TAJNA CARSTVA BOŽIJEG - · PDF filesmelost oca Jovana Kronštatskog, baćuška...
Transcript of TAJNA CARSTVA BOŽIJEG - · PDF filesmelost oca Jovana Kronštatskog, baćuška...
1
Starac Jovan Žuravski
TAJNA CARSTVA BOŽIJEG
Zaboravljeni put Istinskog Bogopoznanja ‐ o unutrašnjem Hrišćanstvu
• Životopis Starca Jovana Žuravskog
• Predgovor
• Tajna Carstva Božijeg ‐ samo za one koji su verom progledali
• U Hrišćanskom čovečanstvu je ʺverom progledaloʺ Istočno monaštvo. U njeu su se čuvale
tajne početka novog i kraja starog bića.
• Razlika između zapadnog i istočnog monaštva
• Istočno monaštvo je čuvalo u sebi tajnu novog i kraja starog bića
• Savremeno Istočno monaštvo je izgubilo tajnu novog bića, koja se skrivala u ʺumnom
delanjuʺ, usled čega se približio kraj.
• Sveti Oci su opitno poznali tajnu čovekovog spasenja. O tome su stvorili iskustvenu nauku
o ʺtrezvoumljuʺ. Skriveni smisao ʺtrezvoumljaʺ i suština njegovog delanja.
• Svetototačko učenje o ʺtrezvoumljuʺ počinje od poznanja naše ʺumne prirodeʺ umrtvljene
grehom u Adamu i ukazivanja na sredstvo koje vodi ka vaskrsenju. Jednostavnost, dostupnost i
veličina sredstva.
• Svetootačko učenje o ʺtrezvoumljuʺ jeste veličanstvena tajna, koja se raskriva onome ko je
stupio na put preporoda. Suština preporoda duše. Odlike preporađanja duše.
• Sveti Oci su bili iskatelji svoje duše, tj. umne božanstvene krasote, koju su i nalazili na putu
umnog delanja. Oni su umnim delanjem pronalazili anđelsko življenje na zemlji i večni život.
2
• Sveti Oci prizivaju na zadobijanje vlastite duše i na sticanje Boga umnom molitvom i
umnim delanjem.
• Sveti Oci nas ne samo prizivaju, nego i umoljavaju da se usrdno prihvatimo umnog
delanja, tj. neprestanog prizivanja Imena Božijeg. Tim delanjem um pronalazi dušu, a duša
pronalazi divnoga Boga. ina Imenu Božijem.
• O duši ili ʺumnoj suštiniʺ po shvatanju Svetih Otaca. Objašnjenje naše ʺumne prirodeʺ,
njenih bolesti, Bogom darovanog lekarstva i načina njegovog usvajanja.
• O mogućnostima bavljenja ʺumnom molitvomʺ u svetu. Utešni blagosloveni primer. Glavni
preduslov umne molitveʺ jeste ʺčuvanje umaʺ. Naši blagodatni nastavnici za to delanje jesu spisi
Svetih Otaca i nevolje.
• Umno delanje počinje od pokajanja. Suština pokajanja po shvatanju Svetih Otaca.
• Unutrašnje delanje počinje od spoljašnjeg: spočetka se neprestano ustima priziva Ime
Božije.
• Neprestana molitva se stiče čestim prizivanjem Imena Božijeg. Plodovi pravilne i
nepravilne molitve. Blagodatno dejstvo umne molitve na celog čoveka.
• Česta usna molitva privodi pažljivoj, a pažljiva umnoj i neprestanoj. Osnova, pak, pažnje
jeste strah Božiji i neužurbanost u molitvi.
• Umna molitva je tajna, koja je skrivena od vekova. Duša je umna heruvimska kolesnica,
koja nosi tajnu Slova u svima trima sastojcima (ljudske) prirode: i telesnoj, i umnoj, i srdačnoj. Ta
tajna je rajsko delo.
• Umno delanje jeste: ʺčuvati svoj umʺ. Ono je uski i tesni, tj. Mučenički put, Suština umnog
mučeništva.
• Umna molitva (tj. Tajna Carstva Božijeg, skrivena zapovest i najviši dar Ljubavi Božije)
usvaja se samo verom i pokajanjem, rađajući večno slavoslovlje Božanstvenoj ljubavi Nebeskog
Boga.
3
• Himna Isusovoj molitvi. Pesma Svetog Simeona Solunskog. Skrivena reč o molitvi Episkopa
Ignjatija Brjančaninova. nadahnuta himna, tj. priziv Svetog Dimitrija Rostovskog.
• Umna molitva je dragoceni zalog Hristove ljubavi, koji se duši, koja Ga je zavolela daje kao
uteha u njenoj zemaljskoj dolini stranstvovanja. Njega napada drevni misleni razbojnik, najiskusniji i
najzavidljiviji lopov. Spasonosni postupak Sveti Otaca kojim se on čuva.
• Zaključna pesma Preblagoslovenoj Vinovnici ʺumnoga putaʺ ‐ Presvetoj Djevi i Majci
Božijoj
• Iz dnevnika starog sveštenika
4
Životopis Starca Jovana Žuravskog
U večni spomen biće pravednik (Ps.111, 6‐7) Ivan Petrovič Žuravski se rodio 12/25. septembra 1867. godine u oblasti Laudon
Madonskog sreza. I otac i deda su mu bili sveštenici Ruske Pravoslavne Crkve, sa službom u Polockoj eparhiji. U mnogodetnoj porodici oca Petra i majke Melanije osim Jovana bilo je još četvoro dece ‐ sin Simeon, koji je i sam postao sveštenik, i tri kćeri.
Njegov deda je, po svojoj prilici, bio prosvetitelj. On je poginuo još kao mlad: ubili su ga raskolnici u kući za vreme vršenja trebe (verovatno krštenja).
Radi sticanja obrazovanja majka je Petra odredila u Polocko duhovno učilište, da bi zatim stupio i Peterburšku duhovnu seminariju, gde je kurs završio 1847. g. Sledeće, 1848. godine, 7. marta on je bio rukopoložen u sveštenika za Balovsku domaću crkvu Polocke eparhije (sada u gradu Balvi Litvanske republike). Od 1853. do 1856. godine on je služio u Skrudalinskoj crkvi Riške eparhije. Od 1841. g. u Riškoj eparhiji je započeo pokret prelaska iz luteranstva u Pravoslavlje Letonaca i Estonaca. Od tog vremena su u Pribaltičkom kraju počeli da prave hramove i da zovu sveštenike za njih.
Želeći da koristi delu Pravoslavlja među Letoncima, otac Petar je zaiskao da ga naznače u jedan od hramova gde se služba vršila na letonskom jeziku. Po ukazu arhiepiskopa Platona (Gorodeckog) Riškog i Mitavskog, on je bio određen za sveštenika u Kalcenavsku crkvu Kerstenbemskog doma.
Od tog vremena je započelo njegovo služenje među Letoncima, da bi se u istom zvanju nastavilo sve do njegove smrti. Tri godine je bio kalcenavski sveštenik, oko osam godina je služio u Marcienu, devet godina je bio golgotski sveštenik. Rukovodio je i Stomerzejskim i Buckovskim hramom, a poslednjih deset godina je bio sveštenik u Lidernskoj crkvi u Vidzemu. U činu sveštenika otac Petar je poslužio 44 godine.
Otac Petar je bio jednostavan i druželjubiv tovek, potpuno predat služenju Bogu. Ma gde da je služio, svuda su ga se sećali po doblru. U poslednje vreme svog života stekao je od Boga dar čiste i silne molitve. Kod njega su iz daleka dolazili seljaci (i pravoslavni, i luteranci) sa molbom da se pomoli zbog njihovih nevolja.
Ne samo kad je bio potpuno zdrav, već i u bolesti, tj. u svako doba i u svim
vremenskim uslovima on se na prvi poziv upućivao u domove svojih parohijana radi obavljanja treba.
U svom životu on je iskusio mnoge nevolje, služeći u kraju inoveraca. Otac Petar Žuravski je umro 10. juna 1892. godine. Opelo je služilo osam sveštenoslužitelja predvođenih kerstenberskim sveštenikom, ocem Vasilijem Pokrovskim. Među njima su bila i dva njegova sina, sveštenik Simeon i đakon Jovan Žuravski. Zaupokojena Liturgija je služena na letonskom, a opelo na crkvenoslovenskom jeziku.
Sahrani je prisustvovalo oko dve hiljade ljudi. Dan je bio vedar i tih, a pojanje predivno. U duhovnoj atmosferi se osećao izuzetan značaj događaja.
5
Otac Jovan Žuravski mu se i za života, a i posle smrti više puta obraćao sa molbom za pomoć: i dobijao ju je (up. „Iz dnevnika starog sveštenikaʺ).
Vanječka Žuravski je u detinjstvu video anđele: tajanstveno viđenje je ostavilo naročit božanstveni utisak na njegovu dušu. Verovatno su od samog detinjstva on i brat Simeon, zajedno sa sestrama, redovno išli na službe u crkvu u kojoj je služio njihov otac, pomažući u pojanju za pevnicom. Vanječka je zavoleo crkveno pojanje i molitvu.
Po završetku škole 1884. godine, Jovan Žuravski se upisao u Rišku duhovnu seminariju, koja se zajedno sa seminarskom Pokrovskom crkvom nalazila u Kronvaldovom bulevaru br. 9 (gde je danas Riški medicinski fakultet). U vreme slobodno od učenja, on je pevao u Riškom arhijerejskom horu u Sabornoj crkvi Hristovog Rođenja pod upravom dirigenta Kislova, koji je bio učenik rukovodioca Petrogradskog crkvenog hora i kompozitora Aleksandra Ljvova. On je stekao široka znanja iz oblasti crkvenog pojanja, što mu je omogućilo da 1900. godine izda „Bogoslužbeni zbornik za crkveno pojanjeʺ na letonskom jeziku sa notama (izd. Riga, 1900. g.), kojim su se vernici obilno koristili radi opštenarodnog pojanja u letonskim parohijama. Otac Jovan je kasnije svojim parohijanima govorio da molitva predstavlja po‐janje duše Bogu: „Moliti se treba pevajućiʺ. „Crkveni pojci su svetiljke doma Božijegʺ. Sam je naročito voleo „Heruvikuʺ (br. 69) i „Milost miraʺ (br. 11,12, 13) iz crkvenog pojanja.
Brinući se o opštenarodnom pevanju u hramu, o zajedničkoj molitvi, o molitvi sveštenika „zajedno sa narodom, a ne umesto narodaʺ, on je krajem tridesetih godina pripremio za štampu prikladni džepni zbornik za parohijane ‐ „Pesmoslovʺ („ Svenoćno bdenjeʺ, „Liturgijaʺ, „Veliki postʺ). Njegova namera je bilo jednoobrazno pojanje u pravoslavnim crkvama, školama i porodicama. Nažalost, usled ratnih događanja Drugog svetskog rata zbornik je izgubljen, usled čega nije ni izdat. Međutim, mi ‐ njegovi potomci bismo mogli da ispunimo njegovo zaveštanje. Možda se taj zbornik sačuvao kod nekoga od onih koji čitaju ove redove?
Po završetku seminarije 1890. godine, Jovan služi kao čitač u Vindavi (Ventspils) u
Zamkovskoj crkvi svih svetih, u kojoj je starešina bio poznati sveštenik, otac Vasilije Aljakritski. Godine 1891. Jovan služi kao čitač u Vaznesenskoj letonskoj parohiji u Rigi (koja se nalazi u ulici Menes). Arhiepiskop Arsenije (Brjancev) ga je 19. februara 1892. godine rukopoložio za đakona u Jakopštatskoj (Jekapils) Sveto‐Duhovskoj crkvi, a 12. februara 1895. godine za sveštenika Marcijenske crkve (gde je nekad služio i njegov otac) u Vidzemu. U Marcijenu otac Jovan Žuravski nastavlja sveto delo svog oca: on restaurira ikonostas u Crkvi svetog Aleksija (1898. g.), gradi crkvicu u ime svetog Aleksandra Nevskog na pravoslavnom groblju (1897. g.) i Marcijensko duhovno‐parohijsko učilište (1899. g.). Za svoju delatnost on više puta dobija zahvalnost od riškog arhiepiskopa Agatangela (Preobraženskog).
Poznato je da je u godinama službe u Marcijenu otac Jovan bio divan, dobar, blag i predusretljiv veroučitelj. Njegova dobra duša je učenicima prenosila Reč Božiju u neiskvarenom vidu, u svetlosti ljubavi i molitve.
6
Rigu i Vindavu (Ventspils) je 1900. godine posetio sveti pravedni otac Jovan (Sergijev) Kronštatski.1 U Rigi je služio Božanstvenu Liturgiju (ili moleban) u Crkvi „Svih žalosnih radostʺ, a 12. maja ‐ moleban na osvećenju dečijeg sanatorijuma u Vindavi i Liturgiju u Vindavskoj crkvi. U Vindavi su ocu Jovanu Kronštatskom sasluživali sveštenici Riške eparhije ‐ otac Vasilije Aljakritski, otac Vladimir Plis, ključar saborne crkve, otac Vinter, otac Jankovič, otac Cerinj. Moguće je da se otac Jovan Žuravski u to vreme sretao sa ocem Jovanom Kronštatskim u Crkvi „Svih žalosnih radostʺ, a moguće je da ga je posetio u Kronštatu, još dok je bio seminarist. Pouzdano se zna samo da je sveti otac Crkve ocu Jovanu Žuravskom poklonio rasu i da mu je predao duhovne zavete. Narod je kasnije govorio: „Dar je od Jovana prešao Jovanuʺ.
Do poslednjih godina svog života otac Jovan Žuravski je čuvao rasu koju je primio od oca Jovana Kronštatskog. Na žrtveniku u oltaru je uvek stajala ikona svetog oca. U svom životu on se trudio da ispuni njegove zavete. Kakvi behu ti zaveti?
Otac Jovan je bio siromaštvoljubiv i besrebrenik. On je svoju platu delio siromasima. Jednom je odbio mesto unosne službe u Sabornoj crkvi i uzeo na sebe krst služenja u Riškoj zatvorskoj crkvi i Sadovnikovom sirotištu svetog Tirsa. On je uvek bio veroučitelj u školama (osim u sovjetsko vreme), nikada ne odbijajući da pričesti bolesnike. On je sa Svetim Darovima išao kod onih koji su čekali Božiju posetu. Krotko je trpeo mnoge muke od bližnjih, naročito od supruge, sa kojom je živeo kao brat sa sestrom.
Bio je najbolji nastavnik i duhovnik riških mladih sveštenika. Međutim, danas se potpuno jasno otkriva da je pre svega bio veliki molitvenik: on se stalno molio, naročito noću. Bilo je slučajeva da se [nekima] javljao u snovima, poučavajući ih.
Otac Jovan Žuravski je bio predan služitelj Božanstvene Liturgije. Njegova duhovna čeda smatraju da je na njega taj dar prešao od oca Jovana Kronštatskog. Liturgiju je on služio sveusrdno i po punom činu. Pevalo se skladno i molitveno. Baćuška je u oltaru često klečao.
Za vreme službe otac Jovan je ponekad bio udostojavan viđenja nevidljivog sveta i duša upokojenih. Ponekad vas je obuzimalo divljenje od njegovog služenja. Imajući smelost oca Jovana Kronštatskog, baćuška je dozvoljavao da se naglas čitaju tajne molitve, otvarajući carske dveri tokom evharistijskog kanona. Pominjanje živih radi zdravlja i duša usnulih radi upokojenja čitalo se naglas dva puta na proskomidiji i na Liturgiji.
Hram „Svih žalosnih radostʺ, u kome je on služio, uvek je bio prepun, dok su drugi pored njega bili prazni. Vernici pričaju da je služba u Crkvi „Svih žalosnih radostʺ počinjala u osam sati ujutru, a završavala u tri popodne. Potom su svi išli kod njega kao kod starca po savet i na blagoslov. Iz hrama su išli kući kao da lete po vazduhu: na ljude je silazila [velika] sila blagodati.
1 Otac Jovan Kronštatski je prvi put u Rigi bio 1894. godine. Božanstvenu Liturgiju u Sabornoj crkvi Hristovog Rođenja on je služio 21. septembra pri ogromnom mnoštu naroda.
7
Otac Jovan Žuravski je od Boga dobio i druge darove: dar isceljivanja (s obzirom da se dešavalo da isceljuje, pomazujući osvećenim uljem) i dar prozorljivosti (što se projavilo u tačnim savetima i proziranju onoga što je bilo i što može da bu‐de). Svoja duhovna čeda je upozoravao na opasnost. On je duhovno video, „shvataoʺ celog čoveka. Molitva starca je čuvala i štitila [ljude].
Od 1902. godine sve do evakuacije 1915. godine (kada je Nemačka okupirala Letoniju), otac Jovan Žuravski je služio u Vindavskoj Nikolajevskoj crkvi. Ne zna se gde se baćuška nalazio u godinama evakuacije (1915‐1918.). Ima, međutim, svedočanstava da je bio u Kijevu, gde je držao razgovore na duhovne teme. Po našoj pretpostavci njegovom peru pripada nadahnuta poema „O unutrašnjem Hrišćanstvuʺ, koju predlažemo pažnji čitalaca. Ona predstavlja sintezu pravoslavnog svetootačkog učenja o „umnom delanjuʺ, tj. unutrašnjoj molitvi. To delo je postalo priručna knjiga mnogih svetovnjaka i sveštenika. Ona je mnoge naučila molitvi, smirenju i jed[i]nom potrebnom: usrdnom traženju Carstva Božijeg. Duhovna čeda starca govore da se radi o njegovoj knjizi. Postoji svedočanstvo Valerije S. o autorskom spisu baćuške na pisaćoj mašini. Ta knjiga pripada „ranomʺ Žuravskom (s obzirom da ju je napisao kad mu je bilo 40‐50 godina). Stoga je napisana uzvišenijim i nadahnutijim stilom, koji se razlikuje od jezika njegovih beseda u starosti. (U uvodu knjige reči autora navode da je knjiga „plod četrdesetogodišnjeg osluškivanja božanstvene simfonije svetih otaca Pravoslavne Crkveʺ. Baćuška je 1918. godine imao 51 godinu).
Postoje podaci da u epistolarnom nasleđu oca Jovana ima nekoliko hiljada
odgovora na pisma njegovih duhovnih čeda. Nažalost, posle smrti starca arhiva je izgubljena, a pisma su (po svedočanstvu njegovih duhov‐nih čeda) uglavnom upućivana van granica Letonije. Mi ih do sada nismo mogli naći. Pronalaženje tih pisama i njihovo objavljivanje je, možda, sledeća etapa u radu na izučavanju života oca Jovana. Molimo sve koji bilo šta znaju o rečenome da se odazovu.
Od 1920. do 1940. godine otac Jovan je sveštenik‐lektor u Riškim tamnicama. On služi u Centralnom Riškom zatvoru u Matisovoj ulici, gde je još od carskog vremena bila Crkva svetog Nikolaja, i u Riškoj otpremnoj tamnici (na Brasovoj stanici), gde je bila Crkva svetog Sergija. On takođe posećuje i Sirotište svetog Tirsa. Otac Jovan nas u rečenome podseća na svetog Nikolaja Čudotvorca ‐ dobrog pastira. Mnoštvo džepova njegove naročito sašivene rase su uvek bili puni poklona za zatvorenike. Na velike praznike on je sa čitavim džakovima poklona obilazio tamnice.
U zatvoru on stvara četiri hora i dve duhovne biblioteke. Preko pojanja i molitve zabludele duše prilaze Bogu. Zatvorenici mu za crkvu prave različita rukodelja, na primer, izrezbarene obloške za Jevanđelje (slično kao u „Domovima radinostiʺ oca Jovan Kronštatskog). Priča se da su se mnogi zatvorenici promenili: mnoge je otac Jovan vratio u Crkvu i mnogima je pomogao da spasu dušu.
U sovjetsko vreme zatvorska crkva se zatvara i izbacuju se knjige iz biblioteke. Crkva u Sirotištu svetog Tirsa biva srušena i opljačkana. Divno je i čudesno kako samog
8
baćušku Bog čuva od nevolja. Nemci dolaze 1941. godine. Gestapo i SS vojska masovno streljaju Jevreje u Rigi. Baćuška mnoge Jevreje krštava u Pravoslavlje, čime ih spasava i od duhovne i od fizičke smrti. Šta, međutim, njemu preti zbog toga? Streljanje. Ipak, Bog ga čuva od svih opasnosti.
[Nastupila je] 1944. godina. Sovjetska vojska je ponovo u Rigi. Šta da čini? Da beži? Zauvek odlazi grupa sveštenika (25 ljudi) predvođena riškim episkopom Jovanom (Harklavsom). Baćuška pita svoju omiljenu Kazansku ikonu Majke Božije (sa kojom je uvek razgovarao) da li da ide ili da ne ide. Bogomati odrečno odmahuje glavom: „Nemoj ićiʺ.
Od 1940. do 1962. godine otac Jovan Žuravski je starešina Crkve „Svih žalosnih radostʺ, u kojoj je jednom služio otac Jovan Kronštatski. Ona je poslednje mesto njegovog služenja. On 1940. godine ima već sedamdeset i tri godine. Tu se on u potpunosti predao pastirskoj delatnosti i molitvi. On već ima veliko iskustvo i veliku službu iza sebe. Pa ipak, treba „pretrpeti do krajaʺ. Opasno je postati sličan jevanđelskom bogatašu, koji je nakupio bogatstvo i postao spokojan. I baćuška služi bez odbijanja. On naročito voli da se moli Majci Božijoj i da joj služi akatiste. Izuzetno voli decu, koju „prepoznajeʺ još u majčinoj utrobi i vidi ih još dok se nisu ni rodila.
On uvek mazi decu i daje im bombone. Govori hrabre i izobličavajuće propovedi i odgovara na sva pitanja svih koji dolaze kod njega. Glasno govori o bezbožnicima‐komunistima. Prate ga poslani špijuni‐potkazivači, ali ga Bog čuva...
Najvažnije je, pak, što on uči parohijane molitvi, tj. glavnoj hrišćanskoj vrlini. Zanimljiv je odnos oca Jovana prema tajni smrti, prema svetu upokojenih. On je
imao bogato natprirodno iskustvo otkrivenja, tj. viđenja duša svetih pokraj čijih kivota se molio i duša umrlih na grobljima i u crkvi za vreme službe, naročito za vreme Božanstvene Liturgije. Njemu su se javljali oni za koje se molio. Silna molitva starca kao da je javljala izobraženje nevidljivog sveta. Njemu pripadaju predivne reči da se za umrle treba moliti sa suzama u očima. On je uvek dušom bio blizak onima za koje se molio i kojima se molio, što je izazivalo tajanstveno dejstvo. Slično se dešavalo i sa zdravim duhovnim čedima, koja su, iako su se fizički nalazila daleko, osećala blizinu starca i njegovo prisustvo.
Njegovo živo učenje „o svetu živihʺ (budući da Bog nije Bog mrtvih, nego živih ‐ Mk. 12,27) jeste veoma važno za savremenu racionalnu i često hladnu svest, koja ne zna za naše žive veze sa upokojenima i za realnu bliskost sa njima.
U poslednjim godina službe iz devedesetogodišnjeg starca Jovana je počela da se izliva naročita svetlost. Setimo se svetog Serafima Sarovskog, koga je Bog četrdeset i sedam godina pripremao za služenje ljudima i potom ga svima otkrio. Slično je bilo i sa ocem Jovanom. U poslednjem periodu života on je starac, „zlatni baćuškaʺ (kako ga zovu u narodu). On je istinski duhovni rukovodilac od Boga. Kod njega idu i putuju iz cele Rusije i iz inostranstva. On svakodnevno piše na desetine pisama i pomaže, pomaže, pomaže... On „sabira sa Hristomʺ stado Njegovo. On je bliski prijatelj bivšeg valaamskog starca, duhovnika Riške Spaso ‐ Preobraženske pustinje, oca shiarhimandrita
9
Kozme (Smirnova). On je duhovnik mnogih duhovnika. Upravo u tom periodu Gospod u njemu otkriva dar prozorljivosti. On govori o
svetosti Letonske zemlje, o njenom budućem oslobađanju, o budućim patnjama i o Božijem karanju. On govori: „Deca vaša će još učiti zakon Božijiʺ. I sve drugo o čemu govori zbiva se neposredno pred našim očima. Na kraju života otac Jovan je pretrpeo gonjenje. Najpre je dobio upozorenje od svoje braće sveštenoslužitelja, a kasnije i oficijelni ukaz koji je zabranjivao da na propovedima govori „sablažnjive i teško shvatljive reči, primere i fakteʺ (verovatno o komunistima), te da se „prilikom vršenja bogosluženja strogo rukovodi uputstvima iz Služebnikaʺ... Carske dveri treba da otvara u određeno vremeʺ. Potom ga dve godine pre smrti (kao što je predvideo) po dostavi njegove braće udaljuju od služenja u Crkvi „Svih žalosnih radostʺ i prinuđavaju da sam napiše molbu za odlazak u penziju.
On ima devedeset i pet godina, ali još može da služi: on je toliko učinio za Crkvu Hristovu. Parohija Crkve „Svih žalosnih radostʺ u zaštitu baćuške piše arhijereju koji upravlja eparhijom: „Za svakog od nas je ovde bila jedna porodica, jedan dom. Gotovo svaki od nas ima desetogodišnju ili dvadesetogodišnju molitvu, koju je sa klečanjem izlivao pred prestolom „Svih žalosnih radost“, zajedno sa ocem Jovanom. Molimo Vas, visokopreosvećeni vladiko... Obradujte nas u našim i inače teškim mukama svakodnevnog života. I za nas će najveća radost biti da ponovo dobijemo i ugledamo protojereja Jovana pred prestolom „Svih žalosnih radostʺ, od koga je bezbožno oteranʺ.
Avaj, arhijerej nije poslušao glas naroda, po čijim molitvama je još uvek živ i zdrav... Baćuška je predskazao da će crkva biti srušena kada ga odstrane i kada bude
umro. Ona je bila jedina crkva u Rigi koja je srušena u sovjetsko vreme. I čovek se pita zbog čega. Da mi sami, pravoslavni nismo izdali svog starca, spoljašnji neprijatelji ne bi mogli da nas pobede.
Da, mi smo neranjivi sve dok je među nama mir. Nad tim se treba zamisliti. Svima koji su srušili crkvu, koji su 1925. godine srušili Crkvicu Kazanske ikone Majke Božije na trgu pored železničke stanice u Rigi, koji su zatvarali rišku Sabornu crkvu Hristovog Rođenja i koji su ga oklevetali starac je predskazao Božije karanje, koje se na svima ispunilo uskoro, još za njegova života.
Baćuška je umro na Cveti ‐ Ulazak Gospodnji u Jerusalim 31. marta 1964. godine i verujemo da je ušao u Carstvo nebesko. Opojan je u belom kovčegu u riškoj Crkvi Jovana Preteče 4. aprila, uoči Velikog Petka. Na opelu je učestvovalo dvadeset sveštenika Riške eparhije Ruske Pravoslavne Crkve sa episkopom Nikonom (Fomičevom) Riškim i Letonskim na čelu u prisustvu mnoštva naroda.
Starčev grob se nalazi na groblju sa desne strane oltara Crkve svetog Jovana Preteče i gotovo preko puta ulaza u bivšu Crkvicu Kazanske ikone Majke Božije.
Ja sam svestan svoje nemoći s obzirom da pokušavam da pišem o starcu čija je duhovna mera beskrajno velika. Šta mogu da dodam kao zaključak?
Čitajući uspomene mnogih duhovnih čeda oca Jovana, razgovarajući sa ljudima koji su ga znali i od njega dobili duhovnu pomoć, čovek vidi da portret starca
10
začuđujuće podseća na svetiteljski obraz Nikolaja Čudotvorca. [On beše] poučan, spokojan, nezlobiv, krotak, bez taštine, siromaštvoljubiv, besrebrenik, zaštitnik ugnjetenih, oslobodilac i spasilac zatočenika, hranitelj gladnih Svetim Tajnama. On je oblačio nage, dostigao čistotu srca i molitvenu silu, mnoge isceljivao, od nesreća i patnje čuvao i predskazao pogibiju nečastivih.
Žitije oca Jovana Žuravskog se ne završava, budući da je sam govorio: „Kad umrem
dolazite kod mene na grob da se pomolite, ali samo kada je služba već gotova: za vreme službe ja sam u hramuʺ. I oni koji dolaze da se pomole znaju da on pomaže: oni dobijaju iscelenja, blagoslove i urazumljenje po svojim iskanjima.
Predgovor
„Gospode, pošalji mi blagodat tvoju u pomoć da proslavim sveto ime tvojeʺ.
sveti Jovan Zlatousti
„Učini molitvu svoju tajinstvomʺ.
sveti Jovan Zlatousti
Ova knjiga je plod moga skoro četrdesetogodišnjeg osluškivanja božanstvene simfonije
slovesnih zvukova, tj. misli svetih otaca Pravoslavne Crkve, besmrtnih iskatelja umne krasote. Ona, naravno, nije akademsko „istraživanjeʺ, niti bogoslovska rasprava o Bogu i putevima ka Njemu. Nije. I još jednom ‐ nije.
Ona je sveštena poezija, odjek nadahnuća kojim su bili obuzeti oci. Ona je pesma srca o „umnom delanjuʺ, o divnoj muzici nebesa, koja proslavlja Divnog Boga. Nju je duša čula u besmrtnoj simfoniji otaca, kao osnovni lajtmotiv celokupne pravoslavne askeze, tj. svih svetootačkih spisa.
Raspon mojih glasovnih mogućnosti nije veliki. Međutim, ja sam zapevao iskreno, tj. kako sam mogao. I ukoliko neko drugi lepše i zvučnije zapoje o istome, ja ću mu se sa ljubavlju potčiniti, slavosloveći Divnoga Boga u Njegovim divnim svetiteljima.
11
*** Raskrivajući skrivene misli svetih otaca o „umnom delanjuʺ, ja nisam imao nameru da sam
predmet izlažem u vidu sistema: ja sam bio daleko od takve namere. Njega je sistematski izložio u najprostijoj formi i sa neuporedivom jasnoćom
blagosloveni pesnik „umnog delanjaʺ ‐ bogomudri episkop Ignjatije Brjančaninov. Kod njega je to učenje, ta ‐ „nauka nad naukamaʺ i „umetnost nad umetnostimaʺ izloženo
sistematski jasno, prosto i dostupno svakome ko želi da usvoji njegovo delanje. Ja sam imao drukčiju nameru. Mene je rukovodila skromna srdačna želja da čitaocu
zapevam pesmu o Divnom Bogu i da učinim da srcem oseti beskrajno bliskog i živog Boga, a ne da pružim sistem svetih misli otaca. U meni je bila tajna želja da u čitaocu probudim srdačno, živo osećanje prema Bogu ‐ Spasitelju našem.
Taj maleni potočić osećanja se, uz dolično umno praćenje, pretvara u reku živog, umnog truda, u „umno delanje“. I tada neprestana umna molitva nije „tegobno mehaničko zanimanje“, nego disanje života. Jer, disati vazduhom neprestane molitve ne treba po nuždi, nego stoga što se ne može njime ne disati: on je zapravo organska neophodnost i duhovna hrana. Takvo delanje molitve ističe iz živog osećanja prema Živome Bogu.
Postati svestan blizine Božijeg prisustva na svakom mestu i usvojiti osećanje Njegovog živog prisustva i predstavlja spasonosni momenat koji oživljava dušu i iz koga ističe „potresna pobožnostʺ, strah [Božiji] i „umna molitvaʺ.
Radi boljeg zagrevanja moje namere ja sam pribegao ognjenim mislima samo onih otaca koji su i sami bili pesnici „umnog delanjaʺ, tj. koji su živeli molitvenim nadahnućem. Jer, prava, živa molitva jeste božanstveno nadahnuće blagodati, pesma srca Bogu. Stoga je bogonadahnuti prorok ‐ pojac i rekao: Pevaću Bogu mome dokle postojim [Ps. 145,2].
Međutim, mehaničko bavljenje molitvom jeste jedan od puteva koji privode tom nadahnuću, toj pesmi.
Plamene misli plamenih otaca zagrevale su moju nameru da gurnem nešto bliže božanstvenom nadahnuću, tj. ognju one koji se oko njega smrzavaju. [Ja sam želeo] da se oni barem osećanjem (ako ne i umom) od njega zagreju.
I ukoliko sam uspeo da makar neznatno u čitaocu pobudim to osećanje smatraću da moj trud nije bio uzaludan, budući da će se u nečijoj duši roditi radosna pesma o Bogu, Spasitelju našem.
A to će biti početak blagodatnog nadahnuća, početak unutarnje molitve, početak pesme srca Bogu. I tada će srce nadahnuto zapevati himnu večnog slavoslovlja Divnome, Velikome i Živome Bogu, koji večno živi i koji je beskrajno blizak sirotoj duši čovekovoj, koju toplo zagreva svojom potresnom Božanstvenom toplinom.
***
12
Ova knjiga nije napisana za sve, nego samo za izabrane, za moje u Gospodu duhovne prijatelje, za iskatelje „umne krasoteʺ, za one koji su bolna srca kroz sav život prošli sa ustremljenim iskanjem „umnog izgubljenikaʺ, tj. vlastite duše.
Ova knjiga je duhovna sinteza mog života, koja se rodila u procesu mog složenog
religioznog opita. Ta sinteza je kvintesencija čitave pravoslavne askeze, koja je veoma složena i maglovita za mudrijaški razum i veoma prosta i jasna za verujuće srce.
Put srca je mene priveo spasonosnoj sintezi: unutrašnjem poznanju „umne krasoteʺ i nalaženju puta koji vodi ka njoj.
I
Tajna Carstva Božijeg – samo za one, koji su verom progledali
Vama je dano da znate tajne Carstva Božijega, a onima napolju sve u pričama biva
(Mk.4,11) Jevanđelje je ‐ unutrašnja, Božanstvena tajna, koja se usvaja unutrašnjim, živim
osećanjem srca. Živo, unutrašnje osećanje srca jeste blagodatna, opitna vera. Bez tog blagodatnog opitnog usvajanja Jevanđelje je (u najboljem slučaju) božanstvena „pričaʺ, novi hrišćanski moral, premda samo do Getsimanije. Takvo usvajanje spoljašnjeg Jevanđelja ne biva trajno. Naime, do prvog iskušenja Njemu viču: „Osanaʺ, a po potresu spoljašnje vere, spoljašnjeg poklonjenja urlaju: „Raspni ga, raspniʺ, ili odlaze u tamnu noć.
Samo unutrašnje, srdačno usvajanje raskriva tajne Jevanđelja i k njemu privlači srce na neodvojiv način.
„U skladu sa životom usvaja se istinaʺ, rekao je veliki nastavnik umnoga monaštva ‐ sveti Isaak Sirin.
Po meri unutrašnjeg očišćenja raskriva se Jevanđelje. Srce se čisti unutrašnjim podvigom pokajanja. Očišćenim srcem usvaja se Jevanđelje. Stoga je Gospod kao svoju prvu reč grešnom i nevernom svetu rekao:
Pokajte se i verujte u Jevanđelje.
13
Prva zapovest Novog Zaveta jeste pokajanje. Bez pokajanja je Jevanđelje, tj.
blagodatni život ‐ nedostižan. Samo pokajanjem grešna duša ulazi u novi, blagodatni život. Pokajanjem duša nalazi blagodatnu veru: trudom očišćenja srca oživljavaju unutrašnja osećanja. Njima duša usvaja unutrašnji duhovni život i Jevanđelje, što i jeste blagodatna vera.
Greh okamenjuje srce, ubija ga i umrtvljuje njegove nežne organe osećanja, koji usvajaju duhovni, blagodatni život. Stoga „spoljašnjimʺ, koji prebivaju u grehu, tajne Carstva Božijeg nisu date: one su za njih nedostupne. Za „spoljašnjeʺ Hrišćanstvo je dato u spoljašnjim pričama: u veštastvenome, u vidljivom.
Gledajući ‐ oni ga ne vide, slušajući ‐ ne čuju i srcem ne razumeju. Njegove tajne se raskrivaju samo na unutrašnjem putu, na putu očišćenog srca.
Unutrašnji put jeste put unutrašnjeg pokajanja. Blagodatno pokajanje je unutarnja promena čitavog života ‐ i telesnog i duhovnog. „Početni momenat pokajanja jeste rođenje odozgoʺ u novi, blagodatni život. Bez tog rođenja nema ni novog života. Momenat rođenja i pokajanja uvodi u novi blagodatni život ‐ u život pokajanja. Očišćeno srce oživljava za usvajanje Jevanđelja, za usvajanje novog, blagodatnog života. Jevanđelje je blagodatni, božanstveni život, život Božijeg čuda. Očišćeno pokajanjem, srce usvaja novi život kao čudo. Živim, realnim osećanjem ono usvaja „potvrdu stvari kojima se nadamoʺ, tj. blagodatni život vere. Oživelo srce živi novim vazduhom duhovnog života ‐ vazduhom pokajanja.
Samog sebe obmanjuje onaj ko živi u teloljubivim pohotama, tj. prebiva u slasti teloljublja i misli da prebiva u duhovnom životu Hrišćanina. Taj put je samoobmana, „lažljivi put u pohotama plotiʺ. Na njemu ne obitava Duh Božiji. To nije put Jevanđelja. Na njemu nema očišćenja od umrtvljujućeg greha, usled čega nema ni usvajanja duhovnog života. Samo na putu odvajanja od teloljubivog života, na putu pokajanja duša nalazi blagodatnu veru u živim osećanjima srca. Na drugom se mestu blagodatna vera neće naći. Živom verom srca, tj. živim osećanjem duša ljudska nalazi duhovni život, duhovno biće i u njemu utvrđuje svoje vremensko značenje. U kratkom trenutku vremena, u tački zemaljskog bića ona određuje usmerenost svoje volje za neobuhvatljivu delatnost u večnosti. U podvigu pokajanja i žive opitne vere ljudska duša utvrđuje svoje biće u Božanstvenom: ona ulazi u krug tog bića i „sadejstvujućom blagodaću izobilno usvaja oboženje, postajući učesnica svetlosti i pričesnica Božanstvaʺ (Kanon pred Pričešće, Molitva 7).
Sve je moguće onome ko veruje, rekao je Gospod. Onome ko je našao taj put i podvigom umne volje nadišao spoljašnje, teloljubivo življenje, ko se verom ogradio od varljivog „drveta poznanja dobra i zlaʺ kao sablazni i oslobodio se, ko se najunutarnjijom mišlju i osećanjem ustremio unutarnjem, skrivenom, umnom delanju pokajanja, ko sa naporom pazi na svoj život i neprestano prosi, trezvoumno traži jedva primetni put Božiji i smireno udara bolnim srcem u dveri milosrđa ‐ biće odgovoreno: on će naći i njemu će se otvoriti dveri skrivenih tajni Carstva Božijeg.
14
Taj skriveni, duhovni, unutrašnji život božanstveni ne nalaze spoljašnje duše. On se nalazi skrivenim, unutarnjim delanjem. A samo „delanjeʺ nalazi malobrojni: samo oni koji su stupili na put odrešenja od „neveštastvenih, duhovnihʺ poseda ‐ od maštanja i želja, i počeli da paze na svoje pomisli.
„Ovi odrešeni pripadaju unutrašnjem činu Hrišćanaʺ, po reči svetog Makarija
Velikoga (Beseda 1, poglavlje 9). Oni pripadaju drugačijem hrišćanskom rodu. Pokazujući na prepodobnog Serafima, njihova Rodonačelnica ‐ Presveta Djeva je rekla: „Ovaj je od našeg rodaʺ.
Oni su nosioci tog drugačijeg roda. Oni su nosioci žive vere Božije, koja je mnogodejstvena i čudotvorna. Oni su živi nosioci Života Boga.
Oni su oni koji su verom progledali i iskustveno poznali skrivene tajne Carstva Božijeg.
II
U hrišćanskom čovečanstvu je „verom progledalo“ Istočno monaštvo. U njemu su se i čuvale Tajne Carstva Božijeg
Unutrašnje Hrišćanstvo, koje je verom progledalo u istorijskom procesu, beše istočno
monaštvo. Podvigom svoje umne volje ono je stupilo na put blagodatne vere i opitno poznalo tajne Carstva Božijeg, s ljubavlju ga saopštivši u svojim bogomudrim prikrivenim spisima.
Po neispitivim sudovima Božijim istočno monaštvo je u hrišćanskom čovečanstvu čuvalo tajne Carstva Božijeg i bilo sasud Svetosti Božije, kovčeg Novoga Zaveta, u kome se čuvala „dejstvena blagodat osvećujućeg savršenstvaʺ, po izrazu svetog Makarija Velikog (Beseda 40). U monaštvu se čuvala blagodat koja je osvećivala i sav spoljašnji svet. Gospod Bog je imao „dejstveniʺ dodir sa spoljašnjim svetom preko monaštva. U tom kovčegu se (kao nekada u Izrailju) čuvala tajna Novoga Zaveta Boga sa čovekom. Izrailj je za novo čovečanstvo bio ono što je monaštvo bilo za hrišćansko čovečanstvo.
Drevni je Izrailj u sebi, kao u kovčegu, čuvao tajnu: obećanje dolazećeg Boga ‐ Spasitelja.
I monaštvo je u sebi čuvalo istu tajnu, premda ne u obećanju, nego u ispunjenju. „Obećanjeʺ se u monaštvu oplodotvorilo. „Obećaniʺ i „dolazećiʺ Bog je već prebivao u monaštvu kao Spasitelj čovečanstva. Skrivena od vekova i pokolenja, „tajnaʺ se otkrila Njegovim svetima, koji prebivahu na putu monaštva. Ta tajna je ‐ „Hristos u namaʺ, po reči apostola (Kol.1,26‐27).
Tu tajnu monaštvo je opitno poznalo i čuvalo u svetlim likovima svojih svetih.
15
Spoljašnji hrišćanski svet nije primao te tajne i nije ih opitno znao. On ih je spolja pobožno poštovao, ali su mu iznutra, u opitnom preživljavanju one bile nepoznate. Hrišćanstvo je za njega bilo božanstvena priča. Jer, spoljašnji hrišćanski svet je svim svojim umom i osećanjem bio pogružen u veštastveno, u zemaljsko, u tašto i prolazno, u pagansko i neprosvećeno biće.
Stoga su mu i bile nedostupne unutrašnje tajne Hrišćanstva, tajne Carstva Božijeg. Spoljašnji hrišćanski svet je, po svom unutrašnjem stremljenju, pripadao deci
ovoga veka koji se žene i udaju. On se napreže oko produžavanja propadljivog smrtnog postojanja. Njemu nije bilo poznato drugačije, večno, besmrtno, anđelsko postojanje, nije mu bilo poznato vaskrsenje koje biva ovde pre opšteg vaskrsenja, po izrazu svetog Simeona Novog Bogoslova.
Spoljašnji hrišćanski svet se nije udostojio unutrašnje tajne Hrišćanstva: on se nije potrudio da je usvoji. On se nije potrudio da dostigne drugi vek i vaskrsenje mrtvih, gde niti se žene, niti se udaju, nego su kao anđeli Božiji na nebu (Mt.22,30; Lk. 20,34‐36; Fil.3,8‐11). Ne potrudivši se kako treba, on nije ni poznao te tajne, prebivajući u truležnom, smrtnom i plotskom postojanju. Uostalom, samo podvižnici i oni koji se prinuđavaju dolaze do tih tajni i ulaze u Carstvo tih tajni.
Podvižnik koji se domogao tih tajni beše istočno monaštvo. Ono ih je opitno usvojilo i čuvalo u sebi.
Monaštvo se podvigom „umne voljeʺ odreklo od spoljašnjeg i veštastvenog, od napora produžavanja truležne, smrtne beskonačnosti, od „neveštastvenih posedaʺ, od maštanja i želja i svoju duhovnu „umnu priroduʺ ustremilo ka vaskrsenju i biću u drugom veku. Ono i jeste unutrašnje Hrišćanstvo za verom progledale, kome se i otkrilo drugačije, skriveno, božanstveno biće, koje se skrivalo od vekova i pokolenja.
Monaštvo je bilo i nosilac žive vere u Živoga Boga. Ono je tom verom i tvorilo hrišćanski život među neprosvećenim paganskim narodima. Ono je svetlošću vere Hristove ozarilo te narode. Svetlost Hristova je bila u monaštvu i sam Hristos je delatno prebivao u njemu. Stoga je prostu verujuću narodnu dušu i vuklo na pokloništvo po manastirima i ka starcima‐monasima: ona je živim osećanjem svoga srca tu osećala prisustvo Živoga Boga i nije se varala. Zaista, Bog je bio u monaštvu: tamo se ona dodirivala sa Njim i nalazila ga u obrazima svetih inoka.
Putem dodira sa monaštvom spoljašnji hrišćanski svet se prosvećivao i dobijao delatnu blagodat, koja je osvećivala njegovo spoljašnje postojanje i otkrivala put prema unutrašnjem, duhovnom postojanju. Osvećujuća Hristova blagodat izlivala se na spoljašnji svet samo preko monaštva. Drugih puteva osvećenja u Crkvi Hristovoj nije bilo, nema ih, i neće ih biti.
Svaka hrišćanska duša koja ožedni za blagodatnom promenom svoga života dobija je i dobijaće je samo putem monaštva. Sveti inoci su nosioci te delatne blagodati. U tome je tajna Crkve Hristove. I ta tajna je sveto blagodatno monaštvo.
16
U svetim podvižnicima istočnog monaštva, kojima su dane te tajne Carstva Božijeg,
čuvao se i skriveni umni put ka osvećenju, ka nalaženju blagodatnog života i vere i ka opitnom usvajanju tih tajni.
Prva blagoslovena Podvižnica u novom čovečanstvu, koja se svojim umnim delanjem domogla skrivene tajne novoga bića, bila je Preblagoslovena Djeva i Mati, Rodonačelnica drugoga roda, novoga čovečanstva, Rodonačelnica monaškog roda, nebeska Igumanija zemnog monaštva. Ona je prva proputila stazu ka tajnama Carstva Božijeg i nužnom domogavanju tih tajni. Od nje je i krenulo novo čovečanstvo: anđelsko, božanstveno, nebeski drugačije – inoštvo2 [tj. monaštvo], ustremljeno drugom veku, drugom životu, vaskrsenju netruležnosti.
Ona, Poklonica smela, u noći bez svetlosti
u tamnim vekovima besputice usudila se
stazu da proputi, najkraću i nezamenjivu ‐ ka načelnoj tajni Božijoj ‐ ka svetoj netruležnosti.
Ona je sve krotke i nište i tužne, neuspokojive iskatelje unutarnjeg, besmrtnog,
božanstvenog, „umnog bićaʺ,
s ljubavlju povela sa sobom ka svetloj vaseljenskoj jutarnji
divnog vaskrsenja. I od tog časa
iza njenih nogu, koje s trepetom bola prođoše kroz trnje,
po čudesnim tragovima, po njenim stopama,
koje gore draguljnim suzama i kapima rujnih rubina,
hitaju nizovi uzanom stazom...
A lica!
2 Neprevodiva igra reči. Inoi ‐ znači drugi, drugačiji. Inoštvo (otuda i ‐ inok) je stoga ‐ „drugačijiʺ način života u odnosu na obični, porodični. U našem jeziku se značenje te reči zadržalo u izrazu ‐ inostranstvo (druga zemlja) ili inoslavni (druge vere), ‐ Prim. prev.
17
Njihova lica sijaju nepropadljivom lepotom njenom.
Idu... svi idu ... hitaju... ka slavi nepropadljivosti svetlog dana vaskrsenja.
III
Razlika između Zapadnog i Istočnog monaštva
U istočnom monaštvu je skrivena tajna kraja Slavi vaskrsenja zapadno monaštvo se ustremilo drugim ‐ spoljašnjim i
veštastvenim putem. Stoga je kod zapadnog monaštva iskustvo i kretanje drugačije, različito od istočnog. Ono ima iskustvo početka Hrišćanstva, iskustvo galilejskih polja i cvetajućih krinova (Francisko Asiški i drugi), hodanje za Hristom po njihovoj površini (krstaški pohodi), dinamičko ustremljenje ka (spoljašnjem) oslobađanju Svete Zemlje od (spoljašnjih) neprijatelja Hrišćanstva i (spoljašnju) borbu protiv antihrista.
To su osnovne crte puta po kome se kretalo zapadno monaštvo i njegova delatnost. One su za njega suštastvene sve do sada.
Zapadno monaštvo se u svojoj mladosti sa svojom zaljubljenošću u istorijskom procesu duhovnog razvića zaustavilo na spoljašnjem, na površini ‐ gde se i ukočilo. Kod zapadnog monaštva je mnogo delovanja po spoljašnjoj površini, mnogo dinamičnosti s obzirom da prebiva u mladalačkom uzrastu, u dobu svežine mladalačkih sila. Dalje od svog mladalačkog uzrasta ono se nije ni razvilo, a nije ni moglo. Jer, zapadni narodi su, po svojoj unutarnjoj obdarenosti i razviću, po svom uzrastu mladalački i duhovno nezreli narodi.
Zbog svog nezrelog uzrasta, zapadni narodi su tajnu Hrišćanstva primili svetlo i krasno, sve do „sveštene zaljubljenostiʺ, pa ipak samo spolja i površno. Unutrašnja suština njima je bila nedostupna.
Sva je slava kćeri Careve unutra, govori prorok (Ps.44,14). Oni tu unutrašnju lepotu nisu prihvatili. Stoga se potom i rodila tuga za tom unutrašnjom krasotom, za gornjim, koja je svoj izraz našla u Gotici [rimo]katoličkih hramova.
Umetnost zidanja hramova nije slučajna: ona izražava unutrašnju tajnu naroda koji ih zida, tj. religioznu tajnu primanja Boga dušom.
Gotika je traženje Boga na nebesima. Gotika je stremljenje uvis, tuga, krik duše koja traži ono unutrašnje. Gotika je glad duše, izmršavele ruke molbe koje su pružene uvis, ka nebesima: one „tamoʺ traže ono čega nema „ovdeʺ na zemlji. U tim crtama se i izrazila naročita osobenost religioznog opita zapadnih naroda, zapadnog monaštva.
Međutim, sasvim je drugačiji religiozni opit Istočnog Hrišćanstva, istočnog monaštva. Tu nema ustremljenosti uvis. Istočni hramovi ne znaju za gotiku: oni čvrsto
18
stoje na zemlji. Tu je nebo neodvojivo od zemlje. Tu nema tugovanja za nebesima. Te crte u potpunosti izražavaju unutarnje iskustvo Istočne Crkve, istočnog monaštva.
Na istoku je ‐ posedovanje, a na zapadu je iskanje. Ovde je unutrašnje prebivanje u tajni sa Bogom, a tamo ‐ ustremljenost uvis i iskanje Boga na nebesima. Ovde je odricanje od „ovoga svetaʺ i prebivanje u gornjem, nebeskom svetu, a tamo ‐ utvrđivanje „ovoga svetaʺ i traženje sveta koji dolazi. Ovde je bogonosna umna molitva i tiha radost nalaženja, a tamo ‐ egzaltirana zaljubljenost, koja prelazi u tugu usredsređenog iskanja.
Stoga je čitavo istočno monaštvo unutra, u unutrašnjem sagledavanju. I njegov uzrast je uzrast sedih vekova: ono je dete drevnih naroda. Njegov uzrast je uzrast sagledavanja „krajaʺ.
Iskustvo pravoslavnog monaštva je božanstveno iskustvo „krajaʺ, iskustvo kraja truležnog, spoljašnjeg, grešnog postojanja, iskustvo kraja smrtnog čovekovog obraza.
Ono [poseduje] svetlo, veličanstveno, potresno iskustvo početka drugog, bogonosnog postojanja, iskustvo otkrivanja Boga koji je došao u telu, iskustvo otkrivanja besmrtnog Bogočovečanskog Obraza „neizrecive slaveʺ ‐ Hristovog Lika u čovekovom obrazu.
Sa tajnom istočnog monaštva neraskidivo je vezana i konačna sudbina hrišćanskog čovečanstva, sudbina celoga sveta. U monaštvu (jedino u istočnom, pravoslavnom monaštvu) skrivena su poslednja vremena i rokovi, tj. tajna „krajaʺ.
Sa iščezavanjem monaštva iščeznuće i Hrišćanstvo. Sa iščezavanjem Hrišćanstva nestaće i spoljni svet: doći će njegov kraj.
IV
Istočno monaštvo je čuvalo u sebi tajnu početka Novog i kraja Starog bića
Misao o kraju grešnog, truležnog bića, o kraju sveta jeste drevna, proročanska misao.
Još u Starom Zavetu proroci Božiji su govorili o njoj. Međutim, ona je naročitom svetlošću počela da treperi u Novom Zavetu, u novoj
svesti hrišćanskog čovečanstva. Hristos‐Spasitelj nam je i rečju, i svojim Božanstvenim Ovaploćenjem i ulaskom u
ljudsku prirodu dao razumevanje o kraju grešnog, smrtnog bića, o kraju ovog i o početku novog, besmrtnog sveta. U svetom Bogoovaploćenju i jeste sakrivena tajna novog, neveštastvenog bića i kraj starog, veštastvenog bića.
Sami fakt javljanja Boga u ljudskoj prirodi veoma jasno svedoči da ona dobija početak novog i božanstvenog postojanja, o čemu Crkva u svojim tajanstvenim himnama (malo dostupnim neprosvećenoj svesti) likujući poje:
Mi praznujemo umrtvljenje smrti,
razrušenje ada, početak drugog, večnog života.
19
Sa dolaskom Hrišćanstva u svet ušlo je i načelo [n]ovog postojanja, načelo večnoga.
Hrišćanstvo je religija slavlja: Večnoga nad privremenim, Besmrtnoga nad smrtnim, Netruležnoga nad truležnimʺ.
Hrišćanstvo je religija vaskrsenja. U Hrišćanstvu se ukida staro, truležno postojanje, razara ad, te umire stari, truležni čovek sa svojim starim, truležnim svetom. [U njemu, naprotiv], oživljava novi, netruležni, besmrtni čovek, čovek vaskrsenja, koji živi „na nebesimaʺ.
U istinskom Hrišćanstvu svet nalazi svoj kraj. U Hrišćanstvu prestaje da postoji smrtni ljudski rod. Naprotiv, projavljuje se novi, besmrtni, anđelski rod, koji je stupio na put Hrišćanstva i ujedno na put nestajanja smrtnog ljudskog roda. Produžuje rod samo onaj Hrišćanin koji po svojoj lakomislenosti ne shvata Hrišćanstvo, tj. koji zbog svog plotskog života ne prima njegovu tajnu (Mt.19,12).
Tajna Hrišćanstva je velika. Smrtni rod ljudski i nastavlja da traje stoga što ne može da smesti u sasud svog duhovnog razvoja tajnu Hristove besmrtnosti. I mali je broj onih koji mogu da je usvoje. Jedni je usvajaju od rođenja, a drugi po meri razvoja duhovne svesti. U njima se smrtni rod prekida: oni su nosioci drugog, besmrtnog roda. U njima se otkriva početak drugog, večnog života.
Nosioci drugačijeg, večnog bića u čovečanstvu behu sveti inoci i sveti izabranici Božiji ‐ apostoli, koji behu preporođeni Duhom Božijim. Oni su prvi iskustveno poznali taj „početak novog, božanstvenog i vanvremenoga življenjaʺ. Stoga su o biću u vremenu i o svetu koji leži u zlu izrekli proročku reč:
Deco, poslednji je čas: i svet prolazi, i pohota njegova (1.Jn.17‐18). Od časa u kome se pojavila nova, hrišćanska svest, tj. novo osećanje novoga života
nad čovečanstvom je naročitom, nebeskom svetlošću veoma jarko zablistala prosvećena misao o kraju stare svesti, o kraju prolaznog sveta.
Tom svetlošću jarko se ozarilo prvo Hrišćanstvo, koje je iskustveno i živim osećanjem srca poznalo ono novo i drugačije. I odnos prema starom beše izrazit, oštar i nepomirljiv. U prosvećenoj svesti i osećanju stari svet je umirao: njegov obraz je iščezavao i odlazio u nebiće.
Živo i oštro osećanje nove hrišćanske svesti o kraju sveta i novog odnosa prema svetu snažno i izražajno zvuči u rečima svetog apostola, koji je pisao:
A ovo vam kažem, braćo, da je ostalo malo vremena; od sada i oni koji imaju žene da budu kao da ih nemaju, i koji plaču kao da ne plaču, i koji se raduju kao da se ne raduju, i koji kupuju kao da ništa nemaju, i oni koji ovaj svet upotrebljavaju kao da ga ne upotrebljavaju; jer prolazi obličje ovoga sveta. (1.Kor.7,29‐31).
U ovim rečima svetog apostola zvuči veličanstveno‐prosvećena predstava o ovom svetu. Ovaj svet je samo obličje, zapravo prolazno obličje, tj. samo senka, a ne sam predmet. Eto dubokog i oduhotvorenog pojma, koji je savršeno nesvojstven telesnom postojanju. Eto živog i oštrog osećanja „ovoga svetaʺ kao senke, kao prolaznog obličja,
20
koji proizilazi iz prosvećenog, blagodatnog prozrenja i osećanja živim čulom srca onog večnog, novog i neprolaznog postojanja, koje odbacuje prolaznu senku.
Primivši i osetivši večno kao novi život, sveti su o ovome svetu rekli da predstavlja samo obličje nevidljivog, zapravo prolazno obličje. Međutim, to oštro i živo osećanje novoga života hrišćanski narodi nisu usvojili: ono je svoje utočište našlo jedino u usamljeničkim kelijama otšelnika i podvižnika Hrišćanstva. Ti usamljenici su bili nosioci novog, drugačijeg, bogočovečanskog postojanja. Oni su išli putem vere Hristove: tom verom su iskustveno spoznavali tajne Hristove, tajne Carstva Božijeg, divna čudesa Divnog Boga. I Bog je u njima zaista bio divan. A spoljašnje Hrišćanstvo se „posvetovnjačiloʺ, „paganizovaloʺ, tj. prilagodilo ovom svetu i živelo njegovim telesnim, veštastvenim, teloljubivim životom. Novo postojanje postalo je udeo samo pojedinaca.
Nebeska svetlost divnih čudesa Divnoga Boga, svetlost novog bića i kraja staroga, svetlost koja je ozarila tamno postojanje sveta ‐ od prvih dana Hrišćanstva do poslednjih vremena ishodila je od usamljenih izabranika Božijih, od inoka. Ona je ishodila iz pustinjskih monaških kelija, gde se u laboratorijama duha savršavalo veliko tajnodejstvo: život na zemlji se pretvarao u život na nebu, tamno i gusto veštastvo se oduhotvoravalo i blistalo nezemaljskim lučama, grešna telesnost se pretvarala ‐ u svetu telesnost, voda mnogih pokajničkih suza ‐ u vino večnoga veselja, zemaljski čovek ‐ u nebeskog anđela.
U ognju unutrašnjih borbi i tajnog kelijnog plača se pad čovekovog duha u veštastvenost i njegovo oveštastvljenje menjalo, tj. preobražavalo Božanstvenim dejstvom. Pali ljudski duh, koji se preobratio u plot i koji je gmizao u prahu pohota, oslobađao se od vlasti pohote ploti, okriljavao blagodatnim nadahnućem i sa zemlje uzletao u Gornju [oblast], gde se ozaravao lučama nezalaznog Sunca, svetleći Njegovom svetlošću i pretvarajući se u svetlost: Vi ste svetlost svetu (Mt.5,14).
Videvši preobraženi i svetli obraz svog bestelesnog rukovodioca (tj. umnog duha), truležna i mračna plot (tj. večna družbenica duha i robinja strasti) i sama se preobražavala od njegove svetlosti, postajući prozračna, netruležna i svetleći nezemaljskim zracima.
Zemaljski čovek se pretvarao u nebeskog anđela i pomračeno stvorenje blistaše zracima nezalaznog Sunca. Iz ognja borbi i plača projavljivalo se novo, večno i netruležno postojanje. Tajna Carstva Božijeg se raskrivala ovde, na zemlji u svetlim likovima nove tvorevine: u likovima svetih.
[Mi idemo] ka tom svetlom vaseljenskom jutrenju
divnoga vaskrsenja, ka tom svetlom preobraženju tvorevine,
ka raskrivanju tajni Carstva Božijeg na zemlji. Put je bio dat i ukazan (Ja sam put ‐ rekao je Gospod) i data je puna mogućnost [da se
njime ide] u tajni Boga koji se odenuo u našu prirodu. Međutim, primivši Hrišćanstvo
21
spolja i površno, čovečanstvo ga je usvojilo kao religiju obnovljenog morala, a ne kao religiju čuda, ne kao religiju vaskrsenja i delatne projave novog, neobičnog i drugačijeg bića.
Na taj način je ono sebi izreklo presudu svog kraja. Predavši svoga Boga Spasitelja, tj. svoj božanstveni život na raspeće (budući da je život hrišćanskog čovečanstva u istoriji ‐ raspinjanje Boga), ono je sebe osudilo na duhovnu katastrofu, za kojom je neizbežna i fizička katastrofa.
Vreme koje je dato čovečanstvu za usvajanje božanstvenog života ističe. Data mogućnost sopstvene izmene i preobraženja je odbačena. Čovečanska volja konačno se opredeljuje i projavljuje odrečno, zlobno i sa divljom mržnjom u odnosu prema Bogu i svemu Božanskom.
Time se ujedno ubrzava približavanje kraja i konačne katastrofe. Najsuštastvenije znamenje kraja koji se približio jeste razaranje ognjišta svetlosti
(koja je ozarila tamnu zemlju), razaranje kelija i manastira i uništenje monaštva. Poslednje „umne lučeʺ te kelijne svetlosti (koje su blesnule nad mračnom zemljom iz poslednjih blagodatnih monaških kelija) jesu: prepodobni Serafim Sarovski, Pajsije Veličkovski, episkop Ignjatije Brjančaninov, optinski starci, Jovan Kronštatski i drugi. Oni su ozarili tužnu zemlju naročitom treperavom svetlošću: tihom, večernjom svetlošću zalaska, svetlošću kraja.
U toj svetlosti se osećao nebeski osmeh. Međutim, u njenim zracima je treperila i tajna tuga poslednjih vremena, tj. tuga zbog grešnog, nepreobraženog sveta, koji ide prema svom strašnom, neumitnom kraju. U toj svetloj tuzi poslednjih Svetih se osetio i sumrak monaštva, a s njim i sumrak Hrišćanstva: osetio se kraj sveta.
U toj tajanstvenoj tuzi svetih mi ćemo ugledati tihu svetlost nezemaljskih zraka, koji su krotko blesnuli nad zemljom i nagovestili nam dolazeće veče zemlje, tj. veče hrišćanskog čovečanstva. To su bile poslednje luče sutonske svetlosti Hrišćanstva pred budućim jutrom novog dana, kome smo se i mi približili.
Sada nas je pokrila tamna noć. Mi smo ušli u mračnu noćnu epohu. I naš put je bez meseca i zvezda. Naš put je u mraku. I hoćemo li (usamljeni i osiroteli) doći do dveri novog umnog bića? Hoće li nas ozariti zraci nezalaznog Sunca? Hoćemo li (slabi i nemoćni) preploviti tamno more strasti? Hoćemo li ugledati radosnu obalu nove zemlje? I na čemu ćemo preploviti, s obzirom da je apostolska lađa razbijena?
I sam apostol, prosvetitelj naroda se, ploveći sa saputnicima, spasao samo na daskama lađe (Dap.27,40‐44).
Za nas nemoćne i kolebljive to je skriveni „obraz znamenjaʺ, koji nas obodrava i spasava i koji nas čuva od mogućeg uninija, malodušnosti i očajanja. Snažno se držeći za daske i mi ćemo se spasti (po reči apostolskoj), te biti izbačeni sa nepostojane pučine na čvrstu obalu, tj. iz telesnog, propadljivog i grešnog postojanja u novo, umno i božanstveno postojanje.
V
22
Savremeno Istočno monaštvo je izgubilo tajnu Novog bića, koja se skrivala u „umnom delanju“, usled čega se približio kraj
Iščezavanje monaštva i oveštastvljenje duha ‐ znaci kraja
Nema blagodatnih staraca i ostatak Hrišćana treba da se spasava spisima otaca i molitvenim suzama
Kao daske apostolske lađe nama služe spisi otaca i spasonosni plač. Na tim
„daskamaʺ ćemo se i spasavati i ulaziti u novo, duhovno i razumno biće. Jer, staro, veštastveno i telesno biće propada i ruši se. Ono je „pesakʺ o kome Spasitelj govori: „Neće opstati kuća zidana na peskuʺ (up. Mt.7,26‐27). Neće opstati, takođe, ni jedna duša koja sebe gradi na pesku zemaljskih po‐hota i teloljublja i na pesku spoljašnje pobožnosti: i ona će se razrušiti. Spisi otaca i pokajni plač pred Bogom je jedinstvena spasonosna osnova, na kojoj može opstati dom duše i odoleti razorenju.
Živo i blagodatno rukovođenje za nas je nestalo i iščezlo. Čak i spasonosne knjige iščezavaju sistematski i po utvrđenom planu. Živo rukovodstvo se nalazilo u monaštvu među iskusnim trudbenicima „umnoga delanjaʺ. Međutim, samo monaštvo je posvuda osirotelo iznutra, u „umnom delanjuʺ, izgubivši tajnu novog bića. Osiromašenje se zbilo davno i neprimetno.
Još u XIV veku prepodobni Grigorije Sinait se žalio da je prošao svu Atonsku Goru i da je među hiljadama inoka našao samo tri sasuda blagodati, koji su imali izvesno poimanje o „umnom delanjuʺ (ep. Ignjatije Brjančaninov, tom II, 300). Naš, pak, blagosloveni episkop Ignjatije Brjančaninov je pre sto godina pisao: „Oni su sada retki: čak se pouzdano može reći da ih nemaʺ.
Može se smatrati naročitom Božijom milošću ukoliko čovek, izmučivši se i dušom i telom u monaškom življenju, na kraju neočekivano, negde u nekoj zabiti, nađe sasud koji je izabrao Bog koji ne gleda na lice, tj. ništavan u očima ljudi, a preuznesen pred Bogom. Zosima je u bezljudnoj zajordanskoj pustinji sasvim neočekivano našao veliku Mariju. Zbog konačnog oskudevanja u duhonosnim nastavnicima, otačke knjige ostaju jedini izvor kome se gladna i žedna duša može okrenuti da bi stekla suštinski „neophodna poznanja u duhovnom podviguʺ (episkop Ignjatije Brjančaninov, tom II, 300).
Manastiri, tj. čuvari „umne svetlostiʺ su razrušeni stoga što je samo monaštvo srušilo temelje manastira, tj. ostavilo „umno delanjeʺ. Napuštanje „umnog delanjaʺ i uvećanje manastira u poslednjim vremenima kroz sticanje spoljašnjeg bogatstva i slave, te obuzetost spoljašnjim poretkom i raskošju beše težak greh i drsko narušavanje monaških zaveta. Dugotrpljenje Božije nije istrpelo narušioce zaveta, te ih je predalo strašnom sudu: manastiri su razrušeni i monaštvo je razoreno.
Prizvanje monaštva nije se sastojalo u nošenju crne odeće odricanja. Živeti svetovno, odvojeno od sveta u manastirima [nije predstavljalo monaštvo]. I putem spoljašnjeg, unakaženog monaštvom išli su mnogi, ne shvatajući umni, skriveni smisao
23
istinskog Božijeg inoštva. Oni koji su voleli svetovni život pod monaškom odećom behu spoljašnji monasi.
Međutim, spoljašnje monaštvo nije imalo blagoslov od Gospoda Boga. Novi Adam, Bogočovek, Gospod ‐ Spasitelj beše Rodonačelnik novog, drugačijeg
čovečanstva. I monaštvo je bilo prizvano da bude nosilac tog drugog, novog bogočovečanskog [života]. Za njega mu je bio ukazan blagodatnodelatni „umni putʺ, tj. odrešenje umne duše od mislene odežde ovoga sveta: od pomisli, maštanja i pohota ploti i udaljavanje u monašku obitelj ‐ u drugačije življenje, te udaljavanje u drugi, neveštastveni, duhovni, anđelski i umni život.
Sa gubitkom „umnog življenjaʺ monaštvo je pred Bogom izgubilo pravo na postojanje. Umno življenje je bilo koren duhovnog postojanja monaštva, tj. njegova duša. Kada je korenje posečeno, drvo monaštva je uvelo i umrlo. Sa gubitkom unutarnjeg, nije se dugo održalo ni spoljašnje: ono se razletelo kao prah koji razvejava vetar.
Katastrofa koja je pogodila monaštvo mogla se videti već poodavno. Međutim, nju nisu videli svi, nego samo duhovno progledali monasi. Nju je jasno video blagodatni episkop Ignjatije, koji je još u svoje vreme pisao:
„Monaštvo u Rusiji i svuda odživljava rok koji mu je dat. Savremeno monaštvo je izgubilo pravilan pojam o umnom delanju. A bez umnog delanja monaštvo jeste telo bez duše. Stoga i ne očekujem obnovu monaštvaʺ (ep. Ignjatije Brjančaninov, tom II, str. 312).
Sada smo i mi videli ispunjenje tih bogonadahnutih, strašnih i proročanskih reči. Manastiri su kao temelj Pravoslavne Rusije završili svoje, a sa njima i monaštvo kao temelj i duša Pravoslavnog Hrišćanstva. Ono je odživelo svoj vek i iščezlo. Kad je u monaštvu nestalo „umno delanjeʺ, nestalo je i ono samo, s obzirom da Bogom beše prizvano na svešteno delanje. Sa iščezavanjem, pak, monaštva kao živog nosioca duhovnog postojanja čovečanstva, u hrišćanskom svetu su se projavila strašna znamenja kraja sveta, znamenja njegove neizbežne katastrofe, njegovog konačnog raspada i razlaganja. Jer, monaštvo je bilo „soʺ koja ga je čuvala od konačnog trulenja. Kad je sama „soʺ izgubila snagu, svetu je došao kraj.
Spasi me, Gospode, jer nesta prepodobnoga (Ps.11,2). Čovekov svet je duhovno osiroteo, ostario: on više ne može da pruži one koji mogu
da smeste i nose u sebi tu tajnu. A tajna sveta jeste tajna Hrišćanstva, Hristova tajna. Svet je postojao radi te tajne. Kad iščeznu nosioci te tajne iščeznuće i sam svet. Nosioci te tajne su bili sveti monasi. Monaštvo je držalo svet.
Kada je ljudski svet duhovno osiromašio i oveštastvio se, ljudski duh se konačno preobratio u plot, u materiju i više ne može da da duhovni materijal koji je pogodan za umno, neveštastveno i božanstveno postojanje. Stoga dalji opstanak veštastvenog, telesnog sveta nema smisla: njemu mora doći kraj.
Jer, materijal (tj. ljudska i materijalna sredina) i čovečanstvo postoji samo radi razvijanja čovekovog duha, tj. postoji do momenta njegovog konačnog
24
samoopredelenja za dobro ili za zlo, za svetlu duhovnost ili za tamno i plotsko oveštastvljenje.
Ukoliko je za sebe izabrao tamno, plotsko, materijalno oveštastvljenje i konačno se okrenuo na njegovu stranu, duh se ujedno i opredelio. On je time u sebi umrtvio mogućnost svetlog duhovnog postojanja i mogućnost blagodatnog razvoja svetle besmrtnosti u oblasti neobuhvative večnosti.
Preobrativši se u plot, u materiju, duh je pao pod vlast njenog nezaobilaznog zakona raspadanja, truljenja i smrti.
Iščezavanje monaštva kao duhovnog postojanja čovečanstva i sveopšta mržnja prema njemu i prema Hrišćanstvu jesu karakteristični, najsuštastveniji i neopovrzivi znaci kraja veštastvenog sveta i oveštastvljenog duha. Mržnja prema Hrišćanstvu je veoma izražajno znamenje duhovne opustošenosti mrzitelja i konačnog pada duha u plot, u veštastveno i pohotljivo‐plotsko postojanje. I mržnja prema monaštvu je karakteristično znamenje unutarnjeg raspada duhovne ličnosti i njene sveukupne posvetovnjačenosti, tj. njenog konačnog kraja. Ono je suštinsko svedočanstvo o obezboženoj duši, koja se pretvorila u „telo i krvʺ, koji su tuđi Hrišćanstvu.
Onaj ko ne shvata monaštvo, ne shvata ni Hrišćanstvo. Onaj ko mrzi monaštvo, mrzi i Hrišćanstvo, mrzi i Gospoda Hrista, pa makar i verovao u Njega. Takva vera nije spasonosna: ona nije vera otaca i nije pravoslavna. To je jeretička, sektaška, antihrišćanska vera.
U poslednja vremena sav svet (i bezbožni i takozvani „duhovniʺ) zahvaćen je tom verom, koja je ispunjena duhom mržnje prema monaštvu. Nepomiriva, smrtna mržnja prema monaštvu sjedinila je i srodila dva dijametralno‐suprotna sveta: svetoljublje, antihrišćanstvo koje se naziva hrišćanstvom sjedinilo se sa bezbožjem i bogoborstvom.
Svetoljupci su skriveni, unutarnji neprijatelji Hrišćanstva, koji svojim gordim, teloljubivim življenjem poriču Božije postojanje. Stoga su se oni u jedinstvu sa bezbožjem sjedinili u mržnji prema samoj duši Hrišćanstva, tj. monaštvu, pokazujući svoju konačnu i nepomirivu mržnju prema Hristu i projavljujući svoju pripadnost duhu antihrista. A duh antihrista je zlobni duh: on je telesan, zemaljski, veštastven, ograničen, i stoga pogibeljan, gazeći svete zapovesti Gospoda Hrista. On mrzi žive nosioce tih životvornih zapovesti Živoga Boga. U tom duhu je skrivena tajna kraja ili (da se izrazimo jezikom Je‐vanđelja) tajna žetve, na koju je u priči ukazao Spasitelj.
Mržnja prema monaštvu je najstrašnije znamenje konačno formiranog bogoodstupništva, tj. „tajne bezakonjaʺ, koja je prikrivena rasom pobožnosti. To je znamenje kraja Hrišćanstva i kraja zemlje.
Ma kako čudno izgledalo, u istorijskom kretanju nosilac te mržnje prema monaštvu, pa i prema Hrišćanstvu, bilo je sveštenstvo,3 tj. predstojatelji prestola. Savremeno sveštenstvo i svet i sada gledaju na monaštvo kao na svog najljućeg
3 Mišljenje oca Jovana o protivljenju sveštenstva monaštvu odnosi se na dvadesete godine dvadesetog veka u kojima su postojali jeretici i sveštenstvo koje je pripadalo „obnovljačimaʺ.
25
neprijatelja, odnoseći se prema njemu sa smrtnom mržnjom. Mržnja tamnog, neprosvećenog, paganskog sveta i mržnja bogoodstupničkog
[dela] sveštenstva prema monaštvu nije slučajna. Njena istorija potiče od najstarijih vremena Crkve Hristove. Arijanstvo, nestorijanstvo, ikonoborstvo i druge jeresi (koje su potresale Crkvu) veoma su snažno na sebi osetile duhovnu silu monaštva. Stoga ga one i mrze i stoga i žele da ono bude uništeno.
Mržnja prema monaštvu, koja se projavila u naše vreme (i koju još nisu svi uočili), jeste tajanstveni znamen konačno završenog bogoodstupništva. Ona neopovrzivo svedoči da je za Hrišćanstvo i za monaštvo (kao nosioce Hristove tajne) nastupila Getsimanska noć: Juda rukovodi tamnom i zlom masom i učenik Hristov je zaštitnik bogoubistva. Ta jevanđelska slika je strašno znamenje i grozno proročanstvo o našim danima. Nju ne treba zaboravljati.
Ta užasna slika znamenja projavila se u izrazitom i silnom „objedinjavanjuʺ bezbožništva sa bogoodstupništvom. U njemu je skrivena tajna kraja ili (rečeno jevanđeljskim jezikom) tajna žetve, koju je sam Spasitelj predskazao pričom:
U vreme žetve reći ću žeteocima: Saberite najpre kukolj i svežite ga u snoplje da se sažeže
(Mt.13,30). Sveopšte, dakle, ujedinjenje i svetovnih i „duhovnihʺ u mržnji prema monaštvu
(kao prema suštini Hrišćanstva) i njihova sveopšta žeđ za uništenjem i nevinih ostataka monaštva (koji su opstali posle razaranja manastira) jeste tajanstveno „svezivanje kukolja u snopljeʺ pred kraj i pred oganj. Nevidljiva ruka anđela ih sprema za oganj. Ujedinilo se ono što je tuđe Hrišćanstvu. Ujedinilo se „telo i krvʺ, koja je tuđa duhovnom postojanju, tuđa Carstvu Božijem: ona i mora biti sažeženo Sudom Božijim. Ukoliko se pogleda, pak, na njihov teloljubivi život bez ikakvog strahopoštovanja (prikriven rasom), može se videti da su već i sada sažežene savesti. Pre večnog ognja oni su već goreli u paklenom ognju neugasivih strasti pohlepe, teloljublja i uzajamne mržnje.
Videvši tu proročansku tajnu, ostatak Hrišćana treba da podigne glave svoje uvis, da uzvisi um prema Gornjem, da usili „umno delanjeʺ i da se uhvati za unutrašnje, tj. za pažnju prema pomislima, za neveštastveno delanje svetih otaca, koje nas jedino može odvesti od veštastvenog, plotskog, propadljivog življenja. Na tom putu oni nas mogu rukovoditi bogonadahnutim spisima. Jedino time se može spasti „umna ličnost hrišćanskaʺ od konačne i neminovne propasti.
Jer, živog rukovođenja nema. Sada je nestalo duhonosnih otaca i blagodatnih staraca koji bi nam nepogrešivo ukazivali na put spasenja. Stoga se i moramo uhvatiti za spise otaca, kao za spasonosne „daskeʺ apostolske lađe. Stoga se i moramo spasavati tom „daskomʺ i pokajničkim molitvenim plačem.
Put nam je ukazan: od spoljašnjeg ka unutarnjem, ka pažnji u odnosu na pomisli i ka neprestanoj molitvi.
26
Onaj ko je unutra nalazi se na pravilnom putu. Jer, po svedočenju svih otaca, samo je unutrašnji život istinski hrišćanski život.
VI
Sveti Oci su optino znali tajnu čovekovog spasenja. O tome su stvorili iskustvenu nauku o „trezvoumlju“. Skriveni smisao „trezvoumlja“ i suština
njegovog delanja Sveti oci su o unutrašnjem molitvenom životu i o unutrašnjoj pažnji u odnosu na
pomisli sazdali iskustvenu, skladnu i savršenu nauku, koja se čuva u njihovim bogomudrim spisima. Njih su oci napisali po nadahnuću Duha Božijeg za poslednja vremena, tj. za nas.
Provideći Duhom Božijim da ćemo mi (koji živimo u poslednjim vremenima) osiroteti i ostati bez nastavnika i rukovoditelja u tom spasonosnom delu, sveti oci su nam kao rukovodstvo ostavili nekoliko opitnih i suštinski važnih saveta za delo usvajanja spasenja, za delo usavršavanja u molitvenom podvigu.
Po svetootačkom razumu, u osnovi opitnog bogopoznanja, u osnovi opitnog usvajanja spasenja i usvajanja načela novog bića leži „umno delanjeʺ ili „trezvoumljeʺ, koje se sastoji iz pažnje prema pomislima i neprestane Isusove molitve. Ona se sastoji u rečima:
„Gospode, Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnoga .̋ Pažnja i neprestana molitva jesu mislena delatnost iz koje se sazdaje umno
delanje. To neveštastveno umno delanje jeste skrivena tajna otaca, koja se teško iskazuje. U ljudskom jeziku nema reči koje bi u potpunosti mogle da objasne tu tajnu. Ona se ne da pojasniti čak ni bilo kakvim usličavanjima i poređenjima.
„Neprestana molitva kao zapovest Božija i dar Božiji jeste neobjašnjiva čovečanskim razumom i rečjuʺ, govori episkop Ignjatije Brjančaninov (tom II, str. 216).
„Božanstveno delanje sveštene umne molitve bilo je neprestano zanimanje drevnih bogonosnih otaca našihʺ, govori Pajsije Veličkovski. „I neka bude znano, ‐ nastavlja on, ‐ da je umnu božanstvenu molitvu (po nelažnome svedočanstvu bogomudrog, prepodobnog i bogonosnog oca našeg Nila, sinajskog isposnika) sam Bog još u raju dao prvostvorenom čovekuʺ.
Međutim, ona je stekla neuporedivo veću slavu kada je svetija od svih svetih, časnija od heruvima i neuporedivo slavnija od serafima Presveta Djeva Bogorodica prebivala u Svetinji nad svetinjama i njome uzišla na krajnju visotu bogoviđenja, udostojivši se da postane prostrano stanište ipostasno u nju smeštenog Slova Božijeg, koga cela tvar ne može da smesti.
„Ko može dostojno pohvaliti božanstvenu umnu molitvu, kojom se, nastavljanja rukovodstvom Svetog Duha, bavila sama Majka Božijaʺ (Pajsije Veličkovski, „O umnoj molitviʺ).
27
Umna molitva je dostojna božanstvenih pohvala: ona u sebi nosi ime Svehvalnog i Sveslavnog Boga. Ona je neobjašnjiva, kao što je neobjašnjiv i sam Bog, čije ime nosi. Ona je božanstvena tajna i veličanstveno ispunjenje slavnih i neopisivih Božijih čudesa.
Skriveni smisao „umnog delanjaʺ, ili „trezvoumljaʺ, ili „neprestane molitveʺ sastoji se u tajni bogonoštva i raskrivanja Hristovog Obraza u čovekovom obrazu. U tome je misterija i tajni smisao „trezvoumljaʺ ili „umne molitveʺ svetih otaca.
„Umna molitvaʺ jeste umni podvig volje umne duše, kojim se vrši blagodatna tajna pokajanja. U toj tajni se duša u zemaljskim uslovima usavršava u delatnosti (neophodnoj) za zagrobni život, u kome će se pred njom raskriti slavna i neopisiva delatnost neobuhvativog Božanstvenog savršenstva savršenog Boga.
Umno delanje je skriveni put ka anđelskom življenju na zemlji. Umno delanje nas izvodi iz propadljivog, zemnog, smrtnog, plotskog postojanja: ono našu umnu prirodu uvodi u novo, večno, nebeski besmrtno i božanstveno postojanje. Ono „obnavlja čoveka i u duši i u teluʺ (sveti Simeon Novi Bogoslov).
Umno delanje je heruvimsko duševno bogonoštvo Boga ‐ Slova. Umno delanje je put opitnog bogopoznanja, koji je monaštvo zaboravilo. Noseći anđelski obraz bez anđelskog delanja, monaštvo nije monaštvo, nego ‐ jalovost, telo bez duše.
U umnom delanju je suština monaštva, a u monaštvu ‐ suština Hrišćanstva. Bez umnog delanja nema monaštva, a bez monaštva nema Hrišćanstva.
U umnom delanju su skrivene tajne Carstva Božijeg, koje se postepeno otkrivaju Duhom Božijim samo onome koji je stupio na put iskustvenog usvajanja pokajanja.
Te tajne se ne raskrivaju nikakvim veštačkim načinima. Neprestana molitva se daruje neprestanom pokajanju. Jedini pravi način (koji neće povrediti pluća, niti poremetiti um, koji čoveka neće gurnuti u „prelestʺ) jeste neprekidna pokajnička molitva, koja se Bogu prinosi u skrušenosti srca: „Pomiluj meʺ. Tu žrtvenu molitvu skrušenja Gospod Bog neće prezreti. Jer, samo se pokajanju otvaraju dveri tajni Carstva Božijeg: to je nezabludivi put.
Onome ko je ugledao bliski kraj veštastvenog sveta i ko je srdačnim osećanjem ugledao i svoj bliski, neizbežni i neodvrativi kraj ni jedna druga molitva ne može biti priličnija i pogodnija: ona malo govori, a mnogo kazuje. Onaj ko pomišlja o smrti i o skorom stajanju pred Sudom Božijim može da ima samo jednu neprestanu brigu: da pre kraja za sebe isprosi milost od Gospoda Boga.
Ta molitva se u procesu delanja pretvara u neućutni vapaj duše: „Pomiluj meʺ. To delanje jeste „tajna spasenjaʺ apostolske lađe, u kojoj se spasavahu drevni oci. Za
nju se, međutim, nije držalo monaštvo poslednjih vremena: stoga je i propalo. Ono se držalo spoljašnje odeće, sticanja i spoljašnje pobožnosti, izgubivši, pak, unutarnje umno delanje, tj. pažnju prema pomislima i neprestanu molitvu. I izgubivši „umno delanjeʺ, ono se samo izgubilo.
Sada će to anđelsko delanje pripadati onima koji se za njega iznutra uhvate i koji pronađu unutrašnji put ka Bogu: uski put umne tesnote. To će i biti unutarnje, skriveno monaštvo. Jer, ta sakrivena tajna Carstva Božijeg se spoljašnjima ne poverava. Ona im
28
je nedostupna, budući da je „umno delanjeʺ u suštini unutarnje, skriveno i anđelsko delanje, tj. „trezvoumljeʺ.
Po učenju svetih otaca, „trezvoumljeʺ je duhovna umetnost koja uz pomoć Božiju (i ukoliko se upražnjava dugo i sa postojanim usrđem) savršeno izbavlja čoveka od strasnih pomisli, reči i zlih dela, darujući mu istinito poznanje Nepostižnog Boga po meri koja nam je dopstupna, te skriveno raskrivanje pokrivenih božanstvenih tajni. Ono ujedno jeste delatelj svake zapovesti Staroga i Novoga Zaveta i darovatelj svakog dobra budućeg veka.
Samo, pak, ono zapravo jeste čistota srca (sveti Isihije). Čistota srca jeste molitveno čuvanje uma od zlih pomisli (Isihije).
Prema tome, suština „trezvoumljaʺ je u neprestanoj molitvi i u paženju uma na pomisli.
Oci nam i preporučuju da se za to delanje uhvatimo kao za spasonosnu tajnu. Jer, ono je vaistinu spasonosno, mnogomoćno i zaista spasava one koji se za njega drže verom.
Onaj ko revnuje za spasenje svoje duše od neminovnog potopa neka se za njega uhvati svojom snažnom usrdnošću: i biće spasen. A dobroj usrdnosti uvek je sam Bog Pomoćnik. Ko ima uši da čuje ‐ neka čuje!
Jer, to je glas svetih otaca i glas Svetog Duha Božijeg.
VII
Svetootačko učenje o „trezvoumlju“ počinje od poznanja naše „umne prirode“ umrtvljene grehom u Adamu i ukazivanja na sredstvo koje vodi vaskrsenju.
Jednostavnost, dostpunost i veličina sredstva. Oci predlažu „umnu molitvuʺ kao pouzdano sredstvo spasenja naše „umne
prirodeʺ od neizbežnog potopa u mislenom grehu: drugo dejstveno sredstvo ne postoji. Bogomudri oci su najbolje poznali našu „umnu suštinuʺ, tj. našu dušu i njenu tešku bolest. Stoga oni i predlažu navedeno sveto sredstvo.
Preko dugog i mnogog plača i uz sadejstvo Božanstvene blagodati otkrivenja, oni su u ličnom iskustvom poznali tajnu čovekove ličnosti i njenu skrivenu i tajanstvenu bolest, tj. bolest čitavog roda našeg. Uz sadejstvo Božije, oni su pronašli spasonosno sredstvo kojim se ta bolest isceljuje. Iscelivši se sami i na sebi ispitavši mnogomoćno i blagodatno dejstvo tog sredstva, oni ga, s obzirom da nas vole, predlažu za naše iscelenje.
Oni su poznali da je naša „umna prirodaʺ, tj. naša duša umrtvljena grehom u našem praocu Adamu i da smo u njemu svi umrli i izgubili skriveni anđelski život, koji nam je nekada bio svojstven. I od tog časa bestelesna umna duša je postala nerazumna:
29
otelesnila se, sva se pretvorila u plot, oveštastvila se, postala plotska, sva prebivajući u pomislima i osećanjima ploti i sva prebivajući na zemlji. I nebeski život je za nju postao nedostupan.
Snažnom rečju duševnu smrt čoveka opisuje sveti Makarije Veliki: „Čovek je u neposlušnosti umro strašnom smrću i primio kletvu na kletvu: »Trnje i
korov će ti rađati zemlja«. Stoga je na zemlji njegovog srca rodilo trnje i korov. Njegovi neprijatelji su putem obmane oteli njegovu slavu i odenuli ga u sramotu. Oteta mu je svetlost i odeven je u tamu. Ubili su dušu njegovu, rasuli i razdelili njegove pomisli, svukli su um njegov sa visine. I čovek ‐ Izrailj [tj. bogovidac] je postao sluga istinskog faraona, koji je nad njim postavio predstojnike i stražare, tj. lukave duhove, koji ga prinuđavaju da, voljno ili nevoljno, čini zla dela, da mesi blato i peče crep. Udaljivši čoveka od nebeskog načina mišljenja, oni su ga nizveli do zlih, veštastvenih, zemaljskih i blatnih dela, do sujetnih reči, pomisli i rasuđivanja. Jer, pavši sa visine svoje, duša je srela čovekomrzačko carstvo i surove knezove, koji je prinuđavaju da im gradi grehovne gradove poroka. Ukoliko, pak, duša uzahne i zavapi Bogu, biće joj odozgo poslat duhovni Mojsije, koji će je izbaviti od egipatskog ropstva. Međutim, neka najpre vapije i uzdiše: potom ćemo videti početak izbavljenjaʺ (Beseda 47, 6, 7).
U pomoć umrtvljenoj „umnojʺ duši pristiže njen „umni vapajʺ, tj. mnogomoćna „neprestana Isusova molitvaʺ, koja oživotvorava dušu. U toj tajni „vapijanjaʺ duša pronalazi svoj život, svoje oživotvorenje, te vaskrsava za novo, duhovno i božanstveno postojanje, nalazeći dar božanstvenog života.
Taj dar božanstvenog života darovan je svakom krštenom u ime Gospoda Isusa Hrista.
U kupelji krštenja duši se na dar pruža uzdarje duhovnog, blagodatnog i anđelskog života. Međutim, retko ko održava u sebi taj dar: stoga retko ko i živi duhovnim životom. Većina krštenih već u detinjem i mladićkom uzrastu svojim strastima gazi taj svetli dar, do smrti ostajući u telesnom i pohotnom životu, i ne podozrevajući da život po telu predstavlja smrt duha (Rim.8,5‐8).
Međutim, taj dar se u nama našim gresima ne istrebljuje [u potpunosti]: on se samo poput neke riznice zakopava u zemlju svih mogućih naših strasti. I od nas zavisi hoćemo li tu riznicu nebeskog života i taj dar blagodati u sebi raskriti, ili ćemo ga ostaviti zakopanim.
To blago mi nalazimo na polju pokajanja. Pokajanje je drugo krštenje: njime se daje taj nebeski dar duhovnog života. U pokajanju blagodaću Svetoga Duha mi se oživotvoravamo. I ta blagodat nas uvodi u svetu tajnu divnog bogoopštenja.
Tu misao prelepo izražava sveti Grigorije Sinait: „Primivši Duha života u Hristu Isusu, trebalo bi da čistom molitvom u srcu
heruvimski besedimo sa Bogom. Međutim, mi ne razumemo veličinu, čast i slavu blagodati preporoda. Ne brinući se o duhovnom uzrastanju kroz vršenje zapovesti i o dostizanju do stanja umnog sagledavanja, mi se predajemo nemaru, usled čega padamo u strasne navike i survavamo se u ponor neosetljivosti i mraka. Dešava se da se retko
30
opominjemo da Bog uopšte postoji. Kakvi bi trebalo da budemo kao čeda Božija po blagodati mi uopšte i ne znamo. Mi
verujemo, premda ne delatnom verom. Posle obnovljenja Duhom pri krštenju mi ne prestajemo da živimo telesno. Ukoliko se ponekad i pokajemo i počnemo da ispunjavamo zapovesti, mi ih se dotičemo samo na spoljašnji način, a ne duhovno. Mi se [potpuno] odvikavamo od duhovnog života, usled čega nam njegove projave kod drugih izgledaju kao nepravilnosti i zablude. Na taj način mi do same smrti ostajemo u zabludama, tj. sa mrtvim duhom, ne živeći i ne delajući u Hristu i ne odgovarajući određenju koje zahteva da rođeno od duha treba da bude duhovno.
Međutim, ono što smo primili u svetom krštenju u Hristu Isusu ne biva uništeno, nego se samo zakopava (kao blago u zemlju). Blagorazumnost i blagodarnost, međutim, nalažu da se pobrinemo o njemu, tj. da ga otkrijemo i dovedemo na čistinu.
Kako se to čini? Postoje dva načina: prvo, taj dar se otkriva mnogonapornim ispunjavanjem zapovesti: ukoliko
ispunjavamo zapovesti, utoliko on otkriva svoju svetlost i svoje blistanje; drugo, on se javlja i raskriva neprestanim prizivanjem Gospoda Isusa, tj. neprestanim sećanjem na Boga.
Prvo sredstvo je moćno, ali je drugo moćnije: od njega i prvo dobija svoju punu snagu.
Stoga, ukoliko iskreno želimo da otkrijemo u nama skriveno blagodatno seme, što pre pohitajmo da se naviknemo na potonje upražnjavanje srca, tj. da u srcu imamo jedno delo bezvidne molitve (koja isključuje svaki maštanje), koje će ga zagrejati i razgoreti do neizrecive ljubavi prema Gospodu.
Oni koji još nemaju dejstvo molitve treba mnogo da molitvoslove, čak i bez mere, tj. da neprestano budu u molitvoslovljenju i raznim molitvama, kako bi im se od prebolnog molitvenog truda razgorelo srce. Potom će u njemu da započne dejstvo molitve. Onaj, pak, ko na kraju okusi od te blagodati, treba već mo‐litvoslovlja da upražnjava sa merom, uglavnom prebivajući u umnoj molitvi, kako su zapovedili ociʺ (Dobrotoljublje, tom I. str. 113‐114).
Eto blagodatnog sredstva za oživotvoravanje naše umrtvljene duše: ono je božanstveno‐jednostavno, dostupno svakom i lako ispunjivo. Ono je veliki i bogati dar Gospodnji dat ubogim i grešnim ljudskim stvorenjima, koje su porobili demoni. Ono je poslednji, veličanstveni i savršeni dar savršenog Boga dat u tajni Svetog Bogoovaploćenja, koji nas spasava od te porobljenosti.
[Eto blagodatnog sredstva]: spasavati se neprestanim prizivanjem Njegovog imena. Drugim rečima, treba se moliti Isusovom molitvom. „Moljenje Isusovom molitvom jeste božanstvena ustanova. Ona nije ustanovljena
preko proroka, ni posredstvom apostola, ni posredovanjem anđela, nego samim Sinom
31
Božijim i Bogomʺ, veli episkop Ignjatije. Gospod Isus Hristos je „posle Tajne večereʺ (među ostalim najuzvišenijim konačnim
zapovestima i zaveštanjima) ustanovio i moljenje Njegovim imenom. On je taj način moljenja dao kao novi, neobični dar, kao dar neprocenjive vrednosti. Apostoli su već delimično znali silu Isusovog imena: oni su njime lečili neizlečive bolesti i pokoravali, pobeđivali, vezivali i progonili zle duhove.
Gospod zapoveda da se to najmoćnije, čudesno ime koristi u molitvama, obećavajući da će njime molitva dobiti naročitu dejstvenost:
I što god zaištete (od Oca) u ime moje, to ću učiniti, da se proslavi Otac u Sinu. I ako šta zaištete u ime moje, ja ću učiniti (Jn.14,13‐14).
Zaista, zaista vam kažem da što god zaištete od Oca u ime moje, daće vam. Do sada ne iskaste ništa u ime moje; ištite i dobićete, da radost vaša bude ispunjena (Jn.16,24‐25).
O, kakvog li dara! On je zalog beskonačnih i besmrtnih dobara! On je istekao iz usta Bezgraničnog Boga, koji se obukao u ograničeno čoveštvo i koji je nazvan čovečanskim imenom ‐ Spasitelj.
To ime je po svojoj spoljašnjosti ograničeno. Međutim, ono sobom izobražava neograničenu Iprstas ‐ Boga, usled čega poprima i neograničeno Božansko dostojanstvo, Božanska svojstva i silu.
„Ono je darodavac neprocenjivog i netruležnog dara! Kako mi ništavni, zemljani i grešni da primimo taj dar? Za tako našto su
nesposobne i naše ruke, i um, i srce. Ti nas nauči da po svojoj mogućnosti poznamo i veličinu dara, i njegovo značenje, i način na koji da ga primimo, i način na koji da ga koristimo kako mu ne bismo pristupili pogrešno, kako ne bismo bili kažnjeni zbog nerasuđivanja i drskosti i kako bismo zbog pravilnog poznanja i upotrebljavanja od tebe dobili i druge darove, koje jedino ti zasnivaš i poznaješʺ (Ep. Ignjatije Brjančaninov, tom II, 273).
„Stoga, sa verom prizvavši to spasonosno ime (koje je dostojno poštovanja i strašno za svako stvorenje, koje je iznad svakog imena), i mi uz Njegovu pomoć smelo podignimo jedra istinske reči i pružimo se napredʺ (sveti Kalist, str. 16).
VIII
Svetootačko učenje o „trezvoumlju“ jeste veličanstvena tajna, koja se raskriva onome ko je stupio na put preporoda. Suština preporoda duše. Odlike preporađanja duše.
„Sabravši sve u sebe i očistivši um, počujte o veličini tajneʺ. Slično kliče i božanstveni i sveti Grigorije Palama, objašnjavajući učenje o
„trezvoumljuʺ ili „umnom delanjuʺ. Zaista, svetootačko učenje o „trezvoumljuʺ, o iskustvenom bogopoznanju jeste veličanstvena tajna. I nauka o tom božanstvenom
32
predmetu kod svetih otaca jeste skladna i preslavna, dostojna časti uma bestelesnih anđela. Stoga je bogomudri oci i zovu: „naukom nad naukamaʺ, „umetnošću nad umetnostimaʺ i tajnom.
Četrdesetak svetih otaca u Dobrotoljublju protumačilo je učenje o tom mislenom delanju, o življenju neveštastvenih gornjih umova, želeći da ga učine dostupnim našem veštastvenom plotskom poimanju. Pa ipak, ono ostaje skriveno i nedostupno „mudrim i razumnimʺ, koji prebivaju u plotskom i veštastvenom življenju. Jer, samo se u procesu unutrašnjeg odrešivanja od veštastvenog i plotskog postojanja, tj. u suzotočnom naporu mo‐litvenog opita postepeno raskriva njegov skriveni smisao, ispunjen potresnom božanstvenom veličinom.
Skriveni smisao „trezvoumljaʺ ili „umnog delanjaʺ je veličanstven, premda sluhu i razumu „mudracaʺ spoljašnjeg, knjiškog bogoslovlja ostaje sasvim nedostupan. Jer, „spoljašnjimaʺ (koje su progutali veštastveni, telesni interesi) nije dano da znaju skrivene duhovne tajne Carstva Božijeg. Oni koji žive po ploti i nisu se odrešili od plotskog mudrovanja, tj. od plotskog življenja ne mogu duhovno i anđelsko življenje i razumevanje da usvoje ni razumom, ni osećaljem. Ono je za njih organski nedostupno, kao što je svesti minerala nedostupno poimanje života cvetića. Radi toga je neophodno proći kroz čudo, tj. da se kamen pretvori u cvet, a telesni i plotski čovek da se preporodi u duhovnog, naime da prođe kroz banju duhovnog preporoda.
O tom predmetu je Spasitelj razgovarao sa mudrim jevrejskim bogoslovom Nikodimom, koji takođe nije razumeo tu tajnu. Jer, spoljašnjem, knjiškom bogoslovlju život duha je nedostupan. Spoljašnje bogoslovlje o unutrašnjim i duhovnim stvarima stvara spoljašnje pojmove. Izreke Slova i reči Duha učeni razum (koji je naučen iz knjige) ne čuje i ne poima. „ratioʺ ne prima duhovno znanje.
Duhovno znanje daje se duhovnom životu. Blagodatno znanje odgovara meri blagodatnog življenja.
„Duša vidi istinu Božiju po meri svog življenjaʺ (sveti Isaak Sirii, Slovo 30). I prevarili su se oni koji su smatrali da je dovoljno samo knjiško teološko obrazovanje
za duhovnu delatnost i za stajanje pred prestolom Božijim. Takvo poimanje nije pravoslavno, nego protestantsko, racionalističko, zabludno,
pogubno za delo Božije i tuđe Duhu Božijem. U takvom shvatanju se nije skrivalo samo duhovno neznanje, nego i prikriveno i tajno neprijateljstvo prema Hrišćanstvu, prema Crkvi Božijoj. Takvo shvatanje su u život sprovodili skriveni neprijatelji Hrišćanstva.
Knjiško nikodimovsko bogoslovlje bez življenja u skladu sa Slovom Božijim jeste pustocvet, tj. telo bez duše, leš koji je prepun otrova raspadanja i koji truje svakog ko ga neobazrivo dodiruje.
Bogoslovsko znanje bez duhovnog življenja jeste smrtonosno i ubistveno za dušu. Duh oživljava, a slovo ‐ truje, umrtvljuje, ubija (2.Kor.Z,6). Od tog otrova poginuli su mnogoškolovani duhovni mislioci prvih stoleća života Crkve: Makedonije, Arije, Nestorije i drugi. Stolećima su ginuli i mnogi drugi koji su dolazili u dodir sa knjiškom teologijom (u seminarijama i akademijama) bez življenja po Bogu. Izuzeci su bili veoma
33
retki sretnici, koji su sebe mudro ograđivali duhovnim životom. Za onoga ko iznutra nije ograđen smirenim životom pred Bogom i ko prebiva u
telesnom životu nije bezopasno da isplovljava na pučinu bogoslovlja. Stoga je Gospod i uveravao učenog Nikodima da samo spoljašnje slovo o Bogu ne pruža poznanje tajni Božijih: ono, zapravo, oslepljuje i umrtvljuje. Da bi se razumelo i poimalo duhovno neophodno je steći oživotvorenje od Duha Božijeg.
Gospod je govorio: Zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi odozgo, ne može videti Carstva Božijega [Jn.3,3].
Što je rođeno od tela, telo je; a što je rođeno od Duha, duh je (Jn.3,3‐6). U tim rečima Gospodnjim ukazuje se na tajnu koja nas uvodi u trezvoumni, umni i
božanstveni život. Ta tajna jeste preporod duše od Duha Božijeg. Bez tog preporoda u nama nema umnog, trezvoumnog i duhovnog života. Mi prebivamo u smrti zbog svih mogućih strasti. Mi smo duhovno mrtvi.
Pre preporoda Duhom svaki čovek je „teloʺ, po reči Gospodnjoj, tj. sav je pogružen u interese tela i njegovih pohota, nemajući u sebi duhovnog bića. Po svojoj bestelesnoj umnoj suštini on je mrtvac u prahu zemaljskom: njemu je nedostupno obitavanje „na nebesimaʺ, tj. u božanstvenim i besmrtnim pomislima i osećanjima. On je on mrtvac i nalazi se pod vlašću smrti. Život „na nebesimaʺ dostupan je samo rođenima odozgo, od Duha.
Čovek se rađa za razvojni, telesni život. Svojom, pak, svemoćnom, tvoračkom blagodaću Duha, Bog rađa za božanstveni (umno‐duhovni) život. Ono što je nemoguće čoveku, moguće je Bogu.
Taj novi duhovni život rađa se u kupelji pokajanja i suza kod svih onih koji su izgubili blagodat krštenja. I nema drugog puta u Carstvo Života, u Carstvo Božije. Tako uče svi oci.
U tu tajnu novog rođenja odozgo, u blagodatnu kupelj suza uvodi ta malena, skrivena Isusova molitva.
Čudesnim i nepojamnim delovanjem blagodati Božije mrtvi čovek pretvara se u živog: od kamena (neosetljivog prema svemu duhovnom) on postaje miomirisni nebeski cvet anđelskog života.
Cvetovi koji su na zemlji (postali) od kamenja (tj. preporođeni Duhom), koji su umirisali vaseljenu i koji sve do sada miomirišu jesu likovi svetih: sveta Marija Magdalina, prepodobna Marija Egipćanka, prepodobna Pelagija, prepodobni Sergije Radonješki, Serafim Sarovski. Njihov broj nema kraja. Oni su netruležni likovi, nebeski cvetovi koji su izrasli na tlu „trezvoumljaʺ ili „umnog delanjaʺ, na tlu neprestane molitve i nenasite ljubavi prema Gospodu Spasitelju Isusu.
Zavolevši umnu molitvu, oni su u njoj zavoleli večni život i večnu ljubav. Njih je molitva privela životu i ljubavi (sveti Isaak Sirin, Beseda 39).
Jer, neprestana molitva jeste projavljena živa ljubav duše prema Spasitelju. U tu živu ljubav prema Živom Bogu, u nebeski cvet Duha duša se preobražava
ukoliko prođe kroz rođenje od Duha. Jer, ono što je rođeno od Duha postaje duh i
34
ispunjeno je božanstvenom duhovnošću. U to rođenje uvodi „umna molitvaʺ: ona i jeste skriveni, božanstveni put duše od
ploti ka duhu, od zemlje ‐ ka nebu, od samoljublja ‐ ka večnoj ljubavi. Ona je najtajanstveniji i najprevashodniji put: put ljubavi na koji prikriveno ukazuje
sveti apostol (1.Kor.12,31). Taj put prolazi između tajne smrti i vaskrsenja: on je blagodatna tajna duhovnog
rođenja odozgo. „A rođenje odozgo biva kroz pokajanjeʺ, kaže sveti Simeon Novi Bogoslov (tom 2, str. 13).
Pokajanje je tajna smrti i vaskrsenja. U toj blagodatnoj tajni umire telesni, duševni čovek, tj. oveštastvljeni duh, koji se pretvorio u plot i koji se skamenio za sve živo i duhovno još u praocu Adamu, te ustaje novi čovek, novi potomak Rodonačelnika novog čovečanstva ‐ Gospoda Isusa Hrista, ustaje novi, blagodatno‐živi, nebeski, miomirisni cvet i usvaja novo postojanje, novi blagodatni život, koji daruje Gospod Isus. On sav se menja i postaje nova tvar u Hristu. Pohote i plotske i zemaljske pomisli odumiru i oživljavaju duhovne, nebeske i božanstvene želje i pomisli.
Rođenje odozgo je samo prvi udah novog blagodatnog života, tj. početak mnogosuznog pokajnog življenja. Bez tog svetog momenta rođenja nema ni pokajničkog, blagodatnog života. Rođeno od tela je telo i prebiva u duhovnoj smrti, a rođeno od Duha je duh i prebiva u duhovnom životu. Ono što je rođeno od tela živi telesnim, veštastvenim i teloljubivim životom, a rođeno od Duha živi duhovnim, nebeskim i božanstvenim životom. Duh rođenog od tela je zemaljski, pohotno‐veštastveni i smrtni, zbog čega mu je i življenje zemno, pohotno‐veštastveno, smrtno.
Duh rođenog od Duha sasvim je drugačiji: on je duhovni, nebeski i besmrtni. I življenje je njegovo drugačije, tj. duhovno, nebesko i besmrtno, življenje po Bogu preporođene duše ili pokajničko, blagodatno življenje.
Onaj ko je rođen od tela ne zna za pokajničko življenje, za življenje po Bogu. ono mu je nepoznato i nedostupno. Za njega je neophodno da se rodi odozgo, da se od tela preobrati u duh. Blagodat preporoda i čini tu divnu promenu, tj. uvodi dušu u novo božanstveno življenje, u sveto i spasonosno življenje pokajanja. Tim življenjem pokajanja su se i spasavali svi sveti Božiji ljudi.
Onaj ko je izvan tog duhovnog življenja još se nije rodio od Duha, tj. prebiva u smrti i neće moći da uđe ni u Carstvo Božije koje je u nama, ni u Carstvo koje je u blaženoj večnosti.
Sveti Simeon Novi Bogoslov (kao uostalom i drugi oci) veli da trenutak rađanja odozgo svaka preporođena duša preživljava svesno i primetno. I onaj ko kroz taj trenutak rađanja nije prošao primetno svakako je još mrtav za duhovni život. Njemu je neophodno da stekne blagodat oživotvorenja. Taj trenutak je početak novog života pokajanja. Taj trenutak je prvi mnogobolni uzdah ponovo rođene duše, koja u sebe sa mnogim suzama udiše novi, neobični i živonosni vazduh pokajanja.
Tu duša prvi put opitno okuša skriveni smisao tajanstvene izreke otaca: „Daj krv i primi Duhʺ.
35
U tajni pokajničkog življenja savršava se ta divna razmena. Stupivši na put
pokajanja, oveštastvljeni duh koji rida sa neopisivim bolom podnosi mučnu operaciju blagodati, koja iz njega ispušta krv plotskih želja i pohota, umiva ga u potoku mnogih gorkih suza i oblači u novu, svetloliku odeždu Duha, u život božanstvene besmrtnosti.
Te mnoge suze besmrtnog plačućeg duha, koji se s bolom otkida od smrtnog, plotskog, plotoljubivog života, koji se odriče satane i svih dela njegovih i koji se zaklinje i obećava da će služiti Gospodu Isusu i ispunjavati Njegove zapovesti do same smrti ‐ služe kao vodena kupelj, kao „banja preporodaʺ, u kojoj dobija preporod od Duha.
Svi nebeski umni cvetovi su se i preporađali u toj banji, prolazeći kroz taj trenutak rođenja, kroz taj prvi uzdah pokajanja, kroz krik, bol i suze, kroz zakletveno odricanje od satane i svih dela njegovih i kroz obećanje Bogu da će živeti u dobroj savesti. Potom su blagodatnom pažnjom i udišući božanstveni vazduh pokajanja sve vreme podržavali u sebi život duha.
Od veštastvenih i smrtnih oni su postali neveštastveni i besmrtni, od plotskih ‐ duhovni, od zemaljskih ‐ nebeski. U rečenome se i sastoji suština preporoda, koji obavlja Duh Božiji kroz pokajanje.
Sveti Simeon Novi Bogoslov taj momenat rađanja odozgo opisuje veoma jasno i izražajno:
„Nemojte se zavaravati. Bog je Oganj. Došavši na zemlju i postavši čovek, On je bacio oganj na zemlju, kako sam kaže (Lk. 12,49). Taj Oganj posvuda obilazi i traži sebi veštastvo, tj. dobro srce i proizvoljenje kako bi pao na njega i zapalio se. U onome u kome se zapali, on prelazi u veliki plamen, koji dopire do nebesa i ne dozvoljava mu da bude nedelatan ili da se predaje pokoju. On ne opaljuje dušu u kojoj se razgoreva. Pa ipak, njegovo razgorevanje nije neprimetno za dušu, kao što misle neki koji su mrtvi dušom. Duša nije neosetljivo veštastvo. Naprotiv, ona je biće koje oseća i razume. Stoga ona na samom početku oseća i razume zažizanje tog Ognja, utoliko pre što je ono praćeno prevelikim i neizdrživim bolom srca.
Pošto nas sasvim očisti od svake nečistote strasti, taj Oganj će već zauvek u nama postati i Hrana, i Piće, i Svetlost, i Radost, i same nas čineći svetlošću po pričesnosti u meri u kojoj postajemo pričesnici Njegove Svetlosti.
Čim se založi, peć samo dimi zbog čađi koja izlazi iz drva. Kada se, pak, ona razgore, sve postaje svetlije (slično ognju) i ona se više ne pomračuje nikakvom čađu od dima. I duša koja počne da gori božanstvenom željom, spočetka, skupa sa Ognjem Duha, u sebi vidi tamu strasti, koja se podiže slično dimu. Svesna da je ta pomračenost od tame strasti njeno sopstveno delo, ona plače i skrušava se. Osećajući, pak, kako lukave pomisli i zle želje bivaju spaljivane Ognjem kao trnje i korov i pretvaraju se u prah, duša se raduje. A kada sve to sagori i priroda duše ostane bez strasti, sa njom se suštastveno sjedinjuje i Božanstveni Oganj i počinje da gori i sija u njoj. Tada ona postaje pričesnica Mislenog Ognja, kao što se peć združuje sa veštastvenom vatrom. I telo se tada pričešćuje tom Božanstvenom i neizrecivom Svetlošću i biva oganj po pričesnosti.
36
Mi, međutim, treba da znamo da se sve rečeno u nama ne može savršiti ukoliko ne omrznemo svet i sve što je u njemu, sa gotovošću da čak, kako kaže Gospod, i život svoj položimo za delo Božije.
Na drugi način se taj Oganj u nama neće razgoretiʺ (tom II, str. 311). Po blagoslovenom razumu svetih otaca mi ne možemo primiti taj Božanstveni
Oganj (koji nas preporađa za večni život) ukoliko ne ispunimo glavni Božiji uslov. Naime, da bi se primio Duh Božiji, tj. Duh preporoda, mi treba u skrušenim zakletvenim suzama da se odreknemo duha ovog sveta (tj. satane i svih dela njegovih) i da damo zavet vernosti Gospodu Isusu. Bez tog odricanja u nama nema duhovnog života, niti može biti sa‐mog preporoda. Inače, iako se nazivamo Hrišćanima, u nama nema Hristovog života. Mi prebivamo u stanju samoobmane, ne tvoreći volju Hristovu, nego volju svojih strasti, tj. volju demona. I nećemo videti Carstvo Božije, s obzirom da se nismo rodili odozgo. Bez, dakle, mnogosuznog odricanja od satane i dela njegovih, u nama ne može biti rađanja od Duha Božijeg.
Blagodatni i neosporni znak da se u duši razgoreo taj Božanstveni Oganj preporoda (koji spaljuje veštastvo strasti i u nama ražiže novi duhovni život posle mnogosuznog odricanja od satane i dela njegovih) jeste probuđenja pažnja prema vlastitim pomislima i celokupnom životu.
Pažnja nad pomislima i jeste znak života, dok odsustvo pažnje, rasejanost i zbrka u pomislima služe kao pouzdano znamenje smrti duše. Onaj ko živi u nepažnji prema svojim pomislima i biva nošen vihorom štetnih maštanja svakako se još nije rodio odozgo i još prebiva u smrti. Živa i odozgo rođena duša postaje veoma pažljiva prema svom umu i prema svojim pomislima: nju ne nosi vihor štetnih maštanja.
Blagodat novog života odseca to štetno maštanje i obezbeđuje obnovljeni um i duhovne, nebeske i pokajničke pomisli.
Božanstveni Makarije veoma upečatljivo opisuje život duše koja nije rođena i duše koja je rođena odozgo, ukazujući na njihova obeležja:
„Kada se podigne nad zemljom, sunce sve svoje zrake ispušta nad njom. Kad je, pak, na zalasku i kad odlazi u dom svoj, ono nazad sabira sve svoje zrake. I duša koja nije Duhom preporođena odozgo svojim pomislima je sva na zemlji: njene misli se pružaju do krajeva zemlje.
Međutim, čim postane sposobna da doživi rođenje odozgo i opštenje sa Duhom, ona u jedno sabira sve svoje pomisli i zadržava ih uza se, ushodeći Gospodu u nerukotvorenu obitelj na nebesima: stupajući u božanstveni vazduh, sve njene pomisli postaju nebeske, čiste i sveteʺ (Beseda 49, 3).
„Duše, pak, koje ostaju pri svojoj prirodi, gmižu pomislima po zemlji i o zemlji pomišljaju: njihov um živi na zemlji.
One pomišljaju da pripadaju Ženiku. Međutim, ne primivši ulje radosti, one se nisu rodile od Duha odozgoʺ (Beseda 4,6).
„Kao neka mislena tama greha i smrti, knez ovoga sveta nekakvim skrivenim i žestokim vetrom uznemirava, ispunjava i okreće nepostojanim, veštastvenim, sujetnim
37
pomislima svaku dušu koja nije nerođena odozgo i koja se mislima nije preselila u drugi vek, po rečenome: Naše življenje je na nebesima (Fil. 3,20).
Time se istinski Hrišćani i razlikuju od ljudskog roda. Jer, različitost Hrišćana se ne sastoji u spoljašnjem vidu i spoljnjem izgledu, iako mnogi imaju slično mišljenje.
Hrišćanin kao nova tvar se razlikuje od svih ljudi na svetu obnovljenjem uma, umirenjem pomisli i ljubavlju i nebeskom privrženošću Gospoduʺ (Beseda 5).
Takvi su neprolazni i neosporni znaci života i smrti duše, na koje ukazuje božanstveni sveti Makarije Veliki. Po tim blagodatnim znacima svako može da rasudi gde sam prebiva, tj. u životu ili u smrti.
Obnovljenje uma (koje se projavljuje u blagodatnoj pažnji prema vlastitim pomislima i vlastitom življenju) jeste nepogrešivo obeležje duše koja je rođena odozgo: na njega odlučno ukazuju sveti oci.
Duša koja je primila rođenje odozgo ujedno dobija i blagodatnu pažnju prema sebi i prema svemu što je okružuje. Ona se vrlo pažljivo odnosi prema svim đavoljim dometanjima, koja dolaze spolja od svega što je okružuje i preko pomisli, maštanja i osećanja.
Trezvoumnom pažnjom ona raspoznaje sve zle zamke demona, dok ih neprestanom molitvom odbija, imajući sadejstvo i po moć blagodati Božije. U toj unutarnjoj blagodatnoj delatnosti se i projavljuje život preporođene duše.
S druge strane, nepreporođena duša nema i ne zna tu spasonosnu delatnost: ona ne prati svoje pomisli i ne odseca svoje maštanje molitvom. Od jutra do večeri, pa čak i u snu njen um biva nošen vihorom štetnih maštanja, što i predstavlja smrt duše pre smrti tela. Jer je telesno mudrovanje smrt, po [reči] apostolskoj (Rim.8,6).
Prebivajući u svojoj [paloj] prirodi, duša ne može a da se ne vrti u vihoru štetnih maštanja. Jer, tišina uma njoj nije svojstvena, niti poznata. Duša, pak, koja je u svoju prirodu primila blagodat Svetoga Duha ne može da luta. Tako nešto joj nije svojstveno. Jer, ona svoj um neprestano pogružava u talase molitvene blagodati i ne prepušta se kovitlanju vihora.
[Njen] um ulazi u nebesku tišinu blagodatnih pomisli. Međutim, tako nešto se ne daje odjednom u potpunosti: neophodan je napor pažljive molitve.
Eto prosvećenog učenja svetih otaca o preporodu duše odozgo i o blagodatnom i neospornom znaku preporoda duše. Samo preporođenu dušu Bog prima u svoje blagodatno Carstvo. Samo odozgo preporođena duša pronalazi to Božije Carstvo blagodatne tišine i mira i već ovde ulazi u njega svojom blagodatnom pažnjom. Nepreporođena, pak, duša je izgubljena za Boga i za Njegovo Carstvo: ona prebiva u smrtno‐demonskoj tami neprekidnog mislenog kovitlanja.
Stoga su se sveti oci sa velikim žarom trezvoumnom pažnjom i umnom molitvom od lutanja pomisli ustremljivali u blagodatnu tišinu uma.
Pažljiva molitva je sa njima činila čudo, tj. pomagala im da traže svoju umrtvljenu dušu, da je oživotvore, da sa nje skinu koprenu strasti, da je izvedu iz mraka smrtonosnog demonskog kovitlanja, da je ozare nezalaznom Svetlošću Božanstva. Ona je njihov um
38
uvodila u božanstvenu tišinu, od zemaljskih ljudi presazdavajući ih u nebeske i besmrtne anđele.
IX
Sveti Oci su bili iskatelji svoje duše, tj. umne božanstvene krasote, koju su nalazili na putu umnog delanja. Oni su umnim delanjem pronalazili anđelsko
življenje na zemlji i večni život. Blagosloveni nebeski ljudi i zemaljski anđeli, tj. sveti oci behu neumorni tragaoci
za skupocenim božanstvenim draguljem, za blagom skrivenim u polju među trnjem svih mogućih strasti i pohota, iskatelji za obrazom večnopostojeće slave Božije, besmrtne umne suštine, tj. naše bestelesne duše, koja je ispunjena božanstvenom krasotom i neuvenjivom lepotom. Oni su zavoleli tu svoju dušu, tu divnu Božiju tvorevinu, sa vatrenošću se ustremivši na put potrage za njom od mladih dana pa sve do duboke starosti. Oni su je tražili sa plamenim srcem!
O, dušo, dušo! Bestelesna umna Božija krasoto i ‐ telo[ljubiva], mnogostrasna, bezumna grešnice. Svetla voljena nevesto nebeskog Cara i ‐ žalosna robinjo mračnih pohota i družbenice bludnih demona!
Njoj služe anđeli i arhanđeli! Za njom plaču heruvimi i serafimi! Za nju se neprestano mole sveti! Nju je večnom ljubavlju zavoleo sam Vladika nebesa! Nju sa ranjenim srcem, u krvavom znoju i sa mnogim suzama ište Sin Božiji.
„I Onaj koji sedi u nebeskom gradu na prestolu veličanstva na visini, sav prebiva sa dušom u njenom telu budući da je njen obraz smestio gore u Jerusalimu, u nebesnom gradu svetih. On je sopstveni Obraz neiskazive Svetlosti Božanstva položio u telo njeno. On služi njoj u gradu tela i ona služi njemu u gradu nebeskom. Duša je postala Njegova naslednica na nebesima, a On ju je primio u nasleđe na zemlji. Jer, Gospod postaje nasleđe duše, a duša nasleđem Gospodaʺ (sveti Makarije Veliki, 46,4).
Eto skrivene, božanstvene pesme o duši, koju je zapevao divni ravnoanđelni Makarije. Sveti su poznali Božiju tajnu o grešnoj duši ljudskoj i uzdrhtali, zabrinuvši se božanstvenom i spasonosnom brigom. U trenutku nebeskog prosvećenja oni su videli, pojmili i svim bićem razumeli [pitanje]: kad je sam Bog ostavio svoja svetla nebesa i zborišta anđela i došao na tamnu, tužnu i mračnu zemlju, na mesto izgnanstva palih umnih bića i usred „umne tameʺ, tj. usred demona i palih ljudi, te stao da u krvavom znoju i sa smrtnom tugom traži svoj ljubljeni i izgubljeni obraz, kad je, dakle, sam Vladika i Tvorac postao prvi Iskatelj izgubljene duše i sam za sebe rekao: „Došao sam da nađem izgubljenoʺ [up. Lk. 19,10], neće li oni koji su prah i pepeo (koji u sebi skriva navedeni obraz, tj. izgubljenu dušu) [utoliko spremnije] dejstvovati, iskati i potruditi se oko potrage?
Svojim bolno‐osetljivim srcem čuvši za tajnu Božije potrage, za Božiju žalost, za anđelski plač, za Božiju tugu za ljudskom dušom oni su napustili mnogopohotni život ploti i „stresli prašinu sa očiju umaʺ, te se kroz pustinje i šume, kroz gore i brda, kroz
39
gladovanje i žeđ, kroz nagotu i zimu, kroz tesnotu i suze, kroz odricanja i muke, kroz molitvu i plač ustremili u potragu. Oni su se molitvenom i trezvoumnom pažnjom ustremili na umni napor potrage za svojom dušom.
Skupa sa svetim Lestvičnikom oni su vapajno zazivali Boga: „Ne podnosim više plamen ove čežnje, već ištem besmrtnu lepotu koju si mi ti dao
pre nego što sam pao u ovo blatoʺ. (Lestvica, Slovo 29, 11). U dugim molitvama i mnogim suzama, u borbama i naporima, ranjeni nebeskom
strelom i probuđeni suzama anđela, neumorni tragaoci za dušom i duhovnim postojanjem i tragaoci za umnom krasotom,
krstonosci duha su „u povorci kroz suze neućutnih moljenja kroz vapaje i uzdahe tajnih borbi odlazili na krsni put tesnote, sa krstom na raspeće... telesni život, i svoj um, umnom molitvom prikovavši na krstʺ. I oni su pronalazili blago koje je sam Bog tražio i za kojim su plakali anđeli i sve
nebeske sile. Oni su nalazili umnu božanstvenu krasotu, tj. svoju izgubljenu dušu. Oni su nalazili i svoju radost, svoju svetlost, svoje večno veselje i likovanje, svoje Vaskrsenje, svoju Svetu Pashu, svoj večni život, tj. Divnog Boga. Jer, Njegovo ime je za svaku izgubljenu grešnicu‐dušu bilo čudesno i divno i spasonosno.
Da, nepromenjivi duhovni zakon [glasi]: „Onaj ko izgubi svoju dušu ‐ gubi Boga. Onaj ko nalazi svoju dušu ‐ nalazi Bogaʺ. Nju, uostalom, gubi svako i svi. Nju, međutim, nalaze samo veoma retki. Nju
svako gubi u varljivim maštanjima uma i plotoljubivim pohotama srca. Gubi je onaj ko živi nepažljivo prema svojim pomislima i ko luta svojim umom. I retko ko nalazi svoju izgubljenu dušu. Nalaze je samo oni koji su se odrešili [od sveta], koji prodaju svoja bogata imanja maštanja i teloljubivih pohota, koji se odriču od satane i svih mislenih dela njegovih i suzama kupuju polje pokajanja, u kome je skrivena grešnica ‐ duša, tj. Božiji biser i drahma. Nju nalaze oni koji se trude u znoju lica i iskopavaju i čiste od prljavštine svog izgubljenika.
Praznik pronalaženja duše uvek je veličanstven. Na zemlji on prolazi neprimetno, a na nebesima je ‐ veselje: tamo se anđeli raduju sa svojim Vladikom.
Radujte se sa mnom, jer nađoh drahmu svoju izgubljenu. Tako, kažem vam, biva radost pred
40
anđelima Božijim zbog jednog grešnika koji se kaje, rekao je Vladika anđela (Lk.15,9‐10). Praznik nalaženja grešnice‐duše jeste anđelski i božanstveni praznik. Tek kada
dođe do praga uskih vrata tesnog mislenog življenja, tj. tesnog umnog prolaza (gde se ostavljaju sve zemaljske, veštastvene, pa i mislene stvari), tek kad pređe prag veštastvenog i mislenog, čovek u mnogim suzama pronalazi neveštastvenog nebeskog izgubljenika ‐ svoju dušu, umnu božanstvenu krasotu i sa njom i Divnog Boga. Tada nastupa taj praznik radovanja.
Malobrojni nalaze taj prag tesnote i odricanja od veštastvenog i mislenog i samo retki prelaze preko njega u neveštastveni život. Samo retki žive zaista duhovnim i nebeskim životom i malobrojni poznaju anđelsko radovanje na zemlji. Samo malobrojni poznaju svetootačku tajnu „paženja na sebeʺ.
Stoga je mnogo zvanih a malo izabranih. Malo je onih koji se spasavaju od nepažljivog veštastveno‐smrtnog postojanja. Malo je onih koji se sa pažnjom pričešćuju besmrtnim životom. Malo je onih koji traže svoju dušu i još je manje onih koji je nalaze. Jer, veliki je podvig odricanja od veštastvenog i mislenog. Veliki je napor pronalaženja neveštastvenog izgubljenika, tj. svoje duše. Kroz gubljenje veštastvenog i mislenog pronalazi se neveštastveno i umno.
Prosvećeni Božanstvenom blagodaću, oci su rečeno shvatili i spoznali. Stoga su se čitavog života i trudili u potrazi za svojim umnim izgubljenikom, za svojom dušom. Trudili su se smireno i sa trpljenjem, u nevoljama i samozlopaćenju. I nisu ga nalazili u pešterama i šumama, u gladi i žeđi, nego u „umnoj tesnoti pažnjeʺ, u „umnoj molitviʺ.
Sve ostalo služilo je samo kao sredstvo za „umnu tesnotuʺ. Umnim trudom i umnim delanjem nalazili su oni „umnog izgubljenikaʺ. Oni su poznali tajnu umne molitve, koja beše sakrivena od stoleća i pokolenja. U svetom trudbeništvu, u pokajanju i suzama oni su tom molitvom pronalazili svoju dušu, a sa njom i divni dar blagodati, koji je našoj prirodi darovan u Hristu Isusu, tj. bogati i mnogodejstveni, veliki i blagosloveni dar novog bogonosnog bića. Oni su taj dar poznali iskustveno: u izmeni svog življenja, u prosvećenju svoje „umneʺ suštine, u živom osećanju srca, koje je u sebi nosilo Svetog Živog Boga. Stoga su i bili bogonosni i sveti. Živeći telom na zemlji, oni su duhom živeli na nebesima. Još ovde, usred greha i iskvarenosti, oni su u sebi nosili traženu umnu krasotu, tj. prosvećeni besmrtni obraz Božiji, koji je u njima blistao nepotamnjivom slavom. On je blistao na posramljenje zlih demona (koji su ga gazili) i na ukrepljenje naše iznemogavajuće vere u nepromenjivo i nepostidno iskanje.
Potražimo i mi uz pomoć blagodati svoju izgubljenu umnu krasotu, tj. svoju dušu, stupajući na put „umne tesnoteʺ. Jer, ona se nalazi samo na uskom putu „umne tesnoteʺ. U umnoj tesnoti molitvene pažnje čovek poznaje bezdan svog pada. Na putu pažnje poznaje on besmrtnu krasotu duše, kao i bezdan Božijeg milosrđa i ljubavi prema umnoj grešnici‐duši. Samo na putu odrešenja i mislene tesnote čovek poznaje nebesku veličinu duše, po prvi put videći bogolepni obraz njene božanstvene krasote i ujedno poznajući i svo bezumlje greha, koji ga unakažava. I on prinosi pokajničku zakletvu da će do smrti voleti taj obraz. On se zaklinje da će mrzeti greh nepažnje i njegovu pogi‐
41
beljnu odvratnost. Čovek se sa dubokom svešću odriče mislenog kvaritelja ‐ satane i od kovitlanja u
njegovom vihoru štetnih pomisli. I samo na putu mislene tesnote raskriva se sav užas i ružnota mislenog greha, kao
uostalom i besmrtna krasota misle‐nog obraza, koji je u čoveku sijao pre propadljivosti. Jedino su sveti oci poznali tajnu mislene prirode naše duše i propevali čudesne
nebeske himne o „obrazu neizrecive slave, premda i u ranama sagrešenjaʺ. Neprikosnoveni pesnik naše umne mislene prirode, tj. grešnice‐duše, sveti Andrej
Kritski je propevao besmrtne pesme, oblivene božanstvenim suzama. U njegovim pesmama čuje se ridanje anđela, koji plaču za umnom krasotom, za Božijom grešnicom, koju je sam Sin Božiji zavoleo večnom ljubavlju. Stoga je Sveta Crkva i prihvatila te pesme: ona ih uvek sa suzama peva u svete dane Velikog posta, tj. u dane velikog pokajanja.
Skupa sa svetim Andrejem Kritskim bezbrojna pokolenja smirenih Hrišćana vekovima obliva te pesme svojim suzama, plačući nad svojom velikom grešnicom‐dušom, koja u njima vapajno rida:
„Pomiluj me, Bože, pomiluj meʺ. Za tom božanstvenom grešnicom ridaju sveti anđeli, tj. plače Crkva nebeska, a sa
njom i zemlja. Jer, duša čovečija jeste velika božanstvena krasota, a veliki je i njen pad. Onaj ko je makar jednom svojim unutrašnjim očima video svoju veliku grešnicu,
čitavog svog života neće prestati da plače. Za onoga ko je makar jednom video njenu besmrtnu krasotu „premda i u ranama sagrešenjaʺ, jednom zauvek se pomračila svaka druga zemaljska krasota: on joj se više neće klanjati. Zemaljskoj lepoti se klanjaju samo oni koji još nisu prozreli unutrašnju lepotu. Zemaljska krasota je samo prolazna slaba senka unutrašnje i večne krasote. Zemaljska krasota nije cilj po sebi, već samo jedva primetna staza prema velikom cilju (doduše samo za malobrojne).
Malobrojni, duboko obdareni samotnici na toj stazi pronalaze put do besmrtne krasote. Ostali idu širokim, prokrčenim putem umetnosti i njene tehnike, tj. putem spoljašnjeg kanona, obreda, spoljašnje pobožnosti. To je put za „mnoge zvaneʺ. Međutim, mali broj na tom putu nalazi spasenje. Izabrani idu od spoljašnjeg obreda prema unutrašnjem služenju, prema pažnji. Oni spoljašnjim obredom i umetnošću otkrivaju unutrašnju lepotu. To su oni retki koji stupaju na put „umne tesnoteʺ, raspinjući svoj život pohota na krstu odrešenosti [od sveta] i kličući: „Tražim tvoju besmrtnu krasotu, koju si mi darovao pre ove prašineʺ.
Svoju besmrtnu krasotu, tj. dušu naći će samo onaj ko se od pohota ustremio u potragu za njom, pa makar se nalazila i u rovu strasti (sveti Makarije Veliki). I on je nalazi u pokajnom plaču i suzama: samo u njima se prvi put poznaje bogolepni lik. Osim toga, uz pomoć Božije sile vidi se i poznaje vlastiti strašni pad. Onaj ko još nije sagledao svoju palu bestelesnu grešnicu i nije zaridao (potresen viđenjem), ostaje slep i siromašan i
42
ubog. On još ne vidi i ne zna šta je umna besmrtna krasota. Nju, pak, svako može da vidi kroz suze dubokog skrušenog pokajanja. Ipak, samo kod retkih se rađa duboko sakrušeno pokajanje. Stoga samo retki poznaju sebe, tj. svoju dušu. Samo retki pronalaze put prepodobne Marije Egipćanke ili blažene Taise. Jer, većina je raslabljena slastoljubivim pohotama, ne budući u stanju da ostavi svoj grehovni odar i da se spusti u banju suza do anđela pokajanja.
Greh raslabljuje i paralizuje dušu, čineći je mlitavom, nemoćnom i besilnom. On je raslabljuje i čini nemoćnom, usled čega nije u stanju ni da se pokaje. Marijino pokajanje beše pokajanje njene neomlitavele duše. I kakva samo veličanstvena beše duša svete Marije i njeno pokajanje! Ona se zbog svoje duše uznemirila božanstvenom zabrinutošću. Ona se sa hrabrošću i odvažnošću bacila u borbu sa strašnom zmijom, čupajući iz njene čeljusti svoju na propast osuđenu dušu. Njenu dušu je zmija već proždirala. Pa ipak, ona se bacila da spasava poruganu božanstvenu umnu krasotu.
Kakve li hrabre i prelepe i silne duše u slabom i iznemoglom ženskom telu! Četrdeset godina je u okolnostima pustinje [trajala] napeta borba sa strastima unutrašnje, mislene zmije, koja se prilepljivala uz nju i isisavala joj dušu. Kakve li snage! Veličanstvene li duše! Nije uzalud sveti i veliki Makarije rekao da su „duša i demon jednake snageʺ.
Blagodat Gospodnja njoj je, međutim, pomogla da savlada demona strasti. Ona pomaže i svakoj duši koja odlučno i sa hrabrošću (a ne dvojedušno) kreće u podvig protiv greha. Ipak, samo retki na vreme stupaju u borbu protiv svojih strasti. Većina sa njima živi čitavog života. Oni i ne primećuju da sitne strasti crpu duhovnu energiju duše. Iscrpljene, pak, duše nisu sposobne za podvig. One više nemaju snage da prođu surovi i naporni put pokajanja. One leže na odru svojih sitnih pohota i strasti, koje ih drže u ropstvu trideset i osam godina, tj. celog života, usled čega više ne mogu da priđu Bogu. One leže i čekaju da im već sam Bog priđe. One su raslabljene te više ni uz pomoć tvari (kao Zakhej) ne mogu da se podignu sa zemlje kako bi pogledom pronašli Boga koji prolazi i privukli ga sebi. Da, Bog se privlači umnim pogledom duše. On vidi tajni pogled koji ga traži i brzo izlazi u susret duši.
Umni pogled ljudske duše jeste duboka, božanstvena i nepostižna tajna, koju su samo sveti ovlaš otkrili. Velika je i tajanstvena duša. I njene sposobnosti su takođe velike i tajanstvene! Umni pogled čovekove duše privlači ono na šta padne. Ta sposobnost je zagonetna, potresna i strašna, ali i spasonosna.
Sveti David je pogledao na Virsaveju (tj. na tuđu ženu) koja je prolazila i privukao je sebi. Međutim, on je (avaj, avaj) privukao plač i ridanje za ceo život. I zajedno sa njim taj pogled oplakuju milenijumi... Pogledao je, međutim, i Zakhej na Boga i privukao ga sebi, privukavši i spasenje svemu domu svom. I sveti apostol govori o istoj tajni našeg umnog pogleda. On veli: Mi koji otkrivenim licem odražavamo slavu Gospodnju, preobražavamo se u taj isti lik (2.Kor.Z,18). U rečenome je skrivena tajna učenja svetih otaca o „umnoj molitviʺ. Um prima ono na šta pažljivo motri. Stoga je i rečeno onima koji umno ištu Boga: „Neprestano se molite i neprestano gledajte na slavu Gospodnju, na slavno ime
43
Njegovo. Na taj način ćete privući Bogaʺ. Međutim, duša koja je raslabljena i izmoždena strastima nije kadra da umno gleda Boga, tj. nije kadra da ga traži umnim pogledom. Stoga je malo onih koji shvataju „umno delanjeʺ i još manje onih koji u njemu sa razumom prebivaju.
Da, greh je, sa svojim malim strastima, stravičan! Kao neistrebivi parazit duše, on se sisaljkama sitnih strasti u njoj snažno drži i živi na račun njenih duhovnih sokova. On je raslabljuje, izmoždava i čini nesposobnom za duhovni život. Stoga većina Hrišćana i živi zemaljskim, veštastvenim i plotoljubivim životom. Duhovni i unutrašnji život (koji je odrešen od veštastvenosti) za njih je nedostupan. Život anđelske besmrtnosti u umnom sagledavanju njima je neshvatljiv. Oni su lišeni mogućnosti da sagledavaju besmrtnu lepotu, kao i da misleno vide svoju grešnicu‐dušu, tj. da bogolepnu umnu krasotu vide u odeći strasti, u smrdljivim prnjama pohota i greha.
Jer, samo onaj ko unutrašnjim očima vidi svoju dušu i ko je poznao njeno dostojanstvo, uz pomoć Božije sile vidi i poznaje i svoj strašni pad. Videti svoju bestelesnu dušu, tj. božanstvenu umnu krasotu u odeći strasti, u smradnim prnjama pohota i grehova zaista predstavlja tajanstveno viđenje.
Radi se, dakle, o potresnom, neopisivom, božanstvenom viđenju, koje rađa neprestani vapaj:
„Pomiluj me, Bože, pomiluj meʺ. I ono grešnicu goni u brda i šume, u odricanje i muke, u plač i molitvu. Sveti Andrej Kritski je opevao veliko stvorenje Božije u velikom padu. A tajanstveni
pesnik duše, tj. sveti ravnoanđelni Makarije (veliko svetilo velikih egipatskih otaca) zapojao je o duši skrivene pesme: o njenom veličanstvu, o njenoj slavi, o njenoj bogopodobnoj umnoj krasoti. Te pesme Crkva sa ljubavlju ču‐va u njegovim bogonadahnutim spisima.
Navešćemo njegovu nebesku pesmu o umnoj božanstvenoj krasoti, tj. o našoj mislenoj prirodi ‐ duši. „Pesmaʺ je jedna od mnogih koje su Duhom Svetim zapevala najčistija usta najsvetlijeg bogonosnog Makarija.
Evo njegovih reči: „Gospod je sebi stvorio prekrasnu obitelj ‐ čoveka. On je sebi sazdao telo i dušu
čovekovu kao stanište, tj. da se naseli i upokoji u njegovom telu kao u domu svo me, a da dušu, koja je stvorena po Njegovom obrazu, ima kao prekrasnu i ljubljenu nevestuʺ (Beseda 49,4).
„Duša je zaista veliko, božanstveno i čudesno delo. Pri stvaranju, Bog je u njenu prirodu položio zakone vrlina: rasuđivanje, znanje, blagorazumnost, veru, ljubav i vladalački um. On je stvorio lakopokretljivom, lakokrilom i neumornom, darovavši joj sposobnost da za tren dolazi i odlazi i da mu služi mišlju kada ushte duh.
Jednom rečju, On ju je stvorio sa namerom da je učini svojom nevestom i sažiteljnicom, tj. da sa njom bude u jedinstvu i da ona sa Njim bude jednog duha, kao što je rečeno: A ko se sjedini sa Gospodom, jedanje duh s Njime (1.Kor.6,17). Jer, između svih tvari Bog je jedino sa dušom uspostavio veliku bliskost i uzajamnostʺ (Beseda 45, 5).
44
„Jer, duša je dragocenija od svih stvorenjaʺ (Beseda 15, 41). „Kada su radi tvog spasenja dolazili anđeli? [Naprotiv, sam] Car, tj. Sin Carev je sačinio savet sa Ocem svojim. I poslano je Slovo koje se obuklo u telo i sakrilo Božanstvo svoje kako bi sličnim spaslo slično i kako bi položilo dušu svoju na Krstu. Eto kako beše velika ljubav Božija prema čoveku! Besmrtni je blagovoleo da za tebe bude raspet. Pogledaj šta znači duša i kako je Bog visoko ceni. I Bog i anđeli traže da budu sa njom u opštenju i u Carstvu.
A satana i njegove sile traže da je privuku na svoju stranuʺ (Beseda 15, 42). „Stoga razmisli, čoveče, o svome dostojanstvu, tj. o svojoj dragocenosti. Bog te je
postavio iznad anđela s obzirom da je lično došao na zemlju da bude tvoj Zastupnik i tvoj Iskupiteljʺ (Beseda 15,41).
Sveti oci su razmislili o svom dostojanstvu, poznali svoju umnu i mislenu prirodu i plameno se ustremili u potragu za svojom dušom, tj. za netruležnim obrazom božanstvene besmrtne krasote. Oni su se ustremili u srodnu „umnu oblastʺ, prešavši od života po telu ka životu po duhu, od prostranog i širokog puta mislenog lutanja ‐ u mislenu tesnotu pažnje i molitve.
I uz Božije sadejstvo oni su nalazili traženo: nalazili su umnu božanstvenu krasotu, tj. svoju dušu, a sa njom i dar božanstvenog postojanja, koji nam je darovan u Hristu Isusu, Gospodu našem.
Svoju dušu i anđelsko blagodatno postojanje oni su nalazili na putu umnog bogonoštva, tj. u ustima, u umu i u srcu.
Oni su sa pažnjom neprestano nosili najsvetije ime Božije. A ono je mnogodejstveno i spasonosno za svakoga ko ga nosi sa verom i ljubavlju.
Sveti oci i nas pozivaju da nalazimo svoju dušu i blagodatno anđelsko postojanje „umnim delanjemʺ i „umnom tesnotomʺ, tj. pažnjom i neprestanom molitvom.
X
Sveti Oci prizivaju a zadobijanje vlastite duše i na sticanje Boga umnom molitvom i umnim delanjem
Jedan pobožni priziv na „umno delanjeʺ, na zadobijanje svoje duše, na raskrivanje
u sebi nebeskog dara blagodati mi možemo da čujemo od prepodobnog Nikifora Ispovednika:
„Ukoliko želite da primite nebeski oganj u osećanju srca i da opitno poznate šta je Carstvo nebesko (koje je u vama), dođite i ja ću vam reći nauku nebeskog življenja, koja bez muke i znoja svoga delatnika uvodi u pristanište bestrašća. Kroz pad mi smo izašli napolje. Stoga se kroz odvraćanje od spoljašnjega vratimo sebi. Primirenje i orođavanje sa Bogom nije moguće ukoliko se najpre ne vratimo sebi i iz spoljašnjosti ne uđemo u unutrašnjost.
Samo unutarnji život jeste zaista hrišćanski život, o čemu svedoče svi ociʺ
45
(Dobrotoljublje, tom 2, str. 36 ‐ 43). Suštinu „umnog delanjaʺ, sa druge strane, sveti Simeon Novi Bogoslov ukratko
izražava na sledeći način: „Od kako je čovek proteran iz raja i odvojio se od Boga, đavo je sa demonima dobio
slobodu da danonoćno koleba njegovu mislenu silu. Um se od njega može zaštititi jedino stalnim sećanjem na Boga.
Onaj u kome se zapečatilo sećanje na Boga može da sačuva svoju mislenu silu od kolebanja. Jer, telu je neophodan vazduh da bi disao, a duši je neophodno neprekidno sećanje na Boga, tj. neprestana molitva.
Uz Božiju pomoć sam ćeš rečeno iz iskustva spoznati, čuvajući pažnju i držeći se Isusa, tj. Njegove molitve: »Gospode Isuse Hriste Sine Božiji, pomiluj me«ʺ (Ep. Igljatije Brjančaninov, III ‐160).
Navešćemo još nekoliko kratkih spasonosnih saveta i misli o divnoj tajni od drugih svetih otaca:
Sveti Antonije Veliki kaže: „Život duše jeste neprekidno sećanje na Boga i ljubav prema Njemu. Stoga nemoj napuštati moljenje imenom Gospoda Isusa. Izgovaraj Njegovo ime u umu svome, poučavaj se u srcu i hvali jezikomʺ.
I sveti Grigorije Bogoslov veli: „Češće pominji ime Božije negoli što dišeš. Jer, sećanje na Boga je neophodnije od disanjaʺ.
Sveti Vasilije Veliki, [opet, govori]: „Neprestano sećanje na Boga je blagočastivo: bogoljubiva duša se njega ne može zasititi. Stoga duši ne treba davati vreme u kome bi bila bez pomišljanja na Bogaʺ.
Grigorije Sinait [govori]: „Na svaki način prinuđavaj sebe na delanje (tj. na neprestano prizivanje Gospoda Isusa), budući da je Carstvo Božije nasleđe onih koji se prinuđavaju i s obzirom da ga zadobijaju podvižniciʺ.
I sveti Isihije Jerusalimski govori: „U prostoru našeg srca svagda treba da se nalazi ime Gospoda Isusa. Ukoliko više pada, kiša više razmekšava zemlju. I sveto ime Hristovo (koje bez pomisli proiznosimo) utoliko više umekšava zemlju našeg srca ukoliko ga više prizivamo, puneći ga radošću i veseljemʺ.
I sveti Filotej Sinajski [govori]: „Od jutra hrabro i neodstupno treba stajati kod dveri srca sa krepkim sećanjem na Boga i neprestanom molitvom Isusa Hrista u dušiʺ.
I sveti ava Filimon [govori]: „Nemoj dati umu svome da bude prazan, nego ga prinuđavaj da se skriveno poučava i moli. U svojoj misli trezvoumno, sa strahom i trepetom govori: »Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me«. Sa trezvoumnom mišlju i nebludećim umom svagda se moli takvom molitvom. Ukoliko u tebi opstane neprestana molitva i poučavanje u Pismu, oči tvoje duše će se otvoriti i u njoj će zavladati velika radost i neko neiskazano i plameno osećanje, pri čemu će se i telo zagrejati Duhom. Na taj način će sav čovek postati duhovanʺ.
I sveti Makarije Veliki istu misao objašnjava drugim rečima: „Onaj ko hoće da pristupi Gospodu, da se udostoji večnog života, da postane obitelj Hristova, da se ispuni Duhom i da čisto i besprekorno ispuni zapovesti Hristove treba neprestano da prebiva u
46
molitvi. Jer, jedina zaštita i lek za dušu jeste ‐ sa ljubavlju se sećati Boga. Suparnik naš [tj. đavo] svu svoju snagu ulaže u pokušaj da nam um odvuče od sećanja na Bogaʺ.
Ishodeći iz sličnih misli, sveti Ignjatije i Kalist Ksantopuli kažu: „Početak svakog bogoprijatnog delovanja jeste sa verom neprestano prizivanje
spasonosnog imena Gospoda našeg Isusa Hristaʺ. Sa svojstvenom mu osobenošću, sveti Zlatoust istu misao dovodi do pune jasnoće
kada kaže: „Čovek treba da se zatvori u sebe i da upravlja umom, obuzdavajući ga. I svaku pomisao i svako dejstvo lukavog on treba da kažnjava prizivanjem Gospoda našeg Isusa Hristaʺ.
„Od Gospoda slave ne tražite ništa osim jedne milosti. Tražeći milost, imajte smireno i umilno srce, te od jutra do večeri (a ako je moguće i svu noć) vapijite: »Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me«. Prinuđavajte svoj um na navedeno delo budući da su uska vrata i tesan put koji vodi u život i s obzirom da samo podvižnici ulaze u njega. Jer, samo podvižnicima pripada Carstvo nebeskoʺ.
Potpuno saglasno sa skladnim horom drevnih otaca zvuče reči i svetlog prepodobnog Serafima Sarovskog:
„Onaj ko je istinski rešio da služi Bogu treba da upražnjava sećanje na Boga kroz neprestanu molitvu Gospodu Isusu Hristuʺ.
I prepodobni Nil Sorski, saglasno sa Grigorijem Sinaitom, čitavu divnu harmoniju sveštenih izreka zaključuje odlučnom tvrdnjom: „Umna molitva je veća od svih delanja i (kao ljubav Božija) predstavlja glavu vrlinaʺ.
Sveti, pak, Isaak Sirin govori još odlučnije da „bez neprestane molitve nije moguće približiti se Bogu. Jer, ono što se događa ribi izvađenoj iz vode, dešava se i sa umom koji je odstupio od sećanja na Boga i luta u sećanju na svetʺ.
Moglo bi se navesti još mnogo svedočanstava iz svetih otaca o skrivenom delanju. Međutim, i navedeno je dovoljno da se stekne predstava o veličanstvenoj i božanstvenoj simfoniji prekrasnih misli koje su oci iskazali u duhonosnim spisima o „nauci nad naukama i umetnosti nad umetnostimaʺ, tj. o „umnoj molitviʺ, da se razume da su oni opitno poznali skriveni put sticanja vlastite duše, te da su nalazivši dušu nalazili i Boga i božanstveni život.
„Umna molitvaʺ jeste put na kome se može naći „umni izgubljenikʺ, tj. duša. Duša, pak, koja je došla u um, čini najkraći put ka Bogu.
Međutim, onaj ko nije osetio svoju „izgubljenostʺ, ko se nije uplašio svoje pogruženosti u život telesnih pohota, čiji um sa bolom i vapajem nije ječao i nije se užasavao svog plotskog [postojanja] nalazi se još daleko od traganja za duhovnim postojanjem, daleko od potrage za svojom dušom. Za njega je i Bog daleko.
Jer, put nalaženja Boga prolazi kroz nalaženje vlastite duše, koja se izgubila u plotskom, telesnom, veštastvenom postojanju. I nema drugog puta do Boga osim kroz vlastitu dušu, koja se odrekla plotskog postojanja. Sve dok um ne potraži svoju dušu, svoje duhovno postojanje, duša neće naći Boga. „Jer, primirenje i orođavanje sa Bogom nije moguće ukoliko se najpre ne vratimo sebiʺ.
47
„Put ka Bogu, uostalom, nije daleko od nas: on nije izvan nas, nego u nama samima. I ako neko pita: „O kakvom se putu ra di«, ja ću odgovoriti (veli sveti Atanasije Aleksandrijski): »O svačijoj duši i umu u njoj«ʺ.
Bog samo umom može biti sagledavan i poiman. [Čovek] se jedino umom svoje duše može obratiti i uzvisiti Boguʺ (prof. N. Sagarda, „O bogopoznanjuʺ).
Istu misao još jače iskazuje sveti Makarije: „Um koji neprestano ulazi u samog sebe i traži Boga, može da nađe svoju dušu, makar se nalazila i u ponoru strastiʺ (Beseda 9,11).
Na navedeno nalaženje duše spasonosnim „umnim delanjemʺ i „umnom molitvomʺ prizivaju oci naš bolesni i zabludeli um, opijen otrovom veštastvenosti i pohota ploti i otrovom lutanja misli. Oni ga prizivaju da se potrudi u umnom delanju. Potom će obresti i sebe, i dušu svoju, tj. umnu Božiju krasotu, a sa dušom ‐ i Boga.
XI
Sveti Oci nas ne samo prizivaju, nego i umoljavaju da se usrdno prihvatimo umnog delanja, tj. neprestanog prizivanja Imena Božijeg. Tim delanjem um pronalazi dušu, a duša pronalazi divnoga Boga. Himna Imenu Božijem.
Sveti oci ne objašnjavaju samo tajnu neveštastvenog delanja i ne prizivaju samo na
umni trud. Oni umoljavaju, pa čak i preklinju da ne odvratimo svoje uši od njihove molbe i da se usrdno prihvatimo sticanja svoje duše, tj. umnog delanja, koje počinje vapajem: „Pomiluj meʺ, postepeno se pretvarajući u vino večnog veselja, po reči svetog Jefrema Sirina:
„Trudimo se u molitvi: ona je vinova loza,
čije vino predstavlja večno veseljeʺ. I još na zemlji taj vapaj se na čudesan način menja u neućutno radosno slavoslovlje
nebeskog Boga, Divnog Spasitelja Boga, koji je na divan način izvršio naše spasenje i koji nas spasava na Božanski jednostavan, pristupačan i neshvatljivo čudesan način,
tj. neprestanim prizivanjem Njegovog najsvetijeg imena. I još ovde vapajni plač ištućeg uma posle dugih, mnogonapornih potraga i suza, posle mučnih noći i tajnih ridanja, posle dnevnih jauka i vapaja, na kraju, unutrašnjim čulom, iz daljine i kao u magli [najzad] vidi svoju poruganu krasotu, svoju bednu dušu svu bolnu, izmučenu, izranjavljenu od bestelesnih surovih razbojnika i nasilnika, u bolesnom, bespomoćnom i jadnom vidu. Kroz suze oštrog bola on sa veseljem gleda na svoju izgubljenu i pronađenu radost, koju ište i sam Bog, te je sa radostotvornom tugom uzima za ruku i privodi Bogu.
Međutim, on je privodi sa oborenom glavom, tj. kao vinovnik njenih lutanja, padova i muka. I tada će već utroje (eto celosne božanstvene krasote) stati pred blagog
48
Boga, tj. sa svojom večnom družbenicom (uvenulom i pocrnelom opštom saučesnicom pohota i strasti), te sa nositeljkom zemnog veštastva i truležnosti (telesnom ploti) radi slavo‐slovlja zbog spasenja i radi hvale divnog imena Gospodnjeg, ime‐na večne Božanstvene ljubavi.
Jer gde su dva ili tri sabrana u ime moje, onde sam i ja među njima (Mt.18,20). Navedeno je svojim ustima izrekla Božanstvena ljubav. Eto sveta božanstvene krasote! Eto božanstvene harmonije neba i zemlje! Oci su poznali tu božanstvenu harmoniju, tu tajnu Carstva Božijeg, koje postoji u
nama. Oni su je poznali realno: u živom osećanju srca i u divnoj promeni svoga uma i celokupnog življenja.
Jer, po svetom Makariju Velikom, „Hrišćanin je nova tvar, koji se od svih ljudi na svetu razlikuje obnovljenjem uma, umirenjem pomisli, ljubavlju i nebeskom privrženošću Gospodu, te mišlju svoga uma, koji živi na nebesimaʺ (Beseda 5, 3‐5).
Poznavši božanstvenu promenu u sebi oci i nas umoljavaju da odmah, tj. dok imamo vremena pristupimo navedenom delanju kako bismo stekli naviku za večnost. [Oni nas mole da mu] pristupimo sa strahom i trepetom i sa mnogom pobožnom pažnjom, ništa ne tražeći od Gospoda slave, osim jedne milosti.
Počuj kako nas umoljavaju sveti oci. Čujmo kako nas preklinje sveti Meletije Ispovednik. On sa ljubavlju priziva: „Zavoli [navedeno] prizivanje kao što priliči, budući da je zoronosno, svetlozarno,
najsladosnije i najkrasnije. Kao božanstvenu munju ponavljaj [priziv] u svom srcu, tajnim glasom vapijući Tajnovicu: „Sine Božiji, pomozi mi! Hriste moj, sačuvaj me“. Govori ga uvek i u umu svom nosi: i prosvetićeš se, i postaćeš mudar, i primićeš Božanstvenu blagodat i uskoro ćeš postati anđeo u teluʺ.
I dalje on govori: „Svako ko je pobožan treba uvek da se seća Isusa. On to prizivanje uvek treba da
ima na umu. Na taj način duša postaje osvećeni hram, koji je zaista munjenosan i ognjeno‐svetlosan, koji je ispunjen svetlošću ozarenja i pun svetlozarnostiʺ.
Na drugom mestu isti svetitelj umoljava sledećim rečima: „Uvek pokreći usta srca. Zovi neućutnim plačem i neprestano govori: „Sine Božiji,
pomozi mi! Hriste moj, sačuvaj me“. Svagda tvoreći rečeno, od stalnog poučavanja ćeš usvojiti običaj, a zatim i naviku,
te ćeš ga imati u sebi kao nešto sasvim prirodno i neodvojivo, tj. putem navike pretvoreno u prirodu. I spavajući, i jedući i ma šta čineći uvek ćeš imati unutrašnju bodrost i trezvoumlje srca.
I bićeš hram i presto Božiji i ravan anđelima, premda ćeš hoditi u telu po zemljiʺ. Divni svetitelj kao da svoju molitvu ljubavi zaključuje rečima:
„Isusa zavoli svom snagom, sa Njim razgovaraj, Njega uvek traži,
49
na Njega pomišljaj u umu svom, Njega imaj u svojim razmišljanjima,
Njegovu lepotu voli. Isusovu krasotu ljubi i Njega stekni u osećanju. I gledajući, i slušajući, i dišući, i sedeći, i stojeći ‐ uvek na Njega gledaj,
te ćeš steći sva sadašnja i buduća dobraʺ. Sveti Grigorije Palama [veli]: „Braćo moja, Hrišćani, molim vas i ja sa božanstvenim Zlatoustom da se radi
spasenja svoje duše ne lenjite za delo molitve, već da podražavate one o kojima sam govorio. I koliko je moguće, sledite ih. Može vam spočetka ta stvar izgledati naporna. Međutim, u ime Boga Svedržitelja treba da znate da će vam ime Gospoda našeg Isusa Hrista (ukoliko se svakog dana priziva) olakšati svaku teškoću.
I mnogovremenim običajem [prizivanje] će nam se usladiti, pošto iskustveno poznamo da nije nemoguće, ni teško, nego i moguće i lako.
Blaženo je prebivanje u tom nebeskom delanjuʺ. I sveti Isihije kliče: „Blažen je zaista onaj ko se mišlju prilepio uz Isusovu molitvu (neprestano mu
vapijući u srcu), kao što se vazduh prilepljuje telima našim ili plamen ‐ svećiʺ. I sveti Zlatoust umoljava rečima: „Molim vas, braćo, nikad nemojte ostavljati pravilo te molitve. Nego, bilo da
jedete, bilo da pijete, bilo da nešto drugo činite neprestano prizivajte: »Gospode, Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me«ʺ.
Moglo bi se navesti još moglo svedočanstava svetih otaca u kojima nas (iz sastradavanja prema našem neznanju i nepoimanju, prema našoj duhovnoj neprosvećenosti) umoljavaju da pristupimo tom delanju sa svom usrdnošću i pobožnošću.
Međutim, i iz malobrojnih svedočanstava svetih otaca može se razumeti da su znali i iskustveno u osećanju srca poznali neizrecivost tajni u neprestanom prizivanju svetog i spasonosnog imena Gospoda našeg Isusa Hrista.
Stoga nas oni i preklinju i umoljavaju da spasavamo svoj um i svoju dušu tim divnim prizivanjem. Ono i jeste spasonosna tajna svih svetih, kojom su se spasavali. Svetitelji Božiji su poznali tu tajnu koja se krije u imenu Božijem. Oni su iskustveno poznali spasonosno dejstvo tog imena na čitavog čoveka: i na telo, i na um, i na srce. Oni su poznali da je veličina imena Gospoda Isusa iznad poimanja svih razumnih stvorenja ‐ i zemaljskih, i nebeskih. Oni su poznali da je ime Gospoda Isusa iznad svakog imena, tj. da je izvor radosti i božanstvenog života. Ono je ‐ Duh. Ono oživljava,
50
menja, preobražava i obožuje. Ime Gospoda Isusa Hrista u sebi sadrži Božanstvenu silu. Silom tog imena telo se
isceljuje od bolesti, a duša ‐ od strasti. Od imena Isusovog drhte demoni: mučeni strahom od veličanstva Njegovog Božanstva oni beže od njega. Stoga su oci i rekli: „Udri neprijatelje imenom Isusovim budući da nema jačeg oružja ni na nebu, ni na zemljiʺ (sveti Jovan Lestvičnik). Onome ko se moli radi imena Isusovog (koje priziva) nishodi pomoć od Boga i daruje mu se oproštaj grehova. Zbog imena Gospodnjeg biva uslišena naša grešna molitva i nama se daruje spasenje.
Silom imena Isusovog um se oslobađa od kolebanja i lutanja u pomislima praznoumlja, dok se volja osnažuje u ispunjavanju zapovesti Gospodnjih. Silom tog imena prosvećuje se um i omogućuje se da u duši prebivaju bogougodne misli i osećanja, koja pripadaju neporočnoj ljudskoj prirodi, usled čega u njoj nema mesta za tuđinske misli i osećanja (Ep. Ignjatije Brjančaninov, tom II, str. 282).
Imenom Gospoda Isusa ostvaruje se oživljenje duše, koja je umrtvljena grehom. Hristos Gospod Isus jeste Život: Njegovo ime je živonosno, tj. ispunjeno životom. „Ime Njegovo jeste život večniʺ (sveti Simeon Solunski).
Ono oživljava one koji ga sa verom prizivaju, čineći ih pričesnicima večnog života. Ime Gospoda Isusa je sveto i osvećuje onoga ko ga priziva: osvećuje mu usta, jezik, srce i celo telo. Ono osvećuje i vazduh koji ga okružuje.
Apostol govori: Bog mu je darovao ime koje je iznad svakog imena da se u ime Isusovo pokloš svako koleno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom i da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca (Fil.2,9‐11).
Svetitelji Božiji su tu skrivenu tajnu imena Božijeg poznali opitno, tj. u divnoj izmeni svoje ljudske prirode. Stoga oni i zovu i pozivaju i umoljavaju nas (mračne i neprosvećene) da se molimo imenom Isusovim. Oni su poznali tajnu imena Boga koga imenuju i koji nam se otkrio u svom „novom nadsvetskom imenuʺ (Atanasije Aleksandrijski).
Tom imenu su oni po svoj zemlji zidali hramove i sačinili skladni čin bogosluženja. Sve molitve su oni uznosili u ime Njegovo i moljenja ‐ radi imena Njegovog. I svakog čoveka (koji u ovom veku od rođenja pripada Bogu) oni su osvećivali imenom Hristovim. Svakog čoveka oni su učili da voli to ime iznad svega na svetu: da diše njime kao vazduhom, da ga ima u svom umu i ustima, u srcu i mislima. I oni su prizivali:
„Zavoli [navedeno] prizivanje kao što priliči, budući da je zoronosno, svetlozarno, najsladosnije i najkrasnijeʺ (prepodobni Meletije).
Jer, Onaj ko nosi to zoronosno i svetlozarno ime sam jeste Svetlost zoronosna i od svega sladosnija. On je dostojan da bude prizivan i opevan sa ljubavlju u sva vremena prepodobnim (a ne prostim) glasovima, tj. Njemu podobnim glasovima. Slično Sveta Crkva i peva u svojoj bogonadahnutoj, uzbuđujućoj, dirljivoj i veličanstveno‐nežnoj večernjoj himni:
„Svetlosti tiha, svete slave... Isuse Hristeʺ... Da, prepodobni inoci su imali tu ljubav prema HristuSpasitelju. Oni su opitno
spoznali da je On dostojan da ga u sva vremena opevaju prepodobni. I sa kakvom su
51
samo anđelskom sladošću oni imenovali Njegovo sladosno ime! Sa kakvom su samo božanstvenom opijenošću oni ljubili svetlozarno ime! I sa kakvom su ga samo verom i ljubavlju prizivali! Sa kakvom su samo anđelskom sladošću trpeli sve moguće muke i mučenja za to ime! I sa kakvim su samo nebeskim nadahnućem govorili i pisali o Njemu i pevali mu:
„Svakog dana te blagosiljam i hvalim ime tvoje u vekove i u vekove vekovaʺ. I na njima se opravdala reč proroka: I hvaliće se tobom [svi] koji ljube ime tvoje (Ps.5,12). Oni su sa odlučnom odrešenošću od veštastvenog i plotskog života i od zemaljskih
pohota ploti odlazili u pustinju i stene, u šume i dubrave radi tog imena. Oni su ostavljali majke i očeve, žene i decu, neveste i mladoženje, bogatstva, čast i slavu i ustremljivali se na uski i tesni put, pun nevolja i lišavanja radi Onoga ko ih je usladio svojim najslađim imenom.
Njihovoj božanstvenoj ljubavi prema tom imenu i njihovom tajnom sluhu bila je Duhom Svetim otkrivena tajna nebeskih dubina i skrivenog života „umnogʺ, gornjeg sveta.
„Sva priroda anđelska na nebesima neprestano slavi presveto ime Gospoda Isusaʺ (Akatist najslađem Isusu).
„Jer, njima je trebalo da vide i čuju glas duhovnog služenjaʺ (sveti Isaak Sirin, Slovo 47).
Oni su čuli tu divnu, besmrtnu simfoniju nebesa neizbrojnih mnoštava najčistijih i suncelikih „umnih bićaʺ sa njihovim neobjašnjivim rajskim glasovima, koji su se slili u jednu himnu. A himna je skladno i veličanstveno sa najpobožnijom sladošću i ljubavlju [slavila] najslađe ime, koje predstavlja izvor svetlosti, radosti, života i nebeskog veselja. Njihovi prosvećeni geniji su svojim očišćenim tananim sluhom čuli božanstvenu simfoniju anđelskih svetova. Tu rajsku muziku misli i osećanja oni su saopštili nama (gluvim i ubogim) u crkvenim pesmopojima, naročito u Akatistu najslađem Isusu.
Da, na ljudskom jeziku to ime može da se odredi jedino kao najsladosnije. To određenje pripada prosvećenom srcu. To delo [tj. akatist] je nepodraživi proizvod duhovnog genija, koji je sebe odrazio u muzici nebesa.
Mi smo za sve božanstveno gluvi i stoga ne čujemo tu simfoniju. Naš sluh prima samo niske, prigušene zvukove zemlje: stenjanje zemlje i stenjanje našeg srca, zaglušenog otrovom greha, tj. srca, koje je razdirano vapajem muka ada, koji nosimo u sebi. Mi nismo poznali tajnu reči, koja vibrira u harmoničnim zvučnim spojevima. Za nas je ona mrtvi zvuk. Stoga i ne čujemo nebesku simfoniju, koja zvuči u slovesnom Božijem imenu. Stoga pominjanje imena Božijeg i ne naslađuje i ne veseli našu ogluvelu i grešnu dušu. A drevni prorok je znao tu tajnu „pominjanjaʺ: on je u zvučnom imenu Božijem slušao nebesku muziku. Stoga je i rekao: Setih se Boga i obradovah se (Ps.76,4).
Za nas je, pak, to pominjanje teško... dosadno... čamotno. Ono nas ne veseli. Mi u njemu ne čujemo radost nebesa. Nama je beskrajno lakše i prijatnije da se prepuštamo
52
besmislenom lutanju uma u svom praznomisliju, negoli da ponavljamo to sveradosno ime.
Međutim, nebesko se poznaje samo ovde. Ovde se postavlja početak tom poznanju. Ovde se duša u umnom delanju pridružuje toj muzici nebesa. I ukoliko se ne pridruži ovde, ukoliko to ime ne zavoli ovde ‐ neće nigde. Tada ćemo i u večnost odneti svoj ad i večno prebivati u zvucima drugačije muzike, tj. u mukama vapaja i večnih ridanja, gde je plač i škrgut zuba i bol prekasnog, besplodnog pokajanja.
Stoga nas oci i umoljavaju da ovde zavolimo „to zoronosno, svetlozarno najslađe prizivanjeʺ, tu muziku nebesa.
Ovde ga zavolimo dok nije kasno, budući da nam zemno vreme nije dato radi praznomislija i plotoljubivog življenja, već radi sticanja umnog i večnog bića. Kratko zemaljsko vreme nam je dato radi sticanja večne nebeske Ljubavi ‐ Boga.
I ustremljeni na „umnoʺ sticanje, i mi ćemo poznati radost prizivanja tog imena. I mi ćemo još ovde čuti anđelsko slavoslovlje i sliti se u jednu himnu, skupa sa njima sa nebeskom sladošću hvaleći divno ime Divnog Boga.
Živeći na zemlji, svetitelji Božiji su živeli anđelskim životom. Drugujući sa anđelima, oni su neućutno slavoslovili svehvalno ime Gospoda Isusa. Stoga se u njihovim pesmama i čuje otpevanje nebeskim pojcima. O tome oni veoma uzdržano govore i tek ovlaš nam otkrivaju tu tajnu sledećim rečima:
„Sa bestelesnim slugama tvojim usuđujem se da ti pripevam i ja.
Premda sam zemlja i pepeo, pojanje Trisvetog glasa sa njima ti prinosim, Preblagiʺ
(Maksim Grk, Kanon Svetom Duhu).
I u drugoj crkvenoj pesmi oni nam javljaju tihim glasom: „Sada sile nebeske sa nama nevidljivo služeʺ... I u najpoznatijoj i najomiljenijoj i većini malo shvatljivoj divnoj „Heruvimskoj
pesmiʺ oni nam nagoveštavaju da smo upravo neposredno u hramu okruženi heruvimima, da i sami na tajanstven način izobražavamo heruvime, te da smo dužni da skupa sa njima Životvornoj Trojici pojemo Trisvetu pesmu.
U tim sveštenim trenucima treba da ostavimo svaku zemaljsku brigu da bismo sa anđelskim činovima na nevidljiv način podigli Cara svih u našem slavoslovlju, pevajući mu skupa sa nebesnima himnu heruvimske hvale:
Aliluja! Na to „pripevanjeʺ heruvimima oni i nas prizivaju. Oni nas i zovu i umoljavaju na
nebesko slavoslovlje, kako bismo požurili da još ovde steknemo naviku na anđelsko
53
delanje. Stoga nam oni i predlažu da se naviknemo na „umno delanjeʺ ovde, tj. dok smo još
na zemlji. Jer, tamo će se nastaviti samo ono u čemu je duša ovde prebivala. Večnim božanstvenim životom mi počinjemo da živimo ovde, umno se trudeći u
neprestanoj molitvi.
XII
O duši ili „umnoj suštini“ po shvatanju Sveti Otaca. Objašnjenje naše „umne prirode“, njenih bolesti,
Bogom darovanog lekarstva i načina njegovog usvajanja. Radi lečenja naše bolesne, „slabe prirodeʺ sveti oci nude celebno blagodatno
sredstvo, tj. „umno delanjeʺ. Njega su iskustveno proverili svi sveti, zbog čega i jeste nepogrešivo i sveto. Oci su ga nazivali „naukom nad naukamaʺ. Međutim, pre nego što pristupimo objašnjenju toga sredstva i te nauke, mi treba sebi da objasnimo šta je naša „umna prirodaʺ, naša „umna suštinaʺ, tj. šta su obraz i podobije Božije, koji su sakriveni u nama i koji se imenuju našom dušom, našom „umnom suštinomʺ.
Jer, od njihove jasnoće ili nejasnoće u potpunosti zavisi i naš odnos prema molitvi i prema molitvenom naporu.
Nemajući pravilno poimanje „svojeʺ umne prirode, tj. samih sebe, svoje duše, mi ne možemo pravilno vršiti ni umno delanje, niti se pravilno usavršavati u molitvenom trudu. „Umnoʺ delo može biti blagosloveno i uspešno samo ukoliko budemo imali jasan i pravilan pojam o svojoj „umnoj suštiniʺ.
Stoga je neophodno obratiti se prosvećenom razumu svetih otaca. Jer, sveti oci su najbolje poznali sebe, svoju „umnu priroduʺ, svoju dušu. Umudreni blagodatnim opitom i prosvećeni Bogom, oni su veličanstveno izučili čovekov umni svet, kao uostalom i umni demonski svet, koji na nas razorno deluje. Oni su poznali bolest naše „umne prirodeʺ (koja je izazvana mislenim otrovom demona) i našli sredstvo lečenja, kao i način njegove primene. Stoga razum otaca u tom suštinski važnom pitanju za nas mora biti obavezan i rukovodeći. Stoga ćemo mu se i obratiti.
Veliki među ocima, božanstveni Makarije govori: „Pronikni, voljeni, u umnu suštinu duše. I nemoj proniknuti ovlašʺ (Beseda 20). Jer, „umna suštinaʺ ili obraz Božiji u nama jeste nešto divno i božanstveno: u njemu je skrivena tajna Božije ljubavi prema nama.
Radi potrage za njim ovaplotio se u njega samog Gospod Isus Hristos kao Bog. Radi njega On je ostavio svoja svetla nebesa i sišao na tamnu i mračnu zemlju. Radi njega je pretrpeo stradanja i Krsnu smrt.
I potraživši tu izgubljenu drahmu Božiju, tj. dragoceni ukras Božanstva, On se ukrasio njome kao lepotom. Ukras Božanstva je smirenje. Naša stvorena priroda i jeste Božije smirenje. Obukavši se u nju, Gospod nas je i potražio (sveti Isaak Sirin, Slovo 53).
54
U drevnom svetu na istoku metalna drahma je ženi služila kao bogati ukras za grudi. I „umna drahmaʺ, tj. mislena duša jeste ukras nebeske ljubavi. Provideći Duhom Svetim da se Gospod sprema da se ukrasi, tj. da se obuče u našu prirodu, psalmopojac je sa božanstvenim nadahnućem uskliknuo:
Gospod se zacari, u lepotu se obuče (Ps.92,1). Naša priroda i jeste „lepotaʺ, „umna božanstvena krasotaʺ, bogata odežda
Božanstva, u koju se odenuo Bog nebeski, svoje Božanstvo ukrasivši Čoveštvom, kao prebogatom drahmom. On je primio na sebe naše čoveštvo i našao nas, čime je umni nebeski svet obradovao božanskom radošću.
Radujte se sa mnom, rekao je Gospod, jer nađoh drahmu koju izgubih. Tako, kažem vam, biva radosš pred anđelima Božijim zbog jednoga grešnika koji se kaje (Lk.15,9‐10).
Šta u nama predstavlja izgubljena „drahmaʺ, koju je tražio Bog? Šta predstavlja „grešnikʺ, koji svojim pokajanjem i obraćenjem Bogu donosi radost svim nebeskim anđelima i njihovom Vladici?
Po učenju svetih otaca, ta „drahmaʺ jeste obraz Božiji u nama, „umno samovlašćeʺ, tj. umna volja i besmrtni um. A podobije Božije je umno čulo, tj. harmonija osećanja, koja su pretvorena u vrline. Eto muzike nebeskih sfera, božanstvene harmonije, umne krasote Božije u čoveku ili podobija Božijeg.
Sve navedeno se imenuje kao „umna suštinaʺ, „unutrašnji čovekʺ, duša (i još) obraz besmrtne i večne slave Božije u nama.
Sveti Nikita Stitat govori: „Čovek je obraz Božiji po mislenom sastavu uma (koji se ne da opisati telom što
vuče na dole), a ne po organskom ustrojstvu tela. Božanska priroda postoji izvan svake tvari: ona je neopisiva i neodrediva, netelesna, bezkakvotna, nevidljiva, besmrtna, neobuhvatna i za nas nepojamna. Slična je i naša duhovna priroda, koju nam je dao: neopisiva i netelesna, nevidljiva, neopipljiva i neobuhvatljiva, tj. obraz besmrtne slave Njegoveʺ.
Rečeno jeste drahma Božija u nama, tj. unutrašnji čovek, (koji je nešto drugo u odnosu na spoljašnjeg čoveka), naša bestelesna umna duša, mislena umna priroda, koja nam je data dahom Božijim, naša „umna suštinaʺ, obraz Božiji u nama, grešnik pred Bogom (koga su zavoleli Bog i Njegovi anđeli zbog njegove bogolepne krasote), koji je odvratio svoje lice od sagledavanja nebeske, večne slave Božanstva i svoj pogled obratio na zemaljsko, veštastveno, prolazno, počevši da ga promatra pohotno, požudno, sa nasladom, zbog čega se i lišio umnog raja Božijeg, sladosti Božije, slave Božije.
Naša, pak, „umna suštinaʺ, naša mislena priroda može da prebiva u raju Božijem (koji joj je svojstven) ukoliko prebiva u sebi srodnoj atmosferi i delatnosti. Njena, pak, srodna atmosfera jeste atmosfera Božanstva, tj. Bog. Srodna delatnost za ono što je misleno jeste neprestano misleno sećanje na Boga i ljubav prema Bogu.
Sveti Nikita Stitat govori: „Budući da je obraz Božiji, naš um u sebi poseduje ono što mu je svojstveno
55
ukoliko prebiva u delatnosti koja mu je srodna (tj. u neprestanom sećanju na Boga, ne dopuštajući u sebi pokrete koji su daleki od njegovog dostojanstva i prirode)ʺ.
Ukoliko, pak, dopušta razmišljanja koja su daleka od njegovog dostojanstva i prirode, naš um pada u veštastveno, gubi misleno stremljenje prema Jedinom i Onom koji jeste i vuče se (premda je neveštastven) po veštastvu, po zemlji, misleno puzeći u prahu zemnih požuda i pohota.
Sveti Atanasije Aleksandrijski govori: „Čovekova duša je bila stvorena da sagledava Boga i da se Njime ozarava. Međutim, ona je umesto Boga zatražila ono što je truležno, dok je Boga u umu predala zaboravu. Čim je, pak, ljudski um odstupio od Boga, ljudi su pali u pojmovima i pomislima, mišlju se zaustavljajući na nepostojećem. Izgubivši misleno ustremljenje ka jedinom Bogu, oni se vuku po zemlji, slično zemaljskim puževima.
Njihov um je sa sebe svukao božanstveno sagledavanje i svojom mišlju se obratio suprotnom. Uklonivši se od mislene ustremljenosti prema Jedinom i Onom i koji jeste, te od ljubavi prema Njemu, oni su se predali raznim željama tela, dopustivši sebi čežnju prema svakoj stvari, osim prema Bogu. I njihov um se nalazi u lutanju: oni kao pijani i nesposobni da vide zamišljaju ono što ne postojiʺ.
„A neprijatelj i želi,‐ kaže sveti Makarije Veliki,‐ da Adamovim prestupom rani i pomrači unutrašnjeg čoveka, tj. vladalački um, koji gleda Bogaʺ (Beseda 20,4).
Ranivši i pomračivši unutrašnjeg čoveka, neprijatelj ga je lišio božanstvenog, mislenog vazduha, koji mu je srodan.
Misleni, pak, vazduh, koji je srodan našoj „umnoj suštiniʺ, tj. našoj „mislenoj prirodiʺ, jeste čisti vazduh božanstvenih, nebeskih, najviših, najsavršenijih i besmrtnih pomisli, želja i osećanja. Oni i jesu božanstvena umna simfonija misli, želja i osećanja, tj. Božiji raj sladosti, gornji svet, svet Božije slave, u kome je obitavala naša umna suština, tj. naš unutrašnji čovek pre njegovog sagrešenja pred Gospodom Bogom, naime pre njegovog pada (kroz Adama) u drugu ravan nepostojećega bića.
Druga ravan bića ili „lažnog bićaʺ jeste „ovaj svetʺ, koji u zlu leži, svet palih umnih bića, koji pripada knezu „ovoga svetaʺ ‐ palom arhistratigu, bivšem denici, svetlonoscu, koji je sada nosilac i knez tame.
U čemu je suština tame i „ovoga svetaʺ, koji u zlu leži i koji je pao u udeo palim umnim bićima? Kakav je umni svet u kome oni žive, tj. njihovo sadašnje stanje otpalosti od Boga?
Navedeni pojmovi su teško odredivi. S obzirom da je naš um pomračen strastima, oni skoro i ne dopiru do svesti.
[Za odgovor] nije dovoljna samo knjiška pouka. Neophodno je jasno osvešćeno unutrašnje iskustvo i dejstvo prosvećujuće blagodati Božije. Samo uz pomoć njih mogu nam postati jasni biblijski izrazi:
„Ovaj svetʺ ‐ „gornji svetʺ „življenje na zemljiʺ ‐ „življenje na nebesimaʺ, itd. Postarajmo se, pak, da uz pomoć svetih otaca i u skladu sa svojim moćima sebi
objasnimo skrivene pojmove.
56
Po shvatanju svetih otaca ti pojmovi (kao uostalom i sve stvari na svetu) imaju dvostruko značenje, tj. spoljašnje i unutrašnje. Oni, naime, sve stvari posmatraju duhovno, tj. unutrašnjim očima. Stoga oni u te pojmove ulažu unutrašnji, duhovni smisao, koji je tananiji i dublji od svakodnevnog.
Prosvećeni muž drevnosti, duboki duhovni mislilac i blagodatni veliki učitelj umnog monaštva, sveti Isaak Sirin kaže da je reč „svetʺ opšti naziv za sve strasti.
Objašnjavajući taj pojam, [drugi] svetitelj istu misao iskazuje kratko i još izražajnije, govoreći:
„Svet je telesno življenje i mudrovanje telaʺ (ava Isaija, Slovo 2, gl. 43). I sveti apostol veli: Ako neko ljubi svet, ljubavi Očeve nema u njemu; jer, sve što je u svetu: pohota telesna, i pohota
očiju, i nadmenost življenja [nije od Oca] (1.Jn.2, 15‐16). Ne bojte se, ja sam pobedio svet, rekao je Gospod (Jn.16,33). Iz malobrojnih navedenih reči očevidno je da u duhovnom poimanju svetitelji „ovim
svetomʺ nazivaju telesno, strasno, pohotno stanje umne duše, koje joj, uostalom, nije svojstveno. Ipak, ono postoji i ona u njemu može da živi.
Rečeno se odnosi na svet demona, u koji je uvučena naša prevarena „umna suštinaʺ, naš unutrašnji čovek. I naš unutrašnji čovek, naša duša, „umna tvarʺ koja je ispunjena čudesnom i velikom lepotom (po rečima svetog Makarija), prekrasan obraz i podobije Božije ‐ lišila se srodnog i svojstvenog vazduha, tj. svetlih i svetih pomisli, želja i osećanja, lišila se ozarenja slavom Božijom (koje je pokrivalo), obukla se u tamu i postala telo zle tame.
Neveštastveni duh, nosilac mislenog zla, zarazio je umnu prirodu duše infekcijom zla, usled čega je postala nosilac mislenih i telesnih bolesti našeg roda. Dalje, sveti Makarije govori:
„Lukavi knez ju je odenuo grehom: on je sve oskrnavio, sve porobio u carstvo svoje. On slobodnim od svoje vlasti u njoj nije ostavio ni jedan deo: ni pomisli, ni um, ni telo. Naprotiv, on ju je obukao u odeću tame. I potpavši pod vlast tamne noći đavola i prebivanja u noći i tami, čovek strašnim vetrom greha biva doveden u stanje lutanja, potresenosti i pokretljivosti.
Kod njega je smućena čitava priroda: i duša, i pomisli i um. Njemu se tresu svi telesni udovi. Ni jedan deo duše i tela nije slobodan i ne može a da ne strada od greha (koji u njemu živi) i od zaraženosti zlom.
Odeven u ogrtač demona, on na sebi nosi njihovu odeću hule, neverovanja, odsustva straha [Božijeg], sujete, gordosti, srebroljublja, pohote i svakakve nečiste i pogane prnje tameʺ (Beseda 2, 1,4).
I čovek, tj. umna Božija tvar, po reči proroka, izjednači se sa stokom nerazumnom i postade joj sličan (Ps. 48,13).
Stoga se njegova bogolepna umna krasota pomračila odeždom strasti, u koju su je obukli demoni. Njegov svetli, lako pokretljivi um (koji je sagledavao slavu Božanstva i ozarivao se njome) zakovitlao se u tamnom vihoru pomisli, maštanja, požuda i pohota.
57
Bestelesni i umni postaje veštastven, tj. pogružava se u telesnu požudu, u životinjsko plotoljublje. On se pomračuje i obezumljuje.
Greh naše umne duše, našeg unutrašnjeg čoveka, našeg „grešnikaʺ pred Gospodom Bogom sastoji se u predavanju obmani, umesto [istrajavanja] na mislenom ustremljavanju svim umom i svom pomišlju prema Jedinom i Onom koji jeste. Umesto negovanja ljubavi prema Njemu, on se bludno odvratio od Njega i (kao bludni sin) otišao u daleku i tamnu zemlju da se hrani iz korita demona, mislenih svinja. Potom se on već svim umom ustremio prema različitim pohotnim željama svoga tela, izgubivši umno ozarenje Božije i pogruzivši se u tamu.
Mi uopšte i ne shvatamo da naš um, naša umna suština duše (od mladosti svoje prebivajući u vihoru svih mogućih pohotnih, praznih i sujetnih pomisli, maštanja i požuda) u stvari prebiva u onome što mu nije svojstveno: u vihornom demonskom stanju, u stanju svih palih bestelesnih umova, u demonskom svetu.
Osim toga, svaki Hrišćanin treba da zna bezuslovnu i nesumnjivu istinu (o kojoj govore sveti oci) da naše sujetne, plotske i pohotne pomisli i maštanja (koji predstavljaju odeću demona) ne samo da su ispunjeni smrtonosnim otrovom za našu dušu i ne samo da odvraćaju naš um od Boga, nego nas strašno prožimaju svojim sasvim izraženim demonskim smradom. Jer, ukoliko su anđeli Božiji ispunjeni miomirom, utoliko su demoni smradni. I njihova odeća (tj. pomisli, požude i maštanja) takođe je prožeta smradom, zbog koga se i odvraća od nas Lice Božije, po rečima svetog Makarija (Beseda 1, 5).
Međutim, mi o rečenome nemamo neophodno poznanje. Duhovni svet je zatvoren za naše oči: mi vidimo samo spoljašnje ‐ telesno. Mi nismo
prosvećeni u suštinski važnim pitanjima i prebivamo u mraku neznanja. Nalazeći se u takvom stanju od dana rođenja do smrti, mi se (premda i verujemo
u Boga) varamo mišlju da voleći „ovaj svetʺ i njegove pohote mi volimo i Boga. Međutim, sveti apostol nas naziva „preljubnicima i preljubnicamaʺ zbog naše ljubavi prema svetu, koja je nespojiva sa ljubavlju prema Bogu (Jak.4,4).
Po reči apostolskoj, preljubnici neće naslediti Carstvo Božije (1.Kor.b,9): ono im je organski nedostupno. Onaj ko voli ovaj svet, tj. plotoljubivo življenje, ne može voleti Boga i ne može obitavati u Njegovom Carstvu.
Mi rečenoga moramo postati svesni, tj. osetiti ga srcem, ustreptati i užasnuti se zbog svoje prestupne ljubavi i pribeći Bogu sa molitvom skrušenosti i molitvom pokajanja: „Pomiluj me! Pomiluj me i isceli moju dušu, koja luta u vihoru plotoljubivih požuda i štetnih pomisli sa mrskim demonimaʺ.
Mi nismo svesni i ne razumemo na kakvo je veliko tajinstvo pozvan Hrišćanin, tj. njegova „umna suštinaʺ.
Sveti Makarije Veliki govori: „Mi ne shvatamo da je naš um prizvan da (po Pavlovoj reči) uvek bude jedan duh sa Gospodomʺ (1.Kor.6, 17).
Za nas je neophodno da znamo da je Gospod naš Isus Hristos u divnoj tajni svog Ovaploćenja u našu prirodu na delu pokazao svoju Božansku ljubav, da je zavoleo svoje
58
bogolepno stvorenje, tj. umnu ljudsku dušu (koju su sablaznili i zarobili demoni), izgubljenu drahmu ‐ grešnicu. Mi treba da znamo da ju je zavoleo do kraja, do smrti, do smrti na Krstu. On je umro za nju i oslobodio je od nasilničke vlasti mračnih sila, vrativši joj svoj Božanstveni život.
On je zbacio gorde pale duhove sa prestola naše umne prirode, gde su zasedeli od Adama. On ih je posramio i sa vlašću javno žigosao (Kol.2,13‐15), o čemu je u nebeskoj radosti zapevala naša obradovana priroda, naša umna prirodu u licu Preblagoslovene Djeve, zapravo, zapevao Duh Sveti njenim najčistijim ustima:
Zbaci silne sa prestola, i podiže ponižene... I obradova se duh moj Bogu, Spasu mom...
Što mi učini veličinu Silni, i sveto ime Njegovo
(Lk. 1,47‐54).
U divnoj tajni svog Ovaploćenja, Gospod je našu od Boga otrgnutu prirodu
približio sebi i vazneo je do svoga Božanstva, srastvorivši je u sebi nesliveno i nerazdeljivo.
Kao Silni Bog, On ju je postavio na presto svoga Božanstva, učinivši joj veličinu, tj. oboživši je svojim Božanstvom.
Iz rečenoga je naša obožena priroda poznala da je On ‐naš Bog Spasitelj, Silni i Slavni i da je Njegovo ime ‐ sveto.
Njegovim imenom je našoj umnoj duhovnoj prirodi darovana sloboda od nasilničke vlasti demona. On nas je spasao od njihove gorde i silne vlasti, zbog čega se nazva naš Spasitelj. I od toga doba Njegovo nadsvetsko ime (po rečima svetog Atanasija Aleksandrijskog) za nas je postalo vaistinu spasonosno. Ono je za našu prirodu sveto i svesilno, dragoceno i voljeno. Od svega voljenog pod nebom ono je najvoljenije i na zemlji i u gornjem svetu. Jer, mi smo u Njemu poznali Onoga ko nas je zavoleo večnom ljubavlju i ispisao nas na dlanovima svojim. On je svoje Božanstvo ukrasio našim čoveštvom, um naš učinivši svojim prestolom, a telo ‐ svojim hramom.
On je našoj „umnoj suštiniʺ, tj. našem grešniku darovao punu mogućnost da kroz pokajanje iz carstva demona stupi u Carstvo Božije, naime da iz sveta plotskih, zemnih i pohotnih pomisli i osećanja pređe u svet duhovnih, nebeskih, božanstvenih, najuzvišenijih i najčistijih pomisli i osećanja.
Našoj umnoj prirodi vraćen je raj Božiji. Već ovde mi u njega ulazimo opitnom verom, tj. živim osećanjem srca. Već ovde je naša umna priroda nadahnuta, sa nebeskom radošću pojući himnu sa svima gornjima i donjima:
Veliča duša moja Gospoda i obradova se duh moj Bogu, Spasu mome.
59
Već ovde mi sa radošću veličamo Njegovu blagost, radosno ga slavosloveći kao našeg Boga ‐ Spasitelja. I zaista je radost naša velika budući da je sam Blagi Bog (voleći nas grešne i pale, zarobljene od demona) postao naš Izbavitelj i Spasitelj.
[Mi govorimo] o božanstvenoj simfoniji neba i zemlje, o našoj heruvimskoj pesmi, kojom se već ovde pričešćujemo našom verom i ljubavlju. Ovde na zemlji mi počinjemo da pripevamo sa heruvimima, umno živeći u umnom delanju.
Navedenu tajnu su svetitelji Božiji poznali iskustveno. Oni su poznali šta je Gospod‐Spasitelj učinio našoj prirodi: oni su poznali radosnu tajnu unutarnjeg oslobođenja od vlasti greha kroz prizivanje svetog imena Božijeg. Saosećajući sa našim gorkim ropstvom i voleći nas, oni su nam rekli:
„Čuvajte svoj um, tj. svojumislenu prirodu, svoju umnu dušu. Nemojte je puniti praznim, lažljivim, pohotnim i veštastvenim pomislima i
maštanjima. Naprotiv, neka ona istrajava u molitvenim rečima. Molite se neprestano Gospodu Isusu, budući da je u neprestanom prizivanju Spasitelja skrivena tajna vašeg spasenjaʺ.
[Oni, naime, govore] da obratimo najozbiljniju pažnju na svoj um, na „umnu suštinu svoje dušeʺ, na grešnika, koji je odvratio svoje lice od sagledavanja slave Večnog i Besmrtnog i ustremio svoj pogled na smrtno i truležno‐prolazno, te da ga svom silom svoje umne volje ustremimo prema Hristu‐Izbavitelju, [moleći se] da nas pomiluje, da nas izbavi od mračne i smradne ropske tamnice za svet gornjih, duhovnih pomisli i osećanja, te da držimo svoj um u neprestanom prizivanju. I mi treba da ga umoljavamo i vapijemo od jutra do večeri i od večeri do jutra.
Pogružavajmo neprestano svoj um, tj. unutrašnjeg čoveka u sveto sećanje na Boga sve dok se u nama ne uobliči Hristos, po reči apostola (Gal.4,19).
Nama je neophodno da znamo da se „naše spasenje ne može ostvariti bez izmene našeg uma, tj. ukoliko ne postane drugačiji dejstvom blagodati Božijeʺ, kao što veli sveti Simeon Novi Bogoslov.
„Ukoliko Hristos ne izleči naš um, svi naši podvizi su uzaludni i taštiʺ, kaže isti svetitelj.
„Jer, pre svega i više od svega Hristos mora da isceli grešnika, tj. naš um. A on je zaista grešnik radi koga je Hristos, budući Bog, postao čovek: zbog njega se On raspeo, umro i vaskrsao. Osvećenje uma i jeste vaskrsenje duše, koje se dešava u sadašnjem životuʺ (T. 1, str. 31,133‐134).
Proverivši ga na sebi samima, sveti i nama predlažu sredstvo za lečenje uma, tj. obraza Božijeg u nama, grešnika koji je bolestan od strasti. Oni, naime, predlažu kratko prizivanje svetog imena Božijeg, ili neprestanu molitvu, koja služi za lečenje i čuvanje naše umne duše, ali i kao najviši izraz naše ljubavi prema Bogu.
Sveti Makarije govori: „Jedina zaštita i lek za dušu jeste da se sa ljubavlju seća Bogaʺ.
60
I sveti Isaak Sirin istu misao iskazuje sledećim rečima: „Strasti se iskorenjuju i navode na bekstvo neprestanim pogružavanjem misli u
Boga. Ono je mač koji ih ubijaʺ (Slovo 8). A sveti Simeon Solunski istu misao još više razjašnjava rečima: „Božanstvena molitva, (koja se sastoji od prizivanja Spasitelja) jeste očišćenje srca i
izvor božanstvenih pomisli i duhovnih poznanja. To prizivanje svaki blagočastivi traba da upražnjava. On tim delom treba da se bavi „kao sveštenodejstvom, kao projavom svoje ljubavi prema Gospodu Hristuʺ.
Telesno‐umna tvar, čovek, tj. „umni grešnikʺ, obraz Božiji u nama, svoju ljubav prema Tvorcu najbolje može da projavi kroz neprestano gledanje (korišćenjem umnog pogleda) na Prvoobraz, naime kroz neprestano sećanje na Boga. Sećanje, pak, na Boga rađa ljubav prema Njemu, kako veli sveti Dijadoh:
„Preko tog delanja Gospod privodi dušu u veliku ljubav prema slavi svojoj. Jer, prebivajući u toplom srcu kroz sećanje uma, preslavno i mnogoželjeno ime u nama rađa naviku da ga bez prepreka volimo. Jer, od tada nema ničeg što bi mu postavilo preprekuʺ.
Onaj ko želi da usvoji božanstveno delanje kako bi još ovde stekao naviku da voli Njegovu blagost, kako bi se iscelio od teške i drevne bolesti mračnog lutanja uma i kako bi se sačuvao od mislenog opštenja sa demonskim umom i „mislenim kvariteljemʺ treba da stupi na put vere drugačijeg bogoopštenja, koji predlažu sveti oci: na put poimanja svog teškog prebivanja u demonskom vihoru i lutanju i smirenog i spasonosnog prizivanja imena Božijeg radi izbavljenja duše od njih. On, dakle, treba da stupi na put umnog delanja, na put pokajanja.
On treba da se podvizava u „umnom delanjuʺ iz sve svoje snage do same smrti kako bi se u njegov um uselio Hristos Gospod, po reči svetog Simeona Novog Bogoslova.
Spasonosnim prizivanjem imena Božijeg vršiće se očito i za nas osetno lečenje i iscelenje naše „umne suštineʺ. Jer, samo prizivanje imena Božijeg jeste spasonosno lekarstvo za nas, kao što govori sveti Varsanufije Veliki.
Svetitelj kaže: „Neprestano prizivanje imena Božijeg je lekarstvo koje ne samo da ubija strasti, nego i njihovo dejstvo. A strasti su demoni, koji beže od prizivanja tog imenaʺ.
Stupivši na put tog prizivanja, na put unutarnje molitve, mi ujedno stupamo na put duhovnog života. A duhovni život počinje od pažnje prema sebi, prema svojim pomislima, željama i osećanjima. Pažnja, pak, po rečima otaca, uvodi na put duhovnog viđenja. Unutrašnja i pažljiva molitva nas uvodi u to viđenje: ona prosvećuje naše unutrašnje gledanje i mi postepeno počinjemo da vidimo ono što ranije uopšte nismo videli, ni primećivali ‐ i sebe, i umni svet duhova koji nas okružuje u vidu pomisli, maštanja i požuda.
61
Sveti Makarije Veliki govori: „Čim se udaljiš od sveta i počneš da tražiš Boga i rasuđuješ o Njemu, već ćeš
morati da se boriš sa svojom prirodom, sa prethodnom naravi i navikom koja ti je prirođena. A za vreme borbe sa tom navikom naići ćeš na pomisli koje ti se protive i bore protiv tvog uma. I te pomisli će te povući i početi da te okružuju u onom što je vidljivo i od čega si pobegao. Tada ćeš početi borbu i bitku, podižući pomisli protiv pomisli, um ‐ protiv uma, dušu ‐ protiv duše, duh ‐ protiv duhaʺ (Beseda 32, 9).
Jer, otkriva se nekakva skrivena i tanana sila tame, koja obitava u srcu i bori se protiv probuđene duše.
Tada i mi počinjemo da shvatamo da smo duhovi, premda pokriveni grubim „kožamaʺ, tj. telesnošću, te da naša suština nije u „kožamaʺ, nego u nevidljivoj umnoj prirodi. Mi počinjemo da shvatamo da nam predstoji bitka i borba sa bestelesnim, zlim i pokvarenim duhovima, koji protiv nas vode neumorni dvoboj posredstvom pomisli, požuda i maštanja.
Tada mi počinjemo da u sebi vidimo kako „u jednom i istom umu dejstvuju dva duhaʺ (Makarije Veliki).
Ili, kako veli sveti Isihije: „Um se sa umom nevidljivo hvata u koštac ‐ um demonski sa našim umom. I u nama
se javlja neophodnost da svakog trenutka iz dubine duše vapijemo Hristu‐Spasitelju da odagna demonski um, koji maštanjima razvraća naš um. On, međutim, kao Čovekoljubac, pobedničku nagradu daruje namaʺ.
I u živom iskustvu mi počinjemo da spoznajemo (kako i kaže svetitelj) da bolju pomoć od Isusove nećemo naći čitavog svoga života. Jer, samo On, jedini Gospod, kao Bog zna demonske zamke, podmuklosti i lukavstva.
Stoga je i neophodno da neprestano prizivamo ime Božije. Sveti Varsanufije Veliki govori: „Od prizivanja imena Božijeg neprijatelji gube
silu. Znajući rečeno nemojmo da prestanemo da prizivamo ime Božije u pomoćʺ. Samo u tom skrivenom delanju neprestanog mislenog truda naša mislena priroda,
tj. obraz Njegove večnopostojeće slave, krasota Božija u nama (pokrivena odećom strasti), izgubljena drahma i grešnik (koji je „bludno proveo život svojʺ) pronalazi nezabludivi put, koji vodi Bogu. I svojim vapijanjem: „Sagreših, Oče, nebu i tebi; pomiluj me, pokajnikaʺ, ona ulazi u muziku sfera, u božanstvenu simfoniju nebesa, gde hvali divno ime Divnog Boga, pripevajući sa heruvimima.
XIII
O mogućnostima bavljenja „umnom molitvom“ u svetu. Utešni blagosloveni primer. Glavni preduslov „umne molitve“ jeste čuvanje uma. Naši blagodatni
62
nastavnici za to delanje jesu spisi Svetih Otaca i nevolje.
Kod onog ko čita ove redove i nevoljno mogu da se pojave misli sumnjalačkog karaktera:
„Da li je uopšte moguće da se „umnim delanjem“ bavi čovek koji živi usred sveta i u svetovnim okolnostima? Jer, to zanimanje više priliči onom ko živi u manastiru: u svetu nije moguće njime se bavitiʺ.
Na tu sumnju treba odgovoriti rečima Gospodnjim: Što je ljudima nemoguće Bogu je moguće (Lk.18,27). I sveti Simeon Novi Bogoslov govori da „ni svet, ni svakodnevni poslovi ne smetaju
ispunjavanju zapovesti Božijih, ukoliko se poseduje revnost i pažnjaʺ (tom I, str. 26). Istina tih božanstvenih reči se u punoj meri ostvarila u divnom liku velikog
molitvenika Ruske zemlje, koga je Gospod pokazao čitavom „hrišćanskomʺ bogoodstupničkom svetu (koji je izgubio veru). Naime, blažene uspomene otac Jovan Kronštatski se „umnim delanjemʺ spasavao usred svetske prašume, usred greha i svakakvih sablazni. I javljanje njegovog molitvenog lika u poslednja vremena nije slučajno.
Njegov svetli lik za nas je proročansko znamenje, koje ukazuje put svima koji se istinski spasavaju usred strašnih i jezivih talasa strasti „ovog svetaʺ, koji besni.
Spasenje i ushođenje po stepenima ka hrišćanskom savršenstvu moguće je na svakom mestu i u svim okolnostima, pod uslovom „umnog delanjaʺ.
Otac Jovan govori: „Budi pažljiv i čuvaj svoj umʺ. On je genijalno‐prosto, sažeto i božanstveno jasno izra‐zio suštinu skrivenog
svetootačkog učenja o „paženju na sebeʺ, o „trezvoumljuʺ, o „umnom delanjuʺ. Kratkom bogomudrom rečju on je iskazao suštinu čitave pravoslavne askeze,
čitavog pravoslavnog podvižništva. Ta reč nije proizvod teorijskog i akademskog razuma, već ‐ reč srca, reč unutrašnjeg blagodatnog iskustva. U njoj je skrivena tajna Hrišćanstva, tajna monaštva.
Učeni teoretičari Hrišćanstva i monaštva, teoretičari pravoslavne askeze svojim knjiškim razumom su napisali mnogo dobrih knjiga. Međutim, u njihovim knjigama nema blagodatnog razumevanja istina o kojima su pisali. Njihove knjige su mrtve: u njima nema reči života i one ne oživljavaju. Njihove knjige nisu žive. Pukoj knjiškoj učenosti nije dato blagodatno razumevanje. Za njega je neophodan blagodatni život i unutarnje duhovno iskustvo, koje je obasjano svetlošću blagodati. Samo iz takvog iskustva rađaju se blagodatni spisi: bez njega su istine Hrišćanstva nedosežne i nedostupne. Te istine knjiški razum ne vidi: i slušajući o njima on ne čuje i ne razume.
Takvo blagodatno iskustvo imao je Kronštatski molitvenik. Stoga je i mogao slovesno, tj. blagodatnom kratkom rečju da iskaže svu suštinu istočnog hrišćanskog podvižništva, suštinu monaštva i celokupnog Hrišćanstva.
„Čuvaj svoj umʺ. Time je sve rečeno. Tu je zaključana tajna „umnog podvigaʺ. U toj kratkoj reči
63
skrivena je tajna spasenja i hrišćanskog savršenstva. Ona i jeste „umno delanjeʺ otaca, molitveno uzvođenje uma ka Bogu, „sećanje na Bogaʺ ili neprestana molitva. Ona i jeste unutrašnji, Božiji put ka skrivenoj tajni živog bogoopštenja, ka „mislenom tihovanjuʺ.
Eto puta svetih otaca: u njemu je srž pravoslavne askeze. Blagodatno‐proročki život oca Jovana je neobično jarko potvrdio istinu reči koju je
rekao, kao uostalom i reči koje je kazao drevni prorok: Gospod učini spasenje posred zemlje (Ps.73,12). Naime, posred svega zemaljskog i taštog,
posred greha i sablazni sam Bog vrši spasenje, a ne čovek, premda uz čovekovo dobro usrđe. Jer, spasenje je Božije, a ne ljudsko [delo].
Kada bi neprestana molitva, ili, po rečima oca Jovana, „čuvanje umaʺ bilo sasvim nemoguće u svetu, Duh Sveti ustima apostola ne bi na slično delanje pozvao sve Hrišćane i ne bi im savetovao:
Molite se bez prestanka (1.Sol.5,17). Jer, Gospod Bog ne priziva na ono što je nemoguće. Prema tome, [molitva] je za nas
moguća. S obzirom, pak, da nam je predlaže Duh Božiji, ona je i neophodna. „Bez neprestane molitve, dakle, nije moguće približiti se Boguʺ, kaže sveti Isaak Sirin (Slovo 69).
Neophodna je samo želja za spasenjem i dobro usrđe. Dobrom, pak, usrđu za to delo sam Bog je Pomoćnik u svakoj okolnosti: i usred Crvenog mora strasti, i u egipatskoj tamnici, i u ognju vavilonskih nevolja, koje ispituju čvrstinu naše vere i uzdanja.
Jer, On je zaista Pomoćnik i Pokrovitelj svakoj duši, koja je pohitala iz Egipta strasti, bežeći od vlasti mislenog faraona u „umnuʺ obećanu zemlju. I svaka takva duša nalazi Njegovu delatnu pomoć u „umnomʺ stremljenju.
„Umno življenjeʺ Kronštatskog molitvenika potpuno je potvrdilo tu istinu. Usred same prašume sveta, Gospod Bog, koga je umno prizivao, beše mu i Pomoćnik i Pokrovitelj.
Kad bi bilo nemoguće spasavati se „umnim delanjemʺ usred sveta, bogoprosvećeni oci ne bi i svetovne ljude pozivali na tu molitvu.
Episkop Ignjatije Brjančaninov govori da „Isusovom molitvom treba da se bave ne samo monasi, koji žive u manastiru i imaju poslušanja, nego i svetovnjaciʺ (tom II, str. 303).
„Svi Hrišćani mogu i treba da se bave tom molitvom zbog pokajanja i prizivanja Gospoda u pomoć. Oni njome treba da se bave sa strahom Božijim i verom, sa najvećom pažnjom u odnosu na misli i reči molitve, sa skrušenošću duhaʺ (tom II, str. 303).
Sveti Vasilije Veliki je nepismenima zapovedio da sva molitvoslovlja zamene Isusovom molitvom, što je kao pravilo usvojila sva Istočna Crkva.
Sveti Simeon, arhiepiskop solunski, zapoveda i savetuje arhijerejima, sveštenicima, svim monasima i svetovnjacima da u svako vreme i čas proiznose sveštenu molitvu, imajući je kao dah života. On kaže:
64
„To prizivanje neka tvori svako ko je pobožan. Neka se on uvek na njega primoravaʺ.
Svetli podvižnik, prepodobni Serafim Sarovski je slična uputstva o molitvi davao svima koji mu dolažahu: i monasima i svetovnjacima:
„Neka se svaki Hrišćanin svojim poslom bavi. Za vreme, pak, rada kod kuće ili na nekom putu neka tiho ponavlja:
»Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnoga«. Neka u tome bude sva tvoja pažnja i obučavanje.
Prizivanjem imena Božijeg ti ćeš naći spokojstvo, dostići duhovnu i telesnu čistotu, i u tebe će se useliti Sveti Duh, Izvor svih dobara. On će te upraviti u svetinji, u svakoj pobožnosti i čistotiʺ (Žitije starca Serafima, izd. 1877, str. 82‐83).
I mnogi drugi sveti oci su slična uputstva davali svima, ‐ i monasima i ljudima u svetu. Jer, zapovest o „bdenjuʺ, tj. o neprestanoj molitvi Gospod Spasitelj nije dao samo bliskim učenicima, nego i svima koji u Njega veruju.
Mnogi iz osećanja lažnog smirenja sebe smatraju nedostojnima da se bave tom molitvom, govoreći da ona više priliči svetim ljudima. Naravno, to je naopako, nepravilno i pogrešno shvatanje.
Blažene uspomene starac shimonah Vasilije Poljanomeruljski, vrlo iskusni delatnik umne molitve, upravo i veli:
„Nemajući iskustveno poznanje, mnogi pogrešno rasuđuju da umno delanje pripada samo bestrasnim i svetim muževimaʺ.
Drugi se boje da pristupe tom delanju, plašeći se da zbog te molitve ne padnu u prelest. Ta je bojazan zasnovana na duhovnom neznalaštvu. I ukoliko se strožije posmatra, zapravo ta bojazan već jeste prelest.
Zar rečeno nije prelest? Zar nije obmana? Zar nije duševna obolelost molitveno prizivanje svetog i spasonosnog imena Božijeg smatrati opasnim po sebe? Šta može da bude pogubnije od sličnog samozavaravanja? To je najtananija i najdušerazornija forma prelesti.
Od te molitve niko se nikada nije ozledio, niti je pao u prelest. U prelest su padali i bili duševno ranjeni zbog nerazumnog, bezumnog i gordog stremljenja uma ka uzvišenim stanjima, nesvojstvenim čoveku koji prebiva u strastima, a ne zbog „umnog delanjaʺ.
Bilo je, doduše, neiskusnih i nerazumnih duhovnika koji su zabranjivali bavljenje tom molitvom. Mnogi su, pod uticajem njihovih zabrana, dolazili do potpunog duševnog pomračenja, kako kazuje starac Pajsije Moldavski. Oni su se uplašili od svete molitve i došli do krajnjeg bezumlja: svetootačke knjige o umnoj molitvi koje su posedovali oni su potapali u reke, vezujući ih za opeke. Šta može biti nerasudnije od sličnog odnosa prema svetoj molitvi?
Međutim, ta molitva nije strašna samo neznalicama, i neučenim ljudima, nego i školovanim, bogoslovski obrazovanim teloljupcima. Oni se prema njoj odnose već sasvim divljački i nedobronamerno. Najiskusniji delatnik te molitve, episkop Ignjatije
65
Brjančaninov govori: „Naši učenjaci (bogoslovi) nemaju pojma o umnoj molitvi iz predanja Pravoslavne
Crkve. Oni su je upoznali samo iz dela zapadnih pisaca. Međutim, nije mudro što su oni ponavljali njihove hule i besmisliceʺ (tom II, str. 364).
„Kako god da je bogat mudrošću sveta, telesni i duševni razum vrlo divljački i nedobronamerno gleda na umnu molitvu. Ona je sredstvo sjedinjavanja čovekovog duha sa Duhom Božijim. Stoga je naročito strašna i mrska za one koji vole da im duh obitava u zboru palih i odbačenih duhova, koji su neprijateljski [raspoloženi] prema Bogu. Oni nisu ni svesni svoje palosti, usled čega stanje palosti proglašavaju i hvale kao stanje najvišeg napretkaʺ (tom II, str. 364).
Pri postriženju u monaštvo, [starac] koji postrizava novopostriženom daje brojanice i govori:
„Primi, brate, mač duhovni, koji je reč Božija. Nju posej u usta svoja, u um i srce i govori neprestano: »Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me«ʺ.
Na taj način, svakom se monahu ta molitva daje kao zapovest. Međutim, retko koji monah shvata značenje te zapovesti. Njega shvataju samo oni koji imaju iskusnog starca‐rukovoditelja, koji i sam prebiva u tom delanju.
Ta molitva se sa retkima združuje, tj. samo sa onima koji se istinski odrešuju od teloljubivog života i sa plamenim srcem ištu pokajanje: takvima ona dolazi kao rukovoditeljka pokajanja.
Među svetovnjacima ona se združuje samo sa onima kod kojih se javila želja za odrešenjem od plotskog postojanja, žeđ za duhovnim životom i žeđ za izbavljenjem duše. Ona se, pak, ne združuje sa onim u kome je živ život ploti, život „ovoga svetaʺ. Međutim, ukoliko je se budu iskreno držali, ona će i njih odvesti od plotskog i privesti duhovnom, tj. pokajničkom životu. Jer, ona je molitva odrešenja, molitva umrtvljenja plotskog postojanja, molitva smrti.
Istovremeno, pak, ona je i molitva vaskrsenja duše, molitva božanstvenog života. Svako ko se istinski prilepio za nju obavezno će se odrešiti od veštastvenog života, od života ploti, tj. umreće za svet, za život telesni i oživeće za život duha, za duhovni život. Ta će ga molitvica izvesti na put vas‐krsenja duha, na put života duha. Jer, ova molitva je duh i oduho‐viće svakog ko je zavoli.
Zavolevši tu molitvu, Kronštatski molitvenik je svojim oduhovljenim životom u svetu potvrdio tu istinu. Doduše, njegovo iskustvo je presjajno i isključivo, ali nije slučajno. U mudrom promislu Božijem nema slučajnosti.
Kronštatski molitvenik je Božije proročko znamenje za sve koji se istinski spasavaju usred sablazni sveta u poslednjim vremenima. To znamenje je za nas vrlo utešno i obodravajuće.
Doduše, mi smo navikli da shvatamo drugačije, tj. da se „umnim delanjemʺ zanimaju samo oni koji žive u manastirskim ili pustinjskim uslovima. Međutim, našem vremenu nije dato ni jedno, ni drugo. Gospod je pustinju učinio nedostupnom, a manastire zatvorio, dok je grešni svet ostavio. I on nastavlja da postoji. Šta da činimo,
66
međutim, mi koji želimo da se spasemo? Za sve koji žele da se spasu ostao je jedan put: unutrašnji put paženja na svoje
pomisli i neprestane molitve. Usred sveta mi treba da se spasavamo „umnim delanjemʺ: „Čuvaj svoj umʺ. Naime, mi treba da ga zanimamo neprestanom molitvom pokajanja. U toj molitvi
nemoj tražiti visoka duhovna stanja, nego samo viđenje svojih pregrešenja i očišćenje od strasti. I pomenuto treba tražiti u molitvenom plaču.
To je nezabludivi, bezopasni put ‐ put svetih otaca. I to je jedini put koji nam je dostupan i otvoren. Svi drugi putevi su za nas zatvoreni.
Misli sumnje i kolebanja, koje u nama niču, izaziva „misleni kvariteljʺ. On preko tananih načina sumnje, kolebanja i neodlučnosti svom snagom pokušava da u nama sruši i inače slabu veru u Božiju svemoć. On hoće da nas pogubi našim sop‐stvenim neverjem Gospodu Bogu, koji je isti juče i danas i u vekove (Jev.13,8).
On svojom svemoćnom blagodaću spasava svakog ko hoće i ko traži spasenje. Postoji, međutim, još jedno oštro pitanje, koje teško preživljavaju oni koji se
spasavaju: „Ko će nam biti duhovni rukovoditelj na nama nepoznatom i opasnom putuʺ. Ono plaši vrlo mnoge. Iskusnih staraca nema. Nestalo je i duhovnih putevoditelja
ka „skrivenom životu u Hristuʺ. Sveti oci, međutim, govore da se bez iskusnog rukovoditelja niko tim delanjem ne može spasavati.
Šta, dakle, da se radi? Kako da se postupi? Divni Bog je u svojoj mudrosti, međutim, preko svetih svojih, tj. drevnih molitvenika
o nama predjavio vrlo utešnu reč. Njihovim ustima On je saopštio da će naši duhovni nastavnici u poslednja vremena biti „bogomudri spisi svetih otacaʺ (po reči Pajsija Veličkovskog, episkopa Ignjatija i drugih) i „raznovrsne nevoljeʺ (po reči ave Ishiriona i drugih otaca).
Episkop Ignjatije Brjančaninov navodi sledeće proročanstvo drevnih otaca: Jednom su sveti oci Egipatskog skita proročanski razgovarali o poslednjem rodu.
„Šta smo mi činiliʺ, rekoše. Jedan od njih, veliki ava Ishirion, reče: „Mi smo ispunjavali zapovesti Božijeʺ. Pitali su ga: „A šta će činiti oni posle nasʺ. „Oni će, ‐ reče ava,‐ ispunjavati polovinu zapovesti od onih koje mi ispunjavamoʺ. Još su ga pitali: „A šta će činiti oni koji budu posle njihʺ. Ava Ishirion odgovori: „Oni uopšte neće imati monaškog delanja. Međutim, njih će postići nevolje. I oni koji odole biće veći i od nas i od otaca našihʺ.
Eto istinske utehe Duha Svetog za sve sluge Božije, koji se u poslednja vremena spasavaju usred sveta i njegovih nevolja. I tu blagodatnu utehu ne treba zaboravljati.
Ovde je skrivena uteha i za one koji svojevoljno prebivaju u nevoljama. Ponekad opterećeni njihovim teškim bremenom, oni ne znaju kome da ih predaju. Nevolje, međutim, svakog ko ih prima upravljaju u Carstvo, budući
da nam kroz mnoge nevolje valja ući u Carstvo Božije (D. ap. 14,22).
67
Volja blagog promisla o nama je da, pokorivši mu se, bez smućivanja sami nosimo nevolju svoje volje. Sadašnje spasenje se sastoji u smirenom priklanjanju tom promislu. I mi treba da se čvrsto saživimo sa mišlju da nas sada za život večni ne vaspitavaju starci i duhovnici, nego mnogorazlične nevolje.
Nevolje su naši duhonosni rukovoditelji i nastavnici u molitvenom životu. Sada naš put Bog ne upravlja preko stara
Stoga svakoj nevolji koja dolazi treba pokazati poslušnost: njoj se treba klanjati do zemlje (kao duhovniku) i sa ljubavlju celivati njenu svetu ruku (kao ruku staraca), koja nas blagosilja.
U tom smirenom umnom delanju mi treba da se umudrujemo, prosvećujemo i krepimo bogomudrim spisima svetih otaca i naročito blagodatnim spisima episkopa Ignjatija Brjančaninova, koji je sam iskustveno prošao po mnogoskorbnom „umnom putuʺ i opisao ga sa proročkom razgovetnošću i jasnoćom.
Bogomudri episkop je bio obdaren velikim blagodatnim darom: on je „umno živeoʺ od mladih dana. Stoga je umno i razgovetno objasnio taj skriveni život, koji je potpuno nedostupan teorijskom i bogoslovskom razumu.
„Umni životʺ jeste istinsko bogoslovlje. I samo takvo bogoslovlje nam otkriva skriveni razum
otaca. Episkop Ignjatije je išao tim putem. Stoga je i usvojio duh otaca i sa nepodraživom jasnoćom i pravilnošću izložio njihovo učenje o „umnoj molitviʺ.
Kod svih svetih otaca spisi o tom predmetu su prikriveni, skriveni u bogomudrim i malodostupnim izrekama. Episkop Ignjatije je pobožno skinuo tu prikrivenost svojim molitvenim_ mnogonevoljnim životom. Jer, bogomudrost Svetog Pisma se razjašnjava po meri bogomudrog života. Prebivajući u ovakvom životu, episkop je razjasnio oce do krajnje jasnoće za naše neznalačko shvatanje.
Episkop Ignjatije je preko svojih bogomudrih spisa samim Duhom Božijim dat kao rukovoditelj svima koji se u naša vremena spasavaju. I nema razgovetnijeg rukovoditelja na „umnomʺ putu u čitavoj svetootačkoj literaturi. On se ne čita samo kod nas, nego i na istoku, naročito na Starom Atonu. Stoga su odatle mnogi delatnici „umnog trudaʺ svojevremeno dolazili da se na njegovom grobu pomole i isprose njegove blagoslovene molitve na mnogomučnom molitvenom putu.
Spisima episkopa Ignjatija, tj. spisima koji su duhonosni i najdostupniji razumevanju, čovek može da se rukovodi bez ikakve sumnje: oni nas upućuju na put spasenja i usavršavanja u „umnom delanjuʺ. Taj stav dele mnogi podvižnici „umnog životaʺ poslednjih vremena. Episkop Ignjatije je sa zadovoljavajućom punotom objasnio apostolsku zapovest, koja je i Gospodnja zapovest:
A što vama govorim, reče Gospod, svima govorim: Stražite (Mk. 13,37). A sveti apostol je pojasnio: Molite se bez prestanka (1.Sol.5,17). U poslednjim vremenima Duh Sveti još je više objasnio tu skrivenu reč o
„neprestanoj molitviʺ blagodatnim ustima Kronštatskog molitvenika, koji je svima nama rekao:
68
„Čuvaj svoj umʺ.
XIV
Umno delanje počinje od pokajanja. Suština pokajanja po shvatanju Svetih Otaca.
Umno delanje „čuvanja svog umaʺ kroz neprestanu molitvu počinje od prvog
stepena pokajanja: „Pomiluj meʺ. Onome u kome je već sazrela neophodnost pokajanja, to delanje će biti od velike
pomoći: ono će ka njemu privući molitvu srca, koja će već neućutnim glasom prizivati Boga. I on će već imati neprestanu molitvu, tj. danonoćnu anđelsku službu.
Neprestano „umnoʺ sećanje na Boga jeste delatnost koja je svojstvena našoj mislenoj prirodi, tj. duši i u zemaljskim i u nebeskim uslovima.
Međutim, to delanje će biti spasonosno i za one kod kojih još nije sazrela istinska neophodnost pokajanja: ta molitvica će u osećanje srca privući veliku blagodat. Ona će srcu dati da oseti veličanstvenost Svetosti Božije, da oseti sveti strah Božijeg prisustva, od čega će joj se otvoriti oči za sopstvenu ništavnost, za sopstvenu grehovnost, za [gledanje] na sebe kao na prah i pepeo. I tada će se iz praha roditi unutrašnji, već neućutni vapaj duše: „Pomiluj meʺ.
Taj vapaj će spočetka biti malen. Međutim, kasnije će on, po učenju otaca, postati izobilan, mnogosuzan, mnogobolan, skrušavajući i za srce i za čitavo telo.
Dejstvo te blagodatne molitve prostire se na čitavog čoveka: ono je neshvatljivo i neobjašnjivo. I mislena, bestelesna duša (tj. razumno i prekrasno Božije stvorenje, premda i pomračeno strastima), koja nikada ranije nije videla sebe, odjednom će svojim unutarnjim očima ugledati i sebe, i svoje mračne, smrdljive dronjke, tj. svoje pomisli, maštanja i požude, u koje se odenula živeći u zajedništvu sa demonima. I delovanjem molitve, ona će se sva pretvoriti u suzni vapaj, usled čega će opitno shvatiti ispovest proroka, koji se Bogu ispovedao rečima:
Kao voda razlih se, rasuše se sve kosti moje; posta srce moje kao vosak topljen u utrobi mojoj. Sasuši se kao opeka snaga moja, i jezik moj prilepi se za grlo moje, i u prah smrtni nizveo si me (Ps.21,15‐16).
Da, um se Bogu, po učenju otaca, ispoveda rečima, a srce ‐ suzama i mnogobolnom skrušenošću.
U tom malenom delanju naći će se veliki bol srca. U njemu je skrivena potresna veličanstvenost božanstvene tajne rođenja odozgo. Ono je tajna pokajanja, koja priliči svakoj duši žednoj spasenja Božijeg.
Kroz nju Bog vidno i osetno za dušu projavljuje svoje blagodatno delovanje, koje spasava dušu i telo od strasti i očišćuje um od kolebanja u pomislima.
Tim delanjem um dolazi do pažnje: molitva postaje pažljivija i duša se moli sa velikim strahom i pobožnošću. Isusova molitva je molitva pokajanja: ona je put za
69
pronalaženje svoje duše, tj. put koji privodi Bogu. Jer, samo se putem pokajanja grešna duša vraća Bogu. Drugog puta do Boga nema.
Istinsko, pak, pokajanje, po blagoslovenom poimanju svetih otaca, sastoji se od tri umne vrline, tj. tri delanja:
1. Od očišćenja uma, 2. trpljenja nevolja i 3. neprestane molitve (sveti Marko Podvižnik). U osnovi celokupne „umneʺ delatnosti leži neprestana molitva. Ona i uvodi u
božanstvenu tajnu pokajanja, tj. um očišćuje od pomisli, srce od požuda i duši koja se moli daruje postojanost u nevoljama. Stoga su joj oci i dali slavno ime, nazvavši je „caricom vrlinaʺ (ulj kod Jovana Lestvičnika).
Istinskim pokajanjem se i stiče molitva, ili „umno življenjeʺ pred Bogom. A neprestana molitva jeste skriveno „umno delanjeʺ svetih otaca, kojim su se oni spasavali.
Spašćemo se i mi, ukoliko stupimo na put istinskog pokajanja. Jer, početak spasonosne molitve se polaže pokajanjem, a početak pokajanja je u molitvi dubokog duševnog poimanja vlastite propasti, odricanja od satane i svih njegovih dela, te nalaženja Boga i obećanja da će se živeti u dobroj savesti. Odatle i vapaj za pomoć Onome koji može da spase: „Pomiluj me i spasiʺ.
Ovde i počinje pokajanje i molitva. Te dve delatnosti duše su nerazdvojne i slivene u jedno: one i obuhvataju sav zemaljski život duše koja se kaje.
Prvi korak spasonosne delatnosti na putu pokajanja duša vrši u pokajničkoj ispovesti pred duhovnikom. Tim umnim pokretom volje ona kao da iz sebe izbljuvava zmijski otrov, kojim se otrovala. Taj je momenat jako bolan za dušu, ali i neophodan i spasonosan.
Ispovest je skrivena tajna smirenja grešne duše pred Bogom. I samo na tom putu Bog sreće dušu koja se smirila. Ispovest je tačka na kojoj duša čini preokret u svom kretanju od zemlje ka nebu, od ploti ka duhu.
Ispovest je za dušu veoma neprijatno i mučno duhovno sredstvo, naročito spočetka. Pa ipak, bez nje se duša ne može osloboditi od otrova koji je, zbog nepoverenja prema Bogu i zbog svoje slepe očaranosti, progutala sa zadovoljstvom.
U tajni ispovesti duša izbljuvava otrov, dok se pokajničkim življenjem posle ispovesti oslobađa njegovih posledica.
Na putu spasonosnog smirenja bolnu dušu blagonaklono susreće blagodat Božija i daruje joj svemoćno, utešno‐isceliteljsko lekarstvo, tj. Sveto Pričešće Telom i Krvlju Gospodnjom. Ono je lekarstvo za večni život: u njemu se daje blagodatna, delatna pomoć za pravedno, sveto, večno življenje i pomoć radi svakodnevnog ustremljavanja prema duhovnom, nebeskom i umnom životu. Pričešćujući se tim Tajinstvom, duša se pričešćuje sa besmrtnim Izvorom, sa blagodatnim i Božanstvenim živo‐tom, koji i počinje u molitvenom pokajanju.
70
Od tog svetog momenta pokajanje obuhvata svu čovekovu delatnost ‐ i spoljašnju, i unutrašnju. Spoljašnja delatnost duše, koja je stupila na put pokajanja, projavljuje se u trpeljivom podnošenju ogorčenja, uvreda, vređanja i svih drugih skorbi i nevolja i telesnih bolesti sa smirenom hrišćanskom svešću.
„Dostojno primam po delima svojimʺ. Takvo nastrojenje duše izražava unutrašnje trpeljivo smirenje: ono i jeste istinsko
pokajanje pred Bogom. Ono je spoljašnja smirena delatnost, kojom se duša spasava. Ukoliko tajna naše ispovesti ne rađa takvu delatnost, jasno je da joj je gorda duša
prišla bez smirenja i pokajanja: stoga ona i nije dobila blagodat za blagodatnu delatnost. Istinski put ka smirenju jeste naš bližnji. Najbolji način da se stekne smirenje jeste
prekorevanje sebe i smiravanje pred bližnjim. Smiravanje pred bližnjim i pred okolnostima jeste smirenje pred Bogom. Ono služi
kao skriveni temelj delatnog pokajanja, kao temelj „umne molitveʺ. „Umna molitvaʺ se ne prima bez unutrašnjeg smirenja pred bližnjim i pred okolnostima: ona se ne saživljava sa gordošću duše.
Ukoliko želimo da poznamo sebe, tj. kakvi smo u duhovnoj stvarnosti, prilikom provere treba da koristimo sledeći znak:
Ukoliko pri bavljenju „umnom molitvomʺ sa bolom uviđamo da se ne saživljava sa nama, da nam se ne zadržava ni u ustima, već sve vreme beži od nas, „sigurno je da stanje naše duše pred bližnjima i pred Bogom projavljuje gordostʺ. I blagodat (koja je svojstvena molitvi) protivi se našoj gordosti. To bolno‐spasonosno poznanje treba da nas probudi na istinsko pokajanje, koje mora da zagreje našu molitvu, tj. da je učini smirenijom i ispunjenom suzama. To suštinski korisno poznanje treba da osnaži naš vapaj Bogu: „Pomiluj meʺ. Jer, „umna molitvaʺ se stiče suznim i pokajničkim življenjem, tj. smirenjem. Smirenju se i daje blagodat te molitve: smirenju se i otkriva njeno tajinstvo.
U Crkvi grešna duša prinosi pokajanje ustima, što predstavlja cvet pokajanja. U svakodnevnom, pak, životu ona ga prinosi delatnim trpeljivim življenjem, tj. delima, što predstavlja plod pokajanja. Ukoliko i posle ispovesti kod nas ne bude ispravljenja života, pokajanje će biti besplodno i Bogu protivno, budući da On zahteva da se prinese rod dostojan pokajanja, tj. ispravljenje življenja (Mt.3,8).
Naše pokajanje u Crkvi koje ne menja naše svakodnevno življenje u stvari nije pokajanje, nego samoobmana, samozavaravanje. U njemu se, zapravo, projavljuje naše mračnjačko, neprosvećeno paganstvo. Takvim pokajanjem mi obmanjujemo i sebe i Boga. Njime žalostimo blagost Božiju, koja dugotrpeljivo čeka našu izmenu. „Pokajanje je zavet sa Bogom o ispravljenju vlastitog življenjaʺ, veli sveti Jovan Lestvičnik (Slovo 5). Ukoliko kod nas nema ispravljenja, nema ni pokajanja. Pokajanje je ponovljivi dar blagodati, koja nas svojom Božanstvenom moći spasava od grehovnog života, menjajući ga i uvodeći nas u novo, blagodatno i božanstveno življenje. Ukoliko u nama nema dobre izmene našeg življenja, u nama nema ni duhovnog života. Znači da nismo stekli dar blagodati pokajanja, usled čega ni duha molitve u nama ne može biti. „Jer,
71
samo se u pokajanju razgoreva oganj molitve, koji sažiže veštastvo grehaʺ, veli sveti Lestvičnik. Pokajanje je živo tajinstvo obnovljenja celokupnog čoveka i izmene čitavog življenja. Pokajanje je druga, suzna kupelj, koja preporađa grešnu dušu za duhovni, „umniʺ i božanstveni život.
Ukoliko naše pokajanje ne menja naše življenje i ne obnavlja nas, mi pokazujemo da u njemu nije bilo blagodatnog skrušenja zbog vlastite grehovnosti pred Bogom, te da nismo našli blagodat koja nas oslobađa od grehova i preporađa za novi, hrišćanski život. Stoga smo mi mrtvi za duhovni i blagodatni život i ‐ tuđi Hrišćanstvu.
Jer, Hrišćanstvo je religija tajne preporoda za božanstveni život. Onaj, pak, ko je tuđ hrišćanskom životu, tuđ je i Bogu: on je mrtvorođeni, tj. neznabožac. Neznabošci su, opet, neprijatelji Hristovi, premda se i nazivaju Hrišćanima. Jer, oni svojim življenjem ruže Sina Božijeg i raspinju ga u sebi ponovo, po reči apostola (Jev.6,6).
Takva je spoljašnja delatnost duše koja se kaje pred Bogom. Unutrašnja, pak, delatnost duše je nevidljiva, mislena i umna. Tu se pokajnička
delatnost pred Bogom obavlja tajno, u borbi sa pomislima i osećanjima koji su suprotni pokajničkom življenju. Bez tog unutrašnjeg delanja sama spoljašnja isprav nost u odnosu na strasti nije čvrsta i postojana. Osim toga, ona može da rodi spoljašnjeg, gordog fariseja, koji je protivan Bogu.
Tim unutrašnjim delanjem duša u zemaljskom uslovima projavljuje skrivenu usmerenost svoje „umneʺ volje za neobuhvatnu delatnost u večnosti.
U svoj toj delatnosti (u trpljenju nevolja, u unutarnjoj borbi sa pomislima, maštanjima i pohotama) duši je neophodna blagodatna pomoć odozgo, Božanstvena sila, koju stiče u molitvi. Jer, molitva je izvor blagodatne sile. Molitvom pokajanja duša privlači živu, delatnu pomoć odozgo.
Zemaljske, pak, nevolje, pomisli i sva moguća osećanja (koja ugnjetavaju dušu) jesu stalni njeni saputnici u zemaljskom postojanju. Stoga i sama molitva treba da se pretvori u spasonosnu, umnu i postojanu delatnost duše ‐ u neprestanu molitvu.
Neprestana molitva jeste neprestano pokajanje pred Bogom, sa iskrenom i dubokom svešću: „Primam dostojno po delima svojimʺ. Na taj način sva zemaljska delatnost duše biva obuhvaćena umnom spasonosnom delatnošću pokajanja.
Onaj ko ide putem molitve bez pokajanja svakako je na putu gordosti. Onaj, pak, ko u molitvi očekuje uzvišena duhovna stanja nalazi se u stanju (samo)obmanutosti. Onaj ko prebiva u molitvi, a ne menja življenje i ne napušta veštastvenoplotski život (ne prelazeći ka blagodatno‐oduhotvorenom životu) svakako se nalazi na putu zablude. Onaj ko suznom molitvom smirenja menja svoje življenje pred Bogom i neprestano svoj um suzama pokajanja očišćuje od nametljivih pomisli nalazi se na pravom i spasonosnom putu, na putu svetih otaca.
Prema tome, očišćenje uma od pomisli, trpeljivo podnošenje nevolja i neprestana molitva jesu umna delatnost duše koja se kaje na zemlji. Oni su svojstveni njenom [normalnom] stanju i nazivaju se pokajanjem. I samo tom delatnošću duša se spasava i još ovde ulazi u skriveno, novo, duhovno i anđelsko življenje, u život božanstvene
72
besmrtnosti, koji nam je darovan Gospodom Isusom Hristom. Samo tom delatnošću ona pronalazi tajnu Carstva Božijeg, koje je u nama.
Eto prosvećenog shvatanja istinskog pokajanja po bogomudrom razumu svetih otaca.
Prema tome, neprestana molitva nije dosadni, mehanički posao, nego neprekidna, živa i umna delatnost duše, koja obavlja tajnu neprestanog pokajanja.
Duša koja se kaje ne može odjednom steći neprestanu molitvu. U svom razvoju ona ima zakonitu duhovnu postupnost, kao i pokajanje. Jer, molitva proističe iz pokajanja, a ne iz mehaničkih molitvenih postupaka. Bez pokajanja molitva se neće rasplamsati, budući da se, po rečima svetog Jovana Lestvičnika, samo u pokajanju razgoreva oganj molitve, koji sažiže veštastvo strasti. Dubokim pokajanjem produbljuje se i molitva.
Ona počinje od usne molitve ili molitve rečima, potom prelazi u čestu i umnu i, najzad ‐ u pažljivu molitvu.
Pažljiva, pak, molitva uz sadejstvo blagodati uvodi dušu koja se kaje u tajnu unutrašnje, srdačne i neprestane molitve, tj. u živo, blagodatno‐osetno, neprestano bogoopštenje.
XV
Unutrašnje delanje duha počinje od spoljašnjeg. Spočetka se neprestano ustima priziva Ime
„Pazi na ono što govorimo i što ti iskreno savetujemoʺ, vele sveti oci (sveti Kalist).
Onaj ko želi da se koristi bogomudrim savetom svetih otaca da bi se na umnoj lađi pokajanja spasao od potopa u mislenom moru greha treba obavezno da posluša njihov savet i da počne misleno delanje duha od spoljašnjeg, tj. od neprekidnog prizivanja imena Božijeg ustima.
Našoj „umnoj suštiniʺ, tj. našem uvek pokretnom umu treba dati uvekpokretno, neprekidno, delatno i božanstveno zanimanje, koje odgovara njegovoj prirodi.
Neprestano božanstveno zanimanje, tj. prizivanje imena Božijeg ustima pomoći će umu da se izleči od bolesti skitanja i lutanja i naučiće ga da „se čuvaʺ od porobljenosti maštanjima i pomislima „mislenog kvariteljaʺ. Jer, osvećenje uma dolazi preko usta: um i pomisli se osvećuju i očišćuju molitvenim delanjem usta.
Božanstveni Makarije kazuje: „Tu tajnu borbu, razmišljanje o Gospodu i trud prizivanja treba da imamo danju i noću, budući da se sva naša dela osvećuju i obavljaju u čistoti neprestanim sećanjem na Bogaʺ.
Naše mnogostrasno srce, tj. obitelj uma delatno će se očišćavati od strasti tim neprestanim sećanjem. Sveti Dijadoh govori:
„Onaj ko želi da očisti svoje srce neka ga rasplamsava neprestanim sećanjem na Gospoda Isusaʺ.
Nama, međutim, nije dato da znamo kako će se u nama obavljati to očišćenje i osvećenje naše prirode, tj. i uma, i srca i tela našeg jedino od prizivanja svetog imena
73
Božijeg: to je tajna Božija. Ipak, nesumnjivo je da se osvećenje vrši u svetom tajinstvu neprestanog prizivanja
ustima poklonjenja dostojnog, svemogućeg i spasonosnog imena Isusa Hrista. Naša priroda (koja beše otpala od Boga) u Hristu Isusu je dobila potpuno
vaspostavljanje i oboženje, dobivši blagodatni dar novog bića. Taj dar (koji se u svetom krštenju daje na uzdarje i kao zalog našeg vaspostavljanja) usvaja se kroz veru u po kajničkom delanju: podvižnici ga zadobijaju delatnim pokajanjem i pobožnošću, koji se izražavaju u neprestanom prizivanju svetog imena Božijeg i dostojnim pričešćivanjem Svetim Telom i Krvlju Gospodnjom.
Tom pobožnom delatnošću naša (grehom iskvarena) pri usvaja novo blagodatno biće, koje je darovano našoj prirodi.
Stoga, samo prizivanje svetog imena Boga (koji je Spasitelj naše prirode) deluje nepojamno čudesno i spasonosno na naše jestastvo. To prizivanje na nama pokazuje osetno, blagodatno i neobjašnjivo dejstvo.
Međutim, da ime Božije ne priziva „uzaludʺ ili sebi na osudu i da dostojno prima Sveto Telo i Krv Gospodnju može samo onaj ko (po apostolu) ispituje sebe (1.Kor.11,23‐32), tj. ko je svestan veličine svetosti imena Božijeg, ko drhti pred Svetinjom Tela i Krvi Gospodnje, ko osuđuje svoju grehovnost i nedostojnost, ko nikada ne pristupa ni molitvi, ni Svetom Pričešću sa nepažnjom, nepobožnošću, ko sa skrušenošću prinosi Bogu svoje vapaje, proseći Njegovu milost i blagodatnu promenu svog mislenog i telesnog življenja.
Primanje Svetog Pričešća sa verom i smirenjem i neprestano prizivanje svetog imena Božijeg čini divno, božanstveno i spasonosno lekarstvo, koje nas dejstveno leči, premda i nepojamno za našu svest.
Sveti Varsanufije Veliki govori: „Neprestano prizivanje imena Božijeg je lekarstvo koje ne ubija jedino strasti, nego i
njihovo dejstvo. Odgovarajući lek ili zavoj za ranu stradalnika koji je pronašao lekar deluje i bez znanja bolesnika. I ime Božije, koje se priziva, ubija sve strasti, premda mi ne znamo kakoʺ.
„Usnu molitvu naročito treba upražnjavati kada je srce u stanju neosetljivostiʺ, veli starac, otac Amvrosije Optinski. Usna molitva odgoni hladnoću neosetljivosti i zagreva srce božanstvenom toplinom. Za ohlađeno srce usna molitva je blagodatni oganj. I sveti Dijadoh svedoči da ime Božije, koje se priziva, kao oganj sažiže svaku nečistotu u duši. On veli:
„Ukoliko se sa napregnutim staranjem drži na umu, ovo divno ime vrlo osetno sažiže svaku nečistotu koja se javlja u duši. Jer, Bog naš je Oganj koji spaljuje i izjeda svako zlo, po reči apostolaʺ.
Na tom stepenu unutrašnja Isusova molitva jeste neprekidno i neprestano prizivanje ustima božanstvenog imena Gospoda našeg Isusa Hrista. Spoljašnja, pak, neprekidnost dovešće do unutarnje neprestane molitve. Kroz spoljašnju želju stiče se unutarnje: stiče se duh molitve.
Prorok‐molitvenik govori: Usta svoja otvorih, i privukoh duh (Ps.118,131). Spoljašnjim, tj. ustima privlači se unutrašnje, privlači se duh. Takav je duhovni
zakon za telesno‐umnu tvorevinu, za čoveka. Od telesnog se uzlazi prema duhovnom, od spoljašnjeg ‐ ka unutrašnjem, od delanja ka sagledavanju, tj. telesnim ustima
74
pronalazi se Bestelesni. Drugog puta nema. Onaj ko se usudi da odmah uziđe na visoki duhovni stepen, ne potrudivši se na
prvim stepenima telesnog ushođenja nikuda neće uzići, nego će tapkati u mestu. Osim toga, on može na sebe navući negodovanje Božije zbog gordog posezanja za uzvišenim življenjem, koje mu nije svojstveno, te da, po smiravajućem dopuštenju Božijem, potpadne pod noge demonima, koji u smrdljivo blato čulnih strasti sa naročitom zluradošću guraju slične duše.
Da bi se stekla neprestana unutarnja molitva, neophodno je sa smirenjem i trpeljivo se potruditi u telesnoj, usnoj molitvi, u pokajničkim osećanjima, ne usuđujući se na „ulaženje umom u srceʺ radi srdačne molitve. Srce se za istinsku molitvu ne otvara disanjem i raznim veštačkim postupcima, kako su umislili neki naopaki molitvenici. Ono se otvara prstom Božijim, tj. kada blagoizvoli Gospod Bog i kada se očisti od strasti.
Mi treba sa smirenjem da blagodarimo Milostivom Gospodu već za samu [činjenicu] da nas je udostojio da nosimo Njegovo najsvetije ime u svojim grešnim ustima. Već ona sama jeste najveća milost. Jer, kod mnogih [ljudi] su usta zatvorena za to božanstveno delanje, kod mnogih se usta ne naslađuju tim najsladosnijim imenom. Naprotiv, oni čitavog života nose gorčinu, koja će i biti udeo njihove duše kroz svu večnost.
Slovesna i umna tvar, tj. čovek je obdaren umnim, slovesnim organom radi nošenja Boga‐Slova u slovesnim ustima. I čovek i svi njegovi organi odgovaraju nazivu „slovesniʺ jedino kada u sebe smeštaju Boga, koji se imenuje slovom, kada su nosioci Boga‐Slova. U protivnom slučaju čoveka Sveto Pismo naziva beslovesnim. Za takve je prorok i rekao:
I čovek u časti budući, ne razumede, izjednači se sa stokom beslovesnom, i postadejoj sličan (Ps.48,21).
Slovesna stvorenja, koja u sebi ne nose Boga Slova, u stvari su beslovesna i slična stoci. Jer, samo Bog Slovo čoveka čini slovesnim, umnim božanstvenim stvorenjem.
Stoga zablagodarimo blagosti Božijoj, koja priziva naš mnogogrešni slovesni organ da nosi Božije Slovo u svojim ustima. Osim Božije pomoći, za to delanje neophodno je i usrdno staranje i prilježnost. U svetom zanimanju treba, po meri svojih moći, bezlenjosno stalno prebivati: i danju, i noću, na svakom mestu i pri svakom poslu. Čak i kad bismo čitav život do kraja ostali samo na usmenom upražnjavanju Isusovom molitvom mi bismo, po reči otaca, obreli veliko uzdarje, s obzirom da je naša namera sveta i Bogu ugodna, i zanimanje ‐ časno i dostojno poštovanja, dok će napori u svoje vreme biti mnogoplodni i spasonosni. Bog zna.
Blažen je svaki [delatnik] i dobro će mu biti, s obzirom da Bog nije uvredljiv. On će dati da se okusi od ploda napora ili prilikom umiranja ili posle smrti, kad se duša razreši od okova tela i kada bude uzlazila na nebo kroz vazdušna mitarstva: molitveno dejstvo će je okružiti kao plamen ognjeni i ona će biti nedostupna za otimače, tj. vazdušne knezove, zbog svemogućeg imena Isusa Hrista, koje je ovde sa ljubavlju nosila u svojim ustima.
Sveti Isihije govori:
75
„Duša koja se posle smrti bude kroz vazduh uzdizala prema nebeskim vratima neće se postideti neprijatelja imajući uz sebe i sa sobom Hrista. Naprotiv, i tada će, kao i sada, smelo razgovarati sa njima na vratima (Ps. 126,5). Samo neka joj do smrti ne oteža da danju i noću priziva Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg. I On će je brzo odbraniti, po svom nelažnom božanstvenom obećanju, koje je izrekao u priči o nepravednom sudiji: Kažem vam da će ih ubrzo odbraniti (Lk.18, 8) i u sadašnjem životu, i po ishodu iz telaʺ (sveti Isihije, prezviter jerusalimski, gl. 149).
Na tom stepenu Isusova molitva se naziva trudbena, delatna, usna i telesna, s obzirom da je proizvode telesni udovi, tj. usta i jezik.
Treba reći da je ona na početku uglavnom veoma teška. Mnogo puta čovek će se doći do beznadežnog stanja u kome će mu izgledati da ne može da stekne spasonosno delanje. Osim toga, i srce postaje žestoko, sva duša biva pogođena neosetljivošću, sa neobičnom silom ustaju strasti i duhovna oblast života kao da se zakriva kamenim zidom.
Blagodatno dejstvo te molitve se projavljuje u [činjenici] da nam otvara oči za ono što pre nismo videli i u čemu smo uvek spokojno prebivali pred Bogom. A prebivali smo u neosetljivosti, u umrtvljenosti, u gresima i nismo uzdisali. Međutim, molitva je počela da oživljava umrtvljenu dušu: i duša je odmah počela da vidi, da oseća, da spoznaje svoju grehovnost i krivicu pred Bogom i da silno uzdiše pred Njim: „Pomiluj meʺ.
Od tog duhovnog viđenja dolazi se u bezutešno, obremenjujuće i stradalničko stanje. Pa ipak, sve treba pretrpeti i preživeti, ne prekidajući i ne odbacujući molitvu. Onima koji pristupaju tom velikom delu oci objašnjavaju da je to stanje neizbežno, s obzirom da je protivničkoj demonskoj sili mrskije od svega.
Dešavaće se da će čovek govoriti svoju svetu molitvu bez ikakve volje, bez ikakve pažnje, bez i najmanjeg osećanja prijatnosti. Jezik će se pokretati nezamislivo teško i čoveku [će se činiti] bukvalno kao da teškim čekićem razbija kamen. Pritom čitavi oblaci svih mogućih pomisli (pa i nečasnih, bogohulnih i neizrecivih) udaraju na um kao morski talasi o hridinu, usled čega će se čoveku činiti da je gori negoli što je bio pre nego što je izgovarao molitvu. Dešava se da zbog toga, po neiskustvu, neki i posumnjaju u njenu svetost, korisnost i neophodnost.
Oci, međutim, vele da se rečeno zbiva po običnom poretku stvari, tj. kao neizbežna posledica molitve.
„Ishodeći iz Božanstva Isusa Hrista i probijajući se u tamu duše, svetlost molitvene blagodati zastrašuje i progoni zlu silu, koja je dotle u njoj spokojno obitavala. I uznemirena imenom Božijim, zla sila stavlja u pokret sve strasti, koje su mirovaleʺ.
Episkop Ignjatije Brjančaninov piše: „Neka nam rečeno bude znak da je naša molitva počela da deluje na sebi svojstven način. Stoga se nemojmo uplašiti, nego se obodrimo nadom da molitva naša ide po ustaljenom poretku i da je preuzela svoje zakonsko pravo na izgonjenje nečiste sileʺ.
„Tada treba pojačati molitvu, makar usnu, ukoliko nemamo bolju. I treba se starati da njome ispunimo čitav tok svoga života. Napor, vreme i naročito ‐ sadejstvo Božije će
76
nadvladati grehovna svojstva i sklonost naše pale prirode. Vremenom će ta molitva zablistati kao sunce u sili svojojʺ.
„Proiznošenje ustima i jezikom imena Gospoda Isusa Hrista, Boga i Spasitelja našega ima veliko značenje u našem životu: tim delanjem mi pred licem Gospodnjim projavljujemo umni pokret naše volje, koja je ustremljena ka Njemu. I premda je taj pokret lišen snage, i premda ga ometaju pomisli i zle želje, premda ga prekidaju porivi zlih strasti ‐ ipak je silan Gospod da nam daruje čistu čežnju prema Njemu, da razagna grehovnu tamu u nama, da prosveti srce naše svetlošću lica svoga i da nam podari unutarnju, tj. srdačnu molitvuʺ.
„Jer, po učenju svetog Makarija Egipatskog, On od nas traži samo dobro proizvoljenje. Njeno, pak, ispunjenje jeste delo sile Božije. Mi svojih snaga nemamoʺ.
„I u svoje vreme (koje je jedino Bogu poznato) onaj ko počinje od telesnog delanja doći će i do duševnog, tj. ko počinje od spoljašnjeg ‐ doći će i do unutrašnjeg. Onome ko smireno kuca usnom, telesnom molitvom otvoriće se i dveri pažljive, umne i srdačne (molitve)ʺ.
Sveti Isaak Sirin veli: „Telesno delanje prethodi duševnom, kao što je prah prethodio duši koja je udahnuta u Adama. Onaj ko nema telesno delanje, ne može imati ni duševno, budući da se potonje rađa iz prvog ‐ kao klas iz pšeničnog zrnaʺ.
Prešavši prag telesnog, on će već uzmoći da uđe u tanane skrivenosti „umnog življenjaʺ. U „umno življenjeʺ treba ulaziti spoljašnjim usmenim prizivanjem imena Božijeg uz smirenu svest o svojoj nedostojnosti, uz svest o Njegovom svagdašnjem prisustvu i uz iskanje od Njega milosti za vlastitu bedu i u ovdašnjem i u budućem životu.
Ime Božije treba prizivati na svakom poslu, na svakom mestu, u svako vreme, pa čak i u snu.
Prvi stepen neprestane molitve zahteva upražnjavanje i napor. I premda se um rasejava, ne treba se smućivati i tugovati: to je grešni udeo svakog od nas. Jedino je delo Božije da um zaustavi u lutanju. To je dar na višem stepenu umnog delanja, kada će molitva postati pažljiva, a um početi pažnjom da privlači srce na učestvovanje u molitvi. Srce se, pak, za molitvu otvara prstom Božijim, a ne mehaničkim postupcima. Ono se otvara posle očišćenja od strasti i posle mnogih upražnjavanja u usnoj i pažljivoj molitvi, tj. kada blagovoli sam Podvigopoložnik naš ‐ Gospod Isus Hristos.
Bavljenje molitvom Isusovom je veliko i poželjno i pohvalno delo: ono obraća na nas poglede, milost i ljubav Sina Božijeg. Jer, projavljajući njime svoje dobro proizvoljenje, mi Bogu prinosimo ono što imamo.
Naravno, mi bismo hteli da se molimo plamenim srcem i čistim umom. Međutim, kada već ne možemo, prinesimo Bogu žrtvu koja nam je dostupna. Naša duša, kao siromašna jevanđelska udovica, prinosi ono što ima: svoje dve lepte, tj. usta i jezik, dajući ih u riznicu Božiju.
Kada se, pak, obogati, prineće ona i zlato, tj. um i srce. Tada će početi da se moli i umom i srcem, a ne samo ustima i jezikom. U svakom slučaju, postoji nesumnjiva nada
77
da će Milosrdni Gospod zbog naše dobre volje vremenom dati da okusimo i od više, tj. umne i srdačne molitve, koja nas neposredno sjedinjuje sa Njim.
Ukoliko, pak, ne bude početne, usne, slabe i nesavršene molitve, neće biti ni savršene, tj. unutrašnje, umne i srdačne.
Pred Bogom je veliko ukoliko mu prinosimo ono što imamo. Naš prinos Bog ocenjuje u skladu sa našom usrdnošću, a ne da bogatstvom dara. Onaj ko Bogu sa usrđem ne prinosi svoje dve lepte, koje ima, neće prineti ni ono što misli da ima. Usrdno prineti Bogu svoje groševe od bakra jeste veliko i bogougodno delo. A kada uvidi naš trud i dobru volju, On će nam i zlato dati.
Stoga svako sa blagom nadom može Bogu prinositi svoju sirotinjsku leptu i sa usrdnošću pristupati bavljenju usnom Isusovom molitvom. [Čovek jedino treba da se drži] smirenja, pokajničkog nastrojenja duše i osećanja krivice pred Bogom zbog svojih grehova. On nikog ne treba da vređa i osuđuje, a sebe treba da smatra gorim od svih. I delo spasenja će se odvijati uspešno, radosno i bezbedno.
Bezopasnost tog delanja je moguća samo ukoliko ga vršimo sa osećanjem pokajanja. Za nepažljive, pak, prema svom življenju nije opasna samo ta molitva, nego i samo
boravljenje na zemlji. Ukoliko naš zemaljski život budemo proživljavali nepažljivo i bez neophodnog pokajanja rodiće se strahovite posledice i ovde i u zagrobnom svetu.
Pažljivost prema svom životu i neprestano pokajanje pred Bogom jeste spasonosni temelj bezbedne usne Isusove molitve, kao uostalom „i umne molitveʺ: to je sveti temelj celokupnog našeg življenja na zemlji.
Kod onog ko čita ove redove i ne razume skriveni smisao izreka svetih otaca o molitvi može se nehotice javiti sledeće pitanje:
„Kakva je korist od usnog ponavljanja onog što srce ne oseća? Dobra i bogougodna molitva je samo ona pri kojoj se ne mole samo usta, nego i srceʺ.
Ta misao je istinita. Međutim, takva molitva postoji samo kod velikih pravednika i svetitelja. Šta, pak, da radi grešni čovek, čije srce prebiva u neosetljivosti i zbog grehovnog stanja ‐ u okamenjenosti? Zar on ne treba da se moli, nego treba da čeka da mu srce omekša, očisti se, dođe u umilenje i oseti reči molitve. Da li tek tada da pristupi molitvi?
Međutim, rečeno ne biva ni sa kim. Nikada se ne dešava da onom ko se ne moli dolazi umilenje i molitva. Onome ko se moli svojom nečistom i grešnom molitvom Bog će dati čistu i blagodatnu molitvu. Tako uče svi sveti oci.
Samo onom ko se moli svojom spoljašnjom, usno‐telesnom molitvom, Bog daje unutarnju molitvu: umnu i srdačnu. Tako o tome uče svi sveti oci.
Misao da nećemo imati koristi od moljenja ustima (bez da srcem osećamo izgovarane reči molitve) treba odlučno odbaciti: ona je neznalačka, nepravilna i lažna, tj. proizvod gordog i zabludelog uma, koji nije prosvećen svetlošću blagodati.
Od izgovaranih reči molitve mi imamo veliku, blagodatnu i sasvim primetnu korist, čak i ako je ne poimamo i ne osećamo.
Mnogi primeri i misli iz života svetitelja i mučenika potvrđuju navedenu istinu. Uzmimo barem kratku povest iz života drevnih egipatskih otaca, koju je episkop Ignjatije Brjančaninov stavio u svoj Otačnik. Umudren blagodatnim iskustvom, starac
78
daje vrlo spasonosna uputstva monahu koga napadaju telesne požude: „Brat reče starcu: »Šta da činim, avo? Nemoćan sam. Pohota me nadvladava«. Starac reče: »Pazi na sebe, čedo, i prepoznaj kad ti prilaze demoni. Ukoliko oni
(preko pomisli) počnu da razgovaraju sa tobom, ti im ne odgovaraj, nego, pavši licem na zemlju, moli se i govori:
„Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomozi mi i pomiluj me“. Brat mu reče: „Avo, prinuđavam sebe, ali se nalazim u stanju neosetljivosti: u srcu
mome nema umilenja i ja ne osećam snagu reči“. Starac odgovori: »Ti samo izgovaraj reči i Bog će ti pomoći. Sveti ava Pimen i drugi
oci su rekli da bajač koji obajava zmiju ne zna snagu izgovaranih reči, ali je zna zmija: kad ih čuje, njihova snaga na nju deluje, te se pokorava i smiruje. Slično je i sa nama: mi ne znamo silu onoga što izgovaramo. Međutim, slušajući ono što izgovaramo, demoni odstupaju sa strahom“ʺ (Otačnik, str. 419).
Eto prostog i jasnog uputstva bogomudrog starca, koje je ispunjeno blagodatnim iskustvom, koje se daje samo onom ko sa pažnjom živi pred Bogom. Današnji delatnici molitve veoma retko imaju to iskustvo. A kod Hrišćana u svetu teško da će se naći i ti retki.
Hrišćansko čovečanstvo je veoma osiromašilo verom u Gospoda Isusa Hrista i delatnu silu Njegovog Božanstvenog imena. Spasitelj je unapred ukazao na to siromašenje.
A Sin Čovečiji kada dođe, hoće li naći veru na zemlji (Lk.18, 8). Svetitelji Božiji su imali svoju veru. Stoga su oni iz svoga svetog iskustva radosno
svedočili pred čitavim svetom i klicali ono što kliče i sveti veliki Jovan Zlatousti: „I mi imamo duhovna zaklinjanja: ime Gospoda našeg Isusa Hrista i krsnu silu. To
zaklinjanje ne samo da izgoni aždaju iz njene rupe i baca je u oganj, nego i isceljuje od rana koje je ona zadala. Ukoliko je, međutim, mali broj njih izgovarao to zaklinjanje i isceljivao se, razlog se sastojao u njihovom maloverju, a ne u dejstvenosti izgovaranog. Mnogi su neodstupno išli za Hristom i gurali se oko Njega, ali nisu sticali koristi. Krvotočiva žena, pak, nije dodirnula Njega, nego samo krajičak Njegove odežde i doživela je da joj se zaustavi dugotrajno tečenje krvi. Ime Isusa Hrista je strašno za demone i za duševne strasti i bolesti.
Njime ukrasimo i ogradimo sebeʺ. Sveti su svima koji su sačuvali veru u Gospoda Spasitelja i Njegovo Božanstveno
ime govorili: „Isusovim imenom bičuj protivnike: ni na nebu, ni na zemlji nema jačeg oružjaʺ (sveti
Jovan Lestvičnik, sl. 21, gl. 7). Neka mi i ne znamo silu toga svetog oružja: naši je neprijatelji, međutim, znaju i
drhte. Stoga mu i mi pribegavajmo po savetu svetih, neprestano prizivajući sa verom sveto i spasonosno ime Gospodnje. To prizivanje će nam biti na spasenje, po reči proroka (Joil 2,32).
Episkop Ignjatije veli: „Jer, sva sila i svo dejstvo molitve Isusove proističe iz
79
poklonjenja dostojnom i svemogućem imenu Isusovom, tj. jedinom imenu pod nebom kojim se možemo spastiʺ (tom II, str. 371).
XVI
Neprestana molitva se stiče čestim prizivanjem Imena Božijeg. Plodovi pravilne i nepravilne molitve.
Blagodatno dejstvo umne molitve na celog čoveka.
Usna molitva Isusova spočetka prelazi u čestu, koja zbog naše nenaviknutosti još ne može da bude neprestana.
Česta, pak, molitva sama po sobi proističe iz našeg molitvenog opita. Ukoliko se pažljivo odnosimo prema svom životu, počećemo da primećujemo da
je sve što smo učinili bez molitve u stvari loše učinjeno i da ima loše posledice. Sa druge strane, i nenamerno ćemo početi da uviđamo da sva naša dela i poduhvati koji su učinjeni sa molitvom, makar i najkraćom:
„Gospode Isuse Hriste, blagoslovi meʺ, „Gospode Isuse Hriste, pomozi miʺ, „Gospode Isuse Hriste, sačuvaj meʺ, stiču blagoslov Božiji. Stoga nas naše živo iskustvo uči čestoj molitvi, tj. da svako
delo počinjemo molitvom, da ga pratimo molitvom i da ga završavamo molitvom blagodarenja.
Iz takvog odnosa prema životu rađa se česta molitva ili često prizivanje imena Božijeg. Česta, pak, usna molitva dovodi do pažljive, a pažljiva ‐ do umne i neprestane. Stoga je učestalost molitve najbolji i najkraći put za okušanje dara molitvene blagodati, tj. za sticanje neprestane molitve. Česta molitva jeste blagodatni ključ za neprestanu, srdačnu molitvu.
Episkop Ignjatije Brjančaninov govori: „Onaj ko se ne nauči na čestu molitvu, nikad se neće naučiti neprestanoj. Neprestana molitva jeste dar Božiji sluzi i služitelju Njegovom, koji je ispitan u vernostiʺ (T. 5, str. 113). Česta molitva izbavlja dušu od besplodnog lutanja po putu i privodi je vratima Carstva, tj. unutrašnjoj molitvi srca.
Količina ili učestalost molitve rađaju kakvotu molitve. A kakvota molitve jeste pobožno, pažljivo stajanje duše pred Bogom, koje ne ometaju pomisli sa strane, što i jeste, po pisanju svetog Filipa Filadelfijskog, „ulazak u nedostupne skrivnice uma, gde duša gleda Nevidljivog i Jedinom usamljeno služi u razumnim izlivima ljubaviʺ, kušajući blagodatno blaženstvo koje ishodi od blaženog Boga. Prepodobni Meletije Ispovednik govori da nas količina privodi toj kakvoti molitve, koja ishodi od Blaženog Boga. Jer, bogougodna molitva se sastoji iz kakvote i količine: kakvota ne biva bez količine.
80
Kakvota molitve je pažnja, pobožnost, strah, srdačna toplina i vatrenost, što sve pripada Bogu. Količina, pak, pripada čoveku i njegovoj usrdnosti. Stoga je našoj prirodi i data jedino zapovest o količini: Molite se bez prestanka (1.Sol.5,17).
Neprestanost i učestalost pripadaju čovekovom usrđu, tj. dobroj volji čovekovoj. Bog od čoveka traži samo količinu, neprestanost, učestalost molitve. Jer, neprestanost u molitvi, količina molitava, pri blagom čovekovom usrđu, obavezno će dovesti do Božijeg sadejstva, tj. kakvote, naime do dobrih plodova molitve.
Česta i pravilno tvorena molitva u početku je puna rasejanosti, nepažnje, suvoće i hladnoće. Pažnja, toplina i vatrenost su, pak, dar Božiji, koji se duši daruje u svoje vreme, ukoliko se trudi u čestoj molitvi. Mi treba da obratimo pažnju i da se postaramo da steknemo količinu, tj. da se molimo često, da se molimo na svakom mestu, u svako vreme i u svim okolnostima, da držimo um svoj u rečima molitve i da „ne dopustimo da nas nosi vihor štetnih pomisliʺ, po rečima svetog Simeona Novog Bogoslova (tom II, str. 237). Mi umu ne treba da dopuštamo da se pogružava u smradni glib maštanja i praznomislija. Jer, po učenju svetih otaca, pri odsustvu svagdašnjeg sećanja na Boga um se pogružava u glib maštanja i prlja se, skrnavi se, usled čega u dušu ulazi svaka nečistota.
I sveti Jefrem Sirin veli: „Od svagdašnjeg sećanja na Gospoda od duše se udaljavaju gnusne strasti, usled
čega se Duhu Svetom priprema čisto obitalište. Međutim, ukoliko nema sećanja na Boga, zagospodariće tama i zlosmradnost, tj. učiniće se svako rđavo deloʺ.
Često, skoro neprestano prizivanje svetog imena Božijeg, makar spočetka i rasejano (s obzirom da na početku drugačije ne može ni biti, zbog čega se ne treba smućivati), može dovesti do pažnje i srdačne topline, po rečima svetih, i do neprestane molitve srca, tj. do anđelskog življenja, do blagih plodova.
Blago staranje za dobre plodove kod nas treba da bude postojano. Vršeći veliko delanje sveštene molitve, mi treba da se staramo da ga tvorimo u strahu Božijem. Stoga kod nas treba da postoji neumorno staranje o srcu koje boluje, o pronalaženju i čupanju korova, koji na grešnoj zemlji našeg srca raste zajedno sa dobrim usevom. I tu ima mesta za naše sveto delanje: korov svim silama treba iskorenjivati suznom molitvom. Tom suznom naporu sadejstvovaće blagodat Božija na veoma osetljiv način.
Takvo vršenje molitve će biti pravilno, bezopasno, neprelesno i spasonosno. Ukoliko, pak, molitvu budemo vršili nepravilno, tj. nemarno, nepažljivo,
nepobožno, ukoliko se ne budemo starali da počupamo korov, ukoliko se ne budemo starali za dobre plodove, te ukoliko u nama (pod hladovinom krošnje naše molitve) budu rasli razdraživost, gnevljivost, uvredivost, netrpeljivost, zlovolja prema bližnjem, osuđivanje i ostali izdanci korova naše gordosti, taštine i samoljublja ‐ naše molitveno delanje će se naći u opasnosti, tj. biti na nepravilnom putu.
Rečeno je put bogomoljnog isposnika fariseja, kome se Bog protivi i koga je sam osudio svojim prečistim ustima (Lk.18,9‐14). To je zelena besplodna smokva, koja podleže groznom sudu Božijem (Mt.21,19).
81
Tu je dobro molitveno delanje dopalo na loš put, put gordosti. Svako, pak, delanje, u čijem skrivenom temelju leži gordost, makar spolja izgledalo kao anđelsko, svakako je Bogu mrsko.
Mi, pak, pred Bogom treba ispravno da prebivamo u molitvi, tj. prekorevamo se, smirujemo se pred bližnjim, ne osuđujemo ga i nalazimo se u stalnom osećanju skrušenosti pred Bogom. I ma šta da se za vreme molitve desi, po učenju otaca, bilo „lakoća ili težina ‐ sve će biti dobroʺ. Nikakva molitva, tj. ni dobra, ni slaba ‐ ne propada pred Bogom.
Lakoća, toplina i sladost za vreme molitve pokazuju da nas Bog nagrađuje i teši za podvig, dok tegobnost, mračnost i suvota pokazuju da nas Bog očišćuje, isceljuje i krepi. On dušu spasava korisnim trpljenjem i smirenjem je priprema za okušanje buduće blagodatne sladosti.
„I ma šta da se zbiva u našem životu (bolesti, nevolje, potresi) spasonosna blagodat (koja prebiva u prizivanom imenu Božijem) zaista će umesto nas poneti sve naše skorbiʺ.
Pri navedenoj unutrašnjoj molitvenoj nastrojenosti, često prizivanje imena Božijeg zaista u nama uništava svaku nečistotu. Ono potire i naše nemoći, koje tajno oplakujemo pred Bogom.
Blagodatno i, neprekidno prizivanje će lečiti nezalečene rane i uma, i srca, i tela. Um će prebivati u božanstvenim pomislima i sećanju na najslađe ime, umiriće se osećanja prema bližnjem, a telo će početi da ulazi u duhovne osete, koji su mu bili nepoznati i nepostižni.
I telo će saučestvovati u stremljenju duha, te će čitavog čoveka obuzeti sladost božanstvenog radovanja: „I sve kosti će reći: „Gospode, Gospode! Ko je sličan tebi“.
Međutim, to blaženstvo ne dolazi odjednom. Ono je Carstvo Božije, koje se nalazi u nama, koje je dano našoj prirodi blagodaću Gospoda našeg Isusa Hrista, u koje, uz sadejstvo Božije, ulazimo umnim življenjem. Treba se samo u znoju lica truditi u čestom prizivanju imena Božijeg, podvizavajući se u slavnoj i božanstvenoj, divnoj i nepostižnoj Isusovoj molitvi.
XVII
Česta usna molitva privodi pažljivoj, a pažljiva – umnoj i neprestanoj. Osnova, pak, pažnje jeste strah Božiji i neužurbanost u molitvi
Marljivo staranje o čestom usnom prizivanju imena Božijeg treba da se pruža
napred i da stremi od spoljašnjeg ka unutrašnjem, tj. ka „pažljivoj molitviʺ, koja će dovesti do „umne molitveʺ, do umnog življenja svetog bogoopštenja.
Čovek nije samo telesno‐slovesno stvorenje, nego i „umnoʺ. Stoga treba da pristupimo obučavanju u molitvi „umnog bestelesnog skitniceʺ, tj. našeg uma.
Jer, u suštini, on i jeste bludni sin koji je napustio ono što je njemu svojstveno, tj.
82
sladosno bogoopštenje i udaljio se u daleku i tuđu zemlju, rasuvši svoje duševno imanje (svetle i božanstvene pomisli i osećanja), živeći sa raspusnim demonima i skitajući. Potom je on počeo da se, zbog duševne gladi, hrani gorkim roščićima iz korita duhovnih svinja (demona), tj. da se hrani njihovim pomislima, požudama i osećanjima, koji nisu svojstveni njegovoj prirodi i dostojanstvu.
Grešnog skitnicu stoga i treba naučiti pažljivoj molitvi. Njega za vreme molitve treba zadržavati u rečima molitve i ne davati mu da skita. Treba ga prinuđavati da pažljivo sluša reči molitve kako bi uvideo svoj greh pred Bogom, došao do svesti i zavapio:
„Sagreših, Oče, nebu i tebiʺ. Strah Božiji i pažljiva molitva upravo rađaju tu svest, tj. „viđenje vlastitih
sagrešenjaʺ. Viđenje, pak, vlastitih sagrešenja rađa „umni vapajʺ, tj. umnu molitvu pokajanja.
Po reči svetog mučenika Vonifatija, strah Božiji je roditelj pažnje. Duša blagodatnom pažnjom vidi svoju ružnotu: ona jedino pažnjom može ugledati
svoju nekrasotu, svoju grehovnost pred Bogom. Bez pažnje ne može biti ni skrušenosti, ni molitve pokajanja. Stoga sveti oci u temelj „umnog delanjaʺ stavljaju pažnju. Od paženja na sebe, kažu oni, počinje istinski, duhovni, unutarnji život.
Sveti Isihije govori: „Spoljašnjeg čoveka je lako naučiti molitvi. Međutim, neophodan je veliki napor da se njoj nauči unutrašnji čovekʺ.
Stoga je i neophodno upotrebiti napor i naučiti pažljivoj molitvi našeg unutrašnjeg skitnicu: neophodno je prinuđavati ga na pažnju. Tom našem prinuđavanju veoma će sadejstvovati blagodat Božija, koja će ga isceliti od bludne bolesti skitanja. „Zadržavanje bestelesnog skitnice u granicama telesnog domaʺ jeste podvig koji dovodi do pažnje, tj. do „umne molitveʺ. Um se u rečima molitve zadržava strahom Božijim, tj. svešću pred kim stojimo i sa kim vodimo molitveni razgovor. Stoga je sveti prorok i rekao: Služite Gospodu sa strahom (Ps.2,11).
Po učenju otaca, usna, česta molitva (koja se tvori sa pažnjom) postaje umna i prelazi u srdačnu. Šta, pak, znači moliti se sa pažnjom?
Pri izgovaranju reči molitve treba paziti na njihov [sadržaj] i slušati ih sa neprekidnom pažnjom. Eto puta do pažljive molitve.
Ukoliko ne budeš pazio na sebe, uzalud ćeš se truditi u onom spoljašnjem. I rasejani i bludeći um će vremenom osnažiti u naporu pažnje i, uz sadejstvo
Božije, već se moliti sa pažnjom. Radi sticanja pažljive molitve neophodno je držati se bogomudrog saveta svetog
Jovana Lestvičnika: „Bori se da privežeš svoju misao uz reči molitve, ili bolje ‐ da je zaključaš u njih. I
ako se desi da se usled svoje detinjske slabosti tvoja misao umori i padne, uvedi je ponovo u reči molitve. Nepostojanost je svojstvena ljudskom umu. Ali, Onaj koji sve može da učvrsti, može i um naš da načini postojanimʺ (Slovo 28, 17).
Navedeni način je najbolji za sticanje pažljive molitve: on je veoma spasonosan i
83
bogomudar za sve koji se trude na umnom delanju. I nema boljeg saveta kod svetih otaca. Tu molitvu treba govoriti tiho, koliko da je sam čuješ ukoliko nema nikoga. A ukoliko si među ljudima, ponavljaj je u umu, jezikom, pazeći na reči.
Pri izgovaranju reči molitve treba paziti na njihov [sadržaj]. Eto puta ka sticanju pažnje.
Pri tome, oci daju još jedan koristan savet za to delanje: „Treba se moliti bez žurbeʺ. Osnova pažnje jeste strah Božiji i neužurbanost u molitvi. Stoga molitvu treba
izgovarati pobožno, sa strahom, bez žurbe, otežući. Posle svake molitvice treba praviti pauzu, zastoj, tj. ne treba odmah izricati sledeću molitvu kako bi se um zadržavao u rečima molitve.
Slično uči i episkop Ignjatije Brjančaninov i drugi oci. Rečeno je veoma važan i mudar savet iskusnih delatnika tog sveštenog dela. Oni govore da brzo izgovaranje reči molitve pogoduje rasejavanju uma i snaži njegovu rasejanost, što ga ometa da uđe u osećanje blagodatnog pažljivog prizivanja. Onaj, pak, ko se moli bez žurbe ulazi u pažnju i uz sadejstvujuću blagodat Božiju, po reči svetog Kalista, ulazi u „tajinstvo potresne pobožnostiʺ.
Kronštatski molitvenik, otac Jovan iz svog blagodatnog molitvenog iskustva govori veoma izražajno: „Onaj ko nije stekao srdačnu molitvu treba da se moli bez žurbeʺ.
Onaj ko revnuje za molitvu treba na rečeno da obrati najozbiljniju pažnju. Naš duhovni mehanizam po svojoj sazdanosti izaziva [okolnost] da naša pažnja snažnije, dublje i zasićenije prima ono što pred njom (misleno) sporo prolazi. Reči i zvuci koji brzo prolaze skliznu po površini svesti i osećanja, ne ostavljajući dovoljan trag. Na taj način i molitveno delanje zahteva razumnu usporenost.
Maleno spoljašnje delanje (koje je duševnom razumu neshvatljivo) uz sadejstvo Božije blagodati čini da duša, koja se probudila i ožednela pokajanja, stiče blagodatnu pažljivu molitvu, koja je poučava kako da čuva um i koja onoga ko se moli uvodi u neprestano srdačno molitveno dejstvo. Sveti Simeon Solunski, pak, kaže da molitveno dejstvo znači:
„Imati Hrista‐Spasitelja u sebi,
nositi ga u umu i srcu, neprestano ga se sećati i na Njega pomišljati, plamteti prema Njemu ljubavlju, kao serafimi,
svuda ga videti, kao heruvimi, i u srcu ga imati uspokojenogaʺ.
Mi Bogu treba da se vratimo onim čime smo se i otrgnuli: mi i smo izgubili pažnju
prema mislima i osećanjima koja se javljaju i svoj um i srce predali u ropstvo svojim mislenim porobljivačima (tj. lukavim pomislima i osećanjima), te sada treba da stanemo na put podviga i steknemo pažnju u odnosu na svoje pomisli i osećanja.
Sav duševni trud se vrši unutra ‐ u pažnji u odnosu na pomisli. Bez unutarnjeg,
84
sama spoljašnja pobožnost nije dovoljno snažna da nas spase od mislenog potopa u grehovnom bezdanu. Sveti Varsanufije Veliki kaže:
„Čovek se uzalud trudi na spoljašnjem ukoliko mu ne pomogne unutarnje delanje po Boguʺ.
Tome unutrašnjem i treba stremiti, tj. moleći se spoljašnjom, vanjskom molitvom, neophodno je da se staramo da se molimo sa pažnjom. Izgovarajući bez žurbe reči molitve, treba da pazimo umom slušajući ih, i da mu ne dozvoljavamo da razmišlja o nečemu drugom, makar bilo i dobro. Jer, svako razmišljanje skrnavi molitvu.
Sveti oci govore da u molitvi treba da smo [svesni] da stojimo pred velikim nebeskim Bogom, tj. da shvatamo pred kim stojimo i sa kim vodimo molitveni razgovor. Umu ne treba dozvoljavati da se rasejava i da u to vreme razgovara sa zlim pomislima koje mu dolaze. Neka ona udaraju na vrata tvog uma i neka glasno pričaju: ti ne odgovaraj, tj. budi gluv i nem.
Svako naše rasejavanje na molitvenom stajanju pred Bogom žalosti Božije Veličanstvo.
Međutim, na početku našeg molitvenog puta, usled nenaviknutosti na pažljivu molitvu, mi ćemo se nevoljno neizbežno rasejavati. Ipak, čim primetimo da smo se rasejali, odmah sa svojom nemoći pripadnimo pred Božiju blagost, smireno proseći oproštaj, te iznova sa pažnjom stanimo pred Boga. Pažnja ne dolazi odjednom. Neophodno je trpljenje i postojani napor sveukupnog našeg molitvenog življenja.
Ukoliko naše svakodnevno življenje bude proticalo u strahu Božijem, u pažnji, naša molitva će jačati u pažljivosti i krepiti naše življenje u Bogu.
Po svetim ocima, duša molitve i celokupnog življenja po Bogu jeste pažnja sa strahom Božijim. Bez pažnje nema ni molitve, ni bogougodnog življenja. Pažnja u odnosu na molitvu i svoje življenje jeste unutarnje delanje po Bogu koje, uz sadejstvujuću blagodat, privodi pažljivoj molitvi. Pažljiva, pak, molitva dovešće do umne i srdačne. Episkop Ignjatije Brjančaninov govori:
„Hoćeš li da napreduješ u umnoj i srdačnoj molitvi? Nauči se da paziš na usnoj i glasnoj molitvi: pažljiva usna molitva sama po sebi prelazi u umnu i srdačnuʺ (tom II, str. 205).
XVIII
Umna molitva je tajna, koja je skrivena od vekova. Duša je umna heruvimska kolesnica, koja nosi tajnu Slova u svima trima sastojcima ljudske prirode: i
telesnoj i umnoj i srdačnoj. Ta tajna je rajsko delo.
85
Stoga se latimo sa smirenjem i verom za sveto delo pažljive molitve. U svoje, pak, vreme (koje je Bogu poznato) videćemo dobra na zemlji živih, po reči psalamskoj. U očišćenom osećanju srca na Božijoj zemlji (gde zmija, tj. „misleni kvariteljʺ sa svojim mnogomislijem više neće gmizati i neće nas razvraćati svojim mislenim razvratom) mi ćemo isceljenim očima ugledati naše blago, tajnu skrivenu od vekova i pokolenja, a sada otkrivenu Njegovim svetima, koja jeste ‐ Hristos u nama, po reči apostola (Kol. 1,26‐27).
Mi ćemo iskustveno poznati da je naš um presto Božanstva, a duša umna heruvimska kolesnica, koja nosi tajnu Slova, po tajanstvenom tumačenju svetog Makarija Velikog (Beseda 1, 1, 3). Jer, sa pažnjom u svom umu neprestano nositi veliko i sveto ime Božije (a ne „praznomislijeʺ) i znači ‐ biti umna heruvimska kolesnica, na kojoj zaseda Bog‐Slovo.
Nositi sveto ime Svetog Boga i znači samoosvećivanje, tj. osvećivanje Njegovim imenom.
Nositi ime besmrtnog i blaženog Boga znači pričešćivanje Božijom besmrtnošću i blaženstvom.
Taj divni dar darovan je našoj prirodi Hristom Isusom, Gospodom našim, u tajni Njegovog Svetog Bogoovaploćenja. Posredstvom časnije od heruvima, tj. Presvete Djeve Marije naša priroda je primila punotu Božanstva, postavši bogonosna.
Svojim Ovaploćenjem u našu prirodu, Gospod je usvojio naše čoveštvo, darovavši nam veliki dar časti i slave, dar orođavanja po blagodati sa Božanskom prirodom. Kroz Svetu Tajnu Pričešća i umnog nošenja sa ljubavlju u sebi Njegovog najsvetijeg imena (kojim smo imenovani) mi u sebe primimo Njegovo Božanstvo.
Eto „tajne Hristoveʺ, koja se od večnosti skrivala u Bogu (Ef.3,4‐5; 16‐17). Prebivati u umnom delanju znači pobožno, sa strahom, sa ljubavlju i sa pažnjom
nositi u sebi Njegovu svetinju: Njegovo sveto i Božanstveno ime, čime se [čovek] obožuje i postaje bogonosac.
Taj dar je veliki i blagosloveni, slavni i božanstveni, iznad ljudskog i anđelskog poimanja. Jer, i anđeli žele da zavire u božanstvenu neobuhvatnost toga dara. Taj se dar dobija „umnim prinuđavanjemʺ, tj. pažljivom molitvom. Jer, samo se „podvižniciʺ, po reči Gospodnjoj, domogavaju dara Carstva blagodati Božije, koje je u nama, tj. koje je dato našoj prirodi Gospodom Isusom Hristom. Ono je unutra, „u namaʺ.
Posle Gospoda Isusa sličnu reč su ponavljali svi oci, veliki opitnici, koji su opitom svog delatnog života poznali tu božanstvenu tajnu:
„Zaista,‐ govore oni,‐ Carstvo Božije se dušom stiče na zemlji. Zaista, pronalazi se novo, božanstveno biće, pronalazi se divna izmena celokupne ljudske prirode na putu molitvene pažnje, na putu delanja, na umnom putu mnogosuznog pokajničkog življenjaʺ.
Pošto je čitava umna ljudska priroda potpala pod greh, i iscelenje se, na isti način, daruje celokupnoj ljudskoj prirodi. Vinovnica grehopada, tj. duša (naša umna priroda) bacila je u bolest greha svu trodelnu [ljudsku] prirodu ‐ i telo, i um, i duh. Po prizivu
86
milosrđa Božijeg, ona sada treba da se potrudi da postavi početak svoje buduće zagrobne delatnosti, koja je neobjašnjivo i neshvatljivo slavna, veličanstvena i božanstvena. Ona svojim umnim naporom i pažljivim samoprinuđavanjem svom [ljudskom] prirodom (telom, umom i duhom) treba da usvoji ono čega se lišila: da usvoji novo biće, koje Gospod Isus daruje u svetom krštenju. Ona, dakle, treba da usvoji početak blagodat‐nog božanstvenog života, da pristupi bogonoštvu i da već ovde postane bogonosna za beskrajnu večnost.
Stoga sveti oci govore da se početak umnog delanja sastoji u usvajanju imena Božijeg najpre ustima, potom umom, i najzad duhom ili srcem. Jer, čovek se sastoji iz tri razmere, iz tri prirode: telesne (usta), umne (um), i duhovne (duh ili srce).
O tajinstvu duševnog usvajanja Carstva Božijeg Gospod je ispričao skrivenu priču: „Carstvo Božije je slično kvascu koji uzme žena i pokrije u tri kopanje brašna, dok
sve ne uskisneʺ (up. Lk.13,21). Blagorazumna i usrdna duša (žena), uzima sveti kvasac „umnog delanjaʺ i
zakvašuje najpre svoju telesnu prirodu (usta ‐ spočetka tvoreći molitvu ustima, sve dok se ne „zasiteʺ), potom zakvašuje umnu prirodu (um ‐ tvoreći molitvu umom sa pažnjom) i najzad duhovnu prirodu (duh ili srce). Tada pažljiva molitva stiče najviši duhovni stepen, prelazeći u srce i zahvatajući čoveka kao plamen: tada sav čovek biva ustremljen ka Bogu i sav postaje bogonosan. Tada duša postaje „umna heruvimska kolesnicaʺ, koja nosi „tajnu Slovaʺ u celoj [ljudskoj] telesnoj, umnoj i duhovnoj prirodi.
Prepodobni Georgije Atonski govori: „Molitva, koja se ustima tvori sa pažnjom, sama (tj. bez ikakvih mehaničkih postupaka) ulazi u srceʺ.
U određeno (Bogu poznato) vreme, trudoljubiva duša će živim osećanjem srca okusiti od molitvenog ploda i shvatiti da je molitva rajsko delo, kao što je govorio veliki delatnik „umne molitveʺ ‐ Pajsije Veličkovski. Navodeći reči prepodobnog Doroteja, on kaže: „Prvostvoreni čovek je u raju, u koji ga je smestio Bog, prebivao u molitviʺ.
„Iz navedenoga je očito,‐ nastavlja Pajsije,‐ da je Bog čoveka, koga je stvorio po svom obrazu i podobiju, uveo u raj sladosti da obdelava besmrtne sadnice, tj. božanstvene, najčistije, najuzvišenije i najsavršenije misli, kako [navodi] sveti Grigorije Bogoslov, tj. da on, kao čist dušom i srcem, prebiva u sagledateljnoj, jedino umom sveštenodejstvovanoj, blagodatnoj molitvi, naime, u najsladosnijem viđenju Boga, te da je hrabro čuva kao zenicu oka i kao rajsko delo, nikada je u duši i srcu ne umanjujući.
Stoga je velika slava sveštene i božanstvene »umne molitve«. Njen kraj i vrhunac, tj. početak i savršenstvo Bog je čoveku dao u raju: u njemu je ona i počelaʺ (Pajsije Veličkovski, „O umnoj molitviʺ). Na tu božanstvenu, neprestanu molitvu nas prizivaju oci. Jer, neprestana molitva Bogu jeste najviši izraz naše ljubavi prema Njemu.
Po mišljenju svetih otaca naš Bog je Oganj i Ljubav. Ukoliko u Njega položimo svoje pomisli kroz neprestano prizivanje Njegovog svetog imena, spočetka će ih, pošto se zagreju, obuzeti tuga srdačne i telesne skrušenosti. Potom će već, usijavši se od Ognja, i same zaplamsati božanstvenim ognjem ljubavi prema Njemu, ispunjavajući se
87
anđelskom tišinom i veseljem. Sveti Makarije Veliki govori unekoliko podrobnije i drugačije: „Ukoliko se ne prevariš i ne daš u sebi pašu poročnim i nepriličnim pomislima, već
voljom svojom privučeš um, prinuđavajući pomisli da se ustreme Gospodu, bez sumnje će On svojom voljom da nam dođe i da nas dejstveno sabere u sebe. Jer, celokupno bogougađanje i služenje zavisi od pomisli.
Stoga se staraj da ugađaš Gospodu, uvek ga očekujući iznutra. Traži ga u pomislima, pobuđujući i prinuđavajući volju svoju i proizvoljenje svoje da mu neprestano streme. I posmatraj kako ti On dolazi i u tebe se nastanjuje. I ukoliko ti sabiraš svoj um u iskanju Njega, utoliko On, čak u još većoj meri (pobuđivan sopstvenom dobrotom i blagošću), [žuri] da ti dođe i da te uspokoji.
On stoji i razmatra tvoj um, pomisli i pokrete misli. On posmatra da li ga tražiš iz sve duše, ili, pak, sa lenošću i sa nemarom.
I kada uvidi tvoje račenije [tj. ljubav] u iskanju Njega, On će ti se javiti i otkriti, dajući ti svoju pomoć, pripremajući ti pobedu i izbavljajući te od neprijatelja tvojih. Utvrdivši najpre tvoje stremljenje ka Njemu i [videvši] da je sve očekivanje tvoje ka Njemu obraćeno, On će te naučiti i dati ti istinsku molitvu, istinsku ljubav, tj. sebe samog, koji u tebi postaje sve. Jer, On za tebe jeste i Raj i Drvo Života i Voda Živa, tj. sve u svemu ‐ Hristosʺ (Beseda 31).
XIX
Umno delanje jeste: „Čuvati svoj um“. Ono je uski i tesni, tj. Mučenički put. Suština umnog mučeništva.
Onaj u čijem se srcu probudila želja da pristupi divnom umnom delanju, tj.
„čuvanju svoga umaʺ kroz neprestanu molitvu, neka svetom (neprestanom mučeničkom) podvigu pristupi kao da odgovara na milostivi priziv na spasonosno odrešivanje od veštastvenog i plotskog postojanja, tj. priziv na njegovo krsno raspinjanje kako bi živeo duhom, a ne telom, te neka veliku, svetu službu Bogu obavlja anđelski. I za taj priziv on treba da prinese slavoslovlje i blagodarenje milostivom Gospodu Bogu, koji nas privlači poznanju našeg Spasitelja i usvajanju našeg spasenja.
I sam Gospod je rekao: Niko ne može doći meni ako ga ne privuče Otac koji me posla (Jn.6,44). Mi treba da prinesemo slavoslovlje zbog privlačenja, tj. zbog nicanja želje da se
neprestano molimo. Mi u smirenju treba da pripadnemo pred Njega, budući svesni veličine anđelske službe i svoje nedostojnosti i svoje nemoći, proseći milostivu blagodatnu pomoć u velikom mislenom delu. Jer, Njegova sveta usta su izrekla: Bezmene nemožete činiti ništa (Jn.15,5).
Pomoć treba iskati sa skrušenim srcem, shvatajući da je molitva uopšte, a
88
neprestana posebno (kao čuvanje uma od mislenog kvarenja [koje dolazi] od pomisli i maštanja „mislenog kvariteljaʺ), mučenički krst na kome treba da umre celokupno naše „mnogomislijeʺ i „praznomislijeʺ, sa svim njegovim telesnim postojanjem. Naš um treba da se izmeni, osveti i očisti od mislene bolesti lutanja, te da se blagošću Hristovom (koje je data našoj „umnoj prirodiʺ) neprestanim sećanjem na Spasitelja ustremi ka njemu srodnom vazduhu božanstvene ljubavi prema Njemu. I desiće se vaskrsenje duše, koje se ovde zbiva još pre sveopšteg vaskrsenja, po reči svetog Simeona Novog Bogoslova.
Delanje „čuvanja umaʺ će onoga ko ga se iskreno poduhvatio privesti odrešenom življenju: i um, i osećanje i telo će početi da se oslobađaju od veštastvenog življenja dejstvenim uticajem umne molitve. Tim delanjem u nama će se vršiti i vrlo opipljiva promena i naše umne i naše telesne prirode: um će se očišćavati od zamornih pomisli i maštanja i prosvećivaće se neopisivom svetlošću blistavih, svetlolikih i božanstvenih pomisli. One će u nama zaista sažeći svaku nečistotu.
Duša će opitno poznati da je Bog naš Oganj, koji nas zaista čisti od svake nečistote. Ranije delatno učestvujući u telesnim pohotama grešnog duha, telo naše će već saučestvovati u njegovom pokajanju i izmeni ‐ spočetka mnogobolnim ridanjem i pokajanjem, te samrtničkim drhtanjem od raznolikih telesnih neduga, a potom problescima tihog likovanja neopisivih osećanja besmrtnog, božanstvenog, sladosnog i anđelskog života. Blagodatno dejstvo „umne molitveʺ na našu grešnu prirodu mi ćemo, dakle, preživljavati vrlo opipljivo.
To delanje nije dato svima, nego onima koji su ga žedni, koji se otimaju, koji traže život oslobođen od veštastvenosti i pohota, koji se ne osećaju kao nerazumno, životinjsko i čulno telo, nego kao uman duh, koji je ustremljen ka duhovnom životu, tj. pokajanju.
Eto otkrivenih božanstvenih tajni umnog delanja, koje dejstveno našu palu prirodu uvode u drugačije, blagodatno postojanje.
Rečenome će se, međutim, suprotstavljati „misleni kvariteljʺ pomislima i maštanjima koje odvlače. Jer, đavoli se najviše protive molitvi pokajanja. Ona će ih, međutim, žeći kao vatra slamu.
Znajući rečeno, nemojmo se ubojati ni pojačanog nasrtaja pomisli i maštanja, ni nepristojnih osećanja, koja će nas uznemiravati za vreme molitve, skrnaveći našu molitvu. Neka nas ta pojava ne smućuje: trpeljivo se molimo i nemojmo padati u uninije. Molitva će ognjem (koji joj je svojstven) spaliti svu nečistotu.
Očišćujućim trpljenjem Bog će očistiti dušu od svega što je stekla u svom mislenom lutanju. I u spoljašnjim i u unutrašnjim nevoljama mi treba da se smiravamo, smatrajući se dostojnim da nas gazi svako stvorenje (pa i demoni svojim „mnogomislijemʺ i nepristojnim osećanjima, zbog veze koju smo sa njima imali pre molitve). I videći naše smiravanje, Gospod će ubrzo poslati svoju blagodat, darujući umu našem utešnu tišinu, a osećanjima ‐ očišćenje.
Mi ne treba da zaboravljamo da je put molitve put čuvanja i očišćenja uma, put Božiji, put svetih otaca. On je „uski i tesni putʺ, put pokajanja.
89
Dobar znak da stojimo na putu koji vodi u božanstveni život jeste [okolnost] da našu molitvu prate i spoljašnje i unutrašnje nevolje, usled čega osećamo pritešnjenost i zdesna i sleva. Osim toga, nemojmo tražiti „visokaʺ duhovna stanja, već jedino na potrebu, tj. pokajanje.
Pritešnjenost zdesna jeste telesna nemoć i slabost, koji će stešnjivati našu molitvu. Osim toga, u naš um će se prokradati i tanane pomisli „mislenog kvariteljaʺ, koje će nas ubeđivati da ostavimo sveto delo, budući da navodno prevazilazi naše snage i da nije bezopasno, [nagoveštavajući nam] da ima i drugih, lakših puteva ka spasenju.
I sleva, tj. spolja posećivaće nas razna iskušenja i nevolje od okolnosti i ljudi koji nas okružuju kako bi nas smutili, bacili u uninije i oslabili našu usrdnost prema tom delanju. Od nas se traži trpljenje i hrabrost kako bi se projavilo naše dobro proizvoljenje. Našem, pak, dobrom proizvoljenju vrlo primetno sadejstvovaće blagodatna sila Božija, budući da pokajanju sadejstvuje sam Bog. Trpljenje nevolja, naime, i jeste pokajanje, čega treba da se snažno sećamo.
Tim delanjem se projavljuje usmerenost čovekove volje. Njime ona usvaja volju Božiju.
„Umnim delanjem duševna osećanja postaju sposobna da tvore sve dobro, te da, uz sadejstvo blagodati, ispunjavaju zapovesti Božijeʺ.
Malim dobrim delanjem u kratkom trenu zemnog postojanja čovekova volja odlučno i konačno sebe učvršćuje u duhovnoj anđelskoj delatnosti u večnosti.
Umna volja u jednom trenutku vremena bira i utvrđuje svoju večnost. U tom unutrašnjem umnom pokretu je skrivena tajna ljudske ličnosti, tj. njeno dostojanstvo, njen večni vanvremeni značaj i njena vrednost.
Suština molitvenog mučeništva umne duše i suština njenog „uskog i tesnog putaʺ sastoji se u „čuvanju umaʺ.
Ona privremenim zadobija večnost. Malim umnim delanjem duša ulazi u neobuhvativu božanstvenu, nepostižnu i neopisivu delatnost. Malom molitvenom suzom ona uplovljava u veliki okean ljubavi Božije.
Prema tome, ukoliko na početku naše usrdnosti za molitvu niknu silne nevolje i iskušenja od ljudi koji nas okružuju ili od vlastitog mnogostrasnog tela i od nasrtljivih pomisli i maštanja, nemojmo se smutiti i nemojmo uzdrhtati zbog naleta neprijatelja. Jer, Onaj ko je sa nama jači je od onih koji su protiv nas: On će nas i osnažiti u našoj nemoći. U trenucima iskušenja mi ne treba da ostavljamo molitvu, niti treba da se bojimo dejstva vraga, koji iz zavisti želi da nas otrgne od slavne Božije službe, koju je sam izgubio.
Smirimo se pred silnom desnicom Božijom, koja popušta navedene nevolje i pojačajmo sveto prizivanje. Zablagodarimo Gospodu Bogu, koji nas udostojava malih privremenih nevolja za Njegovo sveto ime. „Trpeći, potrpimo Gospodaʺ i odmah ćemo [na način koji je] osetan za naše srce primiti blagodat, koja će za nas poneti te nevolje. Od nas se traži samo usrđe, tj. da „trpeći, potrpimo Gospodaʺ, naime, da ne prekidamo sveto molitveno prizivanje imena Božijeg, nego da trpeljivo prebivamo u molitvi.
90
Momenti podnošenja nevolja na molitvenom putu su sveti momenti, tj. momenti istinskog pokajanja, koje Bog prima, momenti sticanja i bogaćenja blagodaću Božijom, momenti blagodatnog ukrepljenja i našeg uzrastanja u meru rasta punote Hristove, po iskazu svetog apostola.
Stoga nemojmo obarati lice svoje na najblagoslovenijem putu Božijem pred nevoljom koja nas je susrela: [naprotiv], susretnimo je sa dobrodošlicom, dajući joj sveti celiv. I ona će nam uručiti nebeske darove blagodati, koje našoj ubogosti šalje velika i bogata ljubav Božija.
Ukoliko, pak, naš molitveni put okružuje telesni pokoj, pažnja i pohvala od onih koji nas okružuju, vidljivi uspeh u našem radu (koji nam donosi zadovoljstvo), beskorbnost našeg života, naša stalna unutrašnja blagodušnost pred Bogom, ukoliko živimo ne pazeći na pomisli i ukoliko u „Svetinju nad svetinjamaʺ, tj. u molitvu ulazimo bez straha i bez sveštenog užasa, ukoliko beznaporno obavljamo podvig i ukoliko nam molitva ne služi kao mučeništvo ‐ očigledno je da se nalazimo na širokom, prostranom putu, na putu ovoga sveta, koji u zlu leži.
To su znaci puta koji vodi u preispodnju. „Put Božijiʺ, pak, jeste svakodnevni krst nevolja, po reči svetog Isaaka Sirina (Slovo
35). Umna molitva se bez nevolja ne može zadobiti. Jer, suština „umnog delanjaʺ se i sastoji u nošenju molitvenog krsta sa verom i smirenjem, tj. u hrabrom i blagodarnom trpljenju svake nevolje. „Jer, onome ko bez nevolje prebiva u svojoj vrlini vrata gordosti su [široko] otvorenaʺ (sveti Isaak Sirin, Slovo 34).
Međutim, uz našu pokornost volji Božijoj i uz svest o vlastitoj nemoći sve će u nama ostvariti mnogomoćna i spasonosna blagodat Božija.
Suština „umnog delanjaʺ se sastoji u pokajanju. Pokajanje, pak, jeste molitveno trpljenje svih nevolja. Bez podviga pokajanja nema ni „umnog delanjaʺ.
Iskusni delatelji „umnog delanjaʺ su primetili da nebesko seme o tajni Carstva Božijeg (koje je u nama), tj. reč o „umnom delanjuʺ ili o „čuvanju umaʺ lako pada samo na zemlju srca koje je obrađeno krsnim nevoljama: ono samo na njoj donosi dobri plod ‐po šezdeset i po sto.
Po misli svetih otaca, molitva raste i donosi plod samo u bolnom srcu. Kod lakoumnih i onih koji žive bez nevolja nema molitve: ona im je nepoznata. Jer, molitva je najviša vrlina. Svaka, pak, vrlina jeste majka patnje. Onaj ko bez patnje prebiva u molitvi, [u stvari] prebiva u obmani (sveti Isaak Sirin, Slovo 34).
„Onom ko se istinski moli molitva je ‐ i Sud i sudnica i presto Sudije pre Strašnog sudaʺ, govori sveti Jovan Lestvičnik.
XX
Umna molitva (tj. Tajna Carstva Božjeg, skrivena zapovest i najviši dar Ljubavi Božije) usvaja se samo verom i pokajanjem, rađajući večno slavoslovlje
Božanstvenoj Ljubavi Nebeskog Boga
91
[Umna molitva] je skrivena pesma srca o nebeskom heruvimskom pesmopoju, kome
su, živeći na zemlji, pripevali oci. Ona je pesma o tajni Carstva Božijeg, koje je u nama. Radi ulaska u njega oni su nam ukazali na „put umnog delanjaʺ ili „neprestane molitveʺ, na „put trezvoumljaʺ ili „čuvanja umaʺ.
„Umnim delanjemʺ su se spasavali svi sveti i u gorama, i u pešterama, i u pećinama zemaljskim i u svetu usred životnog mora.
Taj put „umnog delanjaʺ jeste „tiho i bezmetežno pristanište u kome će se duša nesumnjivo spastiʺ, po reči svetog ave Isaije Otšelnika (Dobr. t. 1,455).
Promislom Božijim spašćemo se i mi, grešni (koji smo izloženi svim burama i vetrovima) ukoliko se sa usrdnošću, sa smirenjem i verom (upravo zbog svoga spasenja) prihvatimo spasonosnog delanja uma, tj. neprestane Isusove molitve. Jer, propast sveta je neminovna i potop je neizbežan. Podivljali talasi mislenih strasti i sablazni proždreće svakog ko ne bude imao umni oslonac, tj. umno delanje. Na ocima se opravdala proročka reč. Ona će se i na nama opravdati [ukoliko ga se prihvatimo]. Jer, drevni prorok je o našem vremenu rekao nešto sudbinsko, nešto predivno. On je izrekao skrivenu reč, koja se samo verom može pojmiti:
I svako ko prizove ime Gospodnje spašće se (Joil 2,32). Čudno vreme (koje je prorok predskazao) je došlo. Ispunjenje divnog tajinstva (tj.
spasavanja prizivanjem imena Božijeg) nastupilo je od trenutka kad je Gospod Spasitelj (u svom poslednjem razgovoru sa učenicima na tajnoj večeri) dao poslednju, skrivenu i veličanstvenu zapovest, kao najviši dar svoje ljubavi sa Božanstvenim i nepromenjivim obećanjem.
On je, naime, dao zapovest: Do sada ne iskaste ništa u ime moje; ištite i dobićete. Osim toga, On je dao i neizmenjivo obećanje: Da radost vaša bude ispunjena (Jn.16,24). Oci su veliku skrivenu zapovest usvojili svojom velikom verom. Oni su se molili u
ime Njegovo i pronašli savršenu radost. U svojoj radosti oni su je i nama preneli. Našoj slaboj i maloj veri oni su objasnili zapovest Božiju, rekavši svima koji imaju uši da čuju:
„Tajna našeg spasenja je skrivena u neućutnom prizivanju imena Gospoda Isusa Hristaʺ.
U Bogu je naše spasenje. Mi se i spasavamo prizivanjem Njegovog imena. Sa ljubavlju nositi ime svog Spasitelja znači nositi u sebi spasenje. U prosvećenoj svesti, u živom osećanju srca nositi tu svetinju znači biti neveštastveni anđeo, bogonosac.
Sveti tajnovidac‐Bogoslov kaže da će u Gornjem Jerusalimu svi sveti carevati sa Hristom‐Spasiteljem i da će ime Njegovo biti na čelima njihovim (Otk.22,4).
Naime, ime Božije će obitavati u njihovom umu, u njihovoj umnoj prirodi. I um svetih će prebivati u Bogu, kao što je On u njima obitavao ovde. Taj skriveni smisao odzvanja u svetim rečima Gospodnjim, koje je takođe izrekao na tajnoj večeri:
Ostanite u meni, i ja ću u vama (Jn.15,4). Eto tajne bogonoštva, tajne neizrecive ljubavi. Voleti da se sa verom priziva ime
Boga‐Spasitelja i znači prebivati u Bogu‐Spasitelju.
92
Prizivanjem sticati Boga‐Spasitelja jeste najviši dar ljubavi Božije. Po reči proroka, prizivanjem imena Božijeg naša priroda (koja je porobljena
grehom) se spasava. Verujući toj reči prizivajmo spasonosno ime ‐ i spašćemo se. Jer, to prizivanje se usvaja jedino verom. Na tu nas veru i prizivaju oci.
Ta vera duše, koja traži Traženog, donosi radost pronalaženja. Ta vera premešta brda grehova i pokajanjem ih potapa u more milosrđa Božijeg.
Vera (koja je mnogo zavolela najsladosnije ime) u suzama radosnicama primiće i veliki oproštaj. Ona otvara rajske dveri i uvodi dušu, koja sa krsta molitve mnogosuzne ište [put] u Božiji raj sladosti.
O toj veri sveti Nikita Stitat govori: „Duša najbrže napreduje kroz veru, premda ne kroz veru kojom verujemo u Boga i Njegovog Jedinorodnog Sina, nego kroz najunutarnjiju veru, kojom verujemo da su i sva obećanja Hristova (koja je naveo i pripremio onima koji ga ljube) i adske muke (koje su spremljene đavolu i njegovim slugama) ‐ nesumnjivo istiniti. Takva vera ubeđuje dušu (koja se nalazi u podvigu) da se nada da će dostići ustrojstvo svetih (tj. da će se spasti prizivanjem), da će dostići njihovo blaženo bestrašće, da će uzleteti na visinu njihove svetosti i da će sa njima postati naslednica Carstva Božijeg. Budući uverena u rečeno, ona revnosno stremi vršenju zapovesti, i, nimalo se ne kolebajući, nastoji da podražava njihove napore. I ona očekuje da će putem podviga koji su slični njihovim dostići i njihova savršenstvaʺ.
Takva vera u nepromenjivost Božanstvenih obećanja nalazi se na putu „odrešenjaʺ od „neveštastvenih posedaʺ, tj. od maštanja i požuda, što predstavlja put pokajanja. Idući putem pokajanja, ta vera iskatelju donosi nesumnjivo spasenje i daruje oboženje, s obzirom da ga izobilno čini „učesnikom svetlosti i pričesnikom Božanstvaʺ. Ta vera i jeste tajna umne molitve, koja se vekovima čuvala u svetom pravoslavnom monaštvu. Pravoslavno monaštvo je u sebi čuvalo tajnu Hrišćanstva, Hristovu tajnu. Samo je u pravoslavnom monaštvu postojalo iskustveno, istinsko poznanje te tajne. Monaštvo je živim iskustvom spoznavalo tu skrivenu tajnu na putu vere i pokajanja, saopštavajući je prikrivenim izrekama na stranicama svojih duhonosnih spisa.
Svi sveti Božiji su sa tim tajinstvom vere prošli uski i trnoviti put, tj. put pokajanja, premda sa nebeskom sladošću. I na tom putu oni su sa božanstvenim nadahnućem zapevali heruvimsku pesmu vere imenu Božijem, pripevajući heruvimima.
Oni su je zapojali radi nas, tj. da bismo i mi, kolebljivi i maloverni, čuli muziku nebesa i prisajedinili i svoj umni slovesni organ slavoslovljenju velikog nebeskog Boga, čije je ime znamenovano nad nama na dan svetog krštenja.
Pavši sa trpeze bogomudrih otaca, svete mrvice „umnog delanjaʺ za nas uboge i gladne (ukoliko ih zrno po zrno sabiramo sa trudoljubivom dušom radi nasićavanja) se još ovde, pokretom Božijim, pretvaraju u nepotrošivi besmrtni anđelski hleb, kojim će se duša nasićavati zanavek. I rečeno će i biti ‐ „Pasha večnoga veseljaʺ.
U Gornjem svetu umno ugledavši divno tajinstvo pretvaranja skrivenih reči u nebesku manu Duha (tj. pretvaranja mrvica malenog umnog delanja u veliku tajnu
93
bogonoštva) duša će se prepoznati kao umna heruvimska kolesnica, koja nosi tajnu Slova. Obuzeta velikim blaženstvom radosti, ona će u božanstvenom ushićenju prinositi neućutno slavoslovlje Božanstvenoj ljubavi, umno se slivajući sa celokupnim umnim svetom, proslavljajući veličanstvenost nebeskog Boga i klanjajući se svetlolepnoj mudrosti, kojom je sve stvorio.
XXI
Himna Isusovoj molitvi. Pesma Svetog Simeona Solunskog. Skrivena reč o molitvi Episkopa Ignjatija Brjančaninova. Nadahnuta himna, tj. priziv Svetog
Dimitrija Rostovskog
Mnogi sveti oci su se mnogo potrudili u slavnom delanju Isusove molitve. Oni su se mnogo potrudili i da napišu o toj divnoj molitvi. Kako je ona mala i kako je mnogo sakrivenog o njoj rečeno! Kako je ona mala i kako je mnogo velikog u njoj! Kako je ona prosta i laka za izgovaranje i kako je u njoj mnogo neizrecivoga!
Tajna dejstvenosti te molitve nama je nedostupna, kao što je nedostupan i sam Bog, koga ona imenuje. U toj malenoj molitvi, kao u malenom semenu, skrivena je velika živonosna blagodat. I na ocima se opravdala tajanstvena priča Gospodnja o malom semenu gorušičnom:
Carstvo nebesko je kao zrno gorušično koje uzme čovek i posije na njivi svojoj. Ono je, istina, manje od sviju semena, ali kad uzraste, veće je od svega povrća, i bude drvo da ptice nebeske dolaze i nastanjuju se na granama njegovim (Mt.13,31‐32).
Oci su posejali malo seme koje je izraslo u veliku i jedinstvenu i nepodraživu na svetu svetootačku literaturu, istinsku putevoditeljku ka spasenju.
Oci su posejali malo seme koje je izraslo i donelo besmrtne, božanstvene i rajske plodove. Izraslo je to seme u drvo života (usred smrtnog sveta) u monaškim obiteljima, u koje su se sakrile mnoge duše i okusile plod besmrtnosti.
To malo seme Carstva Božijeg, tj. molitvica u svakoj duši (koja se bez lenjosti potrudi da ga na svom polju poseje) izrasta u tajnu velikog radovanja „Bogu Spasuʺ. Ona je mala po formi, ali u sebe smešta Velikog i Nesmestivog. Ona je mala u rečima, ali je velika u dejstvenoj sili. Njene reči su ispunjene nepostižnom Božanstvenom silom, kao što je nepostižan i sam Bog, čije ime nosi u sebi.
Njene reči su svete, budući da nose ime svetog Boga: ime Njegovo je sveto. Tu tajnu je poznala Presveta Djeva (Lk.1,49). Reči te molitvice su spasonosne za grešnike budući da nose ime jedinog Spasitelja grešnika. Tu su tajnu poznali svi grešnici, koje je ona učinila svetima.
Poznavši tajnu te molitvice, sveti su o njoj zapojali božanstvene pesme i himne. Navešćemo jednu od mnogih pesama, koju je ispevao sveti Simeon Solunski. Ta božanstvena pesma glasi:
94
„Božanstvena molitva, koja se sastoji iz prizivanja Spasitelja, jeste: Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me! Ona je i molitva, i zavet, i
ispovedanje vere. Ona je darovateljka Duha Svetog i božanstvenih darova, očišćenje srca, proterivanje demona, useljavanje Isusa Hrista, izvor duhovnih shvatanja i istočnih božanstvenih pomisli, otpuštenje grehova, lekar duše i tela, hrana, obezbediteljka božanstvenog prosvećenja, izvor milosti Božije, darodavka otkrivenja božanstvenih tajni smirenima.
Ona je jedinstvena spasiteljnica budući da u sebi nosi ime Spasitelja našeg Boga ‐ ime Isusa Hrista, Sina Božijeg. Jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti (Cap.4,12)ʺ.
Oci su o njoj rekli mnogo toga teškog za razumevanje. Oni su mnogo napisali, premda skrivenim i tajnim rečima, koje su nedostupne razumu koji je neprosvećen blagodaću Božijom. Stoga su „mudri i razumniʺ knjiškim bogoslovskim razumom o njoj izrekli mnogo hula i neznalačkih nepriličnosti.
Ta sveštena molitvica je ostajala od drevnih i sve do poslednjih dana skriveni biser, koji je zakopan u polju i koji su kupovali jedino oci, veliki iskatelji božanstvene krasote. Oni su ga kupovali velikim odricanjem i suzama, tj. „umnim življenjemʺ, budući da se ona stiče samo tom cenom.
Za nas, pak, koji ne znamo za odricanje i imamo „velika imanja pomisli i pohotaʺ u ovom svetu, ona je uvek (kao uostalom i danas) bila nedostupna. Onaj ko ima to neveštastveno bogatstvo (pomisli i pohote, tj. onaj ko ih ne proda i ne odreši se od njih) ne može steći tu riznicu.
Odrešenje i pokajni plač jesu cena kojom se stiče „umna molitvaʺ. Ta božanstvena i skrivena molitva uvek se skrivala u usamljenim kelijama bogomudrih inoka i u dušama tajnih iskatelja‐stranika, odrešenih [od zemaljskog] i beskućnih, sirotih i mnogoskorbnih. Ona je samo kod njih nalazila utočište, samo je njima otkrivala tajne Carstva, samo je sa njima delila svoju bogatu tajnu večeru uvek uz zatvorene dveri.
Tajinstvo bogoopštenja vršilo se tajno. U nevoljama i suzama, u naručju krsta oni su iz njegovih ruku okušali život i besmrtnost.
U poslednja vremena je, međutim, Duh Sveti blagovoleo da bogomudrim ustima episkopa Ignjatija Brjančaninova o njoj iskaže skriveno slovo, koje je vrlo spasonosno za našu raslabljenu veru i volju. Stoga mi svojim slabašnim proizvoljenjem, prezrevši svoje „imanjeʺ, treba makar neznatno da se potrudimo u prizivanju svetog imena Božijeg, koje je moćno da nas spase, kao što je spasavalo oce. Jer, oni su se spasavali prizivanjem tog imena.
Veliki i veoma iskusni delatelj te molitve, muž blagodatnog razuma, episkop Ignjatije Brjančaninov pita: „U čemu se sastoji sila Isusove molitveʺ. I on sam odgovara: „Sila Isusove molitve se nalazi u Božanstvenom imenu Bogočoveka, Gospoda i Boga našeg Isusa Hrista. Gospod Isus Hristos je jedini izvor našeg spasenja: Njegovo čovečansko ime je od Njegovog Božanstva preuzelo bezgraničnu, svesvetu silu radi našeg spasenjaʺ.
95
Eto slova koje je ispunjeno blagodaću i istinom o tajni „umnog delanjaʺ, koje i nas priziva da pribegnemo „neograničenoj svesvetoj sili koja nas spasavaʺ, i koja je zapretana u svetom imenu Svetog Boga.
I bogomudri drevni otac, Varsanufije Veliki govori sličnim rečima: „Nama nemoćnima ostaje jedino da pribegavamo Isusovom imenu. Jer, strasti su
demoni koji beže od prizivanja Njegovog imenaʺ. I zlatna crkvena usta, tj. sveti Zlatoust govori: „Ime Isusa Hrista je strašno za demone, za duševne strasti i neduge. Njime se
ukrasimo i ogradimo sebeʺ. I sveti Jerma, apostolski muž, iz duboke drevnosti nam saopštava: „Ime Sina Božijeg je veliko i neizmerno: ono drži sav svet. On se može spasti
jedino Njegovim velikim i proslavljenim imenomʺ. Poznavši neograničeno veliku silu imena Velikog Boga, sveti apostol Petar je sa
apostolskom odlučnošću pred svim nevernim svetom rekao: Nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti (Dap.4,12). Oci su poznali istinu da je u tom imenu spasenje: oni su ga prihvatili svojim
ustima i ono ih je uvelo unutra ‐ u Carstvo nebeskog Boga. Oci su srcem prihvatili tu molitvicu sa divnim imenom Boga i na njoj, kao na velikoj
lađi, ulovili u divni i bezgranični okean božanstvenog života i ljubavi. Oni su tu molitvicu nebeskih sazvučja primili svojim očišćenim sluhom i čuli: „Među himnama nebesa, to ime je čudesno, i predivno, i prečudno, i preslavno! Ono
je slavnim sazvučjem prevazišlo heruvimske horove. Stoga svi pogledi svetih (i donjih i gornjih) sa najnežnijom sladošću gledaju na čudesni Lik (zemni i nebeski) koji nosi predivno ime, trepetnim srcem ga ljubeći i neućutno ga veličajućiʺ.
Ovo poglavlje ćemo završiti svetim i plamenim rečima svetitelja Dimitrija
Rostovskog, koje su ispunjene božanstvenim nadahnućem i ljubavlju prema svetom imenu:
„Zbog čega za tebe presveto ime Gospoda Isusa ne postaje sladosno? Zbog čega se ne ražiže i ne razgoreva tvoje okamenjeno srce? Zašto varljivu i mračnu sujetu pretpostavljaš radosnom i preslatkom vapijanju Gospodu? Zašto jadnu i raslabljenu lenjost pretpostavljaš usrdnom i toplom klicanju Bogu? Prizivaj, prizivaj, i nemoj se lenjiti! Kliči mu marljivo, ne osećajući umor. Nemoj davati sna očima tvojim ni veđama svojim dremeža dok ne nađeš Traženog, i ne dobiješ Željenog i ne sjediniš se sa Večnopostojećim. Svagda, dan i noć, neprestano vapij ka Bogu. Dan i noć išti Boga da bi ga našao, da bi našao Traženog. Tražeći ga, nesumnjivo ćeš ga naći. I ištući, bez sumnje ćeš primiti. Koji kuca, otvoriće mu se, rekao je Gospod (Mt. 7,7‐8).
Sećaj se da su svi sveti imali veliku revnost i neutoljivu ljubav prema Bogu. Od silne ljubavi prema Bogu oni su čak ponekad zaboravljali da su u telu. Ti, pak,
nemaš ni najmanje [ljubavi], koja bi ti mogla [poslužiti kao odbrana] u Dan suda! Stoga izgaraj i rasplamsavaj se božanstvenom ljubavlju kako bi svagda imao utehu. Svo račenije
96
i želju svoju usmeravaj prema Njemu kako bi se sav pogruzio u ljubav prema Njemu i kako bi sa Njim bio jedno, nikad se ne odvajajući. Nastoj da upražnjavaš trezvoumlje i svaki dan prilaži usrdnost na usrdnost kako bi uvek uzlazio ka Njemu željom i ljubavlju, kako bi svagda prema Njemu razgorevao srce svoje. Na taj način ćeš sav biti u Bogu i Bog u tebi, te obresti tiho pristanište za svoju dušu i udostojiti se večnih blagaʺ
(Duhovni alfavit, str. 240‐242).
XXII
Umna molitva je dragoceni zalog Hristove Ljubavi, koji se duši koja Ga je zavolela daje kao uteha u njenoj zemaljskoj dolini stranstvovanja. Njega napada drevni misleni razbojnik, najiskusniji i najzavidljiviji lopov. Spasonosni postupak
Sveti Otaca, kojim se on čuva. Pred svoj odlazak Ocu nebeskom, Gospod Isus Hristos je delom javio da je do kraja
ljubio svoje u svetu (Jn.13,1). Za vreme tajne večere On im je dao skriveni zalog svoje ljubavi, zalog velikog nebeskog nasleđa koje ih očekuje [u trenutkuj u kome će ih ponovo sresti i primiti u Njegovu večnu ljubav.
On im je darovao zalog svoje ljubavi: blagodat umne molitve, tj. [mogućnost] da se mole Njegovim imenom. Po tačnoj reči svetih otaca, umna molitva jeste zalog Božije ljubavi prema duši (sveti Kalistrat). Oni je još imenuju: „Ljubav Božijaʺ (sveti Grigorije Sinait).
Sva ta imenovanja otaca nisu slučajna: ona su rođena u živom molitvenom iskustvu. Ona su ispunjena božanstvenom mudrošću i dubokim tajanstvenim razumevanjem.
Taj zalog je Gospod darovao svojim učenicima, premda ne svima, nego samo onima kojima je dano da znaju tajne Carstva Božijeg, tj. koji su ostavili spoljašnju i mislenu telesnu imovinu, koji su sa Njim bili u nevoljama i iskušenjima i sa kojima je delio tajnu večeru i tajnu besedu: onima koji su ga zavoleli On je darovao zalog svoje ljubavi.
Samo oni koji su stekli ljubav pronalaze božanstveni zalog, tj. umnu molitvu. Taj zalog nebeske ljubavi stiče samo srce koje se odvezalo od veštastvene, ze.maljske i plotske ljubavi i od pohota ploti i uma, tj. koje se ustremilo ka zadobijanju duhovne, nebeske i božanstvene ljubavi.
Stoga je umna molitva teloljubiteljima nepojamna: ona njima ne polazi za rukom i ne može biti njihovo nasleđe.
Umna molitva (tj. zalog ljubavi Božije) jeste nasleđe samo onih koji su stupili na put sticanja duhovne ljubavi, na put odrešenja od plotske ljubavi, na put umrtvljenosti za plotski život, koji su stupili na put sticanja ljubavi prema Bogu: „Svim umom, svom pomišlju, svim srcemʺ.
Ta blagodatna molitva i privodi dušu odrešenju i sticanju ljubavi. Jer, molitvom se stiče ljubav prema Onom koji nas je zavoleo. Takvo je učenje svetih otaca (sveti Isaak, Slovo
97
39). I nikakvi veštački postupci ne mogu da privuku taj zalog ljubavi, nikakvo knjiško
izučavanje i nikakvo posvećivanje u tu Božiju tajnu ne privlači tu blagodat. Nju privlači samo srce koje je odrešeno i skrušeno pred Bogom. Ta blagodat se daje skrušenosti.
[Ona se daje] duši koja suznim putem hodi po ovoj zemaljskoj dolini i traži Traženog sa bolom srca.
[Ona se daje] duši koja usred mraka priziva: „Gde si, Svetlosti Nezalazna? Obuzela me je, jadnu, smrtna tama. No, ja se molim da puteve moje usmeriš ka svetlosti zapovesti tvojihʺ.
[Ona se daje] duši koja u svim nevoljama sa krsta molitve neumorno vapije: „Ja dostojno primam po delima svojim. Pomiluj me i zaštiti od ljutog suparnika. Pomeni me, Gospode, u Carstvu svomeʺ.
Takvoj se duši daruje taj umni zalog, tj. umna molitva. Naši praroditelji su nekada taj dar dobili zajedno sa darom bića, tj. bez napora. Kroz
[potonje], pak, vekove taj novi dar se dobija po bogatstvu blagodati Gospoda Isusa Hrista. Međutim, on se daje samo duši koja Traženog ište sa bolom srca.
Sa tim božanstvenim zalogom, kao sa velikom riznicom Božije ljubavi, duša odrešeno, tj. živeći na nebesima (po reči apostola ‐ Fil.3,20) prolazi po trgovima ovoga sveta, kroz bol i suze, kroz sablazni i obmane, kroz nevolje i muke.
Sve umne duše su putem vere sa tom umnom riznicom prošle zemlju. Put umne molitve jeste put blagodatne vere, put umnog podviga duše. Verom duša stiče taj zalog. Verom ona ovladava tom obećanom zemljom, napuštajući zemlju egipatskog plotoljublja. Umna molitva jeste Hristova obećana zemlja, u koju duša ulazi sa verom. Duša koja je osirotela ne samo veštastveno, nego i u pomislima i željama ‐ verom pronalazi tu umnu Hristovu riznicu.
Treba, međutim, znati da tu veliku Hristovu riznicu vrebaju drevni, lukavi i podli neprijatelji.
Sveti Meletije Ispovednik govori: „Oni koji tvore mnogo usrdnih molitava zaista se podvrgavaju svirepim
iskušenjima, s obzirom da za đavola nema većeg mučenja od usrdne molitveʺ. Naravno, misleni neprijatelji napadaju svaku vrlinu i duhovni život uopšte.
Međutim, umnu molitvu [oni napadaju] naročito. Stoga je neophodna blagodatna, razumna opreznost i budnost. Svako treba da održava neophodnu pažnju prema sebi na tom putu umnog napora, na duhovnom putu.
Sveti apostol je rekao: Jer suparnik naš đavo, kao lav ričući hodi i traži koga da proždere (1.Pt.5,8).
Stoga je neophodno da se držimo trezvoumlja, da smo bodri i da dobro usvojimo misao da smo okruženi bestelesnim, umnim, pokvarenim i zlolukavim neprijateljima našeg spasenja, koji neprimetno (tj. ukoliko ne pazimo na sebe) grabe nebeski zalog iz naše riznice (kao što su ga oteli od naših nepažljivih praroditelja), umesto njega ulivajući otrov pristrasnosti prema samom mestu čuvanja, tj. prema omotaču, prema
98
spoljašnosti. Tom pristrasnošću prema spoljašnjem oni obmanjuju i varaju dušu, slatko je uspavljujući kako ne bi zastenjala, zavikala i zavapila Bogu zbog otimanja umne riznice. Oni su slično uspavali i obmanuli lude devojke iz Jevanđelja. Jer, one uzevši svetiljke svoje, ne uzeše sa sobom ulja. One su ostale sa one strane Carstva, prem‐da su sačuvale devstvo, premda su imale svetiljke i premda su živele očekujući dolazak Ženika.
Svakom umnom delatelju oni pokušavaju da neprimetno ukradu ono unutarnje, tj. jelej, samu dušu delanja, život, samu riznicu, i da mu ostave jedino svetiljku, jedino omotač sa svojim otrovom pristrasnosti prema spoljašnjosti.
Pokradena duša se, potom, za taj omotač i drži naročito pristrasno, ne podozrevajući da je opljačkana, da je omotač prazan, da je svetiljka bez ulja.
Svaka vrlina i duhovni život u zemaljskim uslovima se sastoji od spoljašnjeg i unutrašnjeg. I post, i bdenje, i posećivanje hrama, i duhovna odežda, i služenje kod svetog prestola, i molitva i sve ostalo poseduje i spoljašnji vid duhovnog života, i unutarnji, tj. sam život.
Onome ko se drži za unutrašnje i njime živi, na korist je i ono spoljašnje. Onaj, pak, ko se drži samo spoljašnjeg, nemajući unutrašnje, [nema nikakve koristi]. Naprotiv, njemu (inače dobro) spoljašnje služi kao smrtonosni otrov, tj. biva mu na večnu osudu.
Sveti Varsanufije Veliki govori: „Ukoliko mu unutarnje delanje po Bogu ne pomogne, čovek se uzalud trudi u
spoljašnjemʺ. I naše telesno postojanje potvrđuje tu nepromenjivu istinu: onaj ko se služi samo
spoljašnjim, telesnim, privremenim i plotskim bićem obrešće osudu i večnu propast. Onaj, pak, ko u tom telesnom, privremenom pronalazi bestelesno i večno
(duhovno) postojanje u stvari kroz privremeno biće stiče spasenje i večni život. Slično biva i duhovnom životu: oni koji žive spoljašnjim propadaju, dok se oni koji
žive unutrašnjim spasavaju. U poslednja vremena hrišćansko čovečanstvo će osiromašiti u onom unutarnjem.
Stoga je Gospod rekao: Ali Sin Čovečiji kada dođe, hoćeli naći veru na zemlji (Lk.18,8). Svetitelj Tihon Zadonski je još pre dvesta godina rekao reč strašne istine o Rusiji:
„Sada skoro da uopšte nema istinske pobožnosti. Sada [postoji] samo licemerjeʺ. Podvižnici pobožnosti su rekli da će u poslednjim vremenima neprijatelj sa
naročitim uspehom varati Hrišćane licemerjem, tj. spoljašnjim, vidljivim, veštastvenim življenjem (episkop Ignjatije Brjančaninov i drugi).
Iz svake vrline, iz duhovnog života i iz svakog duhovnog delanja naši umni, bestelesni i nevidljivi neprijatelji nastoje da ukradu sadržaj, da ukradu samu dušu [tj. unutrašnjost] i zamene je pristrasnošću prema spoljašnjem, prema omotaču kako bi se pokradena duša jače držala za njega, ne brinući se o unutrašnjem. Tim potkradanjem i podmetanjem oni pogubljuju bednu i nepažljivu dušu.
Sveti Jovan Lestvičnik veli: „Krađa je gubitak [duhovnog] bogatstva. Krađa je kad neko ono što nije dobro čini kao da je dobro. Krađa je neosetno zarobljavanje dušeʺ (Slovo 26,11).
99
Kod jednog oni ukradu duhovni smisao posta, koji se sastoji u uzdržavanju uma, ostavljajući mu samo pečurke, kupus, grašak i suvarke sa vodom. I za njih se jadna duša drži sa svom pristrasnošću, ne primećujući da joj je sama srž posta pokradena. Kod nje, naime, nema umnog uzdržanja u pomislima, u rečima, u željama, što predstavlja unutarnju suštinu posta.
Kod drugog oni kradu duboki duhovni smisao crne rase, koja označava žalost za sobom kao za mrtvim, te umrtvljenost prema svemu zemnom, plotskom i veštastvenom, ostavljajući mu samo rasu, koja je obavezno dobrotna, svilena, skladno šivena. Njome on prikriva slastoljubivi i pohotljivi život ploti. Duša sa gordošću nosi lepu rasu i ne primećujući svoju pokradenost i nagotu pred Bogom.
Kod trećeg oni kradu prekrasnu ljubav prema hramu i spasonosnu ljubav prema crkvenoj molitvi, ostavljajući duši samo spoljašnje stajanje. Jer, dok telom stoji u hramu, duša umom luta ulicama, po pijaci, misleno se baveći kupoprodajom i vodi razne razgovore... S kim? Naravno, s mislenim varalicama i lopovima, s demonima. Prevarivši mislenu dušu, oni su uspavali njenu budnost i izveli je sa sobom iz hrama, misleno je zabavljajući kao opsenari i varalice svim vrstama zabave i prevare.
Sveti Simeon Novi Bogoslov govori: „Ponekad duša ponešto pažnjom sabere u hramu. Međutim, po izlasku iz hrama taj zlotvor je potkrada, bacajući je u rasejanost, u zemaljske pomisli i maštanja, koja su uvek dušegubna i nedostojna hramaʺ (tom I, str. 154).
I bedna duša se uzalud trudi čitavog života idenjem u hram, ne primećujući da ga skoro uvek napušta pokradena. I možda čitavog svog dugog života i pohađanja ona skoro nikada nije bila u hramu i nije se molila kako treba.
I nosioci „umne molitveʺ, tj. odrešeni i trezvoumni takođe behu pokradeni, izgubivši pažnju prema svojim pomislima. A nosilac „umne molitveʺ u blagodatnim vekovima beše monaštvo. Odrešeno od sveta, monaštvo je čuvalo umni Božiji zalog. Duši monaštva, tj. trezvoumno odrešenoj i ljubećoj duši Gospod je darovao zalog svoje ljubavi, tj. umnu molitvu.
Naravno, svaka duša koja je dobila zemaljsko postojanje i prisajedinila se Hrišćanstvu, milosrđem Božijim se priziva na sticanje zaloga božanstvene ljubavi, tj. umne molitve. Međutim, nju ne izabira svaka duša. Stoga je Gospod i rekao: Jer je mnogo zvanih, a malo izabranih.
Bog priziva, a čovek bira. Svaka hrišćanska duša (koja je žedna spasenja) može da bira i može da se spasava umnom molitvom: i biće spasena. Onoga ko je zavoleo Boga i gornje postojanje na zemlji, te ko je ožedneo da se odreši od nižnjeg plotoljubivog postojanja, umna molitva dovodi do sticanja hrišćanskog savršenstva, tj. srdačnog sticanja umnog zaloga Božije ljubavi. Jer, umna molitva nije udeo svih „zvanihʺ Hrišćana, nego samo „izabranihʺ, koji su zavoleli i koji traže gornje postojanje na zemlji.
Pravoslavno monaštvo je bilo iskatelj koji je zavoleo gornje i kome je Gospod darovao umni zalog.
[Sveti] Pajsije Veličkovski kaže:
100
„Ta božanstvena molitva je veća od svakog drugog monaškog podviga, budući da je (po svetim ocima) vera u punom smislu, izvor vrlina, najtananije i nevidljivo delanje uma u srcu. Međutim, utoliko protiv nje neprijatelj našeg spasenja razapinje mreže mnogolikih najtananijih i nevidljivih prelesti i maštanja, koje jedva primećuje ljudski umʺ (Pajsije, O umnoj molitvi, str. 37).
I avaj! Avaj! U poslednja vremena bestelesni lopovi‐dušelovci su u svoje mreže uhvatili i delatelje umne molitve, uspevši da im otmu riznicu i zalog Božije ljubavi, tj. umnu molitvu. Oni su i same delatelje uspeli da umanje, njihova ognjišta razorivši svojom mnogovekovnom zlobom. I premda su se ostaci monaštva još uvek očuvali, umna molitva je u monaštvu odavno nestala. I uboga pokradena monaška duša još uvek se drži za crnu rizu, brojanice, za pet stotina [molitvi], za monaški anđelski lik, izgubivši međutim umno anđelsko delanje, umnu pažnju prema pomislima. I duša se s pristrasnošću drži samo onog spoljašnjeg. Monaštvo, pak, bez umnog delanja jeste samo prazno spoljašnje ime, veli sveti Makarije Veliki.
Slično se dešava i sa molitvom uopšte. Oni od molitvenika kradu samu dušu molitve, tj. pažnju, a sa njom i vrline koje su od nje neodvojive ‐ pobožnost, strah[opoštovanje], neužurbanost. I duši se ostavlja samo spoljašnja gomila reči, spoljašnji omotač, redovno ispunjavanje pravila, usrdni pokloni i ostalo. Duša se prinuđava da se snažno drži za omotač bez ikakve pažnje prema svojim pomislima i željama, bez pažnje prema svom plotoljubivom življenju. Stoga će obmanuta duša, u času smrti videvši da je pokradena (s obzirom da ima samo svetilnik molitve bez ulja blagodati Božije), na radost zlobnih demona pred zatvorenim vratima milosrđa zavapiti: „Avaj! Avaj! Teško me‐niʺ. Jer, molitva bez pažnje jeste što i svetiljka bez ulja. Eto ludosti duše, koja se drži za spoljašnje bez unutrašnjeg.
Zlolukave neprijatelje nije izbegao ni čin osvećenih ljudi: oni nisu poštedeli ni predstojatelje Svetog prestola. Oni potkradaju skoro sve, izuzev retkih pobožnih sretnika, koji su se mudro ogradili trezvoumnom pažnjom i suzama. Ostale su nemilosrdno opljačkali.
Oni od njih kradu duboki duhovni smisao svešteničkog čina i služenja, kradu pobožnost, strah[opoštovanje], pažnju, veru, kradu blagodat Hrišćanstva i apostolstva, i ostavljaju im samo spoljašnje, „raskošnoʺ blagoljepije službi „po tipikuʺ, te bolesnu halapljivost prema prekomernim, sasvim bezbožnim prihodima.
O, mislenih lopova, bestelesnih razbojnika, pljačkaša nebeskih riznica! Kakva sve blaga oni pljačkaju nepažljivim dušama i koga sve ne potkradaju!
Da, jao svima nama, juče rođenim, obloženim u smrtno veštastvo. Jao nama koji smelo pokušavamo da pobegnemo od vlasti neveštastvenih i besmrtnih vladalaca i varalica! Jao nama koji se usuđujemo da nastojimo da izbegnemo mnogobrojne tanane mislene zamke naših bestelesnih, mislenih, zlih, podlih, nemilosrdno‐surovih neprijatelja‐dušelovaca!
Svakako, uz na svu našu budnost i pažnju, mi nećemo moći da izbegnemo mnogobrojne neprijateljske zamke i potkradanje duše ukoliko smirenjem na sebe ne
101
privučemo mnogomoćnu blagodat Božiju. Drevni prorok, tj. molitvenik koga je Duh Sveti rukovodio, gledajući na
mnogobrojne zamke, sa bolom srca i sa velikim strahom, te bez poverenja u sebe vapijaše: Isprobaj me, Bože, i poznaj srce moje, ispitaj me i poznaj staze moje. I vidi ima li put bezakonja u meni, i vodi me putem večnim (Ps.138,23).
Kad se prorok molio navedenom molitvom, kakvom molitvom treba da se molimo mi, koji nismo ni proroci, ni sinovi proroka, nego grešnici? Za nas postoji samo jedna molitva, koja priliči grešnicima‐pokajnicima, neućutna molitva pokajanja: „Pomiluj meʺ.
Kad su naši neprijatelji mogli da prevare naše praroditelje, da im lukavstvom otmu odeću slave, da ih odenu u lišće halapljivog, otužnog plotoljublja i da ih prognaju iz raja, zar ćemo mi da odolimo lukavstvu zmije?
Mi smo samo slabi, bolesni, ubogi grešnici, potomci naših prevarenih praroditelja i tek juče rođeni slepci i deca po umu.
Naši, pak, neprijatelji su drevni uzrastom i prezreli svojim umom i lukavstvom u svojoj mnogohiljadugodišnjoj zlobi protiv nas. Ko će nas, slabe i lenje, uboge i nemoćne provesti po putu iskanja svoje duše, po duhovnom putu, ka vratima spasenja? Ko će nas zaštiti da se, slično našim praroditeljima, ne podvrgnemo konačnoj obmani i konačnoj pokradenosti, te da ne budemo proterani iz raja duhovnog života u tamu ploti i njenih pohota. [Ko će nam pomoći] da se, umesto služenja Bogu srcem, ne držimo samo za veštastveno i da ne čujemo strašnu reč krotkog Gospoda Boga:
„Ne poznajem vas. Vi ste me poštovali ustima, a srce je vaše bilo daleko od meneʺ. Te strašne reči neće biti rečene svima, nego samo onim poštovaocima Boga kojima
je ukradeno ono unutrašnje, tj. srce, kojima je otet jelej i koji su se držali spoljašnjeg poštovanja, zaboravivši svetu istinu da se ne Bog poštuje spoljašnjim, nego unutrašnjim. Tu tajnu unutarnjeg poštovanja znao je i drevni prorok‐molitvenik, koji je rekao Bogu: Jer da si hteo žrtve, ja bih ti prineo; za žrtve svepaljenice ne mariš. Žrtva je Bogu duh skrušen; srce skrušeno i uniženo Bog neće odbaciti.
„Svo blagougađanje i služenje Bogu zavisi od pomisliʺ. Koje je, pak, sredstvo za služenje Bogu unutarnjim pomislima i očuvanje
unutarnjeg? Koje su sredstvo spasenja od pokvarenih mislenih neprijatelja otkrili sveti oci? [Koje je
sredstvo spasenja] od najiskusnijih, najtananijih načina potkradanja i duhovnog lopovluka? Naši praroditelji ta sredstva nisu pronašli. Da li ga imaju bogomudri oci? I kakvo je ono zapravo?
Na našu duhovnu radost i na naše spasenje, sveti oci imaju predivno sredstvo. Dugim plakanjem i mnogim molitvama sveti oci su pronašli spasonosno sredstvo,
tj. jedino i vaistinu spasavajuće za dušu ustremljenu Bogu. Oni su našli sredstvo koje spasava od svih zamki neprijatelja. I sredstvo na molitvenom putu koje su ispitali i proverili svi sveti jeste najdejstvenije.
To je sredstvo blagodatno‐prosto, Božije. Jer, ono je dar koji je veliko milosrđe Božije darovalo ubogoj, grešnoj duši da se spasava od mislenih i bestelesnih neprijatelja.
102
To sredstvo je umno‐veštastveno i svemoćno‐božanstveno. Ono se ne daje svima, nego samo onima koji su se ustremili na sticanje vlastite duše i koji su pronašli umni nebeski zalog.
Oni pronalaze to sredstvo budući da se čuva u samom božanstvenom zalogu. Blaženi čuvar umnog zaloga Pimen Veliki je to sredstvo opisao blagodatnim rečima: „Plačite, bratijo. Nema drugog puta. To je put pokajanja, koji nam je predat
Pismima i svetim ocimaʺ. Sveti pokajni plač jeste sredstvo koje čuva nebeski zalog i samu dušu. Umna
molitva rađa umni plač duše. Plač, pak, duše hrani molitvu i čuva je od svih zamki i napada neprijatelja.
Onaj ko ne plače i ne stenje danonoćno u stvari ne traži i ne čuva zalog: on ga nema. Plače samo onaj ko traži umnog izgubljenika. I onaj ko ga nađe opet plače da bi ga sačuvao. Tim sredstvom duša služi Bogu unutarnjim služenjem: njega Bog i prima. Jer, srce skrušeno i smireno Bog neće odbaciti.
O tom spasonosnom sredstvu sveti oci su izrekli mnogo bogomudrih pouka iz svog blagodatnog iskustva.
Sveti Lestvičnik pokazuje krajnju neophodnost i suštinski značaj tog sredstva na umnom putu:
„Čovek koji istinski polaže računa svojoj savesti, smatra izgubljenim svaki onaj dan u koji nije plakao, makar učinio tog dana ne znam kakva dobra delaʺ (Slovo 5, 33).
On dalje govori: „Ako u životu svom nemamo bolećivo srce, svi naši podvizi biće lažni i bljutavi, ma
koliko inače veliki biliʺ (Slovo 7, 64). Znajući tajnu bolećivog srca, tajnu plača i sveti ava Isaija Otšelnik kaže: „Plačem se iz duše izgone sve strastiʺ. Tu spasonosnu tajnu je znao i sveti Isaak Sirin, te je rekao: „Plačem čovek dostiže duševnu čistotuʺ. Iz istog svetog opita govori i sveti Pimen Veliki: „Plač je dvostruk: on i dela i čuva. Onaj ko želi da se izbavi od grehova [neka se drži]
plača, i onaj ko želi da se sačuva od greha [neka se drži] plačaʺ. Isti sveti je rekao: „Sve vrline u svet su došle sa plačem i čuvaju se plačemʺ. Plač duše jeste spasonosno sredstvo protiv zlobne podlosti lukavih neprijatelja
našeg spasenja. Sveti nemaju drugog sredstva. Plačem se duša vraća iz zemlje progonstva, iz zemlje vavilonskih strasti u Sveti Božiji Jerusalim, u zemlju mira i radosti.
Na Sveti Sion se vraćaju samo oni koji su, po reči svetog proroka, na rekama vavilonskim sedeli i plakali.
Oci su pokazali dejstvenost pokajničkog plača na rekama vavilonskim, te su mu svi pribegavali. Oci su ga poznali i svi su se čitavog svog života njime služili.
Oci su poznali nebesku tajnu zemaljskog plača i plakali čitavog života. Jer, „ovaj svet je dom ridanjaʺ, po reči svetog Isaaka Sirina (Slovo 51).
Stoga se u svim spisima svetih otaca i govori o neućutnom plaču i neućutnom
103
ridanju. Stoga oni i nama grešnima (koji smo okamenjeni i prebivamo u bezosećajnosti) ponavljaju:
„Plačite. Nema drugog putaʺ. U vavilonskom ropstvu za dušu jedino plač predstavlja utehu. Suze su po prirodi veštastvene, premda u sebi sadrže umnu, neveštastvenu tajnu,
koja je spasonosna za dušu. Tu tajnu su poznali samo oci i njome se spasavali. Tom tajnom duša pronalazi „umno bićeʺ, pronalazi sebe, pronalazi Boga. Suzama ona ulazi u umni svet čistote i tišinu pomisli. Potocima suza ona se uliva u neobuhvativi okean milosrđa i večite ljubavi Božije. Suzama ona oseća ono što se ne da osetiti. Suzama se ona spasava od opasnosti.
Silni i zlobni, bestelesni neprijatelji opkoljavaju slabu, nezaštićenu dušu, koja opasnim putem ide ka Bogu. Međutim, ukoliko mu sa suzama zavapi: „Pomiluj meʺ, njoj će vapaj i suze poslužiti kao blagodatni, zaštitni zid, koji je ograđuje. Bog duši suze (tj. umni, duhovni kapital) nije dao da bi ih istrošila na svoja zemaljska, tašta dela. Bog je duši suze dao da bi sebi sticala večnost, da bi [uz pomoć] veštastva ulazila u neveštastveni svet. Bog je duši dao suze da bi pronašla izgubljeno duhovno postojanje, da bi tražila umnog izgubljenika, da bi pronašla sebe. I samo na tom putu suzne potrage duša pronalazi „umnu molitvuʺ, kao nebeski zalog božanstvene ljubavi. Taj umni zalog ona, opet, čuva plačem.
Stoga je Pimen Veliki i rekao: „Plač je dvostruk: on i dela i čuvaʺ. Eto divnog, božanstvenog i nepojamnog čuda. Bestelesna duša plače telesnim
suzama. Plače slaba i ponižena duša i drhte silni i gordi demoni, njeni nemilosrdni i žestoki neprijatelji. Telesnim suzama plače duša, tj. robinja mračnih strasti i zatočenica tamnog sveta i razrešava se tamnog plena. Ona suzama ulazi u svetli i gornji svet.
Pada veštastvena suza i strah obuzima neveštastvene neprijatelje. Pada telesna suza i omiva grešnu i bestelesnu dušu.
Suza pada dole u prah i nagoni samog Vladiku nebesa da potraži izgubljenu i uteši plačuću dušu.
Sam Vladika nebesa je rekao da su blaženi oni koji plaču, s obzirom da će se utešiti. Dušu koja plače sam Bog teši čudesnom, božanstvenom, neopisivom [utehom]. U
gorkim suzama skrivene su suze besmrtne nebeske radosti. U vodi suza skriveno je božanstveno vino večnog veselja.
Pokajni plač duše jeste veliko umno‐telesno oružje, koje joj je milosrdni Bog dao protiv njenih umno‐bestelesnih dželata i razbojnika.
Duši koja plače sam Bog je Pomoćnik i Zastupnik. Duša koja plače biva pokrivena naročitim svetlozarnim ognjenim Božijim pokrovom, zbog koga se neprijatelji ne usuđuju da joj se približe.
Sveti Grigorije Sinait govori: „Videvši da neko živi sa plačem, đavo ne može bude uz njega, odvraćajući se od
smirenja koje izazivaju suzeʺ.
104
Stoga su oci i rekli: „Stekni plač budući da će te hačuvati na svim putevima tvojim i na tebe privući nebesku utehu, molitvu srca, koja će te povesti dalje od raja, tj. samom Vladici raja, Pravednom Sudiji, koji će vapijuću dušu‐udovicu zaštiti od njenog suparnikaʺ.
Kažem vam da ćeje ubrzo odbraniti (Lk.18,8). Tako je On sam izrekao svojim prečistim ustima. I nije samo rekao, nego je
zakletvom potvrdio: Kažem vam, kako vapijuća duša ni u jednom trenutku ne bi posumnjala u Njegovu
brzu i dejstvenu zaštitu. Dakle, sam Bog se zaklinje pred dušom, koju je stvorio. Stoga ona može spokojno
da se ustremi putem umnog napora potrage za sobom. Uostalom, ona treba da se ustremi u odeći vapijanja i suza Bogu koji se zakleo, koji je svoje stvorenje zavoleo večnom ljubavlju. Ona može iz Vavilona strasti kroz sve nevolje i iskušenja sa verom i ljubavlju da pohita prema Onome ko se zakleo, čuvajući Njegov umni zalog. I ona će ući u neopisivi život svetih i dobiti njihovo nasleđe.
Sveti Jovan Lestvičnik je rekao: „Nećemo biti okrivljeni, braćo, nećemo u času smrti biti okrivljeni zbog toga što
nismo činili čuda, što se nismo bavili bogoslovljem, što nismo postali sagledatelji ‐ ali ćemo svakako morati da odgovaramo pred Bogom zbog toga što nismo neprestano plakaliʺ (Slovo 7, 70).
Jer, plač ima dvostruku silu. istrebljuje greh i rađa smirenoumlje.
XXIII
Zaključna pesma Preblagoslovenoj Vinovnici „umnoga puta“ – Presvetoj Djevi i Majci Božijoj
Poslednju pesmu nezadrživo srce poje Smeloj Uzročnici „umnog putaʺ,
koja je svetlija od ognjezračnih umova, neizrecivoj i poštovanoj Djevi,
voljenoj Majci Svetlosti, sveblaženoj i smeloj Poklonici,
koja je u neobasjanoj noći i u tamnim stolećima besputice
imala hrabrosti da proputi najkraći i nepromenjivi
umni put prema iskonskoj tajni Božijoj, prema svetoj netruležnosti.
105
Ona je u smirenom strahu i krsnim suzama
na svojim materinskim rukama nahranila Nepropadljivi, Blagosloveni Život,
i zemnoj prašini i smrtnoj tvorevini ga
prinela i podarila na utehu. Ona je svim namučenim, svim iznurenim (u dugim lutanjima i tajnim ridanjima)
robovima propadljivosti i smrti otkrila besmrtno ime Besmrtnog Boga
na spasenje i večnu radost. Ona nam je objavila božanstveni umni put,
koji od truležnosti i smrti vuče ka svetoj besmrtnosti. Tečnu, sažižuću i drevnu
gorčinu naših suza ona nam je pretvorila u sladost slavnog veselja
i pred Bogom stala kao Zastupnica grešnih.
Ona nas je pomazila sladosnom i utešnom žeđu
za nežnim Božijim prihvatanjem U Očev Dom.
Raduj se, raduj se, tiha radosti pečalne zemlje!
Ti si našu pećinu ‐ zemlju neobasjanu radosnom svetlošću nebesa ozarila i noć našu tamnu, te dugu nam tugu
pojanjem nebeskih pojaca usladila. U jaslama duše, koja je slovesnost izgubila,
ti si Slovo rodila. Ti si prašini donjoj, zemnom stvoru
blagoslov Boga Oca blagovestila:
S tobom je Gospod. Raduj se,
raduj se, Neponovljiva! I za umne oči
106
ti si dubina nesaglediva. Ti si veliko srce neizrecivog Lica,
koje je probodeno krsnom patnjom kao mačevima.
Svojim svetim suzama u podnožju Krsta
ti si okropila i osvetila
krsnu i neplodnu zemlju, na kojoj je prosijala
nepropadljiva i neuporediva
lepota. Veličaj, dušo moja svetliju od serafima,
sveblaženu i netruležnu najnežniju Majku Božiju,
koja nas je zavolela. Ona je ozarila našu tugu Očevim blistanjem slave
ljubljene i nezalazne Svetlosti.
Iz dnevnika starog sveštenika Želim da ispričam o nekoliko duhovnih javljanja iz zagrobnog sveta koje sam na
javi imao u toku svog dugog života. 1874. godina. Moji roditelji su živeli u Halgausku (Vidzemija). Imao sam sedam godina. Bilo je
poodmaklo jutro. Ja se valjam po krevetu i ne ustajem. U susednoj sobi sestre piju kafu. „Vanja! Ustaj da piješ kafuʺ, zovu mu sestre. „Neću da ustanemʺ. „Ustaj, ustajʺ. „Boga mi, nećuʺ. I ostaviše me na miru. Ali, treba ustajati. Bilo mi je krivo što sam se zakleo, ali zakletvu već ne mogu da ne ispunim. Brzo ustadoh, obukoh se i kroz druga vrata šmugnuh u očev kabinet, te klekoh pred ikonama i počeh da se molim: „Bogo! Oprosti što sam se zakleoʺ. Zbog nečega pogledah u prozor sa desne strane. Sa one strane okna video sam mnoštvo belih anđelčića, koji lete čas gore, čas dole. Očito, anđeli su se radovali pokajanju malog grešnika.
5. januar 1899. godine. Marcen u Vidzimiju. Posni dan uoči Bogojavljenja. Odsluživši propisanu službu u
107
crkvi sa osvećenjem vode, ja sam se vratio kući i leđima naslonio uz toplu peć. Odjednom me obuzeše grešne, ali uporne, pomisli. Smutih se što mi pogan ulazi u glavu. Iz nekog razloga pogledah u ugao. Pred ikonom Spasitelja gde je gorelo kandilo klečao je moj pokojni otac i molio se. I grešne misli iščezoše.
Septembar 1912. godine. Ventspils. Oluja je izlomila ogradu na starom gradskom groblju. Unajmih radnika koji je
namestio novu ogradu i premazao karbalinom. Ograda do danas stoji. U devet i četvrt izjutra ja žurim u realnu gimnaziju da održim veronauku. Prolazim
pored groblja. Ni sam ne znam zašto gledam nadesno i jasno vidim trojicu sveštenika (koji su tamo sahranjeni) kako stoje u belim odeždama i gledaju me. Želeći da proverim da viđenje nije obmana vida ili kombinacija jutarnjih boja vazduha, ja sam mnogo puta prolazio pored groblja i izjutra, i danju, i predveče. Međutim, viđenje se nije ponovilo.
Shvatio sam da su mi pastiri bili zahvalni za novu ogradu. Oktobar 1925. godine. Riga. Bio sam u Crkvi svetog mučenika Tirsa, koja se nalazi u Sadovnikovskom sirotištu, i
služio svenoćno bdenije. Poju štićenici doma. Stari čitač Lavrov je prilično popio, te zapliće jezikom, čita i peva i smeta drugima. Stojim pred prestolom i sekiram se. Služba tek predstoji. Nisam izdržao. Krenuh prema južnim dverima kako bih izašao iz oltara i rekao da odvedu Lavrova. Odjednom je preda mnom sa podignutim rukama stao pokojni protojerej sirotišta otac F. M. Liberovski, presecajući mi put. Ja se uzdržah i stadoh na svoje mesto. Otac F. M. je bio u crnoj rasi. Jasno je da me je upozoravao da se ne uzbuđujem.
Treba da dodam da otac Liberovski uvek prisustvuje u oltaru za vreme bogosluženja. Ukoliko ga neki put i ne vidim, ja uvek jasno osećam da je pored mene.
Avgust 1927. godine. Sa ženom sam živeo u Rigi u ulici L. Pilsiela br. 14, stan 4, na drugom spratu.
Prozori su gledali na bivši vladičanski dvor do M. Pilsiela. Bilo je oko pola deset izjutra. Mi stari smo se oko nečega sporečkali. Žena ode u drugu sobu i zalupi vratima. Ja se okrenem prema prozoru i gledam. Odjednom, zdesna, sa one strane prozora pojavi se duh tame: ogroman, tri metra visine, sav u crnom krznenom kaputu od glave do niže nogu. Leđa su mu iza ugla prozora, a spreda je vidljiv. On stoji, sluša i pomalo se njiše u vazduhu. Između nas je metar rastojanja. Užasnuo sam se. Oblio me hladan znoj. Hoće da me sažeže pogledom. Hteo bih da se pomolim, ali ne mogu. Svestan sam da mi parališe volju. Prinudih se i prošaptah: „Oče našʺ... Duh se sakrio iza ugla prozora.
Dugo nisam mogao da dođem sebi. Eto, mislim, ko prisluškuje naše svađe. 1929. godina. Riga. Crkva svih svetih. Služim četrdesetodnevni pomen za novoprestavljenog protu Crkve svih svetih ‐ oca
108
Arsenija Andrejeva. Deset je sati izjutra. Stojim pred prestolom, sa leve strane. Traje drugi deo Liturgije. Đakon i čitač pevaju za pevnicom. Zbog nečega pogledam na desno i vidim kako me otac Arsenije ozbiljno posmatra. Sledećeg dana, u isto vreme on mi se javio po drugi put. Bio je odeven u sivi vuneni podrasnik. Zbog tog dvostrukog javljanja ja se nisam kandidovao za mesto starešine Crkve svih svetih, premda sam u tri navrata već prisluživao u toj parohiji, tj. sedamnaest meseci bio zamenik i zavoleo parohiju, kao i ona što je navikla na mene.
Riga. Crkva svetog mučenika Tirsa. Za vreme služenja Liturgije, u subotu [tj. na zadušnice] pred Trojicu ja stalno i jasno
vidim jednu istu sliku. Desno od prestola stoje dva mitropolita sa belim kamilavkama: jedan je visok, a drugi srednjeg rasta. Sada se javljaju u srebrnim odeždama i sa srebrnim mitrama. Lica im sijaju belom svetlošću, premda ne mogu da se prepoznaju. Iza njih, koliko pogled dopire, mnoštvo lica stoje u belim, čistim, i ne sasvim čistim odeždama i u crnoj odeći. Isto viđam i na ostale zadušnice, premda ne podjednako jasno.
Od mnogih proročkih snova koje sam imao, ispričaću jedan. Februar 1919. godine. Došao mi je general N. D. Falejev i kaže da je pri Sabornoj crkvi formirana parohija i
[crkveni] odbor, ali nemaju sveštenika. Potom pita da li bih ja hteo da se prihvatim. Rado sam se složio. U to vreme sam bio fizički radnik. A ovde [je prilika] za stan sa grejanjem i prihode. Sledeće noći u snu mi se javio otac i odrečno mahnuo glavom. Stoga nisam otišao u Sabornu crkvu. Posle dve sedmice zove me g. Falejev na sednicu crkvenog odbora. Ja odem s posla. Zasedaju g. N. D. Falejev, njegova žena E. M., A. I. Trofimov (predsednik odbora), A. S. Gerasimov i još dvoje. Ja sam bio sa radničkim izgledom, usled čega se pojavila sumnja kod onih koji me nisu znali. A. S. me ispituje sa koliko prosfora se služi Liturgija. Položio sam ispit. Crkveni odbor mi predloži mesto sveštenika pri Sabornom hramu. Složih se. I mislim: „Moj otac se nešto ne slaže, a ja se sa porodicom smrzavam i gladujemʺ. Te noći opet mi se javio otac i podjednako odrečno odmahnuo glavom. I bez obzira na svoj položaj fizičkog radnika u doba varvarske vlasti boljševika u Rigi, ja nisam smeo da ne poslušam oca. Stoga i ne odoh u Sabornu crkvu. G. Falejev me prilikom susreta prekoreo: „Prevario si nasʺ. Kasniji događaji u Sabornom hramu su pokazali da je otac bio u pravu i ja ne žalim što sam otkazao.
Ja pišem verujućima radi utehe, a onima koji sumnjaju radi potvrde zagrobnog života.
Protojerej riških zatvora Jovan Žuravski
(Uzeto iz časopisa „Vera i životʺ, 1936. godina, str. 267‐269.)
109