● SAVJET REDAKCIJE: Jo-sip Adaković, Ljudevit Bauer, prof. dr. ADOLF DRAGIĆE-VIĆ (predsjedavajući), Vesna Gazdag, Igor Golik, Ana Hra-stović, Marija Jurela, Želimir Koščević, Milivoj Pašiček, Nada Šoljan, Ismet Voljevica.● GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: MILIVOJ PAŠIČEK.● SIRIUS – biblioteka znan-stvene fantastike, izlazi sva-kog petog u mjesecu – Iz-davač: RO Novinsko-izda-vačka djelatnost SOUR-a »Vjesnik« n.sol.o. – OOUR Informativno-revijalna izdanja n.sub.o. Redakcija »Romani i stripovi«, 41000 Zagreb, Av-enija bratstva i jedinstva 4 –Stručni savjet »Siriusa«: Klub prijatelja znanstvene fantasti-ke i fantastike Sfera Zavoda za kulturu i obrazovanje, Za-greb, Ivanićgradska 42a –Adresa uredništva: »Sirius«, Redakcija »Romani i stripo-vi«, 41000 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4, telefon: (041) 515-555 i 519-555 – Tisak: RO Štamparska djelat-nost »Vjesnik« n.sol.o. – OOUR-i Novinska rotacija n.sub.o. i TM n.sub. o., 410-00 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4. ● UREDNIK: Milivoj Pašiček. – Realizacija broja: Igor Man-dić, (inozemne priče), Ana Hrastović (domaće priče) Re-cenzenti: Darije Đokić, Žiga Leskovšek (priče na sloven-skom). – Grafička oprema: Berislav Grabušnik – Lektor: Đuro Šnajder ● Naslovna stranica: Stanko Bešlić

broj 119

Svibanj 1986. GODINE 1980. I 1984. SIRIUS JE PROGLAŠEN ZA NAJBOLJI EVROPSKI ČASOPIS ZNANSTVENE FANTASTIKE

SADRŽAJ: str.

Jack Dann: SLIJEPA BAKARA..............................3Ian Watson:SPORE PTICE.................................26R. A. Lafferty:SVI LJUDI SVIJETA..........................53Rick Gauger:PIKNIK U VAKUUMU.......................63Branko Pihač:MAČJE OKO....................................79

--------------------Bruno OgorelecZnate li što je to dobraznanstvena fantastika.................112

Miša u svemiru............................117

Vijesti .........................................119

SIRIUS 1

Riječ urednika Dragi čitatelji!

Dobili ste bitku, predajemo se, čak i ako uspijemo prijeći na ofset-tisak, a svim silama nastojimo, zadržat ćemo knjiški uvez i izgled SIRIUSA dok nam to dopušta fi-nancijska situacija. Rekosmo da prošireno uredništvo našega maga-zina čine svi čitaoci, pa da onda iskreno popričamo. SIRIUS se već neko vrijeme nalazi u velikoj financijskoj krizi. Zašto — zato što se štampa i uvezuje skupljom teh-nikom, zato što mora davati devize za najeftinija inozemna autorska prava, zato što mora plaćati autor-ske honorare domaćim stvaraocima (na žalost, ni oni više nisu stimu-lativni za one najbolje), a tiraža od dvadesetak tisuća, čak ni nakon ne-minovnog poskupljenja, ne osigu-rava zaradu. U eri ultimativne sta-bilizacijske dohodovnosti SIRIUS dolazi na kioske samo zahvaljujući altruizmu redakcije, koja pokriva njegove gubitke zaradom drugih iz-danja. Hitno se nešto mora poduzeti i poduzima se.

Prvo, zna se da je na udaru cije-na. Cijena tramvajske karte u Zag-rebu je 150 dinara, dakle koliko i SIRIUSA. Osnovna logika upućuje na neminovno poskupljenje i ono će doći s idućim brojem. Idući broj i inače je prekretnica u desetgo-dišnjem životu SIRIUSA. Bit će određenih promjena u unutrašnjem grafičkom izgledu, a i u koncepciji. Magazin ostaje biblioteka SF-a ali proširuje medijsko-teoretskj dio. Pojačat ćemo i propagandu, koje dosad baš nije bilo mnogo. Tu se oslanjamo i na čitaoce. SIRIUS ne može preživjeti samo na dosadaš-

njem broju vjernih, usuđujem se re-ći fanovskih čitalaca nego se mora okrijepiti i tiražno. Dakle pričajte o SIRIUSU, pričajte o znanstvenoj fantastici, jer mnogi još i ne znaju što je ona, boje je se ili smatrajući je zbog nepoznavanja šundom, od-bijaju da je i počnu čitati. Reklam-nu kampanju pokrenut će uža redakcija ali moraju je podržati i svi čitaoci. O. K.?

Opet je stiglo i mnogo pisama onih koji nisu uspjeli nabaviti SIRIUS. Opetujem da je lijek pretplata, iako razumijem i protiv-nike takve kupnje. Ali što je sigurno, sigurno je.

Evo i informacije koja nije u Vi-jestima. SIRIUS je tradicionalni pokrovitelj manifestacije »Mjesec astronautike« u Tehničkom muzeju u Zagrebu. Ovaj put, od 15. do 30. travnja, mogla se razgledati izložba i čuti serija predavanja »Halleyjev komet«. Bilo je vrlo zanimljivo i šteta ako to niste mogli vidjeti i čuti.

Za kraj dvije čestitke. Prvu upu-ćujemo novosadskom publicistu i našem suradniku Rastslavu Durma-nu, koji je na natječaju Radio-Beograđa dobio prvu nagradu za svoj SF-dramolet »Stečaj u sazvežđu Lava«. Drugu čestitku ša-ljemo Siniši Lončaru iz Beograda, koji je dobitnik u našoj nagradnoj igri poklanianja naslovnih slika. U njegovoj sobi visit će Kordejeva slika Demona Iz 116. broja SIRIUSA. Još jednom čestitke ovoj dvojici i poziv ostalim čitaocima da ne izgube nadu u dobitak

MILIVOJ PAŠIČEK

SIRIUS 2

Jack Dann

Blind Shemmy

Slijepa bakara

Prevela Jasenka Planinc

Pošto je napisao izvještaj o podmetanju vatre i pljački u Via Roma u Napulju, poznati novinski izvjestitelj Carl Pfeiffer nije se mogao oduprijeti neodoljivoj kockarskoj strasti. Nazvao je Joan Otur, jednu od svojih prijateljica, i uporno zahtijevao da pođe s njim u Pariz.

U Francuskoj je kockanje u dijelove vlastita tijela bilo legalno.Spuštali su se na zemlju u prozirnoj jajolikoj letjelici od

plastelina. Ispod njih širio se Pariz, Pariz i blještavi dijamant: casino Bellecour.

Da nije bilo Kupole na desnoj obali, Joan ne bi mogla razlikovati Pariz od njegovih predgrađa. Preko postojećeg grada izrastao je novi. U gradu punom zamršenih ulica, koji se neprestano širio, svjetlo je padalo na poseban način i skrivalo savršeno ravne Haussmannove bulevare, drevna čuda arhitekture, pa čak i crnu Seinu što je imala kiselkast miris i dijelila stari dio grada na dva dijela u zakrivljenoj liniji koja je podsjećala na pješčani sat.

Njihova se letjelica spustila na zemlju poput prljave snježne pahuljice i nečujno se otvorila. Do njih je dopro hladan noćni zrak s oštrim mirisima muljevitog tla, žara i začepljene kanalizacije. Joan i Pfeiffer žurno su se uputili preko mosta prema visokim hrastovim vratima kasina. Svugdje oko njih prostirala se turobna ciglena i betonska pustoš uništenih dijelova grada, smrdljiva zbijena naselja na rubu Kupole, u kojima su živjeli osobenjaci ošišani do kože i Vrištavci, izvan strogo kontrolirane strukture života u centru grada. Čim je Pfeiffer dlanom dotakao senzor, vrata su se otvorila. Našli su

SIRIUS 3

se u samom kasinu. Opasni vanjski svijet ostao je iza njih.Neki mladić, koji je Joan podsjećao na uspravljenog (ako je to

moguće) bedlingtonskog terijera, poveo ih je preko dvorišta. Govorio je engleskim akcentom, gutajući slogove. Po cijeloj glavi, licu i tijelu imao je usađene čuperke vunastih, plavkasto-bijelih dlaka. Samo mu ruke i genitalije nisu bile prekrivene dlakama.

— Mora da odrađuje nekakav dug — jetko je rekao Pfeiffer potiskujući u sebi seksualnu želju za mladićem.

— Pst! — upozorila ga je Joan kad je mladić dobacio Pfeifferu kratak, preziran pogled. U pariškoj kulturi plaćala se usluga, a ne smiješak.

Mladić ih je odveo u jednostavno ali otmjeno namješteno predvorje, koje je bilo puno ljudi no ipak udobno. Pod je bio od mramora. U pažljivo raspoređenim nišama bile su neupadljivo postavljene pornografske skulpture. Cijela je soba podsjećala Joan na kapelu s arkadama, kipovima i nišama. Gore se nalazila kupola, iz koje se razlijevalo crvenkasto svjetlo, stvarajući dojam visine, a ne toliko širine prostora.

No, to je uglavnom bila holografska varka.Mladić ih je zamolio da pričekaju trenutak a onda ih odveo do

blagajnika, debelog, proćelavog muškarca, koji je sjedio za jednim stolićem. Bio je obučen u plavu košulju i kaftan iste boje, koji je bio zakopčan preko širokih prsa i podvezan crvenim pojasom. Bilo je očito da je odjeven u boje kasina i da se u tome ne osjeća ugodno.

— Dobar večer, monsieur Pfeiffer i mademoiselle Otur. Počašćeni smo da imamo tako važnog gosta, ili goste. — Blagajnik je gurnuo dvije kartice u mali pult. — Osobne karte ćete dobit na izlazu. — Za trenutak je zastao. — Želi li gospodin Pfeiffer da i damu vodimo na njegovu računu? — Zatim je, očito osjećajući nelagodu, spustio pogled. Jednostavno rečeno, Joan nije bila dovoljno financijski moćna da bi joj dopustili da sudjeluju u složenijim igrama.

— Da, naravno — odsutno je odgovorio Pfeiffer. Mučio ga je osjećaj krivnje i nelagode zbog želje za tim grotesknim mladićem.

— Dobro — odgovorio je blagajnik sklapajući ruke na stolu pred sobom — stojimo vam na raspolaganju koliko god dugo želite. — Rukom je pokazao prema terijeru. — Johnny će vam pokazati cijelu kuću. — Pfeiffer je pristojno odbio njegovu ponudu. Johnny ih je odveo u središnju sobu, koja je bila sve prije nego tiha, a onda se — namignuvši Pfeifferu— diskretno povukao.

SIRIUS 4

Soba je bila krcata kao i gradske ulice. Bila je puna odrpanaca, skitnica i uličara. Savršena kopija ulične kockarnice, samo potpuno sigurna. Ovo je zaista bilo ulična kockarnica, bar za Pfeiffera, koji je uronio u galamu i gužvu nestrpljivo se pripremajući za opasne užitke na najvišem katu.

Zastarjeli željezni fliperi šaptali su »činka-činka« obećavajući glavni zgoditak koji se odmah prebacivao na račun dobitnika. Pojačani piskavi glasovi kompjuteriziranih flipera, što su bili postavljeni uza zid, izvikivali su imena dobitnika u pokeru i ajncu. Simulirano probadanje nožem nije privlačilo veliku pažnju. Specijalne kabine bile su pune likova koji su prolazili svojim vlastitim Križnim putem. Pobjednici su kao nagradu dobivali električno izazvanu ekstazu. Gubitnici su se grčili od bola i tjednima nakon toga patili od izluđujućih migrena.

I, naravno, naokolo su hodali rasklimani roboti noseći, kao što je bilo uobičajeno, drogu, hranu i piće. Jedino što se nije uklapalo u tu sliku bila je savršeno odjevena gejša koja je brzo nestala kroz jedna šarena vrata na udaljenom zidu.

— Želiš li igrati flipere? — upitala je Joan, potiskujući u sebi sve jaču klaustrofobiju i osjećajući jedino želju da pobjegne nekamo gdje je tišina, no bila je riješena da ne dopusti Pfeifferu da ode gore. Ironija je bila u tome što su svi njezini osjećaji istovremeno bili jin i jang — jer je također željela da on prokocka svoje organe. Znala je da bi osjećala istovremeno uzbuđenje i krivnju da Pfeiffer prokocka svoje srce. Zatim je povukla polugu flipera; fliper je očitao podatke o otiscima njezinih prstiju i mirisu da bi prebacio ili oduzeo određeni iznos s Pfeifferova računa. Žaruljice su se palile i gasile; izgubila je sto međunarodnih kreditnih dolara. — Kako došlo, tako prošlo. Ovo je bar siguran način. Ali ti nisi došao ovamo da bi bio siguran, zar ne? — podrugljivo ga je upitala.

— Ako želiš, možeš ostati ovdje — rekao je Pfeiffer ogledajući se po sobi u potrazi za izlazom. Zapazio je da se na najbližem zidu lijevo od njega na svakih nekoliko metara nalaze onakva šarena vrata. Mora da kasino zauzima cijeli blok — pomislio je. Do đavola, kako da iziđem odavde?

Prije no što je Joan mogla odgovoriti, pojavio se Johnny, kao da je pao s neba, i rekao:

— Gospodin Pfeiffer može ići jednim od naših liftova ili, ako ga zanima pogled na našu palaču, može ići stepeništem do vrha. — Nasmiješio se, otkrivši pravilne zube, i klecnuo u znak pozdrava

SIRIUS 5

Pfeifferu, koji je pocrveniio.Mali očito odmah prepoznaje ovakve, kiselo je pomislila Joan.Jesam li ljubomorna? — zapitala se Joan. Bilo joj je stalo do

Pfeiffera ali ga nije voljela — bar je mislila da ga ne voli.— Da pođem s vama? — upitao je Johnny Pfeiffera, kad da Joan

ne postoji.— Nije potrebno — odgovori Pfeiffer. — A sada nas, molim

vas, ostavite same.— Dakle, što si odlučio? — upita ga Joan. — Lift bi bio najbrži

put, odveo bi te točno do sobe gdje se kocka za organe.— Možemo ići stepenicama — odgovori Pfeiffer, čije je lice još

bilo malo crveno. No, nije želio reći ništa o dlakavom mladiću. — Isuse, čini mi se da svaki put kad trepnem očima, nestaje stepenište.

— Ja ću ti pokazati put — ponudi se Joan primivši ga za ruku.— Upravo ono što mi treba — nasmiješio se Pfeiffer, uklonivši

na taj način jednu malu branu među njima.— Mislim da te je prošla volja, zar ne? Ne vjerujem da zaista

želiš proigrati vlastitu utrobu.— Došao sam ovamo da nešto učinim, i sada idem do kraja!Stubište je bilo prazno i, kao neki predmet iz Alisine Zemlje

čudesa, činilo se da nestaje iza njih.— Jeftini trikovi! — razljutio se Pfeiffer.— Zašto si toliko zapeo za to? — upitala ga je Joan. — Ako

izgubiš, kao što vjerojatno hoćeš, nikada nećeš imati ni dana mira. Mogu zatražiti tvoje srce, jetru ili...

— Mogu ih iskupiti ako bi se to dogodilo. — Pfeiffer je pocrvenio, ali to nije imalo nikakve veze s njegovim razgovorom s Joan, na koji uopće nije bio koncentriran. Još je mislio na dlakavog mladića.

— Da stvarno vjeruješ da ih možeš iskupiti, ne bi se kockao za njih. To je glupost!

— Onda ću dobiti umjetne organe.— Opet bi se izložio još jednom riziku, s kvotama —

zahvaljujući tvojim konzervativnim prijateljima na vlasti.Pfeiffer se nije uhvatio na taj mamac.— Priznajem poraz — odgovorio je. Ponovo je mislio na golo

spolovilo dlakavog mladića. Zajedno s tim javila mu se pomisao na smrt.

Sljedeći kat nije bio tako pun ljudi ni tako bučan. Na podu je bilo nekoliko elektronskih igara. Prošao je jedan muškarac obučen u bolnički bijelo, što je ukazivalo na to da se igraju igre sakaćenja. Na

SIRIUS 6

svakom sljedećem katu ulozi su postajali sve veći; gubila su se cijela bogatstva, igrači su doživljavali sakaćenje ili propast, ali — za razliku od najvišeg kata, na kojem je bilo i drugih opasnih igara osim igre za vlastite organe — ovdje bar nitko nije umirao. U najgorem slučaju, kockarima je mogla zatrebati plastična operacija lica ili tijela pošto su pretrpjeli previše sakaćenja, a do plastičnih se kirurga moglo lako doći, iako je trebalo imati vrlo solidan račun da bi se dobila dobra usluga.

Na svakom sljedećem katu muške i ženske prostitutke, zaposlene u kasinu, postajale su sve egzotičnije, erotičnije, grotesknije i raskošnije. Bilo je tu muškaraca-ptica, s perjem pauna ili flaminga, djece kojoj je koža bila obojena i usađena upadljivo velika muška ili ženska spolovila, aparata koji su šaputali ljubavne riječi i na kojima su se mogli vidjeti meki, mesnati organi. Bilo je tu i muškaraca i žena amputiranih udova i bogalja, različitih transvestita, prirodnih hermafrodita i mutanata, i zanimljiva, uzbudljiva zbirka imbecila stvorenih genetskim inženjeringom.

No, nitko od njih nije na Pfeiffera ostavio takav dojam kao taj smiješni dlakavi mladić. Pfeiffer se čak pitao da li ga mladić još slijedi.

— Hajdemo, Joan! — rekao je nestrpljivo. — Zaista ne želim da ovdje dolje gubimo vrijeme.

— Ja sam uvijek mislila da je iskusnim kockarima najuzbudljivije iščekivanje — rekla je Joan.

— Meni nije — odgovori Pfeiffer praveći se da ne zapaža njezinu podrugljivost. — Želim da se to svrši. — Rekavši to, iziđe iz sobe.

Pa onda, zašto da se upoće gnjavim? — upitala se Joan ne shvaćajući zašto je pristala da s Pfeifferom dođe ovamo. On mene ne treba. Neka ide k vragu! — pomisli, ne obraćajući pažnju na mršavog sijedog muškarca i ćelavog, nakićenog imbecila koji su pokraj nje vodili ljubav stojećki.

Ušla je u lift i uputila se na najviši kat. Da bude s Pfeifferom.Joan se osjećala kao da ulazi u predvorje lijepo uređene kuće.

Visoki zidovi bili su prevučeni sadrom a na podu se nalazio furnirani parket. Mali dehajski sag bio je uredno položen pokraj stola za kojim je sjedio muškarac star pedesetak godina, odjeven u široku košulju i kaftan, ozarena lica.

Imao je plosnato lice, velik, širok nos ali uske nosnice, usko usađene oči i čupave smeđe obrve, a takva bi vjerojatno bila i boja njegove kose da nije bio ćelav.

SIRIUS 7

Zapravo, soba je bila prilično mala, zbog čega se sag činio većim i davao muškarcu dominantan položaj.

— Želite li gledati ili se kockati, gospodine Pfeiffer? — upitao ga je. Činilo se da se pri govoru podigao nekoliko centimetara sa stolice.

— Želim se kockati — odgovori Pfeiffer stojeći na sagu kao da očekuje da ovaj poleti.

— A vaša prijateljica, da li ona želi gledati? — upitao je Pfeiffera kad je Joan prešla preko sobe i stala uz njega. — Dopuštate li da gospođica Otur bude telepatski povezana s vama? — Dok je postavljao to pitanje, uopće nije podigao glas.

— Molim?— Želite li psiho-vezu, gospodine ? Sa psiho-vodičem? — u

njegovu se glasu osjetio prizvuk prezira.— Znam što je to, ali ne želim — obrecnuo se Pfeiffer i

odmaknuo se od Joan. A cerebralni priključak je bio upravo ono čemu se nadala Joan.

— Ma, daj! — zamoli ga. — Pusti me da se priključim! — Misliš li to ozbiljno? — Pfeiffer se okrenuo prema njoj.

Iznenađena ozbiljnošću njegova pogleda, Joan je uspjela samo kimnuti. — Žao mi je, ali ja nisam tvoj prozor da buljiš kroz mene.

To ju je zapeklo.— Jesi li to ikada učinio sa svojom ženom? — odbrusila mu je.

Istog je trenutka požalila te riječi.Muškarac za stolom nakašljao se obazrivo.— Oprostite, gospodine, je li vam poznato da se u ovim sobama

kocka samo za organe?— Da, zato sam i došao u vašu kuću.— Onda možda ne znate da se na ovom katu sve igre igraju sa

psiho-vodičima.Pfeiffer je bio zbunjen.— Možda bi bilo bolje da mi objasnite.— Naravno, naravno — ozario se ćelavko kao da je tog časa

dobio bitku ili bogatstvo. — Postoje, razumljivo, različiti načini kockanja i ja vam, ako želite, mogu dati adresu jedne vrlo lijepe kuće tu u blizini, gdje možete igrati poštenu, sigurnu igru bez psiho-priključaka. Želite li da vam tamo rezerviram mjesto?

— Za sada ne — odgovorio je Pfeiffer oslanjajući se na stolić izrađen u stilu Luja XVI.

Činilo se kao da mu je cvjetni uzorak saga progutao noge, i Joan je mislila da je to optička varka, ta slika Pfeiffera uhvaćenog pred

SIRIUS 8

stolom šefa kockarnice. Osjetila je želju da zgrabi Pfeiffera i odvuče ga iz ove prostorije koja ju je gušila.

Umjesto toga, uputila se prema njemu. Možda će se ipak smekšati i dopustiti joj da se uključi u njegov mozak.

— Još jedno od naših pravila nalaže da vi i vaš protivnik, ili protivnici, morate fizički biti u istoj sobi — dodao je muškarac za stolom.

— Zašto? — upitala je Joan, osjećajući da se Pfeiffer mršti zbog njezine upadice.

— Pa — odgovorio je muškarac — dogodilo se, naravno ne kod nas, da je bilo prevara u nekim igrama na daljinu. Neki su kockari nezasluženo izgubili svoje organe. Zbog toga ne želimo ništa riskirati. Baš ništa. — Dok je govorio, gledao je Pfeiffera, očito ga ocjenjujući i očekujući njegove reakcije. No, on se već bio pribrao, i Joan je znala da je donio čvrstu odluku.

— Zašto moramo igrati sa psiho-vodičima? — upitao je— Takav je kod nas običaj — odgovorio je šef kockarnice. A

zatim, nakon neugodne šutnje, dodao: — Mi imamo vlastite igre i vlastita pravila. A vjerujemo da su naše igre najinteresantnije. Osim toga, trudimo se da igra bude maksimalno sigurna za sve sudionike.

— Kako to mislite?— Mi — kuća — promatrat ćemo vas. Naš voditelj igre bit će

telepatski priključen, ali uvjeravam vas da uopće nećete osjetiti njegovu prisutnost. Ako bi se dogodilo nešto nepred viđeno, ili ako nam se učini da bi stvari mogle krenuti naopako, interveniramo. Razumljivo je da vam ništa ne obećavamo, i bilo je slučajeva gdje...

— Jedino što bi moglo izazvati neke probleme, jest taj cerebralni priključak.

— Možda ova igra nije za vas, gospodine.— Mora da imate dovoljno tajnih informacija o svakome tko se

ikada ovdje kockao da otvorite kladionicu — rekao je Pfeiffer.— Priključak uopće ne radi na taj način. Osim toga, ugovor nas

obavezuje da štitimo svoje klijente.— I sebe.— Svakako. — Šef kockarnice je djelovao nestrpljivo.— Ako oba kockara mogu jedan drugom čitati misli — javio se

Pfeiffer — onda nema slijepih karata.— Aha, tu smo! — U tom je trenutku napetost između njih

dvojice popustila. — Istina je — nastavio je šef kockarnice — da imamo izmijenjenu verziju chemin de fer, koju mi zovemo »slijepa bakara«. Igra se tako da su sve karte okrenute licem prema dolje. To

SIRIUS 9

je igra kontrole (i, naravno, sreće), jer morate spriječiti određene misli da vam uđu u mozak i istovremeno navesti protivnika da vam otkrije svoje karte. I zbog toga bi bilo dobro da dopustite svojoj prijateljici da vam se priključi.

Pfeiffer je pogledao Joan.— Možete li mi to objasniti?— Vrlo jednostavno, dok igrate, vaša vam prijateljica svojim

mislima može pomoći da sakrijete vlastite misli od protivnika. Istina, za to je potrebna praksa. Možda bi bilo najbolje da iskušate taj psiho-priključak u nekoj drugoj sobi, gdje ulog nije tako visok. — Zatim je spustio pogled, kao iz poštovanja, a zapravo je gledao ekran terminala na svom stolu.

Joan je vidjela kako se Pfeifferove nosnice malo šire. Jadni kučkin sin, uhvatio se na lijepak, pomisli.

— Hajde, Carl, idemo odavde!— Možda biste trebali poslušati gospođicu Otur — rekao je šef

kasina, ali mora da je znao da ima Pfeiffera.— Želim igrati slijepu bakaru — Pfeiffer se ljutito okrenuo

prema Joan. Ona je zaustavila dah. Znala je, ako on izgubi, zacijelo će se pobrinuti za to da i ona nešto izgubi.

— Jedna igra devetorice je upravo u toku — rekao je šef kockarnice. — Devetoro igra a devetoro drugih je priključeno. Morat ćete pričekati dok ne bude mjesta.

— Koliko ću dugo čekati?Šef kockarnice slegnuo je ramenima.— Jedan gospodin već čeka. Došao je prije vas. On bi bio

spreman igrati u parovima. Preporučio bih vam da se kockate s njim umjesto da čekate. On je amater kao i vi, ali njegova žena, koja će biti spojena s njim, nije. Naravno, ako želite čekati neki drugi...

Pfeiffer je pristao, i dok su on i Joan stavljali otiske na različite formulare, šef kockarnice im je objasnio da ugovor koji potpišu sve strane ne podliježe nikakvim ograničenjima i da će ga priznati čak i one države koje inače ne dopuštaju ovakvu vrst kockanja.

U tom se trenutku poput prikaze pojavio dlakavi mladić i odveo ih u sobu gdje će imati vremena za uvježbavanje i upoznavanje.

Mladićev je penis bio malo ukrućen i Pfeiffer se prestrašio. Iznenada se sjetio svoje majke i obaveznog uključivanja u njezine misli na njezinu pogrebu. Naježio se pri pomisli na majčine posljednje prljave misli.

Dlakavi je mladić odveo Joan i Pfeiffera u kockarnicu koja je mirisala na nauljeno drvo, začine, tradicionalni duhan i parfem. Na

SIRIUS 10

zidovima nije bilo nikakvih holografskih slika ni dekoracija. Sve, izuzev pustene presvlake na kartaškom stolu, karata, debelog saga, kompjuterskih terminala i kapuljača bilo je izrađeno od skupocjenog drveta: hrastovine, brijesta, cedrovine, tikovine, orahovine, mahagonija, sekvoje i ebanovine. Dugoljast, poluovalni kartaški stol, prislonjen na pregradni zid, bio je izrađen od atlasnog drveta, kao i dvije elegantne ali neudobne stolice visokih naslona, postavljene jedna uz drugu. Na stolu ispred svake stolice nalazila se kapuljača s psiho-vodičem, svaka zaštićena laganom srebrnkastom maskom.

— Zovemo ih »pokeraško lice« — mladić se obratio Pfeifferu, stavljajući kapuljaču Joan na glavu. Objasnio im je kako radi mehanizam psiho-vodiča i zatim upitao Pfeiffera da li želi da ostane s njima.

— Ne, zašto? — upitao ga je Pfeiffer, ali je bilo očito da među njima postoji seksualna napetost.

— Vješt sam u igrama na sreću. Mogu promijeniti tok vaših misli — bez psiho-vodiča. — Pogledao je Joan i nasmiješio se.

— Stavite mi taj mehanizam na glavu, a onda nas, molim vas, ostavite same — odvrati Pfeiffer.

— Želite li da se vratim kad završite?— Kako god hoćete — suzdržano odgovori Pfeiffer, i Joan je

vidjela da se osjeća nelagodno. Znala je da je bez riječi odnijela jednu malu pobjedu.

Mladić je Pfeifferu stavio kapuljaču na glavu, namještao je nekoliko puta, iako je to bilo potpuno nepotrebno, i nevoljko otišao.

— Uopće nisam siguran da ovo želim — promrmljao je Pfeiffer.— Pa onda — rekla je Joan — možemo odustati. Ovaj je

priključak ionako samo za uvježbavanje.— Nisam mislio na igru. Mislim na psiho-priključak. Joan je šutjela. Do đavola, reče u sebi, trebala sam odvratiti

pogled kad mu se umiljavao njegov dlakavi ljubimac.— Bio sam lud što sam uopće pristao na tako nešto.— Želiš li da odem? — upitala je Joan. — Ne zaboravi da si

insistirao da pođem s tobom. — Ustala je, ali kako nije dobro ocjenila duljinu kabela koji je povezivao kapuljaču s pultom, kabel je zategao kapuljaču, pri čemu se srebrna maska svinula.

— Mislim da si ti isto toliko nervozna kao ja — pomirljivo reče Pfeiffer.

— Uključi se odmah! Ili idemo odavde! — Joan je iznenada osjetila nemoćan bijes. Učini to, mislila je, i prvi put nije bila pasivna. Sigurno nije bila pasivna. K vragu i on i njegov dlakavi

SIRIUS 11

dečko! Pritisnula je drveni prekidač uključivši oba psiho-vodiča, i našla se usred svjetla, od kojeg joj se zavrtjelo u glavi. Svjetlo ju je okruživalo tako da joj se činilo da istovremeno vidi na sve strane. No, ona je jednostavno gledala kroz Pfeifferove oči. I vidjela je sebe njegovim očima. Bila je mala.

Poslije prvog iznenađenja shvatila je da svjetlo nije jako. Naprotiv, bilo je prigušeno.

No, ovo nije bila nikakva povezanost: Pfeiffer je pokušavao zatvoriti svoj mozak pred njom. Bio je pred njom kao glatka, savršena, golema kugla. Polako se okretao, mračan siv planet, zatvoren za nju, zauvijek zatvoren...

— Jest li sada sretna? — upitao je Pfeiffer, kao odnekud iz dubine kugle. Kugla je bila glatka, bez pukotina. On me zaista ne treba, mislila je i činilo joj se da lebdi iznad površine Pfeifferova zatvorenog mozga kao neko leteće biće koje traži bilo kakvu pukotinu u njegovoj obrani. — Eto, vidiš — govorio je Pfeiffer likujući u zamišljenoj pobjedi — ne trebam te. — Te su riječi došle kao slika oluje koja bijesni nad planetom.

Iznenada obuzeta panikom, letjela je oko njegovih misli kao insekt oko izvora svjetlosti. Tražila je bilo kakav mjehurić ili napuklinu, bilo kakvu neravninu u ravnoj površini. Znala je da će bez nje prokockati svoje tijelo ako joj ne uspije probiti njegovu obranu i dokazati mu koliko je zapravo ranjiv.

— Dakle, nisi se mogao oduprijeti onom dlakavom dečku, zar ne? — upitala ga je Joan, i njezine su misli bile kao glatki morski psi koji plivaju kroz ledenu vodu. — Da li te on podsjeća na tebe samog. Ili te ja podsjećam na tvoju majku?

Njegov bijes i otvoreni stid bili su kao eksplozije na površini Sunca. Na njihovu je mjestu ostala udubina na glatkoj površini Pfeifferove zaštitne površine. Pukotina u cerebralnom jajetu.

Joan je zaronila prema toj pukotini i onda se našla u Pfeifferu — ne s vanjske strane njegovih osjetila, gdje je on mogao verbalizirati misao, vidjeti lice, nego u tamnim, prethistorijskim mjestima gdje je sanjao, stvarao pojmove, gdje je plutao u sjećanju i izvan njega, gdje su živjele slijepe spodobe njegove duše.

Bilo je to klizanje, klizanje unutra, kao da se netko okrenuo u sebi samom; i Joan se klizala, posrtala na ledu. Našla se u mračnom svijetu grotesknih i geometrijskih likova, u arktičkom svijetu golemih ledenjaka koji su plivali po moru bez dna.

Za trenutak je osjetila Pfeifferov užasan strah od svijeta.

SIRIUS 12

— Siluješ mi mozak! — zaurlao je Pfeiffer, zamišljajući tu riječ u stotinu odurnih, gnusnih slika. A zatim joj je probio obranu i jurnuo u duboke zakutke njezina mozga. Našao joj je slabe točke i zauzeo što je mogao.

I sve se to dogodilo prije no što je psiho-veza prekinuta. Prije no što je počela prava igra. Kao da se ništa nije dogodilo.

Nasuprot Joan i Pfeifferu sjedili su muškarac i žena, na glavi su imali jednake kapuljače s maskama. Pregradni je zid bio otvoren, otkrivajući ovalni oblik kartaškog stola i udvostručujući veličinu sobe oblažene drvenim pločama. Djelitelj i voditelj igre sjedili su svaki s jedne strane dugog stola između protivnika. Djelitelj karata bio je mladić napeta okrugla lica i ravne crne kose što mu je sezala do ramena. Najvjerojatnije je učio za voditelja igre.

Lice voditelja skrivala je crna kapuljača. On će biti uključen u igru. Objasnio im je pravila, uključio psiho-vodiče i igra je počela. Joan i Pfeiffer bili su ponovo spojeni, ali za sada još nije bilo nikakva kontakta s muškarcem i ženom s druge strane stola.

Pfeiffer je pročistio mozak, kao da se nalazi pred laserom ili kao da daje intervju. Znao je kako da skriva misli jer je zbog nečega oduvijek osjećao da bi netko mogao vidjeti te njegove misli. Osobito oni koji su ga željeli uništiti politički ili u poslu.

Bijela misao, tako je on zvao te neutralne misli.Osjećao je kako Joan kruži oko njega kao vjetar. Iako nije

mogao prikriti sve, mogao se sakriti od nje. Iskoristiti je kao što je ona mogla iskoristiti... kao što je iskoristila njega. Postigli su sporazum uz pomoć uzajamnog ucjenjivanja. Za onog uvježbavanja Joan je nekako nasilno ušla u njegov mozak. Prestravljen, on ju je napao.

Sada su se bolje poznavali.Izgradili su jednostavnu simboličnu strukturu: on je bio svijet,

savršena kugla bez pukotine, napravljen božjim rukama. Bio je to svijet snažan i božanski kao misao, a Joan je bila njegova atmosfera. Ona je sadržavala sve one elemente koji nisu mogli postojati na njegovoj jednolikoj površini. Ona je bila zaštitni omotač njegova svijeta.

Izmislili su jednostavnu strukturu u koju su se mogli sakriti, ali su ipak ostali međusobno ranjivi. Pfeiffer je pretpostavljao da će Joan ostati pasivna — na koncu konca, ona je oduvijek bila pasivna. Osim toga, imala je dobro razvijenu savjest mističnog liberala i bila zaljubljena u njega. To je vidio — ili je mislio da vidi.

SIRIUS 13

Ona ga neće izložiti opasnosti.Pfeiffer je sam sebi čestitao što je tako miran, što je samo još

povećalo njegovu mirnoću. Možda je to bilo zbog Joanine prisutnosti. Možda zbog utočišta u koje se mogao sakriti. Ali, možda i ne. On je imao snažnu volju, ovo je bila samo još jedna kušnja. Uspio je nadživjeti sve ostale, govorio-je sebi.

Joan je padala na njega kao kiša, otkrivajući svoju prisutnost. Uvježbavali su razgovor pomoću geometrijskih oblika kao zaštitnog sredstva.

Kad je voditelj igre uključio sve psiho-vodiče, Joan i Pfeiffer su bili spremni.

Ali nisu bili spremni na dvije kopije sebe samih koje su ih gledale s druge strane stola. Kopije, naravno, nisu imale kapuljače.

— Prije svega, dame i gospodo, da odlučimo tko zove — rekao je djelitelj karata, koji nije bio spojen s njima psiho-vodičem. Misli voditelja igre bile su neutralne. — Za svaki uloženi organ igrat će se tri kruga, od kojih se svaki sastoji od tri partije — nastavio je djelitelj. — Ako jedan igrač pobijedi dvaput za redom, neće se igrati treći krug ili treća partija. — Glas mu je bio kao strano tijelo; oštar i hladan i dolazio je iz vanjskog svijeta, gdje je sve bilo teško i nesavladivo.

— Kako znaju kako izgledamo? — upita Pfeiffer, potresen halucionacijom koju su izazvali njegovi protivnici.

No, prije no što je Joan mogla odgovoriti, sam je odgovorio na svoje pitanje. — Mora da uzimaju informacije iz područja ispod praga svijesti.

— To je način na koji mi vidimo sami sebe — rekla je Joan. Dvojnici su postali teški i ružni, kao da ih je nagrizlo vrijeme. A Joanina je dvojnica postajala manja, nevažna.

— Ako se ne budemo mogli prikriti, nemamo nikakvih izgleda.— Ne možeš sakriti sve, ali ne mogu ni oni — rekla je Joan. —

Isto vrijedi za nas i za njih. — Opazila je pukotinu u inače savršenoj kugli ispod sebe i pretvorila se u crnu maglu, zaštitni omotač. Pfeiffer je bio prestrašen i ranjiv, ali mu je morala odati priznanje da se bar ne trudi da to sakrije od nje. To je bio početak.

— Jesi li dobila kakvu informaciju o njima, neku sliku, bilo što? — upitao je Pfeiffer.

— Bili smo previše zaokupljeni sobom. Samo ćemo čekati i biti spremni kad im se nešto omakne.

SIRIUS 14

— Kao što zacijelo i hoće — odgovori Pfeiffer, kome se vratilo samopouzdanje.

Duboko iz svog unutrašnjeg, simboličnog svijeta, Joan i Pfeiffer mogli su promatrati vanjski svijet djelitelja, pustom prekriven stol, karte, zidove prekrivenih drvenim pločama i maskirane prilike. Ova je soba jednostavno postala pozornica za igru misli i slika.

Pfeifferu je bio dobro poznat ovaj osjećaj promatranja dvaju svjetova, dviju razina: unutrašnjeg i vanjskog svijeta. Cesto se znao trzati iza sna probuđen noćnom morom, i našao bi se u dnevnoj sobi ili knjižnici. Znao je da je potpuno budan, pa ipak još bi vidio svoj san kako se odmata pred njim, promatrao prikaze iz noćne more kako hodaju po sobi — zvijeri iz svoje nutrine koje je pustio s lanca u poznatom, sigurnom prostoru svijeta svoje jave. To su uvijek bili trenuci strave, zato što je tada uvijek bio blizu ruba ponora... i što je mogao pasti.

Djelitelj je spojio dva snopa igraćih karata i stavio ih u kutiju iz koje su se mogle izvlačiti jedna po jedna. Izbacio je tri karte, što je bilo uobičajeno.

Zatim je dao jednu kartu Pfeifferu i jednu njegovu protivniku. Obje su karte bile licem okrenute prema gore. Herc-kraljica za Pfeiffera. Herc-devetka za protivnike.

Tako je Pfeifer izgubio pravo da zove.Isto kao što se u ajncu moraju izvući karte koje zajedno čine

dvadeset i jedan ili su što bliže tome broju, u slijepoj bakari izvlače se karte koje zajedno čine devet. Pune karte, osim asova i desetki, vrijedile su nulu. A asovi, koji su inače vrijedili jedanaest, u toj igri vrijedili su jedan. Sve druge karte imale su svoju uobičajenu vrijednost, osim desetki, koje su se, kao i asovi, računale kao jedan.

— Gospodin Broj Dva pobjeđuje, devet prema nula — rekao je djelitelj gledajući Pfeifferova protivnika. Pfeiffer je bio Gospodin Broj Jedan, a njegov protivnik Gospodin Broj Dva samo zato što su tako sjedili za stolom.

— Prokleto loš početak! — uzrujao se Pfeiffer.— Pokrij se! — rekla je Joan pretvarajući se u maglu, zatim u

crnu kišu, čisti sunčev sjaj i dugu koja je trebala sakriti Pfeifera od njegovih protivnika. — Pazi, bit će ranjiviji kad progovori. Ja ću te pokrivati.

— Pazi sada — rekla je Joan.— Budući da smo obojica dobili herc, možda bismo mogli

početi tom bojom — rekao je Pfeifferov protivnik, obraćajući se

SIRIUS 15

zapravo djelitelju. Pfeiffer je osjetio njegove riječi kao komade stakla. — Srca su sjedište naših osjećaja, zato je bolje da ih se što prije riješimo. — Pfeiffer je osjetio da se njegov protivnik smije. — Slažete li se?

— Vi zovete — bezizražajno je odgovorio Pfeiffer.— Nemoj ništa odati — upozoravala ga je Joan.Pfeiffer nije mogao saznati ništa o svom protivniku i ženi pored

njega; oboje su bili prazni dvojnici Joan i njega samog.— Pravi se da te ništa ne dira — rekla je Joan. — Ako želiš

vidjeti njegove karte i u njemu otkriti slabosti, moraš biti hladnokrvan.

Ima pravo, mislio je Pfeiffer. Pokušao se opustiti. Mislio je na opasne bijele misli i pravio se da ne osjeća čvor tjeskobe koji mu se zatezao u trbuhu.

— Karte — rekao je djelitelj dajući svakom po jednu kartu. Ovaj put karte su bile okrenute licem prema dolje. Još dvije karte, a onda je zavladala opipljiva tišina; činilo se da zrakom ne prolaze čak ni misli. Bilo je to neprirodno iščekivanje...

Pfeiffer je imao devetku (kraljicu i karo-devetku), ali kad je podigao pogled spremajući se da pokaže karte, ugledao je s druge strane dlakavog mladića.

— Kog vraga...— Reci koje karte imaš — rekla je Joan osjetivši da su mu

proradile žlijezde, topao slap straha. No, prije no što je uspio progovoriti, protivnik je rekao:

— Moj prijatelj s druge strane stola ima devet: karo-kraljicu i karo-devetku. Budući da sam ga pozvao da pokaže karte, a nadam se da imam pravo, znači...

Djelitelj je okrenuo Pfeifferove karte.— Gospodin Broj Dva ima pravo, i dobiva. — Da Pfeifferov

protivnik nije pogodio karte koje je Pfeiffer imao u ruci, Pfeiffer bi automatski pobijedio, čak i da je protivnik imao bolje karte.

Djelitelj je onda izvadio još dvije karte.— Ti bi mi trebala prikrivati misli — rekao je Pfeiffer, ali bio je

pribran, glavom su mu opet prolazile bijele misli.— Pokušavam — odgovorila je Joan. — Ali ti mi ne vjeruješ:

pokušavaš se sakriti od mene isto kao i od svog protivnika. Koga vraga da onda učinim?

— Oprosti — pomislio je Pfeiffer.— Zar se stvarno toliko bojiš da ću vidjeti tvoje prave osjećaje?— Ovo nije ni vrijeme ni mjesto za takve razgovore. — Ritam

SIRIUS 16

njegovih bijelih misli bio je prekinut. Joan je postala snježna oluja, pomagala mu, uljuljkivala ga natrag u bijelu sljepoću. — Mislim da sam nervozan zbog voditelja igre, jer znam da je uključen, da ima pristup do svih naših misli.

— Zaboravi voditelja... i, za ime Božje, prestani se brinuti o tome što ću ja vidjeti! Ja sam na tvojoj strani.

— Gospodine Broj Jedan, molim vas da dalje tražite karte — rekao je djelitelj. Voditelj igre kimnuo je Pfeifferu misleći svoje neutralne, papirnate misli.

Pfeiffer je pogledao svoje karte. Imao je karo-dečka, koji je vrijedio nulu i pik-dvojku. Trebat će mu još jedna karta.

— Nemoj misliti o svojim kartama! — viknula je Joan. —- Dobivaš li kakve informacije s druge strane stola?

Pfeiffer je osluhnuo, kao da osluškuje vlastite misli. Nije podigao glavu da bi pogledao protivnika, jer je pogled na vlastito lice — ili lice dlakavog mladića — kako bulji u njega s druge strane stola bilo nešto istovremeno zbunjujuće i čudesno. U glavi mu se stvorila slika prazne, šuplje žene bez organa. Zamislio ju je kao vreću nekako oblikovanu u ljudski lik.

— Zadrži tu sliku — rekla je Joan. — Možda će nam koristiti.— Ali ne vidim njegove karte. — Pričekaj. Smiri se.— Želi li gospodin još jednu kartu? — upitao je djelitelj. Pfeiffer

je uzeo još jednu kartu, a isto tako i protivnik.Pfeiffer nije imao pojma kakve karte ima protivnik. Po svemu

sudeći, bit će to igra naslijepo. Kad su pokazali karte, djelitelj je glasno rekao:

— Gospodin Broj Dva dobiva, šest prema pet. — Pfeiffer je ponovo izgubio.

— Igram naslijepo — nervozno je rekao Joan.— Ni on nije vidio tvoje karte — odgovorila je Joan. No, to mu

je bila slaba utjeha jer je izgubivši dvije partije, izgubio prvi krug.A ako izgubi sljedeći krug, izgubit će srce, koje je osjećao kako

mu lupa u grlu.— Pokušaj se smiriti — rekla je Joan — ili ćeš sve odati. Ako mi

budeš vjerovao i ako se prestaneš skrivati od mene, možda ću ti moći pomoći. Ali, moraš me pustiti unutra. Na ovaj način samo daješ prednost našim protivnicima. Predlažem da uđemo u savez... brak. — Ali Pfeiffer nije bio raspoložen za ironiju. Njegov je strah sporo ali neprestano rastao.

— Možeš odustati — rekla je Joan. — To je alternativa.

SIRIUS 17

— I izgubiti organe za koje se još nisam kockao! — Na glatkoj površini Pfeifferove kugle pojavila se pukotina i Joan je uronila u nju. Površina kugle se promijenila, pojavili su se planinski lanci, bujna vegetacija, cvijeće, pustinje, sve mješavina raspoloženja Pfeiffera i Joan.

Pfeiffer više nije bio izoliran. Bio je zaštićen ali opasno ekspo-niran. U njemu, u ljudskoj, vlažnoj tami Joan je obećavala da ga neće iskoristiti. Uhvatila je njegovu prolaznu misao na majku, koja je bila debela žena krupnih kostiju i plosnata lica. Također je vidjela da je Pfeiffer mrzio svoju majku i da je mrzi i sada kad je mrtva.

U sljedećoj partiji, prvoj partiji sljedećeg kruga, Pfeiffer je dobio tref-peticu pik-dvojku, ukupno sedam. Odlučio je da ne traži još jednu kartu ako ne bude vidio karte svog protivnika. No, kad je podigao pogled, ugledao je dlakavog mladića koji mu je dobacivao poljubac. — Opet si se otkrio — upozorila ga je Joan, a onda su se mislima sakrili u svoj svijet, u sigurnu tamu oko sebe, izuzevši onaj sićušni otvor kroz koji su promatrali nutrinu svojih protivnika.

— Koncentriraj se na tu sliku prazne žene — rekla mu je Joan. — Mora da je to njegova žena. Ja ne vidim tu sliku tako jasno kao ti . — No, Pfeiffer je pokušao smiriti svoje osjećaje i mračnog, opasnog demona koji je bio njegovo pamćenje. Slika dlakavog mladića razbudila je u njemu uspomene, strahovanja i osjećaj krivnje. Sjetio se svoga oca koji je bio liječnik. Uvijek je bilo dovoljno novaca, ali je otac za svaki dolar koji bi mu dao zahtijevao protuvrijednost u osjećajima. Zbog toga je mladi Pfeiffer neprestano patio od noćnih mora u kojima je vidio sebe u oralnom seksualnom kontaktu sa svojim ocem. Te su se more ponovo pojavile nakon majčine smrti. Ona je vidjela ta homoseksualna maštanja kad se Pfeiffer uključio u majčin mozak na njezinoj samrtnoj postelji.

Pfeiffer je još patio od tih noćnih mora. I sada je vidio sebe u istom tom položaju, samo s dlakavim mladićem, i ta je slika u njemu izazvala osjećaj krivnje i gađenja. U tom su trenutku dlakavi mladić i njegov otac bili jedna te ista osoba.

— Otkrivaš se — rekla je Joan, i njezine su misli bile ledena oluja. Sada je vidjela kako može ući u Pfeiffera, u te sobe zatrpanih sjećanja. Zapravo ne toliko sobe, koliko podzemne pećine. Sve je u njima bilo netaknuto, savršeno, skriveno od štetnog svjetla i atmosfere svijesti. Sada ga je razumjela.

Pfeiffer se pribrao i zavirio u mozak svog protivnika. Bacio je prema njemu sliku žene bez organa.

SIRIUS 18

Bilo je to kao da razara paukovu mrežu.Osjetio je protivnikovu bol, kao pero koje dodiruje kožu. Žena

bez organa bila je supruga Gospodina Broj Dva. Pfeiffer je uspio prodrijeti u njegove misli; osjećao je protivnikovo ime, nešto kao Gayah, Gahai, Gayet, da, tako je. A njegova je žena bila potrošena. Gayet je u tami svoje podsvijesti vidio- svoju ženu kao praznu vreću. Ona je bila fanatični kockar i proigrala je svoje organe. Gayet je mrzio kockanje ali je bio u njezinoj vlasti. Mrzio ju je i volio, i upravo je počeo kliziti nizbrdicom samouništenja.

Sada je ona iskorištavala njega. Igrala je za njegove organe— Ono je potrošena — Pfeiffer je bacio tu misao na Gayeta. No,

vidio je samo Gayetove misli. Misli njegove žene bile su mu nedostupne.

Osim toga, ona uopće nije bila bespomoćna.Dobacila je Pfeifferu sliku dlakavog mladića. Pfeiffer je osjetio

kako mu je glava klonula u mladićevo krilo. No, odjednom to više nije bio dlakavi mladić, nego Pfeifferov otac.

Više nije bio distanciran. Bio je uhvaćen, sićušan i ranjiv.Gayet i njegova žena su ga gutali, zajedno s mislima.Spasila ga je Joan. Otrgla ga je od njih i on je ponovo postao

planet pokriven snijegom, u bijelom. Ponovo je bio na sigurnom, kao u Joaninoj hladnoj maternici:

— A sada me slušaj — rekla je Joan trenutak kasnije. I kao u nekom otkrovenju, Pfeiffer je ugledao Gayetove karte, vidio ih je Gayetovim očima zajedno sa slikom njegove ostarjele žene. U tom je trenutku Pfeiffer vidio u Gayetovu nutrinu i zaboravio na sebe. Gayetova se žena zvala Grace, i bila je potpuno osakaćena nakon mnogobrojnih kirurških zahvata nakon igara sakaćenja. Ona je bila njegov Plavi anđeo (da, on je gledao taj stari film), a Gayet je bio budala.

Ta je budala imala herc-asa i karo-peticu.Sada je Pfeiffer osjetio da je sreća na njegovoj strani. Kockarima

je dobro poznat taj osjećaj, osjećaj sklada, osjećaj da su sami prirodan produžetak karata. Nema ljutnje, nema straha, nema mržnje, samo pobjeda. Pfeiffer je zatražio da Gayet pokaže karte, i na taj ga način spriječio da uzme još jednu kartu, jer bi tako, na primjer, mogao dobiti trojku, što znači da bi ukupno imao devet.

Pfeiffer je dobio tu partiju i zahvalio Joan. Mislio je misli ljubavi, ali je njegov repertoar ljubavnih slika bio ograničen. Joan je

SIRIUS 19

sada bila dio njegova ritma i sklada, stalna prisutnost. Sanjarila je o pobjedničkim mačkama koje graciozno koračaju kroz bujnu vegetaciju Pfeifferove kugle.

O mačkama koje osjećaju ljubavnu žudnju a onda proždiru jedna drugu.

Pfeiffer je dobio i sljedeću partiju, a time i drugi krug igre. Sada je rezultat bio izjednačen. Sljedeći će krug odlučiti o pobjedniku. Pfeiffer je osjećao hladnu, bešćutnu sigurnost da će dobiti Gayetovo srce. Neodoljiva želja da razotkrije i uništi protivnika postala mu je sada važnija nego dobitak ili gubitak organa. Ta je želja bila sjajna i brza, osvježavajuća kao voda.

Pfeiffer se sada nalazio u boljem svijetu, na cjelovitijoj i ugodnijoj razini stvarnosti. Svi kockari sanjaju o tome: o igri na sve ili ništa, o tome da budu u igri. Čak je i Joan bila ponesena igrom. I ona je željela rastrgati par s druge strane stola, narušiti njihovu intimu, poniziti ih. Oni su bili Pfeifferovi protivnici... a njegovi su protivnici bili i njezini.

Sada su svi bili eksponirani, umorni od borbe, psihički i fizički iscrpljeni, pa ipak zaneseni igrom, izgubljeni u savršeno koncentriranom vremenu. Pfeiffer je vidio Gayetovo lice, onako kako ga vidi sam Gayet i kako ga vidi Grace. Širok nos, tamna put, nisko čelo, velike uši, pa ipak, bilo je to snažno lice i lijepo na neki divlji, gotovo zastrašujući način — ili je bar tako mislio Grace. Gayet je vidio sebe kao slabića; meso na njegovu licu bilo je suviše mlohavo.

Gayet je bio neuspješan čovjek iako je na burzi napravio karijeru i stekao bogatstvo. Želio je biti matematičar, ali je bio suviše lijen i izgubio »kliker« za matematiku do dvadeset i pete godine.

Gayet bi bio odličan matematičar, i to je znao.Grace je bila drolja, koja je iskorištavala samu sebe i sve druge.

Bila je to žena velikih religioznih ambicija. Htjela je pristupiti nekom crkvenom redu ali su je odbili zbog njezine strasti za kartama i psiho-vodičima. Pfeiffer je mogao samo malo zaviriti u njezinu nutrinu. Ona je bila hladnokrvna gadura i, više nego itko od njih, imala je zalihe snage.

Ova posljednja igra bit će psihološka kirurgija. Rezanje skalpelom. Pfeiffer je dobio prvu partiju. U tome je bio čar; toliko organa koji se mogu dobiti ili izgubiti u tako malo vremena.

Sljedeću je partiju izgubio. Gayet je razotkrio Joan, koja je otkrila Pfeifferove karte, a da uopće nije bila svjesna toga. Gayet ju

SIRIUS 20

je otkrio, raskrinkao svoju njezinu efikasnost i sređenost i izvukao na vidjelo bijes, požudu i neobuzdano sažaljenje. Joanini su se osjećaji grčili i puzali preko nje kao ljegave zmije krasnih boja.

Pfeiffer je bio previše zauzet da bi je zaštitio.Joanina prva nekontrolirana misao bila je ta da se osveti

Pfeifferu, da ga otkrije. No, on joj se otvorio, prekrio je bijelim mislima, koje su bile hladne i paralizirajuće kao led, ispričao se bez riječi, uz pomoć nekih, okruglih, utješnih misli, koje su za njega bile jednake ljubavi. Joan nije mogla imati povjerenje u njega, ali ga nije mogla ni razotkriti. U svom ga je trenutku mogla jedino prihvatiti.

Djelitelj je dao Pfeifferu karo-trojku i tref-asa. To je značilo da ima samo četiri poena i da će morati tražiti još jednu kartu. Skrivao je svoje misli od Joan, jer ga je ona pokrivala. Ona je mogla napadati Gayeta i njegovu drolju i otkrivati njihove karte. Gayetovo srce nije bilo jednostavno njegov organ — ne sada, ne za Pfeiffera. Ono je bilo njegov cijeli život, sam život. Otrgnuti mu srce značilo bi pobijediti život, pa makar za trenutak. Srce je bilo potvrda života, ono je bilo život sam. Pfeiffer se iznenada sjetio svog oca.

— Zatvori se — upozorila ga je Joan. — Krvariš. — Nije pokušavala prodrijeti u njegove misli, jer bi ga to još više razotkrilo.

— Pomozi mi — zamolio ju je Pfeiffer. U ovom će se krugu odlučiti da li će dobiti ili izgubiti igru... i svoje srce.

Joan je ponovo postala njegov plašt, njegova atmosfera, i uplela hladne niti svojih bijelih misli u njegove. Ovo je ljubav, pomislila je.

Pfeiffer nije vidio Gayetove karte i nervozno je zamolio Joan da nešto učini. Gayet je igrao mirno. Grace ga je dobro štitila tako što ga je jednostavno sakrivala.

Joan je ispraznila mozak, postala neutralna. Pa ipak, bila je igla hladne, sabrane misli. Ubadala je, ispitivala i dodirivala misli svojih protivnika. Bilo je to kao da pliva kroz svijet točkica i linija, koji se neprestano mijenja, opipljiv kao željezo i tekući kao voda. Činilo se kao da su Gayetove i Graceine misli sjajne točke na fluorescentnom ekranu.

Usprkos tome, nisu je opazili.Gayet je kao Pfeiffer, mislila je Joan. Na izgled miran, pribran,

no sve je to samo privid, a zapravo je slabić. On je bio mnogo slabiji od Grace, koja ga je podupirala i pokrivala. Ali Grace je koncentrirala svu energiju na Gayeta. Bila je u groznici, kao da ponovo igra za svoje organe.

Nije bilo nikakve sumnje da Grace očekuje da Joan i Pfeiffer izravno napadnu Gayeta, koji je vidio karte.

SIRIUS 21

Zato je Joan krenula na Grace, koja je bila obuzeta kartaškom groznicom. Joan je kliznula pored njezinih misli i uvukla joj se u mozak, kroz mračne labirinte i kanale njezina pamćenja, u opasne predjele podsvjesnog. Nevidljiva poput zraka, osluškivala je Grace, opažala, otkrivala: seksualno oskvrnuće. Kao dijete Grace je bila okrutno silovana. Nakon nemira u Manosqueu. Silovana u zahodu, za ime Božje! Muškarac ju je raširio puščanom cijevi i onda silovao. Uzimao ju je, dio po dio, onako kako je ona uzimala Gayeta. Isto kako su drugi uzimali nju u ovakvim sobama, u ovom kasinu, u ovoj sobi.

I Gayet, sada ga je Joan mogla vidjeti kroz Grace, staloženi Gayet, koji je imao tako mnogo novaca a tako malo života, koji se toliko plašio prošlosti svoje žene, njezinih ljubavnika i slobode koje je nazivao perverzijama. Ali, njemu je sve bilo perverzno.

Kako ga je samo mrzila ispod onog što je nazivala ljubavlju!Izgledao je isto kao muškarac koji ju je silovao kad je bila

djevojčica. Nije se mogla sjetiti njegova lica — uspjela ga je izbrisati iz sjećanja — ali je bila omamljena kad je prvi put vidjela Gayeta. Osjećala je da je on privlači i odbija. Bila je zaljubljena.

Kroz Joan ugledao je Pfeiffer Gayetove karte: tref-dvojku i šesticu. Mogao je zatražiti da pokaže karte, ali nije bio siguran za tu dvojku. Izgledala je kao herc, ali je isto tako mogla biti karo. Ako pogriješi, izgubit će ovaj krug, a to znači i srce.

— Nisam siguran — rekao je Joan, očekujući od nje pomoć.Ali Joan je bila u neprilici. Grace ju je otkrila. A ona je bila

snažnija nego što bi Joan ikada mislila. Joan je bila uhvaćena u zamku u njezinu mozgu. A Grace, koja se nije mogla suočiti s onim što je u njoj otkrila Joan, poricala je istinu.

I napadala.U tom trenutku Joan je osjetila da je ona Grace. Osjetila je svu

njezinu bol i zagušljivu težinu sjećanja, dok su se užarene duše i ličnost miješale. No, prije no što su se Joan i Grace uspjele bespovratno sjediniti, Joan je ustuknula shvativši da se bori za život. Vrisnula je tražeći od voditelja da prekine igru. No, njezini su se vrisci izgubili jer se Grace odmah uvukla u voditeljev mozak i uhvatila i njega. Grace je imala psihotičku snagu očajnika i Joan je shvatila da bi Grace prije ubila sve njih nego pogledala u oči istini o sebi i Gayetu.

Razbjesnjela Grace krenula je u napad na Pfeiffera. Da ga ubije. Okrivljavala ga je za prisutnost Joan, i Joan je osjetila strašnu bol,

SIRIUS 22

kao da je živu pokapaju u blatu Graceina mozga. Pokušala se iščupati iz njezinih misli, da se ne bi ispreplele s vlastitim mislima i postale njezine.

Osjetila je njezuiu krvožednost, njezinu potrebu da ubije Pfeiffera.

Grace je dohvatila Pfeiffera svojim mislima, obavila ga tamnim nitima koje se nisu mogle odagnati bijelim mislima ni bilo čim drugim.

Poput pauka obavila je svoj plijen tamom, tražeći u njemu fiziološku slabost, pukotinu, možda napuklu krvnu žilu u njegovoj glavi...

Joan se pokušala otrgnuti od bola, od betonske težine koja ju je mrvila. U jednom se trenutku zapitala da li misli imaju težinu. Glupo je misliti na tako nešto pri umiranju, rekla je sama sebi, a onda se odjednom sjetila priče što joj je ispričao otac, priče o umirućem rabinu koga su nervirali oni koji su oko njega molili zato što je pokušavao čuti dvije praIje koje su vani brbljale. Mnogo godina kasnije njezin je otac priznao da to uopće nije bila židovska priča nego budistička.

Joan se koncentrirala na tu misao, misleći na to kako se njezin otac smijao nakon tog priznanja. Dok je slijedila svoje misli, bol je počela popuštati.... Ako misli imaju težinu.

Uz pomoć tih misli počela se oslobađati, izmičući Grace nalaženjem odgovarajućeg kuta kao da su misli, osjećaji i bol nešto matematičko.

U tome je začas uspjela.Ali, ako je željela spasiti život Pfeifferu, morala je smjesta nešto

učiniti. Pokazala je Grace njezinu prošlost. Pokazala joj je da se udala za Gayeta zato što je imao lice čovjeka koji ju je silovao kad je bila djevojčica.

Kad je Gayet ugledao tu sliku, vrisnuo je. Kako je samo mrzio Grace, ali ni izbliza onako kako je ona mrzila sebe. Pokušao je zaustaviti Grace, ali je bio suviše slab. I on je bio uhvaćen.

Kao da je satjerana u kut, kao da se ponovo našla u istoj prostoriji sa svojim silovateljem, Grace je napala Gayeta. Samo što je sada ona imala oružje. Zamišljala ga je mrtvog, prisilila ga da vrišti i, kao da mu je netko stisnuo utrobu, Gayetu se povisao krvni tlak. Pronašla je oslabljeni krvni sud u njegovoj glavi i on je prsnuo.

Taj je napor iscrpio Grace i nakon nekoliko sekundi,voditelj igre, koji se ponovo pribrao, prekinuo je igru. Gayet je odmah spojen na aparat za održavanje rada srca.

SIRIUS 23

Ali, bio je mrtav. Slijedile su neke prilično neugodne pravne komplikacije, ali samim tim što je preživio, Pfeiffer je dobio igru, pobijedio Grace i dobio sve Gayetove organe.

Dok je zurio kroz prozirne stijenke letjelice koja je njega i Joan odnosila iz Pariza, daleko od njegovih opasnosti i gorkih užitaka, Pfeiffer je osjetio neku novu nježnost prema Joan.

Bila je to novootkrivena prisutnost i zahvalnost... i ljubav.Međutim, Joan su u glavi još odzvanjale Graceine misli, kao da

je dio nje postao nepovratno spojen s Grace. I ona je osjećala nešto novo prema Pfeifferu. Možda je to bila obnovljena, razvijena ljubav.

Bili su zaljubljeni jedno u drugo... pa ipak, čak i sad, Joan je osjećala neodoljivu potrebu da se ponovo kocka.

Objavljeno prema dogovoru s P & R

SCAN i OCR: SekundicaIspravka: Elite

Prelom: MasterYoda

SIRIUS 24

www.sftim.com

Ian Watson

Slow Birds

Spore pticePrevela Jasenka Planinc

Bio je prvi dan svibnja i u Tuckertonu se te godine održavao festival jedrenja na staklu.

U kasnim jutarnjim satima, pošto su suci izišli na travnjak da izvjese crvene zastavice oko staze, na do tada plavom nebu počeli su se skupljati gusti oblaci koji su obećavali izvrsne uvjete za sportsko natjecanje toga poslijepodneva.

Nije bilo kiše, tako da staklo neće biti ni centimetra pod vodom, kao što je bilo prošle godine u Athertonu. Nije bilo ni užarenog sunca, kakvo je prije dvije godine blještalo u oči gledaocima u Buckbyju. Puhao je lagan povjetarac: upravo onakav kakav treba biti da ubrza jedra a da ne prevrće natjecatelje, kao prije četiri godine u Adgewoodu, kad su neki natjecatelji slomili nožni članak ili zadobili brojne masnice.

Nakon natjecanja peći će se odojci; bolje rečeno: odojci su se već nekoliko sati pekli na ražnju. A bit će i dosta bačava piva, Old Codgera. No upravo u ovom trenutku Jason Babbidge bio je zaokupljen provjeravanjem svojih klizaljki i jedra u boji žuta šafrana.

Jedro je bilo visoko kao visok muškarac, napravljeno od najbolje stare svile, tek mjestimično pokrpano, a potporanj od gipka jasenova drveta bio je svezan za pramac jedra debelim uzetom od konoplje. Jason je zamišljeno natezao konopac kao svirač harfe koji provjerava napetost žica. Na staklu je već bilo prilično mnogo natjecatelja koji su izvodili svoje bravure, dok je publika pljeskala. Gledaoci su uglavnom bili stanovnici Tuckertona koji su se držali kao da je

SIRIUS 25

ovdašnje staklo njihovo vlasništvo i kao da ga oni poznaju bolje nego bilo koji došljak iako to staklo nije bilo nimalo drukčije od stakla u Athertonu.

Jasonov mlađi brat Daniel zadivljeno je zazviždao kad je jedan od natjecatelja iz Tuskertona, koji je imao ljubičasto jedro, izveo nekoliko savršenih krugova u punoj brzini.

— Pogledaj ga, Jay!— Koga, Boba Marchanta? Prošle je godine ljosnuo na dupe!

Nema smisla znojiti se dok ne zapuše vjetar.Sada je na staklu bilo nekoliko sestara iz Buckbyja, koje su

imale crna jedra, i izvodile osmice mimoilazeći se za dlaku.— Hajde, Jay! — Daniel je postao nestrpljiv. — Pokaži im!Natjecatelji iz drugih sela nagrnuli su na staklo, no Jason je

opazio da Max Tarnover stoji u blizini i da samo promatra to ludovanje na staklu s mudrim smiješkom na licu. Majstor Tarnover iz Tuckertona, prošlogodišnji pobjednik iz Athertona unatoč kiši... Poučen njegovim primjerom i nastojeći ispasti još pametniji, Jason je odvratio pogled od natjecatelja i obratio pažnju na gledaoce.

Opazio je strica Johna Babbidgea kako priča s nekim čovjekom iz Edgewooda pokraj postolja za muziku; budući da to baš nije bilo najtiše mjesto na svijetu, Jason je zaključio da razgovaraju o poslu. Istovremeno su djeca iz svih pet sela trčala amo-tamo od posuda s mekinjama do vedara punih jabuka. A oni odrasli koje nije zanimala glazba, ni zagrijavanje natjecatelja ni nešto drugo, kao na primjer ogovaranje, gurali su se oko prodajnih tezgi. Na festivalu je sigurno bilo oko tisuću ljudi, tako da se obližnje selo doimalo napušteno. Uz rub stakla bili su poredani sagovi, klupe i prepiljene bačve za starije ljude iz Tuckertona.

Kad su svirači odsvirali »Cvjetni ples« i za trenutak utihnuli, među mnoštvom začuli su se glasovi uzbuđenja. Neki je seljak upravo uskočio u mali obor za ovce, gdje se janje pokušavalo zavući pod ovcu da bi sisalo. Seljak se nasmijao, izvukao janje i podigao ga za vrat i stražnje noge da bi mu ocijenio težinu, i možda osvojio nagradu.

Sada se kroz gomilu počela probijati Jasonova majka, zvačući ostatke pite od mesa.

— Sretno, sine! — iscerila se.— Ali, mama — razljutio se Jason — već sam ti rekao: ako mi

poželiš sreću, to donosi nesreću.— Daj ne gnjavi! Što je uopće sreća? — Pritisnula je jabučicu na

SIRIUS 26

vratu pokazujući, da oko vrata nema nikakvu amajliju.— Mislim da je vrijeme da krenem. — Jason je zbacio s nogu

sandale i sjeo da zaveže klizaljke. Oslanjajući se na Daniela, ustao je i skupio koljena. Dok mu je dječak podizao jedro na ramena, klizaljke su mu se urezivale u travu. Jason je rukama dohvatio kožnate vrpce jedra.

— Dobro. — Zamahnuo je jedrom lijevo i desno. — Hajdemo. Neće me odnijeti vjetar.

No upravo u trenutku kad se uputio prema staklu, na udaljenosti manjoj od sto metara pojavila se na staklu spora ptica.

Pojavila se točno ispred jedne od sestara iz Buckbyja. Budući da se nije mogla maknuti u stranu, djevojka nije imala izbora nego da se baci natrag. Zavikala je — možda se i ozlijedila pri padu — i kliznula ispod spore ptice na svom zgužvanom i pokidanom jedru...

Spore su ptice dobile to ime zato što su letjele brzinom od oko svega jedan metar u minuti.

I izgledale su kao ptice, no samo djelomično. Njihova su cjevasta metalna tijela bila zaokružena oko glave, sužavala se prema repu a na sredini su imale dva kratka krila. No, ta krila zacijelo im nisu održavala teško tijelo u zraku; a to tijelo bilo je debelo kao tijelo konja i dugačko kao dva ispružena čovjeka. Možda su im ta krila služila kao orijentacija u letu.

Bile su srebrnastosive boje, iako je to bila samo boja njihove vanjske kože, napravljene od meka metala nalik na olovo. Pola centimetra ispod površine ptice su bile crne i tvrde poput čelika. Sve su ptice na kljunu imale bar nekoliko ogrebotina, nastalih u toku godina pri njihovim susretima s preprekama; spore su ptice uvijek letjele na istoj visini od tla tako da im je donji rub trbuha bio u visini ramena odrasla muškarca. Naginjale bi se samo kad je trebalo izbjeći velike zgrade ili drveće, ali bi jednostavno prolazile kroz slabije prepreke. Zbog toga su ogrebotine bile različite. Međutim, mnogo ih je lakše bilo razlikovati na temelju oznaka urezanih u njihova tijela: bili su to inicijali upisani u srcima, datumi, imena mjesta, dijelovi poruka. To je najbolje dokazivalo koliko mnogo ima sporih ptica, u što ljudi inače ne bi vjerovali. Jer nitko nije mogao pratiti jednu pticu. Pošto bi se neka pojavila iznad brda, u nizini, usred livade ili seoske ulice nastavila bi polako letjeti određeno vrijeme, od jednog sata do jednog dana, i pri tom prešla udaljenost od nekoliko desetaka metara do jednog i pol kilometra. I tada bi ponovo nestala. A onda bi se nepredviđeno pojavila opet, negdje daleko ili blizu, možda nakon

SIRIUS 27

mnogo, a možda nakon malo vremena.Obično bi ptica nestala, a zatim se pojavila ponovo.Ali ne uvijek. Ove je godine na teritoriju ove otočne zemlje

nekoliko sporih ptica došlo na kraj svoga putovanja.Pri tom bi ptica uništila sebe, a okolnu zemlju u promjeru od

nekoliko kilometara pretvorila u staklo. U ravnu, kružnu staklenu površinu. U polarizirano, ograničeno područje uništenja. Nekoliko metara izvan ruba te površine čovjek je mogao ostati živ, no neko bi vrijeme bio zaglušen i zaslijepljen.

Dosad se još nije dogodilo da bi neka spora ptica eksplodirala na već postojećoj staklenoj površini. Zbog toga su se mnogi gradovi i sela držali uz granice već uništenog područja, pa čim bi se čulo za neku novu staklenu ravan, ondje bi se odmah pojavila seoska imanja i naselja. Unatoč tome većina se ljudi fatalistički držala starih historijskih gradova. Pretpostavljali su da spora ptica neće eksplodirati usred grada za njihova života. A kad bi se to i dogodilo, oni to ne bi ni znali, osim ako bi staklena površina razdvojila grad na dva dijela — a tada bi, pošto bi oplakali poginule, ostali građani mogli živjeti u miru.

Istina je da će se nekon duljeg vremena cijela zemlja, od jedne obale do druge, od sjevera do juga, pretvoriti u tvrdu staklenu površinu. A možda će se pretvoriti u nešto nalik na šahovsku ploču, na kojoj jedan stakleni krug dodiruje drugi: u stakleni mozaik. A što će biti između njih? Komadići pustinje, postane li klima suha zbog odbijanja sunca od stakla. Ili močvare. No, to je bila daleka budućnost: to se neće dogoditi još sljedećih stotinu, dvjesta, trista godina. Zato se ljudi nisu previše zabrinjavali. Bili su potpuno naviknuti na to, kao i njihovi roditelji prije njih. Možda će jednoga dana spore ptice prestati dolaziti. I odlaziti. I eksplodirati. Kao što su se jednom iznenada pojavile. Zacijelo ni drugdje na svijetu stanje nije drukčije. Samo na moru nije bilo sporih ptica. Što znači da će ljudi možda morati početi živjeti na splavima. No od čega bi se tada gradile splavi? Zasad su se ljudi nekako snalazili. I većina se prestala pitati zašto, jer odgovora nije ni bilo.

Sestra je pomogla djevojci da ustane. Činilo se da nije ništa slomila. Samo mala povreda taštine i oštećeno jedro.

Svi su ostali klizači zastali i mrzovoljno buljili u pticu. Na trbuhu i bokovima ptice nije bilo urezano gotovo ništa. Kad su to ugledali, mnogi su mladići požurili na staklo noseći sa sobom džepne nožiće, zarđale čavle i slično, no sudac im je ljutito dao znak da se

SIRIUS 28

vrate.— Natrag! Bježite! — Činilo se da mu je pogled na Jasonu, i

Jason je za trenutak pomislio da će sudac pozvati njega. No sudac je zavikao, »Majstore Tarnover!« i Max Tarnover je kliznuo na staklo da se posavjetuje sa sucem.

Uskoro je sudac povikao:— Odgađamo početak za pola sata. — Treba biti fer. Moramo

mladoj dami dati priliku da popravi jedro jer nije oštećeno njezinom krivnjom.

Jason je spazio smiješak na Tarnoverovu licu; ta je odluka značila da ostali natjecatelji moraju nastaviti zagrijavanje na staklu koje ih je samo umaralo, ili otići sa stakla i odmoriti se, što je bilo dosta loše u psihološkom smislu. Gotovo svi su se odlučili za odmor i malo okrepe.

— Baš imaš sreće! — zafrktala je gospođa Babbidge kad se Max Tarnover uputio prema njima.

Tarnover se zaustavio pokraj Jasona.— Iskreno govoreći, mislim da joj je jedro potpuno uništeno —

rekao mu je povjerljivim glasom. — No, što da se radi? Da nismo donijeli takvu odluku, cure iz Buckbyja napravile bi strku. »Mogla je pobijediti. Samo da je imala deset minuta da popravi jedro.« Ta prokleta željezna ptičurina! — Tarnover je s visoka preletio pogledom Jasonovo jedro. — Onda, kako ide, majstore?

Daniel Babbidge promatrao je Tarnovera s mješavinom divljenja i neprijateljstva, videći u njemu takmaca svom bratu. Jason je samo kimnuo.

— Dobro. — Nije bio siguran da li se Tarnover vlada velikodušno ili oholo i pokroviteljski. Ili je to značilo da je Tarnover u Jasonu zaista vidio dostojnog protivnika u utrci za srebrnu posudu za punč?

Bilo je očito da mali Daniel drži da je Jason trebao nastaviti razgovor.

— Sto vi mislite, majstore Tarnover — zapištao je — kamo odlaze ptice kad nisu ovdje?

Dobro pitanje, na koje nema odgovora, no Max Tarnover će se vjerojatno osjećati obaveznim da odgovori. Ako ni zbog čega drugog, a onda zato da sačuva svoju pozu velikog mudraca.

— Hajde ne gnjavi majstora Tarnovera — javi se Jason. — On nije nikada razmišljao o tome.

SIRIUS 29

— A jesam, jesam! — usprotivio se Tarnover.— Pa? — Daniel je bio uporan.— Pa... možda uopće ne idu nikamo.Gospođa Babbidge počela se smijuljiti a Tarnover je pocrvenio.— Hoću reći, možda jednostavno nestanu s jednog mjesta i

iznenada se pojave na drugom.— Kad bismo samo mi mogli tako klizati! — nasmijao se Jason.

— Istina, malo je sporo... Svatko bi nas prestigao u posljednjem trenutku.

— Mora da idu nekamo — tvrdoglavo je nastavio mali Dan: — Možda idu nekamo, na neko drugo mjesto, gdje žive drugi ljudi. Možda oni izrađuju te ptice.

— Slušaj, pjegavko, te ptice ne dolaze ni iz Sovjetskog Saveza ni iz SAD, ni od bilo gdje drugdje. Gdje bi onda bilo to drugo mjesto?

— Možda baš ovdje, samo što ga mi ne vidimo.— A možda prasci imaju krila. — Tarnover se okrenuo i uputio

prema tezgama s jabukovačom i kruškovačom, ali mu se ispriječila gospođa Babbidge.

— A što se toga tiče, sigurna sam da naša krmača Betsey ne bi mogla letjeti, s krilima ili bez njih. Tako je teška da bi samo visjela u zraku.

— Zar ste izvagali pticu?— Pa, izgledaju teške, majstore Tarnover.Tarnover nije mogao proći kraj gospođe Babbidge jer mu je

smetalo jedro. Zato se zadovoljio time da zuri nekud pokraj nje i mrmlja.

— Ako ne možemo o pticama reći ništa pametno, onda je bolje da prestanemo pričati o njima.

— A ne, nije — usprotivio se Daniel. — One uništavaju svijet. Komadić po komadić. Kao da ratuju protiv nas.

Jasonu je pala na pamet smiješna misao.— Možda je to istina. Možda su ti Danovi drugi ljudi s nama u

ratu, samo što nas nisu o tome obavijestili. A kad sve prekriju staklom, doći će ovamo na odmor. I zauvijek se tu klizati.

— Ako je to istina, onda je to prokleto dug rat — promumlja Tarnover. — Traje već više od sto godina.

— Možda ptice baš zato lete tako sporo — javi se ponovo Daniel. — Što ako je nama jedna godina što je njima jedan sat? Zbog toga ptice ne padaju. Jer nemaju vremena da padnu.

Na Tarnoverovu licu pojavio se gotovo divljački izraz.

SIRIUS 30

— A što ako ptice dolaze samo zato da nas kazne za naše grijehe? Što ako su one jednostavno čudesni dokaz...

— da se Gospodin brine za nas? I da će nam jednog dana oprostiti? — skočila je Babbidgeova — O, bože, pa niste valjda i vi jedan od onih? Tako pametan čovjek kao vi. Što se mene tiče, ja čak više ne stavljam svijeće na prozor niti vežem čvorove na plahtama da bih otjerala te ptice. — Pogladila je svog mlađeg sina po kosi. — Svi umiru prije ili poslije, Dan. Kad odrasteš, priviknut ćeš se na to. Kad dođe vrijeme da se umre, onda je vrijeme da se umre.

Tarnover je bio bijesan što ga je ušutkala. Ali se činilo da je i mali Daniel pogođen tim objašnjenjem.

— A kad je čovjek žedan, onda je vrijeme za piće! — Shvativši da mu se sada pružila prilika da se izvuče, Tarnover je brzo zaobišao gospođu Babbidge i udaljio se. Ona se smijuljila dok ga je promatrala kako odlazi.

— To će mu zauzlati jedro!Osim Jasona i Tarnover , na startu se pojavio još četrdeset i

jedan natjecatelj, no nije bilo one djevojke što je pala. Unatoč svim nastojanjima, morala je odustati od utrke. Sada je mrzovoljno sjedila među gledaocima.

Uskoro je sudac iz Tuckertona dao znak zviždaljkom i natjecatelji su krenuli.

Staza je imala oblik dugačkog hljeba. Najprije je oko jedan kilometar blago zavijala uz rub stakla, zatim oštro skretala u polukrugu prelazila ravni dio staze koji je vodio natrag prema Tuckertonu. Na kraju ravnog dijela staze nalazio se još jedan oštar polukrug kojim se staza vraćala do startne linije koja je istovremeno bila i cilj. Natjecatelji su morali prijeći tri kruga. Osim toga, praćenje natjecanja bilo je dodatno otežano zbog miješanja onih koji su bili u vodstvu i onih koji su zaostali.

Na prvom zavoju Jason je bio ispred ostalih, i sada mu se vraćalo ono što je uložio u trening nakon prošlogodišnjeg natjecanja. Klizaljke su mu jurile po staklu. Pomagao mu je i vjetar. Kad je zaokrenuo oko kraja »hljeba«, stavljajući jedro u drugi položaj, opazio je da je Max Tarnover na četvrtom mjestu. Jason je odlučio da poveća vodstvo i nagnuo se tako blizu zastavice na mjestu gdje je staza postajala ravna, da ju je skoro prevrnuo. Vraćajući ravnotežu, izgubio je nekoliko metara dok se vraćao na ravni dio staze. Kad je Jason prvi put prošao kroz cilj, uz klicanje stanovnika Athertona, Tarnover je bio na trećem mjestu, iako se nije naročito trudio da prestigne druge. Jason je shvatio da ga Tarnover pušta da »vuče«

SIRIUS 31

ostale.Ali utrka u jedrenju na staklu nije bila isto što i trčanje, gdje onaj

koji »vuče« ostale igrače, naposljetku se nađe na začelju. Jason je i dalje bio u vodstvu. No, kad je drugi put prošao kroz cilj, Tarnover je bio deset metara iza njega, klizeći bez napora, kao da su on, njegovo jedro, vjetar i staklo jedno. Spazivši Jasonov pogled, Tarnover se nacerio i malo povećao brzinu da bi prisilio Jasona da i on ubrza. Kad je utrka ušla u posljednji krug, Jason je opazio kretanje spore ptice koja je bila lijevo od njega, na pol puta između zavojitog i ravnog dijela staze, a letjela je prema Edgewoodu. Izračunao je da će i oni najsporiji uspjeti prijeći ravni dio staze prije no što se ptica pojavi iznad nje.

Ta kratka odsutnost duha bila je greška: sada mu je Tarnover bio još bliže, a jedro mu je stajalo pod takvim kutem da je Jason bio siguran da mu zglobovi pucaju od bola. Tarnover je već skretao nastojeći preteći Jasona. U tom je trenutku Jason shvatio kako može pobijediti: tako da navede Tarnovera da pomisli da prisiljava Jasona da se napreže iznad svojim mogućnosti — pa će se tako sam Tarnover prerano iscrpsti.

— Ne možeš me stići! — povikao je Jason u vjetar, pretpostavljajući da će Tarnover shvatiti te riječi kao hvalisanje i zaključiti da Jason ne razmišlja o tome što će se dogoditi poslije. Istovremeno je Jason malo usporio, nadajući se da njegov takmac to neće uočiti jer se to nije poklapalo s njegovim hvalisavim riječima. Pretvarajući se da je uspaničen, Jason je pustio da ga Tarnover pretekne — i vidio Tarnovera kako i dalje čvrsto stišće jedro, iako se sada u stvari kretao sporije nego prije. Tarnover nije bio svjestan da drži jedro pod krivim kutem i da nepotrebno napreže zglobove.

Tarnover je sada prešao u vodstvo. U istom trenutku Jason se potpuno oslobodio psihološkog opterećenja. Držao se nekoliko koraka iza Tarnovera, koristeći se »tunelom« koji je Tarnover napravio svojim tijelo mu zraku. Na toj je razdaljini ostao sve do polovice ravnog dijela staze, osjećajući se kao kobac koji lebdi u zraku spremajući se na strmoglavljivanje.

Čekao je, čekao, a onda je iznenada promijenio nagib jedra i našao se opet u vodstvu.

Bila je to greška. Sve je ovo bilo pogrešno. Jer kad je Jason kliznuo pored njega, Tarnover se nasmijao. Namjestivši svoje smeđe-narančasto jedro pod drugim, boljim kutem, Tarnover je počeo raditi nogama kao demon. Već je ponovo bio ispred Jasona. Pet metara. Deset. I tako je ušao u posljednji zavoj.

SIRIUS 32

Dok ga je pokušavao dostići u kratkom vremenu koje mu je preostalo. Jason je znao da ga je Tarnover prevario iako mu je to postalo jasno suviše kasno. Tarnover je tako lukavo skrenuo Jasonu pažnju na položaj jedra, držeći jedro namjerno tako da ono stvara Jasonu »tunel« u zraku, pa je Jason potpuno zanemario rad nogu, uzimajući ga zdravo za gotovo, zaboravljajući da ga s vremena na vrijeme treba kontrolirati. Trebalo mu je svega nekoliko trenutaka da se snađe i počne snažno raditi nogama, ali je tih nekoliko trenutaka bilo presudno. Jason je prošao kroz cilj jedan metar iza prošlogodišnjeg pobjednika koji je postao pobjednik i ove godine.

Dok se polako zaustavljao, osjećajući gorčinu zavisti, Jason je znao da se kao poraženi mora vladati dostojanstveno i da ne smije dopustiti da ga Tarnover i u tome nadmaši.

Zavikao je glasno da ga svi čuju:— Sjajno, Max! Izvrsno klizanje! Stvarno ste me uhvatili na

spavanju!Tarnover se nasmiješio zbog publike.— Kako su ovi Babbidgeovi glasni — rekao je tiho i otišao da

ponovo primi nagradu — srebrnu posudu za punč.Kasnije tog poslijepodneva, pošto se najeo pečene prasetine i

napio Old Codgera, Jason je razgovarao s Bobom Marchantom usred bučne gomile mašući praznom kriglom piva. S Bobom koji je prošle godine onako glupo pao. Možda je zato danas klizao tako oprezno i bio među posljednjima.

Nebo je bilo oblačno, približavao se mrak. Uskoro će trebati krenuti kući.

Kroz mnoštvo se probio jedan od Jasonovih prijatelja iz Athertona, Sam Partridge.

— Jay! Onaj tvoj mali brat je vani, na staklu. Popeo se na pticu. Jaše na njoj.

— Sto?Jason se odmah otrijeznio i s Bobom Marchantom krenuo za

Patridgeom.I zaista, nekoliko stotina metara dalje Daniel je jahao na sporoj

ptici. Jasno se vidjela njegova crvena kosa. Do tog ga je trenutka već opazilo mnogo ljudi koji su upirali prstom u dječaka. Neki su pijano klicali, a neki ljutito protestirali.

Jason je zgrabio Partridgea za ruku.— Netko mu je morao pomoći da se popne. Tko?— Nemam pojma. Maloga treba dobro isprašiti.— Daniel Babbidge! — začuo se povik gospođe Babbidge. I ona

SIRIUS 33

ga je opazila. Oprezno je kročila na staklo, bojeći se da će izgubiti ravnotežu.

Ubrzo su se Jason i njegovi prijatelji našli uz nju.— Smiri se, mama — rekao je Jason. — Idem ja po tog malog...

nestaška.Bob Marchant je ljubazno ponudio gospođi Babbidge da se

pridrži za njegovu ruku i otpratio je natrag na čvrsto tlo. Jason i Partridge su se bez klizaljki uputili preko staklene površine praćeni nekolicinom znatiželjnih promatrača.

— Je li netko vidio tko mu je pomogao da se popne? — upita ih Jason. Svi su šutjeli.

Kad je grupa došla na dvadesetak metara od ptice, stali su svi osim Jasona. Jason je nastavio hodati sam i onda povikao prigušenim glasom, tako da ga čuje samo dječak:

— Silazi! — strogo mu je naredio. — Dobit ćeš ti svoje! Napravio si budalu od majke i mene.

— Ne — prošaptao je Daniel. Čvrsto se pripio uz pticu, priljubivši koljena uz njene bokove kao džokej. — Hoću vidjeti kamo odlazi.

— Kamo odlazi? Do đavola, neću s tobom raspravljati. Silazi! — Jason je zgrabio dječaka za nožni zglob i povukao ga, ali time je samo sebe privukao bliže ptici. Pored Danova stopala bilo je urezano srce s inicijalima ZB i EF. Jason se okrenuo prema ostalima.

— Dajte pomozite! Neka netko dođe da me podigne! Nitko se nije maknuo, pa čak ni Partridge.— Neće vas ugristi! Možete je slobodno dodirnuti. Pa to zna

svako dijete! — Ljutito se uputio prema njima. — Do đavola, Sam!Sada se Partridge oprezno uputio prema ptici, a za njim još

nekoliko muškaraca. Ali odjednom, su stali i zinuli. Jason je bio zbunjen kad im je ugledao izraz lica — sve dok mu Sam Partridge nije dao znak da se okrene.

Zrak iza njega bio je prazan.Spora je ptica iznenada nestala. I odnijela svog jahača sa sobom.Pola sata kasnije u Tuckertonu su bili samo gosti iz Athertona i

njihovi domaćini. Stanovnici Buckbyja. Edgewooda i Hoppertona otišli su kući. Stric John je još tješio uplakanu gospođu Babbidge. U gomili što ih je okruživala većina je lica izražavala suosjećaje, iako se na nekima moglo vidjeti i da su nezadovoljni. Neki su stanovnici Tuckertona smatrali da je dječakova neslana šala bacila tamnu sjenu

SIRIUS 34

na njihov svibanjski festival.Jason je divljim pogledom zurio u promatrače.— Zar nitko nije vidio tko je pomogao mom bratu da se popne?

— vikao je. — Nije se mogao popeti sam, zar ne? Gdje je Max Tarnover?

— Da slučajno ne optužujete majstora Tarnovera? — zareza jedan debeli farmer s velikom bradavicom na obrazu. — Kiselo grožđe, majstore Babbidge! To me podsjeća na kiselo grožđe, a mi u Tuckertonu ne volimo taj okus.

— Do đavola, gdje je Tarnover? Stric John je primio Jasona za ruku.— Jasone, momče, smiri se. To neće pomoći tvojoj majci. U tom se trenutku gomila razdvojila i Jasonu se približio Max

Tarnover, držeći u ruci srebrnu posudu za punč koju je osvojio.— Dakle, majstore Babbidge? — upitao je. — Čujem da želite

razgovarati sa mnom.— Jeste li vi vidjeli tko je pomogao mom bratu da se popne na

pticu? Onda, jeste li vidjeli?— Nisam — hladno je odgovorio Tarnover.Jason je odmah shvatio da je postavio pogrešno pitanje. Ako je

Tarnover pomogao Danu da se popne, onda nije mogao promatrati sebe kako to radi.

— A jeste li...— Dosta! — usprotivio se isti onaj farmer. — Pitali ste ga i

dobili ste odgovor.— A ja mislim da je i vaš brat dobio odgovor na svoje pitanje —

rekao je Tarnover. — Nadam se da je zadovoljan tim odgovorom. Naravno, moja sućut gospođi Babbidge. Ako dječaku uopće nešto dogodilo. Ne možemo biti potpuno sigurni u to, zar ne?

— Naravno da ne možemo.Jason je postao napet, i stric John ga je još čvršće držao za ruku.— Ne, momče. Nema koristi.Te su večeri ostala tri člana obitelji Babbidge tužno išla svojoj

kući, iako je dosta pripitih stanovnika Athertona koji su hodali iza njih veselo pjevalo. Jason bi se ponekad okrenuo tražeći pogledom Sama Partridgea, ali se činilo da ga Sam Partridge uspješno izbjegava.

Sljedećeg dana, 2. svibnja, gospođa Babbidge je izjavila da je dan za »sređivanje«; to je značilo da mora skupiti Danielove stvari: odjeću, knjige i stare igračke prije no što ih spremi negdje gdje se

SIRIUS 35

neće vidjeti. Jasona je poslala na posao u pilanu, izgrdivši ga što se mota oko nje kao pretučeno pseto.

I dok je toga dana Jason tesao daske, po glavi su mu se neprestano rojile iste ljutite misli.

— Po mom mišljenju, on je ubojica... Djetetu se ne daje nož da se s njime igra. Poslije toga bio je potpuno hladnokrvan. Uopće nije bio iznenađen. Hulja...

No što da se radi? Ptica je mogla ostati u zraku još nekoliko sati. Samo što nije.

Da se uputi u potragu za Danielom? Ali kako? I gdje? Ptice su se pojavljivale na različitim mjestima. Ovdje i ondje, svugdje. U tome nije bilo nikakva pravila. Bila bi to uzaludna potraga.

Potraga da se dokaže da je Dan živ, a ako je živ, onda ga Tarnover nije ubio.

— Po mom mišljenju, on je ubojica... — Jasonu se neprestano vrtjela u glavi ista nemoćna misao. Bilo je to kao da se kliže zavezanih nogu.

Tri dana poslije viđena je spora ptica nedaleko od Edgewooda. Jim Mitchum, krovopokrivač iz Edgewooda, potražio je Jasona u pilani da mu saopći tu vijest. Ionako je morao u pilanu poslom.

Iako je bilo jasno da je krovopokrivač došao iz puke ljubaznosti, taj je posjet ispunio Jasona osjećajem krivnje i istovremeno ga ohrabrio. Sada je bio prisiljen da ode i uvjeri se sam jer je bilo očito da ništa ne može otkriti. Prekinuo je posao i požurio kući po klizaljke i jedro, te se preko stakla uputio u Edgewood.

Ptica je još bila ondje, ali bila je to druga ptica. Na njoj nije bilo urezanog srca s inicijalima ZB i EF.

Četiri dana nakon toga došla je vijest iz Buckbyja da je ptica viđena nekoliko kilometara zapadno od sela, na glavnoj cesti za Harborough. Ovaj je put Jason posudio konja i odjahao onamo. No, vijest je stigla prekasno; ptica je odletjela dan prije. Unatoč tome, Jason je pregledao područje oko mjesta gdje je viđena ptica u potrazi za ispuštenim dječakovim tijelom ili nekim drugim znakom.

Tjedan dana poslije jedna se ptica pojavila samo kilometar od Athertona, no ta je nestala prije no što je Jason stigao do nje...

A onda je jedne noći Jason otišao u pivnicu »Wheatsheaf«. Zapravo, bilo je prošlo nekoliko tjedana otkako je posljednji put bio ondje. I sada, stojeći za šankom Jason se spremao napiti.

— Slušaj, Jay, kakve koristi od toga da svaki put juriš ondje gdje

SIRIUS 36

se pojavi neka spora ptica? Ako tako nastaviš, ispast ćeš prava budala. A što ako se ptica pojavi u Tuckertonu? A to se mora dogoditi prije ili poslije. Zar ćeš odjuriti i ondje isplažena jezika, a?

— Osim toga, svaki put odlaziš s posla — dodao je Frank Yardley. — Na koncu ćeš izgubiti posao. Ja ti savjetujem da nastaviš živjeti.

— Nisam siguran — neočekivano se javio Sarr Partridge. — Meni se čini da čovjek sve mora vratiti istom mjerom. Pretpostavimo da je Tarnover napravio tu podvalu.

— Što tu uopće treba pretpostavljati? — razljutio se Jason.— Polako, Jay! Htio sam reći da je obitelj Babbidge iz

Athertona. A to znači da je podvalio svima nama, zar ne?— Zbog toga jer su neki bili prespori kad je trebalo pomoći.Sam je pocrvenio.— Nemoj sada napadati sve lijevo i desno. Nitko nije savršen.

Samo se sjeti tko su ti pravi prijatelji. To je sve.— O, sjetit ću se ja, bez brige. Frank je nagnuo praznu čašu.— Tako je. Tko plaća sljedeću rundu?I tako, malo-pomalo, i Jason se drugog jutra probudio potpuno

mamuran.Navečer je Ned pokucao na vrata Babbidgevih.— Ptica na staklu, poručuje ti Sam. Hoćeš li je vidjeti?— Čini mi se da si sinoć rekao da gubim vrijeme.— Pa da, trčeći svuda naokolo. Ali ova je blizu. Osim toga,

lijepa je večer. Uostalom, ako ti se ne da... Onda svi možemo na koju kriglu u »Wheatsheaf«.

Mora da je posljednjih nekoliko tjedana zaista nedostajao momcima. Jason je brzo uzeo klizaljke i jedro.

— A što je s večerom? — zapitala ga je majka. — Juha od janjeće glave.

— Pa, to stoji, zar ne? Osim toga, mogu pojesti koju pitu od mesa u »Wheatsheafu«.

— Bolje je da ideš van i zabavljaš se — složila se majka. — Meni je pravo. Ionako još moram nešto zakrpati.

Dvadeset minuta poslije Jason, Sam i Ned klizali su preko stakla. Nebo je bilo tamnocrveno, vidjele su se dvije obale od oblaka i zlatna rijeka kako teče niz obzorje: loše vrijeme sutra, no prekrasna slika večeras. Staklena je površina gorjela od crvenih i zlatnih

SIRIUS 37

odraza: jezero krvi, vatre i rastopljena metala. Nisu odmah opazili jednog usamljenog klizača, niti je on opazio njih, sve dok nisu bili sasvim blizu spore ptice.

Prvi ga je opazio Sam.— Tko je to?Drugo je jedro bilo smeđe-narančasto. Jason ga je lako

prepoznao.— Tarnover!— E, sada imaš priliku da saznaš — rekao je Ned.— Ozbiljno to misliš?— Zašto ne? — nacerio se Ned. — Moglo bi biti zabavno,

ščepajmo ga!Trojica su se klizača razdvojila da bi opkolila Tarnovera koji ih

je opazio i počeo se okretati. Ali preoštro. A možda je naišao na lokvicu vode na staklu. Na Jasonovo zadovoljstvo, Tarnover, prvak pet sela, okliznuo se.

Uhvatili su ga. A nakon toga nije trebalo biti snažan kao vol da bi se spriječilo klizača da pobjegne, pa ma kako se opirao i udarao nogama. Jason je udario Tarnovera šakom u vilicu i ovaj se onesvijestio.

— Do đavola, zašto si to učinio? — upitao ga je Sam ublažujući Tarnoverov pad na staklo.

— A kako ćemo ga inače dignuti na pticu?Sam je zurio u Jasona, a onda polako kimnuo glavom.Pokazalo se da uopće nije lako, stojeći na klizavoj površini,

podignuti mlitavo i teško tijelo na predmet koji se polako kreće. Ali čim su skinuli klizaljke, uspjeli su. Ubrzo je džepnim nožićem brzo odrezao konopac s Tarnoverova jedra i zavezao mu nožne članke zajedno, a onda čvrsto zavezao konopac ispod ptice.

Tarnover se uskoro osvijestio i uspravio. Zastenjao je, nagnuo se na stranu, povratio ravnotežu.

— Babbidge... Partridge, Ned Darrow...? Koga vraga namjeravate?

Jason se podbočio.— O, samo se malo igramo, isto onako kako si se ti poigrao s

mojim bratom Danom. Koji je nestao možda zauvijek.— Ja nikada...— Priznaj, onda ćemo te možda od vezati.

SIRIUS 38

— A možda i nećemo — rekao je Ned. — Sve dok se »Wheatsheaf« ne zatvori. Ali budi optimist: možda hoćemo.

Tarnoverove su se noge trzale dok je provjeravao koliko je čvrsto zavezan. Lecnuo se.

— Zaista nisam htio učiniti tvome bratu ništa nažao.— Pa ni mi ne želimo tebi učiniti ništa nažao — iskesio se Sam.

— Nismo mi krivi ako ptica u međuvremenu odluči odletjeti. Ovdje je tek jedan sat. Mogla bi lako ostati cijelu noć, zar ne, momci?

— Tako je — složio se Ned. — Žedan sam. Hoćemo li se utrkivati? Plaća onaj tko stigne posljednji!

— Priznao je da je on to učinio — reče Jason. — Čuli ste ga.— Slušaj, zaista mi je žao ako...— Zaveži! — prekinuo ga je Sam. — Možeš se malo oznojiti, da

vidiš kako je bilo Babbidgeima. Možeš razmišljati o tome koliko ti je zapravo žao. — Partridge je podigao jedro.

Jason nije svoju osvetu zamišljao baš tako. Ovo je čak bilo razočaranje. Ali činilo se da je Tarnoveru i ovo dovoljno ozbiljno. Prvak se već pomalo oznojio... Jason također podigao jedro. Uskoro su svi krenuli preko stakla... a onda su se svi, kao po dogovoru, zaustavili nekoliko stotina metara dalje. Zurili su u Tarnoverovu siluetu na njegovu metalnom konju.

— Da sam ja na njegovu mjestu — javio se Sam — ja bih klizao naprijed po ptici sve dok ne bi pao na led... To bi malo boljelo, ali tako se to radi.

— Uopće se ne moramo vraćati — složio se Ned. — Hej, što on to pokušava?

Silueta se nagnula. Možda se Tarnover uspaničio i nije točno znao što radi, ali izgledalo je kao da se pokušava nagnuti naprijed dovoljno daleko da razveže čvor ispod ptice i oslobodi jednu nogu. Odjednom se udaljeni lik okrenuo. Poletio je oko tijela ptice i našao se u visećem položaju ispod nje, mlatarajući rukama. A možda se Tarnover nadao da će konopac pući pod njegovom težinom, ali konopac nije pukao. A kad se već našao u tom položaju, više se nikako nije mogao vratiti u uspravan položaj niti se dovući do prednjeg dijela ptice.

Ned je zazviždao.— Sad se dobro uvalio! Praktički se razapeo na križ. Jason je oklijevao neko vrijeme.— Možda bismo se morali vratiti? Hoću reći, može umrijeti ako

SIRIUS 39

bude predugo ovako visio... Zar ne? — Odjednom mu se cijela ta stvar učinila prljavom, neprihvatljivom.

— Vratiti se? — gotovo je zarežao Sam Partridge. — A što si sinoć onoliko blebetao. A tko je predložio da ga zavežemo uz pticu? Ti si mu htio dati lekciju, i sada je dobiva. Samo smo ti htjeli učiniti uslugu, Jay.

— Da, ja sam vam zahvalan.— Dovoljno si prašine podigao oko toga. Neće uvenuti kao kita

cvijeća dok mi popijemo nekoliko krigla.I tako su se na klizaljkama uputili natrag u »Wheatsheaf« u

Athertonu.U deset i trideset, nešto iscrpljeniji nego prije, izašli su iz pivnice

na Sheaf Streetu. Mjesec je nestajao čas za jednim, čas za drugim oblakom, bacajući slabo svjetlo.

— Ja sam za krevet — rekao je Sam. — Neka se ona hulja sama izvuče.

— Uostalom, nema veze ako se ne izvuče — složio se Ned. — Tako bar nitko neće znati. Tko želi imati doživotnog neprijatelja? Želiš li ti, Jay? Ovako ćeš moći raditi što hoćeš. Može se dogoditi da Tarnover dovede natrag tvoga brata.

Ned je podigao jedro na rame i uputio se niz Sheaf Street mašući klizaljkama.

— Ali — zaustio je Jason. Osjećao se kao da je zabasao u gnojište. Bilo je nečeg prljavog u onom što se dogodilo. Zabrinjavala ga je pomisao na to kako Tarnover naglavce visi na sporoj ptici.

— Ali, što? — upitao ga je Sam.— Ništa. Vidimo se. — I uputio se kući.No čim se Sam izgubio iz vida. krenuo je sam kroz Butcher's

Row prema staklu.Na staklu je bilo mračno; nije bilo zvijezda i tek bi se tu i tamo

pokazao mjesec. Povjetarac je puhao ravnomjerno i nije bilo ničega preko čega bi Jason mogao posrnuti. Ptica nije mogla prijeći više od sto metara. Jason je ubrzao.

Ptica je još bila tamo, ali Tarnovera nije bilo; na tijelu ptice nije bilo nikoga.

A kad se Jason zaustavio da pogleda pticu izbliza, iz mraka su se pojavile prilike koje su do tada ležale ispružene na staklu i pokrivene jedrima. Šest njih. Osam. Devet. Svi su vrebali na udaljenosti od dvjesta ili trista metara od ptice, iako ne preblizu — niti u pravcu Athertona. Ostavili su otvoren širok prolaz koji su sada zatvorili.

SIRIUS 40

Dok su mu se stanovnici Tuckertona približavali, Jason je stajao potpuno mirno, znajući da nema nikakvih izgleda.

Pojavio se Max Tarnover, praćen istim onim debelim farmerom s bradavicom.

— Došao sam po tebe — počeo je Jason.Na to se javio farmer, ali nije se obraćao Jasonu.— Jeste li ga čuli? Lijepo od njega. Nije trebao gubiti vrijeme,

jer se Tim Earnshaw našao u blizini zato što majstora Tarnovera dugo nije bilo. Dakle, što da učinimo s njim, a?

— Milo za drago — začuo se drugi glas.— Neka ode potražiti svoga brata — predložio je treći. —

Umjesto da šalje druge ljude da obavljaju njegove poslove. Taj stvarno ima živce.

Tarnover je šutio; samo je nijemo stajao u noći.Ubrzo nakon toga Jasona su podigli na leđa ptice i zavezali mu

noge ispod nje Vezali su mu zajedno i ručne zglobove, a konopac su mu za svaki slučaj piovukli kroz remen.

Za nekoliko minuta svi su se klizači uputili prema Tuckertonu.Jason je sjedio. Sjetivši se Samovih riječi, pokušao se povući

naprijed po ptici, ali nije išlo jer su mu obje ruke bile privezane za struk. Osim toga, bojao se da ne izgubi ravnotežu onako kao Tarnover.

Sjedio je i mislio na majku. Možda će se zabrinuti kad vidi da se nije vratio kući. Možda će otići i probuditi ujaka Jima... A možda je već otišla spavati.

No, možda će se probuditi po noći, zaviriti u njegovu sobu i poslati pomoć. Jason se jako koncentrirao, nastojeći prenijeti svoje misli majci koja je bila dva kilometra daleko.

Prošao je jedan sat, pa dva; tako je bar pretpostavljao gledajući kretanje mjesečeva srpa. Priželjkivao je da može leći i zaspati. To bi bilo najbolje; tada bar ne bi ništa znao. Još je bio dovoljno pijan da zaspi, čak i kad bi naslonio lice na metal. No u snu je lako mogao kliznuti na jednu ili drugu stranu.

Kako će majka preživjeti dvostruki gubitak? Činilo se kao da je neko prokletstvo palo na obitelj Babbidge. Naravno, to je prokletstvo imalo ljudsko ime, a to je ime bilo Max Tarnover. Jason ga je neko vrijeme proklinjao i zamišljao osvetu svih stanovnika Athertona. Krvnu osvetu. Spaljene kuće. Možda silovanja. Čak ubojstva. Nikada više neće biti svibanjske proslave.

No hoće li Sam i Ned progovoriti? I hoće li stanovnici Athertona

SIRIUS 41

biti dovoljno razbjesnjeni, spremni da unište skladni život pet sela u svijetu gdje su druge stvari tako neizvjesne? Pogotovo zato što će neki koji nisu tako naklonjeni, reći da su Jason, Sam i Ned sami započeli cijelu stvar.

Jason je bio toliko zaokupljen zamišljanjem buduće osvete između Athertona i Tuckertona da je gotovo zaboravio da jaše na sporoj ptici. Nije imao osjećaj da se kreće, da nekamo ide. Kad se sjetio gdje se zapravo nalazi, trgnuo se od iznenađenja.

Jahao je na ptici.Kako dugo će to trajati?Ptica je već bila tu, koliko? — šest sati. Svaka je ptica mogla

ostati cijeli jedan dan. Tada bi imao još osamnaest sati prije no što ga spase. A ako ptica bude ostala samo pola dana, onda će biti tu još do jutra. Točno do zore.

Počeo se pitati što se nalazi ispod metalne ptičje kože. Svakako nešto što je moglo pretvoriti pet kilometara zemlje u staklenu površinu. Ali i druge stvari. Nešto zbog čega je ptica mogla prkositi sili teži. Nešto što joj je omogućavalo da se iznenada pojavi i nestane. Možda čak neka vrst mozga?

— Čuješ li me, ptico? — upitao ju je. Možda se nikada nitko nije obratio sporoj ptici?

Spora je ptica šutjela.Možda ne može govoriti ali ga možda čuje. Možda se pokorava

zapovijedima?— Nemoj nestati dok sam ti na leđima — rekao je Jason.—

Ostani ovdje. Samo nastavi letjeti.No kako je ptica ionako već letjela, Jason nije imao pojma da li

ga ptica sluša ili ne.— Sleti, ptico. Sleti na staklo. Stani.Ptica ga nije slušala. Jason se osjećao glupo. Uopće nije znao

ništa o ptici. Ptice su bile nešto iracionalno, nešto iz nekog drugog svijeta, nešto što njihove žrtve nisu mogle razumjeti, isto kao što kolonija mrava ne razumije vrtlarevu čizmu koja njihova bijela jajašca predaje na milost i nemilost suncu i vrapcima.

Možda je u prošlom stoljeću nešto dospjelo u more, nešto što ne voli stanovnike kopna. Nikoga od njih. Ni ljude, ni ovce, ni ptice, ni crve ni bilje.. „To nije bilo vjerojatno. Čelik bi zarđao od slane vode, ali bilo je to prvi put da Jason tako pomno razmišlja o tome.

— Ptico, što si? Zašto si ovdje?Zašto je, pitao se, bilo tko ovdje? Zašto postoji svijet i nebo i

zvijezde? Zašto ne postoji uvijek samo ništa?SIRIUS 42

Možda je to zapravo smrt: vječito ništa. A ljudski je život poput spore ptice. Pojavljuje se i nestaje, a prije i poslije njega nema ničega.

Nakon beskonačno mnogo vremena počelo je svitati, i boja neba je iz crne prešla u sivu. Sivilo mu se polako širilo iznad glave dok su gusti oblaci propuštali svjetlo izlazećeg ali još skrivenog sunca. Uskoro je bilo dovoljno svjetla da Jason vidi oko sebe. Mora da je bilo pet sati. Ili šest. No, sivo je staklo i dalje bilo prazno.

Tko sam?, pitao se Jason, miran i tih. Zašto sam svjestan svijeta? Zašto ljudi imaju mozak i zašto misle? Prvi put u životu Jason je osjetio da stvarno razmišlja, no to razmišljanje ostalo je bez ikakva zaključka. Nije vodilo nikamo.

Jason je shvatio da se sprema umrijeti. Isto kao što će umrijeti cijela zemlja, dio po dio, pretvoriti se u staklo. Onda više nitko neće razmišljati, tako da neće biti važno što je neki Jason Babbidge prestao misliti jednog svibanjskog dana u pet i trideset ujutro. Na koncu konca, isto se događa svake večeri kad čovjek ide spavati. Tada prestaje misliti. Možda će poslije sve postati čistije i jasnije. Urednije, mirnije: čista staklena kugla. Zapravo, potpuno mirno, čak i kad bi se sudarile sve zyijezde na nebu, čak i kad bi Sunce progutalo Zemlju. Vječna tišina: jednom kad više ne bude nikoga da sluša.

Možda je to bila poruka spornih ptica. A ljudi su u njih samo urezivali svoje inicijale. I srce. I imena mjesta, koja su se u sekundi pretvorila u staklo. Ili će se tek pretvoriti.

Postajem filozof, čudio se Jason.Mora da je došao u stanje polusvijesti: u glavi mu je bilo

savršeno bistro, iako nije bio svjestan svoje neposredne okoline. Jer nije bio svjestan da mu je stigla pomoć sve dok mu nisu prerezali konopac oko nogu i dok mu nisu gurnuli desnu nogu naglo prema gore, tako da je pao s druge strane ptice u raširene ruke.

Sam Partridge, Ned Dorrow, Frank Yardley, stric John i Brian Sefton iz pilane, koji se supstio ispod ptice i nožem prerezao konopac kojim su mu bile svezane ruke.

Svi su se naglo udaljili od ptice, vukući Jasona sa sobom. Jason se slabo otimao. Ispružio je ruku prema ptici.

— Smiri se, momče — umirivao ga je stric John.— Ne, želim ići — usprotivio se Jason,— Molim?

SIRIUS 43

U tom je trenutku spora ptica, koja je bila tu već dosta dugo — nestala; Jason je bez riječi zurio u mjesto gdje se do tada nalazila.

Na koncu su ga prijatelji i stric odveli s tog mjesta na staklu kao da je slabouman.

No Jason nije dugo šutio.Uskoro je počeo naučavati. Ili propovijedati. Ili jedno ili drugo.

A ljudi su slušali, najprije u Athertonu, a onda i u drugim mjestima.Ljudi su govorili da je od spore ptice naučio mudrost. Da je te

noći dok je bdio na ledu razgovarao s pticom.Njegov se nauk o ništavilu i tišini raširio, pustivši korijenje na

plodnom tlu, gdje je još bila zemlja umjesto stakla — a na većini je mjesta ipak još bila zemlja. Možda je bilo paradoksalno baš to što je govorio tako rječito o — tišini! Ali dok je govorio, činilo se da tišina staklenih jezera pjeva; i ljudi su slušali novim ušima.

Jason je putovao po cijelom otoku. A to je bilo još jedan paradoks, jer je on naučavao neku vrst pasivnosti, smireno očekivanje smrti, koja nije samo smrt pojedinca, već i smrt Sunca, zvijezda i svega postojećeg, kozmička smrt koja se pretvara u smrtnost pojedinca. Ponekad bi se čak popeo na neku sporu pticu koja bi se zadesila u blizini i obraćao se gomili — kao da izaziva ili moli pticu da ga odnese. Ali nikada ne bi sjedio duže od jednog sata. Kad bi sišao s ptice, drhtao je, ali i zračio zadovoljstvom. Bio je poznat kao Šutljivi prorok i kao Čovjek koji jaše spore ptice.

U cjelini gledano, može se reći da je u psihološkom smislu učinio veliko dobro preživjelima; a njegove su se riječi proširile čak preko mora. Majka mu je umrla ponoseći se njime — tako je bar on mislio — iako je u njezinu držanju uvijek bilo neke suzdržanosti...

Mnogo godina poslije, kad se Jason Babbidge bližio dobi od šezdeset godina a još ga nije odnijela nijedna spora ptica, vratio se svojoj staroj kući u Athertonu, u koji su dolazili šutljivi hodočasnici, donoseći procvat selu, a osobito pivnici »Wheatsheaf«, koju je sada vodila kći bivšeg gazde.

Svakog 1. svibnja i dalje se održavao Festival klizanja na staklu, ali uvijek na staklu u Athertonu. Međutim, to sada više nije bila utrka ili natjecanje, zato što se, u krajnjoj liniji, životna utrka nije mogla dobiti. Umjesto toga, utrka se pretvorila u svečanu povorku, balet na staklu, predstavljanje davnih događaja — u predstavu koju su izvodila četiri preostala sela. Tuckerton i njegovi stanovnici pretvoreni su u staklo prije deset godina kad je jedna spora ptica eksplodirala tako da je stakleni krug točno prekrio površinu gdje je

SIRIUS 44

nekada stajao Tuckerton.Jednog jutra, dan prije festivala, Jason je začuo kucanje na

vratima. Njegova domaćica Martha Prestidge bila je u kupovini u selu, tako da je Jason sam otvorio vrata.

Na vratima je stajao neki dječak. Crvene kose i pjegava lica.Jason ga nije odmah prepoznao, a zatim je shvatio da je to

Daniel. Daniel, potpuno isti. Možda malo stariji. Možda godinu dana stariji.

— Dan...?Dječak je zbunjeno gledao Jasona: njegovu ćelavu glavu,

opušten trbuh, tanke noge i teški štap sa stiliziranom ptičjom glavom, na koji se naslanjao držeći ga u ruci punoj staračkih pjega.

— Jay — rekao je dječak nakon nekog vremena. —Vratio sam se.

— Vratio? Ali...— Sada znam što su ptice! One su oružje. Rakete. Ima na

desetke i stotine tisuća. Vodi se rat. No taj je rat istovremeno kao igra: igra na ploči, koju vode strojevi. Strojevi koji misle. Taj rat traje tek nekoliko dana po njihovu vremenu. Rakete lete amo-tamo kroz vrijeme da bi stigle na cilj. Ali ne mogu letjeti u vremenu tog svijeta zbog uzroka i posljedice. I zato lete ovdje. U našem svijetu. U svijetu druge mogućnosti.

— Glupost! Neću to slušati!— Ali moraš, Jay! Možemo ga zaustaviti prije no što bude

prekasno za nas. A ja znam kako. Svaka strana može presresti raketu druge strane i uništiti je izvan vidokruga to znači ovdje — ako je pronađe dovoljno brzo. No rat je tamo potpuno izvan kontrole. Postoji način kako da se rat dobije, ali to je još važno samo strojevima, koji su zakopani duboko ispod zemlje. Oni izrađuju mnoštvo ptica od materijala iz Zemljine kore i automatski ih lansiraju u drugo vrijeme.

— Prestani, Dan!— Tamo sam pao s ptice, ali pao sam u jezero i zato nisam

poginuo već sam se samo ozlijedio. Još postoje neka područja prekrivena zemljom, oko baza. Tamošnji su me ljudi izliječili. Njima je došao kraj, preostalo im je svega još nekoliko sati njihova vremena, no za nas je to još nekoliko desetaka godina. Donio sam im veliku nadu, jer to znači da nije uništen sav život. Samo njihov. Život se može nastaviti. Mi samo moramo napraviti stroj koji će

SIRIUS 45

onemogućiti njihovim strojevima da ovdje kod nas pronalaze spore ptice. Stroj koji će izazivati smetnje u zraku. To su valovi. Poput svjetlosnih valova, samo što se ne vide.

— Bulazniš.— A onda će ptice i dalje letjeti ovuda ali će biti ne-opasne. Ne

nas pretvarati u staklo. A za stotinu ili nekoliko stotina godina ptice će potpuno prestati dolaziti ovamo, zato što će se do tada otkriti kako se može dobiti rat. Jedan od ratnih strojeva predat će se zato što će izgubiti igru. O, ja znam da bi se stroj mogao predati i sada! Ali u mozgove tih Strojeva programiran je i jedan element iracionalnog, tako da ne odustaju tako brzo. A prije no što odustanu, svi će na Zemlji već odavno biti mrtvi, a neki preživjeli ljudi misle da će ratni strojevi početi pretvarati u staklo i dno oceana kao posljednji strateški potez prije predaje. No mi možemo napraviti odašiljač zračnih valova. Zaključali su to znanje u moj mozak. Trebat će nam nekoliko godina da iskopamo prave metale i napravimo dobar izvor energije.., — Mali Daniel je za trenutak ostao bez daha. Počeo je soptati. — Oni su imali prototip spore ptice. Posjeli su me na nju i ponovo me poslali u drugo vrijeme. Uspjeli su je dobro usmjeriti, tako da se ptica pojavila oko deset kilometara odavde. Ovamo sam došao pješice.

— Prototip? Zračni valovi? Izvor energije? Što je to?— Objasnit ću ti.— To su samo riječi. Brbljarije. O da se bar stiša to brbljanje

svijeta!— Samo mi daj vremena i ja ću...— Vremena? Ti hoćeš vremena? Mahnito kuckanje ljudskih

mozgova umjesto velike, čiste praznine vječne tišine? Ti se ne želiš pomiriti? Želiš da zauvijek besciljno zujimo naokolo, zaglušujući sami sebe svojim glasnim brbljanjem?

— Slušaj... Pretpostavljam da je iza tebe dug i težak život, Jay. Možda nisam smio doći najprije ovamo.

— O, ne, naprotiv, mala moja usijana glavo! A ja mislim da moj život nije potrošen uludo.

Daniel se kucnuo po čelu.— Sve je ovdje. No bolje bi bilo da zapišem. Da napravim

kopije i razdijelim ih — za svaki slučaj. Jer Atherton također može biti pretvoren u staklo. Onda će netko drugi znati kako da napravi odašiljač signala. I život se može nastaviti. Oni ondje misle da je ljudska vrsta možda jedini život u cijelom svemiru. To znači da nam

SIRIUS 46

je dužnost da nastavimo živjeti. Samo, drugi su se uništili raspravljajući o tome kako da žive. No mi imamo još dovoljno vremena. Možemo. napraviti svemirske brodove koji će putovati kroz svemir do zvijezda. Znam nešto i o tome. Velim ti, moj ih je posjet zaista obradovao u posljednjim satima njihova života, kad su shvatili da je sve to ipak moguće.

— O, Dan! — zastenjao je Jason. Poput patrijarha, podigao je štap i udario Daniela po glavi.

Jason je zamišljao da možda neće opaziti krv u Danielovoj crvenoj kosi, ali ju je ipak vidio.

Dječakovo je mlohavo tijelo klonulo na pod. Jason ga je s naporom uvukao unutra, a onda ga uz još veći napor odvukao uz hrastove stepenice do tavana, gdje je Martha Prestidge rijetko zalazila. Mrtvac bi nakon nekog vremena počeo zaudarati ali ga može zamotati u stare plahte i slično.

No Jasonovu je pažnju privukla domaćica koja se vratila kući. Ostavivši tijelo na podu, žurno je izišao, zaključao tavanska vrata i stavio ključ u džep.

Postao je običaj da se izabrani gosti nakon svibanjske proslave pozovu u kuću Jasona Babbidgea, pa će Martha Prestidge cijeli dan imati posla sa čišćenjem, kuhanjem i spremanjem kuće. Poput svih domaćica, stavila je Jasonu do znanja da bi joj on u kući samo smetao, pa je Jason odšetao do stakla i neko vrijeme stajao na njemu i meditirao. Stanovnici Athertona i gosti koji su opazili usamljenu priliku na staklu, zadovoljno su klimali glavom. Njihov je prorok bio miran i bdio nad njihovim životima. I smrću.

Svečanost klizanja na staklu odvijala se isto onako vedro i dostojanstveno kao i uvijek.

Bio je već 8. svibnja kad se Jason odlučio ponovo otići na tavan, noseći sa sobom vreću i konopce. Otključao je vrata.

Na podu nije bilo ničeg osim tamne mrlje isušene krvi. Okolo, uza zidove, stajale su, kao i obično, stare stvari. U sobi nije bilo mrtvaca, a prozor je bio otvoren.

Znači da ipak nije ubio Daniela. Dječak se oporavio od udarca. U Jasonu su se probudili divlji osjećaji koji su potpuno poremetili uobičajenu mirnoću. Zurio je kroz prozor kao da će možda otkriti dječaka dolje na kaldrmi. Ali Danielu nije bilo ni traga. Tražio ga je oko Athertona, kao netko opsjednut đavolom, ne pitajući nikoga ništa i zavirujući u svaki kutak. Kako mu nije našao ni traga, naredio je da mu se dovedu konj i kola i da ga odvezu u Edgewood. Odande je

SIRIUS 47

putovao svuda naokolo po staklu, kroz Buckbv i Hopperton. Gdje god bi došao, pitao bi: »Jeste li vidjeli jednog crvenokosog dječaka?« Seljani su pričali da se Jasonu Babbidgeu opet nešto prikazalo.

A to je donekle bila i istina jer je za godinu dana izdaleka doprla vijest o novom učitelju koji je nosio novu poruku. Taj je novi učitelj bio tek dječak, koji je također jedanput jahao na sporoj ptici — mnogo dalje nego Šutljivi prorok,

Međutim, činilo se da taj mladi učitelj nije baš sasvim priseban jer se nije mogao sjetiti svih pojedinosti poruke koju je trebao prenijeti ljudima. Ponekad bi se očajnički udarao šakama po glavi sve dok se nije činilo da će mu poteći krv. Pa ipak, taj se teatralni nastup čak sviđao onima koji su ga slušali, jer je u njima još postojao neki nemir i zabrinutost. Vjerovali su mu jer su vidjeli njegovu tjeskobu koja je odražavala njihove vlastite potisnute bojazni.

Jason Babbidge je tako gorljivo govorio protiv buntovnih novih shvaćanja da se potpuno iscrpljivao. Činilo se da sva filozofska ljepota koju je donio u umirući svijet stoji na vagi; iako protiv svoje volje, pozvao je u »križarski rat« protiv novog učitelja, da bi obranio vlastiti san o pasivnosti.

Dvije godine poslije Jason se mogao kajati što je ikada izgovorio te riječi, jer su sada zbog tih riječi ljudi stupali po zemlji među zonama uništenja naoružani vilama i kukama, mesarskim noževima i srpovima. Neka su sela bila spaljena, stotine ljudi ubijeno ,a bilo je i silovanja — a sve je to podsjećalo Jasona na jednu njegovu moru i doba prije otkrovenja.

U trećoj godini te naizgled beskonačne borbe izmeđ« pasivnih i borbenih, Jason je umro, osjećajući pod svojim plaštom mirnoće — gorčinu. Umjesto pogreba, privezali su mu tijelo za jednu sporu pticu. Ožalošćeni Jasonovi sljedbenici pratili su pticu u nijemoj povorci sve dok nije posiije nekoliko sati nestala. Uskoro, iznenada, nakon bitke kod Ashtona, sve je okončano. Pobijedili su borbeni pod vodstvom mladog crvenokosog proroka, koji je, kako su to svi opazili, bio upadljivo sličan starom Jasonu Babbidgeu, tako da se gotovo činilo da se u svijetu bore dva osnovna načela postojanja: dva vida jedne te iste stvari, dva lica jednog te istog čovjeka.

Pedeset godina poslije, kad je već jedna trećina zemlje bila pretvorena u staklo a klima se sve više pogoršavala« Institut za preživljavanje u Ashtonu napokon je konstruirao obećani stroj. Otada su se spore ptice pojavljivale, letjele i nestajale kao i prije, ali nijedna nije eksplodirala.

SIRIUS 48

A nakon stotinu godina sve su spore ptice nestale sa Zemlje. Negdje daleko rat je napokon prestao.

No tada će sa Zemlje, na kojoj je četiri petine površine pretvoreno u pustinju ili močvaru, između ogrlica od pustog sjajnog stakla krenuti prvi svemirski brod u orbitu.

Zvat će se Spora ptica. Jer će polako letjeti do zvijezda. Polako — po ljudskim mjerilima, Trebat će mu dvije generacije ljudi da stigne. No to je bilo relativno brzo.

Nakon njega doći će drugi svemirski brod, Daniel.Ali nakon tih velikih i iscrpljujućih napora više se neće slati

svemirski brodovi. Preostali će ljudi početi obrađvati ostatak svog vrta između dina, poplava i hektara stakla. Da li će koji od svemirskih brodova naći novi dom u kojem bi se moglo živjeti bar tako kao na ovoj Zemlji, djelomično pretvorenoj u staklo, to je pitanje vjere.

U Ashton Collegeu ležao je Daniel koji nikada nije otkrio svoje prezime i kojem je sada bilo osamdeset godina na samrti.

Soba je bila gotovo nepristojno pretrpana, iako je bila prozračna od vjetra koji je puhao preko ashtonskog stakla i osvijetljena svjetlom što se odbijalo od staklene površine.

Umirući starac na krevetu, pokriven jednom jedinom svilenom plahtom, sada je i sam izgledao kao ptica: bio je potpuno skvrčen, tankih kostiju, kukasta nosa, izbuljenih očiju i s krestom crvene kose na glavi.

Podigao je slabu ruku kao da poziva one koji su mu stajali najbliže da mu se još više približe. A zapravo je htio dodirnuti staru ranu na glavi koja ga je u posljednje vrijeme strašno boljela, kao da će se otvoriti ili urušiti i otključati vrata pamćenja — iako sada više nitko nije trebao ključ koji je tamo bio skriven, jer su ga njegovi znanstvenici otkrili sami uz pomoć znanja kojeg se on uspio sjetiti.

Nad njim su se naginjala lica puna povjerenja i odanosti.— Znači, više ne eksplodiraju? — upitao je.— O, ne, ne, već godinama! — uvjeravali su ga.— A zvijezde?— Napravit ćemo brodove. Otkrit ćemo kako. Ruka mu je ponovo pala na plahtu.— Dajte jednom od njih ime...— Da?— Daniel. Hoćete li?

SIRIUS 49

Obećali su mu da hoće.— Tako će... moj duh...— Da?— ... letjeti...— Da?— ... u tišinu svemira.Ove su rijeci pomalo zbunile one koji su ih čuli. Oni nisu mogli

znati da je Danielova posljednja misao bila ta da će dan lansiranja prvog svemirskog broda možda biti i dan konačnog pomirenja između njega i njegova brata Jasona.

Objavljeno prema dogovoru s GPA München

R. A. LaffertySIRIUS 50

All The People

Svi ljudi svijeta

Preveo Ozren Podnar

Anthony Trotz prvo je otišao političaru Mikeu Deladu.— Koliko ljudi poznajete, gospodine. Delado?— Zašto pitate?— Zanima me koliko detalja može pohraniti ljudski um.— Poznajem ih prilično mnogo. Deset tisuća dobro, trideset

tisuća po imenu, a stotinjak tisuća poznajem po licu, tek toliko da se rukujem s njima.

— A gdje je tome granica?— Možda sam baš ja granica — političar se ledeno nasmiješi. —

Jedini ograničavajući faktor je vrijeme, brzina spoznaje i trajnost zadržavanja podataka. Kažu da to zadržavanje slabi s godinama. Meni je sedamdeseta, a to mi se nije desilo. Koga upoznam, ne zaboravim.

— A bi li vas tko mogao nadmašiti uz poseban trening?— Sumnjam da bi itko mogao — bar ne bitno. Moj je trening

prilično osebujan. Nitko nije proveo toliko vremena s ljudima kao ja. Svojevremeno sam polazio pet tečajeva za memoriju, ali već prije otkrio sam sve te štosove. Čvrsto vjerujem da su svi ljudi međusobno slični, i da imaju približno iste prirođene sposobnosti. Ipak, ima ljudi, recimo svaki pedeseti, koji nadmašuju ostale svojom sviješću, vitalnošću i širinom vidokruga. Ja sam taj jedan od pedeset, a moja je specijalnost upoznavanje ljudi.

— Da li bi netko uz još užu specijalizaciju — isključivši sve ostalo — mogao dobro poznavati sto tisuća ljudi?

— Moguće je. No, brkao bi ih.— A četvrt milijuna?— Ne vjerujem. Mogao bi zapamtiti toliko lica i imena, ali ne bi

SIRIUS 51

ih zapravo poznavao.Anthony je nakon toga otišao filozofu Gabrielu Mindelu.— Gospodine Mindel, koliko ljudi poznajete?— Kako to mislite — poznajem? PER SE? A SE? Ili IN SE?

PER SUAM ESSENTIAM? Ili možda AB ALIO? Ili pak HOC ALIQUID? Postoji tu fina razlika. Možda mislite na poznavanje IN SUBSTANTIA PRIMA, ili u smislu opsežnih NOUMENA?

— Nešto između posljednjih dvaju. Koliko osoba poznajete po imenu, licu i s određenom dozom prisnosti?

— Tokom godina sam siguran sa ženinim imenom, i rijetko se bunim u imenima svoje djece, i to samo na trenutak. No, možda ste došli krivoj osobi ako ste htjeli... što ste već htjeli. Opće je poznato da sam jezivo loš s imenima, licima i osobama. Čak su me nazvali — VOX FEUCIBUS HAESIT — rastresenim.

— Jest, bije vas taj glas. Ali možda i nisam došao krivoj osobi ako sam htio čuti teorijsko objašnjenje. Što ograničava moć shvaća-nja ljudskom umu? Što um može pohraniti? Gdje su ograničenja?

— U tijelu.— Kako to?— Mislim na mozak, na materijalnu sponu. Um je ograničen

mozgom. Ograničen je lubanjom. Ne može akumulirati više nego što iznosi kapacitet lubanje, iako se obično koristi manje od jedne jedanaestine. Bestjelesni mozak — u ezoteričnoj teoriji — bio bi neograničen.

— A u praktičnoj teoriji?— Ako je praktičan, dakle pragma, onda je stvar, a ne teorija.— Znači da ne možemo steći nikakva iskustva o bestjelesnom

mozgu, niti o mogućnosti njegova postojanja.— Nismo još otkrili nikakva dodirna područja, ali možemo ih

prihvatiti kao mogućnost. Nema tu nikakva paradoksa. Čovjek može racionalno razmišljati o iracionalnome.

Nakon toga, Anthony je otišao svećeniku.— Koliko ljudi poznajete? — pitao ga je.— Poznajem ih sve.— Teško je u to povjerovati — reče Anthony nakon male stanke.— Radio sam u dvadeset crkava. Kad čovjek čuje pet tisuća

ispovijedi godišnje u toku četrdeset godina, ne može, naravno, znati sve o ljudima, ali ipak ih upozna sve.

— Nisam mislio na tipove ljudi. Mislio sam na osobe.— Pa, poznajem ih dobro desetak, ili tako nešto. Znam ih još

SIRIUS 52

nekoliko tisuća, ali ne tako dobro.— Je li moguće poznavati sto tisuća ljudi, ili pola milijuna?— Toliko bi ih možda mogao poznavati mentalist. Ja ne znam

gdje su granice, ali pomračen je čovjek ograničen u svemu.— Bi li čovjek koji je na neki način emancipiran mogao

poznavati više ljudi?— Samo tjelesno mrtav čovjek je emancipiran čovjek. Mrtav

čovjek, ako mu se ukaže blažena vizija, upozna sve ljude koji su postojali od pamtivijeka.

— Sve te milijarde?— Sve.— S istim mozgom?— Ne, nego s istim umom.— Ali tada bi svaki vjernik morao priznati da je naš um samo

simboličan. Ne bi li tada veze našeg uma s takvim sveobuhvatnim umom bile vrlo tanane? Zar bi to uopće bila ista osoba, nakon takve promjene? To je kao kad bismo rekli da ocean može stati u vedro, samo ako bi bilo potpuno ispunjeno. Kako to može biti isti um?

— Ne znam.Zatim je Anthony otišao psihologu.— Koliko ljudi poznajete, doktore Shirm?— Mogao bih vam zlovoljno reći da ih poznajem koliko god

želim, ali to ne bi bila istina. Meni se ljudi prilično sviđaju, što je neobično za moju profesiju. Što zapravo želite znati?

— Koliko ljudi može čovjek poznavati?— To i nije tako važno. Ljudi obično precjenjuju broj svojih

poznanstava. Što me to zapravo želite pitati?— Može li pojedinac poznavati sve ljude?— Pod normalnim okolnostima, ne. Ali pod nenormalnim,

moglo bi se tako pričniti. Riječ je o zabludi popraćenoj euforijom, a zove se...

— Ne zanima me kako se zove. Zašto specijalisti upotrebljavaju latinski i grčki?

— Dijelom radi efekta, no većinom iz potrebe. Bez njih nomen-klatura ne bi bila potpuna. Nazivati pojmove jednako je teško kao i davanje imena djeci. Moramo se domišljati i dovijati kao majke. Ne možeš nazvati dva djeteta ili dva pojma istim imenom.

— Hvala. No, sumnjam da je to zabluda, i siguran sam da nije popraćena euforijom.

Anthony je imao razloga da ispituje ova četiri čovjeka, jer — bila je to novost u njegovu životu — on je poznavao sve ljude na

SIRIUS 53

svijetu. Znao je svakoga u Salt Lake Cityju, gdje nikada nije bio. Znao je svakoga u Jebel Shahu, gradu u obliku malog amfiteatra oko luke, iu Batangasu i Weihai. Poznavao je besposličare koji se vrzmaju oko Galata mosta u Istanbulu, i nosače iz Kuala Lumpura. Znao je trgovce duhanom iz Plovdiva i rezače pluta iz Portugala. Poznavao je lučke radnike iz Điboutija i rukavičare iz Praga. Znao je uzgajivače povrća iz okolice El Centra, i lovce na krzna iz Barrataria Baya. Poznavao je sve tri milijarde Zemljinih stanovnika po imenu, izgledu i s priličnom dozom prisnosti.

»Pa ipak, ja nisam osobito inteligentan čovjek. Zvali su me šeprtljom. Tri puta morali su me prebaciti na novo radno mjesto u Centru za filtar kontrolu. Od svih tih milijardi ljudi vidio sam ih svega nekoliko tisuća, i nevjerojatno je da ih poznajem sve. Možda to i jest zabluda, kako kaže doktor Shirm, ali ta je zabluda bogata detaljima i nije popraćena euforijom. Pozelenim od jada pri samoj pomisli na to.«

Poznavao je trgovce stokom iz Letterkenny Donegala; znao je berače trske iz Orientea i drvosječe iz Milne Baya. Znao je tko svake minute umire i tko se rađa.

»Ova je situacija bezizlazna. Poznajem sve ljude na svijetu. Nemoguće, ali ipak istinito. I koja korist od toga? Mogu nabrojiti na prste one koji bi mi posudili koji dolar kad bih ih zamolio, i nemam nijednog pravog prijatelja. Ne znam je li mi to došlo iznenada, ali iznenada sam toga postao svjestan. Moj je otac bio staretinar u Wichiti, a obrazovanje mi nije besprijekorno. Neprilagođen sam, povučen u sebe, nesposoban i nesretan, a osim toga imam problema s bubrezima. Zašto bi čovjek poput mene stekao ovakvu moć?«

Djeca na ulici su ga zadirkivala. Anthony je oduvijek iz dna duše mrzio djecu i pse, te srodne mučitelje nesretnih i neprilagođenih. I jedni i drugi udružuju se u čopore, i jedni i drugi napadaju kukavički. Jao si ga onome kome pronađu manu — toga ne puštaju na miru. To što je Anthonyjev otac bio staretinar nije bio razlog da ga se zadirkuje. I kako su to djeca uopće saznala? Imaju li i ona djelić moći koju je nedavno stekao?

No, predugo je hodao gradom. Već je trebao biti na svom radnom mjestu u Centru za filtar kontrolu. Često bi se naljutili na njega kad bi odlunjao s posla, i sada kad je ušao čekao ga je pukovnik Peter Cooper.

— Gdje si bio, Anthony?— Razgovarao sam sa četvoricom ljudi. Nisam spomenuo ništa

u vezi sa Centrom za kontrolu.

SIRIUS 54

— Sve je u vezi sa Centrom za kontrolu. Dobro znaš da je naš posao strogo povjerljiv.

— Znam, ali ne vidim kakvo je značenje mog posla. Pa ne mogu odavati podatke ako ih ni sam ne znam.

— Mnogi tako misle, ali krivo misle. Netko drugi mogao bi otkriti važnost tvog posla i rekonstruirati ga na osnovi onoga što im kažeš. Kako se osjećaš?

— Loše, nervozno, jezik mi je natekao, a bubrezi...— Ah, da, doći će netko poslijepodne da se pobrine za tvoje

bubrege. Nisam zaboravio na to. Imaš li mi što reći?— Nemam!Kad bi pukovnik Cooper postavio to pitanje svojim radnicima,

zvučalo bi to kao kad majka pita dijete hoće li ići u kupaonicu. Bilo je nečeg neugodnog u njegovoj intonaciji.

Zapravo, želio mu je nešto reći, ali nije znao kako da to formulira. Htio je reći pukovniku da je nedavno stekao moć da poznaje sve ljude na svijetu, i da ga brine kako može toliko stvari stati u glavu koja nije baš zapažena po svojim mogućnostima. No, bojao se podsmijeha više nego ičega drugog, i prožimao ga je strah. Ipak, pomisli da bi mogao malo pokušati sa svojim kolegama.

— Znam čovjeka po imenu Walter Walloroy u Galvestonu — reče on Adrianu. — Pije pivo u Gizmo baru i penzioner je.

— Koji je superlativ od PA ŠTA ONDA?— Ali ja nikada nisam bio ondje — reče Anthony.— A ja nisam nikada bio u Kalamazoou.— Znam jednu djevojku iz Kalamazooa. Zove se Greta Haran-

dash. Danas je ostala kod kuće zbog prehlade. Sklona je prehladama.Ali, Adrian je bio nezainteresirana i nezanimljiva osoba. Teško

je povjeravati se nezainteresiranom čovjeku.»Dobro, živjet ću još neko vrijeme s tim teretom« — pomisli

Anthony — »ili da odem doktoru da vidim može li mi dati nešto da istjera sve te ljude iz moje glave. No, ako nu se moja priča učini čudnom, mogao bi me prijaviti na poslu, pa bi me opet prekvalificirali. Već mi ide na živce to prekvalificiranje!«

I tako, živio je još neko vrijeme s tim na pameti, ostatak dana i cijelu noć. Već bi trebalo da se osjeća bolje. Tog je popodneva došao čovjek i sredio mu bubrege. Ali, tko da mu sredi nervozu i tjeskobu? Sutradan ujutro dok je išao na posao opet su ga zadirkivala djeca, i postao je još razdražljivi-ji. Taj prokleti nadimak! Ma kako su mogli saznati da mu je otac bio trgovac starim željezom! I to u gradu tako daleko odavde!?

SIRIUS 55

Morao se nekome povjeriti.Reče Wellingtonu, koji je radio s njim u sobi: — Znam jednu

djevojku u Bejrutu, upravo ide na spavanje. Sada je ondje večer, znaš.«

— Stvarno? Zašto se ne prebace na normalno vrijeme? Sinoć sam sreo curu slatku kao kocka šećera, građena je super. Ne zna da radim u Centru i da sam ograničena osoba. Neću joj ni reći, neka otkrije sama.

Nije vrijedilo pričati Wellingtonu; on jednostavno nije slušao. A onda je Anthony dobio poziv od pukovnika Coopera, što ga je uvijek uzrujalo.

— Anthony, — reče mu pukovnik — želim da mi kažeš opažaš li išta neobično. To je u stvari tvoj posao, da izvještavaš o svemu neobičnome što opaziš. Ono drugo, petljanje s papirima, to je tek toliko da si zaposliš ruke. A sad mi reci jasno i glasno jesi li opazio išta neobično.

— Jesam, pukovniče. — I onda mu je izletjelo. — Poznajem svakoga. Poznajem sve ljude na svijetu. Poznajem sve te milijarde, svakog pojedinca. To me dozlaboga muči.

— Da, da, Anthony. No, reci mi, jesi li opazio nešto ČUDNO? Tvoja je dužnost da mi kažeš ako jesi.

— Ali, rekoh vam već! Ne znam kako, ali poznajem sve ljude na svijetu. Znam ljude iz Transvaala, znam ljude iz Guatemale, znam ih SVE.

— Da, Anthony, shvaćamo to. Trebat će vremena da se navikneš. No, ne mislim na to. Jesi li, osim ovoga što ti se čini pomalo nesvakidašnjim, zapazio nešto neobično, nešto što nije na svom mjestu, nešto pogrešno?

— Ne, osim toga i vaše reakcije, ništa više. Ali, pitam se, što je za vas onda čudno? No, osim toga, ništa više.

— Dobro je, Anthony, zapamti sad ovo: osjetiš li bilo što čudno u bilo čemu, dođi i reci mi, ma koliko nevažnim se činilo. Ako osjetiš da nešto nije kako treba, izvijesti me o tome. Razumiješ?

— Razumijem, pukovniče.Ali, nije mogao a da se ne pita što bi se to moglo pukovniku

učiniti čudnim.Napustio je Centar i odšetao. Nije to trebao učiniti; znao je da se

naljute na njega kad odlunja s posla.»Moram razmisliti. Svi su ljudi svijeta u mojoj glavi, a ja ipak

nisam sposoban misliti. Ovu je moć trebao steći netko tko bi je znao upotrijebiti.«

SIRIUS 56

Ušao je u bar »Prebijena para«, ali dežurni konobar znao je da je Anthony ograničena osoba iz Centra za filtar kontrolu, i nije ga htio poslužiti. Neutješno je lutao gradom. »Znam ljude iz Omska i one iz Omahe. Kakva čudna imena imaju gradovi na Zemlji! Poznajem sve ljude na Zemlji. Znam kad se tko rodi i kad umre. I to pukovniku Cooperu nije čudno. A ja bih sad trebao paziti na neobične stvari. Nameće se pitanje — kako da prepoznam čudnu stvar naiđem li na nju?«

A onda se dogodilo nešto malo čudno, nešto neobično, sitnica. Pukovnik Cooper mu je rekao da izvijesti o svemu što ga se dojmi pomalo čudnim, koliko god beznačajnim se činilo. Radilo se o tome da je među svim tim ljudima u njegovoj glavi, uz ta rađanja i umiranja, bila jedna manja skupina koja se nije uklapala. Svake je minute smrt odnosila stotine, a nove su se stotine rađale. A sada, bila je tu manja skupina od sedam osoba; došli su na svijet, ali nisu se rodili.

I tako je Anthony otišao pukovniku Cooperu da mu kaže da se dogodilo nešto malo čudno. Ali, vrag odnio ona dvonožna i četve-ronožna stvorenja, eto opet na ulici dječurlije i pasa. Pocikuju, dovikuju, rugajući mu se: Limeni Toni, Limeni Toni.

Ma, kako su saznali da mu je otac trgovac starim željezom!?Pukovnik Cpoper ga je čekao.— Ti se nisi baš žurio, Anthony. Smjesta mi reci što je to, i gdje

se nalazi. Zabilježili smo reakciju, ali trebalo bi nam nekoliko sati da ustanovimo točno njen izvor bez tvoje pomoći. Hajde sada, objasni nam što mirnije možeš, što si osjetio ili doživio. Ili, bolje rečeno, gdje su?

— A ne. Prvo ćete mi odgovoriti na neka pitanja.— Nemam vremena za gubijenje, Anthony, smjesta mi recite o

ćemu se radi, i gdje je.— Ne, nemate izbora. Morate se nagoditi sa mnom.— Ne može se pogađati s ograničenom osobom.— Dobro, pogađat ću se sve dok ne saznam što znači da sam

ograničena osoba.— Ti to stvarno ne znaš. Dobro, sada nemamo vremena da

uklonimo tu tvoju tvrdoglavost. Brzo, što to želiš znati?— Želim znati što je to ograničena osoba. Želim znati zašto mi

djeca dovikuju Limeni Toni. Kako su mogli saznati da mi je otac prodavao staro željezo?

— Ti uopće nisi imao oca. Svakome od vas dajemo skup osnov-nih pojmova i odgovarajući vokabular; ugradimo vam dovoljan fond

SIRIUS 57

sjećanja na prošlost i na život u nekom udaljenom gradu. Tebe je zapalo ovo, ali to nema nikakve veze s djecom. Djeca te zovu Limeni Toni jer oni, kao i ostala okrutna stvorenja, imaju instinkt za bolnu istinu. I nikad je ne zaborave.

— Znači, ja sam limeni čovjek?— Zapravo ne. U stvari, samo si 17 posto metal i 0,3 posto lim.

Ti si sagrađen od životinjskih, biljnih i mineralnih tvari, i mnogo je napora uloženo da te se proizvede i programira. No, dječje zadirkivanje u biti nije bez osnove.

— Kako onda, ako sam LIMENI TONI, mogu poznavati svojim umom sve ljude na svijetu?

— Ti nemaš um.— Onda svojim mozgom. Kako sve to može stati u jedan mali

mozak?— Može, jer tvoj mozak nije u tvojoj glavi, i nije mali. Možda bi

zaobilazni put u ovom slučaju bio i najbrži. Što se mene tiče, zašto da ti ga ne pokažem? Već sam ti dosta rekao, pa neće smetati da ti kažem i malo više. Nema ih mnogo koji su bili na samostalnom obilasku svog mozga. Trebao bi biti zahvalan.

— Malo je kasno za zahvalnost.Ušli su u ograđen prostor, u unutrašnjost glavne zgrade Centra.

Tamo su razgledali mozak Anthonyja Trotza, ograničene osobe u posebnom smislu te riječi.

— Najveći je na svijetu — reče pukovnik Cooper.— Koliko je velik?— Nešto više od 1200 prostornih metara.— Kakav mozak! I on je moj?— Dijeliš ga s drugima. Ali, da, tvoj je. Imaš pristup njegovim

podacima. Priključen si za njega, radiš za njega, njegov si dodatak, ako uopće jesi nešto.

— Pukovniče Cooper, koliko sam dugo na životu?— Uopće nisi na životu.— Koliko sam dugo ovikav kakav jesam?— Ima tri dana otkako si posljednji put prekvalificiran, otkao si

određen za ovaj posao. Tada smo ti ugradili nervozu i strepnju. Element strepnje pomaže da se opaze detalji koji odudaraju od normale.

— A čemu sam namijenjen?Vraćali su se prema kancelarijama. Anthonyja je obuzimala tuga

što ostavlja svoj mozak.— Ovo je Centar za filtar kontrolu — reče pukovnik — a ti si

SIRIUS 58

neka vrst kontrolnog filtra. Svaki pojedinac ima oko sebe neku vrst aure. Ona je karakteristična samo za njega, i dio je njegove osobe i namjene. Ona može biti otkrivena električnom strujom, magnetski, čak i vizualno, pod posebnim okolnostima. Akumulator koji smo razgledavali — tvoj mozak — namijenjen je održavanju kontakata sa svim aurama na svijetu i pružanju najnovijih i cjelovitih podataka o svima njima. U njemu se nalazi splet električnih krugova za svakoga od tri i nešto milijarde ljudi. Ipak, kao pomoć njegovu radu, bilo je potrebno priključiti mu nekoliko umjetnih svijesti. Ti si jedna od njih.

Anthony je gledao kroz prozor dok mu je pukovnik tumačio. Psi i dječurlija našli su novu žrtvu dolje na ulici, i Anthony je suosjećao s njom.

— Tvoja je namjena da uočiš i najmanju neobičnost u aurama i osobama koje one predstavljaju, sve što je neobično u njihovim odlascima i dolascima na svijet. Bilo što nalik na ovo o čemu si me došao obavijestiti.

— Kao sedmoro ljudi koje je nedavno došlo na svijet, ali ne rođenjem?

— Da. Već mjesecima očekujemo prve strane došljake. Moramo odmah saznati gdje su. Sad mi reci.

— A što ako oni uopće nisu stranci? Što ako su samo ograničene osobe, kao ja?

— Ograničene osobe nemaju aure; one uopće nisu osobe, nisu žive. Ti od njih ne bi primio nikakve informacije.

— A kako onda prepoznajem druge ograničene osobe, kao Adriana i Wellingtona, i njima slične?

— Njih poznaješ preko izvornog kontakta. Ne poznaješ ih preko stroja. Sada mi brzo reci na kojem se području nalaze. Ovaj Centar mogao bi biti njihova prva meta. Stroju bi bili potrebni sati da to otkrije. Tvoja je namjena da nam poslužiš kao intuitivna prečica.

Ali, Limeni Toni ne odgovori. Samo je razmišljao svojim umom — točnije rečeno, svojim mozgom udaljenim sto metara od njega. Mislio je svojom umjetnom sviješću.

PA ONI SU SASVIM BLIZU — NA OVOM PODRUČJU. DA PUKOVNIK NIJE OPTEREĆEN UMOM, MOGAO BI JASNIJE MISLITI. ZNAO BI DA OKRUTNA DJECA I PSI VOLE MUČITI ONO STO NIJE LJUDSKO, I TO OBJAŠNJAVA NJIHOVE POSTUPKE SA SVIM OGRANIČENIM OSOBAMA IZ OVOG KRAJA. ZNAO BI DA ONI UPRAVO ZADIRKUJU JEDNOG OD STRANIH DOŠLJAKA DOLJE NA ULICI, I TO JE PRAVO

SIRIUS 59

PODRUČJE ZA MOJ DUŠEVNI MIR. ZANIMA ME HOĆE LI ONI BITI BOLJI GOSPODARI. ONAJ TAMO IMA IMPO-ZANTNU FIGURU, I MOGAO BI PROCl KAO ČOVJEK. PUKOVNIK IMA PRAVO, CENTAR JE PRVI CILJ. BOŽE! NISAM NI SANJAO DA JE MOGUĆE UBITI DIJETE SAMO AKO UPERIŠ PRST U NJEGA. KAKVE SAM PRILIKE PROPUSTIO! NEPRIJATELJU MOGA NEPRIJATELJA, MOJ SI PRIJATELJ!

I onda naglas reče pukovniku: — Neću ti reći.— Onda ćemo te rastaviti i izvući to iz tebe vrlo brzo.— Kako brzo?— Za desetak minuta.— Sasvim dosta! — reče Toni.Jer sada ih je jasno vidio kako dolaze na svijet poput snježnih

pahuljica. Dolazili su na svijet u stotinama, ali se nisu rađali.

SCAN i OCR: SekundicaIspravka: Elite

Prelom: MasterYodawww.sftim.com

Rick Gauger

The Vacuum-packed Picnic

PiknikSIRIUS 60

u vakuumuPrevela Mirjana Dimitrijević

Dok je kroz prepunu pilotsku prostoriju prilazila mom stolu sa šalicom čaja u ruci, osjetio sam kako me podilaze trnci. Instinktivno sam je poželio ugristi u glatki vrat, bijel poput slonovače što je virio ispod teškog aluminijskog ovratnika na usko pripijenom pilotskom vakuumskom odijelu, skrojenom po savršenoj mjeri. Možda me uzbudio način njezina hoda, zveket, džepova, cjevčica, pločica i elektronskih terminala dok se probijala kroz gomilu. Bila je tipični umišljeni svemirski pilot — ali žena. Možda su me ipak najviše privukle neodoljive velike smeđe oči i vedri osmijeh na usnama kad je sjela ispred mene.

— Vi ste kapetan Suarez?— Jesam. Prijatelji me zovu...— Pancho.— Da. Bit će da ste moj prijatelj čim to znate — rekoh

nekontrolirano. Nikad nisam osjetio tako opasne vibracije. Zapazio sam da ni ona nije ravnodušna. Proučavala me sa zanimanjem dok se u šalici čaj polako hladio. — Siguran sam da se prije nismo sreli — dodah. — Istina, pomalo sam rastresen, ali ipak bih...

— O vama mi je pričao Arunis Pittman, vaš prijatelj. Sreli smo se na polarnoj svemirskoj stanici. Rekao je da vas potražim ako se nađem na West Limbu i da mi s vama neće biti dosadno. Doista vas je najtoplije preporučio.

— Dobri stari Arunis! Kako mu ide?— Izvrsno. Kazao mi je da vas upitam držite li još uvijek CO2 u

sigurnosnom dijelu letjelice umjesto da po propisu izvodite zračne vježbe.

— Do vraga! Kako on to zna? Kladim se da me pokušava upozoriti da agencija ponovo prati sistem moje životne zaštite. Cijenim to. Hvala, kapetane...

— Cramblitt. Radije me zovite Stacy. — Trenutak kasnije ona upita: — Dakle?

— Ne, neću se više koristiti tim prokletim CO2. Ne želim novu zabranu leta. Vježbat ću poput uzornog momka.

— Nisam to mislila — odvrati ona. — Htjela sam vas pitati hoćete li me zabavljati. Prvi put sam na Mjesecu. Slobodna sam sve

SIRIUS 61

do sutra navečer, do polaska shuttlea.Ostalo mi je dovoljno vremena da poduzmem nešto na brzinu,

nešto što će zaokupiti njezinu maštu. Skupila je pramen teške crne kose i smotala ga na zatiljku, čekajući. Mozak mi je munjevito radio.

— Piknik. Jeste li zainteresirani za piknik? Sa mnom — izletjela mi je prva glupost što mi je pala na pamet. — Ako želite, odvest ću vas na jedno mjesto, meni najdraže. Nije daleko. To je kratka šetnja od baze.

Reagirala je bolje nego što sarn očekivao. Usne su joj se jedva vidljivo nasmiješile.

— Bit će da se šalite. Piknik na otvorenom?— Zašto ne! — lagao sam. — To je novi način rekreacije na

Mjesecu. Tako se odmaramo od dosadne gomile. Uživamo u veličanstvenom pogledu, u brežuljcima i prekrasnim bojama stijena. Sada je za to savršeno vrijeme. — Gorio sam od uzbuđenja. Ali zašto sve to činim, pitao sam se. — Pretjerujem — nastavio sam. — Možda vam se nikamo ne ide. Ako ste umorni, onda to nema smisla.

Prasnula je u smijeh i zatreptala.— Oh, ne! Ni za što na svijetu ne bih propustila tu priliku! —

uskliknula je. — Piknik na Mjesecu! Pa to je fantastično! Arunis te dobro opisao, Pancho.

— Ah — zbunjeno sam protisnuo i ustao, dobacivši joj dječački osmijeh. — Onda sve prepusti meni. Čekaj me kod Hatch Seven-Charlieja. Svatko će ti reći gdje je to mjesto. Dakle sutra u deset. Obuci vakuum-odijelo i ponesi kompletno opremljenu naprtnjaču. Za ostalo ću se ja pobrinuti. Dakle vidjet ćemo se. Sada žurim.

Pratila me osmijehom dok sam kroz pilotsku prostoriju odlazio prema teretnom doku. Mahnuo sam joj u znak pozdrava i skrenuo u koridor. Muški članovi baze, oni koji su se slučajno zatekli u pilotskoj prostoriji, sa zavišću su nas promatrali. Ali nisu mogli vidjeti osmijeh na mom licu kad sam im nestao iz vidokruga. Ovaj put sam, bez sumnje, dobro nagazio.

Sve to što sam predložio u vezi s piknikom i nije bila čista glupost. Mitko prije mene nije proveo piknik na Mjesecu, ali intelektualna elita West Limba (moji prijatelji i ja) već duže vrijeme o tome razmišlja. Shvatili smo taj projekt kao uzvišeni pothvat pionira, kao ekspanziju ljudskih sposobnosti u svemirske okvire, a prije svega kao način da uspostavimo intimni kontakt sa svojim kolegicama. Baza u West Limbu tada nije bila luksuzno predgrađe kao što je danas. U to vrijeme izgledala je poput velike svlačionice na Mjesecu, bila je splet tunela i svodova, a vonjala je po starim

SIRIUS 62

čarapama i svježoj boji. Živjeli smo tu poput horde suludih svećenika i opatica. Život nije bio lak na toj visokoj granici, prijatelju!

Na žalost planovi o tim izlascima još su bili daleko od ostvarenja. Jedan moj prijatelj analizirao je problem izbora mjesta za piknik. Ukrao je mnogo kompjuterskog vremena i odredio područja Mjesečeve površine oko West Limba koja bi mogao naseliti čovjek — i žena — u toku umjerenog vremenskog razdoblja u standardnom vakuumskom šatoru. Razumije se, preduvjet je bila zamisao da se postigne ugodno obitavanje u košulji ili bez nje.

Znate kakvi su to šatori. To je ono što vidite u boksovima za spašavanje u slučaju opasnosti, a ima ih posvuda na Mjesecu. U bagijima je jedan po svakom putniku, kao i u raketnom tegljaču. Budite sigurni da je nekoliko manjih skriveno i pod krevetom u hotelskoj sobi. Osamljeni lovci na zlato i drugi tragači na otvorenom redovito se njima koriste kad nemaju boljeg skloništa. Uđu u šator, hermetički zatvore ulaz i pune ga rezervnim zrakom. Tako šatori postaju transparentne plastične kupole. Kad su pod odgovarajućim tlakom, možete svući vakuumsko odijelo i odmoriti se. Veterani tvrde da su izvrsni za stvaranje ili otkrivanje tajni. No to je samo šala.

Najvažniji parametar u analizi mojih prijatelja bila je unutrašnja temperatura šatora. Sunčane zrake su sve. Kad biste se izložili onima što se izravno probijaju kroz plastiku, ubrzo biste bili crveni kao na roštilju. A čista lunama noć značila bi ledeno i turobno iskustvo — to je najmanje što se može reći. Ali to nas ovog trenutka ne zanima. Pred nama je vetar, sunčan i radostan piknik s lijepim okolišem, u neposrednoj blizini, ali ne u vidokrugu baze ili neke druge važne prometnice.

Ravno osjenčeno mjesto na blagoj padini u suncem obasjanu pejzažu, s ogromnim zaobljenim kamenom koji bi reflektirao toplinu prema izletnicima — to bi bilo idealno.

Kompjuter u sobi moga prijatelja, valjano (i ilegalno) postavljen, izbacio je mnogo pozicija na karti, po jednu za svaki standardni dan u lunarnom mjesecu, pokazujući gdje se mogu pronaći takva mjesta u zoni oko West Limba. Bio je to briljantan primjerak primijenjene astronomije.

Toga popodneva moj raketni tegljač bio je programiran da povuče teret mamurnih inženjera natrag do Polarnog Solara s njihova pijančevanja u Grimaldiju, a morali smo obaviti i veći broj lokalnih putovanja. Dopustio sam svom kopilotu da upravlja letom, a ja sam za to vrijeme proučavao jednu od mapa. Svaki put kad bismo se

SIRIUS 63

odlijepili od uzletišta u West Limbu, mapu sam uspoređivao s teritorijem (tj. lunitorijem). Do svršetka letova izabrao sam jedno kamenito polje koje je mnogo obećavalo, smješteno sjeverno od baze, na pristojnoj udaljenosti. Sve se činilo sigurno i jednostavno.

Te noći zbrojio sam sve usluge koje sam pružio kolegama iz baze. Sutradan sam dobio slobodan dan i besplatno punjenje naprtnjače svog vakuum-odijela. Posudio sam dva šatora za po jednu osobu za vakuumski opstanak. Pobrinuo sam se za hermetički zatvorenu kutiju s hladnom piletinom, sa salatom od krumpira i od ribanog kupusa s majonezom, s nešto povrća i svježeg francuskog kruha s pravim maslacem, s limunadom i s dvije boce teškog, opojnog vina iz glasovitog Boordyjevih vinograda. Možda je u to vrijeme West Limb bio poput pravog svinjca, ali u njemu su svinje dobro jele i pile.

Šef kafeterije je čuo govorkanja. Povukao me u kut kuhinje i pažljivo se ogledao oko sebe.

— Suareze — reče mi povjerljivo — što smjeraš? Iskreno te to pitam.

— Porkneru — odgovorih — džentlmen od povjerenja ne.. — Mislim ozbiljno. Bez zezanja. To je...— Pogodio si. To je stvar tehničke prirode. Nešto novo -—

rekoh značajno.Uspio sam pobjeći dok se on grohotom smijao. Nije pametno

suprotstavljati se šefu kafeterije niti mu išta povjeravati. Te večeri rano sam otišao u krevet. Na sreću, bio je moj red za tuširanje.

Staey Cramblitt me čekala u deset na dogovorenome mjestu. Cijela urota koju sam stvorio činila mi se prljavom, ali Stacy, koja je ondje stajala, svježa i privlačna, u fluorescentno-ružičastom pilotskom vakuumskom odijelu skrojenom po mjeri, odagnala je moju grižnju, savjesti.

— Sve je spremno? — upitala je.— Još nije — odgovorio sam, odloživši šatore, gunjeve i kutiju s

hranom u hermetičku pregradu. U jednom trenutku koridor uz otvor bio je potpuno prazan. Uhvatio sam je za ruke i privukao k sebi. — Podešavam tvoj radio na odijelu na svoj kanal — rekoh.

Pogledala me dok sam prebacivao dugme na njezinu prsnom modulu. Osjetio sam delikatan miris s njezina ovratnika.

— Imaš lijepe oči — kazala mi je. — Sad si se zacrvenio.— Glupost.Ušli smo u hermetičku pregradu i prošli kroz kontrolu odijela.

Vrata iza nas su školjocnula i našli smo se vani. Sunce je blistalo na

SIRIUS 64

zapadu. Oblici razbacani na površini bacali su izdužene tamne sjene po rupičastom terenu. Dok smo koračali, Stacyn šljem se zavrtio. Pogledom je obuhvatila neravno tlo. Čudne oblike antenskih tornjeva i isprepletenih žica, ružne i iskrivljene zgrade.

— Nije baš lijepo — rekao sam.— Ljudska vrsta ostavlja za sobom nered gdje god se pojavi —

odvratila je.— Bolje ovdje nego na Zemlji. Osim toga, neka mjesta su

drukčija. Ovo je samo sitnica. Kratka šetnja dijeli nas od pravog Mjeseca na koji nije kročila ljudska noga. Dajmo mu mogućnost da se pokaže u punoj ljepoti.

Uhvatio sam je za ruku u rukavici.— Dobro — odgovori, gledajući me.Nisam joj mogao vidjeti lice kroz štitnik od sunca, ali osjetio

sam stisak njezine ruke.Bit će da smo čudno izgledali prelazeći preko prve hridine

sjeverno od baze. Ne sumnjam da su nas kroz prozore na zgradama baze pogledom pratile stotine ljudi. Vukao sam smotane šatore i kutiju s hranom. Stacy je preko ramena nosila gunjeve. Jedan je bio jarke boje a drugi bijel sa zelenim i narančastim prugama i na njemu je pisalo FUERZAS ARMANDAS DE MEXICO.

Sat kasnije prelazili smo prostrane stjenovite padine kratera Heveliusa što se dizao nad ravnim Oceanusom, s desne strane. Još se dobro vidjelo, pa smo mogli nastaviti put. Zaključio sam da je prilično pouzdana karta koju sam dobio od svog prijatelja, kompjuterskog operatora.

— Nije sve sivo, crno i bijelo — reče Stacy. — Vidim mnogo suptilnih boja. Pogledaj onaj zelenkasti trag na stijeni! Vidiš li ga?

— Jasno da vidim. Zaista imaš dobro oko. Većina ljudi razlikuje te nijanse tek nakon nekoliko godina boravka na Mjesecu. A neki nisu sposobni da ih ikada zapaze. Ovdje je sve puno ljepote. I ne podsjeća ni na što na Zemlji. Ove slike nisu stvorene za obične smrtnike. Treba imati talenta i osjećajnosti. Možda sam pretjerao, ali nisam rekao glupost.

Stacy se dobro zabavljala u niskoj gravitaciji. Skakutala je oko mene dok sam se probijao naprijed. Zamahnula je nogom u veliki oblak prašine ispred nas.

— Pogledaj — kazala je — prašina je tako brzo pala da sam umalo vidjela kako se slaže na tlo. Provela sam mnogo sati u svemiru, no sada prvi put zaista koračam drugim svijetom. Navikneš li se ikad na čudne stvari?

SIRIUS 65

— Nikad potpuno — odgovorio sam. — Uvijek pronalazim nove stvari. — Iznenada sam zastao pogledavši u tlo. — Vidi ovo!

Kad se sagnula, pokazao sam joj kružni oblik u prašini. U sredini kruga bilo je zrno svjetlucavog stakla. Linije tanke poput vlasi i koncentrični lukovi isijavali su iz središta. Linije su bile kao da ih je netko iglom ucrtao u prašinu. Promjer nije bio veći od novčića.

— Što je to? — upita Stacy.— Zovemo ih cvjetnom prašinom — odgovorih. — Ne diraj ih,

jer će se raspasti. Jedan moj prijatelj misli da su to mikrometeoritski krateri. U sredini, ondje gdje je staklo, udarili su mikrometeoriti, a krugovi uokolo stvoreni su udarnim valovima u prašini. Taj isti moj prijatelj tvrdi da mogu nastati samo na ovako finoj vrsti prašne podloge. O tome upravo piše naučni rad.

— Što misliš, što je to?— Mislim da je to doista cvjetna prašina. Još ćemo je naći ako

pažljivije pogledamo oko sebe.— Ne bih htjela nagaziti na nešto što ovdje stoji više od milijun

godina.— Stoga pažljivo gledajmo!Nastavili smo dalje, prolazeći između raštrkanog kamenja i

zaobilazeći manje kratere. Stacy reče:— Čudno je što na ovakvom tlu ima toliko fine prašine. Mislila

sam da Mjesečevo tlo nije toliko erozirano, jer tu nema ni vjetra ni vode da ga razbije u čestice različite veličine i oblika.

— Točno. I meni je to čudno.Koračali smo u tišini. Tražio sam pogledom mjesto pogodno za

postavljanje šatora. Nakon nekog vremena doslovno smo izronili iz šume stijenja i našli se na čistini. Slika je bila izuzetna. Poput Stonehengea, s krugom grubih stupova što su okruživali neku vrstu terase u planinskom masivu. Krug je bio otvoren prema istoku i pred nama se pružao širok pogled. Iza oštrog horizonta mogli smo vidjeti cijelu Zemlju. Gotovo sam očekivao jedrilice na išaranom prostranstvu poput oceana i serfanje na plaži ispod nas.

Stacy je bila zapanjena.— Veličanstveno! — rekla je. — Veličanstveno! Zaista. Ovdje

nikada nikoga nije bilo? — upitala me.— Nema tragova stopa. Čuvao sam ovo mjesto za nekoga

izuzetnog.— Oslobodimo se ovih odijela i pojedimo nešto — predložili. —

Umirem od gladi.Odvezao sam smotane šatore i postavio ih na tlo tako da su ulazi

SIRIUS 66

bili okrenuti jedan prema drugom. Bili su okrugli, obrubljeni složenim, savitljivim zaptivačem. Mogli su se zasebno hermetički zatvoriti ili spojiti pritiskom jednog zaptivača na drugi, a ovi su se spajali kad su se oba šatora napunila zrakom.

Podigao sam otvor jednog šatora i pustio Stacy da se uvuče zajedno s kutijom za hranu i gunjevima. Potom sam se i ja uvukao. Klečeći pažljivo sam spojio oba šatora.

— Čini se da je to sada hermetička zatvoreno — kazao sam. — Da vidimo što će se dogoditi kad pustim zrak iz jedne od rezervnih boca. Ako se ne održi, sve ćemo otkazati i vratiti se u bazu.

— To bi bilo bijedno — reče Stacy, udarivši me šakom u leđa.Otvorio sam ventil na boci sa zrakom. Šatori su se pokrenuli

poput živih bića, poprimivši oblik dvostruke kupole.— To je kao da si u vodenom jastuku — nasmiješila se Stacy.— Ili u poljupcu dviju meduza — odgovorio sam, gledajući

drugi šator kroz prozirni plastični zid.Stacy je počela prostirati gunjeve.— Zašto smo donijeli dva šatora? — upitala je.— Zbog stvari. Kad svučemo odijela, izgledat će da su ovdje još

dvije osobe.— Dobro je što neće tražiti ručak. Jesi li vidio što se dogodilo s

gunjevima? — upitala je, podigavši rasporeni komad. — Čini se da im šteti vakuum sa sunčevom svjetlošću.

— Ionako su bili stari.— Kako ide napuhavanje?— Zasad dobro — odgovorio sam.Šatori su na otvorima bili spojeni. Temperatura zraka podigla se

na 25 stupnjeva Celzija a tlak zraka bio je na konstanti od 230 milibara.

— Možemo li sada svući odijela?— Ja ću prvi — rekao sam. Pažljivo sam odvrnuo prsten za

blokiranje ovratnika na odijelu. Ništa se nije dogodilo. Tako sam skinuo šljem. Zrak u šatoru bio je idealan. Na obrazima sam osjećao ugodnu toplinu s obližnjeg kamenja. — Veličanstveno! — nasmiješih se, otkopčavajući naprtnjaču.

Ubrzo smo se oboje oslobodili vakuumskih odijela. U dugom rublju Stacy je izgledala prekrasno. Skinua je donje rukavice i čarape i sjela mašući nogom i smiješeći mi se. Složio sam naša odijela, šljemove i čizme i kroz sada čvrst ulaz gurnuo ih u drugi šator. Tako smo imali dovoljno prostora da prostremo gunjeve. Ostavio sam svoju naprtnjaču, a Stacynu gurnuo u drugi šator zajedno s ostalom

SIRIUS 67

opremom.— Izvrsno! — kazao sam, otvarajući kutiju s hranom. — Ručak

se servira u podne pod zvijezdama. Imamo hladnu piletinu i topli kruh. Imamo ribani kupus, rajčice i chily. Uzmi čašu ovog izvrsnog rosea, moj dragi kapetane Cramblitt.

Natočio sam nam vino. Zatim sam složio tanjure pune hrane. Udobno smo se smjestili na gunjevima, naslonjeni na moju naprtnjaču.

— Pancho, ovo je izvrsno — promrmlja Stacy, usta punih Porknerova toplog kruha.

— Da. Svaka čast kuharu i drago mi je što sada nije s nama — našalio sam se.

Nakon dva sata osjećao sam ugodnu težinu u trbuhu. Stacy je natočila čaše vinom iz druge boce. Atmosfera u šatoru bila je tropska. Svjetlucavo tlo, plamteći kobalt, tirkizno i bijelo obasjavalo nas je. Ležali smo dodirujući se bokovima, a Stacvna glava bila je na mom ramenu.

Podigao sam čašu za majku Zemlju:— Nazdravljam svima onima koji nas upravo promatraju! Ovo

je za njih — jezik mi se pomalo zapletao.— Ne mogu nas vidjeti — šapne Stacy ispivši vino. — Upravo

smo sada u fazi mladog mjeseca.Okrenuo sam se prema njoj.— Onda za tebe! — rekoh. Poljubio sam je, a ona mi je uzvratila poljubac, milujući mi vrat.— Pogodi što imamo za desert — šapne mi u uho, klizeći mi

prstima niz leđa.Kad ljubim, ne govorim, ali sada moram reći da smo Stacy i ja

buljili jedno u drugo ispod ono malo odjeće što je ostala na nama. Gurnuo sam kutiju s hranom i rublje u drugi šator. Infracrveno zračenje od tla i okolnog stijenja grijalo je naša gola tijela, ali to nije bilo ništa u usporedbi sa zračenjem koje je već postojalo u šatoru. Tamnoružičastih, nabubrelih bradavica, Stacy je ležala na gunjevima, pružajući mi ruku.

Nećete povjerovati, ali trenutak sam oklijevao. Naposljetku, kao starog svemirskog vuka, mučila su me vrata što su vodila u drugi šator. Nije uistinu bilo razloga da sa zbog toga brinem, zbog toga poluotvora, ali znao sam da neću imati mira dok ga ne zatvorim. U svemiru smo svi mi isti.

— Ostani ovdje — rekoh, dižući se na koljena. Dovukao sam se do smotanih vrata šatora, diska od fleksibilne i transparentne

SIRIUS 68

plastike. Odmotao sam to i namjestio brtvilo po obodu otvora između dva šatora. — Sada ti mogu pružiti pažnju koja ti dolikuje — kazao sam, zagrlivši je.

Stacy se gnijezdila u mom zagrljaju, podarivši me vlažnim poljupcem. Ruke su mi uistinu bile pune. Dok me je škakljala iza uha, prekinula nas je neobična buka. Nešto poput nenadanog pištanja pare. Potpuna popodnevna tišina Mjesečeva planinskog ugođaja, presječena tim iznenadnim zvukom, odbacila nas je od poda. Trenutak smo panično lomatali rukama i nogama, razdvajajući se. Čučao sam poput preplašenog uličnog mačka, zagledan u nepomični pejzaž izvan šatora. Ništa nisam vidio. A onda sam opazio kako Stacy gleda prema ulazu u naš šator.

— Zaboga! — jeknuo sam.Od šatora u kojem smo bili odvojio se onaj s našim stvarima.

Odvojila su se brtvila, a drugi šator, bez zraka, pao je preko odijela, šljemova, čizama, donjeg rublja, kutije s hranom, Stacyne naprtnjače i prljavog suđa. Sada je sve to bilo u čistom, svježem vakuumu. Ostali smo goli u šatoru, samo s gunjevima i mojom naprtnjačom.

Stacy nekoliko sekunda nije smogla ni riječi.— Dobro — reče napokon — barem nećemo prati suđe. Samo zbog jednog razloga nismo podlegli eksplozivnoj dekom-

presiji: zabrtvio sam vrata našeg šatora pošto sam u drugi ubacio preostale odjevne predmete. Na manje od metar udaljenosti, kroz transparentnu plastiku šatora, vidio sam svoje vakuumsko odijelo i svoj šljem. Proučavao sam Stacynu naprtnjaču. Crvena pločica virila je iznad zračnog regulatora. Zbog nekog razloga odletio je sigurnosni ventil boce sa zrakom, tako da je sadržaj slobodno ispunjavao zabrtvljeni šator. Zbog prejakog tlaka šatori su se razdvojili, a onaj s prtljagom ostao je na tlu zahvaljujući tim stvarima, inače bi poput balona odletio. U našem šatoru tlak je bio kako treba, premda su se plastična vrata malo izvijala prema vanjskoj strani.

Povukao sam naprtnjaču i zagledao se u rezerve u slučaju epasnosti. Najviše četiri sata zraka. Vakuum nadohvat ruke što nas je dijelio od radio-aparata u šljemovima sada je značio milijune kilometara. Bili smo u grdnom škripcu, a to se moralo vidjeti na mom licu kad sam podigao pogled s naprtnjače.

Stacy rukama poklopi moje. Mirna i lijepa poput anđela, reče:— Ne boj se, Pancho.Osjećaj krivice zamijenio je užas u mojoj ispaćenoj duši.— Ne... ne. Još smo živi, je li?— A isto tako možemo zanemariti slučajnost da će nas netko

SIRIUS 69

pronaći — reče ona odlučno.Znao sam to, a sve se dogodilo zbog moje glupe greške.— Nisam smjela požurivati da dođemo ovamo — kazala je.— Ne govori tako, Stacy. Uvijek mislim da znam što radim. —

Zar je uistinu tako, pomislih istovremeno. Ona me čvrsto stiskala. Bio sam na svojoj najnižoj točki, a ona me pokušavala utješiti. Nebo nad nama bilo je crno. Zvijezde su čekale što ću poduzeti. — Što god odlučimo, to mora biti odmah — rekao sam. — Imaš li prijedlog?

— Samo dva. Prvi je, neka sve ide do vraga, nadajmo se spasu i usput se dobro provedimo, barem nakratko.

— Ne slažem se.— Onda zaboravi. Drugi prijedlog je da otvorimo ulaz u šator i

domognemo se jednog od šljemova prije nego što nas ubije dekompresija.

— S tim se apsolutno ne slažem.— Pa nije to tako opasno. Uzmi šljem i ponovo hermetički

zatvori vrata. Ja ću ispustiti sav zrak iz rezervne boce na naprtnjači i regulirati tlak u šatoru. Jedan, dva, tri i gotovo. Onda ćemo radiom pozvati pomoć.

— Ne bih uspio dovoljno brzo pričvrstiti vrata.— Mogli bismo se omotati komadima gunjeva, i to čvrsto, i

zaštititi se od embolije.— Dušo, to je hrabar put za samoubojstvo. Ako ne smislimo

nešto bolje, i to ćemo pokušati.— Dobro — odvrati ona pokunjeno.— Kao što znaš, gunjevi se raspadaju — rekoh podigavši jedan.

Bili su toliko isušeni i tanki da su od njih ostajale krpe dok smo se kretali po šatoru.

Nastupila je mučna tišina. Sjedili smo zgureni, zagrljeni poput majmuna u olujnoj noći. Stacy se trudila da me ohrabri. Njezin prijedlog za ispuštanje zraka iz našeg šatora i hvatanje šljema bio je opasan, ali u osnovi praktičan. Vrijedilo je pokušati. No s tim se toga trenutka nisam mogao suočiti. Ona je, čini se, bila mnogo hrabrija od mene.

Ipak, na trenutak je klonula. Čvršće sam je zagrlio i odmah je živnula. Prokletstvo! Predočio sam sebi put kojim smo krenuli iz West Limba. Bila bi to samo kratka šetnja da nismo zastajali zbog glupog pejzaža. Između stijena tlo je bilo neuobičajeno meko za površinu Mjeseca, poput plaže od pepela umjesto pijeska. Mogli smo ići bosonogi. Nešto mi je sinulo.

— Stacy...

SIRIUS 70

Ona odgovori jecajem. Onda reče:— Žao mi je. Mislila sam da sam hrabra.— Trebalo bi me ubiti što sam te u sve ovo uvukao — kazao

sam. — Kad se vratimo u bazu, prijavi me za disciplinski postupak.— Bez sumnje ću to učiniti. Iskoristio si moje povjerenje. U tom trenutku i moje se lice oblilo suzama.— Slušaj me, Stacy. Nije sve propalo. Možemo pokušati da se

vratimo u bazu. Okrenut ćemo šator i kotrljati ga iznutra. Ostavit ćemo sve stvari. U rezervi imamo dovoljno zraka ako odmah krenemo.

Trenutak je razmišljala.— Zašto ne?! — odgovori. — Čak i ako šator pukne a mi

ostanemo bez tlaka, neće nam biti gore nego što je sada.— Otprilike.— Onda krenimo — reče.Uzeo sam naprtnjaču i stavio je na leđa, a Stacy mi je pomogla

da na golom tijelu namjestim opremu.Zgureni, zajedno smo gurnuli stranu šatora, pokušavši ga

prevrnuti. Na rukama sam osjetio ledenu plastiku.— Pokušaj se poduprijeti nogama — kazao sam joj. Šator je polako padao na stranu, a komadi gunjeva su klizili

dolje kako se podizalo podnožje šatora. Šatorski rub spustio se na tlo. Činilo se da smo u ogromnoj praznoj gumi. Sada je podnožje šatora postalo zid s moje desne strane. Kako više nije ležao na tlu, šator se s lijeve strane izbočio poput krova kupole. Pod je bio od iste prozirne plastike kao i kupola. Tapkao sam i udarao pokušavajući otresti prašinu naslaganu s vanjske strane. Uspio sam otresti samo tanak sloj da bismo mogli vidjeti.

— Dobro — rekao sam. — Na sreću, pred putom smo kojim želimo natrag. Stacy, drži me se. Plan je takav da pažljivo koračamo i da se šator okreće poput kotača.

— Nadam se da nećemo morati činiti nagle kretnje — odvratila je.

Bio je to prvi pokušaj. Kako sam prebacio težinu na plastiku što se savila preda mnom, ona se ispružala sve dok nisam dotaknuo tlo. Iznenada su se kupola i pod pretvorili u paničan nabor. Šator se opasno nagnuo naprijed. Stacy je pala na mene. Oboje smo zateturali, ali uspjeli smo zadržati šator.

— Što se dogodilo? — upitao sam je preko ramena.— Kad sam zakoračila, šator se zanjihao i pala sam ti na leđa —

odgovori. — Želimo li da se šator polako kotrlja, ja moram podizati

SIRIUS 71

lijevu nogu dok ti desnom staješ na šator. Moramo ići ukorak. Držat ću se za tvoju naprtnjaču.

— Idemo naprijed — rekoh. — Slijedi me. Lijeva, desna, lijeva, desna...

Tako smo nastavili. Šator se kotrljao poput ogromnog kotača, naginjući se na obje strane, ali ipak se nije prevrnuo. Kad bismo došli do velikog kamena, pomaknuli bismo se u stranu, usmjeravajući putanju šatora u tom pravcu. Ponekad smo zastajali i ispravljali putanju. Pratio sam tragove stopa kojima smo krenuli na piknik, a kad smo se našli na otvorenom, skretao sam poprečnim putom. Pažljivo sam izbjegavao rubove kratera.

Sve se odvijalo bolje nego što sam pretpostavljao. Uporno smo odmicali niz padinu, a ja sam ritmički odbrojavao sve dok Stacy nije povikala da prestanem.

Uporno smo se kotrljali šatorom, stopala su mi uranjala u male kratere i udarala u oštro kamenje. Kad smo iza prašnog tla naišli na grubi teren, uplašio sam se da ne probušimo šator. Stacy je ispod glasa psovala dok je s mukom koračala iza mene.

Od gunjeva su ostale krpice što su klizile uz najniži dio šatora. Pokušao sam po njima hodati, ali smo zbog toga oboje izgubili korak.

— Čak i da imamo čizme — rekao sam, — ne bi nam pomogle. Oštetile bi šator gore od neravnog tla s vanjske strane.

— Da — odvrati Stacy. — Pokušajmo dalje.Nisam imao sat, ali bit će da smo u tom kotrljanju proveli više

od tri sata. Iza nas je ostalo ogromno kamenje, a zrak je u šatoru bio sve hladniji. Da tlo nije bilo toplo, imali bismo vraških nevolja s ozeblinama. Okruživala su nas hrapava Mjesečeva polja. Činilo se da se spuštamo niz beskrajnu gomilu pepela. Koža mi je ježila pod oštrim sjajem zvijezda.

Razmišljao sam hoćemo li moći zaustaviti šator ako budemo morali. Pokušao sam sreću okrećući ga na nepoznato tlo, poprečnim putem prema West Limbu, što je bio mnogo kraći od onog kojim smo krenuli na piknik.

Kad smo se približili bazi padina Heveliusa sve više se naginjala prema sjeveru. Sunce se probijalo između valovitih brežuljaka na horizontu. Kad smo stigli na mjesto na kojem je sunčani snop izravno obasjavao tlo, učinilo mi se da smo zakoračili na užarenu željeznu ploču.

— Jao! Brzo natrag! — viknuh.— Jesi li opekao noge? — upita Stacy.

SIRIUS 72

— Na sreću, nisam.— Hoće li plastika na šatoru izdržati toplinu?— Nema sumnje. Predviđena je za površine toplije od ove. Ali

moramo nekako zaštititi noge.Pustili smo da se šator prevrne. Sjeli smo i predahnuli.— Koliko je još puta pred nama? — upitala je Stacy dok smo

noge pune modrica umatali u komade gunjeva.— Manje od kilometra. Baza je točno iza one litice. Iskoristio sam taj predah da pregledam šator. Plastika je bila

hladna i izgrebena. Očigledno se počela trošiti.Umotavši noge, uspravili smo šator i nastavili se kotrljati.

Preostali put prevaljivali smo sporije nego što smo očekivali. Morali smo se boriti za svaki djelić hladovine. Paklen je bio prolazak kroz snop sunčane svjetlosti. Osjećao sam se kao na ražnju. Kad bismo zastali, razmišljao sam kako prijeći naredni suncem obasjani prostor i izbjeći kamenje. Šatorska plastika počela je pucketati, sinhrono s našim koracima. Osjećao sam bol u stopalima, ali još više me mučila pomisao da se Stacy osjeća gore od mene.

Na kraju sam uhvatio pogledom zgrade baze. Nikada nisam mogao zamisliti da će me jednoga dana slika tih zgradurina toliko obradovati.

— Stacy! — poviknuo sam. — Pogledaj! Gotovo smo stigli! — Nisam joj vidio lice, ali osjećao sam kako se naslanja na moja leđa. — Ljubavi, nemoj sada sušstati. Stižemo — rekao sam.

Pred nama više nije bilo sunčanih snopova. Morao sam riješiti problem kako ući u zgradu. Najbrže bi bilo kroz teretni ulaz, jedinu hermetičku komoru koja je dovoljno velika da se ukotrljamo sa šatorom. Objasnio sam to Stacy dok smo se približavali zgradama.

— Na sreću, lako ćemo naći nekoga da uključi komoru — kazao sam joj. — Put do teretnog ulaza vodi točno ispod velikog prozora bara i društvenih prostorija. Instinkt mi govori da su sada svi na okupu. Bar je prepun. Neće biti teško privući njihovu pažnju...

Stacy iznenada stane, povukavši me za naprtnjaču da sam umalo pao.

— Što si rekao? — upita muklim glasom. — Molim?— Očekuješ li da ću gola golcata stati pred taj prozor, u petak

navečer, kad su svi na okupu.— Stacy — rekoh okrenuvši se prema njoj. — Moramo biti

sretni što smo živi i...Ona brižne u plač.

SIRIUS 73

— Ne mogu. Neću!Dovela me u takvo iskušenje da se i sada naježim i pri samoj

pomisli na to. Bili smo spaljeni suncem, ružičasti poput lososa. Stopala su nam krvarila. Stojeći na mjestu, nalazili smo se u smrtnoj opasnosti. Ona mi je dotad podizala moral i odvlačila me od očaja. Ovo je bio prvi znak slabosti u njezinoj hrabrosti i smislu za humor koji me bodrio i podizao u toku te proklete avanture. Netko drugi na mome mjestu izgubio bi živce i povisio glas, ali ja nisam.

Čvrsto sam je stisnuo. Ruka mi je kliznula niz njezina leđa, pomilovala grudi i zaustavila se na trbuhu. Gotovo nisam bio svjestan što radim.

— Stacy, ljubavi — šaptao sam. — Znaš da ćeš biti najljepše stvorenje koje su ikad vidjeli.

Tada sam osjetio prasak u lijevom uhu. Ono mi je uvijek bilo osjetljivo. Tlak zraka u šatoru je padao. Probušili smo šator!

Stacy je osjetila to isto. Uhvatila se za moju naprtnjaču i povukla me unatrag.

— Krenimo, Pancho! — povikala je. — Teretni ulaz! Suzdržao sam se da ne eksplodiram.— Požurimo! — zarežao sam. — Lijevo-desno-lijevo-desno!Opet smo imali sreće. Iako se u šatoru već skupljala magla, jasno

sam vidio širom otvorena vrata teretnog ulaza. To se kosilo sa sigurnosnim mjerama baze, ali bit ću beskrajno zahvalan onom tko je prekršio tu mjeru opreza. Potrčali smo preko čistine ispred prozora.

Uhvatio sam u trku, na trenutak, širom otvorene oči, razjapljena usta i ruke sa čašama zaustavljene u zraku. Te je noći Porkner vodio bar. Poslije mi je rekao da je tada prvi put na tome bučnom mjestu zavladala mrtva tišina.

Stacy i ja smo tako brzo utrčali u hermetičku komoru da sam umalo udario glavom o unutrašnja vrata. U ušima mi je zvonilo a srce mi je neobuzdano udaralo. Kroz šatorsku plastiku udario sam o kontrolnu ploču komore. Uspio sam pritisnuti dugme za slučaj opasnosti. Vanjska vrata su se zalupila. Šator se složio oko nas, a u komori je zatreperio svjež zrak.

Zateturao sam prema vratima boreći se sa šatorom. Stacy se srušila na pod. Oboje smo se borili za zrak. Umalo da sam rekao kako smo uspjeli, ali u tom trenutku čuo sam glasove i korake iza unutrašnjih vrata. Nadolazio je stampedo.

Stacy je rasporila plastična vrata šatora i izašla. Stisnutih zubi, rekla je:

— Ubit ću prvo kopile koje...

SIRIUS 74

— Hej! Suareze! Jesi li dobro? — bio je to Porknerov glas iz zvučnika hermetičke komore. Skočio sam i rukom prekrio oko TV-kamere.

— Suareze, trebaš li pomoć? — začuje se drugi glas. Muffled se glasno smijao. Stacy je buljila u vrata.

— Dobro smo — rekao sam u prijemnik. — Treba nam.., odjeća.— Već smo se za to pobrinuli — začuo se Porknerov glas. —

Imamo crveni signal na panelu hermetičke komore. Morat ćemo ručno otvoriti vrata. Pripremite se.

Stacy i ja smo stali na jednu stranu. Poslije dužeg prepiranja, glasova i zveketa, vrata su se odškrinula i pojavila se Porknerova ruka s dva bijela stolnjaka. Blagoslovljeno neka je Porknerovo ime, nikad više neću pljuvati po njegovim špagetima.

Stacy i ja smo se diskretno pojavili u togama, dočekani aplauzom gomile. Ona je krenula, uz pratnju za sobom, prema svom štabu, a ja sam morao odgovarati na mnoga pitanja. Bilo je nekih primjedbi na moje, hm, fizičko stanje, koje nije moglo ostati nezapaženo dok smo jurili pokraj velikog prozora. Uvijek ponavljam da je na nama pionirima da pokažemo pravi put, što i činimo.

A što se tiče mojih odnosa s kapetanom Stacy Cramblitt, poljubac na uzletišnoj pisti sljedećeg dana mnogo je obećavao. Idući put kad smo se sreli pitala me hoćemo li na skijanje. Bili smo tada na sjevernoj polarnoj kapi Marsa, ali to već pripada drugoj priči.

Objavljeno prema dogovoru s GPA München

SIRIUS 75

Branko Pihač

Mačje okoKad bi se pravila lista najob-

javljivanijih domaćih autora u SI-RIUSU, visoko, ako ne i čelno, mjesto zauzeo bi Branko Pihač, mladi zagrebački autor znanstveno-fantastičnih priča

Rođen je u Zagrebu 1956. godi-ne, gdje je i studirao na ETF-u diplomiravši na radio-komunikaci-jama. Piše od 1978- godine, a prvu priču u SIRIUSU objavio je u broju 23. Bila je to »Točka divergencije« i dosad ju je slijedilo devetnaest priča. Uglavnom je dosad objavlji-

SIRIUS 76

vao priče u jedinom domaćem SF-magazinu, ali pojavljivao se i u nekim drugim izdanjima. Pomalo je paradoksalno da je čak više objav-ljivao u inozemstvu nego kod nas. Vrlo plodnu suradnju ostvaruje sa zapadnonjemačkim izdavačima, ali najveću s poljskim, gdje mu je štampana zbirka priča »Perpetuum mobile«, a u pripremi je i druga knjiga priča. Iako je većina njegovih priča romaneskne naravi, još se nije okušao u stvaranju toga literarnog oblika.

Branko Pihač izraziti je preds-tavnik pisaca hard SF-a, poštovanja znanstvenih, logičnih zakonitosti, naglašavanja S-komponente u zna-nstvenoj fantastici. Otud vjerojatno dojam i sumnja nekih čitalaca da su njegove priče već čitali, jer zna-nstvene pretpostavke ipak su uni-verzalne i često korištene u SF-u. Razlika je u pristupu, a Pihačev je uvijek originalan. Uz već spome-nuti tehnicizam i znanstvenu pod-logu, on njeguje i strogi, logički li-terarni milje u kojem se radnja raz-vija i odvija po određenim pravi-lima, s postupnim uvodom, razra-dom i završnicom koja donosi po-antu. Nerijetko u svojim pričama Pihač »zastrani« u čistu fantastiku, kao na primjer u priči »Čovjek iz Vučjeg Dola« (RS Magazin, zima 1982.). i još češće su mu u pričama natruhe krimića No sve je to ipak osvježenje općenito u žanru SF-a ipak, kao u najboljim SF-djelima, i Pihač je najbolji kad znanstvenu potku koristi za nadgradnju psiho-

loškog karaktera u kojoj analizira, često ironično, ljudske odnose, slabosti. karaktere. Najviše mu ipak odgovaraju pomalo avanturističke radnje s dosta dijaloga. Ogleda se to i u vrsnim radio-adaptacijama njegovih priča. No uočljiva je i njegova sklonost prema iznošenju filozofskih postavki, zasnovanim na klasičnoj njemačkoj filozofiji, i to vrlo kompliciranih čak i za natprosječnog čitaoca. Ali kad nađe pravi omjer između tvrdog logič-kog tehnicizma, klasične strukture priče, avanture, fantastike, jačeg profiliranja likova (što mu je i najveća boljka) i »onog što je pisac htio reći«, Pihač stvara odlične priče i zasluženo je u vrhu domaćih autora SF-a.

»Mačje oko« priča je tipična za njegov opus, pisana po svim Piha-čevim zakonima. Tema izgubljene civilizacije i uništenja čovječanstva jedna je od najstarijih, ali Pihač je izvrsno obrađuje čineći čak i uobi-čajeni, trivijalni uvod vrlo zanim-ljivim. Paralelna radnja uvodi pak čitaoca u osnovu filozofskog pita-nja geneze, postanka, toka života u svemiru, beznačajnosti ali i bes-mrtnosti čovjeka u kaosu univer-zuma i njegova stapanja sa svevre-menom i svesviješću. Sve je to zaodjeveno u zanimljivu, pomalo avanturističku priču s preciznim znanstvenim pretpostavkama i objašnjenjima. Recimo još jednom — »Mačje oko« je priča koja će potpuno prezentirati Branka Pihača kao SF-pisca. (HP)

— Smrt je to — zagrglja polurazgovjetno Nicholson, dotetura do dra Wangera i unese mu se u lice. — Smrt ti je ovo oko nas... hik... i

SIRIUS 77

u nama.— Opet si pio — reče mirno dr Wanger. — Gledaj, ja te

razumijem, svi mi ovdje suosjećamo s tobom zbog onog što te je snašlo, ali nemam pravo popuštati ni tebi ni bilo kome. Pravila su jasna i ti ih kršiš. Ne možemo dopustiti da itko bude izuzetak.

— Pa i neće biti nikakvih izuzetaka. . hik... Svi ćemo otići lijepo jedan za drugim, kao u dječjem vrtiću. Evo i Dufoisa! Pozabijao je sve one svoje trokutaste krpice! Jeste li već odlučili kako će se zvati koja ulica? Ne smijemo zaboraviti ostaviti dvije za Grabowskog i...

— Kao što sam i očekivao — počne Dufois prilazeći stoliću i posegne za vrčem s bijelom kavom. — Topologija grada je klasična, ali im je dosta toga bilo sagrađeno pod zemljom. Označio sam neka mjesta gdje bismo mogli početi kopati. Moram vam priznati da sam dolje naišao na jednu malu neobičnost. Kad se ide ovom ulicom — i tu Dufois pokaže na ulicu iz koje je došao — i skrene udesno, brzo se izbija na jedan trg koji je gotovo potpuno ogoljen. Nema nikakvog raslinja. Ni ovih travurina, ni puzavica, ni gljiva, ni paprati, ukratko ničega. Kao da ga netko uzorno čisti i redovno održava. Ondje su i ruševine nekakve zgrade i prilično se dobro drže.

— To je svakako zanimljivo — pridruži se raspravi biolog Linne. — Možda su divljaci izabrali neku od ruševina za svoje svetište. Morat ćemo biti i te kako budni jer svaki pristup takvom mjestu oni kažnjavaju.

— Ako i jest tako, onda to zacijelo nisu oni iz sela — reče dr Wanger — Oni se suviše boje ovog mjesta da bi se usudili bilo što učiniti.

— To i jest ono što mi se najmanje dopada — doda Linn, — Ako nisu oni, tada bi mogao biti samo netko još opasniji.

— Vidjet ćemo kako stoje stvari — odluči dr Wanger. — Ne vrijedi se opterećivati unaprijed, a osim toga, još smo pod dojmom onoga što se dogodilo. Izgubili smo dva člana ekipe a i domoroci znaju kako da ustraše nečim što ne postoji.

Pogledao je prema terasi na kojoj su podigli logor. Tlo je bilo nabijeno i čvrsto. Odavde se otvarao vidik koji je omogućivao da se dobro kontrolira okolni prostor. Pored obližnjeg zida Lidia je raspremala posljednje pakete, a Matteoli je i dalje nepomično sjedio na isturenom zidiću s puškom prebačenom preko koljena. Sve je bilo mirno. Nakon nekog vremena Nicholson se udaljio uz nerazumljivo mrmljanje, sklupčao se uz sanduk s pomoćnim priborom te se umirio buljeći odsutno niz ulicu popločenu kamenim kockama, koja je

SIRIUS 78

nestajala u plavičastom sumraku.— Neka sutra montira antenu — reče dr Wanger. — Ako se već

ne možemo nikome javiti, da bar budemo obaviješteni o događajima u civilizaciji. To će podići moral ljudi. Raditi počinjemo odmah izjutra. Ispitat ćemo i taj tajanstveni trg. Dufois, ti ćeš smijeniti Matteolija, a ja ću stražariti pred jutro. Bude li neprilika, stražarit ćemo po dvojica. I budi na oprezu! Ako osjetiš da ti se spava, sjeti se domorodačkih priča!

Razgovor se završio brzo. Ostavivši skice na stolu, Dufois se požurio iskoristiti dva slobodna sata prije stražarenja, a umor je brzo svladao i ostale. Uz Matteolija budan je ostao još samo dr Wanger.

»NALAZIŠTE JE NA 820 M NADMORSKE VISINE«, zapisao je toga dana u svoj izvještaj. »GRAD JE SMJEŠTEN NA JEDNOM OD VRHOVA IZDUŽENOG PLANINSKOG NABORA OKRUŽE-NOG DUBOKIM POTOPLJENIM KOTLINAMA: ISPOD NAS VIJUGA ŠIROKA PRITOKA XINGUE, A NA DALEKOM JUGU OCRTAVAJU SE MUTNI OBRISI GORTA SERRA DO RON-CADOR. SITUACIJA U EKIPI JE MIRNA, JEDINO NICHOLSON PRAVI PROBLEME. JOS NISMO STIGLI NI PRAVO ODLOŽITI STVARI, A REVNI NAS DUFOIS OBAVJEŠTAVA O PRVIM NEOBIČNOSTIMA KOJE UPUĆUJU NA TO DA NETKO ILI NEŠTO OBILAZI RUŠEVINE — ILI, ČAK ŠTO VIŠE — DA MEĐU NJIMA PREBIVA. NALOŽIO SAM POJAČAN OPREZ: BUDUĆI DA SMO NAPOKON NA SUHOM, DOPUSTIT ĆU SI JOŠ NEKOLIKO REDAKA DA BIH UKAZAO NA NEKA PONAŠANJA OVDAŠNJIH DOMORODACA, ŠTO ĆE SVAKAKO BITI ZANIMLJIVO ANTROPOLOZIMA KOJI ĆE POSLIJE NAS ISTRAŽIVATI OVE KRAJEVE.

SUPROTNO OBIČAJIMA SVUGDJE GDJEGOD SMO PRO-LAZILI, OVDJE SE VRIJEME — TA NEUMITNA ODREDNICA KOJA I NAMA SIMBOLIZIRA STARENJE I SMRT — SMATRA SIMBOLOM ŽIVOTA, A NJIHOVO JE GLAVNO BOŽANSTVO BOG VREMENA. NAČIN ŽIVOTA DUBOKO IM JE PROŽET NEČIM ŠTO BI SE MOGLO NAZVATI STRAHOM OD SA-VRŠENSTVA. U TOME SU NEOBIČNO DOSLJEDNI, TAKO DA U SAGOVE, KOJE UPRAVO MAJSTORSKI IZRAĐUJU, UVIJEK UMEĆU PO NEKOLIKO NEPRAVILNIH ŠARA KAKO IM ORNAMENT NE BI BIO SAVRŠEN, MOKASINKE REDOVITO ZAREZUJU, A AKO IM KOJI GLINENI VRC ISPADNE SUVIŠE PRAVILAN ODMAH GA RAZBIJAJU.

I ZBOG SVEGA TOGA IMAMO RAZLOGA VJEROVATI U SIRIUS 79

TO DA SMO NA TRAGU VRLO OSEBUJNE CIVILIZACIJE ČIJI OSTACI JOŠ I DANAS, MILENIJIMA NAKON NJEZINE PROPASTI SNAŽNO UTJEČU NA KULTURE U OVOM DIJELU SVIJETA. A AKO JE TAKO, TADA NAS OČEKUJU VELI-ČANSTVENI TRENUCI PUNI UZBUĐENJA I POSVEĆENOSTI KOJIMA SE NADA I KOJE PRIŽELJKUJE SVAKI ARHEOLOG — ALI KOJE DOŽIVI SAMO MALO NJIH.«

— o —Noć je protekla mirno i bez iznenađenja, a s prvim zracima

sunca grad je zablistao u čudesnoj ponoći. Prašuma što ga je okruživala pred jutro je zamukla, a pred njima se ukazao prizor koji je djelovao tako da su brzo zaboravili ste teškoće što su ih pratile na putu do otkrića tog mjesta.

Kroz okna u zidovima bauljale su žilave povijuše velikih mesnatih listova i — otvarajući se na suncu koje se brzo uspinjalo — njihovi raskošni zelenkasti cvjetovi okitili su stare zidine blistavim dekorom.

Dr Wanger je načinio kratak plan prvog obilaska grada, na osnovi kojeg je trebalo donijeti planove službenog istraživanja. Ubrzo zatim krenuli su da ga i realiziraju.

S Matteolijem i Dufoisom dr Wanger se uputio prema mjestu za koje su pretpostavljali da je gradska jezgra dok su Wilkow i Linne odmah krenuli prema obližnjoj uzvisini kako bi s nje sagledali cjelokupno nalazište i što mu točnije odredili tlocrt. U logoru su ostali samo Lidia kojoj je bilo naloženo da porazmješta stvari i uredi logor po svom nahođenju, te Nicholson da montira televizijsku antenu za prijem preko satelita i postavi sistem zrcala za laserski alarmni uređaj koji bi ih ubuduće trebao poštedjeti napornih noćnih bdjenja.

Prva istraživanja pokazla su da je grad bio razmjerno velik i sagrađen na nekoliko vodoravnih i očito umjetno pripremljenih terasa. Između tih terasa širila se razgranata mreža kolnih putova i kanala što su se mogli prepoznati kao ostaci drevnog vodovoda. Na mnogo mjesta terase su bile probijene, pa su se prepoznavali razvaljeni poprečni zidovi i zapušeni otvori što su upućivali na složene spletove podzemnih prostora koje je tek valjalo ispitati.

Isto tako još nisu mogli mnogo reći ni o arhitekturi. Po ostacima svodova može se zaključiti da su se često koristili lukom, a sudeći po mnogim klinasto obrađenim kamenovima nađenim na putovima lučni nosači često su povezivali i terase ili gornje etaže susjednih zgrada.

SIRIUS 80

Vratili su se u logor za ranog poslijepodneva, najprije dr Wanger sa svojom ekipom, a potom Wilkow i Linne. Čekalo ih je ugodno iznenađenje: prvi nalaz već je bio na stolu i Matteoli je završavao njegovo čišćenje.

— Niste nam se pridružili — reče dr Wanger. — Već smo se bili uplašili da vam se što dogodilo.

— Ona uzvisina nije bila najpogodnija, pa smo izabrali drugu. Isplatilo nam se, dobili smo izvrstan pregled nalazišta. Vidim da ni vi niste gubili vrijeme — odvrati Linne i pokaže na stolić na kojemu se nalazio predmet prilično atraktivnog izgleda, namjena kojeg je bila posve zagonetna. Njegov tek očišćeni dio presijavao se na suncu i imao žućkastu boju potamnjele bjelokosti, a ovalna površina bila je izvedena kao dubok reljef i ispresijecana brojnim kanalima i vijugavim linijama.

— Znali smo da ste nešto našli čim ste se onoliko dugo zadržali pored one jame. Najprije smo se pobrinuli za fotografije, a kad smo to završili, vi ste već otišli.

— Morali smo se vratiti u logor. Matteoli je toliko inzistirao na tome da ponesemo tu kuglu da mu nismo mogli odbiti. Siromah, namučio se dok ju je doteglio iz onog podzemlja.

— Znači, dolje ima nešto, ha? — upita Wilkow.— Tako se bar čini — reče dr Wanger. — Nego, radije nam reci

što ste vi vidjeli odozgo!Linne mu pruži snop polaroid-fotografija i dr Wanger ih stade

žurno pregledavati. Na jednoj je prepoznao sebe i Dufoisa pored razvaline kod koje su proveli najveći dio vremena, a vidio se i ulaz u jamu u koju se bio spustio Matteoli.

Jama se nalazila na rubu velike ceste što je vodila prema trgu, koji je, osim što na njemu nije bilo ni travke, od okoline odudarao i po izrazitoj bjelini razvalina. Posred platoa nalazile su se ruševine goleme zgrade što je bez sumnje nekad dominirala svojim dijelom grada. Nekim čudom prizemlje je ostalo prilično očuvano i iza dva reda polusrušenih stupova crnio se golemi otvor središnjeg ulaza u zgradu.

Iz ostalih se slika dalo zaključiti da je grad imao razvijenu periferiju koja je sezala i na obronke nagiba i do 30 stupnjeva. Na nekoliko fotografija vidjeli su se predjeli izvan područja nalazišta i na njima su se uočavali tereni na kojima je prašuma bila znatno rjeđa. Nekoliko ih je bilo snimljeno teleobjektivom. Razabiralo se da se radi o odvojenim proplancima, na kojima se moralo nalaziti nešto što

SIRIUS 81

je sprečavalo da ih, kao ostala mjesta, prekrije sloj mahnitog bilja. Na jednoj se dr Wanger posebno zadržao: sloj bilja koje je vodilo do čistine stvorio je svojevrstan usjek i kroz njega su se ocrtavale konture nekog zdanja što se nalazilo u sredini. Bila je to piramidalna tvorevina okružena stupovima, i na snimci se vidio samo njezin oštri vrh i neki vodoravan trijem na četvrtastim nosačima.

— Možemo li posjetiti to mjesto? — upita dr Wanger nakon kraćeg razmišljanja.

— Možemo, ali neće biti ugodno. Teren ne samo da je neprohodan nego je i dosta strm. Možda bismo i uspjeli prokrčiti put, ali izlet ne bi mogao biti kraći od dva dana.

— Potrudit ćemo se da bude dovoljan i jedan — reče dr Wanger.Linne htjede nešto dodati, ali ih graja iza njihovih leđa natjera da

prekinu razgovor i da se okrenu.Svi osim Matteolija okupili su se oko sanduka gdje se nalazio

veliki plosnati TV-ekran. Nicholson je bio spojio sve žice i vrtio neki potenciometar, a na ekranu su se iskričavo izmjenjivali programi. Dufois požuri da namjesti zaslon protiv sunca.

— Čini se da nam je danas sretan dan — reče Linne. — Sve nam polazi za rukom.

— I treba tako — doda dr Wanger. — Kroz dosta smo nevolja prošli da bismo stigli ovdje.

Programi nisu bili osobito zanimljivi. Bile su to vijesti o uobičajenim napetostima u svijetu, najnovije zabavne emisije i pokoja nestandardna zanimljivost ili reportaža. Između ostalih, na nekoliko kanala javljeno je da su završeni radovi na najvećem misaonom sustavu negdje u Kaliforniji o kojem se dosta pisalo još dok su se oni spremali za ekspediciju u divljine Mato Grossa. Kako ga sve to nije naročito zanimalo, dr Wanger se zaputio Matteoliju koji je revno čistio nađeni kuglasti predmet.

Bila je to zapravo obična skulptura od kamena, sasvim mrtva stvar, no na neki demonski i nedokučiv način doimala se živom, kao da je imala unutarnju snagu kojom se odupirala propadanju i kao da nije pripadala ovom svijetu — ili kao da je pripadala njemu i nijednom drugom.

— Ima ih dolje koliko hoćeš — spremno reče Matteoli. — Ali su na teškim pločama, pa ih nisam mogao ponijeti. Stoga sam se odlučio za ovo.

— Dobro si uradio — reče dr Wanger. — Poslije nam se pridruži, donijet ćemo planove za sutra, a ti već imaš iskustva s

SIRIUS 82

podzemljem.Ostatak dana prošao je u mirnoj radnoj atmosferi i pripremama

za pohode na dva mjesta koja su se isticala od okoline: na palaču na velikom trgu i na jednu od najbližih zgrada u prašumi.

»PRVI DAN ISTRAŽIVANJA«, zapisao je te večeri dr Wanger u svoj dnevnik. »SVAKA SUMNJA U TO DA SMO OTKRILI PRIJESTOLNICU DREVNIH ALHELIJANACA SVE MI SE VIŠE ČINI KAO BUĐENJE STARE ZABLUDE. DANAŠNJI DAN PRIPADA MATTEOLIJU. NA JEDNOM MJESTU GDJE SE BIO URUŠIO GORNJI SVOD PODZEMNE PROSTORIJE ON SE OSMJELIO I UŠAO U PODZEMLJE, ODAKLE JE NAKON JEDNOSATNOG LUTANJA IZNIO PRED NAS NEOBIČAN PREDMET KOJI SAM PRIZNAO KAO PRVI SLUŽBENI NALAZ EKSPEDICIJE.

NEMAMO SREĆE S OPREMOM: POŠTO SMO OSTALI BEZ OBJE RADIO-STANICE, KVARE NAM SE I KOMUNIKATORI. MATTEOLI SE ŽALIO DA JE NEPRESTANO GUBIO STANICU, A U UVJETIMA U KOJIMA SE NALAZIO TO NIJE BILO NIMALO UGODNO. DAO SAM IH NICHOLSONU NA PREGLED PA ĆE VALJDA NEŠTO UČINITI.

ŠTO SE TIČE WILKOWOVIH SNIMAKA KOJE PRILAZEM, VJERUJEM DA ĆE ONE POTVRDITI NAŠA PREDVIĐANJA DA SU NA NJIMA ZGRADE O KOJIMA SU GOVORILI DOMOROCI. ONI NE LAŽU. POUZDAJEM SE U NJIHOVO NEZNANJE VIŠE NEGO U BILO ClJU MUDROST.«

— o —Niske, položene sjene još su se pružale po ruševinama kada su se

Wilkow i Linne žurno zaputili niz glavnu ulicu da što prije napuste gradsko područje i stignu do tajnovitog zdanja koje se jedva naziralo u dubokom, zagasitom gustišu na početku susjednog obronka koji je još skrivala tama. Nakon kratkotrajnog ispitivanja logor su napustili i dr Wanger, Nicholson i Dufois u namjeri da istraže neobičnu zgradu na velikom trgu.

U logoru su ostali Lidia i Matteoli koji je uporno tvrdio da se ne osjeća sposobnim za rad izvan logora, usprkos izričitim nastojanjima dra Wangera i ostalih članova ekipe da on, zbog svojeg slučajno stečenog iskustva, vodi istraživanja u podzemlju.

Ubrzo su stigli do mjesta na kojem se Matteoli bio spustio u podzemlje, a potom i na glavni trg. Ono što se nalazilo na njemu bljesnulo je neočekivanim, blještavim sjajem koji ih je natjerao da

SIRIUS 83

zastanu. Zgrada je bila mnogo veća nego što im se to učinilo prošlog dana. Žućkasto bijeli zidovi sjajili su se na izlazećem suncu kao da su i sami u toku vjekova upili dio njegova sjaja, dok je druga strana mirovala u sjeni prošaranoj prugama svjetlosti koja je prodirala kroz velike otvore u brojnim zidovima što su još stajali uspravno.

Uputili su se prema zgradi. Nekoliko srušenih kapitela s ornamentima usnopljenog lišća ležalo je na tlu. I oni su uglavnom bili slomljeni i razmrskani, ali površina svakog dijela, pa i najmanjeg, bila je neobično sačuvana. Nigdje nije bilo ni traga mahovini, gljivicama i svakovrsnoj truleži što je donosi sparina, vlaga i vrijeme. Ubrzo su zašli među prve stupove i našli se u polumraku. Šutke su prošli kroz djelomično urušen glavni hodnik i zašli u prostrano polukružno predvorje.

Unutrašnjost ih je dočekala hladna, nepokretna i dostojanstvena. Propale grede, srušeni pregradni zidovi, prepolovljene konzole — sve to ne samo da nije umanjivalo dostojanstvo te unutrašnjosti nego joj je davalo pečat nedodirljive uzvišenosti koja kao da je zračila iz svakog još uspravnog zida i iz svakog srušenog kamena. Kroz probijenu glavnu kupolu prodiralo je svjetlo, i prva stvar koju su opazili bio je apstraktan reljef ispod kojeg su bili urezani neobični znakovi što su nalikovali na perzijsko klinasto pismo. Dr Wanger odluči da na tom mjestu počnu raditi i, slijedeći njegove upute, Nicholson s nekoliko bljeskova snimi prikaz na zidnoj stijeni.

Nastavili su jednim hodnikom, preskačući ili obilazeći velike kamene gromade srušenih katova, dok je Nicholson trčkarao okolo i snimao sve što se razlikovalo od glatkog zida. Nakon nekog vremena ustanovili su da su svi prolazi u donje etaže, koje su im se činile najzanimljivijima, zakrčeni, i kao jedino mjesto na kojem su mogli sići bilo je ono gdje su srušeni kameni blokovi probili pod i načinili pukotinu dovoljno široku da se kroz nju provuče čovjek.

Preostalo im je samo da odrede tko će to biti.Javio se Dufois.— Možda je red da pođem ja — rekao je. — Napokon, ja sam i

najviše želio da vidim što je s tim trgom. Naravno, ako se svi slažete.Dr Wanger kimnu glavom u zrak pristanka, a Nicholson otkopča

kameru. Brzo su učvrstili ljestve od užeta i Dufois se pažljivo spusti u procijep. Kada je u njemu bio do pojasa, dr Wanger mu doda primopredajnik i svjetiljku i Dufois se u nekoliko koraka spusti na dno.

— Čini se da nema opasnosti — reče Dufois gledajući ih

SIRIUS 84

odozdo. — Postoje dva puta, mogu krenuti gore ili dolje.— Kreni prema središtu — reče dr Wanger, naginjući se preko

ruba da što bolje odredi kamo vode tamni otvori u kutovima podzemne prostorije. — I drži taj pravac dokle god budeš mogao.

— Jasno — reče odozdo Duiois, te izvuče antenu primo-predajnika. — Je li u redu?

— U redu — odgovori dr Wanger kontrolirajući prijem. — Možeš krenuti.

Kratko domahnuvši rukom, Dufois im dade do znanja da je razumio i zaputi se prema jednom od otvora. Odatle se još neko vrijeme vidjelo titravo svjetlo koje je brzo nestalo, a iz primopredajnika se začuo krčav glas.

— Zašao sam iza ugla. Ovdje je kao u labirintu. Hodnik se polagano spušta, a sa strane su nekakvi prolazi. Idem ravno... Markice se dobro lijepe.

Nastala je kratkotrajna tišina koju je prekidalo samo njihovo uzbuđeno disanje. Ponovo se javio Dufois. Činilo se da govori nešto sporije i da mu je glas nešto dublji.

— Još sam u onom istom hodniku — izvijesti ih. — Zašao sam na neko čudno mjesto. Hodnik je prostran i ima nekih udubina u stijenama. Na policama su nekakvi komadići... To je... staklo, čini se obično staklo, ali jako krhko, odmah se lomi. Na tlu su mjestimično naslage skrutnutog blata... kao da je tu nešto bilo pa se pretvorilo u prah. Ima i natpisa iznad hodnika i pojedinih udubina u zidovima. Pokušat ću ih uhvatiti tako da ih što više stane u kadar...

Dufois je nastavljao spominjući čudne prostore, ornamentalne vaze slične onima koje je vidio Matteoli, kamene podije, zidne niše koje su nalikovale na podzemne peći ili, možda zabravljena skladišta. I mnoštvo razbijenih staklenih posuda najrazličitijih oblika, što su podsjećale na neke kemijske naprave.

— Nalazim se na na raskršću — rekao je odjednom. — Postoji više tunela, kao da ulazim u neku sabirnicu. Za ime svijeta... to su... pa to su pragovi! I tračnice! Neka me odnesu svi đavoli ako ovo nisu ostaci željezničke pruge. Željezo je posve razjedeno. Da li me čujete?

— Čujemo — odgovori dr Wanger brzo, podešavajući frekvenciju. — Naišao si na nešto što te podsjeća na željezničke tračnice.

— Naišao sam na ostatke željezničkih tračnica — reče Dufois. — Bože moj, ovo je kao ulaz u Had! Tu su i nekakva vrata, visoka su i masivna, izvrsno se drže. Ali ne usudim ih se pomaknuti, da se sve

SIRIUS 85

ne sruši. Nisu sasvim zatvorena.— Ne diraj ništa — reče kratko dr Wanger, uznemiren

najnovijim Dufoisovim otkrićima. — Zalijepi markicu i, ako imaš još papira, snimi. Je li zrak u redu?

— Dobar je, osjeća se nekakvo strujanje... Prinijet ću svjetiljku da vidim što je unutra... Evo ga... To je nekakva dvorana. — Dufois je bio uzbuđen i govorio je zadihano: — Postoji i nekakav podij. Ne vidim baš dobro, čekajte da podesim reflektor...

Iznenadni krik prenuo ih je iz rutinskog praćenja i dr Vanger zavikne u slušalicu. Dufois se odmah javio.

— Sve je u redu, ciest tres bien. Unutra je nekakvo zrcalo, pa me je zaslijepilo kad sam u njega usmjerio reflektor.

— Dobro je — reče dr Wanger. — Glavno je da je s tobom sve u redu. Što si rekao da je dolje? Nekakvo zrcalo?

— Pa i nije baš. To je kao kugla i jako blista kad u nju usmjerim svjetlo... Kao veliko mačje oko. Posve nespojivo s ovim ruševinama. Bit će da je netko već bio ovdje i upotrijebio ove katakombe za svoje đavolje poslove. Ne vidim što je oko toga jer me zasljepljuje, a i okolni prostor jako raspršuje svjetlo. Bit će mi teško odrediti ekspoziciju, ali mogao bih ući. Morao bih samo malo više odškrinuti vrata...

— Ne idi — odluči dr Wanger. — Vidjet ćemo što ćemo učiniti s tim vratima. Snimi tu stvar s nekoliko ekspozicija i vrati se!

Bilo je već skoro podne kada su se vratili u logor, gdje ih je čekala neugodna vijest. Matteoliju je bilo jako zlo.

— Kako ti je? — upita ga dr Wanger.— Nisam... Nisam mogao poći s vama — promuca polako

Matteoli. Stvarno nisam. A htio sam, dolje ima tako čudnih stvari...— Ići ćeš sutra — reče dr Wanger. — Moramo pričekati da se

vrate Wilkow i Linne. Lidia kaže da ti je sad bolje nego jutros.— A tko to zna — odgovori izgubljeno Matteoli. — Čudno se

osjećam. Nikada se nisam osjećao kao sada. Sve me pritišće, kao da se ne prepoznajem, i nemam volje nizašto. Ne vjerujem da će mi sutra biti bolje...

— Bit će, bit će — ohrabri ga dr Vanger. — Linne će znati što da ti dade, a Lidia će ti se uvijek naći pri ruci. Lidia, stvarno što imamo u apoteci.

Lidia nabroji nekoliko stvari, a dr Wanger slegne ramenima.— Stavi mu zasad samo hladan oblog — reče. — Matteoli!

SIRIUS 86

No, Matteoli nije odgovarao. Ponovo se umirio. Lagano je disao i dr Wanger odluči da ga ostave na miru. Vratili su se do stolića i dr Wanger stade razgledati snimljene fotografije. Pregledavao ih je dugo i pomno, a Dufois ih je upozoravao na detalje i opisivao im ono što se nije dobro vidjelo. Kad je izdvojio fotografije s natpisima. Nicholson je počeo kodiranje za grafologički analizator.

U popodnevnim satima malo su predahnuli uz prijem TV-programa sa satelita. Birajući kanale, ponovo su naletjeli na dugu reportažu o najrazvijenijem misaonom sustavu svih vremena, ali se ovaj put ona ponešto razlikovala od one prošlog dana. Činilo se da je u naučnom svijetu došlo do nekog raskola. U reportaži je iznijet cio niz mišljenja stručnjaka koji su se energično protivili puštanju u rad sistema čije je ponašanje — ako je zaista onakav, isticali su, kakvim ga opisuju — bilo nepredvidivo, a procesi u njemu nepoznati i nedokučivi. Pozvani iz najrazličitijih naučnih i nenaučnih slojeva govorili su o »groznoj nedoličnosti«, o »temeljnoj ugroženosti ljudskog poimanja strukture svijeta«, o »ponavljanju prvotnog grijeha koje će svijet pretvoriti u pakao«, a bilo je i onih koji su držali da je sve to samo reklama da se namaknu veći porezi ili da se nađe opravdanje za neuspjele projekte.

U kasnim popodnevnim satima naumio je dr Wanger ponoviti jutarnji obilazak, ali ga je u tome spriječilo željno očekivanje prvog prijevoza iz analizatora te pogoršanje stanja Matteolija koji je zapadao u sve veću krizu. Počeo je buncati, tresao se poput šibe na vjetru i cvokotao zubima. Na trenutak potpuno je gubio kontakt s okolinom.

— Jest — govorio je dr Wanger potvrđujući vlastite misli — suviše je dobro počelo da bi se tako i nastavilo. Sumnje u to da je nalazište već otkriveno dovodile su u pitanje ne samo uspjeh nego i sam smisao ekspedicije, a to je bilo najgore što ih je nakon svega moglo snaći.

Izdvojio je tri najkritičnije fotografije: prva je prikazivala hodnik s pragovima duž kojih su se uočavali jadni ostaci željezničkih tračnica, na drugoj su bila velika i razmjerno dobro očuvana vrata, a na trećoj sjajna kugla obrubljena difuznom svjetlošću koja je stvarala višestruki i nestvarni aureol. Oko te kugle nazirali su se obrisi predmeta poredanih u liniju. Ništa, međutim, nije bilo prepoznatljivo, a ni s drugih strana nisu stizale informacije koje je trebao.

— o —Jutro nije donijelo nikakvo olakšanje. Bilo je oblačno i

SIRIUS 87

vjetrovito, a močvarne magluštine proširile su se na cio južni dio nalazišta, zastirući pogled na sjeverne padine susjednog gorja.

— Jutra... Bila su to divna jutra — buncao je Matteoli i spominjao buđenje šuma, žuborenje potoka, kukurijekanje pijetlova i sunčev sjaj. — Come in Italia... A Catanzaro...

— Nije mu ništa bolje — reče Lidia izmjerivši mu temperaturu.— To mi se najmanje sviđa — reče dr Vanger. — Ni ako bolest

ne napreduje, ne može biti ništa dobro jer se organizam iscrpljuje. Gdje li su samo ona dvojica?

Wilkow i Linne javili su se tek oko podneva čim su stigli nadohvat radio-stanice. Bilo je prošlo 13 sati kad su umorni i iscrpljeni stigli u logor gdje su odmah postali središte pažnje. Nicholson je počeo da obrađuje nov materijal, a Linne je nakon kratkog odmora pregledao Matteolija.

— Ne mogu ništa učiniti — rekao je. — Ovo nije obična groznica, vjerojatno je nešto endemično, kao ona njihova rimska groznica. Ne čini li vam se da je natečen?

Zaista, Matteoli je djelovao krupnije, ali to je moglo biti i od ležanja.

— Ako je zbog bubrega, možemo pokušati antibioticima. Do sutra bi mu trebalo biti mnogo bolje — zaključio je i odredio mu pojačanu dozu. — Možemo mu dati i nešto za sniženje temperature, ali bolje da se dobro iznoji.

Kad se situacija malo smirila, dr Wanger je ponovo stao proučavati materijale. Situacija se nije mnogo izmijenila i za njega najvažnije pitanje — ono o smislu ekspedicije — i dalje je ostajalo bez odgovora. Jedna izrazito blijeda fotografija privukla mu je pažnju i on je dozvao Wilkowa.

— Ovo nisam ja snimio — reče Wilkow pošto je kratko pogledao fotografiju. — Mora da je to snimio Linne, valjda kad je bio na straži.

Fotografija je prikazivala nalazište gledano s vrha jednog od sačuvanih zidova tajanstvene zgrade u prašumi. Usprkos bljedoći, mogle su se raspoznati koso položene ruševine, a vidjela se i močvara koja je bila mnogo veća nego što se to moglo zaručiti s njezine sjeverne strane. Na jednom dijelu slike, pri sredini, nalazila se čudna svijetla mrlja koja se difuzno širila prema periferiji, a na jasno zamjetljivom dijelu pokrivala površinu širine prosječne ulice.

Stigao je i Linne. Potvrdio je da je on snimio tu fotografiju, kao da priznaje počinjeni zločin.

SIRIUS 88

— Htio sam snimiti nalazište po noći — objasnio je. — Uzeo sam slobodnu ekspoziciju, ali mi je pobjegla. No ova mrlja nije od pogreške ekspozicije. Vjerojatno je bila greška na filmu.

— Nisi to trebao raditi — reče dr Wanger. — Za snimanje je zadužen Wilkov i on treba snimati kadgod se za to ukaže potreba. Ova nam fotografija ne otkriva ništa novo.

— Žao mi je — reče Linne. — Nisam mislio da će biti tako loše. Koliko znam, nismo nikad snimali po noći.

Razgovor je prekinulo iznenadno javljanje grafologičkog analizatora koji je signalizirao spremnost uređaja za ispis prve serije prijevoda. Na trenutak, u logoru je nastao tajac, a onda su svi pohrlili k uređaju.

Svi osim dr Wangera.Pred njim su na stolu još od sinoć ležale tri fotografije koje su

prijetile da na najbezobzirniji način ometu ekspediciju.— ... te će me tračnice odvesti u ludnicu... ili na robiju — prođe

mu ubrzano mislima i, duboko uzdahnuvši, on polako ustane i krene k ostalima.

Stigao je do analizatora u trenutku kad su ostali već uzbuđeno komentirali prve prijevode naštampane na vrpci što je polako izlazila iz jednog proreza na konzoli.

— Ovo je šašavo — reče Nicholson.— Možda, ali nema greške. Svi su iste vrste — reče dr Wanger.

Pažljivo je pregledavao jednog za drugim, osjećajući kao da se ponovo rađa. Sve oko njega nanovo je počelo dobivati već poljuljani smisao. — Pokušajte klasificirati i ispisivati samo ono što nam može pomoći u istraživanju. Moramo štedjeti vrpcu — reče ostalima i požuri do svog stola, noseći u ruci poput najveće dragocjenosti komadić istrgnute vrpce na kojoj je prevedeno s alkelijanskog jezika stajalo napisano: »Oprez! Etažna željeznica!«

»TREĆI DAN ISTRAŽIVANJA«, napisao je toga dana dr Wanger u dnevnik. »NEKI DOGAĐAJI JUČERAŠNJEG I DA-NAŠNJEG DANA TIJESNO SU POVEZANI, WILKOW I LINNE, KOJI SU SE JOŠ JUČER UPUTILI DA ISTRAŽE JEDNU OD OKOLNIH ZGRADA, VRATILI SU SE S OBILJEM MATE-RIJALA, PA SAM ZATRAŽIO DA NAPIŠU POSEBAN IZVJE-ŠTAJ KOJI ĆU PRILOŽITI OVOM DNEVNIKU. SNIMCI KOJE SU DONIJELI IMALI SU ODLUČUJUĆU ULOGU PRI DEŠIF-RIRANJU ALHELIJANSKIH ZAPISA, TAKO DA SMO PRIJE-VOD DOBILI VEĆ DANAS POSLIJE PODNE OKO 17.30 SATI.

SIRIUS 89

TAJ GLASI: »OTKRIO SAM DA SE DUŽINA PUTA KOJI OPISUJE JEDNA TOČKA KADA SE U RAVNINI KREĆE NA KONSTANTNOJ UDALJENOSTI OKO DRUGE NE MOŽE TOČNO ZAPISATI NI U JEDNOM BROJNOM SUSTAVU. OVO NEVJEROJATNO OTKRIĆE DOVELO ME NA RUB OČAJA. TVRDIM DA POSTOJI BESKONAČNO MNOGO SVJETOVA KOJI SE OBRĆU OKO JEDNOG JEDINOG NEDOSTIŽNOG BOŽANSTVA.«

JEDAN PRIJEVOD POSVE JE OTKLONIO MOJE SUMNJE U PRIORITET NAŠIH ISTRAŽIVANJA, A KOJE SU BILE POTAKNUTE NEOČEKIVANIM NALAZIMA U OČUVANIM PODZEMNIM DIJELOVIMA NALAZIŠTA ALI JE ZATO POK-RENUO MNOGA PITANJA O PRIRODI OVE NOVOOTKRI-VENE CIVILIZACIJE. JOŠ SMO PRILIČNO IZNENAĐENI: OČEKIVALI SMO JEDNOSTAVNU, PRIMITIVNU KULTURU, PRIMJERENU RANIJE OTKRIVENIMA U DRUGIM DIJELO-VIMA KONTINENTA, A NAIŠLI SMO NA NEOBIČNU DREV-NU CIVILIZACIJU KOJA JE PO SVEMU SUDEĆI TEHNIČKI BILA PRILIČNO RAZVIJENA, PA MI SE SAMO PO SEBI NAMEĆE PITANJE O UZROCIMA NJENE PROPASTI ZA KOJE NE NALAZIM ODGOVARAJUĆI ODGOVOR.

ISTRAŽIVANJA SU NAM INAČE NEŠTO USPORENA ZBOG MATTEOLIJEVE BOLESTI. LINNE PRETPOSTAVLJA DA JE NAVUKAO ENDEMSKU GROZNICU. DAO MU JE ANTIBIOTIKE ŠIROKOG SPEKTRA DJELOVANJA, TE OČEKUJEMO DA ĆE MU SE STANJE BRZO POPRAVITI.«

— o —Te noći pred jutro Matteoli je umro.Smrt je konstatirao Linne i u službeni izvještaj unio mjesto i

vrijeme. Tjelesne otekline bile su jasno uočljive i zajedno s ostalim karakteristikama bolesti činile skup simptoma koji se nije moglo dijagnosticirati. Uzrok smrti ostao je nepoznat.

To je pogodilo cijelu ekipu, jer nitko nije ozbiljno vjerovao da bi Matteoli mogao umrijeti. Istraživanja su bila prekinuta i jedino je grafologički analizator i dalje revnosno prevodio zapis za zapisom i otkrivao simbol po simbol.

Mateolijeva smrt podsjetila je Nicholsona i na njegovu osobnu tragediju i on je nastavio nezainteresirano pregledavati prijevode što su ležali na hrpi i čekali obradu i klasifikaciju. Brzo je uvidio da su zgrade što su bile raštrkane između gradova staroalhelijanske

SIRIUS 90

civilizacije bile svojevrsni matematički hramovi. Tih hramova je bilo više i svaki je pripadao određenom području matematičke analize. Tako su uz Hram sinusa postojali i Hram infinitezimalnog prijelaza, Hram integrala. Hram imaginarne jedinice, Hram vektorskih polja i Hramovi-blizanci, Hram nule i Hram beskonačnosti.

Vratio se na prijevode iz središnje zgrade. Između njih isticao se onaj iz predvorja, ispod asptraktnog reljefa: »Ljudsko je biće, biće u kojem se sijeku dva gledišta suprotnog porijekla: jednog koje ide uz nule prema beskonačnosti i drugog, koje ide iz beskonačnosti prema nuli. Držim da je biti jače od htjeti i jače od znati i da se istina ne može spoznati, nego samo samospoznati.«

Uz još nekoliko takvih zapisa bilo je i mnogo prozaičnijih: označavali su funkciju pojedinih dijelova zgrade i davali posve drukčiju sliku o alhelijanskoj civilizaciji. Bili su to zapisi poput: Pažnja! Visoki napon!, Kristalizacija IV, Tlačna komora. Termička obrada II, Etažno skladište i slični, a prijevod natpisa s pročelja zgrade dao je odgovor na pitanje o njezinoj namjeni: bio je to Hram spoznaje.

— o —Do podneva situacija u logoru malo se smirila i dr Wanger

odluči da tog istog popodneva ispitaju mogućnosti istraživanja nalazišta s južne strane i pogodnosti močvare za vožnju gumenim čamcem. Njegov poziv prekinuo je Nicholsona radu i on ljutito ustane i pođe prema ekipi. S druge strane dolazili su Wilko i Lidia. Kad je ugledao Nicholsona, dr Wanger mu dovikne da potraži Dufoisa. Nicholson se okrene i zađe među zidine. Kako ga nije odmah našao, zašao je još dublje. Uskoro je naišao na Dufoisa nedaleko od Matteolijeva groba. Sjedio je na rubu jednog otvora u srušenom zidu, i nalakćen na obližnju izbočinu nepomično gledao u jednu fotografiju, čim je ugledao Nicholsona, vratio ju je u lisnicu, ali nije ustajao.

— Zlo mi je — izgovorio je jedva čujno. — Razumiješ, meni je zaista zlo!

Vijest o Dufoisovu stanju brzo se pronijela logorom i djelovala kao udar groma. U zraku se osjetio miris smrti, a zaleđena, zajednička slutnja ukotvila im se u svijest i prikovala im svaku misao i svaki pokret. Dufoisova iznenadna slabost dala je pun zamah pojedinačnim strahovanjima. Istraživanje močvare bilo je privremeno odgođeno.

U razgovoru s drom Wangerom, Linne još uvijek nije

SIRIUS 91

isključivao mogućnost endemske zaraze, no dra Wangera zanimalo je nešto drugo.

— Vidio si onu pustoš na središnjem trgu — rekao je Linneu. — Ona nije bez razloga.

— Razmišljao sam o tome čim sam to opazio — reče Linne. — Mislim da je to područje zaraženo anabiozom. Poznato je da neke plijesni izlučuju tvari od kojih ugibaju bakterije i gljivice, pa se te tvari i zovu antibiotici. Pretpostavljam da je to mjesto zaraženo jednom takvom kulturom plijesni koja onemogućuje život drugim vrstama flore.

— Ne možemo zaobići činjenicu da su i Dufois i Matteoli boravili u podzemlju. Mislim da je i Dufoisu to palo na pamet. Možeš misliti kako se osjeća.

— Znam — reče Linne. — Možda u podzemlju djeluju jači ili neki drugi toksini. Mrak, vlaga, stalna temperatura, i to je sasvim moguće.

— Ne možemo sjediti skrštenih ruku — reče dr Wanger. — Da ga odvedemo u selo? Ili da mu netko od nas pokuša odande nešto donijeti.

— A što to? — usprotivi se žurno Linne. — One njihove čarolije? Ne budi neozbiljan! Ne preostaje nam ništa drugo nego da vidimo kako će mu biti. I da se nadamo da je Matteoli umro jer nije dobio lijek na vrijeme. I da, možda, razmislimo o napuštanju nalazišta.

Netko je upalio TV-prijemnik i opet su ubrzo naletjeli na emisiju o onome što je, po svemu sudeći, predstavljalo temu mjeseca. Ovaj se put izvještavalo o puštanju u rad elektroneuronskog misaonog sustava kojeg su misaone moći toliko premašivale ljudski mozak, da je u usporedbi s njim taj mozak samo nešto više od obične biološke igračke. Kamera se zaustavila u kružnoj dvorani u kojoj su smješteni u koncentričnim redovima oko središnjeg podija ljudi ozbiljnih lica pomno pratili kretanja na bezbrojnim monitorima i obavljali posljed-nje pripreme tiho i gotovo bez pokreta. A na podiju usred dvorane sjajila se divovska sedefasta kugla povezana s mnogo cijevi i električnih vodova, od kojih su neki završavali u podiju, a neki u konkavnoj prihvatnoj kupoli što se spuštala sa stropa.

Glas s ekrana uzbuđeno je komentirao pojedine detalje kontrolne dvorane i nabrajao razlike između elektronskog i ljudskog mozga. »... jer«, govorio je, »dok su veze između neurona sinaptičke, dakle u osnovi mehaničke, veze između elektroneurona su valne prirode i

SIRIUS 92

djeluju trenutno. Uslijed toga, učenje koje kod čovjeka traje godinama, zbiva se u elekronskom mozgu tako reći trenutno, u svega nekoliko minuta. Više od 90 posto svjetskog znanja bit će unijeto u taj sistem za manje od četiri sata. A dalje — dalje nas očekuju tisuće i tisuće briljantnih zaključaka o prirodi našeg svijeta i odgovori na bezbrojna pitanja što će nam približiti budućnost za stotine godina i otvoriti putove u neslućeni planetarni razvoj. I nije daleko od istine ako kažemo da nas čeka budućnost koju danas ne možemo ni zamisliti...«

— Trebalo je da pričekamo tri mjeseca — reče sarkastično Nicholson. — Tada više ne bismo trebali poduzimati ovakve ekspedicije. Njihov »Jupiter« odgovorio bi nam na sva pitanja o Alhelijancima.

Dufoisovo stanje podsjetilo ih je na stvarnost. Pogoršavalo se, Dufois je počeo gubiti ravnotežu i na koncu je morao prileći, a u zraku je ponovo porasla napetost. Dr Wanger se osjetio umornim: razmišljanja su mu se vrtjela u krugu, rojevi zbrkanih misli tražili su međusobno usklađivanje, ali nije dolazilo ni do kakvog suvislog zaključka.

»ČETVRTI JE DAN NAŠEG BORAVKA NA NALAZIŠTU«, zapisao je te večeri u izvještaj. »DANAS SMO IMALI DUG DAN. DUFOIROVO STANJE SVE VIŠE NALIKUJE MATTCOLIJEVU. LINNE SUMNJA NA NEKU VRST TROVANJA BIOLOŠKIM ISPARENJIMA.

IZNENAĐENJA NAS SALIJEĆU I S DRUGE STRANE. TAKO JE NICHOLSON PRONAŠAO IZUZETNO ZANIMLJIVE ZAPISE IZ KOJIH SE DADE ZAKLJUČITI NE SAMO NEPRED-VIDIVA NEGO I NEVJEROJATNA VELIČINA ALHELIJAN-SKOG DRUŠTVA. PA SASVIM SIGURNO VEĆ MOŽEMO GOVORITI I O SVOJEVRSNOJ DRŽAVNOJ TVOREVINI. OZBILJNA TVRĐENJA DA SE ONA PROTEZALA CIJELIM SJEVERNIM, ODNOSNO SJEVEROZAPADNIM DIJELOM KONTINENTA IPAK MI SE ČINE NEOSNOVANIMA, JER POSTAVLJAJU PRED NAS MNOGA PITANJA NA KOJA NISMO U STANJU ODGOVORITI, A TAKOĐER I PRIJETE DA IZ TEMELJA PROMIJENE NAŠA SHVAĆANJA O POVIJESTI OVOG GEOGRAFSKOG PODRUČJA.

ISTRAŽIVANJA PREDVIĐENA ZA DANAS OBAVIT ĆEMO SUTRA.«

Kad je završio dnevni izvještaj, dr Wanger se osjetio umornim.

SIRIUS 93

Buran ga je dan iscrpio, ali mu uzbuđenja koja je doživio nisu dala da zaspi i on požuri Linneu

Ovaj se zabrinut vraćao od Dufoisa.— Kako mu je? — upita dr Wanger.— Trenutno nešto bolje, ali se bojim da mu ne možemo mnogo

pomoći. Reci mi je li moguće da Nicholson onaj naš TV-prijemnik prepravi u odašiljač? Da šalje makar samo SOS.

— Već sam s njim razgovarao o tome. Kaže da je stvar u izlaznoj snazi, nema odgovarajuće cijevi. Kad bi to bio stari tip televizora, išlo bi bez problema, ovako ne ide. Što misliš, hoće li se izvući?

— Ne znam... Mislim da je krenulo loše. Shvaćaš li?— Shvaćam — odgovori mračno đr Wanger. — Shvatio sam

čim sam vidio tvoje lice.— o —

Kad se probudio, sunce je već bilo visoko odskočilo. Graja u logoru odmah ga je razbudila. Brzo se spremio i prišao ostalima.

— Dufois je... — pokuša objasniti Linne i proguta slinu.— Čini se da nam je Dufois na samrti.Dr Wanger pođe do Dufoisova ležaja. Nagnuo se i uhvatio ga za

ruku.— Pierre! Piere! — tiho je zazvao, lagano ga prodrmavši.— Reci nešto! To sam ja, Klaus! Reci mi nešto!Dufois jedva zamjetljivo pomjeri glavu prema dru Wangeru.— Zašto? — šapnuo je. — Čemu riječi?— Što kaže? — upita Wilkow.— Pita čemu riječi — reče dr Wanger, a zatim nastavi: —

Potpuno je pri svijesti. Samo je izgubio kontakt s okolinom. Jesi li mu davao nešto za smanjivanje bolova?

— Nema nikakvih bolova — reče Linne. — Ako neki i postoje, ne osjeća ih... ili ih više ne osjeća.

Dufois je bio miran i tih, a da mu je stanje teško i ozbiljno vidjelo se jedino po otečenom tijelu. Ne mogavši učiniti više ništa, dr Wanger se vrati ekipi. Nicholson je još držao svoj polupijani monolog.

Netko je upalio televizor i s ekrana ih još prije nego što su se snašli, obasuše senzacionalne vijesti. Nicholson umukne i zablene se u ekran kao da ga vidi prvi put, a program brzo privuče i pažnju ostalih. Već iz prvih riječi vidjeli su da se u svijetu zbiva nešto osobito, nešto što je nadilazilo čak i neuobičajena uzbuđenja

SIRIUS 94

proteklih dana. Ubrzo im je bio jasan i razlog: misaoni sustav koji je tek prošlog dana bio pušten u rad ne samo da je radio točno i prema utvrđenim planovima nego je umnogome nadmašio i najsmjelija očekivanja. »Jupiter« je već uveliko davao prve ozbiljne odgovore na postavljena pitanja iz medicine i savjete za očuvanje svjetskog mira. Prvotno uzbuđenje rasplamsalo se u ovacije i preraslo u svenacionalno slavlje. Osjećalo se da počinje nešto veliko i novo, a govorilo se i o novoj eri čovječanstva i pravoj povijesti ljudskog roda koja je na pomolu.

— Možda im taj njihov sveznajući »Jupiter« kaže nešto i o našem položaju, pa da saznamo i tko je na redu poslije Dufoisa — propenta Nicholson. — Na ovom kanalu neće, ali možda će na drugom... — dovrši i približi se prijemniku u namjeri da promijeni kanal. No, supijan kakav je bio, izgubi ravnotežu, spotakne se i padne na uređaj koji se s treskom sruši na pod. — Uh, do đavola — opsuje mrzovoljno, ne shvaćajući što je uradio te se sporo pridigne.

Priskočio je dr Wanger i pomogao mu da se osovi na noge.— Samo mirno — pokuša smiriti situaciju. — Nije se dogodilo

ništa strašno.— Nije, ali je gotovo s gledanjem — umiješa se Wilkow kad je

podignuo prijemnik i vidio u kakvom je stanju. — Slomio se kristal ekrana. Vidiš li što si učinio?

Nicholsonovo kajanje nije moglo izmijeniti situaciju. Ona je na neki način bila gora nego ikad: nenadano saznanje o zbivanjima u svijetu, prema kojima je svijet upadao u neku vrst velikog prazničnog delirija još su više isticala svu surovost njihovog položaja, a uništenje prijemnika oduzelo im je mogućnost da ih prate, i tako — pa makar kako beznačajno — na svoj način u njima i sudjeluju.

Isti dan u 13 sati i 50 minuta svim nesrećama koje su pratile ekspediciju pridružila se još jedna: umro je Dufois.

»UKLETA GALIJA PONOVO JE UZELA JEDNOG OD NAS«, zapisao je kasnog poslijepodneva tog dana dr Wanger. »NAPUSTIO NAS JE IZVRSTAN GEOLOG KOJI NAM SE PRIDRUŽIO U PARIZU, JEAN-PIERRE DUFOIS, UMRO JE OD ISTE BOLESTI KAO I MATTEOLI. SAD NAM JE JASNO ZAŠTO SE DOMOROCI TOLIKO BOJE OVIH RUŠEVINA, IAKO PRAVI UZROK JOŠ NE ZNAMO: DUFOISOVU SMRT LJUDI SU PRIMILI MIRNO I BEZ PANIKE. POVUKLI SU SE U SEBE KAO DA OSLUŠKUJU JESU LI JOŠ ZDRAVI. SVE SAM VIŠE UVJEREN U TO DA JE SMRT MATTEOLIJA I DUFOISA

SIRIUS 95

UZROKOVANA BORAVKOM U PODZEMNIM PROSTORIMA NALAZIŠTA, PA ĆEMO ISTRAŽIVANJA PRIVREMENO OBUSTAVITI DOK, MOŽDA, NE UTVRDIMO PRAVI UZROK SMRTI. VJERUJEM DA...«

Prekinuo je pisanje jer su mu se približavali Wilkow, a za njim Lidia i Linne. Dr Wanger osjeti da je posrijedi nešto ozbiljno.

— Linne i ja mislimo da je najbolje da što prije odemo odavde — iznio je Wilkow kratko zaključak ekipe.

Riječi nisu iznenadile dra Wangera. Znao je da će prije ili poslije netko postaviti pitanje prijevremenog povratka. Obratio se Linneu očekujući njegov komentar.

— Malo ste me zatekli — reče dr Wanger. — Namjeravao sam vas o tome izvijestiti nešto kasnije, ali vidim da ću to morati učiniti sada. Linne i ja smo, naime, još jučer zaključili da su se Matteoli i Dufois morali zaraziti u podzemlju.

— Znam sve o tome — reče Wilkow. — Linne nam je ispričao svoj razgovor s tobom. Ne znamo što bi rekao doktor Mayer. Od devet, ostalo nas je pet, i ekipa nam je prepolovljena. Uz to, ako do sada nismo otkrili nešto značajno, onda i nećemo.

— Samo pokušavam uzeti u obzir sve činjenice — odvrati dr Wanger čvrsto. — Dolazak na ovo mjesto skupo nas je stajao i ne možemo si dopustiti da ga napuštamo bez čvršćih dokaza da je zaista opasno. Osim toga, ne možemo očekivati da ćemo dobiti novac za još jednu ovakvu ekspediciju ako ne donesemo materijale koji će opravdati taj novac. Nicholsonovi su zaključci o veličini alhelijanske države fascinantni, i kada bismo to uspjeli dokazati, dobili bismo praktički neograničene subvencije za dalja istraživanja. U nekoliko narednih dana te bismo dokaze mogli pribaviti.

— Govorimo različitim jezicima — uključi se u raspravu Linne. — Mislim, međutim, da Heinz ima pravo. Može nam se lako dogoditi da ih i otkrijemo, ali da više ne bude nikoga da ih odnese u civilizaciju.

— Glasajmo! — reče Wilkow. — Tko je za neodgodivi odlazak neka digne ruku.

Podigao je ruku a za njim to učiniše Lidia i Linne.— Dobro — reče dr Wanger. — Smatrajte da sam se ja

suzdržao. Zašutio je, gledajući prema jednom zidu iza njih. Ondje je ispuženom rukom oslonjen o rub zida nepomično stajao Nicholson. Košulja mu je bila razderana, čizme blatnjave, a u ruci je mlohavo držao neuredan snop žica i razbijenu svjetiljku. Dr Wanger i Linne

SIRIUS 96

mu pođu u susret, prihvate ga i pomognu mu da dođe do klupice na kojoj je stajao televizor.

Nicholson je disao teško, kratkim i snažnim udisajima, a puls mu je bio ubrzan. Nije bio ozlijeđen, no njegovo sveukupno stanje nedvojbeno je ukazivalo na to da je proživio nešto što ga je jako potreslo.

Nije bio u stanju odgovarati na brojna pitanja kojima su ga salijetali i najprije ih je zamolio da mu dopuste da se malo odmori. Pošto je popio šalicu tople kave, gužva oko njega se stišala. Razgovor o odlasku nije se nastavljao, ali dr Wanger je znao da je zatišje samo privremeno.

Vratio se Nicholsonu, no njegov mali odmor pretvorio se u dubok i čvrst san.

— Neka — reče dr Wanger sam sebi. — Neka spava. Odgovor će već dati vrijeme.

I bilo je to točno. Što više, bilo je to mnogo točnije nego što je to dr Wanger mogao u tim trenucima zamisliti.

— o —U ranim jutarnjim satima probudila ga je tutnjava eskadrile

vojnih mlažnjaka koji su jurili nekamo prema sjeveru. Ta ga je neuobičajenost malo razvedrila, podsjetivši ga na to da civilizacija i nije tako daleko, a onda ga ponovo zaokupe jučerašnji događaji.

Požurio je k Nicholsonu. Iznad istočnog gorja probile su se prve zrake izlazećeg sunca, a s dalekog zapada odgovorilo im je nekoliko blještavih točkica koje su bešumno plovile prema sjeveru.

Nicholson ga je dočekao s vidljivim nestrpljenjem.— Pa gdje si, zaboga? — bile su mu prve riječi. — Sinoć sam

bio zaspao. Niste me smjeli pustiti da spavam. Zašto me niste probudili?

— A tko bi te bio budio? — reče dr Wanger. — Kad sam te ugledao pored onog zida, podsjetio si me na prvu scenu iz Wellsova romana »Vremeplov«. Samo što nam nisi donio čudesan cvijet iz zemlje Eloja i Morloka, nego razbijenu svjetiljku.

Donio sam vam prokletstvo iz zemlje drevnih Alhelijanaca — reče mračno Nicholson. — Slušaj me, nema mnogo vremena za gubljenje. Morate odmah otići odavde.

— Čekaj — reče dr Wanger. — O čemu ti to govoriš? Kako to misliš; moramo odmah otići odavde?! I tko to »mi«.

— Znam od čega su umrli Matteoli i Dufois — reče Nicholson.

SIRIUS 97

— To nije bila zaraza kao što je pričao Linne — nastavi Nicholson. — To je neka vrst zračenja.

— Zračenja? Nemoguće — usplahiri se dr Wanger. — Pa ti si kontrolirao Geiger-Müllerove indikatore! O čemu je već bilo riječi.

— To nije zračenje u klasičnom smislu. Znam da će ti zvučati nevjerojatno, ali činjenice su nepobitne. Ondje na središnjem trgu gdje je ona velika zgrada djeluje neko čudno energetsko polje. Nikada nisam čuo za nešto slično, i ne bih ni sam vjerovao da ga nisam izmjerio. To je nešto kao vremensko polje.

— Vremensko polje? — upita dr Wanger.— Da. Stvari su fenomenološki vrlo jednostavne, ali mislim da

objašnjenje nadilazi domete moderne fizike. To se polje manifestira tako da vrijeme ne teče jednako u različitim točkama prostora. Izmjerio sam razlike u vremenskim tokovima na desetak mjesta na onom platou i došao do zanimljivog dijagrama — reče Nicholson i pruži dru Wangeru grubu skicu rezultata mjerenja.

— Kako si to izmjerio? — upita dr Wanger. — Čini se dosta pravilno.

— Pomoću dvije precizne digitalne štoperice. Postavio sam ih na određena mjesta i čekao određeno vrijeme. Kada sam ponovo stavio jednu do druge, pokazivale su različito. Poslije sam lako te razlike preračunao u jakost vremenskog polja. Polje eksponencijalno opada prema periferiji, ali postoje interferentne zone koje ukazuju na njegovu valnu prirodu.

— Koliko se sjećam, nema ništa na ovom mjestu na trgu — reče dr Wanger, upirući prstom na točku koju je Nicholson označio križićem.

— I nema — reče on. — Ovo je mjerenje bilo plošno, a polje se rasprostire i ispod zemlje. Prirodno, kad sam zapazio ovo što si ti sad, zaključio sam da je izvor toga polja negdje ispod površine. Nisam se prevario. Pokazalo se da su polja dolje mnogo jača nego na površini. Išao sam prema Dufoisovim markicama. Izmjerio sam relativnu razliku čak od pet posto, a onda mi se razbila svjetiljka. Ipak, saznao sam dovoljno da utvrdim da vrijeme u blizini one kalote teče usporeno.

— Nemoguće je preslaba riječ za sve to — reče dr Wanger. — To zaprepaštava! Otkud ti ideja da mjeriš protok vremena?

— Sjećaš li se koliko smo problema imali s primopredajnicima kad smo istraživali taj plato? Stalno smo ih morali podešavati, a i Dufoisov glas nam se činio nešto dublji. Mislili smo da je to zbog

SIRIUS 98

jeke, ali pravo je objašnjenje moguće dati tek sada. I tu je ono jednostavno: u usporenom vremenu svako titranje postiže manji broj oscilacija. A kad se manji broj perioda rastegne na više vremena, to daje manje frekvencije. A ako me pitaš za neposredni povod, to su bile Linneove fotografije.

— Kakve fotografije? — upita dr Wanger.— Neki vrlo loši snimci koje je uzeo s južne strane nalazišta.

Bilo mu je krivo što je potrošio papir, pa me zamolio da mu ih kompjuterski pročistim.

— Sjećam se jedne takve fotografije — reče dr Wanger. — Bila je malo zamrljana. A ti tvrdiš da ih je bilo više?

— Ukupno pet. I kladim se da znam što ti je to bilo zamrljano. Da si vidio ostale, odmah bi ti postalo jasno da mrlja nije slučajna, jer su te nejasne dijelove imale sve fotografije što su prikazivale središnji dio nalazišta.

— Mačje oko? — upita dr Wanger nakon nekog vremena.— Najvjerojatnije — složio se Nicholson.— Vidim — reče dr Wanger. — Ali što bi to moglo biti?— Nemam pojma — odgovori Nicholson. — Ali mi postaje

jasno da to nikad nećemo saznati.— Otkuda ti to? — zapita dr Wanger.— Zato što bi takvo područje zaustavljenog vremena bilo i

potpuno nedostupno. Razlog je jednostavan: put koji prijeđe točka koja se giba određenom brzinom jednak je umnošku brzine i vremena, pa ako se smanjuje vrijeme, smanjuje se i prijeđeni put. U neposrednoj ili infinitezimalnoj blizini područja s nultim vremenom i pri golemim brzinama čestice njezin prijeđeni put postaje neznatan, a sa svakim približavanjem sve manji i manji.

— Podsjeća me na alhelijanski napis o nedodirljivosti savršenstva — reče dr Wanger. — Jesi li mjerio u blizini logora?

— Ne, ali nemoguće je izmjeriti nešto već na rubu onog trga. Logor je, sasvim pouzdano, na sigurnom.

Nastala je tišina. Zajednička misao počela je polako izbijati na površinu.

— Zašto si to učinio, Matthesy? — upita dr Wanger. — Znao si da boravak ondje donosi smrt. Pošao si od te pretpostavke.

— Ne znam — odgovori Nicholson. — Zbog osjećaja krivice prema Dufoisu. Ja sam bio taj koji je trebao ići dolje, a ne on. On ima obitelj, a ja... Zbog ekspedicije, zbog budućih ekspedicija... Zbog

SIRIUS 99

Dorothy i Davida... Ne mogu zamisliti da se vratim u civilizaciju i u onu praznu kuću bez njih...

— Nećemo te ostaviti — reče dr Wanger.— Ne želim ometati vaš povratak — reče Nicholson. — I neću

nikakvu patetiku. Kao što si i sam rekao, znao sam u što se upuštam. Jedino bih, možda, imao dvije molbe.

— Da? — upita dr Wanger.— Neka Lidija spremi dobar doručak.— Spremit će ga — obeća dr Wanger. — Pa makar nam nestalo

namirnica na pol puta do prvog naselja. A... druga?— Uzmi od Linnea tablete za spavanje. Uzmi ih mnogo,

razumiješ li? Meni ih ne bi dao, znaš koliko škrtari s lijekovima.— Razumijem — reče dr Wanger. — Imat ćeš ih... dovoljno.— I još nešto — reče Nicholson. — Ne želim izigravati heroja.

Ostalima reci o meni tek kad sve bude... tek neposredno prije odlaska.

— Učinit ću tako — reče dr Wanger, a zatim doda: — Znam da ti to ne može mnogo pomoći, ali želim da znaš da ćemo učiniti sve da ti se jednog dana dostojno odužimo.

Nicholson se jedva vidno osmjehnu.Za doručak dr Wanger je objavio odluku o odlasku, koju su svi

prihvatili oduševljeno. Dok su pakirali stvari i spremali se za put. Nicholson je neprimjetno nestao.

Dr Winger više nije imao što čekati: sazvao je ostale i ispričao im o vremenskom polju i Nicholsonovoj odluci da sve prekine na najbezbolniji način. Nastala je ledena, optužujuća tišina u kojoj Linne uputi dru Wangeru prijekor.

— Nisi imao pravo na to da nam uskratiš informacije da je među nama posljednji put. Bio nam je svima dobar prijatelj.

— Nije riječ a mojem pravu — odgovori dr Wanger — nego o Nicholsonovu pravu da što prije završi ono što je i tako neizbježno. Naša je dužnost da to prihvatimo... i da mu budemo zahvalni na tome.

— Svi ćemo pomrijeti! — zajeca Lidia i privije se uz Wilkowa. — Nesreća nas prati od samog početka. Sve je ovo ukleto. Kad bi nas bar netko mogao pokupiti odavde!

— Neće, Lidia, znaš da je to nemoguće — počeo je tješiti Wilkow.

Nakon dva sata sve je bilo spremno za pokret.

SIRIUS 100

Sunce je već bilo odskočilo iznad prijevoja. Močvarne magluštine su se rasplinule i južni dio nalazišta osvanuo je blistajući u bistrini jutra, kao da ih poziva na nova odgonetavanja svojih tajni. No, njihov put vodio je u suprotnom smjeru.

Dr Wanger navijesti polazak. Krenuli su mirno i bez riječi, s osjećajem postiđenosti čovjeka koji je na svoje neopravdano traženje dobio ne samo više nego što je očekivao već i više od onoga što je sposoban ponijeti.

Iznenada, Lidia zastane i umiri se. Nešto je osluškivala.— Što je ovo? — reče i pokaže prema sjeveru. — Tamo! Zar vi

ništa ne čujete?Oslušnuli su. Iz daljine dopirao je potmuo huk koji se brzo

pojačavao i napokon prerastao u jasno ritmičko brujanje.Stajali su u napetom iščekivanju sve dok se to brujanje nije

pretvorilo u snažnu tutnjavu. Na rubu prašume pojavilo se nekoliko teških vojnih helikoptera. Gledali su u njih kao u utvare, a onda se Wilkow naglo trže i odbaci opremu.

— Mašimo im! Dožda nas opaze!— poviknuo je i mašići rukama potrčao prema obližnjoj čistini između zidina. Isto je učinio Linne, a potom i ostali.

Nekoliko prvih helikoptera protutnjilo je iznad njih na mijenjajući kurs a onda se jedan počeo odvajati od formacije i kružiti iznad ekipe.

— Vidjeli su nas! — poviče Wilkow. — Traže mjesto za slijetanje.

Bilo je to točno. Helikopter je načinio još jedan krug a onda se počeo spuštati na obližnju uzvisinu. Huk motora prestade, a na vratima se pojavi krupna figura u uniformi. Dr Wanger prepozna čin generala.

Doviknuo im je nešto na brazilskom, a onda brzo na lošem njemačkom

— Tko ste vi? Što radite ovdje?Istupio je dr Wanger i u nekoliko mu riječi objasnio da su

članovi međunarodne naučne ekspedicije.— Ah, tako, jedna evropska ekspedicija? Vrlo zanimljivo. A vi

ste vođa ekipe?Dr Wanger potvrdi, a general nastavi.— Mahali ste nam — reče očekujući objašnjenje.— Napuštamo nalazište — reče dr Wanger. — Pred nama je dug

SIRIUS 101

put do Pouso Alegrea, a ekipa nam je oslabljena. Imali smo nekoliko smrtnih slučajeva. Mnogo biste učinili za nas ako biste nam prevezli do prvog naseljenog mjesta.

— To sam i mislio — reče general. — Koliko vas je?— Četvero — reče dr Wanger, a general se okrene prema

unutrašnjosti helikoptera i postavi kratko pitanje.— Možemo vas prevesti do Aragarcasa — reče pošto je dobio

odgovor. — To je, istina, prema jugu, ali ćete se lako snaći. Postoji pruga do Brazilije, a ondje ćete već naći nekakav smještaj do daljega. Opremu ostavite ovdje.

— Smještaj do daljega? — zapita dr Wanger. Generalov uvjet bio mu je razumljiv, ali ne i njegova primjedba o smještaju. — Ne, letimo odmah u Evropu — rekao je.

General zašuti. Opet je nešto rekao na brazilskom, a pored vrata pojavila se druga uniformirana osoba. Napokon se obratio ekipi.

— Jasno, vi to niste mogli saznati. Trebao sam to pretpostaviti. Izbio je rat, i sve su južnoameričke zemlje u stanju pripravnosti.

— Rat? — upita dr Wanger i prevede ekipi generalove riječi.— Da, da, rat — nastavi general. — Amerikanci su poludjeli.

Nešto im je buknulo, vjerojatno od onih njihovih pokusa. Htjeli su biti najpametniji. Po Kaliforniji im se širi nekakvo čudno blještavo polje koje ubija sve pred sobom, a nitko ne zna što je unutra. Kad smo odlazili iz baze, barijera je bila upravo pred San Diegom. No, ne duljimo, sve ćete ionako saznati. Za takve vijesti nikad nije kasno. Ulazite, odmah se dižemo.

Dr Wanger doda Linneu dokumente.— Ovo su službeni izvještaji o toku ekspedicije. Molim vas da to

ponesete — zamoli generala. Pao mu je na pamet čudan zapis o bezvremenosti Savršenstva i isto tako neobičan Nicholsonov zaključak o nedostupnosti područja sa zaustavljenim vremenom, a onda je pred njim bljesnulo pitanje: može li uopće postojati nešto savršenije od misli — od misli koja je toliko usavršena da nadmašuje čak i ljudsku? Donio je konačnu odluku. — Ja ostajem — reče čvrsto.

General iznenađeno zastane, ali se brzo pribere.— Iz helikoptera smo vidjeli da ste krenuli s ostalima. Ne bih

želio biti neuljudan, ali... nije li vaša odluka malo prerana?— Ne, mislim da je prilagođena okolnostima... širim

okolnostima.

SIRIUS 102

— Razumijem — reče general, a onda siđe i pruži dru Wangeru ruku. — General Armando Carlos de Iglesias. Osobno ću se pobrinuti da po vas i ostatak vaše opreme dođe specijalna jedinica... ako komanda drukčije ne naredi. Sve bi se ovo trebalo smiriti za nekoliko dana.

U nekoliko riječi dr Wanger je svoju odluku saopćio ostalim članovima ekipe. Lidia je ponovo bila dovedena na rub plača, a Wilkow je s prijekorom govorio o nepotrebnom herojstvu. Jedino se Linne suzdržao. Pomisao na skori dolazak u civilizaciju dala je svemu pečat nestvarnosti, a generalovo obećanje osjećaj privremenosti i brz oproštaj izgubio se u tutnjavi turbomlaznog motora.

Promatrao je kako se helikopter sve više udaljuje sve dok , njegov huk nije posve iščeznuo, a on sam se pretvorio u malu sjajnu točkicu, koja se uskoro stopila s plavetnilom u daljini.

Dr Wanger je znao da više neće biti nikakva povratka.— o —

Vratio se na mjesto gdje je bio podignut logor. Sve je bilo tiho i mirno. Parabolična mrežasta antena zjapila je u prazno, prijemnik s razbijenim ekranom bio je naslonjen o zid, a malo dalje ležala je ostavljena oprema. Nastavio je misli prekinute odlaskom helikoptera. Nije mu trebalo mnogo vremena da raspakira grafologički analizator i osposobi ga za rad.

»Ljudska je spoznaja samo formalna istovjetnost strukture svijesti sa strukturom onoga što hoćemo pojmiti«, glasio je jedan zapis iz zgrade na središnjem trgu. »Ali, ljudski je mozak konačan, a univerzum beskonačan. Sagradili smo ovaj Hram da u njemu otkrijemo načine spoznavanja čije bi nam spoznajne moći otkrile tajne nedostupne našim svijestima, a za kojima tragamo tisuće godina. Dovršili smo ovaj Hram u zoru, 14. dana IX mjeseca 6748. godine po Osnivanju. Bio je sunčan dan.

Sve više i više postajao je dr Wanger svjestan velike istine za kojom su tragali drevni Alhelijanci: istine o postanku svijeta. A s njom, dolazio je i odgovor o sudbini njihova svijeta...

Oko podneva počeo je puhati jak vjetar i osjetno je zahladilo. Temperatura se spustila kao nikad prije, a iz prašume stali su se javljati neoubičajeni urlici i skvičanja.

Mnoge spoznaje do kojih je došao na različite načine združile su se u njegovoj svijesti i slile u jedinstvenu spoznaju koja ga je ispunjavala gordošću i strahopoštovanjem i pred kojom je blijedjelo

SIRIUS 103

sve što mu se tog trenutka događalo.Za Nicholsona je to što je otkrio bilo samo fizikalni fenomen,

cijepanje prostorno-vremenskog kontinuuma, za davnog dostojanstvenika Hrama sinusa bilo bi to samo još jedno približavanje vremena Savršenstvu. Za doktora Wangera to je mogao biti i samo odgovor na pitanje o propasti novootkrivene drevne civilizacije. Ali to je bilo gledište koje je već izgubilo smisao. Umjesto njega došla je ta opća spoznaja pred kojom je postalo ništavno čak i pitanje o sudbini postojeće civilizacije.

Hipotezu da je Mačje oko drevni misaoni sustav koji je postigao Savršenstvo prihvatio je gotovo bez oklijevanja.

»Samo... što je unutra«?, još se pitao nesigurno predmnijevajući veličanstven odgovor. »Ne postoji niti može postojati način da vidimo što se nalazi u području koje je od vanjskog svijeta odvojeno zonom zaustavljenog vremena. Ali postoji zato samo jedna stvar koja je takvog odvajanja dostojna i kojoj ono jedino pristoji.

I kao rađanje sunca, nastajala je i jačala u njemu spoznaja da se unutar tajanstvene kugle u podzemlju nalazio cio jedan drugi minijaturni Univerzum — što više, da ta kugla nije ništa drugo nego taj mikrouniverzum sam, Savršeni misaoni sustav po postojanju izjednačen sa svim svojim mislima koje su, pak, po postojanju izjednačene sa svojim predmetima.

Nije nalazio razloga da se taj mikrouniverzum, gledano iznutra, po bilo čemu razlikuje od vanjskog svijeta u kojem je nastao i ta — sama po sebi očita činjenica — ukazala mu je i na prirodu vlastita svijeta: na njegovu konačnost, nedostiživost vanjskih granica i na postojanje jednog drugog, većeg Univerzuma u kojem je nastao.

»I koliko je samo minijaturnih svjetova iznjedrila iz sebe ova stara Zemlja?«, pitao se. »Koliko ih još miruje duboko ispod njezine kore i da li i biblijska priča potječe iz jedne na taj način izgubljene epohe?«

»Je li život na jednom dijelu svijeta, velika cijena za nastanak jednog novog Univerzuma?«, pitao se dalje i našao da nije. A onda je odjednom shvatio i to da udarni vremenski val nije samo sekundarna posljedica, nego nužnost, oprez da tajna geneze nikad ne bude otkrivena kako time mogućnost nove geneze nikad ne bi bila ugrožena. Posljednje pitanje proteglo mu se stoga na cijelu Zemlju — ali odgovor je ostajao isti.

Jer jedan planet, pa čak i cio Sunčev sistem, koji će još mnogo puta biti sposoban da iz sebe iznjedri život, bio je više nego

SIRIUS 104

beznačajan u usporedbi sa milijardama sunaca, planeta i nebrojenim mnoštvima razumnih duša sa svim njihovim osobitostima i težnjama ka Savršenstvu — u jednom apsolutnom Univerzumu a kojem veličina nema nikakvo značenje...

»Pa ipak, u nečemu smo i uspjeli. Neće nas pobiti neutronska bomba nego neuronska, a gotovo cjelokupna povijest Zemlje ostat će sačuvana u nekom skraćenom i kodiranom obliku kao početni uvjeti jednog cijelog univerzuma i svih onih sub-mikronskih svjetova koji će tek nastati u njemu. A ako smo zaista tek karika u lancu kozmičkog stvaranja i ako postoji kozmička dužnost po kojoj smo stvoreni, mi smo je tada i ispunili.«

Trgnuo ga je šum koji je dolazio s prilaza logoru. Okrenuo se: bio je to Nicholson.

— Ostao si? — oslovio ga je. — Vidio sam da se spustio helikopter.

— Da — reče kratko dr Wanger. Nicholson je djelovao normalno, možda malo umorno, ali nešto se promijenilo u dru Wangeru, mnogo stvari dobilo je za njega drugi smisao i Nicholsonova pojava djelovala mu je na neki način nestvarno i strano, kao isječak iz nekog drugog svijeta. — Mogao si dotrčati — odgovorio mu je. — Uzeo bi te, bilo je još mjesta.

— Znaš da ne bi imalo smisla — odgovori Nicholson. — Jesu li ti možda rekli otkuda ova pometnja u zraku?

— Ratno je stanje — reče dr Wanger. — Sjećaš li se glavne teme iz vijesti posljednjih dana? Oko onog njihova »Jupitera« stvorilo se neko smrtonosno polje koje se širi. Blještavo je... kao ono koje si ti mjerio ispod središnje zgrade.

— Sto mu... — opsuje Nicholson. — Pa to je onda... Hoćeš reći da bi ono unutra mogao biti.

— Baš to — reče dr Wanger. — Bio je to alhelijanski Jupiter. I znamo što je zbrisalo njihovu civilizaciju.

— Znao sam — reče Nicholson. — Sad vidim da sam znao. Sve je vrijeme visjelo u zraku.

— Možda — reče dr Wanger. — Zašto si se vratio u logor?— Što? Ah, da... — prene se Nicholson i nastavi malo zbunjeno.

— Treba mi malo vode. Možda je nešto ostalo u kanistru. Ne mogu uzeti tablete bez vode.

— Razumijem — reče dr Wanger. — Ostalo je nešto, nismo ga ispraznili.

SIRIUS 105

Nicholson kimnu glavom, a zatim se zaputi prema jednom kutu logora, odakle se brzo vratio s plastičnom čašicom.

— Bilo je još malo — reče. — Nego, baš mi je palo na pamet, sve je to kao u onoj Jacobsonovoj priči u kojoj je čovjek koji je žudio za 100 dolara dočekao samo to da dobije 100 dolara kao utjehu za smrt svog sina.

— Što je plaćeno, plaćeno je... unaprijed. Više neće biti nikakvih plaćanja — odgovori dr Wanger.

Nije više bilo mnogo riječi. Nedavni svečani oproštaj dva čovjeka i pomirenost sa svojom sudbinom postavili su između njih barijeru koju ponovni i neočekivani susret nije mogaa probiti. Bio je to kao susret u vakuumu, susret poslije posljednjeg, koji dru Wangeru nije dopirao do pune svijesti. Pojava Nicholsona djelovala je na njega kao neka vrst sjećanja.

— Htio bih još stići vidjeti zalaz sunca — reklo je sjećanje na Nicholsona. — Posve je drukčije kad nikog nema. A ti... ideš li, možda, dolje?

— Možda — reče dr Wanger.— Znao sam da si zato ostao — reče Nicholson. — Pa onda...

Zbogom!— Zbogom — reče dr Wanger, a kratki stisak ruku potvrdi

vrijednost prethodnog oproštaja. Nicholson se brzo zaputio niz ulicu kojom je i došao. Nakon nekoliko trenutaka bat njegovih koraka potpuno je utihnuo.

»Samo«, pitao se dr Wanger dalje, »što nam je čak i uz tako visoku cijenu zaista dano spoznati?«

Sa svakom daljom mišlju postajalo mu je jasnije da mu niti ono što je tek spoznao nije moglo dati konačan odgovor na pitanja o početku i kraju: spoznaja jedne karike u lancu svjetova nije mogla dati odgovor na pitanje o krajevima tog lanca, pa su beskonačnosti i dalje ostale lucidni izraz nemoći da se spozna konačno.

Oblaci su zastrli sunce i malo se smračilo. Uznemirenost prašume nije jenjavala, a dr Wanger se spremao završiti svoju posljednju misiju. Polako je krenuo do središnje zgrade. Na ulazu se još jednom okrenuo: davni grad bio je beživotan i pust. zaleđeno odsutan u svojem zamrlom vremenu. Unutrašnjost zgrade bila je ćudljiva i hladna, samo se ispod glavne kupole čuo fijuk zarobljenog vjetra.

Neki pokret podsjetio ga je na davni doživljaj. Ubrzo je stigao do raspukline i spustio se u jamu. Zaputio se u hodnik, sljedeći

SIRIUS 106

Dufoisove markice. Počeo je nailaziti na stvari na koje je svojevremeno nailazio i Dufois, ali one su za njega počele dobivati drugi smisao. Svijest dra Wangera polako se oslobađala okolnih datosti, vraćala samoj sebi i tražila odgovor u vlastitoj usklađenoj sveukupnosti, jedinom mjerilu svojeg postojanja. Doživljaj koji mu se javio u svijesti prikupljao je nove pojedinosti i prerastao u snažni arhetip. Nastavio je hodati hodnikom kao ulicom. Svjetlo koje je nosio osvjetljavalo je tajnovite udubine u okolnim zidovima iz kojih su svjetlucali sjajni predmeti kao roba u izlozima. Žućkasta prašina postajala je snijeg, žućkast od svjetla lanterni koje su se polako stale paliti u njegovu duhu. Svijetleće markice promicale su pored njega kao svjetla automobila u večernjoj vožnji kroz snježnu zavjesu. Izbio je na pusto raskršće na kojem nije bilo ljudi ni tramvaja. Oslušnuo je zvukove za koje mu se činilo da ih čuje iz daljine. Netko je svirao harmoniku, čuo se žamor i škripa koraka u snijegu.

Požurio je da što prije stigne. Iznad njega klizila su sve jača svjetla visokih zgrada u plavetnoj noći u kojoj se činilo da se lanterne oko kojih su padale snježne pahulje dižu u nebo, a odnekle se začuo daleki zvonki zbor. Stigao je i do kućnih vrata. Otvorio ih je i ušao.. Za njim je pjesma zamrla, a ispred bljesnuo je sjaj prepun iskrica, zvjezdica i lelujavih šara, poput velike božične jelke.

Približavao joj se očaran njezinom ljepotom: bila je veća i ljepša nego ikada prije. Ozaren iznenadnom radošću i vođen novopro-buđenom željom da sazna što ga to ovaj put čeka ispod nje, dr Klaus Wanger zakoračio je u vječnost.

— o —A predvečer, veličanstveniji i od izlaska sunca u Straussovoj

poemi »Tako govoraše Zaratustra«, pojavio se na sjevernom obzorju golem sjajan krug. U njegovu središtu pulsirala je neviđena energija i cijepala subatomske čestice silama usklađenja u spoznaji što se ubrzavala do neslućenih razmjera, do razine pri kojoj je znati značilo i biti. Reaktantna polja unutar valne fronte uništavala su život, pripremajući ga istovremeno na novo veliko buđenje dok se u neposrednoj blizini »Jupitera« počela formirati zaštitna zona vremenskog polja.

U novom, rađajućem Univerzumu stvorila se prva velika maglina.

»... suprotnost između ljudskog i višeg svijeta nije apsolutna; ta su dva svijeta samo relativno nesravnjiva jer most između njih ipak postoji. To je veliki

SIRIUS 107

posrednik, broj, i njegova realnost kao arhetipa u njegovoj najdubljoj biti vrijedi u oba svijeta.«

Bruno Ogorelec

ZNATE LI ŠTO JE TO

DOBRA ZNANSTVENAFANTASTIKA?

Ima, eto, već petnaestak godi-na otkako znanstvena fantastika kod nas doživljava svoje drugo buđenje. Entuzijasti se okupljaju u više ili manje formalna udruženja (»SFera« nam upravo slavi desetu godišnjicu!), izdavači pokušavaju izdati poneku knjigu, izlazi stalni časopis, niču čak i poneki fanzini, organiziraju se konvencije (u Zag-rebu dosad jedanaest), kina su nam puna fantastike... Ponuda već goto-vo premašuje potražnju. Reklo bi se, divota!

Pa ipak, začudo, rijetko ćete čuti da je netko zadovoljan. Ocjena je većine da se na tržištu, doduše, nudi mnogo, ali pretežno slabe robe, s povremenim časnim iznim-kama. Je li ta slaba ocjena ponude

opravdana? Ako jest, što je to onda što ne valja i zašto ne valja? E, na to ćete već mnogo teže čuti odgovor. Osjećaj nezadovoljstva ljudi teško uobliče u definiciju.

Nije ni čudo! Na žalost, činje-nica je da naše ljubitelje SF-a nitko nije ozbiljnije upućivao na vrijed-nosne kriterije u znanstveno) fan-tastici. Našla se povremeno poneka dobra kritika pojedinog djela, ali o sudovima koji bi važili za cijeli žanr uglavnom nije bilo riječi. Tko se uopće kod nas bavio tim kri-terijima? Darko Suvin, vrlo davno, Zoran Živković, vrlo nejasno, a Aleksandar B. Nedeljković vrlo površno. (Onima slabije upućenim Nedeljkovićevi će tekstovi svakako biti vrlo korisni, ali najprije moraju

SIRIUS 108

Acu shvatiti ozbiljno, što zbog njegova neuobičajenog stila, na žalost, malo tko čini)

Nekako kao da se podrazum-ijeva da ljudi znaju koji su kriteriji bitni. Kakve li zablude! Ne znaju to dobrim dijelom ni profesionalci ko-ji se kod nas bave SF-žanrom, a kamoli laici. Možete li se sjetiti ka-da ste posljednji put s nekim vodili plodonosan i argumentiran razgo-vor o SF-u, razgovor koji je doveo do nekog novog zaključka, neke sinteze? Gotovo svaka debata o znanstvenoj fantastici svede se na kraju na prepirku u kojoj većina sudionika zapravo ne razmjenjuje argumentirane sudove, nego vodi sukob među različitim ukusima. Dakako, konsenzus u takvoj situ-aciji nije moguć, moguće je samo beskrajno naklapanje, a zanimljivo je da svi kao da to i očekuju. Više od toga bi ih iznenadilo. Čak se i javne rasprave vode na tom nivou i iscrpu se na »dubokim« pitanjima: u kojoj mjeri neka priča pristaje žanru na kakav smo navikli, jesu li ideje nove ili logične, ili možda čak oboje odjednom, je li zaplet filma naivan ili nije.

Ako, međutim, na znanstvenu fantastiku ne želimo gledati samo kao na ugodan način trošenja slobodnog vremena, onda nam to ne bi smjelo biti dovoljno. Morali bismo odlučnije razlučivati, morali bismo znati što je što.

A kako? Naš ljubitelj SF-a — ako ne čita na stranim jezicima — prikraćen je za mogućnost uspored-be unutar žanra. Pristupačan mu je premalen broj naslova a da bi o žanru mogao formirati specifične kvalitativne sudove. S tako male-nim poredbenim uzorkom svaki po-

jedini naslov izgleda kao slučaj za sebe i vrlo je teško reći po kojim bi se to konkretnim kriterijima unutar žanra moglo odvojiti žito od kukolja.

Također, slaba je mogućnost retrospektivnog uvida u žanr. Kod nas je koliko-toliko prisutna znan-stvena fantastika stvarana unutar posljednjih desetak godina, no što je s dva desetljeća ranije? Od pe-desetih godina do danas SF se nije razvijao linearno, od niže kvalitete prema višoj, već je stihijski bujao u svim idejnim smjerovima, kao i svaki drugi vitalni oblik umjetnosti. Ograničiti se samo na najnovije znači biti odsječen ne samo od korijena već i od stabla i od ostalih grana, znači čučati na svojoj tankoj grančici i misliti za nju da je čitav svijet.

I od tako sužena izbora naši ljubitelji SF-a dobivaju još uži jer ne samo da se biraju jedino naj-noviji naslovi nego (uz rijetke iz-nimke) i jedino oni od njih za koje su urednici i izdavači čuli da su provjereni hitovi. Ljubitelji SF-lite-rature stoga žive na neuravno-teženoj dijeti — čitaju mnogo no-vih tekstova u kojima nalaze malo novih ideja, a nekakvog značaja, umjetnosti i spisateljske vještine dobivaju samo u tragovima. Takav im se izbor zatim tumači kao dobar SF- Istina je, doduše, da se i prije pod krinkom znanstvene fantastike proizvodila uglavnom drugoraz-redna konfekcija — to je osobitost sve žanrovske literature u svim vre-menskim razdobljima — ali se lju-dima nisu, kao danas, zamazivale oči. Šund se nije nametao uz gro-moglasnu reklamu niti se poku-šavao prikazati značajnim. Neka-

SIRIUS 109

kav Doc Smith ili E. R. Burroughs čitao se ispod klupe, pomalo pos-ramljeno, sa sviješću da je to samo zabavno i fascinantno, ali ipak sme-će, a kad bi čovjek odrastao, pre-lazio bi na kompleksniju znan-stvenu fantastiku. Ili je pak SF potpuno napuštao. Danas se, među-tim, nitko ne srami čitati sedam-naeste nastavke sage o mačeva-ocima u tridesetom stoljeću — ljudi su uvjereni da je to znanstvena fantastika. Dakako da im se onda nakon nekog vremena čini da tu nešto nedostaje, da to nije ono što bi trebalo biti.

U tako iskrivljenoj situaciji to više je potrebno imati svoje čvrste kriterije, ako nam je, dakako, stalo do umjetnosti, do kvalitete

Ako tražimo da nam SF pruži intelektualnu stimulaciju, a ne samo razbibrigu, onda ponajprije od nje-ga moramo tražiti raison d'être. Je li za priču koju čitate nužno da bude znanstvena fantastika ili bi ona uz manje prepravke sasvim lijepo pri-stajala u neki drugi žanr? Ako nije nužno da ona bude SF, malo je vjerojatno da će biti dobra. Ana-lizirajte to što čitate; možda vam je mesar umjesto bubrega podvalio koješta drugo. Unutar žanra (kad je, znači, pisac već posegnuo za od realnosti tako odmaknutom formom kao što je SF) našu pažnju zas-lužuje samo ono djelo koje mora biti SF da bi moglo reći ono što govori. Jedino nužnost može oprav-dati bijeg od zbilje, a sve drugo sa stanovišta umjetnosti mora biti sumnjivo. Sve drugo samo su ovce kojima je autor navukao vučje krz-no, jer su, eto, vukovi sada u modi. Još 1973. u časopisu »Umjetnost riječi« Darko Suvin upozorava:

»... Dakako, veoma je česta mogućnost da naučna fantastika ne iskoristi od tih svojih horizonata ništa do konvencionalnog rekvizi-tarija drugačijeg lokaliteta i neke mutne supernauke u svrhu sen-zacionalizma i površnih efekata... U obranu naučne fantastike može se ovdje reći da je takav protuspoz-najni eskapizam... ovdje ipak jasno inferioran po mjerilima samog žan-ra, a ne samo po mjerilima 'velike' književnosti... Osobito su teški grešnici na tom polju, kako bi sociološki bilo i očekivati, film i televizija, čiji je nivo... prosječno znatno niži od književne naučne fantastike...«

Ne kažem, dakako, da takav SF nije i ne može biti zabavan, zašto ne, ali držim da je speci-fičnost znanstvene fantastike upra-vo u tome što (usprkos poštovanju žanrovske formule) transcendira žanrovski nivo zabave. A ako to ne čini, čemu joj onda posvećivati pažnju? Ona tada zapravo, predstavlja, samo pornografiju, dakle robu koja smišljeno apelira jedino na nagone, potiskujući privremeno intelekt u pozadinu.

Zaista, ima u u djelu koje či-tate ili u filmu koji gledate ikakve intelektualne stimulacije? Navodi li vas (makar na neugodan način) na razmišljanje? Osjeća li se napor za saznanjem? Rve li se autor sa čov-jeku važnim problemima, osobito onima na koje vi inače ne biste pomislili? Je li taj autor smislio kakav svoj odgovor na bitna pita-nja? Ili — još bolje — je li smislio kakvo svoje bitno pitanje? Funkci-onira li, dakle, njegovo djelo spoz-najno? Ako ne, prodajte ga antikvarijatu, poklonile nemilom

SIRIUS 110

znancu. Ono možda nosi etiketu na kojoj piše »SF«, ali ne dajte se zavarati — ta etiketa nije moralno zaslužena. Pisalo je i na ogradi, kao što Cigo reče, pa nije bilo istina.

Govori li priča, roman, film o nečemu vama stranom i nepozna-tom? Je li to nešto strano i nepoz-nato zaista strano i nepoznato ili je riječ samo o pokladnoj maski? Beduin u pustinji, da navedem samo jedan notorni primjer, ostaje i dalje Beduin u pustinji, a tako se i ponaša, makar ga neinventivni autor prebacio i na udaljeni planet i kakvu hiljadu godina u budućnost. Babe vračare udružene u skautsku organizaciju jesu, dakako, neobična pojava, ali u kontekstu znanstvene fantastike ne predstavljaju neki osobit novum. Ne, ja vas pitam za nove stvari, zaista strane i nepoznate, a ipak logične i prihvatljive kad se sučite s njima i dobro razmislite. Gdje nema tog i takvog novuma, malo je vjerojatno da će biti i dobre i efektne znanstvene fantastike.

Ništa, dakle, bez pažljiva izbo-ra onoga što čitamo. Nevolja je, međutim, u tome što prije našeg izbora dolazi izbor urednika i iz-davača, pa smo prepušteni na milost i nemilost njihovim uku-sima. Možda ćete pitati zašto bi izdavaštvo imalo osobite veze s ličnim ukusom; nisu li tu drugi faktori mnogo važniji. Pitanje je, dakako, retoričko; i vi znate i ja znam da je u praksi lični ukus presudan, a da često u nedostatku pametnijeg rješenja ulogu urednika igra i stihija (sjetimo se samo one neslavne, zlatotiskom ukrašene se-rije romana nekakvih anonimnih francuskih piskarala, prije nekoliko

godina), no valjda smo svjesni da tako ne bi trebalo biti. Da su potrebni i kriteriji i znanje.

Čvrsti kriteriji impliciraju ne-kakvo znanje na čijem su temelju izrasli. Jednako bi tako znanje tre-balo implicirati sposobnost razluči-vanja, dakle kriterije, ali na žalost, u praksi nije tako. Lako je vidjeti da mnogi »poznavaoci« znanstvene fantastike, osobe koje su pročitale veliku količinu SF-literature, a sva-kako i prije svega ključna djela žanra, usprkos načitanosti i »znanju« jednostavno nemaju iz-građene kriterije o kojima govo-rimo niti za njih mare. I što sad? Tja, za početak im barem možemo svući mantiju znania i proglasiti ih pukim potrošačima koji ne razmiš-ljaju o onome što troše. Bude li takva osoba još i urednik, moći će zadovoljiti, dakako, samo potrebe istih takvih buchfressera.

Rezoniranje na nivou »ovo je dobro zato što mi se sviđa« možda ne treba potpuno osuditi — ono svakako vodi nekakvom čitalačkom zadovoljstvu — ali, molim vas, ne-mojte ga smatrati nekim intelek-tualnim dometom. Onaj koga ne zagolica činjenica da je SF očito značajno drukčiji od ostalih žan-rova, a jednako tako i od književne matice, tko se ne pita zašto je SF upravo takav kakav jest, tako u hamletovskom smislu iščašen, ot-kvačen, taj nije zaslužio drugo nego taj thrill, što će reći uzbuđenje. Ne treba njemu misao, već napetost neizvjesne ili lascivne radnje.

Puko faktografsko nakupljanje pročitanih tekstova čak ni inte-lektualno angažiranu čitaocu neće biti od pomoći, koliko god za po-četak bilo potrebno. O pročitanom

SIRIUS 111

valja i razmisliti, i to disciplinirano razmisliti. Pri tome je korisno svoje znanje obogatiti onim što su drugi razmišljali na istu temu, dakle pra-titi i kritičku i teorijsku literaturu. (Ako vam je cilj javno djelovanje na polju znanstvene fantastike, onda vam je to i obaveza.) Ovaj je žanr jedini koji je razvio vlastitu, autohtonu kritičku i analitičku publicistiku (i to izuzetno bogatu), što je čvrst pokazatelj da su mu namjere i djelatnost kompleksniji od jednostavnog trgovanja razbi-brigom. Šteta je ne iskoristiti posto-janje takvih radova — dublje zain-teresiranom ljubitelju SF-a oni će u najmanju ruku pružiti priliku da svoje znanje i kriterije suprotstavi

drugima, da ih iskuša, izbrusi i obogati.

Dakako, takve literature na na-šem jeziku ima vrlo malo. Stano-vita promjena u tekstovnoj strukturi »Siriusa« daje, eto, nade da će u skoroj budućnosti biti toga i na ovim stranicama više nego dosad, no inače čovjeku ne preostaje drugo nego da čita na stranim jezicima.

Kome se čini da je sve to prekomplicirano i da zahtijeva truda i vremena, ima pravo, uistinu je tako. No onome tko misli da se taj trud ne isplati jedino što mogu reći jest: čitajte pornografiju i krimiće. Oni će vam postavljati mnogo manje intelektualne zahtjeve.

SIRIUS 112

Skica za povijest jugoslavenskog SF-stripa

Miša u svemiruBraća Walter i Norbert Neugeba-

uer su kudikamo najplodniji jugo-slavenski stvaraoci stripa Djelujući od sredine tridesetih do sredine šez-desetih godina Walter Neugebauer (1921) nacrtao je sto dvadesetak kompletnih stripova, a njegov četiri godine stariii brat Norbert u istom je tom razdoblju napisao predloške i dijaloge za sto pedesetak stripova, koje su, o-sim Waltera, crtali ioš Mauro-vić, Delač, Dovniković, Radilo-vić i drugi autori

Među najširom publikom braća Neugebauer su ponajprije nozrati po nizu komičnih stripova (»Cik i Cak« »Patuljak Nosko«. »Tarzano-vim stopama«. »Zim-Zum« itd.) koji se odlikuju preciznim i dopad-ljivim crtežem vedrinom, bezazle-nošću i duhovitošću, čime su odu-ševljavali i nasmijavali više ge-neraciia čitalaca

Manje je međutim, poznato da je-dan i to ne zanemariv dio Neuge-bauerovih stripova žanrovski pripa-da znanstvenoj fantastici ili samo fantastici. O njegovim SF-stripo-vima; crtanim u realističkoj maniri (»Prvi ljudi na Mjesecu« »Nez-nanac iz svemira« »Satelit Zemlje XXVIII« i dr.) govorit ćemo u sljedećem broju, a današnji nasta-vak posvećujemo Neueebauerovu stripu »Miša u svemiru« koji smat-ramo školskim primjerom znan-

stvenofantastičnog stripa crtanog karikaturalnim stilom. Istina braća Neugebauer su se i u drugim svojim karikaturalnim stripovima (»Patuljak Nosko« »Gladni kralj« »Mali Muk« »Grad na oblacima«. »Začarana tapeta« i još nekima) ko-ristili elementima fictiona. no tu je bila riječ ili o bajkama (u koljma su takvi elementi neminovni) ili su ti elementi stavljeni u drugi plan. »Miša u svemiru« je sviesno auto-rovo isprepletanje žanra dječijeg stripa sa znanstveno fantastičnim sadržajem i ikonografijom. Ali time se zanimljivost toga Neugeba-uerova stripa ne iscrpljuje. jer on isto tako zorno svjedoči da ; verbo-vizuelna umjetnost može biti najdi-rektnija referenca duha i senzibi-liteta vremena u kojem nastaje.

Naime, strip »Miša u svemiru«, slično stripu »Svemirko« Vladimira Delača. objavljivanom šezdesetih godina u »Plavom vjesniku«. očito je bio inspiriran lansiranjem »Sput-njika« 1957. godine, događajem kojim je otvorena nova era u raz-voju čovječanstva. »Miša u svemi-ru« kreiran je za potrebe njemačkog nakladnika Rolfa Kauku a u našoj zemlji premijerno je objavljivan. i to s kraćim prekidima u »Strip reviki« od broja 1. od 28. kolovoza 1962. do broja 49 od 30. srpnja 1963. godine. Strip ukupno ima sto

SIRIUS 113

dvadesetak tabla.Radnja stripa »Miša u svemiru«

smještena je u blisku budućnost odnosno kako se u uvodu napo-minie: »Od lansiranja sputniika proš-lo je nekoliko desetljeća.« Naša civilizaciia je dosegla zavidan nivo tehnološkog i duhovnog napretka a na susjednim planetarna Marsu i Veneri već postoje raketo-

dromi. Priklanjajući se fabuli koja će se ponajorije svidjeti djeci Wal-ter i Norbert Neugebauer razvijaju prilično pojednostavljenu priču o avanturama profesora Turbina nje-gove unučice Koni. njegova meha-ničara dječaka Miše i robota Robi-ja. Profesor Turbino na molbu vla-de pokušava pronaći pogonsko sredstvo s pomoću kojega bi se

čovjek mogao otisnuti na ostala nebeska tijela. To mu naposljetku i uspijeva ali da sve ne ide pravo-crtno, u radnju se uključuju gang-steri koji se žele domoći profe-sorova pronalaska, a zatim pljač-kaju i zlatni transport. I kako je to obično u bajkama zahvaljujući od-važnosti i spretnosti glavnog junaka Miše. gangsteri bivaju spriječeni u svojoj namjeri i na kraju se nađu pred licem pravde. Od same fabule zanimljivije su Neugebauerove crtačke vizije budućnosti, posebno onaj dio stripa što se odvija na Marsu i Veneri. Mars je prikazan

kao nepregledna crvena pustinja, i na Veneri nalazimo drugačiju vege-taciiu nego na Zemlji. Tamošnja klima stvorila je ori-jaške životinje i biljke meso-žderke. Sami junaci stripa najčešće su odjeveni u uni-forme astronauta, služe se mikro-prisluškivačima i telekamerama. voze se raketama roboti su im desna ruka itd.

»Miša u svemiru« nastao je u Posljednjoj fazi Neugebauerova bavljenja stripom, u kojoj je on sve više stilizirao svoj crtež, ali uprkos tome u njemu su prisutne neke od karakteristika koje su ga proslavile:

SIRIUS 114

obli-kovanje ljudskih humorističkih figura, autohtonost stripovne nara-

cije specifičan grafički pristup itd.VELJKO KRULČIĆ

Vijesti• Philip Jose Farmer objavio je

novi roman, zasnovan na pripo-vijeci »Svijet samo utorkom« (»Sirius« br. 5), a zove se »Day-world«. Gibsonu je izašla kolekcija od deset priča s naslovom »Kako smo popalili Kromu« (»Sirius« 114), a njegov roman »Neuro-mancer« trebao bi također izdati je-dan od naših privatnih izdavača. Nove zbirke priča upravo su obja-vili i John Varley (vidi prošli »Sirius«), Ro-bert Silverberg, Gregory Benford i Kim Stanlev Robinson.

• Nakon sedam romana o čudes-nom svijetu Pernu i čarobnim zma-jevima Anne McCaffrey se vratila s kraćim romanom »Nerilkina priča« (»Nerilka's Story«). Zmajevi s Perna već su joj donijeli Huga 1967. i Nebulu 1968, za priče koje su poslije postale dio romana. Anne McCaffrey uložila je puno truda da stvori simpatične zmajeve koji su-rađuju s ljudima da bi zaštitili Pern od najezde uništavajućih biljaka što svake četiri stotine godina padaju s neba (to jest s planeta blizanca koji se u ciklusima približava Pernu). Zmajevi imaju svakakve sposob-nosti: mogu se teleportirati, komu-niciraju s ljudima telepatijom, a mogu i putovati kroz vrijeme (bave se kronomocijom, rekao bi dr Zoran Živković). Pern krije mnoge tajne i Anne McCaffrey ih s vreme-na na vrijeme polako otkriva zmajoljupcima. Zbog toga je među obožavateljima stekla nadimak »Dragon lady«, tj. Aždaja.

• Objavljena je i konačna lista kandidata za Nebulu 1985 Podu-gačka je i ima ukupno dvadeset i sedam djela. Od romana to su:

»Blood music«, (Greg Bear) »Din-ner at Deviant’s Palace« (Tim Po-wers) »Ender's Game« (Orson Scott Card), »Helliconia Winter« (Brian Aldiss), »The Postman« (David Brin), »The Remaking of Sigimund Freud« (Barry Malzberg) i »Sehismatrix« (Bruce Sterling). U kategoriji priča favoriti su novela Tiptreejeve »The only thing to do«, priča Swanwicka i Gibsona »Dog-fight« te kratka priča Nancy Kress »Out of all them bright stars«. Čini se da je Cardov roman najbliži nag-radi, iako je Aldissov opus »Helli-conia« mnogo snažniji kad se gleda u cjelini kao trilogija. Međutim, Nebula se dodjeljuje samo za jedan roman, a ne za trilogiju, te je teško prosuditi da li će to djelovati na članove Američkog udruženja SF-pisaca kada budu davali svoje glasove

• David Brin, koji se čitaocima pretprošlog broja »Siriusa« pred-stavio svojom nagrađenom pričom »Kristalne kugle«, odlučio je da na koju godinu sunčanu Kaliforniju zamijeni londonskom maglom. Na-kon tek završenog romana »Srce kometa«, u kolaboraciji s Benfor-dom, Brin nastoji dovršiti davno započeti i nedovršeni treći dio trilogije »Uzdizanja«. Drugi dio i »Zvjezdana plima raste« ponovo je na listi bestselera, ali ovaj put kao tvrdo ukoričena knjiga, što je neuo-bičajeno i za američke prilike. Brin je ovaj roman malo prepravio za ovo izdanje, i to je vjerojatan uzrok njegova ponovnog uspona. Inače ovaj je roman u izdavačkom planu »Kentaura« za ovu godinu.

• Stanje se na listama bestselera nije znatnije promijenilo od pos-ljednjeg mjeseca. »Lovci mamuta« ne daju da »Kontakt« kontaktira s

SIRIUS 115

prvim mjestom, a King je spao na samo tri naslova u raznim listama. U specijaliziranim knjižarama Heinlein se i dalje najbolje prodaje u tvrdo ukoričenim izdanjima, a u džepnim knjigama prvo mjesto iznenada je zauzeo mladi pisac Steven Brust, sa svojim drugim romanom »Brokedown Palace«, drugi je Card s već spomenutom »Enderovom igrom«, dok je na trećem mjestu nova zvijezda fantastike Barbara Hambly s još jednim romanom o zmajevima, »Dragonsbane«.

Još jedan fantasy-roman na četvrtom je mjestu: »Čarobnjak« Raymonda Feista, koji trenutno možete kupiti u knjižari »Mladosti« u Gundulićevoj ulici u Zagrebu (ako ne bude rasprodan dok ovo budete čitali). Nastavak »Lopov-skog svijeta« (osmi) na petom je mjestu, a na šestom je treći dio »Chanur« tetralogije C. J. Cherrvh, »Kifovi uzvraćaju udarac«. Kifovi iz naslova jedni su od najne-simpatičnijih aliena što su ikada kružili svemirom, a Cherryhova je još jednom pokazala da je majstor kad je posrijedi psihologija izvan-zemljana. (N. A.)

• Nakon smrti Franka Herberta još dvije njegove knjige pojavit će se ove godine; jedna je Herbertova kolaboracija s njegovim sinom Brlanom Herbertom, s naslovom »Man of Two Worlds«. a druga nastavak romana »Jesus Incident«, koji je radio s Billom Ransomom. Taj će roman Ransom sam dovršiti. Planirana sedma knjiga u seriji Dune na žalost niie napisana.

• Druga povijest nastavka Asi-movljeva romana »Fantastično pu-tovanje«, prema kojem je snimljen istoimeni film. dobila je neoče-kivani obrat. Nakon što je Double-day, Asimovljev izdavač, zabranio

da se roman objavi izvan eksklu-zivnog ugovora (izdavačka kuća NAL naručila je nastavak), Philip Jose Farmer napisao je dva romana prema priči Jeroma Bixbyja. ali su oba bila odbijena. Sada se Double-day predomislio i na kraju Asimov ipak piše nastavak prema Farmero-vu predlošku. Nakon što je potrošio godinu dana pišući za NAL, Farmer je, razočaran, izjavio: »Da postoji književni terorizam, stavio bih bombu pod NAL i Doubleday.« Istovremeno Asimov i Doubleday slave stotu zajedničku knjigu; bit će to »Zadužbina i Zemlja«, planirana za rujan ove godine. Nakon toga Asimov će raditi na »Preludiju za Zadužbinu«.

• Barry Longyear prema čijem je nagrađenom djelu »Enemy Mine« upravo snimljen film (koji je već u prvim izvještajima proglašen SF-filmom godine), završio je novi roman s naslovom »Sea of Glass«.

• Karl Edward Wagner, zvanjem psihijatar, već ie davno napustio svoju privatnu ordinaciju i bavi se isključivo pisanjem i uređivanjem. Nedavno je predao u štampu šestu knjigu o svom junaku Kaneu; to je treća kolekcija u seriji, a naslov joj je »Silver Dagger«. Wagnerov Ka-ne jedan je od najupečatljiviji ju-naka moderne herojske fantastike i premda je na neki način kopija Konana on je kao lik toliko različit od uobičajenog stereotipa mišića-vog junaka. Karl je izuzetno obra-zovan, poznavalac starih tekstova i pomalo samouk čarobnjak. Njegovi su motivi vrlo sebični, u njemu nema samilosti za slabije, i Wagner ga redovno stavlja u službu zlih sila, a zločesti na kraju uvijek pokušaju prevariti i Kanea. Tako on silom prilika mora, spašavajući vlastitu kožu, potući svoje zle saveznike i zauzeti mjesto junaka.

SIRIUS 116

Od romana u seriji svakako treba izdvojiti »Darkness Weaves«. a od kraćih djela dvije priče iz kolekcije »Nightwinds«. »Raven's Evrie« i »Sing a Last Song of Valdese«. Prava je šteta što je u nas fantasy tako zapostavljen pa se ova djela naprosto nemaju gdje pojaviti.

• Frederik Pohl se ima gdje po-javiti, ali na žalost piše tako puno da bi nam trebala posebna edicija koja bi objavljivala samo njegove romane. Tek što je u džepnom izdanju izašao njegov roman »Black Star Rising«. pojavio se njegov najnoviji rad s naslovom »The Corning of the Quantum Cats«. Roman na karakterističan la-gani Pohlov način govori o sve-miru, s mnoštvom paralelnih varijanata povijesti. Glavni je junak fizičar čije se četiri varijante nepre-stano vrte po romanu zabavljajući čitaoca. Nasuprot Pohlu iz kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina, ovaj Pohl zrači optimi-zmom, što je vjerojatno posljedica i njegova nedavnog vjenčanja s Mary Anne Huli. Pohl je svoju sa-dašnju suprugu zaprosio na svoj neuobičajeni način: objavio je oglas u »Locusu«. gdje je na pola strane jednostavno napisao »Mary Anne. udaj se za mene. Fred«. Pohl, koji ima 67 godina, upravo je predao svoj novi još neimenovani roman. Uz navedene romane u nas od njegovih posljednjih radova nisu objavljeni »Jem«. »Syzygy«. »The Cool War«. »Starburst«, nekoliko kolaboracija i pola tuceta kolekcija.

• Novi Clarkeov roman »Songs of Distint Earth« govori o susretu kolonista s planete Thalassa koji već sedam stoljeća žive odvojeno od ostale ljudske civilizacije (koja je nakon eksplozije Sunca raštrkana po raznim planetima što kruže oko obližnjih zvijezda), s novim na-

seljenicima koji putuju prema nekom još udaljenijem svijetu. Prema prvim recenzijama, ovaj roman, koji ovog mjeseca treba da izađe u Americi, a vjerojatno nedugo zatim i u nas, tako je statičan u usporedbi s ostalim Clarkeovim romanima da će se usprkos svojim ostalim kvalitetama teško svidjeti i najvatre-nijim Clarkeovim pristašama. S časnim izuzecima, dakako,

• Gregory Benford potpisao je novi ugovor s izdavačkom kućom »Bantam« za svoja tri slijedeća romana, za okruglo 300.000 dolara. Sva tri romana, iako neće nužno biti direktni nastavci, zaokružit će životopis Nigela Walmslevja juna-ka dvaju već objavljenih Benfordo-vih romana (»In the Ocean of the Night« i »Across the Sea of Suns«). Ako je suditi prema onome što je dosad viđeno, serija će biti izuzetno kvalitetna. Nigelove avanture u prve dvije knjige pravi su tvrdi SF u izvornom obliku. Benford vrlo dobro zna o čemu govori kad je riječ o znanosti, njegove ekstrapo-lacije i hipotetske konstrukcije vrhunac su disciplinirane gimnas-tike uma, njegova karakterizacija uvijek je na čvrstim temeljima, a pri odražavanju tempa radnje nema nikakvih problema. Benfordov gla-vni junak Nigel izaziva instant sim-patije sa svojitm anti-estabilshment stavom, bez obzira na to da li istra-žuje nepoznate asteroide. pronalazi olupine tajanstvenih svemirskih brodova na Mjesecu ili slijedi čudne signale koji dolaze s obližnje zvijezde — na engleskom! Benford je u sinopsisu za idući roman, kažu, posvetio više teksta fizičkim zakonima koji vladaju u srcu galaksije nego radnji u romanu.

• Tim Powers, o kojem smo pisali u jednom od prošlih brojeva,

SIRIUS 117

također uvelike piše. Upravo je za-vršio roman »On Stranger Tides«, a sada radi na nastavku »The Stress of Her Regard«. Powers je oba romana prodao Ace-u za 70.000 dolara, ali je prethodno povukao avanse od Del Reya, koji mu je romane odbio. Kao što je Del Rey uostalom učinio i za Powersov poslije nagrađeni roman »Anubis Gates«.

PS: Slušajući izvrsnu glazbu Radio-Austrije III, čuli smo vijest da je slavni poljski SF-pisac koji živi u toj nama susjednoj državi dobio godišnju austrijsku državnu nagradu za književnost (uz koju ide i ček na 200.000 šilinga). Čestitamo i pitamo se kada će i kod nas SF-pisci dobivati tolike nagrade.

NEVEN ANT1ČEVIĆ

Za Sirius...Naše pretpostavke iz prošloga

broja, da će ljepše proljetno vrijeme donijeti uspješnije radove, pokazale su se točnim. Ovaj put izdvajamo čak devet dobrih priča.

Evo njihovih naslova: SEKSO-

KRATIJA (veoma uspjela SF-satira), GREŠKA (odlična hard-SF-priča), DAN KADA DVIJE ZORE OSVANUŠE (uspješna u prerađe-noj verziji), LJUBAVNA PRIČA II (simpatično, samo su dvije pos-ljednje rečenice nepotrebne). BI-CIKLISTA i HRIM ILI PRIČA O

SIRIUS 118

LJUBAVI (obje dobre). DOBRICA (bila bi još bolja kad bi se dio s kvizom skratio za desetak redaka). O ČEMU JE PISAO RATNIK (prihvatljiva) i POKLON S NEBA (također prihvatljiva, premda joj je završni odlomak suvišan).

...nije za SiriusSELENA i GARANCIJA ZA

OPSTANAK odlikuju se dobrim stilom i obradom ali teme su im previše poznate da bi bile zanim-ljive (pronađite originalniju temu). BURLESKA O VREMENU pre-tanka je za SIRIUS, inače nije loša i vjerojatno bi našla mjesto u ne-kom školskom listu. U POSLJED-NJEM KORAKU autor je prilično uspješno dao atmosferu postkata-strofičnog doba, ali ostalo je nejas-no što je pričom želio reći. RATUS bi možda bio i dobar da radnja nije zasnovana na besmislenoj ideji (da bi prenošenje Štakora na novi pla-net izazvalo njegovu propast). Ideja KOCKE nije nepoznata, a sam tekst prije spada u neki bilten SF-a nego u SIRIUS.

ODLAZAK I POVRATAK ER-GISTA bio bi dobra priča da nema tako bezvezan kraj, kao i SJEĆA-NJE NA PROŠLOST koja ima dobar štos, ali je na granici SF-a, dok se AMAZONKE odlikuju dob-rim stilom, samo što ih poznata ideja čini neprihvatljivima. SPA-SONOSNO RJEŠENJE je prastari štos, a i sama priča je tanka, dok je KOMARAC više fantastika s prim-jesom horrora nego SF. Slično je i s LEGOKOCKASTTM ČOVJE-ČULJKOM, a IZA OGLEDALA... je drama koja je i poprilično nerazumljiva.

S PRIMJESOM SF — zanimljiva

serija aforizama, ali budući da SIRIUS nema takve rubrike, neće biti u njemu objavljeni. JA SAM OD JUČER nema samo poznatu ideju, nego je priča marginalna i kao SF PROKLETA MJESTA tanka su i pričom i štosom, a osim toga nije li pretjerana postavka da opasnost od nuklearnih otpadaka traje deset hiljada godina? BEZ-BOLNO ima dobar stil ali štos je osrednji i priča je prilično nejasna. (Da se malo više potrudite, zacijelo biste bili uspješniji!)

KRIK i TV nadrealističke su pri-če i nemaju veze s SF-om. ZAM-KA je tanak vic, dok je POVRA-TAK nerazumljiv, a i nije SF. OKEAN je pak jako prepoznatljiv, kao i RATNIK i DUGO ČEKA-NJE, koje je osim toga i »tanko« ispričano. PESČANA PLANETA. VJEČITI PUTNIK i DRAMA TEK POČINJE priče su bez mnogo smisla i logike.

REVOLUCIJA NA SF-NAČlN nema veze s Asimovljevim zakonima robotike (ako već pišete o robotima, proučite malo osnovne zakone).

I. R. iz Kočevlja: Poslali ste priču bez naslova, koja je zbog nedovoljnog poznavanja astrofizike i astronomije puna besmislica i neuvjerljivosti.

OPIS BORAVIŠTA odličan je vic, ali suviše miriše na plagijat, bolje rečeno na prijevod s engles-kog na što upućuju neke činjenice a i neke riječi su krivo upotrebljene (slažete se!?)

LJUBAVNA PRIČA ima dobru temu ali stereotipnu radnju i nelogičan kraj, a PROJEKT SVEMIRSKA STRAŽA bio bi dobar kad bi se kratio.

SIRIUS 119

U POČETKU BEŠE TAMA lije-pa je alegorijska priča, ali na žalost ne spada u SIRIUS već u neki šahovski list. dok su GAS i PIRAMIDA dobri aforizmi, ali marginalan SF. Još su neke priče marginalne kao SF a k tome imaiu i druge nedostatke. To su KlŠE KOJE SU PROŠLE (iako dobro pisana) ONA (poznata tema). ZLOČIN I KAZNA HOMO SAPIENSA (s besmislenom temom) i TV.

TVRDOGLAVO MAGARE pot-pisano s »budući Clarke«- morat će još dosta rasti, a autor učiti da napiše objavljivu priču. Kad bi priča POSLJEDNJI imala original-niju temu, mogla bi proći, s obzi-rom na prihvatljiv stil i naraciju. BOŽJI RAT je priča o čovjeku koji se pretvara u majmuna i već ie ispričana, ali više kao šala dok je kao zbilja besmislica. U školski list možda bi mogle ući: RIJELA KUGLA, SAT EGOZOBIO-LOGIJE, PROPALA, EKSPEDI-CIJA i USE I U SVOJE KLJUSE.

JA BOG ima staru, poznatu temu: vaš stil zaslužuje originalniju. Isto savjetujemo i autorici priče ROBO-TE UBIJAJU ZAR NE? s besmislenom temom.

POGREŠAN ZAKLJUČAK bio bi dobar vic kad bi se duhovito ispričao na jednoj kartici. ČLA-NAK IZ MAGAZINA AP KOS-MOS sadrži neprihvatljivo filozofi-ranje, RAT I MIR ratuje sa smis-lom, dok u CRKVI nije baš jasno što se željelo reći.

INDRA — stereotipna radnja s početkom, a bez kraja: NEKA BUDE ŠTO BITI MORA bezvezno moraliziranje, kao što je bezvezna i tema priče NIKAD NEĆE OTlĆl.

A H.

Kupujem-- prodajem• Prodajem SIRIUSE 1—116, cijena prema dogovoru. — DAMIR BOGADI. Končeta b.b. Rovinj• Kupujem SIRIUS broj 1 za 500 d. — MIROSLAV JORDAN, P. Miškine 4/2. 55000 Slavonski Brod• Prodajem SIRIUSE 54-65. 73-100 (100 d kom), zatim Djeca Arakisa 1,2 od Herber-ta (1600 d.) i Galaksiju 1982, (nepotpunu). 1983. 1984 — BORUT SPANOVIC. Prešernova 12 62380 Slovenj Gradec• Kupuiem SIRIUSE 1—19 21 —50 52—54 57 58 60 66 68. 69 72 85 86 88. 89 93. 106. Komad plaćam 100 d. — IVAN STANI-MIROVIC B. Veličković 2 14000 Valjevo.• Kupuiem SIRIUSE 1. 2. 3. 5, 16 19 19 21 cijena od 150 do 200 d primjerak ili po dogovoru. — DAMIR MATESIĆ. Januševačka 7 4100 Zagreb• Prodajem komplet SIRIUSA 1—117 za 15.000 d. zatim oko 40 SF-knjiga (na zahtjev šaljem speci-fikaciju i cijene za knjige). — DAMIR VIDOVIĆ. Medulićeva 10. 41000 Zagreb.• Kupujem SIRIUSE 15, 62, 63, 65, 66, 67. te 6F-knjige. — MIHAJLO BOJAT. Trg mornarice 10. 52000 Pula.• Kupujem SIRIUSE 2. 4. 5. 19, 35, 36. 75, 82. po 200 komad. — SAVO OBRADOVlĆ. 27. marta, 81000 Titograd.• Mijenjam komplet SIRIUSA 1—118. ANDROMEDU 1, 2, 3,

SIRIUS 120

MONOLIT 1. djela F. Herberta i sve naslove iz biblioteke Kentaur. kao i mnoge druge SF-knjige, sve za SPECTRUM 48 s pripadajućom opremom. Mogućnost dogovora. — BRANKO IVlĆ, M. Huđi 13/3. Sremska Mitrovica.• Za Andromedu 3 nudim An-dromedu 1 plus 1000 d. — ŽARKO KOHUCZ. Brijunska l/I, 41000

Zagreb.• Za Monolit 2 ili Andromedu 3 dajem Galaksije 161—167 i prodajem knjige: Smrt Megalo-polisa (350 d). Golać na urvini (350). Četvrto međuledeno doba (350), ili ih mijenjam za SIRIUSE 1—6. — ŽARKO TRAJANOSKI, Prvomajska 4/16. 91000 Skoplje.

Adresa uredništva:Zoran ŽivkovićSenjačka 3211000 Beogradtel: 011/652-304

DVA NOVA SENZACIONALNA DJELA U BIBLIOTECI

POLARISNajdinamičnija jugoslavenska SF-edicija ponovo se pobrinula da

domaćim ljubiteljima znanstvene fantastike osigura dva velika

SIRIUS 121

svjetska literarna hita:

Artur Klark

NAPEVI DALEKE ZEMLJEi

Isak Asimov

ZADUŽBINA I ZEMLJAEvo jedinstvene prilike da već sada naručite ova dva izuzetna

romana u povoljnijoj objedinjenoj pretplati- Sve što treba da učinite jest da običnom poštanskom uputnicom uplatite ukupno 3980 dinara na adresu: Biblioteka »Polaris«. Zoran Živković. Senjačka 32, 11000 Beograd. Za tu svotu čeka vas, osim dva navedena djela, još i specijalni Informator biblioteke »Polaris«, koji na 24 stranice donosi najaktualnije SF-zanimljivosti iz zemlje i svijeta. Pretplata ostaje otvorena do 15. lipnja 1986. a izlaženje knjiga planiramo za kraj lipnja.

NE propustite priliku da se s »Polarisom« vinete na sam VRH SF-Olimpa!

Nove knjige u SF-ediciji

ZNAK SAGITERomani, novele, priče, najbolji svjetski SF-autori; knjige su štampane latinicom na finom ofsetnom papiru, format 13 X 20 cm, povez broširan, isporuka odmah, plaćanje pouzećem.

1. Samuel R. Delany — VAVILON 17 900 dinara

2. Samuel R. Delany — AJNSTAJNOVSKI PRESEK. 700 dinara

Ovo su dva najznačajnija Delanyjeva romana, za oba su mu pripale nagrade »Nebula«, i to 1966. i 1967. godine. Prvi opisuje traganje u svemiru za tajnom jezika nazvanog Vavilon 17, koji je ujedno 1 jezik, i šifra, 1 način mišljenja, i izvor određene moći. Drugi predstavlja futurističku verziju mita o Orfeju u ambijentu Zemlje naseljene

SIRIUS 122

mutantima ljudskih potomaka. Oba su pisana izvanrednim stilom, koji je Delanyja uvrstio u red literarno najjačih SF-pisaca.

3. Robert Silverberg — UMIRANJE IZNUTRA 1100 dinara

U Silverbergovu opusu, koji broji više od osamdeset SF-romana, izdvaja se nekoliko izuzetno zapaženih, gotovo podjednake vrijednosti. Za ovaj put odabrali smo »Umiranje iznutra«, u kojem je opisan život jednog telepata u vremenu kad on počinje gubiti svoju moć. Istinsko remek-djelo.

4. Antologija savremene francuske fantastike 1300 dinara

Francuski SF bilježi posljednjih godina zapažen uspjeh. Antologija koju smo pripremili obuhvaća dvanaest novela i priča najznačajnijih francuskih autora (Curval, Jeury, Anderevon, Mondoloni, Re^ narđ...). Izbor i prijevod: Ksenija Jovanović. Boban Knežević. 11070 NOVI BEOGRAD, Poštanski fah 19

POKLANJAMO UMJETNIČKU SLIKU – ORIGINALNASLOVNE STRANICE SIRIUSA

------------------------------------------------------NATJEČAJ

Redakcija »Romani i stripovi«(»Sirius« br. 118)41000 ZAGREB

Avenija bratstva i jedinstva 4 ---------------------------------------------------------

Želite li na dar sliku — originalnu naslovnu stranicu »Siriusa« — izrežite ovaj kupon, nalijepite ga na dopisnicu i pošaljite redakciji najkasnije do 20. V 1986.

Istovremeno, željeli sliku ili ne, napišite koja vam se priča najviše sviđa u ovom broju »Siriusa«. To će nam pomoći u izboru priče po vašem

SIRIUS 123

ukusu u idućim brojevima.U ovom SIRIUSU najviše mi se sviđa priča ………..……………

………………………………………………………………………...

Cijena pojedinom primjerku 150 dinars. PRETPLATA (uz popust) za godinu dana 1.620 dinara, za šest mjeseci 810 dinara.

Pretplata se uplaćuje općom uplatnicom u korist računa 30101-833-1216 SOUR »Vjesnik« Interna banka s oznakom »za SIRIUS«.

Uplata na devizni račun 30101-620-16-25731-3252051 kod Udru-žene banke Hrvatske, Zagrebačka banka, Zagreb (za »SIRIUS«), izdanje OOUR-a IRI.

CIJENA OGLASA crno-bijela stranica 40.000 dinara posljednja omotna stranica 55.000 dinara.

SIRIUS 124