STEPHEN KING

djeca kukuruza

"Children of the Corn", 1977.

preveo Danilo Brozović

Burt je poglasnio radio do kraja i nije ga htio stišati jer su bili na rubu još jedne svađe, za kojunije želio da izbije.

Očajnički je želio da ne izbije.Vicky reče nešto."Što?" poviče on."Stišaj ga! Hoćeš li mi probiti bubnjiće?"Čvrsto je pregrizao jezik, spriječivši da mu svakakve riječi ispadnu iz usta, te potišao radio.Vicky se hladila svojim šalom iako je t-bird bio klimatiziran."Gdje smo mi uopće?""U Nebraski."Pogledala ga je hladno, neutralno."Da, Burt. Znam da smo u Nebraski, Burt. Ali gdje dovraga

jesmo?""Imaš auto-kartu. Potraži. Ili možda ne znaš kako treba čitati auto-kartu?""Pravi zafrkant. Zato i jesmo skrenuli s autoceste. Da bismo mogli gledati u tristo milja kukuruza. I

uživati u duhovitostima i mudrostima Burta Robesona."Tako je čvrsto zgrabio volan da su mu ručni zglobovi pobijeljeli.Odlučio je da će ga držati tako jako zato što bi, da popusti stisak, pa, onda bi mu jedna od ruku

mogla poletjeti i bivšu kraljicu maturalne zabave koja sjedi do njega opaliti ravno posred gubice.Spašavamo brak, uvjeravao se. Da. Isto kao što su naši vojnici spašavali sela u ratu1."Vicky," reče on oprezno."Vozio sam tisuću i petsto milja po autocestama otkako smo napustili

Boston. I cijeli sam put odvozio sam jer ti nisi htjela voziti. Zatim –""Nije da nisam htjela!" reče Vicky bijesno."Samo zato što dobijem migrenu kad vozim dulje

vrijeme –""Zatim sam te zamolio da me navodiš po sporednim putevima, pa si rekla može, Burt. Točno tim

riječima. Kako da ne, Burt.Zatim –""Ponekad se zapitam kako sam završila u braku s tobom.""Dovoljna je bila jedna malecka riječ."Zurila je u nj jedan trenutak, stisnutih usnica, te potom uzela auto-kartu. Stranice je okretala

divljački.Bilo jest pogrešno skrenuti s autoceste, pomisli Burt zlovoljno.Također je bila šteta, jer im je do tada jako dobro išlo, odnosili su se jedno prema drugome gotovo

kao prema ljudskom biću.Ponekad se činilo da će ovo putovanje na obalu, tobože u posjetu Vickynom bratu i njegovoj

supruzi, no zapravo posljednjem, očajničkom pokušaju da zakrpaju vlastiti brak, upaliti.Ali pogoršalo se otkad su skrenuli. Koliko? Pa, prilično."S autoceste smo sišli kod Hamburga, točno?""Tako je.""Nema više ničeg do Gatlina," rekla je."Dvadeset milja. Sve okolo prazno. Misliš li da bismo tamo

mogli stati i pojesti nešto? Ili nam tvoj svemoćni raspored nalaže da moramo voziti sve do dva kaojučer?"

Svratio je pogled s ceste na nju."Puna mi je kapa svega, Vicky.Što se mene tiče, baš se tu i sada možemo okrenuti, vratiti kući i posjetiti onog odvjetnika kojem si

htjela otići. Jer ovo ne funkcionira ni –"Okrenula se naprijed, lica kao kamen. Na njemu se odjednom ukažu iznenađenje i strah."Burt pazi

udarit ćeš –"On obrati pažnju natrag na cestu samo da bi vidio kako nešto nestaje pod t-birdovim branikom.

Trenutak kasnije, kad je nogu s gasa prebacio na kočnicu, osjetio je kako uz odvratni, mukli udaracprelazi preko nečega, najprije prednjim, a zatim i stražnjim kotačima. Sila ih je bacila naprijed kad jeauto stao nasred središnje linije, usporivši od pedeset milja na sat do nule duž crnih tragova kočenja.

"Pas," reče on."Daj mi reci da je pas, Vicky."Njeno je lice bilo blijede, siraste boje."Dječak. Dječačić.Istrčao je iz kukuruza i... čestitam, tigre."Prtljavo je otvorila vrata automobila, nagnula se i povratila.Burt je sjedio uspravno za t-birdovim volanom, labavo ga pridržavajući. Dugo nije bio svjestan

ničega osim bogatog, mračnog mirisa gnojiva.Tada je shvatio da Vicky nema, a kad je pogledao u retrovizor, vidio ju je kako nespretno prilazi

smotanoj hrpi kojaje nalikovala brdu starih krpa. Inače je bila ljupka žena, no sad je njena ljupkostnestala, manjkala.

Ubojstvo iz nehata. Tako će to nazvati. Skrenuo sam pogled sa ceste.Ugasio je motor i izašao.Vjetar je lagano šuškao kukuruzom naraslim do ljudske visine, stvarajući čudan zvuk nalik na

disanje. Vicky je stajala kraj hrpe krpa, te ju je mogao čuti kako jeca.Bio je točno između auta i nje kad mu nešto s lijeve strane privuče pažnju, napadno crvenilo u

zelenom, jarko kao boja na krovovima staja.Zastao je, pogledavši ravno u kukuruz. Zatekao se kako misli (na bilo što, samo da nisu one krpe

koje nisu bile krpe) da je ove godine kukuruz izuzetno dobro rodio. Rastao je zbito, gotovo zreo zaberbu. Mogao si uroniti u te skladne, zasjenjene redove i provesti cijeli dan tražeći izlaz. No na ovomje mjestu skladnost narušena. Nekoliko visokih stabljika ležalo je položeno. A što je to bilo dublje usjeni?

"Burt!" zaviče Vicky."Hoćeš doći i vidjeti? Tako da možeš svojem društvu s pokera reći što sipokupio u Nebraski. Hoćeš li –"

Ali ostatak se izgubio u svježim jecajima. Sjenka joj se posve zamutila oko nogu. Bilo je skoropodne.

Nad njim se zatvori sjena kad je ušao u kukuruz. Crvena boja stajskih krovova bila je krv. Čulo setiho, uspavljujuće zujanje muha koje su slijetale na krv, okusile je, pa odzujale... možda da javedrugim muhama. Na lišću dublje u kukuruzu bilo je još krvi.

Pa nije mogla prsnuti ovako daleko? A potom je stajao nad predmetom kojeg je spazio s ceste.Podigne ga.

Skladnost redova ovdje je bila potpuno narušena. Nekoliko je stabljika ležalo pijano nakrivljeno,dvije potpuno slomljene.

Zemlja je bila izgažena. Bilo je krvi. Kukuruz je šuštao. Vratio se na cestu, drhtureći.Vicky je histerizirala, vikala mu nešto neraspoznatljivo, plakala, smijala se. Tko bi pretpostavio da

će sve završiti ovako melodramatično? Pogledao ju je i shvatio da ga ne mori kriza identiteta, teškiperiod u životu ili išta drugo što je u modi. Mrzio ju je.

Snažno je ošamari.Zastala je i dodimula užarene otiske njegovih prstiju."Ideš u zatvor, Burt," reče s visoka."Mislim da neću," reče on, položivši kofer koji je pronašao u kukuruzu do nje."Što je-?""Pojma nemam. Valjda je bilo njegovo." Pokaže put raskrečenog tijela koje je ležalo na putu, lica

okrenutog prema tlu. Ne više od trinaest, sudeći po izgledu.Kofer je bio star. Smeđa koža se pohabala i ogulila. Bio je omotan dvoma navojima od stare odjeće,

vezanim u velike, klaunske mašne. Vicky se sagnula da bi odvezala jednu, vidjela da je čvor umazankrvlju, pa se povukla.

Burt klekne i lagano okrene tijelo."Ne želim gledati," reče Vicky, bespomoćno odvraćajući pogled. I kad je zureće, bezizražajno lice

obratilo pažnju na njih, ona opet zavrišti. Dječakovo je lice bilo prljavo, izraz na njemu grimasa užasa.Vrat mu je bio prerezan.

Burt ustane i zagrli Vicky kad se počela njihati."Nemoj se onesvijestiti," reče joj vrlo tiho."Čuješ lime, Vicky? Nemoj pasti u nesvijest."

Ponavljao je to dok nije došla k sebi i uzvratila mu zagrljaj. Kao da su plesali, na podnevnom suncui s dječakovim lešom pod nogama.

"Vicky?""Što je?" Prigušeno njegovom košuljom."Vrati se do auta i stavi ključeve u džep. Izvadi deku sa stražnjeg sjedišta, i moju pušku. Donesi ih

tu.""Pušku?""Netko mu je prerezao vrat. Možda baš onaj koji nas promatra."Trznula je glavom i širokim očima pregledala kukuruz. Bilo ga je dokle je oko sezalo, valovito

prateći male uzvisine i udoline u tlu."Mislim da ga više nema. Ali zašto riskirati? Daj. Donesi mi to dvoje."Ukočeno je prišla automobilu, njena sjenka ju je pratila, mračna maskota koja se u ovo doba dana

drži tebi blizu. Kad se nagnula na stražnje sjedište, Burt čučne kraj dječaka. Bijelac, bez posebnihkarakteristika. Pregažen, ali t-bird mu nije prerezao vrat.

Prerezan je nepravilno i neučinkovito - nikakav narednik nije ubojici pokazao suptilniji način borbeprsa u prsa - no završni je efekt bio smrtonosan. Ili je trčao ili ga je netko gurao kroz posljednjihdesetak metara kukuruza, mrtvog ili smrtno ranjenog. A Burt Robeson ga je pregazio. Ako je dječakbio živ kad ga je udario auto, život mu je skraćen najviše za tridesetak sekundi.

Vicky ga potapše po ramenu i on odskoči.Stajala je sa smeđom vojničkom dekom položenom preko desne ruke i skraćenom sačmaricom

pumpericom u lijevoj, odvraćenog pogleda. Uzeo je deku i rasprostro je po cesti. Na nju je dokotrljaotijelo. Vicky ispusti uzdah očajanja.

"Jesi dobro?" Pogledao ju je."Vicky?""Jesam," rekla je prigušenim glasom.Prevrnuo je krajeve deke preko tijela i skupio je, mrzeći gustu, mrtvu težinu. Deka se u njegovim

rukama presavine u obliku slova U i skoro mu ispadne. Jače ju je stisnuo i prišao automobilu."Otvori mi prtljažnik," promrsio je.Prtljažnik je bio pun stvari za putovanje, kofera i suvenira.Vicky većinu prebaci na stražnje sjedalo, te Burt ubaci tijelo u novonastali prostor i zatvori

prtljažnik. Oteo im se uzdah olakšanja.Vicky je bila kraj suvozačevih vrata, još uvijek držeći sačmaricu."Samo je ubaci straga i idemo."Pogleda na sat i shvati da je prošlo tek petnaest minuta. Činile su se kao sati."Što ćemo s koferom?" upita ona.On zagazi niz cestu prema koferu na bijeloj crti, žarišnoj točki impresionističkog platna. Primi ga

za dronjavu ručku i nakratko zastane. Snažno je osjećao da ga netko promatra. O tom je osjećaju čitaou mnogim knjigama, uglavnom bezveznoj beletristici, pa je zato oduvijek sumnjao u njegovopostojanje. Ne i sada. Kao da su u kukuruzu bili ljudi, njih mnogo, hladno procjenjujući može li ženaizvući pušku sa stražnjeg sjedišta prije nego što oni dograbe njega, odvuku ga u sjenovite redove iprerežu mu grlo –

Otrčao je do auta dok mu je srce kucalo kao pomahnitalo, izvukao ključeve iz brave na prtljažniku i

sjeo.Vicky je ponovo plakala. Burt pokrene auto i prije no što je prošla minuta više u retrovizoru nije

mogao razaznati gdje je mjesto na kojem se zbila nesreća."Što si rekla, kako se zove iduće naselje?" pitao je."Oh." Nagnula se nad auto-kartu."Gatlin. Trebali bismo stići za deset minuta.""Je li dovoljno velik da tamo bude policijska postaja?""Nije. Samo neka točkica.""Možda ima kakav policajac."Jedno vrijeme su se vozili u tišini. Prošli su kraj silosa na lijevoj strani puta. Ničeg osim kukuruza.

Nisu se ni s kim mimoišli, čak ni s kojim farmerskim kamionetom."Jesmo li se s kim mimoišli otkad smo skrenuli s autoceste, Vicky?"Ona porazmisli."S jednim autom i jednim traktorom. Na tom raskrižju.""Ma ne, otkad smo na ovoj cesti. Na Sporednoj broj 17.""Ne. Mislim da nismo." Ranije bi ovo bio uvod za kakvu zajedljivu primjedbu. Sad je tek zurila

kroz svoju polovicu vjetrobrana na cestu koja se odmotavala i beskrajnu isprekidanu liniju na njenojpolovici.

"Vicky? Možeš otvoriti kofer?""Misliš li da ima veze?""Ne znam. Možda."Dok se mučila s čvorovima (osebujnog izraza lica - bezizražajnog, ali odlučnog - Burt se sjećao da

je njena majka imala isti kad je vadila iznutrice nedjeljnom piletu), Burt uključi radio.Stanica s pop glazbom koju su bili slušali gotovo je nestala u statici i Burt je promijeni, mičući

crveni označivač po skali.Izvještaji za farmere. Buck Owens. Tammy Wynette. Sve udaljeno, izobličeno u mrmor. No pri

kraju skale, jedna jedina riječ zatrešti iz zvučnika, tako jasna i glasna da su usne koje su je oblikovalemogle biti baš pod rešetkom zvučnika na ploči s instrumentima.

"OKAJANJE!" zaurla glas.Burt iznenađeno zagunđa. Vicky odskoči."SAMO NAS KRV JAGANJČEVA MOŽE SPASITI!" urlikao je glas, te Burt užurbano stiša radio.

Bogme je ova stanica bila blizu. Toliko blizu... da, evo je ovdje. Stršao je iz kukuruza na obzorju,paukoliki crveni tronožac ispred plavetnila. Radijski toranj.

"Okajanje je ta riječ, braćo i sestre," rekao im je glas, spustivši se na prikladniji ton. U pozadini, izamikrofona, glasovi su mrmljali amen."Ima ih koji misle da je u redu izaći u svijet, kao da u svijetumožete hodati i raditi bez da vas svijet okalja. Pa je li to čemu nas uči riječ Božja?"

Izvan dometa mikrofona no glasno:"Ne!""SVETI ISUSE!" poviče propovjednik, a riječi izađu u moćnom, pumpajućem ritmu, snažnom skoro

kao jaki rokerski zvuk:"Kada će spoznati da u tom pravcu leži smrt? Kada će spoznati da se nadnicesvijeta plaćaju na drugoj strani? Ha? Ha?

Gospod reče da u Njegovom domu ima mnogo mjesta. Ali nema mjesta bludnicima. Nema mjestagramzljivima. Nema mjesta oskrnaviteljima kukuruza. Nema mjesta za homiće. Nema mjesta – Vickyga brzo isključi."Zlo mi je od ovih gluposti."

"Što je rekao?" upita je Burt."Što je ono rekao o kukuruzu?""Nisam čula." Borila se s drugim čvorom od stare odjeće."Rekao je nešto o kukuruzu. Znam da jest.""Jesam ga!" reče Vicky i kofer joj se otvori u krilu. Prošli su kraj prometnog znaka na kojem je

pisalo: GATLIN 5 MILJA

VOZITE OPREZNO ČUVAJTE NAŠU DJECU.Kao da su znak postavili losovi. U njemu su bile dvije rupe od kalibra dvadeset i dva."Čarape," reče Vicky."Dvoje hlače... košulja... pojas... kaubojska kravata s–"Podigla ju je, pokazujući mu oljuštenu pozlaćenu kopču."Tko je to?"Burt zvirne."Mislim da je Hopalong Cassidy.""Oh." Vratila ju je u kofer. Ponovo je plakala.Nakon jednog trenutka, Burt reče,"Je li ti nešto vezano s propovijedi na radiju bilo čudno?""Ne. Čula sam toga dosta za cijeli život dok sam bila mala.Pričala sam ti o tome.""Ne misliš da je zvučao jako mlado? Propovjednik?"Bezbojno se nasmiješila."Možda je tinejdžer, pa što? To je najmonstruoznije. Dočepaju ih se dok im

se um da oblikovati. Znaju kako će iskoristiti emocionalne zapreke i ravnoteže. Trebao si bitinajednom od sastanaka u šatoru na koje su me roditelji vukli... na kojem sam bila ‘spašena’.

"Da vidim. Bila je neka Baby Hortense, Pjevajuće čudo od djeteta. Imala je osam godina. Ušla bipjevajući ‘Leaning on the Everlasting Arms’ dok je njezin tatica uzimao milodare, govoreći svima dazavuku ruke duboko u džepove, ‘dajte, nećete razočarati ovo dijete Božje’. A sjećam se i NormanaStauntona.

Propovijedao je o paklenom ognju i sumporu u kratkim hlačicama i odijelu u kojima je izgledao kaomali lord Fauntleroy. Imao je samo sedam godina."

Kimnula je na njegov pogled nevjerovanja."Nisu oni bili jedini. Bilo ih je prilično u okrugu. Bili su dobri regruti." Ispljunula je riječ."Ruby

Stampnell. Desetogodišnja iscjeliteljica vjerom. Sestre Grace. Znale bi izaći sa svojim aureolama odaluminijske folije i-oh!"

"Što je?" Trgnuo se prema njoj i prema onome što je držala u rukama. Vicky je obuzeto zurila u to.Sporo vadeći stvari, ruka joj je zapela za nj na dnu kofera i izvadila ga dok je govorila. Burt sezaustavi kako bi bolje pogledao. Ona mu ga da bez riječi.

Bilo je to raspelo napravljeno od pletenica od kukuruzne komušine, nekad zelenih, sada suhih. Na njje upletenom kukuruznom svilom bio pričvršćen patuljasti klip. Većina zrnja pažljivo je uklonjena,vjerojatno iskopana jedno po jedno džepnim nožićem. Preostalo zrnje oblikovalo je grubu raspetufiguru izvedenu u žućkastom bareljefu. Oči su joj bile od zrna, prerezanih po dužini da dočarajuzjenice. Raširene ruke od zrnja i skupljene noge koje su završavale grubom naznakom bosih stopala.Iznad, četiri slova izdignuta od klipa bijelog kao kost: I N R I.

"Fantastičan ručni rad," reče on."Odvratno je," reče ona ravnim, napetim glasom."Baci ga van.""Vicky, policija će ga možda htjeti vidjeti.""Zašto?""Pa ne znam zašto. Možda –""Baci ga van. Hoćeš li, molim te, učiniti to za mene? Ne želim ga u autu.""Stavit ću ga straga. Čim spazimo muriju, riješit ćemo ga se, ovako ili onako. Obećajem. Okej?""Ma radi s njim što god hoćeš!" povikala je na nj."Ionako ćeš učiniti što želiš!"Zabrinut, bacio je raspelo odostraga, gdje je palo na hrpu odjeće. Oči od kukuruznog zrnja ushićeno

su zurile u svjetlo na krovu t-birda. On opet krene dok je šljunak letio pod kotačima."Tijelo i sve iz kofera dat ćemo muriji," obećao je."I onda smo s tim gotovi."Vicky nije odgovorila. Gledala je svoje ruke.Milju niz put beskrajno se kukuruzište odvojilo od ceste, otkrivši farme i prigradnje. U jednom su

dvorištu vidjeli prljave kokoši kako ravnodušno kljuckaju tlo. Na krovovima štala stajali su

izblijedjeli oglasi za kolu i duhan za žvakanje. Prošli su kraj visoke oglasne ploče na kojoj je pisalo:SAMO ISUS SPAŠAVA.

Prošli su i kafić s Conocovom benzinskom crpkom, ali Burt je odlučio da će ići do središta gradića,ako takvo što postoji. Ako ne, vratit će se do kafića. Tek mu je nakon što su ga prošli sinulo da jeparkiralište bilo prazno, izuzev jednog starog kamioneta kojem su dvije gume bile prazne.

Vicky se odjednom poče smijati, hihotati visokim tonom koji je Burta asocirao na približavajućuhisteriju.

"Što je toliko smiješno?""Natpisi," rekla je, daščući i štucajući."Zar ih nisi pročitao?Kad su ovaj dio države nazvali biblijskim pojasem, nisu se šalili.O, Bože, evo još jedne skupinice." Izletio joj je još jedan nalet histeričnog smijeha, te je prigušila

usta objema rukama.Na svakom je natpisu bila samo jedna riječ. Potpirali su ih vapnom oličeni stupovi koji su bili

usađeni u pješčanu bankinu, po izgledu prilično stari; vapno se ispralo i oljuštilo. Nailazili su uintervalima od dvadesetak metara i Burt pročita:

OBLAK... DANJU... VATRENI... STUP... NOĆU"Zaboravili su jednu stvar," reče Vicky, još se uvijek bespomoćno hihoćući."Koju?" upita Burt mršteći se."Burmu Shave2." Sklupčala je šaku pred ustima da bi zaustavila smijeh, no njeni su poluhisterični

hihoti bježali oko nje kao zapjenušani mjehurići đumbirovog soka."Vicky, je li ti dobro?""Bit će mi. Kad budemo tisuću milja odavde, u sunčanoj i grešnoj Kalifomiji, sa Stjenjakom i

Nebraskom iza nas."Nadošla je još jedna skupina natpisa i oni ih pročitaju u tišini.UZMITE... I... JEDITE... REČE... GOSPODIN... BOGZašto, pomisli Burt, odmah vežem neizrečenu imenicu s kukuruzom? Ne govore li to prilikom svete

pričesti? Prošlo je podosta otkad je bio u crkvi, tako da se zapravo ne sjeća. Ne bi se čudio da u ovimkrajevima za hostiju upotrebljavaju kukuruzni kruh.

Taman je zaustio da to kaže Vicky, a onda je još jednom razmislio.Uspeli su se na blagu uzvisinu i Gatlin je ležao pred njima, sva tri bloka kuća, nalik na filmski set iz

produkcije o velikoj ekonomskoj krizi tridesetih."Tamo mora biti neki policajac," reče Burt i zapita se zašto mu je prizor tog seljoberskog mjestašca

Bogu iza nogu stegao grlo od bojazni.Prošli su prometni znak koji im je priopćio da ne smiju voziti brže od trideset milja na sat, te još

jedan natpis, zamrljan hrđom, na kojem je pisalo:ULAZITE U GATLIN, NAJLJEPŠI GRADIĆ U NEBRASKI-I BILO GDJE DRUGDJE NA

SVIJETU! 5431 STANOVNIK.S obje strane ceste stajali su prašnjavi brijestovi, većina njih bolesna. Prošli su kraj Gatlinskog

skladišta drvene građe i benzinske crpke kompanije 76, gdje su se cijene goriva lijeno njihale navrućem podnevnom povjetarcu:

NORMAL 35.9cVISOKOOKTANSKO 38.9c, te još jedan natpis: DIESEL ZA KAMIONE ODOSTRAGA.Vozili su niz Ulicu brijestova, zatim kroz Ulicu breza i ušli na gradski trg. Uokolo su bile drvene

kuće s natkrivenim verandama. Uglate i funkcionalne. Travnjaci su bili žuti i potišteni.Dalje na cesti pas je mješanac sporo uhodao u Ulicu javora, stao i promatrao ih koji trenutak, pa je

legao nasred puta i zario njušku u šape.

"Stani," reče Vicky."Stani baš tu."Burt poslušno stane uz rub pločnika."Okreni se. Odvezimo tijelo u Grand Island. To nije daleko, zar ne? Odnesimo ga tamo.""Vicky, što nije u redu?""Kako to misliš, što nije u redu?" upita ona, glasom koji poraste do tankog tona."Gradić je prazan,

Burt. Nema nikoga osim nas.Ne osjećaš li to?"Nešto jest osjetio, i još ga drži. Ali –"Tako izgleda," reče on."Ali tu ionako nema puno ljudi.Vjerojatno su svi na trgu, na izložbi kolača ili igraju bingo.""Ovdje nema nikoga." Izrekla je to s čudnim, nategnutim naglaskom."Nisi li vidio onu benzinsku?""Da, kraj skladišta, pa što?" Misli su mu bile na drugom mjestu; slušao je jednolično cvrčanje

cvrčka koji je stanovao u jednom od obližnjih brijestova. Mirisao je kukuruz, prašne ruže i gnojivo -naravno. Prvi put otkad su sišli s autoceste, a da su u jednom naselju. U jednom je gradiću u državi ukojoj nikad prije nije bio (iako je ponekad prelijetao preko nje u United Airliensovima sedam-četiri-sedmicama), te mu se sve činilo posve pogrešnim, ali sasvim u redu. Negdje naprijed bit će trgovina sfontanom soda-vode, kino po imenu Bijou i škola koja nosi JFK-ovo ime.

"Burt, pisalo je trideset i pet zarez devet za normal i trideset i osam zarez devet za visokooktanski.Koliko ima da je netko u ovoj zemlji platio toliko za benzin?"

"Najmanje četiri godine," priznao je."Ali, Vicky –""U središtu smo grada, Burt, a nema nijednog auta! Niti jednog auta!""Do Grand Islanda je sedamdeset milja. Izgledalo bi čudno da ga odvezemo tamo.""Nije me briga.""Gle, idemo samo do vijećnice i –""Ne!"Eto, kvragu, eto ga. Eto zašto nam se brak raspada, zatvoren u orahovu ljusku. Neću. Nema šanse.

Čak štoviše, zadržat ću dah dok ne poplavim ako mi ne daš da bude po mome."Vicky," rekao je."Želim otići odavde, Burt.""Vicky, slušaj me.""Okreni auto. Idemo.""Vicky, hoćeš prestati na tren?""Prestat ću kad se budemo vozili u suprotnom smjeru. Daj, idemo.""Vozimo mrtvo dijete ti prtljažniku!" urliknuo je na nju, nedvojbeno uživajući u tome kako se

lecnula, u tome kako joj se lice opustilo. Nastavio je nešto nižim glasom:"Netko mu je prerezao vrat igurnuo ga na cestu, a ja sam ga pregazio. Sad ću se odvesti do vijećnice ili bilo čega što ovdje imaju,pa ću to prijaviti. Ako hoćeš hodati natrag do autoceste, slobodno. Pokupit ću te. Ali da mi nisigovorila da okrenem auto i vozim sedamdeset milja do Grand Islanda kao da u prtljažniku imamovreću punu smeća. On je slučajno nečiji sin, pa ću događaj prijaviti prije nego što ubojica pobjegnepredaleko."

"Gade jedan," rekla je plačući."Što li radim s tobom?""Ne znam," reče on."To više ne znam. Ali situacija se može popraviti, Vicky."Krenuo je. Pas je podigao glavu reagirajući na cviljenje guma, a onda ju je opet spustio na šape.Odvezli su se niz preostali blok do trga. Na uglu Glavne i Pleasanta, Glavna se ulica račvala. Bio je

tu gradski trg, travnati park s podijem za svirače u središtu. Na drugom kraju, gdje su se odvojciGlavne spajali, bile su dvije zgrade koje su se doimale vrlo službeno. Burt je na jednoj pročitao:OPĆINSKI CENTAR GATLIN.

"To je to," reče on. Vicky nije ništa rekla.Na pola trga Burt zaustavi auto. Bili su kraj zalogajnice, Gatlinskog bara i pečenjarnice."Kamo ćeš?" pitala je Vicky uznemireno kad je otvorio vrata."Saznati gdje su svi nestali. Tamo na prozoru piše ‘otvoreno’.""Nećeš me ostaviti samu?""Pa dođi onda. Što te sprečava?"Otključala je vrata i izašla dok je on stupio pred automobil.Shvatio je da joj je lice blijedo i u trenutku se sažalio. Beznadno se sažalio."Čuješ li?" pitala ga je kad joj se pridružio."Čujem li šta?""Ništa. Nema auta. Nema ljudi. Nema traktora. Ničega."A onda, iz bloka preko, začuju visok, veseo dječji smijeh."Čujem djecu," reče on."Ti ne?"Pogledala ga je, zbunjena.Otvorio je vrata blagovaonice i ušao u suhu, antiseptičku vrućinu. Pod je bio prašnjav. Sjaj na

kromu mutan. Drvene oštrice ventilatora na stropu su stajale. Prazni stolovi. Prazne stolice za pultom.No zrcalo iza pulta bilo je razbijeno i tamo je bilo nečega... jednog ga je trenutka imao. Sve su slavineza točenje piva bile slomljene. Ležale su duž pulta poput bizarnih uzvanika na zabavi.

Vickyn je glas bio živahan, blizu puknuća."Sigurno. Pitaj bilo koga. Oprostite, gospodine, možetemi reći –"

"Daj, začepi." No glas mu je bio tup i nesilovit. Stajali su na prašnjavoj traci sunčane svjetlosti kojaje padala kroz veliki prozor od pločastog stakla, a on ponovo osjeti da ih netko promatra i pomisli nadječaka u njihovom prtljažniku, i na dječju ciku. Bez ikakvog razloga nadošla mu je jedna fraza kojaje zvučala kao pravna, te ju počne mistično ponavljati u mislima: Neopaženi prizor. Neopaženi prizor.Neopaženi prizor.

Oči su mu skrenule na kartice požutjele od starosti, čavlićima pričvršćene iza pulta:CHEESEBURGER 35cNAJBOLJA KOBASICA NA SVIJETU 10cPITA OD JAGODE I RABARBARE 25cDANAŠNJI SPECIJALITET SLANINA I CRVENI UMAK S PIRE KRUMPIROM 80c.Koliko ima da su u zalogajnicama cijene bile tolike?Vicky je odgovorila."Pogledaj,"rekla je kreštavo. Pokazivala je kalendar na zidu."Mislim da su

večerali cijelih dvanaest godina." Neumoljivo se nasmijala.On priđe kalendaru. Na slici su bila dva dječaka koji su plivali u ribnjaku dok im je slatki psić

odnosio odjeću. Ispod slike bila je legenda:ČESTITKE OD GATLINSKE TRGOVINE DRVENOM GRAĐOM I ŽELJEZNARIJOM Vi Slomite, Mi

Popravimo.Na gledalu je očitao kolovoz 1964."Ne razumijem," zamuca on,"ali siguran sam –""Ti si siguran!" zaviče ona histerično."Sigurno si siguran! To je tvoja nevolja, Burt, cijeli si svoj

život bio siguran!"Okrenuo se prema vratima i ona krene za njim."Kamo ćeš?""U Općinski centar.""Burt, zašto moraš biti tako tvrdoglav? Znaš da ovdje nešto nije u redu. Ne možeš li jednostavno

priznati?""Nisam tvrdoglav. Samo se želim riješiti onoga u prtljažniku."

Izašli su na pločnik, te Burta nanovo zapljusne tišina u mjestu, zajedno s mirisom gnojiva. Nekakoti taj miris ne pada na pamet kad krišku kruha namažeš maslacem, zasoliš je i zagrizeš. Uz pozdravesunca, kiše, raznih ljudskom rukom sintetiziranih fosfata i dobre, zdrave doze kravljih govana. Noovaj je miris bio drugačiji od onog uz koji je odrastao na ruralnom sjeveru države New York. Možešreći što god ti padne na pamet o organskom gnojivu, ali postoji nešto miomirisno kad ga razastirač širipoljima. Nije to bio jedan od tvojih omiljenih mirisa, Bože sačuvaj, ali kad bi gakasnoposlijepodnevni povjetarac podigao i kao na krilima pronio po netom izoranim poljima, taj jemiris doista budio dobre asocijacije. Predstavljao je trajni nestanak zime. Značio je da će se školazatvoriti kroz šest tjedana, više-manje, i da će se sve preliti u ljeto. To je miris koji je u njegovomumu neizostavno povezan s drugim aromama koje jesu mirisi: s mačjim repkom, djetelinom, svježomzemljom, vrtnim sljezom i svibom.

Ali ovdje nešto rade drugačije, pomisli on. Miris je sličan, ali ne i isti. Imao je slatkasto mučnuprimjesu. Skoro kao miris smrti.

Kao bolničar u Vijetnamu, bio je upućen.Vicky je tiho sjedila u automobilu, držeći kukuruzno raspelo u krilu i zureći u nj pomalo zaneseno,

što se Burtu nije sviđalo."Odloži ga," reče on."Neću," rekla je bez da ga je pogledala."Igraj svoje igrice, ja ću igrati moje."Ubacio je auto u brzinu i odvezao se do ugla. Iznad je visjelo mrtvo stop-svjetlo, njišući se na

laganom povjetarcu. Na lijevoj je strani bila krasna bijela crkva. Trava je bila pokošena.Održavano cvijeće raslo je pokraj popločenog puta. Burt zaustavi auto."Što radiš?""Ući ću i zvirnuti," reče Burt."To je jedino mjesto u gradu koje ne izgleda kao da deset godina

skuplja prašinu. Pogledaj tablu za obavijesti."Pogledala je. Uredno pričvršćenim bijelim slovima pisalo je: MOĆ I MILOSRĐE ONOGA KOJI

HODA IZMEĐU REDOVA. Datum je bio 24. srpanj 1976. - prošla nedjelja."Onaj Koji Hoda Između Redova," reče Burt, isključivši motor."Valjda jedno od devet tisuća imena Gospodnjih kojima se služe samo u Nebraski. Ideš?"Nije se nasmijala."Ne idem s tobom.""Dobro. Kako želiš.""Nisam bila u crkvi otkako sam otišla od kuće i ne želim otići u crkvu u ovom gradiću, Burt. Užasno

me strah, ne možemo li jednostavno otići!""Samo još minutu.""Imam svoje ključeve, Burt. Ako se ne vratiš za pet minuta, odvest ću se i ostaviti te.""Samo malo, damice.""Točno ću tako učiniti. Jedino ako me ne kaniš napasti poput najobičnijeg uličnog kriminalca i oteti

mi ključeve. Mislim da bi ti to mogao.""Ali ne misliš da hoću.""Ne."Njena je torbica bila na sjedištu, između njih. Naglo ju je podigao. Ona zavrišti i zgrabi je za

naramenicu. Ne trudeći se kopati po njoj, on jednostavno okrene torbicu iz koje ispadnu sve stvari.Privjesak za ključeve je blistao među papirnatim rupčićima, kozmetikom, sitnišem i starim listama

za kupovinu. Ona segne za ključevima, no on je opet preduhitri i stavi ih u džep."Nisi to trebao uraditi," rekla je plačući."Predati me njima.""Nisam," reče on, nasmiješivši se kruto, beznačajno."Molim te, Burt! Strah me je!"Ispružila je ruku, preklinjala.

"Čekala bi me dvije minute i to bi ti bilo dovoljno.""Ne bih –""A onda bi se odvezla smijući se i govoreći sama sebi, ‘Sad će Burt naučiti da me ne ljuti kad ja

nešto želim’. Nije li baš to bio tvoj slogan tijekom našeg bračnog života? Sad će Burt naučiti da me neljuti?"

Izašao je iz automobila."Molim te, Burt," vrištala je, tonuvši u sjedište."Poslušaj me... ja znam... odvest ćemo se iz grada i

nazvati iz govornice, može? Imam puno sitnoga. Jedino... možemo... ne ostavljaj me samu, Burt, neostavljaj me samu tu vani!"

Zalupio je vrata njenoj deračini i potom jedan tren stajao naslonjen na t-bird, s palčevima prekozatvorenih očiju. Ona je lupala na prozor s vozačeve strane i zazivala ga. Ostavit će sjajan dojam kadnapokon bude pronašao službeno lice koje će preuzeti brigu nad dječakovim tijelom. O da.

Okrenuo se i krenuo popločanim putem do vratiju crkve. Bit će unutra dvije, tri minute, pogledatiokolo, izaći. Vrata su najvjerojatnije zaključana. No otvorila su se lagano na tihim, podmazanimšarkama (podmazivanih s poštovanjem, pomisli on, a to je bilo čudno ni iz kojeg dobrog razloga), teon stupi u predvorje tako hladno da je zamalo bilo studeno. Trebao mu je trenutak da mu se očipriviknu na tamnoću.

Prvo što je zapazio bila je hrpa drvenih slova u suprotnom kutu, prašnjavih i nemamo nabacanih.Prišao im je, znatiželjan.

Doimala su se staro i zaboravljeno kao kalendar u baru i pečenjarnici, nimalo nalik na ostatakpredvorja koje je bilo čisto i uredno. Slova su bila velika otprilike šezdeset centimetara, očito diokompleta. Raširio ih je na sagu - bilo ih je dvadeset i pet - i micao slažući anagrame. STATI CVRČAKBRDO KAPA SNIMIL. Ne. PIČKA SARDINA BLATO CRV KIST M. Ni to nije bilo dobro.

S izuzetkom CRVA. Na brzinu je sklopio riječ CRKVA, ostavši s PIČK SARDINA BLATO IST M.Glupo. Čučao je ovdje igrajući idiotske igrice gomilom slova dok je Vicky ludila u autu. No tamankad je htio ustati, sinulo mu je. Složio je BAPTISTIČKA, nakon čega je ostalo SARD N LO I M - te jemalo posloživši redoslijed dobio MILOSRDNA. MILOSRDNA BAPTISTIČKA CRKVA. Slova susigurno bila na pročelju. Skinuli su ih i nemamo bacili u kut, nakon čega je crkva prebojana tako da senije moglo vidjeti gdje su stajala.

Zašto?To više nije bila Milosrdna baptistička crkva, eto zašto. Pa kakva onda crkva to jest? Iz nekog

razloga ovo je pitanje rezultiralo naletajem straha, te on brzo ustane, brišući prste od prašine.Skinuli su dvadesetak slova, pa što? Možda su mjesto preimenovali u Flip Wilsonovu crkvu onoga

što se trenutačno zbiva.No što se jest zbilo? Nestrpljivo se otresao te misli i ušao kroz unutarnja vrata. Sad je stajao na dnu

same crkve, te je gledajući u lađu osjetio kako se strah plete oko njegovog srca, snažno ga pritiščući.Udahnuo je, glasno u zbitoj tišini ovoga mjesta.

Prostorom nad propovjedaonicom dominirao je golemi portret Krista, te Burt pomisli: Ako Vickyjoš nije dobila histerični napad u ovom gradiću, od ovog sigurno hoće.

Krist se cerio kao vuk. Oči su mu bile raširene i napadne, nelagodno podsjetivši Burta na LonaChaneya u Fantomu iz opere. U svakoj od širokih crnih zjenica netko se (vjerojatno neki grješnik)utapao u vatrenom jezeru. Ali najčudnije je bilo to što je Krist imao zelenu kosu... kosu koja je, kad sije pomnije promotrio, zapravo bila isprepletena masa ranoljetnog kukuruza.

Slika je bila nevješto, ali efektno napravljena. Nalikovala je stripovskom muralu kojeg je načinilonadareno dijete - starozavjetni Krist, odnosno paganski Krist koji bi svoje ovce prinio za žrtvuumjesto da ih vodi.

U podnožju lijevog reda klupa bile su orgulje, te Burt isprve nije mogao dokučiti kakve su. Prišavši

im niz lijevi prolaz među klupama i s lagano rastućim užasom shvatio je da su dirke iščupane,zaklopci izvađeni... a cijevi začepljene suhom komušinom. Nad orguljama je bila pažljivo ispisanaploča: NE STVARAJTE GLAZBU OSIM JEZIKOM LJUDSKIM REČE GOSPODIN BOG.

Vicky je bila u pravu. Ovdje nešto definitivno nije bilo u redu.Dvojio je bi li se vratio k njoj bez daljnjeg istraživanja, samo da uđe u auto i ostavi grad za sobom

čim prije, ne mareći za općinsku zgradu. No to ga je vrijeđalo. Priznaj, pomislio je. Njen Ban 5000treba još malo provježbati prije nego što se vratiš i kažeš joj da je bila u pravu.

Izaći će za minutu ili dvije.Prišao je propovjedaonici, misleći: Ljudi sigurno prolaze kroz Gatlin. U susjednim gradovima mora

biti onih koji ovdje imaju prijatelje i rođake. Nebraskanska policija tu i tamo obiđe grad. A što je selektričarskom tvrtkom? Stop-svjetlo je crklo. Oni zasigurno znaju da dvanaest godina nema struje.Zaključak: ono što se zbiva u Gatlinu je nemoguće.

Ipak, podilazila ga je jeza.Uspeo se do propovjedaonice četirima stubama preko kojih je bio razastrt sag i pogledao napuštene

klupe što su sjajile u polusjeni. Kao da je osjećao težinu tih drevnih, bez sumnje nekršćanskih očijušto su mu bušile leđa.

Na govornici je bila velika Biblija, otvorena na trideset i osmom poglavlju Knjige o Jobu. Burtletimično pogleda knjigu i pročita:

"Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče: Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanskipomisao?... Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno3." Gospodin. Onaj KojiHoda Između Redova. Kazuj, ako ti je znanje sigurno.

I molit ću lijepo, dodaj mi kukuruz.Prolistao je Bibliju, i njene stranice suho zašušte u tišini - tako bi zvučali duhovi da postoje. A na

mjestu kao što je bilo ovo, skoro da si u njih mogao povjerovati. Dijelovi Biblije bili su odstranjeni.Uglavnom iz Novog zavjeta. Netko je htio dobru staru knjigu malo prepraviti škarama.

No Stari je zavjet bio netaknut.Kad je htio sići s propovjedaonice, primijetio je još jednu knjigu na donjoj polici, pa ju je izvadio,

misleći kako bi to trebao biti crkveni registar s podacima o vjenčanjima, prvim pričestima ipokopima.

Nakrivio je lice na nestručno pozlaćene riječi utisnute na prednju stranu korica: NEKA STOGAPOKVARENI BUDU SATRANI, PA ĆE ZEMLJA OPET BITI PLODNA, REČE GOSPODIN, BOGHOSTIJA.

Kao da je ljude ovdje vozio jedan i jedini vlak, a za taj kolosijek Burt nije previše mario.Otvorio je knjigu na prvoj širokoj strani. Odmah je shvatio da je slova upisalo dijete. Tinta je

mjestimično brisana, a kako nije bilo pogrešnog slovkanja, slova su bila velika, dječja, prije nacrtananegoli napisana. U prvom je stupcu pisalo:

Amos Deigan (Richard), rod. 4. rujna 1945. 4. rujna 1964.

Isaac Renfrew (William), rod. 19. rujna 1945. 19. rujna 1964.

Zepeniah Kirk (George), rod. 14. listopada 1945. 14. listopad 1964.

Mary Wells (Roberta), rod. 12. studenog 1945. 12. studenog 1964.

Yemen Hollis (Edward), rod. 5. sječnja 1946. 5. sječnja 1965.

Mršteći se, Burt je nastavio okretati stranice. Na tri četvrtine knjige, dvostruki su stupci nagloprestali

Rachel Stigman (Donna), rod. 21. lipnja 1957. 21. lipnja 1976.

Moses Richardson (Henry), rod. 29. srpnja 1957. Malachi Boardman (Craig), rod. 15. kolovoza 1957.

U knjigu je posljednja bila unesena: Ruth Clawson (Sandra), rođ. 30. travnja 1961.Burt zvirne na policu gdje je pronašao tu knjigu i nađe još dvije. Prva je nosila isti slogan (NEKA

STOGA POKVARENI BUDU SATRANI ), te se u njoj nastavljao isti zapis, jedan stupac koji je slijediodatume rođenja i imena.

U ranom rujnu 1964. pronašao je Joba Gilmana (Claytona), rođ. 6. rujna, a iduća je unesena EvaTobin, rođ. 16. lipnja 1965. Bez drugog imena u zagradi.

Treća je knjiga bila prazna.Stojeći za propovjedaonicom, Burt porazmisli o svemu.Nešto se dogodilo godine 1964. Nešto povezano s religijom i kukuruzom... i s djecom.Svemogući Bože, blagoslovi naše usjeve, molimo te. Gospodine, usliši nas. Amen.I nož se podigne visoko da zakolje žitveno janje - no je li bilo janje? Možda ih je ponijela religiozna

manija. Sami, posve sami, odsječeni od vanjskog svijeta tisućama četvornih milja šuštećeg,tajanstvenog kukuruza. Sami pod sedamdeset milijuna jutara plavoga neba. Sami pod budnim okomBoga, čudnog, zelenog Boga, Boga kukuruza koji je ostario, postao čudan i gladan. Onog Koji HodaIzmeđu Redova.

Burt je osjetio kako mu se jeza uvlači u meso.Vicky, daj da ti ispričam jednu priču. Radi se o Amosu Deiganu, rođenom kao Richard Deigan

četvrtog rujna 1945. Ime Amos je uzeo godine 1964., lijepo starozavjetno ime Amos, po jednom odnižih proroka. Eto, Vicky, dogodilo se - nemoj se smijati - da su Dick Deigan i njegovi prijatelji -između ostalih Billy Renfrew, George Kirk, Roberta Wells i Eddie Hollis - postali malo previšereligiozni pa su poubijali svoje roditelje. Sve do jednoga. Nije li to smiješno? Upucali su ih uposteljama, razrezali u kadama, otrovali im večere, objesili ih ili rasporili, koliko je meni poznato.

Radi čega? Radi kukuruza. Možda je umirao. Možda su stekli predodžbu da umire zbog previšegrijeha. Premalo žrtve.

Vjerojatno su to napravili u kukuruzištu, između redova.A nekako su, Vicky, u to sam posve siguran, nekako su odlučili da će im devetnaest biti gornja

dobna granica. Richard ’Amos’ Deigan, junak naše pričice, napunio je devetnaest četvrtog rujna 1964.- dana unesenog u knjigu. Mislim da su ga ubili. Žrtvovali ga u kukuruzištu. Nije li to glupa priča?

Ali uzmimo u obzir Rachel Stigman, koja je do 1964. bila Donna Stigman. Napunila je devetnaestdvadeset i prvog lipnja, prije otprilike mjesec dana. Moses Richardson rođenje 29. srpnja - dan poslijeprekosutra punit će devetnaest. Možeš si zamisliti što će se dogoditi dobrom starom Moseu dvadeset idevetog?

Ja mogu.Burt poliže usne, bile su suhe.Još jedna stvar, Vicky. Gle ovo. Job Gilman (Clayton) rođenje petog rujna 1964. Nema novih

rođenja sve do šesnaestog lipnja 1965. Praznina od deset mjeseci. Znaš što ja mislim? Poubijali suroditelje, čak i trudnice, to ja mislim. A jedna od njih je zatrudnjela u listopadu i rodila Evu. Nekašesnaest, sedamnaest - ogodišnjakinja. Eva. Prva žena.

Grozničavo je listao knjigu dok nije našao Evu Tobin. Ispod nje:"Adam Greenlaw, rođ. 11. srpnja 1965." Sad bi imali oko jedanaest, pomislio je, te se naježi. A

možda su vani. Negdje.No kako je takvo nešto moglo ostati tajnom? Kako se moglo nastaviti?Kako osim ako Bog o kojem se radi nije to odobrio?

"O Isuse," reče Burt u tišini, točno kad je t-birdova truba počela treštati poslijepodnevom, dugo ineprekidno.

Burt skoči s propovjedaonice i otrči niz središnji prolaz. Uz tresak otvori vanjska vrata predvorja,pustivši unutra vruću, zasljepljujuću svjetlost sunca. Vicky je sjedila uspravno kao svijeća, te je divljeokretala glavu, ruku pritisnutih na trubu. Djeca su dolazila sa svih strana. Neka su se veselo smijala.Držala su noževe, sjekirice, cijevi, kamenje, čekiće. Jedna djevojčica od kojih osam godina, prekrasneduge plave kose, imala je nož skakavac. Seoska oružja. Nigdje pištolja. Burta je divlji nagon tjerao dapoviče:

Koji su od vas Adam i Eva? Koje su majke?Koje su kćeri? Očevi? Sinovi?Kazuj, ako ti je znanje sigurno.Došli su iz pokrajnjih ulica, iz gradskog zelenila, kroz vrata u žičanoj ogradi koja je opasivala

školsko igralište blok dalje na zapadnoj strani. Neka od djece indiferentno pogledaju Burta, smrznutogna stubama crkve, a neka su se gurkala, pokazivala na nj i smijala se... slatkim dječjim osmjesima.

Djevojčice su bile odjevene u duge smeđe vunene oprave i izblijedjele dječje šeširiće. Dječaci supoput kvekera bili u crnom sa šeširima zaobljenih vrhova i ravnih oboda. Tekli su kao bujica premaautomobilu, trgom preko travnjaka, a nekoliko ih je prilazilo dvorištem onoga što je do 1964. bilaMilosrdna baptistička crkva. Jedno ili dvoje tako blizu da ih je mogao dodirnuti.

"Sačmarica!" zaviče Burt."Vicky, uzmi sačmaricu!"Ali nju je sledila panika, to je mogao vidjeti sa stuba. A i sumnjao je da ga čuje kroz zatvorene

prozore. A oni su se skupljali na thunderbirdu. Sjekire, sjekirice i komadine cijevi dizale su se ispuštale. Bože, gledam li ja uistinu ovaj prizor? pomislio je, smrznut. Jedna kromirana strijelaotpadne sa strane automobila.

Odletio je i ukras s pokrova motora. Izboli su gume noževima, zavrtili ih i probušili, te seautomobil slegne. Truba je trubila i trubila. Vjetrobran i pokrajnji prozori bili su neprozirni, slomljenipred jurišem... a potom se sigurnosno staklo razleti prema unutra i on ju je opet mogao vidjeti. Vickyse skutrila, trubeći sada samo jednom rukom, druge podignute da zaštiti lice. Nemirne mlade rukesegnu unutra, nespretno tražeći dugme za otvaranje/zatvaranje vrata. Divljački ih je odbijala od sebe.Trubljenje postane isprekidano, a zatim stane.

Izudarana i ulubljena vrata s vozačeve strane širom se otvore.Pokušavali su je izvući, ali ona je čvrsto omotala ruke oko volana. Potom se jedan nagnuo, s nožem

u ruci, i –Njegova paraliza popusti i on nahrupi niz stube, potrči popločanim putem prema njima. Jedan od

njih, dječak od kojih šesnaest, duge riđe kose koja mu se prosula ispod šešira, okrene se prema njemu,gotovo ležerno, te nešto prasne kroz zrak.

Burtova lijeva ruka tržne prema natrag, i njemu na um padne apsurdna pomisao da ga je udario svelike udaljenosti. Onda nadođe bol, tako oštra i nenadana da se svijet zasivio.

Pregledao je ruku s glupavim čuđenjem. Nož skakavac od kifle i pol rastao je iz nje poput čudnogtumora. Rukav njegove sportske košulje marke J.C. Penney se crvenio. Zurio je u nj dugo kao uvječnost, pokušavajući razumjeti kako mu je iz ruke mogao izrasti nož... je li moguće?

Kad je digao pogled, riđokosi je dječak skoro bio na njemu.Cerio se, samouvjeren."Hej, kopilane," reče Burt. Glas mu je škripao od šoka."Predaj svoju dušu Bogu, jer uskoro ćeš stajati pred Njegovim prijestoljem," reče riđokosi dječak i

zagrabi rukom kao pandžom prema Burtovim očima.Burt zakorači nazad, izvadi nož iz ruke i zarije ga u dječakovo grlo. Mlaz krvi bio je trenutačan,

divovski. Poprskao je Burta.

Riđokosi dječak zagrglja, ushodavši se u velikom krugu. Segnuo je za nožem, pokušavajući gaizvući, ali nije mogao. Burt ga je gledao razjapljenih usta. Ništa od ovog se nije događalo. To je san.Riđokosi se dječak gušio i hodao. Ostali su ga gledali, zatečeni.

Ovaj dio nije u scenariju, pomisli Burt omamljeno. Vicky i ja smo bili predviđeni. I dječak ukukuruzu koji je pokušavao pobjeći. Ali ne i netko od njih. Divlje je zurio u njih, želeći zavrištati,Kako vam se ovo sviđa?

Riđokosi dječak ispusti još jedan slabašan zvuk, te klone na koljena. Na trenutak pogleda Burta, apotom mu se ruke odvoje od drške noža i on padne, licem nadolje.

Začuje se mekan uzdah od djece okupljene oko thunderbirda.Zurili su u Burta. Burt je zurio u njih, fasciniran... i tek je tada primijetio da Vicky nema."Gdje je ona?" upitao je."Kamo ste je odveli?"Jedan od dječaka podigne krvlju zamrljan lovački nož prema svom vratu i napravi nagli pokret.

Naceri se. To je bio jedini odgovor.Odnekud iz pozadine, mekan glas starijeg dječaka:"Drž’te ga."Dječaci krenu prema njemu. Burt se povuče. Oni krenu brže.Burt se povuče brže. Sačmarica, prokleta sačmarica! Izvan dosega. Sunce im je sjeklo sjenke na

zelenom travnjaku crkve... a potom stupi na pločnik. Okrene se i potrči."Ubijte ga!" netko je zaurlikao, te krenu za njim.Trčao je, ne posve slijepo. Zaobišao je zgradu općine - bolje da ne ide unutra, tamo bi ga satjerali

kao štakora - i potrčao duž Glavne ulice, koja se dva bloka dalje otvarala prelazivši u cestu.On i Vicky bili bi na toj cesti, sada i daleko, samo da ju je htio poslušati.Mokasinke su mu udarale u pločnik. Ispred sebe je vidio nekoliko poslovnih zgrada, uključujući

Gatlinsku sladoledarnicu i - gotovo sigurno - Kino Bijou. Prašnjavim je slovima na velikoj reklamiiznad ulaza pisalo: _RIKA_UJEMO NO 1 SP_TAKL ELI_A_TH TAYLOR CLEOP_RA.

Iza sljedećeg raskrižja bila je benzinska crpka koja je označavala rub grada. A iza nje kukuruz,primicao se rubovima ceste. Zelena plima kukuruza.

Burt je trčao. Ostajao je bez daha, a rana u nadlaktici počela je boljeti. I još je za sobom ostavljaokrvavi trag. Trčeći, iz stražnjeg je džepa naglim pokretom izvadio rupčić i nagurao ga u košulju.

Trčao je. Mokasinke su mu odjekivale ispucalim betonom pločnika, dah mu je strugao grlo sa sveviše i više vrućine.

Osjećao je bolno udaranje u ruci. Zajedljiv dio njegovog mozga pokušao ga je upitati misli li damože trčati sve do idućeg grada, može li trčati dvadeset milja dvotračnim asfaltom.

Trčao je. Čuo ih je iza sebe, petnaest godina mlađe, brže od njega, kako smanjuju prednost. Stopalasu im tapkala po pločniku. Međusobno su se dovikivali i derali se. Zabavljaju se bolje od publike uKolu sreće, pomisli Burt nesuvislo. Pričat će o ovome godinama.

Burt je trčao.Prošao je kraj benzinske crpke koja označava rub grada. Teško je disao, zahuktao se. Pločnik

najednom završi. Sad je postojala samo jedna mogućnost, jedina prilika da ih nadtrči i pobjegne živ.Nije više bilo kuća, nije više bilo grada. Kukuruz je kraj ceste bujao u nježnim zelenim valovima.

Zeleno lišće nalik na mačeve mekano je šuštalo. Unutra će biti duboko, duboko i hladno, bit će hladameđu redovima kukuruza naraslog do ljudske visine.

Protrčao je kraj znaka na kojem je pisalo:NAPUŠTATE GATLIN, NAJLJEPŠI GRADIĆ U NEBRASKI - I BILO GDJE DRUGDJE NA SVIJETU!

NAVRATITE KAD GOD ZAŽELITE!Sigurno ću navratiti, pomisli Burt nejasno.Prošao je kraj znaka kao sprinter koji se približava ciljnoj traci i potom naglo skrenuo ulijevo,

prešavši preko ceste, pa izuje mokasinke i baci ih. Bio je u kukuruzu koji se zatvorio iza njega i nad

njim kao valovi zelenog mora, primajući ga u sebe.Skrivajući ga. Osjetio je kako ga preplavljuje potpuno i nenadano olakšanje, i u istim trenu dobije

nov zamah. Pluća koja su se bila ispraznila kao da su se otvorila, dajući mu još daha.Trčao je niz red u koji je ušao, pognute glave, dok su mu široka ramena mlatila lišće i tresla ga.

Skrenuo je desno nakon dvadesetak metara, trčeći opet paralelno s cestom, te je nastavio, pognut kakone bi vidjeli njegovu crnu kosu među žutim brcima kukuruza. Vratio se prema cesti na nekolikočasaka, prešao još redova, pa okrenuo leđa cesti i nasumce prelazio iz reda u red, ulazeći sve dublje ukukuruzište.

Naposljetku padne na koljena i stavi čelo na zemlju. Čuo je samo svoje prenapregnuto disanje, amisao koja mu se bez prestanka motala umom bila je: Hvala Bogu da sam prestao pušiti, hvala Boguda sam prestao pušiti, hvala Bogu –

Onda je začuo njih kako se dovikuju, nalijeću jedno na drugoga ("Hej, ovaj red je moj!"), a zvuk gaohrabri. Bili su mu daleko slijeva i činilo se da su loše organizirani.

Izvadio je rupčić iz košulje, smotao ga i opet nagurao unutra nakon što je pogledao ranu. Krvarenjeje prestalo, unatoč tjelovježbi.

Počinuo je jedan duži moment, te odjednom postane svjestan da se osjećao dobro, fizički bolje negogodinama prije... izuzevši bolno pulsiranje u ruci. Osjetio se izvježbanim, uhvativši se odjednom ukoštac s jasnim (makar i toliko bezumnim) problemom nakon što se dvije godine pokušavao boriti sinkubiranim gremlinima koji su mu isisavali sreću iz braka.

Nije ispravno da osjeća ovako, rekao je sam sebi. Bio je u životnoj opasnosti, a žena mu je bilaoteta. Možda je već i mrtva.

Pokušao je u sjećanje prizvati Vickyno lice i na taj način otresti jedan dio čudnog, dobrog osjećaja,ali ono mu nije nadolazilo.

Doduše, sjetio se riđokosog dječaka s nožem u grlu.Postao je svjestan ugodnog mirisa kukuruza u svom nosu, svud oko njega. Vjetar je prolazeći

vršcima stabljika zvučio poput glasova. Umirujućih. Što god da je bilo učinjeno u ime ovog kukuruza,on ga je sada štitio.

Ali oni su se približavali.Trčeći pognuto, požurio je uz red u kojem je bio, prešao ga, zavinuo i prešao još nekoliko redova.

Pokušao je glasove zadržati slijeva, ali kako je poslijepodne prolazilo, to je postalo sve teže i teže.Glasovi su oslabili, a šuštanje kukuruza ih je često posve prekrilo. On je trčao, osluškivao, ponovotrčao. Zemlja je bila tvrda pa su njegova stopala u čarapama ostavljala slabe ili nikakve tragove.

Kad je puno kasnije stao, sunce je visjelo nad poljem s njegove desne strane, a kad je pogledao nasat, vidio je da je sedam i petnaest. Sunce je vrške kukuruza obojilo u crvenkasto zlato, ali ovdje susjene bile mračne i duboke. Nagnuo je glavu, osluškujući. S nadolaskom sumraka vjetar je sasvimutihnuo i kukuruz se umirio, ispuštajući svoju aromu rasta u topli zrak. Ako su još bili u kukuruzištu,onda su bili jako daleko ili su se pritajili i čekali.

Ali Burt nije mislio da hrpa djece, makar i lude, može tako dugo biti tiho. Posumnjao je da sunapravili za klince najprirodniju stvar, bez obzira na posljedice: odustali su i vratili se kući.

Okrenuo se prema zalazećem suncu koje se spustilo među oblake razasute na obzorju i počeohodati. Ako će redove sijeći dijagonalno, zalazećeg sunca ispred sebe, prije ili kasnije će izbiti naSporednu broj 17.

Bol u ruci mu se smirila u slabo kuckanje koje je skoro bilo ugodno, a još se uvijek dobro osjećao.Odlučio je da će, dok god bude ovdje, zadržati taj dobar osjećaj bez imalo krivnje. Krivnja će se vratitikad bude razgovarao s vlastima i izvijestio o tome što se zbilo u Gatlinu. No to može pričekati.

Požurio je kroz kukuruz, misleći kako nikad nije bio tako oštro svjestan. Petnaest minuta kasnijesunce je bilo tek polukugla koja se navirivala iznad obzora, i on stane, a njegova nova svjesnost pređe

u obrazac koji mu se nije svidio. Postala je neodređeno... pa, neodređeno zastrašujuća.Nagnuo je glavu. Kukuruz je šuštao.Burt je toga bio svjestan već neko vrijeme, no šuštanje je povezao s nečim drugim. Vjetra nije bilo.

Kako je to moguće?Unazvjereno pogleda uokolo, napola očekujući da će vidjeti dječake u kvekerskim opravama kako

pužu po kukuruzu, s noževima u rukama. Ništa takvoga. Ali šuštanje se još čulo.Tamo na lijevo.Krene u tom smjeru, ne morajući se probijati kroz kukuruz. Red ga je vodio u pravcu u kojem je

htio ići, naravno. Naprijed, red je završavao. Završavao? Ne, širio se u nekakvu čistinu. Šuštanje jedolazilo otamo.

Stao je, odjednom ustrašen.Miris kukuruza bio je toliko jak da je zrak njime bio prezasićen.Redovi su sačuvali toplinu sunca i on shvati da je prekriven znojem, pljevom i tankom paučinom od

kukuruzne svile. Kukci bi trebali biti svud po njemu... ali nema ih.Stajao je u tišini, zureći u mjesto gdje se kukuruz širio u ono što je izgledalo kao veliki krug gole

zemlje.Ovdje nije bilo pauka i komaraca, muha i buha, pješčara-kukaca koje su on i Vicky

zvali"stanovnicima drive-in-kina", u doba kad su hodali, pomisli on naglo, s neočekivano tužnomnostalgijom.

A nije vidio nijednu vranu. Eto što je stvarno čudno, kukuruzište bez vrana.U zadnjem tračku danjeg svjetla pregledao je red sa svoje lijeve strane. I shvatio da su svaki list i

stabljika savršeni, što nikako nije moglo biti moguće. Bez žute snijeti. Bez bolesnog lišća, gusjeničjihjaja, bez životinjskih jazbina, bez –

Oči mu se rašire.Bože moj, bez imalo korova!Bez ijedne biljke. Svakih četrdeset i pet centimetara jedna se stabljika kukuruza uzdizala iz tla. Nije

bilo vještičinog prosa, kužnjaka, američkog kermesa, viline kosice. Ničega.Burt pogleda gore, raširenih očiju. Svjetlo na zapadu je slabilo.Razasuti oblaci su se skupili. Ispod njih zlatna je svjetlost prešla u ružičastu i oker. Ubrzo će se

smračiti.Bilo je vrijeme da se pođe do čistine i vidi što je tamo - nije li to cijelo vrijeme bilo predviđeno?

Sve dok je mislio da bježi prema autocesti, nisu li ga vodili na ovo mjesto?S jezom u trbuhu, krenuo je niz red i stao na rubu čistine. Ostalo je dovoljno svjetla da vidi što je

tamo. Nije mogao vrištati. Kao da u plućima nije ostalo dovoljno zraka. Usteturao je, noge su mu bilepoput komadića ivera. Oči mu nabreknu iz znojnog lica.

"Vicky," prošapće."O, Vicky, Bože moj –"Bila je nataknuta na poprečnu motku kao stravičan trofej, ruku na zglobovima i nogu na člancima

vezanih običnom bodljikavom žicom, sedamdeset centi za metar u bilo kojoj željezariji u Nebraski.Njoj slijeva bio je kostur u istrunuloj misnoj košulji. Gola se čeljusna kost iscerila. Očne duplje kao

da su šaljivo zurile u Burta, kao da je bivši župnik Milosrdne baptističke crkve govorio: Nije to baštako loše, nije to loše što su me poganska vražja djeca žrtvovala u kukuruzu, nije loše što su miiskopala oči iz lubanje vodeći se Mojsijevim zakonikom –

Na lijevo od kostura u misnoj košulji bio je drugi kostur, odjeven u raspadajuću plavu odoru. Šeširje visio na lubanji zasjenjujući joj oči, a na zaslonu kape bila je značka zelenkaste nijanse POLICIJA.

Tada je Burt čuo da dolazi: ne djeca, već nešto puno veće, kako se kroz kukuruz kreće prema čistini.Nisu to djeca, ne. Djeca ne bi usudila noću u kukuruz. Ovo mjesto je bilo sveto, mjesto Onoga KojiHoda Između Redova.

Burt se trznuo, okrenuo da pobjegne. Red iz kojeg je ušao na čistinu je nestao. Zatvorio se. Svi su seredovi zatvorili. Nešto se približavalo i on ga je mogao čuti kako napreduje kukuruzom.

Mogao ga je čuti kako diše. Preplavi ga zanos praznovjernog užasa. Dolazio je. Kukuruz na donjojstrani čistine se najednom zacrni kao da ga je zamrljala divovska sjenka.

Dolazi.Onaj Koji Hoda Između Redova.Došao je na čistinu. Burt je vidio nešto ogromno, dopiralo je sve do neba... nešto zeleno s groznim

crvenim očima veličine nogometnih lopti.Nešto što je zaudaralo na suhu, godinama staru komušinu iz neke mračne staje.Zavrištao je. Ali nije vrištao dugo.Nakon nekog vremena izađe naduti, narančasti, puni mjesec4.Tog su podneva djeca kukuruza stajala na čistini, promatrajući dva raspeta kostura i dva tijela...

tijela koja još nisu bila kosturi, ali hoće. S vremenom. A ovdje, u srcu Nebraske, u kukuruzu, samo jevrijeme postojalo.

"Čujte me, usnio sam jedan san, te mi Gospodin pokaže sve ovo."Svi se okrenu k Isaacu, s jezom i čuđenjem, čak i Malachi. Isaac je imao tek devet godina, ali bio je

Prorok otkako je prije godinu dana kukuruz uzeo Davida. David je napunio devetnaest, te je na svojrođendan ušao u kukuruz kad se sumrak spuštao na ljetne redove.

Sada, malenog, ozbiljnog lica pod širokim šeširom, Isaac nastavi:"I u mojem je snu Gospodin sjenka koja hoda između redova, te mi je kazivao riječi što ih je

izrekao našoj braći, pred mnogo godina. Nezadovoljan je ovom žrtvom."Izdahnuli su, zajecali i pogledali zelene zidove koji su ih okruživali."I Gospodin mi još reče: Nisam li vam dao mjesto da ubijate, da na njemu prinosite žrtve? Nisam li

vam iskazao milost? Ali ovaj je čovjek hulio unutar mene, te sam ga morao žrtvovati sam. Kao iPlavog Čovjeka i lažnog svećenika koji su pobjegli prije mnogo godina."

"Plavi Čovjek... lažni svećenik," šaputali su i nelagodno se pogledavali."Sada je Doba milosti s devetnaest sjetvi i žetvi spušteno na osamnaest," nastavi Isaac

neumoljivo."Stoga budite plodni i množite se kako se plodi i množi kukuruz, tako da vam moja milostbude iskazana, da biste bili blagoslovljeni."

Isaac utihne.Sve se oči okrenu k Malachiju i Josephu, jedinima u ovoj družini koji su imali osamnaest. Bili su

još neki u gradu, dvadesetak njih sve zajedno.Čekali su da čuju što će reći Malachi, Malachi koji je vodio lov na Japhetha, od tada pa nadalje

znanog kao Ahaz, proklet od Boga. Malachi je prerezao Ahazu vrat i bacio njegovo tijelo izvankukuruza tako da ga prljavi leš ne onečisti ili ne zatre.

"Pokoravam se riječi Božjoj," prošapće Malachi.Činilo se da kukuruz uzdiše odobrenjem.U nadolazećim tjednima djevojčice će isplesti mnogo kukuruznih raspela da odbiju daljnje zlo.I tako su te noći svi koji su sada bili stariji od Doba milosti tiho ušli u kukuruz i doprijeli do čistine

kako bi stekli daljnju milost Onoga Koji Hoda Između Redova."Zbogom, Malachi," zazove Ruth. Neutješno je mahnula. U trbuhu je nosila Malachijevo dijete i

suze su joj tiho tekle niz obraze. Malachi se nije okrenuo. Leđa su mu bila uspravna.Kukuruz ga proguta.Ruth se okrene, još uvijek plačući. U sebi je razvila tajnu mržnju spram kukuruza i ponekad je

sanjala da ulazi u nj s bakljom u svakoj ruci, u doba dolaska suhoga rujna kad su stabljike mrtve ieksplozivno zapaljive. Ali također se bojala. Tamo vani, u noći, nešto je hodalo, a vidjelo je sve... čaki tajne skrivene u ljudskom srcu.

Sumrak prijeđe u noć. Oko Gatlina kukuruz šušti i tajnovito šapuće. Bio je jako zadovoljan.

1. Odnosi se na Vijetnamski rat (op. prev.).2. Aluzija na propagandnu poruku za dotični proizvod (op. prev.).3. Iz Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 1993. Prijevod na temelju rukopisa dr. Antuna

Sovica ; Job 38: 1, 2, 4 (op.prev.).4. Neprevodiva igra riječi. Puni mjesec je na engl. harvest moon, što doslovno znači žetveni mjesec

(op. prev.).