Sejid Husein Nasr - Islam i moderno doba

8/2/2019 Sejid Husein Nasr - Islam i moderno doba

1/12

Islam i moderno doba razgovor sa Sayyedom Hosseinom Nasrom

U 20. stoljeu svijet je doivio brze i korjenite promjene, koje su jednako obuhvatile iislamski svijet. Jedan od osnovnih problema veine islamskih zemalja jeste kako

artikulirati ove promjene u ivotu pojedinca i drutva jasno je da je veoma teko,

praktino nemogue, povui jasnu crtu izmeu tradicionalnog i modernog. Ne mislimpritom na tehnoloki napredak, ve na itav niz drugih promjena. Kako premostiti jaz

izmeu islama i modernizma?

Mislim da, ako modernizam posmatramo kao specifinu i odreenu filozofiju a doista jestetako onda je nemogue postii to o emu me pitate. Definiramo li, pak, modernizam kao skupuvjeta koji su se javili u odreenom vremenu (to, naravno, nije filozofska definicija), tad epitanje imati posve drukiji smisao. Ako tad pitamo moe li se islam uskladiti s odreenimskupom uvjeta, onda emo odgovoriti da moe. Ako, meutim, pod modernizmompodrazumijevate specifini svjetonazor, tad je pomirba islama i modernizma nemogua. Inae,umjesto izraza modernitet redovno koristim termin modernizam upravo zato to elim ukazati nafilozofsku specifinost tog fenomena. Modernizam ne znai samo promjene, to je posebna

filozofija i svjetonazor koji poiva na poricanju teistikog svjetonazora i nastojanju da seumjesto teocentrizma nametne antropocentrizam. To je pokuaj da se Boija vlast zamijeniljudskom, i stoga se posebna panja obraa na individuu i individualizam te ljudske sposobnostipoput razuma i emocija. Zato je epistemologija modernizma utemeljena ili na racionalizmu ili naempirizmu. Ovo uenje ljudske vrijednosti, dakle vrijednosti ovozemnog ovjeka, dri kaonajvie vrijednosti i glavni kriterij. Postoje mnogi drugi apekti modernizma, ali ovdje ih neemospominjati, ve emo kazati tek toliko da su humanizam, racionalizam, empirizam iantropocentrizam osnovna obiljeja modernizma.

Uzevi ovo u obzir, ne samo islam nego niti bilo koja druga istinska religija ne moe premostitijaz izmeu sebe i modernizma, jer modernizam je potpuna negacija religijskog svjetonazora.Islam, ali i druge religije, uobiajenu stvarnost smatra proisteklom iz beskonane stvarnosti, i

stoga je teocentrian. Pored razuma i osjetila, religija i intelekt, osvjedoenje i vjeru smatraosobitim ljudskim sposobnostima, te dri da je ovjek kadar primiti Objavu i sjediniti se saZbiljom koja je ponad ljudskog. Stoga za religiju ovjek ak niti na ovom svijetu nije posvezemaljsko bie, on je voen vjenim vrijednostima i slijeenje tih vrijednosti je ono to muosigurava vjeni ivot. Religija formira svetu zajednicu ummet, i pojedinac je lan tezajednice. Religija stvara tradicionalnu civilizaciju u kojoj ovjek u svom ivotu i krozumjetnosti iznalazi razliite manifestacije svetog. Humanizmu na nain kako ga danasdoivljavaju nema mjesta u religiji.


2/12

Mislim da u raspravi o odnosu izmeu islama i modernizma treba razluiti dvije bitno razliitestvari. Prvo, kako islam, ili hinduizam, kranstvo, judaizam, moe biti prisutan i ostvarivatisvoju ulogu u svijetu koji ne samo da je bitno drukiji od svih dosadanjih iskustava nego je ustalnom procesu dalje promjene? Drugo pitanje tie se kvaliteta razumijevanja pokretakih silaovih promjena i problema postavljanja prema njima da li ih bez oklijevanja prihvatiti ili ih

zanemariti. Sa mnogim iranskim i arapskim suvremenim misliocima razilazim se oko poimanjamodernizma. Oni, naime, modernizam smatraju principom i pitaju se kako se islam i ostalereligije trebaju postaviti prema njemu, dok ja ne mislim da je modernizam princip. Drim damodernizam poiva na jednom posve pogrenom razumijevanju ovjeka i stvarnosti, i onekozmoloke i svake druge. Modernizam ima ishodite u golemoj zabludi i vue nas u mrak ipropast ovjeanstva. Priali smo o krizi ivotne sredine, a znate da mnogi odgovorno tvrde kakonam je, nastavimo li kretati se putem kojim svijet posljednjih desetljea ide, preostalo samo jopedesetak godina do potpune propasti. Mi, naprosto, inimo kolektivno samoubistvo.

Kod ljudi na Zapadu sve bre se oblikuje svijest da ima neto truhlo u dravi Danskoj,suprotstavljanje modernizmu tokom 20. stoljea je u stalnom porastu. Jo prije Drugog svjetskograta pjesnici poput T. S. Eliota i Ezre Pounda digli su glas protiv modernizma. Modernizam su

kritizirali i neki pisci, poput Andrea Gidea, koji nisu bili naroito religiozni. Ta kritika na jednojvioj i argumentiranoj razini artikulirana je naroito u knjigama Renea GuenonaKriza modernogsvijeta, koja je u Francuskoj doivjela nekoliko izdanja, i Podruje kvantiteta. Te kritike su udrugoj polovini 20. stoljea postale toliko snane da je i Muzej moderne umjetnosti u New Yorkupromijenio ime u Muzej suvremene umjetnosti. Sjeam se da su, dok sam jo bio student, mnogimoji profesori na Harvardu stalno insistirali kako treba naglasiti granicu izmeu modernog isuvremenog. Danas mnogi intelektualci naglaavaju da sve ono to je suvremeno ne moraistodobno biti i moderno. Te kritike krenule su otud to su mnogi nekadanji zagovornicimodernizma na Zapadu (a Zapad je njegovo rodno mjesto i otud se poeo iriti na ostatak svijeta)shvatili u emu je problem, iako tada pukotine na zidovima Zapada nisu bile tako vidljive kaodanas.

Mislim da dunost tradicionalnih i religijskih mislilaca islama i ostalih religija nije da nastojeshvatiti modernizam kako bi svoju tradiciju uskladili s njim, ve prije svega zato da bi ga moglikritizirati. Zato bi se islam, kranstvo ili bilo koja druga religija trebali prilagoditimodernizmu? Zato moderni svijet ne bi bio podreen zbilji tradicije? Malo je onih koji sebipostavljaju ovakva pitanja. Na zasjedanju Prvog kongresa orijentalista odranom u Indiji 1961.postavio sam ovo pitanje tokom rasprave o tome trebaju li se mijenjati neki propisi islamskogahkama koji se odnose na pojedinca. Indijske vlasti smatrale su da, poto se vrijeme promijenilo,treba mijenjati i zakone, pa tako i neke aspekte islamskog vjerozakona koji se tiu ivotaindividue. Sjeam se da su te veeri bili prisutni i Davaharlal Nehru, Indira Gandi i ostali najviiindijski zvaninici. Tad sam otvoreno i jasno postavio pitanje: Ako se mi trebamo mijenjati uskladu s vremenom, u skladu s im, onda, treba da se mijenja vrijeme? Taj moj nastup izazvaoje pravu buru u indijskim medijima i, barem na neko vrijeme, odustalo se od namjera omijenjanju islamskog ahkama. Jo od mladosti pitao sam se: Koji su to principi koji drutvonuno vode u promjene? Da ste ivjeli u 12. stoljeu, da li biste se opet nali pred ovakvimpitanjem? Svakao da biste, jer uvjeti u 12. stoljeu bili su drukiji od uvjeta u 11. stoljeu, kolikogod se nama danas ne ini da tu ima neke razlike. Tada je svaka generacija, meutim, nastojalaprimijeniti principe svoje tradicije na vrijeme u kome im je sueno da ive.

Danas su shvatanja drukija. Pretpostavlja se da su drutvene promjene nezavisne od nas i da se


3/12

mi trebamo usklaivati prema promjenama. Mi, s jedne strane, kaemo: ovjek je slobodan isam odreuje svoju sudbinu, a, s druge strane, tvrdimo da se treba prilagoavati vremenu.Koliko god da se historijski determinizam vee za Marksa i Hegela, ak i Marksovi oponentipristali su uz tezu o nunosti historijskih uvjeta. Ali, ta su to historijski uvjeti? Uopeni Hegelovpojam duh vremena moe se vrlo lahko filozofski kritizirati. ta je to duh vremena? ta je

njegovo ishodite ako to nismo mi ljudi sami? Ima li on svoje ishodite u Bogu, nadzemaljskimsvjetovima ili ga stvara potpuno materijalna i ljudska stvarnost? I ta u ovoj sintagmi uope znaiduh? Kad upotrijebimo termin Zeitgeist, uvijek smo pred pitanjem odakle taj duh dolazi i zatosmo duni pokoriti se pred njim. Jednom sam na jednom predavanju u Evropi rekao: Ono to jeovjek na Zapadu uinio jeste da je Sveti Duh zamijenio duhom vremena Zeitgeist umjestoHeillige Geist, i svi su se na to nasmijali. Htio sam rei da su krani nekad vjerovali u DuhSveti i njega su uzimali kao vodia i zatitu u svojim ivotima. Sad su Duh Sveti zamijeniliduhom vremena, i on bi trebao biti na vodi. Mi smo, pognutih glava, robovi tog duha.Vrijeme smo uinili apsolutnim, to je, s filozofskog gledita, posve besmisleno, i sadrazmiljamo kako da sebe i svoju religiju prilagodimo vremenu. Ja se estoko protivim takvomvienju stvari i ve etrdeset godina pokuavam kroz ono to piem pobiti takvo vienje. Branim

princip prema kome mi trebamo usklaivati vrijeme sa svojim svetim tradicijama.Htio bih ovdje citirati Henryja Corbina, s kojim sam se u pogledu vienja ovog pitanja izuzetnoslagao. Jednom smo raspravljali oko neega i on je tad kazao: Obini ovjek prima bojuvremena, a duhovni ovjek boji vrijeme svojim bojama. Jo tada sam smatrao kako je krizamodernizma dosegla vrhunac i da je krajnje vrijeme da se okanimo ispraznog intelektualiziranja ida na temelju intelekta, tradicije, duhovnih istina, mudrosti stoljea i perenijalne filozofije trebada zasnujemo pravu kritiku modernizma i ukaemo na sve njegove zablude i tete koje nanosi.To je ono to treba uiniti, inae e modernizam i postmodernizam, ruku pod ruku, unititi itavsvijet.

Svaki ovjek, svaki musliman, ako hoete, danas moe sjesti u avion i otputovati u Pariz, i ondjee nauiti kako ive tamonji muslimani, iji stil ivota je svakako bitno drukiji od stila ivotanekog muslimana iz sela u okolini Yazda. Naravno, svaka religija mora svojim sljedbenicimaponuditi praktine propise koji se tiu ivota u ovom svijetu. Uzmemo li, meutim, da su tepromjene princip i da smo mi obavezni pratiti ih, tad smo poput konja kome su namakli uzde itjeraju ga mimo njegove volje. To je neto to ne samo da nije u skladu s religijom, nego jesuprotstavljeno svim principima zapadnjakog slobodoumlja. Moderni svijet zapao je u oitparadoks, jer, s jedne strane, grlato zagovara slobode, demokratiju i slino, tvrdi kako su ljudigospodari svoje sudbine, a, s druge strane, modernisti insistiraju kako sve moramo mijenjati uskladu s vremenom, tvrde kako moramo plivati niz rijenu struju. Oni su uvjereni kako, samozato to ivimo u 21. a ne u 13. stoljeu, ne moemo kao autoritet uzimati nikakve sveteinstitucije, sveta uenja i slino.

Danas se ak vie i ne govori o stoljeima nego o desetljeima. Za veinu Amerikanacasedamdesete se danas ine dalekim kao srednji vijek. Znate kako se u Americi stvari brzomijenjaju, i danas ve imate one koji su jako nostalgini za pedesetim godinama ovog (20.)stoljea, dakle za vremenom kad sam ja iao u kolu, kao da se radi o ko zna koliko dalekomvremenu. U ime novog desetljea mora se odbaciti sve iz prolosti, sve brzo postaje staro ibezvrijedno, moramo ii ukorak s vremenom kako bismo bili moderni, ne smijemo dopustiti danas nazovu zaostalima. estoko sam protiv takvih vienja i smatram da taj fenomen uistinupokazuje da jedna civilizacija ini samoubistvo.


4/12

Kaete da moramo kritizirati modernizam, ali zar ne mislite da i unutar samogmodernizma postoji kritiki diskurs? Mislim da i sam modernizam odgaja izvjesnu

kritiku svijest, kritiki racionalizam koji je prisutan u djelima mnogih postmodernih

pisaca.

Trebate imati na umu da kritika misao nije uope nuno moderna i postojala je i prije, naravnone u smislu kako je Kant prezentira. Ta kritika filozofija uglavnom je bespredmetna i nelogina,jer u njoj razum kritizira samoga sebe. Jako je teko takvo to logiki opravdati, i to shvataju imnogi kantijanski filozofi na Zapadu. Ta vrsta kritike bila je, ustvari, neodvojivi diomodernizma, neto poput ulja koje omoguava da se toak lake okree. Ja kritiku ne smatramistoznanom sa racionalizacijom. Ibn Sina i Abu Reyhan Biruni imali su izuzetnu kritiku svijest;u Birunijevim djelima imamo nekoliko izvanrednih kritikih rasprava u smislu da se on tu uputau logiko propitivanje teme. Ono to se danas u filozofskim kolama Zapada naziva filozofskomkritikom jeste poseban vid upotrebe ovog termina koji se u biti svodi na ono to je Kant postavio.Kantijanska kritika naposljetku zavrava u orsokaku, i dolazimo do onog Heideggerovog:Filozofija zavrava sa mnom.

To se zbilja deava u praksi i mnogi filozofi na Zapadu osjeaju da je filozofija dola u orsokak.Doista smatram da filozofi izvan Zapada, oni iz Japana, Kine, Indije, Irana, arapskog svijeta,moraju kritiki ocijeniti modernizam na Zapadu, jer tako e moi uoiti slabosti modernizma.Oni koji ive van Zapada teko mogu shvatiti sve aspekte modernizma, osim onih tehnolokih iznanstvenih. Sami zapadnjaci koji ive u okovima modernizma puno bolje shvataju ova pitanja.

Uzmimo kao primjer problem ivotne sredine. Danas, nekoliko desetljea nakon to je ovajproblem dobio opi znaaj, za oekivati je da to bude vrua tema i na Istoku, ali ljudi o tompitanju znaju veoma malo. Istonjaci uope nisu svjesni pravih razloga zbog kojih se javio ovajproblem. Oni ne vide ono to je unutar ambalae i misle kako e zapadnjaci rijeiti ve nekakotaj problem jer raspolau za to neophodnim tehnolokim i naunim pretpostavkama. Stvari,

meutim, stoje posve drukije. Zato mislim da je kritika modernizma od samih zapadnjaka,filozofa, knjievnika i sociologa, izuzetno bitna za ljude na Istoku. Posebno vrijedno je to tekritike, prema mom miljenju, dolaze od nekih najumnijih ljudi na Zapadu. Knjiga poznatogvedskog mislioca Tagea Lindboma The Tare and The Good Grain jedna je od najdubljihevropskih kritika socijalizma i marksizma. On sam bio je neko vrijeme teoretiar vedskesocijalistike partije, a kad se pred njim otvorila spoznaja tradicije i perenijalne filozofije, postaoje estoki kritiar filozofije marksizma, socijalizma i jo mnogih drugih elemenata modernizma.Njegove kritike odnose se i na neke moderne ideologije koje nisu ljeviarske. Za nas je posebnobitno to ta rastua kritika modernizma nije kantijanska. Ona se oblikuje pod svjetlom intelekta,a ne racia, to je sutinski razliito.

Da li je prodor modernizma u islamski svijet oslabio povjerenje muslimana utranscendentne istine islama?

I da i ne. Da u smislu to je manji broj Iranaca, Pakistanaca, Indijaca, Turaka i Arapa koji su sekolovali na Zapadu i prihvatili zapadnjake filozofske nazore izgubio svoje povjerenje u


5/12

islamske istine. Pored njih, imamo i dosta muslimana koji su se kolovali na Zapadu ili suvesternizirani u vlastitim domovinama, a koji uope ne poznaju zapadnjaku misao. Oni suprihvatili samo hedonistiku dimenziju modernog zapadnjakog ivota, ali uglavnom pojmanemaju o filozofiji na kojoj takav ivot poiva niti o suvremenim intelektualnim kolamaZapada. Svakako, imamo i one koji su postali skeptini prema transcendentnim zbiljama unutar

vlastite filozofske tradicije. Treba, meutim, istai da je broj takvih u islamskom svijetu, uusporedbi s, recimo, Japanom i Kinom, veoma mali. Odgovorio sam i da i ne. Ovo je, dakle, biloobjanjenje onoga da.

to se tie ne, treba kazati da zapadnjaka misao ne samo da nije oslabila temeljne proceseislamske misli i njenog transcendentnog svjetonazora, nego se posljednjih decenija sve manjeslijede zapadnjaki misaoni trendovi koji su u svojoj biti lieni transcendentnog. Danas imamojedan posve novi narataj muslimanskih intelektualaca, Turaka, Iranaca, Indijaca, Malezijaca...,od kojih su mnogi bili moji studenti tako da mnoge od njih dobro poznajem. To su mladi iizgraeni mislioci, a zapadnjaku misao poznaju mnogo bolje od svojih prethodnika koji su seuglavnom bavili Bergsonom i Descartesom. Veina naih mladih mislilaca odlino poznaju jedanili dva evropska jezika, i istodobno su vrsto ukorijenjeni u vlastitu tradiciju. Stoljee prije na

univerzitetima koje su ustanovili Englezi u Pendabu i Kalkuti izuavala se iskljuivozapadnjaka filozofija. Hinduisti i muslimani svrenici tih univerziteta su se bavili iskljuivofilozofijom Zapada, i puna su im usta bila stavova Lockea, Spinoze, Milla i ostalih. Takvasituacija nastavila se i nakon otcjepljenja Pakistana od Indije.

Pedesetih i ezdesetih sam redovno uestvovao na kongresima koji su se odravali u Pakistanu iIndiji, ali dozvolite da se ovdje ograniim samo na Pakistan, koji je islamska zemlja. Nekih 90%izlaganja na filozofskim kongresima u Pakistanu ticalo se zapadnjake filozofije, a ako bi seponeko izlaganje bavilo islamskom filozofijom, tretiralo bi je u skladu sa zapadnjaimpristupima. Iako je Iqbal, ideolog pakistanske drave, pokazivao veliku sklonost ka islamskojfilozofiji (premda, prema mom vienju, on nipoto nije bio tradicionalni islamski filozof), oniuope zbilju islamskog transcendentalizma nisu uzimali zaozbiljno. Sam Iqbal bio je podutjecajem filozofije Zapada, ali bio je dovoljno pametan da uvidi vanost islamske filozofije.Problem je bio u tome to on, iako je odlino govorio perzijski, uope nije poznavao arapskijezik, tako da nije bio u stanju da se upozna sa osnovnim vrelima islamske filozofije, koja supisana na arapskom jeziku. Ipak, napisao je knjigu Tokovi filozofije u Iranu i, za razliku oddrugih, nekad tako rado spominjanih, reformatora poput Sayyeda Ahmed-hana i MuhamedaAbduhua, imao je mnogo vie filozofsku svijest. U Pakistanu pedesetih i ezdesetih islamskufilozofiju nisu smatrali ivom filozofskom tradicijom, dok su filozofiju Zapada vidjeli kaoizuzetno vitalnu. Danas, etrdeset godina kasnije, iako ovaj problem nije jo potpuno nestao,vidimo izvjestan broj pakistanskih autora koji su mladi filozofi, a koji islamsku filozofiju ne videsamo kao historijsku injenicu nego kao ivu tradiciju.

U zadnje vrijeme organizirano je nekoliko skupova sa sekularistikim tendencijama u Tunisu,Maroku, Jordanu, Egiptu, Turskoj i drugim islamskim zemljama, a tema je bila filozofija IbnRuda. Na tim skupovima pokuavalo se prikazati ga kao posljednjeg islamskog filozofa iracionalistu koji bi trebao sluiti kao uzor suvremenim muslimanskim misliocima. Dakle, japriznajem da postoje tendencije o kojima govorite, ali one nisu toliko snane, jer veina onih kojiu islamskom svijetu govore o pojmovima popularnim na Zapadu nisu u stanju filozofskiopravdati svoje stavove.

Inae, prve historije islamske filozofije priredili su zapadnjaci poput Munka ili Cauthiera krajem


6/12

19. i poetkom 20. stoljea, i u svim tim knjigama preovladavao je zapadnjaki pristup ovojtematici. Te knjige izuavale su se u zemljama poput Pakistana, gdje je engleski bio jezikobrazovnih institucija. Kod nas u Iranu obrazovanje se odvijalo na perzijskom i, kako uglavnomnismo dobro poznavali engleski, donekle nas je zaobilo slijepo oponaanje zapadnjakihstavova o islamskoj filozofiji. ak i Historija islamske filozofije M. M. Sharifa, za koju sam i

sam napisao est obimnih poglavlja koja bi lahko mogla biti zasebna knjiga, zbog samog svogkoncepta ima podosta od tog zapadnjakog pristupa. Razlog zato sam prihvatio da uestvujem utom projektu bio je taj to sam pri svom susretu sa M. M. Sharifom, prilikom mog prvogputovanja u Pakistan 1959. godine, shvatio da on namjerava potpuno zanemariti novijutradicionalnu islamsku filozofiju, o kojoj nije bio informiran. Stoga sam prihvatio napisatipoglavlja o Mulla Sadrau i Mir Damadu. Malo ko je dotada, osim vjerske uleme, i totradicionalne uleme, bio uope uo za ove linosti. Ljudi poput Sharifa koji su se kolovali naengleskim univerzitetima nisu o njima nita znali. Inae, Sharif je bio respektabilan filozof iveoma dobar ovjek. Stoga sam mu predloio da u knjizi zastupi i novije tradicionalne filozofe iponudio sam mu da lino napiem poglavlja o njima. To, meutim, nije moglo promijenitiukupnu koncepciju tog dvotomnog djela. Corbinova Historija islamske filozofije, zajedniko

djelo Osmana Yahyaa i mene, te dvotomna Historija islamske filozofije koju sam priredio saOliverom Leamanom prva su djela te vrste na zapadnjakim jezicima u kojima se historijaislamske filozofije tretira s gledita islamske tradicije, a ne zapadnjakim pristupom islamskojfilozofiji.

Kako god, posljednjih par desetljea deavaju se u ovom pogledu krupne promjene. Zanimljivoje istai da se i u zemljama poput Malezije, koja nikad nije bila sredite islamske filozofskemisli, javljaju izuzetno znaajni mladi mislioci i profesori koji islamskoj filozofiji pristupaju saspekta islamske transcendentne tradicije.

Kako islam moe igrati zapaeniju ulogu u novom svjetskom poretku? Mogu li, ustvari,istinski muslimani, s obzirom na njihovu filozofiju i duhovno usmjerenje, uope ivjeti u

modernom svijetu?

To su dva razliita pitanja. Prije svega, ja uope ne vjerujem u tu priu o svjetskom poretku. Toje sintagma koju je izbacio predsjednik Bush stariji u vrijeme rata u Perzijskom zaljevu, no nepostoji nita to bi se moglo zvati svjetskim poretkom, naroito ne u podruju misaonog. Ustvari,u svijetu je mnogo vie nereda negoli reda, i ljudi poesto zaboravljaju da se u trenucima dok onirazgovaraju na nekim mjestima u svijetu vode krvavi ratovi. Ali, budui da se u Evropi ne voderatovi izuzmemo li ono to se deavalo u Bosni i na Kosovu zapadnjaci umiljaju kako,

uprkos sukobima tu i tamo u svijetu, openito postoji neki svjetski poredak i red. Uzmite u obzirono to se dogaa po Africi, u Kamiru, Palestini To su tragina deavanja koja se ne mogunazvati drukije nego haos i nered. I zato: ne, ne postoji nikakav svjetski poredak u smislu reda.Ono ega jesmo svjedoci jeste proces globalizacije, iako mislim da se on nikad ne moe upotpunosti ostvariti. Dunost islama i svih drugih religija jeste da se suprotstave procesu kojiljude ini jednoobraznim, razara lokalne kulture i tradicije, a sve u ime ekonomskog napretka.Ideali globalizacije o kojima nam danas govore obine su floskule siromani postaju josiromaniji, a bogati jo bogatiji. To je realnost svijeta.


7/12

Globalizacija ne znai da e siromani postati bogati. Pogledajte statistike podatke u SAD-u iobratite panju na podvojenosti izmeu Sjevera i Juga. Prije trideset godina, kad jo nije bilogovora o globalizaciji, klasne razlike bile su manje. Dakle, ak i u ekonomskom pogledu budui da se danas sve ini u ime bogatstva, novca, ekonomije, a ne u ime duhovnosti danassvijet nije nita pravedniji u pogledu raspodjele bogatstava negoli je bio prije. I, nesumnjivo,

dogodi li se globalizacija i na duhovnom, intelektualnom i kulturnom planu, to e biti istinskatragedija.

ak i da globalizacija zbilja dovede do ravnopravnosti, pitanje je koliko bi to bilo uistinu dobro.Zar bi neko elio imati vrt u kome raste samo jedna vrsta cvijea i nijedno drugo se ne moeprimiti, ma koliko ono jedino cvijee bilo lijepo! Kako bismo bili siromani ako bi ljudi u selimana Sumatri inili i razmiljali posve jednako kao i stanovnik New Yorka! Takva krajnost bi bilauasna i tragina za ovjeanstvo. Mnogi govore kako bi to bilo divno, jer, navodno, vie ne bibilo ratova i vladao bi vjeni mir. Ali, istina je posve drukija. Kultura koja predvodiglobalizaciju poiva na besmislenoj i nemilosrdnoj trinoj borbi, i takva globalizacija znaila birat protiv prirode, znaila bi najgore mogue stradanje ivotne sredine. Moda i stanovniciTeherana ili Dake zbilja prilino zagauju vlastite gradove, ali ko to sijee sve ume na

Bruneju?! Zar neko drugi osim Japanaca i Amerikanaca u Junoj Americi i Indoneziji zagaujerijeke vrei iskopavanja bakra?! Ko je kriv za sjeu uma u Amazoniji? Istina je da samibrazilski seljaci sijeku tamonje ume, ali stvarni krivac za to je Svjetska banka. Sreom, mnogiljudi danas shvataju da je pojam razvoja u modernom smilu istoznaan agresiji na sva drugastvorenja.

Uope nije istina da u globaliziranom svijetu ne bi bilo ratova, jer sam motiv globalizacije poivana elji za posjedovanjem, dominacijom, superiornosti, i stoga ona ne moe voditi ka miru, negoprije ka potiranju kvaliteta ivota. U Kuranu itamo da je Bog stvorio ljude razliitima ponaravi, s razliitim religijama, i onda se kae: da biste se u dobru natjecali. To to u svijetupostoje razliite religije i kuture, razliita drutva i ljudske rase, razliiti jezici, knjievnosti,vrste muzike i razne druge razliitosti jeste Boija blagodat. To nije nita negativno, nego divnastvar koju moramo nastojati sauvati. Zar bi bilo ko poelio itav ivot jesti istu hranu!

Drago mi je da danas postoje i oni koji govore o vanosti postojanja razliitosti. Ouvati terazliitosti izuzetno je vana zadaa, i mislim da i islam i sve druge religije treba da porade natome. Islam ne smije biti iskljuiv, nego treba ukazati na svoju originalnost kroz meuodnos sdrugim religijama, a ti odnosi, svakako, moraju poivati na meusobnom uvaavanju irazumijevanju. Ve etrdeset godina ja sam bajraktar dijaloga sa svim religijama, od kranstva ijudaizma do hinduizma i budizma, pa u novije vrijeme i konfucizma, ali moram naglasiti da je utoj vrsti dijaloga izuzetno bitno da svaka religija sauva svoju originalnost koja ishodi iz Boijeg.

Moramo sauvati islamsku civilizaciju kao ukupnost, ali moramo ouvati i razliite osobitekulture u okviru ove civilizacije. Arapski je izvanredan jezik, lijep i bogat, ali on ne smije

potisnuti perzijski. Perzijski je predivan jezik, na njemu je napisana izvanredna knjievnost, alinjega ne moemo nametati na raun turskog, arapskog ili jezika drugih muslimanskih naroda.Isto vai i u svim drugim sluajevima, ne samo kad se radi o jeziku. Ovo je naroito bitno i nalokalnoj razini kod nas u Iranu. Nikad nisam bio od onih koji bi u ime neke vrste povrnognacionalizma guili druge jezike kod nas balui, azerski i ostale. Perzijski kao slubeni i jezikknjievnosti moe biti garant cjelovitosti zemlje, a tu ulogu je i do sada obavljao, ali injenica jeda u zemlji postoje i drugi jezici i narjeja koji bitno obogauje nau kulturu. I tako nije samo usluaju Irana. U mnogim drugim zemljama situacija je slina, znate da u Indiji postoje pravi


8/12

sukobi izmeu batinika razliitih tamonjih jezika. Takvo neto se, sreom, ne deava u Iranu,ali zamislite ta bi se u Indiji desilo ako bi se tamo moralo govoriti samo hindu, koliku bi tetuova zemlja pretrpjela u pogledu knjievnosti i lokalnih kultura. Zato sam veliki pobornik nesamo zatite ivotne sredine, bez ega smo osueni na nestanak, nego i zatite religijskih ikulturnih razliitosti. Pritom, svakako, mislim na istinske, a ne na izmiljene religije.

to se, pak, tie pitanja moe li musliman ivjeti u modernom svijetu, treba naglasiti da je islamposljednja velika svjetska religija, a Bog je, svakako, znao ta hoe njenom objavom. Islam jeuinio takvim da je prakticiranje te religije, bez obzira gdje i kada ivjeli, mnogo lake nego bilokoje druge. Praktini propisi te vjere su takvi da je svakome mogue postupati u skladu s njima.Ako ste manjina u neislamskom drutvu, drutvena klima nee, vjerovatno, biti u skladu sislamskim propisima, ali na linoj razini moi ete ih se uvijek drati. U islamu vam, recimo, nijepotreban sveenik kako biste obavili skupnu molitvu, kao to je to sluaj u drugim religijama. Uislamu svaki mukarac ili ena moe biti sveenik za sebe, i sve to za molitvu trebate jeste netovode za abdest i pare tla na kome ete klanjati. Zato je islamsku molitvu mogue jednakoobaviti i u Detroitu ili Johanesburgu kao i u Kairu ili Teheranu. Gdje god da ste, moete postitimjesec ramazan. Nesumnjivo, s obzirom na atmosferu sekularizma u modernom svijetu, danas je

neto tee dosljedno prakticirati islamske propise, ali ivjeti u skladu s islamom, ipak, nigdje nijenemogue.

Evidentno je da se islam posljednjih decenija u Sjevernoj Americi izuzetno brzo iri, a sve vieprodire i u Junu Ameriku. Tako je i u ostalim dijelovima svijeta, izuzev, moda, u Japanu, gdjeprisustvo islama nije znaajno. U Indiji ivi vie od sto i trideset miliona muslimana, a samo Bogzna koliko je muslimana u Kini, jer procjene variraju u rasponu izmeu trideset i sto milionaljudi. U samoj Rusiji imate nekih dvadeset miliona muslimana. Posljednjih decenija islam je naZapadu postao injenica ije prisustvo je itekako osjetno. Danas u SAD-u i dobrom dijeluEvrope veina preduzea predvia za radnike muslimane pauzu tokom koje mogu obaviti namaz.

Dakle, Bog je omoguio muslimanima koji to ele da se, ma gdje ivjeli, mogu drati propisa

islama. To uope nije teko, ali postoji jedan drugi problem. Naime, teko je u psiholokom iduhovnom smislu slijediti islam u modernistikom sekularnom drutvu u kome je ljudskastrastvenost u prvom planu, to je suprotno religijskim uenjima. To je neto to sve vie uzimamaha i utjee na mnoge ljude. Kada kaete da se kultura Zapada sve bre iri u Indiji iliIndoneziji, ne mislite pritom na Platona nego na kulturu McDonaldsa, pop-muzike i slino,dakle one elemente koji poivaju na ljudskoj strastvenosti, a ne na misaonosti. Tako je,uglavnom, i sa filmovima, koji veoma brzo stiu u azijska i afrika kina. Uglavnom su to filmovipuni nasilja i seksa, a ako napravite zbilja intelektualan i angairan film, publika u Zimbabveu iliBangladeu ga ba i nee htjeti gledati. Istini za volju, takav film ni na Zapadu nee imati punobolju percepciju, iako, doista, postoje izuzeci.

To je ta specifina varka masovne kulture Zapada, i oni na taj nain nastoje privui obini svijet

ka sekulariziranom modernizmu, inei ljude sve nezainteresiranijim za islamske ideale ipostupanje u skladu s njima. Islam je posve oprean toj kulturi. Ipak, i u modernom svijetu stvarje svaijeg linog izbora da li e ostati privren svojoj religiji ili ne; Bog je ovjeku povjerio tuvrstu odgovornosti. Imate izazove, ali imate i priliku. Mladi u dananjim kolama u dobroj sumjeri optereeni ljudskom seksualnou i mnogi se ne ele drati vjerskih propisa, ali to nijeproblem samo islama. Svaka religija nastoji suspregnuti ljudske strasti. I da ste budist, bili bistesuoeni s istim problemom. Uglavnom, neki ne ele postupati u skladu s vjerom, ali, da to hoe,mogli bi.


9/12

Dakle, na pitanje moe li musliman ivjeti u modernom svijetu, moj odgovor je da moe ukolikovjeruje, a tad e mu i Bog pomoi i uiniti da mu, gdje god da je, prakticiranje islama budelahko.

Kakvo je kroz historiju bilo vienje islama na Zapadu i kako Vi ocjenjujete stav

zapadnjaka prema islamu?

To je pitanje koje zahtijeva dui odgovor. Kad se u 7. stoljeu pojavio islam, desio se velikipotres unutar kranstva. Iako Isus nikad nije kazao da nakon njega vie nema Boijih poslanika,rekao je da se ljudi moraju paziti lanih poslanika koji e se pojavljivati u posljednjem vremenu.Ipak, krani su svoju religiju smatrali posljednjom, a Isusa Boijim sinom, to jepodrazumijevalo da nakon njega nema Objave. Meutim, pojavio se islam koji je krenuo izArabije i za manje od pola stoljea obuhvatio je istoni Mediteran i sjever Afrike, krajeve gdje je

kranstvo dotad bilo jako, i mnogi tamonji ljudi postali su muslimani. Arapska osvajanja bilasu osobita, nisu bila poput, recimo, mongolskih. Mongoli su, kao to znamo, bili pokorili Iran, aliIranci nisu prihvatili amanizam ili budizam. Mada mnogi dre da su arapska osvajanja bilaklasini vojni pohodi, to nije istina. To su bila osvajanja praena dubokim duhovnimpromjenama koje su se deavale u svim krajevima koje bi muslimani osvojili. Kao to znate, do8. stoljea islam je ve stigao do sjevera Francuske. Nikad neu zaboraviti svoje prvo putovanjeu Poitiers, mjesto gdje je, kako se tvrdi, Charles Martel porazio islamsku vojsku. To je mjestoudaljeno od Pariza dva sata vonje automobilom, to znai da je islam praktino bio prodro dosrca Evrope. To znai da je prvo iskustvo zapadnjaka s islamom bilo praeno strahom i panikom,premda je islam ukazivao veliko potovanje prema kranima i idovima, smatrajui ihnarodima Knjige. U skladu s islamskim vjerozakonom, muslimani su duni uvati ivote, ast i

imovinu krana i idova.Kad su Emevije ustanovili halifat sa sjeditem u Damasku, to je bila imperija koja se protezalaod Kine do obala Mediterana, nevjerovatno politiko dostignue, koliko god da su oni sami,naravno, u vjerskom smislu bili daleko od zlatnih vremena najranijeg islama. Na poetkuvladavine Emevija, u Damasku je ivio kranski teolog Ivan od Damaska koji je napisao djeloupereno protiv islama. Moete li uope zamisliti da je tu, pred oima halife, mogao pisati takvuknjigu i da ga niko nije uznemiravao, premda je knjiga bila izravni napad na islam. Ta knjigadospjela je na Zapad i mnogo je utjecala na to da zapadnjaci tada islam doive kao prijetnjukranima i svojevrsno izopaenje kranskog nauka. Kranima je bilo teko shvatiti da se islamtako brzo iri, a injenica da je islam govorio i o hazreti Mesihu i Merjemi dodatno je snailanjihov animozitet prema islamu. Mnogi krani doivljavali su Poslanika islama kao nekog od

heretinih rimskih biskupa, a sama injenica da su suoeni s neim nepoznatim uveavala jenjihov strah. Opravdano su se plaili da e islam uskoro prodrijeti i u Evropu i potpuno jepokoriti.

Stav kranstva prema islamu oblikovao se, dakle, u takvim uvjetima i nastavio se dugo krozstoljea, budui da je Zapad i dalje osjeao nesigurnost, a da i ne govorimo da je sve bilo praenopredrasudama kako je pojava islama znak dolaska Antikrista, koga su mnogi, ustvari,poistovjeivali s Poslanikom islama. Onda kad se Zapad osjetio neto sigurnijim, stvari su se


10/12

poneto popravile, ali ak je i prvi prijevod Kurana, prije nekih hiljadu godina, uraeniskljuivo zato kako bi kranstvo moglo pripremiti svoje odgovore. Neprijateljski stav je stalnobio prisutan. Svakako, postojali su i neki izuzeci, prvenstveno u redovima monaha, tako da suneki krani ak putovali u paniju samo zato kako bi upoznali muslimane i njihovu vjeru, amnogi krani su, naravno, stoljeima ivjeli mirno i miroljubivo pod vlau muslimana.

Muslimani nikad nisu poinili genocid nad kranima niti su ih progonili, kao to su to kraniuinili kad su 1492. godine osvojili paniju, odakle su protjerali preivjele muslimane i idove.Premda, dakle, jesu postojali izuzeci, na sjeveru i zapadu Evrope (izuzmemo li paniju iSiciliju), znai u Francuskoj, Engleskoj i drugim zemljama, vladao je strah od islama. Zanimljivoje, ipak, da su krani, iako su islam smatrali izopaenjem kranstva, gajili izuzetno potovanjeprema islamskoj civilizaciji i kulturi, tako da su na latinski preveli mnotvo djela s arapskogajezika.

U doba renesanse svemu ovome pridodan je jo jedan negativan faktor. Koliko god da tokomsrednjeg vijeka islam Evopljanima nije bio drag, islamska znanost, filozofija i umjetnosti bili suitekako prisutni. Sveti Toma, tako, blizu etiristo puta citira Gazalija i Ibn Sinaa, a mnogikranski uenjaci poznavali su arapski jezik. Tako je, naprimjer, Roger Bacon bio profesor

arapskog jezika na Oxfordu, a Albert Veliki, uitelj Tome Akvinskog, odlino je poznavaoarapski jezik. Bio je to svijet u kome je u podruju znanosti, filozofije, teologije, knjievnosti, pai zanatstva i muzike, postojala interakcija i saradnja izmeu islama i Zapada. Utjecaj islamskogsvijeta bio je u ovim podrujima veliki, a Zapad nije bjeao od tih utjecaja. Bili su to, uostalom,utjecaji koji su imali izuzetno bitnu ulogu u formiranju civilizacije Zapada u srednjem vijeku.

Moete li i zamisliti da su u srednjem vijeku u Evropi raene minijature Djevice Marije koje suposve oponaale stil islamske minijature? Prije svega, iluminacija ovih minijatura nevjerovatnoje slina iluminaciji Kurana u islamskoj umjetnosti. Djevica je obino prikazivana u plavomogrtau, a sa strana bi se nalazile dvije zlatne margine ispisane slovima koja su neodoljivopodsjeala na arapsko pismo. Naravno, bilo je to latinino pismo, ali stilizirano tako da podsjeana arapsku kaligrafiju. Openito posmatrano, od matematike i filozofije uzevi, pa do filozofije iastronomije, utjecaj islama na Zapad bio je golem, a zapadnjaci su pokazivali veliko potovanjeprema islamskoj civilizaciji. Meutim, prvobitna mrnja prema islamu kao religiji u dobaprosvjetiteljstva prerasta u animozitet prema islamu kao civilizaciji.

Jedna od velikih greaka koju suvremeni muslimani esto ine jeste vjera u tezu kako je islampripremio teren za pojavu renesanse u Evropi i kako je renesansno doba izuzetno pozitivanperiod. Ustvari, Arapi i muslimani su u doba renesanse vie nego ikad prije bili omraeni uEvropi. Takvo to moemo lahko shvatiti itamo li djela nastala u tom periodu, recimo poezijuvelikog evropskog pjesnika Petrarke. Ne znai, svakako, da su svi uestvovali u toj mrnji, jeruniverziteti u Bolonji i Padovi vaili su i tada za centre okupljanja pristalica filozofije Ibn Ruda.Tokom 16. stoljea Ibn Rudova djela ponovo su u Italiji prevoena na latinski, ali to je, ipak,

bila pojava lokalnog karaktera. Otad ulazimo u novu fazu u odnosima Zapada i islama.Nova izuavanja islama poela su krajem 18. i poetkom 19. stoljea, onda kad su dvijekolonijalne sile Francuska i Engleska, koje su kolonizirale znaajan dio islamskih prostora,osjetile potrebu da prate dominantne tokove u svojim kolonijama. U tu svrhu koristili su seizuavanjima islamskoga svijeta u okvirima orijentalizma kao znanosti. Meu tim istraivaimabilo je, svakako, i izuzetaka koji svoja znanja nisu htjeli podrediti iskljuivo ciljevimakolonijalizma. Veina ranih orijentalista bili su, ipak, u slubi kolonijalistikih ciljeva, i takvi su,recimo, veoma esto obavljali zadatke izuavanja sufijskih redova u sjevernoj Africi. Naime,


11/12

imali su obavezu francuskim policijskim i obavjetajnim slubama dostavljati podatke o stanjuunutar sufijskih redova, njihovim aktivnostima, politikim stavovima, najuglednijim ejhovimaitd.

Slina situacija bila je i u Indiji. Zanimljivo je ovdje spomenuti da perzijski klasici, za razliku odarapske literature s kojom se Evropa susrela preko panije i Sicilije, nisu do evropskih itatelja

doli izravno iz Irana nego iz Indije. Kad su Britanci krajem 18. i tokom 19. stoljea koloniziraliIndiju, uoili su da je glavni jezik tamonjih muslimana perzijski. Hindusi na sjeveru govorili suhindu, na jugu se govorio tamilski i ostali ondje prisutni jezici, a sanskrit je zajedniki sakralnijezik hinduizma. Englezi su otpoeli prevoenje najbitnijih knjievnih djela prisutnih u Indiji tese tako, po prvi put nakon srednjeg vijeka, na Zapadu javio interes za islam. Uskoro su nekiznaajni evropski intelektualci, meu kojima je, neosporno, najvaniji bio Goethe (koji je, premanekima, ak i tajno prihvatio islam), obratili posebnu panju na literaturu islamskog svijeta.Nedavno je u Njemakoj objavljena knjiga u kojoj je predoeno da je Goethe ak zapoinjaosvoja pisma sintagmom bismillahir-rahmanir-rahim napisanom arapskim pismom na arapskomjeziku, to je u najmanju ruku zanimljivo. U svakom sluaju, Goethe je imao velike simpatijeprema islamu, a naroito je u njegovom posljednjem djelu Zapadno-istoni divan prisutan

golemi utjecaj Hafiza. Istu snanu ljubav prema Hafizu i tesavvufu sreemo i kod njemakogpjesnika Ruckerta. U Americi je, opet, Emerson moda i najznaajniji ameriki filozof napisao poemu pod naslovom "Sadi", i poznato je da mu se tesavvuf izuzetno sviao, a istasklonost prema tesavvufu bila je prisutna i kod pripadnika The New England TranscendentalistSchool, ije su pripadnike ak i nazivali Perzijancima s Cambridgea. Uistinu su takve pojave uEngleskoj i Americi toga vremena krajnje zanimljive. To je itav jedan talas interesovanja zaIstok prisutan u itavoj zapadnoj Evropi, a naroito u viktorijanskoj Engleskoj.

U epohi romantizma, pak, javljaju se drugaija vienja, i islam se opet poinje predstavljati kaoneprijatelj, divlja religija pustinje kojoj se treba suprotstaviti. Naroito vanu ulogu u tomocrnjivanju islama imali su kranski misionari, koji su pisali zbilja uvredljive knjige o islamu.Veina biografija Poslanika islama koje su oni priredili bile su zasnovane na srednjovjekovnojliteraturi prepunoj predrasuda i objeda na Poslanika. Takav pristup, uprkos postojanjuobjektivnih i pravednih radova, nastavljen je i u novije doba jer ni misionari ni sekularnoorijentirani istraivai nisu islam prihvatali kao nebesku religiju. Stoga su nastojali umanjitiznaaj Poslanikove poruke, a njega samog su prikazivali, ba kako je to injeno i usrednjovjekovlju, kao mentalno bolesnu osobu i svojevrsnog seksualnog manijaka. Takav trendnastavljen je sve do 20. stoljea. Jednostavno, o Poslaniku i islamu iznoene su priglupe lai ikrajnje bezobrazne objede.

Iste te neznalake kvalifikacije i uvrede na raun islama ponovo, evo, na poetku 21. stoljeaplasiraju neki kranski ekstremisti. Meutim, tokom 20. stoljea na Zapadu su se uli drukijiglasovi, a u tome su naroito prednjaile osobe koje su, po prvi put nakon srednjovjekovlja,

ostvarile neposredne kontakte s islamom. Veina tih linosti su u tajnosti postajali lanovi nekogod sufijskih redova, odnosno prihvatali su islam. Najvanija takva linost na poetku 20. stoljeabio je, nesumnjivo, Rene Guenon, i svi kasniji tradicionalisti koji su pisali o islamu, poputFrithjofa Shouna i Martina Lingsa (inae mog dragog prijatelja), slijedili su njegov trag. Ovelinosti najblistavije su zvijezde na nebu duhovnosti 20. stoljea. Oni, i mnogi drugi, bili su i jesumuslimani, ali su istodobno imali krajnje otvoren pristup drugim religijama utemeljen naperenijalnoj filozofiji. Istodobno, njihova upuenost u filozofiju Zapada bila je i jeste izuzetna.Kao rezultat toga, otvorili su vrata za potpuno novo razumijevanje islama na Zapadu, to je


12/12

najvaniji poduhvat na planu odnosa islam-Zapad jo od srednjovjekovlja.

Potom, ne treba zanemariti ni izvjestan broj orijentalista, meu kojima Louisu Masignonupripada najvanije mjesto. On je prvi otvorio vrata ispravnom akademskom izuavanju islama.Bili su to ljudi koji su zbilja imali simpatije za islam i pristupali su mu s dubokimrazumijevanjem. I nije samo on bio takav; treba svakako, spomenuti i Louisa Gardena, Henryija

Corbina i veliku njemaku poznavateljicu islama Annemarie Schimmel. Slijedei njihov trag, naZapadu se pojavio niz istraivaa koji su zbilja razumijevali islam i pristupali mu bezpredrasuda. Broj takvih, sreom, sve je vei.

Danas smo na Zapadu svjedoci nekolika razliita pristupa islamu. Postoji pristup tradicionalista,o kojima smo govorili, te katolikih, protestantskih i jevrejskih orijentalista koji nemajupredrasuda prema islamu i manje-vie ga ispravno razumijevaju. Jo postoje i misionari kojikrivo prezentiraju islam, ali njihov utjecaj danas nije naroito znaajan. Ustvari, njihovu ulogupreuzeli su sekularni intelektualci koji promoviraju sekularno uenje na nain da poriu religiju izagovaraju navodni znanstveni pristup. Postoje sociolozi koji s gledita zapadnjakih drutvenihznanosti piu o islamu; takve ne zanimaju religije kao nebeske objave, nego se radi oantropolokom pristupu. O islamu takoer piu i politolozi. Ovdje moemo spomenuti ikomparativiste religija, ali oni se, uglavnom, previe i ne bave islamom. Sam Mircea Eliadekazao je da se komparativisti religija uglavnom bave hinduizmom, budizmom, taoizmom ilidrevnim religijama, a vrlo rijetko se neko od njih ozbiljnije pozabavi islamom. I naposljetkusvakako moramo spomenuti muslimanske intelektualce koji piu na zapadnjakim jezicima idosad su ve objavili znaajan broj vrijednih djela koja tretiraju razliite dimenzije islama.

U kreiranju predstave islama na Zapadu manju ili veu ulogu imali su svi ovi faktori. Od 1948.godine i poetka palestinske krize javlja se novi element koji bitno utjee na sliku islama kodzapadnjaka. U izuavanju islama na Zapadu danas prisutna je bitna politika pozornost. Srazcionizma i interesa islamskog svijeta izazvao je veliko zanimanje za ovu vrstu istraivanja. Stavprema palestinskom pitanju esto u bitnoj mjeri odreuje i stav prema islamu uope. U

Francuskoj, naprimjer, Maxime Rodinson, poznati marksist i ljeviar, vai, otprilike, zasimpatizera palestinske borbe, i otud su i njegovi stavovi prema islamu uglavnom blagonakloni.Postoje i oni koji, podravajui cioniste, napadaju islam, a tragedija koja se desila 11. septembra2001. takvima je samo pruila priliku da islam jo vie ocrnjuju. Svjedoci smo da je usljedpolitikih razloga percepcija islama danas jako negativna. Svakako, uloga medija u svemu tometakoer je izuzetno bitna, i injenica je da mnogi od njih, sve u cilju navodne zatite interesaZapada, podstiu plamen islamofobije.

Dakle, s jedne strane, slika islama na Zapadu bolja je nego ikad prije, ali, s druge strane, naroitoposljednjih godina, ta slika se intenzivno iskrivljuje.

Preuzeto iz knjige

U potrazi sa svetim razgovori sa Sayyedom Hosseinom Nasrom, Ramina Dahanbegloua

S perzijskog: Muamer Kodri

ibn-sina.net

Sejid Husein Nasr - Islam i moderno doba

Documents

Transcript of Sejid Husein Nasr - Islam i moderno doba