SAN BEZ UZGLAVLJA

Pisac: Ivan Ićan Ramljak

Vrsta: Pripovjetka

Tema: problemi egzistencije ljudi imotskog i posuškog kamenjara

Likovi : Jerko, Ana, Ante Šperkin, Martin, Joko, Jure, Jurina majka, školarci , Stipe

Karakterizacija likova :

Jerko – jako vrijedan, poslušan i savjestan, skroman, predan i odan. Odrastao prije vremena. Iako nije išao u školu, naučio je sva slova. Uporan, svima je bio prijatelj, a sam nije imao prijatelja.

Ana – modrooka djevojčica, vrlo vrijedna, neposredna i ljupka. Sviđa joj se Jerko.„ Rekli su mu da je Ana marljiva djevojčica.“ Jurina majka – dobra, priprosta seoska žena koja voli biti bolja i pravednija od drugih. „ Jure sve sluša, ne razumije mnogo toga, ali mater ne prestaje. Drago i njoj poštenoj o nepoštenoj što više izgovoriti.“

Martin iz Rakitna – jako bogat seljak, hvalisav, ali beskičmenjak. Hvali se koliko ima stoke, kako je njegovim slugama kod njega dobro, a kada bi koja vojska dolazila u selo svima se uvlačio i poklanjao stoku kako ga ne bi dirali.

Mjesto radnje : Posušje-Hercegovina

Vrijeme radnje : 20. stoljeće – vrijeme nakon drugog svjetskog rataFabula : - dječak Apel vrijedno pomaže suseljanima koji mu uzvraćaju obrokom.- djeca uče Apela slovima i rugaju mu se. Jedino mu se djevojčica Ana ne ruga i zove ga pravim imenom – Jerko.- djeca svake godine u jesen idu u šumu kupiti šušanj.- Jerko radi više od svih i još pomaže djevojčici Ani koja mu se sviđa.- Jerko spava u štali uz volove.- u priči majke i maloga Jure saznajemo da Jerko ne zna za oca, majka mu je umrla kada je imao 11 godina i od tada je on seosko dijete.- Jerko i Ana čuvaju ovce i prvi puta se grle.- Martin iz Rakitna dolazi kod Aninog oca po Anu u najam. - Ana odlazi, Jerko tužan ostaje.- Dijeli se pomoć u odjeći.- Jerko dobiva novu odjeću i cipele.- Stipa čeka Jerka da mu dođe pomoći u vršidbi, ali Jerko je nestao. O piscu:

Ivan Ićan Ramljak (Čitluk, 1928.- Zagreb, 2006.)je hrvatski književnik. Završio je studij hrvatskoga jezika i jugoslavenskih književnosti te studij ruskoga jezika i književnosti u Zagrebu. Nakon studija radio je kao nastavnik, a 1962. se zapošljava na Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, odakle je otpušten 1968. zbog potpore direktoru Instituta Franji Tuđmanu. Od 1973. do 1991. radio je u Školskoj knjizi, gdje je bio glavni urednik novina tog nakladnika. Objavio je desetak knjiga, među kojima i romane za odrasle. Najveći dio Ramljakova književnog opusa posvećen je djeci. Autor je niza romana i zbirki novela ("San bez uzglavlja", "Glava u torbi", "Povratnik", "Suza i radost didova", "Orgulje na Vranijoj glavici", "Školarac"...), mahom autobiografski intoniranih. Njegove novele uvrštene su u brojne antologije, a priča "Kruh svetog Ante"

dobila je 1992. prvu nagradu na natječaju Serra international.

Bilješke tjekom čitanja:.

(str. 5. )”Apel je radio kao mrav, trčao kao pčelica, bio svima na usluzi. Samo je trebalo reći:Evo, Apele, tu ti je sjekira, tu panj, tamo grane. Cjepaj razbijaj, isjeckaj i složi !”

“Apel je išao u šumu dnevno i nekoliko puta. Govorili su: -Nek zaradi ručak!”

Mislim da je ljepo to što je svima pomagao ali nije trebao biti toliko uslužan. U stvari mi se nekako čini da su ga drugi dosta iskorištavali.

(str. 6. ) “Svima je bio prijatelj, a sam nije imao prijatelja.Osim modrooke Ane. Svi su ga zvali nadimkom, jedino ga je ona zvala Jerkom, njegovim pravim krštenim imenom.”

Znam da Jerko nije imao puno izbora jer je bio siroče i ovisio je o milosti drugih seljana. Svejedno mi se čini strašnim kako su se drugi prema njemu ponašali samo zato jer su mogli. To nije u redu.

(str. 7.) “Apel je zimi spavao uz vola. Nikad nije imao pokrivača, ali je imao miran i dobar san. Zaprpan u svjež šušanj, naslonio bi svoja leđa na volovska…” …”Ujutro, kad bi ga probudili,pitali su:-Kako si spavao, Apele?-Kao miš u pamuku!- Odgovorio bi on”

Pomalo se divim tom dječaku na njegovom karakteru. Iako nije imao ništa, spavao je sa životinjama u staji preko zime, naporno radio samo da bi dobio nešto za jelo - ništa od toga mu nije padalo teško.

(str. 8.) “ - Što je to mulac? - To je dijete bez ćaće! Zapravo on ima ćaću, ali mu majka nikad nije rekla tko mu je ćaća.”……“A među sobom je selo šaputalo da je dijete njezino i đavolje, jer da je božje znalo bi se tko mu je otac – Jure sve sluša, ne razumije mnogo toga, ali mater ne prestaje. Drago i njoj poštenoj o nepoštenoj što više izgovoriti “

Baka mi je pričala ( jer se radnja pripovjetke događa u vrijeme kada je ona bila mlada, a baka je i rođena u onome kraju) da su u ono doba svi ljudi bili dosta grubi jedni prema drugima i da ih je život takvima učinio. Ali da u stvari nisu bili zli, nego, eto tako… Ja svejedno mislim da je obilježiti jedno dijete imenom mulac, samo zato što ne zna tko mu je otac, jako ružno.

(str. 9.) “ Jerko, hoćeš li mi ubrat kitu kovilja ? – upita ga i pogleda ravno u zjenice –Ta hoću li? Začudi se Apel. Osjeti blagu radost, što mu obuzima cijelo tijelo, i sreću što će učiniti nešto Ani po volji. “ … “Ona primi kovilje, pomirisa ga kao da kovilje miriše, pogladi se njime po licu, a zatim pomilova Apela. Dotad nije na svome licu osjetio ništa nježnije i nikad nije tako izbliza gledao žensku ruku.”

Baš zato što je tako jadno živio, ovaj je trenutak njegove sreće ostavio jak dojam na mene.

(str. 11.) “ Zamakli su iza brda. Apel je sjedio na istom mjestu i dugo gledao putić kojim je Ana zamaknula. Ugasila se u selu kao zvijezda na nebu, ali je u Apelovu srcu ostala.”

Nikako mi nije bilo jasno zašto je Anin otac dozvolio da Ana, iako tako mlada, ode kod nepoznatog čovjeka raditi. Baka mi je rekla da je tada

svuda bila bijeda i da ljudi nisu danima ni kruh jeli. Kada bi netko otišao u najam, zapravo bi se spasio jer je znao da neće biti gladan.Ipak mi je teško zamisliti život te djece tada.(str. 11. ) “ Kad su odbornici i njihov predsjednik pregledali i sortirali robu, mirišući naftalin, zagledali su se u svilenu postavu i kušali pročitati reklame prišivene na unutrašnjim džepovima, te nisu mogli odoljeti da najprije sebe ne obuku. Ne kaže zaludu narodna da se ne može o medu raditi.a prste ne lizati.”(str. 12. ) … “Zar samo ovo na oniko dječice?-upita pokazujući krpe okolnom svijetu. Odbornik donese još jedan svežanj: -Eto, najedi se! – Najela bi se da mi je ono što si ti I drugi noćas odnijeli. A ovako se nemam čega najesti.”

Mislim da je strašno pokvareno i ružno što su ti ljudi prvo sebi poodnosili što im treba, a ostali seljani doslovce su bili goli i bosi. I onda im još bezobrazno, kao psima bacaju dodatni paketić. Mama kaže da i danas većina ljudi koji imaju vlast se tako ponašaju. Fuj.

(str. 12.)” Apel se uputi u selo nesigurnim korakom. Gazio je po kamenčičima, osječajući kako mu je prvi put nekako toplo na nogama.”

Bilo mi je jako drago što je Jerko dobio nove cipele, da mu bar bude toplo na nogama, ali i strašno sam se osjećao zamišljajući kako mu je bilo do tada.

Dojam o djelu: Prvo mi nije bilo jasno pola pročitanoga. Ima puno nerazumljivih izraza. Onda je baka pričala kako je njoj bilo u mladosti, i pojasnila mi neke izraze. Pripovjetka me se dojmila zbog bijednoga Jerkovog života i zbog toga što je on ipak bio tako sretan, bez obzira na sve. Jedino mi se ne sviđa što je sve nekako prekinuto u pola. Ne sviđa mi se kraj.

Poruka: Biti dobar čovjek jako boli - zbog tvrdosti, zavisti i oholosti drugih ljudi. S druge strane, biti dobar čovjek samo po sebi je razumljivo, kada ti je to u prirodi. Tada, makar bio najsirotiji, makar se

svi prema tebi odnosili kao prema jadniku, ono što tebe ispunjava i veseli je upravo tvoja bit, a da je i nisi svjestan - biti dobar čovjek.