Sociolingvistika - cerez.org.rs · PDF filekatalonski jezik je lingvistički gledano mnogo...
Transcript of Sociolingvistika - cerez.org.rs · PDF filekatalonski jezik je lingvistički gledano mnogo...
1
Sociolingvistika
Sociološki pristup jeziku ili jezički pristup društvu?
Sociolingvistika je interdisciplinarna nauka koja pokušava da razume odnos
jezika i društva. Odmah na početku treba naglasiti da „društvo” i „jezik” nisu dva
odvojena fenomena, već da se radi o dvema pojavama koje, osim što suštinski
odreĎuju čoveka kao biće, ne mogu postojati jedna bez druge. Nema jezika van
društva, jer čak i kada neko govori nekakav nerazumljiv, izmišljen jezik, on time
šalje poruku koja je društveno značajna, ili pak drugi pridaju odreĎena tumačenja
takvom činu (primer nije uzet nasumično, poznat je u religiskoj i magijskoj praksi).
TakoĎe, gotovo je nemoguće zamisliti bilo kakvo društvo bez jezičkog opštenja
(komunikacije). Čak i odreĎene vrste društvenog delanja koje nisu verbalne
(gestikulacija, pantomima, činovi fizičkog nasilja itd.) uvek podleţu jezičkoj
interpretaciji. Zbog toga svako saznanje koje moţemo steći o društvu dobijamo
uglavnom jezičkim putem (razgovorom, anketiranjem, čitanjem, slušanjem...).
Interdisciplinarnost sociolingvistike se ogleda u tome što se kroz nju
proţimaju najmanje dve nauke – sociologija i lingvistika – uz poziv da im se
pridruţe i politikologija, etnologija, ekonomija, psihologija itd. Posledica
mnogostrukosti uticaja na ovu disciplinu je i njena upadljiva heterogenost. Mnogi
naučnici koji se bave sociolingvistikom često se neće sloţiti oko postavki
istraţivanja i drugačije će tumačiti rezultate do kojih doĎu. Za razliku od lingvista
koji jezik proučavaju kao normu, pokušavajući da odgovore na pitanje Kako bi
trebalo govoriti pravilno?, sociolingvisti koriste realističan pristup, pokušavajući
da opišu i razumeju Kako ljudi zapravo koriste jezik? To ne znači da potonje
2
jezička pravila ne zanimaju. Naprotiv, odstupanje od pravila u govoru pojedinca ili
čitave grupe moţe biti vrlo indikativno i ukazivati da se radi o govornicima koji
nisu bili u mogućnosti da se upoznaju sa pravilom, ili da ga pak svesno ne koriste i
da za to imaju neki poseban društveni razlog. Ono što ipak čini bitnu odliku
sociolingvističkog pristupa jeste da se na takva odstupanja ne gleda sa vrednosnog
stanovišta. Sociolingvista nije nastavnik jezika u školi. On niti ispravlja, niti
ocenjuje jezičke kompetencije govornika, a posebno ne temelji svoj sud o nekoj
osobi na osnovu načina na koji ona govori ili piše.
Za razliku od lingvistike koja se pre svega bavi konstantnim odlikama
jezika, za socioligvistiku su posebno značajne jezičke varijacije. Socioligvistička
varijabla stoga predstavlja bilo koji element jezika (fonetski, morfološki, leksički,
sinaksički, stilski) koji podleţe društveno uslovljenim promenama.
Primer:
U srpskom jeziku gubljenje glasa „h” može posvedočiti ili o nižem statusu
govornika, ili o neformalnosti situacije govora. Unuk će možda svojoj baki tražiti
„leb”, ali će na pismenom zadatku u školi napisati „hleb”, u suprotnom će to biti
protumačeno kao njegovo nedovoljno poznavanje jezika i usloviće slabiju ocenu
rada. Konobar će gosta koji traži „leb” verovatno prezreti kao neobrazovanog ili
nevaspitanog čoveka. Ovde se radi o fonetskoj varijabli, ali ona može biti i
morfološka: i Srbin i Hrvat će reći „Etrurac”, ali će Srbin da kaže „etrurski”, a
Hrvat „etruršćanski”. Primer leksičke varijable može biti da se „novac”, „pare”,
„lova” i „orasnice” odnose na isto, ali imaju različite socio-kulturne konotacije.
Bankarski službenik na šalteru će uvek koristiti prvi izraz, a nikada poslednja dva,
iako su mu poznata njihova značenja. U nekom drugom kontekstu važi obratno:
3
tinejdžer nikada neće pitati drugara koliko ima novca, već će upotrebiti drugi ili
treći izraz, dok je poslednji mahom rezervisan za žargon kriminalaca, narkomana i
kockara. Isto važi za sintaksu i stil, jer varijacija između „Oprostite, mogu li vas
zamoliti da se malo pomerite?” i „'Oćeš da se makneš, bre!?” mogu da svedoče o
razlici u moći dvoje sagovornika na ulici.
Da bi se širok obuhvat sociolingvistike koliko-toliko jasnije sistematizovao,
obično se uvodi podela na makrosociolingvistiku, koja se bavi odnosom jezika i
tzv. „globalnog društva” (drţave ili naroda), te proučava jezičku politiku i
standardizaciju jezika i na mikrosociolingvistiku koja odnose jezika i društva
proučava na slučajevima pojedinačnih govornih činova, dinamike manjih grupa itd.
Društveno raslojavanje jezika
Socioligvistički varijetet je najopštiji naziv za bilo koji specifičan način
govora (ili pisanja). Ukoliko je on odreĎen nečijim ličnim svojstvima: mucanjem,
brzim/sporim ili tihim/glasnim govorom, bogatim stilom i šturošću itd, tada
govorimo o idiolektu. Za sociolingvistiku su ipak najvaţniji oni varijeteti koji su
odreĎeni društvenim uzrocima, a ne ličnim. Slabo poznavanje knjiţevnog jezika
moţe biti posledica nedostatka inteligencije ili motivacije sa jedne strane (lična
svojstva) ili sistemske isključenosti iz onog dela društva koji se sluţi tim jezikom
(društveni faktor). Budući da socioligvistika zapaţa razlike u govoru bez njihovog
vrednovanja i hijerarhijskog rasporeĎivanja, varijeteti su podjednako i govor
4
stanovnika Pirota, juţnog Banata, niških Roma, omladine na Dorćolu, srpske
zajednice u Beču, kao i govor lekara i pravnika, standardni srpski jezik ili jezik
Andrićevih knjiţevnih dela. Upotrebom pojma varijetet izbegava se ocenjivanje i
normiranje odreĎenih načina govora kao „pravilnih” i „nepravilnih”;
„standardnih” i „nestadardnih” ili „knjiţevnih” i „govornih”.
Dijalekt je pojam koji moţe imati dva značenja. Koristi za imenovanje
varijeteta jednog jezika koji odstupa od standarda, a često se moţe vezati za
odreĎeno geografsko područje. Govornici dijalekta i njemu odgovarajućeg
standardnog jezika mogu da se sporazumeju u manjoj ili većoj meri, ali ono što
uvek ostaje isto jeste da se dijalekat smatra neprestiţnim („nepravilnim”) načinom
govora: pirotski dijalekt, ili mnogi dijalekti francuskog i italijanskog jezika. Osim
toga što sadrţi vrednosnu komponentu, pojam dijalekta je problematičan jer se
moţe politizovati. Primera radi, španski nacionalisti tvrde da je katalonski samo
dijalekt španskog, a ne zaseban jezik. Isto vaţi i za vlaški i moldavski, čije je
promenljivo odreĎenje prema rumunskom jeziku takoĎe politički uslovljeno. Ovo
je starije i češće shvatanje dijalekta. U drugom, novijem, ovaj pojam se koristi kao
sinonim za varijetet, iako ostaje trajno obeleţen svojim tradicionalnim značenjem.
Dijalekatski kontinuum se javlja kod srodnih jezika koji i pored svojih
standardnih varijeteta na terenu pokazuju veliki broj govornih oblika koji se
postepeno menjaju, čineći gradaciju. Nekada, pre ere standardnih jezika,
dijalekatski kontinuumi su se prostirali ogromnim prostranstvima Evrope, spajajući
romanske, slovenske, germanske i balto-finske jezike. Danas, kada su se mnogi
lokalni govori izgubili, ovakvih finih prelaza ima znatno manje. Pomenuti
katalonski jezik je lingvistički gledano mnogo bliţi provansalskom koji se govori
na jugu Francuske nego standardnom španskom, a provansalski je sličniji
katalonskom nego francuskom. Dijalekatske kontinuume takoĎe prekidaju i jezici
5
koji su toliko različiti da se ne mešaju sa susednim (srpski i maĎarski, baskijski i
španski itd.).
Primer:
Ako bi se pošlo od Varne do Beograda, ali ne vozom ili automobilom, nego
biciklom, i ako bi se putnik zadržavao u svakom naselju i provodio vreme sa
njegovim žiteljima, on ne bi primetio razlike u govoru susednih mesta. Kada bi
stigao do Sofije, verovatno bi, sećajući se sagovornika iz Varne, primetio da oni
ipak različito govore. Ali kada bi iz Dragomana stigao u Dimitrovgrad, razlike u
govoru bi bile tako male da ne bi mogao ni da sluti da se u prethodom mestu
pričao bugarski, a u novom srpski (naravno, pod uslovom da zanemarimo prelazak
granice). Prošavši Pirot i putujući dalje na severozapad, jezik bi i dalje postajao
neznatno različit, ali bi na kraju on ponovo postao vrlo različit od onoga u Pirotu,
a gotovo nerazumljiv sa onim koji se koristio u dalekoj Varni.
Etnolekt nastaje kao posledica raslojavanja jezika po etničkim linijama,
posebno kada pripadnici različitih naroda koriste isti jezik. Tipičan primer za to je
bio Njujork u 19. veku, kada su doseljenici iz različitih zemalja meĎusobno
komunicirali na engleskom, ali na takav način da se na osnovu akcenta i prozodije
moglo lako uočiti da li je sagovornik Irac, Italijan, Jevrejin, ili Poljak. Etnolekti ne
nastaju samo kao posledica migracija, već se mogu javiti i zbog preuzimanja
stranog jezika kao maternjeg, ili njegovog čestog korišćenja kao drugog jezika (o
tome će kasnije biti reči). Pomenuti Irci, kao i Velšani i Škoti češće pričaju
engleski nego svoje autohtone jezike, ali to čine na prepoznatljiv i specifičan način.
6
Rod i pol, kao i seksualno opredeljenje takoĎe mogu uticati na način koji se
govori. Iako je ovaj tip raslojavanja često tumačen nenaučno, sa dozom humora, pa
čak i šovinizma, istraţivanja pokazuju da ţene češće – mada ne i uvek – jezik
koriste pravilnije nego muškarci i da više teţe upotrebi standardnog jezika. Ovo
posebno vaţi kada se govori pred decom ili u formalnijim kontekstima. Sa druge
strane, muškarci, posebno u govornim situacijama u kojima učestvuju samo
muškarci, skloniji su da koriste nestandardne varijetete.
Sociolekt je način govora uslovljen društvenim poloţajem koji moţe da se
poklapa sa teritorijom na kojoj govornik ţivi, u slučaju da čitav deo grada ili regija
ima niţi status, ali ne mora nuţno. Ovakaj vid raslojavanja jezika je gotovo
nepostojeći u srpskom (ako se izuzmu razlike u stilu govora kao posledica
obrazovanja), ali je vrlo izraţen i značajan u francuskom i engleskom. „Nemoguće
je da jedan Englez zine, a da ne izazove mrţnju ili prezir drugog Engleza”, rekao je
Dţordţ Bertrand Šo. Radnički sociolekti će kod obrazovanijih Engleza, tumačeno
kroz ovaj aforizam, prouzrokovati prezir, dok će jezik obrazovanih iz srednje ili
više klase, koji je takoĎe sociolekt, biti obeleţen kao snobizam kod radnika. Još je
upadljivija pojava sociolekta u Indiji, gde pripadnici različitih kasti vrlo različito
govore, pa katkad i svoj jezik odreĎuju kastinski (kao „bramanski” ili „kšatrijski
jezik ”).
Žargon je sličan sociolektu u smislu da je takoĎe vezan za odreĎenu
društvenu grupu, ali je ona u ovom slučaju obično uţa i vezana za neku zajednicu
sa neposrednim odnosima lice u lice: omladinsku subkulturu, kriminalnu grupu,
narkomane, zatvorenike itd. TakoĎe, za razliku od sociolekta koji se uči od
roditelja, ţargonom se ovladava nešto kasnije u ţivotu. Ţargon zbog toga ne
obeleţava govornika, jer on i dalje dobro vlada svojim prvim jezikom, a njega
koristi po potrebi, dok je radniku iz Pekama teško da savlada engleski kakav se
7
govori na BBC-u. Sleng je srodan pojam koji se često koristi kao sinonim za neke
ţargone, posebno za one kojim se sluţe pomenute prezrene grupe u jednom
društvu. Glavna razlika izmeĎu slenga i ţargona jeste ta da se prvi koristi uvek u
negativnom kontekstu, dok ţargon moţe biti i neutralan pojam. Uobičajeno je reći
„policijski ţargon”, ali ne i „policijski sleng”. TakoĎe, pod slengom se obično
podrazumeva „kvarenje jezika”, redukcija reči i sintaksičkih struktura, zatim
promena značenja reči, dok je ţargon po pravilu vrlo inovativan što se tiče
izmišljanja novih reči (mada se inovativnost obično završava na morfologiji i
leksici, ţargon nema zasebnu sintaksu i stil). Sociolingvistički registar pak ima
uvek neutralno značenje, jer se njegovom upotrebom ţeli naglasiti da nemaju samo
kriminalne i narkomanske grupe svoj zaseban jezik, već ga ima i birokratija, pravni
sistem, sveštenstvo, vojska, medicinari – dakle, svaka profesionalna grupa.
Recimo, izrazi iz medicinskog registra mahom dolaze iz stranih jezika, najčešće
latinskog ili grčkog (toraks, biceps, glaukom, pulmologija itd.), ali i engleskog
(pesmejker, dopler). MeĎutim, i u medicinskom govoru mogu se naći i reči iz
domaćeg jezika koje su promenile značenje (guska). TakoĎe, jezička upotreba
registra je ograničena na posebne, profesionalne kontekste. Lekar koji se
nakašljava da bi zapevao sa prijateljima neće reći „Čekaj da pročistim larinks”,
nego grlo. Argo je poslednji pojam iz ove grupe, a njegova najvaţnija osobina je
da ga pripadnici odreĎene grupe koriste sa namerom da prikriju komunikaciju
meĎu sobom i učine je tajnom. Tipičan primer argoa su različiti lopovski govori
koji su postojali širom Evrope još od srednjeg veka.
Jezici u kontaktu
8
Predmet interesovanja sociolingvistike, promene u jeziku, ne nastaju samo
kao posledica raslojavanja društva, već i pod uticajem drugih jezika usled
migracija, trgovine, tehnoloških i kulturnih promena itd.
Primer:
Prateći trag svile, čaja i porculana, Engleski pomorci su stigli do Južnog kineskog
mora. Komunikacija između pridošlica i kineskih trgovaca, ma koliko bila
jednostavna, ipak nije mogla da se obavlja gestikulacijom, pokazivanjem i
mlataranjem rukama. Kinezi su ubrzo naučili da se „posao” na engleskom kaže
„business”, ali pošto nisu mogli da izovore tu reč, modifikovali su je u „pidžin”.
Slično se desilo i sa mnogim drugim rečima vezanim za trgovinu. Reči iz kineskog i
engleskog jezika su se izmešale i izmenile tako da svako može da ih izgovori.
Pidžin je dakle jezik nastao mešanjem nekoliko drugih jezika, koji sluţi
samo za upotrebu u jednom domenu (trgovini). Obično je vrlo jednostavan, nema
gramatiku niti leksiku za bilo koji drugi domen osim onog u okviru kog je i nastao.
Na pidţinu se ne moţe pisati poezija, razgovarati o religiji ili pravu. TakoĎe, ovaj
tip jezika nikome nije maternji jezik, već se uči zarad trgovine. Istorijske okolnosti
su, meĎutim, dovele do toga da odreĎeni pidţini postanu osnovni jezik
komunikacije, mahom na ostrvima u Karibima i Pacifiku. Takav jezik se kroz
generacije obogaćivao, sticao gramatička pravila i postao jezik kojim se ljudi sluţe
u svakodnevnom govoru i kojim mogu da izraze sve svoje potrebe. Ovako nastali
jezik se zove kreol. Kreolski jezici su danas u širokoj upotrebi u mnogim
zemljama, poput Jamajke i Haitija, dok je Afrikans kreoski jezik koji ima sluţbeni
status u Juţnoafričkoj republici. Koine predstavlja posebnu vrstu mešanog jezika
9
koji nastaje kao posledica migracija govornika različitih varijeteta istog jezika.
Primera radi, arapski radnici u Parizu, iako svi zvanično pričaju isti jezik, mogu da
naiĎu na teškoće u meĎusobnom sporazumevanju. Zbog toga nastaje jedan
specifičan parisko-arapski koine, koji predstavlja pojednostavljenu mešavinu
različitih varijeteta.
Pomenuti slučajevi nastaju kao posledica mešanja različitih jezika, često na
relativno malom prostoru i kao posledica neplaniranih procesa. Istorijski gledano,
daleko je češći slučaj da jedan jezik na vrlo širokom području postane hegemon, i
da se njime sluţe ne samo oni govornici kojima je on maternji, već i mnogi drugi
koji inače koriste sasvim različite jezike. Takav zajednički jezik nazivamo lingva
franka. Lingua franca je inače bio naziv za romanski „jezik Franaka” kojim su se
krstaši meĎusobno sporazumevali, budući da su dolazili iz različitih zemalja.
Nekada su na našim prostorima ovaj status zauzimali vizantijski grčki i osmanski
turski, a danas je to engleski (kao i u ostatku sveta). Ipak, ni jedan od ova tri jezika
nisu postali maternji jezici stanovnika Balkana (L1), iako je njihovo poznavanje
bilo i ostalo neophodno za obavljanje mnogih poslova. Ima dosta slučajeva u
kojima je odreĎena lingva franka vremenom postala maternji jezik velikom broju
stanovnika (aramejski, latinski i arapski).
Danas je engleski kao svetski hegemon jezik prisutan od samih početaka
obrazovanja, kao i u drugim faktorima socijalizacije: medijima, masovnoj kulturi,
vršnjačkom ţargonu itd. Iz dosadašnjih primera je jasno da ljudi ne uče jezik samo
u školi i preko televizije i interneta. Najveći deo čovečanstva nije ni imao pristup
obrazovanju i medijima, ali je ipak ovladavao nekolicinom jezika, ili varijeteta
nekog jezika. Pojavu da govornik (ili grupa govornika) vlada sa dva jezika
nazivamo bilingvizam, a multilingvizam u slučaju da ih je u upotrebi još više.
Tipičan je slučaj u kome su poznata dva različita jezika. Romski učenik osim svog
10
maternjeg jezika u školi sluša nastavu na srpskom, a vrlo brzo se upoznaje sa
engleskim i još jednim stranim jezikom. Multilingvizam moţe biti prisutan i kada
varijeteti koji se koriste nisu toliko različiti, na primer ako neko govori piroćanski
varijetet i standardni srpski, a poznat mu je delimično i bugarski. Kod ljudi koji
govore više jezika, katkad se moţe zapaziti i preključivanje kodova, odnosno
nagla promena verijeteta u govoru ili korišćenje jezičkih elemenata iz drugog
varijeteta (fonema, reči, reda reči u rečenici itd.).
Poseban slučaj multilingvizma je diglosija, koja osim upotrebe više jezika
znači i to da se oni koriste u različitim domenima, ili uz različit jezički prestiţ. Iako
zvuči egzotično, diglosija je vrlo prisutna kod nas, jer se srpski jezik ne koristi
(uvek) tokom religijskih obreda, budući da su oni uglavnom na
crkvenoslovenskom. Kod muslimana je ona još izraţenija, jer bez obzira na to koji
je jezik maternji verniku, od njega se očekuje da pokaţe makar delimičnu
kompetenciju u knjiţevnom arapskom i nauči makar nekoliko dova (molitvi)
napamet. Arapski svet inače predstavlja jedan od najslikovitijih primera za ovu
pojavu na celom svetu. Svaki obrazovani Arapin zna knjiţevni arapski jezik na
kome je napisan Kuran i na kome se školovao, ali Arapi nikada ne razgovaraju na
knjiţevnom, nego na nekom lokalnom varijetetu arapskog (egipatskom, sirijskom,
iračkom itd.). Knjiţevni jezik je rezervisan za novine, knjiţevnost, javna obraćanja
i administraciju. Diglosija je bila posebno izraţena u predmodernim društvima,
kada je ona faktički isključivala široke slojeve stanovništva iz mnogih domena.
Poznato je da je u rimokatoličkoj crkvi dugo vremena latinski bio jedini priznat
jezik, iako najveći deo vernika (posebno u germanskim i slovenskim zemljama)
nije razumeo ništa šta sveštenici govore tokom mise i drugih obreda. UvoĎenje
govornih varijeteta u prestiţnije domene i sluţbenu uporebu deo je procesa
nastanka moderne drţave.
11
Pozajmljivanje reči iz stranih jezika je pojava sa kojom se većina govornika
svakog savremenog jezika susreće svakodnevno, a vrlo često toga nije ni svesna.
Razlog za pozajmljivanje reči moţe biti nepostojanje naziva za neki predmet,
pojavu ili odnos. Recimo, kada se slatkiš od zrna kakoa pojavio u Srbiji, Srbi nisu
imali naziv za njega, baš kao ni ostali stanovnici starog sveta. „Čokolada” dolazi iz
jezika drevnih Maja ili Asteka (niko nije tačno siguran), i znači „gorko”, „vruće”
ili „penušavo piće” – postoji, dakle, više pretpostavki. Isto vaţi i za čitave nove
domene koji postaju predmet razmišljenja kod jedne govorne zajednice. Srbi nisu
imali reči koje se mogu koristiti u domenu kvantne fizike, tako da su izrazi
kvantno, spin, diskreciona porcija ili foton preuzete iz engleskog jezika (iako neke
imaju koren u grčkom ili latinskom). Strane reči mogu biti takoĎe preuzete i kada
za njih postoje adekvatne zamene, i tada imaju fukciju stvaranja razlika izmeĎu
društvenih grupa. Tipičan primer je preuzimanje francuskih reči u govoru srpskog
graĎanstva 19. veka, što su Jovan Sterija Popović i Branislav Nušić humoristički
prikazali u mnogim dramama.
U javnosti se mogu čuti mišljenja da preuzimanje pozajmljenica moţe
dovesti do „smrti jezika”, odnosno do njegovog izumiranja. Takva pojava nije
nepoznata, naprotiv, do nje moţe doći i smrću konkretnog čoveka, kao što je to bio
slučaj sa Nedom Madrelom, poslednjim govornikom manskog jezika koja je
preminuo 1974. godine (manski je keltski jezik koji se govorio na ostrvu Man,
izmeĎu Britanije i Irske). Češće se ipak dešava da jezik bude zamenjen drugim
jezikom ili varijetetom. Taj proces može biti nasilan, kao što je bio slučaj sa
baskijskim tokom Frankove diktature (danas svega oko 25% Baskijaca zna
svoj maternji jezik), ili sa romskim za vreme vladavine Marije Terezije i
njenog sina Jozefa II. UNESCO-ov Atlas jezika sveta u opasnosti1 svrstava
1 http://www.unesco.org/new/en/culture/themes/endangered-languages/atlas-of-languages-in-danger/
12
romski u ugrožene jezike na nivou cele Evrope, a pored njega u Srbiji su
ugroženi i cincarski, banatski bugarski i rusinski.
Čest razlog za nestanak jednog jezika moţe biti i njegov nizak prestiţ na
štetu nekog drugog („većeg” ili „boljeg”) jezika. U tom slučaju govornike je
sramota da govore maternji jezik, te prelaze na govor koji smatraju da uţiva viši
status. Tipičan primer za to su mnogi lokalni jezici u Francuskoj, čija je upotreba
dugo bila stigmatizovana kao „seljačka” i „zaostala”.
Smrt jezika ne mora da znači i njegov potpuni nestanak, niti se radi o
konačnom nestanku. Starogrčki i latinski, iako već dugo mrtvi, i dalje se koriste u
domenu medicine, nauke i prava. Sa druge strane, neki mrtvi (ili skoro mrtvi) jezici
mogu biti i oţivljeni. Uspešan primer oţivljenog jezika je hebrejski, koji je u
klasičnoj formi bio samo u liturgijskoj upotrebi. Nastankom drţave Izrael ovaj
jezik je osavremenjen i danas se oko 5 miliona ljudi svakodnevno sluţi njime. Irski
jezik je primer delimično uspešno oţivljenog jezika. Iako on nikada i nije prestao
da se govori, varijetet koji je uzet kao standard je vrlo teţak za učenje, tako da i
pored velikih napora republike Irske i njegovog statusa obaveznog predmeta od
osnovne škole, irski jezik ima sve manje tečnih govornika.
Jezik i društvena moć
Jezik nije samo sredstvo sporazumevanja, već on igra i mnoge druge uloge u
društvenom ţivotu. Već je objašnjeno kako argo ima funkciju da namerno prikrije
sadrţaje komunikacije, ili kako odreĎeni varijeteti mogu biti vrlo značajni za
stvaranje etničkog identiteta. Govoreći ili pišući ljudi takoĎe iskazuju društvenu
13
moć, opravdavaju svoj poloţaj u društvu ili osporavaju tuĎ. Ovakav društveno
odreĎen govor podloţan različitim tumačenjima nazivamo diskurs. Diskurs se
iskazuje i u svakodnevnim govornim činovima, kao što su rasprave dece i roditelja
oko dţeparca i provoĎenja slobodnog vremena, kao i u istorijskim političkim
govorima i spisima poput beseda Martina Lutera Kinga ili Deklaracije o pravima
čoveka i građanina. Nekada je iskazan direktno, ali se isto tako u praksi koriste i
vrlo prefinjena jezička sredstva da se publika ubedi u ispravnost uverenja onoga ko
strateški stvara diskurs, ili ga pak moţda i nesvesno reprodukuje. To moţe biti red
reči u rečenici, stilske figure, organizacija teksta, izostavljanje odreĎenih činjenica
uz naglašavanje nekih drugih itd. Kritička analiza diskursa je metodološki pokret
u društvenim naukama koji proučava kako jezik stvara, odrţava i opravdava
odnose (nad)moći u društvu, ali i kako moţe da ih ospori u korist potlačenih grupa
i pojedinaca.
Na nekoliko mesta je već ukazano da dobro vladanje standardnim jezikom
moţe biti izvor velikog ponosa i osećaja nadmoći, ali i da odsustvo kompetencije u
njemu, kao i korišćenje nekog drugog varijeteta moţe prouzrokovati stid i osećaj
isključenosti iz društva. Čuveni sociolog, Pijer Burdije, osetio je to na svojoj koţi
kada je došao u Pariz iz rodnog mesta na granici sa Španijom, i shvatio da se na
njegov gaskonjski govor gleda sa osećanjem prezira u glavnom gradu. Više od
toga, „drţavni jezik” je vremenom stekao takvu poziciju da oni koji ga ne znaju
počinju zaista da gledaju na sebe kao na „ljude iz provincije”, „unutrašnjosti”, a na
standardni jezik kao na samo još jednu veštinu viših slojeva kojom oni nikada neće
ovladati. TakoĎe, budući da standardni jezik ima epitet nacionalnog, njegovo
nepoznavanje povlači i moralnu osudu: ne moţe se biti dostojan pripadnik naroda,
ako ne poznajete njegov ispravan jezik. Kompetencija u standardnom jeziku deluje
14
diskriminativno na govornikove ţivotne izglede, jer odreĎuje njegov uspeh u
obrazovanju i moţe ga onemogućiti da radi u drţavnoj sluţbi.
Naravno, ono što vaţi za francuski ne mora značiti za svaki drugi jezik.
Romski moţe predstavljati sasvim suprotan primer, jer njegova standardizacija i
insistiranje na korišćenju jednog varijeteta moţe biti dugoročno sredstvo
emancipacije. Ovo posebno vaţi u slučaju poboljšavanja šansi za uspeh u
školovanju i zapošljavanju Roma, jer poznavanje romskog jezika moţe biti
dodatna kompetenicija, naravno, uz vladanje srpskim jezikom.