ANTUN GUSTAV MATOŠAntun Gustav Matoš, hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. Matoš je središnjaličnost hrvatske moderne. U književnost je ušao pripoviješću Moć savjesti, koja naznačuje početak perioda moderne. U putopisnoj prozi Matoš je jedan od naših najvećih inovatora. Motiv pejzaža, ne samo kao dio pripovjedne cjeline, nego i kao samostalna tema, novost je koju Matoš,povodeći se za Barresom, uvodi u hrvatsko prozno stvaralaštvo. Posebno se to, dakako, očituje u brojnim njegovim putopisima u kojima je pejsaž isključiva tema: npr., u izvanrednome lirskom putopisu Oko Lobora. Ljubav i cvijet, možda dvije ključne riječi i njihovo variranje, javljaju se kao dominantni motivi u početku Matoševa pjesničkoga govora("Samotna ljubav", "Djevojčici mjesto igračke", "Utjeha kose"). Svoja emocionalna stanja izražavao u poetskim pejsažima "Jesenje veče", "Notturno".Matoševo je djelo prijelomno u povijesti hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu ju poznajemo.

Gotovo u svim Matoševim pripovijetkama,u veæoj ili manjoj mjeri,uoèava selirizacija iskaza ,lutanje maštom u predjele apstraktne ljepote (Balkon ,Cvijet sa raskršæa )Novije podjele njegova pripovjedaèkog opusa baziraju se na dominantnim stilskim obilježjima pa bi podjela mogla biti slijedeæa: -impresionistièke novele ,u kojima se obraðuje neki istinit dogaðaj (Kip domovine leta 188*)ili autorovi privatni doživljaji (Nekad bilo – sad se spominjalo ), ili doživljaji utemeljeni na stvarnim sluèajevima (On ,Pereci,friški pereci )koje su specifiène po svom anegdotskom,reportažnom karakteru,fragmentarnosti i odmaku od realistièke poetike.Impresionistièki senzibilitet pripovjedaèa najviše dolazi do izražaja u lirskim dijelovima gdje se neposredno okružje percipira svim osjetilima (sinestezija).Krajolik je redovito povod za profinjen doživljaj,bilo pripovjedaèa ili nekog od likova,a neposredan doživljaj obogaæen je obièno asocijacijama iz svijeta kulture,dok asocijacije najèešæe dolaze iz svijeta umjetnosti,religije i mitologije,što je vrlo èesta pojava u djelima modernih autora. U prozi tipa Camao i Cvijet sa raskršæa ,opis žene redovito je zasnovan na usporedbi sa ženskim portretima velikih majstora europskog slikarstva ili likovi svoju životnu prièu idealiziraju u skladu s motivima iz svijeta umjetnosti. -simbolistièke novele (Lijepa Jelena ,Put u Ništa ili Balkon )posjeduju simbolièko znaèenje i naglašavaju razmak izmeðu realne zbilje i «višega » idealnog svijeta u kojemu se nasluæuju ljubav,ljepota i harmonija.Tu se neprestano variraju teme (idealne)ljubavi i smrti.U tom se tipu Matoševe novelistike ljubav pojavljuje kao nemoguænost ostvarenja trajnog sklada.Rascjep izmeðu zbilje i ideala i nemoguænost pomirenja tih dviju sfera potjeèe iz romantièe tradicije,a europski simbolisti pretvorili su tu spoznaju u gotovo jedini sadržaj svoje poezije i proze (Lijepa Jelena ). Zato su protagonisti Matoševe novelistike društveni autsajderi,boemi,lutalice, umjetnici i sanjari,èesto bolesni i krajnje neurotièni.

CAMAO Za vrijeme glazbenog školovanja,mladi pijanist Alfred Kamenski ostaje bez skrbnika te zapoèinje boemski život lutajuæi po europskim gradovima.U Ženevi nalazi posao kod židovskog bankara Diamanta.Jedne veèeri u «Metropolu » upoznaje ekscentriènu poljsku plemkinju Fanny s kojom odmah dolazi do fatalne ljubavne veze;Fanny ga odvodi u svoju vilu,nakon èega stari sluga dojavi njezinom mužu,amerièkom bogatašu za ženin preljub pa se ovaj napreèac vraæa s puta.Alfred se sakrije,a Fanny isprva uspijeva zavarati supruga,ali ih odaje papiga koja ponavlja njihova ljubavna tepanja i donosi Alfredovu crnu kravatu.Suprug napadne Fanny,Alfred je pokušava obraniti,ali mu Amerikanac slomi obje ruke i baci ga niz terasu.Potom ubije ženu,slugu i pse i objesi se Alfredovom kravatom.Kasnije susjedi pronalaze pet leševa i papigu koja i dalje ponavlja refren,oponašajuæi Fannyna muža.CVIJET SA RASKRŠÆA Pripovjedaè,boem,lutalica i fotograf,stiže u blizinu ljetnikovca u nekom gradiæu na jugu Francuske i od umora zaspi u vrtu.Probudi ga milovanje mlade djevojke s psom za koju ustanovi da je slijepa.Pripovjedaèev glas Izabelu podsjeæa na glas umrlog brata,te ga ona moli da naðe zaposlenje kao njezin uèitelj,a kad on to odbije,Izabela ga poziva da zajedno odu u svijet.On je odgovara od

1

bijega,a potom stiže i njen otac sa slugama koji je odvodi u dvorac.Pripovjedaè,oèajan,nastavlja svoju skitnju.

VLADIMIR NAZORBio je pjesnik, pripovjedač, romanopisac i putopisac. Istaknuo se kao književnik u doba hrvatske moderne, ali je svojim književnim radom obilježio i razdoblje između dva svjetska rata. Pisao je djela s domoljubnom tematikom. U pojedinim se djelima istaknuo i kao pisac za djecu. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike.SLAVENSKE LEGENDEPrvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900.) Nastale su na tradiciji slavenskih i klasičnih mitova, legendi i priča i daju epski intoniranu poetsku sliku poganskog života slavenskih predaka te prenose jednu sasvim novu poruku o kojoj je sve rekao sam Nazor, a o čemu se više govori na kraju ovog teksta. Bježeći od kaotične stvarnosti s početka 20. st., autor je našao inspiracijsko utočište u drevnoj slavenskoj prošlosti. U duhu moderne, vremena u kojem je stvarao ( prva polovina 20. st. ) i poetike kojoj je pripadao, Nazor ima romantičarski odnos prema prošlosti i odabire mitološke teme. Tako se u zbirci Slavenske legende pojavljuju mitološki likovi – bogovi Perun, Črt, Dabog, Davor, Didi Lada, Vid, Vesna, Radogost, polubogovi, demoni i vile. Nazor smatra da je Perun „možda glavna pjesma Slavenskih legendi.PRIPOVIJETKE I ROMANI Veli Jože, Priče s ostrva, iz grada i sa planine, Krvavi dani

JANKO LESKOVAR bio je hrvatski učitelj i književnik. U svom desetogodišnjem književnom stvaralaštvu Leskovar je bio zaokupljen psihološkom analizom likova naglašeno nezainteresiranih ili nesposobnih za životnu borbu. Njegovi junaci postaju žrtvama vlastitih fikcija, kao ljudi kontemplacije koji život motre sa strane umjesto da u njemu djeluju. Kod Leskovara je čest motiv sna. Njegovi likovi ne žive život nego ga osjećaju. Misao na vječnost je pripovijetka kojom ulazi u književnost. Obradio je detaljnu analizu psihičko unutarnjih sukoba. Zanemaruje ono vanjsko i nastoji prodrijeti u najdublju čovjekovu unutrašnjost. Naglasak je na unutrašnjem stanju lika.LIKOVI: iznimno pasivni junaci, kontenplativni likovi (svijet oko sebe promatraju samo na razini svoje misli), potpuno pasivni u društvenom životu, aktivni su jedino ako previše razmišljaju. To su izrazite složene ličnosti, karakterni slabići, završavaju tragično ili smrću ili polude. Povezuje ih fizički izgled, mršavi su, imaju tanke noge, lice, ruke....MISAO NA VJEČNOSTĐuro Martić učitelj u selu Druškovac. Bijedan seoski učitelj, blijeda lica, mršavih ruku i nogu, ni zdrav ni bolestan, nesređen i često bi ga spopao nekakav jad i tuga, kojoj nije znao ni uzroka ni imena. Uzrok tom jadnom stanju i tjeskobi je njegova prošlost, a ime je živčana rastrojenost. On boluje od “misli na vječnost” , a vječnost i prošlost su jedno te isto. Njegov slučaj je naoko apstraktan, posve individualan i posrće pod težinom vlastite sadašnjosti, gubi um pod pritiskom vlastite prošlosti i vlastitog grijeha. Taj je grijeh samo Martićev i gotovo da nema nikakav socijalni značaj: privatan slučaj pojedinca. Došao je do strašne spoznaje, da se iz prošlosti ništa ne može izbrisati i zato Đuro Martić strahuje od ponovnog susreta s prošlošću. Njegov lik je društvena pojava, i lik je u kojem je autor našao tipičnost i smatrao da prikazuje nesretnu generaciju hrvatske inteligencije koja je već ponijela jaram drugog Khuenovog apsolutizma.Svojom je novelom Misao na vječnost otvorio vrata hrvatskoj moderni. U ovoj noveli nije prikazana vanjska stvarnost (kao što je to bio slučaj u realizmu) nego je autor prikazao unutarnje probleme glavnoga lika koji

2

ga dovode do tragičnog završetka, te se približio modernizmu. Glavni lik novele je učitelj Đuro Martić kojega progoni sjećanje na grijeh i to je sjećanje središnji motiv.KATASTROFAKatastrofa je atmosferom još sumornija jer su bijeda i siromaštvo socijalno i klasno uvjetovani. I ona se odlikuje reduciranom fabulom, a sižejna struktura prati posljednji dan života učitelja Frane Ljubića. I tu je djetinjstvo simbol egzistencijalne sreće, a selo se kao arhetip života suprotstavlja Ljubićevu bijednom sadašnjem životu. Društveni status pretvara se u osobnu katastrofu i životnu dramu koja završava Ljubićevom smrću.POSLIJE NESREĆEPoslije nesreće je slične tematike: zbog grijeha žene koju je muž jednom zatekao s drugim, između njih nastaje jaz što ga ne uspijeva izgladiti ni mrtvo dijete. Leskovar nas upoznaje i s lektirom glavnog lika (Ivanović): Schopenhauer, Lassal, Hartmann. Ovdje erotski problem bračne čistoće rađa etičke konzekvencije, a ne obrnuto.PROPALI DVORIRoman je zanimljiv po svojoj kompoziciji i stilskoj strukturi. Likovi su individualisti s morom vlastite autoanalize. Leskovar se ne identificira sa sudbinom likova, nego se, instancijom pripovjedača, distancira od sudbine likova do te mjere da ih ponekad i ironizira. Tako on destruira i dekanonizira hrvatski realizam, prekidajući s društvenom analizom i usredotočivanjem na duševne doživljaje likova. U središtu je pozornosti dekadenta ličnost, nemoćni pojedinac, pozitivizam se zamjenjuje idealizmom, optimizam pesimizmom i nihilizmom

IVAN KOZARAChrvatski književnik, romanopisac, pisac pripovjedaka i pjesnik. Ivan mnogo piše o ženskoj pokvarenosti, kinđurenju i pomodarstvu. Zauzima i kritičan stav prema crkvi, raspusnom životu nekih svećenika i lažnom bogomoljstvu. Njegova ljubav prema rodnoj Slavoniji izbija iz svakog njegovog djela. U njegovim romanima i pjesmama najviše dolazi do izražaja opis slavonskog pejzaža. Najistaknutiji motivi njegovog stvaralaštva bili su ljubav i sloboda. Prve pjesme bile su mu izrazito oponašateljske i diktantske.ĐUKA BEGOVIĆRoman započinje povratkom središnjeg lika Đuke iz mitrovačke kaznionice, gdje je zbog ubojstva oca, odležao četiri godine. Nakon uvodnih nekoliko poglavlja, obrađuju se neki segmenti iz prošlosti: sjećanje na dane najranijeg djetinjstva i mladosti, oživljavanje uspomena vezanih uz zajedničku (očevu i Đukinu) ljubavnicu, boravak u vojsci, svađa i tuča s ocem te njegovo ubojstvo, uspomene na pokojnu ženu Mariju i kći Smilju. Đuka provodi život u bećarenju sa ženama, u alkoholu i glazbi Cigana, a rasprodavši čitavo svoje imanje – postaje seoskim čobanom, i - što je u svemu najvažnije - ni za čim ne žali.

Roman Đuka Begović predstavlja vrhunac Ivanovog pripovijedanja. Prepun je slavonizama, tuđica i onomatopejskih riječi. Osjeća se i utjecaj «vojničkog rječnika» . Tu je Kozarac postigao ispreplitanje govornog jezika a jezikom i ritmom slavonskog bećarca. On opisuje tradicije u Slavoniji te roman možemo usporediti s dokumentom. Đuka Begović doživio je kazališno uprizorenje.

JANKO POLIĆ KAMOVJanko Polić Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne u kojem se hrvatska književnost napokon priključila europskoj. On ne pripada nijednoj od dviju dominantnih struja: artističkoj liniji, koja naglašava

3

primat estetičkoga projekta ni s druge strane pristašama društvenopragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama. Kamov stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje koji će se zbiti i u Europi i u Hrvatskoj. Njegov je slučaj jedan od najkontroverznijih u novijoj hrvatskoj književnosti.Predstavnik je hrvatske avangarde. Bio je pjesnik, pripovjedač i dramski pisac. Kao književnik bio je veoma buntovan. U književnosti se pojavio zbirkom pjesama naslovljenom Psovka, te je šokirao književnu javnost. On je pjesnik psovač, prokletnikKarakteristike poezije: umjesto poezije sklada i ljepote, to je poezija pobune, krik čovjeka koji traži ničim sputanu slobodu duha i ličnosti uopće. Svojim je stihovima često išao do apsurda. Svoju liriku gradi od antilirskih elemenata i grubosti. Poseže često za biblijskim motivima, ali Kamov udara po svetim dogmama tog društva propovjedajući obrnute postulate od onih kakve je iznosila Biblija. Kamov pljuje i psuje na religiju, na red, na moral, na zakon...Kamovljev roman tipièan je primjer rane avangardistièke poetièke usmjerenosti i literarnog napredovanja prema novim naèinima izražavanja u još dominirajuæem konceptu književnog modernizma pa Isušenu kaljužu treba promatrati kroz spektar i modernistièke o avangardisitièke poetike.Suprostavljajuæi se ondašnjim naèelima književnog stvaranja,Kamov se služi naèelima šoka, subverzivnosti,prevrednovanja i negiranja,što æe postati temeljnim odrednicama literature u sljedeæim desetljeæima pa ne èudi da je Isušena kaljuža u povijesti hrvatske književnosti nazvana i «anti-romanom ».MAMINO SRCE Tragedija u 5 dijelova. Prvi i drugi čin događaju u kasnu jesen, u osiromašenoj obiteljiBoškovića; Andro i Linda, muž i žena, igraju domino. Imaju kćer Olgu i tri sina: Bruna, Romana i Dušana. Tu je i sluškinja Johana. Linda neprestano prigovara mužu što joj ne da novaca, a on njoj kako ih je upravo ženska rasipnost upropastila. Dolazi najstariji sin Bruno i na očevu molbu, daje mu nešto novaca, koje Linda, čin Bruno ode, izmuze od njega. Kasnije ta novac od Linde traži najmlađi sin Dušan koji zavodi Johanu. Dolazi Bujić koji udvara Olgi, a prije je udvarao njezinoj pokojnoj sestri Mili. Ali sada i Olga počinje bacati krv. Linda prigovara Andri da je zbog svojeg škrtarenja kriv i za kćerinu smrt. Tri posljednja dijela događaju se godinu dana kasnije. Andro i Olga su umrli. U kući je bijeda, a Badnjak je. I dalje se svađaju, svaljujući krivicu za sve jedni na druge. Linda je bolesna, u prepirki sa sinovima, preuzima krivnju na sebe. Linda i Bruno razgovaraju. On joj priča o pronevjeri novca, o bijegu, o svom nemoralnom ponašanju. Sve iluzije se ruše. Dolazi liječnik i saopćava da je Linda umrla od srčane kapi. U sobi je samo Bujić; razgovara s liječnikom koji ga, zbog njegova govora, proglašava za mistika. Iz sobe se čuje ridanje troje ljudi.ISUŠENA KALJUŽA Prvi dio romana, NA DNU, pripovijeda o Arsenu Toplaku, mladome intelektualcu koji saznaje da boluje od tuberkuloze. On svoju bolest drži prednošću, iskustvom neobičnim domaćim ljudima, kroz koje će Kamov oblikovati jedno od općih mjesta svojega vremena: bolećivost svojstvenu modernom gradskom čovjeku. Pripovijedanje koje teče u 3. licu obuhvaća obiteljske prilike Toplaka, njegova prijateljska druženja, ljubavne veze, pijančevanja i probleme socijalne neuklopljenosti. Druga dva dijela, U ŠIR i U VIS, pisana su u 1. licu jednine i u njima prepoznajemo Toplaka kao glavnog junaka koji istu priču pripovijeda iz osobne perspektive.

DINKO ŠIMUNOVIĆPisao je pripovjetke, romane, crtice i feljtone. Njegova proza iz Dalmatinske zagore impresivna je i slikovita s jakim epskim i tananim lirskim portretima. Pojedine Šimunovićeve novele vrhunska su ostvarenja u hrvatskoj književnosti. Idealnim spojem narodnoga i umjetnoga, za čim je gotovo uzalud težila starija

4

hrvatska pripovjetka, ostvario je posve osebujan tip novele koji u najboljim primjercima čuva trajnu svježinu.

Šimunović je krenuo posebnim putem: na temeljima regionalne i folklorne obradbe razradio je složene psihološke sadržaje i zahvatio totalitet pojedinca, ali i ponudio neke odgovore na probleme zbilje.Mladost i znatan dio života proveo je u Dalamtinskoj zagori pa se tematski zadržao na svijetu, navikama i mislima lokalnog stanovništva. Varira i teme nepremostivog jaza između sela i grada, a uz pomoć mita oblikuje društvenu strukturu svijeta o kojemu pripovijeda. U njegovoj novelistici ravnopravno sudjeluju pravi mitski nacionalni junaci (Rašica) te mitske žrtve (Salko, Muljika), a mitski se odnosi katkad ironiziraju i karnevaliziraju (npr. Salkova groteskna simulacija alke). Pripovjedno vrijeme često je podređeno liku i zato subjektivizirano, a izuzetnu važnost Šimunović posvećuje opisima.Napisao je zbirke pripovijedaka: Mrkodol, Sa Krke i Cetine, romane: Đerdan, Tuđinac, i Porodica Vinčić, te dvije autobiografske proze: Mladi dani i Mladost.

Piše na temu Dalmatinske zagore. Likovi su mu uglavnom žene. Naglasak daje psihološkom stanju lika. Zajedničko njegovim pripovjetkama je tragična poanta, tragični završetak.

ALKARMarta je imala 20 godina i uskoro se trebala udavati. Njezin odnos sa Salkom je bio iskren, no kasnije je shvatila da ona njega ljubi samo kao lijepa dječaka i druga iz djetinjstva. Znala je da on nju silno ljubi i nije ga htjela povrijediti. Ona je zavoljela Rašicu, čovjeka punog časti i ponosa. U Rašici je vidjela pravog muškarca i junačinu, i očekivala je da će Rašica i Salko to rješiti. Čim bi pomislila da ju obojica ljube, smutila bi joj se duša i samo bi plakala. Njezinu tugu i bol razumjela je njezina majka Stana, koju je voljela svim srcem i ništa nije skrivala od nje, iako su mnogi tvrdili da je Stana vještica. Marta na rubi iznemoglosti i patnje donosi odluku da se neće udati za Salka nego za Rašicu. Htjela je okončati tu tjeskobu koja ju je mučila i tugu koja joj je srce davila, pa je odlučno postupila i nije požalila, jer je znala da bi udajom za Salka počinila još veći grijeh, jer ona voli Rašicu i nije spremna lagati i varati. U tim trenucima zaboravila je na Salkove osjećaje, ali i patnju koju je i ona proživljavala. Prenaglo je reagiralao tjeravši Salka iz kuće, no vjerojatno je shvatila da i ona ima pravo na sretan život do kojeg je teško doći. Mnogi pate, a na kraju je patio i Salko, no ciljevi koje je htio ostvariti u životu potaknuli su ga na daljnju borbu.MULJIKAU Drazi su živjeli, u čitavom kraju poznati namastirčani, ljudi jedri i krepki, čije su se djevojke udavale već od 14 godina. Jedino je mlinareva kći Boja bila drugačija, vitka i blijeda - zbog čega su namastirčani držali da je bolesna te su je, zbog takvog izgleda prozvali Muljikom. Zato su svi mislili da se nikad neće udati, ali u nju se ipak zaljubio krčmarev sin Ilijica, koji se upravo vratio iz vojske te je imao drugačije estetske kriterije o ljepoti od ostalih namastirčana. Naposljetku je Ilijica, unatoč otporu roditelja ipak oženio Muljiku, ali ona naskoro umire.DUGAZa vrijeme ljetne popodnevne žege u Čardacima, djevojčica Brunhilda koju su zvali Srna čeznutljivo promatra igru dječaka kojoj se, budući da je djevojčica - ne smije pridružiti. Krajem ljeta, Srna s roditeljima (Serdarovi) odlazi u vinograd te tamo susreću kljastu djevojku Savu koja pripovijeda svoju nesretnu sudbinu, ali i bajku o dugi u kojoj se kaže da će se djevojčica, ako uspije proći ispod duge, pretvoriti u dječaka. Srni je to bila najveća želja, a budući da se na nebu upravo pokazala predivna duga, djevojčica je ushićena potrčala preko polja ne bi li ispunila svoju želju. Trčeći upada u močvaru i tamo se uguši. Nakon Srnine smrti, nastupila je strašna olujna jesen bez sunca, a njezini roditelji preselili su se iz Čardaka u staru napuštenu tvrđavu te jedne olujne noći pronašli smrt skokom u ponor.RUDICA

5

Nakon nekog vremena, pripovjedač opet dolazi u selo Lipice i prisjeća se Rudice, lijepe čobanice kovrčave kose u koju se nekoć bio zaljubio. Raspituje se u krčmi za nju i saznaje da ju je oženio siromašan, ali kršan momak Sabljar, s nadimkom Pričalo s kojim Rudica ima mnogo djece i teško živi u siromaštvu. U krčmu dolazi sâm Pričalo koji saznaje da mu je žena rodila još jednog sina pa časti sve prisutne. Pripovjedač odlazi iz Lipica znajući da se nikada više u njih neće vratiti.

ANTUN BRANKO ŠIMIĆŠimić predstavlja središnju ličnost hrvatskog ekspresionizma. U ranoj mladosti pisao je pjesme po uzoru na A.G. Matoša, ali kada se upoznao s idejama njemačkog ekspresionizma potpuno se udaljio od Matoševe poetike i stvorio vlastiti stil. 1919.je pokrenuo književni časopis Juriš, a iduće godine je objavio zbirku Preobraženja. To je prva zbirka u hrvatskoj književnosti koja je pisana slobodnim stihom. Ova se zbirka sastoji od 48 pjesama, a posvećena je Tatjani Marinić. Njegove zadnje dvije pjesme su Smrtno sunce i Povratak suncu.Iako je bio i esejist, kritičar i urednik, A. B. Šimić prije svega je bio pjesnik koji je iza sebe ostavio nevelik, ali vrlo vrijedan književni opus. Kompleksne i vrlo senzibilne naravi, život su mu obilježili siromaštvo, bolest i nemir. U Preobraženjima izašlima u vlastitoj nakladi, Šimić je pjesnik - pobunjenik, razapet između života i smrti, prolaznosti i vječnosti, u kojima potvrđuje vlastiti sud kako novo vrijeme, istraumatizirano ratom, bijedom i nepravdom, traži i neke nove forme. Šimićeva poetika naslanja se na nacionalnu tradiciju i europsku avangardu, ali i na govor rodnoga kraja, pa ne možemo govoriti o radikalnom osporavanju tradicije. Među opsesivnim Šimićevim temama (vječnost, ljudska prolaznost i slabašnost), ciklus o Siromasima, spada među najbolja djela hrvatske tzv. socijalne lirike.

TIN UJEVIĆOsim kao pjesnik, profilirao se i kao jedan od najplodnijih esejista, a napisao je i golem broj feljtona i novinskih članaka. Njegovo pjesništvo dijeli se na dvije velike glavne faze: prvu: od Hrvatske mlade lirike (1914) do oko 1930. koja bi obuhvaćala i Lelek sebra i Kolajnu, dok bi druga faza označavala stvaralaštvo triju kasnijih zbirki. I Lelek sebra i Kolajna obilježene su velikim dijelom strogom sonetnom formom sa dosljednom primjenom akcenatsko-silabičkog stiha. Dominantna tema su žena i ljubav, a žena se pojavljuje i kao mitska oznaka u vidu Bogomajke, Eve, Vivijane, Majke itd. Tu su i pjesme s pitanjima vjere (Duhovna klepsidra), ljudske sudbine (Svakidašnja jadikovka), nostalgije za domovinom (Slaboća) i obnavljanja mita o budućoj misiji slavenstva (Rusija Rusiji), ali zbirka Kolajna, organizirana kao neopetrarkistički kanconijer u 48 pjesama, gotovo je u potpunosti posvećena idealizaciji žene. U posljednjoj pjesmi Kolajne lirski subjekt se čak identificira sa starim trubadurom, ali i raskriva svoju kasnu povijesnu pojavu te arhaizmima poziva staru hrvatsku pjesničku tradiciju.

SVAKIDAŠNJA JADIKOVKASastoji se od velikog broja tercera. Pjesnik već u prvom stihu ističe što ga muči, a muče ga usamljenost i očaj. On je svjestan da je pred svakog čovjeka kada se rodi postavljen put pun obećanja blistavih. Međutim, na tom putu se pojavljuju prepreke, pa o svakom pojedincu zavisi koliko će ih uspješno znati zaobići ili prijeći. Kada čovjeka pritisnu usamljenost i očaj on jedini oslonac može potražiti u Bogu. Ipak, bila bi dovoljna samo jedna ljudska ruka koja bi bila pružena s ljubavlju i razumijevanjem i čovjek bi nadvladao očaj i usamljenosti bi nestalo. Kod Ujevića biti drag jest biti uvjet postojanja jakosti.

DOBRIŠA CESARIĆ6

Antologijske pjesme: Kad budem trava, Mrtva luka, Mrtvačnica najbjednijih, Oblak, U suton, Povratak, Pukotina ima svaki život, Pjesma gorka, Poludjela ptica, Slap, Voćka poslije kiše, Balada iz predgrađa, Tiho, o tiho govori mi jesen, Pjesma mrtvog pjesnika, Moje jutro u Maksimiru

Rođen je u Požegi, ali djetinjstvo proveo u Osijeku. najviše svojih pjesama objavio je u Krležinoj Književnoj republici. Svoju prvu pjesmu, I ja ljubim... objavio je u Pobratimu 1916, pod svojim pravim imenom Dobroslav. Autor je zbirki pjesama Lirika (1931), Spasena svjetla, Izabrani stihovi (1942) te još niza naslova u kojima su sakupljene njegove pjesme. Za svoj rad dobio je mnoge književne nagrade, a pjesme su mu prevedene na više od dvadeset jezika. Umro je u Zagrebu 1980. godine. Prvu svoju zbirku Cesarić je objavio tek u 29. godini; njoj, međutim, prethodi petnaestogodišnji rad najplodnijeg stvaranja, publiciranog po književnim časopisima i novinama. Za života je objavio 150 pjesama, od toga, do pojave Lirike, prve njegove zbirke, njih 68, dakle gotovo polovicu. Jedna od ključnih tema Cesarićeve lirike jest misao o vječnom povratku (Povratak, Kad budem trava, Srce, Pjesma mrtvog pjesnika). Taj književnik napisao je neke od najljepših pjesama u hrvatskom jeziku. Njegova Mrtvačnica najbjednijih jeziva je i tmurna pjesma o onima koji su kao i u životu, sada i u smrti još jednom odbačeni. Smrt, kada je Cesarić opjeva, nikoga ne izjednačuje, ona ona samo boli preživjele. U samo prividno pijevnoj, a zapravo beznadnoj Baladi iz predgrađa skriva se tako očaj siromaha, onih jadnika što ulaze u svjetlo neke bljedunjave lampe, zatim odu blatnjavim putem da se više nikada ne vrate. Cesarić je bio najbliži pučkim pjesmama kakve su se u njegovo doba pjevale u europskim predgrađima. Blizak je romancama i baladama malih gostionica i parkova… Njegova pjesma Mrtva luka nastala je kao reakcija na uspavanost i ravnodušnost hrvatskog javnog života u poslijeratnim godinama, njegov Oblak ili Voćka poslije kiše samo su naoko preslici nekih prirodnih fenomena. To su duboko simbolične pjesme o ljudskom stanju jednako kao što je simbolična pjesna Slap čijih šest stihova kao da sažimaju svu običnu neobičnost svojeg autora. Cesarić je bio izravni lirski nasljednik Vladimira Vidrića i Antuna Gustava Matoša. On samnasljednika nije mogao imati, jer je bio posljednji hrvatski romantičar.

DRAGUTIN TADIJANOVIĆRođen je u Rastužju kod Slavonskog Broda. Svoju prvu pjesmu Tužna jesen objavio je pod pseudonimom Morgan Tudeon. Zastupljen je u zbirci Lirika šestorice, a prva njegova samostalna knjiga je Sunce nad oranicama. Njegove pjesme se odlikuju jednostavnošću izraza, a najviše ga zanimaju teme intimnosti i zavičajnosti. Najpoznatije su mu pjesme Dugo u noć, u dugu zimsku noć, Prsten, Balada o zaklanim ovcama. Bavio se i prireživačkim poslovima, te je priredio sabrana djela SS Kranjčevića, Vladimira Vidrića, IG Kovačića..

NIKOLA ŠOPRođen je u Jajcu. Pisao je pjesme, pripovijetke, eseje i drame. Postao je poznat po svojim duhovno religioznim pjesmama okupljenim u zbirke Pjesme siromašnog sina sv. Franje i Isus i moja sjena. U tim pjesmama uz religioznu, pojavljuju se i socijalni motivi. U drugom ciklusu njegovih pjesama objavljenoj u zbirci Svemirski pohodi riječ je o filozofskom pjesništvu u kojem se pokušava označiti mjesto čovjeka u odnosu na svemir i vječnost.

7

MIROSLAV KRLEŽA

Krležino je književno djelo modernistièki projekt u lirici,drami i pripovjednoj prozi,a napisao je i nekoliko knjiga eseja,polemika (Moj obraèun s njima ),putopisa (Izlet u Rusiju ),dnevnika i autobiografske proze (Djetinjstvo 1902 – 1903 ).Do 1930. objavio je i nekoliko zbirki pjesama (Pan ,Tri simfonije ,Pjesme I ,Pjesme II ,Pjesme III ,Lirika ),a vrhuncem njegova opusa i modernog hrvatskog dijalektalnog izrazasmatraju se Balade Petrice Kerempuha (1936). Njegov dramski opus premašuje petnaest jednoèinki i drama,napisanih i doraðenih izmeðu 1913/14.i 1970,a najèešæe se dijeli u èetiri razdoblja: • mladenaèko (Legenda,Michelangelo Buonarotti,Kristofor Kolumbo, Maskerata,Kraljevo,Adam i Eva,Saloma ),s jakim utjecajima secesije,simbolizma i ekspresionizma,obuhvaæeno u knjizi Legende (1933); • prijelazno :od ekspresionizma prema realizmu,odnosno s mita na društveni i politièki život (U logoru ,Vuèjak ,Golgota );• glembajevsko (Gospoda Glembajevi ,U agoniji ,Leda ),koje predstavlja inaèicu psihološkoga i društvenokritièkog realizma; • razdoblje sinteze ili povratka na mladenaèku dramaturgiju (Aretej ,Put u raj ). Krležina novelistika razvrstava se obièno u tri tematske skupine koje odgovaraju trima knjigama: novele o hrvatskim domobranima u vrijeme I svjetskog rata;nastaju 20-ih godina i čine homogenu cjelinu koju je u potpunosti oblikovana knjigom Hrvatski bog Mars (1946); • novele okupljene oko motiva smrti i života intelektualaca (Mlada misa Alojza Tičeka ,Cvrčak pod vodopadom )u hrvatskim prilikama prve četvrtine 20.st.koje su nastajale od 1919.do 1937.te su najprije veliki dijelom ušle u zabranjenu knjigu iljadu i jedna smrt (1933),a ciklus je u cijelosti obuhvaćen tek knjigom Novele (1948); • novelistički fragmenti o Glembajevima,koji na svojevrstan način upotpunjuju dramski svijet i obiteljsku povijest. Napisao je i pet romana :Tri kavalira gospođice Melanije (1922),Povratak Filipa Latinovicza (1932),Banket u Blitvi (1938)i Na rubu pameti (1938),a u poratnom razdoblju piše i pet knjiga povijesno-obiteljskog romana Zastave (1967).BALADE PETRICE KEREMPUHAZbirka Balade Petrice Kerempuha objavljen je 1936. godine i predstavlja jedno od najznačajnijih djela hrvatske dijalektalne poezije. Pisana je kajkavskim narječjem. To izdanje imalo je ukupno 30 pjesama, dok je drugo, iz 1946, upotpunjeno sa još 4 balade pa se one mogu smatrati najzavršenijim Krležinim djelom. U Baladama je riječ o ljudskoj patnji, stradanju, stalnoj ugroženosti, a protagonist djela je anoniman pučki kolektiv. Središnji lik - Petrica Kerempuh, lik je iz europske književne tradicije , ali je poprimio i brojne značajke domaće kajkavske sredine, osobito duh i mentalitet; on je pučki zabavljač, dosjetljivac, lakrdijaš, otkrivatelj i kažanjavatelj ljudske gluposti. Kerempuh je pojam koji označa drobinu, trbuh; u prenesenom značenju lukava, spretna čovjeka, ispičuturu, vragolana i prevrtljivca. Kao takav, on je u Krležinu djelu komentator cjelokupne hrvatske drame kroz stoljeća, istodobno i cinik i satirik, groteskan i sarkastičan. Iako protagonist Balada, Kerempuh je u njima prisutan sasvim diskretno, jer se direktno pojavljuje samo u dvije balade (Petrica i galženjaki i Komendijaši), ali njegov duh prožimlje čitavo djelo, dok završna scena (Planetarijom) na scenu dovodi samog Pjesnika te tako potvrđuje autorovu sveprisutnost u djelu.

Ciklus o Glembajevima (tri drame i jedanaest proznih fragmenata)nastao jeu razdoblju 1926-1930.Svoj graðanski ciklus Krleža doživljava kao svojevrsno ukljuèivanje u europski dijalog o krizi graðanske svijesti.Sam Krleža demantira bilo kakvu vlastitu intenciju da u ciklusu o Glembajevima predstavi stvarni život zagrebaèke visoke graðanske klase.Naime,u Zagrebu se nije govorilo jezikom kojim su govorili Glembajevi,niti su Hrvati imali graðane na razini Glembajevih,pa ih treba shvatiti kao pišèev umjetnièki konstrukt nastao u dosluhu s europskim književnim i intelektualnim tokovima.132 No glembajevska trilogija nije samo proizvod dijaloga s europskom književnošæu,veæ postoje i snažne spone s Vojnoviæevom Dubrovaèkom trilogijom .Glembajevi su izrazito internacionalno, kozmopolitski obilježeni,a radnja je

8

smještena u razdoblje oko I.svjetskog rata (Gospoda Glembajevi dogaðaju se 1913,U agoniji 1922,a Leda 1925.),uglavnom u graðanskim salonima.GOSPODA GLEMBAJEVIDrama u tri èina iz života jedne agramerske patricijske obitelji Odvija se jedne noæi,kasnog ljeta 1913,u kuæi imuæne bankarske obitelji Glembay.Nakon sveèane veèere u èast sedam uspješnih poslovnih desetljeæa obiteljske tvrtke „Glemby Ltd “ ,odvija se niz dijaloga u kojima se karakteriziraju sudionici i uvode kljuèni dramski motivi.U središtu se nalazi odnos izmeðu Leona Glembaya i njegova oca Ignjata .Ignjat je šef tvrtke,bankar i industrijalac,a Leone je slikar,nervozni ekscentrik koji se nakon jedanaest godina vraæa u obiteljski dom.Leonova majka je prije jedanaest godina izvršila samoubojstvo,kao i njegov brat Ivan i sestra Alice .Nakon majèine smrti,otac se oženio svojom beèkom ljubavnicom Charlottom Wernerovom barunicom Castelli ,koja je to iskoristila za put u visoko s društvo i s kojom je dobio sina Olivera .Jedini prisan kontakt Leone te veèeri uspostavlja s barunicom Zygmuntoviz,udovicom svoga brata,koja je nakon Ivanove smrti ušla u dominikanski samostan kao sestra Angelika .Prvi èin zapoèinje njihovim dijalogom («Mutno je sve to u nama,draga moja Beatrice,nevjerojatno mutno.»),koja otvara temu njihova razgovora o odnosu racionalnog i osjetilnog,ali i navješæuje èitav niz malih tajni koje se kriju iza fasade uspješnog poslovnog carstva.U konverzaciju ulazi i stari Fabriczy (Ignjatov bratiæ), ispovjednik barunice Castelli Slberbrandt i dr.Paul Altman ,lijeènik.Leone neprestano podriva tobožnju obiteljsku idilu,insistirajuæi da je njihovo bogatstvo sticano na zloèinima i prevarama.Puba mladi Fabriczy i pravni zastupnik tvrtke traži ovlaštenje za odgovor u kampanji koja protiv barunice Castelli vodi socijalistièki tisak jer je barunièina koèija nesretnim sluèajem usmrtila 73-godišnju proleterku Rupertovu s kojom je živjela nevjenèana žena njezina pokojnog sina Josipa – Fanika . Nakon smrti stare Rupertove,Fanika je u interesu tek roðenog djeteta podigla odštetnu tužbu protiv barunice,ali je sud odbio njezin zahtjev pa ona veæ nekoliko puta dolazi pred vrata Glembajevih i moli za materijalnu pomoæ kako bi kupila singericu i tako,kao švelja,preživjela.Leone joj kupuje singericu, ali ona u meðuvremenu još jednom dolazi na vrata Glembajeva,a kada je posluga opet odbije,penje se na treæi kat njihove kuæe i sa sedmomjeseènim djetetom u naruèju,baca na ulicu.Obitelj želi Leonovu gestu iskoristiti kao èin glembajevske dobrohotnosti,ali on to odbija. Drugi èin zbiva se nepunih pola sata nakon provoga:Leone je odluèio smjesta otputovati te se pakira.Silberbrandt ga moli da porekne njegove noæne posjete barunici koje je Leone maloprije spomenuo,a stari Glembay èuo.Potom i otac ulazi u sobu,dolazi do sukoba:Leone predbacuje ocu majèino samoubojstvo i pokušava ga uvjeriti da je u braku s bludnicom,a kada ga otac udari,priznaje mu da je i on spavao s njom kao 20-godišnjak.Starom Glembayu je nato pozlilo i srušio se. Treæi èin dogaða se oko odra starog Glembaya.Leone crta pokojnog oca,a mladi Fabriczy saznaje da je glembajevsko poslovno carstvo propalo.Barunica Castelli pokušava se približiti Leoneu, ali on je odbija,a ona shvaæa da je i sama financijski upropaštena jer je Glembay krivotvorio mjenice i manipulirao novcem s njezinih raèuna.Leone pak shvaæa da je njegov sukob s ocem tipièni glembajevski konflikt,priznaje da se cijeloga života bori protiv vlastite naravi,pokušavajuæi pobijediti Glembaya u sebi.Dok traži suæut u Angelikinu društvu,barunica ih vrijeða u napadu bijesa te on pojuri za njom sa škarama u ruci.Èuju se tek rijeèi jednoga sluge:«Gospon doktor zaklali su barunicu!»Glembajevi su književna tvorba i njihov svijet je izmišljen pa tako i treba pristupiti tekstu u kojem se osjeæa jak utjecaj europske dramske tradicije od naturalizma do secesije,s tipiènim motivima društvene nepravde,hipertrofirane osjetljivosti,moralne degeneracije i biološke determinacije.Smrt je jedan od središnjih motiva,što upuæuje na vezu s velikim dijelom pišèeve novelistike,a slièno vrijedi i za obiteljske odnose (posebice oca i sina).Obitelj živi na tuðim smrtima, njezini se èlanovi meðusobno ubijaju i dižu ruku na sebe,a na motiv smrti nadovezuju se motivi novca,tijela,putenosti i duhovnosti.Logika dramskog sukoba izvedena je sukobom pojedinca s okruženjem iz kojeg potjeèe (Leon),ali unatoè svemu,on je logikom krvi pravi Glembay i zato èini upravo ono što i oni èesto èine – ubija.Time se izravno upuæuje na

9

poèetak,potvrðujuæi slijedom zbivanja sukoba da je «mutno » vrlo relevantan odgovor na pitanje kako stoji stvar s èovjekom.U AGONIJI (Hrvatska revija,1928)Drama u tri èina Prvi èin odvija se u krojaèkoj radnji Laure Lenbachove .Njezin muž,barun Lenbach ,sklon kocki i alkoholu,traži od nje novac koji mu Laura odbija dati,a on prijeti da æe poèiniti samoubojstvo jer se obvezao da æe imati novac do sedam sati.Dolazi dr.Ivan Križovec ,a uskoro potom Lenbach odlazi.Križovec i Laura razgovaraju.Ona ne vjeruje da su Lenbachove prijetnje samoubojstvom ozbiljne jer time prijeti veæ godinama.Dolazi Madeleine Petrovna .Laura je poziva veèeras k sebi,ali utom se Lenbach vraæa,opet se svaða s Laurom,uzima revolver i poèinja samoubojstvo pucavši si u trbuh. Križovec i Laura razgovaraju.Došla je policija.Ona ne skriva da je željela njegovu smrt,ali ipak ga nije ubila.Policija odlazi,a ona se nastavlja svaðati s Križovcem koji joj priznaje da je imao ljubavnice iako je Laura zaljubljena u njega.Ona ga tjera,odlazi u drugu sobu i èuju se hici iz revolvera. Varijanta svršetka drugog èina i treæi èin (dopisano 50-ih godina)133 :U žaru svaðe s Križovcem,Laura telefonira policijskom pristavu i izjavljuje da je ona ubila Lenbacha te poziva pristava da doðe kako bi promijenila iskaz Križovec nastoji uvjeriti pristava da je Laura suludu i neistinitu izjavu preko telefona dala u afektu.Èitavo vrijeme njihovog razgovora Laura je nezainteresirana i pasivna.Na kraju ipak priznaje da nije ubila Lenbacha.Pristav odlazi,a uskoro potom mora otiæi i Križovec jer ujutro ima suðenje. Veæ sviæe.Laura ostaje sama i nareðuje služavci Mariji da,ukoliko je traže,svima kaže da je otputovala.Èuje se zvono na vratima,Laura ispaljuje dva hica u sebe.Došli su pogrebnici. POVRATAK FILIPA LATINOVCZA (1932)Fabula zapoèinje Filipovim povratkom u rodni grad koji je napustio nakon što je u 7.razedu gimnazije majci ukrao stotinjarku i tri dana lumpao s javnim ženama,nakon èega ga majka više nije htjela primiti u stan.Njegova majka,trafikantica Regina ,sama je uzdržavala sina,koji nikad nije uspio saznati tko mu je otac.Nakon povratka u zavièaj (koji se u romanu naziva Panonijom)sjeæa se nekih motiva iz djetinjstva (debela Karolina ,odlazak s majkom u grad),a zatim ga foringaš Joža vozi u Kostajevac gdje mu živi majka.U Kostanjevcu se susreæe i s tamošnjim provincijskim svijetom kojega utjelovljuje Silvije Liepach ,nekadašnji kostanjevaèki plemeniti župan.Upoznaje i Boboèku Radajevu ,blagajnicu u krèmi (lik fatalne promiskuitetne žene)iza koje je bogato životno iskustvo brodolomke i razvod braka kojim je pravno upravljao Vladimir Baloèanski .On je poludio za Bobom, razorio brak i sve izgubivši dospio u zatvor te je sad patološki vezan za nju.Boboèka privlaèi Filipa te on samo zbog nje ostaje u Kostanjevcu.Meðutim,u mjesto stiže zagonetni Sergej Kiriloviè Kyriales , koji nihilistièki pobija sve Filipove zamisli o naravi umjetnièkog stvaranja.On u nekoliko navrata otvara i temu samoubojstva,èime je anticipirao i vlastiti svršetak jer su ga ubrzo našli mrtvog ispod željeznièkog mosta.Boba želi otputovati u Hamburg i moli Filipa da joj posudi novac,ali Baloèanski nasluæuje kraj i svojom nazoènošæu spreèava preuzimanje novca.Majka upozorava Filipa na neprikladnost društva u kojemu se kreæe,što izaziva sukob u kojem on saznaje da mu je otac zapravo stari Liepach.Tad stiže Baloèanski koji obavještava Filipa da Bobi nije potreban novac jer je odustala od puta,ali Filip primjeæuje tragove krvi,nakon èega Baloèanski bježi,a on trèi do Boboèkine sobe,gdje ju nalazi mrtvu,pregrižena grkljana i otvorenih oèiju.Roman zapoèinje antologijskim reèenicama hrvatske pripovjedne proze: «Svitalo je,kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor.Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku,a znao je još uvijek sve kako dolazi:i truli slinavi krovovi i jaka buka fratarskog tornja i siva,vjetrom isprana jednokatnica na dnu mraènog drvoreda.» U tim reèenicama prisutan je tipièan postupak modernistièkog pripovjednog otvaranja romana,jer (proustovskim)sjeæanjem poèinje dogaðajni i asocijativni niz,a stvara se i napetost koja uvodi èitatelja u narativni svijet. U prvom dijelu romana dominira Filipovo sjeæanje na dogaðaje,ljude i pojave iz djetinjstva.Osnovni je pripovjedni postupak unutarnji monolog,kojim je (slikarskim okom)percipirana materijalnost svijeta u koji se vratio i obuhvaæen retrospektivni narativni sloj kojim se izlažu središnji

10

problemi zbog kojih se Filip odluèio vratiti,kao što su nemoguænost slikanja i pitanja o identitetu. Drugi dio romana izgraðen je oko dogaðaja u Kostanjevcu,mjestu u kojem mu živi majka,i odnosa koje Filip uspostavlja s likovima iz tog svijeta.Drugi dio romana,u vezi s modernistièkim premještanjem dogaðaja iz svijeta u svijest,manje je moderan od prvog jer u njemu dominiraju izvanjski dogaðaji i situacije koje vode dramskom raspletu zbivanja,ovdje su izvanjski dogaðaji ravnopravni slikarevoj introspekciji. Ravnopravno se èuju dva glasa:pripovjedaèev i Filipov,a obojica èesto dijele diskurz pripovjednom monologu (slobodnom neupravnom govoru). Povratak Filipa Latinovicza prvi je moderni roman u hrvatskoj književnosti,a kritika ga smješta u egzistencijalistièki odvjetak modernistièke proze 136 ,usporeðujuæi ga s kasnije objavljenom Satreovom Muèninom i Camsovim Strancem .Roman obraðuje i problem umjetnièkog stvaranja,pa su pojedini prizori,propušteni kroz Filipovu percepciju i svijest,oblikovani prema pikturalnom naèelu kao umjetnièke slike u tradiciji modernih slikarskih poetika.Stoga se Povratak nadovezuje na takoðer važnu struju modernog romana,tzv.roman o umjetniku,što Krležu povezuje npr.s Joyceom,T.Mannom ili Rilkeom.

Povratak Filipa Latinovicza je roman o povratku. Glavni lik Filip se vraća u svoj zavičaj nakon dugog izbivanja. To je i povratak u njegovo djetinjstvo (postupak – asocijativni postupak). Filip je opterećen nizom osobnih kompleksa i strahova od pitanja tko mu je otac i kakva mu je majka do neizbrisivih trauma iz djetinjstva, te bez perpektivnosti i životne sigurnosti. Modernost romana ne ogleda se samo u izbornost teme, već i u literarnim postupcima kojima je tema ostvarena, riječ je o pripovjednim tehnikama (unutarnji monolog, tehnika struje svijesti). Kada je riječ o glavnom liku do izražaja dolazi otuđenost, nemoć, tjeskoba, a za ovakve sadržaje najprikladniji su senzibilni likovi, poglavito likovi intelektualaca. Završetak romana ostaje otvoren.

MILAN BEGOVIĆZnalac europske književnosti, te jedan od stvaralaca hrvatske moderne, intenzivnu književnudjelatnost razvija 20-ih i 30-ih godina kada nastaju njegova ponajbolja djela.KNJIGA BOCCADORO.Milan Begović je puno priznanje za svoje pjesništvo postigao već svojom pjesničkom zbirkom.Knjiga Boccadoro. Begović je zbog svog larpurlartizma, zbog pjesama prepunih erotike, ljubavnih čeznuća i slavljenja vječne Ljepote, uživao velike simpatije ponajboljih hrvatskihmodernističkih pjesnika, »mladih«, ali i doživio brojne napade pseudomoralista, koji su ga prozivali zbog tobožnje pornografije i efektne pomodnosti, te upravo od Knjige Boccadoro potječe ponekad posve nerazumljiva, negativna recepcija njegova književnog stvaralaštva što ga je u dijelu kritike pratila do smrti.

IVAN GORAN KOVAČIĆU književnosti se prvi put javlja 1929. crticom Ševina tužaljka u Omladini. 1932. s još dvojicom mladih pjesnika (V. Jurčić i J. Hitrec) objavljuje izbor svojih gimnazijskih pjesama. 1936. izlazi mu prva samostalna knjiga (i jedina za života) - zbirka novela Dani gnjeva. Književni opus obuhvaća mu sedam novela iz knjige Dani gnjeva, poeziju (koja se dijeli na štokavske i kajkavske pjesme), poemu Jama i Hrvatske pjesme partizanke, koje je pisao u ratu zajedno s Nazorom te brojne književne i filmske prikaze, članke i polemike. Bio je i jedan od najplodnijih prevodilaca lirike u međuratnom razdoblju, a osobito su važni njegovi prijevodi engleske lirike. Novele iz knjige Dani gnjeva (Probuđeni djedovi, Sedam zvonara majke Marije, Smrt u čizmamai dr.) u znaku su povratka realizma i izrazita socijalnog angažmana, što je 30-ih godina 20. st.

11

dominantna značajka hrvatske proze. Priče se uglavnom bave sudbinama malih ljudi, političkom i socijalnom nepravdom, a prepoznatljiva je pripovjedačeva tendencija da novelama probudi kritičku svijest i tako utječe na težak položaj "poniženih i uvrijeđenih".Antologijske pjesme: Bdjenje, Beli most, Mali pot, Petr Breški harmonikaš, Drvarska popevka, Moj grob, Noćni vlak, Jama…Jama je ratna poema podijeljena u 10 pjevanja (394 stiha raspoređena u sestine). Lirski subjekt, civil koji je u ratu odveden na masovno gubilište i jedini preživio pogubljenje, dijelom naracijom, a dijelom opisima svojih osjećaja i dojmova za vrijeme pogubljenja, naknadno govori partizanima-osloboditeljima o stradanjima nevinih žrtva i svom izlasku iz jame.JAMAIskopanih očiju, lirski subjekt u I pjevanju iznosi pojedinosti koje su se dogodile pred sam zločin i svoj užas zbog gubitka vida. Prisiljen da zgnječi vlastite oči, obeznanjuje se. U II pjevanju opisuje zbivanja pred početak pokolja, iživljavanja krvnika i njihov smijeh. U III i IV pjevanju slijepi stradalnik osluškuje udarce noža i pad u jamu onih koji su ispred njega, broji poginule i zamišlja vlastito pogubljenje. U V pjevanju i on ranjen pada u jamu već prepunu leševa, dok u VI pokušava odrediti svoj položaj među mrtvim tijelima. U VII i VIII pjevanju krvnici izlijevaju vapno na pobijene i udaljuju se, a on pokušava izaći iz jame. Osjetivši vlagu, zaključuje da se smrkava i penje se, obarajući mrtva tjelesa oko sebe. Začuje udaljenu pjesmu zločinaca i osjeća miris paljevine iz svog sela. Iz šume iznenada dolaze zvuci bitke i on se upućuje prema pucnjevima. Partizani ga nalaze bez svijesti i on im iznosi svoje prijašnje muke. Poema programatski završava glorifikacijom novog života, osvete i slobode.Poema počinje bez uvoda, in medias res, da bi postupnim trodijelnim razvojem (1. put prema jami/ "paklu", 2. boravak u jami i 3. izlazak iz jame/put u slobodu), došla u početne okvirne situacije (ispovijed pred moguću smrt koja je ujedno simbolički novi život). Pad u jamu lociran je u sredinu poeme (V pjevanje), čime je djelo i simetrični razdijeljeno. Preciznost kompozicije upotpunjuje i formalni odabir sesta rime (abacc) i dominantni jampski jedanaesterac.Put koji lirski subjekt prolazi u Jami, zasniva se na temeljnom paradoksu da on nakon početnog šoka izazvanog gubitkom vida postupno vraća svoje spoznajne i osjetilne sposobnosti i prolazi put osvješćenja. Dubinska tema Jame zapravo i jest prikaz svijesti u graničnoj situaciji i posljedice koje taj događaj na svijest ostavlja. U posljednjem je pjevanju imaginacija (pa i poezija) i doslovno identificirana s vizijom novog života. Sljepilo je omogućilo dublje i dalekosežnije viđenje od onoga što ga posjeduje običan pogled. Zbog trodijelne kompozicije, stroge metričke i strofičke forme, Jama se često promatrala kao odjek Danteove Božanstvene komedije. Bez obzira na takve moguće aluzije, Jama je izrazito uspjelo djelo, nastalo u ratu i potaknuto aktualnim zločinima, s prvom zadaćom da djeluje humanistički, odnosno da veliča duh otpora te i danas ostavlja snažan dojam na čitatelja.

PETAR ŠEGEDINRođen je u Žrnovu na Korčuli. Romanopisac, novelist, putopisac i esejist. Bio je tajnik Matice hrvatske, Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" te predsjednik DHK. Autor je romana Djeca božja, Osamljenici, Crni smiješak ,Getsemanski vrtovi, Vjetar; novela i pripovijesti Mrtvo more, Na istom putu, Orfej u maloj bašti, Sveti vrag, Izvještaj iz pokrajine,Tišina, Licem u lice, Svijetle noći; eseja Eseji, Riječ o riječi, Svi smo mi odgovorni?; putopisa Na putu i Susreti te dnevničkog zapisa Frankufurtski dnevnik. Vrhunac pripovijedaèkog umijeæa Šegedin je dosegao u svojim novelama. Svaka od njih zatvoren je,jedinstven i cjelovit svijet;svijet u kojem se život otimlje zaboravu i neznanju.Motiv svake novele je svakodnevan,gotovo sitan doživljaj,koji veæina ne bi ni zamijetila,a kamoli se na njemu zaustavila.Suptilnu sposobnost doživljavanja uokviruje ozbiljan intelektualizam,da bi velièina malenih stvari pokazala kako neznaèajne pojave u svijetu i ne postoje – postoje samo ogranièeni primatelji njihovih

12

poruka.rividno,njegove novele uvijek poèivaju aa realnom svijetu,ali realnost se katkada pokazuje toliko zaèudnom da dobije odbljesak fantastiènoga.

DJECA BOŽJA (prvi poslijeratni roman u Hrvatskoj 1946.)Roman opisuje događaje u korčulanskom selu Žrnovu. U središtu je zbivanja znatiželjni osmogodišnji dječak Stakan. Tu je i seoski župnik don Petar sa svojom starom sestrom Marcelom koja se zaljubi u mladog Sakristana, a kada joj ovaj ne uzvrati ljubav, ona od sramote izgubi razum i pogine u požaru koji je sama izazvala. Stakanov stric Antunica umire i razmišlja o uzaludnosti svoga života, a mali Stakan misli da ga đavao uzima pod svoju vlast pa se odlučuje žrtvovati onako kako se i sam Isus žrtvovao - razapinjanjem na križ! Stoga odlazi od kuće pokušavajući postati pustinjak, ali već prve večeri, za oluje, prestrašen bježi po nevremenu, nakon čega dobije upalu pluća te danima leži u teškoj groznici. Majka Komiška moli za Stakanovo ozdravljenje, a umirući stric Antunica ostavlja mu svoje papire (književne uratke ?), misleći da je Stakan jedini koji bi ih mogao razumjeti. Stakan je i dalje opsjednut mišlju o tome da dolazi pod sve veću vlast đavla pa konačno odlučuje izvesti svoj naum o razapinjanju na križ. Traži pomoć prijatelja Mike, no ovaj (kad Stakan legne gol na križ) u strahu pobjegne pa se Stakan sam pokuša razapeti. Osjećajući užasan strah uspijeva pribiti jednu ruku. Kuja Rebeka liže krv koja kapa s njegove ruke...

RANKO MARINKOVIĆU književnosti se pojavio svojim romanom Kiklop u kojemu prikazuje Melkiora Trijesnicu koji predosjeća dolazak rata. Rat je prikazan kao neman, te Melkior bježi u Zoopolis među životinje koje su ipak bolje od ljudi. Poznata je njegova zbirka novela Ruke u kojima obrađuje različite teme, a u noveli Ruke uz pomoć personifikacije ostvaruje karakterizaciju određenih ljudskih tipova. Kao dramski pisac napisao je drame Gloria i Albatros. RUKEČovjek hoda prekriženih ruku na leđima. Lijeva se nalazi u naručju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije. Tu nastaje dijalog između lijeve i desne ruke. Stalno se svađaju koja je pametnija, korisnija i sl. - Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne znaš. Ti znaš samo držati knjigu dok ja listam. On čita, ja listam, a ti, kao stalak - držiš. U svađi je lijeva ruka okrivila desnu da je ubojica, da ju je htjela ubiti: - Ja nisam ubojica! To bi ti učinila. Uostalom, jednom si već i pokušala to učiniti, smatra se robom desne ruke: Dok se gola prostituiraš u kojekakvim rukovanjima, ja držim tvoju rukavicu, kao rimski rob. Na kraju dolazi do preobrata priče. Čovjek pomiluje rukom dječaka po glavi i kvrcne ga po nosu, mali vrisne kako ga je ovaj udario. Dolazi dječakov otac... tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za košulju na prsima. To je drugim riječima bio mig Desnoj: udri!... Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku. No one se nisu osvrtale... Lijeva ruka je druga strana ljudske ličnosti, ona je nježnija, osjećajnija, iskrenija i spontanija, ali ima podređenu ulogu. Ona uvijek ima ulogu pomoćnice, hvataljke, pseudopodija koja mora poštovati zakon jačega. No, u slučaju opasnosti i Njegove ugroženosti one surađuju i sposobne su zajedičko nedjelo. U sceni tuče s dječakovim ocem one se udružuju ne bi li obranile Njega, čime je naglašena slika čovjeka kao nedjeljivog stvorenja. Zadnja scena je groteskan prikaz pljuvanja obraza ne bi li oprao ruke od blata i krvi.

SLOBODAN NOVAKPrve pjesme objavio je u Studentskom listu, a kasnije ih je okupio u zbirci Glasnice u oluji iciklusu Iza lukobrana, koji sačinjava dio zbirke Pjesme koju je objavio zajedno s N. Miličevićem i V. Pavletićem. Ti prvi tekstovi obojeni su u duhu tadašnje socrealističke didaktičnosti no ubrzo se okreće intimističkom izrazu (Agava, Sunce i kamen, Sebi za rođendan) te počinje pisati pripovjednu prozu koju objavljuje u Republici i Krugovima. Prvo značajnije djelo mu je kratki roman Izgubljeni zavičaj. Zatim

13

slijede Mirisi, zlato i tamjan, te Izvanbrodski dnevnik. Posljednji roman sačinjen je kao triptih koji je motivski povezan s trima pripovjedačevim putovanjima na relaciji Kopno-Otok. Podrivanje svih ideoloških i socijalnih vrijednosti, ironija i skepticizam, koji su prisutni već u romanu Mirisi, zlato i tamjan, ovdje su postali dominantnim postupkom, ali i svjetonazorskim polazištem. Tu je i zbirka novela Tvrdi grad, kojoj je priključen kratki roman Dolutali metak. Najpoznatiju svoju novelu Badessa madre Antonia, Novak je za izdanje svojih Djela temeljito preradio, tako da ona danas postoji u dvije vrlo različite verzije. Od 50-ih do kraja 70-ih godina, Novak je pisao i feljtone za književne časopise i radijski program, a objavio je i četiri radio drame.

MIRISI, ZLATO I TAMJANRadnja je svedena na minimum i prikazuje kratak vremenski period u životu pripovjedača oko Božića i Nove godine sredinom 1960-ih godina u jednom otočkom gradiću. Pripovjedač u 1. licu ratni je invalid koji je sa suprugom Dragom napustio Zagreb i nastanio se na otoku kako bi njegovao ostarjelu plemkinju Madonu Marantunovu. Cijeli život supružnika određen je Madoninom bolešću i njezinim ciklusom tjelesnog pražnjenja svakih 18 dana. To je ujedno i vremenski okvir zbivanja u romanu. Kad mu supruga ode u posjet rodbini u Zagreb, pripovjedač ("Mali") se mora sâm brinuti za bolesnicu, uz povremenu pomoć retardirane susjede Erminije. Krupnih događaja uopće nema, jedina zbivanja koja narušavaju uhodanu svakodnevicu su konflikti s Madonom, pokušaj seksualnog odnosa s malom redovnicom iz obližnjeg samostana i latentni sukob s liječnikom koji ga optužuje za namjernu nebrigu o starici, želeći se domoći antikvarnih predmeta sa tavana. Nakon praznika, Draga se vraća, razočarana promjenama u "vanjskom svijetu", koji se odrekao revolucionarnih principa njihove mladosti, te se muka oko bolesnice opet pretvara u jedini smisleni životni sadržaj supružnika. Siromaštvo vanjskih događaja višestruko je nadoknađeno s drugim narativnim elementima koji tekstu daju značenjsku i simbolističku kompleksnost pa tako i ovaj roman pripada tradiciji egzistencijalističke proze. Roman se većim dijelom sastoji se od pripovjedačevih refleksija o vlastitom položaju i širem društvenom kontekstu. Prostor događanja mala je zatvorena zajednica koja ima izrazito simboličku dimenziju; mjesto u kojem je "vrijeme stalo", a sporost i životna kolotečina daju vremena za sjećanja, preispitivanja i kontemplaciju. Vrijeme je na otoku podvrgnuto cikličkom kretanju, a ključni preokret u u romanu (povratak Drage od rodbine) jest upravo junakovo pronalaženje vlastite ravnoteže i smirenja u ponavljanju svakodnevnih radnji vezanih uz brigu oko Madone, dakle u onome što je doživljavao kao besmislenu žrtvu. Simbolika je prisutna i u likovima: pripovjedač, nazvan "Mali", ima sve odlike društvenog autsajdera, a Madona je u isti mah realna osoba na doslovnoj razini, ali i utjelovljenje svega što je pripovjedačeva generacija svojim revolucionarnim težnjama željela zgaziti i dokinuti (crkva, tradicija, drevnost, običajnost,…) Svi su likovi i stilski izrazito obilježeni načinom kako sejezično izražavaju.Mirisi, zlato i tamjan, prvenstveno je roman o spoznajnoj evoluciji glavnog lika. Blizina osobe koja simbolizira sve ono što je u duhu novoga doba trebalo nestati, navodi ga na misao na koju njegova generacija nije računala: da svijet ne počinje niti završava s njima. I sam naslov je ironičan: mirisi, zlato i tamjan u biblijskom su značenju darovi koji navještaju i pozdravljaju dolazak apsolutnog doba. No u isto vrijeme, kućom se razliježu mirisi Madoninih izlučevina. Sveobuhvatni ironijski diskurz romana (inzistiranje na primatu tjelesnih funkcija u odnosu na "više vrijednosti", prizor zavođenja buduće redovnice i mnoga druga mjesta) govori protiv utopijskih projekata s bilo kakvim predznakom.

ANTUN ŠOLJANS književnim radom započeo je krajem 40-ih godina u časopisu Izvor. Cijeli radni vijek proveo je kao profesionalni književnik i prevodilac. Etablirao se u najvažnijem književnom časopisu 50- ih godina - Krugovi (naraštaj tzv. krugovaša: Mihalić, Slamnig, Pupačić, Gotovac, Pavletić i dr.) S krugovašima je

14

Šoljan napustio tadašnje dominantne utilitarne tendencije u književnosti i djelovao na crti približavanja hrvatske književnosti svjetskim kretanjima. Šoljanov prozni opus veoma je raznovrstan. Isprva razvija model proze u trapericama, a kasnije ga upotpunjuje društvenom kritikom i problematikom individualne egzistencije u romanima: Izdajice, Kratki izlet, Luka… Prevodio je Shakespearea, Eliota, Pounda, Hemingwaya, Orwella, Brechta, Bloka i druge te uredio nekoliko antologija hrvatske i svjetske poezije.

KRATKI IZLETRelativno oskudnu radnju romana čine događaji vezan uz potragu za starohrvatsko arhitekturom i zaboravljenim freskama koje poduzima skupina mladih arheologa i povjesničara umjetnosti po unutrašnjosti Istre. Svjedok neobičnih zbivanja na jednoj od ekspedicija je sam pripovjedač, i sam lik u romanu, čija sjećanja i refleksije tvore i cjelokupni sadržaj Kratkog izleta. U uvodnom dijelu portretiran je ekscentrični Roko, pokretač svih akcija, koji se nakon nekoliko bezuspješnih potraga odluči da se pronađe Gradina koja navodno obiluje traženim predmetima. Skupina kreće na put, ali im se pokvari autobus pa jedan dio putnika odluči ostati, dok drugi, s Rokom nastavlja ekspediciju te doživljavaju niz bizarnih susreta. Najprije susreću tri goleme žene i ostaju bez Petra, jednog člana koji se odlučuje na povratak. Zatim nailaze na gostionicu s čudnim vlasnikom, gdje drugi član ekspedicije, Vladimir, otkazuje poslušnost i ne nastavlja put. Na sljedećem mjestu, grupa se potpuno raspada, te putovanje nastavljaju samo Roko i pripovjedač. Nakon mukotrpna probijanja kroz šiblje, u sumrak nabasaju na ostatke davno napuštenog samostana koji čuva osamljeni fratar. Pripovjedač i Roko posvađaju se oko fresaka te se pripovjedač zatim oprašta od Roka i sâm ulazi u podzemni hodnik, gdje u fantazmagoričnoj viziji ugleda svoje pretke. Izlazak u pusti kamenjar ujedno je i povratak u svijet stvarnosti. U završnoj sekvenci, lociranoj u suvremenost, pripovjedač nastoji naći sudionike izleta, ali ne uspijeva pronaći nikoga, pa čak ni Gradinu na zemljopisnoj karti. Riječ je o prstenasto komponiranom romanu s okvirnom pripoviješću unutar koje se odvijaju događaji ispripovijedani u 1. licu. U osnovi se naslanja na model pikarskog romana, budući da se ključni događaji pojavljuju kao epizode sa zaprekama i nevoljama koje junaci moraju proći, a kako su likovi mladi ljudi, autsajderi, može se govoriti i o oslanjanju na model suvremene proze u trapericama.Roman treba čitati u alegorijskom ključu, što će kulminirati u fantastičnoj viziji s kraja romana. Vizionarno poniranje u prošlost, neophodno je kako bi se do krajnosti zaoštrila simbolička vrijednost doživljenog i svojevrsna je poanta roman, koja daje smisao prijeđenom putu glavnog lika. Mnoge rečenice znatno su blizu stilskog postupka koji podrijetlo ima u "pjesničkom" jeziku. Sporedni likovi svedeni su svega na nekoliko bitnih obilježja i uvedeni kao predstavnici generacije, a ne kao samostalni i individualni akteri. Nasuprot njima, Roko, kao vođa skupine, dobio je znatno više prostora. No kraj romana potvrđuje da ni on ne posjeduje nikakve više vrijednosti, čime slika poratne "izgubljene" generacije biva potpuna. Ključna obilježja generacijesadržana su u liku anonimnog pripovjedača: spremnosti da slijedi uhodane društvene obrasce, ali bez dubljeg uvjerenja, nakon čega nužno slijedi razočarenje kao posljedica. Prve interpretacije Kratkog izleta najviše su se bavile "politički problematičnim" idejama u romanu. U jednom sloju, ovaj roman svakako je i kritika optimističke političke utopije, utjelovljene u liku kratkovidnoga vođe. Novija ga čitanja stavljaju u egzistencijalističku tematiku, odnosno na umjereni nihilizam kao krajnji ishod svih ljudskih stremljenja, što čini ključnu idejnu okosnicu romana. Obično se navodi izravna veza Kratkog izleta s jednim od najpoznatijih eseja egzistencijalističke filozofije, Camusovog Mita o Sizifu. Čak i Roko, koji treba biti potpuno predan imaginarnom cilju, naposljetku konstatira da na kraju nema ničega i da je smisao puta u samom putovanju.

IVAN ARALICA

15

Popularnost i zaokret u spisateljskoj karijeri donio mu je roman Psi u trgovištu. 80-ih godina piše romane Put bez sna, Duše robova i Graditelj svratišta, a zatim se opet vraća poratnoj i suvremenoj tematici:nastaje Okvir za mržnju, Asmodejev šal; Tajna samaritanskog orla te Majku Mariju. Najnoviji "roman s ključem" Ambra, u kojem se pod izmišljenim imenima pojavljuju osobe iz hrvatskog javnog i političkog života. Kritičari smatraju da je u posljednjim djelima politička angažiranost odnijela prevagu nad umjetničkim kvalitetama prijašnje Araličine proze.

DUŠE ROBOVARadnja se događa početkom 18. stoljeća u Dalmatinskoj zagori. Gvardijan Anđelko Vrljićnaručuje popravak pušaka kod kovača Grabovca. Nakon što ih popravi, najmlađi Grabovčev sin Matija nosi ih gvardijanu, ali za vrijeme njegova odsustva selo (Trilj) biva opustošno od strane Turaka pa Matija pristupa u Cupillijevu četu te počinje ratovati protiv turskih neprijatelja. Nakon jedne bitke, Matiju kao ratni plijen zapada boležljivi rob, musliman Mesud Zunić, koji mu predstavlja veliki teret budući da ga ne smije pustiti, a da državi zato ne plati veliku globu. Matija odvodi bolesnog Zunića kući i s vremenom se gospodar i rob zbližavaju. Mesud uskoro ozdravi i svaki dan iščekuje hoće li za njega stići otkupnina iz zavičaja. Međutim, otkupnina ne dolazi pa Matija i protiv svoje volje mora prodati Mesuda u Makarskoj kao galijota. Na putu prema Makarskoj (u jednom mlinu gdje su spavali) susreću slijepog pjevača Cvitka koji pjeva o događajima kojih se sjeća prije nego je oslijepio. U Makarskoj se Matija naglo predomisli te učini sve da Zunić ne završi na galiji (a odbijaju ga i zbog slabe tjelesne građe i gotovo zakržljalog spolnog organa!) iako time sebe uvaljuje u još veću nevolju. Na povratku Mesud i Matija drevnim obredom zamijene duše, tj. naprave neku vrstu bratimljenja, a Matijin otac savjetuje sinu da u Sinju potraži pomoć Pavla Vučkovića, uglednika na turskom dvoru koji bi mu jedini mogao pomoći.Pomoću svojih veza Vučković uspijeva smanjiti kaznu za Matiju (budući da nije prodao roba na galiju, po zakonu ga je sam trebao zamijeniti!) pa umjesto galije, biva kažnjen ratovanjem u konjici. U okršaju s Tatarima Matija biva zarobljen i tu mu u posljednji trenutak život spašava njegov nekadašnji rob - Mesud! Opet se vraća kući u Trilj, ali ga otac kao "bunđekina" ne pušta u kuću pa Matija bježi i pristupa u četu "bunđekina". Tamo se najprije mora dokazati kao iskušenik koji radi najniže poslove. Ne mogavši dalje podnositi okrutnost vođe Balaša (koji je u svom vjerskom fanatizmu ubijao redom sve ljude koje je susreo a nisu znali moliti), Matija ga ubija. Na kraju mu je još jedino preostalo da ode u Ramu i potraži Mesuda, svog nekadašnjeg roba i brata po duši. Mesud i Matija vraćaju duše jedan drugome, a Matija u snu, (kao spavač i svjedok zbivanja), odlazi do mlina sušičave djevojke Ane Martinović i odluči je uzeti za ženu. Prve bračne noći, uz pjesmu, Matija otkriva čari svoje nove žene.SLAVKO KOLARKolar je jedini izraziti humorist iz razdoblja hrvatske međuratne književnosti koji je cijelo svoje književno djelo izgradio na elementima humora i satire. Prva zbirka pripovijedaka, Nasmijane pripovijesti izašla mu je 1917, no najzrelije stranice svoga literarnog opusa – tematski determinirane motivima sela i provincije - piše između dvaju svjetskih ratova (Ili jesmo ili nismo, Mi smo za pravicu, Ženidba Imbre Futača, Svoga tijela gospodar, Breza, Kriza). U opisima sela, drugoj ključnoj temi Kolarove proze, nailazimo na tople, nenametljive, obične ljude. Negativnosti ljudskih naravi ne mimoilaze ni seoski ambijent, ali njima se Kolar ruga tiho, bez prevelike zlobe. Majstorski je uspijevao ocrtati tragičnu sudbinu pojedinca, nespremnog na žrtvu koja se od njega traži.BREZANaočiti lugar Marko Labudan zagledao se u lijepu, ali krhku Janicu. Uskoro je bilo i vjenčanje, ali se osjetljiva Janica, nakon što je nakon poroda pokisla na paši, nasmrt razboljela. Marku nije toliko teško padalo Janičina smrt, koliko činjenica da će možda umrijeti baš u vrijeme kad se kod Žugečića održava svadba, na koju je on pozvan za barjaktara. Janica je ipak umrla, a Marko otišao k Žugečićima na svadbu. Dok se noću pijan vraćao, učinilo mu se da na rubu šume vidi Janicu, visoku i tanku poput sablasti. Marko

16

se prenerazio od straha. Uto je počelo već i svitati, a Janica koju je Marko vidio polako se pretvarala u visku i vitku brezu. Da zaboravi na sramotu, odlučio ju je odmah posjeći, međutim, breza mu se odjednom učinila tako mila i bezazlena poput Janice, pa mu je ruka sa sjekirom nemoćno klonula.

MILUTIN CIHLAR NEHAJEVBio je pripovjedač, romanopisac i književni kritičar. Suvremena književna kritika njegov roman Bijeg proglasila je najboljim romanom hrvatske moderne. U ovom romanu on prikazuje Đuru Andrijaševića, mladog intelektualca koji se sukobio s malograđanstvom. Autoru nije cilj prikazati zanimljivu fabul nego na prvo mjesto stavlja psihologizaciju likova.

MARIJA JURIĆ ZAGORKABila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Djelovala i jedno vrijeme uređivala Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana.

ULDERIKO DONADINIRođen je u Plaškom u Lici. Zdušno je proučavao tamu genijalnog uma i njegova ludila, zanimalesu ga bizarnost i fantastika. Prvom knjigom, Lude priče, javio se 1915. Inspiriran vlastitim duševnim stanjem, srčano je zadro u dotada gotovo neobrađivan svijet čudaka, duševne tame i istinskog ludila. Donadini je pokazao neobičnu sklonost za neke "čehovljevske" i "moupasanovske" teme: beskrajan razvrat, zločin kao običan čin, perverzna mučenja i pad u bezdan. Kao dramski pisac Donadini je stvorio malen, ali vrlo snažan opus u kojem se izdvaja vrlo dobar Bezdan iz 1919. i bavi se motivom podvojena pojedinca u priči. Najbolji dramski tekst mu je jednočinka Gogoljeva smrt.Najmračniju stranu njegove duše otkriva roman Sablasti (1917), kao i mali roman, u stvari pripovijest Vijavice (1917) te autobiografski roman Kroz šibe (1921). Iz njegova književnog opusa izdvajaju se feljtoni, objavljeni najprije u njegovom časopisu Kokot, a zatim sabrani u knjizi Kamena s ramena (1917). O umjetnosti (Suvremena umjetnost, 1917.) piše s mnogo svježih opservacija, zalažući se za vraćanje umjetnosti narodnoj osnovi.

IVANA BRLIĆ-MAŽURANIĆČitavo njeno književno stvaranje namijenjeno je djeci i mladeži pa ju je suvremena kritika proglasila "hrvatskim Andersenom". Njezina djela: romani, pripovijesti i pjesme pripadaju klasičnim djelima svjetske književnosti za djecu, o čemu svjedoče brojni prijevodi. Objavila je slijedeća djela: Valjani i nevaljani (1902), Škola i praznici (1905), Slike (zbirka pjesama, 1912), Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913), Priče iz davnine (1916), Knjiga omladini (proza i stihovi, 1923), Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata (1937), velikim dijelom u vlastitoj nakladi i motivirana željom da usadi ljubav prema književnosti svojoj djeci. 1937. postala je član JAZU-a, a u dva navrata Akademija ju je predlagala i za Nobelovu nagradu.

VLADAN DESNICA

17

Proslavio se romanom Proljeće Ivana Galeba u kojem prikazuje violinista koji je bolestan, te boraveći u bolnici razmišlja o smislu života i umjetnosti. Poznat je i njegov roman Zimsko ljetovanje u kojemu prikazuje skupinu građana koji u vrijeme rata odlaze na otok u seosku sredin, a to autoru omogućava stvaranje sociološke analize.

NEDJELJKO FABRIOSuvremeni hrvatski književni autor novopovijesnih romana Berenikina kosa i Vježbanje života u kojima prikazuje život Talijana u Dalmaciji. Romanom Smrt Vronskog ostvario je intelektualni doticaj s Tolstojevom Anom Karenjinom. Budući da je intelektualnost jedno od bitnih obilježja postmoderne, Fabrio je ovim svojim romanom dokazao da je pravi postmodernistički pisac.

PAVAO PAVLIČIĆU književnosti se pojavio 70-ih godina i tada je pripadao pokretu mladih fantastičara. Kasnije je stvorio niz kriminalističkih romana te se afirmirao kao pisac. Piše i djela s temom sjećanja. U romanu Koraljna vrata govori se o pronalasku 14.i15. pjevanja Gundulićeva Osmana.

GORAN TRIBUSONRođen je 1948. godine u Bjelovaru. Uz Pavla Pavličića najvažniji je predstavnik tzv. žanrovske proze u Hrvatskoj i jedan od najčitanijih hrvatskih prozaika. Književnu karijeru započeo je početkom sedamdesetih s generacijom borgesovaca, ispisujući tzv. fantastičku književnost, da bi mu kasnije radove obilježio zaokret prema stvarnosnoj prozi, s izrazitim socijalnim backgroundom i naglašeno prisutnim elementima rock-kulture. Vješto se koristeći elementima kriminalističkog romana ispisuje ponajbolje stranice suvremene hrvatske proze poslije Antuna Šoljana.

VESNA PARUNPisala je pjesme, eseje i drame te djela namjenjena djeci. Prevodila e s bugarskog jezika. U književnosti se pojavila 1947.zbirkom pjesama Zore i vihori. Pjesništvo Vesne Parun najviše obrađuje intimnu tematiku, a posebno su istaknute ljubavne pjesme od kojih je najpoznatija Ti koja imaš nevinije ruke. U ovoj pjesmi autorica se odriče voljenog čovjeka vjerujući da će on možda biti sretniji s drugom ženom. Tim ona dokazuje svoju beskrajnu ljubav. Pisala je i satiričnu poeziju.

IVAN SLAMNIGBavio se pjesništvom, prevođenjem, a sastavljao je i antologije. U svojim pjesmama se često igra riječima, motivima i smislom. Osnovni pokretač njegove poezije je dosjetka.Djela: Aleja poslije svečanosti, Relativno naopako, Povratak s mjeseca, Bolja polovica hrabrosti, Disciplina mašte..

IVO BREŠANJedan je od najznačjanijih dramskih pisaca u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Predstavio se Predstavom Hamleta u selu Mrduđa Donja u kojoj prikazuje zaostalu seosku sredinu čiji mještani žele upriličiti predstavu Hamleta kako bi se kulturno uzdigli. Vrijeme radnje je neposredno iza 2.sv.rata. na vlasti su

18

polupismeni ljudi, a intelektualce nitko ništa ne pita nego su dužni izvršavati zapovijedi. Zato oni mijenjaju tekst Hamleta i prilagođavaju ga socijalističkoj ideologiji.Drame: Nečastivi na Filozofskom fakultetu, Svečana večeras u pogrebnom poduzećuRoman: Ptice nebeske

VLADIMIR VIDRIĆhrvatski književnik, jedan od najistaknutijih lirika moderne. Pjesme pisao od rane mladosti, njegova poezija spoj je simbolističkih i impresionističkih elemenata. Za života objavio 25 pjesme. Vidrićevi pjesnički ugođaji su u pravilu uklopljeni u objektivni okvir, pjesnički subjekt se gubi ili skriva u kakvom mitskom liku. Njegove slike poganskog, klasičnog i mitološkog svijeta zapravo su svojim sadržajem izrazito osobne. Vidrić je bio impresionist s izrazitim osjećajem za likovni segment. Njegove pjesme (npr. "Jutro", dva "Pejzaža", "Adieu", "Ex Pannonia", "Dva levita" itd.) danas su nezaobilazan dio svake ozbiljnije antologije hrvatskog pjesništva. Prva pjesma u njegovoj jedinoj zbirci, pjesma U oblacima, svojevrsni je pjesnički program, lirsko očitovanje spoznaje da se pod težinom života čovjek odriče i svojih zanosa i uvjerenja i da zbog toga trpi. Bol je nadahnuće u pjesmama Ex Panonija, Pomona, Mrtvac, Roblje.

19