Script 01/2015

SCRIPTČasopis studenata Fakulteta za crnogorski jezik i književnost

IzdavačStudentski parlament Fakulteta za crnogorski jezik i književnost

Urednici Ðorđe Šćepović i Mirza Lekić

RedakcijaÐorđe Šćepović, Mirza Lekić, Barbara Simović, Maja Ljiljanić, Teodora Kovačević, Dušan Vukotić, Jovana Vuković

AdresaUlica Vladike Petra I bb81250 Cetinje, Crna Gora (Montenegro)E-mail: casopis_script@yahoo.comTelefon ++381 67 919 1682; ++381 67 679 700

Dizajn i kompjuterska pripremaMilutin Marković

ŠtampaIVPE Cetinje

Tiraž 200

3Script 01/2015

SADRŽAJ

Riječ urednika ..................................................... 7Dekanov pozdravni govor ................................... 9

BELETRISTIKA

Vladimir Vojinović UŠKENBALI ................................................... 13

Stanka StanojevićPOEZIJA OK(L)OPA ........................................ 19FRONTALNIM MISLIMA (S)POJENO NEBO ...... 20FAMOZNA „BUBA“ PRIPOVJEDAČA .............. 21MRAČNA STRANA DUGE ............................... 22* * * ............................................................... 24TI .................................................................... 25

Ivana VukovićIRIS U ZEMLJI SUĐA ...................................... 26ODSUTNOST .................................................. 33

Đorđe ŠćepovićPISMO KOJE NIKADA NEĆU POSLATI ........... 34KAO ŠTO BIH MOLIO ZA SAN ....................... 36MONAH ......................................................... 37NEĐELJOM NE RADE APOTEKE ................... 38ONA JE BESMRTNA ....................................... 39TRIPUT RECI METROPOLA I NEĆE SE DESITI NIŠTA ................................ 41

Balša PočekTO SAM JA, BREHT! ....................................... 42

ESEJISTIKA

Dušan VukotićNEGATIVNI JUNAK ....................................... 57

4 Script 01/2015

Mirza LekićOPONAŠANJE APOKALIPSE .......................... 60

POETAE NOVI

Milo BešovićLJEPOTA IMA NJENO PORIJEKLO ................. 67PANORAMA ................................................... 69

Mirza LekićMLIJEKO - VODA - MED - VINO ILI MILIJIN STARI DERVIŠ ................... 70

Maja LjiljanićSLOBODANKA ............................................... 71

Dušan VukotićBILA SI LJETO…............................................. 74ZA BAMBINU ................................................. 75

Дамјан ПејановићБАШ-ШТЕТА ................................................. 76ЗАНИМАЦИЈА .............................................. 77ЗИД ......................................................... ...... 78НИШТА ......................................................... 79

Jovana Vuković* * * ............................................................... 80* * * ................................................................ 81* * * ................................................................ 82* * * ................................................................ 83* * * ................................................................ 84

ANTOLOGIJA

Barbara SimovićNEPROLAZNI KRIK TIŠINE ........................... 89

Aleksandar Leso IvanovićPJESNIK ......................................................... 95LJUDI I RIJEKA ............................................... 96DALJINE ........................................................ 97

5Script 01/2015

BRDA U SREMU ............................................. 98KRADLJIVAC NEBA ........................................ 99LJUDI SJENKE .............................................. 100ŽALBA MRTVOM DRUGU ............................ 101SLOMLJENOM OKNU .................................. 102ROĐEN-DAN ................................................ 103U SUTON ...................................................... 104KARI ŠABANOVI .......................................... 105POTONJA URA RADA TOMOVA ................... 106

7Script 01/2015

RIJEČ UREDNIKA

Poštovani čitaoci, Pred vama je prvi broj časopisa Script, ča-sopisa studenata Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Ideja o osnivanju časopisa rođena je iz po-trebe studenata da svoje umjetničko i stručno stvaralaštvo publikuju i na taj način podijele sa drugima, kao i da kroz svoj časopis afirmišu cr-nogorsku i svjetsku kulturnu baštinu. Prije svega, časopis Script ima za cilj afirmaciju samih stude-nata, kreativnih pojedinaca, koji ne dobijaju do-voljno prostora u drugim časopisima koji se bave umjetnošću i naukom ili je čak i u slučaju da ga dobiju taj prostor zaista mali. Sam časopis nije rezervisan isključivo za studente Fakulteta za cr-nogorski jezik i književnost, naprotiv, otvoren je za sve studente i sve stvaraoce koji svoje radove žele da podijele sa nama. Iako je Fakultet za crnogorski jezik i knji-ževnost mlada, ali dugo sanjana i čekana institu-cija, u ovih godinu dana njenog postojanja desile su se mnoge značajne i kvalitetne aktivnosti, koje su uz svesrdnu I bezrezervnu podršku Dekana i profesora i njihove dobre saradnje sa samim stu-dentima, možemo slobodno reći, već postale tra-dicija. Jedna od takvih aktivnosti je i književna tribina u organizaciji Crnogorskog akademskog književnog kluba, čije je osnivanje pokrenuto na inicijativu dr Vladimira Vojinovića sa željom da studenti upoznaju savremene crnogorske pisce i dobiju priliku da sa njima razgovaraju na ra-zne teme iz oblasti književnosti i kulture. Kroz pomenutu tribinu prošli su mnogi značajni crno-

8 Script 01/2015

gorski pisci, a sami studenti su imali priliku da kroz esejske radove sa njima podijele svoja za-pažanja i poglede na književnost. U ovom prvom broju našeg Scripta u rubrici posvećenoj esejisti-ci objavljena su dva eseja studenata FCJK nastala upravo u okviru književne tribine. Osnivanje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost stvoreni su uslovi za bavljenje crno-gorskom književnošću i crnogorskim jezikom koji su,iako nastali na geografski malom prostoru, ite-kako veliki i značajni. Časopis Script je samo nuž-na posljedica naših interesovanja i želje da se i van nastave bavimo jezikom i književnošću. Pozivamo sve vas koji svoje umjetničke ili stručne radove želite objaviti u časopisu Script da ih šaljete na e-mail: casopis_script@yahoo.comNek nam je sa srećom!

Đorđe Šćepović i Mirza Lekić, urednici

9Script 01/2015

DEKANOV POZDRAVNI GOVOR

Kad je osmoga septembra prošle godine zva-nično počela nastavu prva generacija studenata na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, ocijenjeno je to kao praznični datum u montene-gristici. Ostvaren je time san nekoliko generacija montenegrista koji su utirali put za taj događaj. Fakultet je osnovan na Cetinju, onđe đe mu je je-dino i bilo mjesto, uz Državni arhiv, Narodni mu-zej, Nacionalnu biblioteku i druge institucije koje mu obezbjeđuju optimalno funkcionisanje. Već prva generacija studenata Fakulteta za crnogorski jezik i književnost pokazuje apsolutnu opravdanost njegova osnivanja. Filološki studij-ski programi, kakav je ovaj na Cetinju, nikad nije-su privlačili veliki broj studenata. Njihova odlika, praksa je to dosad bezbroj puta potvrdila, nikad nije bio kvantitet. A da Fakultet za crnogorski je-zik i književnost ima kvalitetne studente pokazu-je njihova incijativa za pokretanje svoga časopisa Script, i to svega nekoliko mjeseci po osnivanju. Očigledno je da su studenti u cetinjskome ambi-jentu uz ispunjenje redovnih obaveza našli pod-sticaj za kreativni rad. Nadam se da će imena studenata čiji tekstovi budu ispunjavali stranice ovoga časopisa jednoga dana ispunjavati i najbit-nije strane crnogorske književnosti, montenegri-stike i slavistike. Neka pokretanje ovoga časopisa bude prva stepenica na putu njihova uspjeha!

Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost

BE

LE

TR

IST

IKA

Ilustracija: É

i Kan

eko, Un

titled

13Script 01/2015

Vladimir Vojinović

UŠKENBALI(Iz rukopisa neobjavljenoga romana)

Da su u to vrijeme, kad je Blok užurbano tovaren kamionima namještaja, na zemlji traži-li materijalističko ovaploćenje zla, svi bi došli na njihovu adresu da se lično uvjere u to kako ništa ružnije, gadnije i zlostije na cijelome ovom svi-jetu nije moglo nastati od ta dva brata blizanca, Predraga i Nenada. Ko da ih je sam đavo pravio, pa se još u taj čin umiješao i narodni pričalac, što je sigurno i sam bio ružan ili sakat, i iz nekoga duboko skrivenoga kompleksa i inata morao da iz sebe izagna baš takva stvorenja. Od njih su i danju drugu đecu sklanjali. Za njih su žene po komšiluku pričale da kad ih đeca sretnu, ukućani i po mjesec dana ne spavaju od neobjašnjive vriske i mjesečarenja. Njihovim su nadimcima, kad su nesnosna od igre, plašili svoja čeda: Ha, eto ti Uškenbala... Ha, ha! I đeca bježe, ne osvrću se, a bilo ih je i takve da ih drugačije u stan nijesu mogli dovabiti. Uškenbali su, niko se više ne śeća kad tačno, useljeni u stan na trećem spratu sedmoga ulaza, u Van-Damovom djelu lamele. Opet su žene pričale da im je i tada bilo čudno to što je majka jednoga dječaka unijela povijenoga, a drugoga sestra. Pa im je brzo sve postalo jasno. Oca su u stan ubacili posljednjeg, ko zadnji komad namještaja, na kant. Jer, onako pijan si-gurno ne bi ušao ravno. Prvih ga dana niko nije mogao viđeti, ali se onda više nije ni mogla, a si-gurno i da nije ni šćela sakriti teška falinka – u

14 Script 01/2015

Radenka nije bilo desne ruke. O glavi te čudne porodice sve se saznalo, bio je dugo predradnik na nekom gradilištu, a onda se jednom s ogro-mnoga krana otkači kanta s malterom i zakači ga odozgo nadolje, pa mu zato žena na tom mjestu na košuljama ušiva rukav. Dok najstarije dijete, ćerka, nije primakla polumaturi, niko u Bloku nije ni pomislio da bilo šta u vezi s porodicom Uškenbala može biti nor-malno. Jer, još dok su svi bili đeca, i dok se i Dan-ka nevješto borila sa začecima žene u sebi, glas o njenoj satanski ružnoj braći dopro je i do najuda-ljenijih kuća u naseljima koja su Blok okruživala. Pa su im, kao da već nijesu bili dovoljno na-tovareni, na dušu počeli da kače sve što gođ ko po Bloku ne prizna kao svoj grijeh. Vezivali su ih za sitne krađe, za lomljenje parkovskoga mobili-jara, za bog zna šta sve ne... Policija onda samo parkira plavobijelu „zastavu“ ispred njihovoga ulaza, ode gore do Radenka, popiju kafu i rakiju, i s porodicom se rastanu bez riječi o bilo kakvoj prijavi. Zato milicija Uškenbalima nikad nije bila mrska, niti su je se ikada, za razliku od starijih klupaša, bojali. Majku Uškenbala rijetko su viđali, i on njoj još rjeđe mislili, sve dok Danka nije počela da oblači crne helanke i veže majicu ispod grudi. Onda su se i na klupi śetili da ta iznenadna ljepota sigurno nije pala s neba, nego da je odnekud na-slijeđena. I onda su i majku začekivali po suśed-nim balkonima, trotoarima, haustorima – ne bi li uhvatili trenutak njenoga radnog vihora i opazili crte lica. Ali koliko gođ da je Danka bila lijepa, i koliko gođ da je ličila na majku, opet im se u ovakvim ili onakvim snovima nikako nije mogla javiti a da uz nju, u paketu, nijesu išli i mali ružni

15Script 01/2015

Uškenbali. Zato niko nikad iz društva s klupe nije ni doživio bilo kakvo uzbuđenje kad bi pokušao da zamisli kako izgledaju grudi ispod te svezane majice. Sve što su znali je da je svi jednako žele i da bi svi voljeli da je imaju, ali niko nije bio si-guran i u to da bi bilo ko od njih i bio zadovoljan obavljenim ljubavnim poslom. Mržnja prema Uškenbalima rasla je iz go-dine u godinu. Iako je blizanci ničim nijesu za-služivali niti raspirivali. A s mržnjom, rasli su i Uškenbali. I to nesrazmjerno. Tri minuta stariji brat, Predrag, ostajao je niži; Nenad se polako iz-dizao. I tek kad je Miśa, koji im je i dao nadimke prvoga dana kad je opazio kako od njih mlađa komšijska đeca bježe, shvatio da bi mogli postati idealan kostim za njegovu novu biznis rolu, do-veo ih je na klupu, ceremonijalno i zvanično kao da ih prima u golf klub. Svi su od muke ćutali. Samo je Mačak s divljenjem gledao u dva para ušiju, ko u neke džinovske leptire, s odebljim gla-vudžama i raznobojnim šarama na krilima, što su ih izvili bili uškenbalski sitni kapilari, vene i pokoja bradavica. Jebote, vikao je Mačak, ovo je savršeno. I onda, otrčao do podruma i vratio se s mini kamerom. Iz toga oduševljenja je nastao prvi blokovski treš horor, s Uškenbalima u glavnoj ulozi. Za taj film niko nije dao ni pare, niti je ijednom presni-mljen s kasete na kasetu, ali je Mačku bio najdra-ži, kao pravi pravcati artistički prvijenac. Koji je, uzgred, nastao bez dinara utrošenoga na kostimo-grafiju ili, preciznije, bez krađe sestrine šminke. Brzo su se Uškenbali otresli Miśe. Doduše, tu i tamo je obavio par poslića, zastrašio neke neplatiše njihovom grotesknom pojavom, ali su mu blizanci, čim su shvatili da ih zloupotrebljava,

16 Script 01/2015

jasno stavili do znanja da ne žele probleme sa za-konom. Iako te noći niko nije shvatio što su se na klupi pojavili bez Miśe, od tada ih niko više nije zvao po nadimku. Taj strah od zakona, nije u Uškenbala bio neki silom ućerani strah, mada ih je Radenko, da ih odbije od Miśe, znao iz one zdrave ruke gađati i śekiricom. Nije to u svojoj biti ni bio strah. Više neki čudni inat prema okruženju – otpor prema aksiomu da loše društvo i socijalna bijeda neizo-stavno vuku u kriminal. Kao da su se dva blizan-ca uhvatili u polugu sa životom, da dokažu da i od njih takvih može postati makar jedan cio čo-vjek, i kao da nijednoga trenutka nijesu sumnjali da će zapravo oba i postati ljudi. Ali, taj put, to rvanje, prečesto je bilo neravnopravno, pa iako naoko brojniji od svijeta, blizanci su se s vreme-na na vrijeme ośećali kao usamljenici i siročad. I onda bi se samo, onako neodoljivo mrski, pribili plećima jedan uz drugoga i četvoronoške ili če-tvororukačke očekivali prve udarce. Na tome putu Miśa je bio i ponajmanja pre-preka, jer su godine bile navikle Blok da za sve nedaće okrivi blizance. A njih dvojicu da sve te optužbe stojički trpe i da podnose poglede sum-nje i nepovjerenja. I zato im je, iako su naoko postajali grublji i stariji od ostalih, bilo najljep-še dok su na klupi, tamo đe bar izgrednika nikad nije falilo. Svi koji su znali teorijski osnov takvoga blo-kovskog magnetizma bili su uvjereni da ipak nije ničega posebnog u životima blizanaca što bi ih mo-glo spasiti od onih događajnih vrtloga, koji prije ili kasnije krenu da tutnje, i svijet klupaša okrenu naglavačke, pa se samo stane posmatrati hoće li se žrtva u svemu snaći i hoće li se na noge dočekati.

17Script 01/2015

Uškenbali su već bili gotovi momci, neđe pri završetku srednje mašinske, kad su se te večeri iz grada vraćali nazad u Blok. U to vrijeme ulič-ne sijalice još nijesu bile urasle u krošnje, pa je svjetlost u proljećnjim večerima bez vjetra bila jaka na blokovskim trotoarima. Blizanci su sporo koračali, svaki sa svojim mislima, oba se trudeći da prate one dvije sijenke pod sobom, kao dvije tuđe siluete, na kojima nema ni traga od njihovih ušnih bora. Najednom, čuli su škripu guma i stali kao ukopani. Pred njima se zaustavio Gazdin golf. Zadnja vrata su se otvorila a neko ispao na troto-ar. Onda viđeše Gazdu kako izlazi, vadi nekakvu niklovanu revolverčinu i u dugim razmacima, pažljivo nišaneći kao da to čini s ogromne razda-ljine, opaljuje u gmižućeg. Šest puta. Onda ih je pogledao, bez imalo uzbuđenja u očima, vratio se za volan i nastavio lagano da vozi. Nijedna od četiri noge, ruke, niti četiri uve-ta nijesu pozivala da se nastavi dalje. Gledali su unakaženo lice i ośećali kako im topla tekućina probija platno na dotrajalim patikama, sve dok odnekud s vrha zgrade nijesu čuli žensko zapo-maganje. Milicija je i te večeri došla kod Radenka. Iako su svi znali da blizanci nijesu bili u stanju da naprave takav zločin, strpali su ih u maricu... I, nije im suđeno zato što su bili punoljetni i jer je zakon to dozvoljavao, niti im je suđeno zato što im je zločin smješten, pa ni zato što su bili toliko, do zla boga ružni, već zato što su ćutali kao mumi-je, i što niko za puna dva mjeseca ispitivanja u istražnome zatvoru od njih nije uspio da izvuče makar riječ. A onda, kad su ih iz istražnoga pre-bacili u spuške ćelije, da izdržavaju kaznu zbog

18 Script 01/2015

prikrivanja dokaza i počinilaca, u pośetu im je redovno dolazio Gazda, nekad s Dankom pod ru-kom, a nekad grleći Radenka. Na klupi su sve vrijeme samo nagađali o tome šta se dogodilo ili šta se moglo dogoditi. I redovno su, po Gazdinoj želji, s velikim paketima hvatali autobuse za Spuž, ili iste takve vukli gore, do Radenkovoga stana. Dođe tako i dan uškenbalske slobode. Na klupi su se bile postrojile tri generacije klupaša. Autobus se zaustavi i viđeše dvije poznate figure koje nijesu krenule ni pravo kući, niti ka klupi, nego pravac u Gazdin lokal. Mačak je već bio tamo, sagnut iza šanka pu-štao gazdi na kamerinom displeju neki ucjenji-vački video materijal. Njihov zadovoljni kez pre-kinula je dvoglava prilika. Gazda baci pogled na Śaka a ovaj odmah tri čaše spušti na šank i poče da sipa. Pozvali su ga vani. Nekolike gorile poustaja-še iz separea a Gazda ih rukom umiri i iziđe. Ma-čak je zumirao kamerom ne bi li mogao s usana da čita riječi razgovora, ali se Gazda brzo vrati. Mjesec dana kasnije, blizanci su udali se-stru. Onda su prodali stan i jednoga jutra nestali bez riječi. Da niko nije znao kad je i kuda Raden-kova familija bez i najmanjega kucnja otišla iz zgrade. Od svih ukućana samo su još jednom viđeli Predraga, kad je s kolegama iz firme svratio do kvarta da na Pakinom stanu zamijene bravariju, i Radenka, u čitulji, iznad obavještenja da je pokoj-nik po ličnoj želji sahranjen na seoskome groblju, u krugu porodice.

19Script 01/2015

Stanka Stanojević

POEZIJA OK(L)OPA

Sve što zavolimizda ,starost smrćuostatak zvijerima…Prokleto znam koliko dajem,predajem…Obezglavim,dok pakosno žonglirajusistola i dijastolau tijelu poezije.Mimikrijom mipraviš poslastice, drangulije i trista čuda-želeći da odmah zavolimpraznik iz šešira.Završen kućanski poslić,ogledanje pred put,slasti se još lijepe i laskajui klize pod zubima,kasnije se javi boli zvoni i ječi sama(bez mimikrije).

Kad utiša,lako je obmanuti,osim u sjećanjukoliko trajevječnostispod rožnatih nanosakornjačina oklopa.

20 Script 01/2015

Stanka Stanojević

FRONTALNIM MISLIMA (S)POJENO NEBO

Danas ne želim ukloniti čak ni bubu štetočinu koja pod ruku dođe...Danas razmišljam o blagodetima tajlandske ma-saže, kineske akupunkture,putovanja na Bora Bori i dalekim predjelima gdje bismo mogli biti srećni....Danas nema nikog starijeg od mene da mi utje-hom šapne –ludice, djevojčice... volim tvoje sne...Danas sjetom obavijaju sjećanja lipa,crni čaj i dvopek klistiraju trbuh uspomena.I nema savršenih osjećanja u trajanju...

Ljepota neočekivanog prevrata nekog sjutra!

21Script 01/2015

Stanka Stanojević

FAMOZNA „BUBA“ PRIPOVJEDAČA

Probudim se-ni jedne linijena dlanu!Nalazim ih u kupaonici.Sistem ogledala je pao –desni klik i lijevi klik,mrtva trka.Ne otkucava ni principjin i jangu sobi gdje pišem.Paranoja u trendu,rođenjem zadati tatu-glasio je naslov člankatog jutra – (jer samo se jutrom budim).Ustati je, ipak, nemoguće,ekstremitite je skratiobaš Franc K.Lutajući genpronašao je kod svevremena,uredno i čitko ispisan!

Što se desilo u priči,a što sam usnila –ne mogu spoznatina rubu prostora za pisanjesasvim malog formata.Dodirnem poetikui odselim!

22 Script 01/2015

Stanka Stanojević

MRAČNA STRANA DUGE

Sunčano i praznobez promjene, zadržaće se…Krenuti iz čovjekana putteška noćna mora…Nebohvat žuriizmicanjem u nepovrat,zbog pretjerane upotrebeunutrašnjih dekoracija.Vraća se poezijigod i roj.Stroj u opomenii pljesku.Odšeta umi vrati se razgoropađen,pa zasjeda mojom glavom.Ako prođem ispod duge(prezirem kad telefonski pozivprekine t(okove)!sve mi želje pojedemjesto obroka…I ostanem na pučinisa morskom bolešću.U potrazi za oblikom,promašim slovo i latim se oblakada me jezdimračnom stranom …

23Script 01/2015

Zaslijepi sjajna situkojem pripada zlato…

24 Script 01/2015

Stanka Stanojević

* * *

Sanjam u tijelu ribe sa krljuštima pod žrvnjem Sunca meljem sopstvena krvna zrnaca i pretvaram u pjenu.Sanjam u tijelu ribe pod čempresima proboden mjesec pušta srmu po vodostaju.Sanjam u tijelu ribe iz sopstvene glave rastačem harpune i budim se kao pjena po obalama.

25Script 01/2015

Stanka Stanojević

TI

Prešla sam putcrnoj mački,onoj istoj od juče i nakjuče(uvijek je ista),ako će povjerovati.Inspiracijom te čekam,po ko zna koji put, na skrovitom mjestuJavne Tajne.I ne posvećujem se višepolomljenim sitnicama(pjevanija što su se šminkala poetikom)sem mehaničkim potezima metlom.Dani, dani su...a vrijeme im neprijatelj.Zatisnem silikonom glavu,obojim se i promašim avangardukao godišnje doba.Moje su stranice tad nedostupne,ljušte ih slojevi magle i humusa...Ponavljanje je maćeha,iako hodam bez cipela,nije po bontonuživot izazvati na paradoks.Po zidovima plutaju ribei istražuju svjetlosti.Izmigoljim nasuprot,dok u ćošku Tajneprazna stolicazasijeda o(če)kivanjem,i učaurim se u naslovu.

26 Script 01/2015

Ivana Vuković

IRIS U ZEMLJI SUĐA

U gostionici je te večeri bilo kao i obično. Stolovi su bili razbacani posvuda, a gazda Jok-so je sjedio zavaljen u svoju pozlaćenu stolicu sa cvjetnim dekorom, koja je svakim pokretom pucketala od prekomjerne težine njegova napa-ćenog tijela. Žena ga je ostavila, ima deset dana. Ostavila je i djecu, Milu i Dragana. Mila je tek napunila pet godina, a Dragan duboko zašao u pubertet. Mila je bila djevojčica bistrog pogleda i velikih kestenjastih očiju. Majkin odlazak joj je teško pao. Pričalo se da je razlog odlaska Jok-sove žene drugi muškarac i njegova pretjerana konzumacija alkohola. Često se žalila seoskim ženama da ne može da istrpi Joksov smrad kad se vrati kući pijan, što od parenja, što od alkoho-la. A Jokso bi s velikim interesovanjem požudno posmatrao zaobljene ženske pozadine kako defi-luju gostionicom. U drugom dijelu gostionice na-lazio se ogroman šank, a pored njega vrata koja su mlatarala i ispuštala neprijatan zvuk koji je najavljivao kraj noćnih druženja. Međutim, te večeri gostionica je bila prazna. Za šankom je u pripitom stanju radio Joksov najvjerniji gostio-ničar, Izet, koji je pobjegao s Kosova i nastanio se u Plužine kako bi zaradio koju paru. On je bio čovjek niskog rasta i tamnog tena, s ogromnim biljegom nasred čela, poput trećeg oka koje stal-no nadgleda situaciju u gostionici i stanje u kasi. Izetu je matematika bila jača strana. Koliko god da je bio pijan redovno je Joksu polagao račune, tako precizno i tačno. Rijetko kad bi krao, a i to

27Script 01/2015

što ukrade je bio znak da mu fali duvana i jefti-nog pelinkovca. Vrata pored šanka su najavljivala neke pot-puno nove odaje i dimenzije svijesti. Koliko god da je gostionica bila mjesto kojim je vladala baha-tost, blud, primitivizam i nekontrolisanost, toliko se ulaskom na vrata pored šanka mogla osjetiti potpuna produhovljenost i mir. Ta vrata najav-ljivala su prostor kojim odiše red, kontrola i rad i koji se ni u kom slučaju ne može pretvoriti u ono što je sama gostionica. To je bila mala kuhinja u kojoj su se pripremala najukusnija jela u cijelom kraju. Kuvar Miko bi često izmišljao nove recepte i unosio dinamiku u posao. U ćošku kuhinje se nalazila sudopera za kojom je često stajala pera-čica suđa, Iris. Bila je siroče od devetnaest godina, pobjeglo iz Trebinja jer nije moglo da istrpi gro-zne uslove u domu, koji je svakim danom tonuo u propast pred njenim očima. Ona i kuvar Miko se znaju iz Trebinja i samo jedan telefonski po-ziv je bio dovoljan da Iris dođe u Plužine. Bila je djevojka čudnog izgleda. Uvijek bi nosila pregaču uprljanu raznim masnim supstancama Mikovih jela, a ispod nje dugu crnu haljinu koja je otkriva-la nedefinisanost njenog tijela. Crna kosa poku-pljena u rep, vijorila bi magično dok bi glancala suđe. Rijetko je pričala, a i kad bi to činila sago-vornik nikad ne bi znao što mu je rekla jer je na čudan način analizirala stanje stvari i najčešće je bila odsutna. Seljani je nijesu voljeli jer nije mo-gla da im pruži onu vrstu razonode koju su oni željno iščekivali. Jedina osoba s kojom se slagala je kuvar Miko i s njim je dijelila radni prostor i razmjenjivala mišljenje o perfektnoj uglancano-sti opranog suđa i upečatljivom ukusu jela. Jokso bi je često kritikovao zbog masnih fleka na njenoj

28 Script 01/2015

pregači. ali ona je smatrala da je tako bolje. Mi-slila je da će time kuhinja biti bar malo uprlja-na i nedolična kao što je bila gostionica. Imala je pravo na pauzu od pola sata i koristila je tako što bi odlazila na livadu pored gostionice i uživala u miru koji joj je pružao zeleni krajolik Plužina. Če-sto su je misli vodile u djetinjstvo kojeg se nerado sjeća. Bolni ožiljci ispijali su njeno tijelo kao ko-marci željni tuđe krvi i tuđeg mesa. Osim pranja suđa, ova pauza je bila jedina dragocjena stvar kojoj se iskreno radovala. Smatrala je da ima ne-što u pokretima koji sačinjavaju čin pranja suđa. Svakim pokretom osjetila bi da skida masne ta-loge tereta sa sebe. Nije voljela da pere čaše od alkohola. Nije joj prijao jak miris žestokih pića i smatrala je da je strašno neukusno da žena pere bljuvotine seoskih pijanih budala. Svaka uprlja-na čaša je nosila neku energiju koja bi se pretva-rala u zlo i mučila njeno slabašno biće. Najviše je voljela da pere tepsije, podjednako i one okrugle i četvrtaste. Nekako joj je prijala težina tepsija i količina masti koja se protezala čitavom površi-nom. Voljela je da miče tvrdokorne naslage i če-sto koristila nokte u tu svrhu. Mislila je da će tako prodrijeti ispod površine tepsije i načiniti rupu u kojoj bi stvorila potpuno novi svijet. Kad bi Jokso ušao u kuhinju, osjetila bi nemir jer je znala da će je ponovo kinjiti zbog masnih fleka na njenoj pregači. Bila je uporna u tome da se njena pre-gača ne pere jer nije imala drugu, a smatrala je da se ova ne može osušiti tako brzo. Joksu i dalje nije bilo jasno zašto joj je uopšte bila i potrebna ova masna krpara, koja ga je tako iritirala i svaka fleka je izazivala kod njega takvu vrstu bijesa da je često pravio skandale kad bi napuštao kuhinju. Ona bi u tim trenucima bila potpuno spokojna jer

29Script 01/2015

bi pregača još uvijek stajala na njoj, tako prljava i ogavna. Iris bi uvijek posljednja napuštala gostioni-cu jer bi joj često ostajala hrpa neopranog suđa koje je morala oprati. U toj gomili su preovlada-vale čaše, jer kako se noć polako spuštala tako bi gostionica postajala svratište alkoholičara, koji su kao pušteni s lanca lokali domaću rakiju što bi je Jokso svake godine vrhunski pripremio. Odu-vijek joj je ukus rakije bio odvratan. Podsjećao ju je na gorak miris izopačene crkotine. Nije htjela da razmišlja o odvratnosti čina pranja uprljanih čaša od rakije, već je zamišljala da miriše najljep-ši cvijet lavande i uživa u vodi bistrog potoka. Kad bi se završio najodvratniji dio njenog dana, Iris bi odlazila na spavanje. Nije bila od onih ljudi koji mnogo spavaju. Nekoliko sati sna bilo joj je sasvim dovoljno da prikupi energiju za novi dan. Spavala je u pregači i crnoj haljini. Bojala se da joj bezobrazni Jokso ne ukrade upr-ljanu pregaču za koju se toliko dugo borila. Uži-vala je u mirisima hrane što je kuvar Miko svako-dnevno pripremao. Pregača bi ih tako fino upila i ispuštala raznovrsne mirise koji bi je uspavali. Svakim pokretom je ispuštala novi opojni takt i to joj je mnogo prijalo. Međutim, te večeri nije mo-gla da zaspi. Hrkanje koje je dopiralo iz Izetove sobe podsjećalo ju je na rušenje zidova u domu. To je bio tako bolan period za nju. Sama pomisao na dom izazivala je neopisivu nelagodu i patnju. Da joj je u tom trenutku bila tepsija pri ruci, si-gurno bi završila na Izetovoj glavi. Znala je da ne može da se bori protiv tog iritantnog zvuka koji je okupirao čitavu gostionicu pa je odlučila da na-pusti sobu. Stepenice koje su vodile do izlaza iz gostionice bile su trošne. Napukle, stare drvene

30 Script 01/2015

stepenice nagovještavale su potpuni krah Jokso-ve karijere. Uostalom svaka propast počinje od stepenica. U zavisnosti od količine napuklih mje-sta i jačine zvuka škripe stepeništa može se uvi-djeti rok trajanja neke životne priče. Iris je toga bila svjesna i znala je da neće dugo ostati u ovoj gostionici na koju se tek bila svikla. Svaki stepe-nik je imao svoju priču. Željela je da posljednji od njih nosi njenu energiju i stoga je odlučila da zakrpi svako napuklo mjesto na njemu i da kad bude glancala stepenište posebno obrati pažnju na svoj, posljednji stepenik. Tako ponosna izaš-la je na svjež vazduh koji je obavio njenu siluetu duboko u noć. Veče je provela gledajući u zvijez-de i praveći razne oblike od njih. Jedan oblik je imao Izetovu veliku glavu dok je drugi imao Jok-sov krik koji je opominje da skine pregaču. U tom trenutku je toliko bila srećna i ispunjena da je njen smijeh okupio čitavo nebesko prostranstvo u kojem je beskrajno uživala. Međutim, oblik u kojem je oslikala svoju pregaču je konačno uspa-vao. Zaspala je na livadi, pod zvjezdanim sjajem i oblikom pregače. Ujutro ju je probudio Joksov hrapavi glas. Opomenuo je da nije dobro oprala njegovu dra-gocjenu čašu iz Beča. Toliko je pridavao značaj toj baroknoj čaši da je Iris preživljavala strašne trau-me zbog nje. Brzo je ustala i potrčala do stražnjih vrata gostionice. Kuhinju je uništio sjaj barokne čaše iz Beča. Imala je takvu želju da je slomi i da ostacima izbode Joksovu veliku zadnjicu koja je zauzimala čitavu gostionicu. Namjerno je ostavila čašu neopranu i sklonila je na vidno mjesto. Ku-var Miko se uspavao i nije došao tačno na vrijeme u kuhinju. Iris, omamljena od zvjezdanih oblika i predivne noći nije bila u stanju da se posveti pra-

31Script 01/2015

nju suđa. Izašla je na vazduh i otišla do žbuna s kupinama. Jela je kupine tako halapljivo i slasno da se sva umrljala od intenzivne boje i oporog uku-sa. Uprljala je i pregaču i odlučila da u nju natrpa što više kupina. Vratila se u kuhinju i ispustila je kupine na pod. Zatim ih je svom snagom gazila i trudila se da što više uprlja kuhinjski pod. Jarka boja je obojila čitavu prostoriju i uprljala baroknu čašu iz Beča. Njeno lice je poprimilo izgled kupine. Upalila je tranzistor koji je stajao na prozoru pre-kriven prašinom. Skakala je u ritmu muzike koja je dopirala iz tranzistora, koji krči i ispušta vijuga-ve melodije. Uživala je u uprljanoj prostoriji i ko-načno osjetila slobodu. Osjetila je da ovo vrijedi i da se treba što više boriti za uprljanost prostorija. Njenu euforiju prekinuo je Jokso koji je čuo buku što je dopirala iz kuhinje. Bio je zgrožen izgledom prostorije, a pogotovo izgledom dragocjene čaše. Onako razjaren počeo je da juri Iris oko stola. Ona se glasno smijala i njihala u ritmu muzike, ne pri-davajući značaj njegovoj pohoti i bijesu. Jurnjava je trajala nekoliko minuta dok se Jokso nije skli-znuo i pao na obojeni pod. Sav umrljan od kupino-vog soka izgledao je kao veliki, masni nilski konj. Svi gosti iz gostionice prišli su do vrata kuhinje da vide što se zbiva. Iris se tako slatko smijala nad gazdinom sudbinom. Smijali su se i svi prisutni upirući prstom u jadnog Joksa. Odjednom se niot-kuda pojavio Izet koji je fasciniran prizorom pred-ložio da se svi bace na pod i uvaljaju u intenzivnu boju kupine. To su i učinili. Iris je bila oduševljena scenom bluda koja je nastupila u kuhinji. Konač-no je ispunila svoj cilj. Uprljala je kuhinju i dovela seljane u zabranjenu zonu gostionice. Onako upr-ljana i ispunjena napustila je gostionicu i opijeno tumarala livadama.

32 Script 01/2015

Ivana Vuković

ODSUTNOST

Ritam. Simfonija. Ritam prati simfoniju. Simfonija prati ritam. Ježim se odsutnosti. Odsut-nost se ježi mene. Doručak. Maslac, džem i hljeb od prekjuče. Klasika. Mali princ više nije kao ne-kad. Gubim nit. Gubim smisao. Kaplje voda. Svaka kapljica je tako čujna. Mozak mi pulsira. Bježim. Izlazim na ulicu. Čekam tramvaj. Kasnim. Brojim svaku česticu prašine na tramvajskoj stanici. Sti-gla sam do pola stakla. Desetka je tu. Nema mje-sta. Pravim ga. Osjećam se tako sama. Neko me doziva. Ne čujem. Izlazim. Ostavljam za sobom maglu. Kancelarija. Tako destruktivno mjesto. Ponovo se poteže priča o globalnom zagrijava-nju. Hvatam bilješke. One su besmislene. Mjesto je besmisleno. Treba mi kafa. Vruća, gorka kafa sa talogom od pola prsta. Bljuvotina. Uživanje zabranjeno. Dostupno za privilegovane. Dnevni red na stolu. Okrenuti par brojeva! Komunikacija jednaka nuli. Napisati tekst o ekološkim dešava-njima! Koncentracija isključena. Naručiti nešto za jelo! Bez apetita. Dan upropašten. Već dugo je tako. Uzimam sliku. Ona je tu. Tako nježna i čed-na. Cijepam je. Nestaje. Šetam hodnicima. Vrti mi se u glavi. Treba mi vazduh. Peti sprat i di-van pogled. Most se gubi u daljini. Smiruje me. Plavetnilo. Oblak u obliku dima. Cigarete. Pitam prolaznika ima li koju. Maler. Sve je više zdravog života. Napuštam ovu ukletu zgradu. Slims je u mojim rukama. Zelenilo. Sjedim na klupi na kojoj smo sjedile zajedno. Urezana slova. Bol. Šetnja. Tjeram crne misli. Bacam opušak i idem u pozna-

33Script 01/2015

tom pravcu. Dolazim do Ništice. Razvrat. Treba mi rakija. Dunja. Tako masna od eteričnih ulja. Nije kao nekad. Kao kad smo je pile zajedno. Blo-kada. Prolazim pored njenog stana. Zgrada svje-že ofarbana ali i dalje stoji naljepnica s mapom Kube. Zamišljam. Ali, ona nije tu. Sve je nestalo gdje je i počelo. Ponoć. Žurim kući gdje me čeka gola tišina. Škripa. Ponovo sam zaboravila da promijenim bravu. Osjećam glad. Nezasitu glad! Tost. Jedino mi on preostaje. Drhtim dok ga gu-tam halapljivo i glupavo. Jabuka je blizu. Mala, trula jabuka. Serija. Moja omiljena serija na TV-u. Uzimam nož i jabuku i selim se na kauč. Buka. Iritira me svaki suvišan šum. Gulim jabuku. Krv. Trulež. Nož oštri odsutnost. Odsutnost se oštri nožem.

34 Script 01/2015

Đorđe Šćepović

PISMO KOJE NIKADA NEĆU POSLATI

Isidora,moja je biografija sasvim tužnakao i ovo srce prašnjavo i zaboravljenona koje ni preplaćena spremačicaviše ne obraća pažnju,u mojim źenicama ugasila se vatraskončaću samoubistvenim činomvoleći glumicu narodnog teatra,

u fioci mog radnog stolastanuje tvoja fotografija,par neposlatih pisama, i tijelo ranjenog jutraostavljenog da iskrvari i tako plati za sva zlananesena meni, tebi i drugim ranoraniocima,a već śutra kad kreneš u večernju šetnjuprići ću ti i šapnuti tugu ti na uvo,

preturam po džepovima izlizanih pantalonauzaludno tražeći predvečerje,čujem slutnju, čujem sovu,ja ležim u duševnoj bolnici i čitam Kamijadok ti glumiš u nekom „Oblomovu“,

35Script 01/2015

iznajmio sam stan na periferiji gradau kom bismo mogli bezgrešno začeti novupatnju,ja bih mogao pisati koještaa ti bi glumila i daljena pozornici montiranoj od usnulih nada,na stolu ćeš naći oproštajno pismo,odmah zatim čućeš zvono telefona,ljekari će reći „prerezane vene“,ti ne budi luda i ne vjeruj njima,i tijelo kad nađu neće naći mene,ja biću u hladnim plavim zidovima,u prozoru, vratima, u uglu plafona,

pogledaj kroz prozor iznajmljenog stanareci i suśedima nek i oni videvješala, mržnju, ljude koji vrištei raščupanog odbjeglog ludakakako s Mersoom k gubilištu ide.

36 Script 01/2015

Đorđe Šćepović

KAO ŠTO BIH MOLIO ZA SAN

Mnogi ne znajuda je Dan opasniji od Noćiali jestekad vam kažemeto recimo dok prolazite noćukroz neku usnulu četvrtmožete govoriti sami sa sobompokušavati da sustignete svoju sjenkučešati se tamo đe vas zasvrbia da to niko ne primijetia danju složićete se...I zato molim za Mrak k’o što bih molio za vazduh

Mnogi takođe ne znaju da je Noćna Subota opasnijaod Noćnog Utorkaali jeste kad vam kažemeto recimoUtorkom i vi jednoruki i vi jednonogiMožete gotovo neopaženo proći centromgradai mi dvoruki i dvonogiprljavi i poderania da se pritom niko ne narugaa Subotom složićete se…I zato molim za Noćni Utorak k’o što bihmolio za hljeb

mnogi ne znaju da su ljudi opasniji od nikotinaali jesu kad vam kažemi zato molim za cigaretu k’o što bih molio za San.

37Script 01/2015

Đorđe Šćepović

MONAH

Riječi dvije u grlu monahaŽena i Bogkoju li će izgovoriti

Otisak vjetra u kosi monahau bradi nagovještaj spasakome se ispovijeditikad od monaha ni traga ni glasa

U vjetru nagovještaj prahai ponoćna molitva dugako je ubio dobrog monahaŽena, savjest il’ riječ druga.

38 Script 01/2015

Đorđe Šćepović

NEĐELJOM NE RADE APOTEKE

Neđelja je dan kada pada kišakada su gradski trgovi pustineđeljom ne rade apoteketrafike knjižare bibliotekezatvorenei natpis na vratima – Ne radimo neđeljom

neđeljom odlazimo u crkvumolimo se ispovijedamoponeđeljkom je zaobilazimo

neđeljom ne rade berberniceneđeljom su prodavci kokicai bižuterije mrzovoljnii neđeljom umiru ljudi

danas je neđeljapogrebnici rade.

39Script 01/2015

Đorđe Šćepović

ONA JE BESMRTNA

Ona će stićiu svakom slučaju ona će stićivečernjim vozomautobusomavionomu krajnjem slučaju uzeće taksiali će stićii nikog neće mimoićini mene ni vasnavodno besmrtne

ona će banutiodjednomneće se najavitini pismomni telefonomni telegramomprosto će doći

ona će ućikroz vrata prozoru krajnjem slučajukroz ključaonuali će ućine pokušavajte je izbacitijer neće vam poći za rukom

40 Script 01/2015

ona će urlati urlati i urlationa će uzimati uzimati i uzimatiuši će naše parati i parati i paratia ja i vi ćemo je ogovaratii bojažljivo za njom lajatiali ona se neće osvrnutiona će stići ona će stićiona je besmrtnata besmrtna Smrt.

41Script 01/2015

Đorđe Šćepović

TRIPUT RECI METROPOLA I NEĆE SE DESITI NIŠTA

Triput reci metropola, i neće se desiti ništa,možda očekuješ čudo, al’ ništa od toga,u najboljem slučaju, polomićeš taj tvoj provincij-ski jezikzaparaćeš svoje palanačke uši

metropola i buka metroa,opet uzalud izgovaraš, nema te, u tom velegradu,nema te u metrou,ti u lokalnoj birtiji ispijaš pivo i čekaš konjska kola da te vrate kući

metropola i metropolske kurve,fratri psihopate i ponoćni šetači,sve je to Tamo, i sve to nikad neće biti tvoje,

metropola i žena koja žuri,dim iz fabrika, brza hrana, i prośak bez ruke,tebe se ne tiču, ti si sasvim mali, i sasvim dalekometropola i oblakoderi,i let samoubice s tridesetog sprata,nijesu tvoja briga, nijesu tvoja savjest

al’ smrt je tvoja, koliko i njihova,triput reci, i eto čuda

42 Script 01/2015

Balša Poček

TO SAM JA, BREHT!

LICA:BrehtOtac – stariji gospodinBrat – mlad, fizički razvijenŽena – zanosna plavuša

(Breht izlazi na scenu, gleda ka publici i počinje da recituje. Na sceni se nalaze samo sto i stolica.)

Breht:Zaista, živim u mračno vrijeme! Bezazlena riječ je glupa. Bezbrižno čelo Znak je neosjetljivosti. Onaj ko se smije Samo još nije primio Užasnu vijest.Kakvo je to vrijeme u koje je Razgovor o drveću gotovo zločin Zato što podrazumjeva ćutanje o tolikim zlodjelima! Zar onaj što tamo mirno prelazi ulicu Zbilja nije kod kuće za svoje prijatelje Koji su u nevolji?Istina: još zarađujem za život. Ali vjerujte mi: pukim slučajem. Ništa Od svega što činim ne daje mi za pravo da se sit najedem. Slučajno sam pošteđen. Ako me napusti sreća, Biću izgubljen.Kažu mi: Jedi i pij! Budi srećan što imaš šta! Ali kako da jedem i pijem Kad ono što pojedem otimam gladnome, A čaša vode koju popijem nedostaje žednome?

43Script 01/2015

A ipak jedem i pijem.Volio bih i da sam mudar. U starostavnim knjigama piše šta je mudro: Ne miješati se u spor u svijetu i svoj kratki vijek Proživjeti bez straha. Održati se i bez nasilja, Zlo uzvraćati dobrim, Svoje želje ne ispunjavati, nego ih zaboravljati – Smatra se mudrim. Ja sve to ne mogu: Zaista, živim u mračno vrijeme!

Breht (obraća se publici):Događaj koji mi se desio naveo me je da ramiš-ljam o pravdi. A šta se zapravo desilo – jednog jutra sam... Ne, ne, ne... Prvo ću da vam ispričam nešto o pravdi. Ne, ne, ne... Prvo ću da vam se predstavim. Moje ime je Bertolt Breht. Možete me oslovljavati i samo sa Breht. Prijatelji me zovu tako. Molim vas zovite me tako. Prvi put sam se susreo sa pravdom, ili nepravdom, kako hoćete, kada sam imao 16 godina. U jeku Prvog svjetskog rata, mene je potresla stvar lične prirode.

(Na scenu izlazi Otac, korača brzim hodom ka Brehtu i udara mu snažan šamar.)

Otac (maše prstom ka Brehtu):Sledeći put kada budeš rekao bratu da je idiot, pas, debil, pička, šiptar, četnik, lopov, ubica, sisa, moron…(nastavlja sa nabrajanjem ružnih riječi u nedogled), ima da dobiješ i dva šamara! (odlazi)

44 Script 01/2015

Breht:Siguran sam da je bilo i ljepših načina da se upo-znam sa pravdom. Međutim, dobio sam što sam zaslužio i naučio sam da više ne koristim tu od-vratnu riječ. Hajde sada da analiziramo pravdu. Da je raščlanimo. Koji su nam sve sastojci potreb-ni za jednu dobru pravdu. Da vidimo... Prvo nam je potrebno djelo. Loše djelo. Ne, ne, ne... Prvo nam je potrebna misao o lošem djelu. Da, misao ili namjera. Zatim ide samo djelo...loše, naravno. Jer, da nije loše, onda ne bi mogli da ubacimo sle-deći sastojak bez kojeg dobra pravda ne može da postoji, a to je – kazna. Mislim, mogli bi pričati i o dobrom djelu, pa bi onda sada rekli nagrada...ali to nije ona stara, dobra pravda o kojoj želimo da pričamo, već... Ne, ne, ne... Budimo iskreni – željni smo kazne. Ne treba da se osjećamo loše zbog toga. Nismo mi krivi. Ni ja, Breht, a ni vi... Krivi su oni što su je zaslužili. Da, to je ona sta-ra dobra pravda kojoj se radujem. I, mislimo da je to u redu? Da vam kažem – nije! Kladim se da se niko od vas nije zapitao zašto sam rekao mom mlađem bratu...

(Otac za trenutak izađe na scenu i ljutito pogleda Brehta)

Breht:Tu odvratnu riječ. Mislite da sam to uradio iz zlo-be? Da sam zao, to mislite? Ne tražim ni da me volite, ni da me mrzite, pa, ipak, da mislite da sam zao… (vadi kubansku cigaru i pali je) Dakle, što je bio razlog? Imao sam jednu naviku, imam je i sad – da ponekad zapalim. Ponekad samo. Ni-šta strašno.

45Script 01/2015

(Brat krijući gleda šta Breht radi, zatim odlazi sa scene i opet izlazi na nju, ovaj put zajedno sa Ocem. Stoje sa strane i gledaju Brehta. Breht sije-da na stolicu i okreće sa ka njima.)

Breht:Bio sam u Holivudu pred njihovom čuvenom ko-misijom! Ispitivali su me o Komunističkoj parti-ji! Znate li šta sam im rekao? Ništa! Mislite da je Breht prošpijao nekog svog druga? Brata? Nije.

Brat:Nikad se nećeš popraviti! Niko te ne može puno popraviti, ako sam sebe ne popraviš! Nikad nećeš naučiti!

Breht (okreće se ka publici):Nije istina. Naučio sam da se ne mogu uvijek distancirati od emocija. I to je nešto.

(Na scenu izlazi Žena, staje pored Brehta.)

Žena (publici):To ne znači da ni prije nije imao emocije. Napro-tiv, imao ih je možda i previše. Breht je u modi! Vole ga svi!

(Breht ustaje sa stolice i počinje strasno da se ljubi sa Ženom. U pozadini se čuje vesela muzika. Otac i Brat im prilaze i svi počinju međusobno da se grle. U jednom trenutku, dok su u zagrljaju Breht i Otac, Brat i Žena iz zagrljaja počinju da se strasno ljube. Muzika staje. Breht ih gleda zbunjeno.)

46 Script 01/2015

Breht:Brat si mi! (publici) Brat mi je!

Žena (prestaje i okreće se ka publici):Brat mu je!

Brat:Pa šta ako sam mu brat?

(Brat i Žena trčeći izlaze sa scene, držeći se ruke.)

Breht (publici):Ne buljite tako romantično! (Ocu) Gdje je tu pravda?

Otac: Sine, moraš da se vratiš kući.

Breht (Okreće se ka publici i počinje sa recitovanjem):U gradove sam došao u vrijeme nereda Kad je u njima vladala glad. Među ljude sam došao u vrijeme buna I zajedno sa njima sam se bunio. Tako je proteklo vrijeme Koje mi je bilo dato na zemlji.Jeo sam između bitaka, Legao sam na počinak među ubice. Ljubav sam vodio nemarno, A prirodu gledao bez strpljenja. Tako je proteklo vrijeme Koje mi je bilo dato na zemlji.Putevi su u moje vrijeme vodili u močvare. Govor me je odavao dželatu. Malo šta sam mogao. Ali bi vlastodršci, Nadao sam se, sjedjeli bezbjednije da mene nije. Tako mi je proteklo vrijeme

47Script 01/2015

Koje mi je bilo dato na zemlji.Snage su bile slabe. Cilj je Ležao veoma daleko. Bio je jasno vidljiv, premda za mene Gotovo nedostižan. Tako je proteklo vrijeme Koje mi je bilo dato na zemlji.

Breht (publici):Htio sam da moja kuća bude i vaša kuća. Zbog toga su mi je spalili. To je pravda? Nisam siguran gdje je moja kuća sada…

Otac:Tamo gdje je Njemačka!

Breht:Tamo je Hitler!

Otac:Tamo gdje je Amerika!

Breht:Tamo je Holivud! Na crnoj listi sam.

Otac:Uvjek ćeš biti na nečijoj crnoj listi.

Breht:Ova planeta je moja kuća i ovi ljudi su moji dru-govi, moje drugarice, moja braća i moje sestre! (pokazuje na publiku) Zar to nije pravda?

(Na scenu izlazi Brat)

48 Script 01/2015

Brat (publici):Ne zna istinu. (Brehtu) Zahvali se svom miljeniku Staljinu! Zbog takvih kao što je on, ljudi mrze ta-kve kao što si ti.

Breht:Nisam mogao znati.

Brat:Sada znaš. (odlazi)

Breht (publici):Ali, ovo je 21. vijek.

Otac:A ti si Bertolt Breht, veliki sin Njemačke!

Breht:Ja sam sin pravde! Čitav život sam posvetio pravdi!

Otac:Ti si moj sin!

Breht:Ja sam sin svijeta! Ja sam bio njihov sin! (poka-zuje na publiku) A pogledaj ih sada! Oni su 21. vijek! Klasne podjele nikad nisu bile veće. Dok jedni se bogate, drugi umiru od gladi.

Otac:Tako je bilo uvjek!

Breht:A gdje je napredak, gdje je progres?

(Na scenu izlazi Žena.)

49Script 01/2015

Žena (publici):Život je previše kratak da bi ga posvetili drugima. Brinite o sebi.

Breht:Gdje ti je hrabrost? (publici) Nemojte se toliko plašiti smrti koliko neodgovarajućeg života.

(Na scenu izlazi Brat, staje pored Žene i grli je.)

Brat (publici):Biti dobar znači biti najbolji za sebe!

Breht:Nemojte se truditi da samo vi budete dobri, već da i svijet što ga iza sebe ostavljate postane dobar.

Žena:Pa da završimo kao ti? Da nam spale knjige? Da nas protjeraju iz zemlje? Možda si nas stvorio, ali nećemo dozvoliti da nas unište zbog tebe!

Brat:Vrati se odakle si došao! Nastavi da kukaš oko par šamara i žene koja te ostavila… Ali, prije toga, pogledaj se u ogledalo, i zapitaj se zašto je to tako! Možda nisu samo drugi krivi za tvoju nepravdu! Ti i tvoji lijevi promašaji!

Otac:Dosta je! Ostavite ga na miru! (publici) Sva ova ze-mlja je bila njegov dom. Imao je najbolje namjere.

(Brat i Žena izlaze sa scene.)

50 Script 01/2015

Breht (publici):Nisu me uvjek svi shvatali. Mnogi su me kritiko-vali. Vidite, pojam pravde je složen i kompliko-van. Ne doživljavaju ga svi isto. Dao sam sve od sebe da ga pojednostavim i da ga približim lju-dima. Vama. Na taj način sam se borio za vas, a vi to niste cijenili kako treba. To je činjenica. Vi ste 21. vijek i ne izgledate baš najbolje. Ličite na zvijeri. Ni ovi prije vas nisu bili bolji, ali to nije izgovor. S pravom sam pitao gdje su napredak i progres. Ja sam makar pokušao, a vi?

Otac (publici):Ko se bori, taj može i izgubiti; ali ko se ne bori, taj je već izgubio. Volio je pravdu. Pisao je i pričao je o njoj koliko je mogao. Za njega je sada kasno, ali za vas… (Odlazi)

Breht (recituje):Vi što ćete izroniti iz potopa U kome smo mi potonuli, Spomenite se, Kad budete govorili o našim slabostima, I mračnog ovog vremena Kome ste umakli.Jer mi smo išli, mjenjajući zemlje češće no cipele, Kroz ratove klasa, očajni Kad je samo nepravde, ali ne i bune bilo.A znamo i sami: Mržnja, čak i prema podlosti, Unakažava crte lica. Gnijev, čak i onaj zbog nepravde, Čini glas promuklim. Ah, mi Što htjedosmo da pripremimo tlo za ljubaznost, Sami nismo mogli biti ljubazni.Ali vi, kad najzad dođe vrijeme

51Script 01/2015

Da čojvek čovjeku bude drug, Spomenite nas se S trpeljivošću.

(Na scenu izlazi Žena, ovoga puta obučena kao medicinska sestra. Prilazi Brehtu.)

Breht (publici, na ivici suza):Uradite nešto da ovaj svijet ne bude ovakav. Po-gledajte se. Pogledajte druge. Uradite nešto, mo-lim vas…

Žena:Opet Vi! S kim pričate ovaj put?

Breht:Bježite od mene!

Žena (uzima ga pod ruku):Hajde, hajde… Sada idemo po vašu terapiju…

Breht:Neću nikakvu terapiju, ostavite me na miru!

Žena:Morate, ako mislite da prestanete…

Breht:Šta da prestanem?

Žena:Da pričate sa nevidljivim ljudima!

Breht:Nisu to nevidljivi ljudi, to je efekat začudnosti!

52 Script 01/2015

(Na scenu izlazi Otac, obučen kao doktor.)

Otac:Hebefrena šizofrenija, draga moja. Šta je, opet vidi publiku?

Žena:Da, doktore. Nema promjena.

Otac (Brehtu, pokazuje na publiku):S kim pričate? Tamo nema nikoga! Sve je pra-zno… Priviđa Vam se…ovo ovdje je stvarnost!

Breht:Oni su moji prijatelji! Vidim ih jasno kao što vi-dim i vas ovdje! Posmatraju nas i kad je već tako, treba nešto da nauče od nas! Otac:Ne ostaje nam ništa drugo sem da povećamo te-rapiju i da se nadamo najboljem.

Breht (viče):Ne treba mi nikakva terapija, maknite se od mene!

(Na scenu izlazi Brat, obučen kao medicinski brat.)

Brat:Opet problemi sa njim, doktore?

Otac:Da. Sine, molim te pomogni joj da ga odvede da primi terapiju.

53Script 01/2015

Brat:U redu, doktore. (hvata Brehta pod ruku, Brehtu) Uvijek neki problemi sa tobom!

(Brat i Žena na silu odvode Brehta sa scene. Breht se opire.)

Breht:Šta to radite? Pustite me! To sam ja, Breht! Pustite me! Borim se za pravdu! Recite nešto! Mislio sam da ste mi prijatelji! To sam ja, Breht! (odvode ga)

Otac (Kreće ka izlazu. Prije nego što izađe, zasta-ne i okrene se ka publici):Ima nečeg trulog tamo gdje su velike vrline! (odlazi)

(Kraj.)

ES

EJIS

TIK

A

Ilustracija: G

ilbert G

arcin, O

n th

e road

57Script 01/2015

Dušan Vukotić

NEGATIVNI JUNAK

Negativni junak zajedno sa pozitivnim ju-nakom dijeli istu osobinu. U djelima postoje po-zitivan i negativan lik koji se znatno razlikuju od pozitivnog i negativnog junaka. Osnovna i naj-veća razlika nalazi se u samom imenu (osobini) ,,junak“ koji nadilazi (potiskuje) segment pozi-tivnog i negativnog i u prvi plan stavlja njegovu osnovnu funkciju, a to jeste glavni nosilac priče. Lik i junak se znatno razlikuju, jer lika posmatra-mo kroz osobine dobrog i lošeg i njegov glavni cilj jeste zapravo pravljenje granice između dobrih i loših osobina, to jeste dobrih i loših postupaka. Junak (kao što sam i ,,rekao“) ima za cilj da na svojim ,,leđima“ iznese priču do samog kraja i da tu priču kao takvu završi, pronađe određe-ni kraj (bio on loš ili dobar za njega), ostavljajući nam prostor da opravdamo njegove postupke i da iz tih istih postupaka izvučemo određenu po-uku koju on sve vrijeme nosi. Mi smo u stalnom odnosu sa junakom i pratimo njegov život (ili određeni dio) iz razli-čitih uglova (dogadjaja, ośećanja,misli)i u mo-gućnosti smo da sagledamo njegov drugi dio i razumijemo ga bio on loš ili dobar junak, jer sve se uglavnom svodi na to da je junak. Lika najčešće ne razumijemo, jer nijesmo toliko dobro upoznati sa njegovom prošlošću i sa nje-govim postupcima i zato se prema njemu stvara određeni ośećaj gadosti i prezira. Lik predstavlja masovni dio u djelu i on nije ograničen kao indi-vidua, već kao prepreka koju treba preskočiti i

58 Script 01/2015

ostaviti za sobom, često i poniziti, jer se na ljestvici nalazi na samom dnu...Nasuprot njemu negativni junak nalazi se na samom vrhu ljestvice, možda iz razloga što je opravdan (argumentovan činje-nicom negativca), postao je takav zbog određenih okolnosti ali u sebi nosi određeni bol nepravde... Negativni junak nastaje iz negativnog lika i može se definisati kao pobjednik među njima, lik koji je uspio da skrene pažnju na sebe i shvati svoj dio negativnosti i nauči živjeti sa njim, često koristeći taj dio kao sredstvo za rješavanje svo-jih problema, jer njegove ruke su odavno upr-ljane i uzaludno ih je prati, postati dobar je su-više dug proces i apsurdno je traćiti vrijeme na to. Pravi primjer pobjede negativnog junaka nad negativnim likovima i njihovim osnovnim razli-kama jeste film ,,Dobar, loš, zao“ u kojem se naj-bolje može sagledati i viđeti razlika između njih. Loš i zao predstavljaju negativne likove koji su poraženi od glavnog junaka. Ako analiziramo osobine ,,dobrog“ viđećemo da njegov nadimak nema nikakve sličnosti sa njegovim karakterom, možda, štaviše ima i ironičan segment. On je kao i loš i zao zaslijepljen krajnjim ishodom i spre-man je da uradi sve samo da se dočepa zlata, ali je takođe svjestan okolnosti i svojih mogućnosti, kao i mogućnosti svojih suparnika, zato mu je i nametnut nadimak ,,dobar“, jer on je zapravo ta-kav ,,dobar negativac“, najbolji u svom poslu. Ono što je zanimljivo kod ovakvog tipa ju-naka jeste upravo to spajanje nespojivog, što nam najčešće privlači pažnju i usko nas povezuje sa njima, možda je ljudskoj svijesti najprivlačnija su-protnost. Negativni junak je dosta realniji od pozi-tivnog, jer je spreman na bilo šta, ne bojeći se ko-načnog cilja, samo da dođe do željenog rezultata.

59Script 01/2015

Negativni junaci su sebični, ali ne i nepo-šteni, oni jednostavno vole sebe, što je ako se do-bro analizira u neku ruku i opravdano, jer ako ste okruženi ljudima sličnog karaktera ne ostaje vam ništa drugo osim da se borite. Često pozitivni junaci čine loša djela, ali njih ne posmatramo kao negativne, upravo zbog njihovog ośećaja i svjesnosti situacije. Raskoljni-kov iz „Zločina i kazne“ je po svemu sudeći pozi-tivan junak, on jeste izvršio ubistvo, ali se zbog tog ubistva i kaje i zapada u određenu krizu, svje-stan svoje greške i slabosti, da dalje ne može biti sve kao i prije. Negativni junak se nikad ne kaje, nema ośećaj krivice, a ako ga i pośeduje to je du-boko skriveno u njemu i nemoguće je doprijeti do tog dijela njegove ličnosti. Jednostavno, on sma-tra da to tako mora, opšti zakon jačeg koji ma-njeg gura ispod sebe i nema nikakve potrebe za kajanjem. Negativni likovi su najčešće zatvoreni za bilo kakav vid emocija i njihove emocije su usmjerene samo ka pobjedi i za razliku od pozi-tivnih junaka koji smatraju da na svijetu postoje dobri ljudi, negativni junaci negiraju tu činjencu, vješto se držeći teorije najjačeg. Negativni junak ne ostvaruje značajnije od-nose sa drugim likovima, on je u velikoj mjeri ko-munikativan, ali i asocijalan. On upoznaje druge ljude, jer mu je to prijeko potrebno za ostvarivanje svojih planova, ali drugim ljudima ne dozvoljava da upoznaju njegovu ličnost koju najčešće lažira. Ono što je interesantno kod ovakvih junaka jeste ośećaj koji ih sve vrijeme prati, a to jeste ośe-ćaj umora, ośećaj da ne mogu više živjeti takvim životom, da su željni promjene, ali taj ośećaj se teško može primijetiti i oni ga uvijek iznova i iznova pobjeđuju.

60 Script 01/2015

Mirza Lekić

OPONAŠANJE APOKALIPSE

Stvaranje predstava o završetku svijeta sta-ro je koliko i samo čovjekovo poimanje svijeta. Apstraktno doživljavanje zakonitosti svijeta ko-jega je svjestan čovjek počinje razmišljanjem o njegovom kraju na način što poentiranjem života u eshatološkom smislu uobličava svijet u struktu-ru koja ima početak i kraj. Ono što je prije počet-ka i poslije kraja svijeta predstava je o tome koja postoji kao misao, ali ne i iskustvo. Na taj način, umjetnost kao vještina oponašanja može da stva-ra nove početke i nove krajeve, čak i da omoguća-va njihovo proživljavanje. Pravljenje kalendara sa krajnjim datumi-ma, prikazivanje dolaska novih božanstava u obliku ovozemaljskih naroda ili vanzemaljskih stvorenja, kao i mitovi o potopu arhetipske su predstave o kraju svijeta. Biblijsko otkrovenje ili apokalipsa upućuju na dolazak Božijeg kra-ljevstva, odnosno božanske vladavine. Ponovno javljanje Boga i završetak postojećeg svijeta na dan koji će biti sudnji, krajnji. Apokalipsa doživ-ljena kroz prirodnu katastrofu izbrisala je mno-ge drevne gradove i kulture starih civilizacija. Gradove koji se dižu prema nebu i narode čiji vladari se poistovjećuju sa bogovima zadesili su zemljotresi, požari, vulkani i poplave kao kazna ili opomena za nemoralna htjenja i potrebe, kao otkrovenja Onoga prema kome su se ogriješili. U savremenoj viziji apokalipse svijetom će zavla-dati vanzemaljci kao intelektualno nadmoćnija bića, kuga će zbrisati ljudski rod, a zavladaće

61Script 01/2015

zombiji ili će vjestacka inteligencija zamijeniti ljudski um i podrediti čovjeka robotu. Takođe, sukobi velikih civilizacija, ratovi između jakih sila, sudari religija, kolonijalna osvajanja, zatim zamjene ekonomskih sistema i ideološko-politič-ka previranja, sve su pojave koje umjetnost vidi i oponaša kao znake apokalipse. Reklo bi se da su predstave apokalipse u umjetnosti na neki način odraz stanja vrijednosti i duha vremena u kojem one nastaju. Religijsko tumačenje apokalipse kao otkro-venja Boga metaforično navodi na promjenu, to jeste prijelaz iz jednog stanja u drugo. Spoznava-njem sopstvenog bitka u mijenjanju sebe čovjek stalno proživljava apokalipse kao krajeve novih početaka, umjetničkim predstavljanjem apokalp-se pokušava da sagleda suštinu postojanja kroz cjelinu umjetničkog djela. Apokaliptično otkriva-nje Boga, apokalipsa prijelaza iz jednog stanja u drugo, dešava se na nivou pojedinog čovjeka jed-nako kao na nivou cjelokupnoga čovječanstva. Sve proživljava apokalipsu. U tom smislu apoka-lipsa mikrokosmosa dovodi do opšte apokalipse makrokosmosa. Uz to, ako vjerujemo u Boga kao vrhovnu životnu silu, kao silu dobra koja uprav-lja ovim prelascima, onda bi stanje nakon apoka-lipse kao dolaska Bozijeg kraljevstva, bozanske vladavine, trebalo da bude stanje bolje od stanja prije apokalipse. Međutim, ako se izgubila vjera u Boga, kao u silu dobra koja stvara ali nije stvo-rena, onda se apokalipsa javlja kao smaknuće svijeta, kao kraj svijeta nakon kojeg ostaje ništa-vilo i nepostojanje. Zapravo, apokalipsa više nije dolazak Božijeg kraljevstva, vec njegov odlazak. Apokalipsa same apokalipse.

62 Script 01/2015

Ova ljudska potreba za stvaranjem predsta-va o konačnom kraju nastaje kao potreba za da-vanjem smisla postojanju svijeta i ljudskom biv-stvovanju u njemu.Oponašanje sudnjega dana u umjetnosti teži da pokaže pravu prirodu i svrhu onoga sto će u umjetnički stvorenom apokalip-tičnom činu nestati, a samim tim zadobiti neki novi zivot, sa neke druge strane ili u nekoj drugoj apokalipsi. Čeka se sudnji dan da Onaj koji je pra-vedan sudi o našim djelima, stavi na vagu naše duše, da saznamo kakvi smo i koja ja naša sušti-na. Može li se o apokalipsi govoriti kao određe-nom trenutku u vremenu koje ce doći? Nijesmo li i sami svjedoci nekoliko apokalpsa, nijesmo li neke od njih sami proživjeli i doživjeli? Apoka-lipsa traje sada i ođe. Apokalipsa danas. I juče je bila apokalipsa danas. I śutra će biti. Danas. Apokalipsa se iščekuje na kraju postojećeg i najavi predstojećeg, kao katarza koje smo željni.

PO

ET

AE

NO

VI

Ilustracija: M

išo Joskić

67Script 01/2015

Milo Bešović

LJEPOTA IMA NJENO PORIJEKLO

Ljepota ima njeno porijeklo, povijeno u korijenu. Bilje je umjelo da pjeva.I sve što je nekad postajalo u prirodi, postojalo je zbog nje i uzimalo nju za sebe samu između dana i jutra boga i grešnika između njegovog sina i sina njegovog vječitog naslednika. Zemlja je obećavala, pamtim, mada obećati ne može, da će doći i ponovo roditi djecu, posve srećnu.Pričati, sa sobom, sa svima, zaboraviti činjenicu, da riječi njenih plaši se grlo, nadati se, u sunce u vjetar.

68 Script 01/2015

Jedno je drvo umjelo da ćuti i postalo Ona u poljima tenkova, trske, duvana, dišući kroz listove na površinu, u prostor, sa razlogom,da budem srećan i da sreću donesem njoj.

69Script 01/2015

Milo Bešović

PANORAMA

Zorom te budim, dovoljno te nema. Došapni gradu vjetar, svakoj cigli i pločniku, pred samim početkom, na kraju, na istoku.Zamisli, ulice se vijore, kroz otvoren prozor, uz kafu, na bijelom trotoaru. Bog je umro tamo, juče, srećan, u zagrljaju.

70 Script 01/2015

MLIJEKO

U oblik što doji spiralno tonemi tu bivam vrtlog da isploviti mogu

Otvorena usta čekaju na redprije vode da okuse bjeline čar

Zadojen puštam materinsko vrelospreman da čelom dignem se u vis

Novi će čovjek dobiti svoj svijet

VODA ILI SUNČEV MORSKI ODBLJESAK

Lomi se talas niz lika odrazNa gledanje dugo čeka vjeran demon

Kamenje crno lomi se od SuncaPadam unazad u spržen gležanj

Ruke pružam mokre, čitkije od knjige

MED ILI ČETIRI LATICE CRVENOGA MAKA

Tegoba saznanja luči śetan žali nasrće tupo na život blagi

U spas žuri prgav pčelinji rojUjedi su bolni kao i strpljenje

vječni krug i sladak krik

VINO ILI MILIJIN STARI DERVIŠ

Na smrt osmijeh derviša opijeno ćutiA krvave ga oči vode u trans i plesGrožđe mirisno zanosi na putRamena đe čuvaju krilati meleciAšik u zaboravu bekrija je pijan

Duša kosmos u tajnoj ruži krugaAllah huk mrtvog derviša dah

Mirza Lekić

71Script 01/2015

Maja Ljiljanić

SLOBODANKA

Stoji ispred crkve i gleda na malo ribarsko naselje, na usku uličicu koja vodi do mosta na ko-jem je napravila svoje prve korake. Pred očima punim tuge nižu joj se slike. Brod koji je rijekom Karatunom prevozio stanovnike, đevojke koje su pjesmom dočekivale ribare, očeve i muževe da se vrate kući. Taj stari most s kojeg su skakali najhrabriji muškarci i zelena ograda preko koje bi se često naginjala kako bi viđela svoj lik u vodi. Kao da i sada vidi đeda Dušana sa slamenim šeši-rom ispred velike, kamene kuće, kako pije hlad-nu vodu iz bijele kante. Oduvijek je znala da će joj ovo malo, mirno selo nedostajati. Teško napu-šta groblje, kao da i sama sluti da je to njen po-sljednji dolazak u rodno mjesto. Sporim koraci-ma došetala je do kuće. Otvorivši vrata ugledala je na zidu crno-bijelu fotografiju svojih roditelja. Rijetko ih je pominjala. Svog oca se śećala s pono-som. Otišao je da radi u Ameriku kao rudar, ali se nakon vijesti o ratu ukrcao na brod Medun i kre-nuo kući. Često bi govorila da je Brankovo srce izdržalo hladne vode okeana, ali ne i bol za rano preminulim sinom Balšom. Njen najstariji, tada šesnaestogodišnji, brat Balša zaronio je u vode Karatune i udavio se sputan vrbama. Nedugo na-kon te tragedije, udavila se i njena mala sestra nepažnjom svoje majke. O majki Jovanki rijetko je govorila. U njenom glasu bilo je poštovanja ali i ogorčenosti. Djetinjstvo je pamtila po služenju jednoj podgoričkoj porodici, dok je njena sestra obavljala isti posao kilometrima dalje. Jedva je če-

72 Script 01/2015

kala trenutak kad će viđeti nju, svoju braću, čak i majku koja bi dolazila po njen teško zarađeni no-vac, ne imavši potrebu da zagrli svoje trinaesto-godišnje dijete. Jovankin grob nikad nije obišla. Težak život zamijenila je težim. Grubi zid buna-ra povređivao je njena mala, bosa stopala dok se spremala da se preda hladnoj vodi. U tamu je gurala bol, bol za preminulima sinom i ćerkom. U tamu su je gurali svi gubici, sva loša sreća s ko-jom se do tada hrabro nosila. Ali nije to uradi-la. U životu je održala velika ljubav prema svom mužu, ljubav prema plavim očima. Na jednoj od radnih akcija po završetku Drugog svjetskog rata krupnom mladiću iz krševite Markovine, za oko je zapala lijepa, vrijedna đevojka s glasom sla-vuja. Zbog te ljubavi prećutala je razne neprav-de. Priśećala se svojih promrzlih prstiju, minđu-sa koje je nosila kao uspomenu na brata a koje su završile u ognjištu, jer je njen svekar smatrao da joj nijesu potrebne, žara koji je svake noći iz tog istog ognjišta vadila mašicama kako bi ga svekru i gostima prinijela da upale cigarete... I tako sa-tima... Najteže joj je padalo neprihvatanje svoje teške svekrve, koja se zbog neke povrede glave često gubila. Ali o njoj je uvijek lijepo govorila. O svima. Tako je bila vaspitana. Ka tami je gurnula smrt jednogodišnjih ćerke i sina, ali nije prestala da se bori. Dobila je Draganu, Milenu, Zorana i Mariju. Vodu je sva-kog dana donosila s Garač planine. Napunila bi veliko burilo, stavila ga na leđa i vratila se kući. Tako je i rodila svog sina jedinca, noseći teško bu-rilo na leđima. Hladne zidove i krevete od slame 1959. godine zamijenila je mala, topla kuća na Cetinju. Život u gradu bio je lakši, ali to nije uma-njilo njen trud i rad. Uskoro je otkrila da boluje

73Script 01/2015

od karcinoma dojke. Bolest je bila jaka, ali njena želja za životom bila je jača. Nakon tri operaci-je, doktor joj je saopštio da nema nade ali ona se nije predala. Bivala je sve bolje i pobijedila je tu užasnu bolest. Od tog dana nije skidala osmijeh s lica. I svi bi je pamtili po tome. Bila je stroga maj-ka, ali tako je morala. Bila je i najbolja baka na svijetu, bar je svakog dana imala priliku da čuje to od svoje sedmoro unučadi. A ljubav prema Kr-stu bila je sve veća. I tako s rukom u ruci, godina-ma. Oprostila se od svoje sestre i braće. Oprostila se od mnogo ljudi koje je voljela. Ali tog 22. febru-ara s njim je otišao i dio nje. Više nije mogla da ga drži za ruku. Zauzela bi mjesto u njegovoj fotelji i gledala. Odsutno bi gledala ka svojoj bašti, priśe-ćajući se svega, priśećajući se uspomena, priśeća-jući se plavih očiju. I srce bi počelo da je izdaje. Na vratima je bila njena najmlađa unuka. Po-ljubila je, obrisala joj suze, rekla joj da je voli i da treba da krenu. Ostavljajući za sobom svoju rodnu kuću i bolne uspomene, shvatila je da nije pogriješila ni kao ćerka, ni kao žena, ni kao maj-ka, ni kao baka. I to je jedino bilo bitno. Njen se osmijeh nikad neće ugasiti.

74 Script 01/2015

Dušan Vukotić

BILA SI LJETO…

U zadimljenom WCu mislio sam na tebeVoda na kičmi me podśeća na ljetoTi si ljeto, ljeto si koje ne prolaziKiša si u ljetu , ti si klas u ljetu koji su seoski klinci ukrali iz komšijske baštePeku ga na žaru i raduju mu seOči mi se sklapajuZarobio sam te među trepaviceTi nijesi tu, ljeto još nije došlo, a ti si ljeto…Više te nemam, i sve to znam u zadimlje nom WCu dok Me voda na kičmi śeca na ljeto…

75Script 01/2015

Dušan Vukotić

ZA BAMBINU

Pričam ti jer znam da voliš da me slušašGlupiram se, slatko te lažemGovorim ti da si ružna… ma gluposti pričam

Da li imaš neprospavane noći, u kojima mislišDa li taj na koga misliš misli na tebe?Ja ih imam.

Śecam se nas, dok šetasmo, znala si mi staviti ruku u džepI tako je ugrijati…Znala si da me slatko ljubiš i još slađe nasmiješPišem ti pjesmu…eeej!?Tebi je pišem, tebi koja si moj život i moja smrtMoje nebo i moje moreA ja, ja ne znam ni da plivam ni da letim…

Śetis li se nekad mene kako gledam beskraj u tvojim očimaI kako slušam tišinu s tvojih usana

Pričam ti jer znam da voliš da me slušaš,Ali ne znam zašto ti baš ovo pričamZašto mi je srce otvorena knjiga za tebe?Opet ne znam,ali znam da želim biti s tobom kad budu padale sive kišeI kad se nebom prolije dugaI kad sunce bude milovalo tvoje obraze, jer u tebi imam i ženu i druga, pričam ti ovo jer znam da ćeš razumjeti…

76 Script 01/2015

Дамјан Пејановић

БАШ-ШТЕТА

Под покривачима је топло и загушљиво ноћи цвокћу језицима свијетле лампе Здалека старачки неки кишобран да прилегнем да одспавампрекувани пиринач хладна пилетинапознаници стижу увијек прошле ноћи не задржавају сеако се јаве заузет сам Зашто ми дајете бројеве телефона? Напољу тихо Гурају се облаци кишиће ускоро - науспутизгледа да нико не остаје жедан - на крају - свијет се увијек наставља баш штета

77Script 01/2015

Дамјан Пејановић

ЗАНИМАЦИЈА

Одскора имам нову занимацијуКрцате канте просипам по подуСавијен слажем имена,слијежем раменима.

Често у говору остајем недоречен.Мучнина ми исправи кољенаОдведе ме до тоалетаИмам пуна уста поломљених гласова.

78 Script 01/2015

Дамјан Пејановић

ЗИД

Од зида узимам главу са свим њеним описима

Скидам је стављам, скидам

Одлазим у кревет

Дижем се

Скидам је стављам, скидам

79Script 01/2015

Дамјан Пејановић

НИШТА

Често вјетарбез даљинеотворених уста

- Одакле долазиш? Ништа!

Каткад вјетар...

-Успут, одакле долазиш? Ништа!

Уским мостовимадубоким сутонимакуда и ја.

Ништа.

80 Script 01/2015

Jovana Vuković

* * *

I jednom ako odem, nekad,Život me odvede na drugu stranu,Tiho u noći u nekoj kafaniJa ću pričati o ljubavi našojI vinom liječiti staru ranu.

Sjećaću se onih srećnih dana,Rukavom brisati suzno okoPoželjet da me ribe nekeOdvuku u more duboko, duboko.

I možda ću tek krajičkom oka,Dok konobar bude punio času,Prekorno pogledat u sviračaI opsovat ga što svira pjesmu našu.

81Script 01/2015

Jovana Vuković

* * *

Kažeš ima vremena, živjeti treba,Biće dobro kad vrijeme dođe.A meni se čini vremena nemaSreća neće ni doći, a već će da prođe.

Čekaj, samo strpljenje je važno,A čekati je odavno sve teže.Čekanje je uzaludno,lažnoOsjećanje da nas još nešto veže.

A odavno ni tebe, ni mene, A bješe dana i vremena dosta.Od svega sto se ljubavlju zvaše,Od svega toga čekanje osta.

82 Script 01/2015

Jovana Vuković

* * *

Koračam gradom, ulicama pustim,Iza svakog ugla očekujem tebe.Gdje li te sakrio oblak gusti?Da li i tvoje srce sad zebe?

Padaju kiše, brzo će zima,Tražim razlog da nastavim da dišem.Vuku me sjećanja, previše živa,Da iako tužna o sreći pišem.

A onda negdje na granici umaZapisti starih sjećanja lokomotiva,Tad shvatim da je tako moralo,S velikim ljubavima to tako biva.

Opet se vraćam u prvobitno stanjeAl’ svakog puta sve teže i teže.Iako te kraj mene sve manje,Još se za tebe srce veže...

83Script 01/2015

Jovana Vuković

* * *

Noćas je grad tako lijep,Noćas ceste pjesme poju,Noćas ćemo nebo i jaOtvoriti dušu svoju.

Skinućemo s ledja breme,Pokidati baš sve žice.Voljećemo ko što volePjesnici i lutalice.

Ja ću nebu otkrit tajnuZbog koje mi duša vene,Što ljubavi one praveNema i za mene.

I pjevaću iz sveg glasa,U pjesmama tražit spas.Moji snovi, pjesme mojeJedino su sjećanje na nas.

84 Script 01/2015

Jovana Vuković

* * *

Ovo je pjesma o tebi,Pišem je, a ne znam da pišem.Vežem niti tanke, ne vrijedi,Opet svaku riječ obrišem.

Ovo je pjesma o tebiI ja je pjevati ne znam Osjetićes kad vjetrovi utihnuU tihoj noći da nijesi sam.

I tad ćes znati da te imaSvakoga trena u pjesmama mojimI da se talasa i bura strašnihNimalo ljubavi ja ne bojim.

AN

TO

LO

GIJA

Ilustracija: G

ilbert G

arcin, T

he tem

ptation

89Script 01/2015

Barbara Simović

NEPROLAZNI KRIK TIŠINEPovodom 50 godina od smrti Aleksandra Lesa Ivanovića

Smatra se da čovjek veoma dugo može mi-sliti a da se pri tome ne služi nikakvim unutraš-njim govorom i da se ono što tako jasno ośećamo ne zgušnjava ni u kakvu smislenu cjelinu. Onog momenta kad naša svijest dobije materijalni oblik u vidu riječi otvara se put nastanku poe-zije. Tako, stavljen u poziciju da mora istrajati u vremenu čiji savremenik nije bio, Leso Ivanović traži način da iz tog okruženja transcedira i biva stavljen pred vrata umjetnosti. Vrijednoj umjet-nosti prethodi ideja koja nastaje uvijek kao pro-izvod posebne ustrojenosti duha i neobičnog po-gleda na stvarnost, a oni svoje korijene nalaze u iskustvu, dugom lancu doživljaja koji su se udru-žili u jednu cjelinu. Zbog toga je za razumijevanje umjetničkog opusa Aleksandra Lesa Ivanovića potrebno upoznati se sa biografskim podacima, kojih, nažalost i nemamo mnogo. Rođen je 21. novembra 1911. godine na Ce-tinju, a umro je 13. oktobra 1965. godine u istome gradu, iz kojega je, kako kažu, rijetko kad izlazio. Uprkos ogromnom likovnom daru kojem su svje-dočili mnogi, zbog nemaštine koja ga je pratila cijeloga života, nakon završene Gimnazije, bio je spriječen da upiše Akademiju likovnih umjetno-sti. Nastavljajući porodičnu tradiciju, Leso Iva-nović i sam postaje činovnik, te stupa u državnu službu, primoran na to, kako kaže, lošim materi-jalnim stanjem. Kako sam o ovome bilježi: Ova

90 Script 01/2015

nesrećna prekretnica u mom životu materijalno mi nije ništa koristila, ali me zato intelektualno gotovo sasvim upropastila. Već u to vrijeme osje-ćao sam dispoziciju za književni rad, ali pseći život ondašnjeg državnog dnevničarića i mnoge nesreće koje su se srušavale na našu porodicu, uveliko su me kočile i konačno odvele u kavanu, u neuredan život, u kocku… Pred sam drugi svjetski rat oženio sam se i time valjda potpuno zapečatio svoju sud-binu kao književnika. Posljednju deceniju svoga života proveo je radeći kao lektor u Pobjedi, i to vrlo cijenjen, jer, kako o njemu bilježi Čedo Vuković “znalo se da je tekst čist i pouzdan ako Lesova olovka prođe kroz njega“. U poeziji se oprobao vrlo mlad, pa mu kao osamnaestogodišnjaku u časopisu Venac objavlju-ju prvu pjesmu sa imenom U suton, dok jedna od njegovih posljednjih književnih tvorevina nosi na-slov Kradljivac neba. Tvrdnji da je Leso čovjek-pje-snik koji se izjednačava sa svojim stihovima ide u prilog i to što su na pismo prijatelju, napisano dva dana pred samu njegovu smrt, mnogi gledali kao na umjetničku tvorevinu. U pismu on saopštava: Dolazi jesen, pa zima... sa maglama, sa kišama, s mećavama. To je njihova obavezna pratnja. A kad stignu, zateći će kod mene: bolest, siromaštinu, bri-ge. To je opet moja obavezna pratnja... Možeš misliti kako će to biti zanmiljiv prizor kad se obje pratnje uhvate za ruke i zaigraju oko mene vrzino kolo... Uistinu, onaj koji je na sopstveni život gle-dao kao na circulus vitiosus iz kojeg se neminov-no rađa poseban duh, nije mogao biti ništa drugo do pjesnik, pa sve i da za sobom nije ostavio ni jedan zapisani stih. A u ličnosti Lesa Ivanovića istovremeno leži pjesnik sopstvenoga života i čo-

91Script 01/2015

vjek svojih stihova, koji pjesme ne tvori sam, već u saradnji sa čitaocima. Upravo u tome leži veli-čina cetinjskoga predstavnika intimističke lirike. Ne postoji čovjek kojem su ośećanja tuge, patnje, prolaznosti ili oskudice u potpunosti strana, pa tako, znajući da svi veliki pjesnici postoje dok god postoje potencijalni primaoci, možemo sa sigur-nošću tvrditi da je Leso Ivanović i kao pjesnik i kao ličnost postao svevremen. Po mišljenju Ro-mana Ingardena, metafizičko se javlja i u životu, mada nejasno, dok nas u umjetnosti ono prekri-ljuje i to u koncentrisanom i prečišćenom vidu. U poeziji Lesa Ivanovića dolazi upravo do spajanja filozofskog i umjetničkog koje uspostavlja takav odnos koji ne zastaje niti se prekida u jednoj tač-ki, nego se spaja u jednu jedinstvenu cjelinu, koja se tek tada, kao takva, smiruje i zaokružuje. Na taj način nastaju Lesove pjesme; zagledan u sebe, u druge, u lišće ili dim cigarete, on ispisuje stihove tuge, śete i jada izazvane ośećanjem prolaznosti i nemogućnosti da išta promijeni. Pjesnik nikad nije srećan, ili bar ne onoliko koliko je potrebno da kao i svaki drugi čovjek mirno i spokojno živi – njegova jedina sreća leži u svijesti i svjesnosti o čovjekovoj praiskonskoj nesreći. O pjesniku Leso Ivanović piše stihove:

„njega je svuda manje no tamo gdje ga videa najmanje ga ima u njemu samom.“

Ogoljen do te mjere da sebe predaje vreme-nu Pjesnikovo biće ostaje da ćuti tišinu stihova čiji se krik neosporno čuje i danas. Leso Ivano-vić bio je pjesnik kojem nije bilo potrebno da „uči gledati“, kako je to za sebe govorio Rilke, jer, čini se, njegova je zagledanost, duboko ukorijenjena:

92 Script 01/2015

„Slomi te neka tuga prastarašto je i predak ćutke tugovauz mukli zveket starih lastarau davna neka jutra jugova.“ (Jutra jugova)

Tugu koju nosi sa sobom i smatra je čak i naslije-đenom, Leso Ivanović traži u svemu, pa i u istorij-skim velikanima. Tako o Njegošu u elegiji Vizija piše:

„A svaka boja i šum večernji nagovijestiSvu tugu jedne mladosti bez zdravljaI svu skrivenu i vječnu ljepotuŽivota što ga polako ostavlja. Tolike tajne ovoga svijeta bijelaA tako mali broj dana.Ne muči njega svijest o smrti tijela,Već ga muči smrt svijesti, tako rana.“

Kad čovjek postane sasvim siguran da iz svog skučenog vidokruga sa sigurnošću ništa ne može tvrditi, a tako ni reći do kraja javlja se ośećaj ne-moći koji Lesu Ivanoviću služi kao motiv za spa-janje duhovnog i predmetnog i tako nastaje ve-ćina njegovih pjesama sa naglašenom upitnošću. Na taj način on piše pjesmu Slomljenom oknu:

„Slomljeno okno iz tankog rama,u tebi vidim, dok slazi tama, krajičak puta i golo polje.

A kad se malo zagledam bolje,da li to vidim i sebe sama?“

93Script 01/2015

Najizrazitiju ulogu u stvaranju Ivanoviće-vih pjesama zauzima grad pod Lovćenom, nje-gova vječita inspiracija. Cetinje u pjesnikovim očima ispunjeno je bojama jeseni, što on, kao izuzetan esteta, utkiva u svoje pjesme, pa se sa pravom može govoriti o izraženoj likovnosti sti-hova. Deceniju nakon objavljivanja zbirke Stihovi (1950), izlazi Čapur u kršu zbirka koja naslov nosi po istoimenoj pjesmi. U njoj se prožimaju razli-čitosti i udaljenosti života, a pjesnik to najbolje potvrđuje stihom zavičaj je daljina najboljnija u kojem je jasno izrazio stav o svom ukorijenjenom položaju. No, ipak, to ne umanjuje njegovu zadiv-ljenost i zaokupiranost Crnom Gorom, svojim gradom kroz čije se polje, kako sam piše, može zakoračiti „pravo u vječnost“. Da je pjesnik izra-žene emocionalnosti i ośećaja za ritam najbolje potvrđuje pjesma koju su nazvali antologijskom, Kari šabanovi, posvećenoj śećanju na njegovo djetinjstvo. Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici što sam uop-šte rođen... napisao je o sebi Leso Ivanović. No, njegova se pjesnička preośetljivost na stvarnost ogleda i u podatku da je o svojoj smrti govorio da će se desiti u neđelju ili trineastog u mjesecu, što se, najzad, i obistinilo. Smrt je zaista čovjekov najbolji saveznik, pa je jedan od velikana crno-gorske poezije svoju slavu stekao tek pošto je zauvijek zaklopio oči. Istina, Leso Ivanović nije objavio mnogo, da bi obimom svog stvaralaštva privlačio čitalačke mase, niti je, kao što to znamo, bio nametljiv, da bi od njegovih životnih dogo-dovština mogli praviti kakve legende. Ipak, jači-nom svog izraza i širinom koju njegova poezija pruža, ovaj tihi cetinjski pjesnik decenijama pri-

94 Script 01/2015

vlači pažnju kako čitalaca tako i proučavalaca ne samo književnosti, nego umjetnosti uopšte. Tako je sa pravom rečeno da je o Lesu Ivanoviću više zapisano nego što je on sam pisao. Svako dobro umjetničko djelo od stvaraoca zahtijeva vječnost, a Leso Ivanović je svom djelu dao, prije svega, glas, koji i danas, pedeset godina nakon njegove smrti, pjeva prostranim daljina-ma oko nas i u nama.

95Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

PJESNIK

Pjesnik je oštećeni primjerak čovjekastvorenog da mirno i spokojno živiI Jesenjin je bio u srcu pun lelekašto je pjesnik a ne orač na njivi.

Pjesnik svud ostaje a ipak dalje ideza maglom, za daljinom, za oblačića pramom,njega je svuda manje no tamo gdje ga videa najmanje ga ima u njemu samom.

1960. godina

96 Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

LJUDI I RIJEKA

Sve je to isto cijelog vijeka:žive i umiru ljudi,i teče ispod mosta rijeka,i smjenjuju se žega i studi.

I zure ljudi u vodu što protiče,u vir duboki od predaka gledan,i ponavljaju stare, znane pričei umiru jedan po jedan.

I tako se tu prazno, tupo traje,i do spasenja odatle nema staze:rijeka teče, o teče i ostaje,a ljudi stoje, o stoje i odlaze.

97Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

DALJINE

I ode čovjek, spokojno, mirno ode,i raskine sve niti rodnog kraja!i ne zna tugu drumova koji vodeiz siromašnih, ukletih zavičaja!

Nekad vas i ja proklinjah, brda siva,i pitah sebe: drum uz strane bijeli:istrgnut konac moje čežnje nije li što se u modru daljinu ušiva.

I želju njivljah u duge noćne sateda rodnog kuta ostavim toplo kriloi odem nekud u strane nepoznate,ne bi li tamo i meni bolje bilo.

Al’ kad se trudan u rodno vratih poljesa prvog svoga sanjanog putoloma,nikada više ne saznah za što boljeod dragog mira i sreće što sam doma.

Ja i sad gledam sa čežnjom vrh planinenad kojim nebo u sjajan luk se svija,jer ljudskom srcu bolne su sve daljine,al’ zavičaj je daljina najbolnija.

-Pobjeda - Cetinje - 1952. godina - Kasnije je skraćena i preimenovana u pjesmu -

Poruka daljinama -

98 Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

BRDA U SREMU

Ravnicom sremskom voz me nosiu rodni krš dalekipa čas su polja sva u rosičas ljuti kamen neki.

To zov se meni rodni pričuto putem snim o njemupa zato jutros brda ničupo tihom, ravnom Sremu.

99Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

KRADLJIVAC NEBA

Svoj plijen mogu da pokažem spremno, - sve što prisvojih, nebo, bješe tvoje,o sve je to nebesko, ništa zemno:visine plave, svjetlost i boje.

Već, davno, krišom, očima ih pijem,Al’ vratiću ti i njih onog trenakad usnim sleđen, ugašenih zjena,sužanjstva kad ih oslobodim nijem.

Ne upiši mi u krivicu bitnuAko ti tada sav dug ne izbrojim,i ne pitaj me bar za parčad sitnu:neka se plave u pjesmama mojim.

Pjesma je dorađena

100 Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

LJUDI SJENKE

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudišto kroz život nečujno i tiho gazekao da nogom stupaju po pamuku,a oči nikada ne opazena njih ni njinu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetušto se samo umorno i gorko nasmiješena ljude kad se o njih teško ogriješei suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,sa obrazima upalim i žutim,što ne čuje im se ni smijeha ni plača,što žive kao samotna i divlja drača,ali s bodljama unutra okrenutim,da nijedna nikoga ne ogrebeI da nijednom nikoga ne ubodudo samo svoje rođeno srce i sebe.

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,kad tiho prođu u mimogredu mirnu,jer nikog oni ni laktom ne dodirnuu vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,i tek kad umru, slomljeni i uveli,objave crni posmrtni plakatida su i oni sa nama živjeli.

101Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

ŽALBA MRTVOM DRUGU

Dragoj sjeni književnikaNikole-Punje Lopičića

1.

Pišem ti mrtvom iz našeg mjesta,dok jablan drhti od noći stravljen.A niko ne zna ni koja cestado tebe vodi na grob zatravljen.

Zahuje kroz noć kao da korevjetrovi s juga ko fijuk biča;o tebi s tužnim prizvukom zboremećave zimske iz tvojih priča.

2.

Usamljen rodnim prolazim gradom,u sjenci kuća, kraj niskog žbunja,i samo mi se pridruže kradomumukli tvoji koraci, Punja.

Sa mnom druguje jedino munja,vjetar i kiša i magla siva.Zaboravili su davno, Punja,i tebe mrtva i mene živa.

102 Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

SLOMLJENOM OKNU

Slomljeno okno sa pola stakla, ko li te razbi, šta ti je bilo?Je li te ruka kamenom takla,il’ dok si odsjaj daljine pilo zalupi vjetar kroz prozorsko krilo?

Ko li ti uze odbljeske dana,nebo i kuću u granju skritu?Ko li ti ubi u letu pticui slomi grane jablanu vitu?

Da neko ko te po sudbi svojiSkrhano tvoje komađe spoji,Da li bi sliku još krila staruTa sitna parčad na trotoaru?

Slomljeno okno iz tankog rama,U tebi vidim, dok slazi tama,Krajičak puta i golo polje.

A kad se malo zagledam bolje,Da li to vidim i sebe sama?

103Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

ROĐEN-DAN

Danas mi je majko, rođen-dan,Za ovu šaku nesrećnih godina,od kojih ni jedna ne bi moja,bio sam dobar i bio zao:po gradu krišom uzdisaoza postrijeljanim dragim psima,prosjaku mnogi dinar dao;

O, majko, majko, ja sam kraoi rukom istom kazivaooblake bijele drugovima...

No čudni, čudni i sve drukčiji jabio sam vješti, stari krijumčarbolova teških i svega i svja...

Za osamnaest, za pustih godina,od kojih ni jedna ne bi moja,s mnogog sam, svoga dobra plakao;život je kraj mene svuda vreo,a ja ga prstom nijesam takao.

Danas mi je majko rođen-dan,Pa dobro, nek mi je srećno:

Osamnaest se godina ovoU nevrat mutni izgubilo;osamnaest me, dome moj,gromova ubilo.

Zapisi, Cetinje, 1930. godine

104 Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

U SUTON

Tiho prve tame po pučini brode,nemirno se more rasipa i pjeni -Jato bijelih ptica letnu preko vode,i krik im se rasu duboko u meni...

Već pun mjesec šeće iznad crnih goraKo krvavi vitez jedne pale čete...Dok seoce ćuti na obali mora,puno kobne trave i jezive sjete.

Nijemo veče silazi vrh zaspalih valakao da se crne pripremaju hajke - dok jablani šume, visoko kraj žalajednu tužnu povijest iz prastare bajke...

Objavljeno u „Vencu“ – Beograd, 1926. godine

105Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

KARI ŠABANOVI

Sjećanje me lakom tugom ovi:... veče slazi i miriše lipa.Kroz sumrak se čuje kolska škripa,-s puta idu kari Šabanovi.

Mi u susret otrčimo k njima,a kari nas vrate srećne kućii sivom nas džadom truckajućio pređenim šapću drumovima ...

... Mili dani, moji sni nestali,kao da ste vi u jutro nekona kare se kradom ukrcalii otišli od mene daleko.

Zalud uho sad zvukove lovi,zalud oko daljinama pipa:davno više ne čuje se škripaniti idu kari šabanovi.

106 Script 01/2015

Aleksandar Leso Ivanović

POTONJA URA RADA TOMOVA

Poželje- mrući mlad na rodnoj ploči:sve drugo nek’ prežaljeno bude,al’ da je samo da ostanu oči,zagledane u svijet i u ljude.

Posljednji treptaj vida ispuni sjeta:svaka je smrt po jedna propast svijeta.

CIP - Каталогизација у публикацијиНационална библиотека Црне Горе, Цетиње

ISSN 2337-0491 = ScriptCOBISS.CG-ID 27408912