Teorijski dijalozi: Estetski i postestetski status lijepog, 2010.
-
Upload
knjizica-sazetaka -
Category
Documents
-
view
232 -
download
6
description
Transcript of Teorijski dijalozi: Estetski i postestetski status lijepog, 2010.
Znanstveni skup Odsjeka za povijest umjetnosti i Odsjeka za filozofiju
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Rijeci
ESTETSKI I POSTESTETSKI STATUS LIJEPOG
Povijest i teorija umjetnosti
srijeda, 16. lipanj 2010.
Program: Filozofski fakultet, Trg I. Klobučarića 1, predavaonica 12: 9.45 – 10.00 Pozdravna riječ 10.00 – 10.45 Nina Kudiš Burić: Slučaj Giuseppea Nogarija (1699. – 1763.): osobni stil i estetski kanoni prilagođeni slikarskim vrstama
10.45 – 11.30 Damir Tulić: Donna velata: estetika skrivenoga u skulpturi Settecenta
11.30 – 12.15 Iva Jazbec: Michelazzijeve Duše u čistilištu u riječkoj crkvi sv. Jeronima: ljepota iskupljenja
12.15 – 13.00 Predrag Šustar, Iva Buchberger: Kantov pojam lijepoga: kauzalni model vs. normativni model
13.00 – 13.45 Iris Vidmar: Kantove epistemološke ideje i pojam ljepote
PAUZA OD 13.45 – 15 SATI 15.00 – 15.45 Nataša Lah: Stilistički kontekst rasprave o lijepom
15.45 – 16.30 Elvio Baccarini: Određuje li istinitost ljepotu književnog djela
16.30 – 17.15 Milica Czerny Urban: Moral i ljepota umjetničkog djela
17.15 – 18.00 Kristina Barišić: Bijeg u estetsku neutralnost - likovna Rijeka 90ih godina XX stoljeća
1
Nina Kudiš Burić
Slučaj Giuseppea Nogarija (1699. – 1763.): osobni stil i estetski kanoni
prilagođeni slikarskim vrstama
Venecijanski slikar Giuseppe Nogari, učenik Antonia Balestre (Verona, 1666. –
1740.), proslavio se je svojim „teste di carattere“. Riječ je o alegorijskim prikazima
prirodnih pojava, apstraktnih pojmova, ljudskih osobina i drugoga, najčešće u vidu
vremešnih, oronulih žena ili muškaraca, prikazanih u poprsju i opremljenih
prikladnim atributima. Nogari je bio miljenik brojnih venecijanskih, ali i europskih
aristokrata, bogatih trgovaca i sakupljača, a njegova su se djela ponekad kupovala i
na „neviđeno“. Slikareva fama kao majstora alegorijskih glava i danas je prisutna u
krugovima trgovaca umjetnina i kolekcionara. No, paralelno uz ovu prilično plodnu
svjetovnu produkciju, Nogari je tijekom svoje karijere izradio i nekoliko djela
sakralne tematike od kojih je svakako najcitiranija oltarna pala iz venecijanske crkve
Santa Maria Gloriosa dei Frari, nastala 1755., a koja prikazuje Čuda blaženog Josipa
Kopertinskog. Analiza ovog djela mi je omogućila da slikaru pripišem još dvije slike
sakralne tematike: jedna se nalazi u Chioggi, a druga u Labinu. Smatram da se
Nogariju ili njegovoj radionici može približiti i jedna mala oltarna pala što se čuva u
Sakralnoj zbirci Franjevačkog samostana u Zadru.
Krajnje je iznenađujuća činjenica da je ovaj slikar, ovisno o tome je li slikao „testa di
carattere“ ili djelo sakralne tematike, koristio dva radikalno različita načina slikanja,
ali i estetska pristupa. Izlaganje će se baviti uzrocima ove dihotomije i načinom na
koji je slikar reagirao na vanjske poticaje, kako one estetske, tako one sasvim
svjetovne prirode.
2
Giuseppe Nogari, Čuda blaženog Josipa
Kopertinskog (1755.), Santa Maria Gloriosa dei
Frari, Venecija, detalj.
Giuseppe Nogari, Nevinost, Narodna
galerija, Ljubljana
3
Damir Tulić
Donna velata: estetika skrivenoga u skulpturi Settecenta
Djelomična pokrivenost lica velom u mediteranskom je kulturnom krugu prisutna
još od antičkih vremena. O tome svjedoče helenistički prikazi te posebno rimske
skulpture vestalki gdje je veo označavao čistoću, skrivenu ljepotu i posvećen život.
Lagani veo koji senzualno prianja uz žensko tijelo iščezava u srednjem vijeku,
premda se susreće u drukčijoj funkciji kod nekih medievalnih alegorijskih likova
poput Sinagoge. Transparentni antikizirajući veo postaje učestali motiv u
profinjenoj vizualnoj kulturi Venecije u Settecentu gdje ga kao kiparsku novost
uvodi skulptor Antonio Corradini (Venecija, 1688. – Napulj, 1752.). Ovaj je kipar
svojom invencijom “začinio” alegorijski prikaz Vjere, prebacivši mu koprenu preko
lica koje se djelomično ocrtava ispod lagane tkanine. Još je slikar Antonio Balestra
1717. govorio da je Corradinijeva žena pod velom “očarala cijeli grad (Veneciju)
koji joj se bezrezervno divi”. Tijekom posljednjeg stoljeća Serenissime,
venecijansko društvo je bilo puno kontradiktornosti, ali se moglo pohvaliti i
vrhunskom, jednom od estetski najrafiniranijih umjetničkih produkcija. Ono je
Corradinijevim skulpturama oduševljeno aplaudiralo zbog hrabre kiparske zamisli i
klesarske vještine majstora što je mramor pretvorio u svilenu transparentnu
koprenu. S druge strane, alegorijski kipovi Vjere, bolje rečeno graciozni ženski
likovi čiji veo više otkriva nego sakriva senzualno tijelo, privlačili su pažnju
prožimanjem sakralnog i profanog. Riječ je o vrlo tipičnom fenomenu
venecijanskog Settecenta. Corradinijeve Donne velate postale su, takoreći, kiparev
brand te su ga proslavile diljem Europe. Njegova vještina i concetto nadahnuli su
nekoliko kipara u drugoj polovici 18. i u 19. stoljeću, no s različitim ishodima.
4
Iva Jazbec
Michelazzijeve Duše u čistilištu: ljepota iskupljenja
Čistilište kao treće mjesto u koje je moguće doći nakon smrti bilo je
predmetom žustrih teoloških rasprava. Njegovo su postojanje osporavali mnogi,
osobito protestanti, tvrdeći da je takva ideologija izmišljotina katoličke crkve koja je
na taj način ubirala novce pripovijedajući kako kupovanje oprosta i plaćanje misa
zadušnica pomaže dušama zatočenim u čistilištu.
Uslijed toga nastaju brojne ikonografske sheme - primjeri crkvene
propagande kojima se na uvjerljiv način prenosila poruka. Pojedino umjetničko
djelo pruža neiscrpan izvor konotacija pa tako može biti didaktično i obogaćeno
ideološkim programom poput motiva Duša u čistilištu. U središtu ove priče nalazi
se ideja ljepote i uzvišenosti iskupljenja kao konačnog cilja i smisla življenja, a
realizam i teatralnost prikaza nužno su trebali pobuditi snažne emocije kod
promatrača te ga uvjeriti u obavezu spašavanja zatočenih duša.
Riječki kipar Antonio Michelazzi (Gradiška na Soči, 1707. – Rijeka, 1772.) je
1744. godine dobo narudžbu za izradu glavnog oltara u bivšoj augustinskoj crkvi
sv. Jeronima u Rijeci. Tom je prigodom stvorio jedan od najsugestivnijih prikaza
ovog motiva. U nišu oltarne menze smjestio je skulpturalnu kompoziciju s
motivom Duša u čistilištu čiji se dijelovi danas ne čuvaju na svojem izvornom
mjestu. Čitav ikonografski sadržaj oltara obrana je posttridentskih teza o
sakramentu euharistije i čistilištu. Iz toga proizlazi ekspresivnost Michelazzijevih
skulptura kada je riječ o prikazu Duša u čistilištu. Dramatika i naturalizam
kompozicije uvjeravaju nas u vjerodostojnost i legitimitet katoličke dogme, a
rješenje estetskog problema prikaza duša rastrganih između fizičke boli koju nanosi
vatra i nade (mistika u fizionomiji) u sjedinjenje s Bogom pomiče granice religiozne
estetike čineći prihvatljivim uživanje u ljepoti i nagosti pokrenutih tijela.
6
Predrag Šustar, Iva Buchberger
Kantov pojam lijepoga: kauzalni model VS. normativni model
Činjenice. Kant podastire pet različitih, ali međusobno nadopunjujućih definicija
lijepoga (usp. Kant 1790). U ovom radu zadržat ćemo se na 3. i, djelomično, 4.
definiciji iz ‘Analitike lijepoga’. Tako u sklopu 3. definicije, Kant tvrdi da je forma
pravi predmet na kojeg se odnose naši sudovi o lijepome. Statički shvaćena, forma
je lik, dok je dinamički shvaćena, igra. Međutim, za nas najznačajnija karakteristika
forme predmeta, bilo uočenih u prirodi, bilo artefakata, npr. umjetničkih djela, jest
to da izaziva takav odnos naših spoznajnih moći, uobrazilje (Einbildungskraft;
imaginatio) i razuma, na temelju kojeg onda pripisujemo ljepotu odgovarajućem
predmetu. Problem. Iako cjelokupni proces našeg pripisivanja ljepote nekim
predmetima ima sličnosti s načinom funkcioniranja tzv. kauzalnih mehanizama
(usp., npr., Machamer, Darden, and Craver 2000; Glennan 2008), Kant izričito tvrdi
da sam odnos između uobrazilje razuma, kao ključan odnos u estetičkoj prosudbi,
nije kauzalan, vec transcendentalan i normativan (Kant 1790, §§ 21-22). Rješenje.
Smatramo da je ovaj problem predstavlja jedno od glavnih mjesta Kantovog otpora
naturalizaciji u njegovoj estetičkoj teoriji, stoga ćemo, nakon uvodnih poglavlja,
najviše prostora posvetiti razmatranju upravo ovog problema. Ponudit ćemo
interpretaciju Kantovog rješenja koja odbacuje oštru dihotomiju kauzalno -
normativno koja se nametnula u sekundarnoj literaturi (usp. Allison 2001), te
razraditi model razumijevanja definicija lijepoga koji podupire kompatibilnost
između gorespomenutih suprotstavljenih pozicija.
Literatura:
• Allison, Henry E. (2001), Kant’s Theory of Taste, Cambridge University
Press: Cambridge New York.
• Glennan, Stuart (2008), “Mechanisms”, in Stathis Psillos and Martin Curd,
The Routledge Companion to Philosophy of Science, Routledge: London - New
York, Ch. 35, pp. 376-384.
• Kant, Immanuel (1790 [1976]), Kritika moći suđenja, Naprijed: Zagreb.
8
• Machamer, Peter, Lindley Darden, and Carl F. Craver (2000), “Thinking
about Mechanisms”, Philosophy of Science 67: 1-25.
9
Iris Vidmar
Kantove estetske ideje i pojam lijepoga
Kantova ‘treća kritika’ po mnogim je svojim elementima neizostavan dio
svakog sustavnog poimanja ljepote, sudova o lijepom i stvaralačkog umijeća, no
jedan od elemenata koji je uglavnom zapostavljen u mnogobrojnim raspravama o
Kantovoj estetici jesu estetske ideje. U tom smislu ovaj rad predstavlja pokušaj da
se istraži važnost estetskih ideja unutar Kantove teorije lijepoga, njihova veza sa
stvaralačkom i perceptivnom estetikom, ali i njihova važnost unutar sveobuhvatna
Kantova viđenja čovjeka i njegove prosudbene moći.
Jedno od obilježja Kantove estetike jest određeni 'paralelizam' po pitanju
objašnjenja lijepoga: s jedne strane, čini se da Kant smatra da su samo prirodne
ljepote prave ljepote i veliki dio treće kritike predstavlja nastojanje da se objasni
ljepota prirode. Spoznaja te ljepote neizostavan je korak do razvoja čovjekove
moralnosti. Nasuprot tome, Kant sam u jednom trenutku (točnije od odlomka 41)
mijenja fokus svoje rasprave i okreće se stvaranju ljepote u domeni lijepe
umjetnosti: čini se da upravo ovdje estetske ideje imaju ključnu ulogu. Nameće se
međutim pitanje: jesu li estetske ideje nužne za percipiranje ljepote, ili pak za
njeno stvaranje?
10
Nataša Lah
Stilistički kontekst rasprave o lijepom
Rad se bavi stilističkim kontekstom rasprave o lijepom u suvremenoj
umjetničkoj produkciji. S obzirom da se stilistička analiza bavi formalnim načelima
prikazivanja, a vrijednosni status djela stječe razumijevanjem forme (usp.
Bätschman:2004), nastoji se pokazati prevlast formalnih načela slike nad
sadržajnim aspektima prikazanoga.
Umjetnik formom (slikom) interpretira sadržaj (značenje). Recipijent
razumije ili ne razumije formu (sliku) prikazanoga. Teoretičar u hermeneutičkom
trokutu objašnjava (tumači ili prevodi) umjetnikovu interpretaciju (intenciju).
Stilska smjena time predstavlja smjenu dominantnog individualiteta i u stalnom je
konkurentnom odnosu istraživanja formalnih razlika u polju istih sadržaja (usp.
Berger:1977). Usvajanjem stilskog obrasca, njegovim normiranjem i
kanoniziranjem postaje valorizirana povijesna činjenica. Pojam ljepote u tom
kontekstu iskušava se u različitim stilskim konstruktima (formama, prikazima).
Najšire pozicionirani stilski konstrukti ljepote podudaraju se s intuicijama biološkog
i kulturološkog odabira, dok se opozicijski stilovi (avangardi, konceptualnih pokreta,
neprikazivačke umjetnosti) opiru zadanome diskvalificirajući samostalnost pojma
ljepote.
Suvremena teorija umjetnosti zbog toga, akreditira široki doseg pojma
'ljepo' obuhvatom njegova statusa unutar vizualne kulture i medija, za
sudjelovanje u raspravi tradicionalno shvaćena diskursa povijesti umjetnosti (vidi
Eco:2004, Danto:2007).
Literatura:
Bätschmann, O. (2004). Uvod u povijesnoumjetničku hermeneutiku. Zagreb:
Scarabeus.
Berger, J. (1972). Ways of Seeing. London: Penguin.
Eco, U. (2004). Povijest ljepote. Zagreb: Hena com.
Danto, A. C. (2007). Nasilje nad ljepotom. Zagreb: MSU.
12
Elvio Baccarini
Određuje li istinitost ljepotu književnog djela
Peter Lamarque (još u svojoj ranijoj knjizi koju je napisao zajedno sa
Steinom Olsenom) zastupa stav autonomizma u pogledu vrednovanja književnih
djela. Književno djelo vrednujemo na temelju zasebnih estetskih kriterija, a ostali
kriteriji (mogućnost spoznaje, moralnost, korisnost, itd.) su tek vanjski kriteriji za
vrednovanje takvog djela. Unatoč tome, Lamarque tvrdi da književna djela mogu
pružati spoznaje. Intencija je izlaganja pokazati da nije moguće istovremeno dobiti
iz književnog djela sve vrste spoznaja o kojima govori Lamarque, a da se
postizanje spoznaje ne ugradi u središte umjetničke vrijednosti književnog djela
(pored onih usko estetskih). Pored toga, intencija je teksta i pokazati da ako se
zastupa institucionalistička teorija umjetnosti, potrebno je ugraditi doprinos rastu
znanja među središnjim umjetničkim vrijednostima književnog djela, pored onih
striktno estetskih.
14
Milica Czerny Urban
Moral i ljepota umjetničkog djela
“Moral i ljepota umjetničkog djela” ispituje poziciju koju u svojoj knjizi iznosi
prof. Peter Lamarque, a prema kojoj se umjetnička vrijednost umjetničkog djela
procjenjuje isključivo prema estetskim kriterijima. Upravo ta činjenica povlači za
sobom autonomističku poziciju u raspravi o vrednovanju umjetničkih djela, te
samim time i autonomističku poziciju po pitanju lijepog.
Ja ću se u ovom radu baviti istpitavanjem tog stava, te ću pokušati prije
svega vidjeti mogu li se umjetnička vrijednost umjetničkih djela i njegova
specifična ljepota procijeniti neovisno o moralnoj dimenziji koju umjetnička djela
mogu imati.
U nastojanju da obranim poziciju da barem ponekad trebamo u evaluaciju
umjetničke vrijednosti, pa i ljepote, uključiti i njegovu moralnu dimenziju, suočit
ću se s najvećim prigovorom za neautonomističku poziciju, tj. na prigovor koji se
temelji na pozivanju na postojanje umjetnički vrijednih i lijepih, ali umjetničkih
djela nemoralnog karaktera. Na prigovor repliciram oslanjanjući se na spoznajnu
vrijednost koju možemo dobiti iz takvih umjetničkih djela.
16
Kristina Barišić
Bijeg u estetsku neutralnost - likovna Rijeka 90ih godina XX stoljeća
Bijeg u estetsku neutralnost - likovna Rijeka 90ih godina XX stoljeća jest
naslov seminarskog rada u sklopu kolegija Teorija stila pod mentorstvom dr. sc.
Nataše Lah. Fokus mog rada odvija se u smjeru razmatranja kategorija lijepoga
koje su raščlanjene unutar umjetničkih praksi tokom 90ih godina u Rijeci. Moj
orijentir stilskog okvira bazirati će se na novom prijedlogu parametra interpretacije,
a riječ je o odnosu prostor – vrijeme, koji je karakterističan za ruskog estetičara
Jurija Borjeva. Dakle, odstupam od tradicionalnog shvaćanja stilističkog pristupa
sadržaj-forma koji je bio dominantan do upliva novih teorija. Riječ je o pogledima
kroz povećalo hegelovske i posthegelovske estetike koja svoj primat direktno čuva
na premisama : estetika je filozofija umjetnosti, njezin je predmet carstvo
umjetnički lijepog, a lijepo je osjetilni privid ideje, to jest sadržaja. Općenito
prihvaćeno, estetika proučava kako se ideja odnosi prema oblikovanju. Nova priča
obuhvaća umjetnički period postmodernizma, unutar kojeg je estetsko nešto što se
može u cijelosti kontekstualizirati. Upravo iz tog razloga jasno se nameće
fragmentacija kao pojam koji svestrano opisuje postmodernizam, i na kojemu se
jasno razaznaju krhotine starih teorijskih uporišta. Na skiciranom vremenskom
dijagramu upravo tada, javlja se u Rijeci, nešto što možemo definirati estetskom
neutralnošću, koju obgrljuje estetski konformizam, u vrijeme ratnih zbivanja, gdje
se osjećajno zatvaraju oči pred naletom tadašnje stvarnosti. Ta točka jest
problematika kojom ću se pozabaviti kroz spomenuti teorijski pristup.
Ključne riječi : odnos prostor – vrijeme, sadržaj - forma, Borjev, Hegel, estetika,
postmodernizam, Rijeka
18