Susan Ee • SVIJET POSLIJE

Susan Ee

Prevela s engleskoga Ana Briški Đurđevac

SVIJET POSLIJESVIJET

POSLIJE

Knjiga drugaSerijal Penryn i kraj vremena

Naslov izvornikaSusan Ee

World AfterCopyright © 2013 by Feral Dream LLC

Copyright © za hrvatski prijevod Ana Briški Đurđevac i Znanje d. o. o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati

u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Posvećeno prvim čitateljima Pada anđela. Hvala vam što ste pali prvi!

1

1

Svi su mislili da sam mrtva.Ležala sam s glavom u majčinu krilu, u otvorenom stražnjem

dijelu kamiona. Svjetlost zore ocrtala je majčino lice borama tuge, dok je grmljavina motora vibrirala mojim mlitavim tijelom. Bili smo u karavani Pokreta otpora. Pola tuceta vojnih kamiona, kom-bija i SUV-a provlačilo se kroz gomile napuštenih automobila na cesti koja je vodila iz San Francisca. Na horizontu iza nas, anđeosko leglo još uvijek se dimilo nakon napada Pokreta otpora.

Uz cestu, prozori dućana prekriveni su starim novinama, tvo-reći koridor s uspomenama na Veliki napad. Nisam morala čitati novine da bih znala što je pisalo. Svi smo netremice pratili vijesti kad je tek počelo, dok su reporteri još izvještavali.

PARIZ U VATRI, NEW YORK POTOPLJEN, MOSKVA UNIŠTENA

TKO JE UBIO GABRIJELA, GLASNIKA BOŽJEG?

ANĐELI PREBRZI ZA RAKETE

VOĐE DRŽAVÂ U BIJEGU

KRAJ SVIJETA

Susan Ee

2

Provezli smo se pored trojice ćelavaca, umotanih u sive pokri-vače. Lijepili su zamrljane i izgužvane letke jednog od apokalip-tičnih kultova. Kad ubrojiš ulične bande, kultove i Pokret otpora, pitala sam se koliko će još trebati prije no što svi budu dio jedne ili druge grupe. Čak ni kraj svijeta ne može u nama uništiti potrebu za pripadnošću.

Članovi kulta zastali su na pločniku, promatrajući nas dok smo prolazili u pretrpanom kamionu.

Kao obitelj, vjerojatno smo djelovale beznačajno — samo pre-strašena majka, tamnokosa kći tinejdžerka i sedmogodišnja djevoj-čica, koje su sjedile u kamionu punom naoružanih muškaraca. U bilo kojem drugom vremenu, bile bismo ovce u čoporu vukova. No, sad smo imale ono što bi ljudi mogli nazvati »prisutnošću«.

Muškarci u našoj karavani nosili su kamuflažne odore i držali puške. Neki su rukovali strojnicama koje su uperili u nebo. Neki su se tek pridružili, ravno iz neke od uličnih bandi, još uvijek obilje-ženi tetovažama koje su si sami napravili, označavajući time koliko su ljudi ubili.

A ipak, svi su se ti muškarci držali podalje od nas.Moja se majka i dalje njihala naprijed-natrag, kao i posljednjih

sat vremena otkako smo pobjegli iz legla, pjevušeći svoju vlastitu verziju govorenja u jezicima. Glas joj se pojačavao i stišavao, kao da se svađa s Bogom. Ili možda s vragom.

Suza joj je kliznula niz bradu i pala mi na čelo, a ja sam znala da joj se srce lomi. Lomilo se zbog mene, njezine sedamnaestogo-dišnje kćeri, čiji je zadatak bio da čuva obitelj.

Što se nje tiče, ja sam samo beživotno tijelo koje joj je donio vrag. Vjerojatno nikad neće moći zaboraviti prizor kad me ugledala, mlitavu u Raffeovu naručju, čija su demonska krila bila osvijetljena požarom u pozadini.

Što bi mislila da joj netko kaže kako je Raffe ustvari anđeo kojem su prevarom prišili demonska krila. Bi li bilo išta čudnije od toga da joj netko kaže da nisam mrtva, već me samo paralizi-rao otrov škorpionskog čudovišta? Vjerojatno bi pomislila da je ta osoba luđa i od nje same.

3

Svijet poslije

Moja je sestrica nepomično sjedila pod mojim nogama. Pra-zno je zurila ispred sebe, leđa potpuno ravnih unatoč kretanju kamiona. Kao da se ugasila.

Opaki tipovi u kamionu neprestano su je potajice pogledava-li, kao dječačići koji vire iznad svoje dekice. Izgledala je poput natučene, šavovima sastavljene lutke iz noćne more. Nisam željela ni razmišljati o tome što joj se događalo da je završila takva. Dio mene želio je znati više, no drugom je dijelu bilo drago što nema pojma.

Duboko sam udahnula. Morat ću ustati, prije ili kasnije. Ni-sam imala izbora, morala sam se suočiti sa svijetom. Potpuno sam se odledila. Mislim da se ne bih baš mogla boriti, no čini mi se da bih se trebala moći pomaknuti.

Sjela sam.Eh, da sam malo bolje razmislila, vjerojatno bih se pripremila

na vrištanje.Najglasnije je vrištala moja majka. Mišići su joj se ukočili od

čistog užasa, a oči su joj gotovo ispale iz duplji.»U redu je«, rekla sam. »Sve je u redu.« Još uvijek sam malo

fufljala, no bila sam sretna što ne zvučim poput zombija.Bilo bi mi smiješno da nije misli koja mi se pojavila u glavi

i otrijeznila me: sada živimo u svijetu u kojem bi nekoga kao što sam ja mogli ubiti samo zato jer je čudan.

Ispružila sam ruke, pokušavajući ih smiriti. Nešto sam rekla, no nitko me nije čuo od silnog vrištanja. Izgleda da je panika zara-zna u malim prostorima kao što je kamion.

Ostali su se izbjeglice stisnuli prema kraju kamiona. Neki su djelovali spremni da iskoče iz vozila u pokretu.

Vojnik s masnim prištevima uperio je pušku prema meni, drže ći je kao da se sprema ubiti svoje prvo užasno čudovište.

Potpuno sam podcijenila razinu praiskonskog straha koji se kovitlao oko nas. Ovi su ljudi izgubili sve: svoje obitelji, svoju sigur-nost, svog Boga.

A sada je prema njima ruke pružao reanimirani leš.

Susan Ee

4

»Dobro sam«, rekla sam polako, što sam jasnije mogla. Po-gledala sam vojnika u oči, pokušavajući ga uvjeriti da se ne događa ništa nadnaravno. »Živa sam.«

U jednom trenu nisam bila sigurna hoće li se opustiti ili će me izbaciti iz kamiona i ispratiti kišom metaka. Još uvijek mi je na leđima bio Raffeov mač, skriven ispod jakne. To me malo utješilo, iako neće moći zaustaviti metke.

»Hajde.« Glas mi je bio nježan dok sam se polako kretala. »Samo sam bila u nesvijesti. To je sve.«

»Bila si mrtva«, rekao je blijedi vojnik, koji nije izgledao ni dana starije od mene.

Netko je tresnuo o krov kamiona.Svi smo skočili, a ja sam imala sreće što vojnik nije slučajno

pritisnuo okidač.Stražnji se prozor otvorio i izvirila je Deejeva glava. Izgledao

bi strogo, samo što ga je bilo teško preozbiljno shvatiti s njego-vom crvenom kosom i dječačkim pjegicama. »Hej! Maknite se od mrtve cure! Ona pripada Pokretu otpora.«

»Aha«, rekao je njegov brat blizanac Dum iz kabine kamio-na. »Treba nam za autopsiju i to. Mislite da je lako naći cure koje je ubio demonski princ?« Kao i obično, nisam ih mogla razlikovati, pa sam nasumce jednoga prozvala Deejem, a drugog Dumom.

»Nema ubijanja mrtve cure«, rekao je Dee. »Tebi govorim, vojniče.« Uperio je prst u tipa s puškom i strogo se zapiljio u njega. Čovjek bi pomislio da im je činjenica što izgledaju kao razvučeni Ronald McDonald, s nadimcima kao što su Tweedledee i Tweed-ledum, oduzela sav autoritet. No, ti su se dečki nekako u jednom trenu mogli šaliti, a već u drugom djelovati smrtno ozbiljno.

Barem sam se nadala da su se šalili u vezi s autopsijom.Kamion je stao na parkiralištu. To je skrenulo pozornost s

mene, jer su se svi počeli osvrtati oko sebe.Zgrada od opeke ispred nas djelovala mi je poznato. To nije

bila moja škola, no puno sam je puta vidjela. To je bila srednja škola Palo Alta, poznata kao Srednja Paly.

5

Svijet poslije

Na parkiralištu se zaustavilo pola tuceta kamiona i SUV-ova. Vojnik me još uvijek odmjeravao, no spustio je pušku.

Kad se ostatak male karavane zaustavio na parkiralištu, veći-na se ljudi zapiljila u nas. Svi su me vidjeli u naručju stvorenja s demonskim krilima, koje je zapravo bio Raffe, i svi su mislili da sam mrtva. Bilo mi je neugodno pa sam sjela na klupu pored sestre.

Jedan od muškaraca posegnuo je prema meni da me dotakne. Možda je htio provjeriti jesam li topla kao živo biće ili hladna kao mrtvac.

Lice moje sestre pretvorilo se od prazne ploče u režeću zvijer kad je škljocnula zubima prema čovjeku. Njezini oštricama ojačani zubi bljesnuli su kad se pokrenula, naglašavajući prijetnju.

Čim se čovjek odmaknuo, njezino je lice ponovo bilo prazno, a tijelo ukočeno kao u lutke.

Čovjek je zurio u nas, pokušavajući shvatiti što se događa. Svi na parkiralištu vidjeli su što se dogodilo, i svi su zurili u nas.

Dobrodošli u cirkus s nakazama.

7

2

Paige i ja smo navikle da zure u nas. Ja bih to uglavnom igno-rirala, dok bi se Paige smiješila publici iz svojih invalidskih kolica. Gotovo bi joj uvijek uzvratili osmijehom. Paigeinom je šarmu bilo teško odoljeti.

Nekoć davno.Naša je majka opet počela govoriti u jezicima. Ovog je puta

gledala u mene dok je pjevušila, kao da se moli meni. Guturalne gotovo-riječi koje su joj izlazile iz usta, dominirale su utihnutom gomilom. Samo moja majka može bijeli dan pretvoriti u horor-šou.

»U redu, idemo«, glasno je rekao Obi. Bio je viši od 180 cm, širokih ramena i mišićava tijela, no njegov zapovjednički stav i samopouzdanje označavali su ga kao vođu Pokreta otpora. Svi su ga gledali i slušali dok je prolazio pored kamiona, djelujući kao pravi vojni zapovjednik u ratnoj zoni. »Izađite iz kamiona i uputite se prema zgradi. Ne zadržavajte se na otvorenom.«

Njegove su riječi pokrenule gomilu i ljudi su počeli iskakati iz kamionâ. Ljudi iz našeg kamiona gurali su jedni druge, pokuša-vajući se što prije maknuti od nas.

»Vozači«, zazvao je Obi. »Kad se kamioni isprazne, raširite vozila i parkirajte ih unutar dometa. Sakrijte ih među napuštenim

Susan Ee

8

automobilima ili pod nekim zaklonom, tako da se ne vide iz zra-ka.« Hodao je kroz rijeku izbjeglica i vojnika, pružajući osjećaj svrhe i smjera ljudima koji bi bez njega bili izgubljeni.

»Ne smije biti naznaka da je ovo područje nastanjeno. Nemoj-te ništa raščišćavati niti bacati unutar kilometra od ove zgrade.« Obi je zastao kad je ugledao Deeja i Duma koji su stajali jedan pored drugoga i zurili u nas.

»Gospodo«, reče Obi. Dee i Dum se prenuše i pogledaše ga. »Pokažite novacima gdje trebaju ići i što trebaju raditi.«

»OKej«, rekao je Dee salutirajući Obiju uz dječački osmijeh.»Novaci!« zazvao je Dum. »Tko ne zna što bi trebao raditi,

neka krene za nama.«»Idemo, narode«, rekao je Dee.To se vjerojatno odnosilo i na nas. Ukočeno sam ustala i auto-

matski posegnula za sestrom, no zastala sam prije no što sam je dotakla, kao da je dio mene vjerovao da je to neka opasna životinja. »Idemo, Paige.«

Nisam sigurna što ću napraviti ako se ne pomakne. No, ustala je i krenula za mnom. Ne znam hoću li se ikad naviknuti da je vidim kako hoda na vlastitim nogama.

I majka je krenula za nama. No, nije prestala pjevušiti. Štoviše, postala je još glasnija i usrdnija nego prije.

Uključile smo se u rijeku novopridošlica koja je slijedila bli-zance.

Dum je hodao natraške, obraćajući nam se. »Vraćamo se u srednju školu, gdje su naši instinkti za preživljavanje bili najjači.«

»Ako dobijete potrebu da počnete crtati grafite ili da namlati-te svog starog profesora iz matematike«, dodao je Dee, »napravite to tamo gdje vas ptičice neće vidjeti.«

Prošli smo pored glavne ciglene zgrade. Sa ulice, škola je djelo-vala varljivo maleno. No, iza glavne zgrade nalazio se cijeli kampus modernih zgrada, povezanih natkrivenim prolazima.

»Ako je netko od vas ozlijeđen, neka se smjesti u ovoj krasnoj učionici.« Dee je otvorio najbliža vrata i zavirio unutra. U učionici

9

Svijet poslije

se nalazio kostur u punoj veličini, viseći na stalku. »Kosturko će vam praviti društvo dok čekate liječnika.«

»A ako je netko od vas liječnik«, reče Dum, »njegovi ga pacijenti čekaju.«

»Jesmo li ovdje svi?« upitala sam. »Samo smo mi preživjeli?«Dee je pogledao Duma. »Smiju li zombi cure govoriti?«»Samo ako su slatke i voljne za tučnjavu u blatu s drugim

zombi curama.«»Tako je majstore.«»Odvratna ideja.« Postrance sam ih pogledala, no bilo mi je

drago što nisu prestravljeni činjenicom da sam se vratila iz mrtvih.»Pa, mislim, nećemo ti odabrati one raspadnute, Penryn. Sa-

mo one kao što si ti, svježe mrtvace.«»Samo, ono, s podrapanom odjećom.«»I gladne za sisamaaaaa.«»Mislio je na mozgove.«»Točno sam to mislio.«»Možete li, molim vas, odgovoriti na pitanje?« upitao je lik s

naočalama bez ijedne pukotine. Nije djelovao kao da mu je do šale.»OKej«, rekao je Dee, uozbiljivši se. »Ovo je mjesto sastan-

ka. I ostali će doći ovamo.«Nastavili smo hodati pod slabim suncem, a lik s naočalama

završio je na kraju kolone.Dum se nagnuo prema Deeju i šapnuo mu, dovoljno glasno

da ga i ja čujem, »Hoćeš se okladiti da bi se taj tip prvi kladio na borbu zombi cura?«

Nacerili su se jedan drugom i promrdali obrvama.Listopadski vjetar probijao mi se kroz košulju, a ja se nisam

mogla spriječiti da ne pogledam u oblačno nebo u potrazi za od-ređenim anđelom s krilima šišmiša i šugavim smislom za humor. Nogom sam šutnula busen trave i natjerala se da sklonim pogled.

Prozori učionica bili su puni postera i obavijesti o upisu na koledž. U drugim je prozorima stajao niz učeničkih radova. Figu-

Susan Ee

10

rice od gline, drva i papira prekrivale su prozorske daske. Neke su bile tako dobre da sam se rastužila pomislivši kako ti klinci više neće moći stvarati umjetnost.

Dok smo hodali kroz školu, blizanci su se držali iza moje obi-telji. Malo sam zaostala, pomislivši da bi bilo pametno da držim Paige ispred sebe, gdje je mogu imati na oku. Hodala je ukočeno, kao da se još nije navikla na svoje noge. Ni ja se nisam navikla vidjeti je takvu, i nisam mogla ne zuriti u grube šavove na njezinom tijelu, zbog kojih je izgledala kao nekakva vudu figurica.

»Dakle, to ti je sestra?« tiho je upitao Dee.»Aha.«»Za nju si riskirala život?«»Aha.«Blizanci su uljudno kimnuli, na onaj automatski način koji

ljudi upotrebljavaju kad ne žele reći nešto uvredljivo.»A vaša je obitelj bolja od moje?« upitala sam.Dee i Dum su se pogledali.»Nije«, reče Dee.»Ne baš«, istovremeno će Dum.

Naš novi dom bila je učionica za povijest. Zidovi su bili prekri-veni vremenskim pravcima i posterima s ljudskom poviješću. Mezo-potamija, Velika piramida u Gizi, Otomansko Carstvo, Dinastija Ming. I Doba kuge.

Moj učitelj povijesti rekao nam je da je kuga pobila trideset do šezdeset posto europske populacije. Rekao nam je da zamislimo kako bi bilo da šezdeset posto ljudi oko tebe umre. Tada to nisam mogla zamisliti. Djelovalo je previše nestvarno.

Nad svim tim posterima drevne povijesti dominirala je slika astronauta na Mjesecu, s plavom Zemljom koja se uzdizala iza nje-ga. Kad god bih vidjela tu plavo-bijelu kuglu kako lebdi u praznini, pomislila bih da je sigurno najljepši svijetu u svemiru.

No, i to mi je sada djelovalo nestvarno.

11

Svijet poslije

Izvana su se čuli motori kamiona koji su pristizali na parki-ralište. Uputila sam se do prozora, dok je majka počela naguravati stolove i stolce na jednu stranu učionice. Provirila sam van i ugle-dala jednog od blizanaca, koji je, poput Čarobnog frulaša, vodio zbunjene novopridošlice u školu.

Iza mene, moja je sestra prozborila. »Gladna.«Ukočila sam se i utrpala gomilu ružnih misli u onaj sef u

mo joj glavi.Vidjela sam Paigein odraz u prozoru. U mutnom drugom

svijetu odraza, podigla je glavu prema majci, kao bilo koje drugo dijete koje očekuje večeru. No, u iskrivljenom staklu, glava joj je bila izobličena, s uvećanim šavovima i predugim oštricama na zubima.

Mama se sagnula i pomilovala svoje dijete po kosi. Počela je pjevušiti svoju jezovitu pjesmicu isprike.