NAJSTARIJI HRVATSKI PISANI SPOMENICI:

Bašćanska ploča:

napisana je glagoljskim pismom

nađena je u Jurandvoru, pokraj Baške na otoku Krku

to je darovnica kralja Zvonimira, koji daruje ledinu crkvi Sv. Lucije

u prvom dijelu saznajemo da je tekst pisao opat Držina koji utvrđuje da je kralj Zvonimir darovao jedno gospodarsko dobro

on proklinje one koji bi to porekli

u drugom dijelu opat Dobrevit izjavljuje da je sa devetoro braća sagradio crkvu za vrijeme kneza Kosmata

u trećem dijelu se kazuje da je u to vrijeme postojala zajednica Sv. Lucije i Sv. Nikole na Otočcu

Bašćanska ploča ima povijesno, kulturno i književno značenje

tu su prve pisane hrvatske riječi i prvi puta potvrđeno hrvatsko ime na hrvatskom jeziku

Ljetopis popa Dukljanina (polovica 12. st.)

spis sadrži rodosliv dukljanske dinastije

navodno je isprva pisan slavenskim jezikom, a latinski ga prevodi jedan katolički svećenik iz dukljanske biskupije

kasnije, vjerovatno u 14. st., spis je u području Splita preveden na hrvatski jezik i tom prigodom dodano mu je građe iz hrvatske povijesti, a posebno pričanje o tragičnoj pogiblji kralja Zvonimira

za Zvonimitova vladanja bilo je blagostanje, zemlja bogata, a ljudi sretni i sigurni

kralj je bio pošten i pravedan, pomagao je dobre, a proganjao zle

negdje oko Cetine zbila se njegova tragična smrt

ubili su ga na skupu prilikom čitanja pisma u kojem se pozivaju Hrvati da s drugima idu osloboditi Kristov grob

autor razjarene ljude uspoređuje s vukovima i psima

povjesničari se ne slažu s ovom pričom koja je vjerojatno nastala prema legendi

Vinodolski zakonik (polovica 13. st.):

nastao je u Vinodolu 1288. G. i najstariji je zakonski spomenik

nastao je da bi se normirali pravni odnosi u vrijeme kada je vinodolski kraj darovan krčkom knezu Vidu (kasnije Frankopanima)

uzakonili su gae stari običaji, ali se posebice išlo da se odredi kazneno pravo i osigura kneževo pravo

Zapis popa Martinca:

pop Martinac je pisao glagoljski brevijar (knjiga molitava, lekcija i pjesama za svećenike, zbornik molitava) u Grobniku

tada se dogodila za Hrvatsku velika tragedija na Krbavskom polju 1493.

pisac daje zapis u kojem iznosi potresnu sliku teškog stradanja u Hrvatskoj zbog turske najezde

to je povijesno svjedočanstvo o katastrofalnom događaju

Turci pale, ruše, ubijaju i odvode u roblje (bili su gori od Atile i Tatara)

autor opisuje ovaj događaj kratko čemu odgovara vremenska napetost

crkveno - slavenski jezik s elementima narječja

Šibenska molitva:

pjesma j najstariji latinički tekst iz 1. Polovice 14. st.

zapisao ga je Pavle Šibenčanin, a stvorio nepoznati glagoljaš

pjesma je naziv dobila po nalazištu , samostanu u Šibeniku

prema sadržaju dan joj je podnaslov Phvala Gospi

to je nabožna pjesma koja djeluje kao litanija (vrsta crkvene molitve koja se govori ili pjeva, a sastoji se iz kratkih zaziva što ih izriče predmolitelj i odgovara koje izriču molitelji)

pjesnik slavi Marijinu uzvišenost i dostojanstvo

Gospa je određena snažnim atributima: blažena, presvijetla, uzvišena, urešena…

ona je nada i okrepljenje, nadahnuće i utjeha, utočište bolesnih i siromašnih

ponavljanje istih jedinica na početku stihova (anafora) i iste rime na kraju doprinose melodičnosti stiha ispjevana je ikavskim govorom i čakavskim

PREDRENESANSA (HUMANIZAM)

Novo razdoblje počinje pojavom pjesničkih škola na tlu Italije i velikim autorskim imenima, čuvenim trolistom Dante – Petrarca – Boccaccio. Obuhvaća 13. i 14. st. Razvoj građanstva i ranog kapitalizma djeluje na stvaranje novog pogleda na svijet.

ČOVJEK je aktivan, radoznao, želi uživati u ovozemaljskom životu, kritičan je – istražuje i provjerava postojeće spoznaje. Književnost napušta alegoričnost, didaktičnost, moralističke teme. Čovjekovo duhovno oslobađanje znači i njegovo zanimanje za vlastiti unutarnji svijet, ljepotu prirode i ovozemaljski život.

Dante, Petrarca i Boccaccio sažimaju bogata i raznovrsna iskustva srednjovjekovne kulture i ujedno navješćuju nove težnje. Oni su utemeljitelji novovjekovne književnosti.

Svi pisci humanisti pišu na latinskom jeziku, a proslavila su ih upravo njihova djela na narodnom jeziku. Uzor im je antička civilizacija, poglavito umjetnost.

PISCI SREDNJEGA VIJEKA I PREDRENESANSE: Guilhem IX., Jaufre Rudel, Bertrand de Ventadorn, Walter von der Vogelweide, Franjo Asiški, Dante Alighieri, Francesco Petrarca, Giovanni Boccaccio, Geoffrey Chaucer, Auzias March, Francois Villon

Petrarkisti:

Petrarkizam je naziv za nasljedovanje Petrarkine poezije u europskoj poeziji 15. i 16. st. Pjesnici petrarkisti opjevavaju svoju ljubav prema prekrasnoj, savršenoj ženi. U neuzvraćenoj ljubavi pate i uživaju jer im je ona umjetničko nadahnuće. Petrarkin ili talijanski sonet oblik je pjesme od 14 stihova, ima četiri strofe: dva katrena i dva terceta, uglavnom jedanaesteraca s najčešćom rimom abba cdc cdc.

Petrarkizam se ugradio u sve europske književnosti od XV. stoljeća dalje, pa tako i hrvatsku književnost, čak nešto ranije od mnogih drugih europskih književnosti. Hrvatski petrarkizam preuzeo je od Petrarke temeljna obilježja, ali hrvatsko renesansno pjesništvo nije se zaustavilo samo na petrarkizmu i oponašanju petrarkističkih modela. Napisan su pjesnička djela koja izražavaju osobne poglede na političke, društvene i vjerske prilike. Satira ostaje oštra i kad se odnosi na domaće prilike i na europsko političko i društveno stanje (Mavro Vetranović). Slično je i s promišljanjem sudbine čovjeka pojedinca u društvu koje guši osobnost, odnosno sve mjeri vrijednošću moći ili novca (Mavro Vetranović, Marin Držić, M. Kaboga). I religiozna je problematika na poseban način istaknuta u tom vremenu velikih prijeloma i prijepora. Zbornik Nikše Ranjine (1507.) u kojem su popisane pjesme tada najpoznatijih pjesnika, Džore Držića i Šiška Menčetića, sadrži također znatan broj pjesama kojima ne znamo autore, niti njihove cjelovite opuse. Usmena živa poezija također je bila snažan izazov. O njoj svjedoče i pjesnici izrazitih humanističkih nadahnuća, kao što je bio Juraj Šižgorić, ali i Petar Hektorović koji je narodne pjesme uklopio u svoje djelo Ribanje i ribarsko prigovaranje (1568.). Najvažniji je hrvatski renesansni pisac Marin Držić koji je napisao više izvrsnih komedija koje su

nažalost sačuvane u nepotpunim rukopisima: konca nema Dundo Maroje i Skup, a Pomet je izgubljen; Dundo Maroje prikazan je 1551. u vijećnici Kneževa dvora.

HRVATSKI HUMANIZAM

Razvija se u 14. i dijelom u 15. st.

Humanizam se temelji na općeljudskoj odgojnoj pobudi, ali njegovi pojavni oblici nisu lišeni nacionalnih i regionalnih obilježja. Utjecajne su dvije činjenice: podijeljenost hrvatskog sjevera i juga na više država i nezaustavljiv prodor Turaka. Sva su djela hrvatskog humanizma na latinskom jeziku!

POEZIJA – latinski epovi, elegije, epigrami, lirske pjesme

PROZA – epistole (pisma, poslanice), povijesna, filozofska i prirodoznanstvena djela

Kako su Zadar, Split, Šibenik, Hvar , Korčula i naročito Dubrovnik, izbjegli turska osvajanja, ljudi u njima su u kulturnom i književnom pogledu mogli održavati korak sa onim što se dešavalo u ostalim dijelovima Zapadne Evrope, naročito Italiji, gdje je već započela nova era u razvoju evropske kuture. Neki od najpoznatijih evropskih humanista potekli su upravo iz hrvatskog primorja:

MARKO MARULIĆ (1450.–1524.) rođen je u plemićkoj obitelji u Splitu. Bio je središnja ličnost splitskoga književnog, humanističkog kruga. Iako je u hrvatskoj književnoj povijesti ponajprije poznat po iznimnom doprinosu na narodnom jeziku, međunarodnu je slavu još za života stekao svojim (tiskanim) latinskim djelima De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Pouke za čestit život s primjerima), Mleci, 1506., Euangelistarium (Evanđelistar), Quinquaginta parabolae (Pedeset priča) i poslanicom papi Hadrijanu VI.

Pouke za čestit život prvi su bestseler, na latinskomu otisnut više od dvadeset puta, a na sedam različitih jezika više od trideset puta. Na latinska djela otpada pet šestina njegova književna opusa.

Najznačajniji Marulićev latinski tekst je, za njegova života neobjavljen i donedavno u rukopisu, veliki ep Davidias (Davidijada) u 14 knjiga. U tom vergilijansko-kršćanskom spjevu pjesnički je preoblikovana alegorija o starozavjetnom kralju Davidu koji je zapravo Krist, a progonitelj Šaul simbolizira Židove koji progone Krista.

IVAN ČESMIČKI- pjesme (Poemata), elegije (Elegiae).

JURAJ ŠIŽGORIĆ - šibenski je svećenik koji je objavio pjesnički zbirku (Tri knjige elegija i lirskih pjesama). To je prva tiskana pjesnička zbirka u Hrvata.

ANTUN VRANČIĆ, ILIJA CRIJEVIĆ, JAKOV BUNIĆ I IVAN ČESMIČKI ( u svijetu poznat pod latinskim imenom JANUS PANNONIUS ).

-oni su sebe nazivali humanistima jer su u središte svoga interesovanja postavili studije o čovjeku, za razliku od srednjovjekovnih teoloških studija (studija o Bogu). Iako su svi bili duboko religiozni, težili su da sebe i svoje bližnje oplemene i usavrše kao ovozemaljska bića i postignu vrhunski ideal novog

doba: humanitas-najvišu mjeru čovječnosti.Iako je latinski bio jezik duhovne elite tog doba, neki su progovorili i na narodnom, jer su se željeli obratiti širem krugu čitatelja. Na taj način je i potekla hrvatska književna riječ na narodnom j., koja je puni procvat dobila u vrijeme tzv. renesanse u XVI st.

SRPSKI HUMANIZAM

Danilo Pećki, rođen oko 1270. godine, važna je istorijska ličnost 14. vijeka. Bio je aristokratskog porijekla, Milutinov dvorjanin i životopisac. Danilo je sastavio poznati zbornik Žitija kraljeva i arhiepiskopa srpskih.'' ZAPIS O MARIČKOJ BICI'' ostavio je starac Inok Isaija. On prevodi i piše u periodu nakon rasplamsavanja velikog duhovnog pokreta isihazma, koji će ostaviti trajni uticaj na srpsku književnost i kulturu. Poslije smrti despota Uglješe Mrnjavčevića na Marici 1371. godine njegova žena Jelena prešla je u Srbiju, gdje se zamonašila i dobila ime Jefimija. U istoriji književnosti Jefimija se pamti kao prva srpska pjesnikinja (Pohvalu knezu Lazaru, Tuga za mladencom Uglješom), Na pokrovu je izvezla Pohvalu knezu Lazaru, svoje najpoznatije djelo. Tekst Pohvale je autentično lirsko svjedočenje o teškim vremenima za srpski narod poslije Kosovske bitke i o velikom narodnom uzdanju u sv. cara i poslije njegove smrti. Za narod je car živ, a ne mrtav; on nije umro nego je, kako u Pohvali stoji, prešao iz smrti u život. Njeno književno djelo istovremeno je i primijenjeno-umjetničko, jer je tekst uvijek ispisivala-urezivala na različitim materijalima. Samim tim ta djela imala su i vrijednost pravih molitvenih podviga, i u duhovnom i u materijalnom smislu. U zadužbini despota Stefana Lazarevića Resavi/Manasiji radila je u ovom periodu početka petnaestog vijeka tzv. Resavska škola, pravopisna, prepisivačka i prevodilačka. Konstantin Filozof, došljak u Srbiju despota Stefana Lazarevića, u istoriji srpske književnosti ostao je poznat po dva svoja spisa: Žitiju despotovom i sastavu Skazanije o pismenah — Povijesti o slovima u slobodnom prenosu na savremeni srpski jezik.

RENESANSA

-središte interesa čovjek i njegov život na ovom svijetu.

Naziv potječe od francuske riječi la renaissance (talijanski il rinascimento) što znači ponovno rađanje, preporod. To je i bitna značajka književnoga pokreta koji će zahvatiti Europu u 16. stoljeću. Ishodište mu je i žarište Italija. Program je bio oponašanje antičkih pisaca i uspostava njihovih estetičkih ideala, ljepote, sklada, savršenstva umjetnosti, sloboda čovjekova stvaralačkog duha. Renesansni se pisci, umjesto latinskim, služe svojim pučkim jezicima, ali nastoje poštovati humanistička mjerila i pravila. Stvoreni su nacionalni jezici i literature na istoj temeljnoj matici, naslijeđu antike i Biblije. Renesansa je europeizirala Europu.

Središte renesansnoga života i umjetnosti bila je Italija kao nasljednica rimske, pa i helenske civilizacije. Humanizam i renesansa označavaju početak novoga, modernog doba Europe. Tada su se odvojile velike europske književnosti (talijanska, francuska, engleska). Epoha otkrića zemalja, kontinenata, razvoja pomorske trgovine, širenja ljudske misli i kuture kroz štampane knjige, jačanja i bogaćenja gradova i građanske klase i slabljenja vlasti i utjecaja Crkve.

4 osnovna stava koji karakteriziraju renesansnu umjetnost i književnost i suštinski je razlikuju od srenjovjekovne:

SENZUALIZAM I HEDONIZAM- renesansna umjestnost se okrenula ovozemaljskom životu, čovjeku kao jedinki i njegovom u prirodi, historiji, društvu i porodici. Ne skrivajući više svoje tijelo i ne stideći ga se, renesansni čovjek je u umjetnost uveo tjelesnost, tjelesnu ljepotu i porive (čovjek kao biće prirode). Otuda senszualnost, putena čulnost, pa i erotičnost.

INDIVIDUALIZAM – nakon hiljadugodišnje poniznosti pred Bogom, individua je počela dokazivati svoju veličinu slobodom duha i snagom individualnosti , svestranošću ličnosti. Zato su junaci epova, tragedija i komedija snažne individualnosti koje se po silini svojih strasti , snazi volje i posebnosti karaktera izdvajaju iz svoje sredine (mase).

UGLEDANJE NA PRIRODU - sljedeći antičke uzore , renesansni umjetnici su za mjerilo svega postavili prirodu i njene zakone (podržavati prirodu-osnovni zahtjev), htjeli su da se u slikanju stvarnosti takmiče s prirodom, i da stvaraju još ljepše i skladnije stvari i oblike nego što ih nalazimo u prirodi.

ARTIZAM (težnja ka savršenim, lijepim formama) - na dnevni red stavljeno pitanje umjetničke vještine. Tako je došlo i do obnove klasične poetike, kao onog načina mišljenja o poeziji po kojem pjesnik treba znati koji su najsavršeniji oblici epa, tragedije, komedije... i da umije da ih sam stvara.

Renesansa je oblikovala sve glavne žanrove.

LIRIKA: petrarkistička lirika; religiozna, osobito marijanska, lirika; prigodni sastavi, poslanice, nadgrobnice (epitafi), posvetnice (velikašima, mecenama); bukolička poezija kao posebna grana arkadijske poezije; zabavna lirika (humoristička, satirička) i specifična vrsta pokladnih pjesama (maskerate). Sonet je najpovlašteniji oblik, a zbirke posvećene jednoj ženi, kanconijeri, držale su se vrhuncem pjesničkoga umijeća.

EP je kategorija uzvišenoga stila i predmeta. Po uzoru na Vergilija nastajali su epovi biblijskog sadržaja (Marulićeva Judita) i epovi viteškog sadržaja (Ariosto) koji su imali razgranatu strukturu, učenu kompoziciju i birani oblik (oktava).

DRAMSKE VRSTE: Komediografija je okrenuta antičkim uzorima Plautu i Terenciju.

Commedia erudita – učena komedija imala je zadanu dramaturgiju (pet činova), stajaće, stalne likove (škrtac, komični starac, zaljubljeni mladić, lukavi sluga, obijesna služavka, hvalisavi vojnik), jedinstvenu radnju, vrijeme i prostor scenskog zbivanja. Među velikane europske komediografije ubraja se i naš Marin Držić, osobito s plautovskim učenim komadima (Skup, Dundo Maroje).

Commedia dell' arte – komedija umijeća (vještine, umješnosti) također je nastala u Italiji u 2. pol. 16. st. Jednostavan sadržaj glumci su razvijali slobodnim improviziranjem uz razna umijeća pjevanja, plesa, akrobacije, mimike. Postojali su tipizirani likovi Arlekin, Pantalone...

Pastirske igre (pastorale) bile su jednostavne forme, s antičkim asocijacijama.

Renesansna komedija promicala je poruke aktivizma, pobjedu novog mladog naraštaja, izrugivala ljudske mane i poroke, kritizirala i oslobađala od predrasuda. Unaprijedila je i demokratizirala kazalište. Renesansa je dala i kazališnog diva, Shakespearea.

ROMAN: Tri su tipa romana: viteški, pastirski i pikarski. Viteški roman potječe iz srednjega vijeka s glavnim likom viteza lutalice, nadmoćnog i plemenitog junaka.

Pikarski roman razvio se u 15. st. Radnju vode ljudi iz puka. Glavni je lik picaro (prepredenjak, obješenjak), sim,patični varalica, protuha s društvenoga dna koji se probija kroz život prilagođavajući se i služeći se svim sredstvima. Picaro je antipod (suprotnost) vitezu.

Pastirski roman nastao je početkom 16. st. Utemeljitelj mu je Jacobo Sannazaro (Arcadia,1504.). Drugi je takav roman napisao Hrvat Petar Zoranić (Planine). To su bili tipični ljubavni romani kojih se radnja odvija u izmišljenom svijetu s mnogo sentimentalizma i idealizma. Zaljubljeni pastiri izražavaju se vrlo otmjeno, petrarkistički. Tipično renesansna tema: bijeg izvan zbilje, u idealni krajolik.

Dva romana su sintezu i vrhunac: Cervantesov Don Quijote i Rabelaisov Gargantua i Pantagruel.

ESEJ: Francuz Michel de Montaigne uveo je novu književnu vrstu: esej ili ogled (Eseji, 1580.)

LODOVICO ARIOSTO (Bijesni Orlando) , FRANCOIS RABELAIS (Gargantua i Pantagruel) , MIGUEL de CERVANTES SAAVEDRA (Don Quijotea), WILLIAM SHAKESPEARE (Hamlet, Romeo i Giulietta, Othello, Macbeth ).

HRVATSKA RENESANSA

Renesansa u Hrvatskoj javlja se krajem 15. stoljeća i traje cijelo 16. st. Razvija se u gradovima uz more: Dubrovniku, Splitu, Hvaru, Korčuli, Šibeniku, Zadru, i to zbog utjecaja Italije, ali i zbog toga što su oni bili pošteđeni turskih osvajanja (za razliku od unutrašnjosti Hrvatske). Najjače središte književnosti i umjetnosti bio je Dubrovnik koji je sačuvao samostalnost i slobodu. Razvijaju se tri osnovne teme: ljubav, domoljublje i aktualna društvena stvarnost. Književnost je na narodnom jeziku, ali on još nije normiran pa pisci pišu na idiomima svojih zavičaja. Zastupljene su gotovo sve književne vrste. Zbog položaja ovih gradova napredovala je trgovina, gradnja, te su iz mnogih krajeva svijeta u te gradove stizali graditelji i umjetnici, znanstvenici, liječnici, filozofi i profesori, a mladi Zadrani, Splićani, Dubrovčani... odlazili na školovanje na najuglednija sveučilišta u svijetu.Uznapredovao narodni govor ( ikavski govor čakvskog narječja). Stvarali po uzoru na svoje komšije talijane, te se nisu ni trudili biti originalni ( iako su u svojim djelima uvijek izražavali nešto svoje).

Njegovale se pjesničke vrste u kojima je dolazila do izražaja vedrina duha, radost života, te čovjekova ovozemaljska sreća i nesreća. Književne vrste u renesansnoj hrvatskoj književnosti: ljubavna lirika, poslanice ili epistole, pokladne pjesme ili maškerate, pastorale i komedije.

EPIKA: U sustavu oblika ep zauzima najviše mjesto. Obrađuje religiozno-biblijske teme (Marulić, Judita) i povijesne teme. Ep ima jasnu fabulu, brojni su opisi junaka i junakinja, ukrašen je brojnim figurama i ima jedinstven stih: dvostruko rimovani dvanaesterac. Uzor je Vergilijeva Eneida, ali i srednjovjekovne alegorijske epske vrste. Osim tradicionalnih epskih vrsta, pojavljuju se i nove vrste: putopisni spjev Petra Hektorovića Ribanje i ribarsko prigovaranje. Posebno mjesto u narativnoj (pripovjednoj) renesansnoj književnosti ima pastoralno-idilični i alegorijski roman Petra Zoranića Planine.

LIRIKA: Prvi značajni svjetovni pjesnici javljaju se u Dubrovniku (Šiško Menčetić, Džore Držić) i pišu ljubavnu petrarkističku liriku: slave žensku ljepotu, pate zbog neuzvraćene ljubavi, ali nadahnjuju se i usmenim narodnim stvaralaštvom. Izražavaju se dvostruko rimovanim dvanaestercem i osmercem (stihom narodne lirske pjesme). Prvi je sačuvani dokument takve izrazito svjetovne lirike dubrovački lirski kanconijer Ranjinin zbornik u kojem su sačuvane pjesme prvog naraštaja petrarkističkih pjesnika.

Krajem 16. st. dubrovačka se i dalmatinska lirika obogaćuje novim temama i novim umjetničkim rješenjima, varirajući petrarkističke postupke i unoseći folklorne elemente (Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić, Hanibal Lucić). Javlja se i anakreontska lirika koja slavi senzualnu ljubav i ovozemaljske užitke. Obnovljena je i antička pastirsko – idilična lirika koja veliča život u prirodi i utopijski san o sreći i blaženu životu , te satirična poezija.

DRAMA: Najčešće vrste nastaju po uzoru na antiku: to su komedija i tragedija.

Hrvatska renesansna komedija od antike (Plaut, Terencije) preuzima strukturu, likove – tipove, ali uvodi i brojne inovacije (Marin Držić :Skup, Dundo Maroje).

Tada se rodila u drama u suvremenom smislu – to je Robinja Hanibala Lucića, prva hrvatska svjetovna drama. Pastirsko – idilični svjetovi pojavljuju se u kraćim oblicima tzv. pastirske ekloge (Džore Držić).

MARKO MARULIĆ (1450.–1524.) smatra se ocem hrvatske književnosti. Uz bogat humanistički opus na latinskom jeziku, na hrvatskom jeziku piše svoje najznačajnije djelo (Judita).

- piše na latinskom i narodnom (hrvatskom )

- moralistički spisi

- propovijedao je pobožnost ,kršćanstvo, moral

- pjesma molitva suprotiva turkom

- judita: nadmoć

- ukrasi ep u stilu svog vremena i duhu tad trub-petr lirike

- neizravno prikazuje prilike svog vrmena i u svom narodu je htio uzdržavati vjeru u spas

- dv rim 12

- začinjavci

ŠIŠKO MENČETIĆ (1457.–1527.) jedan je od prvih hrvatskih petrarkista (Prvi pogled ).

DŽORE DRŽIĆ (1461.–1501.) smatra se začetnikom hrvatskog petrarkizma i pastoralnog pjesništva (Radmio i Ljubmir).

Zbornik Nikše Ranjine najstariji je lirski zbornik hrvatske svjetovne lirike. Zapisivač je dubrovački plemić Nikša Ranjina koji je još od djetinjstva počeo zapisivati pjesme. U zborniku se nalazi 820 pjesama Dž. Držića, Š. Menčetića i drugih danas nepoznatih pjesnika.

HANIBAL LUCIĆ (1458.–1553.) pjesnik je i dramatičar (Lirska zbirka ''Skladanja izvrsnih pisam razlicih'' i drama ''Robinja'').

- u hrvatsku dramu do tada vezanu za crkvu, među prvima unosi svj. motiv

- petrarkist

- poput Marulića prikazao krvavu stvarnost svog vremena

- kao drama nije uspjela jer se glavna radnja ne zbiva nego se o njoj samo priča

- iznose se ličnosti koje je opjevala narodna pjesma i koje su historijski poznate

PETAR ZORANIĆ (1508.–1543?1569?)- napisao je prvi hrvatski roman u stihu i prozi ''Planine'', 1536.

- nastavlja tendenciju Judite

- prvi dokument proze u vremenu kada vlada stih, prvi hrvatski roman, daleka imitacija sanazarove arkadije

- ali ima i ključnih utjecaja: ljubavne priče povezuje sa metamorfozama na ovidijevski način

- alegorijski opis tad hrvatskog života – pjesma – vuci

- upleo mar suprotiva turkom

- sačuvao mnogo hrvatskih geografskih naziva koji su kasnije pod mletačkom potalijančeni

PETAR HEKTOROVIĆ (1487.–1572.) Svoje najvažnije djelo Ribanje i ribarsko prigovaranje objavio je 1568. u Veneciji. To je poslanica-putopis.

- demokratizam – vlastelin – slika obične ljude iz puka kao sebi ravne u vremenu kad su se i na Hvaru dizale bune protiv vlastele

- prvo bilježenje 3 lirske i 2 epske narodne pjesme, bugarštice

- dodir s tal rib eklogama

MIKŠA PELEGRINOVIĆ (1500.–1562.) Autor je maskerate Jeđupka.

MARIN DRŽIĆ, Vidra (1508.–1567.) Započeo je kao ljubavni pjesnik u duhu petrarkizma, ali se uskoro sasvim posvetio drami (Novela od Stanca, Dundo Maroje, Skup).

- osnivač kazališta u svom gradu koji je pisao komade ne da bi se čitale nego da bi se prikazivale

- svećenik koji nije volio svoje zvanje i nije na ljude gledao s obzirom na svoj religiozni i moralni odgoj nego je nastojao da ih prikaže onakvima kakvi jesu

- sve u gradskom ambijentu sa ličnostima prožetim renesansnim osjećanjima

- i stari i mladi, bogati i siromašni, seljaci i plemići, trče za užicima, zabavama, ženama, razonodom, dobrim jelom

- uznosi mladost, veselje, spretnost, ljepota, uživanje, a prezire starost, škrtost – kao da pita odakle ovakvim ljudim pravo da vladaju dubrovnikom

- preljube i ljubavne spletke ne smatra grijehom nego znakom pameti i spretnosti

- jezik odgovara prikazanom svijetu – bujan, sa mnogo riječi i poredbi, duhovit

- prikazuje dubrovnik iz vremena nj. ekonomskog uspona

REFORMACIJA U HRVATSKOJ I SLOVENIJI ( PROTESTANTSKA KNJIŽEVNOST )

http://postjugo.filg.uj.edu.pl/baza/files/394/reformacijaHR.pdf