JASNICA ŽAGAR

S LIPOM I NA LIPI ZBIRKA NEOBJAVLJENIH PLANINARSKIH

PUTOPISA 1997. – 2010.

SESVETE 2010.

2

PREDGOVOR

Poštovani čitatelju,

ovo je zbirka mojih putopisa posvećenih planinama. Spomenar, koji su mi ispunile

planine. Dajem ga Vama na čitanje i nadam se da ćete ga s radošću pročitati.

Često sam se pitala zašto čitatelji čitaju moje priče. Odakle suze u očima nad mojim

doživljajima, mojim sjećanjima i mojim uspomenama. A onda sam shvatila da je

vrijednost planina univerzalna, da moje uspomene nisu moje ekskluzivno pravo i da

je moja ljubav za planine ljubav svih planinara.

Često sam se pitala što bi bilo da doktor Željko Poljak one 1999. nije objavio moju

prvu priču o mom prvom hodočašću u planinu. Bih li odustala od pisanja? Bi li ostali

zabilježeni svi oni prelijepi dani provedeni u planinama da me gospodin Alan Čaplar

nije hrabrio i poticao na pisanje? Bi li ostale zabilježene strepnje u teškim planinama

da me gospodin Nenad Mihaljević, gospodin Tomislav Muhić i gospodin Miljenko

Vargek nisu hrabrili riječima: "Jasna, ti to možeš!", kad ni sama nisam vjerovala da to

zaista mogu? Bi li u ovim pričama pjevale ptice i cvrčali cvrčci da me svi moji

prekrasni prijatelji planinari nisu pratili u mojim lutanjima planinama? Svima vam

najljepša hvala.

Ipak, moram priznati da priče o planinama ne pišem ja. Pišu ih same planine o sebi

samima. Pišu ih ptice i leptiri, zmije i medvjedi, srne i skakavci, strašni vukovi i lukave

lisice i sve ostale drage životinje, koje mi dopuštaju da ih sretnem i pozdravim. Pišu

ih cvjetići mirisni i šume raspjevane, sunce zlaćano i zlokobni oblaci gonjeni vjetrom.

Kiše i snjegovi, bijele staze i lelujave livade. Pišu ih ljudi koji vole planine. Ja samo

zapisujem njihove riječi. Bez njih ne bi bilo priča o planinama.

Zbirka sadrži tekstove koji (još) nisu nigdje objavljeni, ali za mene imaju veliku

emotivnu vrijednost. Nadam se da će se i Vama svidjeti.

Želim Vam ugodno čitanje!

3

SADRŽAJ

Po Velebitu .................................................................................................. 4

Jedna pričica s Petrovog vrha ..................................................................... 5

Šesti Vincekov pohod ................................................................................. 8

Božić sa svetim Bernardom ........................................................................ 11

Moja istarska priča ...................................................................................... 14

Zavirila sam u kutak Zapadne Bosne .......................................................... 18

Jesenska čarolija ........................................................................................ 23

Proljeće u Karavankama ............................................................................. 26

Pet crtica s otoka Cresa .............................................................................. 29

Srećonoša na mom dlanu ........................................................................... 35

Na izvorima života ....................................................................................... 37

O autorici ..................................................................................................... 43

4

Velebit

PO VELEBITU HPD "Lipa" Sesvete na Zavižanu – šaljiva pjesma

1 Z brega na breg vu veselju prigorsko se društvo skita, pak je eto odlučilo pojt na vrhe Velebita.

10 A da velko se otkriće zgodilo, jel' ko je znal?! Gospon Horvat novu jamu otkril je i nama dal.

2 Na Velebit nemreš dojti,

a da morja ne buš videl. Pušlec dušice majčine za škrlak da ne buš del.

11 Gospon Ante i ja skup ž njim ime smo joj odmah dali. Po onom, kaj nju je našel Ivina je jama zvali.

3 Al kad decu čovek vodi

za sobom na dalki put, sakojake bedarije, seg i sikaj more čut.

12 Otoki se z morja zdigli, v megli si ploviju. Rožanski i Hajdukovi kuki jošće spiju.

4 Joža sedi, Štef ga gledi,

na rub morja on bu stal. Kad najenput: buć, buć, buć, Štefek si je zaplival.

13 Al se lepo kratko traje, tom izletu dojde kraj. Pa smo i mi čist polahko pošli vu svoj zavičaj.

5 Smehu kraja pak ni bilo

čist gore do Zavižana. Popevke i melodije zvonele do belog dana.

14 Al nam ni se glatko išlo, zgubil nam se jeden broj. Mijo ih je išel iskat, kad najenput Mijo stoj.

6 A kad v jutro zdić se treba,

dečkima se nekak spi. Put pod noge deti treba, za spanje pa časa ni.

15 Sredi puta čist je zbunjen, krene, pak se zstavi. Levo-desno - dva su busa, ne zna koj je pravi.

7 Ispod Velkog Zavižana

botanički se vrtek stisnul. Na tom mestu tak je lepo od čuđenja da buš vrisnul.

16 Sima nam je lepo bilo, kak i san na javi. Samo Štef je nekaj gunđal, ni bil čistam pravi.

8 Na Vučjaku tak je lepo,

kak da celi to je raj. A ni Kosa Zavižanska posramit se nema kaj.

17 Veli da se nije naspal, gladen, žeđen da je bil. Od puta se silno vmoril i pozabil gde je bil.

9 A i gospon Premužić je

stezu celu v kamen del. Bregi, bori, metul beli, ne zna kaj bi pogled zel.

18 Gospon Horvat mu je lepo, čist na kratko povedal. Gde je bil i kaj je videl i Štefek je sada znal.

07.1997.

5

Papuk

JEDNA PRIČICA S PETROVOG VRHA

HPD "Lipa" Sesvete na Papuku i pod njim – šaljiva priča

a vele mi ovi moji Lipaši da me ima svugdje, samo ne s njima. Čitaju

"Planinara" pa me pitaju: "A gdje smo tu mi?" Ni slutili nisu da ih potajno

promatram i slažem priču samo o njima. Sudbina je odabrala Petrov vrh.

Maglovito, tmurno i pospano jutro slutilo je na pospanu priču, ali izlaskom iz autobusa

pred hotelom Termal u Daruvaru sve se promijenilo. Pa ipak smo mi planinari "za

koje faktor vrijeme ne postoji". To je inače Ivina uzrečica o kojoj sam ja spremna

otvoriti raspravu.

Dakle, kasnojesenske (ne)prilike su sasvim poznate. Pa 'ko hoće, "šćape" u

ruke, blato pod noge i prijetnju kišom na znanje, pa kroz šume prepune otpalog,

vlažnog lišća i usnule vinograde na Petrov vrh. Gore je sigurno sunce, nema magle,

ni vlage od koje se jedva diše. Ali 547 metara nad morem nije iznad magle - i nema

sunca. Nije ni obližnji Petrov vrh na 614 metara nad morem. Vidi se samo bliža

okolica. Piramida je srušena, a u sličnom stanju je i žičara.

Ah, idemo pronaći nešto veselo. Na primjer, što se krije u ogromnoj žutoj

naprtnjači koju smo u stopu slijedili na vrh. Pa nije valjda šator?! Hoće li dečki gore

kampirati?! Ni pjev poneke sjenice ni opojan zrak vlažne šume nisu nas mamili kao ta

žuta naprtnjača. Posebno Dominika. Da samo nije žuta, ali ... I zašto baš žuta?! I

saznalo se: to su naši planinari iz Đurđevca. I nisu došli na kampiranje. Ono žuto je

samo navlaka koja sasvim običnu planinarsku naprtnjaču štiti od vlage. I tako je

misterij riješen.

Ali ne i misterij našega gulaša. Jer podne je već prošlo, a gulaša još nema. Ali

smo ga namirisali iz kuhinje. Tu je on negdje. Još koju minutu. Još samo da zavirimo

na ražanj na kojem je vatrica tek potpaljena i na kojem će se nešto zavrtjeti. Uh, i

opet miriši na klopu.

Idem još do izvora (moje puce "klafraju" kraj spomenika i uopće ne registriraju

poziv na šetnju). "Sajla" je super, a ideja za pet. Mislim na kolac koji u jednom

kritičnom trenutku glumi sajlu. I izvor je baš super. Onako, romantično tajanstven. I

onda povratak u toplu blagovaonicu u kojoj odjekuje žamor gladnih planinara.

6

I onda je konačno na red došao taj teško i praznog želuca čekani gulaš.

Naravno, vruć i ljut. Nakon nekoliko zalogaja mi žene za stolom u "foajeu"

zaključujemo da i nije baš tako ljut, ali ostaje primjedba da je vruć. Kao da netom

kuhani gulaš može biti i drugačiji, a ne samo vruć. I dok mi žene vrijedno žlicama

prevrćemo po gulašu i potičemo njegovo hlađenje, Branko se spremno prilagodio

situaciji i bez primjedbi radi na svojoj porciji. I kad je sav taj posao bio gotov, a

zdjelice prazne, složili smo se da je u kombinaciji s kruhom taj naš vruć i ljut gulaš bio

baš dobar. Samo kaj je sad trebalo nekaj i pit'.

A uz pijaču ide i pjesma. Harmonika je tu, a s njom i Krešo. Ili je bilo obrnuto,

tko bi to sada znao?! Glavno da je harmonika zaigrala za društvo u kutu onu našu

poznatu "Hej, haj, planinari smo mi ...!". Napuštam "foaje" u kojem Đema i Eržika

raspredaju o spravljanju šparoga, a Željka i Jasminka o tome jesu li bolji Krašopisi ili

domaći kolači i pridružujem se društvu u kutu, koje mi je ustupilo mjesto na klupi, čija

je površina odgovarala taman polovici moga tura. Tko još brine za to, kad harmonika

igra "... ptičice iz gore ...", a kapljica daruvarske Graševine zlati se u kupicama?!

Glasovno pjesmu predvode grlati Ivo i Joja, a ni Anica ne zaostaje baš u veselju. A

mi ostali smo tu negdje, onak', za pripomoć. I bilo nam je super - ni'ko ne čuje sam

sebe, a primjedbi sa strane na umjetnički dojam nije bilo. Ono, mislim, harmonija,

suzvuk ili ako baš hoćete - ugoda za uho. Ma glavno da se pjeva! A s pjesmom ide i

ples. Valcer, pa polka, pa onda nešto što nitko nije prepoznao pa smo rekli - DISCO!

Tresi se sam za sebe. Još da se i blato nije treslo s cipela, bilo bi super. A kaj sad?!

Ljudi su davno izumili alat zvan metla. A još je ja ne moram koristiti! Pa baš i da

moram - pa ne bi mi bilo prvi put.

A onda smo se svi lijepo umorili i razišli svaki na svoju stranu. Pušači van, da

si podignu razinu "vitamina" u krvi i prokomentiraju maglu koja još uvijek priječi

pogled na krasan daruvarski kraj, šankeri po još koju kupicu da zagrije atmosferu, a

ja natrag u kut svoga "foajea" u kojem nisam radila - a ni mislila - baš ništa. Dok si

Branko u drugom kutu vrijeme krati pivicom, a Jasminka proučava kako maznuti

pelcer prekrasne begonije na prozoru, ja jednostavno slušam pjesmu koja dopire,

ovog puta iz zvučnika: "Kraj jezera jedna kuća mala ..." i "Dobro mi došel prijatel ...". I

okružena, sada već gotovo praznim naprtnjačama svih boja i veličina, pomalo

drjemuckam otvorenih očiju.

Na Ivin strog povik: "Lipaši, pokret!" svi smo spremno poskakali i u tren oka bili

u autobusu. Kako i ne bi, kad je naša slijedeća postaja bio jedan vinski podrum, a

vinski podrum je naravno okružen vinogradima, koji i u ovaj tmuran i prohladan

7

kasnojesenski dan izgledaju vedro i romantično. Sam podrum je star sto godina i u

svojoj podzemnoj utrobi krije tajne nastanka Graševine i Chardoneya L. Ma nije to

vino L. nego naziv tvrtke, ali baš me briga. Zanima me samo šoping i u prvim

redovima se probijam u carstvo vina. Daleko prednjačim po broju kupljenih boca, a

već sad nemam poima kako ću ih smjestiti u autobus i donijeti doma. Jer mobitel za

poziv u pomoć predstavlja nepotreban višak u mojoj, u zadnje vrijeme maloj

naprtnjači. Vlado se čudi "kak' od mene nikak' nemre dojti na red", kud god se

okrene, svuda ja proučavam vina pa se čini da sam među Lipašima najveći vinopija.

A u stvari je Božić pred vratima i samo mi treba dobra kapljica za drage goste i

prijatelje. Dok šankeri obavljaju svoj dio posla zvan degustacija, mi ostali smještamo i

razmještamo boce po autobusu i pokušavamo spriječiti neželjene lomljive posljedice.

Operacija "Vino" preživjela je do Daruvara. Kupači odlaze na korištenje

blagodati termalne vode, ali ja vam nisam ta, pa ne znam što se tamo događalo.

Zamjetne su bile samo posljedice koje su se iščitavale iz njihovih rumenih obraza i

pospanih očiju. Mi šetači smo laganim koracima uživali u Julijevom parku u kojem su

nam pozornost privukla dva termalna izvora, od kojih je jedan zaštićen posebnom

ogradom. To je za one koji ne znaju da voda počinje ključati već negdje tamo oko

90oC (iako službeni podaci spominju tek 47 oC, voda je ipak ključala), pa su spremni

gurnuti ruku u bazenčić. Središnje blatne kupke i Daruvarske toplice su ostavljene,

tužne i puste, kao uostalom i cijeli Daruvar. Tek poneki prolaznik kroz mrak žuri na

krunicu u crkvu Presvetog Trojstva, dok su dvorišna vrata pravoslavne crkve dobro

vezana lancem.

U parku pored rijeke Toplice ogroman je "hrast". Ja naravno demonstriram

svoje "zadivljujuće" poznavanje biljaka, jer se prilaskom bliže "hrast" preobrazio u

platanu, a ja se izvlačim na račun mraka i magle. I zaželjeh odjednom rukama joj

obaviti deblo. I zagrlih ga - četvrtinu njegovog opsega. I osjetih silnu radost i

poštovanje spram ove stare i monumentalne platane, koja je svojim postojanjem

pratila i lijepu i ružnu povijest Daruvara. Nisam ni znala kako je lijepo zagrliti drvo.

I što reći na kraju ove moje pričice, nego da je bila dobronamjerna priča o

dogodovštinama s jednog planinarskog izleta. Nadam se da će se u priči spomenuti

Lipaši samo nasmijati, jer bez njih ne bi ni bilo ove priče. Kao uostalom ni bez

domara s Petrovog vrha i naših dragih domaćina iz HPD-a "Petrov vrh" iz Daruvara,

koji su nas pazili i omogućili nam da iz daruvarskog kraja ponesemo nezaboravna

sjećanja. A operacija "Vino" preživjela je i do Sesveta. Sve je bilo super!

03.12.2003.

8

Međimurje

ŠESTI VINCEKOV POHOD

HPD "Lipa" Sesvete na Vincekovom pohodu – šaljiva priča

veti Vinko uobičajeno 22. siječnja, dan prije – dan poslije, doziva

vinogradare i ljubitelje dobre kapljice među trsove u gorice. Taj najveći

vinogradarski blagdan obilježava početak nove vinogradarske godine pa je

prema tome red da ga se dostojno proslavi. A gdje je dobra kapljica, druženje,

pjesma i ples, tu smo i mi Lipši s našim gostima, Na sad već tradicionalnom 6.

Vincekovom pohodu u organizaciji PD-a "Bundek" iz Murskog Središća.

Probijajući se kroz gustu maglenu koprenu, koja nam zaklanja vidike na ledom

okovane livade i uspavano drveće zarobljeno u tmurnoj zimskoj idili, stigli smo na

početnu točku našegA pohoda – u tmurnu i hladnu Štrigovu. Dok vođe puta sa

Zlatkom dogovaraju detalje pohoda, a zbunjeni planinari vrludaju uokolo tražeći

poneko poznato lice, mislima u tišini plovim kroz povijest Gornjeg Međimurja. Ponad

starinskih zgrada i barokne župne crkve s brežuljka bdije crkva Svetog Jeronima s

glasovitim Rangerovim freskama. I sveti Florijan na križanju kao da kaže: "Ne bojte

se! Ja sam tu!". Naravno, štiti mjesto i okolicu od vatre, a vatrogasce od neželjenog

posla.

Neprimjetni smiješak preleti mi licem, kad se sjetih kako smo se, bježeći pred

kišom koja je zalijevala ove međimurske brežuljke, sklonili u dvorac Banfy. Nismo ni

znali kakvu veliku ljubavnu priču unuke kralja Matijaša Korvina, koji je sagradio

dvorac, i lendavskog grofa Banfyja (ili je on možda bio banović) kriju zidine ovog

najstarijeg međimurskog dvorca. Kroz prozor nam je pogled ulovio romantični

brežuljak s ladanjskom kućom "Tkaléc". U podrumu kuće nalazila se preša cijela

izrađena od drveta. Zbog nebrige prijetila joj je opasnost od propadanja. Baš me

zanima je li još živa?! Iza brežuljka u ruševnom je stanju bila kuća zvana "Mađérka". I

za nju je vezana tužna ljubavna priča operne dive i prekmurskog oficira. Na kraju

priče nesretna žena umire ostavljena u najsiromašnijem domu.

I dok tako mislima prebirah po ovdašnjim pričama, planinari su neprimjetno

napustili trg i u dugačkoj koloni klizili ka Štrigovčaku. Rakija lozovača i kuhano vino,

kojima su domaćini zagrijali goste Vincekovog puta, sasvim su se prikladno borili s

maglom i hladnoćom koje su obilježile dan. Planinar, koji se zatekavši se na

9

Štrigovčaku, osvrnuo oko sebe, mogao je udahnuti duh zakletog grada. Temelji te,

nekada uz Čakovec najznačajnije međimurske tvrđave, danas su pod zemljom.

Tvrđava je najvjerovatnije razrušena u jednom od turskih pohoda, ali u narodu živi

legenda o munji koja je kao "kazna Božja" zapalila grad, zbog zlodjela što su ih

počinili grofovi Celjski, jedni od vlasnika tvrđave.

Brdom i dolom, šumom i drumom, kroz vinograde i livade staza nas vodi sve

do Kapélščaka. Prozračna maglena zavjesa svojim oštrim kapljicama i dalje gricka

obraze promrzlih i blatnih planinara. Podno crkvice Svete Margarete širi se privlačan

miris rakije i kuhanog vina, što su ih domaćini priredili za okrjepu prije samog obreda

rezanja trsova.

Pored jedne vikendice, nekoliko koraka dalje, zazvali smo blagoslov svetog

Vinka da nam očuva vinograde od ljute zime, proljetnog mraza i paklene vrućine,

kišnog ljeta i lozinih bolesti, malog prinosa i praznih lagva. Stari običaj kaže da se na

trsove objese kobasice, kako bi urod bio bogat, a grožđe lijepo i zdravo, trs se zalije

starim vinom i moli se:

Dragi Bog, čuvaj trsa mog, evo ti zrelog vina, da bu dobra godina.

Oblake razmakni, sunce primakni,

mraza zgoni, na tuču zvoni.

Se bum obdelal, da bi v jesen popeval, rozgvu si bum zel i vu vodu del.

Sveti Vincek, pokaži svetu,

kak bu vu novom letu.

Potom se napravi rez. Prema vjerovanju, prvi obrezani trsovi, kada se stave u vodu,

pokazat će kakva će biti slijedeća godina; je li trsek prezimio ili se možebit smrznuo.

U klijeti nije ni lijepo ni dobro biti sam. Što više prijatelja, to veselija pjesma:

Tam gore na bregu trsek nam spi, stari mi japa ga tužno gledi.

V roki gorične škare drži, prigne se k njemu, pak mu veli.

Trsek moj, zbudi se, dosti si spal.

Dugo na tebi snegek je stal. Ves si pozebel i tak mi te žal,

trsek moj, zbudi se, bum te vrezal. (…) Ivan Glavina

10

Do ručka u selskom turizmu u Svetom Martinu na Muri još je dosta vremena

za koju hrvatsku napitnicu ili Vincekovu poslovicu:

Če na Vinka sonce sveti, bo dosti rujnega vinca v kleti.

Če Vinka sonce peče, v lagve vino teče.

Ak se na Vincekovo v mlaki vode opere vrabec, najesen bude dosti pijače.

Selsko gospodarstvo uz Muru praznik je za oči i dušu umornih ljudi,

opterećenih svakodnevnim brigama i stresovima. Po jezeru, kroz naslage leda, sivilo

magle i prve tragove noći, uz urnebesnu viku i ciku razdragane djece, plove jata

pataka i gusaka, dok otmjeni labudovi sve to promatraju u svom gotovo božanskom

miru. Poput najljepše slike naslikane rukom vještog slikara.

Mura svojim ledenim valovima i jednoličnim klokotom proživljava svoju vječnu

neprolaznost, ne brinući se za buku i veselje koji dopiru iz tople unutrašnjosti kuće.

Muzika igra, planinari pjevaju i plešu, vrte se i okreću, cupkaju i skaču, i tako sve dok

ura nije pokazala da je vrijeme za polazak. Prve kristalne pahuljice svojim prozirnim

dahom lagano su doticale užarena lica planinara, kojima je završavao ovaj

nezaboravni dan.

Što može biti ljepše, nego kroz guste pahulje čipkastog snijega, koje su

lepršajući kroz neprozirnu međimursku i zagorsku noć zabijelile krajolik kud god oko

seže, radosna srca prozboriti još jednom svetom Vinku:

Danas ćemo u vinograd Tu gore na brijegu

Zalit vinom jedan trs Što spava u snijegu.

Par reznika uzet ćemo

Stavit ih u vodu Kad pupovi potjeraju

Nadati se dobrom rodu.

Sveti će Vincek Istina je stara

Nagraditi znoj i žulje Nas vinogradara.

I na kraju: Sretna vam nova vinogradarska godina!

02.02.2004.

Franji Marciušu bez čijih je međimurskih priča i legenda izlet početnim obroncima Alpa nepotpun.

11

Samoborsko gorje

BOŽIĆ SA SVETIM BERNARDOM

retposljednja je ovojesenska nedjelja. Tmurna i hladna, kao da je zima

već tu. Teška magla već danima pritišće kotline Samoborskoga gorja. Selo

Jarušje spava. Tek jedan starčić s trijema ukrašenog nizom klipova kukuruza

naslonjen na starinsku drvenu balkonsku ogradu radoznalo promatra kolonu, što

gotovo bez riječi žuri vijugavom selskom cestom, dok drugi već nosi na leđima sepet1

sijena za doručak kakvoj kravi ili zecu. Lagano drhćem ponesena ledenim dahom

zime. Oštra je studen zaledila stazu, a travu zabijelila debelim slojem jutarnjeg

mraza. Iz maglovite daljine proviruje Sveti Ilija.

Korak za korakom hodam pa u čudu stanem. Iznenadila me je ljepota

prikazane slike gostinjca, što su ga ljupke jele tako nježno prigrlile u svoje okrilje.

Osjećam neki čudan mir, lagano koračajući prema ovom planinarskom mjestu molitve

i druženja. Sveti Bernard odmara u bijeloj idili nadolazeće zime, a Majka Božja

Lurdska u svojoj kapelici.

Pobjegoh u zaklon tople sobe, koju su začas ispunili promrzli, ali veseli

planinari. Sve glasnije i glasnije svaki

raspreda svoju priču, a ja utonuh u

zimsku pospanost. Žuborenje riječi ne

dodiruje mi misli, zaobilazi me poput

stranca kojemu je njihovo postojanje

nerazumljivo i strano. Jer iza majušnog

injem oslikanog prozorskog okna čitav

je svijet skriven u kitnjastoj jeli i u

crvenoj bobici božikovine. U usnulom

puzavcu i gnijezdu ozeble ptičice.

Poželjeh ukrasti ljepotu trenutka i

prepustih se planini. Poneki jesenski list

posut ostacima zrnatog bijelog pokrova

zastenjao bi pod mojim nogama, pa

1 Sepet, [tur. od perz. seped, lat. sporta, sportella, hr. prtiti, nositi na leđima] duboka pletena košara od pruća koja služi za nošenje tereta (npr. trave, sijena, lišća, drva) na leđima / izvor: «Vijenac» br. 255, 11.12.2003.; Rječnik metkovsko – neretvanski («Spasimo domaću rič od zaborava.»), www.metkovic.hr/rijec

12

bismo ostavili onda zajednički trag, zajedničku stopu u snijegu. Šuma osluškuje glas

tišine. Ponad ogoljelih krošanja bukava, koje su visoke i tanane prekrile Veliki Lovnik,

kroz gusti sloj visinskih magle i oblaka proviruje bijelo sunce. Srebrnim dahom

dodirujem zrak, dok neznanim visinama uzdižem pogled tražeći tračak topline. Kroz

maglovitu koprenu uzdiže se Oštrc, a i nekoliko se kuća podno brdašca ogrnulo sivim

pokrivačem. Zubato sunce gricka mi obraze i ruke.

Iz dimnjaka gostinjca treperi dim i nestaje u sivilu neba. U kući je toplo. Vatra

tinja u ložištu kamina. Soba miriše dahom izgarajućih drva. Privinuh se toplom

dimnjaku. Kroz zamagljene prozore prodire poneki tračak kasnojesenskog

popodneva i svečarsku atmosferu puni otmjenim mirom. Božićna jelka u kutu sobe

posuta je zvjezdicama. Počinje nova godina – budi se nova nada. Sinoć je ovdje bilo

božićno bdijenje. Majušno drveno djetešce položeno je na slamicu pod jelkom u

jaslicama ponad gostinjca i dočarava božićnu noć.

Utonuh u svoju vlastitu tišinu. Sveti Bernard, čije ime gostinjac nosi, u

molitvenom je miru na drvorezu nepoznatog mi umjetnika. Propovijedao je i brinuo o

siromašnima. Na svome je putu često susretao izmorene i opljačkane putnike što su

se vraćali iz Alpa. Da bi spriječio razbojstva u planinama i putnicima pružio sigurnost,

utemeljio je gostinjac po njemu nazvan Grande San Bernardo. Papa Pio XI. proglasio

ga je zaštitnikom planinara i alpinista, ali i svih drugih posjetitelja planina. Onih,

kojima su planine odavno već uzele dušu, ali i onih, kojima će se tek ušuljati u srce.

Tiho mi razmišljanje s vremena na vrijeme prekinu nježni zvuci božićnih

pjesama. Slave novi život, ljubav i mir. Poneki stih prošaptah i ja: «Svim` na zemlji

mir, veselje …». U srcu mi želja da s mladim ljetom započne neki novi život – blistav i

lijep.

Život. Nije li i ovaj pas, što me promatra sa zida, na neki način simbol novoga

života? Gledamo se bez riječi. Njegove velike, pametne oči kao da mi prodiru u

dubinu duše. Kao da traže radost Božića u mojim najskrivenijim dubinama.

Bernardinac – prijatelj, ruka pomoćnica na teškom životnom putu. Još su u rimsko

doba dovedeni u usamljene, teško pristupačne zabiti švicarskih Alpa iz svoje azijske

domovine. U dugim, snijegom zametenim molitvenim večerima bili su jedino društvo

usamljenim svećenicima svetog Bernarda na istoimenom alpskom prijevoju. Taj život

na planini, tek nešto nižoj od susjednog Mount Blanca, koja je i danju gotovo u

oblacima, stvorio je neraskidivu vezu čovjeka i psa. Psi su tijekom dugog niza godina

imali odlučujuću ulogu u spašavanju ljudi iz snježnih lavina. Pratili su planinare i

13

putnike. Veliki su i teški pa im snježna mećava nikada ne bi prekrila tragove. A

njihovim bi tragovima spasitelji hitali ka unesrećenom.

Plemenit je to pas. Do posljednjeg daha tražio bi čovjeka zatrpanog snijegom.

Ništa ga ne bi moglo zaustaviti. Najpoznatiji bernardinac je Barry III. U Parizu ima

svoj spomenik. Na njemu piše: «Spasio je 40 ljudi, da bi ga 41. ubio.» Ako me

sjećanje ne vara, unesrećeni je mislio da je to vuk. A Barry mu je samo s bačvicom

oko vrata donio nov život. Isto kao što je u život vratio smrznutog dječaka, čiju je

majku zatrpala lavina. Grijao ga je svojim tijelom, potom ga je probudio ližući mu lice,

a onda ga je odveo do najbliže kuće.

Čovjek, pas i nepregledna bijela planina.

- S nama bi, dok sam ja bio na planini, uvijek ostao jedan pas – da nas čuva.

Jer nikada nismo znali hoće li i nas zatrpati snijeg, a bernardincima smo uvijek

vjerovali da će nas pronaći - riječi su oca Alphonsea.

Soba je prepuna skromnog božićnog daha planine. Usne mi šapuću priču o

četiri svijeće, što lagano gore izduženim, titravim plamenom, a vrijeme si krate tihim

razgovorom. Gotovo da ih vidim tamo na stoliću pod jelkom. Prvoj svijeći ime je Mir.

Budući da ga ljudi ne znaju čuvati, svijeća se ubrzo ugasila. Drugoj je ime Vjera. Ljudi

su je izgubili. Zato ni njezino postojanje više nema smisla, pa se ugasila i ona. Ni

treća više nema snage gorjeti, jer je zaboravljena. Ona je Ljubav. Četvrta svijeća ih je

utješila. "Ne bojte se" - rekla je - "Sve dok ja gorim i vas će opet moći zapaliti. Ja sam

Nada."

20.12.2004.

Gostinjac Svetog Bernarda u Samoborskom gorju

14

Istra

MOJA ISTARSKA PRIČA

d najstarijih vremena čovjek je nastojao djelić zemlje koji naziva svojom

rodnom grudom oblikovati u djelić svoga životnog svijeta, obogatiti ga

ponekim umjetničkim djelom. Nekad je rodna gruda pitoma i blaga spram čovjeka,

ponekad je surova i nemilosrdna. Koračao je čovjek svojom stazom sudbine

ostavljajući na njoj neizbrisiv trag, dio sebe poklonio je kamenu, znojem natopio

zemlju. Prošetati starim gradovima Istre znači udahnuti dašak stoljetne borbe čovjeka

i kamena, osjetiti moć zemlje, koja je oblikovala neraskidivu vezu čovjeka i prirode,

doživjeti mističan svijet, čije se legende prenose s kamena na kamen kroz ostatke

srušenih zidova gradskih kula, u kojima danas treperi još samo vjetar.

Posljednji je zimski vikend. Tmurno i maglovito jutro miriše na kišu. Proljeće

kao da još nije zavirilo u šumu, dotaknulo livadu, obasjalo nebo. Gorski je kotar još

pod debelim snježnim pokrivačem. Iz dimnjaka pogurenih kućica treperi dim i nestaje

u sivilu neba. Slikovite Fužine ogledaju se u ogledalu ledenog pokrivača, što je

prekrio jezero Bajer. Poneki sokol stisnuo se promrzao na nekoj grani vrebajući

lovinu. Unatoč blizini mora na Obruču još ima ostataka snijega. Kvarnerski otoci i

Učka izdižu se iz sive izmaglice, što je prekrila more. Pogled mi tužno počiva na

morskoj daljini. Tako čeznem za suncem i toplinom, cvrkutom ptica i procvalim

cvijetom. Tako željno iščekujem trenutak u kojem će nestati polumrak tunela Učka, a

preda mnom će zablistati plavetnilom obasjana Istra i cijela se smjestiti na moj dlan.

Kamene pregrade Učka i Ćićarija ispriječile su se pogledu i izdvojile poluotok u

sasvim nov, drugačiji svijet. U Bijelu Istru u kojoj se bjelasa goli kamen vapnenac.

Bez obzira koje godišnje doba

bilo, Boljunsko polje me uvijek

dočekuje istom

dobrodošlicom i uvijek mu se

iznova jednako veselim. Nad

ovim prostranstvom kao da je

vrijeme stalo u trenutku

susreta s mojim pogledom.

Osjetih beskrajan mir što lebdi

nad krajolikom. Kotli

15

Još samo nekoliko minuta vožnje i početak je priče koju su zajedno kroz

povijest ispričali priroda i čovjek. Kroz kamena gradska vrata ušuljasmo se u jutarnju

tišinu Roča, gradića čiji počeci pripadaju pretpovijesti. Sveti Bartul i Antun Opat,

jedan pored drugog dominiraju gradom i cijelim krajolikom. Parkić pred crkvama

bilježi da se u gradu održavaju međunarodni susreti svirača na dijatonskim

harmonikama trieštinama «Z armonikom v Roč». Tišina i mir obavili su grad u kojem

je cvjetala glagoljaška književnost. Duž ceste od Roča do Humu izuzetan je i osobit

spomenik hrvatskoj pismenosti na glagoljici nazvan «Aleja glagoljaša». Započinje

Stupom Čakavskog sabora, a završava Vratima Huma. Spomen je to na glagoljaše

koji su od 9. stoljeća održavali kulturnu, pismenu i društvenu djelatnost i podržavali

narodnu svijest u Istri. Duž puta dugog sedam kilometara redaju se Stol Ćirila i

Metoda, Sijelo Klimenta Ohridskog, Glagoljski lapidarij, Klanac hrvatskog Lucidara,

Vidikovac Grgura Ninskog, Uspon Istarskog razvoda, Zid hrvatskih protestanata i

heretika, Odmorište Žakna Jurija i Spomenik otporu i slobodi. Čudan je osjećaj

promatrati te čudne znakove koji nam nešto govore, čije se riječi jedine čuju i

odjekuju čistinama obasjanim suncem. Na kosini brda niz je kamenih blokova

isklesanih u obliku glagoljskih slova, a ispisuju «Istarski razvod».

Sad smo već sasvim blizu zadnjem spomeniku. Još nekoliko koraka sivom

kamenom prečicom, da bismo izbjegli serpentine ceste što se u zavojima uspinje

prema Humu. Ogoljele krošnje stabala lijeno se njišu na povjetarcu. Tišinom odjekuju

samo zvukovi dodira cipele i kamena. Na hrptu izduženog brijega smjestio se Hum –

najmanji grad na svijetu. Izgradili su ga divovi, koji su nekada živjeli u ovim krajevima,

od kamena preostalog od izgradnje ostalih većih gradova u dolini rijeke Mirne. Od

malo preostalog kamena izgradili su mali grad. Sve je u njemu malo: gradska vrata i

loža, Humski kaštel i niz kućica oko njega, dvije uličice, crkva i župni dvor. Onako,

kako i dolikuje najmanjem gradu na svijetu s tek ponekim ostarjelim stanovnikom.

Čvrsti zidovi svjedoče o povijesnoj obrambenoj ulozi grada. Danas je gradić poznat

po biski, ljekovitoj rakiji od imele, koja se spravlja po stoljećima starom receptu i

čuvenim fužima pripremljenim rukama vrijednih domaćica.

Vremena za dulji odmor nema. Iako je zima na izmaku, sunce bi začas moglo

potonuti iza brijega i uskratiti radost mira koji mi ispuni srce dok laganim koracima

dodirujem Sivu Istru. Praporasti kamenčići oblikovali su krajolik sličan pustinjskim

dinama. Cijelom dolinom vladaju mir i tišina, osjećam da je civilizacija daleko iza

mene. Obnovljeno etno selo Kotli, kroz koje protječe pritok rijeke Mirne, još uvijek

16

čuva prekrasne korte i volte, baladure2 i ognjišta, slikovite dimnjake. Padaju vode u

slapovima preko stijena, dube u kamenu kotlaste udubine po kojima je selo dobilo

ime. Na mjestu višemetarskog slikovitog slapa ostatak je nekadašnjeg mlina. Mjesto

je to s kojeg se ne mogah dugo maknuti. Promatrah Rijeku kako zelena šumi pod

mojim nogama. Lagano je taknuh rukom, a ona mi uzvrati ledenim dodirom. Samo je

gledam. Nikako da pronađem riječi kojima bih započela samo nama čujan razgovor.

Gledam stijene na kojima je neumorno protjecanje vode ostavilo duboke bore, dok su

druge glatke poput leda. Gledam stari, trošan mlin, na čije lopatice odavno već nije

kapnula voda i zavrtila mlinsko kolo. Gledam ogoljele krošnje stabala, koja uporno

žive na stijenama, a meni se čini da je živjeti na stijeni nemoguće. Gledam u prozirnu

dubinu njezinog korita, gledajući pri tom sebe.

- Zašto me tako gledaš? – začuh kako me pita.

- Kako možeš biti tako lijepa? – odvažih se konačno.

- Izvirem u srcu zemlje po kojoj ti koračaš. Duša mi je čista poput tvoje suze. –

odgovorila je.

- Rijeko, mogu li i ja biti lijepa kao ti? – ponovno je upitah.

- Možeš.

- Kako? Otkrij mi tajnu svoje ljepote.

- Nema tajne. I tvoj je izvor kristalno čist. Čuvaj ga. Teci svojim koritom, probijaj

stijene, obrušavaj se vodopadima, pa onda mirno poteci kroz dolinu, budi i divlja i

plaha, ali budi ogledalo i nebu, i suncu, i zvijezdama. Neka u tvojim dubinama

gledaju svoje oči.

Zamislih se nad njezinim riječima. Tako jednostavno mi je opisala tajnu

ljepote, kao da to doista i nije nekakva tajna. Jesam li doista morala susresti Rijeku

da bi mi ona otkrila ono, što već sama nosim u srcu?! Zar smo toliko slične?!

- Rijeko! – pozvah je opet. Ne odgovara.

- Rijeko! – zazvah je glasnije. Ne odaziva se. Bez riječi odlazi u daljinu.

Pođoh i ja. S radošću u srcu, jer svakim sam korakom bliže izvoru Mirne.

Ispod masiva Ćićarije stari je srednjovjekovni, dobro utvrđen grad Buzet. S brežuljka

na kojem se smjestio grad prekrasan je pogled na plodnu dolinu i okolne šume, u

kojima se krije niska i visoka divljač: zec, jelen ili pak divlja svinja. Trg na kojem je

smještena župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u srcu starogradske jezgre

isklesan je u živom kamenu.

2 baladure, kameni stupići balkonske ili stubišne ograde; korte, ograde; volte, lukovi, arkade

17

Legenda kaže da su nekoć u dolini Mirne živjeli divovi. Najpoznatiji je

motovunski div Veli Jože, o kojem je priču ispričao Vladimir Nazor. Bio je tako velik i

jak da je golim rukama mogao zatresti zvonik motovunske crkve. Prostodušni div

plah je i poslušan, ali ga tišti breme nasilja nad primorskim življem – nad ubogim

istarskim kmetom i krvlju i znojem natopljenim galiotima. Veli Jože se budi iz sna i u

silovitoj srdžbi oslobađa ih mletačkog jarma.

Jedan od gradova koje su u to davno doba izgradili divovi jest Motovun, grad

spomenik, smješten na brežuljku iznad doline Mirne. Do vrha motovunskog brijega,

do njegovog venecijanskog trga i crkve svetog Stjepana vodi najduže istarsko

stubište s 1052 stube. Spomen ploča ovjekovječuje prvi hrvatski hospicij, ili starački

dom. Šetnja oko gradskih zidina s pogledom na vinograde, iz čijih se grožđa rade

čuvena istarska vina teran i malvazija i nekoliko kilometara dugu Motovunsku šumu u

dolini Mirne, stanište čuvenih podzemnih gljiva tartufa. U ovom kraju tartufi se vade

uz pomoć posebno uvježbanih pasa. Prema novim istraživanjima «New Age»

znanstvenika, Motovun je sjecište Zemljinih energetskih meridijana, tzv. Zmajevih

brazdi. Ti meridijani krajolikom prenose pozitivnu životnu energiju, pa se ovdje čovjek

duhovno odmara i okrjepljuje. Tome svakako pridonosi i crni hrast – crnika, kojeg još

zovu i ladonja, jer se ispod njega baš lijepo leži u hladovini i odmara dušu.

Uzrok mojoj okrijepljenoj duši još nisam utvrdila. Noć je već potpuno pokrila

Istru, dok s vrha kastavske kule promatram usnulo srce Istre i stotinama svjetala

rasvijetljenu obalu. Crveno-bijeli krug na zidu pored ruševina Isusovačke crkve na

više načina simbolizira kraj. Kraj pokušaja isusovaca da dobrovoljnim radom građana

na rubu grada izgrade crkvu. Morala je na njoj raditi i «Kastavska udovica», koja je

bez sredstava za život podizala troje male djece. Zato ju je proklela: «Neka se noću

sruši, sve ono što se danju izgradi.» Tu je kraj puta zvončara koji se s maskama na

licu i baltama3 u rukama spuštaju iz sjevernoprimorskog zaleđa u Kastav, tjerajući zle

duhove zaglušujućim zvonom zvona, privezanim za donji dio leđa.

Tu je i mome putu kraj. Na trenutak mogu još udahnuti ovaj slani miris mora, što

ga je noćni povjetarac donio sa sobom na brijeg. Još jednom pogledati nisku svjetala,

što titraju obalom poput krijesnica zatočenih na dlanu. Na kraju ove moje istarske

priče sasvim sam sigurna da se na ovome svijetu mijenja sve – ostaju samo vjera i

zemlja. Samo zemlja strpljivo čeka da joj se s malo ljubavi i puno vjere vrati čovjek.

04.04.2005.

Vladimiru Gudcu, čije su priče i legende obojile Istru romantičnim sjajem

3 balta ili bačuka, stiliziran buzdovan

18

Na Šatoru

Zapadna Bosna

ZAVIRILA SAM U KUTAK ZAPADNE BOSNE

ekoliko minuta prije no što su se u ponoć poklopile kazaljke sata izađoh

u neprozirnu tamu gradske noći. Pogledah nebo na kojem su se skupili

gusti, crni oblaci i noć učinili još tamnijom. Kiša ne prestaje već danima, a i za ovu

noć je najavljeno grmljavinsko nevrijeme praćeno jakim vjetrom. Počne li sada

pljuštati, noć bih mogla provesti sklupčana na stolcu autobusa posve mokra. Zato

požurih kroz noć. Neugoda potpune samoće prostruji mi žilama. Otkucava ponoć.

Zvonki zvuk s nekog dalekog sata dopire kroz noćnu tišinu inače živoga grada. Do

autobusa nije još daleko. U tami nazirem žamor nestrpljivih planinara. Nelagoda

samoće nestaje. Ostaje samo onaj slatki osjećaj nemira i neizvjesnosti pred dug put,

što se ispriječio između mene i daleke planine.

Unatoč kasnim noćnim satima san mi ne dolazi na oči. Sasvim budna

promatram pustu cestu osvijetljenu samo svjetlima autobusa i ponekom uličnom

svjetiljkom. Počinje kiša. Sitne kapljice lagano udaraju po staklima. Zvuk brisača

miješa se sa stenjanjem motora dok klizi niz staru plitvičku cestu. Rastoke su se

povukle u zaklon noći, a i Drežnik grad se sakrio daleko od očiju noćnog putnika.

Svjež zrak nad Bihaćem na kratko me je razbudio, ali me je netom poslije svladao

san. Nad Drvarom odjeknu prasak, a munja raspara nebo. Spavanju je došao kraj.

Budi se jutro, kišno i

tmurno.

Sjetnim očima

gledam u nebo. Gusti,

tmasti oblaci zavili su

Šator, dok bura razgoni

sve pred sobom. Bude

li i dalje pljuštalo, od

hodanja će morati

odustati čak i oni

najhrabriji. Tračak

sunca na obzoru

probudio mi je nadu u

19

ljepši dan. Dok se oblaci stanjuju, naša se cesta uspinje u zavojima pored pašnjaka i

pustara i ponad sela Peulja ulazi u gustu, zelenu bukovu šumu. Sjekira i pila

spremno čekaju, bude li trebalo prokrčiti put protkan bezbrojnim rupama. Jedna od

njih je nesavladiva. Bez riječi i poziva nekolicina planinara izlazi na kišu i spremno

poput težaka donosi kamenje, popravlja put. Kiša je sve gušća, kroz neprozirnu

masu oblaka ne vidi se dalje od ruba ceste. Kao da uokolo nema ničeg. Poput

«Magle», očekujem da odjednom izrone neka čudna bića i stanu na put. Snažan

pljusak spustio se na planinu, a onda su je zasule bezbrojne ledene kuglice. U

nevjerici gledam niz put i slušam kako led udara o krov autobusa. Muk. Svatko je

zabavljen svojim mislima. Hoće li kiša prestati, oblaci se razvući, a Šator osvanuti u

svoj svojoj kršnoj ljepoti?

Kažu da sreća prati hrabre. Oblake i kišu, studen i vjetar, kamen i klekovinu,

vidike izgubljene u oblacima – sve sam zaboravila s prvom zrakom sunca, što me je

dotaknula na vrhu sive, zelene i žute planine. Vjetar odnosi posljednji oblačić, a oko

mene pucaju vidici na polja i plave planine. Vlašić, Livanjsko i Glamočko polje trepere

u modroj izmaglici, Velebit i Dinara priječe pogled na more, Troglav i Biokovo

ponosno uzdižu svoje sive stijene prema nebu. Rascvala se planina, uzdigla je suncu

svoje cvjetne glavice, okitila se lincurom i plavim encijanom, žutim jaglacem i

srebrnim runolistom. Prepuna je islandskog lišaja i afrodizijaka kaćuna. Leluja se i

njiše, miriše i diše. Uopće se ne čudim tome, što je nazivaju najljepšom planinom

Zapadne Bosne.

Podno planina razlilo se jezerce, ledenjački biser zelene i modre boje. Ruše se

u njega okolne planine, ogledaju u njemu svoje zaobljene glave. Sakrili se u njemu

pijavice i daždevnjaci,

žablji orkestar

neumornim kreketanjem

ispunja tišinu, što je legla

na kraj. Vjeruje se da je

jezerska voda ljekovita.

Tako su u njem pomoć

potražile mnoge

nerotkinje i, pričaju ljudi,

odmah potom postale

majke.

20

U potpunoj tišini pogledom dotičem planinu. Teško se odvajam od nje, a znam

da su Dobrići daleko. Iako sunce već pada u dubinu sumraka, ne želim još osjetiti

toplinu kuće i kreveta. Neprospavana noć kao da nije ostavila traga na meni. Tamo

nad Buško Blato nadvila se tiha, prohladna noć. Zvijezda zablista na mom prozoru.

Sklopih oči i utonuh u san.

Zora tek što je svanula. Kroz odškrinuta vrata u sobu prodire dah svježine.

Nečujan mir lebdi nad selom. Izađoh u jutro i prošetah prašnjavom cestom kroz

pašnjake. Rosa kaplje s lišća drveća i živice i blista na vlatima trave. Zvonki cin! cin!

cin! zazvoni niz put. Dvije kravice lijeno koračaju putom, a prati ih žilava, usamljena

starica. Flanelasti ogrtač gotovo joj dodiruje zemlju. Objema rukama popravlja

maramu pažljivo svezanu oko glave. U ruci joj štap, za slučaj da koja kravica postane

neposlušna, a tu je i umiljati hrvatski ovčar, koji će baki priskočiti u pomoć, ako

zakažu štap i glas.

- Dobro jutro! - nazvah joj uz smiješak zvonko.

- Dobro jutro! – uzvrati mi ljubazno.

- Kamo ste se zaputili tako rano? – upitah znatiželjno.

- A mora se. Prije mlikara - odgovori.

U čuđenju zavrtjeh glavom, a starica nastavi svojim putom. Tek je pet sati.

Kantice pune mlijeka izlijevaju se u mljekarev kombi, a ja se snuždih nad tužnom

sudbinom ostavljenih starica. Jesu li one ikada znale za nešto bolje? Jesu li ikada

ikome, kao meni sinoć pod vedrim nebom posutim tisućama zvijezda, ispričale svoju

priču o teškom životu u škrtom selu, koje čitavog života nisu napuštale? Kako su

čitav život živjele daleko od svojih muževa, koji su u stranom svijetu skrbili za svoje

obitelji, a vratili su se samo umrijeti na rodnoj grudi, pa su onda opet ostale same.

Kako pognute od boli i vremena čekaju Božju riječ, što će im na neki način donijeti

spas.

Pogledah još jednom selo i pašnjake i jezero kako se budi s jutrom i suncem.

Jedan kutak Zemlje ostavljam iza sebe da bih zavirila u drugi. U kutak Zapadne

Bosne, u kojem se visoko planinsko područje spušta prema Jadranskome moru. U

duvanjski kraj. Tromeđa je to što spaja Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu. «Duvno –

zlatno guvno», uzrečica je koja podsjeća da je još iz ilirskih vremena stočarstvo

bogatstvo ovoga kraja, a pogoduje mu upravo ovaj vrli krševiti prostor.

Duvanjsko polje modro je i zeleno od jutarnjeg sna. Sa svih strana okruženo je

planinama: Ljubuša i Vran, Gvozd, Midena i Grabovica, Tušnica i Jelovača. Sve su

gole. Stoljeća sječe drva za ogrjev u dugim hladnim zimama ostavila su ih pustima.

21

Strmi stožac Liba4 otmjeno se uzdigao nad livadom zvanom Vedrina i poput hridi nad

morem lebdi nad poljem. Povijesna je to planina. Pamti još Ilire, najstarije stanovnike

Duvna, koji su na njoj sagradili grad Delminium5. Prvi vladarski dvor na području

današnje Bosne i Hercegovine sagrađen je upravo na toj planini, kad su, barem tako

kaže predaja, petorica prve poznate hrvatske braće Kluk, Lobel, Muhlo, Kosjenc i

Horvat sa sestrama Bugom i Tugom u VII. stoljeću poveli narod iz svoje pradomovine

i doveli ih u ovaj kraj. U tom je dvoru Budimir dočekao izaslanstvo pape Stjepana II. i

bizantskog cara Konstantina V. Kopronima, te je 753. održan veliki državni i crkveni

sabor. Na istom je mjestu 925. godine održan krunidbeni sabor prvog hrvatskog

kralja Tomislava6, koji je razjedinjene hrvatske zemlje i gradove ujedinio u jednu

veliku zemlju. Od pape Ivana X. dobio je hrvatsku kraljevsku krunu, plašt, mač i štit.

Redali su se tu potom Šubići i Kotromanići, dok ga je posljednja bosanska kraljica

Katarina zajedno s cijelom Bosnom ostavila u baštinu Svetoj Stolici. «Čudno - ulovih

se u mislima - na grobu7 sam joj bila dva puta, a svoju vlastitu kolijevku posjetila sam

tek sada.»

Čudna su i teška vremena tlačila ljude i kraj kroz povijest, ostavljajući tako

neizbrisiv trag duboko usječen u tradiciju. U spomen na prvi Hrvatski sabor svake se

godine u Tomislavgradu održava vjerska i kulturna manifestacija zvana «Prvi Hrvatski

sabor i Dani svetog Nikole Tavelića», zaštitnika župe.

Vrijeme je to izložaba slika i promocija knjiga, festivala

gange i gusala, športskih nadmetanja i igara. Neizostavan

je i špalir trideset i trojice kršnih momaka okupljenih u

Hajdučkoj družini Mijata Tomića, koji čuvaju spomen na

legendarnog hajduka i njegova djela. Vječni rivali Livnjaci

podrugljivo ih nazivaju duvanjskim mažoretkinjama. Iako je

rano jutro, ulicama grada već se širi miris svježeg kruha i

pečenih odojaka i janjaca.

4 Lib ili Smiljevača 5 Delma - ovca 6 Za Vjekoslava Klaića je Tomislav prvi hrvatski kralj čija je krunidba svečano izvršena na Duvanjskom polju. Ferdo Šišić drži da se Tomislav najkasnije 925. sam proglasio kraljem. Ovaj Tomislavov novi naslov potvrdio mu je i papa Ivan X., koji mu se u pismu iz 925. obraća upravo s naslovom „kralj“ (lat. rex), a ne više „knez“ (lat. dux). Šišić također misli da nije nemoguće da je papa Tomislavu poslao i krunu s ostalim kraljevskim znacima, no nikakvih vijesti o njegovoj krunidbi. Nada Klaić, na temelju opsežnih istraživanja hrvatskog srednjovjekovlja, te razdoblja kralja Tomislava, pobija mišljenje starije hrvatske historiografije o Tomislavovoj krunidbi na Duvanjskom polju, te ističe da sama činjenica što mu papa Ivan X. u pismu daje naslov rex ne mora značiti i da je ovaj hrvatski vladar doista bio i službeno okrunjen. Više na: http://hr.wikipedia.org/wiki/Starohrvatska_kruna 7 Grob posljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić Kosače nalazi se u Rimu u crkvi Svete Marije «Nebeski žrtvenik» (Santa Maria d`Aracoeli).

22

Ljeto je tek počelo, a neugodna žega se spustila na kraj. Sad kad je

najpotrebnija, vode ima najmanje. Sva se izgubi u podzemlju šupljega krša.

Ponornica Šujica jedina je rijeka koja sa svojim pritokom rječicom Drinom, koja teče

samo u kišno doba godine, puni jezero Buško Blato, najveće umjetno jezero u

Europi. Kada se zbog ljetnih vrućina razina jezera spusti, oku promatrača se pokaže

zelena površina polja i veliki pješčani sprud zvan Kraljičin nasip ili Prisap. Legenda

pak priča priču o kraljici Bugi, koja je na prvotnom jezeru izgradila nasip, tako da je

veliki dio polja osušila. Po njoj je jezero dobilo ime Buško. Dok teškom kamenom

obalom tražim prilaz jezeru, osjećam kako me sušom i vrućinom prekaljena trava i

grmići čičaka bockaju po nogama, a neobrezano granje žilavog drveća prijeti mi

rukama i licu. Sunce već pada na Kamešnicu, a bura sve jače huči nad jezerom.

Valovi udaraju o stijene obale, osvježavajući me pokojom zalutalom kapljicom. Ribica

bez straha prilazi obali, ne brinući o galebu što klikće nad jezerom. Kao na moru,

samo bez mirisa soli i bora i ponekog broda. Bez čovjeka. Ali ako je vjerovati legendi,

Livanjskim poljem su u davna vremena, dok je još bilo jezero, plovili brodovi8. Za

njima su u stijenama ostale alke za koje su brodovi bili vezivani. Ima ih i tu, nad

Buškim Blatom. U potpunoj tišini bezvremenskog krajolika zamišljam brodove na

vrhu Kamešnice.

Suton se gubi u bijelim oblacima što se navlače nad kraj. Lelujava večer

dotiče me svojim prohladnim dahom, dok se oko mene ovija lagana tanka maglica.

Srebrn mjesečev trak dodiruje vrhove Kamešnice, a u meni budi sve one snove što

se rađaju u srcu ispunjenom zovom usnule planine. Kao da sam iz dubokog

planinskog vrela popila gutljaj čistih osjećaja – onih što daju sjaj očima i radost srcu.

25.07.2005.

Buško Blato

8 U selima ispod Kamešnice sačuvana je predaja o alkama u stijenama ispod vrha Konj (1856 m), iznad izvora Bistrice, u Dumanu, Gnjatu, Tubolju između Buškog Blata i Duvanjskog polja i na stožeru iznad Otinovca kod Kupresa. Alke se međutim ne mogu dovoditi u vezu s jezerom, jer u vrijeme kada je Livanjsko polje bilo jezero nije bilo brodova i brodara. (Stjepan Ratković, učitelj)

23

Medvednica

JESENSKA ČAROLIJA

Gdje bismo na svijetu bili sretniji, nego na našoj Lipi?

običajeno je

jesensko nedjeljno

gradsko jutro,

pospano i tromo nakon

užurbanog tjedna prepunog

buke, koju neumorno stvaraju

preglasne riječi i brujanja

automobilskih motora, dok se

neugodni mirisi šire kroz zrak.

Neobično je toplo za kraj

listopada, pa mi se čini da sam

još bezvoljnija, nego što bih to doista trebala biti. Lijeno promatram trešnju na čijem

zlatnom lišću poput safira blistaju kapljice rose obasjane jutarnjim suncem. Kad tako,

kao danas, ne znam kud bih i što bih sa sobom, sjetim se da sasvim blizu postoji

brdašce s malom planinskom kućicom, koje me uvijek čeka i dočekuje istom toplom

dobrodošlicom i kojemu se uvijek s istim veseljem ponovno vraćam. Brdašce na

kojemu su mi svi putovi dobro znani, a svaka bukva, grab i hrast ugrije mi ozeblo

srce.

Donja Planina još je snena i tiha. Prigorski brežuljci blijedi su od jutarnje

magle, što prozračna i bijela leti ka nebu i ostavlja za sobom šarenilo jeseni što se

nadvila nad kraj. Miris vlage i drhtaj potoka dotiču umornu zemlju već željnu mira i

počinka. Vrijeme kao da je na tren stalo ili kao da uopće više ne postoji. Kao da

koračam kroz priču bez zvukova i mirisa, bez dječjeg smijeha i ljudskih dodira. Tek je

jedan narančasti mačak ispružio šape niz prozor neke kuće. Samo me na trenutak

nezainteresirano pogleda žutim očima, a onda se lijeno protegne pa nastavi spavati i

presti na ugodi jutarnjeg sunca. U drugom pak dvorištu grahorasti pijetao bdije nad

kokicama što prevrću nožicama lišće i kljuckaju zemlju tražeći kakvo zaostalo zrno

kukuruza ili pšenice. On uzbuđeno zamaše krilima pa se poput pravoga ponosnog

pijetla sav nadme, a crvena kresta mu se zatrese, a one nezainteresirano idu svojim

putom. Baš kao prave kokoši nemaju razumijevanja za njegovu tremu. A ja se

24

nasmijah, pa ostavih pijevca njegovim brigama i ušetah u jesensku čaroliju Prigorja.

Kantice za mlijeko već se suše na štapu, a crvene pelargonije na izmaku snaga

krase prozore posljednje selske hižice. Sveti Juraj i prastare mu lipe na brijegu

proviruju iznad obranih kukuruzišta na čijim je požutjelim stabljikama zaostao samo

još poneki zlatni klip. Jato zeba preleti vinograd žvrgoljeći uzbuđeno, pa se onda

zavuče u žbunje i granje tužne jabuke. Nestvarna tišina doleti za njima i padne na

krajolik. Tek je jedna žuta bundeva ostavljena nasred puta, tužna, sama.

Pružih ruku prema brdašcu, a raskoš jeseni zablista mi na dlanu. Mjesec od

papira poput pahuljice lebdi nad stošcem Lipe. Sve je bljeđi i bljeđi, pa će uskoro

sasvim nestati u modrim dubinama svemira. Dašak vjetra tiho poput šapta dotakne

mi uho, pa se onda izgubi trepereći u krošnji pustog oraha. Bijeli oblačci plove jedan

za drugim prozirno modrim nebom, a poneki lagano dotakne obojeni vrh šume, što je

pokrila brijeg. Smeđa je i zelena, crvena i žuta. Blista na suncu. Pretaču se boje

modra u bijelu, narančasta u zlatnu. Sva je kitnjasta i kovrčava, poput dječje

raskuštrane glavice. Oranica drijema podno

brijega. Uzorana je i rasječena dubokim

brazdama. Promrznut će na oštroj zimi, pa

će onda pitoma i rahla dočekati novu sjetvu.

Pod njom se pak gorice pogurile poput

umornih staraca. Slab su urod dale. Malo je

sunca bilo ljetos. Blijedi su i kiseli grozdovi.

Mnogo muke za litru vina. Priroda nije bila

blaga.

Podno staroga kestena pauk je razvukao mrežu, pa strpljivo čeka lovinu. S

vremena na vrijeme provjeri čvrstoću tkanja, pa se onda opet udobno smjesti u

zaklon na vlati trave. Kesten je s prošlim mrazem odbacio svoje bodljikave čahure, ali

se tek poneki plod sakrio ispod vlažnog, već pomalo trulog lišća. Ovojesenska berba

bila je bogata za vrijedne berače. Rasuli su se

žirovi oko golemog hrasta, puna ih je zemlja.

Slasna će biti poslastica divljim svinjama, koje

danju miruju, ali noću šeću ovim putovima i

oko njih. Neopreznog je pak berača opaka

muhara zavarala svojom lijepom

crvenobijelom glavicom. Dobra mu je to pouka

i spoznaja da nije zlato sve što sja. I šipak se

25

ostavljen već svinuo i odbacio prezrele crvene bobice na zemlju, pa su se sirote

smežurale od noćne studeni i vlage. Tek jedan kos zacvrkuće u gnijezdu dobro

skrivenom u grmlju, a onda utihnu i on.

Staza se gotovo izgubila ispod odbačenog jesenskog lišća. Vlažna je i skliska,

lako bi mogla prevariti neiskusnog šetača. Mnogo je onih, koji danas prvi puta kroče

prema Lipi. Lomi ih strmina, zajapureni uzdišu i pušu. Štapovima razgrćem lišće i

oslobađam put. Na nekim mjestima u lisnati tepih propadam do koljena. Srce mi

procvjeta poput proljetnog cvijeta. Šuška lišće na sve strane. Prevrću ga dječje

nožice, dok im veseli smijeh zvoni planinom. Djed skakuće za njima i kaže: «Zato se

zovu djeca», a osmjeh mu počiva na licu. I kameni Konjić podigao je glavu, pa

osluškuje i gleda odakle dolaze veselje i smijeh. Svjetla i sjene poigravaju se u

krošnjama stabala. Još malo, još samo nekoliko koraka do kapelice i drage mi

planinske kućice iz čijeg dimnjaka vijugavo poput zmije izlazi dim i nestaje u modrini

neba. Dragi mi prijatelji već se krijepe čajem i kolačima, dok sjećanja nadiru pored

kamina i neumorno tjeraju novim starim planinama.

I tako bi čovjek lako mogao zaboraviti na vrijeme. A sunce je već postalo

crveno i rumenilom je obojilo jesensko nebo nad Lipom. Sjene su se izdužile i pokrile

šumu, oranicu i klet. Smijeh utihnu, ptica zaspe, mjesec sramežljivo proviri i zablista

na noćnom nebu. Toliko radosti u jednom jedinom jesenskom danu na tom malom

djeliću našega Prigorja. Gdje bismo na svijetu bili sretniji?

01.11.2005.

Lipa

26

Uskolisni sunovrat (lat. Narcissus radiiflorus)

Karavanke

PROLJEĆE U KARAVANKAMA

ma nečeg romantičnog, pomalo

sjetnog, u kišnim kapima, što

kuckaju po krovu i staklima

autobusa. U rano, pospano jutro, dok se još

oči bore sa snom, a tijelo vapi za počinkom.

Gledam u neprozirnu sivu daljinu, u kojoj su

se oblaci spojili sa zemljom pa prosipaju po

njoj bezbrojne teške kapi čineći je tako

umornom, i tromom, i nekako tihom. Nemir mi

puni dušu. Tako silno želim taknuti planinu,

što vrhovima svojim dotiče nebo, a snijegom

se bijeli u rano proljeće. Onu, čijim zelenim

livadama lelujaju sunovrati, a kamenim joj

stazama poskakuju kozorozi. Srcem se

smijem, dok mi oči s nevjericom kruže nebom.

Teški se ciklon nadvio nad kraj. Kruži

nad zemljom, pa je pljuska i štipa svojim olovnim prstima. Slabašna me ohrabruje

nada da je jučer tlačio Sloveniju, pa će je danas možda ostaviti sunčanu i toplu.

Pogled preko granice raspršuje mi nadu u dim. Riječi carinika bude tugu u očima:

«Kam greste? Gor sneži!» Što učiniti? Kamo otići? Prijateljima u Aljažev dom? U

dolinu Vrata? A tako sam joj se veselila. Golici u Karavankama. Tome, kako ću

prstom taknuti Austriju. Mahnuti plećatom Stolu i Košuti, zapjevati Snežniku i Mežakli,

slušati jeku s Triglava, Škrlatice i Špika. Na pruženom dlanu ljuljala bih Ljubljansku

kotlinu, namignula Kleku i Hrušenskom vrhu. Srce mi se jače stegne. Veliki Grintavec

guši se u oblacima. Padine Kamniških i Savinjskih Alpa pokriva snijeg. Zapjenila se

Sava Dolinka pa se trese, i huči, i udara snažno o svoje obale. Sva je siva od oblaka

što se ogledaju u njezinom ogledalu i bijela od vapnenca što ga je otopila u svome

koritu.

Golica u Karavankama najpoznatiji je masiv u zapadnom dijelu Južnih

vapnenačkih Alpa. Poznata je po bogatstvu cvjetnog pokrova. Najljepša je u proljeće

27

kad sva zablista i zamiriše od alpskih zvončića i bijelih marijetica, ljubičica svih vrsta i

ruža zlatnih. Ima tu i ljekovitih mrtvih kopriva, crvenog sljeza, maslačaka i plućnjaka.

Šarene se na njoj Kluzijev petoprst, bijeli šafran, lopuh, bademasta mlječika, šuplja

klokočica. Zalelujaju se na njoj šumarice i zumbuli, kukurijeci i likovci, devetolisne

konopice. Radoznalog putnika radoznalo promatraju šumske volujske oči, a ni

majušni kukci nisu bezbrižni. Pažljivo ih sa svih strana vreba alpska kukcolovka.

Rožnjak – svibanj. Ali danas … Da barem nema ovog ciklona. Da barem zima nije

tako duga i puna snijega. I da barem prestane kiša.

Planina pod Golico pusta je i tiha. Čuje se samo šum Črnoga i Beloga potoka,

čija su se korita raširila od obilnih kiša i rastopljenog snijega. Sanjam li ili se čuda

ipak događaju?! Oblaci su se umirili, a kiša lagano rominja krajolikom. S nevjericom

dotičem blatan put, dok mi sićušne kišne kapi dodiruju lice i ruke. Brojni sunovrati

uzdigli su listiće tek koji centimetar od zemlje spašavajući se tako od utapanja u

potocima vode što se nemilosrdno slijeva niz padinu. Usnule smreke poput

nepomičnih piramida okružuju opustjeli pašnjak. Tako je tiho. Čuje se samo šumno

udaranje kiše o isprano stijenje i kamenje poleglo duž puta. Tišinom se obavila i

donja stanica žičare. Nema škripanja kolotura i stenjanja hrđavog užeta dok vuče

težak teret za planinarsku kuću. Nikoga u njoj nema. Ni oko nje.

Staza je sve strmija, a kiša sve jača. Vjetar mi se uspješno zavlači pod jaknu i

obavija me svojim ledenim dahom. Licem mi klize hladne kapljice kiše pomiješane sa

znojem. Njegov slankast okus osjećam na usnama. Pogledom tražim prozore u

oblacima, ne bih li

otkrila neki čaroban

zeleni pašnjak pod

sivim alpskim

stijenama. U ovom

otužnom sivilu

veseo je samo

kukurijek, što kiši i

hladnoći hrabro

uzdiže svoje

nasmiješene

glavice.

Gotovo da

sam izgubila osjećaj za vrijeme. Sat mi je dobro skriven od vlage ispod rukava jakne i Planina pod Golico

28

rukavice. Ne znam koliko je sati, ne znam koliko dugo već hodam, ali mi se čini da bi

kuća mogla biti tu negdje, na dohvatu mog pogleda. Očima razmaknuh vlažne gole

crne grane i široko se osmjehnuh. Evo je! Na rubu strme padine, kao da lebdi na

vjetru, zemlju ne dotiče. Poput neke čarolije u Zemlji Oza u mislima je nestalo oblaka

i kiše, vjetra i hladnoće, a pojavila se duboka snježna padina na travnjaku podno

Krvavke. Opijeno tražim put na strmoj padini. Svježi tragovi kozoroga pored

planinskog bora, koji se jedini prilagodio surovim uvjetima na ovoj vjetrometini, kažu

da je još netko tu.

Kristalne snježne pahuljice poput ledenih iglica bockaju mi lice, dok mi se prsti

koče u vlažnim rukavicama. Još jedan pogled prema Triglavu, jer austrijski

tritisućnjaci su potonuli u maglu i oblake iz kojih sniježi baš kao i iz ovog nad

Golicom. Topli kamin, vrući čaj i snježna mećava. Proljeće u Karavankama.

02.06.2006.

Planinarska kuća pod Golicom

Klu

zije

va s

iriš

tara

(la

t.G

enti

ana

clu

sii)

Kal

južn

ica

(lat

.Cal

tha

laet

a)

29

Zidna gušterica (lat. Podarcis muralis)

Otok Cres

PET CRTICA S OTOKA CRESA9

I.

resko – lošinjska otočna skupina prostorno je najveća otočna skupina u

Jadranskome moru. U Kvarnerskom zaljevu se smjestilo 36 otoka,

otočića i hridi. Cresom prolazi 45. sjeverna paralela, što otoku donosi

najviše sunčeve svjetlosti u lipnju, najviše temperature tla i zraka u srpnju te mora u

kolovozu.

Priroda je otoka Cresa okrutna i velikodušna istovremeno, od neprohodnih

sjevernih padina šibanih snažnim vjetrovima kroz krševitu oštru središnju visoravan

pa sve do otvorenih južnih obronaka milovanih maestralom i morem. Dok još čovjek

svojim djelovanjem nije promijenio biljni pokrov, cijeli je otok bio prekriven hrastovim

šumama, sjeverni dio hrastom meduncem, a južni crnikom. Djelovanjem čovjeka

umjesto šuma su se pojavile velike kamenjarske površine, pašnjaci za ovce. Na tom

se kamenjaru javio biljni svijet, koji čini oko 300 od 1300 poznatih vrsta otočnih

biljaka, od kojih su neke endemske i reliktne.

Cres je otok na kojem mnoge životinje još uvijek žive mirno u obitavalištima

koja pripadaju samo njima. Najpoznatiji je kao stanište bjeloglavih supova, orlova –

zmijara i sokola lastavičara, ali i drugih rijetkih i ugroženih ptica. Na otoku nema zmija

otrovnica, ali ima 25 vrsta

vodozemaca i gmazova. Izvorni

sisavci su kuna bjelica, zec i

kvarnerska krtica, dok su jeleni i

divlje svinje naseljeni za potrebe

lovnog turizma. I kukci su

nezaobilazna karika u hranidbenom

lancu otoka. Samo leptira ima 68

vrsta. Zato Cresom treba putovati i

otkrivati njegove tajne.

9 Izvor za tekst: Mavrović, N. (1997.) Cres i Lošinj Šetnja otocima, otočićima i hridima. 2. izd. Nerezine

30

Detalj s Tramuntane I.

II.

U sjevernom dijelu otoka Cresa na litici visokoj 130 metara, što se strmo ruši u

more, smjestio se gradić Beli, koji porijeklo vuče još iz pretpovijesti. Sa svoje je

sjeverne strane bio utvrđen bedemima, zbog kojih će ga Rimljani nazvati Caput

insulae, što je danas naziv Eko - centra, koji štiti i čuva raznolikost prirode, pridonosi

očuvanju autohtonih vrijednosti i kulturno-povijesnog nasljeđa. Eko-centar u Belom je

ipak najpoznatiji po programu zaštite bjeloglavih supova, rijetkih i veoma ugroženih

ptica. Legenda kaže da je gradić dobio ime po hrvatsko–ugarskom kralju Beli IV.,

koji se u njega sklonio bježeći pred najezdom Tatara. Prema drugoj tvrdnji grad je

dobio ime po keltskom kralju Abelu, koji ga je osnovao.

Gradić Beli dotiče rub čarobne Tramuntane. Ovo područje odlikuje niža

temperatura u zimskim mjesecima i nešto veća količina oborina, a kraće razdoblje

ljetnih suša. Tramuntanu su stoga prekrili hrastovi medunci i bijeli i crni grabovi, što

ovu iskonski divlju šumu čine nalik onoj iz bajke. Pored Eko–centra počinje sedam

eko–staza, a svaka od njih krije nešto neobično lijepo: Kroz Potok, Vilinska staza,

Pepijeva staza, Staza masmalića, Staza orhideja, U igri s prirodom i Izložba Povijest i

umjetnost u prirodi nazvana «Stozá Tramuntana I».

Duž staze Tramuntane I. poredani su 21 umjetnička skulptura i niz prirodnih

znamenitosti, ili pak one, koje su djelo ljudskih ruku. Obale Potoka spaja Rimski most

na Rimskoj cesti. Upravo

se na tom mjestu za kišnih

jesenskih dana stvaraju

neobično lijepi slapovi.

Škujina je jama koja je

nekad bila Zmajeva kuća.

Danas u njoj žive još samo

šišmiši. Čampari je pećina

u kojoj su pronađeni ostaci

pretpovijesnog medvjeda i

neke vrste kukaca10, koji

žive samo ovdje. Pećina

10 Kornjaš iz porodice pipa Otiorrhynchus crepsensis, creski endem koji živi u pećini Čampari i jami Lipici i ne živi nigdje drugdje na svijetu, Bathysciotes khevenhülleri crepsensis i Bryaxis crepsensis crepsensis, kukci koji su pronađeni u pećini Čampari, a znanstveno ime su dobili po otoku Cresu (Crepsa)

31

Čampari je najdublja do sada istražena pećina na otoku Cresu, ali nepristupačna, jer

se najveći dio pećine nalazi na dubini od 100 metara. Na livadi Kirinići nalazi se veliki

Vesnin11 labirint. Izgrađen je od gotovo 3000 kamenova. Od postojanja svijeta

labirinti su bili mitske pojave, sredstvo ritualnih putovanja iz svijetla u tamu, s

površine u središte Zemlje i natrag, simbolizirali su smrt i ponovno rođenje. Na

Tramuntani labirinti su sredstvo ponovne uspostave odnosa čovjeka i Duha Prirode.

Prema uputi uđoh u labirint s istoka, koračah polako i pustih misli da neometano teku

kroz tišinu. Dotiče ih tek plahi šum nožica primorskih gušterica12, koje ometoh u

njihovom miru. Radoznalo se međusobno promatramo, ne dotičući se strahom nego

toplinom. Sunce nam osvjetljuje put, a povjetarac nas miluje. U središtu labirinta kao

u središtu svijeta, u središtu Tramuntane i u središtu vlastitog srca. Drevna

Tramuntana u svome okrilju krije sedam labirinata različitih oblika i veličina.

Stoga «neka vaš boravak u prirodi bude dio nje, a ne protiv nje. Poštujte

svetost Tramuntane. Sa sobom ponesite samo utiske ili fotografije, a za sobom

ostavite tek otiske stopala!»13 I ne zaboravite da se «na brdima, u šumama i na

livadama riječ duše glasnije čuje».14

III.

Na prijevoju Križíć, gdje cesta za Beli napušta otočnu magistralu, a pogled se

pruža na obje strane otoka, podignut je betonski zid, koji štiti cestu od strašnih naleta

bure. Odmah iza zida, s njegove sjeverne strane počinje staza, što vodi na Sis, drugi

po visini, tek devet metara niži od najvišeg vrha otoka Cresa Gorice. Vrh Gorice je sa

svojih 648 metara drugi po visini otočni vrh u Hrvatskoj.

Nad Križíćem urliče bura. Udara na refule, pojača pa se stiša. Staza pored

gromače uspinje se blago pa odmah strmo prema naglom uzvišenju na stijeni

zvanom Mali Sis. Tlo je plitko, izloženo stalnim udarima divljih vjetrova pa na njemu

opstaju tek niske biljke metvice, kadulje i borovnice. Povremeno se zaplave žedne

glavice modrog kotrljana, dok majušni hrastovi medunci stenju šibani pobješnjelim

vjetrom. Malo je poznato da je na otoku krajem 19. i početkom 20. stoljeća radila

destilerija eteričnih ulja u kojoj su se prerađivali kadulja, lovorovo lišće, ružmarin,

11 Vesna, staroslavenska boginja proljeća i izvor nadahnuća umjetnicima 12 Primorska gušterica (lat. Podarcis sicula) i zidna gušterica (lat. Podarcis muralis) zaštićene su Zakonom o zaštiti prirode i Pravilnikom o zaštiti pojedinih vrsta gmazova (reptila). Naknada za počinjenu štetu iznosi 500,00 kn, dok za sve otočne endemične podvrste primorske gušterice iznosi 2.000,00 kn 13 Izvor: Tramuntana, eko-staze i labirinti, Eko – centar Caput Insulae Beli 14 Citat s Tramuntane

32

smilje i metvica. Danas je najčešći otočni med onaj od kadulje, pogodan za liječenje

dišnih putova.

Preskočih gromaču, svladah stijene i s osmijehom na licu stigoh na Sis. Od

bure se odmah sklonih iza hrpa kamenja, koje su ostatak pretpovijesne gradine.

Milovana suncem promatram beskrajno plavetnilo mora, koje je bura zapjenila oštrim

valovima. Jasnim nebom u zanosnom letu kruže bjeloglavi supovi, otmjeni vladari

creskog neba. Zbog ljepote njihovog leta narod je vjerovao da su blejski orli vile

okovane u ptičje perje, koje pjevaju vilinskim glasom. Prijevoj Križíć najniža je točka

ovog dijela otoka, pa je supovi rado prelijeću u potrazi za hranom. U daljini izdigla se

Osorščica nad Lošinjem, u izmaglici trepere Rijeka, Krk i Istra. Malo su zaklonjeni

raslinjem, koje okružuje plosnati vrh. Sis

Oprezno koračah na

silasku. Suhi kamen klizi pod

nogama. Čini mi se da se bura

stišala, da je samo lagani

povjetarac, što mi mrsi kosu i

štipka lice. To je varka, jer

opet će se pojačati, kako će

odmicati dan. I tako do večeri,

kada će i sama otići na

počinak. Goruće sunce

prosipa svjetlost i toplinu na

čitav kraj. Da nema bure, spržilo bi me bez milosti. Eto kako nekad nemilosrdna sila

prirode može biti čovjekov saveznik.

IV.

Kamen na kamenu, kamen do kamena labirint je gromača kroz koji vodi širok

put prema marjanskom svetištu Sveti Salvador. Gromače, niski zidovi građeni

tehnikom suhozida razlikuju se međusobno oblikom, veličinom i namjenom. Neke

služe za sprječavanje erozije tla uslijed ispiranja kišama i dobivanje terasastih vrtova

i maslinika, druge su nastale uslijed čišćenja tla od kamenja, a treće dijele parcele

unutar obitelji. Staza vodi kroz stoljetni maslinik nad kojim se počinju skupljati tmasti

oblaci. Maslina je oduvijek bila važna za život Cresana. Početkom 19. stoljeća na

otoku je bilo oko dva milijuna stabala maslina, dok ih danas ima svega 300 tisuća.

«Creske masline na glasu su zbog svoje dobrote, a creskom ulju je dosta hrdjava

33

cijena. Kopač radi dan i noć oko masline, on pazi na nju kao na zjenicu oka, čisti ju,

gnoji, kopa, miješa (...). Cresanin je brzo uvidio da trud posvećen maslinam slabo

uspijeva, on se obratio više lozi. Ali ni tu nema prave nade.»15 Škrta creska zemlja ne

pogoduje uzgoju vinove loze, dok se upornim radom otočana cresko, nekad po

kvaliteti glasovito ulje, nastoji izdignuti iz zaborava.

Na brežuljku među

čempresima samotna stoji

crkvica svetog Salvadora. U

tišini promatra sivo more i nebo

iz kojeg nad Cresom grmi i

sijeva. Oblaci su sve tamniji, a

vjetar sve snažniji. Nije vrijeme

ugodnoj šetnji, nego brzom

povratku. Strma staza prema

uvali Gavza vodi kroz maslinike,

otočni kamenjar i makiju sve do

morske obale. Noge mi zapinju za gustu zimzelenu šikaru, tipičnu za sredozemna

područja. Na kamenjarskom travnjaku žuti se ocvalo smilje. Počinje kiša. Kamen je

sklizak, more šumi. Sve bliže je i bliže. Penje se k meni, udara bijesno o svoje obale.

Hoće li progutati stazu? Neće, prevarila me je optička varka, igra mora, biljaka i

kamena. Divlju stazu na stijenama nad morem smjenjuje blaga šetnica Lungomare i

vodi me natrag u Cres. Sigurno ću se vratiti na ovo mjesto. Osjećam kako me zove

da učvrstimo novostečeno prijateljstvo.

V.

Cijelu noć je vjetar povijao pinije, a kiša natapala zemlju i kamen. Cres se tek

probudio, u marini poput zipki ljuljuškaju se brodice. U dnu uvale Piskel gusta

močvarna vegetacija svjedoči o tome da se na ovome mjestu miješaju morska i

slatka voda čineći bočatu vodu. Ovan bogatog rogovlja radoznalo me promatra, pa

onda pobjegne u sigurnost pašnjaka.

Pored suhozida uspinje se prostrani kameni put zvan Francuski put. Blago se

uzdiže vijugajući kroz maslinike u koje se sve češće zapliću grabovi i majušni

hrastovi crnike. Oblaci su otplovili u daljinu, pa je sunce obasjalo i modrinom prekrilo

15 Tentor, A.: Creske pričice prvi hrvatski putopis po otoku Cresu, Zapisi s otoka Cresa krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, Pino Tuftan, Viškovo, 2007., str. 37, 38

34

cresku uvalu i grad. Zidna gušterica odmara na kamenu. Dio svog dugog repa će

odbaciti u opasnosti, a on će joj ponovno narasti. Ime je dobila po mjestu na kojem

živi, a to je kamenjar, stari zid ili ruševina. Brza je i okretna. Nakon sata hoda staza

napušta Francuski put i uspinje se prema selu Krčina. Neke čudne biljke rastu uz

stazu. Krvavi mlječić i veliki mliječak. Grmići su to okruglih stabljika kroz koje teče

«mlijeko», koje je otrovno. Dodirne li kožu, sprži je. Neće ih pojesti ni koza ni ovca.

Rastu i šire se poput korova, a ljudi ih često u vrtovima sade kao ukrasne biljke.

«Napokon ukaže mi se Krčina sa svojimi vinogradi i po koji kopač, koga radosno

pozdravih (...). Već pepeljaste masline, jedna za drugom, sve u lijepom redu klonule

k Cresu. Oko njih vijugaju se gromačine kamenja, plod neumorne radnje creskih

kopača, koje kao ljute guje čuvaju to prerijetko bogatstvo jadnih težačkih ruku.»16 Do

devedesetih godina prošlog stoljeća selo Krčina je bilo napušteno, a danas je

poznato po domaćoj kuhinji. Prelaskom magistralne ceste Cres – Mali Lošinj

nastavlja se put ka selu Loznati. Osim po janjetini selo je poznato i po lokalitetu

Lovreški na kojem se nalazilo antičko i ranokršćansko naselje. Iz sela staza vodi kroz

maslinike i pašnjake natrag prema Cresu. Uglavnom je gotovo neprohodna, jer su se

u skorije vrijeme na mnogim mjestima urušile gromače. Skliska je, jer ju je natopila

noćašnja kiša. Tiha je. Tišinom zazvoni tek zvon sa samostanskih crkava

oglašavajući polovicu dana. Netaknuta divljina blagodat je za ovce, što slobodne

pasu u njezinom okrilju.

Ovo mjesto na uzvisini s koje

se pogled širi na prostrani creski

zaljev, pitomi maslinik prošaran

smokvama i divlju makiju u dušu mi

ulijeva osjećaje sklada i spokoja.

Na ovome mjestu vrijeme me ne

dotiče svojom prolaznošću.

Iskonska divljina pomalo me plaši

svojom snagom, a u svome mi

okrilju obnavlja tijelo i duh.

31.08.2007.

16 Tentor, A.: Creske pričice prvi hrvatski putopis po otoku Cresu, Zapisi s otoka Cresa krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, Pino Tuftan, Viškovo, 2007., str. 31

Pogled na Cres s Francuskog puta

35

Božja ovčica (lat. Coccinellidae)

S.O.S. Božja ovčica

SREĆONOŠA NA MOM DLANU

ovrh bukove šume proviruje sunce. Okruglo, zlatno. Kad god

poželim, uranim u zoru, došuljam se i promatram kako sunce

raskošno blista nad planinom. Nad oranicama zasijanim i livadama

procvalim. Gledam tišinu kako spava. Opet je legla na moj samotni dlan. U daljini

žamore glasovi tek probuđene šume. Neprimjetan sam dio ovoga sklada. Nečujno

promatram još nenaslikane slike planine. Odjednom u travi ugledam malene, crvene

bobice kako su se rasule livadom. Šumske jagode – pomislih pa nezainteresirano

pustih misli da teku i jure po cijeloj planini. Letim u visinu, dotičem okom i drvo, i

nebo, i pticu, pa onda opet spustim pogled na livadu. Crvene bobice još su tu.

Nečujno migolje s lista na list. Božje ovčice! – srce mi radosno uskliknu – a ne

jagodice. Nježno pružih ruku, a jedna mi se bobica spusti na prst. Prinesoh je licu, a

ona bez straha proučava moj dlan. Srce mi pjeva, dok se čudim kako li je samo ova

nježna buba dobila ime. Evo, ovako:

Od davnina narod božju ovčicu naziva još i buba mara17. Ovčice su mirne i

umiljate, a onako ljupke crvene bube izgledaju baš umiljato božje. Od davnina znali

su ljudi da božja ovčica, kad je ugrožena, pušta žutu tekućinu neugodna mirisa i

gorkog okusa, kojom se brani od grabežljivaca. Uz to se još svaka druga baba zvala

Mara, a tad su babe jako

vonjale, jer se nisu prale, a i

kuga je vladala. I tako, narod

ko narod, nazove bubu po

babi Mari koja smrdi. Tako je

nastala babamara, koja onda

tokom godina i godina

usmene predaje i pisanih

tekstova, čija su slova zbog

starine gubila jasnoću, prelazi

u bubamaru.

17 lat. Coccinella septempunctata L. - obična buba mara

36

Buba mara je malena životinja žute, narančaste ili crvene boje s crnim

točkicama. Vjeruje se da broj točkica govori o starosti buba mare, ali to nije točno.

Odrasla buba na zatku ima sedam točaka. No ima ih i crnih s crvenim točkama, a

neke vrste uopće nemaju točke. Prema broju točaka na pokrilju određuju se vrste.

Ima dva para krila. Jedan par krila je čvrsto pokrilje i štiti drugi par nježnih i prozirnih

krila pomoću kojih buba leti. Nakon parenja bube mare polažu jaja iz kojih izađu

ličinke. Ličinke se pričvrste na prikladnu podlogu, prestanu jesti i zakukulje se. Iz

kukuljica kasnije izađu male žute bube mare bez točkica. Kasnije, nakon 24 sata,

pojave se crvena boja i točkice. Ličinke su proždrljive i hrane se lisnim ušima. Ličinke

buba mare često postaju plijenom ptica i nekih kukaca. Zanimljivo je da ih iz samo

njima znanih razloga mravi odvlače i bacaju s ruba listova. I odrasle se bube mare

hrane lisnim ušima, ali i grinjama i štitastim ušima. Dnevno ih mogu pojesti 30 do 40.

Stoga su veoma korisne čovjeku. Ptice, ali samo neke, su jedini buba marini

neprijatelji. Ostalima je njezina krv veoma neugodnog mirisa i okusa. Kad osjeti

opasnost, okrene se na leđa, skupi noge i pravi se mrtvom. Prava glumica.

Intenzivnom bojom pokrilja upozorava ostale kukce da nije ukusna za jelo. Na

livadama i u vrtovima diljem cijele Europe živi više od 100 vrsta božjih ovčica. Na

smanjenje njihovog broja utječu niske temperature zimi i nedostatak hrane u proljeće.

Zato je dobro postaviti kućice za njihovo lakše prezimljavanje u neposrednoj blizini

voćnjaka ili vrta, ispod strehe, zaklonjene od strujanja jakih vjetrova.

Niz je legendi i vjerovanja povezan s ovom ljepuškastom bubom. Vjeruje se da

buba mara nagovješćuje dane sreće onome, kome sleti na ruku. Brojanjem do

njezinog polijetanja saznaje se broj godina koje će se doživjeti, a djevojkama kazuje

za koliko će se mjeseci udati. Neodlučnima pokazuje put i nudi najpovoljnija rješenja.

Smatra se da nije dobro ubiti ili otjerati bubu maru s odjeće, jer to donosi nesreću.

Mora je se pustiti da slobodno odleti, a iz pravca prema kojemu je odletjela doći će

naš voljeni. Uleti li u kuću, u nju će donijeti djecu, novac i sreću. Zaštitnica je djece,

ona je jedan od rijetkih kukaca, kojeg se djeca ne boje. Smatra se vjesnikom pisma

pa je opjevana u stihovima "Let`, let` bubamaro, donesi mi pismo".

Stoga pustih bubu maru da mi nožicama lagano prebire po dlanu. A kad joj je

šetnja dosadila, podigne prozračna krila pa lako odleti na cvijet. Zaželjeh joj sretan

put. Ona ne zna da ću jednog dana o njoj napisati priču. Samo da pronađem prave

riječi za nježnost i ljupkost sreće, koju mi je podario dan.

02.01.2008.

37

S.O.S. Voda

NA IZVORIMA ŽIVOTA

HPD "Lipa" na čarobnim izvorima.

oda je život. Bez nje nema života kakav poznajemo. Nezamjenjiva je, a

ima je sve manje za sve više stanovnika na Zemlji. Sve je zagađenija,

sve je manje kristalno čistih izvora. Treba ih čuvati kao kap vode na

dlanu. Opća skupština UN-a je rezolucijom 22. veljače 1993. odlučila da se 22.

ožujka svake godine obilježi kao Svjetski dan voda i da se na taj dan diljem svijeta

skrene pozornost na probleme vezane uz vodu i vodne resurse. Lipaši su s

posebnim poštovanjem posjetili neke od njih.

ukrašeni kolač od medenoga tijesta. Njego va se Izvor Kamačnika Izletište Kamačnik u Gorskom kotaru s restoranom, ribogojilištem i 3,5 km dugom

neobičnom šetnicom punom mostova u zaštićenom prirodnom krajoliku, izazov je za

svakog ljubitelja prirode. Posebna je atrakcija kanjona Kamačnik od ušća do izvora

put koji vodi čas rubom stijene, čas drvenim mostovima sagrađenim iznad šumovita

potoka do lijepe zelene doline, da bi se među šumovitim obroncima otkrio kotao s

dubokim tamnim jezercem, kraškim vrelom Kamačnika. Desni je pritok rijeke Dobre,

u koju se ulijeva nedaleko Vrbovskog.

Ljubitelji prirode će ovdje naći bogatu floru i prave riječne pastrve. Ni medvjed

ovdje nije rijedak posjetitelj, ali Lipaši su neustrašivi i odlučni. Oduševljenje izvorom

Kamačnika neopisivo je riječima.

38

Lipaši na Okrešlju

Slap Rinka

Izvor Savinje

Neke od najvećih atrakcija

Logarske doline, jedne od

najljepših alpskih dolina na svijetu,

su izvor Savinje i slap Rinka u

slovenskim Kamničkim Alpama. Iz

lokvice vode pod kamenim

gromadama nastaje cijeli slap koji

pada niz vapnenačku stijenu 78 metara u dubinu, dok mu je ukupna visina 105

metara. To je najposjećeniji slap u Savinjskoj dolini i općenito u Sloveniji. Najviši je

od 20 stalnih ili povremenih slapova u Logarskoj dolini. Pored slapa u stijeni je

kućica Orlovo gnijezdo, odnosno koča pod slapom Rinka, sa živopisnim pogledom na

Alpe i slap.

Do Frischaufovog doma na Okrešlju, koji se nalazi na 1396 metara, vodi živopisna

staza prepuna drvenih stuba i ljestava i s pokojim klinom. Imenovan je po dr.

Johannesu Frischaufu, istraživaču Kamničkih Alpa. Prvu kuću, koju je 1876. izgradilo

Njemačko-austrijsko planinarsko društvo, 1907. je odnijela lavina. 1908. je izgrađena

nova, koja je 1991. povećana i obnovljena. Upečatljiva je molba planinskog cvijeta

upućena čovjeku: "Če me čutiš in obljubljuješ, pusti me živeti. Planinski cvet".

Sve Lipašice i svi Lipaši su neustrašivo svladali sve prepreke na putu.

39

Izvor Soče

Soča izvire u slovenskim Julijskim Alpama nad

dolinom Trente. U gornjem toku rijeke, koji je

veoma čist, živi rijetka vrsta ribe, pastrva glavatica.

U tom dijelu je rijeka zaštićena kao spomenik prirode. Za pristup izvoru treba malo

avanturističkog duha, jer je uspon strm, klinovit i sajlovit, onako – alpski. Počinje kod

Koče pri izviru Soče na 886 metara, a završava u procijepu u stijeni iz kojeg izvire

voda. Doživljaj je nezaboravan, ali jesmo li baš svi bili hrabri?

Izvor Bune

Prije izvora rijeka prolazi ispod zemlje punih

20 kilometara. Buna je rijeka u Bosni i

Hercegovini, lijevi pritok Neretve, u koju se ulijeva

oko 15 km nizvodno od Mostara. Veoma je

bogata vodom. Iz izvora istječe 39 m³/s vode pa

je stoga ovo najjači izvor u Europi. Na Buni,

40

neposredno ispod izvora u Blagaju, nalazi se mrijestilište i uzgajališe pastrva. Na

samom izvoru, koji izbija iz duboke pećine, nalazi se stara derviška tekija, mjesto

gdje su se u prošlosti okupljali derviši, izmjenjivali iskustva i učili o Islamu. Još 1664.

spominje je putopisac Evlija Čelebija. Mjesta poput ovog bila su začeci kulture i

religije Bosne i Hercegovine. Lipaši nisu propustili osvježiti se kristalno čistom

ledenom vodom s izvora rijeke Bune, slušajući marljivo kuckanje filigrana, koji

prekrasnim ornamentima ukrašavaju tanjure.

Vevčanski izvori

Vevčanski izvori nalaze se ponad sela

Vevčani u zapadnoj Makedoniji, u porječju

Crnog Drima. Vevčanska država, kako se domaćini vole šaliti, je enklava u dijelu gdje

živi albansko stanovništvo. Uz uređene staze uz cijeli splet izvora, potoka i potočića u

hladu šume ugodno je provesti dan. Selo je smješteno podno masiva Jablanice, koja

se nalazi na granici s Albanijom. Mjestašce je priljubljeno uz planinu, uskih strmih

uličica, čuje se žubor vode. Odmah se osjeća svježina i huk vode. Pravo vodeno

bogatstvo zaštićeno je kao spomenik prirode. Moćna voda isprepletana stablima

drveća, zagrljajima korijenja i dopadljivim mostićima osvaja čovjeka u tren. Pa tako i

Lipaše i njihove goste. Netko je rekao: "Hvala ti što si me dovela ovamo." Hvala

prirodi što nam je dala na čuvanje ovo blago.

41

Sveti Jovan Bogoslov Kaneo i Ohridsko jezero Sveti Naum na Ohridskom jezeru

Izvori Crnog Drima

U podnožju Svetog Nauma nalazi se ulaz u Nacionalni park Galičica, u kojem se

nalazi bajkovit izvor Crnog Drima. Izvor se može posjetiti jednino čamcima na vesla i

u pratnji vodiča. Rijeka svojom zeleno-tirkizno-plavom bojom i pješčanim dnom

odmah očara posjetitelja. Izvora, koji pune Crni Drim je bezbroj, a voda čak izvire i iz

samog dna. Mjestimično se vide mali pješčani virovi iz kojih izlazi voda i koji kao da

vriju na dnu rijeke. Ime “Crni” Drim dobio je zahvaljujući endemskoj algi crne boje.

Crni Drim nakon manje od jednog kilometra od samog izvora podno planine Galičice

ulazi u Ohridsko jezero. Rijeka potom doslovno teče kroz cijelo jezero, da bi opet iz

njega izašla kod grada Struge. Konačno se Crni Drim spaja s Bijelim u Albaniji i

ulijeva se u Jadransko more. Voda iz rijeke je puna vapnenca i iz nekog razloga ne

miješa se s vodom iz jezera dok protječe kroz njega. Kod Struge Drim svom silinom

opet izlazi iz jezera i postaje rijeka. Voda u rijeci ima stalnu temperaturu i ljeti i zimi

oko 9 stupnjeva i nikada se ne ledi čak i kada su niže temperature u okolici.

Uopće ne treba naglasiti da Lipaši i njihovi gosti nisu odoljeli ogrlicama i

narukvicama spravljenim od čuvenih ohridskih bisera.

42

Izvor svete Petke

Sveta Petka, svetica srpskog

porijekla, uživa veliko poštovanje svih

pravoslavnih vjernika. Živjela je u prvoj

polovini 11. stoljeća u veoma bogatoj i

pobožnoj obitelji. Poslije smrti roditelja

Petka je sve bogatstvo podijelila

siromašnima i otišla je u Carigrad, gdje

se zaredila u samostanu svete Sofije.

Poslije njene smrti otkopan je grob i

pronađeno je neraspadnuto tijelo, nad kojim su se događala čuda, a bolesnici su

ozdravljali. Često se pored crkve svete Petke nalazi izvor ljekovite vode, koju vjernici

uzimaju sa strahopoštovanjem i vjerom i nadom da će im pomoći u ozdravljenju. Ni

Lipaši i njihovi gosti nisu propustili uzeti bočicu svete vode s izvora svete Petke, koji

se nalazi tik pored manastira Svetog Nauma.

Izvor Une

Vrelo Une je hidrološki spomenik prirode. Una izvire u Zadarskoj županiji, u blizini

mjesta Donja Suvaja i Donji Lapac ispod padina planina Plješivice i Stražbenice, a

ulijeva se u Savu pored Jasenovca, u koju godišnje donese gotovo 8 milijardi kubnih

metara vode. Una je svoje ima dobila od starih Rimljana, koji su, po prvi put

ugledavši njenu ljepotu, uzviknuli UNA - "jedna" ili "jedina". Njezin izvor je na

nadmorskoj visini od 448 metara i izvire kao okruglo, mirno modrozeleno jezero. Po

svojim osobinama to je tipično krško vrelo iza kojeg se nižu slapovi i razgranata

slapišta, koji su oduševili Lipaše!

17.12.2010.

43

O AUTORICI

Jasnica Žagar je rođena u Zagrebu 1967. godine, gdje je završila

osnovnu i srednju školu. Diplomirala je 1994. godine na odjelu

strojarskih konstrukcija, smjer motori i motorna vozila, Fakulteta

strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu. Na odjelu

pedagogijskih znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u

Zagrebu 1996. godine stječe potvrdnicu o pedagogijsko –

psihološkom obrazovanju. Završila je obrazovanje za upravljanje

kvalitetom i auditiranje sustava upravljanja kvalitetom prema harmoniziranim

shemama Europske organizacije za kvalitetu i stekla je diplome EOQ menadžera

kvalitete i EOQ auditora kvalitete. Na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu je

2009. godine obranila specijalistički poslijediplomski rad i stekla akademski naziv

univerzitetska specijalistica poslovne ekonomije. Tijekom karijere je radila na

poslovima srednjoškolske profesorice matematike i strojarske grupe predmeta,

potom kao tehnologinja prve grupe na održavanju lokomotivskih dizelskih motora,

kompresora i hidrauličnih prijenosnika, kao inženjerka osiguranja kvalitete te

menadžerica kvalitete i okoliša.

Aktivnim planinarenjem se bavi od 80-tih godina prošlog stoljeća. U

kontinuitetu je članica HPD-a "Lipa" iz Sesveta od 1984. godine. Članica upravnog

odbora društva je bila od 1991. do 2004. godine, kad je obnašala dužnosti

predsjednice izletničke komisije (1991.-1996.) i dopredsjednice društva (1996.-

2004.). Planinarsku školu u organizaciji HPD-a "Zagreb – Matica" je završila 2008.

godine, a tečaj za turističkog pratitelja pri Turističkoj agenciji VMD 2009. godine. Za

doprinos napretku i razvoju planinarstva je nagrađena Srebrnim znakom s vijencem

Planinarskog saveza Zagreba 1997. godine, Plaketom Planinarskog saveza Zagreba

2004. godine i Spomenicom Hrvatskog planinarskog saveza za suradnju u časopisu

Hrvatski planinar 2008. godine. Nositelj je brončane i srebrne značke Hrvatske

planinarske obilaznice, zelene i bijele značke planinarske obilaznice Hrvatske kuće,

triju značaka Planinarskog puta Medvednicom, brončane, srebrne i zlatne značke

obilaznice "Za dušu i tijele", brončane značke proljetnog pohoda na Žumberak i

značke Zagrebačkog romarskog puta. Pored hrvatskih planina često posjećuje

slovenske, bosansko-hercegovačke i makedonske planine.

44

Razvoju planinarstva pridonijela je i članstvom i sudjelovanjem u raznim

aktivnostima HPD-a "Zanatlija" iz Zagreba (2008. i 2009.) i Planinarsko-ekološke

sekcije HPD-a "Zagreb-Matica" (2009.).