Spehnjak i Cipek

255255

God. 39., br. 2., 249.-513. Zagreb, 2007.

UDK: 94(497.1)1945/1990:32 323.22(497.5)1945/1990

Pregledni lanak Primljeno: 15. 3. 2007.

Prihvaeno: 24. 5. 2007.

Disidenti, opozicija i otpor Hrvatska i Jugoslavija 1945. - 1990.*

KATARINA SPEHNJAKHrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

TIHOMIR CIPEK,Fakultet politikih znanosti, Zagreb, Republika Hrvatska

U lanku se, na temelju literature i grae, analiziraju pojave disidentstva, opo-zicije i otpora komunistikom sustavu u Jugoslaviji i Hrvatskoj u razdoblju 1945. 1990.

Kljune rijei: Hrvatska, Jugoslavija, komunizam, disidenti, opozicija

I. Uvod

Ovaj je rad pokuaj rekonstrukcije mikrohistorije otpora, opozicije i disi-dentstva u komunistikom sustavu u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Na poetku treba naglasiti da su materijali za analizu relativno oskudni, jer su historijska, poli-toloka i socioloka istraivanja ovog predmeta na samim poecima.1 Domaa literatura o disidentskom djelovanju u Jugoslaviji vrlo je oskudna: nakon sloma komunistike diktature i raspada Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) interes historiografija novih drava usmjerio se na ranija

* Temelj ovom radu je referat Opposition, Dissidenten und Widerstand gegen das kommu-nistische System in Kroatien 1945-1990 na meunarodnom znanstvenom skupu Opposition und Dissidenz in den staatsozialistischen Staaten Mittelosteuropas Frankfurt an der Oder 2. - 4. XI. 2001., a pod naslovom Croatia objavljenom u knjizi Dissent and Opposition in Communist Eastern Europe. Origins of Civil Society and Democratic Transition, Ed. by Detlef Pollack - Jan Wielgohs, Aldershot 2004., 185.-206. Ovom prigodom lanak je znatno proiren, s teitem na pregledu disidentskih i opozicijskih aktivnosti sedamdesetih godina. Zahvaljujemo prof. dr. Marijanu Maticki na korisnim primjedbama.

1 Opsena istraivanja su nainjena o Hrvatskoj seljakoj stranci (HSS), kao i djelovanju ostataka ustakih formacija nakon kraja Drugoga svjetskog rata (kriarima). Otpor Staljinovih pristaa protiv Titove politike emancipacije od Moskve, kao i seljaki otpor kolektivizaciji pol-joprivrede, takoer su relativno dobro istraeni. Ima i nekoliko studija o Katolikoj crkvi. Istraivanja hrvatskog proljea 1971./1972. tek su zapoela. Cjelovitih prouavanja disident-stva kao fenomena jo uvijek nema.

256256

K. SPEHNJAK, T. CIPEK, Disidenti, opozicija i otpor - Hrvatska i Jugoslavija God. 39., br. 2., 255.- 297. (2007)

razdoblja i teme, osobito teme Drugoga svjetskog rata i na poetke nacional-ne integracije. Razdoblje komunistike vladavine, osim istraivanja aspekta represije sustava, uglavnom se prepustilo zaboravu. Tek manji dio prijanjih disidenata objavio je svoja sjeanja.

Najvaniji i najvredniji arhiv za istraivanje hrvatskog aspekta ove pro-blematike je Hrvatski dravni arhiv (HDA) u Zagrebu s opsenom graom drutveno-politikih organizacija i institucija nakon 1945. Osobit znaaj ima fond Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH). Graa je, iako bez obavijesnih pomagala, dostupna javnosti i u dobrome stanju. Prijeko potreban izvor za prouavanje ove problematike su i fondovi u prijanjim save-znim arhivima, Arhivu Jugoslavije i u Arhivu CK Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Hrvatskim je istraivaima do prije nekoliko godina bila nedostupna ili teko dostupna graa u saveznim arhivima prijanje SFRJ, koja se uvala u Beogradu. Drugi vaan izvor, fondovi policijske provenijencije u HDA, istrai-vaima jo uvijek nije, osim za najranije neposredno poratno razdoblje, potpu-no dostupan te se mogu koristiti tek manje zbirke dokumenata. S druge stra-ne, ostaje upitnom cjelina prijanje (pretpostavljene) grae Ministarstva unu-tranjih poslova NRH/SRH, a osobito Udbe/Slube dravne sigurnosti. Mnogi politiki emigranti vratili su se u Hrvatsku i preuzeli visoke funkcije u vladi nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) na prvim demokrat-skim izborima u travnju 1990. U javnosti je prijanjih godina bilo dosta navo-da i optubi da su neki od njih u prolosti suraivali, bilo dobrovoljno, bilo pod pritiskom, s dravnim sigurnosnim slubama i da su postajui novi esta-blishment, oistili arhive. Mnogi pripadnici ove elite jedva da su imali inte-resa u prouavanju povijesti disidentstva i opozicije, a nemali broj njih vidio je istraivanja i kao potencijalno rizina za svoj demokratski kredibilitet. Stoga je znanstveno propitivanje komunistike prolosti nuna zadaa u svim postju-goslavenskim dravama. Pokazalo se da je demokratski deficit novouspostav-ljenih politikih poredaka dobrim dijelom uvjetovan i zanemarivanjem pro-losti ili nedemokratskom politikom povijesti. Naravno, ovo nije jedini uzrok defektnih demokracija ili semidiktatura koje su poetkom devedesetih godi-na 20. stoljea uspostavljene na podruju bive SFRJ, ali je svakako jedan od znaajnijih.

U ovom smo radu najprije nastojali odrediti pojmove kojima emo se kori-stiti u analizi te prikazati povijesni kontekst s naglaskom na politikim doga-ajima krajem ezdesetih godina, u sedamdesetima te poetkom osamdesetih godina prolog stoljea. Pri tome smo nastojali prikazali strukturu i osnovne politike ideje disidenata po jugoslavenskim republikama te opozicijsku dje-latnost i protest u sferi civilnog drutva (vjerske institucije, kultura, antinu-klearni i feministiki pokret). Svojim istraivakim postupkom nastojali smo omoguiti kompariranje situacije izmeu jugoslavenskih republika, koje su

257257


imale razliitu nacionalnu, gospodarsku i politiku situaciju. Najvei dio ovog rada je historiografskog i politolokog karaktera poto, zasad, nema sociolo-kih znanstvenih analiza koje bi se bavile drutvenim uvjetima nastanka disi-dentstva i opozicije.

U tekstu smo teite stavili na dogaaje u Hrvatskoj, koje smo mogli istra-iti na nama dostupnim povijesnim izvorima, ali smo nastojali prikazati i pro-pitati osnovne znaajke navedenog fenomena i u ostalim republikama socija-listike Jugoslavije.

II. Pojmovno odreenje

U analizi polazimo od tipologije opozicije, disidenata i snaga otpora nje-makog politologa i povjesniara Erharta Neuberta.2 U svome smo prika-zu dosljedno nastojali slijediti ideal-tipsku podjelu iako smo svjesni da se u Hrvatskoj i Jugoslaviji ponekad isprepliu disidentska i opozicijska aktiv-nost te da su poneki iz obje skupine bili skloni oruanom otporu komuni-stikom poretku. Isto je tako jasno da je svijet ivota sloeniji od teorijskih konstrukcija, no, smatramo da su bez njih tekoe u njegovu razumijevanju jo vee. Slijedom Neubertove tipologije u opoziciju smo ubrojili one snage koje su htjele doi na vlast, odnosno iz opozicije prijei u poziciju ili su poput Rimokatolike crkve svojom potporom nekomunistikoj opoziciji htjele sruiti komunistiku diktaturu i bitno poboljati svoj poloaj u drutvu, odnosno otvoriti mogunost utjecaja na vlast. U Hrvatskoj su opoziciju ini-le tri skupine:

- Demokratske politike stranke iz vremena prije Drugoga svjetskog rata, tj. iz Kraljevine Jugoslavije, koje su se borile protiv uspostave komunistikog reima nakon rata. To se osobito odnosi na Hrvatsku seljaku stranku.

Rimokatolika crkva (RKC), koja je imala najvaniju ulogu u sklopu opozicijskih snaga i bila pod jakim pritiskom Komunistike partije od kraja Drugoga svjetskog rata do poetka ezdesetih godina. Kako je vlast proklami-rala religijsku slobodu, moe se rei da je RKC predstavljala jedinu legalnu poziciju neprijatelja. Katolicizam je inio sr hrvatskog identiteta i to ne samo vjernicima, nego i irokom dijelu populacije koja je RKC smatrala uvarom hrvatske nacije. Suprotno tome, Srpska pravoslavna crkva igrala je malu ulogu u opoziciji reimu jer se velik dio srpskog stanovnitva u Hrvatskoj identifici-rao s postojeom vlau.

- Reformistiki orijentirane skupine marksista i/ili liberalno orijentira-ni kritiari socijalistikog sustava koji su imali sljedbenike i u SKH. Partija

2 Erhart NEUBERT, Geschichte der Opposition in der DDR 1949 - 1989, Berlin 1997., 25.

258258


je bila, tako rei, zrcalo u kojemu su se ogledali skoro svi pravci opozicije. Socijalna pravda, osobna sloboda, trino gospodarstvo i socijalistiki plu-ralizam bili su meu najvanijim idejama i vrijednostima koje su javno izra-avali ovi opozicijski kritiari. Njihova je aktivnost najvidljivija u godinama 1966. - 1972. Toj kategoriji pripadaju i dijelovi studentskog pokreta 1968. i kasnije skupine koje se mogu klasificirati, ovisno o njihovoj prirodi, kao novi drutveni pokreti.

- Nove demokratske stranke osnovane 1989. i 1990., u vrijeme kraja komu-nistikog reima, a koje su oznaile poetak formiranja pluralistikog sustava postkomunizma. One ukljuuju Hrvatsku socijalno-liberalnu stranku (HSLS), HDZ i ponovno osnovan HSS.

Disidente smo definirali kao apostate, to jest prijanje lanove Komunistike partije/Saveza komunista koji su napustili komunistiku ideologiju u korist druge ideologije, odnosno pojedince i skupine koji su kritizirali komuni-stiki reim zbog neostvarivanja proklamiranih ideja i normi i koji su nakon sukoba iskljueni iz monopolistike komunistike partije pa postali kritia-ri tog sustava s demokratskih ili nacionalnih/nacionalistikih pozicija (lije-vi i desni, liberali, socijaldemokrati, nacionalisti itd.). To ukljuuje, s jedne strane, prijanje komuniste koji su se kasnije posvetili ideji o slobodi nacije, tj. ideji nezavisne hrvatske drave (Marko Veselica, Franjo Tuman). S druge strane, u ovu kategoriju ulaze i razliite skupine marksistikih intelektuala-ca koje su zastupale ideje socijalizma s ljudskim likom i koje su optuivale komunistiko vodstvo za izdaju izvornih emancipacijskih ideala socijalistike revolucije, a koju su one razumjele kao radikalan nastavak Francuske revolu-cije. Najpoznatiji predstavnici ovog pravca pripadaju skupini oko filozofskog asopisa Praxis.

Slijedei Neubertovu podjelu3 u snage otpora ubrajamo osobe koje su se protiv vladajueg reima primarno borile ilegalnim sredstvima i sukladno tome bile pripravne na upotrebu sile. U navedene spadaju sljedee skupine:

- Radikalno lijevi zagovornici prosovjetske orijentacije Jugoslavije na ijem udaru nije bio dravni socijalizam kao takav, nego Titova politika blokovske slobode i nezavisnosti od Moskve.

- Radikalno desni velikohrvatski nacionalisti ustae, koji su vodili nasilnu borbu protiv komunistikog reima i Jugoslavije kao drave i zastupali ponov-nu uspostavu nezavisne hrvatske drave unutar njezinih povijesnih i etni-kih granica.

3 Isto, 31.

259259


III. Socijalizam u Jugoslaviji: okvir za disidentstvo, opoziciju i otpor

1. Razdoblja socijalizma:1945. - 1952.: Uspostava komunistike diktatureUspostava totalitarnog sustava ukidanjem svekolike opozicije i eliminacijom

razlika izmeu drave i drutva ini osnovne znaajke ove rane faze. U skla-du s time, sve snage potencijalnog otpora su nemilosrdno likvidirane ili poti-snute. Paramilitarne formacije, nasljednice tj. ostaci vojnih formacija nastalih u Drugome svjetskom ratu (ustae, etnici) su unitene tako to su njihovi pri-padnici dijelom fiziki likvidirani, a dijelom pozatvarani. Demokratske stran-ke iz meuratnog doba su stavljene izvan zakona, a neki njihovi najpromi-nentniji predstavnici sudski gonjeni. Aktivnost Rimokatolike crkve je raznim zakonskim i administrativnim mjerama bitno potisnuta, a prosovjetske sku-pine u KPJ uklonjene zatvaranjem njihovih lanova ili slanjem pojedinaca u udaljene izolirane sredine i logore. Krajem razdoblja svi su strukturni predu-vjeti za opozicijsku djelatnost nestali.

1952. - 1966.: Konsolidacija reimaOsnovno obiljeje ovog razdoblja je uvoenje modela socijalistikog samo-

upravljanja koje je trebalo biti socijalistika alternativa centralistikoj plan-skoj privredi sovjetskog tipa. Samoupravljaki je model, kao i sovjetski, bio utemeljen na dravnom vlasnitvu nad sredstvima proizvodnje, ali je davao poduzeima relativno visok stupanj individualne odgovornosti i nezavisnosti u poslovnom odluivanju. Premda visoke stope privrednog rasta koje su prati-le uvoenje ovog modela nisu samo rezultat modela nego i nekih drugih ini-telja (inozemni krediti, doznake radnika iz inozemstva), to je svakako pridoni-jelo legitimaciji ovog modela socijalizma.

Reim se nastojao politiki razlikovati od sovjetskog modela. Tako je vod-stvo, na poetku, dopustilo isticanje vie kandidata koji su se natjecali na izbo-rima za tijela u sklopu KP. Ovaj korak prema unutarstranakoj demokraciji ubrzo je naputen jer se pokazalo da su razlike u interesima tako velike da su se pojavljivale tendencije prema viestranakom sustavu u samoj Partiji. Kako otvorena rasprava o drutveno-politikim razlikama i alternativama nije jo bila doputena, sukob interesa esto se artikulirao u nacionalnim bojama.

Sredinji je sukob u Savezu komunista Jugoslavije (SKJ - naziv za KPJ od 1952.) bio izmeu dogmatskih sljedbenika centralistikog puta razvoja, voe-nih dugogodinjim saveznim ministrom unutarnjih poslova i organizacijskim sekretarom KPJ/SKJ Aleksandrom Rankoviem, i reformistikih zastupnika federalizma. Sukob je kulminirao 1966., kada su reformisti uspjeli prevladati pridobivi Josipa Broza Tita na svoju stranu. U tom razdoblju nije bilo prosto-ra za otvorenu artikulaciju politikih opcija. Manifestacije disidentstva osta-

260260


le su iznimka i prema, bile su uguene. Ipak, pobjeda reformista u SKJ uvela je znaajnu promjenu u politiki sustav te primjerice Juan Linz misli da se u Jugoslaviji pa tako i Hrvatskoj - totalitarna diktatura poela 1966. godine mijenjati u autoritarnu s tendencijama prema demokratizaciji.4

1966. 1974.: Reformska politika Nakon poraza centralistikog krila u jugoslavenskoj vladi poelo je razdo-

blje politike ubrzanih reformi. U privredi se dogodilo djelomino preusmje-ravanje prema prihvaanju trinih mehanizama, a bilo je doputeno i malo privatno poduzetnitvo. Politiki je ivot u ovom razdoblju donekle liberali-ziran. Promjene su se izraavale i u slobodi putovanja te u relativno toleran-tnoj kulturnoj politici. Uinci su bili dvojaki. S jedne strane, djelomino otva-ranje politikog sustava dopustilo je skupinama civilnog drutva da se poja-ano politiki angairaju pa se tako npr. dogodio i znaajan studentski protest 1968. S druge strane, reforme su dale priliku partijskim vodstvima konstitutiv-nih republika da pojaaju svoje zahtjeve za nacionalnom samostalnou. Obje tendencije pokazale su se prvo u tzv. hrvatskoj krizi 1971./1972., kada je refor-mistiko krilo SKH trailo primjenu daljnjih trinih reformskih mjera koje su zaprijetile prekoraivanjem granica tolerancije saveznog vodstva. U isto je vri-jeme ova struja javno podravala ideju o prelasku visoko centralizirane jugo-slavenske federacije u konfederaciju. Reformisti, predvodnici hrvatskog pro-ljea mogli su raunati na iroku drutvenu potporu od Drutva knjievni-ka, irokih segmenata intelektualne elite, studenata.

Nakon pojave nacionalnih gibanja i u drugim republikama, a ne samo u Hrvatskoj, J. B. Tito je 1971. poduzeo akciju, opozvavi, na tradicionalno auto-ritarni nain, vodee reformiste u svim republikama. Socijalni i nacionalni reformski pokreti ipak nisu time vraeni znaajnije unazad, iako su stavlje-ni pod kontrolu. Jugoslavenski je parlament 1974. donio novi ustav koji je sadravao visok stupanj konfederalistikih elemenata.5 Hrvatska je kriza tako konano rezultirala ustavnim reformama koje su republikama dale jau pozi-ciju prema sredinjoj vlasti nego to su je imale ranije.

ezdesete su godine obiljeene i razvojem drutvenih znanosti: na sveui-lita se, uz otpore komunistikih dogmatika, najprije uvodi politologija, zatim sociologija, priznaje se vanost psihologije i provode prva istraivanja javnosti uz pomo novoutemeljenih odjela za javno mnijenje pri republikim institu-tima drutvenih znanosti. Brojni drutveno-humanistiki znanstvenici nakon studijskih boravaka na sveuilitima Zapada donose na domaa sveuilita kri-tiki znanstveni aparat drutvenih znanosti. Na studijima drutvenih i huma-

4 Prema: Kleines Lexikon der Politik, (ur. Dieter Nohlen), Mnchen 2001., 28. 5 Tihomir CIPEK, The Croats and Yugoslavism, u: Yugoslavism. Histories of the Failed Idea

1918 - 1992 (dalje: Yugoslavism), (ur. Dejana Djokia), London 2003., 81.

261261


nistikih znanosti poela se oblikovati kritika i opozicijska misao. Razumije se da je ona na poetku bila na rubu, ali ipak je kritika sustava zahvaljujui znan-stvenom ivotu na sveuilitima osobito u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu postupno jaala. Vladajua elita, naravno, nije mirno gledala razvoj kritike misli i opozicijskog djelovanja.

1974. 1980.: Politika stagnacija Ustavne reforme stvorile su sustav koji je bio iroko utemeljen u distribu-

ciji moi izmeu komunistikih vodstava konstitutivnih republika i autono-mnih pokrajina. Nacionalni pokreti nisu to smatrali dostatnim, iako su pri-vremeno bili utiani. Daljnja mjera protiv tih pokreta bilo je ponovno zatva-ranje sustava, praeno novim valom represije. Mjerama koje su podsjeale na posljedice prakog proljea, brojni aktivisti reformistikog pokreta hrvat-skog proljea dobili su zatvorske kazne, ukljuujui i vodstvo najveega kul-turnog drutva Matice hrvatske, urednika najpopularnijeg tjednika i brojne studentske voe. Nakon izlaska iz zatvora mnogima je od njih bilo zabranjeno putovati u inozemstvo ili javno nastupati.

1980. - 1990.: Kriza i propadanje komunistikog sustava

J. B. Tito, koji je bio na elu reima od osnutka socijalistike Jugoslavije i u svijetu bio vien kao jamac kohezije i integriteta ove multinacionalne dra-ve, umro je 1980. U vodstvu federacije zamijenio ga je sustav rotacije, prema kojemu je funkciju saveznog predsjednika svake godine obavljao predstavnik druge republike. Takav sustav ipak nije mogao zaustaviti ni centrifugalne ten-dencije ni jaanje velikosrpskog nacionalizma. Kriza sustava zapoela je u pri-vredi. Stupanj rasta DBP-a drastino je pao: izmeu 1980. i 1986. jugoslaven-ski je prosjek bio samo 0,8% i kao takav ispod stope rasta stanovnitva koja je bila 1%. Do 1985. stvarni prihodi stanovnitva pali su za 48,4%.6 Do 1984. industrijska je produktivnost pala za 7%, dok je industrijska produktivnost u zapadnoj Europi rasla 5% godinje u istom razdoblju. U 1984. broj je nezapo-slenih preao brojku od 1 milijun i narastao za jo 120.000 do kraja 1987. U isto vrijeme, razlike izmeu pojedinih konstitutivnih republika i autonomnih pokrajina drastino su se pojaale: stopa nezaposlenosti je varirala izmeu 1,4% u Sloveniji do 24% na Kosovu.7

Politika je kriza zapoela u gospodarski najnerazvijenijim dijelovima fede-racije. Godine 1981. bile su prve masovne demonstracije albanskih naciona-lista na Kosovu, kojima se trailo uspostavljanje republike - s predvidivim

6 Od 1980. do 1985., stvarni prihodi stanovnitva pali su za 2,2% u Saveznoj Republici Njemakoj, 1,4% u Francuskoj i 4,1% u Austriji, dok su u Maarskoj rasli za 11%.

7 Vladimir GOATI, Politika anatomija jugoslavenskog drutva, Zagreb 1989., 26.

262262


smjerom razvoja prema izdvajanju iz Jugoslavije i stvaranja Velike Albanije. Uskoro nakon toga stvorena je, dijelom preutna a dijelom otvorena, koali-cija komunistikog vodstva Srbije oko Slobodana Miloevia i nacionalisti-ke inteligencije iz Srpske akademije nauka i umetnosti. Pod izgovorom da ele uiniti kraj diskriminaciji Srba u Jugoslaviji, oni su propagirali velikosrpski projekt za ponovnu centralizaciju savezne drave u kojem je ukidanje auto-nomnog statusa Vojvodine i Kosova trebalo initi samo uvod. Ova agresivna politika i propaganda ubrzo je nala auditorij meu srpskim stanovnitvom Kosova, Bosne i Hercegovine i Hrvatske (gdje su Srbi inili 12% stanovnitva a bili prezastupljeni u dravnom i partijskom aparatu). Komunistiko vodstvo Hrvatske, suoeno s pogoranjem krize, trailo je rjeenje tj. doputanje poli-tiko-partijskog pluralizma i najavu demokratskih izbora koji su oznaili kraj komunistike diktature u Hrvatskoj.

2. Poredak i suprotstavljanje poretku ope napomene

Iako su se uvjeti u pojedinim povijesnim razdobljima razlikovali, postoja-lo je nekoliko konstanti koje su odreivale mogunosti politike akcije tije-kom razdoblja komunistike vlasti. Projekt samoupravljanja, pozicija J. B. Tita i politika meunacionalnih odnosa u Jugoslaviji bile su osnovice koje se javno nije smjelo dovoditi u pitanje. Prostor tolerancije neto se proirio nakon Titove smrti, iako vie kao posljedica narastajueg sukoba u SKJ, nego kao rezultat vee liberalizacije reima. U Hrvatskoj, kao i u Jugoslaviji u cjelini, disidentstvo nije bilo tako uoljivo kao u drugim dravama istone Europe. Najpoznatiji su sluajevi disidenta Milovana ilasa (1954., Beograd), Mihajla Mihajlova (1966., Zadar), skupine koja je djelovala ezdesetih godina oko zagrebakoga filozofskog asopisa Praxis, zatim Marka Veselice te drugih la-nova SKJ pa i iz samog vodstva koji su se od partijske linije udaljili nakon hrvatskog proljea. Najvaniji uzrok tomu bila je osobitost politike situaci-je u Jugoslaviji, pri emu je bio vaan i vanjski i unutarnji kontekst. Nakon to je Sovjetski Savez izgubio dominantan utjecaj u Jugoslaviji 1948., jedan od naj-vanijih i odluujuih razloga koji je motivirao nastanak disidentstva i opo-zicije u drugim zemljama u Jugoslaviji je nestao. Osobita pozicija Jugoslavije u hladnom ratu rezultirala je time da su takvi pokreti dobivali manje ohra-brenja sa Zapada nego npr. poljska opozicija. Takoer, politike su prilike u Hrvatskoj/Jugoslaviji bile manje restriktivne u vie vidova, nego u drugim zemljama dravnog socijalizma. Graani Jugoslavije imali su od sredine ez-desetih godina prava koja su stanovnitvu u zemljama tzv. istonog bloka bila uskraena: npr. vie slobode u uvozu literature, dostupnost zabavnih dobara i svakidanjih potronih proizvoda i mogunost putovanja u inozemstvo.

263263


Skoro u pravilu, disidenti su naputali svoju lijevu orijentaciju u trenutku kada su bili iskljueni iz KP/SK. Tek je nekolicina, npr. ilas te neki nekomu-nisti poput Danijela Ivina, razvila liberalno-demokratska stajalita. Veina se orijentirala prema nacionalnim temama: u hrvatskom sluaju ponajprije pravu hrvatskog naroda na izdvajanje i stvaranje samostalne drave.

3. Represija reima

Reim je ocjenjivao kao sumnjive sve one skupine koje je smatrao sna-gama prolosti; nacionaliste, klerikalce, liberale i anarhiste, pripadnike starih graanskih stranaka, neke graanske slojeve, dijelove slobodnih profe-sija i studentske populacije te kritike pojedince u redovima Partije. Uz te sku-pine, sumnjivima su smatrani seljaci i Rimokatolika crkva.

O djelovanju dravne sigurnosne slube Udbe prvi put se javno rasprav-ljalo 1966., u vrijeme politikog pada A. Rankovia. Tada je postalo pozna-to da je Udba stvorila oko 1,3 milijuna dosjea graana u Hrvatskoj, znaaj-no vie nego to ih je bilo u drugim jugoslavenskim republikama. Ovom pri-godom treba podsjetiti da su dosjei odreena forma informacija o graani-ma neke drave, a nastaju redovitim uredovanjem drave odnosno graani-na i tijela unutarnjih poslova. Rije je o izradi i nabavi dokumenata vezanih uz boravite, prebivalite, osobnu iskaznicu, vozake dozvole, putnike ispra-ve. Takve dosjee o graanima imaju sve drave. U ovom sluaju ostaje nejasno koliko velik je bio broj dosjea koji nisu ovog tipa, nego su rezultat skupljanja informacija o graanima zbog njihove politike djelatnosti ili stajalita. Dakle, struktura spomenutih dosjea nije poznata jer su jo uvijek nedostupni mnogi vani izvori. No, odreena se slika i to one grae za koju je u sklopu poli-tike akcije protiv zloupotreba u Slubi dravne sigurnosti donesena odluka da se uniti (to znai da nije bila od operativne vanosti) moe ipak dobi-ti zahvaljujui Udbinim dosjeima u administrativnom podruju kotara Osijek. U njima je vidljivo da su dosjeima tada smatrani i opi kao i posebni tj. vezani uz politiko djelovanje graana. Oko 32% dosjea odnosilo se na zahtje-ve za putne isprave, oko 7% su bili dosjei dostavljeni od Jugoslavenske narod-ne armije, oko 5% inili su dosjei suradnike mree, a 1% dosjea bavilo se osobama koje su traile doputenje za noenje oruja. Oko 16% dosjea sadri informacije o osjetljivim institucijama i osobama, npr. studentima, posebno studentima teologije. Preostalih 37% dosjea vezano je uz osobe koje su napu-stile zemlju ilegalno, meuratne emigrante koji su se vratili nakon 1945., la-nove prijanjih politikih stranaka i vojnih formacija te etnikih Nijemaca, folksdojera.8

8 Katarina SPEHNJAK, Brionski plenum - odjeci IV. Sjednice CK SKJ iz srpnja 1966. u hrvatskoj politikoj javnosti, asopis za suvremenu povijest (dalje: SP), 31/1999., br. 3, 485.

264264


Jugoslavenski krivini zakonik sadravao je u vrijeme komunistikog razdoblja lanke o neprijateljskoj propagandi i djelovanju protiv naroda i drave. Prema slubenim informacijama, godine 1947. u cijeloj Jugoslaviji je za djela protiv naroda i drave osueno 10. 211 osoba, 1952. njih 2.338, a 1961. - 320.9

Izmeu 1969. i 1971. godine bilo je 1. 449 krivinih djela vezanih uz politi-ki kriminal, a u est mjeseci 1972. ak 3.606, od toga u Hrvatskoj 2.289, u uoj (bez pokrajina) Srbiji 163, Vojvodini 137, Kosovu 41, Sloveniji 87, Makedoniji 31, Crnoj Gori 45.10 Poetkom osamdesetih, meu politikim zatvorenicima bilo je najvie Albanaca, osuenih zbog ukljuivanja u kosovski oslobodila-ki pokret. U razdoblju izmeu 1980. - 1984. policija je na podruju cijele SFRJ registrirala 4.245 sluajeva neprijateljske propagande od ega je 2.673 izve-deno na sud, a 2.275 osoba je osueno.11 Prema istom novinskom izvoru, u Hrvatskoj je 1980. godine registrirano 407 politikih delikata, a ukupno 86 osoba je za ista djela izmeu 1980. i 1985. osueno.

Presude za politiki kriminal objavljivane su u novinama uglavnom u crnoj kronici. Na taj se nain namjerno izjednaavao politiki protest s obi-nim kriminalom, a opozicija i disidenti s kriminalcima. U tisku su bile vrlo rijet-ke informacije o politikim zatvorenicima, a kada ih je i bilo, o njima je pisa-no kao neprijateljima socijalizma, protivnicima vienacionalne Jugoslavije i narodnim neprijateljima. Ova je propaganda bila relativno uspjena i dijelom razlog da se u veine javnosti izgubila razlika izmeu disidenata i demokratske opozicije i zastupnika iskljuivih i teroristikih orijentacija.

4. Drutveni slojevi i njihov potencijal za protestnu aktivnost

Drutveno-humanistika inteligencija u Hrvatskoj i Jugoslaviji, u cjelini je razvila disidentsku i opozicijsku djelatnost u manjem opsegu nego to je to bio sluaj u veini drugih zemalja dravnog socijalizma. Jedan od razlo-ga mogao bi biti i taj da je nakon 1950., kada je u Jugoslaviji uglavnom zavri-lo doba socrealizma, reim prestao upravljati kulturnim i umjetnikim ivo-tom i ograniio svoju ulogu na oznaavanje granica doputenog ponaanja.12 Relativna otvorenost Zapadu i uvoenje trinih elemenata u podruje kulture nakon 1950., takoer je pridonijelo, dugorono, apstinenciji umjetnika i kul-turnih radnika od primjetnije disidentske i opozicijske aktivnosti.

9 Jugoslavija 1945 - 1964. Statistiki pregled, Savezni zavod za statistiku, Beograd 1965., 362.10 Duan BILANDI, Hrvatska moderna povijest, Zagreb 1999., 656.11 Dosje verbalni delikt, Nedjeljne informativne novine (NIN), 27. VII. 1986., 17. 12 Carol S. LILLY, From Propaganda to Pornography: Party, Society and Culture in Postwar

Yugoslavia, State-Society Relations in Yugoslavia, 1945 - 1992, (Ed. by Mellisa Bokovoy, Jill A. Irvine, Carol S. Lilly), London 1997., 157.

265265


ezdesetih godina potpuno su legalizirana putovanja u inozemstvo, gra-ani su odlazili u shopping u Trst i Graz, mladi su masovno sluali radio Luxembourg, prevodila se recentna europska struna literatura i beletristi-ka, a ekspanzija turizma dovodila je u Jugoslaviju strance, osobito zapadnja-ke. Mogunost da se iskuaju blagodati Zapada, dijelom ih je demistificira-la u oima graana Jugoslavije, ali i razvila novi apetit. Zapad je postao bli-zak, pa iako ga se u svijesti prosjenoga graanina uglavnom svodilo na neo-granienu mogunost kupovine roba masovne potronje, postupno se irila i svijest o vrijednostima demokracije. U javnost se osobito probila ideja slobo-de medija i viestranaja. Pop i rock glazba je imala svoj boom u Hrvatskoj i Jugoslaviji sedamdesetih godina. Kao i druge sline skupine u Hrvatskoj i dru-gim republikama, one su rijetko posezale za eksplicitno politikim temama ili uope aluzijama.

Cenzure je, osim u neposredno poratnom razdoblju, u Jugoslaviji bilo rela-tivno malo. Knjige su rijetko zabranjivane i slobodno su djelovali kulturni cen-tri zapadnih zemalja. Povremenih je zabrana bilo tijekom cijeloga komunisti-kog razdoblja, a obino su se odnosile na tekstove koji su aludirali na Titovu linost ili tematizirali odnose meu narodima Jugoslavije na drutveno nepo-eljan nain. Sankcije su bile, openito, relativno umjerene i nikad nisu bile usmjerene protiv itavih umjetnikih skupina ili orijentacija. Dravni je aparat vie pazio to piu novine i javlja radio, jer su ti mediji bili proireniji, a osobi-ta je osjetljivost bila na moguem prenoenju negativnih napisa o Jugoslaviji iz inozemstva. Nakon saveznih ustavnih reformi dovrenih Ustavom 1974., koji-ma je znaajna mo prenesena s centra na republike, restrikcije su jo vie sma-njene u smislu da su pisci i umjetnici koji su bili nepoeljni u svojoj republici mogli ponekad objavljivati bez tekoa u drugim republikama. Posljednje, ali ne i najmanje vano; opa potpora kulturi u smjeru irenja mogunosti svim slojevima za obrazovanje i socijalnu pokretljivost, neke privilegije za intelek-tualce i njihov relativno visok socijalni status, takoer su pridonijeli integraci-ji veine intelektualaca u sustav.

Seljaci su inili najiri drutveni sloj u Hrvatskoj. U poratnom razdoblju oni su najvie pretrpjeli i materijalno i politiki. ini se da su dijelom bili poli-tiki ciljani, a dijelom rtva svojevrsne prvobitne akumulacije kapitala koju je reim trebao za industrijalizaciju zemlje. Dravne mjere, kao to su prisil-na kolektivizacija, obvezni otkup poljoprivrednih proizvoda i visoke porezne stope praene su do 1950. znaajnim, povremeno i nasilnim otporom. Kasnijih godina, seljaci jedva da su predstavljali problem reimu. S jedne strane, nakon unitenja HSS-a, nedostajao im je politiki predstavnik, a uz to, seljaci su ez-desetih godina postupno poboljavali svoju socijalno-ekonomsku poziciju (nakon ukidanja kolektivizacije 1953.), kada je poljoprivreda uz pomo razli-itih dravnih programa pojaano integrirana u ope modernizacijske proce-se. U ezdesetim i sedamdesetim godinama, nakon intenzivnog procesa urba-nizacije i industrijalizacije, seljatvo je izgubilo socijalnu koheziju.

266266


Radnika klasa, koja se u znaajnijem opsegu poela formirati tek nakon rata, nije igrala nikakvu ulogu u politikom otporu protiv reima. Radnitvo je, vie nego bilo koji drugi drutveni sloj, profitiralo od urbanizacije i jake drutvene pokretljivosti u poratnom razdoblju, kao i od niza ideoloki motivi-ranih drutvenih privilegija (sigurnost radnog mjesta, besplatna zdravstvena-socijalna zatita, plaeni obvezni godinji odmor, radnika ljetovalita, naba-va jeftine zimnice preko sindikata, koritenje dravnih stanova i dr.). Njegov se interes primarno usmjerio na poboljanje ivotnog standarda opremanjem kuanstva trajnim dobrima, kupovinu automobila i izgradnju vikendica te na putovanja.13 Formalne mogunosti za politiku participaciju uz pomo samo-upravljakih tijela radnikih savjeta, pridonijele su osjeaju osobne i institu-cionalne integracije u sustav. Istina, bilo je nekoliko radnikih trajkova nakon 1959. u industrijski razvijenijim republikama, ali rije je o trajkovima koji su bili lokalno ogranieni i odnosili su se uglavnom na poboljanje radnih uvjeta ili plaanja prekovremenog rada. Kada se pojavio hrvatski nacionalni pokret u sedamdesetima, uoljivo je bilo potpuno izostajanje radnitva u njemu.14

Treba naglasiti da su tijekom konsolidacije reima, opom modernizaci-jom i razvojem posebnog jugoslavenskog modela socijalizma, glavni drutve-ni slojevi bili relativno integrirani u sustav. Potencijal za drutvenu i politi-ku kritiku i suprotstavljanje znaajno je opao u ezdesetima i sedamdesetima. lanstvo se u Savezu komunista u odnosu na stanovnitvo uvealo vie nego dva puta u razdoblju 1948. - 1971.15 U to vrijeme, ukljuujui i irenje hrvat-skoga nacionalnog pokreta poetkom 1970., disidentsko i opozicijsko djelova-nje zapravo je svedeno na ograniene skupine intelektualaca i studenata.

U Hrvatskoj su npr. inicijative za zatitu ljudskih prava u razdoblju 1945. -1990. bilo relativno malobrojne. Vlast je ipak esto takvima smatrala djelova-nje ocjenjujui ih opozicionima nekih pripadnika odvjetnike profesije koji su branili politike osuenike, a takoer su takvim smatrane i neke aktiv-nosti PEN-a.16

13 Vie o tome: Igor DUDA, I vlakom na vikend. Prilog socijalnoj i kulturnoj povijesti slo-bodnog vremena u Hrvatskoj krajem 1960-ih, SP, 34/2002., br. 3, 659.-678.

14 George KLEIN, The Role of Ethnic Politics in the Czechoslovak Crisis of 1968 and the Yugoslav Crisis of 1971, Studies in Comparative Communism, Vol. 8, br. 4, 1975., 358.

15 Godine 1948. 85.369 stanovnika Hrvatske bili su u KPH, dok je ukupan broj stanovni-ka Hrvatske bio 3,756.807 stanovnika. Godine 1971. broj lanova se uveao na 214.614, dok je ukupno stanovnitvo inilo 4,426.000.

16 U Hrvatskoj su to npr. odvjetnik Ivo Politeo, Ivo Glowatzky, Slobodan Budak te knjievnik Predrag Matvejevi i (tada student) Dobroslav Paraga. Jovan Barovi, beogradski odvjetnik koji je branio politike osuenike, smrtno je nastradao u nejasnim okolnostima krajem sedamde-setih. Sra Popovi, beogradski odvjetnik, takoer je branio niz politikih protivnika reima te i sam bio optuen 1976. za irenje lanih vijesti. Istom krugu pripadaju i Rajko Danilovi, srbi-janski politiar oien u skupini liberala koji je postao odvjetnik politikih optuenika, kao i kosovski politiar Orhan Nevzeti, kasnije odvjetnik. U Sloveniji je to bio Franc Miklavi i sam suen zbog neprijateljske propagande.

267267


Opozicijska su stajalita dijelom prisutna u drutvima knjievnika. Ona su esto bez obzira na nacionalni predznak, bila uvari nacionalnog bia i jamci ostvarenja nacionalnih interesa. Njihova glavna optuba prema komu-nistikim vlastima bila je da te vlasti nedovoljno zastupaju nacionalne inte-rese. Realizaciju nacionalnog interesa ove udruge su povezivale s uvoenjem zapadnjakoga demokratskog sustava, pa ih se uza sve deficite koje su imale, moe ubrojiti u demokratsku opoziciju kao i dijelove odvjetnikog ceha.

Demokratskom opozicijom moe se smatrati i manji dio politike emigra-cije. Veina politikih emigranata bili su zarobljenici prolosti (koje je esto instrumentalizirala jugoslavenska tajna policija), koji su veliali nedemokrat-ske kvislinke reime na prostorima Jugoslavije uspostavljene za Drugoga svjetskog rata. Zarobljeni starim diktatorskim sustavima, emigranti nisu zago-varali demokratsku opciju, nego su propagirali velike jednonacionalne drave ili imperije pod dominacijom vlastite nacije i nacionalne elite.

Nakon uspostave komunistikog poretka 1945. godine, reimu su potpu-no suprotstavljene crkvene institucije, koje konstantno ostaju najjaa opozicij-ska snaga. Tiho opozicijsko djelovanje vjerskih zajednica trajno je dovodilo u pitanje slubenu doktrinu ateizma. Vjera je bila proglaavana bitnom odred-nicom pojedine nacije, a crkve su bile vane odrednice i uvari nacionalnog identiteta.

5. Otpor radikalne ljevice

Nakon politikog raskida Staljina i Tita 1948. u KPJ je zapoela masovna is-tka u kojoj je do 1950. bilo iskljueno tisue prosovjetski orijentiranih lanova, tzv. ibeovaca, a znatan ih je broj zavrio na sudu i u zatvorima odnosno u logo-ru na Golom otoku. Povod tomu bila je rezolucija Informacionog biroa (IB),17 inicirana u Moskvi, a koja je optuila vodstvo oko Tita za izdaju ideja socijali-stike revolucije i za usvajanje revizionistikoga politikog smjera. Pozadina svemu bilo je Titovo nastojanje da vodi nezavisnu vanjsku politiku na Balkanu, to se nije podudaralo s planovima Moskve. Kad je postalo jasno da Moskva nije spremna ui u pregovore u kojima bi se postigao kompromis, vodstvo oko Tita je sukob interpretiralo kao posljedicu ideolokih razlika i proklamiralo nezavisni jugoslavenski put u socijalizam, ukljuujui i politiku blokovske slo-bode. Objavljivanje dokumenta IB-a kojim se traila Titova smjena pomoglo je jugoslavenskom vodstvu da mobilizira veinu lanstva KPJ, kao i stanov-nitva, u cilju voenja nezavisne politike i izoliranja onih snaga koje su brani-le rezoluciju IB-a iz lojalnosti prema Moskvi. U biti se ibeovci u svojoj ideolo-koj orijentaciji nisu razlikovali od glavnine Partije. U osnovi svrstavanja bio je

17 Osnovan u Poljskoj 1947. kao koordinacijski centar za komunistike partije socijalistikog bloka i jae komunistike partije Zapadne Europe. Sa sjeditem u Beogradu, aktivnost je odreivala Moskva.

268268


sukob lojalnosti izmeu Staljinovih sljedbenika i Titovih pristaa. Ima mnogo pokazatelja koji sugeriraju da je ova kampanja jako pomogla Titu i njegovim sljedbenicima da se rijee nepoeljnih kritiara i potencijalnih takmaca. Pod optubom za potporu IB-u uhien je i lan CK KPJ Andrija Hebrang, istaknu-ti komunist i lan najuega politikog i vojnog vodstva NOP-a u Hrvatskoj, a nakon 1945. nositelj visokih saveznih dravnih i partijskih funkcija. Rije je bila o namjetenoj optubi jer je Hebrang zatvoren prije donoenja same rezolucije IB-a i javnoga Staljinova napada na Tita.18 Godine 1950. za navod-nu potporu politici IB-a je optueno nekoliko srpskih politiara u Hrvatskoj. U pitanju su bili Duan Brki, Rade igi i Stanko Opai, lanovi CK KPH i hrvatske vlade, koji su optueni za prosovjetska stajalita i protunarodno dje-lovanje zbog javne kritike hrvatskoga politikog i dravnog vodstva koje je, prema njima, malo panje poklanjalo dijelovima Hrvatske u kojima su uglav-nom ivjeli Srbi, a koji su jako pretrpjeli u ratu.19 Njihov odlazak s politike scene prije se, retrospektivno gledano, moe povezati s otporom novim poli-tikim orijentacijama jugoslavenskoga partijskog vrha poetkom pedesetih godina, a manje s jasnim ibeovskim opredjeljenjem. Zanimljivo je da je u poli-tikoj istki kao ibeovski stradao i znatan broj kadrova u Istri.20 Najbrojniju grupu ibeovaca inili su zaposleni u dravnoj administraciji, vojsci te ratni veterani i studenti.21 Do danas nema potpuno pouzdanih podataka o broju osoba zahvaenih represijom. Prema slubenim informacijama iz jugosla-venskog ministarstva unutarnjih poslova u Jugoslaviji je, od 1949. do 1956., zbog ibeovske djelatnosti na kazne zatvora osueno 4.978 osoba, a 16.312 ih je internirano u radnim logorima na temelju politikih odluka. Prema sjeanju istaknutog politiara tog doba, oko 24.000 lanova KPJ bilo je iskljueno i oko 12.000 zatvoreno.22 Procjene povjesniara o broju osoba osuenih na zatvor-ske kazne variraju izmeu 4.657 i 6.953 za Hrvatsku i izmeu 30.113 i 150.000 za Jugoslaviju u cjelini.23 Pritom treba imati na umu da se internacija osum-njienih na Goli otok obavljala bez sudskih presuda, na temelju administrativ-

18 Vie o montiranom procesu jugoslavenske politike policije i samom Hebrangu: Nada KISI KOLANOVI, Andrija Hebrang. Iluzije i otrenjenja, Zagreb 1996.

19 Vie: edomir VINJI, Partizansko ljetovanje. Hrvatska i Srbi 1945 - 1950, Zagreb 2003. 20 Vie: Darko DUKOVSKI, Rat i mir istarski. Model povijesne prijelomnice 1943. - 1955., Pula

2001. 21 Vie: Ivo BANAC, Sa Staljinom protiv Tita, Zagreb 1989. 22 Jure BILI, 71 - koja je to godina, Zagreb 1990., 31.23 Npr. D. BILANDI u knjizi Hrvatska moderna povijest, na str. 308., navodi podatak

o 59.596 iskljuenih i 31.142 kanjena lana KPJ. Bogdan DENI, u knjizi Legitimation of a Revolution. The Yugoslav Case, New Haven 1976., na str. 50., navodi podatak o 150.000 uhienih i zatvorenih osoba u cijeloj Jugoslaviji. N. KISI KOLANOVI u lanku Problem legitimit-eta politikog sustava u Hrvatskoj nakon 1945., SP, 24/1992., br. 3, 177.-196., pie o 4.657 uhienih i kanjenih osoba u Hrvatskoj te 30.113 u cijeloj Jugoslaviji. Berislav JANDRI u radu Nacionalna i socijalna struktura ibeovaca na Golom otoku 1949. - 1952., SP, 25/1993., br. 2-3, 183.-202. navodi podatak o 6.953 uhiene osobe u Hrvatskoj i 55. 663 u Jugoslaviji te 4.140 iskljuenih iz KPH.

269269


nih odluka prema kojima je kanjavanje bilo ogranieno na dvije godine, ali se nakon isteka moglo obnoviti. Dio uhienih i interniranih podlegao je zatvor-skim i logorskim fizikim i psiholokim torturama odnosno skonao ivot u nejasnim okolnostima, ukljuujui Hebranga i igia.

Veina je ibeovaca24 nakon istki ostala u zemlji, a nakon izlaska iz zatvo-ra, odnosno logora, nikada vie nisu sudjelovali u protureimskoj propagandi ili drugim oblicima otpora. Manji broj je otiao u inozemstvo i angairao se u propagandi protiv Jugoslavije ili u ilegalnoj aktivnosti 1950-ih. Jedino ta sku-pina, dakle, ulazi u kategoriju otpora u strogom smislu rijei. Kasnije, 1974., nakon okupljanja u Baru u Crnoj Gori, dio ove skupine sudjeluje u stvara-nju prave KPJ kao alternative revizionistikome Titovu SKJ. Ova je skupi-na ukljuivala i vjerojatno najtvreg ibeovca Crnogorca Vladu Dapevia, u inozemstvu najpoznatijeg sljedbenika Rezolucije.

6. Nasilni otpor radikalne hrvatske desnice

Krajnje desno orijentirani pripadnici otpora bili su aktivni u razdoblju nepo-sredno nakon Drugoga svjetskog rata. Do 1947., oni su ukljuivali gerilske sku-pine koje su se regrutirale od ostataka ustaa i zvali se kriarima. Nova istrai-vanja pokazuju da je bilo 3.500 4.000 gerilskih boraca u Hrvatskoj u razdo-blju 1945. - 1950., a veina su bili kriari.25 Postojao je i odreen broj skupina seljakog otpora koje su poduzele nasilne akcije protiv obveznog otkupa, pore-za i prisilne kolektivizacije u godinama 1948. - 1950.26 Akcije su bile usmjerene na unitavanje dravnog vlasnitva i ubojstva predstavnika dravne vlasti i bile su potpuno spontani izrazi protesta, dok je organizirano djelovanje bilo iznim-ka. ezdesetih godina i kasnije bilo je vie havarija na prometnicama i u jav-nim institucijama, a koje su obino bile pripisivane skupinama politike emi-gracije. Ovo je podruje jo uvijek nepotpuno istraeno.

Neki radikalni proustaki nacionalistiki emigranti poduzeli su kasnije u inozemstvu teroristike akcije protiv jugoslavenskog reima. Ciljevi su bili diplomatska predstavnitva, putnike agencije i istaknute jugoslavenske lino-sti. Najspektakularnije teroristike akcije bile su ubojstvo jugoslavenskog vele-poslanika u vedskoj 1971., otmica zrakoplova vedske zrakoplovne kompani-je SAS pri emu se trailo oslobaanje veleposlanikova ubojice zatvorenog u vedskoj i ruenje jugoslavenskog putnikog zrakoplova 1972. kada je stra-dalo 27 osoba.27 Jedna druga emigrantska skupina, koja je organizirala terori-

24 Vie o tome: B. JANDRI, Djelatnost sljedbenika Rezolucije Informbiroa u Hrvatskoj 1948. - 1953., SP, 26/1994., br. 2, 317.-336.

25 Zdenko RADELI, Kriari: Gerila u Hrvatskoj 1945 - 1950, Zagreb 2002., 120.26 K. SPEHNJAK, Seljaki otpor politici obveznog otkupa u Hrvatskoj 1949. godine, SP,

27/1995., br. 2, 209.-232.27 Skupina odgovorna za te napade dobila je azil prvo u panjolskoj, kasnije u Latinskoj

Americi.

270270


stike akcije u ime borbe za nezavisnost Hrvatske, bilo je Hrvatsko revoluci-onarno bratstvo. Ova organizacija, aktivna uglavnom u Australiji, postala je poznata nakon ulaska 19 terorista u Jugoslaviju 1972. u misiji regrutiranja i organiziranja skupina otpora meu hrvatskim stanovnitvom, taj pokuaj nije uspio. Veina lanova skupine poginula je u sukobu s jugoslavenskim sigurno-snim snagama, preivjeli su uz iznimku najmlaeg lana osueni na smrt-ne kazne.

7. Stara demokratska opozicija

Hrvatska seljaka stranka bila je jedna od najstarijih modernih demokrat-skih politikih stranaka u Hrvatskoj. Njezina politika platforma bila je kon-glomerat elemenata razliitih ideologija i u strogom smislu rijei bila je vie nacionalni pokret nego stranka. Manjinska frakcija u stranci sudjelovala je od 1943. u pokretu Narodnog fronta, a kasnije, od 1945. u formi Hrvatske repu-blikanske seljake stranke organizacije potpuno pod kontrolom KPH u vladi NRH i politikom ivotu Hrvatske. U poratnom razdoblju predstavnici HSS-a zastupali su liberalne pozicije, ali glavni im je politiki cilj bio formira-nje nezavisne hrvatske nacionalne drave. Stranka, ija je organizacijska struk-tura znaajno oslabljena za vrijeme Drugoga svjetskog rata, pod pritiskom je reima, ali i zbog unutarnjih sukoba, do poetka pedesetih potpuno unitena. Prema suvremenim istraivanjima, od ukupno 101 istaknutog lana HSS-a, 21 su ubili komunisti, 46 su bili zatvoreni, a 10 - 15 su emigrirali u inozemstvo 1941. - 1950.28 HSS je obnovljen 1989.

Samostalna demokratska stranka, prijeratna politika stranka Srba u Hrvatskoj, nakon 1945. nije obnovila svoj rad. Dio stranakih prvaka priklo-nio se pokretu Narodne fronte i u sklopu nove vlasti zauzeo znaajne uloge u dravnoj strukturi Hrvatske i Jugoslavije.

8. Hrvatska i jugoslavenska politika emigracija

Jugoslavenska i hrvatska emigracija mogu se strukturno ralaniti na ratnu i poratnu. Prva ukljuuje emigrante koji su zemlju napustili tijekom Drugoga svjetskog rata i krajem rata. Hrvatska politika emigracija je u svibnju 1945., nakon pada ustakog reima i viegodinjeg boravka u saveznikim izbjegli-kim logorima, uglavnom otila u Junu Ameriku, SAD, panjolsku i zemlje zapadne Europe. Rije je o skupinama i pojedincima koji su veinom zago-varali ideje propalog ustakog reima ili se tek dijelom distancirali od njega, ali branei ideju NDH. Jezgra ove skupine bili su prijanji politiari koji su drali istaknuta mjesta u NDH i odreen broj intelektualaca istog usmjere-

28..Z. RADELI, Hrvatska seljaka stranka 1941. - 1950., Zagreb 1996., 210. Vidi jo i: ISTI, Boidar Magovac: S Radiem izmeu Maeka i Hebranga, Zagreb 1999.

271271


nja. Okupljali su se oko raznih emigrantskih asopisa, od kojih je najutjecaj-niji bio Hrvatska revija, urednika Vinka Nikolia, tiskana u Buenos Airesu i Barceloni.

Kasnija emigracija ukljuivala je ljude koji su iz Hrvatske ili Jugoslavije otili od sredine pedesetih nadalje, dijelom u sklopu akademskih stipendi-ja zapadnih zemalja, dijelom ilegalnim prelaskom granice, a zatim i legalno, nakon 1966. U tom, najmlaem narataju hrvatskih emigranata postojala je i liberalno-demokratska struja, ije je sredite bio asopis Nova Hrvatska, tiskan u Londonu.29 Dugogodinji urednik ovog lista bio je Jaka Kuan. Kao i druge emigrantske skupine i ova se zalagala za nacionalnu nezavisnost Hrvatske, ali je ostvarenje tog cilja nasuprot radikalno desnim nacionalistima zagovara-la iz perspektive liberalnih vrijednosti i s vizijom ustavne demokratske drave. asopis se bavio temama iz nacionalne povijesti i ivotom Hrvata pod komu-nistikim reimom te davao informacije o suvremenim politikim dogaajima u Jugoslaviji i Hrvatskoj, osobito o opozicijskim aktivnostima.

Nekoliko Hrvata-emigranata liberalne orijentacije pridruilo se Demokratskoj alternativi utemeljenoj 1963. u Stansteadu, Velika Britanija, a koja je okupljala demokratske emigrante jugoslavenske orijentacije. Oni su se zalagali za modernu, pluralistiku konfederativnu Jugoslaviju. Sedamdesetih godina svoju su aktivnost usmjerili na obavjetavanje svjetske javnosti o jugo-slavenskom reimu, koristei se osobito slubenim posjetima najviih jugo-slavenskih predstavnika stranim zemljama. S vremenom je okupila vei broj hrvatskih (Branko Peelj, Ilija Juki, Vladimir Predavec), srpskih (Vane Ivanovi, Desimir Toi, Boidar Vlaji), slovenskih (Miha Krek, Ljubo Sirc, Sekolec Franjo) i muslimanskih (Adil Zulfikarpai, Teufik Velagi) intelektu-alaca, politiara i poduzetnika. Pridruili su im se i M. Mihajlov, Aleksa ilas (sin M. ilasa), Bogoljub Koovi, a podrao ih je i Vlatko Maek, voa pri-janje najjae predratne hrvatske politike stranke, HSS, koji je od 1945. ivio u inozemstvu.30

Utjecaj emigranata na opozicijsku aktivnost u zemlji bio je marginalan. Kao osnovno, bilo je malo osobnih kontakata izmeu liberala i opozicijskih kru-gova u Hrvatskoj, a uz to, literatura politikih emigranata nije imala mnogo itatelja u Hrvatskoj i to ne samo zbog policijske kontrole. U percepciji hrvat-ske javnosti tog doba, slikom politike emigracije dominirala je teroristika aktivnost proustakih ekstremista. Takoer, plona propagandistika frazeo-logija esto proeta NDH nostalgijom i sadrajna jednostranost veine emi-grantskih tiskovina koje se bile bez uvida u svakidanji ivot sunarodnjaka u zemlji teko je mogla nai itatelje izvan kruga izrazito protukomunistiki ori-jentiranih pojedinaca i skupina.

29 Demokratska srpska emigracija okupljala se oko lista Naa re (London) koju je ureivao Desimir Toi.

30 Vie: Mirko GALI, Politika u emigraciji. Demokratska alternativa, Zagreb 1990.

272272


IV. Prvi disidenti u Hrvatskoj: asopis Naprijed

Jedna od prvih inicijativa za kritiko preispitivanje jugoslavenskog socijaliz-ma a u sklopu partijskih rasprava o slobodnoj borbi miljenja u SKJ, pokre-nutih estim kongresom KPJ/SKJ, pojavila se u urednitvu asopisa Naprijed u Zagrebu. Naprijed, osnovan 1943., bio je direktivni partijski list Komunistike partije Hrvatske sve do svibnja 1953., kada postaje tjednik za politika, kultur-na i drutvena pitanja. Godine 1953. asopis je, izmeu ostalog, zastupao i tezu da pluralizam jaa demokraciju te se zalagao za doputanje slobodne raspra-ve u sklopu Partije, odnosno u sklopu socijalistikih opredjeljenja. Krug oko Naprijeda (Duan Dimini, urednik, Berto rnja, ivko Vnuk, Milo Mimica, Mile Joka, suradnici) inzistirao je na praktinoj implementaciji ovih naela, primjerice preko lanaka koji su kritizirali nedemokratsku izbornu praksu u Hrvatskoj i Jugoslaviji, zalaui se za uvoenje kandidiranja vie, pa i nezavi-snih kandidata, a to je postojalo kao zakonska mogunost. Odluno zastupa-nje navedenih ideja neizbjeno ih je dovelo u sukob s vodstvom, jer je unu-tarpartijski pluralizam zapravo ostao retorika fraza i Partija nije imala volje odrei se svoje dotadanje, arbitrarne uloge. Sukob je eskalirao u kontekstu afere oko M. ilasa, najpoznatijega jugoslavenskog disidenta. Godine 1954. CK SKJ je osudio njegovu kritiku birokratskog socijalizma kao liberalno-bur-oasko skretanje. Svi asopisi i forumi koji su ga dotad podravali podvrgnu-li su se partijskoj odluci. U sijenju 1954. urednik i neki suradnici Naprijeda politiki su osueni od CK SKH, a glavni urednik je smijenjen te prisiljen i da se odrekne svog mandata u saveznom parlamentu. asopis je uskoro ugaen. Osim malograansko-anarhistikih stajalita, grupi oko Naprijeda imputi-ran je i lokalizam (odnosno, vezanost uz odreene lobije u Istri i na Baniji), to je u to vrijeme takoer bila ozbiljna politika etiketa.31

V. ezdesete godine u Hrvatskoj i Jugoslaviji

1. Od disidenta ilasa do pada Rankovia

Doba reformistikog komunizma u Europi ezdesetih godina dovelo je u javnost komunistikih drava i nacionalno pitanje, kojima se veina novih elita koristila u svojim nastojanjima za obnovu legitimacije,32 ali i u cilju rjeavanja potisnutih nacionalnih suprotnosti. SFRJ je bila sastavljena od est republika:

31 Vie: K. SPEHNJAK, Socijalistiki savez i demokracija - jedan ili vie kandidata? Analiza izbora za Sabor i Saveznu skuptinu 1953. godine, SP, 22/1990., br. 3, 99.-119. Neto drukiju interpretaciju nudi D. DUKOVSKI u knjizi Rat i mir istarski.

32 Peter FERDINAND, Communist Regimes in Comparative Perspective, London 1991., 220.

273273


Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije s dvije pokrajine: Vojvodine i Kosova, te Crne Gore i Makedonije. Centralistiki sustav, na poetku znaaj-ka i komunistike Jugoslavije, postao je prepreka modernizaciji i liberalizaciji sustava, jer je vlast koncentrirao u rukama partijskog centra i mone central-ne tajne policije. Reformisti u Partiji, koje je podravao i sam J. B. Tito, odlui-li su promjene zapoeti reformom federalizma.

Spoj nacionalizma i liberalizma ondanjim se komunistikim voama diljem Europe inio pogodnim kljuem reformiranja socijalizma33 te poet-no upuivao na mogunost da ustupci nacionalnome ne moraju znaiti i ustu-pak pluralizmu. Ali, oivljavanje nacionalnog u starom, tradicionalnom i novom komunistikom vidu upozorilo je na njegovu snagu. Zahtjev za naci-onalnim identitetom uzdrmao je tradicionalne komunistike ideoloke veze i ugrozio partijsku mo. Povratak poznatim modelima gospodarstva i politi-ke inio se najsigurnijim. Upravo su zahtjevi za reformom sustava i usposta-vom humanijeg socijalizma odlikovali politiki program prvoga jugoslaven-skog meunarodno poznatog disidenta ilasa. On je pripadao samom vrhu drave i komunistike partije u neposrednom okruenju Tita. Njegov zahtjev 1953./1954. za reformama u sustavu (osobito pozicije Partije), dakle u sklopu socijalistike platforme, smatran je preradikalnim u to vrijeme jer se SKJ tada jo borio s unutarnjim otporima provoenju radikalnih promjena sa estog kongresa. Kasnije e se ilas okrenuti zagovaranju viestranakog sustava, ali je ve 1954. svojim idejama o pluralizmu, a i zagovaranjem odreene libe-ralizacije, doveo u pitanje monopol KPJ. Nakon progona ilasa i sam je vrh partije krajem ezdesetih odluio posegnuti za reformama, naravno, ne tako radikalnim. Komunistika je partija sustav nastojala uiniti gospodarski dje-lotvornijim uvoenjem trine privrede. Trina ekonomija koja podrazumi-jeva slobodno kretanje kapitala, roba i radne snage nije bila spojiva s jedno-partijskom diktaturom. Navedena je injenica predstavljala glavnu prepreku i razlog neuspjeha reformi. Liberalizacija sustava dovodila je u pitanje komu-nistiki monopol, a osnovni kriterij svih reformi bio je da vlast komunistike partije ne bude dovedena u pitanje. Zato komunisti nisu uspjeli rijeiti kva-draturu kruga: uvesti dostignua zapadnjake znanosti i tehnike, a istodobno izbjei liberalnu demokraciju i graansko drutvo. U Jugoslaviji svjedoimo ciklikom propadanju bitnih liberalnih reformi. Poput mnogih drugih susta-va i drutava i jugoslavenski je socijalistiki sustav imao kontradiktorna nasto-janja: htio je napredovati a da se zapravo ne promijeni. Prostora za politiku alternativu komunistikom monopolu nije bilo. Slubena je doktrina zastupa-la ideju nekonfliktnog drutva.

33 George SCHPFLIN, Politics in Eastern Europe 1945 - 1992., Oxford UK & Cambridge USA 1993., 144.

274274


Svi sukobi u sklopu drutva bili su prisutni i u samoj Komunistikoj parti-ji Jugoslavije. U njoj su se skrivali i zagovornici i protivnici reformi. Zato je opredjeljenje politikog vrha Jugoslavije na elu s J. B. Titom za gospodarske reforme u drugoj polovici ezdesetih implicitno sadravalo i nunost postu-pnih politikih promjena u KPJ. Politiki suprotstavljene koncepcije drutve-nog razvoja (od kojih je ona centralistiko-unitaristika formalno poraena, ali ne i eliminirana, brionskim plenumom CK SKJ 1966. i politikim padom njezina najutjecajnijeg zastupnika, dugogodinjim saveznim ministrom unu-tarnjih poslova i organizacijskim sekretarom CK KPJ Aleksandra Rankovia), kao i doktrinarna ogranienja, uvjetovali su da su reformski procesi bili kole-bljivi te su konano bili i naputeni. Zanimljivo je da je pad komunistikog dogmatika Rankovia izazvao protivljenje i dvojbe u tadanjem partijskom vodstvu Srbije. Rankovi je, uz Edvarda Kardelja i Milovana ilasa, u ratu i neposredno nakon njega bio najblii Titov suradnik. Dva je desetljea ruko-vodio OZN-om/UDB-om, politikom policijom, kao organizacijski sekretar dugo je utjecao na partijsko i dravno kadroviranje. Smatralo se da e kao Srbin po nacionalnosti naslijediti Tita. Stoga za vei dio srpske komunisti-ke elite uklanjanje Rankovia nije bilo samo uklanjanje zagovornika mono-litnog jedinstva partije i drave, nego je otvaralo i srpsko nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Ova elita je smatrala da su centralizacija i boljevizacija rjeenje svih problema. Iako politiki poraena, ova ideja je i dalje postojala u redovi-ma srpske partije, a dogmatici su bili snani i u redovima ostalih republikih komunistikih partija.

Liberalniji komunistiki voe pojedinih republikih partija koji su nasto-jali provesti gospodarske reforme i prihvaali nunost daljnje federalizacije Jugoslavije nisu dugo izdrali u sukobu s dogmaticima. Reformistike snage, ponajprije u partijskim krugovima, nepovezane u strategiji promjena nisu uspijevale izboriti usvajanje vlastitih shvaanja. Takoer, vano je naglasiti da reformistike snage nije obiljeavala ista politika orijentacija, dok su jedni vie naglaavali liberalizaciju i trine reforme, drugi su ponajprije isticali pravo republika na veu samostalnost. Navedene su razlike definirale njiho-ve odnose tj. nemogunost meusobne potpore i zajednikog nastupa. Dublji reformski procesi su naputeni, a dogodilo se jedino djelomino premjeta-nje ovlasti sredinje vlasti na republike (ukljuujui i decentralizaciju obrane formiranjem republikih teritorijalnih slubi) te postupna liberalizacija koja pomae u oblikovanju civilnog drutva. Pokazalo se da granicu reformi pred-stavlja dogma o vodstvu subjektivnih snaga, zapravo komunistike stranke, koja se niim nije smjela dovesti u pitanje. Stoga je tih godina i u JNA osno-vana samostalna organizacija SK, koja je imala status republike organizacije. Samoupravne reforme su prema slubenoj, Kardeljevoj doktrini bile ne samo

275275


oblik neposredne demokracije, nego i diktature proletarijata, koju je jamio SKJ, a preko svoje partijske organizacije i vojska.

Smjena reformistikih vodstava u Jugoslaviji poetkom sedamdesetih, oso-bito onih u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, oznaila je povratak starih dogmatskih kadrova, ali su unato tome neki zahtjevi reformista ugraeni u novi ustav 1974., a struktura jugoslavenske federacije je dobila neke konfederativne zna-ajke.34 I u drugim je republikama bilo ienja iako u manjem opsegu, kao npr. u partijskom vrhu Makedonije, a i bosansko-hercegovako se vodstvo takoer obraunalo sa svojim kadrovima u saveznom vrhu, koji su optue-ni za politiku vrste ruke. Djelomina liberalizacija tih je godina u javnost dovela razliite oblike artikulacije nacionalnih interesa (i onih koji prvi put nisu partijske provenijencije), a otvorenost reima propituju neuspjeno i prvi pokuaji politike pluralizacije. S druge je strane komunistiko vodstvo nekim liberalnim i konfederativnim rjeenjima iz ustava 1974. nastojalo pari-rati jo veim inzistiranjem na vodeoj ulozi komunistike partije i Tita, te na taj nain uvrstiti komunistiku diktaturu. Sve je vie jaala uloga staro-ga partizanskog narataja i Jugoslavenske narodne armije. Postotak oficira u Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije se udvostruio (11%).

Unato konanom neuspjehu reformi, druga je polovina ezdesetih godina nesumnjivo oznaila poetak djelomine liberalizacije jugoslavenskoga poli-tikog sustava te omoguila i prve pokuaje nestranakoga politikog pluraliz-ma. Civilno se drutvo polako poelo buditi. No, demokracija je jo bila dale-ko, a to su uskoro uvidjeli oni koji su smatrali da je politiki pluralizam mogu i u danim okolnostima.

2. Mihajlo Mihajlov

Zanimljiv dogaaj u kontekstu lijevoga intelektualnog disidentstva bio je sluaj Mihajla Mihajlova. U ljeto 1966., on je, zajedno sa skupinom intelektua-laca iz Zadra, Zagreba, Ljubljane, Beograda i Novog Sada (Danijel Ivin, Franjo Zenko, Marijan Batini, Leonid ejka, Marija udina, Davor Aras, Jovan Barovi, Predrag Risti, Mladen Srbinovi, Slobodan Mai)35 pokuao, sma-trajui da su za to povoljne politike prilike nakon smjenjivanja Rankovia, osnovati legalno opozicijsko glasilo. Pokuaj okupljanja utemeljitelja i regi-striranja lista koji se, izmeu ostalog, namjeravao baviti kritikim preispiti-vanjem zakonitog ponaanja vladajue elite, nije uspio. Dio je sudionika bio uhien, ali je samo Mihajlov izveden pred sud i osuen na zatvorsku kaznu. Mihajlov je svoje kasnije politiko djelovanje temeljio na idejama sovjetskog

34 T. CIPEK, Croats and Yugoslavism, 81.35 Hrvatski dravni arhiv, Zagreb, fond CK SKH, 1966., Povjerljivi spisi.

276276


disidenta Aleksandra Sinjavskoga. Godine 1974. uhien je ponovno i suen zbog intervjua i napisa u stranom tisku. U zatvoru je bio do 1978., kad su ga vlasti oslobodile, zbog pragmatinih razloga (konferencija o europskoj sigur-nosti i suradnji u Beogradu). Mihajlov je iste godine otiao u SAD.

3. PraxisZnaajniji od sluaja Mihajlov i Naprijeda, te znatno poznatiji primjer

disidentstva lijevo orijentiranih intelektualaca bio je filozofski krug oku-pljen oko zagrebakog asopisa Praxis (1964. - 1974.) u izdanju Hrvatskoga filozofskog drutva i znanstvenih seminara Korulanska ljetna kola. Glavni urednici Praxisa bili su Gajo Petrovi i Rudi Supek, a lanovi redakcije Branko Bonjak, Danko Grli, Milan Kangrga, Ivan Kuvai, Danilo Pejovi, Predrag Vranicki.36 Pozicije koje je zastupao taj krug postale su poznate i izvan grani-ca Jugoslavije i probudile une rasprave u drugim socijalistikim zemljama (tzv. Praxis Discussion u DDR, u organizaciji filozofa Helmuta Seidla). Autori Praxisa (koji je od 1965. imao i meunarodno izdanje) kritizirali su razliite oblike staljinizma, oznaavajui i sam jugoslavenski model u nekim lancima kao staljinistiku destaljinizaciju. U cjelini, Praxisov je krug optuio komuni-stiko vodstvo da je napustilo izvorni komunistiki projekt u korist politi-kog pragmatizma, u interesu pukog ouvanja vlasti. Krug oko Praxisa traio je da se demokratski socijalizam kao nasljee staljinizma odbaci i da se razli-itim ideolokim smjerovima u Partiji da mogunost javnosti, tako da mladi ljudi i intelektualci mogu biti time mobilizirani. Osim rada u asopisu, neki su lanovi ovog kruga organizirali peticije vlastima, veina je davala potpo-ru intelektualcima kojima su dravna tijela zabranila putovanje u inozemstvo. Partijska birokracija optuila je Praxisov krug da se zalae za ukidanje radni-kog samoupravljanja. Kako je asopis uivao velik ugled meu lijevim inte-lektualcima u svijetu, birokracija drave koja ga je financirala iz svojih pro-rauna nije mogla u ovom sluaju primijeniti drastina sredstva kao kod Naprijeda nego se ograniavala, prije konanoga gaenja asopisa,37 na povre-mene zabrane pojedinih brojeva zbog kritikih priloga o staljinizmu, ali i o nacionalizmu u Hrvatskoj. Kasnije je osam profesora Filozofskog fakulte-ta u Beogradu (Ljubomir Tadi, Trivo Ini, Neboja Popov, Miladin ivoti, Mihajlo Markovi, Dragoljub Miunovi, Zagorka Pei-Golubovi, Svetozar Stojanovi) pod politikom optubom da truju omladinu i odravaju veze

36 Redakcijski savjet inili su, izmeu ostalih, Kostas Axelos, Zygmunt Baumann, Ernst Bloch, Umberto Cerroni, Mladen aldarovi, Vladimir Filipovi, Erich Fromm, Lucien Goldman, Andr Gorz, Jrgen Habermas, Agnes Heller, Leszek Kolakowski, Veljko Kora, Karel Kosik, Henri Lefebvre, George Lukasz, Serge Mallet, Herbert Marcuse, Mihailo Markovi, Zagorka Pei-Golubovi, Veljko Rus, Svetozar Stojanovi, Abdulah arevi, Miladin ivoti, Ljubo Tadi.

37 Administrativnom zabranom ukinuti su i Praxis i Korulanska kola.

277277


s inozemstvom uklonjeno s nastave i izbaeno iz Partije. U Zagrebu su zbog potpore studentskim demonstracijama 68, iz Saveza komunista izbaeni pro-fesor Filozofskog fakulteta Gajo Petrovi i profesor Fakulteta politikih nauka Mladen aldarovi te student istog fakulteta ime Vrani.38 Oni su kasnije s jo nekolicinom sudionika demonstracija od redovnog suda osueni i na nov-ane kazne. Od 1981. poeo je izlaziti Praxis International s ciljem njegovanja duha Praxisa u novim povijesnim okolnostima.

4. Godina 1968. u Hrvatskoj i Jugoslaviji

Iako je studentski pokret 1968. s jakim egalitarnim nabojem dovodio u pita-nje zapadni mit o blagostanju i napretku, on nije bitno utjecao na svijest pro-sjenog jugoslavenskoga graanina. Pokret je, naravno, za jugoslavensku vla-dajuu elitu svojim zagovaranjem istoe revolucije bio opasan. Uenje o istoi i nevinosti, o pravim izvorima revolucije, te traeni povratak mla-dom Marxu, bilo je vrlo utjecajno meu skupinama lijevo orijentiranih inte-lektualaca.

Studentski pokret 1968. u Jugoslaviji nije imao samo libertarijanske odred-nice i tragao za socijalizmom s ljudskim licem. U Beogradu je on ponajpri-je zagovarao parole socijalne jednakosti, dok je dio studenata u Zagrebu, gdje pokret nije bio toliko snaan kao u Beogradu, iznosio i zahtjev o hrvatskoj naci-onalnoj emancipaciji. Studentska pobuna koja je najee izbila u Beogradu, a dijelom zahvatila i Zagreb i Ljubljanu, nije bila potaknuta iskljuivo dogaa-jima na Zapadu i u ehoslovakoj. Ona je imala uzroke u rastu drutvene nejednakosti izazvanom jugoslavenskom privrednom reformom 1965. godine. Ve je i parcijalno djelovanje trinih mehanizama povealo socijalne proble-me i smanjilo mogunost obrazovanja siromanijim slojevima. Kritika dru-tva s pozicije neostvarenih ciljeva i ideala revolucije bila je glavna parola ez-desetosmaa. Na svojim zastavama oni su kritizirali dogmatsko jugoslaven-sko vodstvo i uzvikivali dolje crvena buroazija. Intelektualnu potporu dobi-li su od dijela sveuilinih profesora okupljenih oko asopisa Praxis.39 J. B. Tito obratio se beogradskim studentima govorom na televiziji. Svojim povlaiva-njem zahtjevima studenata Tito je uspio umiriti ezdesetosmaki pokret. Za lijevi studentski pokret on je i dalje bio karizmatska linost. Izrazio je razumi-jevanje za njihovu kritiku pogreaka u sustavu i obeao poboljanje uvjeta stu-diranja, smirujui tako atmosferu. Nakon njegova govora studenti su se razili i revolt se zavrio. Nekoliko aktivista i profesora koji su podrali demonstraci-

38 Svjedoenja o 1968., izmeu ostalog i razgovor sa imom Vraniem, povijesne izvore iz onog vremena, vidjeti u asopisu Gordogan, (ur. Branko Matan), br. 2-3 (46-47), Zagreb 2004., 32.-80.

39 B. JANDRI, Studentske demonstracije od 3. do 11. lipnja 1968. i stavovi lanova Saveza komunista Hrvatske Filozofskog fakulteta u Zagrebu o tome, Dijalog povjesniara/istoriara 5, (ur. Hans-Georg Fleck, Igor Graovac), Zagreb 2002., 401.

278278


je bili su izbaeni iz SK i osueni. Promjene na sveuilitu koje je Tito obeao nisu uinjene, kao ni one u politikom sustavu.

Dok su se u Beogradu dogodili estoki sukobi izmeu studenata-demon-stranata i policije, protesti u Zagrebu bili su relativno mirni. Trajali su od 3. do 11. lipnja i ostali ogranieni na Zagrebako sveuilite. Najistaknutiji sudioni-ci iz studentskih i profesorskih redova kanjeni su unutarpartijskim disciplin-skim mjerama.

Veina studenata koji su u njima sudjelovali dolazila je iz gradskog miljea, uglavnom iz obitelji nove inteligencije nastale nakon 1945., i dijelom onih koje su pripadale komunistikoj eliti. Svojom orijentacijom studenti su uglavnom bili socijalisti, otvoreni idejama ljevice sa zapada i osobito pod utjecajem sku-pine oko Praxisa te dijelom proeti idejama studentskog pokreta u zapad-noj Europi. Temeljna pitanja koja su ih zanimala bila su pacifizam i razoru-anje, borba protiv potroakog drutva, demokratizacija politikih i drutve-nih institucija, osobito sveuilita. Uz navedenu skupinu, postojala je i manja skupina, jake nacionalne orijentacije, iji su se lanovi uglavnom regrutirali od studenata iz ruralnih podruja. Njihovi zahtjevi su, uglavnom, bili usredoto-eni na traenje vie autonomije za Hrvatsku u sklopu Jugoslavije. Studentski proglasi bili su uglavnom naelne naravi i ogranieni na zahtjeve za demokra-tizaciju naega drutvenog i politikog sustava. U toj openitosti jedva da su bili razliiti od slubenih proglasa SKJ. Konkretni zahtjevi za priznavanje ljud-skih prava, slobode medija i sl., potpuno su izostali.

Studentski voa ezdesetosmakih dogaaja u Beogradu, Vladimir Mijanovi (Vlada Revolucija), osuen je 1970. na dvogodinji zatvor, stu-denti Pavluko Imirovi, Jelka Kljaji, Milan Nikoli i Danilo Udoviki sueni su 1972. zbog neprijateljske propagande i pokuaja osnivanja revolucionar-ne radnike partije te javno proskribirani kao trockisti.40

Dio lijevih disidenata sudjelovao je u organizaciji peticionakog pokre-ta 1977., uoi konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji u Beogradu, za vraanje putnih isprava te za oslobaanje kanjenih knjievnika. Kritike vla-sti, uglavnom s ljeviarskih pozicija, mogu se sedamdesetih godina povreme-no nai u studentskim glasilima, osobito u Beogradu: Student, Susreti, Vidici. Ljeviarski disidenti Beograda nastavili su svoju aktivnost ilegalno u sklo-pu Otvorenog odnosno Kunog univerziteta utemeljenog 1976. Organizatori su bili Vladimir Mijanovi, Lazar Stojanovi i Ilija Moljkovi. Okupljali su iri krug uglavnom mladih osoba, profesora te dugogodinjeg disidenta M. ilasa. Godine 1984. vlast je prekinula njihov rad, uhitivi tridesetak sudioni-ka. Sueno im je 1984., u procesu beogradskoj estorici, za navodnu namje-ru protuustavne promjene poretka, ali je proces zbog vanjskih, ali i unutar-njih pritisaka javnosti propao. Osueno je dvoje sudionika.

40 Jelka KLJAJI IMIROVI, Disidenti i zatvor, Republika (Beograd), br. 196, 1998., http. www. yurope.com/zines/republika/arhiva/98/196/196_14.HTM.

279279


Protiv Zorana inia (nakon pada reima S. Miloevia, srbijanskog pre-mijera ubijenog 2003. u atentatu) podignuta je 1974. optunica da je kao pri-padnik studentske skupine pokuao osnovati studentsko-radniku organizaci-ju. Vladajua je elita ovu skupinu okvalificirala maoistikom. Osueni su na kazne od po godinu dana zatvora, ali su poteeni sluenja zbog meunarod-nog pritiska. Moda je ini tipian primjer ezdesetosmaa koji se u tra-enju promjena najprije okrenuo anarhizmu, koji je smatrao humanom vari-jantom libertarijanskog socijalizma, a graanski je liberalizam odbacivao. Kasnije, nakon propasti komunistikih diktatura, postaje uvjereni liberal koji nastoji modernizirati svoju zemlju.

U Jugoslaviji je 1968. bila i godina nemira na Kosovu. Studenti albanske nacionalnosti su uz uobiajene revolucionarne parole postavili i nacionalne zahtjeve, traili su veu samostalnost Kosova. Postupno se oblikovao kosov-sko-albanski nacionalni pokret s reformskim i radikalno-nacionalistikim krilom. Albanski je nacionalizam izazivao srpski i obrnuto, stvaralo se klup-ko etno-nacionalizama. Nacionalno se pitanje pojavilo u razliitim oblicima i u drugim republikama Jugoslavije. I dok su ehoslovaku okupirale postroj-be Varavskog ugovora, te time pokazala da je jedini socijalizam, diktatorski realsocijalizam, u Jugoslaviji se sve vie zaotravalo nacionalno pitanje koje je utjecalo i na strukturu disidenata i opozicije.

VI. Sedamdesete godine u Hrvatskoj i Jugoslaviji

1. Masovni pokret u Hrvatskoj Od sredine ezdesetih u Hrvatskoj su se poele manifestirati tendencije k

obnovi nacionalne tradicije razvijajui se sljedeih godina u irok nacional-ni pokret. U podruju kulture trailo se pravo upotrebe nacionalnih imena i simbola kao i tolerantniji pristup hrvatskoj emigraciji. Godine 1967., naj-vanije kulturne institucije i drutva objavile su Deklaraciju o poloaju i nazi-vu hrvatskoga knjievnog jezika u kojoj se trailo pravo na imenovanje hrvat-skog jezika i naputanje slubenog imena srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika te zahtijevalo formalno razlikovanje hrvatskog i srpskog knjievnog jezika. Vodstvo SKH nije osporavalo legitimnost tih zahtjeva, ali je kritiziralo Deklaraciju zbog politikih procjena u njoj. Naime, iz tadanjeg poimanja pozi-cije vodee, komunistike partije, bilo je nedopustivo da itko drugi osim nje odnosno njezina vrha, preuzima ovlast izricanja politikih ocjena. Dodatno je to smatrano oteavajuim to su meu potpisnicima mnogi bili lanovi Saveza komunista. Takoer, CK SKH je ocjenjivao da nije pogodno vrijeme objavlji-vanja Deklaracije.41 Kako je u to vrijeme u SKJ prevladalo reformistiko krilo,

41 T. CIPEK, The Croats and Yugoslavism, 80.

280280


u raspravi su bili razliiti prijedlozi, ukljuujui, uz druge reformistike ideje, i prijedloge za privredne reforme kao i reorganizaciju federalne strukture dra-ve. Napori reformista na saveznoj razini podudarali su se s nekim interesima reformistikog vodstva SKH, kojemu je ova nacionalno-kulturna inicijativa neoekivano dola odozdo. Hrvatsko je vodstvo posebno bilo zainteresirano za politiku decentralizaciju, nacionalno pravo raspolaganja deviznim sred-stvima, kao i za reformu izbornog sustava. Iako je vodstvo SKH isprva sebe predstavljalo kao reformistiko u drutveno-politikom smislu rijei, kasni-je se koncentriralo iskljuivo na dugorono poboljanje pozicije Hrvatske u sklopu Jugoslavije. Jo je uvijek otvoreno pitanje do kojeg stupnja je ovo partij-sko vodstvo zaista bilo zainteresirano za znaajne promjene sustava tj. u kojem opsegu je bilo zainteresirano za dublju demokratizaciju.42

Uz ovu relativno umjerenu kritiku iz redova SKH, i druge drutvene snage postale su aktivne: studentska organizacija, kulturno drutvo Matica hrvatska, Drutvo knjievnika Hrvatske te mediji (Vjesnik u srijedu, Telegram, Radio Zagreb i dr.)43 Ovaj pokret odozdo takoer je pridonio skoroj diferencijaciji u vodstvu SKH. Njegovo progresivno (Miko Tripalo, Savka Dabevi-Kuar, Pero Pirker) krilo podravalo je nacionalni pokret. Konzervativno krilo, s druge strane, smatralo je da je pokret odozdo, a s njime i progresivno krilo u SKH, otilo daleko izvan prvih ciljeva i to u stupnju koji nije bio dopustiv. Zahtjevi drutvenih skupina bili su zapravo dalekoseniji nego ciljevi partij-skog vodstva i oni nisu mogli biti ostvareni u sklopu granica postojeeg susta-va jer je veina sudionika, ija su politika stajalita inae bila prilino difu-zna, zahtijevala veu samostalnost za Hrvatsku u Jugoslaviji. Podravajui ove zahtjeve, u to je vrijeme u Matici hrvatskoj bio djelatan i Franjo Tuman, ve tada poznat kao disident. Svojim stajalitem, prema kojemu je i Hrvatska, po uzoru na Ukrajinu (koja je iako lanica SSSR-a bila zastupljena u Organizaciji ujedinjenih nacija) trebala postati lanicom OUN-a, pozornost je na sebe skre-nuo Hrvoje oi.

U namjeri da odri pod kontrolom raznorodne drutvene snage, progre-sivno krilo vodstva SKH, nakon nekog vremena, stavilo se na elo pokreta. U tom smislu ono je bilo prvo komunistiko vodstvo u poratnom razdoblju koje je moglo raunati na legitimaciju irih segmenata stanovnitva. Kako nije uspjelo izolirati ekstremiste, ono je svoju ulogu vodstva moglo zadrati jedi-no radikalizacijom vlastitih zahtjeva. Sukob sa saveznim vodstvom postao je tako neizbjean. Izvrena je i partijska istka u SKH: iz partijske je eviden-cije 1972. izbrisano 25.051 osoba, ali se broj lanova, zbog kampanje prije-

42 Vie: Wolfgang HPKEN, Krisenursachen und Krisenverlufe: Die Kroatische Krise 1970/71, Zeitgeschichte Osteuropas als Methoden- und Forschungsproblem, (Ed. B. Bontwetsch), Vol. 13., Berlin 1984., 27.-46.

43 Ludwig STEINDORF, Der Kroatische Frhling. Eine soziale Bewegung in einer sozialis-tischen Geselschaft, Der Balkan. Eine europische Krisenregion in Geschichte und Gegenwart, (ed. J. Elvert), Stuttgart 1997., 197.-210.

281281


ma novih, osobito mladih osoba, nije smanjio: 1971. bilo je 214.614, a 1973. - 210.339 lanova.44

Rezultati nacionalnog pokreta bili su ambivalentni. S jedne strane, refor-mistiko vodstvo SKH bilo je smijenjeno naredbama odozgo i zamijenjeno kadrovima lojalnijima SKJ, pokret je uguen, a velik broj studentskih aktivista (Draen Budia, Ivan Zvonimir iak i dr.) i lanova Matice (Vlado Gotovac, Marko Veselica, ime odan, Jozo Ivievi, Hrvoje oi, Franjo Tuman i dr.) je osuen i zatvorski kanjen.45 Studentska je organizacija ukinuta tj. pri-pojena jedinstvenoj omladinskoj organizaciji, Savezu socijalistike omladine. Zabranjen je rad drutva Matica hrvatska, kao i njezina glasila Hrvatski tjed-nik, a ukinuti su, ili im je smijenjeno urednitvo, i asopisi Hrvatski gospo-darski glasnik, Kolo, Kritika, Tlo (Hrvatski knjievni list ukinut je jo 1969.). U tom smislu, zavretak nacionalnog pokreta moe se interpretirati kao poraz. S druge strane, politiki procesi vodili su reformi jugoslavenskog ustava, zahvaljujui kojemu je Hrvatska, kao i druge republike, mogla traiti znaaj-no poveanje samostalnosti i u tom pogledu ciljevi nacionalnog pokreta bili su dijelom ostvareni.

Vlasti su 1972., u sklopu ope istke, okvalificirale nacionalistikim i dogaaje u Prosvjeti (kulturnom drutvu Srba u Hrvatskoj) te je zabranjen njezin rad i ukinuto glasilo drutva.

Nakon hrvatske krize 1972., intenzitet disidentske i opozicijske aktivnosti sljedeih je godina u inozemstvu porastao, a u zemlji opao, zbog represije rei-ma. Nastupilo je doba hrvatske utnje, koja je potrajala do sredine osam-desetih. U politikim krugovima opozicionim se smatralo Drutvo knjiev-nika Hrvatske. Povremeni ekscesi, odnosno kritiki napisi, veinom s lije-vih pozicija, dogaali su se u studentskom i omladinskom tisku, listovima Studentski list i Polet.

Zbog potpisivanja peticije za amnestiju politikih zatvorenika 1980. je uhi-en najmlai jugoslavenski disident, zagrebaki student Dobroslav Paraga. Godine 1981. je zbog intervjua stranim novinama osuen F. Tuman, za neprijateljsku propagandu. Iste je godine zbog intervjua liberalnom tjedniku Der Spigel pod naslovom Hrvatsko pitanje smrtonosna bolest Jugoslavije na kaznu od 11 godina zatvora osuen Marko Veselica.

44 D. BILANDI, Hrvatska moderna povijest, 656.45 Historiografska istraivanja hrvatske krize jo su u poetku. Statistika o rtvama represi-

je dolazi ili iz slubenih krugova ili iz sjeanja sudionika - i jako se razlikuje. Procjene o broju lanova SKH koji su podvrgnuti unutarpartijskoj istrazi kreu se od 50.000 do 100.000. Tako Miko TRIPALO, u knjizi Hrvatsko proljee, Zagreb 1990., 189., govori o 50.000, a S. DABEVI-KUAR, u 1971 - Hrvatski snovi i stvarnost, Zagreb 1997., 996., navodi broj od 70.000. Slubeni izvori iz 1972. govore da je 741 osoba iskljuena iz SKH i da su poduzete kanjive mjere pro-tiv 69 izvanstranakih osoba. TRIPALO, n. dj., 189., procjenjuje da je bilo zatvoreno oko 2.000 osoba.

282282


Sredinom osamdesetih u itavoj se Jugoslaviji, u publicistici i historiogra-fiji pokrenula rasprava o nizu pitanja koja su dotad, zbog politikih razlo-ga, bila preuivana. Otvoreno je pitanje rtava u Drugome svjetskom ratu i ulozi pojedinih jugoslavenskih naroda u njemu. Sline su teme prevladavale i u beletristici. Zajedniko im je obiljeje bila pojava nacionalne iskljuivosti, dotad nezabiljeena u iroj javnosti. Osobito su se isticali radovi nekih srpskih knjievnika iz Beograda. U tom kontekstu, 1984. Komisija CK SKH za idejni rad i informiranje objavila je dosje neprihvatljivih poruka u kulturi i stvara-latvu, imenujui 186 autora, veinom iz Slovenije i Srbije. Meu beogradskim intelektualcima nazvana je Bijelom knjigom odnosno manifestom neosta-ljinizma.46

2. Druge jugoslavenske republike Jugoslavenske republike meusobno su bile vrlo razliite: od najzapadni-

je Slovenije koja je bila ekonomski najrazvijenija do iznimno slabo razvije-nog Kosova. Prema statistikim podacima iz 1971. godine u Sloveniji je nepi-smeno bilo svega 1,2% stanovnika, a na Kosovu 31,5%. Velike su razlike bile i u drugim podrujima ivota, npr. 1977. godine u Sloveniji se 14,9% stanovni-tva bavilo poljoprivredom, u Hrvatskoj 24,8%, u Bosni i Hercegovini 31,6%, u Srbiji 37,3% u Makedoniji 33,5% itd. Razliita ekonomska, drutvena i nacio-nalna struktura pojedinih republika odrazila se i na razliitu strukturu opozi-cije i disidenata. Stoga smo ih prikazali po republikama.

SLOVENIJA: Pojaani politiki problemi, 1968. i 1971., utjecali su na zao-treniji politiki diskurs prema onima koji su drukije mislili.47 Poetkom sedamdesetih smijenjen je dio reformistiki orijentiranoga partijskog vodstva, na elu s premijerom Stanom Kaviem. Sedamdesetih su zabranjivane novi-ne, asopisi i knjige koje su kritiki progovarale o prolosti i suvremenosti slo-venskog, odnosno jugoslavenskog socijalizma. Najvie su, zbog irenja la-nih vijesti ili neprijateljske propagande, osobito 1971. i 1973., zabranjivana studentska glasila Tribuna, Katedra i Mladina te vjerska glasila, a na udaru je bio i Radio tudent. Zbog slinih razloga, slovenski je politiki establishment u razdoblju 1970. - 1980. zabranio najvie naslova za cijelo poratno doba: 740 naslova stranih novina i asopisa, uglavnom izdanja slovenske emigracije. Od stranih novina osobito su esto zabranjivani Die Welt, Frankfurter Algemeine Zeitung i Der Speigel.48

46 D. BILANDI, Jugoslavija poslije Tita (1980 - 1985), Zagreb 1986., 204. 47 Marijan HORVAT, Prepovedi in zaplembe tiskane besede v Sloveniji 1945 - 1990., Temna

stran meseca. Kratka zgodovina totalitarizma v Sloveniji 1945 - 1990. (dalje: Temna stran mese-ca), (ur. Drago Janar), Ljubljana 1998., 127.

48 Isto, 136.

283283


U ovom je razdoblju vladajua elita zabranila i neke kulturno-umjetni-ke asopise imputirajui im malograanstvo, anarholiberalizam, nedosta-tak klasnog pristupa i sl., pri emu je otrica bila usmjerena na tradicional-no jaku katoliku inteligenciju.49 Prostor in as (1969. - 1974.), knjievna revi-ja u kojoj su bili okupljeni marksistiki i katoliki intelektualci, ukljuujui Edvarda Kocbeka, zabranjena je zbog neoklerikalizma i antisocijalistikih tendencija. Protusocijalistikim je esto ocjenjivano i knjievniko udrue-nje. Godine 1981. osnovana je Nova revija koja e u kasnijim godinama imati vaan utjecaj na oblikovanje slovenskoga nacionalnog programa. Oko asopi-sa se razvila zanimljiva situacija. Iako su ga financirale institucije sustava, stal-no je bio predmet kritike. Bilo je oito da asopis ima potporu dijela slube-nih struktura. Intelektualke i intelektualci okupljeni oko Nove revije postali su jezgro demokratske opozicije DEMOS koja je pobijedila na prvim slobodnim izborima u Sloveniji.

Najpoznatiji slovenski knjievnici/disidenti, Kocbek (od pedesetih u ino-zemstvu) i Vitomil Zupan (osuen 1948. na 18 godina zatvora) objavili su i u ovom razdoblju djela koja su izazvala politike napade ili zabrane. Sudski procesi odrani su 1976. protiv knjievnika Viktora Blaia i suca Franca Miklavia, pod optubom irenja neprijateljske propagande. Osuen je i novinar Drago Janar za posjedovanje zabranjenih knjiga.

U Sloveniji je civilno drutvo bilo razvijeno, a protest i zahtjevi prema vla-stima bili su usmjereni na uvoenje civilnog sluenja vojnog roka, na ukidanje lanka 133. Krivinog zakona, tzv. verbalnog delikta (koji je kanjavao opozi-cijske ideje i miljenje) i na jaanje slovenske autonomije.

BOSNA I HERCEGOVINA: Nacionalno sastavljena od Srba, Muslimana (danas Bonjaka) i Hrvata, bila je meu najnerazvijenijim republikama u Jugoslaviji, ali se i brzo modernizirala. Osobito je to bilo primjetno u musliman-skog stanovnitva koje je izlazilo iz tradicionalnog drutva. Industrijalizacija i urbanizacija pridonijele su boljem ivotu te je u Muslimana bio jak osjeaj pri-padnitva Jugoslaviji, izraen i visokim postotkom osoba koje su se izjanjava-le kao etniki Jugoslaveni. Partijsko-dravno vodstvo republike konstituira-lo se na nacionalnom kljuu, a politika formula o bratstvu i jedinstvu ovdje je potpuno ritualizirana. U politikom ivotu Jugoslavije uvijek se smatralo da republika vodstva BiH pripadaju meu najdogmatskija i pojave disi-dentstva i opozicije bile su rijetke. U neposredno poratnom razdoblju, 1946., sueno je grupi Mladi muslimani. Meu njima je bio i prvi predsjednik BiH 1990., Alija Izetbegovi, tada osuen na tri godine zatvora. On je sredinom sedamdesetih napisao esej Islam izmeu istoka i zapada osnovu Islamskoj deklaraciji koja e 1983. biti temelj optube u Sarajevskom procesu protiv skupine islamskih intelektualaca BiH, kada je Izetbegovi osuen na 14 godi-na (odsluio pet godina zatvora).

49 Aleksandar ZORN, rna stran meseca, Temna stran meseca, 267.

284284


SRBIJA: Liberalno partijsko vodstvo SK Srbije iz politikog je ivota uklo-njeno 1972. godine. Marko Nikezi, Latinka Perovi i Mirko Tepavac bili su voe pokreta koji se zalagao za modernizaciju srbijanske privrede, dra-ve i drutva. Postoje podaci o 60.000 smijenjenih s politikih, dravnih i menaderskih funkcija.50 Nakon toga je opozicijska aktivnost bila primjetna u Udruenju knjievnika Srbije, Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU) i u pojedinanim istupima intelektualaca. Ove su udruge pod parolom demo-kratizacije propagirale recentralizaciju Jugoslavije i ruenje ustava 1974. godi-ne. Iz njihovih redova dolaze teze o eksploataciji Srbije i podreenosti Srba. Nacionalistika teorija urote protiv svega srpskog dola je na posljetku do izraaja u Memorandumu SANU koji je pruio legitimitet agresivnoj veliko-srpskoj politici S. Miloevia.

Mihailo uri, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, osuen je 1972. zbog zlonamjernog i neistinitog prikazivanja drutveno-politikih prilika u zemlji i irenja nacionalne mrnje i netrpeljivosti. Dravne su struktu-re urieve istupe okvalificirale srpskim nacionalizmom. Peticija za njego-vo pomilovanje dovela je do partijskog kanjavanja ili udaljavanja iz nastave osmero profesora Pravnog fakulteta u Beogradu (Vojislav Kotunica, Andrija Gams, Kosta avoki i dr.). Knjievnik Dobrica osi, nakon rata funkcio-nar partijskog Agitpropa, a od devedesetih i politiar, povremeno je od 1968. kritizirao reim, ali nije bio kanjavan za razliku od manje utjecajnih osoba. Osamdesetih godina sudjelovao je u pokretu peticija to mu je u inozemnim krugovima priskrbilo status disidenta, iako su ee ocjene da je povremeno bio poludisident. Godine 1974. sueno je za neprijateljsku propagandu - zbog kritike reima, knjievniku Dragoljubu Ignjatoviu.

Godine 1982. Udruenje knjievnika osnovalo je Odbor za zatitu umjet-nikih sloboda, kao odgovor na politiko suenje pjesniku Gojku ogu, za zbirku kojom je ismijavao Tita. Odbor je pod parolom zatite slobodne javno-sti zapravo izmeu redova propagirao teze srpskog nacionalizma, kojemu je Tito bio nep

Spehnjak i Cipek

Documents

Transcript of Spehnjak i Cipek