SADRŽAJ

1.)UVOD 2

2.)Medicinska rehabilitacija 3

3.)Interdisciplinaran i multidisciplinaran odnosu u rehabilitaciji………………………………………………………….6

4.)Adaptacija i kvalitet života 10

5.)ZAKLJUČAK 13

6.)LITERATURA 14

1

1.)UVODBolesti i povrede su jedan od najznačajnijih uzroka socijalne zavisnosti čovjeka. Snaga i priroda te zavisnosti variraju na vrlo širokoj skali od neposrednog rizika biološkog nestanka (smrti ) do malih prepreka u vršenju osnovnih životnih aktivnosti. Ni u jedne druge kategorije ljudi nije tako snažno i dugotrajno izraženo "stanje socijalne potrebe" bolesnika koji se adaptiraju u životnu sredinu jer im je potrebna rehabilitacija za njihovo ozdravljenje.

Faktori koji utiču na rehabitaciju su:

*porodica

*okolina

*radno mjesto

*stanovanje

*šira zajednica

Medicinska rehabilitacija bolesnika oboljelih podrazumijeva niz mjera i postupaka s ciljem sprečavanja ili umanjivanja posljedica bolesti, osobito protiv funkcionalne nesposobnosti u obavljanju aktivnosti svakodnevnog života.

Profesionalna rehabilitacija podrazumijeva postupke i radnje potrebne za osposobljavanje hendikepirane osobe za prijašnji ili odgovarajući novi posao. Profesionalna rehabilitacija mora imati gospodarstveno opravdanje. Ondje gdje to ne može biti slučaj treba biti terapijska mjera i naglasak stavljati na socijalnu rehabilitaciju. Vrlo je važno uzimati u obzir želje i ambicije osobe koja prolazi kroz rehabilitaciju.

Članovi rehabilitacijskog tima u procesu profesionalne rehabilitacije:

- liječnik rehabilitator

- psiholog

- radni terapeut ili fizioterapeut

- nastavnik praktične nastave

- stručni suradnik Zavoda za zapošljavanje

2

2.) Medicinska rehabilitacija

Medicinska rehabilitacija bolesnika oboljelih od podrazumijeva niz mjera i postupaka s ciljem sprečavanja ili umanjivanja posljedica bolesti, osobito protiv funkcionalne nesposobnosti u obavljanju aktivnosti svakodnevnog života. Dosljednim izvršavanjem zacrtanog programa rehabilitacije usvojenog od radne grupe evropskog i američkog Kardiološkog društva (1994) želi se postići konačan cilj, a to je: fizička, psihička, profesionalna i socijalna rehabilitacija.

Rehabilitaciju kao termin prvi je upotrijebio Riter Won Buss 1884. godine rekavši da "mentalni bolesnik koji se liječi, treba potpuno da se rehabilituje i da zadobije ljudske vrijednosti zajedno sa ponovo započetim životom". Međutim, trebalo je da prođe gotovo 50 godina da bi se napravio prvi program rehabilitacije. Inicijalne tragove o rehabilitaciji upravo i nalazimo kod tjelesnih invalida.Program je bio zasnovan na medicinskoj koncepciji o restauraciji (obnavljanju) funkcija fizički hendikepiranih lica.

Rehabilitacija je uvijek dobijala na značaju posle velikih svjetskih ratova, kada je ostajala velika armija invalida nesposobna za rad i privređivanje.

Svakom društvu se više isplatilo da profesionalno rehabilituje invalide za samostalni život, nego da vodi brigu o njima i njihovim porodicama.

3

Ali razvoj rehabilitacije se ne može mjeriti samo brojem ljudi koji su osposobljeni, već i kvalitetom pruženih usluga.

Rehabilitacija je zbir postupaka koji se poduzimaju za ublažavanje stupnja onesposobljenosti i hendikepa bolesnika. Usmjerena je na ublažavanje posljedica bolesti koje se očituju na živčano-mišićnom kao i sekundarno, na lokomotornom sustavu. Navedene manifestacije su različite za pojedine vrste neuromuskularnih bolesti pa se i rehabilitacija planira na temelju što egzaktnije dijagnoze bolesti uz dobro poznavanje etiopatogeneze, klinickog tijeka i progresije svake bolesti za sebe.

Rehabilitacijske metode nisu specifične za pojedine dijagnoze iako postoji načelna sličnost u određenim grupama bolesti, nego je prvenstveno usmjerena prema funkcionalnom deficitu, tj. smanjenju ili gubitku određenih fizičkih sposobnosti i neovisnosti bolesnika.

Rehabilitacija ne mijenja patofiziološki tijek bolesti, ali svakako utječe na funkcionalne mogućnosti bolesnika.

Ciljevi u rehabilitaciji bolesnika jesu: ublažavanje ili sprječavanje smanjenja funkcionalnog kapaciteta bolesnika, zadržavanje neovisnosti u aktivnostima svakodnevnog života i samostalnog kretanja što je duže moguće te savjetovanje i poduka bolesnika i njegove obitelji za samostalnost i samozbrinjavanje unutar granica funkcionalnih mogućnosti.

4

Rehabilitacija se planira za svaku od tri različite faze bolesti:

a) faza samostalnog hoda,

b) prijelaznu fazu ili fazu otežanog hoda te

c) fazu pokretljivosti u invalidskim kolicima.

U složenoj rehabilitaciji osoba s neuromuskularnim bolestima postoje tri komponentne a to su medicinska, psihološka i socijalna. Idealno zamišljeno, sve bi ove razine rehabilitacije trebale biti koordinirane i usklađene.

Nažalost nerijetko smo svjedoci da u praksi takva suradnja baš i ne funkcionira, što ide ma kraju, na štetu bolesnika.

Uspješna rehabilitacija tih bolesnika pretpostavlja interdisciplinarni pristup, timski rad i suradnju različitih zdravstvenih djelatnika - liječnika specijalista (neurologa, fizijatra, pedijatra, ortopeda), zatim fizioterapeuta, radnih terapeuta, medicinskih sestara.

U medicinskoj rehabilitaciji se koristi niz metoda: fizioterapija, radna terapija, primjena ortopedskih pomagala, primjena tehničkih pomagala u svakodnevnom

5

životu. Poželjna bi odnosno nužna bila i suradnja s psiholozima, socijalnim radnicima, savjetnicima za profesionalnu orijentaciju i dr.

Novija era rehabilitacije bolesnika započeta je još odavno upotrebom naslonjača, kada je prekinuta teorija i praksa o apsolutnom mirovanju a istraživači su ukazali da: "Krevet nije mjesto za zadržavanje srčanih bolesnika". I mnogi drugi istraživači su ukazivali na važnost rane fizičke aktivnosti, potom na testove fizičkog opterećenja i multidisciplinirani pristup liječenju i rehabilitaciji bolesnika. Osnovno načelo je da ona bude primijenjena od trenutka nastanka odnosno dijagnosticiranja bolesti pa sve do izliječenja i funkcionalne osposobljenosti, a u pojedinim slučajevima doživotno.

3.) Interdisciplinaran i multidisciplinaran odnosu u rehabilitaciji

Rehabilitacijom koštano-mišićnog sustava, kao sastavnicom ukupne rehabilitacije, bave se fizijatri, tj. specijalisti fizikalne medicine i rehabilitacije, specijalnosti koja je usmjerena na prevenciju, otkrivanje i neurokirurško, tj. konzervativno liječenje bolesti udruženih s nesposobnošću. Osim rehabilitacijom koštano-mišićnog sustava, fizijatri se bave rehabilitacijom akutne i kronične boli, osoba nakon amputacije ekstremiteta, ozljeda glave, kralježnice i mozga te brojnih drugih bolesti koje primarno ne moraju biti vezane uz sustav za kretanje.

Danas se sve više govori o fizikalnoj medicini kao medicinskoj struci zaduženoj za poboljšanje kvalitete života s obzirom na to da je osnovni cilj rehabilitacije optimalno poboljšanje svih funkcija u svim vidovima življenja, uključujući medicinsku, socijalnu, emocionalnu i radnu dimenziju.

Kao što joj i samo ime kaže, specijalizacija se sastoji od dva dijela: fizikalne medicine koja se bavi dijagnostikom i liječenjem koštano-mišićnih bolesti pomoću lijekova, fizikalnih procedura i terapijskog vježbanja, te rehabilitacije koja zapravo predstavlja proces ponovnog osposobljavanja osobe s nesposobnošću u najvećoj mogućoj mjeri, i to putem primjene rehabilitacijskih načela i tehnika.

Za razliku od klasičnih načina medicinskog liječenja, koje predstavljaju otkrivanje i liječenje direktno usmjereno prema uzroku, odnosno patološkom

6

procesu koji je doveo do bolesti (biomedicinski model), rehabilitacija podrazumijeva višekratne, simultane intervencije usmjerene prema uzroku i sekundarnim posljedicama ozljede ili bolesti (biopsihosocijalni model).

Rehabilitacija znači dovođenje osobe do njezina punoga fizičkog, psihološkog, socijalnog, radnog, rekreativnog i edukacijskog potencijala koji je sukladan njezinom fiziološkom ili anatomskom oštećenju i ograničenjima u okolišu. Pet nužnih komponenti rehabilitacije su:jedinstven, bolesniku usmjeren plan razrađen od bolesnika i rehabilitacijskog tima.

Ciljevi koji proizlaze tijekom interdisciplinarnog procesa su:

*sudjelovanje i motivacija bolesnika - nužna za postizanje ciljeva

*krajnji rezultat - poboljšanje bolesnikovih osobnih potencijala

*ishod - smanjenje nesposobnosti, oštećenja ili hendikepa.

Danas se sve više govori o rehabilitaciji koja je usmjerena prema samom bolesniku.

To je proces suradnje i djelovanja koji zahtijeva poznavanje bolesnika kao osobe (holistički pristup), izradu ciljeva sukladnih životnom planu bolesnika i intervencije koje u najvećoj mogućoj mjeri popravljaju sve bolesnikove sposobnosti i potencijale.

Rehabilitacijski tim može funkcionirati multidisciplinarno i interdisciplinarno. Multidisciplinarni pristup odnosi se na specijalno usmjerene aktivnosti koje su zbroj svih uključenih disciplina pojedinačno. Za funkcioniranje u multidiciplinarnom pristupu nije potrebno poznavanje drugih znanja ili disciplina u rehabilitacijskom procesu, osim znanja vlastite discipline.

Multidisciplinarni rehabilitacijski tim sastoji se od različitih profesionalaca koji liječe bolesnika odvojeno, sa specifičnim ciljevima za pojedinu granu. Tim se može sastojati od fizioterapeuta, logopeda, radnih terapeuta, rekreacijskih

7

terapeuta, protetičara ortotičara (stručnjaka za primjenu raznih proteza ili ortoza), medicinskih sestara, psihologa, socijalnih radnika, hortikulturalnog terapeuta, muzičkog terapeuta, terapeuta za ples i po potrebi drugih specijalista.

Poboljšanje bolesnikovih potencijala u svakoj grani mora biti dokumentirano ili registrirano na skupnim sastancima za izmjenu informacija. Interdisciplinarni pristup, koji danas uglavnom preferiramo u rehabilitaciji, koristi znanja iz različitih disciplina sa svrhom postizanja zajedničkog cilja. Pojedini sudionici rehabilitacijskog procesa moraju poznavati i dijelove drugih disciplina uključenih u rehabilitaciju kako bi mogli ravnopravno sudjelovati u zajedničkim nastojanjima postizanja konačnog cilja, tj. potpune i najveće moguće rehabilitacije bolesnika u svim dijelovima života.

Interdisciplinarni program rehabilitacije mora biti takav da svi zajedno postižu više nego što pojedina disciplina može postići djelujući samostalno bez drugih sudionika u rehabilitaciji. Nakon što svaki sudionik procesa procijeni bolesnika u skladu sa svojom strukom, članovi tima zajednički planiraju program rehabilitacije, procjenjuju dosadašnji uspjeh postavljenih ciljeva i postavljaju nove ciljeve koji proizlaze tijekom samog procesa rehabilitacije. Ključ uspješna funkcioniranja rehabilitacijskog tima leži upravo u komunikaciji između pojedinih članova tima. Interdisciplinarni pristup rehabilitaciji omogućuje koordinirano djelovanje, bez cjepkanja rehabilitacijskog procesa unutar pojedinih grana, što sam proces čini učinkovitijim i pozitivnijim kako za bolesnika tako za rehabilitacijski tim.

Formalno, rehabilitacija koštano-mišićnih bolesti bazirana je na interdisciplinarnom pristupu. U većini centara postoji dobra komunikacija između liječnika fizijatra kao voditelja rehabilitacijskog tima i fizioterapeuta, radnih terapeuta i drugih sudionika u rehabilitacijskom procesu. Problem leži u nedovoljnom broju radnih terapeuta, rekreacijskih terapeuta, socijalnih radnika i slično.

8

Kronični je problem rehabilitacije, ne samo koštano-mišićnih bolesti nego i općenito kao struke, u nedostatnim vremenskim normativima i njihovu provođenju u rehabilitaciji pojedinih bolesnika u ambulantnim i stacionarnim ustanovama.

Konačno, jedan dio rehabilitacije koji spada pod rehabilitaciju u kućnoj njezi ne provodi se po uzusima i regulativi fizikalne medicine i rehabilitacije kao struke zbog nemogućnosti kvalitetne kontrole postignutih rezultata i uopće postavljanja indikacija za određene bolesti koje mogu biti rehabilitirane u takvim uvjetima.

Zajedničkim naporima svih spomenutih sudionika u rehabilitacijskom procesu, u koje se mogu uključiti i liječnici drugih specijalnosti sa specifičnim problemima, može se postići da krajnji ishod rehabilitacije bude još povoljniji za bolesnika, čime je i zadovoljstvo rehabilitacijskog tima veće.

9

4.)Adaptacija i kvalitet života

Prvenstveno u slučaju da ne postoji sistem adaptacije, mi bi davno izumrli. Čovjek koji se ne može adaptirati na stres, ne može ni preživjeti. Kada kažemo stres, ne mislimo samo na psihološki stres, već i na sve vrste fizičkog stresa.

10

Adaptacija može biti iskorištena u pozitivnom, ili nas može zadesiti u negativnom smislu. U negativnom smislu je primjer kada imamo neki poremećaj u organizmu, a za koji nismo svjesni, tijelo se adaptira na taj poremećaj, poremećivanjem nečega drugog da bi izbalansiralo prethodni problem.

Veoma često se kod ljudi očituje upravo taj drugi problem, gdje nastupa (u najgorem slučaju) intervencija medicine, koja tretira problem br 2. Ovo se može usko povezati sa simptomatskim liječenjem jednog problema, dok onaj drugi koji je sve to započeo i dalje ostaje i pravi probleme. 

Grupa eksperata SZO dala je definiciju kvaliteta života koja, također, uzima u obzir zapažanja pojedinca i njegov odnos prema okolini:

"Kvalitet života se definiše kao percepcija (zapažanje) pojedinaca o sopstvenom položaju u životu u kontekstu kulture i sistema vrijednosti u kojima žive, kao i prema svojim ciljevima, očekivanjima, standardima i interesovanjima. To je široki koncept koga čine fizičko zdravlje pojedinaca, psihološki status, materijalna nezavisnost, socijalni odnosi i njihovi odnosi prema značajnim karakteristikama spoljašnje sredine".

Iz same definicije se vidi da kvalitet života stanovništva jedne zemlje uveliko zavisi od njene ekonomske razvijenosti.

Otuda je u našoj sredini, usljed teške ekonomske situacije i dugogodišnjih ratova i migracije stanovništva, kvalitet života ljudi znatno niži nego u ostalim zemljama, posebno razvijenog zapada.

Cilj adaptacije:

*Postizanje što veće realnosti životne sredine

*Jačanje odgovornosti članova grupe i međusobne povezanosti

*Povećanje samoinicijative i iskustva realnosti

11

*Usvajanje socijalnih modela ponašanja

*Redukcija anksioznosti

*Stvaranje povoljnih interpersonalnih odnosa i poboljšanje komunikacije

*Razvoj neizraženih ili potisnutih kreativnih sposobnosti

*Učvršćivanje ostalih zdravih osobina ličnosti

Ovakve ciljeve radno-okupacijske terapije provodimo primjenom različitih metoda i postupaka u sklopu odjela terapije radom i cjelokupne rehabilitacije bolesnika u bolnici, a sa željom, da izbjegnemo negativne konotacije liječenja bolesnika.

Obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti i funkcionalni status bolesnika predstavljaju široki pojam koji obuhvata mnoge različite sfere, poput sposobnosti za obavljanje različitih fizičkih aktivnosti, prisustva simptoma bolesti i dr. Upitnici specifični za oboljenje najčešće obuhvataju najvažnije sfere funkcionisanja bolesnika, odnosno najvažnije aspekte njihovog kvaliteta života. Određene grupe pitanja upitnika koje se odnose na konkretne sfere funkcionisanja bolesnika čine oblasti upitnika, a aspekti kvaliteta života bolesnika koje odražavaju nazivaju se oblasti kvaliteta života.

PRINCIPI VOĐENJA BERTE BOBATH

“...pacijentu treba činiti zadovoljstvo da ponovo nešto može.”

“Pacijent će biti vođen našim rukama, uopće nije potrebno ništa puno reći, nego mu ponovo dati osjećaj za držanje i pokret.”

“Samo tamo gdje je pacijent sam AKTIVAN uči ponovo koristiti svoje mogućnosti pokretanja i iste u smislenom kontekstu ponovo prizvati”Dužnost stručnih lica/medicinskog osoblja kod bolje adaptacije pacijenta su:

*briga o održavanju dnevne okupacije pacijenta (samozbrinjavanje, produktivnost, slobodno vrijeme) i njihovim obiteljima/njegovateljima kako bi se uspostavila ravnoteža u izvedbi dnevne okupacije sukladno stanju bolesti i mogućnostima pacijenta.

12

*treba pomoći u procjeni prioriteta pacijenta, uključujući socijalne i duhovne prioritete*zajedno s pacijentom/klijentom i članovima njegove obitelji pomoći u pronalaženju okupacije koja ima smisao i značenje za osobu, ne zanemarujući različitost utjecaja kulture i okoline na pojedinca*skrb za dobru suradnju i povezanost između pacijenta i zdravstvenog osoblja*prepoznavanje djelovanja umora na pacijentove/klijentove sposobnosti, funkcioniranje i neovisnost*definiranje strategija i postupaka kod pojave umora te očuvanje energije*treba pomoći u razumijevanju potreba i podešavanju promjena kao i prihvaćanju ovisnosti i kolebanja, surađivati u postavljanju realnih očekivanja i ciljeva*informiranje pacijenta kako reducirati potrošnju energije u izvođenju dnevnih okupacija*treba pomoći u adaptiranju životnog stila*treba skrbiti za opremu, pomagala i adaptaciju okoline gdje je to neophodno s ciljem manjeg utroška energije*treba pomoći pacijentima/klijentima istražiti i prepoznati tko su (self-koncept) i što su im prioriteti u životu, prepoznati vrijednosti i uloge svojih pacijenata/klijenata unutar obitelji i/ili zajednice, pomoći u adaptaciji promijenjenih uloga ako je to potrebno, poduprijeti samopouzdanje pacijenta/klijenta i reflektirati njegova prošla i tekuća dostignuća

5.)ZAKLJUČAKIz navedenog što sam naveo i obrazložio u seminarskom radu može se zaključiti da dosadašnji oblici zdravstvene skrbi za pacijente u potpunosti ne zadovoljavaju zadane kriterije zdravstvene skrbi koje se provode u svijetu.

13

Jedan od problema koji se detektira odnosi se na djelomičnu ekipiranost članova zdravstvenog tima.

Bitan faktor u rehabilitaciji pacijenta ima medicinsko osoblje koje roditelje, rodbinu i ostale uvodi u proces adaptacije bolesnika, odnosno objašnjava dijagnozu kao i terapije za pacijenta.

Kod angažiranja okoline pacijenta potrebno je da pored senzornih deficita evidentira i možebitne perceptivne, pa koliko je to moguće sukladno s tim urediti pacijentovu okolinu (s koje strane mu se prilazi,obraća,glazba, kako ga se animira na aktivnost i slično).

Razni stimulansi potiču pacijentovu aktivnost te ga ohrabruju da koristi i deficitarnu stranu, ekstremitet ili funkciju.

Iz svega navedenog uviđamo uzrok velikih problema u međuljudskim odnosima. Nerazumijevanje psihijatrijskih bolesnika što dovodi do socijalne izolacije gdje takvi pacijenti bivaju prepušteni samo sebi.

Na njima je da se bore i izbore sa svojom bolešću,a na nama je da takvim ljudima pomognemo da se rehabilituju i da se vrate normalnom životu koliko je to moguće.

**Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete popraviti, a to ste vi sami.**

6.)LITERATURA

14

-Internet stranice: google -rehabilitacija i životna sredina

-Idikovac- REHABILITACIJA I FIZIKALNA TERAPIJA BOLESNIKA S NEUROMUSKULARNIM BOLESTIMA, Prim. mr. sc. Ida Kovac, Zagreb 2004

15