Tounj elaborat SKOL UB print

Doc. dr. sc. Uroš Barudžija Univ. bacc. Neven Korač ing. geol. inž.

ELABORAT

Geološka podloga špilje u kamenolomu Tounj

Speleološki klub „Ozren Lukić“, Zagreb, 2011

STUDENTSKI SPELEOLOŠKI KLUB “OZREN LUKIĆ”

Rudarsko-geološko-naftni fakultet, Pierottijeva 6, Zagreb MB 1733702, žiro račun: 2340009-1110116663, OIB: 64211471451 tel.: 01/5535731, mob.: 095/5751983, e-mail: [email protected], [email protected]

2

Naziv elaborata:

Geološka podloga Špilje u kamenolomu Tounj

Naručila i financirala:

Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Karlovačke županije

''Natura viva''

Izvršitelj:

Speleološki Klub ''Ozren Lukić'', Pierottijeva 6, 10000 Zagreb

Autori:

Doc. dr. sc. Uroš Barudžija

Univ. bacc. Neven Korač ing. geol. Inž

Autori fotografija:

Uroš Barudžija, Neven Korač, Jakov Kalajžić

mailto:[email protected]




3

Sadržaj:

1. Uvod

2. Geološke značajke područja Tounja

2.1. Dosadašnja istraživanja

2.2. Opis stratigrafskih jedinica

2.2.1. Foraminifersko-algalni i prigrebenski vapnenci – APT (K14)

2.2.2. Foraminiferski vapnenci – ALB (K15)

2.3. Tektonski odnosi na istraživanom području

2.4. Hidrogeološke značajke

3. Metode istraživanja

3.1. Terenska istraživanja

3.2. Laboratorijske analize

4. Rezultati istraživanja

4.1. Geološki stup naslaga u kamenolomu

4.2. Mikropetrografski opis preparata

4.3. Opis i usporedba izmjerenih strukturnih elemenata

5. Zaključak

6. Literatura

7. Prilozi





4

1. Uvod

Ovaj elaborat rezultat je geoloških istraživanja provedenih u sklopu projekta trajne

zaštite Špilje u kamenolomu Tounj, koji provodi Javna ustanova za upravljanje zaštićenim

prirodnim vrijednostima Karlovačke županije ''Natura viva''. Elaborat je načinjen temeljem

ugovora sklopljenog u Karlovcu 25. srpnja 2011. godine između Naručitelja JU ''Natura viva'' i

Izvršitelja Speleološkog kluba ''Ozren lukić'' te čini dio stručne podloge za trajnu zaštitu Špilje

u kamenolomu Tounj.

Ukratko špilja u kamenolomu Tounj jedan je od deset najugroženijih krških fenomena

u Hrvatskoj. Istražena duljina špilje iznosi 8,5 km, što ju čini 4. speleološkim objektom po

duljini u Hrvatskoj. Špilja obiluje rijetkim morfološkim oblicima i sigama koje spadaju u

svjetske fenomene, zabilježene jedino u podzemlju Tounja i Ogulina. Utvrđena je

hidrogeološka povezanost špilje s okolnim ponorima i izvorima te značajna endemska i

rijetka podzemna fauna. Ulaz u špilju nalazi se unutar eksploatacijskog polja kamenoloma

Tounj, a radovi u kamenolomu uzrokuju znatno oštećivanje prostora špilje. Osim urušavanja

ulaznih dijelova, znatno je narušena stabilnost stijene u drugim dijelovima kanala. Špilja je

preventivno zaštićena 2008. godine, a u okviru ekološke mreže RH pripada Ogulinsko-

plaščanskom području.

Geološka istraživanja provedena su od strane Speleološkog kluba ''Ozren Lukić'' u

razdoblju od veljače do srpnja 2011. godine u Špilji u kamenolomu Tounj te u Špiljama

Velikoj i Maloj Tounjčici, u Tounju. U tom razdoblju organizirano je nekoliko terenskih

geoloških istraživanja, mjerenja i uzorkovanja u navedenim špiljama i području kamenoloma,

te dodatne mikropetrografske analize u laboratoriju Zavoda za mineralogiju petrologiju i

mineralne sirovine na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.





5

2. Geološke značajke područja Tounja

2.1. Dosadašnja istraživanja

Prema VELIĆ i dr. (1982) prva geološka istraživanja ovog područja datiraju iz druge

polovine 19. stoljeća kada izlazi pregledna geološka karta Austrougarske monarhije

1:576000 u kojoj je listom VI obuhvaćeno i ovo područje. Početkom ovog stoljeća izlaze

geološke karte mjerila 1:75000 Ogulin-Stari trg (KOCH, 1931) i Karlovac-Vojnić (KOCH, 1934)

na kojima su naslage sjeverno i južno od Tounja izdvojene kao rudistni vapnenci. Intenzivnija

istraživanja počinju radovima Poljaka 1935. godine u kojima su opisani i mnogi speleološki

objekti ovog područja. Izmeđo 1948. i 1954. godine izrađeno je niz elaborata u kojima su

obrađeni geološki i hidrogeološki odnosi Ogulinske i Gojačke Dobre, te Zagorske i

Primišljanske Mrežnice. BAHUN (1968) u području sjeveroistočno od masiva Kapele pa do

linije Tounj-Primišlje uz detaljniji prikaz geološke karte iscrpno obrazlaže i geološke odnose.

U periodu istraživanja za OGK na listu Ogulin od 1973. do 1980. godine objavljeno je više

radova s paleontološkom, stratigrafskom i tektonskom problematikom, čiji su rezultati

objedinjeni u geološkoj karti 1:100000 list Ogulin te tumaču karte (VELIĆ i dr. 1982).

Speleološka istraživanja Špilje u kamenolomu Tounj novijeg su datuma, no zapisi o bliskoj

i genetski povezanoj izvor špilji Tounjčici zadiru čak u 17. stoljeće. Prema BOŽIĆ (1992)

najstariji podaci o špilji Tounjčici datiraju iz 1689. godine kada Ivan Vajkard Valvazor,

slovenski plemić istraživač i znanstvenik u svom djelu ''Slava vojvodine Kranjske'' piše o gradu

Tounju te daje slikovni prikaz grada na kojem se jasno vidi ulaz u špilju Tounjčicu. Ta slika

predstavlja najstariji do sada poznati prikaz ulaza u speleološki objekt u Hrvatskoj. Prvi pisani

opis Špilje Tounjčice dao je 1777. godine svećenik Ivan Dominik Vukasović u djelu ''Opis

karlovačkog generalata u kraljevini Hrvatskoj. Prvo pravo speleološko istraživanje špilje

Tounjčice objavio je geolog i speleolog Josip Poljak 1935. godine. Novija speleološka

istraživanja ove špilje nastavljaju se od 1956. kada je po prvi puta i topografski snimljena te

traju kontinuirano i danas.

Miniranjem i eksploatacijo kamenoloma u Tounju otvarane su u više navrata različite

podzemne kaverne, no većina ih je potpuno otkopana ili pak zatrpana jalovinom. Svega

nekoliko godina prije 1983. miniranjem je otvoren današnji otvor Špilje u kamenolomu





6

Tounj, a prvi puta ga je zamijetio R. Čepelak 10. travnja 1983. godine. U svibnju 1986. godine

članovi speleološkog odsjeka Planinarskog društva Sveučilišta Velebit započinju sistematsko

speleološko istraživanje špilje. Od tada pa do 1992. godine istraženo je i topografski

snimljeno 8189 metara tlocrtne dužine kanala, čime ova špilja postaje tada treća po dužini u

Hrvatskoj. O speleološkim istraživanjima pisano je tokom proteklih godina u časopisima naše

planine, Velebiten, Speleolog i sličnim stručnim speleološkim časopisima. Damir Lacković

1993. godine u svom diplomskom radu sistematski obrađuje geološke uvijete postanka Špilje

u kamenolomu Tounj na temelju geoloških istraživanja i određivanja apsolutne starosti

obložnih špiljskih laminita (freatskih siga) metodom 14C. Njegov rad služi kao temelj za daljnja

geološka i speleološka istraživanja.

2.2. Opis stratigrafskih jedinica

Područje Tounja izgrađeno je od vapnenaca gornjeg dijela donje krede, kako je prikazano

na osnovnoj geološkoj karti SFRJ 1:100.000 listu Ogulin. Prema VELIĆ i dr. (1982.) ove naslage

raščlanjene su kako slijedi:

2.2.1. Foraminifersko-algalni i prigrebenski vapnenci – APT (K14)

Naslage apta, u stratigrafskom slijedu kontinuirano naliježu na vapnence baremske

starosti, a zastupane su isključivo vapnencima. Početak apta podudaran je prvoj pojavi

Palorbitolina lenticularis, unutar tzv. ''donjih orbitolinskih vapnenaca'', a završetak im

markira prestanak vrste Salpingoporella dinarica. Prevladavaju vapnenci mikritne osnove

kojima samo mjestimično u nižem aptu bočno odgovaraju prigrebenski vapnenci.

Najzastupljeniji su varijeteti mikrita među kojima su određeni: biomikriti, pelbiomikriti i

intrapelbiomikriti. Biomikriti u bogatom matriksu sadrže orbitoline i sitne mikritizirane

foraminifere. Bočno mikritima sporadično odgovaraju prigrebenski vapnenci s obiljem

biogenog kršja i sparitnog cementa (biointraspariti i biointrasparruditi). Sveukupna debljina

apta kreće se od 200 do 300 metara.

2.2.2. Foraminiferski vapnenci – ALB (K15)

Neposredno na vapnencima apta slijede naslage u građi kojih sudjeluju brojne orbitoline

tzv. ''gornji orbitolinski vapnenci''. Donju granicu određuje pojava Orbitolina (Mesorbitolina)





7

texana, dok je gornja granica određena razvojem pojasa dolomita na prijelazu u gornju

kredu. Promatranjima na terenu zapaža se učestala izmjena mikritnih i sparitnih vapnenaca.

Prvi su zastupljeni fosilifernim mikritima, pelbiomikritima, biomikritima i intrabiomikritima, a

drugi najčešće intrabiosparitima, biopelsparitima, i intrabiosparruditima. Krupniji intraklasti,

a iznimno i pojava litoklasta indikacija su poremećaja i pretaložavanja jače litificiranih

vapnenačkih sedimenata. Debljina alba iznosi oko 400 metara.

2.3. Tektonski odnosi istraživanog područja

Prema OGK list Ogulin (VELIĆ i dr. 1982.), za ovaj teren karakteristična je ljuskava

stuktura koja je zamaskirana dominantnom mlađom rasjednom, blok-tektonikom.

Mnogobrojni lomovi od kojih su neki uzdužni, presijecaju sinklinale i antiklinale, reversne

rasjede i navlake. Područje Tounja smješteno je unutar strukturne jedinice Ogulin – Tobolić i

to unutar razlomljene uspravne malmsko-kredne sinklinale Gojak – Tobolić na koju se

nadovezuje radijalnom tektonikom zamaskirana antiklinala Tounj. Do prekida sedimentacije

te prvog značajnijeg boranja došlo je krajem krede tijekom laramijskih pokreta. Najznačajniji

pokreti zbili su se kasnije, za vrijeme pirenejske faze početkom neogena. Utvrđeni

strukturno-tektonski oblici, uz neznatna odstupanja slijede uglavnom karakteristično

dinarsko pružanje u smjeru sjeverozapad-jugoistok.

2.4. Hidrogeološke značajke

Istraživano područje pripada crnomorskom slivnom području, a nalazi se sjeveroistočno

od razvodnice jadranskog i crnomorskog sliva koja prolazi jugoistočno od Male Kapele

(LACKOVIĆ, 1993). Prema tome tok vode je prema sjeveroistoku, da bi se s vodama Gojačke

Dobre, Primišljanske Mrežnice i Korane slile kod Karlovca u rijeku Kupu. Cijelo područje

izgrađeno je od karbonarnih stijena te je izrazito okršeno. Spada u područje plitkog krša s

brojnim krškim izvorima, kakav je i izvor Špilja velika Tounjčica, ponorima kakav je Špiljski

sustav Đulin ponor-Medvedica u Ogulinu te brojnim značajnim podzemnim tokovima. Špilja

u kamenolomu Tounj nalazi se u sjeverozapadnom dijelu te propusne zone unutar

vapnenaca donje krede smještenih u jezgri sinklinale. Nepropusni ili djelomično propusni





8

dolomiti u podini ograničavaju vertikalno kretanje vode, dok raspored intenziteta

razlomljenosti vapnenaca predisponira kretanje vode u horizontalnom smjeru. Trasiranjem u

Špilji u kamenolomu Tounj potvrđena je već prije dokazana veza između ponora Zagorske

Mrežnice kod Oštarija te izvora Tounjčice u Tounju (BAHUN, 1968).

3. Metode istraživanja

3.1. Terenska istraživanja

Terenska geološka istraživanja rađena su u Špilji u kamenolomu Tounj, u špiljama Velikoj

i Maloj Tounjčici te na površini, unutar kamenoloma. Tijekom istraživanja korišteni su

geološki čekić (Estwing), lupa, geološki kompas (Brunton), mjerna vrpca dužine 30 m te

laserski daljinomjeri (Leica DISTO A2 i A3). Mjereni podaci i zapažanja na terenu ucrtavani su

na umanjeni nacrt špilje te su upisivani u terenski dnevnik (Prilog 2). Osnovnu poteškoću pri

mjerenju strukturnih elemenata u špilji činili su brojni špiljski talozi (sige), koji često

prekrivaju osnovnu stijenu. Radi nedostatka kvalitetnog svjetla u špilji i nemogućnosti

određivanja litoloških značajki stijena pomoću lupe, na pojedinim mjestima uzimani su uzorci

stijena koji su kasnije analizirani u laboratoriju. Važno je napomenuti da bi provođenje

geoloških istraživanja bilo uvelike otežano bez prethodno obavljenih speleoloških istraživanja

i kvalitetnog speleološkog nacrta koji je poslužio za snalaženje u ovoj kompleksnoj špilji te

kasnije za ucrtavanje mjerenih podataka. Za snimanje litološkog stupa u kamenolomu

korištena je metoda direktnog snimanja debljina slojeva pomoću Jacobovog štapa, uz

terenski opis pojedinog sloja i uzimanje uzoraka s obje strane litološke granice.

3.2. Mikropetrografska analiza

Cilj mikropetrografske analize bio je utvrditi litologiju u špilji i kamenolomu i usporediti ju

sa opisanom litologijom šireg područja (VELIĆ i dr., 1982). Mikroskopski izbrusci načinjeni su

iz uzoraka stijena i sedimenta prikupljenih u špilji te uzoraka stijena uzetih prilikom snimanja

stupa u kamenolomu. Vapnenci su na terenu klasificirani prema DUNHAM (1962), a nakon

mikropetrografske analize prema FOLK (1959, 1962). Nekoliko uzoraka tamnih valutica





9

pronađenih u špilji, za koje je mikropetrografskom analizom utvrđeno da se radi o

pješčenjacima, klasificirano je prema PETTIJOHN, POTTER & SIEVER (1972).

a) Snimanje geološkog stupa u kamenolomu, b) Kanal u Špilji u kamenolomu Tounj, c) Mjerenje strukturnih

elemenata u špilji Velikoj Tounjčici, d) Rasjedna zona kod Velikog jezera, e) Sediment u bajpasu kod Tobogana,

f) mjerenje struktunih elemenata kod Oltara.





10

4. Rezultati istraživanja

4.1. Geološki stup naslaga u kamenolomu





11

4.2. Mikropetrografski opis preparata

Uzorci iz geološkog stupa u kamenolomu

Uzorak KT-1:

Uzorak s početka slijeda naslaga snimljenih na geološkom stupu predstavlja tamnosivi

do crni laminirani vapnenac tipa madston i vekston-pekston (DUNHAM, 1962). Sastoji se od

izmjene MIKRITNIH i INTRASPARITNIH lamina (FOLK, 1959, 1962). Debljina pojedinačnih

lamina je do nekoliko milimetara. Mikritne lamine sadrže rijetke foraminifere (uglavnom

miliolide) te ostrakode. Intrasparitne lamine sadrže djelomice zaobljene i dobro sortirane

intraklaste (veličine 0,1-0,2 mm) te obilnije miliolide i ostrakode. Alokemi su gusto pakirani, s

točkastim i tangencijalnim kontaktima. Okomito i koso na laminaciju uočavaju se

pojedinačne sparitne žilice, duljine od nekoliko centimetara do nekoliko desetaka

centimetara.





12

Uzorak KT-2:

Uzorak vršnog dijela paketa debljine cca 2 metra iz slijeda naslaga snimljenih na

geološkom stupu (paket slojeva 1) također se sastoji od izmjene MIKRITNIH i

INTRASPARITNIH lamina (FOLK, 1959, 1962). Oba tipa lamina su veće debljine od onih

uočenih u uzorku KT-1 iz donjeg dijela istog paketa slojeva. Debljina pojedinačnih lamina je i

do 1 cm, a uočavaju se i proslojci debljine veće od 1 cm. Intrasparitne lamine sadrže slabije

sortirane, zaobljene intraklaste te miliolide, ostrakode i zelene alge roda Salpingoporella.

Oko zaobljenih intraklasta (peloida) uočava se vlaknasti kalcitni cement. Nekoliko sistema

sparitnih žilica (kosih i okomitih na laminaciju) uočava se na većem dijelu uzorka.





13

Uzorak KT-3:

Uzorak s početka paketa slojeva 2 na geološkom stupu terenski je određen kao

pekston (DUNHAM, 1962), a mikropetrografski kao BIOMIKRIT (FOLK, 1959, 1962). Sastoji se

od srednje sortiranih alokema, od kojih prevladavaju bioklasti foraminifera, ostrakoda,

tankoljušturnih školjkaša i zelenh algi. Bioklasti i djelomice zaobljeni intraklasti (peloidi) su

srednje sortirani, a pakirani su s točkastim međusobnim kontaktima.

Uzorak KT-4:

a) b)

Uzorak vršnog dijela paketa debljine cca 3 metra iz slijeda naslaga snimljenih na

geološkom stupu (paket slojeva 2) terenski je određen kao grejnston do radston (DUNHAM,

1962), a mikropetrografski kao BIOSPART do BIOSPARRUDIT (FOLK, 1959, 1962). Sadrži





14

dobro sortirane mikritizirane skelete miliolida i zelenih algi te velike zaobljene mikritne

litoklaste (veličine i do nekoliko centimetara). Alokemi su povezani sparitnim cementom.

Uzorak KT-5A:

a) b)

Uzorak iz donjeg dijela paketa slojeva 2 na geološkom stupu sastoji se od izmjene

mikritnih i biosparitnih lamina. Mikritne lamine sadrže ostrakode i fragmente

tankoljušturastih školjkaša unutar mikritnog veziva. Biosparitne lamine sadrže dobro

sortirane miliolide, fragmente algi i intraklaste, pakirane s točkastim kontaktima i povezane

mozaičnim kalcitnim cementom.





15

Uzorak KT-5B:

Uzorak laminiranog vapnenca po sastavu sličan uzorku KT-5B, ali s debljim laminama,

koje ponekad prelaze i u proslojke deblje od 1 cm. Alokemi unutar biosparitnih lamina su

slabije sortirani.

Uzorak KT-5C:

Uzorak laminiranog vapnenca po sastavu sličan uzorcima KT-5A i KT-5B, ali s još

debljim biosparitnim laminama/proslojcima i sa slabije sortiranim alokemima. Sadrži

nekoliko sistema sparitnih žilica i stilolitski šav okomito na laminaciju.





16

Uzorak KT-6:

Uzorak iz vršnog dijela paketa debljine cca 1m na geološkom stupu (paket slojeva 3)

terenski je određen kao grejnston do radston (DUNHAM, 1962), a mikropetrografski kao

INTRASPARIT do INTRASPARRUDIT (FOLK, 1959, 1962). Sadrži dobro zaobljene i dobro

sortirane intraklaste (peloide) veličine 0,1-0,2 mm, s tangencijalnim i suturiranim

kontaktima, povezane djelomice rekristaliziranim mikritom (pseudosparitom) i mozaičnim

kalcitnim cementom. Također sadrži i pojedinačne fragmente školjkaša (rudista) veličine 0,5-

3 mm.

Uzorak KT-7:

Uzorak donjeg dijela paketa slojeva 4 na geološkom stupu (debljine cca 3,5 m)

terenski je određen kao laminirani madston i pekston (DUNHAM, 1962), a mikropetrografski

kao laminirani MIKRIT i BIOMIKRIT (FOLK, 1959, 1962). Mikritne lamine debljine su oko 1mm,

a sadrže rijetke, nepravilno raspoređene fragmente ostrakoda (veličine 0,05 mm) u





17

mikritnom vezivu. Biomikritne lamine sadrže strujno laminirane fragmente ostrakoda

(veličine 0,1-0,2 mm), bentosne foraminifere i zaobljene intraklaste u djelomice

rekristaliziranom mikritu. U vršnom dijelu sadrži i krupne, zaobljene mikritne litoklaste.

Uzorak KT-8:

a) b)

Uzorak iz vršnog dijela paketa debljine cca 3,5 m na geološkom stupu (paket slojeva

4) terenski je određen kao grejnston do radston (DUNHAM, 1962), a mikropetrografski kao

INTRASPARIT do INTRASPARRUDIT (FOLK, 1959, 1962). Sadrži dobro zaobljene i dobro

sortirane intraklaste (veličine 0,1-0,3 mm) te bioklaste algi, povezane rekristaliziranim

mikritom (pseudosparitom) i mozaičnim kalcitnim cementom. Također sadrži i krupne

fragmente školjkaša rudista (veličine 4-5 mm). Uzorak je ispresijecan sparitnim žilicama

debljine 1-3 mm, različito orijentiranim.





18

Uzorci iz špilje

Uzorak 1:

a) b)

Uzorak tamnog vapnenca iz boka špilje terenski je određen kao pekston (DUNHAM,

1962), a mikropetrografski kao BIOMIKRIT (FOLK, 1959, 1962). Sadrži uglavnom bentosne

foraminifere (miliolide) te ostrakode i skelete zelenih algi (rod Salpingoporella) povezane

mikritnim vezivom. Unutar vršnog dijela uočen je i dijagenetski proces silicifikacije koji je

rezultirao formiranjem makrokristala kvarca unutar biomikrita.





19

Uzorak 2:

Uzorak vapnenca terenski je određen kao pekston (DUNHAM, 1962), a

mikropetrografski kao BIOMIKRIT (FOLK, 1959, 1962). Sadrži miliolide različitih veličina i

ostrakode u mikritnom vezivu.

Uzorak 3:

a) b)

Uzorak vapnenca terenski je određen kao grejnston (DUNHAM, 1962), a

mikropetrografski kao BIOSPARIT (FOLK, 1959, 1962). Sadrži uglavnom skelete zelenih algi

(rod Salpingoporella) i bentosnih foraminifera. Alokemi su slabo sortirani, a pakirani su s

točkastim kontaktima. Povezani su mozaičnim kalcitnim cementom. U uzorku se uočavaju i

horizontalne sparitne žilice debljine cca 0,1 mm.





20

Uzorak 5K:

a) b)

Uzorak vapnenca terenski je određen kao radston (DUNHAM, 1962), a

mikropetrografski kao INTRASPARRUDIT (FOLK, 1959, 1962). Radi se o razlomljenom

vapnencu do vapnenačkoj breči u kojem se uočavaju slabo sortirani i samo djelomice

zaobljeni litoklasti vapnenaca tipa pekston do grejnston te pojedinačni fragmenti skeleta

rudista, povezani sitnijim kršjem, uglavnom mikritnog sastava. Na uzorku se uočava nekoliko

sistema tankih sparitnih žilica, a slične žilice se vide i na litoklastima.

Uzorak 5P:

a) b)

Uzorak vapnenca, koji predstavlja naslage iz neposredne podine tektonski

razlomljenog vapnenca reprezentiranog uzorkom 5P, terenski je određen kao pekston





21

(DUNHAM, 1962), a mikropetrografski kao BIOMIKRIT (FOLK, 1959, 1962). Sadrži dobro

očuvane skelete zelenih algi (rod Salpingoporella) različitih veličina u mikritnom vezivu.

također sadrži i pojedinačne sparitne žilice različite debljine (0,1-1 mm) i orijentacije.

Uzorak U-3:

Pojedinačni tamni uzorak uzet je u kanalu špilje kod mjesta nazvanog „Bypass“, gdje

je vjerojatno dospio naplavljivanjem. Determiniran je kao klastična stijena - srednjezrnasti

pješčenjak grauvaknog tipa. Sadrži slabo zaobljene i slabo sortirane klaste kvarca i odlomaka

stijena (uglavnom rožnjaka i kvarcita). Stoga je klasificiran kao litična grauvaka.

Uzorak U-4:

Uzorak crnog vapnenca s bijelim kalcitnim žilicama, uzet iznad „Bypassa“, terenski je

određen kao vekston do pekston (DUNHAM, 1962), a mikropetrografski kao BIOMIKRIT





22

(FOLK, 1959, 1962). Sadrži pojedinačne fragmente skeleta zelenih algi i školjkaša. Uzorak je

uslijed brojnih žilica jako fragmentiran. Uočava se i dijagenetski proces silicifikacije, slično

kao i kod uzorka 1.

Uzorak U-5A:

Uzorak uzet u desnom boku „dvorane iza logera“ terenski je određen kao vapnenačka

breča, a mikropetrografski kao fragmetirani BIOMIKRIT (FOLK, 1959, 1962). Mikritni dijelovi

sadrže uglavnom bentosne foraminifere, a međusobno su odvojeni s nekoliko sistema tankih

sparitnih žilica debljine 0,1 do 0,2 mm.





23

Uzorak VAL-1:

Uzorak VAL-2:

Pojedinačni uzorci tamnih valutica uzetih u kanalu špilje kod mjesta nazvanog

„Bypass“, gdje su vjerojatno dospjele naplavljivanjem. Kao i uzorak U-3, determinirane su

kao klastične stijene - srednjezrnasti pješčenjaci grauvaknog tipa. Sadrže slabo zaobljene i

slabo sortirane klaste kvarca i odlomaka stijena (uglavnom rožnjaka i kvarcita). Stoga su

također klasificirani kao litične grauvake.





24

4.3. Opis i usporedba izmjerenih strukturnih elemenata

Strukturni elementi u podzemlju često su zamaskirani različitim špiljskim talozima te na

njihovo postojanje ukazuje ponekad samo morfologija kanala. Na dobro otkrivenim

dijelovima špilje gdje je zapažanje i mjerenje moguće, izmjereni su strukturni elementi kao

što su orijentacije slojnih ploha te rasjeda.

Tablica 1: Izmjereni položaji slojeva rasjeda i pukotina po mjernim točkama

Broj točke

Smjer nagiba

Kut nagiba

Pružanje Vrsta

diskontinuiteta

4 204 25 114-294 sloj

230 20 140-320 sloj

235 9 145-325 sloj

- - 150-330 pukotina


5 160 26 70-250 sloj


6 160 22 70-250 sloj

7 256 70 166-346 sloj

10 85 21 175-355 sloj

- - 0-180 pukotina

11 80 22 170-350 sloj

13 0 24 90-270 sloj

- - 30-210 pukotina

14 48 49 138-318 sloj

56 62 146-326 sloj

45 58 135-315 sloj

62 56 152-332 sloj

60 60 170-350 sloj

15 235 48 145-325 sloj

250 49 160-340 sloj

256 66 166-346 sloj


16 150 37 60-240 rasjed

17 120 62 30-210 rasjed

120 39 30-210 rasjed

20 50 40 140-320 rasjed

55 40 145-325 rasjed

21 50 45 140-320 rasjed

80 47 170-350 rasjed

22 125 49 35-215 pukotina

23 80 41 170-350 pukotina

90 40 0-180 pukotina





25

Izmjereni strukturni elementi su u nastavku prikazani pomoću stereografske

projekcije i rozeta dijagrama. Na stereogramu su položaji strkturnih elemenata prikazani

tragom (zakrivljenom linijom) dok su na rozeta dijagramu pružanja struktura raspodjeljena u

razrede širine 10°, te se tako ističu dominantne skupine pružanja struktura. Budući da je u

špilji Tounjčici izmjerena orijentacija samo jednog rasjeda, on nije posebno prikazan.

Orijentacija svih srukturnih elemenata izmjerenih na terenu prikazanih na stereogramu (lijevo) i Rozeta

dijagramu (desno)

Slojevi u Špilji u kamenolomu Tounj prikazani na stereogramu (lijevo) i rozeta dijagramu (desno)





26

Rasjedi i pukotine u Špiji u kamenolomu Tounj prikazani na stereogramu (lijevo) i rozeta dijagramu (desno)

Slojevi izmjereni u Velikoj i Maloj Tounjčici prikazani na stereogramu (lijevo) i rozeta dijagramu (desno)

Među mnoštvom izmjerenih podataka mogu se uočiti određene pravilnosti. Između svih

izmjerenih pružanja na rozeta dijagramu ističu se dva dominantna seta pružanja. Jedan od





27

njih je u pravcu sjeverozapad-jugoistok što odgovara dinarskom pružanju struktura. Ovaj

pravac ističe se na svim prikazanim rozeta dijagramima, a dominantnog je pružanja 140-320.

Drugi set, koji je nešto manje vidljiv u prikazu svih struktura, a jasno vidljiv na prikazu

struktura iz Špilje u kamenolomu Tounj, je onaj pružanja sjeveroistok-jugozapad.

Dominantno pružanje ovog seta razlikuje se za slojeve i pukotine onosno rasjede. Što može

biti posljedica ili greške u mjerenju ili pak promjenjivog polja naprezanja koje je dovelo do

višekratnog lomljenja stijena, koje može biti različito u pojedinim dijelovima špilje ili za

različito razdoblje. Kut između pružanja dvaju dominantnih setova pukotina iznosi približno

60° (odnosno 120°) pa se iz tih podataka može približno odrediti pružanje pravca glavne osi

naprezanja koje u ovom slučaju iznosi 170-350. Budući da su postanak i pružanje špiljskih

kanala najčešće uvjetovani pukotinama, rasjedima i slojnim plohama može se reći da su na

okršavanje Špilje u kamenolomu Tounj najvećim djelom utjecali kontakti slojnih ploha i

uzdužnog (paralelnog) sistema pukotina, zatim same slojne plohe te pojedine jače pukotine i

rasjedi koji se pružaju u različitim smjerovima.

Presjek kanala na točki 10 Presjek kanala na točki 11





28

5. Zaključak

Geološka istraživanja obavljena su u Špilji u kamenolomu Tounj, špiljama Velikoj i Maloj

Tounjčici, te u kamenolomu. Terenskim geološkim istraživanjima i kasnijim kabinetskim

istraživanjima dobiveni rezultati uspoređivani su s ranijim rezultatima površinskih geoloških

istraživanja prikazanim na geološkoj karti dotičnog područja te ranijim geološkim i

spelološkim istraživanjima u špiljama. Potvrđeni sinklinalni položaj pokazao se uz genetski

povezane rasjede i pukotine, osnovnom strukturnom predispozicijom za stvaranje ove velike

špilje. Stijene kanala Špilje u kamenolomu Tounj velikim su dijelom prekrivene različitim

špiljskim talozima (sigama), pjeskovitim i glinovitim nanosima te laminiranim freatskim

talozima koji često obljepljuju čitave profile kanala. U špiljama Velikoj i Maloj Tounjčici

stijene su u geološkom smislu puno više otkrivene. Stijene su u ovim špiljama kao i u dijelu

Špilje u kamenolomu Tounj nazvanom Kitova utroba sastavljene od rudistnog vapnenca s

dobro vidljivim rudistima veličine 2-4 cm, u mikritnom matriksu. Te stijene odgovaraju

prigrebenskim vapnencima donje krede (apt), a predstavljanju bočni ekvivalent

foraminifersko algalnim vapnencima apta koji su zabilježeni u ostalim dijelovima Špilje u

kamenolomu Tounj.

Rudistni vapnenac u Maloj Tounjčici Freatske sige kod Velikog jezera





29

6. Literatura

BAHUN, S. (1968): Geološka osnova hidrogeoloških odnosa krškog područja između Slunja i

Vrbovskog, geološki vjesnik, svezak 21, 19-78, Zagreb 1968.

BOŽIĆ, V. (1992): Prikaz špilje Tounjčice u prošlim stoljećima, Speleolog 1990-1991, 39-43,

Zagreb.

DUNHAM, R.J. (1962): Classification of carbonate rocks according to depositional texture. U:

HAM, W.E. (ed.): Classification of Carbonate Rocks. Amer. Assoc. Petr. Geol.

Memoir, 1, Tulsa, 108-121.

FOLK, R. L. (1959): Practical petrographic classification of limestones. Amer. Assoc. Petr.

Geol. Bulletin, 43, Tulsa, 1-38.

FOLK, R. L. (1962): Spectral subdivison of limestone types. U: HAM, W.E. (ed.): Classification

of Carbonate Rocks. Amer. Assoc. Petr. Geol. Memoir, 1, Tulsa, 62-84.

LACKOVIĆ, D. (1993): Geološki uvjeti postanka Špilje u kamenolomu Tounj – Diplomski rad,

Rudarsko-geološko-naftni fakultet sveučilišta u Zagrebu.

PETTIJOHN, F.J., POTTER, P.E. & SIEVER, R. (1972): Sand and Sandstone.-Springer-Verlag,

New York-Heidelberg-Berlin, 615 str.

VELIĆ, I., SOKAČ, B. (1981): Osnovna geološka karta SFRJ 1:100.000 list Ogulin L33-103,

Geološki zavod – OOUR za geologiju i paleontologiju, Zagreb (1969.-1980.), Savezni

geološki zavod Beograd.

VELIĆ, I., SOKAČ, B., ŠĆAVNIČAR, B. (1982): Osnovna geološka karta SFRJ 1:100.000 Tumač za

list Ogulin, Geološki zavod Zagreb (1980.), Savezni geološki zavod Beograd.



Tounj elaborat SKOL UB print

Documents

Transcript of Tounj elaborat SKOL UB print