jedinstveniji) ali i detaljniji. U slijedećoj vježbi, zadržavanjem ovdje-i-sada aktualiteta,pustite slobodnu igru svoje pažnje oko objekta. Za ilustraciju, promatrajte neki običan objekt, kaošto je stolac. Uočite najprije kako je stolac jedinstvena stvar. Postoje i drugi stolci, no oni nisu ta

jedinstvena stvar. Recite mu naziv, ‘stolac’ i shvatite kako stvar nije riječ. Uočite sve različitesastavne dijelove i detalje koji tvore cjelinu. Detaljno uočite kako su spajani ili koherentni kaostruktura.

Premda je stvar neverbalna, ipak njena znakovitost (njen pridruženi naziv, kvalitete, svojstva,

funkcije, važnost, asocijacije, itd.) se može verbalizirati – to su apstrakcije a kao riječi pokrivajumnoge slučajeve uz prisutnu jedinstvenu stvar. Zatim uočite kvalitetu i svojstva koja konstituirajustolac – oblik, boja, težina, čvrstoća, glatkost itd. Pregledajte njene funkcije i moguće uloge uokolini – za sjedenje, stajanje na njoj, za prodaju kao roba itd. kao i neke neuobičajene uloge –korištenje kao drvo za vatru ili za blokiranje vrate ispod kvake.

Sada se reflektirajte na druge elemente koje su vam asocirane s tim stolcem. Što ide sa stolcem?Možda stol, jelo ili umorna osoba, itd. Konačno razmotrite koje su njegove karakteristikezajedničke s drugim objektima, tj. kojoj klasifikaciji pripada – namještaju, ljudski-kreiranimobjektima, drvenim stvarima, skulpturama, stvarima koje stoje na podu, stvarima s četiri noge, itd.

94



Sada to probajte na više stvari po vlastitom izboru. Ako razmatranje nekog elementa trebavoditi fantaziji, osigurajte uvijek vraćanje na i povezivanje s trenutno kontempliranim elementom.Dovedite sve što ste promatrali u koherenciju u sadašnjem iskustvu, koje bi sada trebalo biti šire isvjesnije nego što je to uobičajenim površnim promatranjem.

Slijedi dio vježbe u kojem treba diferencirati pa onda ujediniti svoje percepcije umjetničkog djela,posebno glazbe. Uočite linije i samu sliku dodatno nacrtanim objektima i bojama – pratite rubove ikonture glavnih figura, pa promatrajte mustru koju formiraju. Gledajte mustre proizvedenesvakom bojom pojedinačno – apstrahirajte površine crvenog, plavog, zelenog itd. Ako vam slikadaje iluziju trodimenzionalnosti, promotrite odvojene mustre prednjeg plana, srednjeg plana ipozadine. Tragajte za mustrama svijetla i sjene(a), uočite način na koji se indicira materijalmustrama poteza kistom.

Konačno, pogledajte portretiranu scenu i impliciranu priču – što je ono gdje normalno počinjemogledati sliku i postajemo transfiksirani (nepokretni) kada ćete pronaći novu ljepotu i fascinacijuslike a imat ćete i osjećaj participacije u radosti stvaranja umjetnika. To shvaćanje diferencirane

jedinstvenosti znači vaš istinski dodir sa slikom, upravo takvim kakvog je osjećao i umjetnik.

Sada pokušajte isti pristup s glazbenim djelom. Odsvirajte jedan dio nekoliko puta. Svaki put,izdvojite (apstrahirajte) pojavljivanje pojeding instrumenta. Zatim pazite samo na ritam; ondaizdvojite melodiju, pa onda pratnju. Često ćete pronaći postojanje ‘unutarnje melodije’ ikontrapunktne linije kojih niste bili svjesni. Apstrahirajte harmoniju kako ju osjećate, tj. uočavajtekada se progresija akorda čini neriješenom a kada izgleda riješenom i ‘zatvorenom’. Ako razvijetetu vještinu, glazba će imati novu dubinu i pružati vam veće zadovoljstvo.

Za svako rekonstruiranje nužna je najprije destrukturiranje onog što postoji. Sadašnji dijelovidanog objekta, aktivnosti ili situacije se moraju rekombinirati kako bi se uskladili sa zahtjevimaovdje-i-sada aktualiteta. To nužno ne znači obezvrijeđivanje (deevaluaciju) sastavnih dijelova,ponovnu procjenu (reevaluaciju) najboljeg usklađivanja u cjelini. Uz detaljnu analizu i rastavljanje,ne može postojati bliski kontakt, otkriće i intimnost). To se naravno odnosi isto tako i na osobnaodnošenja. A slično se ni iskustvo bez svjesne svijesti (svjesnosti) ne može asimilirati; iskustvo seguta cijelo i ne postaje vlastitim, sve dok ga se kasnije ne prisjeća i potpuno iskusi.

Vježba 5: PrisjećanjePrethodna vježba je bila namijenjena povećavanju i oštrenju kontakta s okolinom. Vi i vašaokolina (uključivo i osobe) zajedno konstituiraju funkcionalni, međusobno interagirajući sustav. ZaVas kao živo, kompleksno biće, kontakt sa svojom okolinom je konačan realitet. Ono čega su ljudisamo nejasno svjesni, je ono što njihovo gledanje i sluašnje zahvaća, aktivno posezanje za biločim interesantnim i što će vjerojatno ispuniti potrebe. Ljudsko biće i svijet koji ga podržava,moraju biti u bliskom kontaktu kako bi rasli, razvijali se i živjeli, no ako se osoba zbog svojihstrahova i uznemirenosti stečene prijašnjim iskustvom, ne usudi preuzeti iniciranje i odgovornostza nužne kontakte, onda jer se moraju dogoditi, inicijativa i odgovornost prelaze na okolinu –roditelje, društvo, vladu ili Boga. Tada se pretpostavlja kako će takve agencije onda ‘priskrbiti svešto je potrebno’ ili ‘natjerati osobu uraditi ono što mora’.

Ono što se onda mora ponovno steći, je shvaćanje kako je osoba ta koja vidi, čuje, koja se krećete da je ona ta koja se fokusira na objekte života, bilo da su oni interesantni ili dosadni ilineprijateljski, lijepi ili ružni. Tako dugo dok se smatra kako je naša okolina nešto tajno nametnutoi što se mora tolerirati, težiti će se ponavljanju sadašnjih neželjenih aspekata. Bespomoćno ipasivno prihvaćanje postojećeg statusa, odbija (sprječava) nužno destrukturiranje irekonstruiranje.

Barijera punom iskustvu je tendencija prihvaćanja svojim samo ono što osoba radi metodički i ‘sasvrhom’. Svih drugih mogućih akcija, osoba nastoji studiozno ne biti svjesna. Tako moderničovjek izolira svoju ‘volju’ i od svog tijela i svoje okoline iako govori o ‘moći volje’, kao da se ta

95



može prizvati bez kontakta kroz meso i svjetske okolnosti. To je onda podjela (odvajanje) uma itijela.

Indijanac pokušava prevladati patnju i konflikte umanjivanjem osjeta i osjećaja, te se tako izoliratiod okoline. Mi se pak, suprotno tomu, nemojmo bojati oživjeti osjećaje i pobuditi osjećaje popotrebi kako bi postigli razlikovno jedinstvo cijele osobe.

U izvođenju ovih vježbi ne pomaže ni forsirana relaksacija niti forsirana koncentracija. Mišićnanapetost koja ne omogućava relaksaciju je dio samog otpora kojem želimo (svjesno)prisustvovati, pa ju stoga ne moramo istjerivati iz slike kako bi počeli. Slijedeća vježba jedizajnirana za jačanje sposobnosti punog iskustva sjećanja (memorije).

Odaberite sjećanje koje nije jako staro ili teško – na primjer, prisjetite se posjeta prijatelju.Zatvorite oči. Što u stvari vidite? Vrata? Netko ih otvara? Namještaj? Druge ljude? Nepokušavajte istjerivati ono što je na umu – i misliti ono što bi trebalo biti tamo – već se

jednostavno nastavite sjećati i uočite što je tamo, kao motritelj. Ako ostanete uz kontekstizabranog sjećanja, formirat će se slika/područje, bez namjerne intervencije. Ne promišljajteodnosno ne rezonirajte na slijedeći način: ‘Morali su postojati stolci – gdje su?’ Jednostavnogledajte. Tretirajte slike kao da su prisutne ovdje-i-sada osjetilima te ih promatrajte s detaljnomapstrakcijom kao što se promatraju slike. Uskoro će se čisto prirodno pojaviti sami od sebezaboravljeni detalji.

Glede aspekta vizualne memorije, rijetki zadržavaju eidetičku (fotografsku) memoriju, koju imamokao dijete. Konvencionalni zahtjevi naše edukacije za izvlačenjem samo korisnih informacija izsituacija i njihovo verbaliziranje, potiskuje naše fotografske moći, koje većina ljudi može iskusitisamo u snovima. Moramo vježbati, kako bi mogli ponovno detaljno gledati situaciju, te se laganopomicati između prednjeg plana i pozadine.

Ako imate slabu vizualnu memoriju – sposobnost gledanja ‘očima svog uma’ – to je vjerojatnozato što ste podigli zid riječi i misli između sebe i svoje okoline. Riječ se ne može istinski iskusiti,već se kontaktira do mjere potrebne za aktiviranje ranije stečenih verbalnih apstrakcija. Intelekt jeistisnuo aktivno participiranje. U međuvremenu morate opstati kao da u stvari vizualizirate.Možete za većinu događaja kojih se sjećate iskusiti samo njihove sjene, iako se tu i tamo pojave

bljeskovi vizija (slika). Taj se otpor uglavnom održava napetošću očnih mišića, kao kod buljenja.Može pomoći ako pokrijete oči dlanovima i pustite neka oči gledaju u daleku udaljenost tame.

Ista se vrsta vježbe može primjenjivati i na slušne i na sve druge osjete. Uočite otpor pri pokušajuprisjećanja glasa ljudi . Ako u tom prisjećanju uopće ne uspijete, možete biti sigurni da nikadastvarno ni ne slušate ljude dok govore. Možda ste okupirani s onim što ćete reći u prvoj prilici iline volite govornika više nego što ste svjesni.

Miris, okus i kretanja se ne mogu lagano ponovno iskusiti na živi način, jer su ti bliski osjetinabijeni emocijama. Vid i sluh se mogu, jer su ‘udaljeni osjeti’, lagano odvojiti od žive participacijes tijelom i postati tako bezosjećajni – izuzev našeg odziva na estetsko, koje se nastoji probiti krozmišićne blokade.

Sada se pokušajmo prisjetiti iskustva, kao i ranije, no ovog puta integrirajmo koliko je godmoguće više osjetila – ne samo što su vidjeli, već i što smo čuli, mirisali, okusili i osjetili u svomkretanju – a pokušajte uočiti i emocionalne tonove i promjene koji idu uz to iskustvo. Izbjegavate liprisjećanje neke određene osobe? Ostaje li situacija stacionarnom ili u njoj postoji kretanje? Je linešto dramatično u sceni? Dobivate li samo bljeskove ili možete slijediti detalje bez gubljenjacjeline?

96



Vježba 6: Oštrenje tjelesnih osjeta

Naša je strategija razvijanje svjesnosti, njeno proširenje u svakom smjeru područja sadašnjesvjesnosti, uključujući i dijelove iskustva koje se inače ne bi pojavili i ne bi ih se prihvatilo svojim.Sve dok smo budni, svjesni smo nečeg. Kada smo odlutali u mislima ili smo u stanju transa,svjesnost je mutna/nejasna, ne pojavljuju se scene/područja i požuruju se jaka iskustva u formisjećanja, namjera, planova, akcija. Mnoge osobe žive u permanentnom transu što se tiče ne-verbalnog iskustva a verbalno razmišljanje dominira njihovim subjektivnim realitetom. Ovdjepokušavamo oporaviti svjesnost od svih iskustava kao cjeline – nezavisno o tomu jesu likomponirana iz duhovnih, mentalnih, verbalnih, intuitivnih, fizikalnih, osjetilnih, emocionalnih iliokolišnih aspekata (svih apstrakcija) – jer samo u svom jedinstvenom funkcioniranju, emergirajuslike/područja.

Najveća barijera svjesnosti je nastojanje falsificiranja jedinstvenog tijeka iskustva zabranjivanjem(cenzuriranjem) ili ojačavanjem. To je kao kada pokušavamo voziti auto s pritisnutim kočnicama.Forsiranje neke aktivnosti se neće ostvariti sve dok koegzistira kontra namjera koja zadržava iliblokira i koja je jednaka po snazi. Kada se razotkriju takvi potisnuti konflikti proširivanjemsvjesnosti, nužno ih je prepoznati i revidirati uvjerenja.

Tijekom vježbanja svjesnosti držite se slijedećih formula:

(1) Održavajte osjećaj aktualnosti – osjećaj kako postoji svjesnost u ovdje-i-sada.(2) Shvatite kako živite iskustvo – djelujte, promatrajte, patite, odupirite se.(3) Prisustvujte i slijedite sva iskustva , nezavisno o tomu jesu li unutarnja il vanjska,apstraktna ili konkretna, ona koja teže prošlosti ili su usmjerena prema budućnosti, ili ona koja‘želite’, koja ‘trebate’, ona koja su jednostavno ‘tu’, ona koja namjerno proizvodite i ona koja su seizgleda dogodila spontano. Preuzmite za njih odgovornost, uključujući i za svoje blokade isimptome.(4) Vezano za svako iskustvo bez iznimke, recite; ‘Sada sam svjestan kako . . .’Uočite kako se procesi odvijaju i kako ste uključeni u njih i zabrinuti za te procese. Poimanje,kako misli ulaze u um, se mora zamijeniti uvidom kakovi mislite svoje misli. Shvaćanje takvekontinuirane uključenosti nije lagano i većinu ih osoba izbjegava kao svoje – identificirajući sesamo s onim procesima koji su namjerno odabrani. Cilj je proširivanje granica onog što se

identificira kao sebstvo, uključivanje svih aspekata složenog ljudskog bića, kako bi se postupnoomogućilo raditi bez napora ono što je ranije bilo nemoguće.

U nastavku treba, prihvaćajući i obuhvaćajući svu svoju svjesnost,početi ju diferencirati kakoslijedi: prvo, prisustvujte uglavnom vanjskim događajima – vidici, zvukovi, mirisi, kretanja, itd. – nobez potiskivanja drugih iskustava, drugo, oštrim kontrastom se koncentrirajte na interne procese

– slike, mišićne napetosti, emocije, misli; treće, jednog po jednog diferencirajte te različite interneprocese, koncentrirajući se na njih pojedinačno i uočavajući njihove funkcije, kvalitete, prirodu isastavne dijelove, te način na koji se mijenjaju i odzivaju na kontekst njihove okoline.

Zatim se koncentrirajte na svoje tjelesne senzacije kao cjelinu . Neka vam pažnja luta krozsvaki dio tijela. Koliko svog tijela možete osjetiti? Uočite povrede, bolove i probadanja koja običnoignorirate. Koje napetosti mišića možete osjetiti? Budite u njima, neka nastavljaju napetost i ne

pokušavajte ih prerano opustiti. Pokušajte oblikovati precizno njihove granice. Možete li osjetitiodnos glave i vrata te ramena, itd.? Gdje su vam genitalije? Gdje su vam prsa, trbuh, leđa, ruke,noge, itd? Većina ljudi nema primjerenu percepciju gdje su im pojedini dijelovi organizma,uglavnom znaju gdje su im noge i tako ih tamo i vizualiziraju none osjećaju ih tamo. Proširitevježbu šetanjem, pričanjem, stajanjem, sjedenjem: budite svjesni detalja stvarne lokacije dijelovatijela bez ikakvog uplitanja. Zavisno o količini diskrepancije između verbalnog koncepta sebstva iosjećane svjesnosti sebstva postojat će neuroza. Tako uočavajte tu razliku dok klizite s jednogdijela na drugi i ne zavaravajte se da osjećate više nego što je stvarno. Vrijedno je potrošitimnogo sati na tu vježbu (u umjerenim dozama!). To je temelj za rastvaranje mišičnih napetosti ukojima je usidren otpor, što ujedno znači i rastvaranje psihosomatksih tegoba.

97



Vježba 7: iskustvo emocija

Kada se voljom poništi dihotomija između ‘internog’ i ‘eksternog’, onda ćete iskusiti diferencirano jedinstvo sebe-u-svom-svijetu. Taj uvijek-mijenjani gestalt (forma, struktura) je za vas od vitalnevažnosti, jer je vaš život u procesu življenja. Evaluacija tog iskustva je ono što konstituira emocije.Emocija je kontinuirani proces, jer svaki trenutak nečijeg života nosi sa sobom tone osjećajarazličitih stupnjeva ugode ili neugode. Međutim, u modernom čovjeku, taj kontinuitet emocional-nog iskustva se uveliko potiskuje – emocija se smatra nekom vrstom vulkanske erupcije, kojaneodgovorno emergira u nečijem ponašanju precizno u trenutku kada bi se htjelo praktički imatikontrolu.

Emocija je uvijek u pozadini sve dok je čovjek živ, no postaje figuralnom kada postoji interes ibriga za sadržaj iskustva. Prema tomu, priroda osjećanih emocija je određena evaluacijomdogađaja osobe. Kao takve emocije daju energiju primjerenoj akciji ili potrazi za ono što jeprimjereno.

U primitivnoj, nediferenciranoj formi, emocija je jednostavno uzbuđenje, povećana metaboličkaaktivnost i povećana mobilizacija energije, što je odziv organizma na iskustvo novih ilistimulirajućih situacija. Kod novorođenog djeteta taj je odziv relativno neusmjeren. Onda spostupnim diferenciranjem dijelova svog svijeta - konstelacija događaja iznutra i izvana s kojimase konfrontira u različitim prilikama – dijete odgovarajuće diferencira i svoja rana opća uzbuđenjau selektivne poticaje na akciju. Ti poticaji onda dobivaju imena kao specifične emocije.

Emocije su jednako oštro diferencirane po strukturi i funkciji kao što je to i sama osoba kojoj su teemocija iskustvo. Kada se emocije ne diferenciraju već potiskuju, osoba nastavlja i u zrelimgodinama s neprimjerenom svjesnošću svog emocionalnog aranžmana. Ona nastavlja sopasnom/rizičnom ‘zrelošću’ s lažnim licem konvencionalne ‘samo-kontrole’. Vanjski svijet injegovi zahtjevi se smatraju stvarnim, dok se podržavanju potreba organizma, kakve su stvorenepropriocepcijama i manifestirane kao emocije, sveliko ruga (odbacuje) kao nečem što postoji‘samo u umu’.

Slijedeća vježba zahtijeva potragu za svjesnošću bolnih emocija – onima koje nastojimoizbjegavati. Takve neželjene emocije se ipak moraju dovesti do svjesnosti i isprazniti im naboj

prije nego što opet postanemo slobodni za ulaženje u situacije gdje smo ih ranije iskusili. Naprimjer, osoba se boji govoriti u javnosti, zbog jednog ranijeg pokušaja kada publika nije dobroreagirala. Čovjek se može bojati zaljubljivanja, jer ga je ranija prijateljica napustila. Ili žena se bojirazljutiti, jer je kao dijete pri pokazivanju takvih osjećaja bila kažnjavana. Svi mi imamo bezbrojnaiskustva, koja se mogu restimulirati i prouzročiti anksioznost – jer se još uvijek nismo s tim bolnimosjećajima konfrontirali a koja smo potisnuli na izvoru u vrijeme događanja. Prizivanjem takvihiskustava uvijek iznova sve dok ne dođemo do točke, kada takve blokirane emocije možemo upotpunosti iskusiti pa one više ne će biti uzrokom naših strahova jer ćemo vidjeti incidente upravoj perspektivi.

Morate u svom umu uvijek iznova oživljavati takva iskustva sa sve više detalja i dubine osjećaja akoja su vam nosila jaki emocionalni naboj. Što je, na primjer, Vaše najviše zastrašujuće iskustvokoga se možete sjetiti? Prođite njime još jednom, kao da se sada događa. Uvijek iznova. Koristite

sadašnje vrijeme. Kada se pojave riječi, odluke ili nečije komande, ponavljate ih glasno uvijekiznova, slušajući se pri njihovom izgovaranju i osjetite kako ih formirate i izražavate. U kojem stetrenutku osjećate najviše poniženim? Proživite to iskustvo više puta. Čineći to uočit ćete kako vasse podsjeća na neka još ranija iskustva iste vrste. Ako se to dogodi, pređite na njih i radite nanjima sve dok se naboj ne isprazni.

Isto treba učiniti za mnoge druge vrste emocionalnih iskustava. Postoji li, na primjer, nekanedovršena žalosna situacija? Možete li, u mašti, stati uz lijes i izraziti oproštaj? Isto treba proćisituacije gdje ste bili najbjesniji, najposramljeniji, najzbunjeniji, s najviše krivi, itd? Oslobodite se

98



iskustava. Možete li potpuno proživljavati emocije? Ako ne, možete li osjetiti što radite kako bi ihblokirali?

Vježba 8: Verbaliziranje

Verbalizirati znači ‘izraziti riječima (staviti u riječi)’. Zdravo verbaliziranje počinje od onog što jeneverbalno, kao što su objekti, uvjeti, stanje stvari i završava opet u proizvodnji ne-verbalnihučinaka kao što su emocije i akcije. kada se netko boji kontakta s realitetom – s ljudima od krvi imesa ali i sa svojim osjetima i osjećajima – riječi se mogu ubaciti između kao platno /ekran.

‘Intelektualci’ (i mnogi među nama u manjoj mjeri) pokušavaju na nasilne i opsesivne načine bitiobjektivni o svojim osobnim iskustvima, što u praksi znači teoretiziranje riječima o sebi i svomsvijetu. No baš sam taj pristup izbjegava kontakt s osjećajima, dramama, samom dušom života ionih s kojima se život dijeli. Takva osoba živi u supstitutu života riječi, izolirana od ostatka svojeosobnosti, prezirući svoje tijelo i baveći se s verbalnim pobjedama dokazivanjem,racionaliziranjem, impresioniranjem, propagandom i općenito prikazivani ispravnim. Sve je to ustvari progonjeno strahom, a stvarni problemi njegovog života ostaju neobrađeni.

Kada dijete po prvi put uči jezik, glasno govorenje dolazi prije unutarnjeg govora, no kasnije se taj javno stečeni jezik stavlja u privatnu uporabu kao ‘mišljenje’. Većina odraslih gleda na mišljenjekao nešto što dolazi prije govora i nezavisno o njemu. ’Lagano je misliti, no teško je izražavatimisli’. To je zbog straha od reakcije drugih na iskazane misli. Kako se osoba ugrijava sa svojojmtemom, gubi strah od kompromitiranja i prestaje s preslušavanjem svojih izreka prije nego ihizgovara, postaje jasno kako se nema čega bojati, pa misli i govor postaju identični.

Kako bi integrirali svoju verbalnu i misleću egzistenciju, moramo je postati svjesni. Sredstvoorijentacije vezano za govor je slušanje. Slušajte svoju vlastitu proizvodnju riječi tijekomgovora. Snimite svoj glas. Što je vaš koncept vašeg sebstva drugačiji od aktualne osobnosti, toćete manje htjeti prepoznati snimljeni glas kao svoj.

Izgovorite onda na glas neku pjesmu i opet se slušajte. Ponovite recitiranje uvijek iznova, svedok osjetite integraciju svog govora i slušanja. Zatim recitirajte istu pjesmu subvokalno (ispod

glasa) sve dok ne postane lagano mentalno čujna tijekom izgovaranja.Tijekom čitanja knjige, slušajte se čitajući subvokalno . U početku će Vas to usporavati i činitivas nervoznim, no ne za dugo, jer ćete se uskoro moći slušati jednako brzo koliko brzo možetečitati – a praksa će poboljšati vašu memoriju povećavanjem kontakta s čitanim materijalom. Kadaste objektivno identificirali subvokalni govor, ne će više biti potrebno subvokalizirati riječi i moćićete čitati višestrukom brzinom, jednostavnim dupliciranjem riječi.

Zatim počnite slušati svoje subvokalno mišljenje . Najprije ćete dok slušate svog subvokalnoggovornika biti nijemi, no nakon nekog vremena ponovno će početi brbljanje. Čuti ćetenekoherentne dijelove rečenica koje plutaju naokolo. Uočite način kojim interno govorite – je li toljut, prigovarajući, dječji? Nastavlja li on pedantno objašnjavati stvari iako ste već shvatiliznaćenja? Uočite njegov ritam, ton i fraze koje privlače pažnju. Komu govorite? S kojom svrhom?

Okrećete li fraze kao da oklijevate? Pokušavate li impresionirati? Je li vaše mišljenje probno ikonfuzno? U unutarnjim dramatičnim situacijama, veći dio onog što osjećate kao evaluaciju imoralnom prosudbom je Superego, dio vas, koji govori subvokalno – sve što se smije i što se nesmije, mora i treba, što ste preuzeli/prihvatili na svoj brod i s čim ste se identificirali.

Ustrajte sve dok ne dobijete osjećaj integracije slušanja i govorenja. Mišljenje će onda postatiznatno koherentnije i izražajnije. Besmislene, redundantne i slučajne misli će (nastojati) nestati,ostavljajući govor tečnijim i usmjerenijim na temu – a Superego će se progresivno apsorbirati usvijest, sebi-usmjerene misli.

99



Uočite kako je vaš govor dio vas, no vama je mnogo više od toga – ono veće, neverbalno, to jeono koje je svjesno vaše svjesnosti. Kada ste ovladali unutarnjim slušanjem, nastavite premakonačnoj točci: proizvodnjiunutarnje tišine . Ne interpretirajte krivo internu tišinu kao prazninu,trans, prekid svijesti. Baš suprotno, samo ste govor stišali; sva druga svjesnost perzistira sproširenom jasnoćom. Budite interno šutljivi, uzdržite se od subvokalnog govora, a ipak buditesvjesni i budni. U početku ćete vjerojatno tek moći to ostvariti nekoliko sekundi, jer će mišljenjeopet nasilno početi. Stoga za početak, budite zadovoljni s jednostavnim uočavanjem razlikeizmeđu unutarnje tišine i govora, ali im omogućite međusobnu alternaciju. Učinkovit način zaostvarivanje željenog je koordiniranje napora sa svojim disanjem. Ne govorite dok udišete (toodgovara svjesnosti desnog-mozga); onda pri izdisanju pustite da se bilo koje riječi koje izviru (usvijesti lijevog-mozga) same izgovore subvokalno ili ih nježno prošapćite.

Ako nastavljate s tom vježbom, vaša će vizualizacija postati svjetlija, emocije jasnije, a tjelesniosjeti određeniji, jer će se do sada korištena pažnja i energija u besmislenom subvokaliziranju,sada investirati u te jednostavnije i temeljne funkcije. Nadalje, primijetit ćete kako vassubvokalizacija više ne zaustavlja u ne-verbalnoj intuiciji i konceptualizaciji. To je Viši um koji netreba jezik i naravno, preko koga ste u dodiru sa svojim neograničenim duhovnim aspektima –višim sebstvom.

Vježba 9: Retrofleksno ponašanje

Retroflektirati doslovce znači ‘naglo se okrenuti prema’. Kada osoba retroflektira ponašanje, onačini sebi ono što je izvorno činila drugim osobama ili objektima. Prestaje s pokušajimamanipuliranja promjenama u okolini kako bi zadovoljila svoje potrebe, jer se susrela snepremostivom opozicijom. Bila je frustrirana i možda kažnjena. No kako još ima potrebu za istimponašanjem kako bi se zadovoljila, ona umjesto zadržavanja svojih htijenja, usmjerava aktivnostiu svoju unutrašnjost i supstituira mjesto u okolini sobom, kao ciljem ponašanja i osjećaja. Samo-agresija je uvijek sigurna u svoju žrtvu! Do mjere kojom to osoba čini, ona se dijeli u ‘činitelja’ i‘žrtvu’ – stvarajući tako unutarnji sukob. Dio njene energije ostaje u potisnutim impulsima (držanekao napetost mišića), dok se ostala energija retroflektira za održavanje izlazećeg dijela podkontrolom (napinjući mišiće koji su suprotni izlaznim impulsima).

Kada osoba nije svjesna svojih temeljnih potreba i poriva, kao ni retrofleksije, ona ju potiskujezajedno s impulsima, pa sukob postaje navikom, kroničnom i van kontrole – ponavljajućomblokadom u osobnosti. Zaboravlja i potrebe i blokirajuću retrofleksiju – što je onda stanjerepresije.

Dijete često gubi protiv neprijateljske ili jače okoline. No mi nismo djeca. Veći smo, jači i imamoprava koja se negiraju djeci. Sigurno u tim poboljšanim okolnostima, vrijedi još jednom pokušatidobiti ono što trebamo od okoline!

Kada se otkrije svoja retrofleksirana akcija (koja je kao agresija protiv sebstva uobičajeno unutarlaganog dosega svjesnosti) i kada se uspije kontrolirati, blokirani će se impulsi/porivi automatskioporaviti. Mogu se onda izraziti i isprazniti. Neuobičajeni se osjećaji i agresije mogu vratiti u život,

a osoba ih može postupno naučiti tolerirati i koristiti konstruktivno, iako se možda radije povuče usvoje anestezirano stanje nesvjesnosti. No sve dok se ne može postati svjesnim svojih agresivnihimpulsa i naučiti primjenjivati ih konstruktivnije, oni će se sigurno zlorabiti.

Može se za početak otkriti i prihvatiti činjenica kako se ‘posegnulo za sobom’. Može se postati isvjesnim emocija retroflektiranog dijela svoje osobnosti te emergirajućih podložnih impulsausmjerenih prema van. Tada se mogu preusmjeriti u zdrave ekspresije, onako kako sediferenciraju i kako im se dozvoljava sustizanje odraslijeg dijela osobnosti.

100



Retrofleksija također uključuje ono što se htjelo od drugih, no to se nije uspjelo dobiti, pa se kaorezultat javlja ‘samodarivanje’, tj. sve što se htjelo od drugih dajemo to onda sami sebi. To možeuključivati pažnju, ljubav, saželjavanje, kažnjavanje ili druge međuosobne potrebe koje se nemogu nezavisno zadovoljiti.

Nastojte jasno razumjeti da ako nešto ‘sebe pitate (molite)’, to je retrofleksno pitanje. Ne znateodgovor, jer se u protivnom ne bi pitali. Tko u vašoj okolini zna ili osjećate kako bi trebao znati?Ako specificirate tu osobu, možete li biti svjesni želje za postavljanjem pitanja toj osobi? Što vassprječava? Sramite li se, bojite li se odbijanja ili ne želite priznati svoje neznanje?

Kada se konzultirate sa samim sobom o nečem, možete li biti svjesni motiva? To može biti igra,zafrkavanje, komfora radi ili postupak okrivljavanja. Koga ćete zamijeniti?

Razmotrite samo-okrivljavanje – čisti izgovor za krivnju. S kim ćete izravnati svoju (samo) krivnju?Koga želite reformirati ili kritizirati? U komu želite stvoriti krivnju, za koju se pretvarate da jestvorena u Vama?

Postupno ćemo sagledavati svoju ulogu u međusobnom odnošenju, te se vidjeti očima drugih.Ako bi zauvijek od sebe nešto zahtijevali, tada također implicitno ili eksplicitno zahtijevate i oddrugih – pa se to tako i njima čini. Ako ste ljuti na sebe, ljutit će vas i muha na zidu. Time što smo‘da-čovjek’ za svakog Toma, Dick-a ili Harry-a, retroflektiramo negativno i kažemo ‘ne sebisamima – već onom tko nam je važan. U retrofleksnom potiskivanju osoba se disocira odpotisnutog ponašanja i s nim se identificira. Kako se to čini na nepromišljeni način sracionaliziranim motivima, osoba ne će biti svjesna kontinuirane manifestacije potisnutogponašanja. Mora se prvo biti svjestan tog ponašanja i prihvatiti ga prije nego bi se mogao razviti uagresiju, koja je racionalna i zdrava. Sram se može pretvoriti u ponudu.

Sažaljevanje je osjećaj za druge, slabije ili inferiornije, patnju ili velike probleme osoba. To jetrijumfalno zlobno zadovoljstvo ili voljno ponižavanje. Njihovim žaljenjem naglašavamodiskrepanciju između nihove i naše sudbine – to stajalište znatno motivira tako zvano milosrđe(dobrotvorstvo). Kada je istinita briga za patnje drugih, ona sadrži potrebu za hitnom pomoći napraktičan način i pretpostavlja odgovornost za promjenu situacije. Sažaljevanje suzama jemazohističko uživanje u mizeriji. Ako se to retroflektira dolazimo do situacije samo-sažaljevanja.

Ispitajte trenutke samo-sažaljevanja u svom vlastitom životu.

Komu želite takav način žaljenja? Komu želite da vas žali?

Kada netko zahtijeva odnosno kada se pita ‘Kako se mogu natjerati raditi što bi trebao?’, tada ustvari kaže ‘kako mogu potisnuti jaki dio mene koji to ne želi?’ te tako racionalizira retrofleksno(‘trebao bi’). U opsjednutosti se ‘Ja’ identificira s krutim ciljevima i pokušava ih silom ostvariti –‘vladar’ i ‘onaj kime se vlada’ su tako u kontinuiranom konfliktu.

Preokrenemo situaciju u kojoj sami sebe prisiljavate. Kako bi se postavili glede prisiljavanjadrugih da odrade zadatak umjesto vas? Bi li mučili slabije, podmitili, prijetili, ponudili nagradu ilina neki drugi način manipulirali? Kako reagirate na situaciju u kojoj sami sebe prisiljavate?

Ignorirate li to? Obećavate li iako znate kako obećanje ne ćete ispuniti? Odzivate li se krivnjom iplaćate li dugove prezirući se uz očajavanje?

Druga jaka retrofleksija koju moramo razmotriti je samo-prezir – opsesivna samo-evaluacija,rezidirajući cijelo vrijeme na diskrepanciji između stvarne izvedbe i onih koje bi pripisivali idealu.Preokrećući retrofleksiju, osoba bi popustila prema sebi i počela procjenjivati osobe u svojojokolini. Uskoro će vidjeti beskorisnost toga i prestati. Shvatiti će kako su njene retrofleksneevaluacije u biti samo mehanizmi usmjeravanja na samog sebe.

101



Što ćete učiniti sa samim sobom? Nepovjerenje? Neodobravanje? Možete li preokrenuti tastajališta – tko je osoba u koju sumnjate? Tko vas čini sumnjičavim? Tko bi to želio da se necijenite tako dobro?

Retrofleksije su manipulacije svojih vlastitih poriva i tijela kao supstituta za druge osobe i objekte.Retrofleksije postaju samovoljno iskorištavanje samog sebe, kada ste jednom zauvijek cenzuriralidio sebe, prigušili ga ili utišali, kako ne bi više digao glas u vašoj svjesnoj osobnosti. No ma kakozaustavili taj cenzurirani dio, on i dalje nastaviti pritiskati. Bitka se nastavlja – jednostavno je višeniste svjesni. Jer mišići se izjednačavaju s mentalnim konfliktom, pa je krajnji rezultat neizbježnopsihosomatska disfunkcija: oštećenje ko-ordinacije, bolovi (kao glavobolja), slabosti ili čak idegeneracija tkiva. Rezultat su mišićne napetosti protiv nagle ekspanzije poriva.

Jedini način oslobađanja od problema kronične mišične napetosti – i svakog drugogpsihosomatskog simptoma – nije u voljnom svrhovitom relaksiranju i odvajanju od simptoma, veću živoj svjesnosti tog simptoma, prihvaćanje obje strane u konfliktu kaosebe . To znači ponovnoidentificiranje sebe s dijelovima osobnosti od kojih ste se distancirali. Tako je za vašu glavoboljubolje preuzeti odgovornost nego uzeti aspirin. Lijek privremeno umanjuje bol, no ne rješavaproblem – samo vi to možete učiniti.

Potisnuti poriv se mora izraziti i zadovoljiti. Pridavanjem pažnje i dozvoljavanjem interakcije sostatkom ponašanja, taj će poriv pronaći svoje mjesto u vašoj integralnoj osobnosti.

Kada je izražavanje neblokiranog poriva javno, normalno postoji oslobađanje (otpuštanje) pratećepotisnute energije. Na primjer, letargija depresije će se zamijeniti s prikrivenim i ograničenim:bijesom i nekontroliranim plačom. No ako se koncentrirate na glavobolju i omogućite joj razvoj,prije il kasnije ćete postati svjesni kako je glavobolja rezultat napetosti mišića u vratu. Tada ćetemožda shvatiti i kako ste tužni i kako često želite plakati, pa ćete otpuštanjem mišića osloboditisuze. Osjaćaji ukočenosti (obamrlosti) se isto tako mogu jače otvoriti. Ako se fizički dramatizirapotisnuti poriv, na smisleni način s primjerenom osobom ili situacijom u svom umu a u smislu daste baš to vi taj koji to radi i koji je odgovoran za njega, onda se može dogoditi ispražnjavanje(poriva).

Vježba 10: Otkrivanje introjekcija (nesvjesnih uključivanja stajališta i ideja u osobnost)Jedan introjekt (‘ubačaj’ je ‘lekcija’ koju ste progutali cijelu bez razumijevanja - shvaćanja), moždazbog autoriteta a koju sada koristite kao da je vaša vlastita. Zbog toga što su introjekcije takočesto nametnute nekoj individui, najprije se osjeća neprijateljstvo prema onom tko ih želi narinuti.Ako se taj taj konflikt napusti prije nego je razriješen, neprijateljstvo se retroflektira – pa se tasituacija normalno referencira kao ‘samo-kontrola’.

Do mjere do koje ste pretrpali svoju osobnost s introjekcijama, pogoršali ste svoju sposobnostpromišljanja i djelovanja temeljem svog vlastitog determinizma. ‘Ja’ sastavljeno i od introjekcija,ne funkcionira spontano, jer je sastavljeno od koncepata o sebi – obvezama, standardima istajalištima glede ‘ljudske prirode’ – koji su narinuti izvana. To je tipični ‘super-ego’. Pravilnaasimilacija ideja, osjećanih agresija i iskustava, kako bi postali vlastiti, te zahtijeva za objektivnu

analizu (destrukciju) s apsorpcijom racionalnih dijelova prema potrebama. To je suprotnobrbljavom sinkroniziranju (oponašanju) nečeg ‘anti-socijalnog’, ‘krivog’ ili ‘lošeg’ na temelju nekeintrojekcije. Jedan način otkrivanja onog što je u Vama a nije dio vašeg sebstva, je pomoćuoporavljanja izvornih (a potisnutih) osjećaja gađenja i popratne hitnosti za odbijanjem ili‘izbacivanjem onog što se progutalo’. Ako se želite rasteretiti introjekcija u svojoj osobnosti,morate intenzivirati svjesnost ‘ukusa i smisla’ moralnih pravila, mišljenja, predrasuda i stajališta,koje ste prihvatili kao normalne te ako imaju ‘loš ukus’ onda ih ‘ispljunite’! Taj se materijal(sadržaj) može onda destrukturirati a najbolji dijelovi ponovno apsorbirati, kako bi obnoviliautonomnost super-ega.

102



Kako bi eliminirali introjekcije iz vaše osobnosti, problem nije, kao kod retrofleksija, u akceptiranjui integriranju disociranih dijelova sebstva, već u ostvarivanju svjesnosti onog što stvarno nijevaše, u stjecanju selektivnog i kritičkog stajališta prema onom što vam se nudi. Iznad svega je tosposobnost ‘odgrizanja i žvakanja’ iskustva kako bi izvukli zdravu ‘hranu’.

Neurotičari govore kako su odbačeni. To je u većem dijelu njihova projekcija na druge svojevlastite samo-mržnje – potisnutog gađenja s onim što su inkorporirali u svoje vlastite osobnosti,knjiški na tisuće bitova i komadića, koji su se smjestili unutar njih kao introjekti. Niti su probavljeniniti se mogu probaviti, pa kao takvi i stoje. Probavljanje bi zahtijevalo proces razgovora o njimakao ‘nedovršenom poslu’, njihovoj proradi i u konačnici njihovo asimiliranje.

Vježba 11: Otkrivanje projekcija

Projekcija je individualna karakteristika, stajalište ili osjećaj, koji se kao takav nije iskusio; umjestotoga se atributira drugoj osobi u okolini. U stvari je iskustvo usmjereno prema osobi projiciranja.Na primjer: projektor, nesvjestan o tomu kako on odbija druge, vjeruje da se njega odbija. Kaoretrofleksija i introjekcija radi se o obrani od konflikta i napetosti s kojima se ne može konfrontirati.Premda je osoba svjesna teme (kao osjećaja odbijanja), a kako ne može otvoreno promišljatisvoje izražavanje, onda to mora dolaziti od drugih – gubi osjećaj kako ona osjeća porive. Na tajnačin ona se može, bez osjećaja odgovornosti u situaciji, smatrati pasivnim objektomnepristojnog tretmana ili viktimizacije. Pretpostavimo kako neka osoba ima sastanak s drugomosobom i kasni. Ako bez daljnje evidentnosti, osoba zaključi kako je to znak zanemarivanja(prezira), onda ona očito projicira zanemarivanje (projekcija prema van) ili prezire samu sebe(projekcija prema unutra).

U vašem slučaju, od koga se ili od koga ste se osjećali odbačenim (odbijenim, nepriznatim)?Temeljem čega ste ih odbacili – u čemu nisu odgovarali vašim očekivanjima? Osjećate li kako i viimate takve nedostatke? Odbacujete li se sami iz istih razloga zbog kojih po vašem mišljenjudrugi vas odbacuju?

Zamislite neko poznanstvo. Sviđa li vam se ili ne sviđa neka karakteristika ili ponašanje? Govorites osobom glasno – kažite joj kako prihvaćate te karakteristike i određene stilove, kako ne

podnosite kada radi to i to, itd. Osjećate li što govorite? Razvija li se anksioznost? Osjećate li sesamo-svjesnim ili se bojite kako ćete pokvariti odnošenje iskrenim (raz)govorom? Odbijate li izistih razloga zbog kojih vjerujete da ste Vi odbačeni?

Često projektor može naći ‘dokaze’ kako je zamišljeno realno. Takve su racionalizacije iopravdavanja uvijek raspoložive osobi koja ih želi naći, možda nalaženjem nekog stvarnog noneznaćajnog razloga, koga se onda napuhava. Takvi napravljeni dokazi će djelovati, no kada sepokaže krivim, situacija će se ponavljati s drugim konstruiranim dokazom.

Opći slučaj paranoidne projekcije je ljubomorni muž ili žena. Ako ste skloni takvoj ljubomori,pogledajte da li vi sami potiskujete želju za nevjerom na isti način..Katkada ljubomorni partnerpotiskuje svoje homoseksualne porive i stoga si zamišlja kako je partner privlačen od osobe istogspola te ih zamišlja zajedno.

Ekstremno opasna klasa projekcija su predrasude – rasa, klasa, starost, spol, itd. Za poniženegrupe se atributiraju karakteristika koje stvarno pripadaju osobi s predrasudama, no koje onapotiskuje iz svjesnosti. Pogledajte koliko vaših vlastitih predrasuda predstavlja projekcije. Takvaneodgovorna stajališta su ugrađena u naše jezike i institucije.

U svijetu projekcija sebstvo rijetko djeluje ili nešto izražava; umjesto toga ‘ono se jednostavnodešava’. Umjesto promišljanja, misli se jednostavno ‘događaju’. Sebstvo muće njegove ‘brige’,iako u stvari ono zabrinjava sebe i sve druge koje može. Institucije postoje kako bi ih se‘okrivljavalo’ jer nas one kontroliraju – kao da ljudi nisu izmislili institucije, ma kakvu god imale

103



moć. Čovjek otuđen od svojih vlastitih poriva stvara ‘slučajeve/stvari’ iz svog vlastitog ponašanjakako bi mogao zanijekati odgovornost za to ponašanje, pokušavajući ga zaboraviti ili sakriti iliprojicirati ga i patiti kao da dolazi izvana.

Ispitajte svoje verbalno izražavanje: prevedite one iskaze u kojima je ‘ono’ subjekt(neutralni subjekt,kao ‘događa se’, ‘traži se’ itd.) a vi ste objekt, u iskaze u kojima je ‘Ja’ subjekt, kao na pr. ‘Dogodilo seda sam imao sastanak’ prevedite u ‘Sjetio sam se kako sam imao sastanak’. Svrha je shvatitikako ste kreativni u svojoj okolini i odgovorni za svoj realitet – ne za njegovo okrivljavanje, već zapreuzimanje odgovornosti u smislu po kom ste vi osoba koja okolinu pušta kakvom je ili jumijenja.

Kreativna komunikacija

Kada su ljudi suočeni s izazovom kreativnosti u pisanju ili govorenju, tada često konstatiraju kakoim se njihova imaginacija zamrznula; protestiraju kako nemaju vrijednih ideja ili čak mogu tvrditikako uopće nemaju imaginacije. Ono što takvi pojedinci moraju naučiti jeuvođenje u ideju, kakobi ‘uhvatili imaginaciju’. Slijedeće vježbe se sve koncentriraju na verbalnu kreaciju ideja.Izgrađene su na sposobnosti asocijacija i ‘promišljanja oko’ teme (promišljanja u semantičkom poljutemeljnog pojma – op. MK).

Preliminarna vježba: slobodne asocijacije

Tijekom perioda od trideset sekundi, izgovorite bilo koju asocijaciju koja vam padne na pamet, uformi jedne riječi. Nemojte cenzurirati asocijaciju ni na bilo koji način: bilo koja riječ se pojavislijedeća u umu, samo ju izgovorite i prijeđite na slijedeću. Nastojte ostvariti tok asocijacija u forminiza.

Odaberite početnu riječ (iz slijedeće liste) i onda nastavite sa slobodnim asocijacijama.

kamenružakruhmorevatrakost

vrijeme

Cirkulirajte kroz tu listu sve dok ne možete brzo i spremno slobodno asocirati na svakoj odponuđenoj riječi.

Pričanje priča

1. korak . Odaberite nasumce jednu od slijedećih riječi i ponuditeniz slobodnih asocijacija, kao iu prethodnoj vježbi. Iskorištena riječ se markira: kamen ruža kruh more vatra kost vrijeme.

2. korak . U ovom koraku tražimo neku ideju, sliku ili frazu, koja nam padne na pamet, ‘impresija(osjet)’. Nakon svake asocijacije, ponovite riječ i kreirajte neku drugu asocijaciju. Necenzurirajte – samo pustite um slobodno raditi. Odaberite riječ iz slijedeće liste: kuća para,pub, vrt, groblje, planina. Zapišite riječ iz koje radite.

3. korak . Kao slijedeća aktivnost – zatvorite oči, ispraznite um i onda govorite bilo koju riječ ilikoncept koja vam je pala na pamet, zetim slobodno asocirajte iz te riječi, s nizom fraza,nekoliko minuta. Te fraze mogu uključivati osjećaje, emocije, osjete, bolove, stajališta,opisane slike, itd. Nek se dogodi! Zapišite riječ s kojom ste radili/započeli.

4. korak. Uzmite riječ korištenu u prvom koraku (na primjer MORE). Ponavljajte riječ u formislijedeća tri iskaza (koje ćete ciklički ponavljati):

104



“(RIJEČ) je . . . . . ““(RIJEČ) ima . . . . .”“(RIJEČ) ide s . . . . “

Pokušajte misliti lateralno ali u jednom određenom području – kao na pr. ako zaglavite naideji morske obale, razmotrite i svijet ispod/u/moru odnosno povezano s morem: olupina,neproputovana područja, itd. granajući u novim smjerovima. U ovoj vježbi počinjeteomogućavati događanje.

5. korak . Sada proanalizirajte (ponovno pogledajte) ideje koje ste generirali u koracima 2, 3 i 4 – referencirajte se na korištene početne riječi. Temeljna je ideja stvoriti mrežu ideja ‘bogatuznanjem’ (karte uma, semnatičke mreže znanja pojmova i njihovih odnosa/odnošenja – op. MK). Pričanje pričamože iskoristiti kao prednost tu znanjem bogatu mrežu, kako bi postala aktivnost u kojojmože u potpunosti participirati desna strana mozga

6. korak. Kao slijedeće napravite kratku priču ili govor, temeljen na tim elementima. Ako vamponestane teksta ili gubite temu pa odlutate u drugu priču, podsjetite se na jedan od trielementa, kako bi se vratili/uvezali u priču. Vaše asocijacije i ideje se mogu odnositi bilo navaše ili tuđe iskustvo ili mogu biti trenutno novo zamišljene, no priča i način povezivanjaelemenata bi trebao biti nova kreacija.

Istraživanja

1. Što je, ako uopće nešto postoji, previše ozbiljno da bi se time šalilo?2. Imate li najomiljenije seksualne snove? Bi li željeli njihovo ispunjenje?3. Što najviše cijenite u odnosu?4. Ako bi morali provesti slijedeće dvije godine unutar malog no dobro opremljenog arktičkog

skloništa s jednom osobom, koga bi željeli za društvo?5. Uočavate samo-destruktivnu mustru ponašanja kod prijatelja, koji očito toga nije svjestan.

Hoćete li mu na to ukazati?6. Postali ste romantično uključeni u vezi, no nakon šest mjeseci odlučite kako s tom osobom ne

možete biti sretni. Ako vam ta osoba prijeti samoubojstvom, ako ju ostavite, što ćete učiniti?7. Kada bi se prenosilo javno pogubljenje na televiziji, bi li gledali?8. Ako bi željeli izgledati vrlo privlačno, kako bi se obukli?9. Koje stvari smatrate previše osobnim za diskutiranje s drugima?10. Što bi preferirali: bit slijep, gluh, nijem ili paraliziran?11. Bi li bili zadovoljni u braku, koji je potpuno ispunjavajući u svim aspektima izuzev jednog –

potpunog nedostatka seksa? Bi li se zadovoljili ispunjavanjem seksualnih potreba s drugimaosim svog partnera? Kada mislite o seksu, je li to o širokom spektru intimnog dodirivanja,grljenja i maženja ili uglavnom o samom spolnom snošaju?

12. Kada ste zadnji put nešto ukrali? Zašto od tada niste ništa više ukrali?13. Koji će Vam od sadašnjih prijatelja, prema Vašem osjećaju još uvijek biti važan za deset

godina?14. Bi li za 1.000.000 £ zauvijek prestali viđati ili govoriti sa svojim najboljim prijateljem?15. Koliko ste bili stari kada ste prvi put seksualno općili? Je li bilo ičega što vam je netko trebao

reći prije a što bi učinilo prvo seksualno iskustvo boljim?16. Bi li radije živjeli u demokraciji gdje su lideri uglavnom nekompetentni ili nepošteni, ili udiktaturi gdje su lideri talentirani i misle dobro?

17. Što najviše volite u svom životu? Što volite najmanje?18. Jeste li ikada bili nekome neskloni zato što je bio sretniji, veseliji ili uspješniji od Vas?19. Kada dobijete kompliment, usuglašavate se s njim ili sugerirate kako ga ne zaslužujete?20. Kakve bi stvari radili, kada bi mogli biti djelotvorni i neblokirani po svojoj želji? Inicirate li

obično Vi prijateljstvo ili čekate da se Vama pristupi?

105



21. Ako ste odlučili nešto uraditi a prijatelji Vas mole da to ne činite, hoćete li ustrajati? Kolikomnogo energije trošite radeći stvari kojima bi na dobro predstavljeni način impresioniralidruge ljude?

22. Može li se računati da ćete uraditi ono što kažete? Što za Vas znači vjerovati nekome? Štone bi nikada dobrovoljno žrtvovali – život, zdravlje, integritet, snove, pamćenje?

23. Imate li osjećaj jakog utjecaja na živote ljudi s kojima kontaktirate? Možete li se sjetiti nekogakoga ste sreli a tko je tijekom kratkog perioda znatno utjecao na Vaš život?

24. Kada ste s prijateljima, uključuje li Vaša interakcija mnogo dodirivanja – grljenja, ljubljenja,zabavljanja? Bi li željeli još više takve interakcije? Bi li ju mogli inicirati?

25. Kada bi imali sposobnost projiciranja u budućnost no bez povratka, bi li to učinili? Kako bidaleko išli? Ako ne, bi li promijenili mišljenje kada bi mogli povesti nekoga sa sobom? Kolikomnogo bogatstvo čini ljude samo-zadovoljnim izbjegavajući rizik?

26. Bi li radije općenito bili previše formalno odjeveni ili nedovoljno formalno odjeveni na zabavi?27. Koje Vam je najveće razočarenje u životu? Najveća pogriješka?28. O kojim stvarima obično razgovarate s ljudima? postoje li druge stvari koje bi Vas više

zanimale?29. Relativno u odnosu na cijelu populaciju, kako ocjenjujete svoju fizičku atraktivnost?

Inteligenciju? Osobnost?30. Postoje li neke druge koje bi s užitkom probali kada bi imali legalnu priliku? Brineti li fizičku ili

psihološku štetu? O navikavanju? O gubitku kontrole? O svojim vrijednostima ili karakteru,koji bi se mogli promijeniti iskustvo?

31. Ako bi mogli pisati scenarij za temeljni plan sna noćas, kakva bi bila priča?32. Kada bi dobili šansu za vraćanje u bilo koju raniju točku svog života i promijeniti tadašnju

odluku, no izgubili bi sve što se događalo od tada, postoji li vrijeme u koje bi se htjeli vratiti?33. Što bi ste htjeli raditi za pet godina?34. Ako bi Vam kristalna kugla mogla reči istinu o bilo kojoj stvari u vezi s Vama koje bi željeli

saznati, što bi to bilo – život, budućnost ili nešto drugo?35. Ako bi Vam se zagarantirala istinitost tri odgovara na bilo koja tri pitanja, koga bi pitali i što?36. Za osobu koju ste jako voljeli, bi li se bili voljni preseliti u udaljenu državu, znajući kako bi

imali male šanse viđati se opet s prijateljima ili obitelji?37. U terminima svoje relativne prihvatljivosti, kako bi rangirali slijedeće: hodanje gol po glavnoj

ulici, napad neprijateljske gomile; uhićivanje zbog krađe pri kupnji; prošenje novca naaerodromu? Koja stvar koju možete zamisliti Vas najviše uznemiruje? Što Vam smeta ako

ispadate glupo ili loše pred strancima?38. Otkrijete kako Vaše jednogodišnje dijete, zbog zabune u bolnici, nije u stvari Vaše. Bi li htijelizamijeniti djecu kako bi ispravili pogrješku?

39. Jeste li ikada željeli nekoga ubiti ili željeli nekom smrt? Ako si zamislite kako je to nekogaubiti, bi li još uvijek željeli to učiniti gledajući ga u oči i probosti ga nožem?

40. Što mislite, hoće li svijet biti bolji ili lošiji za 100 godina?41. Nalazite li bilo što uznemirujuće u svezi besmrtnosti? Koja Vam se starost čini idealnom?

Kako bi Vam se promijenio život ako bi Vam se nešto desilo, što bi Vas učinilo manjeatraktivnim nego ste sada?

42. Je li Vam u ljubavi važniji intenzitet ili trajnost? Koliko očekujete od onog tko vas voli? Što biVas učinilo izdanim od partnera – indiferentnost, nepoštenje, nevjera?

43. Osjećate li kako imate dovoljno vremena? Ako ne, što Vam daje taj osjećaj? Kako Vam sepromijenio osjećaj vremena s godinama (sa starenjem)?

44. S kojom vrstom ljudi volite provoditi vrijeme? Što ti ljudi izvlače iz Vas a drugi ne? Što moguljudi naučiti gledanjem Vaših prijatelja?45. Ako bi mogli provesti jednu godinu u savršenoj, no kasnije se ne bi ničega sjećali iz tog

iskustva, bi li ipak to učinili? Ako ne, zašto? Što je važnije: aktualno iskustvo ili sjećanja kojaostaju nakon iskustva?

106



Peto poglavlje:MOTIVACIJA

Potrebe

Prije nego li je moguć bilo kakav napredak na duhovnom putu, mora se utemeljiti motivacija.Abraham Maslow identificira pet tipova potreba rangirajući ih rastućom skalom:

Prvo: - fiziološke potrebe, kao glad, zdravlje, žeđ, seks i sklonište su temeljne za osiguravanjepreživljavanja. Dodatno tomu, zdravlje tijela je esencijalna startna točka napredovanju –neprimjerena prehrana može na primjer prouzročiti duboke fiziološke poremećaje. Detoksifikacijavježbama disanja, megavitaminskom terapijom, kolonske terapije i terapije uzdržavanjem od jelamogu biti vrijedne. Drugo: - potrebe sigurnosti i zaštite, reflektiraju našu želju za stabilnošću, redom i predvidljivostiu svojim životima i radu, kako bi se mogli fokusirati na nove ideje bez odvlačenja pažnje.

Treće – potrebe ovladavanja , potrebe za posjedovanjem kontrole stvarima i ljudima, za znanjempravila, za vođenjem, za ovladavanjem kroz entuzijazam, potrebe za prihvaćanjem stvari kakodolaze i potrebe za riskiranjem. Potrebe prihvaćanja: potreba za davanjem i primanjem ljubavi inaklonosti, potreba za partnerom, prijateljima i pripadanjem organizacijama te ostvarivanjeprihvaćenosti od kolega, potreba za podrškom i prihvaćanjem općenito.

Četvrto: samo-poštovanje – potreba za stvaranjem vlastitog osjećaja osobne vrijednosti krozreputaciju, priznavanje, respekt i povjerenje u sebe temeljem postignuća. K tomu pripada ipotreba za samo-prihvaćanjem na realističkoj bazi.

Peto: Samo-aktualizacija ili ispunjenje – potreba za razvojem do punog potencijala (totalitetpotencijaliteta - op. MK), za kreativnošću, za osjećajem doprinošenja nečeg vrijednog; potreba zaistinskim postojanjem (realizacijom Sebstva), za znanjem istine, za osjećajem ekstaze.

Niže potrebe se obično moraju primjereno ispuniti prije nego više potrebe postanu vrlo važne.

Ispunjenje viših potreba proširuje aktivnosti u ‘nižim’ područjima.Strah je primarni uzrok iskrivljenog mišljenja (razmišljanja) i rezultirajućih neprimjerenih emocija.Kada je iracionalan, temeljen je na imaginarnim prijetnjama ispunjenju temeljnih potreba. Te supotrebe postale nasilne – privrženost ljudima, stvarima, idejama i uvjerenjima, bez kojih osoba nemože podnijeti postojanje. Zadovoljavanje takvog nedostatka postaje važnijim od svrhovitograsta.Obrada tih (internih) nasilnosti, uzroka negativnih ljudskih emocija i reakcija, će biti nužno ineizbježno, jer su to unutarnji problemi koji su temelj sprječavanja razvitka (i rasta) odnosnosamo-aktualizacije. To će omogućiti poboljšanje u rješavanju problema u slučajevima koji suranije bili uzrokom konfuzije, uznemirenosti i loše slike o samom sebi. Poboljšanje situacije bistoga trebalo biti u jasnoj i objektivnoj interakciji s temama i odnošenjima stvarnog života.

Ujedinjeno poljeIndividua je smještena unutar širokog konteksta svog svijeta i života, koji se sastoji od šestrazličitih razina djelovanja, na kojima su moguće promjene i učenje.

• Duhovni (spiritualni) identitet . To je najdublja razina, gdje se razmatra i igra uloga uvelikim metafizičkim pitanjima. Zašto smo ovdje? Koja nam svrha? Ta duhovna razina vodii oblikuje naše živote i podržava našu egzistenciju.

• Osobni identitet . To sebstvo tijela-uma, jezgra je utisnutih vrijednosti, struktura karaktera iporiva za preživljavanjem.

107



• Uvjerenja. Različite ideje za koje mislimo kako su istinite, a koje koristimo u svakodnevnimakcijama. Uvjerenja mogu biti i odobravajuća i ograničavajuća; ona su temelj osjećaja.

• Kapacitet . To je razina općih i specifičnih vještina koje koristimo u životu.• Ponašanje . Specifične akcije koje izvodimo, nezavisno o svojim sposobnostima te jesu li

one svijesne ili automatske, narinute ili samo-određene.• Okolina. Ono na što reagiramo, naše okruženje, gdje susrećemo druge ljude.

Okolina ima više strana (aspekata): postoji osam domena, koje čine ujedinjeno polje života.Okruženje nečijeg identiteta, uključenje u život raste kako bi uključili:

- jednog seksualnog partnera i obitelj zajedno s drugim bliskim prijateljima- grupe koje netko vodi ili podržava- osjećaj pripadanja ljudskoj vrsti- briga i interes za različite forme života u svijetu- znanje i majstorstvo znanosti te mehanike egzistencije- komuniciranje između ljudi na duhovnoj razini, empatijom i umjetnošću, glazbom,

te drugom zajedničkom estetikom i konačno- svjesnost univerzalnog izvora spiritualnosti – Boga, svega-što-je, implicitni red ili ma kako drugačije shvaćali takvu kvalitetu.

Te razine interagiraju. Način na koji se ponašamo može promijeniti neka uvjerenja o nama;međutim promjena uvjerenja (vjerovanja) će zasigurno, definitivno, promijeniti način našegponašanja. Teško je nešto promijeniti na razini identiteta bez uvjerenja i sposobnosti da bi topodržali. Duhovno stajalište odabire osobni identitet, koji onda odabire uvjerenja (vjerovanja),kako bi ona odabrala sposobnosti, koja zatim izabiru ponašanja koja slijedom izravno utječu naokolinu osobe.

Izbor na jednoj razini može biti u sukobu s izborom na drugoj razini, na primjer neka sposobnostbi mogla biti visoko nagrađena od okoline, no ona je pak u sukobu s uvjerenjima ili identitetom.Može postojati i sukob pri izboru i na jednoj jedinoj razini, na primjer na razini trivijalnogponašanja sukob između dvaju izbora: ostati kod kuće i gledati TV ili izaći i posjetiti prijatelje.

Razine su često konfuzne. Ponašanje se često uzima kao dokaz identiteta ili sposobnosti, a to jeupravo način kojim se razara vjera u sebe i kompetentnost u svojoj klasi. Tretiranjem ukupnostikrivom, ne znači kako je netko glup ili slab u matematici. Takvo mišljenje je brkanje logičkihrazina, slično mišljenju kako bi se znak u kinu “Zabranjeno pušenje” trebao primijenjivati i naglumce na platnu u kinu.

108



Na primjer, moguće je krivo izgovoriti neku riječ. To se može pripisati požurivanju ljudi iz okoline,ili se to može ostaviti na razini ponašanja. Takva jedna kriva riječ, bi se mogla generalizirati ipotaknuti pitanje nečije sposobnosti govora što bi izazvalo loš osjećaj. Ta bi osoba mogla početivjerovati kako treba više raditi na poboljšavanju izgovora (što može biti racionalno vjerovanje) ilipočeti vjerovati kako je engleski jezik loše dizajniran (vjerojatno iracionalno vjerovanje). Ili ako seradi o osobi koja je pisala ovaj tekst, dovesti u pitanje identitet osobe koja misli da je pisac.

Način na koji promatramo vrijeme je također važan. Problemi koji se pojavljuju mogu biti povezanis prošlim traumama, koje su ostavile kontinuirane posljedice sve do sadašnjosti. S druge stranenade su i strahovi za budućnost, koji mogu paralizirati osobu u sadašnjem stanju, u kojemosobna povijest i moguće budućnosti konvergiraju. Ujedinjeno polje se može promatrati kaodaljnja, nova, dimenzija na vremenskoj liniji koja se proteže iz prošlosti prema naprijed ubudućnost. Taj se model može koristiti za razumijevanje ravnoteže i odnošenja različitihelemenata u sebi i drugima. Ključ je ravnoteža: problemi nastaju kod nedostatka ravnoteže, aujedinjeno polje Vam omogućava identificiranje koji su elementi dobili preveliku važnost a koji jeuopće nemaju ili je preslaba.

Model ujedinjenog polja se tijesno povezuje sa sustavom Transpersonalne psihologije, ali i sahijerarhijom potreba Maslow-a; model Maslow-a možemo proširiti diferenciranjem samo-poštovanja i više funkcije samo-prihvaćanja te dodavanjem transpersonalnih razina samo-aktualizacije i samo-transcendencije iznad samo-realizacije. (Odgovarajuća fiziologija jenaznačena u zagradama u sljedećem prikazu). Time se također model ujedinjenog poljapovezuje s drugim realističkim modelima razvoja, kao što je Piaget-ov i programi utiskivanjaLeary-a.

• Na razini – potrebe preživljavanja : Okolina se percipira kroz filter traumtičnogiskustva prošlosti i to utječe na osjećane potrebe za zdravljem, sigurnošću i zaštitom.(Pobuda mozga je povećana ili smanjena na optimalnu veličinu). To obrađujeprogram bio-preživljavanja i odnosi se prema fazi senzorno-motoričke inteligencije.• Na razini 2 – potrebe prihvaćenosti : Sposobnost pojedinca za prijemom inuđenjem komunikacije je urođena ponašanju, kao i potreba za kontrolom(vladanjem) i potreba prihvaćenosti. (Reduciranjem represije sadržaja u desnommozgu, proširuje se komunikacija između polutki mozga). To obrađuje emocionalno -teritorijalni program i odnosi se na fazu pred-logičke inteligencije.• Na razini 3 – potrebe samo-poštovanja : Sposobnosti se znatno proširuju kao iosjećaji o samom sebi (pomoću demonstriranja kompetencija), što je tema samo-poštovanja. (Ovdje obje strane mozga postaju potpuno funkcionalne u svojimspecijaliziranim načinima djelovanja i obje se integriraju). To je semantički program iodnosi se na fazu konkretnih misli i formalnih operacija (znanstveno promišljanje).• Na razini 4 – potrebe samo-prihvaćanja : Analizira se sustav vjerovanja, pa setako znanjem svojih stajališta može zadovoljiti potreba za samo-prihvaćanjem.(Podjela na um – tijelo se liječi, otvaraju se veze prema nižim slojevima mozga). Toobrađuje socio-seksualni program i odnosi se na potpuno razvijene formalneoperacije (potrebna je visoka razina mentalne zrelosti).• Na razini 5 – potrebe samo-realizacije : Ostvarivanje integriteta stvarnogSebstva, te potreba za samo-aktualizacijom se postižu na razini um-tijelo. (Cijelimozak je integriran). To je holistički program i faza zrele intuicije (točka u kojoj jeosoba postala dovoljno samo-svjesna za samostalno vlastito usmjeravanje mentalneevolucije).• Na razini 6 – potrebe za samo-aktualizacijom : Integracija duhovnog Sebstva sum-tijelom, omogućava postizanje istinske samo-aktualizacije. (Povezivanje duha sumom).• Na razini 7 – potrebe samo-transcendencije : samo-aktualizacija se proširujena aktualizaciju cijelim ujedinjenim poljem (transcendiranje um-tijela).

109



Telički stres

Individualni osjećaj motivacije u životu je urođeno povezan s prošlim iskustvima u kojima jeindividua potrošila dosta novca na svoja zadovoljstva ne bi li život učinila pustolovinom. U praksise situacije i događaji koji vode do povećane stimulacije i uzbuđenja mogu iskusiti kao stresne imogu proizvesti suprotne somatske i psihološke posljedice za pojedinca koji ostaje u zadržanom

teličkom stanju uma. S druge strane, oni koji, koji su u ili se brzo vrate u parateličko (involvirano)stanje mogu ne samo izbjeći utjecaje, nego u stvari mogu biti poneseni i razvijati se u isto takvojsituaciji.

Većina od nas pozna pojedince, koji naizgled prosperiraju na stresu. Čini se kako uprkosbeskrajnom nizu nezgodnih događaja, razočaranja i nesreća koje im se događaju, oni zadržavajuradostan izgled, živahan smisao za humor i naizgled nepobjedivi duh. Takvim pojedincima, vrstedogađaja i situacija koje bi drugi smatrali prijetećim izvorima stresa izgledaju kao uzbudljiviizazovi s kojima se treba suočiti i koje treba prevladati.

Za jaku parateličku individuu bi se moglo reči kako ima viši prag za jako uzbuđujući stres;međutim, ta ista individua može biti jače podložna stresu koji potječe iz pod-stimulacije od telički-dominantne osobe. Kako je niska pobuđenost neugodna u parateličkom stanju, osoba će postatinajprije depresivna, melankolična i ‘podvrgnuta stresu’ u monotonim, mučnim i dosadnmsituacijama. S te će se pak strane u takvoj situaciji smatrati relaksiranim i manje zahtijevnim odtelički-dominantne osobe.

Nije moguće napredovati iz stanja relaksacije u neko stanje ugodne uzbuđenosti bez perioda (kojise brzo prolazi) ili dosade ili anksioznosti, kako bi se nužno izazvala promjena u modu. Slično,progresija iz uzbuđenosti u relaksaciju mora uključivati ili pad stimulacije i period dosade ili periodaksioznosti koji motivira potragu za manje pobuđenom teličkom relaksacijom.

Na isti način, telička anksioznost se može pomaknuti u parateličku dosadu samo preko periodarelaksacije ili preko perioda ugodne uzbuđenosti u parateličkom modu. Nešto više mehanističkapriroda pristupa tih preokreta dala je poticaj Gurđijef-ovom pogledu, kako je ‘čovjek stroj’, premdasamo-određen. Međutim, osoba koja nije postala fiksiranom u jednom ili drugom motivacijskomstanju ima u najmanju ruku šansu za vođenje uspješnog, kreativnog života superiornijih znanja,

jer ima sposobnost učenja, korištenjem ranije spomenutog ciklusa učenja za kreiranje pozitivnihCOEX sustava korisnih vještina. To zahtijeva razumno dobro integrirani mozak, kako blokade nebi spriječile pristup primjerenim stanjima..

110



Telička dominancija

Tendencija individue prema trošenju više vremena u određnom motivacijskom modu, možepostati trajna osobna karakteristika ili dominantnost (opća dispozicija). U bilo koje vrijemetrenutno se operativno stanje osobe (tekuća dispozicija) može razlikovati u skladu s načinomkojim osoba percipira i interpretira tekuće okolnosti. Za prosudbu teličke dominantnosti, treba

uzeti u obzir slijedeće faktore:- ozbiljnost – individua je orijentirana prema ‘važnim’ ciljevima, te ne koristi ciljeve koji su jednostavno izgovor za trajne aktivnosti ugode- planiranje – individua detaljnim planovima nastoji tako ne prihvaćati stvari kako se događaji (dolaze)- izbjegavanje – osoba nastoji izbjegavati situacije koje generiraju intenzivno uzbuđenje.

Telički-dominantne osobe su oprezne, staložene, koriste nijekanje, odvajanje i planiranje kadase suočavaju s uzbuđenjem, a iskustvo uzbuđenja doživljavaju kao neugodu. One su samo-svijesne, blokirane i ograničenog seksualnog repertoara. Nedostaje im kreativnosti i nastoje seponašati nasilno, jer nisu sposobne pristupiti parateličkom stanju. Nastoje biti realističnijim, ali imanje pesimističnim, te se vjerojatnije više boje neuspjeha nego što se nadaju uspjehu kada se

suočavaju s nekim zadatkom. To anticipiranje neuspjeha ih vodi prema angažiranju u višimrazinama planiranja i vježbanja za stvarno događanje; vrlo su svjesni vremena. Te osobe želeprisnost i stabilnost a i manje se pojavljuju kao zabavne osobe od svojih parateličkih suprotnosti;plesovi i zabave nisu njihov forte i vjerojatno preferiraju nježnu klasičnu glazbu. Oni izgledarazmatraju introvertno problemsko fokusirano razračunavanje (‘Prolazim u umu što ću reči iliuraditi’) i razdvajanje (‘čekat ću i vidjeti što će se prvo dogoditi’) kao svoje glavne strategije. Zbognedostatka uzbuđenja, mali je dio moždanog korteksa sinkroniziran. Teže većoj osjetljivostiprema bolu kao i riziku kronične mišićne napetosti, te problemima srca i cirkulacije kao rezultatpreosjetljivosti na životne dnevne slučajnosti. To je ‘srednja klasa’, profesionalno i ‘dobroeduciranog’ načina za pristup životu (no naravno gornji je opis ekstremni slučaj). Veseli smijeh jeneuobičajeno iskustvo u parateličkom stanju. Zbog slučajnosti pametno zabavnog i komičnog,telički-dominantni ljudi će okrenuti prema parateličkom stanju u kojem smijeh pomaže postizanjuugodnog visokog uzbuđenja unutar tog stanja.

Ne-svjesna paratelički-dominantna osoba ima suprotne motivacije, nastojeći biti bezusmjerenja, bojeći se dosade i težeći podražajima i uzbuđenjima. Njima se teško okrenuti teličkojrelaksaciji vjerojatno zbog prošlog odbijanja načina mišljenja lijevog-mozga uslijed neugodnihiskustava u školi. To je tipično stanje za ‘radničku klasu’ i mnoge mlade današnjice, kojimanedostaje edukacijskih resursa a rasli su s televizijom kao ‘uključenost bez napora’. Pušenje,opijanje i pretjerano jelo, nogometni stadioni i konji, Sun stranica 3 i Tv sapunice, pornografija,putovanje na radosti, ‘seks, droge i rock ‘n roll’ su tipični životni stilovi. Jeftina uzbuđenja i grubinaivni život, jer nema nikakvevizije. Paratelički-dominantni subjekti se angažiraju u mislima kojedolaze iz srca (Nadam se da će se dogoditi čudo’) i fokusiraju se na pozitivno (‘Traženje dobitakabez muke’) kao vlastitim stilovima.

Obje dominantnosti su stanja niske uzbuđenosti, odsječenosti od stvarnog potencijaliteta punogživljenja. Obje su određene s drugima, narinute unutarnjim strahovima i nezadovoljenimpotrebama pa su tako idealna 'stočna hrana' za reklame jer su podložni svim tipovima medijskogutjecaja. Telički dominantan tip se boji uključenosti (vezanja), gubitka kontrole i mogućnosti lošihdogađaja. Paratelički dominantan se boji dosade niske-uzbuđenosti, no nema teličku sposobnostzamišljanja vrijednih ciljeva pa stoga teži postizanju uzbuđenosti za koju nije potrebno mnogonapora.

U istraživanjima na Sussex sveučilištu su intervjuirali ekstremno telički i paratelički dominantneosobe s ciljem opisivanja određenog (tipičnog) dana. Telički subjekti su nastojali pružiti detaljno,vremensko-specifično izvješće, opisujući rutine i ciljeve koji su vodili određenim završecima.

111



Paratelički subjekti su opisivali najinteresantnije ili najuzbudljivije događaje ne nužno uvremenskom slijedu, katkada pretjerujući, spontano tražeći veću raznolikost aktivnosti.Interesantno, izgleda nije bilo razlike u tim tendencijama vezano za spol subjekata.

Slijedi izvadak iz priče telički-dominantnog subjekta:

‘Svi moji dani idu jedan u drugog, izgledaju uglavnom isto. Pokušavam ih i držati takvim. Volimraditi u rutinama. Otkrio sam dok sam bio u vojsci godinu dana kako Vam rutine omogućavaju daostanete istim kakvi jeste te postanete jačim takvi kakvi ste. To volim. Evo kako je izgledao moj

jučerašnji dan:‘Ustao sam u 10.oo, otišao u kupaonicu i oprao ruke, zatim sam otišao na zahod, ponovno opraoruke i onda se odlučio tuširati. Oprao sam zube i onda se dobro obrisao. Posjetio sam teretanukako bi dizao nešto tereta, te radio neke druge vježbe, no kako je bila zatvorena zbog problema svodom, nisam mogao vježbati. To je poremetilo moju rutinu. Otišao sam u banku podignuti svojkredit i onda sam telefonirao ocu i zamolio ga profesionalni savjet glede aktivnosti s novcem.Rekao mi je da mu pošaljem papire kredita pa će on onda učiniti sve što potrebno. Vratio sam se ustan u 13.oo, pojeo jabuku i popio čašu limunovog soka – ljudi jedu previše, no ja držim do svogstasa. Ljudi s kojima dijelim stan imaju psa koga izvodim u šetnju i na trčanje. To me, čini se,stimulira i uzbuđuje. U 15.oo izveo sam psa u grad gledati završni dio studentskih demonstracija.Demonstracije su održavane zbog stanarina – no mislim kako takve demonstracije ne postižu svojusvrhu. Bolje je potražiti načine za njihovo plaćanje. Po mom povratku u stan u 16,45 našao sam

pismo po kojem dugujem stanodavcu £3.00 za svoj zadnji telefonski račun. To nije bila istina.Platio sam svoj račun. Izravno sam mu pismeno odgovorio i otrčao sam na poštu baciti pismo.Uznemirilo me pismo . . . . Nisam ga očekivao, a uz to je i pogrješka. Takve me pogrješke jako ljute

– ne bi se to smjelo događati . Onda sam pripremio i pojeo večeru, te odradio dnevne vježbe.Mislim kako je važno održavati tijelo zdravim i pri tomu ga ne zlostavljati. U 17.oo sam gledao TVprogram – samo 35 minuta. 17,35 do 21.oo radio sam na prijevodu Stephens-a i Unwin-a. Kakosam napunio glavu radom, koji je specijalno važan, napravio sam prekid i prošetao doprodavaonice kako bi kupio malu čokoladu. U prodavaonici je dosta ljudi gledalo nogometnuutakmicu između Norveške i Švedske. Izgledalo je interesantno i ljudi su bili uzbuđeni, no kako samimao važnog posla vratio sam se u stan. Počeo sam ponovno raditi no svi su gledali TV u sobamaiznad moje, slaveći kada bi pao gol. Na kraju je buka značila prekid mog rada, pa sam im sepridružio u gledanju nogometa. Kada je završio, mogao sam se vratiti i još nešto čitati. To samradio sve do 01.3o kada sam otišao u krevet. Odmah sam zaspao.Sutra je bio krajnji rok za kompletiranje prijevoda. Morao sam ga završiti inače bi iznevjerio druge ugrupi,što mislim ne bi trebao učiniti. Također ću morati posjetiti predavanje profesora Adams-a. Nije

dobar učitelj no bitno je prisustvovati jer bi mogao reči neke stvari važne za moju budućnost.Pokušati ću opet vježbati u teretani, a ako završim prijevod prošetat ću s psom ili trčati ili gledatiTV. No ništa me ne će spriječiti u završavanju prijevoda; to će biti najuzbudljiviji događaj za meneovog tjedna, ne samo dana (lagani smiješak).’

Slijedi izvješće paratelične osobe:

‘Da, dobro . . . e . . . . prespavala sam se . . . jučer se nisam osjećala dobro . . . i, e, trebala samsna . . . pa sam . . e. . . samo zaspala . . . . mislim kako mi sat nije radio . . . no zaspala sam. Učitaonicu sam zaksnila cijeli sat. Trebala sam ići na predavanje i na dvije tutorske grupe, no nije mebilo briga. Umjesto toga sam razgovarala s čovjekom koji mi je drag. Složila sam se s njim kako bitrebalo ići u kino, pa sam se otišla istuširati kod kuće, zatim sam oprala kosu i sjedila u sauni – bilo

je dobro i bila sam pomalo lepršava. Nisam mislila na fakultet . . . zašto bi, provodila sam ugodnovrijeme. Tada sam se počela i bolje osjećati, jer kako sam već rekla nisam bila dobro. Večeralasam s čovjekom koga sam već spomenula, onda je naišla moja prijateljica, pa smo je odlučiliodvesti na aerodrom. To mi je pobudilo čežnju za domom – moj prijatelju, ona je iz istog grada kaoi ja, a ona se vraća za par dana. Onda me David odveo u kino gledati ‘Slavu’ (opet). Uživam u tomfilmu jer stalno mijenja nit/temu – a to volim. Onda smo svratili u njegov stan i popili kavu te igralikineski šah. Poslije seksa sam otišla doma. Mislim kako je ozbiljan glede veze sa mnom, što nijeslučaj sa mnom. Došla sam kući vrlo kasno . . . vrlo umorna.Koji je sutra dan? A, da . . .petak. Ne . . .četvrtak, je li? Ne znam. Mislim, pokušati ću nešto raditidanas. Onda ću otići posjetiti obitelj u Brighton-u i ostati kod njih na večeri. To su stari prijatelji . . .a trebam jelo kod njih jer sam kratka s novcem!Pazite, namjeravala sam izdržati još dva tjedna, no uvijek se nešto dogodi.’

112



To dokumentira jako različite vrijednosti, motive i životne stilove ta dva ekstrema. Nije teškouvidjeti kako bi između njih empatija bila teška i kako bi te razlike rezultirale društvenim, političkimi ekonomskim nerazumijevanjem i netolerancijom.

Kreativnost

Kreativnost je posebna vrsta mišljenja, koja uključuje originalnost i elokventnost, koja raskida spostojećim mustrama (pattern-ima) i uvodi nešto novo. Kreativnost se može primijeniti narješavanje problema, pri čemu će olakšati generiranje niza mogućih rješenja, posebno zaprobleme koji nemaju samo jedno pravo rješenje. Alternativno i najučinkovitije se može primijenitiu procesu kreiranja – što znači realiziranju postavljene vizije, pojačano sustavom napetosti –razrješenja, koji se javlja razlikovanjem postojećeg realiteta od željene vizije. Stoga je kreativnostočito nešto što se događa često u svakodnevnom životu, a ne kao nešto ograničeno na pjesnike,slikare i glazbenike.Kreativni proces izgleda tipično slijedi četiri faze:

Priprema – smatrajući situaciju teličkim i parateličkim procesom, igranjem s idejama ioslobađanjem njihove sposobnosti ostvarenja; zatim identificiranje problema, subjekta,teme ili vizije, iznalazeći što se stvarno želi postići, prouzročiti će okretanje u parateličkouzbuđenje (ili katkada teličku anksioznost, posebno ako se radi o nečemu što su drugiodredili kao nužno i obvezno).

Inkubacija - materija tone u nesvjesno; ako je pristup nesvjesnom blokiran (kako kodanksioznosti) taj resurs (moć obrade cijelog mozga) može biti ograničen ili polagan uemergiranju. Dodatno tomu, unutar svijesti, tekući realitet se dalje komparira sazamišljenim rezultatom, kako bi povećao energiju inkubacije i pružio više podataka.

Iluminacija – ideje imaginacije emergiraju spontano u svijesti a u parateličkom stanju jeindividui omogućeno učiniti te ideje realitetom.

Verifikacija – povlaćeći se telički, spuštajući se na zemlju, rezultat se procjenjuje gledecilja ili vizije, pa se ako je potrebno ciklus ponavlja.

Centralna ideja je sloboda osciliranja tamo i natrag između teličkog i parateličkog stanja, štozahtijeva dobru integraciju lijeve i desne polutke. Intuitivni uvidi se dalje pojačavaju sinkronimmoždanim ritmovima pobuđenih polutki, što odgovara stanju parateličkog uzbuđenja. Individualnepotrebe za samo-postavljanjem u pravi okvir uma prije nego što svjesno sebstvo može otvoritinesvjesno i dozvoliti prolaz iluminacije. I opet to odgovara parateličkoj visokoj uzbuđenosti kojaolakšava dobru komunikaciju između desne polutke i specijalno limbičkog sustava, centralnogprocesora nesvijesti. Jači i viših frekvencija sinkronizirani alfa moždani ritmovi u korteksu, bolje suusklađeni obradama nižeg mozga pa tako uzbuđenost ‘cijelog mozga’ najučinkovitije olakšavakreativan proces.

Pjesnici govore o tomu kako su ‘uhvaćeni’ u kreativni čin, kako ih je ‘okupirala’ kreativna sila tekako ih katkada ona ‘protrese’ ili ‘preplavi’. Cijeli jezik inspiracije je povezan s uzbuđenjem, čak s

preuzetošću od neke strane sile, koja djeluje u i kroz svijesno sebstvo, ali bez vlastite slobodnevolje, kao neka vrsta ‘kanaliziranja’, omogućavajući prekrasan tijek izražavanja. Uistinu, radi se oparateličkom djelovanju cijelog (potpuno integriranog) mozga kao transparentnog alata VišegSebstva.

Drugačije rečeno, to je Muza, paratelička dama koja se ne može kontrolirati. Igramo se s njom,zavodimo ju, a kada stigne gubimo svoj osjećaj sebstva i postajemo apsorbirani u draži koje namnudi. Zamislite dijete od tri ili četiri godine: kreacija i igra su mu ista stvar – on crta ili trči ilioblikuje komad gline iz čistog zadovoljstva same aktivnosti i nema manjak ideja. Zreli ‘mislioci’ se

113



nastoje jače truditi ne bi li imali inspiraciju i time će se izgleda udaljavati od mogućnosti da jupohlepno zgrabe.

Edukacija

Posebno unutar formalne edukacije, gdje bi vještinama kreiranja trebalo dati maksimum prilika zarazvijanje i procvat, no stvara se veliki gubitak zbog premalog razumijevanja okvira umaodgovornog za kreativne misli i prirode strategije poučavanja koje olakšavaju njihovo izražavanje.Nakon ranih godina školovanja, edukacijski sustav postaje dominiran telečkim mišljenjem u stalno

jačoj borbi protiv parateličkih stanja. Postoji mnoštvo naglašavanja teličkih aspekata kreativnostikao pripremne i verifikacijske faze, no malo se toga dozvoljava parateličkoj radosti iluminacije ilispontanom izražavanju snažnih osjećaja. Kasnije kroz urednička pravila se onda prečestoonemogućuje autorima da uopće ponude bilo što vrijedno za uređivanje.

Kako su ispiti (testovi) ozbiljna stvar, učenici i studenti im pristupaju u visokom teličkom stanju, pase svako uzbuđenje doživljava kao anksioznost, sa svim blokadama koje anksioznost možedonijeti, utječući i na memoriju i na kreativno izražavanje. Kako se radi o pažljivo terminiranimdogađajima, virtualno se otklanja mogućnost faze inkubacije. Malo stoga čudi da su rezultirajućitekstovi ubičajeni stereotipovi, bez stila i imaginacije, neuspijevaju dublje propitivati i javljati se soriginalnim rješenjima. Tako se studente uči koristiti svoje umove, možda kao refleksija samihučitelja, pod pritiskom striktnih rasporeda i ograničenih planova nastave (sadržaja).

Prirodni rezultat tog pristupa je vrlo brzo kondicioniranje studenata za strah od pogrješaka, odotkrivanja neznanja ili pokazivanja svojih osjećaja. Taj strah uzrokuje teličku anksioznost, pastoga preferiraju djelovati pri niskoj uzbuđenosti. Tada im postaje dosadno, pa se počinjuneprimjereno ponašati, učitelji reagiraju s još više ograničenja i stvara se (uzlazna) spiralanegativnog učenja.

Sport

U školi svaka organizirana igra postaje ozbiljna stvar koja uključuje prestiž i osobni status, a čistielement zabave je bez grižnje savjesti izbačen. Paratelička priroda sporta se ne razumije čak i narazini vođenja profesionalnog sporta. Tehnike relaksacije se rabe kao univerzalni lijek zaneurotičnost (na pr. sublimirajuća afirmacija pod laganim transom, autogeni treninzi i meditacija sbio-povratnom vezom). To ima neku vrijednost kao resurs, kojim se isključuje i štedi mentalnaenergija za primjereno vrijeme, no takvo naglašavanje samo dalje služi obeshrabrivanju osobe uteličkom stanju za iskustvo visoke uzbuđenosti i sukobljavanje a što rezultira anksioznošću injenim posljedicama, te od učenja sposobnosti za preokretanje visokog uzbuđenja u parateličkusvjesnost. Korištenje takvih tehnika u upravljanju stresom i osobnim poboljšavanju ima istaograničenja.

Međutim visoka je uzbuđenost bit parateličkog uključivanja tamo gdje se prakticiraju vještine bezblokada sekundarnih (pri)misli i živčanosti. Ljudi participiraju u sportovima kao prilikama zasigurno iskustvo ugodne visoke uzbuđenosti, a i gledaju ga iz istih razloga. Pažnja bi trebala bitina pomoći pojedincima za ulazak u parateličko stanje i zadržavanje visoke uključenosti; tozahtijeva od njega prevladavanje reaktivnih preokreta iz parateličkog – onih neurotičkih mustriodziva, koji utjelovljuju krivo razmišljanje. Uz to, pojedince treba učiti kako zadržati svojuuključenost uz istovremeno pristupanje teličkoj svijesnosti – to zahtijeva pravilnu integraciju lijevei desne polutke mozga.

Ti bi se principi trebali primjenjivati na bilo koju kreativnu aktivnost ili aktivnost koja traži nekevještine. Potreba za visokom uzbuđenošću u predstavama se prepoznaje na druge načine, na pr.ohrabrujući govor pokušavajući ih ‘psihički’ podignuti. Kod glume se prepoznalo kako trema može

114



poboljšati izvedbu. No to su sve telička stanja; ostaje samo nada i očekivanje da će se dogoditipreokret, kojim će se ta napetost prevesti u parateličko uključivanje čim predstava počne.Međutim, postoji (ostaje) strah kako će se povratni zaokret u teličko stanje dogoditi u bilo kojevrijeme a blokirajuća separacija rezultirati u ‘smrti na pozornici’.

Sudionici visoko rizičnih sportova kao što su trke motorkotača i penjanje po stijenama,doživljavaju iskustvo veselosti u suočavanju sa strahom i njegovim prevladavanjem (i podpretpostavkom rizika unutar svog iskustva i kompetentnosti, oni mogu zadržati teličko stanje).Proces transferiranja anksioznosti i straha u ugodnu uzbuđenost kreira samu bit participacije.

Većina će ljudi moći identificirati aktivnost koju je inicijalno pokušala sa stupnjem straha, samokako bi, kada ovlada uključenom vještinom, slijedili ugodni podražaji. Za neke je to mogao biti prviskok s trometarske skakaonice na bazenu, prvi pokušaj javnog govor(enj)a ili prva vožnjaautomobila. Za druge je to mogao biti prvi pokušaj spuštanja kanuom niz uzburkanu vodu, skokpadobranom, otklizavanje na užetu niz stijenu ili jahanje na velikim valovima. To bi bilopreokretanje od interpretacije visoke pobuđenosti kao straha u pozitivnu uzbuđenost.

Dobar dio interesa se centrirao na postignuća promijenjenih stanja svijesti u sportu. Parateličkavisoka uzbuđenost se osjeća kao ‘vršno iskustvo’ uključivanja u tijek, kada vrijeme gubikompletnu impresiju znaćenja. Individualno iskustvo totalne sreće, gubitka straha, blokada,slabosti i nesigurnosti koje nas često muče. To su trenuci velike zrelosti i ispunjenja, u kojimapostoji osjećaj jednosti, unutarnje snage i cjelovitosti postojanja. Individua živi iskustvo totalnefascinacije i strahopoštovanja odgovarajućom materijom (pri ruci), kao da je ‘apsorbirana’ uiskustvu. To je isti proces koga doživljavaju mistici, umjetnici i bilo koja osoba koja je sposobnaživjeti život do punoće na taj način.

Takav preokret može naravno djelovati i u suprotnom smjeru, stvoren naglom prijetnjom, skorimsudarom tijekom vožnje, padom s palube ili bilo čim drugim. Od tuda mogućnost da preokretiizmeđu anksioznosti i uzbuđenja budu ili kratko ili trajni. Gubitak forme u sportu je neizbježanrazultat motivacijskog preokreta , kada igrači postaju nesposobnim održavati participacijskouzbuđenje a ti pokušaji visoke uzbuđenosti postanu telička anksioznost.

SeksSeksualna aktivnost je pod sličnim utjecajem. Kada se sumnje i nesigurnosti umiješaju uodnošenje, partner se ne može uzbuditi uključivanjem; umjesto toga ostaje u teličkom modu. Spažnjom na svoju anksioznost, uzbuđuje se autonomni sustav borba-borba koji sprjećavauzbuđivanje seksualnog programa.

Puni seksualni odziv je jedino moguć ako je partner sposoban ‘otpustiti’ teličke brige i ući svimsrcem u parateličko (ne-samosvjesno) uzbuđenje. U tom stanju, može se postići vršno iskustvo(ekstatičnost) totaliteta i vrlo visokog uzbuđenja participativnog odnošenja, te ako se to možeiskusiti i dijeliti od oba partnera, onda se uistinu može govoriti o mističnom sjedinjenju.Doživljavanje takvih visina seksualnog uključivanja je svrha Tantre, kako ju se prakticira na Hindui Budističkom spiritualnom putu, u kom se orgazmički vrhunac odgađa i produžuje, tako da mozak

može postići izvanredno uzbuđenje i integraciju, te tako utisnuti ‘holistički’ peti program (opisivanu slijedećem poglavlju). Četvrti (socio-seksualni) program mustre ljubomore se samo prekidakada taj peti program ulazi u igru, pa je moguće ostvariti šire poglede.

Forme i boje

Na nekoj dubokoj iskustvenoj (i vjerojatno urođenoj) razini, subjektivno identificiramo sami sebe isvoja motivacijska stanja s objektivnim formama i osjećanim uzbuđenjem bojama.

115



Teličko se stanje doživljava kao iskustvo ‘bića kocke’, tako stabilno kao da ne može biti bilokakvog potencijalnog kretanja; definitivno, s fiksnom svrhom. ‘Plavo’ teličko stanje sadržiprazninu, hladnoću, duboku tišinu; ‘zeleno’ teličko stanje je kontemplativno i relaksira.

Preokret(anje) je ekvivalentno valjku, koji ima ograničeno kretanje u jednom smjeru (na ravnini jasno). Taj ‘ljubičasti’ proces sadrži i teličko planiranje i parateličko isprobavanje, ali i teličkupaniku ako stvari ne krenu kako treba.

Parateličko se se stanje doživjeti kao iskustvo ‘bića kugle’ s neograničenim kretanjem.‘Narandžasta’ označava zaigranost i aktivnost, ‘žuta’ spontanost i otvorenost, ‘crvena’ punuuzbzđenost, toplinu i supstancijalnost; dok je ‘bijela’ iluminacija uvida u vrhu iskustva.

Moglo bi se dodati tom visoko-uzbuđenom odnošenju crvenog s ljutnjom i bijesom (borbeni odziv)i žuto kao kukavičluk i anksioznost (odziv bijegom), kao i niska uzbuđenost odnošenja plavog sdepresijom i zelenim kao zavišću.

Jezik je pun simboličkih referencija na bazične forme u terminima psihološke motivacije. Kuglaodgovara ‘igranju s nečim’ ili ‘zabavljanje s nečim’, tj. s loptom, prstenom ili krugom. Valjakodgovara ‘kretanju po pravcu’ ili ‘ponašanju prema prihvaćenom, pokornost’. Kocka predstavlja‘čvrstinu stajališta’, ‘borbu za prednost na bilo čemu’, plaćanje dugova, ‘konzervativnost’ i‘neusklađenost’ (kriva osoba na krivom mjestu).

COEX

U praksi, život za većinu od nas ne uspijeva biti onim što bi mogao biti. Doživljavamo negativneosjećaje i emocije – mržnju, bol, ljubomoru, žaljenje. Mišljenje nam može biti deformirano ili punoiluzija, kao kada postajemo paranoični od intencija ili stajališta drugih ili pretjerano pesimistični osvojim vlastitim sposobnostima i vrijednosti. Naše ponašanje može biti i destruktivno. Suvišečesto, u nastupu bijesa ili očaja kažemo ili uradimo stvari što vrlo brzo požalimo. Ti neželjeniaspekti života se nastoje svrstati u tri kategorije:

Negativniosjećaji – neprimjerena stajališta, emocije, senzacije i boloviDeformiranamišljenja – krive koncepcije, obmane i fiksne idejeDisfunkcionalnaponašanja – samo-poražavajuće sile ili blokade.

Bez tih faktora imali bi planet pun ljudi koji su u biti sretni, proizvodni i puni ljubavi i pomoći jednidrugima. Zbog njihove prisutnosti imamo ratove, deformirano odnošenje i razbijene snove –ukratko ljudske uvjete.

Istražili smo kako su se dogodili negativni COEX-i (kondenzirana iskustva) pri nastojanjuuključivanja u svijet koja su se pretvorila u mučne i negativne mustre odziva, i kao takve su seonda utisnule (memorirale). Ukoliko su neki kontingenti iskustva previše intenzivni, predugo trajuili se često ponavljaju, postoji izbor - opcija ili se potpuno konfrontirati sa situacijom, prihvaćajući idoživljavajući iskustvo uključenog bola ili pak pokušati na neki način blokirati svoju svjesnost onjima.

U prvom slučaju dozvoljavate si svjesnost o intencijama koje postoje u situaciji – što je netko želiokao ishod. Te intencije mogu biti ili ispunjene ili su svijesno rastvorene i situacija postaje prošlimincidentom. No u drugom slučaju intencije su potisnute zajedno sa svjesnošću i sadržajemmemoriranih okolnosti; to sve postaje trajna, nekompletna akcija, koja lebdi zajedno kao diosadašnjeg vremena osobe. Takvo kondenzirano iskustvo ili COEX se nabije, jer je potisnuta,neispunjena namjera.

Kada se dogodi nešto što nas podsjeća na osobu sadržanu u određenom potisnutom incidentu ilinizu povezanih incidenata, zbog sličnosti teme ili sadržaja, delikatna se uravnoteženostpotisnutosti može poremetiti i biti uzrokom moguće reaktivacije mustre odziva u COEX-u – iako

116



se to još uvijek može događati ispod svijesne svjesnosti. Osoba se trenutno prilagođava naprisustvo tog COEX-a u svojoj mentalnoj sferi, identificirajući se s njim, pa mu tako ne izgledanovim ili različitim – nakon svega s njim je vjerojatno živio dugo vrijeme. Reakcijski osjećaji,mišljenje i ponašanje koji rezultiraju iz restimuliranja mustre COEX-a, izgledaju stoga unutarnjimdijelom osobe.

Čak iako mnogi COEX-i ostaju nepregledani i ispražnjeni, oni se ne će okinuti u određenimperiodima - kao kada smo na odmoru ili kada sve dobro ide u životu. Ako nismo ponovnorestimulirani pa smo potpuno prisutni ovdje i sada, doživjet ćemo iskustvo jasnoće – sposobnostigledanja na stvari onakvima kakvim jesu, miran okvir uma i općenito dobru sposobnost zaobrađivanje stvari jer nas ne zavode izobličenja misli i percepcija, niti smo prisiljeni ili blokirani usvom ponašanju, raditi stvari protiv svojih stvarnih želja.

Mnogo ljudi ako ne i svi, iako žive u skoro kontinuiranom stanju poremećaja, jednim ili višetrenutno restimuliranih COEX-a, vjerojatno nesvjesni te činjenice, ne razlikuje taj fenomen odsvoje vlastite jezgre Sebstva. Jedna ili više stvari kontinuirano okida mustre odziva i time nam‘dosađuje’. To se može izraziti stajalištem kako je ‘život pokvaren’ a može postojati i osjećajheroizma u toj vrsti stajališta.

Kako interagiramo s okolinom, poremećaji su prvi aspekt COEX-a, kojeg postajemo svjesni; jersu na samom rubu (dostupnosti), pa se fenomeni mogu vidjeti objektivno. Moguće je vidjeti takveporemećaje dovoljno detaljno da bi ih odvojili od svog Sebstva, što se uobičajeno može ostvaritisamo uz pomoć analize, bilo jedan-prema-jedan, na trening tečaju ili samoanalizom s mjeračem.

Gledajući dublje u COEX, postajemo svjesni i diferenciramo svoje Sebstvo od dubljih i dubljihelemenata čime počinjemo razrješavati konfuziju koja je postojala između stvarno našeg Sebstva

i identiteta ili pod-osobnosti s kojima smo postali nesvjesno isprepleteni – načine postojanja kojesmo imitirali ili kojima smo se prilagodili, kao riješenje na putu ostvarivanja svojih ciljeva. U centruCOEX-a, razlikuje se naša transpersonalna kvaliteta od jezgre Sebstva i onda daljnjimdiferenciranjem nalazimo kako nismo nužno sve što transosobno sadrži (uključujući perinatalno,arhetipove, prošli život i utjecaje kolektivne svijesti), jer niti naše tijelo ni naše Više Sebstvo nisuiz ovog fizikalnog svijeta.

Osjećajna jezgra Sebstva je ono što je urođeno i instinktivno u čovjeku, centrirano u nižemmozgu, genetičkoj bazi svog fizikalnog i mentalnog sustava i strukture, sa svojom vlastitomživotnom silom - id i libido. Potpuno je realna i centralna za osobu i ne može se lagano mijenjati

117



ili oštetiti; ona je izvor motivacije, s intrinsičnim potrebama i strahovima. Ona je psiho-somatskaveza s tijelom i sadrži kompletnu kinestetičku memoriju plus genetičke slogove koji se protežu uvrijeme i prije začeća pa sve do arhetipskih poriva i evolucijskih veza sa svim životom – bazaprva četiri programa opisanih ranije.

Misleća osobnost međutim, centrirana u korteksu, je stečena i naučena ; uključuje od okidanja iprilagođavanja prva četiti programa i nad njima, motivacijske odzivne mustre, te sve traume iporemećaje koji se naknadno priključuju. Osobnost je ego i super-ego, no nije jezgra Sebstva imože mijenjati identitet skoro kompletno s promjenom okolnosti – a može se izgubiti ili laganooštetiti (povrijediti, uništiti). I jezgra Sebstva i osobnost su mehanizmi podražaj-odziv(SR – stimulus

– response) – čovjeka kao socijalne životinje – koji i umire kao takav s tijelom, a ti mehanizminastavljaju život kroz genetičku liniju.

Više Sebstvo nije mehaničke (materijalne) već duhovne prirode i očituje se samo kao objektivna, pan-determinirana svijest – ono normalno spava u čovjeku i samo se prepoznaje u trenucimavršnog uzbuđenja ili visokog estetskog iskustva (što uzrokuje optimalno funkcioniranje mozga kaotransparentnog alata postojanja). Više Sebstvo se lagano zbunjuje od drugih transpersonalnihfaktora (perinatalno iskustvo, genetički prenošeno iskustvo i utjecaji od univerzalnih poljakolektivnih nesvjesnih informacija i energija). Više Sebstvo nosi fundamentalna stajališta,postulate, načine postojanja i intencije, koje su iza (onkraj) ega i naučenog ponašanja i nisu sovog svijeta, pa stoga ne umiru s tijelom.

Poremećaji i traume

Mnogi su biografski faktori sadržani u građi COEX-a. Mogu dolaziti iz različitih vremenskihperioda života pojedinca no imaju zajednički nazivnik u jakom emocionalnom naboju iste kvaliteteili činjeničnom dijeljenju povezanih ‘faktora poremećaja – smetnjama’. Ti pak interagiraju sasadašnjom egzistencijom: novim iskustvima i međuosobnin (interpersonalnim) odnošenjem.

Postoji restimulacija prouzročena sličnošću sadašnjih okolnosti s originalnom situacijom,posebno ako je ta bila traumatična. Sadašnja stajališta, emocije, osjeti ili bolovi mogu setakođer povezati s COEX sadržajem i iznijeti taj naboj u život. To se može odvijati ispod površineili osoba može biti svjesna specifičnih trauma ili mustri koje se restimuliraju i jasno su ‘izvansadašnjeg vremena’ a pripadaju ‘incidentu’. Na primjer, osoba koja još uvijek žali zbog gubitkavoljene osobe ili osoba koja je još uvijek u šoku što je jedva izbjegla od smrti, imaju takveporemećaje. Osoba može patiti od ‘bljeskova prošlosti’ u kojima se neka trauma odjednomstimulira.

Individua se ne može sjetiti iskustava iz svog života povezanih s COEX materijalima koji supotisnuti. Ne može nikomunicirati o incidentima ili o dijelovima svog života koji se odnose naCOEX ili slobodno govoriti s ljudima koji su bili uključeni u ta iskustva ili s ljudima koji su samoslični onima koji su bili uključeni.

Negativni COEX će neizbježno imatiproblemsku strukturu: mora-činiti nasuprot i ne može-učiniti, napor ili intenciju koja je usklađena s kontra-naporom ili intencijom. Karakteristike te vrste

poremećaja je nesigurnost glede onog što raditi ili kako će se stvari razvijati, jer su posljedice naobje strane neugodne. Razrješenje zahtijeva konfrontiranje svih činjenica, razumijevanje svihstajališta, voljnost za komuniciranjem kako bi se nešto učinilo. Potpuno sagledani problempostaje situacijom u kojoj se s njim nešto može napraviti.

Kriminalna djela i potreba za zadržavanjem znanja o njima od drugih, je daljnji faktor koji možebiti dio COEX iskustva i utjecati na sadašnji život – izvor krivice i neprijateljstva. Osoba priznajekriminalno djelo ako ne može zadovoljavajuće razriješiti problem – on se osjeća ‘prisiljenim’priznati kriminalno djelo. Možemo biti prilično uznemireni ako osjećamo da smo nešto okrutno ilinepošteno učinili drugom, posebno ako je to nešto što moramo skrivati, pa čak i više od toga ako

118



je netko blizu otkrića toga. Onda će se vjerojatno racionalizirati kriminalno djelo, kako bi ga seopravdalo i pronašlo razloge zašto je čin bio zaslužen i u stvari nakon svega niti nepravedan.

Zadovoljavajuće odnošenje s drugom osobom zahtijeva dobru komunikaciju, međusobnorazumijevanje i empatiju. Ako postoji značajan pad u nekom od tih faktora, tj. ne slažemo se isvađamo, javit će se kao posljedica zabrinutost – više ne govorimo jedan s drugim. Zabrinutost

je javlja i kada dođe do naglog odstupanja od onog što se želi ili očekuje – neželjena promjena iliprekid odnošenja. Takva zabrinutost neizbježno ima emocionalne posljedice; slabije odnošenjeće prouzročiti pad u tonu mišljenja o sebi. Ljudi mogu jednako tako postati zabrinuti zbogobjekata ili situacija kada gube kontrolu ili razumijevanje, na pr. zabrinutost zbog kvaraautomobila ili naglog narušavanja zdravlja. Zzabrinutost može nastati zbog frustracija i spiralomnegativnog učenja kontra-preživljavajućeg COEX-a, kao i zbog konteksta i situacije s COEX-om.

Naša voljna kontrola nad situacijama može biti poremećena ako netko evaluira okolnostidrugačije od nas i posebno ako nas to prisiljava naznakama što bi trebali ili morali učiniti.Negativno vrednovanje onog što ste učinili ili vaših sposobnosti, može jednako tako prouzročitiporemećaje.

Te faktore prate odluke koje su donesene tijekom suočavanja sa stresnim situacijama ianksioznošću, a koje su postale fiksnim idejama koje onda služe kao obrambeni mehanizmi .Emocionalna bol ili prijetnja takvim bolom, zadržava izobličene ideje na mjestu. Svaka osobavjeruje kako je u pravu glede onog u što vjeruje – inače ne bi vjerovala u to. No osoba može imatikrivo; zbog svih vrsta krivih koncepcija, krivih interpretacija, krivih podataka i obmana, iako ih sečvrsto drži kako bi naravno bila u pravu. Razmatranje svog sustava vjerovanja iz temelja, stvarikoje su davale smisao prošlim zbrkama se ne mogu promijeniti samo promišljanjem jer suzadržavane silom tj. ne postojanjem volje ili nesposobnošću sukobljavanja s određenim stvarima.

Svi su obrambeni mehanizmi forme laži. Oni krivo interpretiraju istinu, kako sebi tako i drugima.Gurdžijef je inzistirao na tomu da većina ljudi laže veći dio vremena. To što ne znaju da lažu,samo pogoršava njihovu situaciju. Kada znate da svojom voljom lažete, percepcija stvarnosti jevjerojatno primjerena. Kada se identificirate s laganjem i imate iskustvo da je laž istina, kada sebevarate, percepcija može biti vrlo izobličena.

Često se pravimo kako znamo istinu koju ne možemo znati. Ljudi prihvaćaju naviku govorenja ostvarima koje se ne mogu znati, a kao da znaju sve o njima, na pr. o su-osjećajima i motivacijamadrugih – u stvari mnogo se toga izmisli. Počinje se sa zamišljanjem nečeg kako bi sami sebiudovoljili i vrlo brzo počinjemo vjerovati u izmišljeno ili barem u dio toga.

Katkada lažemo kako bi izbjegli svoju esencijalniju i višu prirodu. Možemo govoriti sebi i drugima“Svatko to čini, i to ne znači ništa”, iako nešto u nama zna vrlo dobro kako nismo to učinili sasvojom istinskom prirodom: integritetom Višeg Sebstva.

Četiri manifestacije demonstriraju čovjeku njegove mehanizme, kada su nasilni i angažirani ureakcijama: laganje , izmišljanje , negativne emocije i govorenje . Tako se brzo ti mehanizmidogađaju, kao navike i na takav način, da ih se ne može svjesno percipirati, pa ih se ne može niuočiti, a i ne želi ih se uočiti jer predstavljaju obrambene mehanizme.

Potiskivanje, poništavanje vrijednosti i ne-priznavanje su samo-laži (laži samom sebi)korištene za potapljanje istine (slabljenje), za njeno držanje u podsvijesti, za zadržavanjepostojeće situacije, za izbjegavanje sukobljavanja s realitetom ili svojim istinskim osjećajima. Tosu obrambeni mehanizmi, korišteni nesvjesno, navikom, automatski – pridruženi bilo čemuneprihvatljivom: što ne želimo da emergira, što ne želimo pogledati ili znati. To mogu biti osjećajikojima se suprotstavljamo ili koje potiskujemo najjačim uvjerenjima (osude). Ako se okineneprihvatljiva želja ili osjećaj, onda se distanciramo od toga, odbijamo to – ‘Nismo mi, nije moje’ –identificiramo to s nekim drugim svojim aspektima, osobnosti koja se ne usuđuje imati takveosjećaje ili želje. Tako jeodbijanje vlasništva primarna laž ili obrambeni mehanizam.

119



Projekcija je drugi mehanizam – kada se javlja neprihvatljiv osjećaj ili želja, označava se s ‘to jenešto što želi, hoće ili treba netko drugi’, kao što je osoba tamo prijeko. Time se negira vlasništvoi prosljeđuje se drugoj osobi, ne znajući zbog reakcijskih, podsvjesnih sugestija iz prošlosti, štočini osjećaj neprihvatljivim za nekog.

Racionalizacija je supstitucija plauzibilnog i prihvatljivog argumenta neprihvatljivim osjećajima. Stim zaštitnim uređajem, laž se pokriva s istinom. Um racionalizira pogrješke na drugom mjestu,pronalazi izgovore zašto nešto ne bi učinili. Lažemo sebi i imamo drskosti u to vjerovati!

Riječima Ayn Rand: ‘Racionalizacija je prikrivanje, proces davanja krivih objašnjenja iopravdavanja nečijim emocijama – kako bi sakrili nečije motive, ne samo drugih, već primarnosvojih. Cijena racionalizacije je izobličenje nečije kognitivne sposobnosti – umjesto percipiranjarealiteta, realitet se prilagođava nečijim emocijama. . . .Bez okrutno poštenog pristajanja na introspekciju, ne ćete otkriti što osjećate, što pobuđujeosjećaje i jesu li ti osjećaji primjereni odziv činjenicama realiteta ili krivi odziv ili priljepčiva iluzijastvorena samo-varanjem tijekom niza godina. Ljudi koji se podsmjehuju introspekciji uzimajusvoja unutarnja stanja kao dana i dozvoljavaju da njihovim akcijama vladaju emocije – provodeživot u borbi s neshvatljivim unutarnjim konfliktima, alternativno potiskujući svoje emocije ipopuštajući u emocionalnom podešavanju, žaleći za njima, gubeći opet kontrolu, buneći se protivmisterije svojeg unutarnjeg kaosa, pokušavajući ga razmrsiti, popuštajući, odlučujući ne osjećatiništa – i umjesto toga osjećati rastući pritisak straha, krivnje i sumnje u sebe!’

Racionalizacije se često događaju kada je neka akcija ili doseg smatran kriminalnim djelom, bilozbog to što akciju drugi smatraju neprihvatljivom ili zbog toga što sama osoba ne bi voljela iskusitiučinke koje bi prouzročila. Biti nesposoban za prihvaćanje kauzalnih učinaka, tj odgovornosti zanjih, može opravdati akciju nalaženjem motiva. Onda akcija postaje pogrješka drugih i umjestoposezanja prema, osoba je u opoziciji i može se povlačiti. Nakon tog prekida u odnosima, motivse onda može koristiti za svoju ispravnost odnosno bacanje krivnje na druge, abnormalna obradakoja postaje fiksirana u umu kao način odnosa s ljudima i svijetom – obrambeni mehanizamkorišten nesvijesno (bez inspekcije novog realiteta) kao pomoć preživljavanju. Kao učinak nižegstanja bića u koje se ono povlači, takva aktivnost postaje sigurnim rješenjem – načinomnastavljanja puta prema originalnom cilju i preživljavanju, bez potrebe za suočavanjem s ranijeupoznatom opozicijom.

Usvajanje drugog identiteta, stajališta, idealizacije ili fiksne ideje kao svoje vrijednosti zapreživljavanje, zbog njihove snage kojom se osjećate dobro ili OK, a drugi loše, je isto sigurnorješenje. Te su opcije stajališta o stvarima, za koje se smatralo u neko vrijeme da su servis zapreživljavanje. No kada se to rješenje koristi reaktivno, bez inspekcije u stanju sadašnjosti, nijevjerojatno da će izazvati ponašanje temeljem istine o sadašnjoj situaciji, pa ono ne će biti fer iliracionalno, no ono je ipak ekstremno prevladavajuće u svim našim transakcijama i mišljenjima.

Svi ti faktori mogu mogu biti ujedinjeni unutar COEX-a, koji se stalno proširuje. Na primjer, odlukaiz prošlosti je mogla biti rješenje za ispunjenje želje za šutnjom o neispravnom djelu, kaoposljedici traume od prisile za činjenjem djela koje se nije htjelo učiniti i što je izazvalo kritiziranje ifizikalne udarce. Dramatiziranje tih faktora sada će prouzročiti daljnje poremećaje i uznemirenost,zbog mogućnosti iracionalnosti odluke u prošlosti u sadašnjem kontekstu, kao i činjenici da bi

emocionalni odzivi u prošlosti mogli sada biti neprimjereni.To su stvari koje trenutno brinu osobu i uzrokuju mu stres : ozbiljne šokove i gubitke,interpersonalnu uznemirenost, poteškoće u odlučivanju, unutarnje i vanjske konflikte, krivnju isamo-optuživanje, strah i očekivanje ponižavanja, odbijanje i napuštenost i (ne nužno racionalne)fiksne ideje, kako uvjerenja i odluke iz prošlosti vode sadašnji život. U podlozi toga su COEXstrukture koje sadrže konstelacije pridruženih iskustava i odluka, zajedničke određenoj situaciji iliaspektu života koji se ponavlja.

120



U bilo koje vrijeme pažnja se možefiksirati na neslaganje ili neprihvatljivost realiteta – uključujućii prekide u komuniciranju, razumijevanju ili empatičnosti s drugima (communication,understanding or empathy) - ‘CUE’ odnošenja; na tekući problem; na promašenu (nedavnootkrivenu) uzdržanost prema drugima; na loši čin zbog kojeg se sramite ili osjećate krivim; naevaluaciju koja utječe na vas; ili na ‘način zaobilaženja’ svojih problema.

To su faktori koji su uzrokom nasilnosti i blokada, koje vas sprječavaju u sadašnjoj stabilnosti, usposobnosti konfrontiranja i komuniciranja, a što je uzrok preokreta iz jednog motivacijskog stanjau drugo, a koje treba tražiti na preliminarnom sastanku savjetovanja uz obrambene mehanizmekorištene u životu kojima se održavate iznad situacije i činite ‘OK’ rješenja. Isto vrijedi i kada jenužno razotkriti i restimulirati traume u životu (fizikalne i emocionalne) koje su u pozadininavedenih poremećaja. Kada se ti faktori u potpunosti ispitaju, oni će jednostavno otpasti – vratitćete se na izvor COEX-a, kroz Jezgru Sebstva do Višeg Sebstva, koje će prepoznavanjem svegaonda imati i moć nad svime.

To su primarni elementi slučaja. Na Projektu uvida morate biti učenikom čiji prioriteti nisu stalnoizlaženje i čiji interes nije samo u svom vlastitom slučaju, spremni na gledanje na stvari kakvima

jesu i usporiti na sigurno napredovanje (gradijent) propisano u materijalima.

Tečajevi transpersonalne psihologije imaju krucijalnu ulogu u proširivanju slučajeva. NegativneCOEX mustre su često naučena ponašanja kao odzivi na podražaje koji nisu nužno traumatski,već prije svega perzistentni i česti. To su utisnute mustre, a kognitivna shvaćanja njihovogpostojanja ih ne će nužno promijeniti bolje od slučaja kada potpuno razumijete izrazituneispravnost svog stajališta (a ne mijenjate ga) – već se trenutno vraćate utisnutim mustrama kaoposljedici stresova i participacije u realitetu života. Odgovor je vježbanje vještina života globalneprimjene, koje mogu postupno zamijeniti utisnute ‘ne-vještine’ (promjena paradigme – op. MK).Prakticiranje transpersonalne psihologije će također pomoći razvoju inteligencije, sposobnostitreniranja i educiranja pojedinca, što će mu biti nužno za učinkovito studiranje i korištenjenaprednih procedura.

Na Projektu uvida , genetički i kulturalni faktori, elementi ciljeva i igara koji daljnje podupirumotivaciju, te postulati i razmatranja Višeg Sebstva, će svi skupa ispitivati duboke korijene COEXfenomena. Procedure Projekta uvida će dati alate za izvlačenje tih korijena jednom zauvijek.

Stabilna situacija

‘Stabilnu situaciju’ koju osoba postiže treningom transpersonalne psihologije i savjetovanjemmože se smatrati temeljem Projekta uvida, jer se obrađuju podloge slučaja, s ciljem postizanjaviše razine samo-aktualizacije.Postoje tri niže razine, s mnogo nijansi ‘sivog’ između:

1) osoba koja se razvijala na društvenoj mašineriji cijelog svog života, a nije svjesna situacije.Ako bilo što pođe krivo u životu, posljedica je loše sreće i djelovanja drugih – dakle ta biosoba trebala na savjetovanje (terapiju) s potrebama vezanim za preživljavanje

transpersonalnom psihologijom.2) osoba koja je svjesna problematike u određenim područjima, jer misli kako stvari nisuonakvim, kakvim bi po njenom mišljenju trebale biti – postoji bol tijela, loše emocije i drugeneugode. To je izazvalo preveliku nabijenost dijelova njene mentalne sfere i tijela sve doneizdrživosti. Ona koristi reaktivne odzive kako bi postupala sa životom i drugim ljudima, noprepoznaje potrebu promjene. Osoba bi imala nerazriješene potrebe ‘prihvaćanja i samo-poštovanja prije nego bi prišla jedan-prema-jedan savjetovanju transpersonalne psihologije.

3) postoje osobe koje ponešto kontroliraju svoju mentalnu sferu. Ne može se lagano prevladati,prilično je stabilna i koristi logiku, razum i uvjeravanje u postupcima s drugim ljudima. Nopostaje kompletno izgubljenom u svom slučaju iako je svjesna kada manifestira ili ima

121



iskustvo reaktivnih odziva, te je sposobna djelovati kao uzrok u njihovom promatranju, čak i uslučajevima uznemirenosti. Ima jasan koncept sebe kao bića, odvojenog od svog uma islučaja.

Ovo zadnje je ‘stabilno stanje’, uvjet koji bi osobi omogućavao izvođenje samo-analizeProjektauvida , gdje će tretirati svoje jake emocije i teška stvarna stanja (slučajeve) i ne će pobjeći kadastvari postanu teško neugodne i htjet će se i dalje suočiti s njima te iskreno korigirati svojepogrješke. Netko tko razumije osnovne podatke o umu i može duplicirati svoje instrukcije bez daih mijenja; tko je dovoljno pošten i dovoljno odlučan u konfrontiranju kako bi slobodnom voljompogledao te odzive bez održavanja referecijalnosti na status ili dobar izgled; koji se ne suzdržavaod neugodnih aspekata svog slučaja i koji je spreman ispričati ga onakvim kakav je, bez trikovaza izbjegavanje konfrontacije, opravdavanja krivih dijela i ostalog s tako dodanim značenjem istinipo svojoj vlastitoj kauzaciji. Samo čelično čvrsto konfrontiranje će omogućiti uvid, jer laži, krivovlasništvo, neodgovornost i nevoljkost prema uzrocima, su u stvari sam slučaj (problem).

To stanje – slučaj, je rezultat otpuštanja dovoljnog naboja tako da rudimentarni elementistabilnosti slučaja – esencijalni aspekti odnošenja osobe sa životom – ostaju na mjestu čak i akose dogodi požar kuće, nalog za bankrot i odlazak partnera u istom danu. Materijal gornjeg slojaProjekta uvida još uvijek živi s osobom u sadašnjosti – pred samim mu je nosom, a ne kontroliraga. On vlada osobom u totalitetu. No ona bi ga trebala samo otpuhati pa će otići, a osoba ćedjelovati bez ičije direktive, jer će se vraćati kući.

Na tom mjestu – i samo na tom mjestu, kada se ostvare primarne potrebe sigurnosti,prihvaćenosti i samo-poštovanja – postavljena je pozornica za istraživanje potreba samo-aktualizacije i duhovnog rasta. ‘Duhovno traganje’ se pretjerano često poduzima kao bijeg od bolii konfuzije kako materijalnog tako i unutarnjeg svijeta, kao način (put) ne-konfrontiranja iobrađivanja tih stvari. U biti ljudi žele diplomirati život, bez da su naučili stvari što ih životpodučava. Bijeg od okrutnosti života i rezultirajuće nasilno duhovno traganje može voditikultivizmu i fanatizmu. Stvaraju se religiozni sljedbenici. A što ih potiče? Potreba za bijegom umaglu religioznosti od bola s kojim se ne žele konfrontirati i koga ne žele obrađivati. Istinskasamo-realizacija je sigurno put prema svijesti, a ne forma anestezije.

Istraživanje

1. Testiranje budućnosti. Domene iskustva relevantne za budućnost su mogućnosti, planiranjei obvezivanje. Tražite primjere u prošlosti kada ste se obvezali sami sebi ili drugima, no nisteuspjeli ispuniti obvezu. Što vam je bilo važno u vrijeme kada ste se obvezali? Vjerojatno ste(paratelički) samo razmatrali tadašnjost (kao na pr. željeli ste usrečiti drugu osobu; izgledalo

je to tada dobrom idejom; radilo se o interesantnom izazovu), umjesto da ste (telički)razmatrali praktičnosti, prednosti i nedostatke koji će vjerojatno postojati u budućnosti, kadaćete realizirati danu obvezu.

2. Kriteriji predstavljaju neke standarde ili cijenjene kvalitete koje se moraju zadovoljiti kao dioprocesa odlučivanja ili stvaranja mišljenja. Uz dane odgovarajuće kriterije, najpodesnijapitanja za ispitivanje su ona koja se odnose na učinke glede svakog kriterija u prošlosti,sadašnjosti i budućnosti. Ono što može biti važno jednoj osobi (koja je možda teličkidominantnija) može međutim izgledati nevažno ili čak neprimjetno drugoj osobi (moždaparatelički dominantnijoj) pa se mogu pojaviti konflikti među njima. Razmislite koje bi kriterijekoristili za slijedeće odluke kao i koje bi kriterije mogli imati drugi:

• Što vas privlači osobi koja je mogući prijatelj (na pr. interesantnost, smisao zahumor, lakoća razgovaranja s njom, itd.)

• Što vas privlači osobi kao mogućem partneru? (na pr. uljudnost, pažljivost,atraktivnost, radi se nekom o komu bi se mogli brinuti, itd.)

• Zašto bi netko uopće kupio određeni auto? (na pr. ekonomičnost, udobnost,

122



brzina, itd.)• Zašto bi netko živio u gradu? (na pr. brzi tempo života, raznolikost, kultura,

pogodnost za rad, itd.)• Zašto bi netko živio na dalje od urbane sredine? (na pr. svijež zrak, osamljenost,

privatnost, priroda, mirnoća, itd.)• Zašto bi netko živio u inozemstvu? (na pr. egzotičnost, lijepa promjena,

izbjegavanje poreza, učenje jezika, itd.).3. Kriteriji ispunjenja. Različiti ljudi mogu različito razumijevati pojedine kriterije a misliti kako

se slažu, pa će eventualno ući u sukobe. Na primjer suprug može smatrati kako sigurnostznači posjedovati nekretninu, dok njegova supruga može pod tim razumijevati dobar prihod.Ako suprug ne može otplaćivati kredit za nekretninu, brzo će se sukobiti. Za pojašnjavanjeznaćenja iskazanog kriterija, morate moći specificirati ono što vidite, čujete ili osjećate što bivam omogućilo saznanje kako su vaši kriterijibili ispunjeni, se ispunjavaju iliće biti ispunjeni.Kako znate kada: . . .

• je vaš prijatelj sretan?• vas netko voli?• razumijete nekoga?• je netko opasan?• je netko ljubazan?• vas osoba voli?• je netko interesantan?• je kuća udobna?

Također razmotrite kako bi netko drugi mogao različito vidjeti, čuti ili osjećati takve kriterije.

123



Šesto poglavlje

STANJE OTVORENOG FOKUSAVisoka uzbuđenost

Kako prolazimo svojom svakodnevnicom, uravnoteženost težnje za uzbuđenjima i izbjegavanjauzbuđenja, će biti refleksija ravnoteže u situacijama s kojima se susrećemo i u kojima smo senaučili osjećati sigurno i sposobnim djelovati i onih situacija u kojima smo se naučili osjećati podrizikom opasnosti ili se s njima nismo uspješno nosili. Formiramo zaštitni okvir referencija –osjećaj koliko si možemo dozvoliti ići ‘blizu ruba’ u različitim situacijama. Bitno iskustvo može nato djelovati – na pr. spoznaja kako nas netko voli, iznenađujuća sreća, nadvladavanje nekogosobnog nedostatka što sve može imati učinak obnavljanja povjerenja. Paćenje od bolnih bolesti,ako ste iznevjereni od nekog komu ste vjerovali. Gubitak novca u poslovnom pothvatu,traumatični gubitak ili neka druga nesretna iskustva mogu otežati održavanje vjere u sebe, koju bibez tih učinaka imali.

Postoje raznovrsna sredstva za uvođenje zaštitnog okvira u iskustvo. Naša kultura uspostavljamnogo vrsta mjesta gdje s osjećamo sigurnim – područja označena za igru u najširem smislu:parkovi, centri dokolice, koncertne dvorane, umjetničke galerije itd. Za većinu nas, vlastiti dommože također činiti zonu sigurnosti. Druženje s ljudima koji nam vraćaju vjeru u sebe (posebnoprijatelji) može imati isti učinak: prijatelji mogu kreirati ‘aure’ sigurnosti u koje možemo ‘uroniti’.

Dakle, ako ste dominantno snažno težeći uzbuđenju (paratelični) onda ćete vjerojatno više uživatiu sportovima, igrama, fikcijama, druženjima i tomu sličnom, no mogli bi imati poteškoća sozbiljnošću prema stvarima s kojima bi se trebali pozabaviti ukoliko želite uspjeti u dugoročnimprojektima, kao što je karijera. S druge strane ako dominantno jako izbjegavate uzbuđenja (teličnitip), vjerojatno ćete biti intenzivno svjesni svih ozbiljnih posljedica svojih akcija i ne ćete seodvratiti prolaznom diverzijom ili zavesti lažnim osjećajima sigurnosti. No mogli bi izgubiti prilikekoje su inherentno ugodne iako nemaju daljnje značenje, pa stog aspekta ne bi življeli puni život.

Puni i vrijedan život zahtijeva sposobnost iskušenja obiju stanja spremno i primjereno:suočavanje sa stvarima koju su istinski važne, a zabavljanje kada zato ima vremena.Koja su opća svojstva podražaja (stvari koje percipiramo) koji su uzrokom uzbuđenja iliumirivanja? Kao prvo postoje osnovne kvalitete osjeta – boje, oblici, mirisi, zvukovi, okusi iaktivnosti koje prenose impresije ili predstavljaju atraktore što čini građu svjesnih iskustava.Svatko je izgleda sposoban razviti osjetljivo odnošenje barem prema nekim vrstama iskustva,koja su mu specijalna – poznavanje hrane, vrtlarenje biljkama (i fertilizatorima), obožavanjesunca i bez sumnje mirisa pijeska, znojenja i ulja za sunčanje, itd. No ako smo sretni možemoderivirati mnogo osjetilnog uzbuđenja izbilo kojeg aspekta svijeta kako se s njim suočavamotijekom svakodnevnog života.

Drugo, podražaji mogu djelovati kao znakovi nadolazeće ugode ili boli ili nas podsjećaju na nekinačin o radosti ili mizeriji – usklađivanje orkestra, zvuk bušilce zubara koji se čuje u čekaonici,

zvonjava telefona. Oni mogu igrati neku ulogu u određivanju jesmo li raspoloženi za traženjeuzbuđenja ili za izbjegavanje uzbuđenja – htjeli mi to novo uzbuđenje ili ne.

Treće, postoji i faktorinteresa (zainteresiranosti) za situacije s kojima se konfrontiramo: neštointrigirajuće, višeznačno, neobično, neočekivano ili novo, nepredvidljivo ili neizvjesno?Sinergičnost je posebno učinkovita u podizanju uzbuđenja – ona se događa u iskustvu nečega nadrugačiji način, bilo simultano ili u brzom slijedu, što iznenađuje i buni logiku. Žena obučena kaomuškarac, lutka koja izgleda živom, profesor odsutnog uma, upaljač cigareta u formi pištolja,samo su neki primjeri. U teličkom modu, te se stvari mogu smatrati iritirajućim ili neugodnim; iliprijetećim i opasnim; u parateličkom stanju one se aktivno promišljaju ili ko-kreiraju.

124



Dobar je primjer cirkus, koji se može smatrati istinskom feštom sinergije. Lavovi su istovremenodivlji i krotki, ljudsko tijelo ispaljeno iz topa je i objekt i osoba, teški slonovi rade delikatne stvari,čimpanze imaju čajanku, žongleri i akrobate rade nemoguće, klaunovi su odrasli ali djetinjasti,glupi i mudri. Humor je u temelju sinergičan jer zahtijeva gledanje obiju strana – ‘i smiješnu stranustvari’. U komičnim sinergijama, očekujemo jedno a kada se realizira, iznanađujuće se pokazujedrugom sinergijom i drugog značaja. Na primjer, pištolj koji nije ništa drugo do upaljač cigaretamože izazvati smijeh, posebno ako je oružje koje izgleda veliko i opasno, djelujući uvjerljivo da bina kraju proizveo mali i slabi plamen. Ili ako ga žrtva prepozna kao upaljač, a nudeći cigaretu zapaljenje biva pošpricana u lice vodom. Dobra komedija, pa čak i kliše komedija kao ova, ima nizsinergičnosti isprepletenih u sebi. Komedija može djelovati jedino ako je slušatelj u parateličkommodu, jer u protivnom ne će ‘shvatiti šalu’ ma kako komičari koristili trikove zanata ne bi li opustiliauditorij, odnosno omogućili da smijeh nekolicine zarazi većinu.

Slično postoji mnogo aktivnih strategija za podizanje uzbuđenosti. Jedna je ona istraživanja,potrage za otkrićima. Uzbuđenje otkrivanja novih mustri, razumijevanja i uvida je implicitni motivkod artista i znanstvenika. Mnogi ljudi nalaze takvo zadovoljstvo u putovanju, gdje postojimeđusobno istraživanje u razvoju odnošenja u umu i tijelu.

U stanju težnje k uzbuđenjima, frustracije se namjerno konfrontiraju kako bi se prevladale barijerekoje one predstavljaju. Zamislite si penjača stijena koji nailazi na okomitu izbočinu, znanstvenikakoji otkriva neku intrigantnu anomaliju u podacima, umjetnika koji nailazi na tehničku teškoću kojumora razriješiti kako bi postigao željeni učinak. Moglo bi se reći kako je cijeli šport temeljen nafrustracijama – kreiranim od protivnika, te teškoćama namjerno ugrađenim u strukturu športa.Prevladavanje temeljnih fizikalnih ograničenja je druga aktivna strategija – igranje sa silomgravitacije na trampolinu. letenje i planinarenje; kretanje brže od mogućnosti svojih tijela naklizaljkama, motorkotačima, moćnim čamcima itd. proširivanje svog dosega kontaktiranjapucanjem ili golfom ili traženje zvijezda, pa moderne komunikacije ili prevladavaje vremena sastrologijom ili predskazivanjem (proricanjem) budućnosti.

Četvrta aktivna strategija je negativizam: želja za činjenjem suprotnog od onog traženog iliočekivanog u bilo kojoj danoj situaciji. To može značiti pušenje ili pijenje kada to nije dozvoljeno,govoriti nešto provokativno ili rizično, nedozvoljeno ulaženje na privatni posjed, prolaz crvenimsvijetlom na križanju, praveći se kako se ne čuje naredba, nošenje krive odjeće, krijumčarenje

nečeg preko carine, prigovaranje u restoranu. No to ne znači da je sav negativizam nužno štetanili neodgovoran: mnogo je toga u njemu kreativnog i originalnog što izgleda ima svoje podrijetlo ustrategiji teženja uzbuđenjima – propitivanje prihvaćenih ideja ili odbijanje ranijih pristupaproblemu. Rijetko se koji osjećaji mogu komparirati s ekstatičnošću otpora ili pobune, ako dolaziiz srca. Najbolji je negativizam koji predstavlja odbijanje ljudi da budu manje od onog što bi moglibiti, svom tvrdokornom obvezivanju na slobodu i samo-određenje.

Ono što te aktivne strategije imaju zajedničko, je da sve uključuju pojedinca u neopravdanimproblemima, teškoćama i izazovima. Osoba koja se ponaša na takav način ostavlja iskušanestaze izlažući se nepoznatim opasnostima (istraživanja); konfrontirajući se ekstremnim barijeramana putu do ciljeva (frustracijama); igra na stvari koju su ranije izgledale teške ili nemoguće(prevladavanje ograničenja) ili traži nevolje (negativizam). Oni koji žele tihi život će naravnoizbjegavati sve te aktivne strategije i umjesto njih samo ih gledati na TV!

Spektar emocija

Zdravi psihološki razvoj u djetinjstvu i samo-aktualizacija u zrelosti, zahtijevaju iskustvo pojedincau motivacijskom preokretu na regularnoj osnovi, između svake od motivacijskih dihotomija, pa setime tendencije dominantnosti ne fiksiraju. U parateličkom modu individua istražuje na relativnootvoreni i pustolovni način, postajući tako upoznata s mnogim aspektima svoje okoline irazvijajući niz vještina. U teličkom modu se testira učinkovitost tih vještina i relevantnost togznanja, te mijenja tijekom ozbiljnih pokušaja u nošenju s problemima koji provociraju anksioznost.

125



Raspon primarnih emocija koji rezultira iz interakcije motivacijskih stanja je ilustriran naslijedećem strukturalnom dijagramu:

Jedan od glavnih uzroka pogrješke u razvoju je rijetko događanje parateličkog moda, s

poslijedicom nepostojanja dovoljnog širokog spektra razvijenih vještina kojima bi se služilaindividua u suočavanju s ozbiljnim situacijama. Ovo pak rezultira u povećanoj krutosti mustriponašanja, nekoliko stereotipskih odziva izbjegavanja koji se nastoje koristiti u suočavanju sprijetnjama. Kako su te forme odziva vjerojatno manje učinkovite od sofisticiranijih reakcija,indiviua će težiti čak i povećanom osjećaju prijetnje te još dubljem utvrđivanju u teličkom modu –pa će time imati čak i manje prilika za iskustvo učenja ili samo-afirmiranja. Uspostavlja se spiralanegativnog učenja, kako smo ranije diskutirali u vezi s COEX-om.

126



Ako roditelji i učitelji pružaju dovoljno emocionalne podrške i sigurnosti i time ohrabruju aktivnoparateličko uključivanje temeljeno na jakom prvom programu (bio-preživljavanja), bit će manjevjerojatna mogućnost razvoja spirale negativnog učenja (COEX-a).

Savjetovanje i trening transpersonalne psihologije, kako je vidljivo iz prakse se ubacuje (prekida)takvu spiralu pružanjem empatičkog i konstruktivnog odnošenja unutar kojeg je mogućeprouzročiti preokret teličkog stanja, te prakticiranje vrijednih globalnih vještina. Na taj se načinrazvijaju drugi (emocionalno-teritorijalni) i treći (semantički) programi, s povećanom sigurnošćuetike disciplinirane grupe koja podržava revidirani četvrti (socio-seksualni) program. Osoba ondamože raširiti svoja krila i u negativistički modus, iskakući iz konformizma narinutih ograničenjasvog života, postići zdravi osjećaj identiteta te naučiti granice akcija u različitim sferama. To bitrebalo omogućiti iskustvo sposobnosti toplog slaganja s bivanjem dobrim građaninom, u istovrijeme s povremenim entuzijastičnom ugodom nepokornosti i nezavisnosti; ujedno bi to trebaloomogućiti iskustvo ponosa na osobnu snagu jednako tako kao i u drugim prilikama, ugodu unepretencioznoj poniznosti. Osoba koja može biti samo ozbiljna, može jedino biti usklađena isamo umjerena, pokazujući stabilitet koji je neprilagodljiv. Osoba koja nikada ne može bitiozbiljna je uvijek neprijatna i teška, te kontinuirano teži dominaciji nad drugima, je jednakonezdrava.

(Upadljiva je činjenica kako se u pretpostavljeno neprijatnim ‘negativnim’ emocijama – kao bijes,gnušanje, pohlepa, prezir, strah, gađenje – može uživati, ukoliko postoji dovoljno zaštitneudaljenosti od kontigentnih okolnosti, kao što je to osigurano u kinu, sportskim terenima ili TVvijestima. Te ‘parapatičke’ emocije egzistiraju zajedno sa svojim teličkim ‘blizancima’ istog imena,no imaju invertirani odnos prema hedonističkom tonu. Trenuci groze, tuge ili tragedije, kada sustimulirani ili inspirirani su ‘najbolji’ dijelovi iskustva. Izgleda kako nezavisno o izvoru uzbuđenja inezavisno o emociji, u njoj će se uživati u parateličkom stanju, ako je dovoljno intenzivna a mismo dovoljno zaštićeni od preokreta u telički modus.)

Transakcije

Promotrimo kako je to upravo dobiti neku igru ili ju izgubiti. Zamislimo na primjer, kako ste upravodošli s tenis terena, umorni i znojni, konačno pobijedivši nekoga koga ste željeli pobijediti većdugo vrijeme – ili alternativno kako ste upravo izgubili od nekoga koga ste smatrali manjesposobnim od sebe. Možete iskusiti interne somatske emocije kao što su uzbuđenje ili ljutnja, noosjećati ćete i transakcijske emocije, kao što je trijumf ili poniženje: emocije koje se javljajuposebno iz odnošenja i transakcija s drugim ljudima ili situacijama.

U interakciji s drugom osobom, ili postavljate sebe ispred drugog u bilo kojem trenutku ilipostavljate drugu osobu ispred sebe. Drugim riječima ili ćete pažljivo slušati drugu osobu i s njomse identificirati ili ne; primarna će briga biti ono što se dogodilo drugoj osobi ili vama – to je razlikaizmeđu sebi-usmjerenih akcija ili akcija usmjerenih-na-druge. Referencirajući se na dijagramemocionalne strukture, promotrimo dva scenarija.

Prvo razmotrimo modus vladanja (kontrole), koji implicira bilo koji način “postojanja na vrhu

stvari”, s dovoljno kontrole što omogućava imanje stvari na svoj način. Dakle ako pokušavatenametnuti drugom svoje seksualne potrebe, zavisno o tomu jeste li uspjeli ili ne, osjećati ćeteodređeni stupanj ponosa u svojoj hrabrosti i neodoljivosti ili poniženje svojom impotencijom i neprivlačnošću. Ako s druge strane postavite interes drugog na prvo mjesto, onda bilo koji osjećajiiskorištavanja drugog će biti asocirani sa sramom, dok će samo-disciplina biti asocirana saskrušenošću.

Ako uzmemo drugu situaciju, modus simpatije u kom postoji potreba za njegom, pažnjom idavanjem. Pretpostavimo da ste na zabavi. Ako se pokažete na sebi-centrirani način, onda ćeteosjećati zahvalnost ili neraspoloženje do stupnja do kojeg drugi pokazuju impresioniranu pažnju

127



prema vama. No ako se onda identificirate s drugima, shvaćajući kako ste se pokazivali i pazećina bilo koga drugog stvorit će osjećaj krivnje, nakon čega će odmah aktivni interes za druge upreostalom dijelu zabave konačno stvoriti osjećaje dostojne vrline.

Poremećaj se događa unutar tih struktura, kada osoba koristi neprimjerene ili antisocijalnestrategije za ostvarivanje svojih motivacija, tj. ako su te strategije neprimjerene, pa osoba nemože postići zadovoljstvo u modusima u kojima se nalazi, ako se je osoba nesposobnapreokrenuti u primjerenom trenutku glede okolnosti ili ako ima fiksaciju određenog stanja(normalni će se preokret dogoditi kada su potrebe stanja bile zadovoljenje ili uvjerljivo frustriraneili ako postoji neka šansa koja bi se umiješala).

To može uzeti neku neurotičnu formu: na primjer, u slučaju anksioznosti-depresije, postojinesposobnost preokretanja (iz) teličkog stanja i reduciranja razine uzbuđenosti. Neprimjerenestrategije podižu prinudu i pojačavaju anksioznost, a kao rezultat, takva osoba postaje zabrinutane samo zbog ciljeva kojima misli težiti, što također povećava anksioznost, već i zbog sameanksioznosti, koja doprinosi uzbuđenosti i rezultira u paničnim napadima, odnosno u drugimprilikama, osjećaju bespomoćnosti.

Dosada-depresija (depresija iz dosade) s druge strane je pogrješka preokretanja (iz) parateličkogstanja u kom je nesposobna postići zadovoljstvo, čime osoba proživljava iskustvo dosade udaleko većem broju područja života, posebno u seksu, spavanju i jelu, te osjeća očaj. Delikvent jezatvoren u parateličkom stanju i iako ima neke učinkovite strategije, one nisu socijalno primjerene

– naime on može jedino doživjeti uzbuđenje kada teži ekstremnom ponašanju, često uz žrtvudrugih, kao što je vandalizam ili agresija bez razloga (u tomu može biti implicirana i dominantnostnegativističkog stanja). Skup emocionalnih odziva može postojati (biti prisutan) u bilo kojevrijeme. Individua periodički poseže u svijet kako bi izvela transakciju i povlači se kako biprovjerila stanje (potreba). U tom refleksivnom stanju (posebno teličkoj relaksaciji) ona će bitisvjesnija svog transakcijskog napora i pratećih emocija. Ako je bila uspješna, osjećati će ponos, aako ne, osjećati će njoj odgovarajuće poniženje, sram, indignaciju ili krivnju ili nijanse između njih.To inducira podražaj za daljnje akcije,čak i u prethodnom stanju ako su stvari pošle dobro ilimožda s elementom preokreta ako nisu uspjele. Ta je snimka postignuća također obojanaemocionalnim odzivom koji nije zavisan o stanju, već je temeljen na uspjehu ili neuspjehu onogšto osoba percipira kao ono što se dogodilo tijekom transakcije.

Ova skala raste prema stupnju uspjeha u izvođenju određene namjere (posebno one primarne uživotu: ‘preživljavanja’), te korespondira sa ‘samo-tonom’ osobe i količinom psihičke energijeraspoložive za utvrđene akcije prema kreativnim ciljevima, te ako je potrebno, s motivacijskimpreokretom. Skala također korespondira sa sekvencijom emocionalnih reakcija koje su se iskusileu suočavanju s prijetnjom preživljavanja.

(Konačni uspijeh – promjena identiteta)RADOSNO UZBUĐENJEENTUZIJAZAMVESELOSTJAKI INTERESZADOVOLJSTVO

BLAGI INTERESSAMODOPADNOSTDOSADAAMBIVALENTNOSTISKORIŠTAVANJE PREDNOSTIPOBUNANEPRIJATELJSTVOBIJESMRŽNJAINDIGNACIJA

128



TAJNO NEPRIJATELJSTVOTJESKOBASTRAHOČAJUDOBROVOLJAVANJE DRUGOGTUGAKRIVNJASRAMAPATIJAOTUĐENJE (DEZANGAŽIRANJE) (Konačni neuspijeh)

Uspjeh neispunjenje neke namjere, a percipirani uspjeh ili frustracija transakcijskih motivacija ćeprouzročiti odgovarajuće emocije prema gornjoj skali, što će također utjecati na pratećemotivacijske (somatske i transakacijske) emocije te utjecati na osobnu interpretaciju razvojaokolnosti, uz mogućnost ubrzavanja preokreta.

Identitet prati bilo koju namjeru – uloga ili ‘način postojanja’ primjereni ostvarivanju namjere ipostizanju namjeravane svrhe. Dakle radi se ciklus akcija: BITI, ČINITI, IMATI. Kada je namjeraispunjenja ili odbačena, za taj identitet više nema nikakve uloge.

Promatrajući emocionalnu skalu, možemo vidjeti kako na gornjim razinama, osobna strategijauključuje kretanje prema : učinkovitost u realiziranju rezultata (kauzativnost) – konfrontiranje iobrada bilo kojih barijera koje sprječavaju razumijevanje – a time i kontrolu. Na sredini skale,akcije su usmjerene protiv percipiranih prepreka ili prijetnji, s destruktivnim namjerama. Premadnu skale, smjer kretanja se okreće od situacija: osoba je većinom rezultat – umjesto obrađivanjasituacije, koje osoba većinom izbjegava.

U mentalnom području, averzija ili odbijanje je represija – odbijanje svjesnosti o nečemu, ‘guranjupod tepih’ i zaboravljanje tog nečeg. Takva primjena tijekom refleksije na situaciju koja je krenulakrivo, daje neto rezultat ne-učenja adaptivnog (realističnog) ponašanjaja. Strategije represijeuključuju slijedeće:

• Neuspijelu percepciju. Ciklus učenja se može prekinuti u trenutku percepcije; osoba možepodsvjesno filtrirati osjetilne ulaze, može izgubiti koncentriranu pažnju, može gledati nadrugu stranu ili se može onesvijestiti.

• Nemogućnost interpretacije. Osoba je možda uspjela percipirati realitet no odbija ‘očitu’interpretaciju ili o njoj i dalje razmišlja.

• Odbijanje. Osoba ne uspijeva prihvatiti nešto što ‘zna’ i što je konstatirala kao istinu.Interpretacija se nastoji obezvrijediti – to je obrambeni mehanizam negiranja (nijekanja,poricanja). Alternativno osoba može ponovno vrednovati drugu (ranije odbijenu)interpretaciju i osjećati se nesposobnom za odlučivanje što je ‘ispravno’, odgađajućiodlučivanje.

• Obmana. Represija je često potpomognuta uvođenjem obmane: izobličenja, izmjena ilifikcionaliziranja neke inače prihvatljive interpretacije činjenica. Racionalizacija je forma

obmane – različiti razlozi i opravdavanja kojima se izbjegava bit stvari, neugodna istina.Ono što smo istraživali je kompleksni model, jer raniji jednostavniji modeli nisu uspjeli obuhvatitikompleksne strukture paradoksalnih namjera koje su u temelju emocija i koje su uzrokomnevjerojatne raznolikosti i očito nepredvidljivosti ljudskog ponašanja. Za cjelovitost te slikemoramo uzeti u obzir i druge COEX faktore, te njihove učinke na transakcije.

129



Primarna vjerovanja

Djetetove prve transakcije se odvijaju s njegovim roditeljima, postavljajući prvi ‘dosegni i povucise’ program bio-preživljavanja sa svojom majkom, drugi se emocionalno-teritorijalni programutiskuje u krucijalnim trenucima uključivanja oca i drugih, preslikavanjem teritorija s onim tkonjime vlada, te djetetove uloge u hijerarhiji autoriteta. Razvija se buduće inkliniranje kontroli i

simpatijama, te počinje ciklus-učenja. Ti se prvi COEX-i onda grade na urođenim dispozicijama(genetički ‘arhetipovi’ za aktiviranje neuroloških programa) pri novim naučenim prilagodbamaokolini dojene bebe. Mlado dijete dalje gradi na tim početnim temeljima i pokušava zadovoljitisvoje potrebe u svijetu koji mu često izgleda neprijateljski ili neprilagođen njegovim potrebama.Zato što se potrebe rijetko zadovoljavaju, dijete potiskuje osjećaje koje ih prate, te koristi drugestrategije. Dijete doslovno komponira scenarij svog života te paralelno pretvara takve strategije ustrukturu vjerovanja, svoja vlastita rješenja adaptacije za izazove života.

U zrelim godinama ova uglavnom neverbalizirana primarna vjerovanja ostaju (doyle-ovi), nopotisnuti su ispod sekundarne strukture vjerovanja, koja se izgrađuje u kasnijim godinama (kadase utiskuje jezični i treći semantički program) kako izloženost novom učenju i perspektivamapokazuje nedostatke ponašanja na primarnim vjerovanjima.

Kada je osoba pod stresom, ona može početi misliti i djelovati na načine koji su odziv primarnih iranih sekundarnih vjerovanja, umjesto na ovdje-i-sada realitet. Pod stresom, represivna obranagornjeg ‘mislećeg’ mozga (gdje su sadržana vjerovanja) nastoji razbiti nasuprot nižeg ‘osjećajnog’mozga (gdje su sadržana primarna vjerovanja). Preko desne polutke, primarna vjerovanja seizražavaju u neverbaliziranim emocijama; u lijevoj polutki se ta vjerovanja izražavaju simbolički, tj.s krivo usmjerenim racionalizacijama, distorzijama i supstitucijama, ubačenim u vlak misli osobe.

Izvan savjetovanja, osjećaji se vjerojatno ne će dovoljno osloboditi za izravno (nesimbolizirano)izražavanje; većina ljudi ima i nepotpunu komunikaciju između polutki kako bi pridružilaemocionalno simboličkom izražavanju. Na taj način, primarna vjerovanja (uvjerenja) se aktivirajuno njihovo izražavanje ostaje izvan nesvjesnog; osoba u međuvremenu ne može računati narepetitivne mustre slabo prilagođenog ponašanja, misli i osjećaje prouzročene tim negativnimCOEX-ima (asociranih primarnih i sekundarnih uvjerenja, kondenziranih iskustava i poremećaja).Zbog toga što beba formira svoje odluke uglavnom bez riječi (osim za ‘usađene’ roditeljskenaredbe) bilo kakva verbalna deskripcija može biti samo aproksimacija stvarnog iskustva bebe:neizvjesne, promjenjive slike, nabijene emocijama te nezainteresirana za logiku odraslogprolaženja kroz život. Rane odluke se donose na bazi konkretnog i magičnog mišljenja a netemeljem konceptualnog i uzročno - posljedičnog mišljenja starijeg djeteta. Te odluke težeglobalnosti i općenitosti, katastrofične važnosti glede tema preživljavanja, samo-vrednovanja tezadržavanja ljubavi i pažnje roditelja. Donesene pod traumatskim okolnostima, jezgra tihvjerovanja teži slijedećim formama:

Ne smijem egzistirati Ne smijem biti svojNe smijem zahtijevati Ne smijem rećiNe smijem vjerovati Ne smijem se igratiNe smijem biti zapažen Ne smijem pogriješiti (biti kriv)Ne smijem se zbližiti Ne smijem osjećati

Ne smijem odbiti Ne smijem uzetiNa sreću malo dijete ne može djelovati temeljem tih uvjerenja/vjerovanja te tako ostvariti tragičnirezultat, koji bi na primjer vjerovanje ‘Ne smijem egzistirati’ impliciralo; međutim zbog toga što bito moglo učiniti ono stoga potiskuje primarna uvjerenja, te ih uključuje u svoj sekundarni sustavuvjerenja, obrane i provjera kako bi ga se spriječilo djelovati temeljem primarnih uvjerenja.Sekundarna uvjerenja su često kombinacija dvaju primarnih vjerovanja, gdje jedno drži drugopod kontrolom, na pr. ‘Ne smijem egzistirati’ u kombinaciji s ‘Ne smijem se zbližiti’, što dajekombinirano uvjerenje ‘Sve je OK za nastavljanje tako dugo dok ne postanem zavisan o nekomu’.To može biti potencijalno opasna točka analize, ako je to uvjerenje ‘nekontrolirano’, te stoga

130



participanti Projekta uvida moraju najprije proći kroz Popravak života s transformacijskimpsihologom kako bi se konfrontirao s uključenim nabojem (energijom) i obradio ga; to je putduhovnom stazom i oni koji ga žele proći moraju na kritičnim područjima (točkama) biti hrabri iprimjereno se potruditi.

Sekundarna se uvjerenja stvaraju unutar trećeg programa semantičkog uma (od približno četvrteili pete godine starosti) pa su stoga primarno verbalni. Tipično taj sustav uvjerenja sadržiogromnu kolekciju slogana, gesla, generalizacija, definicija, fikcija i procjena vrijednosti, koje jedijete pokupilo od roditelja ili karaktera roditelja i koje su ili nekritički prihvaćene ili su prihvaćenepod pritiskom ili u vrijeme ranjivosti. Mogu sadržavati i istinite i neistinite iskaze, onda ili sada none mogu se provjeriti. Sustav uvjerenja osobe reflektira njenu kulturalnu pozadinu kao i svojeodgajanje i školovanje; time se mogu ugraditi rasni, društveni i seksualni stereotipovi, kao i uopćem smislu mnoštvo normi ponašanja koje se razlikuju od kulture do kulture. Također je važnoznati kako instalirani ‘scenariji’ neke osobe sadrže i skup strogih zahtjeva na djelovanje(izvođenje), ‘što se mora’ i ‘što je zabranjeno’ koje su narinuli roditelji ili njihove osobnosti.Podložna motivacija djeteta ostaje vrijedna prihvaćanja internaliziranog roditelja.

I dok veći dio tog sustava vjerovanja mogu biti vrijedne informacije i programi (procedure), nekidio to ipak nije. Kada odrasla osoba radi bilo kakav potez koji bi bio suprotan nekoj usađenojzapovijedi, ona će često moći čuti u svojoj glavi prigovaranje koje bi čula kao dijete koje se nijepokoravalo zahtjevu (‘Ne, ne! Samo zločesta djeca to rade.’). Katkada se osoba identificira sroditeljem i projicira tu naredbu na druge (Masturbiranje je nemoralno’). Kada netko kaže ‘Vi’ amisli ‘ja’, onda ono što slijedi je često tvrdnja iz sustava uvjerenja osobe (‘Ako ne uspijete odprve, trebali bi nastaviti s pokušajima, zar ne?’).

Zahtjevi postavljani na osobu ili zahtjevi koje osoba postavlja na druge se smatraju idealima skojima se ta osoba, prema svojim uvjerenjima, smatra obveznom uskladiti. Kada je neki takavideal u sukobu s temeljnim vjerovanjem koje osoba ima o sebi, onda nastaju strukturirani sukobi:‘Moram biti dovoljno moćna, a bespomoćna sam’. Osoba oscilira između ta dva stajališta,uvjeravajući se u snagu, zatim neuspijeva nekim načinom to dokazati kako bi se onda ipak vratilapočetnom vjerovanju. Vrlo često uvjerenje je previše bolno da bi se konfrontiralo, pa osobaracionalizira te razmatra svoj realitet kao da je on u sukobu s idealom, a ne sama osoba –tretirajući sebe kao žrtvu okolnosti i učinka drugih. Kako bi to izbjegla, osoba pokušava

manipulirati i kontrolirati realitet (svoje ponašanje i ponašanje drugih) bilo za dokazivanjeistinitosti ideala ili za dokazivanje kako sama osoba nije kriva što se ne može uskladiti s idealom.Problem nije samo vjerovanje, već odbijanje njegovog prihvaćanja i bolne strategije manipuliranjakoje se javljaju kao rezultat takvog pristupa. U stvari je jedino rješenje naučiti objektivni realitet iprihvatiti uvjerenje/vjerovanje, bez pridruženog naboja (napor za odupiranje), čime ono ostaje bezmoći. Napor za odupiranje katkada uvjerenju implicitnu snagu i permanentnost.

Slijede primjeri (obično potisnutih) uvjerenja/vjerovanja i strategija koje osoba može aktivirati zareduciranje konflikta.

STRATEGIJA UVJERENJA / VJEROVANJA - BELIEF STRATEGY

Bespomoćan samPostavi strategiju tako da ispadneš žrtva.Ovladaj ljudima, dohvati ih, prije nego oni dohvate tebe.Pridruži moć drugima; ja to ne mogu učiniti.Manipuliraj ljudima (oni imaju moć), pa ćeš tako dobiti što želiš.

Moram se kontrolirati Ograničite osjećaje, misli i akcijeNeka Vas drugi kontroliraju, glumeći da ste kontroliraniŽivite prema mnoštvu pravila – što se ne smije i što se mora.

131



Kreirajte viziju sa strašnim posljedicama svojih akcija.

Bezvrijedan sam Težite odobrenjima; radite stvari, koje bi činila vrijedna osoba.(Podsvjesno) aranžirajte odbacivanje.Upozoravajte na vlastite griješke.Postanite centrom kontroverznosti – kako Vas ljudi prihvaćaju?Napuštajte situacije prije nego drugi pronađu kako ste bezvrijedni.Interpretirajte stvari kao da se radi ‘o Vama’.

Ne mogu vjerovati. Idite sami; činite stvari predvidljivim; zahtijevajte garancije.Budite vrlo pažljivi; stvarajte pravila.Varajte. Namještajte i drugima neuspijehe.Uspostavite nešto za razaranje ili za testiranje.Tražite načine kako bi netko bio nepouzdan.

Ne pripadam Budite nepoznati, čudni ili izazivajte opoziciju.Osigurajte si mjesto i ulogu.Budite konformist; radite stvari tako da ne bi bili izbačeni.Budite osamljenik među svim ljudima.Djelujte kao dosadnjakovič, kako ne bi bili prijetnja.Zbližite se s grupom; smatrajte outsider-e ‘drugačijim od nas’.

Nemam sposobnosti (kapaciteta) Stvorite ogromnu količinu rada kojeg treba obaviti.Samo pokušavajte stvari koje znate da možete.

Nisam dovoljno dobar Nemojte pokušavati. Ostvarite natprosječno (na pr. 3 ili 4 doktorata).Odbacujte priznanja kao neistinita (neprimjerena).Sumnjajte u bilo koje postignuće koje nije tražilo krv i znoj.

Moram biti savršen Nikada ne započinjite. Za zadatke se dodatno kvalitetno pripremajte.Nalazite griješke u drugima, kako ne biste bili jedini.

Samo je moj način/put ispravan. Kruto se obvežite na jedan način rada stvari.Promovirajte uvjerenje o spasavanju drugih ljudi.Učinite to na drugi način kako ne bi uspjeli, pa ćete imati izgovor.Koncentrirajte se na kako se radi umjesto da li se radi.

Jedna od zamki terapije je mogući osjećaj obveze klijenta za samo-promjenom na način kojim bise uskladio s nekim idealom ili ‘skrivenim standardima’ što je u sukobu s utemeljenim uvjerenjima

o sebi ili idealizaciji – ‘skrivenog standarda’. Sve dok se takav standard ne eksponira, njegovi ćedobici biti kratkog vijeka, jer će ih manipulativne strategije potkopavati (preskakanje s jednestrane sukoba na drugu).

Nametanje takvih standarda i ideala je često rezultat drugog determinizma koji utječe na osobu –ona se identificira s tuđim stajalištem o tomu kakva bi trebala biti, kakve bi stvari trebala raditi iličemu bi ta osoba trebala težiti. Druga osoba može željeti dobro, no učinkovito se time potiskujeidentitet osobe na koju se djeluje. Ona nije sebi-usmjerena no odobravajući nametnutoentuzijastički radi prema tim ciljevima koji su iskreno ekspresivni, ali unatoč tomu osjeća pritisak

132



usklađivanja s njoj postavljenim idealom, zbog čega će vjerojatno ostati u teličkom modusu ilagano postati anksioznom kada se pojave problemi.

Pri izlazu iz problemske situacije, nastale sukobom interesa, osoba se može naći u stanjuneprimjerenog baratanja situacijom i učinkovito se obvezati na ono što ona osjeća kao loš(kriminalni) čin. To su onda čuvane tajne, koje su uzrokom daljnjeg otuđenja pa ona osjećapotrebu pronalaženja motiva za svoje akcije (ili nedostatak akcije) za svoje opravdavanje. Ako jeopravdavanje dubiozno, ona se mora povlačiti u kut i onda kao rješenje, usvojiti to stajalište kaosvoje i ispravno a ono drugih krivo. Ona sama to vjeruje a opravdavanje postaje fiksnom idejom,rješenjem koje osoba može koristiti repetitivno ako je nužno kao novi dio svog sustavavjerovanja.

Sustav ponosa

Centralni unutarnji sukob u jezgri nečijeg iskustva tijekom života je prouzročen osjećajeminferiornosti: naučenom bespomoćnošću (ojačavanom boli, strahom i anksioznošću) proživljenomkao malo dijete, sukobljavajući se s vlastitim fundamentalnim i naslijeđenim (arhetipskim) ispiritualnim osjetom (smislom) Sebstva. Kao rješenje tom sukobu, ego se razvija i jača, teorganizira protiv anksioznosti korištenjem obrambenih mehanizama, posebno onih, identificiranihs idealiziranim sebstvom. To daje lažni (egotistički - samoljubljiv) ponos, nerealističkukompenzaciju za osjećanu neprimjerenost; što također rezultira samo-mržnjom zbog neuspjehaživljenja u skladu s idealizacijama.

‘Lažni ponos kontra samo-mržnje’ postaje nova konfliktna struktura a to rezultira u opsesivnimstrategijama kako bi se uskladili unutarnji zahtjevi (roditeljsko ‘ono što se mora’, što je biloprihvaćeno i s čim se osoba identificirala) jednako kao ugrađeni, instinktni modeli ulogaponašanja (daljnji arhetipovi). Sentimenti i osjećaji koji nisu slični novo idealiziranim sebstvima(pod-osobnostima, koji mogu same biti u sukobu između sebe) se potiskuju i niječu.

Narinute, nezaustavljive strategije, ako djeluju, ojačavaju idealizirane identitete. Takve strategijeuključuju tri glavna usmjerenja:

• KRETANJE PREMA DRUGIMA. Težeći zaštiti i odobravanju, ograničavaju se vlastitizahtjevi a idealiziraju se zahtjevi drugi(h); biti ‘voljenom i poniznom’ osobom.. Stvarnesvrhe i porivi se odguravaju od sebe, kako bi se uskladili s dnevnim repetitivnimzadaćama.

• KRETANJE PROTIV DRUGIH. Ekspanzijska rješenja, kojima se teži dominiranju pomoćutežnji izazivanja divljenja te nastojanjem biti bolji od drugih, arogantnom osvetoljubivošću,agresivnim majstorstvom (ali i vladanjem) i kontrolom, perfekcionističkim standardima.Opravdavanje štetnih akcija protiv drugih racionaliziranjem (‘Ja sam u pravu a oni nisu’),sljepoćom na implikacije svojih akcija; ako ne mogu biti dobar kao drugi onda trebarazarati, kvariti, te obezvrijediti status drugih.Ako postoji nerazriješena opozicija, teži se nižim idealima kojima se može upravljati nomisli se manje o sebi – postani gubitnik, žrtva, apologeta, koristi psiho-somatske bolestikako bi zadobio simpatiju.

• UDALJAVANJE OD DRUGIH.Rezignirana rješenja, kojima se pokušava imobiliziratisukobe; povlačenje udaljavanjem u samo-dovoljnost i otuđenost (odvojenost); pre-osjetljivost na kriticizam; odbijanje promjene ili doprinošenja; povlačenje u trivijalno;kontrola emocija – nikada ne odustaj i intelektualiziraj; budi teško razumljiv i odbijajobveze.

Prinudne strategije se primijenjuju nesvijesno, neprimjereno i kruto. Kada ustanovite neskladidealizirane slike i stvarnog svijeta, pokušati ćete učiniti stvarni svijet usklađen s vama,manipuliranjem drugima i zahtijevanjem od drugih.

133



Daljnje obrane koje se mogu usvojiti u ovoj strukturi sukoba su:• PROJEKCIJA. Atributiranje svojih emocija i želja (posebno samo-mržnju) drugim ljudima,

što će voditi paranoji• EKSTERNALIZACIJA.Postajete pretjerano okupirani mijenjanjem drugih, pa stoga

nemate nikakav unutarnji život: samo-mržnja se okrenula prema van.• LAGANJE. Skrivanje istine od sebe i drugih. Preokretanje prinudnih potreba u aktivu -

zadovoljavanje potrebe za dobrotom, zavisnost o ljubavi, nekonzistentnost prema slobodi.• PSIHOZA. Kada je anksioznost posebno akutna, neuroza se pretvara u psihozu: skorokompletan gubitak dodira s vanjskim realitetom – razdvajanje od ega je konačna obrana.

Jasna je nužnost obnavljanja kontakta s potisnutim osjećajima koji su uključeni u ovaj centralniunutarnji sukob, osjećajima one nevine zbunjene bebe koja nije mogla zaključiti kako jebespomoćna i zavisna, te kako zbog toga treba svu moguću podršku i obranu. Stoga što je bebaprimila više brižne ljubavi, to je vjerojatnije utemeljivanje zdravog (dobrog) programa bio-preživljavanja, dajući bebi sigurnost iz koje će dalje poduzimati rizične akcije. No čak i uokolnostima koje su najviše obećavale, rađanje i prevladavajuće senzacije u ranom djetinjstvu ćeinstalirati rezervoar prvobitne boli, koga se treba nekako osloboditi ne bi li se rehabilitiralo stvarnoSebstvo u punoj funkciji, s jednim egom koji je očišćen od obrambenih postava i koji je umjestotoga naučio načine (alate) življenja osobne izražajnosti i kreativnog života do najpunijegpotencijala.

Nesvjesnost

Nesvjesnost nije jednostavno odsustvo svjesnosti; ona je aktivni proces koji nam pomaže upreživljavanju, blokiranjem prevladavajućih osjećaja na putu prema svjesnosti. To je procesprekidanja veza, čime se sprječava preopterečenje podražajima, za koje nema opcije bijega –borba ili bijeg nisu više rješenja. Kada se nekoga neželjeno udari u glavu onda nema nikakvihopcija. Kada je netko prisiljen svjedočiti činu nasilja onda nema nikakve opcije. No općenitije,preopterećenje se događa kada naš stečeni sustav vrijednosti i običaja ne dozvoljava opcije.Tako duboko povrijeđeni naučili smo okrenuti i drugi obraz – ne smijemo uzvratiti ili pobječi.

Izgledalo bi kako su napetosti rezultat naprezanja između separatnih svijesti, koje nisu integrirane – jedan dio želi jedno, drugi drugo: strukturalni sukob. Takav nedostatak integracije je rezultatblokada, dijelova mozga koji postaju nesvjesni pa ne mogu spriječiti preopterećenje; kada jednomdođe do te dvojnosti, osoba onda pati od neobjašnjivih simptoma i čudnovatih snova. jednostavnose više ne može srediti.

Isključivanje kao rezultat preopterećenja je ključni mehanizam u ljudskom mozgu. Napeta osobamože izvijestiti o osjećaju olakšanja nakon daljnje stimulacije, no to je lažno stanje. Subjekt jeinducirao represivni mehanizam zbog preopterećenja pa je kao i kod učinaka vidljivih u meditaciji,kada je represija učinkovita postoji osjećaj blagostanja (telička relaksacija). Međutim to jepopraćeno simboličkom racionalizacijom blokade u lijevom cortex-u (posebno kod laži ialternacija ili kreiranja realiteta) i represijom osjećaja desne polutke (njihovim potiskivanjem,obezvrijeđenjem i ignoriranjem). To je razlog zašto se tako lagano može biti zaveden raznimpristupima koji tvrde kako mogu eliminirati anksioznost i napetost. Put izlaska je uvijek put kroz;ono što se suprostavlja, što nastoji trajno postojati.

U sporom i profinjenom procesu, roditelji ulijevaju u svoju djecu psihološku mrežu koja hvataosjećaje i ne dozvoljava oslobađanje – unutarnja krutost koja se diže protiv prirodnih impulsa.Ako dijete ne može ništa uraditi ispravno za svoje roditelje, ono je ostavljeno bez bilo kakvogadaptibilnog (čak i neurotički adaptibilnog) odziva. Energija njegove agonije (straha) i frustracijeće biti pridodana općem pool-u psihološkog bola, što će u konačnici voditi u simptomepreopterećenja i preplavljenosti.

134



Istraživali smo kako se razvija podjela svijesti između dviju polutki moždanog cortex-a, no takva je podjela moguća i između centara višeg i nižeg mozga – između starog reptilnog mozga ililimbičkog sustava i frontalnog cortex-a.

Limbički sustav organa, dijelova nižeg mozga, je najstariji dio u terminima evolucije. Ima dalekoveću gustoću stanica mozga i radi na frekvencijama signala četiri puta bržim nego što je tipičnafrekvencija cortex-a. To je centralna jedinica obrade mozga (u kompjuterskom smislu), sparalelnim funkcijama (kao kod moćnih kompjutera s paralelnim procesorima) povezujući svjesnicortex- preko senzorno-motoričkog sustava sa živčanim sustavom tijela.

70% kapaciteta mozga je određeno (odijeljeno) za kontroliranje tijela i za primanje i obradukinestetičkih (fizikalnih senzacija), čak i onih primljenih dok je cortex bio nesvjestan ilinesposoban za njihovo reprezentiranje (kao što je to slučaj s bebama). Zapamćenom se možepristupiti u hipnotičkom stanju, kada je cortex ‘isključen’ i više ne prijeći (blokira) memorije nižegmozga ili komuniciranje između višeg i nižeg mozga omogućavajući progresivno poboljšavanjementalnog razvoja (uključujući i pražnjenje traumatičnih blokova). Njegova ‘moć mozga’ jeodgovorna za enormne potencijale nesvijesti, koje većina ljudi svojim načinom života jedva možedotaknuti iako što je vidljivo u nekim prilikama, na primjer pod hipnozom ili kodidiot servant-a(osoba s teškoćama u učenju no s vrlo izrazitim sposobnostima u nekom području), koji uprkossvom lošem funkcioniranju cortex-a, ima pristup tim moćima.

Limbički sustav je agencija centralne obrade podataka za osjećaje i djeluje kao ‘vrata premasvijesti’ tj. svijesti cjelovitog mozga. Optimalno čisto komunicira s lijevom i desnom polutkom, kojepredstavljaju svoje informacije u vlastitom stilu (lijeva strana simbolički, desna emocionalno)Međutim kada se suoče s intenzitetom osjećaja koga cortex ne bi mogao asimilirati, taj sustavblokira bol i rekanalizira ga, difuzirajući energetski izlaz koji teče prema gore iz retikularnogaktivirajućeg sustava (RAS) u moždano deblo.

Te difuzirane energije onda proizvode aktivaciju cijelog prednjeg mozga; umjesto izravnogpreciznog usmjeravanja, one se usmjeravaju raznolikim kortikalnim putovima, koji indirektnomobiliziraju akcije cortex-a, kako bi on mogao pomoći u vlastitoj obrani razvijajući simboličkuracionalizaciju i nijekanje neprihvatljivih osjećaja. Samo onda kada se bol može prihvatiti i kadase osjeća kako nema potrebe za simboličkim kanalima, može se ostvariti izravna frontalna vezaod cortex-a natrag prema dolje do limbičkog sustava, koji onda može zaustaviti difuzijuretikularne aktivnosti. Limbički sustav može također kontrolirati RAS veze s hypothalamus-om,koji utječe na ravnotežu hormona, pa tako i na tijelo-um na temeljit način, uključujući thyroidnužlijezdu i srce.

135



Prelijevanje blokiranog bola može naći svoj ispust na mnogo načina, kao kod prisila. Na primjer,prevladavajući seksualni poriv se može dogoditi tamo gdje se bol, blokirana u limbičkom sustavu,rerutira u seksualni centar, što posljedično uzrokuje svjesnost cortex-a o seksusalnim osjećajima,umjesto originalnog osjećanja boli. Osoba je nesvjesna u punom smislu, čak i ako je svjesnasvoje seksualne potrebe, svog seksualnog partnera i seksualnih tehnika, jer je kompletnonesvjesna svojih porivnih motivacija.

Jedina svijest iza tog što je stvarno je nerealna svijest. Oslobođeni um se može dogoditi samokao rezultat specifičnih veza koje može ostvariti sa svojom povijesnom sviješću. KorištenjemLSD-a, preranim otvaranjem limbičkih vrata, kontinuirano se potiče cortex u sve vrste bizarnihmisli u očajničkom naporu obrane i simboliziranja oslobađanja bola (iako ga se ne oslobađa). Um

je fragmentiran pretjeranom aktivacijom, pa se gubi koherentnost i diskriminiranje. Zbogpreopterećenja množi se broj rekanaliziranih veza. Neke od tih veza mogu otvoriti više programe iprouzročiti događanje uvida, no psihodeličko preopterećenje može razoriti integritet svijesti štomože izazvati kasnije ozbiljne probleme.

Kada se duboka prvobitna trauma nesvijesno ponovno stimulira, osjećaji se penju prema gore izsvojih limbičkih korjena. Ako se blokiraju u toj točci, kao obrana protiv preopterećenja, bol seodvaja od osjećaja svojih specifičnih iskustava i jednostavno uzrokuje generalizirani odziv nasimboličko predstavljanje. Umjesto straha od oca u određenoj memoriji, tamo se događa potisnutistrah od autoritetnih figura/likova/slika. Uz dovoljno terora, strah se može raširiti skoro na bilo kojidruštveni kontakt s odraslima. To je baza neuroze: generaliziranje potisnute prošlosti usadašnjosti, čineći onda trenutne reakcije neprimjerenim.

Uzmimo primjer ‘simboličke’ svijesti. Umjesto specifičnih osjećaja kao ‘Majka nikada nije ovdjezbog mene’, misao je, ‘Žene su beskorisne i najbolje ih je ignorirati.’ Koliko je simbolizam bizaranzavisi o vrijednosti naboja bola koji pokušava pristupiti frontalnom cortex-u. Ukoliko postojidovoljno nestašice, osoba može početi prezirati žene i općenito biti neprijatelj žena. Žene mogubiti svjesne tog poopćenja u simbol, na koga ta osoba projicira prošlu, izgubljenu svijest.

Istinska svijest je nešto što evoluira iz vlastitih osjećaja. Ne ‘gubite glavu’ kako bi osjećali, već‘nalazite glavu’ u smislu pronalaženja pravih veza. Svijest je dakle determinirana horizontalnimpristupom i fluidnošću konekcija između limbičkog sustava i frontalnog cortex-a. Bilo koje više

stanje svijesti zavisi o tim raspoloživim odnošenjima.Frontalni cortex integrira impresije iz većine osjetilnih modaliteta (vid, sluh, dodir, itd.) sreprezentacijama informacija iz limbičkog sustava i ko-ordinira ih u svijesno povezane odzive. Bol

je ta koja podiže prag frontalnog cortex-a prema senzornim ulazima, održavajući se nesvjesnimglede realiteta, kako vanjskog tako i unutarnjeg. Potiskivanje osjećaja znači represiju i onog što jeunutra i onog što dolazi izvana. Mozak ‘selektira svoje ulaze’ i oblikuje ono što vidi i čuje; onnamjerno krivo percipira ili racionalizira na način kojim bi ublažio bilo koju bol.

Najčešći uzrok neuroza su jednostavno opća iskustva djetinjstva – svi načini na koje su sekontinuirano frustrirale želje u dječjoj dobi – jer od negativnih obilježja, raspoloženja i prijekora(bez riječi ili javnih) jednog ili oba roditelja. Nije nužno postojanje strašnog incidenta (iako većinaljudi ima neke traume), već bolni COEX-i (mustre kondenziranih emocionalnih iskustava)

izgrađene kroz pozitivnu vezu u ciklusu teličko – parateličko. Poseže se, dobiva se povratnokritika i povlači se, onda se kasnije opet pokušava provizornije i tako postupno emergira mustraloše prilagođenosti.

Pažnja

Utiskivanje bilo koje nove mustre (koja pomaže ili šteti)zavisi o frekvenciji, intenzitetu i trajanjupodražaja ili informacije te o ranjivosti i voljnosti osobe za primanje podražaja ili informacija.

136



Sposobnost prisutnosti u okolini je krucijalna za učenje i fundamentalna za inteligenciju. Ako jepažnja osobe introvertirana u zadržavanju potisnutog traumatskog materijala ili ako je pragpažnje snižen kako bi filtrirao mogućnost prijetećih percepcija, onda postoji malo pažnje zatekuće zadatke i analitičko odlučivanje. Bez sposobnosti fokusiranja pažnje, prizivanje podataka(memorije) će biti minimalno. Ako osoba uopće nema fokusiranja pažnje, njena je inteligencijapraktički nula. Potreban je određeni stupanj spremnosti (pažljivosti) prije nego nastupi svijesnoselektivna pažnja, kako bi osoba mogla selektirati primjerene podražaje iz svega što se događaoko nje i održavati fokusirano uzbuđenje na njima sve dok se ne odradi zadatak.

Inteligencija zahtijeva skup (u stvari hijerarhiju) ostvarivih mentalnih adaptacija ili ‘alata’ s kojimase onda može odrađivati zadatke niže razine s minimlnom pažnjom, ostavljajući tako maksimummoguće pažnje za rješavanje tekućih problema; što pak često uključuje veliki raspon pažnje iodržavanje aktivnim nekoliko nizova misli simultano (paralelno). Osoba koja to može će bitinezavisna o polju i u dobrom kontaktu s realitetom.

S alatima lošeg prilagođavanja (ili ‘ne-vještinama’) to nije moguće; razmišljanje postaje sporo iosoba se ne može odazvati na promjenjive okolnosti i izazove dovoljno brzo. Ona nema resurse(odražavani spektar pažnje) potrebne za učenje novih vještina i vraćati će se fiksnim idejamakako bi pokušala i možda razriješila nastalu zbrku, uzrokujući tako daljnju neprilagođenost. Onamože biti fiksirana (opsjednuta) na stare mustre navika i nesposobna slijediti sekvencije novihsituacija učenja. Postojeći dobro adaptirani odzivi i mustre ponašanja će se automatski nastavljatii ne će se ažurirati i uskoro mogu postati redundantni ili će voditi neprimjerenoj primjeni. Takva ćeosoba težiti zavisnosti o području (polju), gdje se može društveno prilagoditi no nesposobnaučiniti bilo što konstruktivno u životu.

Kontrola pažnje je potrebna i za prakticiranje komplementarnog kapaciteta suzdržavanja ododziva, odnosno selektivnog blokiranja internih reakcijskih odziva, nasilja ili običaja na primjer iliisključivanja pozadinske buke kako bi se zadržala fokusiranost na odabranom elementu s ciljemkoncentracije (održavanja raspona pažnje). Sposobnost stjecanja dovoljno velikog skupapodataka u svoj um, uključivo s različitim stajalištima i dimenzijama, te njihovog međusobnogodnošenja, što eventualno omogućava kompletiranje slike o situaciji, odnosno prepoznavanjegestalt-a (određene forme cjeline strukture). S dovoljno velikim rasponom pažnje, preko svihstrana mozga, moguće je u jednom prolazu ispitati traumatično iskustvo i izbrisati pridruženi

naboj.Moguće je holografsko memoriranje informacija koje dolaze u mozak, čime je svaka scenapredstavljena u različitim područjima u isto vrijeme. Svako područje bi međutim obrađivalo takvuprezentaciju različito, a cortex bi obrađivao (integrirao) lijevu i desnu specijalizaciju simboličkihfantazija ili emocionalnog konteksta itd. Potreban bi bio cijeli mozak sa svim svojim predstavamakako bi stvorio kompletnu sliku – svijest.

Stoga je ‘nepovezanoj’ osobi moguće znati na primjer o svojim deprivacijama, no ona ili ne ćeništa osjećati ili će biti napeta i anksiozna od tih uskraćenja, a pri tomu ne znajući zašto.

Može postojati tendencija mišljenja kako je desni-mozak nesvjestan a lijevi je svjestan, no upraksi, realna svijest zahtijeva integrirani lijevi i desni mozak, jednako tako kao što zahtijeva

povezanost s limbičkim sustavom. Jer kada se osjećaji zakopaju, zajedno s njima će se takođerzakopati i realističke ideje o tim osjećajima (a ne simboličke fantazije), vjerojatno u lijevoj strani.Osoba s dominantnom desnom stranom nije puna osjećaja već je impulzivna. Ona ne možepravilno analizirati događaje i ne može procijeniti posljedice svojih djela. Ona je manjkava gledelijeve strane mozga. jer za plesanja tanga potrebno dvoje.

Potrebna je energija za aktivnosti održavanja zatvorenih vrata osjećajima, za sprječavanjepotpune svijesti, a ta energija nije raspoloživa kao rezerva u pomaganju sprječavanja teličkoguzbuđenja koje postaje neugodnim ili sprječavanja ulaska u visoko-uzbuđeno parateličko stanje.Istinski stabilna osoba ima fluidni pristup svim dijelovima mozga i tijela, čime je sustavu potrebno

137



manje napora, te može biti precizniji/specifičniji znajući cijelo vrijeme na kojim osjećakoma topočiva.

Sposobnost za specifičnost je ono što zaustavlja proces generalizacije. Tako dugo dok svijest nezna određeno vrijeme i događaj relevantan osjećanom bolu, svijest ostaje odspojena, a nesvijest,provodeći silu koja mobilizira sustav na difuzni način, proizvodi neprimjerene ideje, nasilje ifizikalne simptome na nekotrolirani, mehaničko reakcijski način odziva na podražaj.

Međutim kada se takve blokade očišće korištenjem analitičkih metoda koje dozvoljavajuprihvatljivi gradijent povećanja konfrontiranja s originalnim iskustvima, bolni osjećaji mogupristupiti onim višim centrima, koji predstavljaju osjećaje svjesnosti; kada se to dogodi svijest isvjesnost se ne mogu razlikovati (moguće je biti svjestan postojanja bola bez sposobnosti svijesti,tj, bez stvarnog iskušenja bola).

138



Holistički program

Revidirajmo razvoj ranije diskutiranih utisnutih programa i pogledajmo kako se to odnosi sdaljnjim idejama o strukturi mozga, teoriji obrata i pan-determinizmom.

Prvi program bio-preživljavanja. Svi počinjemo kao dojenčad u jednodimenzionalnom svijetu,protoplazmičke svijesti, oralno zakvačeni za Majku. Što se više puzeći udaljavamo od Majke, to jeveća bila naša bio-preživljavajuća anksioznost, pa smo se općenito vraćali Majci što je bržemoguće za telički oporavak. Ključni incidenti tog razdoblja konkretno određuju koliko ćemoopćenito pokazivati:

anksioznost ili samo-povjerenje/pouzdanjevezanost za korjene ili za istraživanje (novog)

zavisnost ili nezavisnostteličku dominantnost ili parateličku dominantnost.

Razrješavanje negativnih bio-preživljavajućih utisnuća – duhovi djetinjstva – moraju se obrađivatikontinuirano kako njima pridruženi naboj postaje raspoloživ odnosno kako se individualnasvjesnost, odgovornost i konfrontiranje razvija.

Drugi emocionalno-teritorijalni program. Onda kada DNA pošalje primjerene RNA molekuleglasnike prema žlijezdama, endokrinom sustavu itd. događa se mutacija: cijelo tijelo se mijenja a inaš se um mijenja u tom procesu. Naš se tunel-realiteta širi u dvije dimenzije kada se uspravimo ipočnemo hodati oko kuće, te počnemo učiti s kime bi mogli dominirati, tko bi mogao dominiratinama, pod kojim okolnostima itd. Razvili smo tvrdoglavi individualni ego, utisnut i kondicioniran sodređenim stilom emocionalno-teritorijalnih ‘politika’, nastojeći biti:

jaki ili slabi egodominantan ili podložan

šef ili podaniknaređivati ili primati naredbe

dominantnog stanja vladanja/majstorstva ili dominantnog stanja suosjećajnosti.

Mi smo slijedno kondicionirani za preskakanje između tih stanja zavisno o tomu je li osoba skojom se suočavamo na višoj ili nižoj hijerarhijskoj ljestvici. To je Adaptirano dijete . Rad stranspersonalnom psihologijom pomaže razrješavanju problema u tom području, jer je slomkomunikacije među polutkama primarni simptom nepravilnog funkcioniranja drugog programa,kada se osjećaji i potrebe potiskuju, zajedno s krivnjom zbog zlodjela.

Treći semantički program. Nakon što je tunel realiteta ožičen (u mozgu), individua opet mutira ito u verbalnu fazu, u kojoj stječemo ljudskium, koji je kreator artifakata (i govornih) a ujedno je ikreiran ljudskim artifaktima i postojećim govorom. Također u toj fazi upadamo i u zamkesemantičkih izobličenja koja utječu na našu ranu (primarnu) verziju nekog sustava vjerovanjaodraslih, zajedno s nizom imperativa, nužnosti i onog što se ne smije, od kojih su nam mnoginarinuti od strane roditeljskih karaktera ili smo ih imitiranjem od njih usvojili. U semantičkoj faziutiskivanjem ranjivosti stječemo stupanjeve:

fluentnosti ili neartikuliranostispretnosti ili nezgrapnosti

dominantnosti samo-određenošću ili dominantnosti determiniranu drugima.

Kontrola mentalnih slika i semantičkih vezova ohrabruju primjerenu specijalizaciju lijeve i desnepolutke, kako bi se semantički program mogao revidirati na višoj razini učinkovitosti.

139



Četvrti društveno-seksualni program. U pubertetu se događa još jedna DNA mutacija tijela-uma, događanjem daljnjeg utiskivanja i kondicioniranja sa stajališta društvene i seksualneorijentacije. Postajemo nekako:

‘moralni’ ili ‘nemoralni’‘roditeljski nastrojeni’ ili anarhisti

dominantno konformisti ili dominantno negativisti.

To je domena individualne analize Transpersonalne psihologije i rada na Projektu uvida, gdje sekulturalni (sekundarni) sustav vjerovanja provjerava, a razrješavaju se traume pridruženeprimarnom (ranom) sustavu vjerovanja. Popravlja se i podjela na um-tijelo različitim tehnikamakako bi ostvario potpuni kontakt s tjelesnim osjetima i potrebama.

Odgoj i edukacija djece unutar društva teže primjerenom utiskivanju klasi i rodu, kako bi sezadržao status-quo. Razvoj visoko verbalnih (racionalnih) vještina u većem dijelu populacijetradicionalno društvo nije trebalo niti ga je moglo koristiti pa je na mnoge načine takav razvojobeshrabrivalo. Ljudi koji žele znatizašto? se ne će lagano dati voditi u glupe, dehumanizirajućetradicionalne poslove. Pobuna protiv svih tih gluposti prošlosti će uspjeti samo ako evoluiramo udruštvo koje traži i treba sve ljude koji dobro funkcioniraju u svim programima. A uspjevati ćemodobro funkcionirati simultano u svim programima kada ćemo razumjeti zašto svatko od nas stječetakve karakteristične tunele-realiteta i kako komuniciramo između njih. Svatko od nas ima svoj‘favorizirani’ program koji mu je bio utisnut jače od drugih, no svi nastojimo pretpostavljati kakopsoba s kojom interagiramo ima razvijeniji taj isti program, što onda rezultira nerazumijevanjem.

Peti holistički program. Programi koji slijede su znatno noviji od do sada diskutiranih antiknihprograma i ne manifestiraju se u svim ljudskim bićima; oni su stanja onkraj opće sadašnjeevolucije i moraju se svjesno razvijati.

Peti je program ‘ne-linearan’ i ‘globalan’. To znači kako nije ograničen sekvencioniranjem(linearnošću) jedne-stvari-u-nekom-vremenu semantičkog uma lijevog-mozga; on omogućavamišljenje u strukturama odnosno formama. To je funkcija ‘intuicije’, koja je način mišljenja izmeđui oko pojedinih pojmova - podatkovnih točaka (semantičke mreže) osjećajući totalitet

(semantičkog) polja koje na njega djeluje. Intuicija je proboj izvan dihotomija, sposobnostusvajanja stajališta određenog totalitetom – pan-determinizam , u kojem se javlja simultanoiskustvo obje strane dihotomije. To zahtijeva ne-verbalno razumijevanje, jer je jezik temeljen namehanicističkim dihotomijama. To također zahtijeva sposobnost istovremenog obrađivanjamnogih grana mišljenja, što pak zahtijeva spremnost pristupa visokom uzbuđenju desne polutke imoći obrade limbičkog sustava. Time se dobiva maksimalna količina kontekstualne informacijekako bi se dalo globalno stajalište, te nadalje informacije koje nisu mentalno blokirane ilispriječene izobličenjima prva četiri programa.

Taj je peti program uvezan u desni korteks i neurološki povezan s limbičkim sustavom i spolnimorganima. Te neuralne veze objašnjavaju seksualnu metaforu ‘kundalini’ ili ‘đavolje’ energijekorištene za opisivanje tog programa u sustavu koja se javlja i kao indijska Tantra, gnosticizam iVudu a njoj su pridružene kineske yin/yang (muštko-ženske) energije. Produžena seksualna igra

bez orgazma obično okida svijest tranzijentnog petog programa.Trajni holistički program se može jedino utisnuti produženom praksom inkrementalnih tehnikakoje olakšavaju rast novih neuralnih putova i omogućavaju razrješavanje blokada na timputovima. To se postiže tehnikama stimuliranja uzbuđenosti cijelog mozga postupnimpovećavanjem brzine obrade informacija (koja odgovara moždanim ritmovima) uz istovremenoodržavanja uzbuđenosti na nižim frekvencijama. Novi se putovi razvijaju za obradu tih informacijau paralelnim nizovima, prepoznavanje verbalnih poruka se realizira bez unutarnjeg govora aaritmetički odgovori na probleme se jednostavno intuitivno pojavljuju bez potrebe za izračunomkorak-po-korak. Koncepti koji su ranije bili čisto intelektualni, sada posjeduju realitet u tom stanju

140



‘bez-uma’. Rad s naprednom binauralnom Monroe stimulacijom i pobuđivanjem mozga CESuređajima uveliko u tomu pomažu, paralelno rastvaranju fiksnih mustri dijalektičkog mišljenja uProjektu uvida .

Općenito problemi četvrtog programa imaju formu krivnje (‘Ne mog uraditi ono što sepretpostavlja’). Problemi trećeg programa uzimaju formu perpleksnosti, a zbog nedostatkaprostora simbola u unutarnjem umu podaci se ne mogu serijalizirati i eliminirati konfuznost (‘Nemogu shvatiti kako sam upao u tu zbrku ili kako ću iz nje izaći’).

Problemi drugog programa su u formi tiraniziranja ili kukavičluka (‘Stavit ću ga na njegovo mjesto’ili ‘Ne mogu mu reči u slučaju da to ne odobrava’). Problemi prvog programa su često u formitjelesnih osjećaja (‘Osjećam se bolesno’), što se postupno koncentrira pod dovoljnom količinomstresa u akutni simptom nemočnosti.

Svijest petog programa privremeno odjednom izblijedi sve te probleme; no da bi kao rezultatnastalo bilo takvo permanentno stanje, problemi se moraju najprije primjereno razriješiti kako bi itaj rad na petom programu mogao učinkovito nastaviti. U toj točci integriramo sav raniji rad.Slijedeće faze se bave daljnjim duhovnim koracima; ako se je prije toga ostvarilo vrlo stabilnostanje, profinjene faze mozga bi onda mogle biti prilično neučinkovite. Stoga se u toj točcivraćamo i kupimo sve odbačene dijelove onakvima kakvi su bili u prethodnim fazama;popunjavamo šupljine u osobnostima, liječimo podijeljenosti u osobnostima te konačnotranscendiramo svoje osobnosti. Drugim riječima, sigurnije je i bolje odraditi svoj osobni rast prijenego pristupamo svojoj duhovnosti, odnosno ne ostavljati zaostalo za kasnije ili ga pokušatipotpuno izbjeći. Prvi dioProjekta uvida ispunjava tu ulogu.

Proizlazi kako rad na osobnom rastu nije mogući dodatak, već je to esencijalni korak duhovnestaze. U prošlosti su se ljudi uključivali na spiritualni put bez dovršetka ovog čina i odmah postaližrtvom demona, đavola, divljih i moćnih sila prirode, itd. – što su bile iluzorne projekcije svojihvlastitih sjena, vlastite zloće, svojih vlastitih neobrađenih negativnih uvjerenja ranog djetinjstva.

U individualnom savjetovanju koje prethodiProjektu uvida , bavimo se vrlo pažljivo sa svimvelikim pitanjima o onome što se mora i treba, izbacujući sve one prinudne (opsesivne) krivnjekoje su nam se naslagale djelujući kao pravila, umjesto živog osjećaja ispravnog i nesipravnog

izravnim motrenjem. Tako po prvi put možemo imati čistu spiritualnost, ne pobrkanu stvarima-iz-maternice, stvarima kod rođenja, analnim stvarima, edipovskim stvarima, stvarima odnošenjaroditelji-odrasli-dijete, oklopa karaktera i sve slično što je tako preostalo. Možemo se odnositi sUniverzalnim bez čuđenja i brige radi li se možda o odnošenju sa svojim roditeljima.

Dinamička svijest

‘Dinamička’ svijest znači sposobnost dijela osobe koji se brine za primjereno stanje pažnje gledetrenutnog zadatka. Mnogo toga vezanog za pokret Novo doba (New Age) je zarobljeno upostizanju ‘idealnih’ stanja svijesti, u određenom stacionarnom stanju svjesnosti desnog mozgakombinirane s predominantnom alfa (relaksacijskom) meditacijskom separacijom. I dok to stanje

ima objektivnu egzistenciju i razlikuje se od iskustvenih stanja svjesnosti većine ljudi tijekomnajvećeg dijela vremena, to je stanje ipak usporedivo s fotografijom (mirnom slikom) iz filmaživota ili točki mirovanja u ekstremnim položajima titraja njihala. To je samo neko idealno stanjeza djelovanje u određenom kontekstu, no kako stvarni život nije stacionaran i kako se kontekstkontinuirano mijenja, mora se stanje naše svijesti moći prilagoditi optimumu za svaku situaciju(kontekst).Istinsko znaćenje ‘podignute svijesti’ je sposobnost brzog i samovoljnog postizanjanajprimjerenijeg stanja svijesti za bilo koje okolnosti.

141



Primarni sustav signaliziranja u mozgu je senzorno-motorni sustav (prvi program) smješten usredini donjeg mozga i kontrolira energijske odzive i osjećaje. To je zajedničko svim životinjama.

Sekundarni sustav, jedinstven ljudima, funkcionira u frontalnom cortex-u reflektiranjem primarnihimpulse u formi simboličkih predstava koje je moguće komunicirati. Naša sadašnja razinasvjesnosti je uglavnom ograničena na taj sekundarni sustav.

Inteligencija se razvija od djetinjstva na način kako je to izložio Piaget, počinjući sa senzorno-motoričkom fazom od rođenja. Slijedi pred-logička, intuitivna faza dok dijete izgrađuje sekundarni(emocionalno-teritorijalni) program i uči kako se najbolje adaptirati okolini. U starosti od petgodina, kada dijete polazi u školu, konkretne mu slike omogućavaju konstruktivno razmišljanje dabi se oko sedme godine razvila jezična i druga sredstva lijevog-mozga za analizu (trećisemantički program). Daljnji razvoj ove faze, onaj formalnih operacija (dominantnost lijevog-mozga), se izgleda prekida utiskivanjem četvrtog (socijalno-seksualnog) programa njegovimfiksiranjem postojećeg scenarija kao status-quo. Ako se nastavlja razvijati, tvrdi se kako će serazvijati prema integraciji s desnim-mozgpm i uključivati funkcije petog (holističkog) programa,povratak intuicijskoj fazi, gdje bi intuicija bila tako zvanazrela intuicija .

To je stanje sinkronizacije cijelog mozga koje nazivamo Otvorenim fokusom, stanjem koje jeotkriveno nakon dvadeset godina istraživanja bio-povratne veze dr. Lester Fehmi-a.

Naša postojeća razina zrelosti je tek postigla brzinu signaliziranja sekundarnog sustava odotprilike četvrtine brzine reakcije primarnog sustava. To znači kako naš specifičan tip ljudskesvijesti može jedino egzistirati aktivnim blokiranjem nižeg, primarnog (limbičkog) sustava. Kada jesekundarni sustav isključen, kao u stanjima hipnotičkog i šamanskog transa, primarni je sustavdostupan hipnotizeru a njegove animalističke moći uzrok su neobičnim i nepoznatim fenomenimašamanskog rituala. No to nije sebi-usmjerena moć, jer je pojedinac ‘otišao na ručak’.

Ako bi se pronašao način za aktiviranje primarne svijesti dok smo na normalnoj razini integracije,viši bi centri bili preplavljeni s ulazima koji se ne bi mogli obraditi. Ograničeni smo na formalnodjelovanje u sadašnjosti i nemoćni selektivno inhibirati odzive na dolazeće podražaje. To je stanjekoje su Kung-Fu ili karate eksperti sposobni trenutno postići, kako bi udarili punom snagomsenzorno-motoričkog sustava i s razinom točnosti mogućoj u tom povišenom modu izoštrenosti.

Frakcija sekunde bi izgledala kao nekoliko sekundi na toj brzini signaliziranja – vrijeme bi stajalo.

Kako viši cortex postaje razvijeniji dolazi i do bolje specijalizacije i do boljeg delegiranja funkcija,te većeg stupnja integriranja tih funkcija, sa sinkronizacijom cijelog mozga s dominantnom

142



valnom-dužinom (frekvencijom), pa se onda može stupanj blokiranja primarnih centara reducirati.U konačnici se sekundarni sustav viših centara može u potpunosti integrirati s modom senzorno-motoričke svijesti. Sa zrelom intuicijom razvijenog Otvorenog fokusa, viši će centri biti sposobnipoduzeti mnoge operacije simultano odnosno paralelno; linearno će se mišljenje komplementiratipotpuno razvijenim lateralizmom. Stanje Otvorenog fokusa ojačava individuum za relaksaciju narelativno visokoj alfa frekvenciji ili brzini signaliziranja, pa se tako odražava potpuno veza um-tijelo (kortikalno-limbičko). U petom (holističkom) programu Otvorenog fokusa omoguće je timenovi meta-telički motivacijski mod, pri čemu ciklus učenja napreduje od relaksacije s većpostojećom svjesnosti namjerne akcije, kroz akcije s paralelno događanom refleksijom, douzbuđenja integracijom s ugrađenim opasnostima i prijetnjama, tj. bez stvaranja anksioznosti. Ukreativnom smislu to omogućava držanje vizije, a totalno uključene (visoko uzbuđene) kreativneakcije koje treba poduzeti prema simultanom manifestiranju vizije. Raspoloživ je puni repertoarstanja svijesti s dominantnom frekvencijom u rasponu od stanja spavanja s vrlo niskom deltafrekvencijom preko snu sličnim theta frekvencijama, relaksirajućim alfa frekvencijama, sve donajviše uzbuđujućih beta frekvencija dok svo vrijeme cortex ostaje uključen na visoke betafrekvencije. To olakšava stanja svijesti 'um budan-tijelo zaspalo', kakva nalazimo u ‘lucidnim’(kontroliranim) snovima te izvan tjelesnom iskustvu (out-of-body-experience ili OOBE), a zbogčinjenice pristupa punoj moći desnog mozga, postojanja pratećih holističkih uvida ‘spiritualnesvijesti’ i kreativnog lateralnog mišljenja.

Tehnike koje mogu razviti mozak do takve razine su one koje tendiraju povećavanju brzinementalnih procesa na beta frekvencijama - pobuđivanje prednjeg mozga – uz istovremenoizazivanje sinkroniziranog uzbuđenja na alfa, theta i najnižim delta frekvencijama, kako bi sesekundarni sustav cortex-a integrirao s primarnim sustavom nižeg mozga. Stanje Otvorenogfokusa dolazi i kada puna moć primarnog sustava postaje raspoloživa pod kontrolom višegcortex-a. Ako temeljni slučajevi nisu obrađivani, zahtijevana razina kortikalnog uzbuđenja se ne bimogla doseći zbog količine traumatskog materijala koji bi bio restimuliran a obrambeni sustav,koji spriječava integraciju polutki i kreira diobu uma i tijela, blokirao bi adekvatnu sinkronizaciju.Međutim, kada se postigne Otvoreni fokus, time se automatski otvaraju preostali blokirani kanali inudi se potencijal optimalnog funkcioniranja svih programa.

Pristupi podizanju svijesti na tu razinu postižu to utreniravanjem mozga s audio i vizualnimpodražajima, kreirajući relaksirane, polagane no jake (dobro integrirane, tj. ‘sinkronizirane’) alfa i

theta moždane ritmove, istovremeno stimulirajući visoke beta frakvencije prednjeg mozga i sve tosinkronizirano. S pasivnim metodama utreniravanja, koje ne uključuju kognitivne doprinosepomoću aktivne kontrole bio-povratne veze, poboljšana integracija polutki bi bila samoprivremena. Za postizanje permanentnih promjena tehnikama utreniravanja moždanim valovima,bitan je aktivni pristup bio-povratne veze praćen s primjerenim mentalnim vježbama.

Postupno se postižu inkrementalne promjene a moždani se centri fizički adaptiraju na novezahtjeve izrastanjem stvarnih neuralnih putova kako bi se premostile ranije blokirane rute. Umeđuvremenu aspekti slučajeva, koji će emergirati, se mogu obrađivati u analizi, pa je procedurau potpunosti sigurna i integrirana. Za individualne sastanke, na kojima bi se primjenjivale takvenapredne metode bio-povratne veze, moguće je te metode nabaviti od specijalistaTransformacijske psihologije. Tehnike opisane unutar ove knjige su nužni rekvizit takvomnaprednom treningu a moguće ih je koristiti i samostalno kod kuće.

143



Istraživanja‘What the Thinker thinks, the Prover will prove’

“Ono što mislilac misli, dokazivatelj će dokazati”

1. Uvjerite se (ako još niste) da ste ružni, neatraktivni i dosadni. Razgovarajte s nekim ljudima utakvom okviru uma. promatrajte kako vas tretiraju ljudi.

2. Uvjerite se (ako već niste u to uvjereni) da ste zgodni, neodoljivi i dosjetljivi. Razgovarajte sljudima s takvim okvirom uma. Motrite kako će Vas tretirati.3. Striktno i hladno motrite dva draga prijatelja (-ljice) i dva relativna stranca. Pokupavajte otkriti

njihov sustav uvjerenja (utisnuća, kondicioniranja i učenja), te na koji su način postavljenimetodički za dokazivanje istinitosti svojih uvjerenja.

4. Primijeni iste vježbe na sebe.5. Vjerujte kako možete prijeći sve svoje ranije ambicije i nade u svim područjima svog života.

Dokažite to.6. Pokušajte otkriti u svakom čovjeku kojeg sretnete o njegovom posebnom tunelu realiteta i

vidite koliko toga možete koristiti kako bi povečali svoj tunel realiteta i učinili ga inkluzivnijim.Drugim riječima učite slušati.

7. James Joyce je rekao ‘Ne sastaj se s dosanim ljudima’. Pokušajte to objasniti. Pokušajte ućiu Joyce-ovo stajalište, gdje je separatni otok realiteta pun misterije i iznenađenja. Drugim

riječima, naučite promatrati.8. Eksperimentirajte s nekim drugim tunelima realiteta. Postanite pobožni rimski katolik.Postanite poručnik Calley koji je izbrisao selo Mai Laiu Vijetnamu. Budite fanatični anti-komunist koji vjeruje kako je vlada 85% pod kontrolom prikrivenih komunista. Postanite nudisti objasnite prijateljima listu razloga zašto bi Vam se trebali pridružiti. Postanite nacist barem30 minuta, uvjerenja kako je sva pol itika stvar snage, tajnosti i perfidnosti – planirajtekampanju preuzimanja svijeta silom i prijevarom. Konačno se vratite u svoj ‘normalni’ tunelrealiteta. Izgleda li Vam još potpuno objektivanim ili počinjete prepoznavati koliko je od togtunela Vaš vlastiti software (informacije, iskustvo) i hardware (mozak), izvođenje programa(utisnuća, kondicioniranja i naučenih modela). Jeste li operater ili je možda sustav pušten uautomatski rad?

144



Sedmo poglavlje:

BUĐENJE(otvaranje očiju)!

Genetičko SebstvoKoncepti iz relativno nove znanosti etologije (studij mustri ponašanja organizama u svojojprirodnoj okolini) su tek nedavno primijenjeni na ljudsku psihologiju, najpopularniji je radDesmond Morris-a. Kao i sa životinjama, postalo je jasno kako dojenče postaje povezano smajkom a majka sa svojom dojenčadi, ne tako jako učenjem kolikoinstinktom. Majke i dojenčadnemaju potrebu učenja međusobne ljubavi: oni su urođeno programirani to činiti od rođenja; to jenajtemeljniji od mnogih takvih izravnih izražaja genetičkog naslijeđa naše vrste. Prvi je toprepoznao Carl Jung kao postojanje u ljudskim bićima određenih psihičkih arhetipova iarhetipova ponašanja, koji su dok ostvaruju jedinstveno izražavanje u svakoj individui u istovrijeme univerzalno prisutni u svim članovima naše rase kao skriveni temelji svjesnog uma i stogau samom korijenu ponašanja.

Arhetipovi su biološki entiteti, prisutni (u pridruženim formama) diljem životinjskog kraljevstva.Kao i svi biološki entiteti, arhetipovi su evoluirali tijekom prirodne selekcije, vjerojatno iodređenom genetskom manipulacijom, ali i kroz ‘inteligentni’ proces formativne kreacije. Dakle,metalni događaji iskustva svake individue su određeni ne samo vlastitom osobnom poviješću, veći kolektivnom poviješću vrste kao cjeline (biološki kodirano u kolektivnu nesvijest), protežući seunatrag sve do primordijalne maglice evolucijskog vremena.

Kada bilo koji određeni organizirani sustava prestane egzistirati, kao kada se neki atom razbija,pahilja se snije topi, životinja umire, itd. njegovo organizirajuće polje (polje organiziranosti/acije)nestaje s tog mjesta: sama se informacija nastavlja kao ne-materijalno područje širiti u prostoru inastavljajućem vremenu, utječući u njemu na materiju i energiju, no to informacijsko polje nijesamo po sebi sastavljeno ni od materija, energije, prostora ili vremena. Svaka vrsta prirodnogsustava (materijalnog, društvenog ili mentalnog) ima svoju vrstu memorije ili polja: ona supotencijalne organizacijske mustre utjecaja i mogu se opet pojaviti u drugim vremenima i

prostorima, bilo kada i bilo gdje su fizikalni uvjeti primjereni.Takvi svrsishodni principi djeluju kroz medij DNA u živim stanicama na isti način na koji sedizajniraju strojevi, proizvode i onda ih se koristi. Stoga kada govorimo o genetičkom naslijeđukaraktera, radi se procesu pristupa formativnoj informaciji, koju dijele skupovi i podskupoviekvivalentnih formi života, tj. informaciju koja se odnosi na univerzalne, planetarne, rasne,društvene, obiteljske, roditeljske i osobne mustre. Aktualna DNA je samo temeljna kristalizacijatih razlika i njena je profinjenija uloga u manifestirajućem sučelju između organizma i mnogihpromjenjivih informacijskih polja utjecaja (na isti kojim mozak povezuje neobrađene živčaneenergije s profinjenim duhovnim energijama), kao posrednik za utjecaj Višeg sebstva.

Kolektivna nesvijest je dio psihe koja ne duguje svoju egzistenciju osobnom iskustvu. I dok jeosobna nesvijest sastavljena od iskustava, kojih se bilo svijesno u neko vrijeme, a koja su nestala

iz svijesti zaboravljanjem ili potiskivanjem, sadržaj kolektivne nesvijesti nikada nije bio u svijesti:to su urođene mustre potencijalnih akcija. Sustav novorođenčeta je već ugođen kako bi sepripremilo za svijet gdje postoji voda, svijetlo, zrak, sol, ugljikohidrati, itd. Kao i roditelj, supruga,dijete, rođenje i smrt su urođeni u njemu kao virtualne slike, kao psihičke prirodne sklonosti(sposobnosti). Te kategorije po prirodi imaju kolektivni karakter: to su slike supruge, roditelja idjece općenito - one su nekom smislu depoziti svih naših (pradjedovskih) naslijeđenih iskustava.

145



Sve kulture, na bilo kojoj zemljopisnoj lokaciji ili povijesnoj eri, pokazuju veliki broj društvenihkarakteristika koje su obilježja specifične ljudske genetske mustre, koja je evoluirala i koja seproslijedila od izvorno vjerojatno male grupe na jedinoj lokaciji. Njih su antropolozi nezavisnokatalogizirali. Niti jedna ljudska kultura nije poznata kojoj bi nedostajali zakoni o vlasništvu,nasljeđivanju i uređenju posjeda; procedura za sređivanje svađa; pravila suđenja, braka, razvodabraka i uljepšavanje žena, taboo-a koji se odnose na hranu te na incest; ceremonije inicijacijemladića, udruživanja muškaraca gdje su žene bile isključene; kockanje; atletski sportovi; ko-operatvni rad; trgovina; proizvodnja alata i oružja; pravila etiketiranja koja su propisivala formepozdravljanja, modove obraćanja, korištenje osobnih imena, posjeta, gozbi, gostoljubivosti,davanja darova i izvođenje rituala pokapanja; statusno diferenciranje na bazi hijerarhijske

društvene strukture; sujevjerja, vjerovanja u nadnaravno; religiozni rituali; koncepti duše; mitovi ilegende; plesanje; umorstva; samoubojstva; homoseksualnost; mentalne bolesti; liječenje vjerom;interpretacija snova; medicina; kirurgija; porodiljstvo i astronomija. Lista bi se mogla nastaviti.Dok je Freud pretpostavio kako većinu svojih mentalnih alata stječemo individualno tijekomizrastanja, Jung je tvrdio kako su sve bitne psihičke karakteristike koje nas razlikuju kao ljudskabića određene genetikom i s nama su od rođenja. Za Jung-a je bitna uloga ljudskog iskustva urazvijanju onog što je već u nama – aktualizirati potencijal koji je latentan ili uspavan u samojsupstanciji osobnosti. Arhetipovi su dakle neuro-psihički programi, koji su evoluirali i prenosili segenetički, kreirani kako učinili raspoloživim repertoare ponašanja i psihe naše vrste, u odzivu nabilo koju okolinu s kojom se možemo susresti. Arhetip po svojoj prirodi nije slika, ideja, osjećaj ilispecifično ponašanje koje izrasta kada je aktivirano; arhetip je forma a ne sadržaj. Najprije moraegzistirati urođena predispozicija, pa tek onda može osobno iskustvo aktualizirati njen potencijalno i ne mora; ta je predispozicija nesvjesna (iako se može osjećati kao subjektivna potreba,(simbolički dramatizirana u snovima) dok se ne proživi u svijesti.

Uzmimo na primjer kontra-seksualni arhetip. Svatko nosi kvalitete suprotnog spola, ne samo ufizikalnom smislu kontra-spolnih gena, hormona i anatomskih znakova, već i u psihološkomprostoru stajališta, osjećaja i ideja. Ženski arhetip u muškarcu se naziva Anima a muški arhetip uženi Animus. Pomoću tih arhetipova, svaka osoba može odrediti bitnost ‘različitosti’ suprotnogspola – ona ga prepoznaje jer ga nosi u sebi. Kada muškarac proživljava strastvenu privlačnostprema ženi, to je zbog toga što ona izgleda utjelovljuje njegovu Animu i ona mu izgleda ljepšom,bolje duhovno prilagođenom od bilo koje druge žene u okolini – izazivajući katkada čuđenjedrugih koji ne uspijavaju razumjeti što on vidi u njoj. To je fenomen arhetipske projekcije – no

146



samo oni s iskustvom beznadnog utapanja u ljubavi mogu znati kako je to. To nije nešto što semože birati: to se događa, željeli to ili ne. Inherentan svakom arhetipu je koncept neispunjenja(nezadovoljenosti): unutarnja svjesnost o potrebi. Muškarac treba ženu; ili kao majku ili partnera,ukoliko se želi ostvariti ispunjenje.

Izgrađen na urođenom ljudskom programskom predlošku ili ‘programu’, učenje (utiskivanje) serazvija na početku života između majke i djeteta pozitivnom povratnom vezom pa se realizirapotencijal odgovarajućih arhetipova. Tako odzivi u djetetu na prisutnost majke (kao što jeblistanje, osmjesi, brbljanje, bacakanje nogicama i smijeh) oslobađaju roditeljske osjećaje u majcizajedno s majčinskim ponašanjem, koje je i primjereno i prilagođeno potrebama djeteta (kao što

je grljenje, ljubljenje, nježno pričanje, kontakt oči-u-oči, osmjesi, pjevanje i igre golicanja!).Univerzalna pojavnost takvih odziva ne ostavlja nikakvu sumnju u njihovu urođenost, ali ičinjenicu kako su evoluirali kao rezultat njihove vrijednosti za preživljavanje vrste.

Prateći evolucijske mustre ponašanja, jednako tako izgleda kako smo urođeno teritorijalni,naklonjeni parenju zbog života, potencijalno ko-operativni sa saveznicima i ratnički raspoloženiprema neprijateljima, skloni okupljanju u hijerarhijski organiziranim zajednicama itd. na isti načinkao i drugi sisavci i vrste primata. Ranije je glavna prepreka prihvaćanju takvog stajališta biloteškoća zamišljanja potrebnih sredstava s kojima bi se detaljnije instrukcije ili ‘programi’, potrebniza organizaciju i izražavanje mustri instinktivnog ponašanja mogle ukodirati u genomu (genetičkakonstitucija individue) kako bi bili raspoloživi za korištenje u odgovarajućim okolnostima. Tajkonceptualni problem više ne postoji jer se shvatio nevjerojatni potencijal kompjuterskogprogramiranja (DNA djeluje kao strojni kod). Međutim prijenos podataka (informacija i instrukcija)uključuje više od genetičkog medija, kako ćemo kasnije ispitati.

Kada se pita što je to što majku i njeno dojenče motivira na međusobnu privrženost, većina ćemajki odgovoriti kako se radi o ‘ljubavi’ i njihovoj evidentnoj potrebi, entuzijazmu i ljubomori što taljubav razvija. Odnošenje je prožeto ljubavlju – za mnoge žene su takvi trenuci najsretnijeispunjenje vlastitog života. Ljubav je subjektivno iskustvo u podlozi svih interakcija majke idojenog djeteta, naglašavajući njihovo podrijetlo, modelirajući njihovu prirodu i kompleksitet,održavajućo vezu, čak ako se i ne događaju interakcije i ako su majka i dijete razdvojeni uprostoru i vremenu. To je i misteriozno iskustvo dvoje zaljubljenih, nezavisno o starosti ili seksu,koje se uspijeva dijeliti jedno s drugim, ostvarujući duboke subjektivne nagrade a ta kvaliteta više

od svih drugih ilustrira ‘duhovni’ element iskustva, koje se ne može ograničiti na urođene mustreponašanja i kontekst unutar kojeg se izražava.

Došlo je vrijeme formiranja para majka-dijete, Eros se uspostavlja, volimo život s toliko ljubavi,koliko je ljubavi bilo prisutno na našoj prvoj velikoj vezi. Iz te ljubavi raste svjesnost o egu, okolinisebstva i o osobnom identitetu. Znanje svijeta i sigurnost u svijetu su temeljeni na odnošenjuljubavi, kojoj urođeni sustav ponašanja doprinosi vezama.

Veza majka-dijete se kuje kroz uzajamnu arhetipsku konstelaciju koja se odvija na nesvjesnojrazini: svaki participant konstituira perceptualno polje odgovorno za evociranje arhetipa udrugom. Inicijalno postoji mistika potpune participacije između djeteta i njegove majke –zajednička svijest – iz koje postupno emergira djetetovo diferencirano iskustvo Sebstva, kako seuhodava program bio-preživljavanja.

Svi oni atributi koji će kasnije činiti psihologiju jedinstvene individue su unaprijed konfigurirani uSebstvu, a ego (nužni preduvjet percepcije svog vlastitog osobnog identiteta) nije izuzetak.Totalni sustav arhetipova – ono što je Jung nazvao ‘Sebstvo’ – je programirao unutar njegakompletni scenario individualnog života.No tko živi taj život? Sebstvo ima neki ugrađeni program (koji prati razvoj cortex-a mozga) kojimse ‘ego’ razvija iznutra, kako bi postao svjedokom i osobno sučelje prema svijetu.

Ali što aktivira arhetipske programe? Eksterne će okolnosti pokrenuti arhetip u uzbuđenje (različitiarhetipovi su raspoloživi u različitim fazama ljudskog životnog ciklusa), no odluka o nihovom

147



aktualiziranju (tj. manifestiranju potencijala i njegovom transcendiranju u više razine arhetipova) ienergija kojom se stimulira mozak za parateličko uključivanje, dolazi od Višeg Sebstva, svjesnesvijessti, nepokrenutog pokretača, iskustvenika, ljubavnika, koji je istinski nasljednik toggenetičkog entiteta, koji je Sebstvo.

Novorođena beba je Sebstvo, koje nosi unutar sebe sjeme atributa koji će se kasnije razviti krozrazne faze sazrijevanja (uključujući prva četiri programa i potencijalitet za razvoj novih). Sasazrijevanjem ego razvija subjektivnu iskustvenu nezavisnost o Sebstvu - Ego stvarno možesmatrati kako je on ‘Sebstvo’, a kako su tijelo i njegovi katkada neobjašnjivi osjećaji od njegaodvojeni – subjektivno odvajanje koje je bilo ranije opisano kao ‘tijelo-um’ podjela. No u realnosti(u najmanju ruku nesvjesno) ego ostaje u prisnom odnosu sa Sebstvom – to je ego-sebstvo os .

Ovaj dijagram predstavlja razvoj ego-Sebstvo osi (okomita linija). Najprije ego egzistirain potentia kao komponenta Sebstva. S napredovanjem razvoja iz tog prvog bio-preživljavajućegprograma, kroz emocionalno-teritorijalni, semantički i onda socio-seksualni program, ego sepostupno diferencira iz (od) Sebstva, povezan ego-Sebstvo osi – vitalnim linkom koji održavaintegritet osobnosti. Peti element ilustrira tijelo-um podjelu, gdje je ego izgubio dodir s fizikalnimkorjenima pa se os dezintegrira.

U nekom smislu, Sebstvo je egu ono što je roditelj djetetu; ono izgleda slično odnošenjuzamišljanom od velikih svjetskih religija između Boga i čovjeka, jer ego je predstavnik Sebstva uvanjskom realitetu, a Sebstvo je i instrument Višeg Sebstva na Zemlji.

Novorođeno dijete ne razlikuje između ‘unutarnjeg’ i ‘vanjskog’, između svoje majke i sebe.Svijest se još nije pojavila kako bi prekinula sreću sukobima. Međutim kako se rast ego-Sebstvoosi nastavlja, izvorna nediferencirana jedinstvenost se ostavlja ‘u raju’ a svijet se sve više uočavakao prostor napetosti. Sebstvo, kao centralna koordinirajuća jezgra totaliteta psihe, potiče ihomeostatski kontrolira emergenciju razvoja ega a na tom procesu stoji ili pada cijeli budućiintegrirtet osobnosti. Ne odlaženje krivim putom znatno zavisi o prisustvu odgovarajućeodzivnosti majke, kao stabilnog temelja normalnog razvoja ego-Sebstvo osi: to je praiskonskoodnošenje, baza programa bio-preživljavanja, kralježnica budućeg individualiteta i autonomija.Postupno, s emergencijom djetetove ego svjesnosti, majčine funkcije ljubavi, hranjenja i zaštitegube svoje anonimne karakteristike i ‘personificiraju’ se kao svojstva ‘mame’. Iz te sigurnetemeljne emocionalne veze, dijete počinje istraživati, propitivati svoje okoline i onda naravnododani utjecaj svog oca.

OtacTek kasnije s rastom ego svijesti i formiranjem privrženosti (emocionalnih veza) s oba roditeljaroditeljski arhetipovi postaju diferencirani na materinski i očinski pol.

U mitovima, legendama i snovima, očinski arhetip označava stariju osobu, kralja : Oca na Nebu.On je živuće utjelovljenjelogos principa: njegov svijet je zakon. Kao branitelj vjere i kraljevstva,

148

Self = Sebstvo



on je čuvar postojećeg stanja i tvrđave protiv svih neprijatelja. Njegovi atributi su aktivnost ioštroumnost, diferenciranje i prosudba, stvaralaštvo i uništavanje.

Kroz odnos otac-dijete emergira svijest o spolovima. Polagano dječaci zamijenjuju svoj majčinskiidentitet shvaćajući kako je njihova veza s ocem temeljena na ekvivalentnosti (‘otac i ja smo

jedno’) i ta je transformacija bitna za aktualiziranje njihovog potencijala muškosti. Djevojčicepoštuju vezu s ocem temeljenoj na različitosti – otac konstituira i duhovno i seksualno njihovoprvo duboko iskustvo ‘različitosti muškaraca’, potvrđujući njihovu ženstvenost.

Očev utjecaj na razvoj svoje djece jako nadilazi pitanje seksualnog identiteta i odnošenja. Uvećini društava otac djeluje instrumentalizirano kao most između obiteljskog života i makro životadruštva, nasuprot majčine izražajnije uloge brige za dom i obitelj. Otac ohrabruje razvoj vještinapotrebnih za uspješnu adaptaciju odrastanja, dok u isto vrijeme komunicira djetetuprevladavajuće vrijednosti i običaje u društvenom sustavu.

I dok je arhetip majke izvan vremena i dominira prostorom osjećaja, instinkta i nesvjesnog, otacse brine o događajima u opipljivom svijetu unutar konteksta prostora i vremena – događajimakojima se pristupa i koji se kontroliraju odnosno modificiraju pomoću svijesti i korištenja volje.

No ne radi se samo o očevim stajalištima razvoja odnosa svoje djece prema radu, društvenimostvarenjima, ponašanju, disciplini, politikama i zakonskim uvjetima, već on konstelira za njih cijeliekstrovertirani potencijal svijeta kao "mjesta na kom se postaje poznat i u kom se živi". To forsiranužnu autonomiju (ego-Sebstvo os) za učinkovito življenje, a utiskuje i emocionalno-teritorijalniprogram u skladu s djetetovim iskustvom ‘istraživaja’ tema dominantnosti i samo-kontrole.

Sa strane majke, njena funkcija ekspresivnosti osjećaja nastavlja pružati emocionalnu podršku,omogućavajući djetetu izlazak u svijet i susret s izazovima života s ugrađenim programom bio-preživljavanja. Premda u praksi te uloge mogu biti fleksibilnije, arhetipska ljubav majke jebezuvjetna; očevu se ljubav mora zadobiti postignućima. S podrškom oba roditelja dijete razvijasigurnu ego koncepciju o sebi, kao osobi prihvaćenoj od drugih i sposobnom uhvatiti se u koštacs eventualnostima života. Dobri roditelji olakšavaju pokušaje istraživanja svoje djece, jer su porivza istraživanje okoline i poriv za aktualiziranje Sebstva dva aspekta iste stvari i oba zahtijevajuagresivnost. Nekontrolirana djeca su prirodno agresivna; slobodno se igraju i njihove igre i

fantazije su vezane za odrastanje kao jakih i učinkovitih bića. Koliko su djeca uspostavilapovjerenje u sigurnu bazu, ona će moći održavati ravnotežu između svojih želja za slobodom(istraživanjem) i svoje želje da budu voljeni (emocioanlno vezani).

S druge strane pretjerano autoritarni roditelji težit će ‘toskičnom’ učinku, ne samo pružanjempreviše nasilja i nedovoljno ljubavi, već svojim uobičajenim neprijateljstvom (antagonizmom,otporom) prema dva temeljna atributa sazrijevajućeg Sebstva: seksualnosti i agresiji. Kaoposljedica se javlja blokiranost djeteta kao indiviue u realiziranju većeg dijela emocionalnog,seksualnog i kognitivnog potencijala. U interesu mirnog – ili sigurnog – života, dijete razvija lažnuosobu (osobnost), onu koja je modelirana prema zahtjevima i očekivanjima roditelja a ne premapotrebama Sebstva.

Roditeljsko izobličavanje arhetipskih namjera (kao što su izdvajanje, neodzivnost, zavisnost o

roditeljima, arogantnost, itd.) mogu rezultirati u anksioznim, nesigurnim individuama koje će zasebe izvješćivati ‘nedostatak samopouzdanja’, ‘stidljivost’, ‘neprimjerenost’ i ‘nemogućnostuspješne borbe’. Te individue često teško formiraju i održavaju trajna odnošenja, izgledajupretjerano zavisni i nezreli, te imaju seksualne nesigurnosti. Pod stresom teže razvijanjuneurotičnih simptoma kao što su trajna anksioznost, depresija, fenomeni opsesivne nasilnosti ifobija. Primarni neuspjesi prvih nekoliko godina leže u temelju sekundarnih neuroza i problemakoji nastaju u kasnijim godinama.

Arhetipski frustrirano dijete obično se osjeća obveznim kontrolirati svoj ljutnju i blokirati svojuekspresivnost. (Većim dijelom nesvijesno) neraspoloženje koje takav osjećaj inducira nastoji se

149



zadržati i tijekom kasnijeg života kao sjećanje koje izaziva ljutnju ako se spomene jer ostajeuvjerenje o neprimjerenom roditeljskom tretiranju. Neprijateljstvo koje se ne može izraziti seizmiješta na neku drugu grupu ljudi (na pr. šefove, sindikate, drugu rasu) ili na nekog koga sepercipira kao slabijeg (na pr. bračnog partnera, dijete ili zaposlenike). Kako Bowlby kaže:“Individua je spremna činiti drugima ono što se njoj radilo; bullying odraslih je naraslo dijete koje

je bilo žrtva bullying-a”. Nesvjesna čežnja za ljubavlju ih otkriva kao neku iskrivljenu formuponašanja u svezi s iskazivanjem brige (na pr. prijetnje samoubojstvom ili odlaskom, privlačenjemsamilosti, bolešću ili nesrećom).

Roditelji su kao ljudi a ne bogovi po svojoj prirodi nesavršeni i nekompletni; sve čemu bilo kojiroditelj može ikada realno težiti, je biti ‘dovoljno dobar’ za pružanje ključa koji otvara arhetipskubravu i time dubinski utjecati na djetetove izglede. Kako se sami otkrivamo tijekom rasta, djecauvijek očekuju više od onog što smo im dali i kada ih razočaramo, odlaze i traže ono što želenegdje drugdje. Kao što Oscar Wilde kaže:”Djeca počinu s ljubavlju prema roditeljima, a kakorastu počinju im suditi; katkada im oproste”. Bilo bi okrutno i nezahvalno kada ne bi svakageneracija još jednom platila ono što duguje zadnjoj davanjem slijedećoj.

Bilo koji arhetipski potencijal koga kao roditelji nismo uspjeli aktivirati u svojem djetetu, još uvijektraje kao potencijal , koji mora nastaviti težiti aktualizaciju u realitetu. Postoji ipak opasnost daosoba nastoji zaobići aktualizaciju izvornih arhetipova kako bi postigla ono što joj izgleda kao višasloboda. Represija arhetipova koji se još trebaju ostvariti će se manifestirati u zlokobnim snovima,bolesti i depresiji. Transcendiranje arhetipova, postajanje više od ljudskog bića, nije moguće svedok se postojeći arhetipovi ne aktualiziraju – sukob protiv kolektivne psihe ljudske rase (izraženekroz arhetipove) je prevelik za preuzimanje od samo jedne osobe. Put u transosobno je krozosobno.

Vremena se mijenjaju i moramo biti svjesni arhetipova ili ćemo nestati. Žene oslobođene zadoprinose društvu povećanog značaja, otkrivaju nove mogućnosti unutar sebe, što dalekonadmašuje reprodukcijsku funkciju. No imperativ je te nove ženske ekspresivnosti doličnoshvaćanje onog što je arhetipski žensko a ne težiti ostvarivanju ispunjenja kopiranjemmuškaraca. Žena koja negira ili premošćuje svoju žensku prirodu kako bi postala pseudo-muškarac održava kritičnu štetu svojoj vlastitoj ego-Sebstvo osi, samo nanesenoj rani kojauzrokuje sterilitet jednako na fizikalnoj kao i na psihičkoj razini; ona riskira postati otuđenom od

svog vlastitog inherentno resursa i od znaćenja svog života. Arhetipovi su proglas zakona prirode;možemo im se izrugivati na svoj rizik.

Suvremeno umanjivanje pozicije oca je koincidiralo s anti-autoritetnim pokretom među mladima,koji se sam manifestira u prikrivenom neprijateljstvu prema tradicionalnim patrijarhalnimvrijednostima koji su postale svetim u našoj židovsko-kristijanskoj kulturi već milenijima. Ono štose odbija/odbacuje u tom kretanju su oni aspekti Oca i arhetipskog muškog koji se odnose naodržavanje zakona i reda, discipline i samo-kontrole, moralnosti i odgovornosti, hrabrosti ipatriotizma, lojalnosti i obvezatnosti, realiziranje autoriteta i komandiranja, a što je bilo predmetnapada u zadnje dvije dekade kao štetno za individualnu slobodu i kreativnost. Ako semanifestiraju neurotično, onda to stoji. Pa ipak arhetip se ne može izrezati iz Sebstva i odbacitikao amputirani ekstremitet. Ako je odbačen negativno svjesnim stajalištem, arhetip se vraća u

nesvijesno samo kako bi se vratio u subverzivnim ili anti-socijalnim formama. Komponentearhetipa egzistiraju jer ih je tamo stavila prirodna selekcija; bez njih niti jedna populacija ne biimala nade za preživljavanje. Jedini način za evoluciju rase je sve učinkovitije preživljavanje,aktualiziranjem lekcija prošlosti, te onda građenjem na takvim temeljima, radeći proboje naputovima življenja koji će koristiti većini i kreirati trajnu sreću za generacije, pa su stoga ukodiraniu genetičku liniju.

U odsutnosti izravnih očinskih instrukcija u praktičnom životu i gubitka zavisnosti o očinskimtradicijama, individue se same orijentiraju referenciranjem jednih prema drugima, dajući takogrupi isto rangiranih njeno privremeno znaćenje, sa svojim infantilnim gestama zavisti,

150



suparništva i ‘orijentiranosti-na-druge’ kao trenda. Sve više država preuzima očinske ulogezaštitnika i pružatelja (usluga), bez ohrabrivanja razvoja individualne autonomije i samo-dovoljnosti, te bez podučavanja ekonomske činjenice da sve stvari, bile luksuzne ili potrepštinese u konačnici moraju zaraditi. To uzrokuje vrstu fiksacijske i kolektivne neodraslosti(adolescencije)

Tipično se mogu pronaći dvije forme seksualnog poremećaja u nezrelim muškima:homoseksualnost i promiskuitet. U slučaju homoseksualnosti, heteroseksualni je libido još uvijekvezan s majkom, koja je u stvari jedini voljeni objekt, što kao rezultat daje nemogućnost iskustvaseksa s drugom ženom. Obično takvi muškarci imaju nedostatak muškosti i teže mu simbolički sasvojim muškim partnerima. U promiskuitetnoj formi, slika majke se vidi u svakoj ženi, pa je takosvaki put fasciniran ženom koju neizbježno otkrije, spava s njom, otkrivajući kako je ona samoobično ljudsko biće. Stoga se od nje odvraća, kako bi opet iznova samo projicirao sliku majke nauvijek slijedeću ženu. Niti jedna forma nije dovoljno sazrijela za prepoznavanje svoje vlastitemuškosti, niti za znanje ženskog arhetipa unutar sebe samih koga tek treba aktualizirati uprimjerenom odnošenju. Obje mogu biti rezultat dominirajuće ili posesivne majke ili udaljenogoca.

Popuštanje majčinske-veze je nužno prije događanja parenja, kao i utiskivanje četvrtog (socio-seksualnog) programa. Za normalno odraslog, užasavajuća ‘različitost’ seksualne žene je njen‘nikada do sada’ viđen aspekt, kako fizički tako i u seksualnoj prirodi njene ženstvenosti, no on jemeđutim dovoljno hrabar za penetraciju, ‘znajući’ ju. Dječačka emergirajuća muškost ponavljasvoj imperativ, čime savladava svoj strah, okreće se od svoje majke (čija je seksualnost taboo) iteži ženskoj seksualnosti koju traži u receptivnoj ženi koju još nije sreo u vanjskom svijetu. Sada

je arhetipski pripremljen za susret sa svojim parom; svoju inicijaciju iz dječaštva u muškost. Kakomajčin arhetip slabi, tako se Anima, sekevncijalno povezani arhetip ženske jezgre, sve više sjaji;pod tim utjecajem počinje potraga za partnericom duše.

Osobni identitetEgo, nakon što je utemeljio osjećaj jedinstva između uma i tijela i osjećaj kontinuiteta vremena(semantičkim programom), je bačen u ulogu izvršitelja arhetipskog plana životnog ciklusa, koji jesustavno ukodiran unutar genetičkog Sebstva. Ova funkcija ega nastavlja izvoditi ulogu u iluzijiega kao slobodnog agenta, gospodara svoje sudbine, kapetana svoje duše. U stvari je on samofragmentacija, jedan aspekt Sebstva koji se manifestira u prostoru i vremenu. Tijekomaktualizacije, arhetipsko Sebstvo je neizbježno ograničeno okolnostima življenja rastućeindividue, posebno osobnosti i kulture svojih roditelja, te prirode odnošenja s njima. Inkarnacijasadrži žrtvu: ona znači fragmentaciju i izobličenje originalnog nediferenciranog arhetipskogstanja: mnogi aspekti Sebstva će se pokazati neprihvatljjivim za obitelj i kulturalni milje te će bitipotisnuti, dok će drugi ostati kao arhetipski potencijalitet, koji može ili ne mora biti aktivirankasnije. Veličina tog izobličenja je faktor koji tvori svu razliku između neuroza i mentalnog zdravljate intdividualne transcendencije Sebstva. Borba tijekom života borba svake individue zapostizanjem nekog razrješenja disonancije između potreba svijesne osobnosti i diktata Sebstva teotkrivanja aspekta individualiteta za koga se intuitivno osjeća transcendiranje ta oba stanja je usamoj jezgri procesa individuacije.

Individuacija ne živi slijepo izvan životnog ciklusa; ona ga živi svijesno i odgovorno i u konačnici je stvar etike. Svijest pokušava dovesti univerzalni program ljudske egzistencije do punogizražaja u životu individue te ga proširiti onkraj postojeće uprogramiranosti, ne samo za sebe veći kao člana ljudske rase.

Ono što nama i drugima izgleda ostvareno, je samo frakcija onog što je u nama dano zaostvarivanje. To je tajna ljudskog ‘Božanskog nezadovoljstva’. Pa ipak za one koji imaju uši zaslušanje, poziv za individuacijom (‘glas Boga unutar nas’), koji dolazi od Višeg Sebstva, vlastito

151



Sebstvo konstantno šalje egu. Nažalost, prijem poziva je često ometan interferencijom spotisnutom pod-svijesti pa stoga u svojoj ekstrovertiranoj brizi u bitci za preživljavanje, rijetki ljudičuju to unutarnje pobuđivanje za većim ispunjenjem Sebstva (samo-ispunjenjem). Većina nasmora tek razumjeti dimenziju svog Bića, koje nije genetički ukodirano, već jeoperator ljudskogbio-kompjutera i u konačnici kreator ili meta-programer informacijskog sustava u kom živimo. Torazumijevanje je proces diferencijacije različitih aspekata sebstva, koga ćemo skupiti kao jedanidentitet (‘Ja’) u nekom (trenutnom) svjesnom stanju.

Tipovi kulture

Od svojih najranijih kulturalnih početaka, velika većina je ljudskih bića živjela utradicijski-orijentiranim kulturama, čije su se vrijednosti, stajališta i vjerovanja prenosila bez pitanja izgeneracije na generaciju. Evolucija se odvijala vrlo postupno a jaki osjećaj povijesnog kontinuitetaprevladavao je svim životima. Tradicijski orijentirane kulture su međutim težile 'patrističnosti’(štovanje crkvenih otaca) po karakteru. Fašizam je krajnji izražaj dominacije oca, kao što je to i uautoritarnim religijama. Možda nije beznačajno što se nacizam pojavio u njemačkoj ‘otadžbini’.

Karakter je ljudskih potreba uvijek bio unaprijed kondicioniran od strane društva u skladu sinteresima društva. Lažne su potrebe one, koje su bile narinute na osobu kako bi im sekontroliralo ponašanje, potisnulo vlastite istinske potrebe koje ne odgovaraju interesimakontrolnih elemenata društva (kao što je potreba za potrošačkom bazom i radnom snagom zapostojeću mašineriju servisnih i proizvodnih industrija). Na primjer, potrebe koje ponavljajumučan rad, mizeriju i nepravdu pa stoga uzrokuju nesreću, čak i kada su zadovoljene. Većinaprevladavajućih potreba za relaksacijom, zabavom, te potrebe za ponašanjem i potrošnjom uskladu s reklamama, voljeti i mrziti ono što drugi vole i mrze, pripada toj kategoriji lažnih (krivih)potreba. Nuđenje potrošaču široki izbor proizvoda i usluga, nudi ujedno i iluziju stupnja ljudskeslobode; u stvari, nema slobode ako te robe i usluge održavaju društvene kontrole nad životomrada, punom straha i otuđenja.

U većini najrazvijenijih područja suvremenog društva, transplantacija ustanovljenih interesa u

individualne potrebe je tako učinkovita da razlika između njih izgleda čisto teorijska. Može li sestvarno razlikovati između masovnih medija kao instrumenta informiranja i zabave s jedne stranei agenata manipulacije i indoktrinacije s druge? Između automobila kao pogodnosti ili zagađivačaokoline, između rada na nacionalnoj obrani ili za korporacijsku dobit, između strave i komforafunkcionalne arhitekture? U naprednim industrijaliziranim društvima, ljudi se prepoznaju u svojimrobama, nalaze dušu u svom autu, hi-fi uređaju, kuhinjskim uređajima ili hipoteci. Društvene vezeprethodnih vremena su transformirane a socijalna kontrole je usidrena u novim potrebama koje jeproizvela.

Ideja ‘unutarnje slobode’ označava privatni prostor u kom čovjek može postati i ostati ‘svoj’,daleko od javnog mišljenja i utjecaja. Danas je taj privatni prostor u kom se može roditi opozicijapostojećem stanju okupiran i reduciran. Funkcije socijalizacije obitelji, u kojoj bi se mogloprodiskutirati objektivni pogledi, sve više preuzima televizija.

Robe i usluge koje industrijsko društvo proizvodi, ‘prodaju’ ili nameću socijalni sustav kao cjelinu.Sredstva masovnog prijevoza i komuniciranja, robe stanovanja, hrana i odjeća, neodoljivi izlaziinformiranja i zabave nose sa sobom propisana stajališta i navike, koje vežu potrošača višemanje ugodom na proizvođača i na cijeli sustav. Indoktrinacija koju nose prestaje biti publicitet ipostaje načinom života. Kako se potrebe ispunjavaju tako se čini kako se radi o dobrom načinuživota (istinske su potrebe potisnute) a emergira mustra jednodimenzionalnog mišljenja iponašanja, u kojoj ideje, aspiracije i ciljevi koji ne podržavaju utemeljeni sustav ili se jednostavno'ne događaju' ili ako se pojave izgledaju nelogične.

152



Ako masovne komunikacije spajaju umjetnost, politiku, glazbu i filozofiju s komercijalnimreklamiranjem, viša kultura postaje dijelom materijalne kulture. U toj transformaciji ona gubi većidio svoje vrijednosti; ona postaje obezvrijeđenom. Glazba duše je također glazba kao dio tehnikaprodaje. Artističke slike u koje je ugrađeni duh, nakon mnogo prolivenog intelektualnog znoja iemocionalnog nemira, postaje objektom trenutne ugode (ispunjenja). Ono što je Sebstvoiskazivalo – o seksualnosti i agresiji – prema devijacijama i slobodi od društvenih tabua postajeapsorbirano u društveno tkivo. Promoviranje trenutnog ispunjavanja najdubljih poriva svojihgrađana (onakvima kakvi su kondicionirani kulturom) rezultira društvenom kohezijom izadovoljstvom. Erotična i nasilna motivacija se disperzira na društveno prihvatljive načine(magazini, film, sport, itd.) koji ne prijete sustavu već ga u stvari podupiru. To je suprotnotradicionalnoj (nemehaniziranoj) kulturi gdje za to postaji malo trenutnog ili nenapornog ispunjenjaa libido, energija instinkta života je sublimiran kao izražavanje Sebstva u poeziji, literaturi,umjetnosti i glazbi, u istraživanjima i znanstvenim otkrićima, u religioznim i filozofskimkontemplacijama itd. Istina, taj je romantični pred-tehnički svijet bio i prožet mizerijom, napornimradom i vulgarnošću ali je u njemu postajao ‘krajolik’, medij bludnog ‘erotičnog’ iskustva koji sedanas rijetko i poželi, zbog desublimacije koja je tako spremno raspoloživa.

U modernim vremenima, praktički sve kulture usmjerene-na-tradiciju, uključujući i našu vlastitu subile preplavljene i transformirane vrijednostima usmjerenim-na-druge, koje odbijaju tradicijeprošlosti na veleprodajni način, kao gušeće i deprimirajuće i teže novim znaćenjima u modernimidejama i pokretima, kao što su socijalizam, feminizam, homoseksualnost, promiskuitet, uzimanjedroga, vandalizam, vezanje uz neki kult itd. Često je njihov motiv bijeg iz opterećenjaodgovornosti za samo-aktualizaciju.

Centar gravitacije kulture se premješta sa zrelosti na nezrelost. Naglasak je na pobuni protivgeneracije očeva i na solidarnost s istovrsnim grupama; revolucionarni pojmovi mijenjaju se sasvakom generacijom, ne temeljeći svoje principe na ‘onom što se pokazalo djelotvornim’ već na‘onom što svatko misli’.osiguravajući da svatko to i radi. Život orijentiranosti-na-druge uzrokujeusvajanje pseudo-identiteta, odvaraćajući ‘trend’ osobe od razvoja zrelog karaktera sigurnoukorjenjenog u realitetu svoje vlastite prirode.

Više zadovoljavajuća varijanta gornjih kultura bi bila temeljena na trećoj orijentaciji:unutarnjoj-orijentiranosti . Osoba orijentirana u svoju unutrašnjost ne izvodi svoj smisao vrijednosti ili

identiteta isključivo iz tradicije ili iz podudarnosti s modama istovrsne grupe, već iz resursa svojevlastite prirode. Tu treću orijentaciju može individua jedino postići ako je u procesu razvoja svojevlastite osobnosti, koja bi trebala postati ‘nezavisna o poljima’, voljom za samo-određenošću(temeljem znanja o sebi) a ne za učincima manipuliranja i zadovoljstvima drugih. Najoriginalniji,kreativni i izvanredni muškarci i žene su neizbježno tog tipa a ipak se ne radi o ‘elitističkom’ tipu,

jer je to tip raspoloživ svim ljudskim bićima s hrabrošću svojih uvjerenja. To je način života koji‘individuaciju’ postavlja kao svoj cilj: manifestiranje najvišeg potencijaliteta arhetipskog ispiritualnog Sebstva.

Arhetipski neprijateljTemeljeno na moralnosti Starog zavjeta, kristijanska zapovijed ‘volite jedan drugog’ je izgledapovezana s imperativom represije onih kvaliteta svoje prirode za koje se mislilo kako susuprostavljene duhovnoj ljubavi – seks i agresija. Štoviše, podjela božje naravi na dva moralnosuprotna principa - božansko i vražje – je postala kulturalna aktualizacija potrebe zadihotomizacijom. Povijesna podjela na Dobro i Zlo je inkarnirana u podijeljenom Sebstvu,represija ‘lošeg’ unutar sebe, sjena.

Programirani smo razlikovati između ispravnog i krivog, neprijatelja od prijatelja te stranog odpoznatog. Sve ljudske zajednice pokazuju impresivnu suglasnost o vrstama ponašanja koja seuključuju u svaku kategoriju. Tabu incesta, na primjer, je očito univerzalni fenomen u ljudskim

153



zajednicama, kao što su i ideje o postojanju fundamentalne distinkcije između ubojstva i ubijanjau ratu, da su roditelji obvezni se brinuti o djeci, kako je krivo posegnuti za susjedovim vlasništvomili njegovom ženom, itd. Krivnja djeluje kao moćno uvjeravanje za održavanje društvene kohezije.Štoviše, postavljanje moralnih zabrana u prostor svetog, posvećenog od religije, utemeljuje svojapsolutni autoritet i prosvjetljenost osjećaja krivnje (žaljenja) griješnika koji su bili zavedeni pa suistoga prekršili zakone. Deset zapovijedi ne opisuju samo glavne karakteristike židovsko-kristijanskog ega – etički kompleks – već uvjetuje u svijetlu vlastitog odgoja, religiozna uvjerenja imoralne standarde.

Kao obrana protiv katastrofe kršenja pravila, utemeljen je super-ego kao unutarnja kontrola čija jefunkcija kontrolirati ponašanje kako bi se osigurala usklađenost s vrijednostima kulture u kojoj seosoba rađa. Osobna cijena koju plaćamo za stjecanje super-aga je ozbiljan gubitak slobodeSebstva, jer navedena kontrola – ‘cenzor’ pred-svijesti – prisluškuje i unutarnje linijekomuniciranja duž ego-Sebstvo osi i prekida žice kada čuje bilo što joj se čini opasno ilisubverzivno; cenzor također osigurava restimuliranje odgovarajućih sjećanja (memorija) koje ćepostupno uvesti strah i osjećaj krivnje.

Sklonost okrutnim, vulgarnim u brutalnim djelima u svima nama; o tomu obično nema mnogoevidentnog u ‘uglađenom’ društvu, što je zbog supervizije kulturalno instaliranog super-ega, kojiinzistira na skrivenosti i kontrolirljivosti tih sklonosti, odnosno o njihovoj zaključanosti unesvjesnom – Sjeni. Pa ipak znamo da je tamo i strah zbog mogućnosti nekako mogućeg‘izbijanja’ jedan od najstarijih strahova koji 'love' čovječanstvo. Međutim zatvaranjem veze premaSebstvu, suprotne kvalitete dobrote, pristojnosti i samilosti koje su također prirođene Sebstvu sene će moći aktualizirati. Strah od sjene Sebstva počinje se identificirati kao strah od samogSebstva.

Uprkos svoje štetnosti super-ego igra vitalnu ulogu u neintegriranoj, o polju zavisnoj osobi. Jerizgleda kako postoji arhetipska instrukcija ‘za učenje pravila’.

Stoga je svako dijete rođeno s ugrađenom pretpostavkom kako njegova zajednica ne će samoposjedovati jezik kojeg će brzo preuzeti, već isto tako i sustav međusobno povezanih uvjerenja ivrijednosti koje mora usvojiti i s njima se uskladiti. Uspjeh i kontinuitet bilo kojeg društva zavisi ospremnosti novih članova na učenje pravila. Alternativa je društvena anarhija i kolektivna

nesposobnost za izazove ili obranu. Ako se društva ne uspiju učinkovito kodificirati ili izgube vjeruu svoje doktrine, ona su u ozbiljnoj opasnosti. Jer dodatno društvenim napetostima koje taj sukobkreira, roditelji više ne znaju kako educirati svoju djecu a njihova djeca s druge strane neuspijevaju aktualizirati duhovni i etički potencijal Sebstva. Barbarizam, koji slijedi kulturalnudezintegraciju, se onda izdiže iznutra, jer napuštanje civiliziranih vrijednosti eksponira članove,koji sve više posjeduju najgore elemente Sjene. Barbari preuzimaju društvo poticani svojim ego-centriranim požudama i pohlepom.

Barbari, čiji super-ego nije uspio sazrijeti, nisu ‘naučili pravila’ jer je njihova kultura imala teknekoliko pravila za učenje pa ih posljedično ne brinu moralne distinkcije. Njihova osobnost ostajenepolarizirana između Persone i Sjene. Za takvog čovjeka, integracija Sjene – što je početakistinske moralne odgovornosti – nije moguća jer je on svoja Sjena te stoga nema svjesnog(objektivnog) stajališta iz koga bi počeo svoju integraciju. Ako se netko mora uskladiti sa Sjenom,

apsolutno je nužna svjesna orijentacija sa snažnim etičkim temeljima, jer će u protivnom dr. Jekyllpostati gosp. Hyde. Iz tog razloga, oni koji rade na sebi Transosobnom psihologijom moraju seobvezati kako ni u kakvim okolnostima ne će usvojiti suludi identitet, povrijediti sebe ili napastidruge – ne bi li dozvolili manifestiranje prvobitnog id-a. To se naziva ‘zatvaranjem svih vrata zabijeg’, jer kada se odstrane sekundarni mehanizmi racionalizacije i obrane, prvobitna se situacijaSjene jako otkriva. Promatranje kroz obrambene mehanizme (projiciranje, traženje krivca izvansebe, racionaliziranje, intelektualiziranje, represivnost i negiranje) i razumijevanje kako se timehanizmi mogu usvojiti kao ‘sigurna rješenja’ je više od pola bitke za svjesnost o Sjeni, teizbijanja moći prvobitnih postulata.

154



Ako bi bilo ispravno romantično stajalište o čovjeku kao u temelju dobroj, miroljubivoj kreaturi,mogli bi obogatiti pravila svoje kulture s nečistoćama, odbaciti sudove zakona i zatvore, otpustitipolicajce i političare, raspustiti vojne snage, dijeliti svu svoju imovinu jedni s drugima i kreirati Rajna Zemlji. U stvari, taj predivni san se ne može realizirati, jer ga sprječavaju arhetipovi. Utopijskefantazije su samo donijele koristi čovječanstvu, kada su oni odgovorni za implementiranjepolitičkih ideala respektirali arhetipske potrebe onih za koje su stvarali legislativu. Previše jedno-umno stremljenje utopiji rezultira u sveopćoj represiji Sebstva i u konačnici trijumfu Sjene.

Socijalistički su vizionari na primjer konzistentno pokušavali narinuti društva u kojima su ukinutehijerahije kontrole, pri čemu su uvijek njihovi napori rezultirali kreiranjem partijski dominiranombirokracijom kao krutom hijerarhijom i brutalnije konzervativnom od socijalnih sustava koje suzamijenili – a sve u ime ideologije egalitarizma. U Rusiji, Istočnoj Europi, Kini, Vijetnamu,Kambodži, priča je bila ista. Cijeli smisao hijerarhijske društvene organizacije (civilizacije) je,uprkos pojavne suprotnosti, pomaknuti nas iz letalne, neograničene džungle konkurencije – zlaanarhije, nereda i u konačnici od dezintegracije grupe. Ono što je uostalom važno nije to što smoagresivni, ksenofobični, seksualni, hijerarhijski i teritorijalni, već koja stajališta usvajamo prematim ugrađenim aspektima svoje prirode. Etička orijentacija je ono što vrijedi.

Međutim za bili etičnim, mora se biti svjestan a svijest znači svjesnost o stvarima kakvima sustvarno. Konflikt je rezultat dualiteta. Jer dualitet egzistira diljem prirode, prilike za sukobe subeskrajne – jednako kao što su i prilike za mir. Disonancija i harmonija, opozicija i suglasje,ravnoteža i neravnoteža su shvatljivi samo u preferiranju polariteta. Destrukcija, kao i kreacija, seizdiže iz komparacije suprotstavljenih sila čime su temeljne suprotnosti tkivu našeg svemira, dasama svijest i život nisu zamislivi bez njih. Bez danih koordinata – iznad i ispod, lijevo i desno,naprijed natrag, prošlo i buduće – tko bi se mogao orijentirati u prostoru i vremenu? Kako bi seinače ljudska duša ikada inkarnirala?

Prihvaćanje svog vlastitog zla je prva i apsolutno nužna faza u svjesnoj realizaciji Sebstva, jersamo pod tim uvjetom može individua postati odgovorna za događaje u svom životu i ograničitisvoju odgovornost za ono što je projicirao na druge. Svjesnost o Sjeni znači patnju zbognapetosti između dobra i zla u punoj svijesti, patiti zbog vlastite krivnje i uprkos te patnje,participirati u krivnji čovječanstva. Ako se osoba može dovesti u stanje podnošenja psihičkenapetosti koju generiraju suprotnosti, problem je transcendiran; dobro se pomirili sa zlom pa

mogu slijediti nove sinteze između Persone i Sjene, te između ega i Sebstva. Oslobođen odsuper-ega determiniranog drugima, sustav vjerovanja zavisan o poljima, razum i logika određujuetičku slobodu. Nadalje, kada su razum i logika slobodni, a ne ograničeni, psiha ih možetranscendirati, jer nema problema sa simultanom percepcijom nekompatibilnosti. Kao što topotvrđuju velike duhovne discipline Istoka, mudrost leži u dubokoj svjesnosti kontradikcije u svimstvarima, uključujući i nas same, jer se radi o dvije strane istog novčića, jer iza pojavnosti svakedihotomije postoji jedinstvenost – tijelo i um, Persona i Sjena, Više Sebstvo i realno Sebstvo.

Prema stvarnom SebstvuU trećem smo se poglavlju bavili s određenim aspektima traume, integracije polutki i korigiranjazloporabe unutarnjeg prostora. Rad u te tri dimenzije će znatno reducirati napetosti u pozadini iopću nesposobnost do koje dolazi zbog neuroze te proširiti individualne sposobnosti kako ushvaćanju tako i glede kapaciteta za djelovanje. Premda to konstituira vrlo učinkovit put, noveslobode su slobode unutar realiteta povezanog ograničenog sustava vjerovanja. Ukratko, možese postati boljim poslovnim čovjekom ili boljom domačicom, no još uvijek bez propitivanjevaljanosti tih uloga.

Nasuprot tomu, rad na višim razinama hijerahije Maslow-a se bavi s pomicanjem paradigmi istjecanjem veće potencijalne slobode unutar neizmjernog realiteta. Cilj je postizanje nezavisnosti

155



u integriranom polju života umjesto zavisnosti o njemu, postati kreatotom koji zna svojavjerovanja umjesto neznanja učinaka narinutih vjerovanja (kulturalnog transa). Taj rad uključujepopravak podjele um-tijelo – integraciju mišljenja, osjećanja, emotivnosti, osjeta i aspekatakretanja Sebstva.

To se može ilustrirati u kontekstu sjećanja ranijih stanja svijesti. Ako su ta ranija stanja u prošlostipolaznika dozvolila proširenje djelovanja i ako bi se mogla re-kreirati, to bi bio vrijedan resurs. Upotpunosti sjećanjem tih stanja, moglo bi se rehabilitirati originalno stanje svijesti.

Kako bi to bilo puno znaćenja i stabilno, cijela se osobnost tog stanja međutim mora kontaktirati,ponovno iskusiti i ponovno instalirati u sadašnjosti: kognitivni aspekti (misli, stajališta, odluke,vjerovanja, motivi, sjećanja, imaginacije), emocionalni aspekti (emocije, osjećane potrebe i želje)te aspekti ponašanja (percepcije eksternog – akcije, komunikacije i događaji vezani za sebe idruge, bilo da se o njima čulo, vidjelo ih se, okusilo ih ili dodirivalo kao i percepcije koje su vezaneza interno – slika kinestetičkog tijela, osjeti, seksualnost, napetosti, bolovi, kretanja). Kadastudent uspješno koristi Transosobnu psihologiju, onda će imati tu sposobnost – ono što Gurdjieffnaziva ‘čovjekom koji se sjeća samog sebe’.

Kada se nauči sječati i potpuno integrirati neko ego-stanje, student je pripremljen za slijedećiveliki korak u transosobnoj psihologiji. Taj uključuje integriranje niza različitih ego stanja ili ‘pod-osobnosti’ koje se odnose na određene uloge koje osoba mora igrati u životu kako bi preživjela iprosperirala u različitim okolnostima. Do razmjera kojim se te uloge ignorantski (bez znanja)dramatizira u reakcijama na različite okolnosti ili ‘polja’ u okolini, osoba je zavisna o polju, živeći uograničenom ili mutnom realitetu.

U ovoj smo disertaciji ranije ispitivali proces ‘identifikacije’. Na primjer, određena osoba može bitibilo koja od slijedećih osoba u razlita vremena: otac, broker, stanovnik Londona, rimski katolik itd.Ona može introjektirati ponašanje modelirano prema moćnim likovima iz svog djetinjstva – kaošto su to vlastiti otac, majka, učitelji i vršnjaci. Svaki herojski lik inspirira imitiranje. Identificiramose s osobama koje su nam simpatične ili one kojima je naneseno neko zlo. Dodatno tomu postojicijela arhetipska struktura duboko nesvjesnog. Tipični će student stoga imati znatan broj ego-stanja ili pod-osobnosti, pokazujući znatne modifikacije ponašanja, pod kontrolom podsvjesnihprograma velike moći. Oni mogu biti nepoznati jedan drugom ili mogu biti u sukobi ili interagirati.

Svaki od njih može imati svoja odvojena sjećanja (memorije) i kao što pod-osobnosti imajukomponente roditelja, odraslog i djeteta temeljene na životnom iskustvu iz vremena kada sukreirani i kada su bili dramatizirani. Neka ego-stanja možda uopće, nikada, ne dobiju prilikuzaigrati, jer su blokirana diktatima roditeljskih glasova; dok neki mogu govoriti neizravno krozraspoloženja, snove, bolest i pritiske.Kako se razvija pod-osobnost? Koliko smo u stanju napraviti bilo koju vrstu testa, pronalazimokako bebe daju smisao svijetu, ne samo slijepim ili automatskim odzivanjem. No upravo takopočinjući, bebe uskoro pronalaze kako određeni načini odnošenja izgleda djeluju u njihovu korist,kako mogu dobiti što žele ili kako se ne uzbuđivati ako to ne dobiju itd. Kako vrijeme prolazi,dijete pronalazi povezanost drugačijeg odnošenja s različitim situacijama, što djeluje s jednom ane s drugom osobom ili u drugoj postavi. U međuvremenu, procesi identifikacije se nastavljaju –izmišljaju se, imitiraju, ili su instruirani ili instinktivni različiti pristupi i načini postojanja koji sedramatiziraju – pa se kao takvi internaliziraju u pod-odjeljke osobnosti ili ‘Persone’. U svemu tomu

postoji snažni element fantazije – stvorene od panične osobe s bogatom imaginacijom, vrlospremne stvaranju priča i slika, pretjerivanju, ignoriranju, pretpostavljanju i pretvaranju.

Karen Horney tvrdi kako je glavni određujući faktor naša potreba za sigurnošću – prvi programbio-preživljavanja. Temeljne se pod-osobnosti kreiraju rano u djetinjstvu kako bi služilepotrebama sigurnosti. Kasnije možemo prisiliti te pod-osobnosti na služenje za ostvarivanjeprihvaćenosti kao i za potrebe samo-poštovanja, koje mogu uključivati usvajanje različitihmanipulatorskih strategija, kao što su eksploatatorsko korištenje erotičnosti, traženje pomoći,voljno ostvarivanje prednosti i prijetnje okolini.

156



Tako je, s otprilike četiri godine, dijete donijelo neke vrlo važne odluke o svijetu i svom odnošenjuunutar njega te podijelilo različita područja svoje Persone kako bi postupalo s uočenim ljudima isituacijama. Kako to Gurdjieff objašnjava: “Čovjek je podijeljen u mnoštvo malih ‘Ja’ i svako malo‘Ja’ se sposobno sebe pozvati imenom čovjeka, složiti se ili ne, obećavati ili odlučivati, za ono štoće neko drugo malo ‘Ja’ biti odgovorno. To objašnjava zašto ljudi tako rijetko rade ono što surekli.” Stupanj izolacije između pod-osobnosti je izravno povezan sa zavisnosti o polju osobe.

Možemo početi sagledavati kako se naše pod-osobnosti igraju jedna s drugom te kako čestoznaju vrlo malo jedna o drugoj. Jednom identificirane sa svojim jasnim motivima, one se ne moguviše dramatizirati na reakcijski i nepoznat način. Kada svijetlo padne na Sjenu, otkriva se novi uvrijedan teritorij. Dolazi i do osjećaja velikog olakšanja, na primjer, ako kažem “Ljubomoran sam”onda to opisuje moju cijelu osobu i to postaje prevladavajuće u svojim implikacijama. Ukolikorespektiram pluralitet osobnosti (multifrenija – op. MK), onda više ne vidim ljubomorni entitet kaocijelo ja, jer sam uspostavio primjerenu udaljenost potrebnu za njeno promatranje i uočavanjekako je identitet stečen, te zašto se još uvijek koristi. U toj fazi mentalnog razvoja usvaja se‘uslužno (brižno) Sebstvo’ i ono se koristi kao čvorna točka ili centar promatranja i kontrole.Psihološki govoreći to uključuje kreiranje stabilnog centra u prednjem mozgu sposobnog zavisoka uzbuđenja bez od restimuliranja anksioznosti ili obrana. Taj centar ostaje zadužen zaoperacije no ipak se kontinuirano modificira i uvečava, kako stvarno Sebstvo postaje sve višeočito, sve dok eventualno ne postane istinsko Sebstvo koje obuhvaća sva sebstva. Kako se pod-osobnosti uočavaju i s njih otpada naboj, otkriva se postojanje velikog stupnja poprečnogsjećanja među njima, što omogućava lakši pristup brižnom Sebstvu smanjujući zavisnost o poljuokoline. I dok je ranije individua mogla biti skoro brojni niz odvojenih ljudi, sada je manjevjerojatno da će izgubiti kontrolu nad tim nizom koji je mogao nenadano povratno djelovati nabrižno sebstvo – individua postaje slična glumcu koji svijesno igra niz različitih uloga bez totalneidentifikacije s njima.

Centralno Sebstvo, razotkriva i regulira svoj razvoj. Ono zna, kao i sjeme, svoju vjerojatnusudbinu. To je ono što se misli pod individuacijom – izrastanje u ono što smo zamišljeni postati.Definiramo ‘tko sam Ja’ svojim ulogama u životu, no ipak čak i ako izgubimo neku od njih kaorezultat promijenjenih okolnosti, još uvijek postojim – još uvijek jesmo, jer smo dostigli istinskoSebstvo. U vremenima velikih kriza u životu – ako nam je izgorio dom, ako smo izgubili voljenuosobu ili se suočavamo sa smrću – kada su se naše uloge dezintegrirale, onda otkrivamo tu

transformacijsku realizaciju.Ako postoji samo-razumijevanje, onda percipirajući druge, možemo isto tako vidjeti kako nekiaspekt nečijeg ponašanja ne predstavlja cijelu osobu. Sposobni smo slušati pojedinu pod-osobnost i prema njoj pravilno reagirati, bez prisile izjednačavanja tog ponašanja s cijelomosobom. Možemo čekati dijalektičko kretanje koje će uvesti u igru neku drugu pod-osobnost –možda direktno suprotnu. To znatno olakšava slušanje i razumijevanje, jer nam nije dannemogući zadatak boljeg razumijevanja osobe nego što je to ona sama sposbna učinti.

U bilo kojem se modelu psihologije angažiramo, skoro uvijek nailazimo na pod-osobnosti u nekojformi. To mogu biti Freud-ov Ego, Id i Super-ego, ili Jung-ovi kompleksi i arhetipovi ili Berne-oviRoditelj, Odrasli i Dijete ili Perl-ov nadređeni i podređeni ili Klein-ovi interni objekti ili Horney-eviidealizmi ili Leary-evi programi ili Hubbard-ovi identiteti simpatija i skale emocionalnih tonova ili

Gurdjieff-ovi viši i niži centri ili motivacijska stanja Apter-ove teorije preokreta ili Mumford-ovestrukture identiteta. Nazivi se mijenjaju no realitet ostaje isti. Čak i Skinner-ov behaviorism imasvoju verziju 'repertoara ponašanja’. Koncept uloga u koje osoba slobodno ulazi i izlazi, jepoznata svakom tko se identificira s karakterom u filmu ili kazališnoj drami, onome tko vidi slikuočima slikara, koji brani stranu sportaša ili onom tko može spoznati u diskusiji stajalište drugog: to

je univerzalni fenomen – igra života. U adresiranju pod-osobnosti razotkrivamo uloge likova, kojesu neprimjetno usvojene i zaglavile – kao kada neki glumac nesvijesno nastavlja dramatiziratiprethodne uloge koje je igrao.

157



Nakon te faze se često događa da neka od tih pod-osobnosti postane opće djelujuća, službenaosobnost i dobiva sve više poslova. To je uobičajeno najviše socijalizirana pod-osobnost, koja jeujedno i često povezana s ulogom muškarca ili žene – onom koju većina ljudi u krugu te osobeprepoznaje temeljem svojih očekivanja, po nagradama i kaznama, te referenciranjem nakulturalne norme. To je vjerojatno pod-osobnost identificirana s četvrtim programom utisnutogsocijalno-seksualnog sustava u kasnom pubertetu, koja producira karakterističnu seksualnu idruštvenu ulogu. To je persona u kojoj se osjećamo najsigurnije, nezavisno o tomu tko smostvarno u svojoj biti. Kada nam se ljudi dive i pokušavaju nam povećati samo-poštovanje ili kadato mi pokušavamo učiniti drugima, onda se često radi o pojačavanju takvog načina postojanja iostvarenja. U isto će vrijeme postojati i aspekti Sjene u toj zamjenskoj osobnosti, čiji nismovlasnici – oni će biti očiti drugima, no slijepe točke osobe.

Tragična je stvar lakoća s kojom to možemo krivo interpretirati, misliti kako je to zamjenskopostojanje naše istinsko Sebstvo: to je ono koga svi znaju i prema komu se odnose, pa zašto tone bi bili stvarni mi? No radi se o stanju u kojem smo za korist nekog drugog i/ili našeg boljegpreživljavanja kreirali tu osobnost. Do stupnja naše stvarne identifikacije s tom lažnomosobnošću, bit će opasno promišljati pojmove samo-aktualizacije, jer bi to značilo formupojačavanja ega i inflaciju tog identiteta. Time bi samo povećali svoje postojeće pogrješke inarinuli ih još punije na druge ljude. Vjerojatno ćemo imati nevjerojatne poteškoće pri pomirbisvoje zamišljene svetosti sa svojom humanošću. Kao što kaže Perls, radi se o razlici izmeđusamo-aktualizacije i aktualizacije slike-o-sebi. To će voditi očajno lošim i teškim situacijama kaokod čovjeka koji kaže, “Mislim kako sam postigao vrlo dobro stanje te duhovne stvari, no još seuvijek ne mogu nositi sa suprugom”.

Ta ‘Zamjenska Persona’ mora biti locirana i korjenito ispražnjena. Mora se razviti brižno (uslužno)Sebstvo bilo iz zamjenske osobnosti ili iz neke druge prominentne pod-osobnosti, a iz njega ćeemergirati stvarno Sebstvo. Što više možemo raditi s pod-osobnostima i bolje ih upoznati,koristeći primjerene procedure kao one što se prakticiraju u Projektu uvida , to će se lakše vidjetikako niti jedna pod-osobnost nije istinsko Sebstvo. I kada si konačno dozvolimo kontakt sastvarnim Sebstvom, shvatit ćemo kako ne trebamo nikakve posebne mjere za bavljenje sa svojimpod-osobnostima – one se same brinu za sebe, te samo postaju pitoreskni vidovi s mnogosvijetla, u kojima nema ništa štetnog. One postoje kao uloge koje imamo ili koristima, dakle nisusam- postojanje.

To je izgleda teško vjerovati, posebno zbog toga što postoje obično neke pod-osobnosti kojeizgledaju zlo, destruktivno, crno i jezivo. To su arhetipovi Sjene, kao što to opisuje Jung.“Nesrećom, čovjek je dijelom manje dobar nego si zamišlja ili želi biti. Svatko nosi Sjenu i što jemanje utjelovljena u svjesnom životu individue, to je crnija i kompaktnija. Ako smo svjesni nekogiskrivljenog identiteta, onda uvijek postoji šansa za njegovo korigiranje, no ako je potisnut iizoliran od svijesti, nikada se ne će ispraviti. Taj će se identitet obvezno probiti u trenutkunesvjesnosti.” No nema potreba za njegovim razaranjem, jer sadrži vrlo mnogo zaključaneenergije i uzbuđenja, što će po otpuštanju učiniti osobu življom i spontanijom. Postoji mnogoljubavi i stvarne ljutnje povezane u toj zamrznutoj mržnji pa kada se otopi i počne teči, rezultatimogu biti nevjerojatno lijepi.

Način na koji tretiramo ljude u svojoj okolini je blisko povezan s načinom na koji tretiramo svoje

vlastite pod-osobnosti. Ako je nečija prva reakcija na pod-osobnost prosudba kako je loša, pa ju‘treba zaustaviti, uništiti’, onda će to vjerojatno biti i stajalište prema društvenim političkim iliposlovnim neprijateljima. Takve reakcije (na prepoznavanje svojih pod-osobnosti) su uskopovezane sa suprotnim faktorima koji uzrokuju na prvom mjestu njihovo usvajanje, pa su od tadabili reaktivno ubacivani ili projicirani kao obrambeni mehanizmi. I stvarno analizu tih faktorasusrećemo u procedurama koje čine prvi dio Projekta uvida, Meta-programiranja, s kojima ćemose upoznati u slijedećem poglavlju.

U konačnici želimo jednostavno vidjeti sve pod-osobnosti kao integrirane filtere prema stvarnomSebstvu. Korištenjem termina ‘stvarno Sebstvo’ se sugerira kako su pod-osobnosti u nekom

158



smislu lažne i do stupnja do kojeg su nezavisne, one i jesu lažne. One nisu primjerenoiskazivanje ‘onog tko smo’. One su parcijalne verzije, teško skupljene kako bi zadovoljile nekuodređenu svrhu i bile pomoćni resurs u panici izbora.

Za oslobađanje od hipnotičnosti vanjskih polja, mora se vratiti moć Sebstvu. Kada je Vaš identitetstabilno (jako) utemeljen u Sebstvu, više ne zavisite o vanjskom svijetu za određivanje tko ste.Oslobođeni ste od niza polja zavisnosti. No to nije moć tiranina – radi se o kako to Krishnamurtinaziva svijesnost bez izbora, svijesnost bez potreba. Bez potrebe, naša je percepcija jasna iobjektivna, nema nasilja ili strahova. To je moć slobode. I to je primjereno stanje uma u kom setreba transformirati prema Višem stanju Sebstva.

Prema Višem SebstvuHolistički peti program prirodno otvara inspekciji nesvijest. Preostali prvobitni slučaj se možeisprazniti i korijeni genetičkih stvari – arhetipsko Sebstvo – su po prvi put otvoreni za izravnuanalizu. To onda omogućava utiskivanje slijedećeg šestog programa: neuro-genetičkogprograma , potpuno razvijenu ego-Sebstvo os s razlučivanjem Persone i Sjene što rezultira u

radosnoj integraciji. To je poznato kao kao Istinski emocionalni centar Gurdjieff-a (raniji programikorespondiraju: 1 – Centru za kretanje, 2 – Lažnom emocionalnom centru, 3 – Lažnomintelektualnom centru i 4 – Lažnoj osobnost). Mozak više nije barijera objektivnoj svijesti; podjele ipotiskivanja su otpuštena (ispražnjena), objašnjena je i shvaćena većina iskustava i oblikuje sebuduća evolucija organskog planetarnog života. Ovaj je arhetipski program napunjen onim štoJung naziva ‘sinkronicitetima’ – koincidencijama punog znaćenja – koje se atributiraju korijenimaprograma u ‘psihičkoj’ razini, ispod osobne i kolektivne nesvijesti, gdje se um i materija još nisudiferencirali – gdje implicitna (ne ovog svijeta) duhovna kauzacija sučeljava organska imaterijalna informacijska polja, što onda rezultira eksplicitnom (protegnutom i dodirljivom)realitetu. (implicitni i eksplicitni red Bohm-a – op. MK).

Ta veza između organskog i materijalnog je tek dobila znanstveni smisao od otkrića ne-lokalnihinformacijskih polja Rupert Shaldrake-a, kakva smo prodiskutirali ranije u evolucijskom modelu. Idok su Leary i Grof, kao i Jung i Freud prije njih, pretpostavili kako ne-ego informacija koja seotkriva dubinskom analizom arhetipova, mora dolaziti iz gena, Sheldrake, biolog, je znao kakogeni ne mogu nositi takve informacije. Stoga je postulirao ne-lokalna polja, ekvivalentna onim ukvantnoj teoriji, koja je nazvao ‘morfogenetičkim poljima’. Takva polja komuniciraju između gena

jednako tako kao što televizor kupi elektromagnetske signale.

Više Sebstvo – aspekt bića koji nije u stvari iz ovog prostorno-vremenskog realiteta, već usvajastajališta unutar njega – se uobičajeno nespretno identificira dugim nizom ideja s ‘osobnošćutijela’ ljudskog Sebstva, koja je stoga odgovarajuće pobrkana (smušena). Živjeti tu ‘laž’ je stanjeneznanja, namjerno ili ne. Stoga je potrebna daljnja diferencijacija za kompletiranje procesaindividuacije i rad na toj fazi analize čini Projekt uvida (predstavljen u slijedećem poglavlju).Utemeljuje se sedmi program: program meta-programiranja (ili ono što Gurdjieff opisuje kaoistinski intelektualni centar i kao ‘objektivnu svijest’). Radi o svjesnom zrcalu koje zna kako uvijekmože reflektirati nešto drugo promjenom svog kuta refleksije. Ono može naslijediti kompjuter(mozak) i temeljne programe (arhetipove) a mnoštvo svojih podataka u datotekama može zavisitio okolnostima (percepcije), no meta-programer može transcendirati taj sustav i postulirati vanjski(za okolinu) kompjuter i i reprogramirati ga. (svatko vidi ono što hoće – op. MK). Ovaj je program ‘duša’ spoznaje, za razliku od ego-sebstva ili čak arhetipskog ‘stvarnog’ Sebstva.Iako ‘sebstvo’ izgleda fiksirano i jako kruto, ono nije takvo, pa bilo koji ‘način postojanja’ u nekomtrenutku je ‘sebstvo’ trenutka. Ako se u vas uperi pištolj, odmah ćete skočiti u prvi program te je to‘sebstvo’ tog ternutka. Ako vas netko seksualno privlači, starta se četvrti program i to postajevaše ‘sebstvo’ sve dok se orgazmom ne zadovoljite (ili beznadno frustrirate). Ta se slika naravno

159



dalje komplicira različitim motivacijskim stanjima koja se mogu primijeniti ili različitim arhetipskimporivima u različitim fazama aktualizacije dodatno mnogim osobnim identifikacijama ili pod-osobnostima koje je ego pridružio u tim fazama. Većina preliminarnih vježbi u Gurdjieff i Sufiškolama nastoji polaznike osvijestiti glede činjenice da ‘sebstvo’ nije konstantno već se krećenaprijed natrag između svih tih različitih kombinacija stanja. No ‘Duša’ ili meta-programer jekonstantna. Ona igra sve uloge koje vi igrate – verbalnu zavisnost, emocionalnog tiranina,hladnog racionalistu, romantičkog zavodnika, holističkog iscjelitelja, vidovnjaka, itd. – a nije niti

jedna od njih. Ona je plastična. Ona je ne-forma, jer predstavlja sve forme. Ona je ‘Kreativnapraznina’ Taoista. Ona je Više Sebstvo.

Preostaje finalna faza na tom evolucijskom putu, na kom se ‘treba osloboditi’ samoga sebe.Potpuno evoluiran, život počinje iznova. I dok su alati Transosobne psihologije uvijek prisutni zapomoć i popravke u slučaju potrebe, naglasak se sada okreće prema ekstrovertiranim akcijama,kreiranju i realiziranju vizija koje se intuitivno pojavljuju, te pobuđivanju kreativne imaginacije,uključujući druge po želji, temeljem etike visokog integriteta. (ko-kreativna ko-evolucija Gerdgerkena – op. MK). Ova konačna faza Transosobne psihologije je u potpunosti Vaša kreacija.Preklapa se s Projektom uvida i naravno ona je projekt za cijeli život kako bi se u konačnicipotpuno realizirao potencijal i priroda Višeg Sebstva (totaliteta trojstva potencijaliteta postkvantneparadigme). Radi se o kreiranju na beskrajnom platnu i ta faza odgovara otvaranju osmog‘programa’: (naravno ne fiziologijom mozga)Ne-lokalnog kvantnog programa .

Dr. John Lilly kaže: “U području uma, ono što se misli da je istina je istina ili postaje istinomunutar granica koje se nauče iskustvom ili eksperimentom. Te su granice daljnja vjerovanja kojetreba transcendirati. U području uma ne postoje granice.”

Nakon što smo napravili koristan model svijesti u terminima moždanog hardware-a i software-a,moramo se prisjetiti, dok modeliramo mozak kompjuterom, kako niti jedan model nije nikadakompletan sustav. Kreator modela ili meta-programer je izvan modela ili programa. U onom štopara-psiholozi nazivaju ‘izvan-tjelesnim-iskustvom’, svjesnost izgleda bježi potpuno izvan granicaživčanog sustava. Takva iskustva se rutinski potiču naprednim yoga vježbama a to se izgledaspontano i u iskustvima bliske smrti. Postoje istraživanja kako se takvo iskustvo događa i podLSD-om, tijekom šamanskih rituala i tijekom ‘okultnih’ eksperimenata.

Takvi slučajevi ilustriraju specijalnu pojavu poznatu u fizici kao Bell-ov teorem. Normalnim jezikom, to se nakako ovako kaže: nema izoliranih sustava; svaka čestica u svemiru je u trenutnojkomunikaciji sa svakom drugom česticom. Cijeli sustav, čak i dijelovi razdvojeni kozmičkimudaljenostima, funkcioniraju kao Cijeli sustav. Takva je komunikacija brža od svjetlosti izgledazabranjena u Teoriji specijalne relativnosti. Bell-ov teorem je međutim neizbježan; teorem u fizicinije samo ‘teorija’, to je matematička demonstracija koja mora biti istinita ukoliko matematika nesadrži pogrješke te ako su eksperimenti koji se na njoj temelje ponovljivi. A Bell-ov teorem nemamatematičkih pogrješaka a eksperimenti koji ga potvrđuju su replicirani mnogo puta. A ipak se nemože odbaciti ni Teorija specijalne relativnosti, jer i njena matematike jednako solidna amnogobrojni su i eksperimenti koji ju potvrđuju.

Rješenje te zagonetke je postuliralnje da ‘komunikacija’ u Bell-ovom prijenosune uključujeenergiju – jer se energija ne može kretati brže od svjetlosti. Medij Bell-ovog prijenosa jeinformacija. Čista informacija, u matematičkom smislu, ne zahtijeva energiju; ona predstavlja onošto uređuje energiju. To je suprotno od entropije, koja donosi nered energijskim sustavima. Načinna koji Cijeli sustav radi može se objasniti kako slijedi:

Zamislite si da je vaš mozak učinkoviti kompjuter, kako to sugerira moderna neurologija.Zatim si zamislite cijeli svemir kao neki nevjerojatno moćan mega-kompjuter, kako jepredlagao John Lilly. Onda zamislite da je sub-kvantni (među-atomski) prostor napravljen odminijaturnih kompjutera. Hardware i instalirani programi svakog kompjutera sulokalizirani u prostor-vremenu: ovdje a ne tamo, sada a ne onda. No informacija je ne-lokalna, ona je ovdje, tamo i svugdje, sada, onda i uvijek. Ona je holografsko

160



informacijsko polje svih informacija sadržanih unutar sebe, dostupnih u bilo kojoj točciunutar njega – u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Slično je i meta-programirana svijestkoja manipulira informacijama ne-lokalna, osim pažnje u kojoj se (točci) sama možesmatrati jednim kompjuterskim terminalom.

David Bohm, prominentni kvantni fizičar (koji je bio asistent Einstein-u), počeo je razmišljati o ne-lokalnosti još davne 1952. Postulirao je eksplicitni ili razotkriveni (raspleteni) red, koji tvoričetvero-dimenzionalni prostor-vrijeme kontinuum poznat post-Einstein-ovoj znanosti. Taj red, kojise normalno naziva vidljivi svemir je dakle eksplicitni ili razotkriveni jer okupira prostor-vrijeme –svaki njegov dio ima eksplicitnu lokaciju. Dr. Bohm zatim postulira implicitni i nerazotkriveni(neraspleteni) red koji prožima i ‘transcendira’ eksplicitni red. Niti jedan njegov dio nema lokaciju

– svugdje je i sada, uvijek i nikada. Na primjer, Beethoven-ova 9. simfonija može imati fizikalniizraz u određenoj izvedbi (ali i u notama – op. MK), no ona također postoji i kao implicitniiskustveni koncept – ne-lokalno informacijsko polje, koje bi se ekspliciralo bilo gdje ili čak i izvansvemira i kada bi svi ljudi umrli.

Jednako kao što je Einstein-ova relativnost uništila dihotomiju prostora i vremena, tako i modernapsihosomatska medicina nastoji poništavanju distinkcije između uma i tijela, kako to i Bohmovmodel izgleda potkopava tradicionalni dualizam svijesti i materije. Informacija koja nema lokalitetzvuči kao božanstvo Brahma u Hinduizmu, kineski koncept Tao i Buddha u Mahayana Budizmu.Oni nemaju osobnosti, lokalitet, temperament a čak ni spol Zapadnog ‘Boga’: izgleda kako znaćevrstu ne-lokalnog implicitnog reda ili informacije bez lokacije, ako uopće imaju neko znaćenje. Istvarno Lao-Tse-ov famozni paradoks “Najveće je unutar najmanjeg” počinje davati smisaoZapadnjacima nakon što su razumjeli što znači ne-lokalno u modernoj fizici. U tom modelu,svijest uopće ne egzistira lokalno već se samo pojavljuje lokalno kao mentalna konstrukcija –razmišljanje. ‘Um’ u konačnici ne rezidira u mozgu već u potpunosti prožima i transcendiraprostor-vrijeme. Mozak se dakle, ‘ugađa’ (podešava) na tu ne-lokalnu svijest i pretvarainformaciju u signale živaca, koje onda dalje obrađuje.

Ne-lokalni kvantni program, je dakle taj kozmički svjesni informacijski sustav, koji u praksi nije sljudskim bićima realiziran, a njegov potencijalitet je jedva dotaknut kroz neodređene (nejasne)intuicije što većina ljudi osjeća kao svoju duhovnost. Za sažetak opcija evolucijske budućnostisvake osobe, postoje dva sugerirana scenarija:

Ciklička skripta:1. Bespomoćna beba (Program I)2. Dijete koje šeće-bori se-konkurira (Program II)3. Starije dijete koje koristi riječi-i-alate (Program III)4. Utiskivanje-kondicioniranje seksualnog programa (IV) u udomaćenu ulogu roditeljstva5. reprodukcija i . . . ciklus se ponavlja.

Spiralna-prema-gore skripta:1. Razriješen primarni slučaj bio-preživljavanja2. Razriješen drugi emocionalno-teritorijalni slučaj3. Semantički um integriran s intuitivnim umom4. Socio-seksualna nezavisnost

5. Holistička (cijelog mozga) integracija6. Transcendiranje arhetipova7. Vještina meta-programiranja8. Meta-fiziološka sloboda.

161



Buđenje!Trans konsenzusa je teško stanje u kojem je. previše naše biti, dubokih osjećaja, želja i talentabilo obezvrijeđeno tijekom kondicioniranja kako bi nas se uskladilo s konsenzusom onog što sesmatra ‘normalnim’ – pa je to stanje puno napetosti i iskušenja. Dodatno tomu, lice koje osobaizabere za prezentiranje svijetu združena s ograničenjima, uglađenošću i udovoljavanjima,

pokriva drugi sloj grotesknih, opasnih i iracionalnih impulsa, strahova i fantazija svijeta kao noćnemora Freud-ovske nesvijesti – druge arene sukoba sa suštinom egzistencije. Napetost seumanjuje mehanizmima povlaćenja, koji omogućavaju nama a i kulturi u cjelini funkcioniranje bezprepreka. Pa ipak je cijena za pojedinca vrlo visoka. A često se napetosti i iskušenja probiju van svisoko iskrivljenim ponašanjem, kada se taj sustav raspada u sukobu s realitetom. Kreirali smo iodržavamo svijet gluposti i strave.

Gurdjieff je tvrdio kako previše djelujemo po mustrama fiksnih navika. Možemo misliti kakodjelujemo slobodno, svijesno i inteligentno, no veći dio vremena smo na ‘automatskom pogonu’, ustvari ne birajući svoje odzive. U mnogo aspekata živimo kao u snu. Briga za ono što bi se mogloili ne bi moglo dogoditi boji našu percepciju svijeta, često nas vodeći u gledanje stvari vrlorazličito od onog kakve su one stvarno. Biti istinski budan u smislu Gurdjieff-a, biti sposobankoristiti sve svoje sposobnosti i inteligenciju za realistično snimanje situacije u kojoj se nalazimo i

u kojoj bi trebali djelovati svrhovito koliko je to moguće u svijetlu svojih originalnih, jedinstvenihvrijednosti, zahtijeva izbjegavanje uhvaćenosti (zatvorenosti) u bilo koje stanje identiteta,posebno onog koji interferira s percepcijom realiteta. Rješenje zahtijeva sustavno samo-otkrivanjestanja identiteta (pod-osobnosti – op. MK), njihovog međuodnošenja i načina njihovererstimulacije okolinom, tako da se u koracima, malo po malo, kreira aspekt svijesti koji se ne ćeidentificirati s određenim sadržajem svijesti u bilo koje vrijeme i koji može vidjeti što se stvarnodogađa. To istinsko ‘Ja’ ostaje sve više u sadašnjem vremenu i namjeri stvaranja sve većegintegriteta i empatičnosti da bi se moglo dogoditi potpuno buđenje.

Empirijski vaše Više Sebstvo postoji. Ono jevaša bit – ono što ste stvarno i ono što u korijenuželite – preko i iznad očekivanja i mustri ponašanja ego-uma, što su vam drugi narinuli ili što steradosno kopirali imitiranjem. Više Sebstvo je u podlozi svim mislima i riječima te svih emocija iakcija. Ako djelujete u skladu sa svojim Višim Sebstvom prihvaćat ćete samog sebe i bit ćete umiru. No ako niječete Više Sebstvo, ako ne vodite svoj vlastiti život već nečiji tuđi, patit ćete odemocionalnih slomova živaca. U najmanju ruku ćete vjerojatno biti usamljeni, jer se nitko neodnosi s vašim stvarnim ‘Ja’. Često će Vam biti dosadno, jer niste stvarno zainteresirano za onošto radite. ‘Duhovna’ priroda čovjeka je njegova svjesnost i manifestacija viših vrijednosti: ljepote,istine, ljubavi, milosti – KVALITETA ŽIVOTA. Što izražavanje vašeg Višeg Sebstva znači gledestvarnog ponašanja? Na slijedećoj stranici je osam početaka putovanja koje je postavio Maslow:

• Posvetite se iskušenju trenutka. Neka Vas potpuno apsorbira, kao dijete. U takvimtrenucima intenzivne koncentracije, aktualizira se Sebstvo

• Promišljajte život kao prezentaciju kontinuirane prilike za kreativan izbor, za odlučivanje onapretku a ne o regresiji; pokušavajte nove pristupe umjesto vraćanja na navike;suočavajte se s realitetom i ne povlačite se u strahu

• Slušajte unutarnje ‘impulzivne glasove’. Tražite unutar svog Sebstva svoje ukuse i odluke.Koncentrirajte se na stvarne osjećaje o nečenm umjesto na promišljanje osjećaja kojedrugi od vas očekuju

• Ako sumnjate, budite radije pošteni nego nepošteni. Većina se odluči za diplomaciju idiskreciju, umjesto za poštenje, kada sumnjamo što bi trebalo reći. No ako ste pošteni,tražite u svom Sebstvu odgovore i preuzimate odgovornost za ono što nalazite u sebi

• Budite hrabri. Drznite se biti drugačiji. Riskirajte nepopularne izjave ako ne reflektiraju onošto osjećate

• Pronađite ono što stvarno želite i djelujte snažno kako bi to učinili dobro• Ostanite otvorenim za vršna iskustva, one kratke trenutke ekstaze, jer su to iščezavajući

trenuci samo-aktualizacije

162



• Identificirajte svoje mustre defenzivnog ponašanja i imajte hrabrosti za njihovoodbacivanje. To je bolno ali nužno, jer potiskivanje problema ne će ih riješiti.

Konačno evo nekih relevantnih misli T. S. Elliot-a:

“Ne ćemo prestati istraživati

a kraj će svih naših istraživanjabiti dolazak tamo gdje smo počeli.I znati ćemo to mjesto po prvi put.Kroz nepoznata, zapamćena vratakada otkrijemo zadnje preostalo na zemljikao ono što je bilo na početku;na izvoru najduže rijekeglas skrivenog vodopadai djecu na drvu jabuke.Neznanu, jer ih nismo tražili

no čujnu, polučujnu u tišini

između dva morska vala.Brzo sada, ovdje, sada, uvijek -stanje kompletne jednostavnosti(cijene ne manje od svega)i svo će htijenje biti dobro isve vrste stvari će biti dobrekada se jezici plamena isprepletuu krunski čvor vatre;i tada će vatra i ruža biti jedno.”

(iz ‘Little Gidding’ 1942)

163



Osmo poglavlje:

OTKRIVANJE VIŠEG SEBSTVAUvid:

1. Sposobnost percepcije i razumijevanja istinske prirode nečega.2. Znanje dobiveno time. [Oxford Senior Dictionary]

Meta-programiranje je temeljeno na emencipaciji pomoću izravnog iskustva znanja, tj. kroz uvid,kroz znanje kako će Vas ozbiljna primjena procedura sadržanih u Meta-programiranju, kao jedinošto je potrebno, dovesti do iskustva vlastite istine, besmrtnog identiteta, slobode od svihograničenja i do izvorne sreće.

Sigurno se može reći kako smo danas usred “eksplozije znanja”. No to znanje nije eliminiralo rat,strah, siromaštvo, anksioznost ili dnevnu nehumanost čovjeka prema čovjeku. Niti je dalo čovjekubilo koju legitimnu spoznaju o svojoj građi. To je bilo samo “znanje o”, ne znanje stečeno izravnimiskustvom, gledanjem unutar sebe.

Dakle čovjek pluta besciljno strujama kroz svijet koji je naizgled bez znaćenja ili svrhe – svijetkojeg je kreirao no nad kojim više ne nema svijesnu kontrolu ili moć. Čovjek današnjice je izgubioidentitet i svrhu postojanja. Izgubio je smisao Igre života. On igra igru ne znajući i bezvoljno.Nikada ranije nije čovjek bio tako veliki problem samom sebi.

Zašto čovjek sa svom svojom inteligencijom dozvoljava postojanje takve situacije? Postoji lipraktičan odgovor?

Čovjek se ne zna. Upoznati sebe je zadatak koji je pred nama. Za posjedovanje znanja o sebi(samo-znanje) mora se prvo osloboditi iluzija o sebi, ljudi oko sebe i Svemira. Sve dok se nepočinje razumijevati svoje iluzije nikada se ne će moći vidjeti istina o sebi ili bilo čemu drugom.Dakle, potrebno je intuitivno znanje, a ne “znanje o”.

Iluzije se sastoje od svih vrsta pogrešnih ideja koje se drže o sebi, krivim pretpostavkama osposobnostima, pogrešnim konceptima o mjestu i svrsi u svijetu itd. Teško je prekinuti te iluzije jersu postale duboko usađene u mustre navika. Biti sposoban mijenjati se, što je jedini načindobivanja znanja-o-sebi i slobodi, za što se moraju raditi stvari koje se nikada nisu radile iprepoznati kako su stajališta za koja ste bili uvjereni da su ispravna, vjerojatno kriva.

Kako Ouspensky kaže: “Najveća barijera do svijesti je vjerovanje kako ste već svijesni”.Razmotrimo samo tu temu: kroz nečije trenutno buđenje, čovjek se vraća u stanje sna – iluzijekako je pri svijesti. Istina tog problema je da se čovjek 99% vremena ponaša mehanički – da jeodređen vanjskim utjecajima.

Skoro sve ljudske misli, ideje, emocije, aspiracije, riječi i raspoloženja su okidana vanjskimutjecajima. Ona ga automatski pobuđuju u skladu s ranijim kondicioniranjem odgojem,edukacijom i iskustvima te urođenom ljudskom prirodom, instinktima i porivima. Kreativni rad,primjena slobodne volje su jedino mogući ako vizija nije blokirana ranije pojmljenim fiksnimidejama ili osjećajima dubokog respekta singularnim ideologijama. Um, dok radi subjektivno kaoodređeni um, se može diferencirati na nekoliko razina funkcioniranja.

1. Viša svijest. Ovaj nefizikalni um je znanje Postojanja: Višeg Sebstva. Ono je ne-verbalno i stoga može komunicirati s drugim funkcijama uma intuitivnim kanalima. To jeizravna, potpuno probuđena percepcija i uvid. To je apstraktna kvaliteta, ne kvantiteta,ona je implicitna a ne eksplicitna. Funkcionira sve više kao “ego-obrane” (zaštita slike o

164



sebi) od svijesnog i podsvijesnog uma ako se slome. Taj um je, kao duhovna bitpostojanja, sastavljen od razmatranja,postulata, mišljenja, evaluacija, svrha, namjera iciljeva. To je esencija svjesnosti o svijesti. On je slobodni izbor i kreativnost, ono štočovjeka uzdiže iznad životinja,; suština života, ljubav i istina.

2. Intuitivnost. To je viša razina svijesti koja je isto tako ne-verbalna. Povezuje se narazličite izvore informacija za potrebe kreiranja holističke slike. Funkcionira pomoću desnekortikalne polutke mozga, kao njegova posrednica s “egom” lijeve polutke i tijela. ESP je“oslobađanje” intuicije u svakom siskustvu svijesti.

3. Svijest. To je razina svjesnosti o kulturi orijentiranoj na lijevi-mozak, kada nefunkcionira automatski. To je verbalizirano mišljenje, rezoniranje i analiziranje. To je(posredno) ”znanje o”. Svijest je sekvencijalna i utemeljena na vremenu. Koristi lijevukortikalnu polutku mozga kao posrednika s tijelom. Daje osjećaj “ego” osobnosti ili samo-identitet, premda je taj osjećaj prolazan i konstantno se neznajući mijenja kroz mnogaego-stanja ili pod-osobnosti kao odziv na promjene okolnosti.

4. Predsvijest. S adrži sve stvari o kojima nešto znate i kojih se možete sjećati no neistražujete ih ovog trenutka. To je područje uma, koga reflektor svijesti može spremnoosvijetliti.

5. Podsvijest. Ova razina uma sadrži odluke koje ste donijeli svjesno u neko vrijeme ikoje ste kasnije zaboravili, premda su još uvijek aktivne i učinkovite. Sadrži i sjećanja iznekog vremena koje svjesni ego želi potpuno izbaciti iz puta do pred-svijesti, tj. to supotisnuta sjećanja, koja se ipak često pojavljuju u snovima. Podsvijest funkcionira ispodpovršine dok odluke koje prate ta potisnuta sjećanja djeluju kao programi koji su neznanodramatizirani pomoću reaktivnog podražaj-odziv mehanizma. Tako um postajekondicioniran. Podsvijesne odluke su funkcija lijevog-mozga dok je podsvijesniemocionalni sadržaj funkcija desnog-mozga. Štetna podjela na lijevi i desni-mozak jerezultat svijesnog ega u samo-obrani od bolnih memorija i realiteta činom potiskivanja tekonstruiranjem racionalizirajućih uvjerenja i fiksnih ideja. Potrebno je slomiti te barijere ireintegrirati mozak kako bi se omogućila intuitivna funkcija uvida. To se postiže metodomanalize korištenoj u Meta-programiranju.

6. Nesvijest. Nesvijesni um nikada ne dolazi u svijest. Sadrži temeljne programe, urođenegenetičke planove ljudskog organizma – preživljavanje, seksualne i agresivne porive iinstinkte, te “znanje tijela” o senzornim i motoričkim vještinama, urođenim i stečenim.Automatski izvodi milijune simultanih direktiva koje su bitne za funkcioniranje ljudskogbića. Sadrži i “neiskušeno iskustvo” traumatskih incidenata koji su prouzročili nesvijest ilinisu bili ugodni, pa su stoga potisnuti u vrijeme događanja i stoga nisu nikada apsorbiraniu bazu podataka svijesnog uma. Unatoč tomu smješteni su sa svim detaljima na ovojrazini uma a sadržaj nastavlja djelovati na osobu u podražajno-odzivnom mehanizmu.

Iz tih definicija je lagano vidjeti kako svijest i nesvijest uma igra glavnu ulogu u kontroliranju životai ponašanja u trenucima sadašnjosti nepotpune budnosti i samo-svjesnosti. U normalnoj ljudskojosobi ta su dva dijela uma odgovorna za preko 90% svakodnevnih misli, osjećaja, motivacija,

želja, predrasuda, anksioznosti, napetosti, bolesti, iluzija, problema osobnosti i svakodnevnogponašanja.

Stoga će Meta-programiranje težiti preorijentiranju temeljnih nesvjesnih koncepata promjenomnormalnih reakcija i odziva na svakodnevne životne pojavnosti u svijetlu uvida pomoću višesvijesti, intuitivno percipirane.

165



Pronalaženje unutarnjeg Sebstva

Svi duhovni putovi vode do neugodnog odredišta gdje se mora dogoditi ispitivanje i prihvaćanjeunutarnjeg Sebstva. Prvi je korak shvaćanje kako su naše prosudbe i strahovi naša vlastitakreacija, ali i ograničenja dosega u baratanju sa sadašnjošću. One su površinske manifestacijekoje plijene našu pažnju i sprječavaju nas u fokusiranju na stvarne blokade, duboko u svojoj psihi

– mustrama nesvijesti.Tako su dobro skriveni, prekriveni opravdanjima i iluzornim uvjerenjima da je tek nekoliko ljudimoglo imati snage za proboj kroz njih. Te prosudbe i strahovi su kralježnica dualiteta – kruto“crno – bijelo” mišljenje koje onemogućava razumijevanje holističke istine. No ta se situacijazaboravlja jer imamo zaštitne oklope – držimo se prošlosti ili se skrivamo u budućnosti. Imamopotrošačke interese, brige o statusu ili svojoj imovini. Takvi su nam oklopi i velika pomoć i velikazapreka. Umiruju nas, varajući nas u isto vrijeme davanjem lažnog osjećaja sigurnosti.

Cjelovitost ili totalno postojanje u sadašnjosti je zavisno o razbijanju mustri, te brisanju dualitetakoje podržavaju; samo se onda mogu omogućiti nova stanja svijesti. Poznato je od davnina uIstočnim religijama i filozofijama te među nekim Zapadnim misticima, kako otpor događajima isilama života vodi utamničenju u umanjenom stajalištu, izolaciji od percepcije, participacije iradosti života.

Samo onda kada Biće smatra kako ne može sigurno nešto iskusiti, izvući će silu koja će tozautstaviti. To ne bi bilo tako strašno kada u međuvremenu osoba ne bi zaboravljala što točnoželi izbjeći pa počinje generalizirati. Eventualno se otpor događa na nediferenciranoj osnovici, paće namjere formirati blokade protiv većeg dijela života i toka energije od drugih osoba u svojojokolini prema sebi. Ta se osoba zatvorila u čahuru vlastite izradbe.

Procedure Meta-programiranja, skidaju sloj po sloj čahure, ostavljajući Biće s osjećajem potpunegolosti, bez oslonca (kralježnice) no slobodno. Oni koji su iskusili te tehnike govore o osjećajuponovnog rođenja, o novom početku života ili da tek po prvi put počinju živjeti. Otklanjaju serazlozi zašto bi Biće samo sebe ograničavalo, oslobađajući energiju i svrhe za kreativnoparticipiranje u totalitetu života – s ponovno dobivenom moći IZBORA.

Pristup Meta-Programiranju

Postoji razlika između stajališta i identiteta prema njihovim definicijama. Stajalište je jednostavnotočka iz koje se percipira. Ljudsko biće za djelovanje u ovom svemiru treba pretpostaviti nekostajalište. Ono onda prihvaća ulazne tokove i kreira izlazne tokove.

Identitet sadrži stajališta, no on je više od toga. Identitet je način odlučivanja kako bi se baratalosa situacijom ili manifestiralo neku namjeru. Dakle identitet sadrži stajališta, ali i intencijupostizanja nečeg, s pratećim odlukama, vjerovanjima, razmatranjima, evaluacijama i dogovorima.To je ujedno i paket pravila i zakona koje je usvojila osoba o načinu postojanja u danimokolnostima. Svatko ima mnogo takvih identiteta, koji su nužni za participaciju u životu. Identitetina koje fokusiramo pažnju u Meta-programiranju su oni u kojima je osoba zaglibila – koji suutisnuti u osobnost.

Postoji onoliko drugih fiksiranih identifikacija koliko postoji tipova osobnosti i različitih maski kojeljudi stavljaju u raznim promjenjivim društvenim situacijama života. No ima još mnogo više onihprofinjenih koji se odnose na kompleksni sustav vjerovanja osobe, afekte, osobne traume,simpatije i nedjela što treba proširiti velikim mnoštvom afekata kulturalnog kondicioniranja (onošto se mora i ono što se ne smije a što je nužno za prihvaćanje od roditelja, učitelja, zaposlenika,prijatelja, ljubavnika i društva).

166



Svi ti identiteti imaju prateću namjeru – ono što je osoba htjela postići tim ponašanjem. Ako jeosoba formulirala namjeru i nije ju realizirala ili ju deaktivirala, onda je ona još uvijek usredodgovarajućeg akcijskog ciklusa a taj ciklus ostaje dijelom percipiranog ovdje i sada, zahtijevajućipažnju osobe, tj njenu energiju i moć. U tom rasponu, “osoba nije pri pameti” u sadašnjosti. To senastoji dogoditi s nekom identifikacijom koje osoba nije svjesna, jer je ta identifikacija tolikopoznati dio njenog života ili je neugodna za pregledavanje, pa se svjesnost o toj identifikacijiizbjegava – ona postaje nesvijest.

Većina ljudi ima mnogo frustriranih intencija koje su stoga emocionalno nabijene i vrlo vještoopravdavaju i racionaliziraju bilo kakvu manifestaciju tih “podosobnosti” pa stoga se ni neprepoznaju.

Meta-programiranje ima mnogo lukavih tehnika za buđenje ljudskog bića, za oslobađanje oddebilnih zarobljenih stajališta, što omogućava ljudskom biću sve više uključivanje u OVDJE iSADA, uz shvaćanje nevjerojatnih resursa koje svatko intrinsično posjeduje. Ranije percipiranaograničenja se rastvaraju i pojavljuju se novi horizonti. Životni ciljevi, koji su izgledali nemogućipretvaraju se u uzbudljive nove izazove. Vječno pitanje “Tko sam?” konačno nalazi odgovorusmjeravanjem znanstvene metode prema samom sebi za objektivno utvrđivanje istinske prirodeosobe. S alatima Meta-programiranja promatraju se vlastiti ciljevi, identiteti, uloge i načinipostojanja za postojanje upravo sada, a ne u prošlosti. Uobičajeno ih se dramatizira bez znanja,a ne svjesnim odlukama, pa stoga i bez odgovornosti za identifikaciju..Osoba se ne sukobljava srazlozima svog prinudnog igranja uloge te stoga se nesvjesno ponaša i reagira. Postoji cijelamreža racionalizacija za izbjegavanje takve konfrontacije. To je mreža sigurnih rješenja zapokušaje i patnje života. Ona ujedno uništava svijesnost i blokira uvide.

Meta-programiranje ispituje područje mentalnog funkcioniranja, koje je uzrok tim međusobnozdruženim kompjutacijama preživljavanja koje su barijera istinskoj percepciji. Na podsvjesnojrazini se odgovornost koju bi zahtijevala istinska percepcija smatra preteškom .

Tehnike korištene u Meta-programiranju uklanjaju tu barijeru propitivanjem – uz pomoć monitorabio-povratne veze – vraljanosti ili zatvorenosti puta do objektivne istine svakog mentalnograzmatranja.

Ljudsko biće – VI – zna zašto monitor bio-povratne veze može raditi, jer um skriva to znanje izamagle konfuzija, fiksnih ideja i “korektnosti”. Sve su to sigurna rješenja za koje se biće hvata,uprkos činjenici kako su mnoga od tih rješenja konfliktna. Kada ih se odstrani, postupnimpovećavanjem svjesnosti, odgovornosti i sposobnosti suočavanja s realnošću, novi i ranije neviđeni slojevi racionalizacije i samo-varanje se otvaraju razgledavanju, pa se vidi istina i dobivaproboj do uvida.

Tehničke procedure Meta-programiranja uključuju ispitivanje trenutnih stajališta osobe. Na tukrajnju točku sadašnjosti zakvačena je prošlost. Postoji konačna količina sadašnjeg mentalnogfunkcioniranja, no beskonačnost prošlog iskustva kao i Složene mentalne strukture pa ta masaintencija-kontra-intencija učinkovito djeluje kao “utisnuća” ili kao nasilne podvale osobi. To je“neugodan” naboj koji je uzrokom drastičnog zatvaranja svjesnosti i odgovornosti o posljedicama,za “spavanje” dok kondicioniranost preuzima kontrolu. Brisanje tih utisnuća je primarna svrha

Meta-programiranja.Utisnuće je blokada koja rezultira iz duhovnih i materijalnih intencija koje su identificirane kao

jednost, premda su u sukobu s temeljnom svrhom. Subjektivno je to masa osjećaja koja regulirasvjesnost i ograničava prostor. Ti su osjećaji barijere koje utječu na tokove energije, “planinskelance” između osobe i drugih, koji osobu izoliraju i čin ju osamljenom i nepovezanom. Duhovni ine-fizikalni dio pokušava igrati igre, no kako su one nesvjesne (osoba u stvari postaje pijun našahovskoj ploči), postaju zamka. Fizikalni dio je programiran evaluacijom za preživljavanje, opetbez izbora.

167



Više Sebstvo nije s ovog svijeta ali usvaja stajalište unutar njega. Prigrlivši ljudsko tijelo, njegovum operira posredstvom ljudskog mozga, kako bi kontroliralo tijelo i percipirao pomoću (kroz)tijela. Ljudski su instinkti ponašanja sadržani u primitivnom “reptilnom” mozgu, a taj naravnointeragira s visoko evoluiranim ljudskim cortex-om mozga, sjedištem “misleće svijesti”.

Lijeva polovica cortex-a radi s verbalnim, sekvencijalnim i analitičkim procesima, dok desnastrana barata intuitivnim, emocionalnim i sintetiziranim procesima. Obje mogu zastraniti. Lijevamože usvojiti krive koncepte, defanzivne racionalizacije i kompjutaciju preživljavanja – fiksneideje sustava vjerovanja, koje se pridružuju različitim pretpostavljenim identitetima ili načinimapostojanja, koje se pobuđuju (obično bez znanja osobe) okolnostima života..

Zastranjivanje desnog mozga je u formi potisnutih osjećaja, emocija, stajališta, bolova i iskustva –potisnutih zadržanih istina. Ljudsko Biće komunicira preko intuitivne ne-verbalne desne strane(kristaliziranom vezom iz epifize), te ako je svjesnost desnog mozga izmještena iz svjesnog egalijevog mozga, Biće može postati odvojeno od mentalne svijesti – usnulo iza dimne zavjese riječi.Uvidi i praktične ideje su beskorisne ako se samo “o njima zna” – one su za svakoga tko možedjelovati i sam ih za sebe empirijski testirati. Svi sustavi vjerovanja su samo daljnja potencijalnazamka i sve ideje opisane u materijalima Projekta uvida će biti otkrivene ili će ostati nedostupnetijekom Vašeg puta prema znanju-o-sebi (samo-znanju). Istina leži u Vama, nitko drugi vam je nemože dati ili unaprijed pripremiti. Procedure Meta-programiranja potpuno izbjegavaju bilo koji tipevaluacije – gdje ćete gledati i što ćete naći je zavisno o Vama, tečaj jednostavno pruža skupmoćnih alata.

Promjena paradigme

Upravo je zadnjih nekoliko godina došlo do početka promjene paradigme ili novog načinagledanja na stvari, u području znanosti, metafizici, informacijskim sustavima, psihologiji, medicini iekologiji. Ova i mnoga druga studijska područja su integrirali napredni mislioci (koji su prepoznaliopasnost uskoće specijalizacije) u holistički svjetonazor, gdje discipline ne postoje nezavisno igdje su one u međusobnom interaktivnom odnošenju

Možda je jedina nada za našu planetu upravo nastavak tog razvoja, jer su potrebne radikalnonove politike za preživljavanje ovog eko-sustava, čija učinkovitost zavisi o spajanju s holističkimpogledom na čovjeka, gdje se prepoznaje njegova duhovnost, fizikalne i socijalne potrebe iproblemi.

Nova holistička paradigma pomaže povezivanju mnogih podataka velike usporedivosti iz različitihpodručja znanja. Možda je veza između nove fizike kvantne mehanike i mističnog studijametafizike ta koja najviše inspirira. Matematika kvantne teorije postulira polje nulte-točke,“stacionarno” izvan prostor-vremena. Nadalje, promjene jedne čestice mogu izazvati iistovremene promjene na drugoj čestici u tom polju – sinkrona komunikacija informacija koja jeizvan Einsteinovih zakona prostor-vremena.

Radi se o “informacijskom polju”, tj. informacija sama ima svoje postojanje nezavisno o prostoru i

vremenu. Na primjer, da je Beethoven-ova 9. simfonija egzistirala samo u umu kompozitora, bi limanje “egizistirala” nego što to danas čini u notama i zvučnim zapisima širom svijeta?

Moglo bi se reči kako je taj “kreativni-vakum” duhovne prirode ili je on priroda duha. Fizičar –filozof David Bohm je postulirao ekstenziju tih principa s mikro-svemira na makro-svemir, kako biu pojmovima fizike objasnio metafizičku kauzaciju sviješću materije, energije, prostor-vremena.Rezultati se skoro poklapaju i s nalazima Istočnih filozofa i s hipotezama Meta-programiranja,čime je sada misterij univerzalne svijesti uvučen u objektivne sfere, uzrokujući beskrajni potencijalza daljnje napredovanje našeg razumijevanja i humanizacije znanosti.

168



Slična je situacija i u primijenjenoj metafizici, gdje je osobno iskustvo svijesti bitno za daljnjenapredovanje i gdje samo duboke promjene u svijesti mogu učinkovito dokazati hipotezu po kojoj

je čovjek dio duhovne uzročnosti materijalnog svemira, te da takvo razmatranje utječe na svemir,i kao pojedino ljudsko biće i kao dio cijelog uzročnog svemira Znanosti nedostaje tehnologije zatakvu promjenu, a mističke su tehnike proizvoljne – katkada djeluju katkada ne, te zahtijevaju ilicijeli život ili više treninga.

Tehnike Mate-programiranja se međutim dokazuju kao najučinkovitija metoda, kojom možemootkriti svoj puni potencijal (potencijalitet). Meta-programiranje radi na shvaćanju i integriranjuVišeg Sebstva, ostvarivanju istinskog duhovnog ljudskog bića. Možemo mirovati u toj svijesnosti,kao u oku uragana. Svijet se svuda okolo rotira u polju svijesti. Ovo “Ja” je i motritelj i konstantnicentar, motritelj koji se može smatrati i nositeljem iskustva, sposoban za potpunije iskustvounutarnjih i vanjskih događaja, da bi se tako riješio straha od življenja. Slobodna se osoba možekretati po svojoj osobnosti i po svijetu, umjesto zatvorenosti u fiksne i sigurne mustre, te na tajnačin ostvariti kontakt s beskrajnim potencijalitetom iskustva, pa jasno i iskustvom kreacije.

Inicijalni tečaj Meta-programiranja sadrži fundamentalne principe i tehnike Meta-programiranja.Naučit ćete primjenjivati monitor bio-povratne veze u kontekstu procedura profinjenog osobnograzvoja. Na dobro-dokazanom gradijentu, postupno ćete postati vješti u radu na svojim vlastitimtehnikama, uz svu potrebnu pomoć preko korespondencije e-poštom.

Projekt "Uvid" (Uvida)Nakon što smo naučili principe i primjenu temeljnih tehnika Meta-programiranja te utvrdili jasno istabilno stanje postojanja – napredno stanje ostvareno drugim metodama – možemo konstatiratidobru pripremljenost za početak naprednih procedura Projekta uvida, koji je predstavljen u petdijelova:

Prvi dio - Meta-Programiranje tretira sve prošle identiteta (koji su se zadržali sve do togtrenutka) kako bi polaznik postao svojim vlastitim željenim identitetom koji će igrati svoje vlastiteigre (života). Radi se o deprogramiranju reaktivnih identiteta i o početku oslobađanja igre u kojojsmo Homo Sapiens. Prvi dio otkriva fenomen utisnuća (kondicioniranja) i osvješćuje meta-programera osobe glede svojeg Višeg sebstva.

Drugi dio – Novo buđenje eksponira restimuliranje okoline i mustre ponašanja u kojima je osobazaglibila, obzirom na do tada postignutu sposobnost objektivnog promatranja tog materijala. Radise o deprogramiranju reakcija korištenja sile i blokada – potreba i strahova koji su barijera punojrealizaciji. Stvara se stanje pune jasnoće, vrlo slično onom Budiste koji je – meditacijom tijekommnogo života – naučio ne biti više robom svojih egoističkih želja. No ovim se učenjem toostvaruje izravnije, tijekom ovog života.

Treći dio – Vlastiti ciljevi otkrivaju slojeve odluka, evaluacija i razmatranja na kojim radi VišeSebstvo a koje su uzrokom što je ljudsko biće moralno propadalo u iskrivljenim dogovorima. Utom se dijelu kompletni materijali obrađivani u prvom i drugom dijelu kompletiraju te serazrješavaju bilo kakvi neprecizni zaključci, kako bi najviša razina materije postala potpunodostupna.

Četvrti dio – Više igre se bavi igrama koje osoba igra i u kojima je zarobljena, kao na primjerfizikalnom svemiru. Otkriva se matrica postulata Višeg Sebstva, na kojimasvaka osoba djeluje u tom i drugim vremenskim kontinuima, sa svim svojimgrananjima i znaćenjima, kako bi se ekstrovertiralo osobu iz svih igara u kojima

je ne znajući zaglavila. .

Peti dio – Puna realizacija je kulminacija Projekta. Igre i strukture sukoba se promatraju i kaoigrač i kao protivnik, otkrivajući načine kojima ljudsko biće individualizira i gubi dodir sa svojomdijeljenom duhovnošću. Otklanjaju se blokade prema punoj realizaciji, a to se stanje potvrđuje,

jača i stabilizira.

169



Deveto poglavlje:META-PROGRAMIRANJE

Meta: "Ići iza/onkraj ili transcendirati " (programiranje programiranja).

Meta-programiranje je bilo zamišljeno, istraživano i razvijeno u kasnijim godinama Irene Mumford,između 1983 i 1990. Za inspiraciju se koristila mnogim izvorima: vrijednim ranim radovimaHubbard-a, svojim iskustvima u pokretu Subud i Gurdjieff-a, bliskom znanju rada Fritz Perls-a,Eric Berne-a, Assagioli-a i mnogih drugih, te svoj rad kao umjetnica, što joj je dalo širinu pogledabitnog za dobivanje uvida. Primijenjujući principe meta-programiranja, razvila je napredni programduhovnog razvoja koga je nazvala Projektom uvida. Od 1990, njen rad je bio revidiran i proširenod strane njenog prijatelja i učenika Peter Shepherd-a, psihologa koji je slično njoj posvetio svojživotni vijek duhovnom putu.

Kreativni rad je jedino moguć ukoliko vizija nije zapriječena ranije shvaćenim fiksnim idejama ilidubokog respekta prema nekoj singularnoj ideologiji. Irena je sigurno imala uvid u sastav uma i

duha, pa je razvila alate za najučinkovitije dobivanje daljnjih uvida u cijeli široki spektar životnogiskustva.

Meta-Programiranje

Dr. John Lilly kaže: “U području uma, ono što se vjeruje kao istinito je istina ili će postati istinomunutar granica koje se nauče iskustvom ili eksperimentiranjem. Te granice su dodatna uvjerenjakoja se moraju transcendirati, jer u području uma nema nikakvih granica.”

Ograničavajuća uvjerenja (vjerovanja) su tunel kroz koji gledamo svoje živote. Oni su programikoji ismjeravaju naše akcije. Oni su i kondicioniranje, utisnuto odlukama koje donosima kaorezultat svog životnog iskustva. Takvo kondicioniranje je odgovorno za reaktivno – suprotno

svjesnom – ponašanju. Svrha meta-programiranja, odlaska onkraj (iza) takvog kondicioniranja(proboj, iskorak), tj. transcendiranje programa koji oblikuju um, kako bi otkrili i osnažili vlastitogmeta-programera.

Meta-programer – poznat kao “duša” u gnosticizmu, “ne-um” u Kini, “Bijelo svijetlo praznine” utibetanskom Budizmu, “Shiva-darshana” u Hinduizmu, “Istinski intelektualni centar” kod Gurdjieff-a, “Više Sebstvo” u Transosobnoj psihologiji – jednostavno predstavlja um koji postaje svjestansebe. U Zen metafori je to zrcalo koje reflektira bilo što, no ne zadržava se na ničemu. To jesvijesno zrcalo koje zna kako uvijek može reflektirati nešto drugo promjenom kuta refleksije. R.Buckminster Fuller ilustrira meta-programera ukazujući na naš osjećaj malenkosti u usporedbi sveličinom svemira. No samo su naša tijela malena. Naši umovi, u stvari, sadrže svemir činomnjegovog shvaćanja. “Mislim stoga postojim” je jedna pojavnost. Ako jesam, onda mislim i kreiramidentitet, je način kako svijest stvarno radi. “Duša” gnostike je drugačija od samo-identiteta.Samo-identitet izgleda fiksiranim i jakim iako to nije. Bilo koji program trenutno izvodite je vaše“sebstvo” tog trenutka. “Sebstvo” nije konstantno već izvodi različite utisnute programe, nad kojim

je strukturiran naš um.

“Duša” je međutim konstantna jer je ona praznina ili ne-forma. Ona igra sve uloge koje vi igrateno nije niti jedna od njih. Ona je plastična. Ona je ne-forma jer je sve forme. Duša je “Kreativnapraznina” Taoista. Učenjem transcendiranja programiranosti uma, postupno se shvaća vlastitaistinska priroda kao duše – meta-programera.

170



Gnostički put

Meta-Programiranje je temeljeno na GNOZI (grč. gnosis), što znači znanje i na Zen konceptu“Satori” ili “iznenadnom” prosvjetljenju, tj. uvidu. Prastara škola gnosticizma je definirana uWebster-u kao učenje “karakterizirano centralnom doktrinom da emencipacija dolazi znanjem,

gnozom, čije posjedovanje spašava inicijanta od snažnog zagrljaja materijalnog.” Gnostički putznači emancipaciju kroz izravno iskustvo znanja, što je uvid. Znanje je moć, a znanje, kako ćeozbiljna primjena procedura koje sadrži ovaj tečaj, će biti jedino potrebno za dovođenje polaznikado iskustva Istine, svog besmrtnog identiteta, slobode od ograničenja i sreće.

No sigurno ćete reći kako se danas nalazimo usred “eksplozije znanja”. No to znanje nijeeleiminiralo rat, strah, siromaštvo, anksioznost ili svakidašnju nehumanost čovjeka premačovjeku. Niti je dalo bilo kakvo legitimno znanje o svojoj građi. To je jedino “znanje o”, a ne znanjestečeno izravnim iskustvom, gledanjem unutar sebe.

Meta-programiranje je ujedno i praktična Transformacijska psihologija; ne studiranje čovjeka sastajališta o tomu kakvim se čini ili kakvim može postati ili izgleda da će postati, več kakav jestvarno – kako bi stvorio evoluiraniji tip čovjeka (ko-evolucija kao smisao življenja – op. MK). Ovajnovi tip čovjeka – “homo novis” – se ne predaje životu “kako se život događa” već se obvezuje navlastiti razvoj s ciljem svijesne kontrole svog života i svojih bližnjih, zauzvrat pomažući drugima usvjesnom stjecanju slobode koju je i sam stekao. Nova psihologija i psihoanaliza stvarno značestudij nečijeg Sebstva. Studij je utemeljen na određenim bazičnim principima koji još nisu poznatiu ortodoksnim psihološkim sustavima. Meta-programiranje predstavlja fundamentalnu hipotezu ipraktične tehnike kojima tu hipotezu možete Vi ili dokazati ili opovrgnuti, samo Vi.

Doba anksioznosti

Etiketiranje ovog doba prolazi cijelu skalu od “Svemirskog doba” preko “Doba vodenjaka” do dobi“Seksualne revolucije” (to su ere prije “Novog doba” i “Doba novog ruba” – op. MK). Međutimpostoji epitet koji mnogo bolje odgovarao od svih ostalih a to je “Doba anksioznosti”. Anksioznost

je jedna od negativnih sila koja prožima sve razine društva djelujući jednako na bogate isiromašne, mlade i stare. Anksioznost i napetosti su podmukle sile koje egzistiraju ispod površinesvjesnosti, tinjajući i iznova se podižući, sve dok se ne postigne “točka loma” u kojoj eksplodirajuu provali bijesa ili u nasilnom argumentu ili nekom drugom nerazumnom ponašanju. One setakođer manifestiraju u pretjeranom prepuštanju hrani, alkoholu, cigaretama, seksu ili radu, te uglavobolji, umoru, impotenciji, nespretnosti, nespavanju noću ili nizu fizikalnih bolova. Svjesnazabrinutost i strah također ulaze u sastav složenih osjećaja frustracije koji su se već iskusili, jerne postoji sposobnost identifikacije kao izvora nesvjesne anksioznosti, što bi omogućilo njenueliminaciju.

Kao posljedica kod većine ljudi slijedi gutanje šaka pilula za ublažavanje dosadnog osjećaja boliili “bijeg” u formi opijanja nakon posla. Možda će neki mijenjati posao ili se razvesti ili preseliti udrugi grad ili ćete ići psihologu koji će vam govoriti o potrebi “prilagođavanja” problemima. Ili ćetese cerekati i nositi taj teret jer vam je religijski lider pobožno obznanio kako je patnja u ovomživotu samo nagrada itd. Ljudi shvaćaju kako su sve to samo privremena olakšanja, jer problemiostaju ma kamo god išli ili ma što radili.

Dodatno tom stanju napetosti je osjećaj “otuđenja” kojeg proizvodi moderno društvo. Osjećajizolacije, separiranosti, samoće, bespomoćnosti, apatije, ne participiranja, pesimizma,besmilenosti, nestabilnosti (bez korjena) i nedostatka autentičnih vrijednosti.

Alijenacija se može opisati kao stanje u kojem se individua osjeća dislociranom iz sebe, oddrugih, te svijeta općenito. Sa svakodnevnim porastom mehanizacije, specijalizacije i

171



automatizacije čovjek je postao izgubljenim u velikom mehanizmu kojeg je jednom kontrolirao istvarao kako bi na kraju postao puki “zub zupčanika u stroju” – mehaniziran, ponovno iskoristiv,depersonaliziran, apatičan, nevažan, objekt za manipuliranje.S prijetnjom nuklearnog uništenja s jedne strane i s druge obećanjima doba preobilja dokolice izresursa visokih tehnologija, čovjek je postao zbunjen, nesiguran, šizoidan jer se ne može nositi sproblemom takve veličine odnosno ne može takve probleme riješiti. S trenutnim komunikacijskimsustavima masovnih medija, koji informiraju Zapadnog čovjeka o borbi za slobodu čovjeka diljemsvijeta, osjeća se bespomoćnim u svojoj nemoći djelovanja u vezi s tom situacijom. Učeći ostalnom kriminalu, svijet mu izgleda opasnim mjestom. Zaglavljen u urbanim rezidencijamapostaje sve više izoliran od Prirode i njene svekolike ljepote, mira i osvježavajuće prirodnosti. Adok stanovništvo svijeta eksplodira fantastično brzim rastom, čovjek shvaća kako sve težekomunicira i sa susjedom.

Tako čovjek pluta bez cilja svijetom koji je naizgled besmislen ili bez svrhe – svijet kojeg je stvoriono koga više ne može kontrolirati ili pokazivati moć. Izgubivši danas svoj identitet i svoju svrhupostojanja, izgubio je i smisao Igre života. Igra igre ne znajući i bez svoje volje. Nikada ranije niječovjek bio toliko veliki problem samom sebi. Zašto je čovjek sa svom svojom inteligencijomdozvolio postojanje takve situacije? Postoji li praktičan odgovor?

Čovjek ne pozna sebe. Stoga je zadaća pred nama početi se upoznavati. A za posjedovanjeznanja o sebi (samo-znanja), moramo se osloboditi iluzija o sebi, ljudi oko sebe i Svemira. Bezrazumijevanja tih iluzija, nikada ih se ne ćemo osloboditi za uočavanje istine o sebi ili bilo čemudrugom. Jer znati, nije “znanje o”. Iluzije se sastoje od svih vrsta pogrešnih ideja koje imamo osebi, lažnim pretpostavkama o svojim moćima, pogrešnim konceptima o svom mjestu i svrsi usvijetu itd.

Razbijanje tih iluzija je teško jer su duboko usađene u mustre navika. Za dobivanje moćimijenjanja, što je jedini put za dobivanje znanja o sebi i slobodi, moramo raditi stvari koje do sadanismo radili i shvatiti kako su stajališta za čiju smo ispravnost bili sigurni, vjerojatno kriva.Najveća barijera svijesti je vjerovanje kako smo već svjesni. Razmotrite samo uobičajenotrenutno buđenje i vraćanje u stanje sna u iluziji kako smo svjesni. Istina stvari je ponašanječovjeka u 99% vremena mehanicistički – određeno vanjskim utjecajima. Skoro sve ideje, emocije,aspiracije, riječi i raspoloženja čovjeka su pobuđena vanjskim utjecajima. Događaji, okolnosti i

nizovi misli okidaju reaktivni um automatski, u skladu s ranijim kondicioniranjem, odgojem,edukacijom i iskustvima, te urođenom ljudskom prirodom, instinktima i porivima.

Kolekcija ukorijenjenih mustri navika i memorija su međusobno povezane automatski i nesvjesno.Primjena slobodne volje je moguća jedino ako vizija nije zakrivena (uskog fokusa) zamišljenimfiksnim idejama ili dubokim respektom prema singularnim ideologijama i kulturalnim normama;ona zahtijeva relativnu slobodu od te reaktivne aglomeracije.

Podsvjesni i nesvjesni um igraju glavnu ulogu u kontroliranju života i ponašanja, kada nistepotpuno budni i samo-svjesni sadašnjosti. U normalnoj osobi on je odgovoran za preko 90%svakodnevnih misli, osjećaja, motivacija, želja, predrasuda, anksioznosti, napetosti, bolesti,iluzija, problema osobnosti i ponašanja. Meta-programiranje teži re-orijentaciji temeljnihnesvjesnih koncepata promjenom normalnih reakcija i odziva na svakodnevne pojavnosti života,

u svijetlu uvida intuitivno percipirane više svijesti.

Onkraj preživljavanja

Mnogo godina su filozofi i znanstvenici bezuspješno pokušavali otkriti “nedostajuću vezu” – onutočku povijesti evolucije kada je primat postao Čovjekom. Evolucionisti su međutim bili na izvrsnojzaobilaznici, tvrdeći kako se “nedostajuća veza” nikada ne će naći u fizikalnom, jer se moranalaziti unutar esencijalne prirode samog čovjeka.

172



Radi se o točki promjene, točki iskustva neke boli. To bi mogao biti i bolni trenutak nezadovoljstvatijekom susreta s katkada katastrofičnim silama Prirode, prouzročenih simultanom odlukom pred-Čovjeka za promjenom svog sadašnjeg stanja prirodne okoline. To je bila dakle psiholškaprekretnica – točke konačnog nezadovoljstva sa stanjem stvari. Točka u kojoj je Čovjek odlučiogledati na sebe kao nikada ranije.

Od tog vremena kada se Čovjek prvi put počeo oslobađati od subjektivne okoline, koja ga jeizgleda proizvela, Čovjek je nastavio svoj pokušaj oslobađanja i od veza s okolnostima. Nemasumnje kako je Čovjek stekao rastuću dominaciju nad svojom okolinom, no još nije dobio vlastnad samim sobom. Mi “moderni” smo postali rasa skoro-ljudi koji nikada ne postižu istinskuzrelost. Čak i sofisticiraniji i najeduciraniji ljudi današnjice su kao djeca koja se maškaraju uodraslim tijelima. Mi smo zbroj totaliteta svog genetskog naslijeđa i svog iskustva. To znači kakosmo u stvari ispranih mozgova od roditelja, religija, škola i društva. Trenirani smo kao životinje odrođenja za uklapanje u određene propisane mustre ponašanja. Ako ih slijedimo, društvo nasprihvaća, ako ne, svatko nas s prezirom odbacuje. Kao rezultat postajemo durštvenokondicionirana slika ili fasada koja nosi tanki veo civilizacije preko primitivnijih instinkta – kojima jeza okidanje potreban samo pravi skup okolnosti. Prema tomu skoro svi ljudi žive rigidne životekomprimirane u uskom krugu egocentričnosti i vlastitog interesa. Poanta je što smo opranihmozgova kako bi vjerovali da smo nešto što nismo.

Za evoluiranje, za razvoj, moramo najprije željeti biti drugačiji. Željeti ćete biti drugačiji ako stesada nezadovoljni sobom i svijetom. To je prvi zahtjev evolucije. Dok čitate ove riječi, vjerojatnoste već iskusili te osjećaje i odlučili razriješiti nešto glede toga. Sjedinjavanjem spermija i jajeta,

jasno je kako čovjek, na fizikalnoj bazi rekapitulira kompletnu evolucijsku prošlost tijekomtrudnoće, od jednostanične protozoe preko reptila i preko sisavca do čovjeka. Ta evolucijskamustra je danas dio subjektivne prirode svakog čovjeka ili “id”-a i mora se transcendirati kako bise oslobodili. Kao što su i pred-ljudi evoluirali u promatranju sebe kao nikada ranije, tako i mimoramo doći do stajališta o sebi ne kao “ljudima”, ne kao racionalno mislećim životinjama i nekao sretnim proizvodom “slučajne” evolucije. Sudbina Čovjeka je postajanje sve manje ljudskim asve više humanijim, manje nasilnim a više kreativnim, manje instinktivnim i više intuitivnim, manjematerijalističkim i više duhovnim. Čovjekova sudbina je postati potpunije uzvišenim, sličnim Bogu.Evolucija, sada i u budućnosti zahtijeva izravno svjestan napor svakog čovjeka. Ovaj važan korak

u spoznaji počinje evolucijskim putovanjem u bilo koje i za sva vremena zahtijeva progresivnepromjene svijesti. Ona se događa malim no napredujućim kvantnim skokovima, pri čemu je svakidalnji uvid – daljnje razumijevanje nekog aspekta ili atributa beskonačne Istine koja je našaesencijalna priroda. Svaki napredak razumijevanja će biti korak u spoznaji svog vlastitog stvarnogidentiteta. To će u konačnici, no samo nakon velikih usklađenih napora tijekom puta, donijetipotpuno oslobođenje od ograničenja.

S Meta-programiranjem sada posjedujemo rijetku tajnu sebi-usmjerene evolucije. Završavanjemtečaja ćete naučit kako oslobađati “mehanizam” evolucije unutar sebe, čime ćete postati svojavlastita “samo-generirajuća” sila sposobna za mutiranje vlastitom moći. To znači sposobnostmijenjanja iznutra, ne pod pritiskom vanjskih sila, kao što su to činili pred-ljudi, već sustavnomprimjenom znanja.

Sve što se javlja u materijalnoj egzistenciji mora jednog dana umrijeti ili nestati. Unutar naspostoji neko intrinsično znanje kako ovu konglomeraciju sjećanja koju nazivamo egom i našufizikalnu ljudsku id-prirodu (instinkte) moramo jednog dana transcendirati. “Instinkt preživljavanja”se obično prikazuje u terminima samo-očuvanja, što znači očuvanja vlastitog ega. Čovjek ćeučiniti sve kako bi očuvao tu krivu sliku kakvom je postao. Kreirao je religije isključivo s tomsvrhom “besmrtnosti” tog egocentričnog koncepta na koji ja tako ponosan. “Preživljavanje ispredsvega – MOJE preživljavanje” i “Neka odnese drugog prije nego dođe red na MENE” je motodanašnjice. Dakle razvili smo kulturu u kojoj većina ljudi pokazuje apatični nedostatak brige o bilokomu drugome.

173



Ta forma “volje za životom” je očuvanje dubljeg legitimnijeg instinkta čovjeka. Ono što bi psiholozinazvali temeljnim porivima ili prirodnim instinktima, kao što je samo-očuvanje, seksualni poriv,preživljavanje najsposobnijih, preživljavanje vrsta itd, koji su svi genetički utemeljeni. Oni počivajuna temeljnom znanju koji daje čovjeku impuls besmrtnosti. To je znanje, uglavnom dubokopotisnuto, o našoj stvarno vječnoj prirodi. Ako ćemo to sada razumjeti, kroz dobivene uvide –

jedan po jedan – ovim Projektom, vratit ćemo kontrolu nad svojom budućom sudbinom. Zapostizanje tog plemenitog kraja, potrebno je raspeće na križ i Uskrsnuće. “Razapinjanje na križ” jearhetipski simbol koji znači poništavanje pogrešnog koncepta o sebi. Mi, sami, moramo ubitiuvjerenje kako smo fizički (materijalni) ljudi. Vječno pitanje “Tko smo?” je konačno odgovorenookretanjem znanstvenih metoda prema unutra, kako bi sam čovjek objektivno odredio svojustvarnu prirodu.

Sve je naša spoznaja. Sve egzistira u našoj sposobnosti znanja uma. Kada um to ne bi mogao,ne bi mogli ništa znati. To uključuje i svemir, prijatelje, neprijatelje, posao, bračnog partnera,djecu, SEBE. Cijeli je život singularno iskustvo uma. Ne radi se o ljudskom egu i umu, već i o

jedinstvenoj višoj svijesti koja je vječita i prožima beskonačnost.

Pristup Meta-programiranju

S alatima Meta-programiranja se gleda prema van, u sadašnjosti, na ciljeve, identiete, uloge inačine postojanja koji su pretpostavljeni. upravo sada, ne u prošlosti. Obično se oni dramatizirajubez znanja, ne svjesnom odlukom i stoga bez odgovornosti za identifikaciju. Ne suočavamo se srazlozima zašto netko prisilno igra uloge, te se stoga ponaša reaktivno i nesvijesno. Postavlja semreža racionalizacija kako bi se izbjegla konfrontacija. To je mreža sigurnih rješenja za pokušajei patnje života. Ona je ujedno i uništavač svjesnosti i blokator uvida.

Meta-programiranje ispituje područje mentalnog funkcioniranja, koje je uzrokom spajanja tihkompjutacija preživljavanja, formiranja barijera onom što se ne može istinski percipirati. Napodsvjesnoj razini se smatra kako bi percipiranje istine zahtijevalo odgovornost, koja je prevelikaza preuzimanje.

Tehnike koje se uče u Meta-programiranju ruše te barijere propitivanjem – s pomoću monitora bio-povratne veze – valjanosti ili zatvorenosti prema objektivnoj istini, vlastitih mentalnihrazmatranja. Biće – Vi – zna zašto monitor djeluje, no um skriva znanje iza magle zbrka, fiksnihideja i “ispravnosti”. Sve su to sigurna rješenja kojih se čvrsto drži, uprkos činjenici kako sumnoga konfliktna. Kada ih se odbaci, postupan rast svjesnosti, odgovornosti i konfrontacije,ushićeno čini nove i ranije neviđene slojeve racionalizacije i samo-varanja raspoloživim zainspekciju. Stajalište se konstantno mijenja i otvara, sve dok se konačno, u određenom područjukoja se provjerava, ne vidi nepromijenjena realnost a što omogućava proboj dobivenih uvida.

Naboj ili energija koja je bila skupljena za potiskivanje te istine se sada otpušta i leži nevezana.Svako područje koje se ispituje se izabire monitoriranim snimanjem, jer se traži trenutno najjaćiemocionalni naboj. No postoji baza naboja, koja ne dozvoljava Biću njegovo urođeno stanjeduhovne svjesnosti i kada se naboj nekog područja isprazni, drugi naravno dolazi na njegovo

mjesto, kao sada najsnažnije nabijeni element za ispitivanje. Na taj se način “prati naboj baze”.Što god bi dalo najveće očitanje pri snimanju, uvijek će biti neko slijedeće nezavisno o slučajuuključivanja obrade: traume, bolnih emocija, uznemiravanja, problema, suzdržavanja,kompjutacija preživljavanja, svrhovitosti, intencija, postulata. Sve tehnike za primjenu tih“cikličkih” pristupa poboljšavanju mentalnih funkcija su dane u ovom tečaju.

Većina procedura na tečaju Meta-programiranja uključuje ispitivanje stajališta Bića usadašnjemv remenu. Taj S.V. pol je mjesto na koje je zakvačena prošlost. Postoji konačna količina S.V:utisnutog sadržaja no beskonačnost iskustva iz prošlosti, koja bi za razrješavanje tražilabeskonačno vrijeme. Kada se isprazni S.V. pol, masa iz vremenskog kontinuuma otpada.

174



Uvijek se traži istina – nešto što niste ranije shvaćali – iako ste na nekoj razini to već znali. Nonečije je stajalište uvijek uvjetno zavisno o stupnju svjesnosti, odgovornosti i sposobnosti zasuočavanje s realitetom, te o identitetu koga se usvojilo za svrhe preživljavanja ili za svrhu igre(potreba za uzbuđujućim izazovima). Način na koji gledate nešto je uvijek na taj kondicioniraninačin, ako niste razriješeni svih nabijenih konflikata. Normlano je ljudska percepcija – u pravilu –reaktivna ili “podražaj – odziv”, rezultat kondicioniranja tijekom života i čak iza njega. Psihotičkepercepcije su naravno lude; one su nelogične no čak i normalne ljudske percepcije su još uvijekodređene-drugima (određene utisnutim kondicioniranjem) i daleko ispod svjesnosti potpunorealiziranog Bića.

Shvaćanjem ranijih misli ludima ili nelogičnim, bit će uzrokom otpuštanja emocionalnog naboja tepostizanja zadovoljavajuće “relativne istine”. To je poznata procedura prakse konvencionalnepsihoanalize. No Meta-programiranje odlazi iza toga, iskapajući laži, kriva poimanja i krivavlasništva koncepata ili stajališta koja su bila izvorom kasnije aberacije, kako bi dobili stvarnuistinu o temi čime se ne otpuišta samo naboj, već ga se trajno briše. To daje opće dobro stanje ukojem nema više rekreiranja problematičnih osjećaja ili ponovnog pojavljivanja problematičnihvremena, čim završi sastanak.

VI ZNATE; monitor otkriva vaše znanje ili intuiciju o svijesti; i eventualno će se, sloj po sloj, istinaotkriti, kao slika koja se čisti od stoljećima nanesene nečistoće. VI otkrivate sebe. Postupnorazlikujete svoje Sebstvo od kompozitnog slučaja ljudskog bića. Ljudska životinja je sofisticirana(visoko evoluirana) kombinacija i genetičkog programiranja i kondicioniranja mozak-umakoncepcijama prouzročenim traumatskim podražajima, te roditeljskim i kulturalnim utjecajem. Iztoga se razvija maska osobnosti ili “ego” i on je entitet s više lica, kako se različite maske i različitiego-i uključuju u igru u svekolikom mnoštvu i promjenjivosti okolnosti života. Biće se identificira stim višestrukim pod-osobnostima a arhetipski porivi i instinkti preživljavanja dramatiziraju tajzemaljski medij. A genetički entitet se slično programira od Bića (Sebstva) i njegovim namjeramai iskustvima. Tako se formira Kompozit.

Međutim Kompozit je u konfliktu. Sebstvo nije u biti s ovog svijeta i nema urođene brige zapreživljavanje – ono je zainteresirano za Igru i ima glede toga svoja promišljanja. Ljudski,genetički organizam se primarno brine za preživljavanje. Kao rezultat se javljaju masovne

kompjutacije preživljavanja – sigurnih rješenja za tu zagonetku.Kada se susretnu suprotni tokovi energije, oni se sudaraju i formiraju zbrkani lanac “brežuljaka.Slično i konflikti namjera unutar kompzitnog (ljudskog) bića formiraju zbrku i ta zbrka namjera-kontra-namjera učinkovito djeluje kao “utisnuće” na Biće. A ono “nekonfrontirljivo” uzrokujedrastično isključivanje svoje svjesnosti i odgovornosti za kauzaciju, za “spavanje” dok je ljudskobiće robotski kontrolirano. Brisanje toga utisnuća je primarna svrha Meta-programiranja.

Utisnuće je masa brežuljaka koji su rezultat kompozitnih elemenata koji su identificirani iagregirani kao jedan, iako su konfliktni u temeljnoj svrsi. Duhovni ili ne-fizikalni element pokušavaigrati igre, no postale su mu nepoznate (u stvari kao kada dobijete samo dio šahovske ploče zaigru) i stoga se uhvati u zamku. Fizikalni element (fiksna i locirana materija, energija, prostor ivrijeme) je programiran evolucijom na preživljavanje i to opet bez izbora.

Biće (Sebstvo) nije dio ovog svijeta, no usvaja stajališta unutar tog svijeta. Usvojivši ljudsko tijelo,njegov um radi kroz ili “via” ljudskog mozga kako bi kontrolirao tijelo i percipirao kroz tijelo.Instinkti ponašanja ljudi su sadržani u primitivnom “reptilnom” mozgu, koji jasno interagira svisoko razvijenim cortex-om mozga, sjedištem “misleće svijesti”. Lijeva polovica cortex-a djelujeverbalnim, sekvencijalnim i analitičkim procesima, dok desna strane barata intuitivnim,emocionalnim i sintetizirajućim procesima. Obje strane mogu zastraniti. Lijeva može usvojiti krive koncepcije, obrambene racionalizacije ikompjutacije preživljavanje – fiksne ideje sustava vjerovanja, koji se pridružuju različitim

175



pretpostavljeno istinitim identitetima ili načinima postojanja. Ti se dramatiziraju (obično neznajući) u slučaju restimulativnih okolnosti. U desnom mozgu su to forme potisnutih osjećaja,emocija, stajališta, bolova i iskustava – istine koje odbijamo. Biće komunicira kroz intuitivnuneverbalnu desnu stranu (preko kristaliziranog linka od hipofize), te ako je svjesnost desnogmozga odvojena od svjesnog ega lijevog mozga, Biće (Sebstvo) se može odvojiti od svijesti – izaspati iza guste magle zavjese riječi.

Uvidi i praktične ideje su beskorisne, ako se samo “za njih zna” – one su za svakoga tko možedjelovati, testirati ih iskustveno za sebe. Svi sustavi vjerovanja su samo druga potencijalnazamka, pa će sve ideje opisane u materijalima Projekta biti ili otkrivene ili nedopuštene u znanju-o-sebi. Naravno nemojte vjerovati dok ne ZNATE. Istina leži unutar Vas, nitko drugi Vam je nemože ponuditi. Procedure Meta-programiranja potpuno izbjegavaju bilo koji tip evaluacije – gdjećete gledati i što ćete naći isključivo zavisi o Vama, Uvid Vam jednostavno pruža skup moćnihalata.

Priroda ‘duha’

Život je u temelju kvaliteta, energija koja se ne može se kvantificirati. Ima kvaliteta koja jenepokretna i nedodirljiva – to je kvaliteta koja nije iz ovog fizikalnog svemira. Duh nema mase, nikretanja, ni valne dužine, niti lokaciju u prostoru i vremenu. Međutim ima kauzaciju: sposobnostpostuliranja i percipiranja, razmatranja, evaluiranja, mišljenja i interpretacija. Sebstvo je stajališteunutar svemira koje percipira, no to je i Duh, Više Sebstvo koje nije s ovog svemira, koji jesvjestan svoje svjesnosti u ovom svemiru: percipiranja emocija, postojanja, djelovanja i imanja.Kada je budan – centriran i slobodan tj. bez dramatiziranja identiteta – to je unutanja mirna točkakoju možemo iskusiti.kao svoje istinsko sebstvo, tj. bez granica (ograničenja).

Većina meditacijskih tehnika pokušava shvatiti i integrirati Više Sebstvo, istinsko duhovno Biće.Možemo mirovati u toj svjesnosti, kao oko tornada Svijet se vrti svugdje okolo, u polju svijesti. To

je “Ja” i motritelj i konstantni centar svih aktivnosti. Samo u tom centru se osoba dezintegrira odmnogih kontrolirajućih sila,kako bi osoba ostvarila slobodu za njihovo ovladavanje, usmjeravanje ikorištenje. Biti u centru omogućava motritelju također i ulogu onog koji doživljava (ima iskustvo),sposobnost za punije iskustvo unutarnjih i vanjskih događaja, te oslobađanje od straha življenja.

Slobodna se osoba može kretati unaokolo po svojoj osobnosti i po svijetu, umjesto zaključanostiu fiksnim i sigurnim mustrama (modelima) može tim načinom biti u dodiru s neograničenimpotencijalom iskustva (a ne izolirana u zatvoru, kako se obično shvaća duhovni život).

Duh se mistički smatra “Prazninom”. No to je varljivo jer je on točnije “nula-(bez)-prostor”, u koji jeupakirana potencijalna energija i namjera svog života, u “nula-vremenu” u koje je uključenaprošlost, sadašnjost i budućnost. To je Kauzativni red postojanja u kom je kreacija implicitna iumotana; nepokretni pokretač. Fizikalni je svemir njegova manifestacija, razotkriveno, eksplicitnoprostor-vrijeme. To dvoje nije razdvojeno, premda u srcu svakog atoma postoji nula-točka, nulaprostor-vremena, povezana u svojoj kvaliteti sa svakom drugom nula-točkom, pa stoga u svakomatomu leži univerzalno ništa. Ta ista nula-točka je i kreativnu vakuum koji je Duh, pa tako usvakom atomu leži i izvor i znanje svog svemira. To je sve-što-je, s kojim smo i jedno i u isto

vrijeme individue. To je samo tako “veliko” koliko i vakuum “izvan” svemira, jer oboje u stvarinemaju ni prostora ni lokacije

Praksa mantra meditacije nastoji odvojiti smetnje iz Reaktivnog uma, kako bi se iskusilo mirancentar, no što može rezultirati stvaranjem zida protiv svog smetajućeg pred-svjesnog materijala,pa tako i nedostatak želje za stvarnim sukobljavanjem i ponovnim iskustvom nemirnih i bolnihsjećanja. Ako se restimuliraju, onda se njima treba baviti a ne gurati u stranu. Izlaz je u proboju.

176



Znanje i svjesnost duše može jedino biti stabilno s jakom i rastućom osobnosti, koja se dobrosnašla s nižom podsvijesti i koja je dobro centrirana unutar snage stabilnog i “neidentificiranog“Ja”.

Uobičajeno ego-stanje je onaj mali dio dubljeg Sebstva kojeg može budna svijest asimilirati u tomvremenu. To je refleksija onog što još može postati jasnijim i življim. To je dio više svijesti koja jeidentificirana unutar neke individue. Ako nazovemo kvalitetu kauzalnosti svijesti Duhom, onda biindividualizirano stajalište bilo Duhovno Biće, duh kompozicije duha, uma, mozga i tijela. Biće jepovezano pomoću kvalitete Duha sa svim ostalim Bićima, pa u konačnici ovdje vidimoUniverzalnu Svijest Istočne religije, koja je bila personificirana u Zapadnim religijama u

jedinstveno Biće ili Kreatora Boga - Oca.

Kvaliteta Duha se može vidjeti kao peta dimenzija, okomita na ovu fizikalnu ravninu, no kojadjeluje na nju, kao igla na gramofonskoj ploči, koja je sama fizikalni svijet prošlosti, sadašnjosti ibudućnosti. Duh ima kvalitetu sposobnosti. Najistaknutija sposobnost je sposobnost usvajanja,postojanja, zauzimanja stajališta s kojim on može gledati objekte koje kreira, promišljajući njihovopostojanje. Može ih micati naokolo i to radeći tako daje im trajnost u vremenskom kontinuitetu. Takreacija se može nazvati Svemirom. Ako se dijeli s drugim stajalištima, individualni svemir postajedogovornim (dogovorom usklađeni) nad realitetom, unutar fiksnog kontinuuma vremena.Gramofonska ploča se onda svira.

U toj fundamentalnoj hipotezi smo svi duhovna Bića; kao Bića smo najčešće u spavanju, no usvakom slučaju ta kvaliteta Duha, koji nam je zajednički, nas povezuje. “Svijetlo je jedno, nopostoji mnogi svjetiljki”. Stanje postojanja je ono koje utječe na sve ostalo. A to je bio cilj IreneMumford pri razvijanju Meta-programiranja – prouzročiti glavno proširenje života na Zemlji,kreiranjem dubokih promjena u svjesnosti relativno nekoliko individua i stoga – kroz povezanostsvih Bića – i u Duši Čovječanstva.

Cilj prakse Budista je odvajanje ili otpuštanje identificiranja sa zemaljski željama i ljudskimprinudama, kako bi se tako konačno oslobodio duh od beskrajnog ciklusa Rođenja i Ponovnog-rođenja, koje je sadržano u pridruživanju tijela (utjelovljenju). Uvid djeluje prema istom cilju, jer tonije samo deprogramiranje kulturalne hipnoze; konsenzusni trans ima temeljniju osnovicu,ukorjenjenu u ljudskoh duhovnoj prirodi i egzistenciji a kultura uglavnom ojačava to prastaro

programiranje. No za razliku od Budizma, Meta-programiranja ne nastoji otkloniti želje i sklonostprema svijetu već uklanjanju prinuda i blokada koje ojačavaju kondicionirane želje i odanosti,čime ćemo moći slobodno birati, hoćemo li htjeti biti ili ne-biti, djelovati ili ne.djelovati, imati ili ne-imati.

Reaktivni um

Za reativni um bi se moglo reći kako je masa ili aglomeracija suprotnih intencija; svi nerazriješenikonflikti zapamćeni na jednom mjestu na kaotični način. Kao neuredno isprepletena žica postajekompaktnom jer se radi o nerazriješenom, nedovršenom poslu. Nije točno zabilježeno vrijeme /lokacija na njoj i stoga predstavlja osjećaj frustriranosti koji se nastavlja i u Sadašnjem vremenu.

Postoje različite vrste čvorova i zapletaja, kako se događaju iracionalne identifikacije izmeđusličnih elemenata u različitim kontekstima – metoda u kojoj Reaktivni um “misli”. A = B = Casocijacijom. Biće se ne može konfrontirati s većim dijelom toga, jer podaci nesvijesno ulaze urestimulacije i izlaze iz njih, pa stoga je tu masa nepoznatog, laži i krivog vlasništva (krivovlasništvo je mišljenje kako je nešto vaše, a u stvari nije ili obrnuto. Na pr. uzimanje nečijegiskustva kao svojeg vlastitog ili govoriti kako ste nešto učinili a što niste ili obratno). Primarnaakcija razrješavanja slučajeva je utvrđivanje i ubacivanje vremena i reda u Reaktivni um, teeksponiranje i označavanje laži i krivih vlasništva, kako bi se Reaktivni um rastvorio i postao

jednostavno mentalni sadržaj bez reaktivne sile.

177



Relativna istina

Osoba koja se sama razvija s monitorom bio-povratne veze iznalazi svoje stvarne uzročnosti usvim domenama života. Naboj je rezultat frustriranih namjera: to će reći kako se radi onerazriješenoj emocionalnoj energiji. Zbog povećanik tenzija i stoga uzbuđenosti mozga,emocionalni naboj na nekom elementu uzrokuje otklon na monitoru bio-povratne veze. To

pokazuje kako taj sadržajni element stvaran i ima znaćenje za osobu, kako se može s njimkonfrontirati i kako je to nešto za što bi osoba trebala biti prirodno zainteresirana pogledati, nočak i uz takva stajališta to nije lagano.

Svjesnost, odgovornost i konfrontiranost nadgledaju što je osoba voljna i sposobna pregledati akako se sve mijenja i povećava perspektiva tijekom analize, javljati će se stoga nova stajališta.Zato će stajalište o istini Meta-programera biti uvijek relativno, zavisno o naboju ili magli kojazatvara vizije koje se otklanjaju. Zato je način na koji osoba promatra svijet uvjetan – spoznaja“istine” se može kasnije pokazati kao neistina iz nove pozicije svjesnosti, odgovornosti ikonfrontacije.

Realizacija

Tekući, glavni element u restimulaciji (onog identiteta koji je najviše dramatiziran u sadašnjosti) jezid naboja između osobe i trenutka sadašnjosti, razlog zašto osoba nije u Sadašnjem vremenu,napor koji osoba ulaže kako ne bi bila u sadašnjosti. Radi se o komunikacijskom kašnjenjuosobe. To se može osjetiti kao neka masa oko glave, koja se rasprsne otpuštanjem naboja iotkrivanjem njegovih laži. Naboj će se naravno prenijeti na slijedeći element – otkrivajući slijedećustvar s kojom se osoba može konfrontirati restimulacijom.

Meta-programiranje se uvijek primarno brine s tim tekućim, dominantnim elementom mentalnogsadržaja - onim koji je vitalnog interesa analitičaru svih elemenata u restimuliranju, koje osobadramatizira ili proživljava u svom životu u sadašnjosti. S tog razloga Snimanje mogućihelemenata je ključni dio procedure, jer ne želite naći samo elemente s nabojem, već s najvećimnabojem – a to zahtijeva snimanje s Monitorom svih vjerojatnih kandidata.

Zamka

Kao duhovno Biće smo bili nagovoreni na odricanje od svojih istinskih kreativnih moći, nazaboravljanje kako u stvari mi kreiramo svijet oko sebe, te na vjerovanje kako jedino možemopercipirati i djelovati u potpunoj identifikaciji s fizikalnim ljudskim tijelom. Mnogo je toga bilo samo-narinuto s namjerom interesantnog igranja u koje smo introvertirani, iako je nešto od toga irezultat interaktivne identifikacije s ljudskim organizmom tijekom mnogih razdvojenih života. Toima učinak kompleksnih snažnih hipnotičkih sugestija ili utisnuća, koja smo preuzeli u sebe, akoja su dominirala determinizmom, akcijama i razmatranjima svake jedinke čime su takodramatično okrnjili naše moći i našu svjesnost.

Naravno kao i sve hipnotičke sugestije, kada se pretvaraju u akcije, pronalazimo načineopravdavanja ili racionaliziranja tih akcija dok smo totalno nesvjesni razloga svog ponašanja. Toutisnuće je reinstalirano po pretpostavci novog tijela kod rođenja a kod smrti se to snažnorestimulira, normalno uzrokujući nasilno stjecanje novog tijela u skladu s ukazom utisnuća. To jestoga stereotip u podlozi svih domena preživljavanja ljudske vrste, utječući na osobnu svjesnost,seksualno i obiteljsko ponašanje, odnošenje s drugima pojedinačno ili u grupama itd. Ne samozbog fenomena utiskivanja, već i zato što se sva kasnija nadogradnja racionalizacija pod-svjesnotemelji na njima, pomažući im održavanja na poziciji i time postajući, u grupnom modu, baza našekulturalne psihologije.

178



Ciljevi

Postoji razlika između stajališta i identiteta kako ih definiramo. Stajalište je jednostavno točka izkoje percipiramo. Biće, da bi djelovalo u ovom svemiru treba pretpostaviti stajališta, postojanost.To onda omogućava ulazni tok i davanje izlaznog toka. Identitet je više od toga. Identiet ima nekeobveze – to je način kojim netko odlučuje biti, kako bi baratao situacijom ili problemom. Identitet

sadrži stajalište, no on je ujedno i usklađen s Ciljem i svrhom prema tom Cilju, zajedno svjerovanjima, odlukama, razmatranjima, idejama itd.

Duhovno Biće najprije postulira cilj i onda, ako je potrebno u kontekstu svog realiteta (Igre, kojuigra), može odlučiti usvojiti neki identitet ili postojanost, kako bi ostvarilo pomoću njegovih akcija inaporom Cilj koji je usklađen s postulatom. Postulat je dakle odluka o tomu što Biće želi (na pr.“Ja želim biti poznat”) nezavisno o tomu kako će se to postići i Cilj određuje praktična sredstvakoja se procjenjuju potrebnim za njegovo postizanje (na pr. “Biti izvrstan skladatelj”), što zahtijevanačin postojanja.

Sama priroda igre uključuje opoziciju, barijere koje moraju premostiti, sprječavanju drugih uostvarivanju Vašeg cilja. Problemi će se vjerojatno pojaviti: intencija nasuprot jednakoprilagođene kontra-intencije. Ako je takav problem nerazriješiv, identitet koji je bio kreiran za tupat poziciju u igri, može kao obrambeno ili sigurno rješenje za zaobilaženje tog pridruženogizjalovljenog pridruženog problema, usvojiti nižu postojanost za koju vjeruje da ju je mogućeostvariti kao najmanje zadovoljavajući učinak prema Cilju, iako izvorno nije bio željen.

To bi moglo djelovati neko vrijeme, možda nekoliko života ili ne bi uopće moglo uspjeti, no kadaproblem (onaj kom se suprotstavlja, koji se možda promijenio zbog okolnosti koje su prilagođenestajalištu u Igri) nije prevladan, igra ne vodi nikuda ili postaje previše bolnom, može se usvojiti jošniža postojanost i verzija Cilja. Ova struktura se može nastavljati sve dok se eventualno Bićestvarno ne suprotstavi svom izvornom Cilju te to zadržava cijelu Konfliktnu strukturu kao “makro”nerazriješeni problem. Sukobljene intencije uzrokuju “lance planina” kao suprotstavljajućienergijski tok utjecaja. Lanci zapreka u svim tim nerazriješenim opozicijama postaju mentalnamasa i kao cijela struktura visi podsvjesno u sadašnjosti.

Struktura se sastoji od parova suprotnosti – identiet nasuprot nečega čemu se suprostavlja – apridružen svakom paru je COEX (kondenzirano iskustvo – Condensed Experience, kako jeStanislav Grof definirao fenomen) iskustava u kojima se odigravao konflikt ili je bio restimuliranodnosno dramatiziran. COEX sadrži sve traume situacija, sve postulate i opservacije koje ihprate, sve odluke i sve emocionalne naboje, sve laži, iracionalnosti i krive interpretacije – svekompjutacije “Moram biti u pravu, a drugi u krivu”. To su stvarni izvori problemskih područja kojeljudi imaju u svojim životima.

Jer se drže nesvijesno a i ne pregledavaju se, pa dvopolne strukture postaju trajne, te su upodlozi slobode djelovanja u Sadašnjem vremenu. Kada se restimuliraju, osoba se kreće iz

jednog stajališta izvan sadašnjosti do drugog, rekreirajući suprotna stajališta koja su većprouzročila dovoljno kontra-intencija za pat poziciju svoje igre. Učinkovitost osobe je ograničenanjihovim sadržajem i neuspjehom. Zaglavljena je u starim igrama a ishod je predvidiv kaoposljedica onong što uvijek dobiva u određenoj igri. Te su strukture dakle temelj “lažne osobnosti”

i svojih maski pod-osobnosti, identifikacija i obrana.Te se strukture ispituju i rastvaraju na Meta-programiranju, oslobađajući tako duhovno Biće zaoporavak slobode izbora, ali i kako bi naravno bilo mnogo mudrije!

Strukture ciljnih konflikata

"Nikada nije kasno postati onim što ste mogli biti " (George Elliot)

179



Način na koji osoba gleda svijet i svoju poziciju u njemu se može nazvati i njenim “slučajem”. To je termin posuđen od psihoterapije i ovdje je relevantan jer način kojim osoba gleda na stvari nijeuvijek jasan i objektivan – često je pokriven nedovršenim poslovima njene prošlosti ikondicioniranjem koje stekla iz svega onog što je naučila ili bila poučena, u svim svojim odgojima,te također iz svojih iskustava ranijih egzistencija.

Struktura slučaja je prirodni fenomen, jednako prirodan kao i drvo: strukture konflikata ciljeva sunerazriješeni sukobi svoje prošle egzistencije, od koji svaka formira strukturu temeljenu napridruženim ciljevima kojima smo s njima težili, problemima koje smo susretali u njihovompostizanju i promjenama identiteta koje smo prošli njihovim sagledavanjem i proživljavanjem. Testrukture su “stablo” drveta koje je slučaj ljudskog bića.

“Grane” su uzbuđenja i neslaganja, nedjela zadržane komunikacije, problemi i rješenjasvakodnevnog ljudskog odnošenja, a “listovi” su frustracije koje su uhvatile u zamku sve pokušajeda jednostavno “budemo tamo i komuniciramo”. Te se frustracije nadograđuju – kao emocionalni“naboj” situacije koja je potisnuta (zaobiđena), a mi smo nastavili svojim životom

“Korjeni” su dogovori i kompromisi duhovnog Bića s ciljem prilagođavanja životu na zemlji kaoljudsko – životinjski kompozitni identitet – to nazivamo fenomen “utisnuća” jer dogovori djelujukao narinuta ograničenja svjesnosti i sposobnosti Bića (premda su uistinu samo narinutidogovorom) i jer naboj pridružen tim kompromisima prevladava, pa ga stoga treba postupnorastvarati.

“Sjemenke” iz kojih je drvo raslo su fundamentalni postulati i kontra-postulati koji leže iza Bićakoje uvijek nalazi takve pozicije u kojima bi utvrdio vrijednost dogovora.

Struktura ciljnih konflikata su jednstavno problemi Bića u igranju materijalne Igre – gdje postulati(jednostavne uzročne intencije) više izgleda ne djeluju – i njegova rješenja za te probleme.Usvaja ono što izgleda primjerenim identitetu za postizanje Cilja, jer kako postulati ne djeluju,Biće mora uložiti napor i silu, pri čemu se kontra-napor i kontra-sila percipiraju kao opozicija –dakle problem.

Biće ramztra bilo koju jaku opoziciju svom cilju kao determinizam-drugih i pa se stoga spušta span-determinizma (preuzimanja pune odgovornosti) prema determinizmu-drugih. Biće je većkupilo prvu laž, jer determinizam drugih jednostavno teži alternativnom cilju, pa ga ono razmatrakao opoziciju od drugih prema sebi, iako je istina kako je Biće zapravo odabralo druge kao“opoziciju” umjesto svoje stvarne opozicije drugima. Više ne preuzima odgovornost za drugustranu igre, koju je kreiralo stvaranjem opozicije, suprostavljene osobe ili grupe za koju više nemaempatičnosti (razumijevanja).Rješenje Bića toj percipiranoj opoziciji, ako ju ne može premostiti, je samo-determinizam – jačatiidentitet koga smatra ispravnim (primjerenim) za postizanje svog cilja. Ako se taj identitet (uloga,način postojanja) susreće s kontinuiranom i nerješivom opozicijom, njegova odgovornost,svjesnost i konfrontiranje se još više reducira i ono pada prema usvajanju, kao sigurnog rješenjasvom problemu, nižu verziju cilja.

Taj se ciklus nastavlja – sve nižim i nižim, sve fiksiranijim identitetima, koji su na dnu strukturesamo mehanički identiteti – bez odgovornosti za sebe ili za drugu stranu igre.

To je život kojeg živi čovječanstvo sadašnjosti, samo pogledajte unaokolo! Fenomen slučajauzbuđenosti, nedjela, zadržanih komunikacija, problema i sigurnih rješenja, koji su svimeđusobno povezani, je temeljen jednostavno na pritisku ispravnosti a taj se pritisak deriviraizravno iz strukture ciljnih konflikata “ispravnih” identiteta – identiteta koji pružaju primjerenarješenja za probleme s kojima se susrećemo.

180



Kada se struktura ciljnih konflikata restimulira (a normalno ih se može nekoliko istovremeno),identiteti koji su ranije usvojeni kao sigurna rješenja se opet dramatiziraju. To je pod-svjesniproces; slučaj strukture konflikata ciljeva je normalno snažno potisnut (zbog svih obiđenih naboja,koji su im pridruženi) a “Ciljevi” Strukture ciljnih konflikata nisu svakodnevni ciljevi koji imaju vezes karijerom, posjedovanjima, itd.

Na taj način Strukture ciljnih konflikata ojačavaju mnoge identitete koje Biće usvaja kako bi senosilo s ovim svijetom. To je reaktivni mehanizam i izravno ograničava slobodu i fleksibilnoststajališta Bića da bi bilo ono što smatra primjerenim, svjesnim izborom svoje volje. Strukturatakođer ograničava Biće u sagledavanju stvarnog slučaja – onog što Više Sebstvo postulira,razmatra, procjenjuje i misli, te vlastite ciljeve Bića. Slučaju se jedino može pristupiti s istinskogstajališta Bića, ne iz onih stajališta supstitucijske postojanosti, po kojima većina ljudskih bićadjeluje.

Sekvencija opravda/va/nja zlodjela

Biće ima postulat i ako ne djeluje, ono stvara drugi postulat. Kao i uvijek s drugim postulatom,Biće ne briše prvog, samo ga mijenja u drugom smjeru, odustajući od onog za što je bionamijenjen (prvi postulat) potiskivanjem, negiranjem vrijednosti ili njegovim ne priznavanjem. Utoj točci Biće naruši svoj integritet. Nije bilo iskreno sa svojim prvim postulatom, već ga jekompromitiralo.

Bilo koji cilij je drugi postulat, kompromis, nakon što je prvi postulat smatran neprimjerenim. Naprimjer, mogli ste postulirati zabijanje pobjedničkog gola u finalu Svjetskog kupa no u ovomsvijetu to se u ovom trenutku ne događa, već se mora pripremiti događanje, pa ćete tako kreiraticilj. “Biti uspješan profesionalni nogometaš”.

Bilo koji vlastiti cilj se ili stvara nezavisno ili u dogovoru s Bićem i s njim napravljenim svojimciljem. Međutim u slučaju Utisnutog Cilja, drugi postulat je narinut osobi nekom formomkondicioniranja, prihvaćanjem dospijeća za prevladavanje determinizma drugih; to može bitirezultat traumatičnog incidenta ili može biti profinjeniji kao što je roditeljsko ili kulturalnokondicioniranje. Cilj bi mogao biti, “postati bogatim certificiranim knjigovođom”.

Stvarno učinkovito utisnuće daje osobi cilj kao i jedan ili više suprostavljenih ciljeva, pa stogapostoji dobra šansa njegovog restimuliranja bez mogućnosti osobe da izbjegne te restimulacije.Na primjer, u području odnošenja osoba bi mogla imati utisnute ciljeve, “naći savršenog partnera”među životima, “izbjegavati emocionalne veze” kao rezultat traumatskog događaja, “nikadavjerovati ljudskom biću” iz prošlog života, “vjenčati se, skrasiti se i biti normalnim” iz kulturalnogkondicioniranja, što je još više konfliktno s vlasitim Ciljem: “zabavljati se u odnošenju”.

Što se utječe na veće područje, to “bolje” utisnuće radi – ne možete se povući osim premaunutra, stoga introvertirate i reducirate svoju uzročnost. Nije moguće razlikovati ciljeve Bića odsvojih i obrađivati njihove konfliktne strukture sve dok se ne obrišu mutne utisnute strukture; dotog vremena ono što može izgledati kao samo-određeni ciljevi u životu, ipak su neizbježno ciljevipod utjecajem utisnutih slučajeva.

Nezavisno o tomu je li cilj vlastiti ili utisnut, radi se o povredi integriteta i traži se opravdanje –netko ili nešto za okrivljavanje, za suprotstavljanje. To opravdava ispravnost novog identitetaosobe, a suprostavljeni identitet se okrivljava. Dramatizacija podljeganja i stajališta žrtveinherentne u bilo kojem drugom postulatu, pretvaraju suprotstavljeni identitet u identitet koji sesuprotstavlja i osoba u konačnom učinku postaje manje sretna.

Ako osoba nije sposobna pobijediti suprotstavljeni identitet ili kontrolirati i dominirati situacijom, javlja se potreba za novim (dobro-motiviranim) sigurnim rješenjem, novim kršenjem integritetaosobe, a to rješenje će usvojiti novi identitet, proračunato adekvatan za postizanje niže verzije

181



Cilja. Osoba se spušta jednu razinu niže u strukturi konfliktnih ciljeva, te se tako nastavljaunižavajuća sekvencija opravdavanja zlodjela (nedjela) sve do dna strukture, kada svrhovitostosobe postaje izravno suprostavljena svom izvornom cilju.

Sigurno rješenje za opravdavanje ovog problema je kontinuirano svakodnevno dramatiziranjapreživljavajuće kompjutacije. Možda se jedan ili više tih rješenja ranije obradio savjetovanjem ilivršnim iskustvima privremenog otpuštanja slučaja strukture konflikata ciljeva, no život će ihvjerojatno ponovno uključiti. Bilo koja količina analize ne rastvara potpuno stvari sve dok se upotpunosti ne obradi podložna struktura konflikata ciljeva.

I sam sam to otkrio po završetku Dijela II, jer više nemam problema, uzbuđenja, suzdržanosti ilibilo koje želje za okrivljavanjem drugih. Jednostavno usvajam primjereni identitet – ispravnost nijetema, kao što nije problem biti tamo i komunicirati. Više nisam pod utjecajem fenomena utisnuća.Iznad svega ne percipiram druge kao neprijatelja; sretan sam što drugi imaju različite poglede odmojih. Tehnike su za mene uspješne, upravo onako kakve su im namjere i jednako kao što sudjelovale mnogim studentima u Projektu.

Indikatorske tehnike

Nabijeni element (kao što identitet strukture konfliktnih ciljeva) si je pridružio različita nabijenarazmatranja. Svako razmatranje izgleda dovoljno valjano umu no Biće zna kako su to laži,potisnuća i krivo pridodana vlasništva u samoj pojavnosti. To se otkriva procedurom Meta-programiranja nazvanom tehnika indikatora, koja koristi pomoć monitora bio-povratne veze.Samo onda kada konačno razmatranje ne daje očitanje na monitoru, provjerenom s pitanjima, um

je duplicirao znanje Bića. Rezultat pravilno primijenjene tehnike indikatora je uvijek povećanasvjesnost, odgovornost i konfrontacija.

Najprije je nabijeno razmatranje najčešće posljedica žaljenju (za nečim), opravdavanju iliokrivljavanju s predrasudama ili dogmama; daljnje faze Tehnike indikatora otkrivaju stajališta kojanisu dovoljno istinita za brisanje naboja sve dok konačno ne postoji jasna realizacija nečijekauzativne odgovornosti u području, tj. uvid Istine. Ta diferencijacija razdvaja Biće od neistinakojima je sam dozvolio utjecaj kroz identificiranje s njima i jasno otkriva Biće, Više Sebstvo, kojezna sve kao i onog koji ne-zna za svrhe igre ili participiranja.

Istina koja se razotkriva može biti bolna i oštro se suprostavljati pranju mozga putem nečijegkondicioniranja. Odgovor je naravno izmještanje predrasuda i nastavljanje procesa do kraja.Dovoljno je zabavno to što kada se stigne do kraja, razotkrivena je istina nešto što se ionakouvijek znalo, no nije se to sebi htjelo priznati!

Nema obveze u znalačkom igranju igara – igara koje se mogu u potpunosti iskusiti – iako postojimnogo obveza u nastavljanju neznalačkog igranja namještenih igara. Tehnika indikatora će torazjasniti.

Interesantno je kako psihosinteza, šamansko iscjelivanje i suvremene humanističke tehniketakođer prepoznaju kako normalna ljudske osobnost ne integrira Biće već više masa krivo sebi

pripisanih vlasništva i podijeljenih fragmenata. Kao što je Gurdjieff pokazao, to se pokrivaobranama. Čovjek se reaktivno kreće od jednog do drugog fragmenta identiteta (svaki putapercipiranog kao “pravi” za neku svrhu i tako zadržavan). Svaki identitet ili “pod-osobnost” izgledapripada istom “Ja” jer se čovjek identificira sa svim tim pod-osobnostima, one su sve iste“ispravnosti”.

Frustrirana intencija (naboj) prvog postulata na početku bilo kojeg identiteta povezuje se s timidentitetom, te se kasnije potiskuje ili razbija jer se “nikada više ne smije ponoviti” – no zbog togašto joj se osoba opire, ona traje i još se uvijek identificira (dramatizirajući) reaktivno u sadašnjosti,premda podsvjesno.

182



Pristup Meta-programiranja obradi slučajeva nije, za razliku od mnogih drugih, iskopavanjepotisnutih naboja ako nisu lagano dostupni, već prepoznavanje najdostupnijeg dramatizirajućegnaboja sadašnjosti i njegova obrada sa sadašnjeg stajališta – kako se upravo sada dramatizira, uterminima usvojenog identiteta i pridružene percipirane opozicije te integriranje tog identiteta kakobi se oporavilo uzročno, odgovorno i istinsko stajalište – shvatilo kako je način kojim se netkosada suprotstavlja nastao nakon načina kojim se osoba suprotstavila (problemu).

Postupnim diferenciranjem Bića od svojih različitih usvojenih postojanja i svojih različitihidentifikacija, poboljšavaju se korak po korak svjesnost, odgovornost i konfrontacija. To je sigurani postupan pristup, koji nikada ne forsiara nadjačavanje. S tom rastućom stabilnošću, prošlostpostaje sve više kontroliranom, pa se tako bez izravnog ispitivanja prošlih incidenata možepotpuno realiziran u sadašnjosti i stoga izbjeći restimulaciji prošlosti u sadašnjosti. To jeposljedica što se identiteti strukture ciljnih konflikata u pozadini različitih incidenata više nedramatiziraju nasilno niti se potiskuju niti im se odupire, jer su integrirani u moćnije Biće.

Nasilno nastojanje biti ispravnim je posljedica nerazriješene potrebe za samo-cijenjenjem:potrebom za stjecanje “ispravnog” identiteta. Neki se identitet može pokazati ispravnimakvizicijom djelotvornog znanja i demonstriranjem kompetentnosti; ili se može dokazati ispravnimčineći druge neispravnim manipuliranjem i dominiranjem. Kada percepcija nije temeljena nafiksnoj ideji ili povezana s načinom postojanja koji izgleda potrebnim za sigurno razrješavanjenekonfrontiranog problema, osoba može objektivno sagledavati, bez filtera kondicioniranja i živjetirazumnim a ne preživljavajućim kompjutacijama (sigurnim rješenjima). Time se dobiva slobodaza kreiranje, temeljem svojih vlastitih ciljeva i svrhe, umjesto diktiranog djelovanja pod utisnutimciljevima ili pod utjecajem kondicioniranih ideja.

Diferencirano Biće tako stječe istinsku kompetentnost i prirodnu ispravnost, koja ne mora bitideklarirana. Umjesto percipiranja svijeta u formi minskog polja, punog zatomljenih ljudi koji seosobi suprostavljaju (što predstavlja elemente podsvjesnih struktura konflikata ciljeva), svijetizgleda boljim mjestom s ljudima kojima sretni odobravate postojanje, iako ste za svrhu igreodabrali ili suprotstavljanje ili podržavanje njihovih aktivnosti. To potpuno drugačije stajalište oživotu oslobađa nevazano razumijevanje, pa je nesretnost je stvar prošlosti.

Postulirani rezultat Meta-programiranja su sigurno bili realni za mene, a znam i veliku grupuuspješnih studenata. Tamo gdje projekt nije djelovao kod ljudi, uvijek je razlog bio to što gastvarno nisu ni prošli. Ili se tehnike nisu u potpunosti razumjele ili ih individua nije poštenoprimjenjivala s otvorenim umom. Potpuno poštenje i otvorenost su potrebni kako bi tehnikeindikatora primjereno tekle i dostigle duboko u sebi držanu istinu. Jedina stvar koja može spriječitiuspjeh tehnika indikatora je odbijanje deblokiranje analitičkog, verbalnog uma i propuštanjegovora ne-verbalnog uma Bića. To se događa kada se osoba veže za udomaćene omiljeneteorije i dogme, uprkos demonstriranoj lažnosti, što je uzrok u stvari prestanku sastanka uzproteste. Istina po svom razotkrivanju može biti bolna i oštro suprotstavljena opranom mozguzbog kondicioniranja. Odogovor je naravno izmještanje predrasuda i tek onda nastavljanje. Kaošto je spomenuto ranije, kada se dođe do istine, ona je uvijek nešto što se oduvijek znalo, samose nije htjelo to sebi priznati.

Dakle, preduvjet za napredni rad na Meta-programiranju – kakav je Projekt uvida – je voljnost zapriznavanje vlastite neispravnosti, učenje iz pogrešaka te ponovno sagledavanje. Materijaliinicijalnog tečaja meta-programiranja adresiraju te predrasude.

Ludi svijet ali također i velika igra!

Praktičnost preživljavanja mora dovesti do suočavanja s realitetima ovog ponešto ludog svijeta ukom živimo te do jednakog suočavanja sa slučajevima osobe: restimulacije aspekata svog života,koje bi osoba radije ignorirala. Možda mogu pomoći u sagledavanju svijetla na kraju tunela

183



jednoličan, težak i bez spontanosti. Mišljenje je “oni i mi”, temeljeno na nasilnoj ispravnostiidentiteta – sigurnim rješenjima za nerješive probleme. Igre su zaglavljene i neznane. Ljudi sunesretni i s posljedicama, barem u području svojih istinskih ciljeva. Zaglavljeni su u fiksidejama i neuspjelim namjerama – više nitko ne zna tko je zapravo.

2. Jedini način saznanja o rastvaranju te slijepe ulice je kroz ispitivanje što se dogodilo spoštenjem koje je izgubilo strast, a što bi i trebala biti pojedinačna analiza (no nije nužno – tajse proces naime može isto tako koristiti kao sigurno rješenje, u nadi opravdavanjaispravnosti, pa se time nikuda ne dolazi). Integralno korišteni alati individualne analize(drugim riječima Meta-programiranjem) mogu pomoći sagledavanju istine, korak po korak.Mogu ostvariti razumijevanje (koje se sastoji od empatije, dupliciranja onog što je i dobrekomunikacije) u tim područjima gdje je isključena vizija osobe.

3. Povećavanjem razumijevanja osoba povećava svjesnost o istini, te se onda u životu morastvarno suprotstaviti s onim što je (tj. suočiti se s ravnodušnošću) i preuzeti odgovornost. To

je drugo mjesto gdje individualna analiza može ostvariti proboj. Bez stvarnog konfrontiranja iodgovornosti, uvidi sastanaka se mogu zaboraviti pa programiranje tijela-uma (naviknutemustre kroz mnogo godina) može opet prevladati. Bez takvog integriteta primjene, čak iekstenzivna analiza može postati komedijom. Individualna analiza pošteno odrađena,omogućava ponovnu edukaciju, novo razumijevanje i primjenu ponovno dobivene svjesnostikroz povećanu konfrontaciju i odgovornost.

4. S povećanom svjesnošću i konfrontiranje u životu s onim što se prethodno izbjegavalo,preuzimajući onda odgovornost, moguće je povratiti kauzaciju u životu. Osoba se motivira zakompletiranje ciklusa akcija, jer je oporavila svoj istinski identitet i postala svjesna svojihvlastitih (istinskih) ciljeva. Ono što je ranije predstavljalo teške i ozbiljne probleme, sada suigre za uživanje. Osoba je istinski sretna s obnovljenom svrhom u životu. Drugi nisuneprijatelji već ili članovi tima ili konkurencija, što čini igru interesantnijom i iz koje se možeučiti – iz onog što oni rade ispravno i iz onog što rade krivo. Bez fiksirane ispravnosti, možese učiti i od stvari koje rade ispravno kao i iz vlastitih pogrešaka.

5. Život, ljubav i istina postaju baza djelovanja.

Načinom kako ja to promatram, svo iskustvo i participacija ima primarno dvije svrhe: zabavljanje iučenje. Kada se naprave pogreške tijekom zabavljanja koje stvaraju probleme, onda je nužnonaučiti nešto iz tih pogrešaka. Kada ste naučili lekciju koju nudi iskustvo, možete nastaviti. Učenjelekcije treba biti bez pretjerane ozbiljnosti / krutosti / opterećenja u vezi s pogreškama, te bez

opravdavanja ega – jer će u protivnom pogreške progoniti osobu sve dok stvarno ne nauči lekciju(što je karma). Zlo(djelo) nastavlja progoniti osobu, sve dok ona ne nauči lekciju. Izgleda kako sesvaka osoba nastoji vraćati u život na zemlji (ciklus ponovnog rađanja) sve dok osoba ne naučilekciju koju joj život nudi.

Obično je lekcija da je život igra i ako se može tako promatrati, problem nestaje – ostaje se spreprekama, no ne s krutošću – kod uzroka a ne kod posljedica.

Nedavno mi je pisao prijatelj o svojoj kćeri i kako je izvrsno biti uz nju. Djevojčica, relativnonerestimulirana i nepokvarena kondicioniranjem, živi u krasnom svijetu snova i igre. Takvim biživot mogao/može biti svima, pretpostavljam, kada bi se rastvorilo restimulacije i narinutakondicioniranja.

Stoga je bit moje poruke, kako će rad na Meta-programiranju ako se izvodi integralno, pomoćisvakoj osobi u oporavku motivacije, rehabilitiranju vršnih iskustava i valoriziranju istina koje znaju.Gluposti ovog svijeta ne će nestati, no promatrat će se u drugom svijetlu.

Shvaćam kako je katkada frustrirajuća svjesnost o diskrepanciji onog što bi mogli biti i onog što je(većina ljudi naravno nije toga svjesna, no ima nagovještaje). Za mene je odgovor, a to jenajdjelotvorniji odgovor koga sam svjestan, u rušenju, korištenjem tehnika Meta-programiranja uProjektu uvida, struktura problema s ciljevima koji uzrokuju tu diskrepanciju. Nije to lagano, no i to

je igra sama po sebi te stoga može biti neizmjerno nagrađujuća.

185



Igre

Pogledajmo dublje u tu hipotezu (jer to je sve što ona je u ovom trenutku – morati ćete samipretraživati i otkrivati za njeno dokazivnje ili negiranje). Akcija Bića svemira rezultira uesencijalnom ciklusu: BUDI – DJELUJ – IMAJ. Usvaja je primjereni identitet prema Cilju, ne radiono što je nužno, te se stoga vjerojatno postiže ono što se željelo imati. Početkom i nastavljanjem

kompletira se ciklus akcije. Usmjerena akcija se može opisati kao igra kada postoje oponenti –kada se dodjeljuje postojanje nekim ko-igračima a negira postojanje oponentima. Zbog spiralnostitog budi, djeluj i imaj u mnogim igrama, akumilira se sve više oponenata i negacija postojanja.

Kao igrač ste akumulirali rezervu identiteta (postojanja), akcija (protu djelovanja) i negacijapostojanja (i stog imanja) prema tisućama protivnika. Uhvaćeni ste u zamku nekonfrontiranihruševina svih svojih ranijih igara, jer su igrane na trajnoj vremenskoj-stazi pa stoga nisu nestalinakon toga (iluzija Vremena je primarna laž). Biće je sada uhvaćeno u kinetiku svojih vlastitihakcija, namjera i postulata, na trajnom Kontinuumu vremena.

Prostor ili postojanje protivnika se negira paraleleno jakom branjenju svog prostora i postojanja.Time se odjeljuje prostor koga okupira jedinstveni identitet, “Ja!” Frustracija kreaitvnog Bićauhvaćenog u zmaku te ograničavajuće situacije je skoro ludost, jer ono želi više slobodnogprostora za otvaranje svoje igre.

Duhovno Biće koje se usklađuje s Kompozitnom igrom čovječanstva nema taj problem – njemu jedrago igrati konvencionalnu igru pobijeđivanja svojih neprijatelja i preuzimanja njihovog teritorija.Sukob između Više igre i Igre preživljavanja tvori lanac prepreka (združenih energijasuprotstavljanja) centriranog oko sukoba između stajališta Bića unutar Igre preživljavanja ifizikalnih sredstava s kojima igra.

Dihotomije Igre (igrači nasuprot protivnika), fizika svemira (negativna nasuprot pozitivne);Složena svijest (sve dihotomije koje možete zamisliti); Reaktivni um (prošlost nasuprotsadašnjosti); čak sve do tekućeg problema (intencije nasuprot kontra-intencijama), su sveutemeljene na Fizikalnnom zakonu (dijalektika materijalnosti) i predstavljaju zamku, tj. pojavnostikoje skrivaju istinu. Dakako Duh, koji nije podređen zakonima, ne se mogao definirati u timterminima, osim iskaza kako nije Fizikalne esencijalnosti, Duh je zakon i to je jedini zakon kojipostoji. Drugačije rečeno, kao što je pisao Crowley, “Ljubav je zakon, voljna ljubav .”

Sve znanosti, filozofije, itd. čak i esej koga sada čitate su uglavnom znanje-o-nečem, pa stoga nerastvaraju probleme Bića. Istinsko subjektivno razumijevanje se jedino može postići ako serazbistre svoje mentalne aberacija. Ako se to učini, ne samo da ćete razumjeti, već ćete i BITI, jersu ta dva pojma sinonimi. Ne možete nešto istinski shvaćati ako o tomu postoji emocionalninaboj, jer taj naboj blokira pogled s ne-konfrontirajućim i reaktivnim razmatranjima (primarnimlažima). Potpuno razumijevanje bi stvorilo nestajanje mehaničkih kondicija egzistencije.

Kauzacija

Mišljenje i verbaliziranje ne će proizvesti razumijevanje, samo inspekcija vlastite uzročnostiakuzacije. To je reaktivni mentalni materijal kojeg treba konfrontirati i urediti, a to je materijal kogametode Meta-programiranja otkrivaju i rastvaraju. Ta kauzacija reaktivnog materijala se događaSADA, jer se bedem kreira u sadašnjosti. Kauzacija Bića u sadašnjem vremenu (S.V.) nije višepod kontrolom, ali se motivira aranžira u svom rezervoaru negiranih razumijevanja (ljubavi) zadruge – kauzacija je posljedica vlastitih odluka. Igra je postala ozbiljnom, krutom i zaglavljenom.Biće će, ponovno otkrivajući vlastite postulate i identitete, vjerojatno odbaciti laži, te opetosloboditi Igru. To je razlog zašto se Meta-programiranje – u svojoj naprednoj primjeni - naziva“Lijek svih igara”.

186



Biće ne će izaći iz bilo koje zamke sve dok ne bude dobro i spremno, dok nije točno naučilo kakostvara i kako je kreiralo svoje vlastito hvatanje u zamku. Za postizanje tog oslobađanja, Bićemora htjeti pogledati na svoju vlastitu kauzaciju i preuzeti odgovornost za samo sebe. Nitko to nemože učiniti umjesto njega.

Barijere “bliske neposrednosti iako misteriozne” (tj. istina koja je pred vlastitim nosom) se morajushvatiti, kako bi se postiglo stanje pune realizacije, jedino ostvarive slobodom.

Stoga je korektan pristup u samo-analizi traženje vlastite kauzacije, a ne skrivenih uzrokavlastitim kondicijama i problemima. Kondicioniranje ne može imati utjecaja bez nečije vlastitesuglasnosti i participacije. Jedan je argument vezan za svrhu igre, koji to ne će vjerojatno lakodopustiti sve dok se ne otkrije postavljanje igre na mjesto svoje kauzacije.

Biće zatvara vrata iznutra. Ono je skriveni uzrok u igri, a ne njegova loša prošlost i izgovori. Moratežiti razotkrivanju vlastite kauzacije svakim korakom puta; htjeti se konfrontirati sam sa sobom ibiti odgovorna komunikacijska točka u svojim igrama života, nezavisno o posljedicama bilo premaunutra ili prema van.

Procedura Meta-programiranja nije samo pojedinačno odgovaranje pitanja tijekom uvjerenosti uesencijalnu ispravnost svog stajališta. To ne će ništa promijeniti. Osoba se mora htjeti samaispitivati, propitivati svoja razmatranja i motive; neutralnim stajalištem voljna pronaći sve o sebi,ma kako se bolnom pokazalo to otkrivenje. Tada postoji mogućnost promjene.

Ako je sve bilo u redu s individuom, ona ne će imati cilj u Meta-programiranju. Ako je sve bilo snjom krivo, ona će imati premalo izvjesnosti o svom prihvaćanju analize. Ona mora htjeti otkrititko je i što je, što radi i što ima, bez bilo kakvog kompariranja s dobrotom, zloćom ili ružnim.

Istina se ne može kvalificirati. Istina je Duh i ništa više. Za pobijediti u Metatransformirajućemprogramiranju mora se težiti istini, a ne težiti vrednovanje vlastite ispravnosti ili težiti skrivenimuzrocima koji bi opravdavali nečije kondicije kao Bića.

Istina je kako smo bliže životinjama iz kojih evoluirala naša tijela, nego Bogovima kojima težimo.Potrebno je mnogo hrabrosti za prihvaćanje takvog statusa prema realitetu i htjeti se time

pozabaviti, jer će upravo to tako biti. Meta-programiranje pruža alate za poštenog praktičara kakobi oporavio svoja istinska stajališta – što i je svrha!

Ako ne možete igrati tu igru u kojoj smo svi, ne ćete moći igrati višu igru, niti ćete moći kreiratinove igre. Stoga je ruta kroz ovu igru u svim njenim aspektima, dobrog ili lošeg, lijepog ili ružnog

– što se ne može zaobići. Izlaz je put proboja. Meta-programiranje omogućava pronalaženjeodgovora na ona pitanja, poznata više kao zagonetka Svemira, s kojom su se filozofi gnjavilitisućama godina. ne u formi teorija već spoznajnom znanju i izvjesnosti:

• Tko sam?• Odakle dolazim?• Kako sam ulovljen u zamku?• Kako se Biće s kapacitetom totalnog znanja može uhvatiti u zamku?• Tko je ili što kreiralo Svemir?• Kako se sada stvara?• Jesam li ja jedno Biće ili smo svi mi Jedno?• Što je ljudski um?• Kakvo je moje odnošenje prema domenama života i prema drugim Bićima?• Hoću li se nastaviti vraćati ovdje životom nakon života?• Imam li bilo kakvu šansu osim Igre preživljavanja ili mogu postojati kao Duh bez igara?• Može li Biće igrati Igru koja ga ne će zastraniti ili uhvatiti u zamku?• Kako se hvata u zmaku Biće?• Kako se kreira reaktivni mentalni sadržaj u sadašnjem trenutku?

187



• Moram li zauvijek biti JA ili mogu pobječi iz zamke besmrtnosti?• Čiji postulati održavaju Svemir?• Mogu li pobjeći ili se radi ‘jedan van, svi van’?• Postoji li duhovno rješenje svjetskim problemima?

Nama ponuđenih odgovora – otkriti ćete ih sami od sastanka do sastanka. To je realizacija duž

puta i otkrivanje svog vlastitog beskrajnog svemira!

Za sve detalje Tečaja novog života,serije Tečaja o razvoju uma i

Projektu uvida, molimo posjetiteAlate za transformaciju:http://www.trans4mind.com

188



BibliografijaPoglavlja 1 & 2

1. "Thoughts & Feelings - the Art of Cognitive Stress Intervention" by Mathew McKay, Ph.D. Martha Davis,Ph.D. Patrick Fanning (1981, New Harbinger Publications) on cognitive behavioral therapy.

2. "I'm OK - You're OK" by Thomas A. Harris, MD (1973, Pan Books ISBN: 0 330 23543 5) on basicprinciples of Transactional Analysis.

3. "Prometheus Rising" by Robert Anton Wilson (1990, Falcon Press ISBN: 0 941404 19 6) a brilliantexposition of Timothy Leary's Eight Programs of Consciousness.

4. "The Psychology of Man's Possible Evolution" by P. D. Ouspensky (1978, Routledge & Keegan PaulISBN: 0 7100 8896 5) explaining some of the fundamental tenets of Gurdjieff.

5. "Waking Up - Overcoming the Obstacles to Human Potential" by Charles T. Tart (1988, Element BooksISBN 1 85230 053 1) which advances Gurdjieff thought with the concept of cultural trance.

6. "Barefoot Psychoanalyst" by John Southgate and Rosemary Randall (1989, Gale Center PublicationsISBN: 1 870258 06 1) based on Karen Horney's insights

7. "What Is Rational Emotive Therapy?" by Windy Dryden & Jack Gordon (1990, Gale Center PublicationsISBN: 1 870256 08 8) a description of how the principles of rational thinking may be applied totherapeutic change.

Poglavlja 3 & 48. "Reversal Theory - Motivation, Emotion & Personality" by Michael J. Apter (1989, Routledge).9. "The Dangerous Edge - The Psychology of Excitement" by Michael J. Apter (1992, The Free Press,

Macmillan).10. "Beyond Psychology - An Introduction to Metapsychology" by Frank A. Gerbode (1988, IRM Press).11. "Evolution of the Brain - Creation of the Self" by John C. Eccles (1989, Routledge).12. "Creating" by Robert Fritz (1991, Ballantine).13. "Bioenergetics" by Alexander Lowen (1975, Coward, McCann & Geoghegen).14. "Gestalt Therapy" by Frederick Perls &ors(1951, Julian Press).15. "A Psychology with a Soul - Psychosynthesis in Evolutionary context" by Jean Hardy (1987, Routledge).16. "Mega Brain Power - Transform your life with mind machines and brain nutrients" by Michel Hutchison

(1994, Hyperion).17. "The Brain Book" by Peter Russell (1979, Routledge).18. "The Deep Self" by John Lilly (1972, Morrow).19. "The Book of Floating - Exploring the private sea" by Michael Hutchison (1984, Quill).Transforming the

Mind Bibliography 257 20. "Quantum Psychology - How brain software programs you and your world" by Robert Anton Wilson

(1990, Falcon Press).21. "Brain Boosters - Nutrients that make you smarter" by Beverly Potter & Sebastian22. Orfali (1993, Ronin)

Poglavlja 5, 6 & 723. "Archetype - A Natural History of the Self" by Anthony Stevens (1982, Routledge), a synthesis of

Jungian psychology with the discoveries of sociobiology.24. "Mind Games - the guide to inner space" by R.E.L. Masters & Jean Houston (1989, Routledge),

techniques for mind expansion without the use of drugs.25. "Introduction to Neuro-Linguistic Programming" by Joseph O'Connor & John Seymour (1990, Crucible),an excellent explanation of NLP principles.26. "The White Hole in Time - Our future evolution and the meaning of Now" by Peter Russell (1982,

Aquarian Press).27. "The Rebirth of Nature -The Greening of Science & God" by Rupert Sheldrake (1991, Rider).28. "Freedom From the Unknown" by Krishnamurti (1991, Victor Gollancz).29. "Beyond the Brain - Birth, Death & Transcendence in Psychotherapy" by Stanislav Grof (1985, State

University of NY).30. "The Transpersonal - Psychotherapy & Counselling" by John Rowan (1993, Routledge).31. "Looking Glass Universe - The Emerging Science of Wholeness" by John P. Briggs & F. David Peat

(1984, Simon & Schuster).

189



32. "The Holographic Univers" by Michael Talbot (1991, Grafton Books).33. "Stalking the Wild Pendulum - On the mechanics of consciousness" by Itzhak Benthov (1988, Destiny

Books).34. "The Atman Project - A Transpersonal View of Human Development" by Ken Wilber (1980, Quest).35. "The Spectrum of Consciousness" by Ken Wilber (1977, Quest).36. "The Awakened Mind" by C. Maxwell Cade & Nona Coxhead (1979, Wildwood House).37. "The Turning Point" by Fritjof Capra (1982, Simon & Schuster).

38. "The Quantum Self" by Danah Zohar (1990, Flamingo).

LinkoviAko su Vam poglavlja bila korisna na slijedećim adresama ćete naći mnoštvo dodatni vrijednihinformacija:

• Monroe Institute• Neuro-Linguistic Programming• Transformational Technologies• Human Awareness Institute• 7 Theories of Floatation• Treatise on Astral Projection by Robert Bruce• Physics/Consciousness Research

C b A th l P

Transformiranje Uma Cijela00 Kor Sadr Fin

Documents

Transcript of Transformiranje Uma Cijela00 Kor Sadr Fin