S. Kukic za rad 1-139

prof. dr. Slavo Kukić prof. dr. Miljo Demirovic

/\\>SI\KXHslK\AI\\(h<K. RADA

Pravni fakultet Oniverziteta u Bihaću

Ekonomski fakultet Sveučilišta u Mostaru

Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović

UMJESTO PREDGOVORA

Ova knjiga je samo prvi dio opsežnog "UVODA U METODOLOGIJU ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI" koja je u pripremi. Naime, još kao studenti osjećali smo otpor prema knjigama sa ovom tematikom. Naravno, ne zbog sadržaja već zato što su sve redom bile veoma obimne.

U udžbeniku koji je pred vama i koji je samo jedan dio pomenute obimne knjige koja je u pripremi, željeli smo da vas upoznamo sa najelementarnijim pojmovima, činjenicama i objašnjenjima pojmova; na primjer, šta je to znanost, znanstvenoistraživački rad, šta su metode u znanosti, odnos znanstvene metode i metodologije, tehnike istraživanja i dr. Ukratko, želimo na najkoncizniji i najednostavniji način način da objasnimo metodologiju znanstvenoistraživačkog rada. Zato, u ovoj knjizi, izuzev korištene literature, nećete nači ni rezime, ni zaključna razmatranja, već samo ono elementarno i neophodno što je potrebno kako bi stekli osnovna znanja o metodologiji znanstvenoistraživačkog rada.

Onima koje ova oblast privlači mnogo više od od elementarnog znanja, preporučamo "Uvod u metodologiju znanstvenoistraživačkog rada" djelo u kome smo šire elaborirali ono što smo, sa znanstvenog stanovišta ovdje samo naglasili. Primjera radi, u poglavlju tehnike prikupljanja i obrade empirijskih podataka obradili smo i one metode o kojima je nimalo i vrlo malo pisano na ovim prostorima, a na kojima se baziraju društvena (i ne samo društvena) istraživanja u svijetu. Takode, posebno smo obradili mjesto i ulogu informatičkih znanja u sređivanju, obradi i analizi prikupljenih podataka, o čemu do sada, barem na ovim prostorima nije pisano.

► METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI <

6________________________________Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović

Kao posebnu praktičnu vježbu na kraju knjige ubacili smo nekoliko desetina pitanja iz gradiva koje je sastavni dio ovog udžbenika kako bi sami provjerili u kojoj ste mjeri savladali gradivo, odnosno metodologiju znanstvenoistraživačkog rada u društvenim znanostima.

Nadamo se da ćete iz udžbenika koji je pred vama naučiti bez pretjeranog napora ono najosnovnije,a to i jeste cilj.

Ovaj udžbenik namijenjen je prvenstveno studentima dodiplomskog i postdiplomskog studija koji kao redovan predmet slušaju metodologiju znanstvenoistraživačkog rada, kao i ostalim studentima koji pokazuju interes za ovu oblast, jer pisan je na jednostavan i prihvatljiv način, da se bez pretjeranog napora nauči ono najosnovnije.

Udžbenik je tiskan na hrvatskom i na bosanskom jezikujer i njegovi autori govore i pišu na bosanskom, odnosno hrvatskom jeziku, a i većini studenata kojima je prevashodno i namijenjen ovaj udžbenik, hrvatski i bosanski jezik su maternji.

A u t o r i



1. POJAM ZNANOSTI I ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA

METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI <

Dr. Slavo Kukić e^1 Dr. Mujo Demirović 9

1. POJAM ZNANOSTI I ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA

1.1. STO JE ZNANOST?

Pitanje iz naslova je, moglo bi se kazati, relativno jednostavno? Ali, radi se o dojmu tek na prvi pogled. Stvarno, međutim, postavljeno pitanje traži raščišćavanje većeg broja nepoznanica i dilema.

Jedna od dilema je, primjerice, u izravnoj vezi s činjenicom da se pojam "znanost" može promatrati u njegovom širem i užem značenju. U prvom slučaju, u svom širem značenju,jmanost se može odrediti kao sinonim za i\j sveukupno znanje. Promatra li ju se, međutim, u njenom užem značenju, izvjesno je da je po srijedi vrsta društvene misaone djelatnosti čiji je temeljni cilj otkrivanje zakona prirodnih i društvenih pojava, a koje je u uskoj vezi sa savladavanjem problema čovjekova egzistiranja u najširem značenju riječi.

Pode li se od iznijetog načina razrješenja postavljene dileme, izvjesno jeda se može govoriti o dvije bitne funkcije znanosti. Jedna od njih je teorijska ilispoznajna funkcija, koja se manifestira u stalnoj potrebi razvijanja znanstvene

spoznaje. Drugu se može odrediti kao socijalno praktičnu, odnosnu primjenjenufunkciju čiji se smisao svodi na primjenu određenih teorijskih znanja.^

Zbog većeg broja dilema, koje nameće odgovor na pitanje što je znanost, su dosta različite i raznovrsne i definicije znanosti. S ciljem ukazivanja na njihovu šarolikost, neke od njih prezentiramo i u ovoj analizi:

► METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI A

10______________________________Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović

j a)j Znanost je oblik ljudske aktivnosti pomoću koje čovječanstvo stječe/ sve veće i točnije znanje i razumijevanje prirode, njene prošlosti,

sadašnjosti i budućnosti, kao i sve veću sposobnost da se prilagodisvojoj okolini i da je mijenja, a isto tako da mijenja svoje vlastitekarakteristike (P. Freedman)

b)j Znanošću obično nazivamo sređeno, sistematizirano i provjereno / znanje o nečemu, postignuto metodičnim, pažljivim i savjesnim \ \ istraživanjem i razmatranjem (M. Samic)

ej Znanost je zajedničko, koherentno, organizirano i sistematizirano znanje ljudskog roda (B. Težak)

d) Znanost je objektivna, logična, precizna, provjerljiva i sistematična j metoda prikupljanja, opisivanja, klasificiranja, definiranja, J mjerenja, eksperimentiranja, uopćavanja, objašnjavanja, predviđa-nja, kontroliranja i vrednovanja iskustvenih činjenica (Đ. Susnjic)

e)\ Znanost je sistematizirana i argumentirana suma znanja uM određenom povijesnom razdoblju o objektivnoj stvarnosti do koje

I se došlo svjesnom primjenom određenih objektivnih metoda

I i istraživanja sa svrhom spoznaje zakona prirodnih i društvenihzbivanja da se omogući točno predviđanje budućih događaja imaksimalne djelotvornosti ljudske prakse (T.Salitrežic)

"Prethodna definicija je, zapravo, proširena verzija definicije iz Enciklopedije Leksikografskog zavoda. Međutim, proširivanje, koje je u njoj učinjeno, nije rezultiralo i dodatnom kvalitetom definicije iz spomenute enciklopedije. Stoga nam se definicija, data u Enciklopediji Leksikografskog zavoda, čini i najprihvatljivijom. Prema njoj se, podsjetimo, znanost određuje kao "sistematizirana i argumentirana suma znanja u određenom historijskom razdoblju o objektivnoj stvarnosti do koje se došlo svjesnom primjenom određenih objektivnih metoda"^

Ova nam se definicija čini prihvatljivom i zbog to ga jer iz nje proizlaze dva bitna elementa bez kojih se znanost ne može uobličiti. Jedan je predmet izučavanja, dakle dio objektivne stvarnosti, čije je izučavanje u sferi interesa određene znanosti, a drugi znanstvena metoda, odnosno put ili način da se dođe do istine o dijelu objektivne stvarnosti.

1 Enciklopedija Leksikografskog zavoda, sv. IV, JLZ, Zagreb, 1968., str. 487.


Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović _______________________________ 11

1.2. OSNOVNA OBILJEŽJA ZNANOSTI

Medu autorima postoje razlike u pristupu identifikaciji temeljnih oblježja znanosti. Neki od njih navode veći broj obilježja, pri čemu pod termin obilježja smještaju i neke kategorije koje ne sadrže ni minimum pretpostavki za to.2 Drugi, opet, prave razliku između obilježja znanosti i obilježja razvoja znanosti.3 Takav je pristup, po našem sudu, mnogo ispravniji. O nedostatku se može govoriti zbog svojevrsne zbrke koja se kod njih dade identificirati u klasifikaciji i svrstavanju obilježja u jednu ili drugu grupu. Stoga smo sebi i postavili zadaću da u takvu, dakle dvojnu klasifikaciju, pokušamo unijeti određenog reda.

Sukladno takvom opredjeljenju moguće je, po našem uvjerenju, izdvojitislijedeća bitna obilježja znanosti:

/-■-■

a)" Društveni karakter znanosti, koji se manifestira, prije svega, u njenoj univerzalnosti, usmjerenosti interesima čovječanstva, ali i svakogpojedinačnog društva.

/ ■ ' ~ \

i b) Jedinstvenost znanosti. Budući je svijet jedinstven, to i sve znanosti, naizvjestan način, čine nerazdvojivo jedinstvo. Između njih nijemoguće, kako se dugo mislilo, a mnogi, nažalost, misle još uvijek,uspostaviti nikakvu vododjelnicu u smislu brane koja uspostavlja

7" neku vrstu neprobojnog zida.

c)= Jedinstvo znanstvene teorije i prakse. Prevedeno na razumljiviji jezik ovo jedinstvo znači da, zapravo, ne postoji ni objektivna znanstvena spoznaja koja se, prije ili kasnije, ne može primijeniti u praksi, ali isto tako i da nema objektivne i stvaralačke prakse koja nije, pa makar u bilo kom obliku, utemeljena na znanosti.

2 Medu takve, očito, treba ubrojati i Ratka Zeleniku. Kao jedno od obilježja znanosti on, primjerice,navodi i odnos i spone koje postoje između znanosti i umjetnosti.

3 To, između ostalih, odlikuje i pristup Miroslava Zugaja. 0 tome detaljnije vidjeti njegovu knjigu Osnoveznanstvenog i stručnog rada, Samobor, 1989., str. 10.-13.

4 Istini za volju, iako se njen društveni karakter ogleda, prije svega, u zadovoljavanju društvenih potrebačovjeka, znanost se može upotrijebiti i u nehumane svrhe. Takvih je primjera zabilježeno tijekom povijestimnogo, a na takve se primjere primjene znanosti može nerijetko naići i danas.


12 ______________________________ Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović

d) Kreativnost u znanosti kao najznačajniji kvalitativni elementznanstvenika koji se temelji na aktivnom znanju kojeg oniposjeduju.

e) Interdisciplinarnost znanosti, koja pretpostavlja "interaktivnopovezivanje dvije ili više disciplina u cjelinu višeg reda, pri čemu sesinteza ne vrši samo na planu predmeta znanja nego, prije svega, i naplanu koncepta i metode, a još više na planu načela i aksioma." 5

f) Internacionalni karakter znanosti, koji proizlazi iz činjenice da je seznanost znanost ne može svesti u uže okvire, okvire jedne regije,nacije ili države. Ona je, i po unutarnjim zakonitostima svogarazvoja, ali i po svojim ciljevima i zadacima, univerzalna,općečovječanska.

g) Primjena znanstvene metode u znanstvenom istraživanju. Jasno je da jeznanosti imanentno znanstveno istraživanje kao njen bitni sastavnidio. S druge, pak, strane, nema znanstvenog istraživanja bezprimjene znanstvene metode u njenom najširem značenju riječi.

Sukladno našem temeljnom opredjeljenju moguće je govoriti i o većem broju obilježja razvoja znanosti. Smatramo potrebnim apostrofirati naročito nekoliko njih, i to:

1. Proces istodobnog diferenciranja i integriranja znanosti. Jasno je, naime,da se povećanjem ukupnog kvantuma znanja događa proces njegovasve naglašenijeg diferenciranja prema oblastima, područjima iznanstvenim disciplinama. Ali, istodobno se može identificirati iobrnut, proces stalnog integriranja znanja iz različitih disciplina,područja i oblasti, ali i istraživanja koja koriste logikuinterdisciplinarnih znanja.

2. Zakon ubrzanog razvoja znanosti. Pod ovom se zakonitošću mogupodrazumijevati najmanje dva paralelna procesa. Jedan je vezan uzčinjenicu da se u svijetu može identificirati stalni porast brojaznanstvenih radova. Drugi, možda i još značajniji, proizlazi izčinjenice da se vrijeme od određenog znanstveog pronalaska donjegove primjene u praksi sve više skraćuje.

5 Ratko Zelenika, Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, Rijeka, 1990., str. 27. -28.

6 0 pojmu znanstvene metode pogledajte detaljnije poglavlje 2. ove knjige "Odnos znanstvene metode imetodologije" str.



3. Svjestan timski rad znanstvenika. Ovo obilježje razvoja znanosti je vezano za podatak da je bavljenje znanstvenim radom u prošlostibilo, prije svega, rezultat individualnog rada. Vratimo li se,primjerice, u antička vremena, izvjesno je da je svo znanje togavremena bilo rezultat individualnog angažmana. Aristotel je mogaoimati uzora u Platonu, ali sve što je stvarao, stvarao je sam inezavisno o njemu. Pitagorini zakoni su također plod individualnograda. Međutim, povećavanje kvantuma znanja, njihovo integriranjei međusobno povezivanje je izazvalo potrebu interdisciplinarnihznanja, a time i potrebu timskog rada u kojeg su uključeniznanstvenici različitih specijalnosti, te koji je svjestan i organiziran.

4. Sličnost u etapama razvoja znanosti. U svim se, zapravo, znanostima unjihovom razvoju daju identificirati tri magistralne razvojne faze:

a) opisna faza razvoja, koja se temelji na prikupljanju činjenica injihvoj prvoj sistematizaciji

b) logičko-analitička faza, koju karakterizira sadržajna analizaproučavanog predmeta s određenog metodološkog stajališta,

c) faza usklađivanja sadržajnih i kvantitativnih metoda spoznaje, ukoju su, bez sumnje, ušle prirodne znanosti i tehnika u XX. stoljeću.

1.3. RAZVOJ ZNANOSTI

1.3.1. Povijesni razvoj znanosti ___________________________________

Praćenje povijesti razvoja znanosti nas, htjeli to ili ne, vodi u najstarije civilizacije, u vrijeme sumerske, egipatske i kineske kulture. Naime, u tim se kulturama mogu identificirati začeci prvih prirodnih znanosti, prije svega astronomije i matematike, a potom i fizike, biologije i medicine. Ono što se danas, uobičajenom terminologijom, označava kao društvene znanosti, relativno je mlade, a klice prvih medu njima se mogu identificirati tek u antičko] Grčkoj.

Temelji astronomije kao znanstvene discipline postavljeni su već u Babilonu tijekom 11. i 10. stoljeća prije Krista. Njenu su pojavu uvjetovali praktični razlozi - traganje za odgovorom na pitanje o danu, mjesecu i godini


14 Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Detnirović

kao jedinici vremena, ali i za odgovorima na mnoga druga pitanja ovog tipa. U starogrčkoj kulturi se, međutim, izučavanju astronomskih fenomena pristupa na značajno drugačiji način. Izgrađuje se sustavni pristup izučavanja prirode i njenih fenomena i to u okviru filozofije. Tales iz Mileta je, primjerice, u petom stoljeću prije Krista predvidio pomrčinu Sunca, a Aristotel je u trećem stoljeću prije Krista pružio prve uvjerljive dokaze da je zemlja okrugla.

Slični se počeci mogu identificirati i kod matematike kao zasebne znanosti. Oni su, u principu, vezani za brojanje, a prve su se brojke upotrebljavale već u Indiji 2.500 godina prije Krista. Prva matematička istraživanja se, međutim, daju identificirati tek u vremenu staroegipatske kultura od koje su ih Grci i preuzeli i razvili matematiku istinski kao znanstvenu disciplinu. Prisjetimo se samo značenja koje je za razvoj znanosti imao Pitagorin_.£O\ič.dk. Ali, za njim ne zaostaju ni drugi - Euklid s djelom "Elementi matematike", Arhimed s brojem "Pi" kao rješenjem u mjerenju kugle, valjka i stošca, i niz drugih.

Slična se povijesna vertikala može izvoditi i za još neke prirodne znanosti. Pri tome mislimo prvenstveno na fiziku, ali i biologiju i medicinu. Međutim, u okviru ovog tipa elaboracije ne smatramo potrebnim tu vertikalu i posebno pratiti.

Ali, zato potrebnim držimo ukazati na začetke razvoja dijela društvenih znanosti. Pri tome mislimo, prije svega, na povijest, čiji se začeci kod istočnih naroda mogu identificirati i do 1000 godina prije Krista. Prisjetimo se samo Biblije koju, osim kao umjetničko nadahnuće, moramo doživljavati i kao zbornik povijesnih dokumenata. Ali, mislimo i na razvoj prava kao zasebne znanosti čiji su korjeni također veoma stari. Razvoj političke znanosti se sustavno može pratiti već od vremena antičke Grčke. Pitanja vezana uz grad i državu su i najznačajnija pitanja kojima svoje radove posvećuju velikani filozofske, ali i politološke misli poput Platona, Aristotela, Protagore, Sokrata i mnogih drugih. Za helensku kulturu su vezani i počeci razvoja ekonomske znanosti. Platon temeljito raspravlja o ulozi novca, a Aristotel je prvi koji pravi razliku između prometne i upotrebne vrijednosti, ali i između novca kao prometnog sredstva i novca kao blaga.



Pad zapadnog rimskog carstva značio je i zastoj u razvoju znanstvene misli. Prvi znaci njenog buđenja se primjećuju tek tijekom X. i XI. stoljeća, a vezani su s otvaranjem škola i prvih sveučilišta.7 Iako su srednjovjekovna sveučilišta bila limitirana ideologijom katoličke crkve, ne može se poreći ni veoma značajna uloga koju su imala u životu svoje epohe, kako znanstvenom, tako i političkom.

Međutim, istinski zamah razvoja znanosti, ali i književnosti, filozofije i umjetnosti, vezan je za vrijeme renesanse. Pojava Leonarda da Vincija (Leinardo da Vinči) i njegova uvođenja promatranja i eksperimenta u znanost, ili Nicolausa Copernicusa (Nikola Kopernik) i njegova heliocen-tričnog sustava za znanost su značili istinsku revoluciju. Ali, oni nisu i jedini. Za njima ne zaostaju ni mnogi drugi - od Erazma Roterdamskog i Giordana Bruna (Đordano Bruno) do Andreasa Vesaliusa i mnogih drugih.

Ovaj preporod u vremenu renesanse je stvorio istinske pretpostavke za mnogo obuhvatniji, ali i ozbiljniji novovjekovni razvoj znanstvene misli. U tom se vremenu, dakle prvoj polovici XVII. stoljeća, udaraju i temelji modernoj fizici. Zasluga za to pripada, prije svih, Galileu Galileiu (Galileo Galilej), ali i Kepleru i njegovim dokazima da se Zemlja oko Sunca okreće po elipsi. Nakon njih se javlja čitava plejada fizičara bez koje bi, sasvim sigurno, ova znanost danas bila značajno siromašnija. Kako zaboraviti, primjerice, Isaca Nemtona (Isak Njutn) i njegov zakon gravitacije. Ali, kako zaobići i čovjeka ovih prostora, Ruđera Boškovića i njegovu teoriju strukture tvari koju je utemeljio još u XVIII. stoljeću. Oni, doduše, nisu i jedini, pa možda ni najznačajniji. Naprotiv. Devetnaesto i dvadeseto stoljeće obilježila su mnoga imena iz područja fizike. Značenje rendgenskih zraka se ima zahvaliti Roentgenu (Rentgen) i njegovom pronalasku iz 1895. godine, otkriće alfa i beta zračenja Becquerelu, a otkriće radija bračnom paru Curie (Kiri). Nije potrebno posebno dokazivati što za znanost znači Einsteinova (Ajnštajn) teorija relativiteta. Naprotiv, ona je temelj današnjeg shvaćanja transformacije materije u energiju. Ali, nigdje u svijetu nije posebno potrebno objašnjavati ni značenje Nikole Tesle, još jednog čovjeka ovog prostora. Živeći u drugoj polovici XIX. i prvoj polovici XX. stoljeća (1856.-1943.), Tesla je zadužio čovječanstvo svojim izumima na području elektrotehnike i radiotehnike.

Prvo sveučilište je utemeljeno u Bologni. Nakon Bologne, sveučilišta se otvaraju u Padovi, Parizu, Oxfordu, Napulju, Toulouseu, Salarnanki, Sieni, Lisabonu, Runu, Sevilli, Pragu, Krakovu, Beču itd.


Dr. Slavo Kukić g>* Dr. Mujo Demirović

Imena sa približno istim značenjem za suvremenu znanost mogu se susresti i u drugim prirodnim znanostima - u području geologije, biologije, kemije i drugih. Ali, takvim imenima ne oskudijevaju ni društvene i humanističke znanosti. To se odnosi, prije svih, na psihologiju, ali i niz njemačkih znanstvenika koji su svojim radovima omogućili njeno utemeljenje kao zasebne znanstvene discipline. Ali, i ne samo na njih. Među psiholozima se ističu i mnogi drugi. Herbari je, primjerice, pokazao mogućnost primjene matematike u psihologiji. Za konstantu u njezinu razvoju zaslužan je i poznati ruski znanstvenik Pavlov svojom teorijom uvjetovanih refleksa, ali i mnogi drugi.

Novovjekovni razvoj znanstvene misli bi, svakako, bio nepotpun bez apostrofiranja i razvoja društvenih znanosti uopće. Pri tome mislimo, prije svega, na razvoj politike, ekonomije, prava i povijesti kao starih znanstvenih disciplina, ali i nekih drugih, koje su, po vremenu svoga nastajanja, mlade znanosti. Mislimo na antropologiju i penologiju, ali prije svih na sociologiju. Iako se, kao zasebna znanstvena disciplina, formira relativno kasno, izvjesno je da izučavanje strukture ljudskog društva i zakonitosti njegova razvoja u žiži znanstvenog interesa bilo od samih početaka. Ono se može pratiti od prvih staroantičkih mislilaca. Međutim, temelji modernoj sociologiji su udareni mnogo kasnije, tijekom XVIII. i XIX. stoljeća. Danas se spominje više imena kojima za to pripadaju zasluge. Ali, počasno mjesto medu njima pripada nekolicini njih - Sainl Simonu (Sen Simon), Augusleu Comteu (Ogist Komt), Herbertu Spenceru (Spenser), Karlu Marxu (Marks), te Emileu Durkheimu (Emil Dirkem) i Maxu Weberu (Maks Veber).

1.3.2. Razvoj suvremene znanosti

Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do veoma snažnog razvoja znanosti. Mnogi govore o takozvanoj eksploziji znanosti, izražavajući na taj način slikovito brzinu u njenom razvoju koju doživljava u zadnjih pola stoljeća. Dakako, za tu su činjenica izravno vezane i mnoge značajke razvoja suvremene znanosti. U kontekstu ove analize apostrofiramo najznačajnije.

Došlo je, prije svega, do naglog porasta ulaganja u znanstveni rad. Svakih pet do deset godina se, prema kompetentnim mišljenjima, u visokorazvijenim


Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović t ) ■-....'■ * 1 T

zemljama ulaganje u znanstvenoistraživačku djelatnost udvostručuje. To je porast ulaganja o kojem se, prije šezdesetak godina, nije moglo ni sanjati.

Jasno je da porast ulaganja za posljedicu mora imati i povećavanje broja znanstvenika i istraživača. U prilog tome govori i podatak da se njihov broj udvostručuje svakih 7-10 godina, ali i još jedan podatak. Prema podacima OECD-a u znanstvenoistraživačkim institucijama je 1962. godine radilo 1.200 000 znanstvenika i istraživača, a 1986. godine ih je u takvim institucijama, i to samo u punom radnom odnosu, bilo 3. 350 000. Ako se tome dodaju i svi ostali, koji su angažirani u znanstvenoistraživačkom radu, onda je njihov ukupni broj veći za najmanje nekoliko puta.

Rezultat i porasta ulaganja i povećanja angažiranog ljudskog potencijala u znanstvenoistraživačkom radu je radikalan porast znanstvenih informacija. Pišući o tome, Dobrov je još 1966. godine zabilježio da je od ukupne znanstvenih informacija preko polovica njih dokučena u zadnjih petnaestak godina. Za pretpostaviti je da je krivulja rasta nakon toga postala još naglašenija.

Na koncu, sve prethodne značajke utjecale su na odustajanje od individualnog rada u sferi znanstvenoistraživačke djelatnosti. Umjesto angažmana pojedinaca dominantnim postaje rad znanstvenoistraživačkih timova koji ne moraju biti čak ni koncentrirani na jednom prostoru, u jednom institutu. Horizontalno povezivanje se izdiže iznad razine institutskog i poprima razmjere međunacionalnog, povezivanja na razini međunarodnih znanstvenih kooperacija. Složenost znanstvenoistraživačke djelatnosti se, međutim, ne zaustavlja ni na tome. Dapače, ona sve češće postaje veza spajanja različitih generacija, oblik suradnje koja nije suradnja suvremenika, nego forma nastavljanja posla u slijedećoj generaciji.

Navedene značajke suvremene znanosti daju nam za pravo i razmišljati o tendencijama koje se u budućnosti mogu projicirati. One su, nema sumnje, veoma raznolike. Veoma ih je teško jednim ovakvim pregledom obuhvatiti. Ali, vjerujemo kako je dovoljno barem neke od njih markirati. U tom kontekstu smatramo kako je nemoguće barem slijedeće apostrofirati:

1. Dalje razvijanje informacijsko-komunikacijskih procesa i tehnologija. Pronalazak i primjena elektroničkih računala označila su ulazak u



treću informacijsku i tehnološku revoluciju početkom pedesetih godina ovog stoljeća. Slijedeća desetljeća će tu revoluciju značajno razgranati, kako u području kompjutorske tehnologije, mikroprocesora i telekomunikacija, tako i u području jačanja njihova značenja kao kohezivne snage i pokretača ukupnog razvoja ljudske zajednice.

2. Ubrzaniji razvoj biološke znanosti i porast njenog značenja na životčovjeka i društva. Već danas se opravdano strahuje, ali i postavljajupitanja o pravnim, moralnim i filozofskim problemima koje možeizazvati revolucija u sferi biologijskih znanosti. Već danas se, i to spravom, postavljaju pitanja o posljedicama za ljudsku zajednicukoje može izazvati genetički inženjering, ali i etička pitanja kojatreba rješiti u vezi s, medu inim, fenomenom kloniranja.

3. Zahvaljujući znanosti moguće je u slijedećim desetljećimapretpostaviti i mogućnost upravljanja klimom. Ali, ta mogućnostima, kao i drugdje, svoje lice i svoje naličje. Ona će omogućitipovećanje proizvodnje hrane potrebne za povećanje stanovništva.Ali, ona će omogućiti i takozvane metereološke ratove. Zbog toga ćei taj razvoj tražiti planetarni odgovor na pitanja etičke naravi, koja seu vezi s takvom mogućnošću postavljaju.

1.4. OBILJEŽJA ZI\ANSTVE1\E SPOZNAJE

Spoznaja kao filozofski fenomen ima veći broj oblika svoje manifestnosti. Njemački filozof Max Scheler, primjerice, pravi razliku između čak šest vrsta spoznaje: teološke spoznaje, filozofske spoznaje, spoznaje Drugog, individualnog i kolektivnog, spoznaje vanjskog svijeta, živog i neživog, tehničke spoznaje i, na koncu, znanstvene spoznaje. U sličan posao se upušta i francuski sociolog Georges Gurvitch. On razlikuje sedam tipova spoznaje: a) perceptivnu spoznaju vanjskog svijeta, b) spoznavanje Drugog, raznih Mi, grupa, društava, c) spoznaju zdravog razuma ili praktičnog razuma, d) tehničku spoznaju, e) političku spoznaju, f) znanstvenu spoznaju, te g) filozofsku spoznaju.

Ne ulazeći dublje u raspravu sa Schelerovom ili Gurvitchovom klasifikacijom, jedno je potpuno izvjesno. Znanstvena, odnosno spoznaja, do



koje se dolazi primjenom metoda znanstvenog istraživanja, je samo jedan od oblika ispoljavanja spoznaje kao fenomena. Stoga je jedno od temeljnih pitanja, koja se moraju postaviti, i pitanje, kako odrediti znanstvenu spoznaju. Sto je to po čemu se ona razlikuje od drugih oblika ispoljavanja spoznaje. Vjerujemo da je jedan od efikasnijih načina za to i identifikacija osnovnih obilježja, koja određuju znanstvenu spoznaju. Nema sumnje da znanstvenu spoznaju odlikuje veći broj značajki. One su izravno vezane za ista takva obilježja samih metoda.

Ako bi, pak, htjeli apostrofirati određeni broj tih značajki, koje prate znanstvenu spoznaju, morali bi, prije svega, konstatirati da su pristupi autora različiti.8 Smatramo, međutim, kako se, u kontekstu ovakve analize, ne bi moglo zaobići najmanje nekoliko takvih značajki ili obilježja, prije svega objektivnost, preciznost, te sistematičnost i općenitost znanstvene spoznaje.

1.4.1. Objektivnost znanstvene spoznaje

Iako je moguće identificirati različito definiranje objektivnosti znanstvene spoznaje9, izvjesno je da odgovor na to pitanje nije nimalo jednostavan. Razlog tome je u činjenici da_objej^tivno st u znanosti ima najmanjejdvajDitna aspekta ispoljavanja:

a) Aspekt, u kojem do[aji do izražaja objektivanTa'ka\To3nos" prema stvarnosti ne treba shvatiti drugačije nego kao nastojanje da se stvori što svestranija i što potpunija iskustvena osnova za znanstveno zaključivanje, ali i kao spremnost da se iskustvenu očiglednost svakog novog podatka ili spoznaje prihvati bez ikakvih preduvjerenja, neovisno o tome kakva smo očekivanja ili želje u vezi s tim podacima ili spoznajama ranije imali. Drugim riječima, objektivnost znanstvene spoznaje podrazumijeva otvorenost i prema stvarnosti i prema novim iskustvima.

8 Miroslav Zugaj, primjerice, ističe šest takvih značajki: objektivnost, pouzdanost, preciznost, analitičko-sintetičkipostupak, sistamatičnost i racionalnost. Ratko Zelenika, pak, govori o pet značajki znanstvenih

- metoda: objektivnosti, pouzdanosti, preciznosti, sistematičnosti i općenitosti.9 Za Ratka Zeleniku, primjerice, objektivnost pretpostavlja nepristran, stvaran, neutralan i pravedan

odnos prema određenoj pojavi, predmetu ih objektu, koji postoji nezavisno od subjekta, njegovihopažanja i mišljenja. Osim toga, objektivnost pretpostavlja i objektivnu stvarnost, tj. materiju, prirodu,pojavu, sve ono što postoji nezavisno od spoznaje istraživača, i objektivnu istinu, tj. spoznaju kojaodražava stvarnost onakvu kakva jeste. Vidi njegovu knjigu Metodologija i tehnologija izradeznanstvenog i stručnog djela, Rijeka, 1990., str. 164.


20 Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović

b) Formalni aspekt manifestacije objektivnosti znanstvene spoznaje, a koji, zapravo,2p.^dxazu_miieya__pdredenu proceduru u istraživanjima koja omogućuje ponavljanje, ali i provjeru dobijenih rezultata istraživanja.

Istini za volju, postoje različita tumačenja objektivnosti znanstvene spoznaje koja su ili pogrešna ili, u najmanju ruku, jednostrana. U ovom kontekstu apostrofiramo dva takva tumačenja.

Jedno od njih se svodi na zdravorazumsko tumačenje objektivnosti^ odnosno objektivnost znanstvene spoznaje reducira na ono štio se može zapaziti na pojavnoj ravnL.sivarnQsti,j iBit znanosti se, međutim, ne iscrpljuje na toj, dakle pojavnoj dimenziji stvarnosti. Naprotiv, ona uvijek želi prodrijeti u dublje i općenitije strukture i zakonitosti funkcioniranja stvarnosti.

Drugo^^pgrešno tumačenje objektivnosti znanstvene spoznaje je svođenje objektivnosti na pasivno-promatrački stav prema stvarnosti. Takav je stav, barem kada je u pitanju područje društvenih znanosti, nemoguće izgraditi jerje on._uvijek, htjeli to ili ne, i proizvod određenog interesa.

Objektivnost znanstvene spoznaje pretpostavlja, kako je već istaknuto, imogućnost njezine provjerljivosti. S druge strane, mogućnost provjerljivostipodrazumijeva i obvezu pridržavanja nekoliko temeljnih proceduralnihpravila. U pitanju je, prije svega, pravilo javnosti i intersubjektivne provjerljivostisvakog izvornog podatka. Ništa manje nije značajno i pravilo potpune javnostisvih sastavnih dijelova istraživačkog procesa. Neophodno je, drugim riječima,osigurati javnost kod svih radnji procesa istraživanja - od teorijskih imetodoloških pretpostaki na kojima je istraživanje zasnovano, prekoprikupljanja podataka i načina njihova sređivanja i sistematiziranja, doeksplicitnosti, dakle izričitosti i potpune jasnoće logičke strukture izvedenihteorijskih zaključaka. Na koncu, treće proceduralno pravilo, kojepretpostavlja mogućnost provjerljivosti, ističe i potrebu permanentne kontrolesvakog znanstvenog podatka i stava, ali i spremnost da se oni, ukoliko se podpritiskom novih spoznaja pokažu neadekvatnima, popravljaju, izmijene ilipotpuno odbace,................

► METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI


1.4.2. Preciznost znanstvene spoznaje

Preciznost je, s jedne strane bitna osobina znanstvene spoznaje, a s druge -s-trane .osobina čvrsto povezana i isprepletena s objektivnpšću te iste spoznaje. Promatra li se, primjerice, jedno znanstveno istraživanje, brzo će nam postati jasno da je upravo preciznost načelo koje je ugrađeno u sve faze njegove realizacije - od definiranja predmeta istraživanja, preko postavljanja hipoteza i izrade projekta istraživanja, do prikupljanja podataka, njihova sistema-tiziranja, obrade i tumačenja. Načelo preciznosti je neophodni sastavni dio i samog pisanja znanstvenog izvještaja.

Stoga se, s pravom, postavlja i pitanje kako odrediti pojam preciznosti znanstven spoznaje. Ona je, prije svega, sposobnost da se u iskustvenim pojavama utvrde razli^kekoje su prividno male i teže primjetljive, ali spoznajno bitne, a potom i sposobnost da se, na temelju podataka o elementima koji su zajednički ili istovrsni, točnije opiše jedna ili više osobina nekih širih iskustvenih skupova.

Preciznost, kao značajka znanstvene spoznaje, ovisi od većeg broja D preduvijeta. Među njima posebno treba istaći slijedeće:

a) Jasni i određeni pojmovi, dosljedne, dovoljno razuđene i iscrpneklasifikacije, te adekvatna i dovoljno osjetljiva mjerila.

b) Usavršavanje znanstvenog jezika u cjelini, odnosno povezanostpojmovnog aparata znanosti koji se odnosi na iskustvo s ostalimdijelovima njene pojmovne mreže.

c) Raspolaganje takvim operativno-tehničkim postupcima isredstvima koji omogućuju da se prikupe ona i onakva izvornaobavještenja koja odgovaraju strukturi primijenjenog pojmovnogaparata.

d) Dovoljno određen i precizan pojmovni okvir unutar kojeg seprimjenjuju i tehnička sredstva i operativni postupci.

e) Adekvatni logički, statistički i drugi postupci sređivanja i obradeprikupljenih podataka, te

a) Preciznost izvedenih zaključaka

METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI


Iznijeti preduvijeti, drugim riječima, znače da ostvarenje načela preciznosti ovisi od svih faza dolaska do znanstvene spoznaje. Preciznost je, naprosto, načelo koje prati sve oblasti metodologije i potpuno je pogrešno reducirati ga na samo neke od njegovih metodoloških konkretizacija -primjerice, na mjerenje ili statističke postupke - ili pak zahtijevati ga u samo jednoj oblasti znanstvenog rada.

1.4.3. Sistematičnost i općenitost znanstvene spoznaje

Postavlja se, odmah na početku, pitanje: čime objasniti opredjeljenje na sistematičnost i općenitost kao jedinstveno obilježje znanstvene spoznaje? Razlog je relativno jednostavan. Svaka znanost je svojevrstan kompleks općih pojmova i generalizacija. S druge strane, sistematičnost podrazumijeva djelovanje po načelu teorije sustava, a sustav nije ništa drugo nego svojevrsni apstraktni pojam koji omogućuje istraživanje i razumijevanje veza i zakonitosti između pojava i događaja svijeta u kojem živimo. Sistematičnost je, očito, značajka svih znanosti. Međutim, veći stupanj općenitosti podrazumijeva i veću mogućnost sistematičnosti znanstvene spoznaje. Ako je to tako, a jeste, onda je logičan i još jedan zaključak. Iako je sistematičnost obilježje i primjenjenih i teorijskih znanosti, ona se, budući je općenitost znanstvene spoznaje odlika, prije svega, teorijskih znanosti, mnogo zornije oslikava upravo u tom znanstvenom području.

S druge strane, općenitost i sistematičnost spoznaje u teorijskim znanostima najpotpuniji izraz dobijaju u znanstvenim zakonima i znanstvenim teorijama. Stoga nam je nakana da se, makar na razini elementarnog, zadržimo na elaboraciji ovih znanstvenih pojmova.

1.5. OSNOVNI OBLICI ZNANSTVENE SPOZNAJE

1.5.1. Znanstveni zakon

Kako uopće odrediti znanstveni zakon? Može li se, možda, staviti znak jednakosti između znanstvenih zakona i zakona u pravu? Odgovor je na samom startu negativan. Pravni zakoni reguliraju poželjno ljudsko



ponašanje. Budući je ono poželjno, to ne znači da da njega mora i doći. Zbog toga takvi zakoni uvode i sankciju kao svojevrsnog korektora.

Znanstveni su zakoni, međutim, sasvim druge naravi. Oni su, naprosto, iskustveni stavovi koji izražavaju "neku opću osobinu pojava ili neki njihov odnos koji nužno proizlaze iz njihove prirode i određenih uvjeta" 10, a to, onda, znači i najviši oblik znanstvene spoznaje.

Usvoji li se ovakvo određenje, iz njega se mogu izvesti najmanje dvije osobine znanstvenih zakona:

a) oni su apstraktni, a ne konkretno-opisni stavovi koji se odnose na neku strukturu. Tako shvaćena apstraktnost znači da se unutar određene strukture uvijek izdvaja jedan odnos, a sama struktura y""^\ pojednostavljuje na elemente bez kojih zakon ne može postojati.

/ b) svi oni imaju historijski karakter. Doduše, taj je karakter kod \ različitih znanstvenih područja veoma nejednako zastupljen. U prirodnim znanostima, u kojima determinizam dolazi više do izražaja, historičnost je mnogo manje uočljiva nego kod znanosti koje tretiraju dijelove stvarnosti u kojima su promjene brže. Mislimo, prije svega, na društvene znanosti.

Postoji više vrsta znanstvenih zakona, ali i različite tipologizacije, koje se mogu sresti kod različitih autora. 11 U kontekstu ove analize se opredjeljujemo za tipologizaciju znanstvenih zakona, koja je izgrađena na njihovu razlikovanju s obzirom na predmet, gnoseološku funkciju, važenje i njihovu općenitost.

Prema predmetu se može praviti razlika između tri osnovne vrste zakona. To su:

a) Zakoni veze, u koje spadaju funkcionalni i funkcionalno-genetičkizakoni,

b) Strukturni zakoni, koji se odnose na strukturu tijela, spojeva,organizama itd.

a) Zakoni skupa,

10 Vojin Milić, Sociološki metod, Nolit, Beograd, 1978, str. 286.

11 Karakteristična je tipologizacija W. Kneale, koji sve znanstvene zakone dijeli u četiri skupine. U prvedvije ubraja kvalitativne, a u druge dvije izrazito kvantitativne zakone.



/Po gnoseoloskoj funkciji moguće je razlikovati:

a) deskriptivne, dakle zakone kojima se naprosto konstatira određensuštinski odnos i međuovisnost bilo predmeta i pojava, bilonjihovih osobina

b) eksplikativne, odnosno zakone koji objašnjavaju same pojave unjihovu nastanku, mijenjanju i razvoju.

Prema kriteriju važenja moguće je razlikovati stroge (kakvi su dinamički zakoni) i više ili manje vjerojatne zakone, kakvi su, primjerice, statistički zakoni.

Na koncu, prema općenitosti njihova važenja moguće je praviti razliku između univerzalnih (zakona koji vrijede za sveukupnu stvarnost), općih (kakvi su zakoni pojedinih znanosti ili grupa znanosti) i posebnih znanstvenih zakona koji su zakoni koji vrijede za suštinske odredbe unutar pojedinih znanosti (takav je, primjerice, zakon o odbijanju i prelamanju svjetlosti).12

1.5.1. Pojam i struktura znanstvene teorije

Pristup u definiranju znanstvene teorije nije unificiran. Naprotiv. U znanstvenoj literaturi se može naići na čak tri značenja ovog pojma.13 U najopćenitijem smislu prihvatljivom se, po našem sudu, čini pristup prema kojem se znanstvena teorija može odrediti kao na određen način povezani opći iskustveni stavovi pomoću kojih ona sređuje iskustvene podatke i objašnjava iskustvene pojave na području stvarnosti koje je predmet njezina istraživanja, te usmjerava dalja istraživanja.^

Prihvati li se ovakva definicija, onda se može kazati da njenu strukturu bitno određuju tri elementa:

12 Usvojena tipologizacija slijedi logiku Bogdana Selica. 0 tome detaljnije u njegovoj knjizi Osnovimetodologije društvenih nauka, Nolit, Beograd, 1974. str.278.-281.

13 Govori se o teoriji u najširem smislu kao misaonoj spoznaji o nekoj vrsti predmeta, teoriji u užem smislukao objašnjenju neke vrste pojava, procesa itd. na osnovu znanstvenih principa, zakona ili hipoteza, te oznanstvenoj teoriji u najužem smislu kao o provjerenom hipotetičkom stavu zakona ili hipoteziprimijenjenoj na čitavu oblast ili vrstu pojava u cilju njihove spoznaje. Vidjeti u Bogdan Sešić, isto djelo,str. 291,292.

14 Vojin Milić, Sociološki metod, Nolit, Beograd, 1978., str. 302.



a) osnovni rječnik znanstvene teorije koji sadrži izvjestan broj osnovnihpojmova - kakvi su, primjerice, u sociologiji pojmovi društvo,društveno biće, individua itd. - a koji se javljaju u principima ilipostulatima same teorije.

b) određen broj principa ili postulata teorije, kakvi su, primjerice,principi mišljenja u logici, te

c) manji ili veći broj teorema, koje su izvedene iz postulata.15

Razlikovati se, i to prema većem broju kriterija, može više vrsta znanstvenih teorija. U kontekstu ove analize se opredjeljujemo za ) - tipologizaciju znanstvenih teorija prema pet osnovnih kriterija, i to:

1) prema predmetnom području, prema kojem se može praviti razlikaizmeđu socioloških, politoloških, ekonomskih, pravnih, filozofskih, informacijskih i teorija drugih znansoti.

2) prema spoznajnom podrijetlu može se govoriti o analitičko-deduktivnim, empirijsko-induktivnim, hipotetičko-deduktivnim i složenimteorijama.

3) prema strukturi se razlikuju teorije teorijskih (znanosti poputmatematike, logike..) od teorija empirijskih znanosti, kakva je većinadruštvenih znanosti.

4) prema općenitosti je moguće razlikovati tri tipa teorija: a) najopćenitije(opće filozofske teorije), b) opće teorije (teorije koje vrijede za svedruštvene znanosti), te c) posebne teorije koje vrijede za svaku posebnuznanost (kakva je, primjerice, relativistička teorija prostora)

5) prema stupnju znanstvene utemeljenosti se razlikuju stroge, deduktivne,za koje je karakteristično da im se istinitost može dokazati, i manjestroge, induktivne znanstvene teorije čija se vrijednost može potvrditi,ali ne i strogo dokazati.

Znanstvena je teorija, po svojem dosegu, šira od znanstvenog zakona. Ona se temelji na znanstvenim zakonima, ali i provjerenim iskustvenim uopćavanjima. Ali, ako bi htjeli detaljnije ulaziti u pitanje spoznajne funkcije teorije, to bi najjednostavnije mogli uraditi propitivanjem njenog odnosa prema znanstvenim zakonima. Osnovni je, zapravo, zadatak teorije da

15 Neki autori u elemente strukture znanstvene teorije, pored navedenih, ubrajaju još: 1) predmet ili vrste predmeta na koje se teorija odnosi, 2) izvjesne zakone opojavama koje su predmet znanstvene teorije, te 3) veći ili manji broj još neprovjerenih hipoteza koje ulaze u sastav znanstvene teorije ili koje ona otvara.


26 Dr. Slavo Kukić &° Dr. Mujo Demirović

znanstvene zakone komentira, međusobno povezuje i tumači. U čemu je bit njenog komentiranja, povezivanja i tumačenja znanstvenih zakona?

Značenje komentiranja znanstvenih zakona proizlazi iz same činjenice da su oni apstraktni stavovi i da im se osnovne formulacije ograničavaju na bitnije i češće relevantne uvjete. To, drugim riječima, znači da se s promjenom tih uvjeta, ili bar dijela uvjeta, i sami zakoni mogu modificirati.

Međusobno teorijsko povezivanje znanstvenih zakona je smisao integrativne funkcije svake znanstvene teorije. Tom funkcijom, dakle međusobnim povezivanjem, pojedinačni znanstveni zakon prestaje "ploviti" kao izolirani slučaj i zazuzima svoje mjesto u nekom užem ili širem determinističkom sustavu. Tim se povezivanjem, drugim riječima, dolazi do sintetičkog teorijskog pogleda na određeni dio stvarnosti.

Tumačenje znanstvenih zakona kao jedan od bitnih zadataka znanstvene teorije se manifestira i kroz njihovo povezivanje, ali i kroz njeno nastojanje da otkrije unutarnju strukturu procesa koji dovode do samog zakona.

Sve to upućuje na zaključak da se pred znanstvenu teoriju postavlja čitav niz zahtjeva kojima ona treba udovoljiti. Apostrofiramo samo one koji su, po V našem sudu, najznačajniji. Dakle, znanstvena teorija:

a) mora biti iskustveno provjerljiva,

b) ona mora udovoljiti kriteriju preciznosti

a) treba povezivati, objašnjavati i tumačiti provjerena iskustvenauopćavanja i zakone,

c) treba biti heoristički, dakle spoznajno, plodna,

b) treba, bar u perspektivi, biti primjenjiva u nekom obliku ljudskeprakse.

1.5.2. Znanstveno objašnjenje i znanstveno predviđanje ___________

Znanstveno objašnjenje i znanstveno predviđanje su najviši teorijski ciljevi i zadaće znanstvene spoznaje do koje se dolazi znanstvenim istraživanjem. Ali, oni nisu i jedini ciljevi. Dapače, dostizanje oidh ciljeva



pretpostavlja prethodnu realizaciju najmanje dvije vrste relativno jednostavnijih ciljeva: znanstvenog opisivanja ili deskripcije, te znanstvene klasifikacije. Stoga, prije određenja suštine znanstvenog objašnjenja i znanstvenog predviđanja, postoji potreba bar pojmovnog raščišćavanja navedenih dvaju jednostavnijih ciljeva znanstvene spoznaje.

1.5.2.1. Znanstvena deskripcija

Deskripcija ili opis istraživane pojave je prvi korak, ali i prvi cilj znanstvene spoznaje. Ona je, zapravo, simboličkim jezikom znanosti iskazan neposredni doživljaj i prvi dojam u odnosu na predmet istraživanja. Deskripcijom, drugim riječima, postižemo opći uvid u pojavu.

Da bi taj prvi korak i prvi cilj znanstvene spoznaje odgovorio zahtjevima koji se pred njega postavljaju, on mora udovoljiti i određenim uvjetima. U kontekstu ove analize ističemo nekoliko najhitnijih uvjeta, koje mora zadovoljiti znanstvena deskripcija. To su:

, a) Valjanost. Da bi znanstvena deskripcija bila valjana, nužna pretpostavka za to je precizno definiranje onoga što se želi opisati, a potom i prikupljanje podataka koji se odnose na ono što želimo opisati.

b) Objektivnost znanstvene deskripcije. Najbolji način objektivnogopisivanja istraživanih pojava je prakticiranje logike da istu pojavuistovremeno opisuje više osoba. Istovrsnost dobijenih rezultata je ipotvrda objektivnog opisa. Vrijedi, dakako, i obrnuto.

c) Potpunost, koja znači zahvaćanje opisivanih pojava i procesa u cjelini.

d) Sistematičnost znanstvene deskripcije znači pridržavanje plana uopisivanju istraživane pojave ili procesa koji je prethodno utvrđen.

i e) Preciznost u opisivanju znači opis pojave kojim se mogu identificirati v i sitnije razlike u obilježju koje pratimo.



1.5.2.2. Znanstvena klasifikacija

Znanstvena klasifikacija je prvi viši cilj znanstvene spoznaje nakon deskripcije. Njome se, primjenom određene forme sređivanja istraživanih pojava, koja može biti različita, dolazi do bližih spoznaja o pojavama i procesima. Zbog toga, ulaženje u znanstvenu klasifikaciju podrazumijeva i niz konkretnih radnji. Sto to znači?

Klasifikacija je dvostruk spoznajni proces. Ona podrazumijeva unutarnju klasifikaciju samih pojava ili njihovih svojstava. Ali, ona istodobno podrazumijeva i određivanje mjesta određene vrste istraživanih pojava u okviru drugih pojava ili neke više klasifikacije. Stoga se je neophodno, prije svega, odlučiti se za formu unutarnje klasifikacije. To, drugim riječima, znači da se pojave ili njihova svojstva mogu klasificirati u u klase i podklase, rodove i vrste.

Dakako, da bi i znanstvena klasifikacija odgovorila postavljenoj zadaći ona i sama mora udovoljiti određenim logičkim zahtjevima. Posebno je bitno pet takvih logičkih zahtjeva ili kriterija:

a) Dosljednost klasifikacije, koja znači primjenu istog kriterija ustvaranju različitih klasifikacijskih jedinica

b) Potpunost klasifikacije znači da se zbroj svih pojmova, dobijenihklasifikacijom, mora poklapati s opsegom ukupne pojave kojapodliježe klasifikaciji.

c) Iscrpnost klasifikacije znači da ona treba, što je manje moguće,ostavljati sadržaja u neodređenim kategorijama ili tzv. rezidualnimgrupama koje obuhvaćaju sve pojmove poput pojmova "razni","ostali" itd.

d) Sve se klasifikacijske grupe na istom stupnju moraju međusobnoisključivati

e) Sposobnost klasifikacije da razlikuje klasificirane pojave, odnosnodovoljna diskriminacijska oštrina klasifikacije.



1.5.2.3. Znanstveno objašnjenje K-

U utvrđivanju hijerarhije ciljeva znanstvene spoznaje znanstveno objašnjenje zauzima mjesto u gornjem dijelu te hijerarhije. Ono je, po mnogima, i najviši cilj znanstvene spoznaje. Temeljno je pitanje: zbog čega? Iz jednostavnog razloga jer se njime, za razliku od deskripcije koja se zadovoljava odgovorom na pitanje "kakvo je nešto?", odgovara na pitanje "zašto"? Raščlani li se navedeno pitanje i odgovor na njega, može se kazati kako je znanstveno objašnjenje veoma složen cilj znanstvene spoznaje. Njime se dolazi do spoznaje sadržaja i strukture, ali i uzroka i načina nastajanja, promjene i razvoja ili nestanka praćene prirodne ili društvene pojave. S druge, pak, strane, iz definicije je jasno da su znanstveni zakoni i znanstvene teorije, o kojima je već bilo govora, samo sredstva, i to osnovna sredstva znanstvenog objašnjenja.

Dakako, i medu znanstvenim objašnjenima postoje određene razlike, koje podrazumijevaju najmanje dvije stvari. S jedne strane, one znače činjenicu da se znanstveno objašnjenje može odnositi na neki opći stav -primjerice, iskustveno uopćavanje, znanstveni zakon ili znanstvenu teoriju -ali, isto tako, i na pojedinačne pojave određene vrste.

S druge, pak, strane, razlike među znanstvenim objašnjenjima znače i mogućnost svojevrsne klasifikacije i znanstvenih objašnjenja. Ona se, u principu, može izvršiti prema nekoliko temeljnih kriterija:

a) Prema logičkoj formi , u kojem se u objašnjenju nalaze premisa izaključak, moguće je razlikovati: 1) induktivno objašnjenje, dakleobjašnjenje izvjesnih općih stavova na osnovi većeg brojapojedinačnih stavova; 2) deduktivno objašnjenje je objašnjenje kojeslijedi deduktivni način zaključivanja, dakle putanju od općegprema pojedinačnom;

b) Prema spoznajnoj vrijednosti znanstvena objašnjenja mogu biti: 1)istinita u raznim modalitetima. Takva su, primjerice, više ili manjevjerojatna znanstvena objašnjenja, moguće istinita, stvarno istinita, tenužno istinita znanstvena objašnjenja; 2) prividno istinita znanstvenaobjašnjenja; 3) lažna ili pogrešna znanstvena objašnjenja.

c) Prema prirodi veze između predmeta objašnjenja i oruđa odnosnosredstava pomoću kojih se objašnjenje izvodi, znanstvena objašnjenja



mogu biti: 1) funkcionalna, koja prevladavaju u teorijskim znanostima, posebice matematici i logici, 2) uzročna ili kauzalna, kod kojih je predmet uzročna pojava između pojava, procesa ili događaja, te 3) motivaciona, dakle objašnjenja u kojima se ponašanja i djelovanje pojedinca, grupe ili cijelog društva objašnjavaju preko osjećaja, potreba, želja i ciljeva kao motiva određenog djelovanja.

1.5.2.4. Znanstveno predviđanje _____________________________

Smisao svake snanstvene teorije se može svesti na tri temeljne zadaće. Ona, prije svega, treba što svestranije i što točnije opisati predmet svoga istraživanja. S druge strane, njena je obveza predmet svoga istraživanja što temeljitije objasniti. Na koncu, zadaća znanstvene teorije je i što točnije predvidjeti promjenu i razvoj istraživane pojave. To, drugim riječima, znači da je bitni cilj znanstvenih istraživanja i predviđanje. Mnoga ispitivanja javnog mišljenja se, primjerice, ne vrše radi utvrđivanja trenutnog stanja nego upravo radi predviđanja nekih novih stanja - rezultata izbora, opredjeljenja građana na referendumu itd. Ona, doduše, često nisu cilj po sebi nego orjentir za moguće djelovanje radi učvršćivanja ili promjene postojećeg uvjerenja, a sve to radi postizanja postavljenih ciljeva.

U vezi s dometima znanstvenog predviđanja, nažalost, postoje i različiti pogrešni pristupi i uvjerenja. Među njima treba osobito apostrofirati dva:

a) uvjerenje svojstveno nekritičkom racionalističkom determinizmu, kojepolazi od teze da je u svijetu sve apsolutno određeno inicijalnimstanjima, te da se sva mudrost znanstvenog predviđanja svodi na tekdvije komponente. Jedna je poznavanje početnog stanja određenepojave, procesa ili događanja, a druga je opća formula navedenepojave, procesa ili događanja. Znaju li se te dvije komponente,relativno je jednostavno predviđanje svakog slijedećeg stanja ilikonačnog ishoda. Međutim, takvog idealnog determinizma zapravoi nema, čak ni u mikroprocesima, a kamoli kod složenih pojava uprirodi i društvu.

b) uvjerenje, koje se može označiti kao logički empiristički agnosticizam, akojeg karakterizira poricanje svake mogućnosti znanstvenogpredviđanja. Ovo uvjerenje izjednačava znanstveno predviđanje stzv. klađenjem i negira mu svaku mogućnost spoznaje budućnosti.


Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović ______________________________ 31

Ali, i takvo je uvjerenje znanstveno neutemeljeno i, u krajnjoj liniji, pogrešno.

Naprijed iznijeto, dakako, ne znači da i u jednom i u drugom uvjerenju nema i dio točnosti. Za empirijski se agnosticizam, primjerice, može kazati da je u pravu kada odbacuje nekritično racionalističko uvjerenje. Ali, određene realne osnove ima, u svakom slučaju, i racionalistički determinizam.

Da bi znanstveno previđanje uopće bilo moguće, nužno je postojanje dviju temeljnih pretpostavki: znanja određenih činjenica u vezu s pojavom koja se istražuje s jedne, te zakona na temelju kojih se postavljaju određene hipoteze. Iz toga, međutim, slijedi zaključak da su i osnovne teškoće znanstvenog predviđanja u uskoj vezi s tim dvjema pretpostavkama. U kontekstu ove analize apostrofiramo posebice dvije vrste takvih teškoća:

a) nedovoljnost činjenica ili raspolaganje činjenicama koje su spojavama koje treba predviđati u posrednoj vezi.

b) teškoće koje su u vezi s tumačenjem datih činjenica, a koje proizlazeiz mogućnosti različitih, međusobno čak i potpuno oprečnih,tumačenja dostupnih činjenica.

1.6. KLASIFIKACIJA ZNANOSTI

Sama po sebi klasifikacija je bitna odrednica svih sfera čovjekovog individualnog i društvenog života. Teško je, zapravo, zamisliti bilo koju oblast života, bilo koju pojavu ili proces u prirodi i društvu, koji nije podložan određenoj formi klasifikacije. Sukladno tome, danas se može govoriti i o različitim pristupima, ali i oblicima klasifikacije znanosti, a to, drugim riječima, znači i različitost pristupa u otkrivanju interakcijskih veza između pojedinih dijelova znanosti na temelju prethodno usvojenih načela o tim vezama.

Zbog čega klasifikacija znanosti? Odgovor je relativno jednostavan. Ona je neophodna zbog najmanje nekoliko razloga, a prije svega zbog:

- velikog broja pojava u svim područjima znanosti



- obilja primjene prirodnih zakona i procesa,

- mnoštva znanstvenika

- "zatrpanosti" znanstvenim informacijama

Drugim riječima, specijalizaciju treba promatrati kao logičnu posljedicu razvoja znanosti. Često se, naime, govori o različitim fazama povijesnog razvoja znanosti. One su značajne i iz uklona analize njene klasifikacije, u čijem se povijesnom razvoju daju identificirati tri prepoznatljive faze, i to:

I. Faza nediferencirane znanosti, koja karakterizira antičko i vrijemeranog srednjeg vijeka. Odlika ove razvojne faze se sastojiprvenstveno u tome da su sva čovjekova znanja o mišljenju, prirodi idruštvu bila integrirana i obuhvaćena u filozofiji kao jedinojznanosti.

II. Faza intenzivne diferencijacije, koju, u periodu između XV i XVIII.stoljeća, karakterizira izdvajanje iz sastava filozofije veće brojazasebnih znanosti: prvo matematike, mehanike i astronomije, apotom i većeg broja drugih - fizike, kemije, biologije, psihologije,sociologije itd.

III. Faza istodobnog daljeg diferenciranja, ali i integriranja određenihznanstvenih disciplina u znanstvena područja, stvaranja tzv.znanstvenih sustava. Ovaj je proces otpočeo već tijekom XIX.stoljeća, a traje i danas. Izvjesno je da će ovakva razvojna pravilnostbitno profilirati i budućnost ukupne znanosti.

Promatra li se povijest pristupa fenomenu klasifikacije znanosti, brzo se može uočiti njihova šarolikost. O klasifikaciji već u XVIII. stoljeću govori njemački filozof Kant koji, i pored apostrofiranja filozofije, priznaje i neke druge znanosti, prije svega, teologiju, medicinu, pravo i društvene znanosti.

Iz prve polovine XIX. stoljeća su posebno značajne klasifikacije Humboldta i Comtea. Wilhelm von Humboldt (Humbolt) vrši podjelu na dvije osnovne znanstvene grupacije. Prvu oslovljava terminom "duhovne" znanosti, pridodajući im i još neke, kao što su sociologija i politička ekonomija i neke druge. Druga je grupa prirodnih znanosti. Francuski filozof i sociolog^. Comte (Komt) u svojoj klasifikaciji izbjegava logiku grupiranja. Naprotiv, on pravi razliku između šest zasebnih znanosti: matematike, astronimije, fizike, kemije, biologije i sociologije.


Dr. Slavo Kukić g^ 1 Dr. Mujo Demirović _______________________________ 33

Različitost u pristupu, međutim, odlikuje i novije, pa i autore našeg vremena, ali i klasifikacije različitih organizacija i asocijacija. C.F. Weizsaecker, primjerice, sve znanosti klasificira na strukturne znanosti, znanosti o anorganskom, biolugiju, medicinu-antropologiju-psihologiju, društvene znanosti, historijske znanosti, teologiju i filozofiju.16

U časopisu Most, hrvatskog ministarstva znanosti i tehnologije, ^/^klasifikacija, u kojoj je razrađena dosta složena podjela na znanstvena il(\p područja, polja, grane i ogranke, pravi razliku između šest temeljnih \ /znanstvenih područja, i to:

r a) područja prirodnih znanosti

\/" b) područja tehničkih znanosti

c) područja biomedicinskih znanosti

\ d) područja biotehničkih znanosti

e) područja društvenih znanosti, te

f) područja humanističkih znanosti

Unutar utvrđenih znanstvenih područja se, prema ovoj klasifikaciji, utvrđuju zasebna znanstvena polja koja, opet, sadrže više grana, a svaka od njih također više ogranaka.

Ova klasifikacija potvrđuje tezu da razvoj znanosti klasifikaciju čini sve kompleksnijom, ali i to da s razvojem znanosti neophodnost posebnih znanstvenih sustava, kao rezultata integracije pojedinih užih znanstvenih cjelina, postaje sve više neupitna.

S druge, pak, strane, sve predstavljene, ali i veliki broj klasifikacija koje u kontekstu ove analize nisu navedene, potvrđuju tezu da nijedna klasifikacija nije konačna i jednom zauvijek data. Naprotiv, sve one imaju strogo ograničeno vrijeme trajanja i odraz su privremenosti svake spoznaje o prirodi i društvu. Istodobno, nijedna klasifikacija ne može biti zatvorena. Nema dobre klasifikacije koja nije i otvorena i fleksibilna.

16 C. F. Weizsaecker, Jedinstvo prirode, Veseliti Masleša, Sarajevo, 1988., str. 18.-30.

► JVIETODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI

34 Dr. Slavo Kukić e>" Dr. Mujo Demirović

Ali, neovisno o tome može se govoriti o specifičnim filozofijama, odnosno načelima znanstvenoj klasifikaciji. Posebnu pozornost zaslužuju tri takva načela, filozofije ili stajališta klasifikacije, i to:

a) gnoseološko načelo, u odnosu na koje se može govoriti o objektivnojklasifikaciji, kod koje se veze između znanosti izvode iz veza izobjekata istraživanja, i subjektivnoj klasifikaciji, kod koje suosobitosti subjekta i najznačajnija osnova klasifikacije.

b) metodološko stajalište, koje razlikuje klasifikaciju prema načelukoordinacije, nutar kojeg se znanosti svrstavaju od općeg premapojedinačnom i od apstraktnog prema konkretnom, i klasifikacijuprema načelu subordinacije, unutar kojeg se znanosti svrstavaju odjednostavnijih prerma složenijima, od nižih prema višima.

c) strukturalni pristup, unutar kojeg se izdvajaju horizonatalni pristup -koji omogućuje sagledavanje redoslijeda znanosti prema razinisloženosti predmeta znanosti, i vertikalni pristup, koji omogućujesagledavanje veza elemenata znanosti do kojih se došlo u procesuspoznaje određenog predmeta.17

1.7. ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKI RAD

1.7.1. Pojam i vrste znanstvenoistraživačkog rada

Kako definirati znanstvenoistraživački rad? To je, najjednostavnije kazano, "sistematska stvaralačka aktivnost kojom se, primjenom znanstvenih metoda, stječu nove znanstvene spoznaje, odnosno stvaralački koristi postojeće znanje za nove primjene".18 Njegov rezultat je, u pravilu, neka istina, koja je ograničena, nepotpuna, nedovršena i relatvna, a to sve znači da je podložna zastarijevanju i promjenama. S druge strane, izvjesno je da se znanstvenoistraživački rad i njegovi rezultati, značenje kojih se izvodi iz njihova doprinosa razvoju same znanosti i mogućnosti njihove primjene u ukupnom društvenom razvoju, vrednuju primjenom različitih kriterija. Ivo

17 0 tome detaljnije vidjeti u Kedrov, B.M., Predmet i uzajamna veza prirodnih nauka, Nolit, Beograd,1969., str. 11.

17 Ratko Zelenika, Metodologija i tehnologija izrade zna?tstvenog i stručnog djela, Rijeka, 1990., str. 33.



Zuvela o tri karakteristična podsistema kriterija vrednovanja znanstveno-istraživačkog rada. To su:

1) (pod)sistem kriterija znanstvene valorizacije

2) (pod)sistem kriterija ekonomske valorizacije, te

3) (pod)sistem kriterija društvene valorizacije rezultata istraživanja

Predmet znanstvenog istraživanja, dakle ono što istražujemo, mogu biti, i jesu, svi dijelovi stvarnosti i stvarnost u cjelini, neovisno je li ta stvarnost vezana za prirodu ili čovjeka i društvo. Ali, neovisno o kojem dijelu stvarnosti ka predmetu znanstvenog istraživanja se radi, nedvojbeno je da svako znanstveno istraživanje mora zadovoljiti nekoliko uvjeta. Ono, prije svega, mora biti slobodno jer bez slobode nema ni istinskog istraživanja. S druge strane, rezultati svakog znanstveno istraživanja, ukoliko za to ne postoje specijalni razlozi, trebaju biti dostupni najširoj javnosti, što se čini njihovim objavljivanjem, a ukoliko takvi razlozi postoje, dostupnost mora biti osigurana barem znanstvenoj javnosti.

r\n Određenje znanstvenoistraživačkog rada može se dopuniti i isticanjem njegovih najhitnijih svojstva. Apostrofiramo tri najznačajnija, i to:

a) Originalnost kao prvo svojstvo znanstvenoistraživačkog rada.Drugim riječima, znanstvenoistraživački rad uvijek mora polazitiod do tada, dijelom ili u potpunosti, neistraženog i neriješenogproblema i za cilj mora imati dolaženje do novih spoznaja,rezultata, normi itd.

b) Činjenice i ideje na kojima se znanstvenoistraživački rad temeljimoraju biti pouzdane, prikupljene u dovoljnom broju, "kritičkirazmotrene i provjerene, pravilno analizirane i interpretirane"

c) korištenje najprihvatljivije metode znanstvenog istraživanja

Šarolikost pristupa medu autorima se može identificirati i u odnosu na klasifikaciju znanstvenih istraživanja. Istina je, ipak, da se u znanstvenim krugovima najčešće prihvaća klasifikacija, usvojena u UNESCO-u, dakle specijaliziranoj agenciji Ujedinjenih naroda za znanost, kulturu i umjetnost.

19 0 tome detaljnije u Ivo Zuvela, Valorizacija rezultata znanstvenog istraživanja, "Financijskapraksa",Zagreb, 1980, br. 7-8, str. 6.

20Midhad Samić, Kako nastaje naučno djelo, Sarajevo, 1969, str. 14.



Prema UNESCO-voj klasifikaciji mogu se razlikovati tri vrste znanstvenoistraživačkog rada i to: fundamentalna, primjenjena i razvojna istraživanja.21 Stoga im posvećujemo pozornost i u okviru ove analize.

1.7.1.1. Fundamentalna istraživanja

Fundamentalnim se istraživanjem, prema vladinoj organizaciji SAD, zaduženoj za visokoškolske asocijacije, smatraju i^tražiyanj.a.kQJa.jm-iaFawao usmjerena prema povećavanju znanja. Drugim riječima, njihov^prvenstveni zadatak nije praktična primjena novih znanja nego, naprotiv, ...otkrivanje određenih procesa,, uziočno-posljedičnih veza i zakonitosti u prirodi i društvu.„.radi povećanja ljudskog znanja i stvaranja spoznajnih pretpostavki za druga, buduća istraživanja.

To, dakako, ne znači da se i unutar fundamentalnih istraživanja ne može izvršiti određena unutarnja klasifikacija. Naprotiv, i ona se mogu selektirati na dvije podvrste, i to:

/$ Neusmjerena (slobodna, čista) fundamentalna istraživanja, kod kojih predmet istraživanja određuju potpuna sloboda i interes konkretnog istraživača, njegova znatiželja za otkrivanjem određenih znanstvenih istina, a ne i određeni praktični cilj ili mogućnost primjene u životu. Stoga je najčešći slučaj da su ovakva istraživanja vezana uz pojedince, uz njihiove ambicije, želje i interese. Upravo stoga je skoro isključena mogućnost da se u njih upuštaju i znanstveni timovi.

/fm Usmjerena fundamentalna istraživanja, koja se, ponekad, označavaju i terminom strategijska istraživanja. Bit ove grupe fundamentalnih istraživanja se svodi na to da predmet istraživanja ne nastaje kao rezultata slobodnog opredjeljenja i interesa određenog istraživanča. Naprotiv, pravac istraživanja i područje rada su u njima strogo određeni. Ona su, iako im cilj nije neposredna aplikacija, ipak orjentirana na praktične probleme, a to znači i na moguću primjenu u praksi. Stoga u njihovoj realizaciji obično sudjeluju znanstveni

21 Pored ovih, neki autori navode i druge vrste znanstvenog istraživanja. Primjerice, Ivo "Zuvela govori o prikupljanju znanstvene grade, sistematizaciji postojećih znanstvenih spoznaja, opservacijskim (opažajnim) istraživanjima, eksperimentalnim istraživanjima i znanstvenim otkrićima kao posebnim vrstama znanstvenih istraživanja. 0 tome detaljnije u Žuvela, L, Uvod u ekonomska istraživanja, Ekonomski fakultet Rijeka, 1978., str.7.


Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović 3T

timovi iako nije isključeno i individualno obilježje ovakvih istraživanja.

1.7.1.2. Primijenjena istraživanja

Pod ___oyim__ tipom znanstvenih istraživanja se._pjc^razumijevaju istraživan ja či j i j e smisao dvostruk. Njihov cilj[je, kao i kod fundamentalnih j^tmživ^nja,_taJiQ-cte.r- uvećavanje. kvantuma^znanja. o. prirgdi i d ru š t vu. Ali, to nije i jedini cilj. Cilj.._piiini-jenj.enih istraživanja je i rješavanje nekog praktičnogzadaika,.a~tQ.,..drugim^ili koja _mo-gu„biti.brzp.i.neppstredno praktično primijenjena^ Ako je to tako, a jeste, onda to znači da je i predmet istraživanja unaprijed strogo određen i istraživač uopće nema slobode u izboru predmeta.

Doduše, crtu razgraničenja između ovih dviju vrsta znanstvenog istraživanja je dosta teško povući. Dapače, prije se može kazati kako se fundamentalna i primijenjena istraživanja međusobno isprepliću, ali i uvjetuju. Pođe li se od ove teze, a ona nije daleko od pameti, onda su u pravu oni koji smatraju kako je uopće termin "primijenjena znanost" upitan, ako ni zbog čega drugog onda zbog činjenice da nema znanosti koja nije barem dijelom primijenjena, neovisno o tome nalazi li svoju primjenu u praksi ili u drugom znanstvenom području.

1. 7.1.3. Razvojna istraživanja

Uprošćeno kazano, razvojna istraživanja predstavljaju zadnju fazu procesa istraživanja, fazu koja se temelji na fundamentalnim i primijenjenim istraživanjima i u kojoj se razvijaju i testiraju novi ili poboljšavaju stari postupci, proizvodi, usluge, poboljšava stara ili uvodi potpuno nova organizacija itd.

To su, zapravo, sve radnje i postupci, koji zauzimaju prostor između određene znanstvene spoznaje i njene primjene. Iz toga, opet, proizlazi da razvojna istraživanja imaju naglašeno praktični cilj. Takav cilj, dakako, od onih koji se ovakvim istraživanjima bave traži i znanstvena i empirijska



znanja, ali i mnogo mašte i snalažljivosti, oštroumnosti, a ponekad i profesionalne hrabrosti.

1.7.2. Pojam i vrste znanstvenih i stručnih djela

U znanostvenoj se terminologiji dosta često koristi pojam "znanstvena i stručna djela". Ne radi se, dakako, o sinonimima. Naprotiv, između njih, između znanstvenih i stručnih djela, i to nije prijeporno, postoje značajne razlike. Temelj znanstvenoga rada čini generalizacija. Njime se otkrivaju nove spoznaje, a on je sam po sebi otkrivanje ili novih zakona ili novih metoda. Pojednostavljeno kazano, između znanstvenog rada i pronalaženja se može staviti znak jednakosti. Nasuprot tome, stručni rad bitno određuje konkretizacija. On znači djelovanje na temelju već otkrivenih spoznaja. Drugim riječima, stručni rad je usmjeren na primjenu postojećeg znanja.

Ali, istina je da se može govoriti i o zajedničkim obilježjima jednih i drugih. U kontekstu ove analize ističemo nekoliko njih, po našem sudu najznačajnijih:

1. Neovisno o tome radi li se o znanstvenom ili stručnom djelu, onotreba zadovoljiti kriterij optimalnosti obzirom na svoj obujam.Razlog tome je u jednostavnoj činjenici da veći obujam ne znači iveći kvalitet. U prilog tom sudu se može navesti veliki broj primjera.Prema tome, obujam treba biti takav da može odgovoriti osnovnimzahtjevima, koji se pred rad, znanstveni ili stručni, postavljaju.

2. U svakom radu, neovisno o tome je li on znanstveni ili stručni,mora postojati jedinstvo, sklad i logička povezanost između svihnjegovih dijelova, da se, dakle, svi dijelovi odnose na predmetistraživanja.

3. Nevrijedan je svaki rad, kako znanstveni tako i stručni, ako ga neodlikuje određena doza originalnosti, bez obzira na topodrazumijeva li originalnost potpuno nove spoznaje o prirodi idruštvu ili se, pak, radi o novini u prezentaciji ranije dosegnutihznanja.

4. Rezultati istraživanja nemaju vrijednost ni kod znanstvenog ni kodstručnog rada ukoliko nisu u dovoljnoj mjeri obrazloženi, daklerazličitim dokazima i argumentima potkrijepljeni.


Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović 39

U uskoj vezi s iznijetim zajedničkim obilježjima su i načela kojih se znanstvenik mora pridržavati želi li da njegov rad rezultira dobrim radom, dobrim djelom neovisno o tome je li ono znanstveno ili stručno. Apostrofirati je neophodno najmanje pet takvih načela:

1. U pisanju znanstvenog i stručnog djela ne treba praviti velike uvode. Onine pridonose kvaliteti djela. Naprotiv, veliki uvodi mogu konkretni rad samo bespotrebno opteretiti. Sukladno tome, poželjno je da se izlaganje već na samom početku dovede u vezu s predmetom istraživanja.

2. U rad ne treba unositi ništa što nije u neposrednoj vezi s predmetomistraživanja. Nediscipliniranost i podložnost čestim digresijama utječe na razvodnjavanje rada i čine ga manje vrijednim.

3. Rad se ne smijepretrpavati beznačajnim pojedinostima. Naprotiv, mnogise slažu da je prihvatljivije ispustiti iz rada nešto što zavrjeđuje da seu njemu nade nego ga opteretiti nepotrebnim detaljima. Nažalost,do navedenih opterećivanja dosta često dolazi i to u pravilu zbogdviju grupa razloga. Opterećivanje može biti posljedicanesposobnosti da se razluči bitno od nebitnog, a može i rezultatželje da se iskoristi čitavi empirijski materijal kojim se raspolaže.Učinci za kvalitet rada su, međutim, negativni i u jednom i udrugom slučaju.

4. Misli, ideje i informacije koje su u radu jednom izrečene ne trebaponavljati. Tome ne podliježu jedino kratke rekapitulacije i rezimeionoga što je već kazano jer oni olakšavaju i pospješujurazumijevanje sadržaja teksta. Nažalost, bespotrebna i neopravdanaponavljanja se dosta često daju identificirati u znanstvenim istručnim djelima. Uzrok tome najčešće treba tražiti u činjenici daautor nije solidno ovladao materijom o kojoj piše, te zbog toga nijeizradio ni detaljan, a ni dovoljno kvalitetan plan izlaganja.

5. U pisanju znanstvenog i stručnog rada se treba osloboditi nagona dase stvari, koje su same po sebi razumljive, do u detalje razlazu i opširnoobjašnjavaju. Samo tako se može doći do znanstvenog i stručnogdjela koje je dovoljno koncizno i jezgrovito, ali istodobno izanimljivo. U protivnom će se čitatelju ponuditi tekst koji izazivadosadu, nezanimljivost i zijevanje, ali i želju da se komunikacija snjime prekine.


40 Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović/I 'i

1.7.2.1. Pojam i vrste znanstvenih djela

Ponekada se između znanstvenog i stručnog djela stavlja znak jednakosti. To je, meduti, i pogrešno i neodrživo. Istina je da su znanstvena i stručna djelatnost isprepletene. Istina je i da nema promjena bez jedinstva ove dvije djelatnosti, da one, dakle, služe istom cilju. Ali je istina, također da one nisu i sinonimi. Naprotiv, u pitanju su, moglo bi se reći, dvije strane jednog procesa. Znanstvenim se djelom otkrivaju nove spoznaje, a stručnim se radom ta spoznaja transformira u praktično djelovanje, ali i praktičnu korist.

Postoje različite definicije znanstvenog djela. Profesor Žuvela, primjerice, pod znanstvenim djelom podrazumijeva djelo usmjereno na ispitivanje veza i odnosa medu predmetima i pojavama u objektivnoj stvarnosti, djelo koje je, primjenom znanstvene metode, usmjereno na utvrđivanje pravilnosti i zakonitosti u prirodi i društvu, otkrivanje dotad nepoznatih činjenica i doprinos povećanju znanstvenih spoznaja. 22

Za razliku od ovakvog, u principu neodređenog pristupa, Day smatra da "znanstveno djelo mora biti pravi prikaz rezultata istraživanja koji sadrži dostatno obavijesti da bi kolege mogli: 1) procijeniti rezultate, 2) ponoviti eksperimente i 3) procijeniti tijek razmišljanja"23

Dayova je definicija, opet, više mehanička i ne govori o biti nego samo otehničkoj dimenziji znanstvenog djela. Potpuna bi definicija, po našem sudu,u sebi morala sadržati najznačajnije dijelove obiju prethodnih definicija. Stim u vezi bi se moglo izvesti slijedeću definiciju. Znanstveno je djelo djelo kojeje, primjenom znanstvenih metoda, usmjereno na ispitivanje veza i odnosa medupredmetima i pojavama u objektivnoj stvarnosti, dakle utvrđivanje pravilnosti i% ^f[ zakonitosti u prirodi i društvu i doprinos povećanju znanstvenih spoznaja, pri čemuJ mora biti strukturirano na način da omogućuje procjenu tijeka istraživanja, uvid u

procjenu postignutih rezultata, te mogućnost ponavljanja eksperimenta potrebnog radi provjere dobijenih rezultata.

Može se govoriti o većem broju različitih znanstvenih djela. U kontekstu ove analize apostrofiramo osobito četiri vrste ovih djela. To su:

22 0 tome detaljnije u, Ivo Žuvela, Uvod u Ekonomska istraživanja, skripta, Ekonomski fakultet, Rijeka,1978., str. 14.

23 Day, R. A. Scientificjournals: an endagerendspecies. Int Forum InfDocum 1:6-8, 1976, prema Silobrčić,V., Kako sastaviti i objaviti znanstveno djelo, JUMENA, Zagreb, 1982.


Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović A( h 41-----------------------------------------------------------s ? / -----------—------------------------------------------------------------------------

1. Monografija. Prema Harrodu, monografija nije ništa drugo negorasprava koja detaljno, mada ne i preopširno, obraduje pojedinipredmet, skupinu predmeta ili neku osobu, pri čemu prakticiraveoma opsežnu bibliografiju. Ona je, drugim riječima, znanstvenodjelo ili popularno znanstveno djelo koje iscrpno i sveobuhvatnorazmatra neko pitanje, predmet ili neku osobu. Za nju se često rabi itermin omeđena publikacija, a to znači publikaciju koja je potpunoposvećena jednom znanstvenom predmetu. Kao znanstveno djelodominantna je bila u prošlom stoljeću. Danas je značajno potisnutaod drugih vrsta znanstvenih djela, prije svega od zbornikaznanstvenih radova.

2. Doktorska disertacija. Radi se o originalnom znanstvenom djelukoje se temelji na fundamentalnim i primjenjenim istraživanjima,ali i na primjeni raznovrsnih znanstvenoistraživačkih metoda, kojeomogućuju otkrivanje novih znanstvenih činjenica, pojava,zakonitosti, teorija. Ona, prema tome, predstavlja bitan doprinosznanosti.

3. Znanstvena studija, u pravilu, predstavlja znanstveno djelo većegbroja, dakle tima znanstvenika, koje za potrebe zainteresiranognaručitelja izrađuju znanstveni instituti ili znanstveno-nastavneorganizacije, odnosno fakulteti. Ovakav tip znanstvenih djela bitnoodređuje znanstveno istraživanje, koje se realizira najčešće u dužemvremenskom periodu - do pet, pa i deset godina - a koje za rezultatima određeni originalni znanstveni doprinos, bilo da je on teorijskiili praktični.

4. Znanstveni članak. To je napisan i objavljen opis originalnihrezultata istraživanja, u pravilu u "publikaciji koja je lako dostupnameđunarodnoj znanstvenoj javnosti, a napisan je na način da seistraživanja mogu ponoviti i zaključci provjeriti".24 Bez obzira nakoju se oblast odnosi, znanstveni članak uvijek sadrži određeneelemente. To su naslov, sažetak, uvod, razrada materije s rezultatimaistraživanja, zaključak, fusnote, popis korištene literature, te priloziukoliko uopće postoje.

24 Silo brčić, V., Kako sastaviti i objaviti znanstveno djelo, JUMENA, Zagreb, 1982, str. 13. ►



1.7.2.1.1. Vrste znanstvenih članaka

U pravilu se može praviti razlika između pet vrsta članaka. To su: 1. izvorni znanstveni članak, 2. prethodno priopćenje, 3. pregledni članak, 4. izlaganje na znanstvenim skupovima, te 5. stručni članak. Prva četiri spadaju u grupu znanstvenih članaka, a stručni članak je jedna od vrsta stručnih djela. Stoga će ona biti i obrađena u narednom dijelu, u kojem se detaljnije obraduju stručna djela.

1. Izvorni znanstveni članak uvijek predstavlja originalnoznanstveno djelo. Drugim riječima, njime su prvi put do tada iznijete određene znanstvene činjenice, spoznaje i teorije. Odlika ovog tipa znanstvenog članka jeste mogućnost ponavljanjaistraživanja na temelju kojeg se iznose postignuti rezultati. Stoga se ikaže da je on primjereniji prisodnim znanostima. Ali, on nijerijedak ni u području društvenih znanosti. Naprotiv.

2. Prethodno priopćenje ili znanstvena bilješka je, na određeni način,i prva kraća obavijest o određenom istraživanju. I ono sadržiodređene znanstvene informacije. Ali, za razliku od izvornogznanstvenog članka prethodno priopćenje nije i krajnjeupoznavanje s rezultatima provedenog istraživanja. Naprotiv,istraživanje nije okončano i ono još uvijek može dovesti doznanstvenih činjenica i spoznaja koje u prethodnom priopćenjunisu dokučene. To, istodobno, znači da činjenice i spoznaje, koje sudokučene, ne omogućuju i njihovu provjeru.

3. Pregledni članak. Ovaj tip članka ne mora sadržati originalnerezultate istraživanja. Naprotiv, on može, ali sada na novi i drugačijinačin, prikazati rezultate već provedenog i javnosti prezentiranogznanstvenog istraživanja. U njemu, doduše, može biti i novih,originalnih i neobjavljenih rezultata istraživanja. Ali, oni ne čine ipretežiti i bitni dio takvog članka. Prema tome, ukoliko bi ga htjelidetaljnije opisati, za pregledni se članak može reći da čini formusistematiziranja, ocjene, komentiranja i prezentiranja tuđih, ali ivlastitih rezultata istraživanja. On, sukladno tome, i imaprvenstveno instruktivno značenje i funkciju.

4. Izlaganje na znanstvenom skupu. Ovaj se tip znanstvenog članakačesto označava i terminom "konferencijsko priopćenje". To,međutim, nije i potpuno točno. Naime, svako konferencijskopriopćenje ne mora imati i obilježje znanstvenog članka. Ali, istina


Dr. Slavo Kukić ćr Dr. Mujo Demirović 43

je da konferencijsko priopćenje može imati sve elemente znanstvenog članka, da se, dakle, tretira kao izvorni znanstveni članak, prethodno priopćenje ili pregledni članak. No, da bi ono bilo tretirano kao neki od znanstvenih članaka, konferencijsko priopćenje mora pratiti i određena recenzija, odnosno znanstvena potvrda ili ocjena, da se radi o nekom od znanstvenih članaka, koja treba biti prihvaćena i od uredničkog ili redakcijskog odbora znanstvenog skupa. Ukoliko takve ocjene i potvrde nema, konferencijsko se priopćenje ne tretira kao znanstveni nego samo kao stručni članak.

/. 7.2.2. Pojam i vrste stručnih djela ________ w "" "^ ______________________________________

Kako je već i istaknuto, stručnim se djelom ne otkrivaju nove, nego prikupljaju i interpretiraju već poznate znanstvene činjenice, spoznaje i teorije, širi i popularizira već dostignuta znanstvena spoznaja, ali i traga za načinom njihove primjene.

Iako medu metodolozima ne postoji suglasje u tome što sve treba svrstati pod pojam stručno djelo, vjerujemo kako je neupitno uključivanje barem barem pet vrsta stručnih djela. To su: stručni članak, prikaz, elaborat, ekspertiza i recenzija.

1. Stručni članak nije rad koji sadrži originalne rezultate istraživanja. Unjemu se, naprotiv, iznose već poznate spoznaje, u pravilu tuđi rezultatiistraživanja radi prenošenja informacija o njima. U stručnom se članku, osimtoga, može opisivati i primjena onoga što je već drugdje primjenjeno. Drugimriječima, sadržina stručnog članka nije iznošenje novih znanstvenih spoznajanego informiranje o njima s ciljem njihove primjene u praksi.

2. Prikaz. Radi se, u pravilu, o iznošenju stajališta ili shvaćanja o nekomdogađaju, pojavi ili djelu. Najčešće se radi o ocjeni određenog djela, dakleknjige ili članka, i njihova predstavljanja znanstvenoj i stručnoj javnosti.Takva se ocjena i predstavljanje pojavljuje najčešće u odgovarajućimčasopisima i zbornicima, a isključeno nije ni njihovo pojavljivanje udnevnim listovima ili tjednicima. Pri tome je, ipak, važno da takva ocjenanema ambicija davati konačni sud o znanstvenoj i stručnoj vrijednosti



prikazivanog djela nego, slijedeći principe konciznosti, objektivnosti, jasnoće i uvjerljivosti, za upoznavanje s njim pridobiti što veći broj čitateljske publike.

3. Elaborat je oblik stručnog djela u kojem se, u pravilu na metodološkiustaljeni način, temeljito obraduje i izlaže neki predmet ili pojava.Investicijski elaborat je klasični primjer ovakvog stručnog djela. Ali, to vrijedii za sve ostale elaborate - one o programu razvoja, unutarnjoj organizaciji itd.

4. Ekspertiza je oblik stručnog djela u kojem određeni ekspert, ili pakekspertni tim, iznosi svoj stručni sud o nekom predmetu ili praktičnomproblemu, njegovom rješenju ili ekspertnom viđenju. Česte su, primjerice,ekspertize o uzrocima prometnih nezgoda, poslovnih gubitaka različitihgospodarskih subjekata, zdravstvenom stanju počinitelja različitih kažnjivihdjela itd.

* ■/ 5. Recenzija se može definirati kao pismena kritička ocjena određenog znanstvenog ili stručnog djela, koju daje priznati ekspert, a kojom se postižu tri bitna cilja, i to:

a) onemogućuje se objavljivanje nekvalitetnih znanstvenih i stručnihdjela,

b) osigurava se na suvremen način citiranje relevantne literature,

c) poboljšava se kvaliteta dostavljenog rukopisa, njegov stil iprimijenjena terminologija, oblikovanje misli i način prezentiranjarezultata istraživanja itd.

U pravilu se prakticira da se znanstveno ili stručno djelo uputi dvojici eksperata, autoru najčešće nepoznatih, s molbom da daju svoju ocjenu, ali i prijedlog o tome što sa dostavljenim rukopisom učiniti.

Svaka recenzija sadrži četiri osnovne cjeline ili sastavna dijela. To su: 1. uvod, 2. opis teme, 3. ocjena i 4. zaključak.

1. Uvod je dio recenzije koji uključuje informacije o naslovurecenziranog rukopisa, obimu rada, karakteru rada, te mjestu koje obrađenatema ima u određenoj znanstvenoj oblasti.

2. Opis teme omogućuje uvid u strukturu rada. Opisom se, drugimriječima, daje kratki kronološki pregled rukopisa dostavljenog rada, njegovi


Dr. Slavo Kukić ćr Dr. Mujo Demirović 45

glavni naslovi i sastavni dijelovi u okviru njih. U ovom se dijelu ne iznose i ocjene dostavljenog rada.

3. Ocjena rukopisa dostavljenog rada je najznačajniji dio dio recenzije. U njoj se iznose i dobre strane, ali i nedostaci, rukopisa dostavljenog djela, a posebno:

a) odgovara li naslov rada njegovu sadržaju,

a) koliko je tema uopće sretno odabrana, suvremena, originalna izanimljiva,

b) da li je za obradu odabrane teme sakupljena sva neophodna grada,dali je ona savjesno iskorištena, analizirana i interpretirana,

c) sadrži li recenzirani rad dovoljno novih, originalnih rezultataistraživanja i kakav je doprinos znanosti recenziranog rada,

d) da li su u radu korištene znanstvene metode koje su primjerenenaravi i karakteru predmeta istraživanja,

e) odgovara li struktura i kompozicija rada tematici koju on tretira, tepostoji li mogućnost uklanjanja nekih dijelova rada a da se to neosjeti i na njegovoj kvaliteti,

f) kako je korištena i citirana relevantna literatura i kako je onaklasificirana,

h) da li je sažetak primjereno napisan,

i) koliko je uspješan u radu korišteni stil izlaganja. Da li je on jasan, precizan, jednostavan, prirodan i slično. Kakav je ton izlaganja materije - akademski ili familijaran, jednostavan ili neposredan itd.

j) treba li djelo, i na koji način, tiskati. Recenzent, u pravilu, može predložiti jednu od slijedećih mogućnosti: tiskati rad bez ikakvih intervencija, tiskati ga uz neznatne promjene, tiskati ga uz znatne intervencije ili uopće ga ne tiskati. Ukoliko recenzent predloži jednu od triju posljednjih mogućnosti, obvezan ih je i detaljno obrazložiti. Može se dogoditi da jedan od recenzenata predloži objavljivanje, a drugi neobjavljivanje dostavljenog im rukopisa. U tom se slučaju, u pravilu, angažira i treći recenzent čije je mišljenje presudno za sudbinu zaprimljenog rukopisa.



4. Zaključak, kojim se na jezgrovit, koncizan i argumentiran način dade osvrt, ali i ocjena, rada kao cjeline. U zaključku se, a na temelju iznijetih argumenata u ocjeni, iznosi i prijedlog o objavljivanju ili neobjavljivanju recenziranog rada, kao i prijedlog eventualnih intervencija koje se imaju u radu učiniti. Na koncu, u zaključku se iznosi i potpuno precizan prijedlog kategorizacije recenziranog rada.

a 1■■' hy v>.

/. 7.2.3. Pojam i vrste znanstveno-stručnih djela

Između znanstvenih i stručnih djela postoji dosta jasna razlika i crta razgraničenja. Ipak, razlikovanje medu njima je izvršeno na logici idealnih tipova. Drugim riječima, navedene se razlike prave polazeći od idealnih, očišćenih situacija. Stvarnost je, međutim, često drugačija. Teško je danas pronaći znanstveno djelo a da u njemu nema i elemenata stručnog djela. Vrijedi, dakako, i obrnuto. Pitanje je samo kakav je odnos između elemenata znanstvenog i stručnog, preteže li on, i u kojoj mjmeri, na jednu ili drugu stranu.

Dosta se često može naići na situaciju da su u jednom djelu u približno istoj mjeri zastupljeni elementi i znanstvenog i stručnog rada. U tom je slučaju najprirodnije govoriti o znanstveno-stručnom djelu. U tu se skupinu mogu uvrstiti slijedeća djela: 1. udžbenici, 2. enciklopedije 3. leksikoni, 4. praktikumi, 5. rječnici, 6. zbornici radova, te 7. bibliografije. Stoga našu pozornost kratko zadržavamo na svakom od njih.

1. Udžbenik je osnovno nastavno sredstvo koje se koristi u školama i na■}/"? fakultetima, a u kojem se đacima i studentima, na sustavan i primjeren način,

-* \7\2lt određeno gradivo prema utvrđenom nastavnom planu i programujedne discipline ili predmeta. Iz toga slijedi da udžbenik mora imati elementeznanstvenog djela, ali mora ispunjavati i potrebne pedagoške, didaktičko-metodičke, tehničke i estetske standarde i kriterije.

Prihvati li se prethodna definicija užbenika, iz nje slijedi i zaključak da se njime, pored tiskane knjige, koja je obično sinonim za udžbenik, može obuhvatiti i različite vrste skripti, hrestomatija, zbirki zadataka, priručnika, pa i autoriziranih predavanja.



Navedena definicija udžbenika upućuje i na njegova osnovna obilježja, odnosno njegove specifičnosti kao izvora znanja. U kontekstu ove analize apostrofiramo posebice slijedeća obilježja udžbenika:

a) U udžbeniku se materija, koja je izložena, znanstveno tretira.

b) Da bi izložena materija bila pristupačna namijenjenim korisnicimau udžbeniku mora biti udovoljeno didaktičko-metodičkimzahtjevima prilagodbe izložene grade. To, drugim riječima, znači:

I. da udžbenik mora imati određenu informacijsku funkciju,odnosno sadržaj u njemu mora biti određen, suvremen,aktuelan, ali i podložan promjenama.

II. mora imati i određenu transformacijsku funkciju, odnosno moraodgovoriti na pitanje kako jednu informaciju posredovati,približiti je korisniku.

c) Udžbenik mora odgovarati i utvrđenom programskog sadržajujedne nastavne discipline ili predmeta.

> ' 2. Enciklopedija. Pod njom se podrazumjeva djelo koje, slijedeći abecedni poredak, na sažet i sustavan način daje pregled pojedinačnih ili skupnih grana ljudskog znanja. Ovisno o tome može se praviti razlika između dviju osnovnih vrsta enciklopedija. To su:

a) opće ili univerzalne enciklopedije, dakle enciklopedije koje sadrže,abecednim redom dat, sažet i sustavan pregled svih grana ljudskogznanja, kulturnih, znanstveno-tehničkih i drugih tekovina.

b) specijalne enciklopedije koje obrađuju samo jedno područje ljudskogznanja. Takve su, primjerice, medicinska, pomorska, pravna i drugeenciklopedije.

Ali, pored ovog razvrstavanje enciklopedija se može izvršiti i prema drugim kriterijima. Prema strukturi se, primjerice, može praviti razlika između:

a) priručnih enciklopedija, koje obuhvaćaju od jedan do četiri sveska,

b) malih enciklopedija, čiji obujam može biti do 18 svezaka,



c) velikih enciklopedija, koje mogu imati i do nekoliko desetina svezaka.

Inače, pojmovi ili natuknice, koji se obrađuju u enciklopediji, mogu biti razvrstani i obrađeni prema različitim kriterijima. U principu se prakticiraju dva: 1. da poredak poštuje pravilo abecednog reda, te 2. da se u popisu pojmova poštuje pripadanje određenom predmetu.

Prema vrsti i obujmu teksta, kojim je jedan pojam opisan, može se praviti razlika između nekoliko natuknica ili pojmova, i to:

a) pregledne natuknice koje se uvijek odnose na značajne stvari i pojave.Više takvih natuknica zaokružuju relevantne informacije oodređenom predmetu

b) ukritene reference, koja čitatelja upućuje da se relevantna informacijamože tražiti i pod drugom riječi. Stoga ga upućuje na bibliografskipopis koji je sastavni dio svake enciklopedije

c) predmetni indeksi koji povećavaju vrijednost svake enciklopedije

3. Leksikon vodi podrijetlo od grčke riječi leksikon, koja znači rječnik, knjigu u kojoj su abecednim redom poredani i protumačeni različiti pojmovi. Sukladno tome se može reći da leksikoni nisu ništa drugo nego određena vrsta enciklopedijskih rječnika, dakle rječnika u kojima je određena masa pojmova, naziva, riječi i predmeta, pojava i činjenica poredana abecednim redom. Zahvaljujući tome leksikoni mogu poslužiti čitatelju kao izvanredan priručnik.

I laksikoni se mogu klasificirati. Najčešće je razlikovanje između općih i specijalnih leksikona.

[^n 4. Praktikum je također specifična vrsta udžbenika, odnosno priručnika, namjenjenog studentima, ali i istraživačima i poslovnim ljudima. Najjednostavnije kazano, oni predstavljaju vrstu instruktivnih priručnika, odnosno vodiča u kojima se na jednostavan i jasan način iznose postupci, zadaće i operacije kojima se, točno utvrđenim redoslijedom, rješavaju određeni problemi, poslovi, postupci itd. Da bi se postigla maksimalna

25 Mogući su i drugačiji pristupi u klasifikaciji. Šamić, primjerice, pravi razlikovanje između općih i stručnih, univerzalnih i nacionalni, te laičkih i religioznih enciklopedija. Vidi detaljnije u Samić, M., Kako nastaje naučno djelo - uvođenje u metodologiju i tehniku naučnoistraživačkog rada, Sarajevo, 1980. godine.



jasnoća u postupku i redoslijedu radnji, u praktikumima se najčešće koristi metoda rješavanja konkretnog slučaja. Taj je slučaj prikazan u samom praktikumu.

Inače, i praktikumi mogu imati univerzalni i specijalistički karakter ovisno o tome sadrži li instrukcije iz jednog ili više područja znanja.

6A 5. Rječnik se može definirati kao korisno pomagalo u znanstvenom i istraživačkom radu, priručnik koji znanstveniku pomaže razumjeti, ili bolje razumjeti, riječi koje tijekom rada susreće. Postoji veći broj vrsta rječnika. Najznačajniji medu njima su: jednojezični, dvojezični, mnogojezični, te biografski rječnici. U vezi sa svakim od njih želimo dati barem osnovne informacije.

a) Bitno je obilježje jednojezičnih rječnika u tome da sadrže riječisamo jednog jezika. To, dakako, ne znači da i medu njima nemaodređenih različitosti. Naprotiv. Ovisno o tim specifičnostimaunutar ove skupine se može identificirati nekoliko vrsta rječnika.

A / j Etimološki rječnici svoj smisao iscrpljuju u dešifriranju i pojašnjavanju

podrijetla riječi, bave se njenim korjenom, te osnovom iz koje je nastala

i Povijesni rječnici svoju pozornost koncentriraju na pojašnjavanje pojave i uborabe riječi u različitim pisanim dokumentima i djelima iz različitih vremenskih perioda.

O i Književni rječnici se bave analizom riječi koje se rabe u suvremenoj književnosti i književnom govoru.

\ Enciklopedijski rječnici ili leksikoni daju prikaz jezičnih karakteristika i raznih značenja riječi koje donose i informacije znanstvenog karaktera.

Stručni rječnici su skoncentrirani na izbor i značenje riječi određenog znanstvenog značenje, odnosno riječi vezane za određenu znanstvenu disciplinu. Takvi su, primjerice, medicinski, filozofski, tehnički, kemijski itd. riječnik.

b) Dvojezični rječnici su vjerojatno rječnici koji su najčešći u upotrebi.Njihova se bit sastoji u tome da se riječi jednog jezika objašnjavajuistoznačnim riječima drugog jezika. Takav je, primjerice, hrvatsko-njemački, njemačko-hrvatski, englesko-hrvatski, hrvatsko-engleskirječnik itd.



c) Mnogojezični rječnici su napravljeni na istom principu kao idvojezični. Razlika je u tome što se kod mnogojezičnih rječnikariječi jednog jezika objašnjavaju riječima ili pojmovima paralelno naviše drugih jezika. Takav je, primjerice, europski rječnik, u kojem suparalelno dati istoznačni pojmovi na hrvatskom, engleskom,njemačkom, francuskom, talijanskom i španjolskom jeziku.

d) Biografski rječnici predstavljaju neku vrstu zbornika najznačajnijihživotopisa. Drugim riječima, oni u kratkim crtama oslikavaju život,rad i djelo poznatih osoba iz područja politike, znanosti, umjetnostii drugih sfera života.

flj | 6. Zbornici radova su znanstveno-stručna djela koja objedinjuju radove više autora u vezi s nekom užom tematikom. Povodi nastajanju takvih radova mogu biti različiti - obljetnice, simpoziji, znanstveni skupovi itd. Sukladno tome, može se praviti razlika između više vrsta zbornika, kao što su:

Opći ili univerzalni zbornik koji tretira različitu materiju određenog šireg područja. Takav je, primjerice, Zbornik radova ekonomskog fakulteta u Mostaru,

Zbornik radova sa znanstvenog skupa, kakav je, primjerice, Zbornik radova sa znanstvenog skupa "Tranzicija gospodarstva", zbornici radova sa znanstvenih skupova "Društvo i tehnologija" itd.

Jubilarni zbornik, koji je posvećen određenom jubileju, obljetnici ili nečemu sličnom.

f 7. Bibliografija je tip stručnoznanstvenog djela za koji se koristi veći broj / 'naziva. Takvi su, primjerice, registar, indeks, biblioteka, katalog, lista itd. No, neovisno o tome, izvjesno je da se se bibliografija može shvatiti na dva načina. U užem smislu riječi ona podrazumijeva određeni popis knjiga i drugih publikacija, koji može biti izrađen prema različitim kriterijima. U širem smislu, pak, pod njom treba podrazumijevati znanstveno sakupljanje tekstova, njihovo proučavanje i sistematiziranje.

Iz ovakvog određenja proizlaze i osnovni zadaci bibliografije. To je, prije svega, pribavljanje bitnih informacija o tiskanim djelima i ispravama, znanstvenim i drugim radnicima, ali i njihovo sređivanje, obrada i prezentiranje.



Postoji više vrsta bibliografije. Postoje i različiti pristupi u njihovom klasificiranju, ali i kriteriji klasificiranja. Moguće je, primjerice, praviti klasifikaciju:

a) Prema sadržaju i vrstama indeksiranih materijala na:I. Opću bibliografiju. Ona obuhvaća popis materijala. Pri tome

joj nije važan ni sadržaj, a ni vrsta meterijala.II. Specijalnu bibliografiju, koja se odnosi samo na određeno

područje, disciplinu ili temu.

b) Prema namjeni na:I. Popisne bibliografije koje prave popis materijala s različitih

područjaII. Znanstvene bibliografije. One su pomoćno sredstvo

znanstvenicima jer ih upoznaju o publikacijama u kojima senalaze informacije o pitanjima koja su predmet njihovaistraživanja

III. Bibliografije kao preporuka koje su neka vrsta preporukečitateljima koja je literatura aktuelna.

c) Prema vremenu objavljivanja bibliografije na:I. Tekuće bibliografije koje popis vrše prema kronologiji njihova

nastajanjaII. Retrospektivne bibliografije obuhvaćaju popis publikacija do

vremena kompilacije bibliografijeIII. Perspektivne bibliografije koje uključuju pregled publikacija

koje se nalaze u tisku

d) Prema mjestu izdavanja indekcirane literature na:I. Međunarodne bibliografije. One nude popis materijala na

stranim jezicima koji su objavljeni na raznim jezicima.II. Nacionalne bibliografije. One uključuju popis materijala

samo jedne zemlje ili jednog jezika1 III. Regionalne bibliografije su vrsta bibliografija čiji se popis

publikacija prostire na samo jednu regiju unutar neke zemlje.


Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović __________________________________ 53

2. ODNOS ZNANSTVENE METODE I METODOLOGIJE



2. ODNOS ZNANSTVENE METODE I METODOLOGIJE

2.1. UOPĆE O ZNANSTVENOJ METODI

Riječ metoda je grčkog podrijetla (methodos = put, način, istraživanje) i označava planski postupak ispitivanja i istraživanje neke pojave, odnosno način rada za ostvarivanje nekog cilja na filozofskom, znanstvenom, političkom ili praktičnom području. Sam termin metoda se može upotrijebiti u tri temeljna značenja:

- prvo, kao način obavljanja nekog rada koji je smišljen i ustaljen,

- drugo, da označava gotov model, proceduru, redoslijed ili shemu pokojoj se odvija neka djelatnost. Takve su, primjerice, metode političkedjelatnosti, metode umjetničkog stvaralaštva itd.,

- i treće, da se njome označi misaoni, logički postupak koji jeprimjenjen s ciljem da se znanstvene činjenice i podaci obrade štolakše, točnije, ali i sustavno (znanstvena metoda).

Jasno je, dakle, da se može govoriti o veoma različitim metodama u mnogobrojnim područjima ljudske djelatnosti. Ali, pri tome je veoma bitno pravljenje razlike između svih onih koje se mogu svesti pod zajednički imenitelj neznanstvene metode i drugih, koje su u kontekstu ove analize predmet detaljnijeg promišljanja, a koje se označavaju zajedničkim imenom kao znanstvene metode.



Kada je u pitanju skupina neznanstvenih metoda, Cohen i Nagel prave razliku između tri osnovne vrste ovih metoda. To su:

a) Metoda ustrajnosti, koja se temelji na nekoliko premisa, a prije svegana vjerovanju u određenu tvrdnju neovisno o tome koliko je drugiosporavaju, stalnom i sve prepoznatljivim učvršćivanju određenoguvjerenja logikom upornog i istrajnog ponavljanja, te na spremnostiproglašavanja neznalicama svih drugih koji ne djele isto mišljenje.

b) Metoda autoriteta, koja nije ništa drugo nego pozivanje na autoriteteuvijek kada je ono u funkciji potkrepljivanja i argumentiranjavlastitih uvjerenja. Pozivanje na autoritet, koji, usput rečeno, uznanosti ne mora značiti ništa, se može iskoristiti u različitimformama. Ipak, izdvojiti se mogu osobito dvije njegove vrste:

I. Pozivanje na autoritet u situacijama u kojima nismo, ili zbognedostatka vremena ili zbog nedovoljnog obrazovanja, umogućnosti rješiti određeni problem, zbog nedovoljnogobrazovanja se, primjerice, prepuštamo sudu liječnika udijagnozi naše bolesti.

II. Pozivanje na autoritet koje nekim izvorima pripisujenepogrešivost i konačnost i neku vanjsku silu, kakav je slučajkod religije, poziva da sankcionira rješenja tih izvora.

c) Metoda intuicije, koja snagu određenog uvjerenja temelji na sudovimakoji su toliko "očigledno" istiniti da u njih ne treba sumnjati, nitiima potrebe provjeravati ih. Jasno je da metoda koja se temelji naovakvim premisama, ne može pretendirati na znanstvenost, ako nizbog čega drugoga onda zbog činjenice da je u znanosti svepodvrgnuto sumnji i potrebi provjere. Intuicija sama po sebi neznači. Ona, sama po sebi, ne znači i istinitost. Uostalom, može senavesti toliko primjera u povijesti koji su se temeljili na načelu"očigledne" istinitosti, a ipak se radilo o velikom pogreškama.Prisjetimo se samo karakterističnog stradanja Galilea Galileja zbogsuprostavljanja "očiglednoj" istini, stradanja, pokazalo se kasnije,zbog istine same.

Govoriti o znanstvenim metodama znači, i to na samom početku, potrebu postavljanja i nekoliko temeljnih pitanja. Sto je, primjerice, znanstvena metoda? Ili, može li se o znanstvenoj metodi uopće govoriti?



Izvjesno je da u odgovorima na postavljena, ali i masu drugih pitanja u vezi s fenomenom znanstvene metode, postoje veoma različiti teorijski odgovori. Polazeći, najvjerojatnije, od temeljnog suda da se radi o kategoriji koja je veoma kompleksna, i čije se značenje ne može zaokružiti definicijom u njenoj tradicionalnoj formi, Cohen (Koen) i Nagel (Nejgel), odgovarajući na pitanje što je znanstvena metoda, pribjegavaju svojevrsnom deskriptivnom pristupu. Znanstvenu metodu radije stavljaju u odnos s parametrima koji je određuju.27 No, ne zadržavaju se samo na tom odnosu. Odgovor na pitanje što je znanstvena metoda traže i kroz raspravu o nekim njenim osobinama.28

Wright Mills (Rajt Mils), međutim, ide korak dalje. On govori o dva stila ili dva modela, dva puta istraživanja u kojima se, ako ih se detaljnije proanalizira, može prepoznati da se radi i o metodi. Jedan stil istraživanja, pri tome, označava terminom makroskopski, podsjećajući da su ga prakticirala najveća svjetska sociološka imena29, ali i precizirajući da je njegova bit u komparativnom bavljenju globalnim društvenim strukturama. Drugi stil istraživanja on označava terminom molekularni, precizirajući da mu je osnovna značajka u tome da polazi od problema malog obima i da se uglavnom temelji na statističkom modelu verifikacije. Mills smatra da optimalno rješenje u istraživanju društvenih pojava ne može predstavljati ni jedan ni drugi, ni makroskopski ni molekularni stil istraživanja. Ali, do optimalnog, novog modela može se doći relativno jednostavno, svojevrsnim organskim spojem prethodna dva.30

Ipak, u literaturi se najčešće može susresti pokušaj da se na pitanje, što je znanstvena metoda, odgovori na tradicionalni način, dakle da ju se definira. Veliki je broj takvih definicija. Karakterističnim svakako treba smatrati i pristup koji pod pojmom znanstvene metode podrazumijeva "skup različitih postupaka kojima se znanstvenik koristi u znanstvenoistraživačkom radu da bi istražio i izložio rezultate znanstvenog istraživanja u određenom

27 Znanstvenu metodu dovode u odnos s činjenicama, s hipotezama, ali i sa svjedočanstvima kojaotklanjaju sumnje.

28 Takva je, po njihovom sudu, primjerice, osobina znanstvene metode da sama sebe ispravlja, ali i nekedruge.

27 Medu njima apostrofira posebice Webera, Marxa, Simmela, Mannheima, Michelsa i neke druge.

29 Vidi o tome, C.W.Mills: "Two Styles of Social Science Research" u: Power, Politics and People, TlieCollected Essays of C.W.Mills, ed by.I.L.Horowitz, Oxford University Press, New York, 1963., str.533,576.



znanstvenom području, znanstvenom polju, grani, ogranku ili znanstvenoj disciplini. Istovremeno, znanstvena metoda je i put istraživanja kojim se oblikuje i izgrađuje znanost. Znanstvenom metodom naziva se i svaki način znanstvenog istraživanja koje osigurava sigurno, sređeno, sistematično, precizno i točno znanje."31

Uvažavajući značenje svih određenja, uvjereni smo da je biti problema najbliže ono koje polazi od teze da metoda u najširem smislu obuhvaća tri elementa. "Najprije, to je postupak kako se dolazi do znanja, tj. radnje koje treba izvršiti da bi se došlo do spoznaje predmeta. Zatim, to je znanje o samom predmetu, koje omogućuje da se postupak bolje prilagodi samom predmetu i tako ovaj potpuno spozna. Najzad, to su sredstva pomoću kojih se predmet može spoznati, tj. oni konkretizirani specifični postupci, kao i materijalna sredstva, pomoću kojih otkrivamo one osobine predmeta čija nam spoznaja predstavlja cilj znanstvenog istraživanja."32

Prihvati li se navedeni pristup, a u ovom je pristupu riječ upravo o tome, izvjesno je da se znanstvena metoda može odrediti i u značajno reduciranijoj formi, a da se, pri tome, ništa ne izgubi u kvalitativnom smislu. U najširem značenju riječi, dakle, znanstvena metoda se može označiti kao način i put dolaska do znanstvene spoznaje o pojavama u prirodi ili društvu.

Razložili li se navedeni način i put dolaska do znanstvene spoznaje, dakle znanstvena metoda u najširem z načenju riječi, na svoje sastavne dijelove, u njoj se daju identificirati najmanje četiri bitne komponente:

a) postupci dolaženja do znanstvene spoznaje, odnosno faze procesaznanstvenog istraživanja,

b) metode znanstvenog istraživanja (metode u užem značenju),

c) tehnike i instrumenti prikupljanja empirijskih podataka, te

d) tehnike obrade prikupljenih podataka.

Redoslijed, kogeg smo naprijed izložili, biti će u potpunosti poštivan i u daljoj teorijskoj eksplikaciji.

3 1 Miroslav Žugaj Metodologija znanstvenoistraživačkog rada, Fakultet organizacije i informatike, Varaždin, 1997.

32 Radomir Lukić, Osnovi sociologije, Naučna knjiga, Beograd, 1976, str.47-48. ►

METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI A


2.2* RAZLIKE IZMEĐU ZNANSTVENE METODE I METODOLOGIJE

Dosta često se, a zbog neznanja, stavlja znak jednakosti između znanstvenih metoda i metodologije. Jasno je, međutim, da se radi o različitim, iako medu sobom jako povezanim, teorijskim pojmovima. Znanstvena metoda je, ponavljamo, način i put dolaženja do znanstvene spoznaje o pojavama u prirodi i društvu. O njenim osnovnim značajkama smo govorili u prethodnom dijelu analize. Stoga im se ne kanimo vraćati i ovdje.

Metodologija je, naprotiv, a kao bitni dio ili grana logike, znanost, i to znanost o metodama znanstvenog istraživanja. Kao logička disciplina ona, dakle, izučava metode, razvija njihova logička načela, ali i nastoji sistematizirati i ocjeniti istraživačko iskustvo jedne znanosti itd.

I ne samo to. Njena bitna funkcija jeste i u takozvanoj "logičko-epistemološkoj kritici čitave znanstveno istraživačke prakse u svim njenim logičkim, tehničkim, organizacijskim i strategijskim aspektima." 33 Prihvati li se ta teze, a u ovoj se analizi upravo o tome radi, onda to znači da se metodologiju ne može reducirati na puko proučavanje puteva i sredstava kojima znanost nastoji ići dalje. Naprotiv, predmet njenog bavljenja je i znanstveni sustav uopće, dakle način na koji su sređene utvrđene znanstvene spoznaje i znanstveno značajne pretpostavke.

Ako se na ovaj način odredi metodologija onda je potpuno izvjesna njena uska povezanost s gnoseologijom kao teorijom spoznaje, znanošću o izvorima, mogućnostima i granicama znanstvene spoznaje, ali i s epistemologijom kao znanošću o spoznaji. S druge strane, budući je i sama dio logike, nesporna je njena isprepletenost i s općom logikom. S ovim znanstvenim disciplinama se metodologija susreće na više kolosijeka. O "susretu" se može govoriti kada su u pitanju neke osnovne ontološko-gnoseološke pretpostavke o pitanjima poput, primjerice, ovih: što je stvarnost, postoji li ona neovisno od čovjeka koji pokušava da je shvati, je li spoznaja uopće moguća, te, ako

33 Vojin Milić, Sociološki metod, Nolit, Beograd, 1978. ► METODOLOGIJA

ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI


jeste, u kojoj mjeri je moguća, na koji je način moguća i vjerojatno najuspješnija ltd. Ali, do susreta, i to susreta koji rezultira mnogo čvršćim i isprepletenijim odnosom, neovisno o tome radi li se o vezama u trokutu ili vezama između metodologije i neke od odtalih dviju apostrofiranih disciplina, dolazi i izvan navedenih osnovnih ontološko-gnoseoloških pretpostavki, na konkretnijim i užim, ali i ključnijim pitanjima.

Ispitivanje kriterija istinitosti spoznaje i razrada načela njene provjere je, primjerice, područje na kojem metodologija i gnoseologija moraju stalno surađivati i na kojem se veoma približuju. Isprepletenost je neupitna usprkos činjenici da ove dvije znanstvene discipline na različit način prilaze osnovnom gnoseološkom pitanju, pitanju je li spoznaja uopće moguća. Naime, tom temeljnom gnoseološkom pitanju metodologija ima izgrađen svojevrsni postulativan pristup. Radi se, dakle, o tome da se onaj, tko ne vjeruje u mogućnost objektivne spoznaje, neće ni baviti znanstvenim radom. Vrijedi, dakako, i obrnuto. Onaj tko se odluči na znanstveno istraživanje, čini to, po naravi stvari, zbog svoja uvjerenja da je objektivna spoznaja moguća.

Sličan postulativan pristup metodologije može se identificirati i kod nekih drugih kategorija spoznajno-teorijske, ali i ontološke prirode. Karakteristično je, primjerice, pitanje postoji li u stvarnosti objektivna uvjetovanost i uzročna povezanost među pojavama. Znanstveno uopćavanje, koje se uvijek temelji na otkrivanju nekog reda, neke pravilnosti u određenom dijelu objektivne stvarnosti, zapravo i polazi od postulativnog pristupa o uvjetovanosti i uzročne povezanosti među pojavama. Metodologija, dakle, i u ovim, ali i u drugim sličnim slučajevima, polazi, i to bez detaljnijeg obrazlaganja, od prihvaćanja određenih gnoseoloških rješenja, a svoje težište usmjerava na pronalaženje načina i istraživačkih postupaka, pomoću kojih je postulativno prihvaćena gnoseološka rješenja moguće što uspješnije dokazivati.

Dakako, postulativno pozitivan odnos metodologije prema nekim gnoseološkim kategorijama ne znači i potpuno slaganje u vezi s njima. Primjerice, pozitivan stav metodologije prema temeljnom gnoseološkom pitanju, pitanju mogućnosti spoznaje stvarnosti, ne znači i istodobno prihvaćanje subjektivizma kao jedne od gnoseoloških vrijednosti. Dapače, znanost, sama po sebi, a u nastojanju da dođe do spoznaje koja je objektivna, dakle općepristupačna i provjerljiva, isključuje suvjektivističko gledanje na prirodu



spoznaje. Subjektvno uvjerenje, ali i apsolutna sumnja, znanstvenika, koji ne podliježu principu provjerljivosti, ne mogu biti osnova znanstvene spoznaje.

Na sličaj se način može pratiti i pitanje povezanosti metodologije sa logikom. Budući je metodologija i sama dio logike, nedvojbeno je da su kategorije poput pojma, definicije, suda, zaključka, dokaza i slične, koje su po svojoj prirodi logičke, istodobno i temeljni metodološki pojmovi i kategorije. Njihovom se eleboracijom, međutim, a upravo zbog činjenice da je to posao opće logike, metodologija nema potrebe detaljnije baviti. Ali, nema sumnje da će ih ona, zato, eksploatirati u rasvjetljavanju bilo kojeg metodološkog problema.

Ta činjenica, dakako, ne znači i mogućnost poistovjećivanja između ovih dviju znanstvenih disciplina. Dapače, između logičkog i metodološkog pristupa znanstvenom istraživanju postoje dosta jasne linije razdvajanja. Primjerice, u proučavanju istraživačke djelatnosti neke znanstvene discipline metodologija će, uporedo s pažnjom koju posvećuje logičkom okviru istraživanja, ispitivati i tzv. tehnike istraživanja, dakle sva sredstva koja se koriste na putu do novih znanstvenih spoznaja. Ili, pored toga što se koncentrira na ispitivanje i razvijanje kriterija na provjeravanje onoga što je spoznato, što je njena čisto logička funkcija, metodologija ima obvezu i upućivati istraživanja u pravcima u kojima ima najviše izgleda da će se postići nove korisne spoznaje. Drugim riječima, pored logičkih funkcija, koje su ugrađene u nju, metodologija je, u izvjesnoj mjeri, i heuristika, u nju su inkorporirani logički, ali i heuristički, pa i tehnički elementi.

2.3. NAČELA I ZNAČAJKE METODOLOGIJE ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA

U prethodnom smo dijelu analize nastojali šire pojmovno odrediti metodologiju. Pri tome smo obvezni dodati da se dosta često može susresti podjela na opću i posebne metodologije. Ovakav dodatak je potreban, između ostalog, i zbog toga jer se sva obilježja, koja smo apostrofirali u funkciji pojmovnog određenja, odnose na opću metodologiju. Opća metodologija je, drugim riječima, onaj dio logike koji za svoj predmet ima izučavanje općih puteva, zakonitosti i problema ljudske spoznaje. Za razliku od nje, posebne



metodologije u središtu svoga interesa imaju izučavanje i normiranje puteva i načina dolaženja do znanstvene spoznaje unutar pojedinih znanosti.

Sve rečeno ne znači da između ovih dviju metodologija postoji izvjesni jaz. Dapače, radi se samo o putu od općeg prema posebnom i pojedinačnom kao općem principu znanstvene spoznaje. Drugim riječima, ono što se u posebnim metodologijama može identificirati kao posebnost je modifikacija puteva kojima se dolazi do znanstvene spoznaje prema zahtjevima svake posebne znanosti ili skupine znanosti. Još konkretnije, metodologije socioloških, ekonomskih, pedagoških ili nekih drugih posebnih znanosti uključuju za te znanosti specifične logičke, tehničke i druge operacije, primjenjive samo u njima. S druge strane, neka metodološka načela i instrumenti mogu biti zajednički za veći broj znanstvenih disciplina unutar jedne znanstvene oblasti. U svim znanstvenim disciplinama unutar skupine društveno-humanističkih znanosti se, primjerice, mogu primjenjivati iste ili slične metode, tehnike ili instrumenti znanstvenog istraživanja. U svima njima je, tako, moguće primijeniti induktivnu i deduktivnu metodu, metodu analize i sinteze, tehniku ankete ili upitnik kao instrument.

Opći metodološki principi su, međutim, općevažeći i unutar svake posebne metodologije. Takav je, primjerice, princip uzročnosti, princip nužnosti, princip zakonitosti itd. Ili, zajednički svim znanstvenim disciplinama i oblastima su kategorije definicije, klasifikacije, analize i sinteze, indukcije i dedukcije, pojmovi hipoteze i dokaza i slično.

Stoga se, u okviru odabranog pristupa, ne želimo ni baviti posebnostima pojedinih disciplina. Više nas zanimaju opći metodološki principi. Donja granica posebnosti, koju smo uvažavali u našoj analizi, je razina društvenohumanističkih znanosti, unutar kojih smo nastojali utvrditi neke zajedničke principe, metode, tehnike i instrumente znanstvenog stvaralaštva.

Kad su, pak, u pitanju značajke znanstvene metodologije, izvjesno je da se može govoriti o većem broju njih. No, vjerujemo da tri od njih zavrijeduju da ih se posebno apostrofira:

a) Tvrdnje treba iznositi jasno, precizno i društveno razumljivo (komunikabilno);



b) Znanstvena spoznaja u jednom području moraju biti obrazložena ipovezana s drugim spoznajama, jedni se stavovi izvode iz drugih uskladu s logičkim pravilima koja imaju objektivni društvenikarakter;

b) Svi se rezultate znanstvenog istraživanja moraju provjeriti ui • 34

praksi.

2.4. VRSTE METODOLOŠKIH PROBLEMA

Iako pristup može biti i drugačiji vjerujemo da se unutar znanstvene metodologije može identificirati najmanje tri njena sastavna dijela ili tri osnovne skupine metodoloških problema:

a) logički

b) tehničko-organizacijski

c) strategijski

a) Logički problemi metodologije znanstvenoistraživačkog rada obuhvaća veći broj sastavnih komponenti. To su, prije svega, sva pitanja koja se tiču načina formiranja i analize sadržaja formiranih znanstvenih pojmova. U ovu skupinu problema se ubrajaju i ispitivanja logičke strukture znanstvenih uopćavanja, zakona i teorija, pitanja u vezi s mjestom i ulogom, vrstama i tipovima hipoteza, te pravila kojih se znanstvenik ima pridržavati u procesu donošenja vlastitih sudova, zaključaka i dokaza. Sve to upućuje na potrebu poznavanja osnovnih logičkih kategorija, bez kojih metodologija ne može odgovoriti svojoj temeljnoj zadaći. Takvi su, primjerice, logički pojmovi kao što su sud, zaključak, definicija, divizija, distinkcija, deskripcija, eksplanacija, zakon, verifikacija, ali i neki drugi. U kontekstu metodološke rasprave, međutim, smatramo raspravu u njima i nepotrebnom i suvišnom. Ali, zato upućujemo na potrebu konzultacije temeljnih sadržaja iz područja opće logike, koja je neophodna pretpostavka svakog ozbiljnijeg metodološkog prosuđivanja.

34 Ž,Mgaj, Miroslav, Metodologija znanstvenoistraživačkog rada, Fakultet organizacije i informatike, Varaždin, 1997., str. 1.



b) Tehničko-organizacijski problemi metodologije znanstveno-istraživačkog rada se odnose na sva pitanja u vezi s prikupljanjem, sređivanjem i obradom prikupljenih podataka u procesu znanstvenog istraživanja. U području društvenih znanosti u pitanju su, prije svega, različite tehnike u prikupljanju iskustvene grade, kakve su, primjerice, anketa, analiza sadržaja, tehnika skaliranja itd. S druge strane, ova grupa problema obuhvaća i sva pitanja u vezi s postupcima sređivanja i obrade podataka, kakve su, očito, i statističke tehnike obrade podataka. Na koncu, u ovu grupu problema treba uključiti i sva tehnička pravila koja se primjenjuju u organizaciji različitih oblika istraživanja.

Nema sumnje da se ovim dvjema grupama metodoloških problema u različitim fazama razvoja jedne znanosti može pridavati i različita razina važnosti. U određenoj razvojnoj fazi se teorijski preferira skupina logičkih problema, a tehničko-organizacijski se problemi potpuno zapostavljaju. U nekoj drugoj fazi stanje stvari može biti potpuno obrnuto. Primjer razvoja sociologije kao znanstvene discipline najzornije govori o tim različitim razvojnim mogućnostima. Od svoje pojave pa sve do dvadesetih godina XX. stoljeća u sociologiji je prevladavao logički pristup u sociološkim analizama. O tehnici socioloških istraživanja se nije ni govorilo ili se govorilo veoma malo. Međutim, od dvadesetih godina nastupa razvojni obrat koji, u svojoj najradikalnijoj formi, egzistira sve do šezdesetih godina ovog stoljeća. On, međutim, još uvijek nije potpuno eliminiran. Naprotiv, danas se veoma često govori o amerikanizaciji sociološke znanosti koja ne znači ništa drugo nego još uvijek njenu naglašenu orjentaciju na američkom kontinentu na istraživanja, u kojima je manifestno preferiranje takozvanog empirističkog tehnicizma, opterećenost sredstvima i formama prikupljanja iskustvene grade.

Ako bi se htjelo tragati za optimalnim odnosom između ova dva pristupa u razvoju određene znanosti, barem kada su u pitanju društvene znanosti, a prema našem uvjerenju to vrijedi i za znanost uopće, vjerujemo kako se on nalazi u svojevrsnoj ravnoteži između logičko-epistemološke i tehničke dimenzije znanstvene djelatnosti. Preferiranje jedne ili druge, davanje većeg značenja jednoj na štetu druge, može jedino štetiti znanstvenoj djelatnosti.


Dr. Slavo Kukić &* Dr. Mujo Demirović ______________________________ 65

c) Strategijski problemi, koji se, najjednostavnije kazano, odnose na činjenicu da je u metodologiju uključena i heuristika^ ili barem njeni bitni elementi. Ako bi, pak, preciznije htjeli odrediti samu znanstvenu strategiju, nemoguće bi bilo izbjeći navođenje osnovnih elemenata koji je čine. U tom bi se smislu moglo kazati da znanstvenu strategiju čini određivanje osnovnih ciljeva znanstvene djelatnosti, razmatranje najsvrsishodnijih puteva i sredstava njihova ostvarivanja, te izbor najprihvatljivijih organizacijskih formi unutar kojih je uspjeh u ostvarivanju postavljenih siljeva najvjerojatniji.

Operacionalizira li se ova definicija u odnosu na njen dio, koji se tiče određivanja ciljeva znanstvene spoznaje, nužno je postaviti pitanje koje su to strateške vrste ciljeva znanstvene djelatnosti. Vjerujemo da se svi oni daju grupirati u dvije velike skupine:

1. Ciljevi koji su vezani za neposredne praktične zadaće znanstvenedjelatnosti, a putem čijeg rješavanja znanost pomaže društvenojpraksi, te

2. teorijski ciljevi, smisao čijeg ostvarivanja je omogućavanje bržegrazvoja i same znanosti.

35 Heuristikom se označava induktivno-analitički dio svake znanosti, kojemu je zadaća prikupljanje i analiziranje podataka s određenog znanstvenog područja, te određivanje njihovih osobina i razlika.

► METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI M

Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović 6T

3. FAZE PROCESA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA


Dr. Slavo Kukić g> Dr. Mujo Demirović _____________________________________ 69

3. FAZE PROCESA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

3.1. OPĆENITO O FAZAMA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

Znanstveno istraživanje je veoma kompleksan proces. Kao cjelina on obuhvaća veći broj, međusobno povezanih radnji koje se mogu klasificirati u više zasebnih faza.36 Pristup njihovoj klasifikaciji nije jedinstven. Naprotiv, u odnosu na to postoje značajne razlike medu autorima.

Ratko Zelenika, primjerice, pravi razliku između sedam faza znanstvenog istraživanja: "1) uočavanje znanstvenog problema i njegova formulacija, 2) hipoteza, 3) izbor i analiza teme, 4) izrada orjentacijskog plana znanstvenog istraživanja, 5) sastavljanje radne bibliografije, 6) prikupljanje, proučavanje i sređivanje literarnog materijala i 7) utvrđivanje strukture i kompozicije znanstvenog djela"37.

Miroslav Zugaj se opredjeljuje za slijedeću podjelu faza ukupnog procesa istraživanja (od nekoga preuzeto):

1. Uočavanje problema istraživanja (a) Definiranje problema, (b) Utvrđivanje svrhe, ciljeva i zadataka istraživanja,

36 Pod fazom istražvanja G. A. Gilli podrazumijeva "stupanj uključenosti nekog istraživanja u nekukonkretnu situaciju: tj. istraživanje u toliko višoj fazi u koliko je uspjelo - kao istraživanje (tj. kaoteorijsko-praktična djelatnost) zauzeti djelatnu ulogu u jednoj situaciji". Vidi u....(Žugaj. 323/67)

37 Ratko Zelenika: Meodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, Rijeka, 1990., str.209.



2. Ograničavanje polja istraživanja (a) Izbor šireg znanstvenogpodručja, b)Izbor užeg znanstvenog područja,

3. Postavljanje hipoteza,

4. Provjeravanje hipoteza,

5. Pismeno uobličavanje tijeka istraživanja,

6. Primjena rješenja i kontrola.

Vladimir Mužić pravi razliku između sedam odvojenih cjelma ukupnog procesa istraživanja: "1. Izbor problema istraživanja; 2. Izrada projekta istraživanja i stvaranja uvjeta za njegovo izvršavanje; 3. Sakupljanje podataka o pojavi koju istražujemo. U tu se svrhu primjenjuju osnovne metode istraživanja i brojni postupci i instrumenti sakupljanja podataka; 4. Obrada sakupljenih podataka, u čemu često statistika ima istaknutu ulogu; 5. Interpretacija rezultata koji su dobiveni obradom podataka, kako bi se iz njih izveli zaključci o novim spoznajama koje nam je (ili nije) to istraživanje pružilo; 6. Objavljivanje izvještaja o istraživanju; 7. Praktična primjena novih spoznaja do kojih se došlo istraživanjem".39

Miroslav Vujević razlikuje čak trinaest različitih faza cjelovitog istraživačkog procesa u oblasti duštvenih znanosti:

1. Izbor i definiranje problema istraživanja,

2. Određivanje područja znanstvene analize,

3. Definiranje pojmova i pojmovna analiza,

4. Određivanje ciljeva istraživanja,

5. Postavljanje hipoteza

6. Identifikacija i klasifikacija varijabli,

7. Operacionalizacija varijabli,

8. Utvrđivanje nacrta istraživanja,

9. Izbor i razrada metoda za prikupljanje podataka,

38 Miroslav Žugaj: Osnove znanstvenog i stručnog rada, Samobor, 1989., str.324.

39 Vladimir Mužić: Metodologija pedagoškog istraživanja, Svjetlost, Sarajevo, 1982., str. 48.



10. Planiranje i provođenje terenskog dijela istraživanja,

11. Sređivanje i obrada podataka,

12. Interpretacija podataka,

13. Pisanje znanstvenog izvještaja.

Navedene faze Vujević dijeli u tri skupine različitih aktivnosti: teorijsku (od 1. do 5. faze), empirijsku (od 6. do 11. faze) i skupinu koja povezuje teorijski i empirijski dio procesa istraživanja (12. i 13. faza).

Uvažavajući sve ostale pristupe u klasifikaciji, smatramo kako se, u okviru ukupnog procesa istraživanja, može identificirati šest različitih faza. To su:

1. Izbor i definiranje predmeta istraživanja,

2. Postavljanje hipoteza i sređivanje varijabli istraživanja

3. Izrada projekta istraživanja,

4. Prikupljanje, sređivanje i obrada empirijskih podataka

5. Znanstveno tumačenje i interpretacija podataka,

6. Izvještaj o rezultatima istraživanja.

U analizi koja slijedi navedene faze će biti detaljnije razmotrene.

3.2. IZBOR I DEFINIRANJE PREDMETA ISTRAŽIVANJA

Činom izbora i definiranja predmeta započinje svako znanstveno istraživanje. Pri tome pripominjemo da pod izborom i definiranjem predmeta istraživanja podrazumijevamo dvije skupine radnji:

^ a) Izbor predmeta istraživanja, koji uključuje:a.l) Traženje znanstvenih informacija, neophodnih za formuliranje

predmeta istraživanja

40 Miroslav Vujević: Uvođenje u znanstveni rad u području društvenih znanosti, Informator, Zagreb, 1990., str.41.



a.2) Formuliranje predmeta istraživanja

b) Određivanje ciljeva istraživanja

U analizi, koja slijedi, želimo apostrofirati najznačajnije elemente i jedne i druge radnje u okviru navedene faze istraživanja.

3.2.1. Izbor predmeta istraživanja

Kao predmet istraživanja uvijek se uzima problem koji se ne može riješiti ni učenjem, ni studiranjem. U protivnom, dakle ukoliko se znatiželja može zadovoljiti na taj način, problem koji je predmet znatiželje ne može biti i predmetom znanstvenog istraživanja. O njemu je potrebna spoznaja dokučena, a do nje se može doći studiranjem već dostignutog znanja o predmetu. Drugim riječima, predmetom istraživanja može biti samo problem o kojemu nema dovoljno spoznaja. Put do spoznaja o njemu vodi jedino preko novog istraživanja.

Doduše, nedovoljnost spoznaje o određenom predmetu ne znači da se o njemu nema baš nikakvog znanja. Ali, ono još uvijek nije dovoljno što je, samo po sebi, već dostatan razlog realizacije novog istraživanja.

S druge strane, uočavanje problema, kojeg treba istražiti, ne treba promatrati samo kao prvu fazu u procesu istraživanja. Naprotiv, na njega treba gledati i kao na najatraktivniji posao u ukupnom istraživanju. Koliko se značenje pridaje upravo uočavanju problema pokazuje i podatak da ga mnogi smatraju bitnijim čak i od samog rješenja. Pri tome se često citiraju Einstein i Infeldb, poznata imena iz svijeta znanosti, koji apostrofiraju značenje formuliranja problema čak i u odnosu na njegovo rješenje "koje može biti stvar puke matematičke ili ekspirimentalne vještine. Postaviti nova pitanja, otkriti nove mogućnosti, sagledati stvarne probleme iz novog kuta zahtijeva stvaralačku imaginaciju i označava stvarni napredak znanosti".41

41 Citirano prema Abrahamu H. Maslovu: Motivacija i ličnost, Nolit, Beograd, 1982., str. 78. ►



3.2.1.1. Traženje znanstvenih informacija neophodnih za formuliranje predmeta istraživanja

Stoga se traganje za znanstvenim informacijama u vezi s određenim problemom, dakle traganje za naslijeđem čovječanstva u pogledu verificirane znanstvene materije i tekućih podataka o neprestanom traganju čovjeka za spoznajom, javlja kao bitna pretpostavka formuliranja i definiranja predmeta istraživanja.

Inače, znanstvene se informacije mogu pojaviti u više relevantnih formi. Za znanstvene radnike, međutim, posebno značenje imaju dvije vrste znanstvenih informacija: one, koje se tiču rezultata novih istraživanja, te znanstvene informacije koje se odnose na već prihvaćene spoznaje.

Bitno je, međutim, neovisno o tome radi l i se o jednoj i l i drugoj vrsti znanstvenih informaci ja , da se do nj ih može doći na razl iči t im mjest ima, odnosno da se može govori t i o postojanju razl ič i t ih centara za prikupljanje zna ns t ve n ih in fo rmac i j a . M eđu n j i ma se i s t i ču oso b i t o b i b l i o t ek e , dokumentacijski centri i arhive, a danas ulogu najznačajnijeg centra zaprikupljanje znanstvenih informacija sve više preuzima internet .

^. .-..... \K" S druge s t rane , neovisno o kojo j se vrs t i znans tvenih informaci ja rad i ,i bitno je i to da se svi mogući izvori znanstvenih informacija mogu selektirati na

<S-% tri temeljne grupe:

- primarne , koj i podrazumi jeva ju or ig inalne radove , poput knj iga,,A i separata, magistarskih i doktorskih radnji, referata, diplomskih

jj 9. radnji , patenata , pr i ručnika i udžbenika i td .

- sekundarne , u koj ima se mogu pronaći samo osnovne informaci je oodređenoj publikaciji i li , eventualno, nešto značajniji podaci onajhitnijim elementima sadržaja publikacija i l i dokumenata. Različitireg is t r i , ka r to teke , b ib l iograf i je i l i ka ta loz i b ibl io teka i centara zadokumentac i ju n i su n iš ta drugo nego vr s ta sekundarnih i zvoraznanstvenih informacija .

- tercijarni - kakvi su rječnici, leksikoni, enciklopedije itd.- dakle svi oniizvori koj i sadrže sređene i s istematizirane informacije o određenomproblemu i l i područ ju.



Traganje za znanstvenim informacijama, koje je u funkciji formuliranja i definiranja predmeta istraživanja, nameće i potrebu rasvjetljavanja postupka, koji se u tom procesu traganja primjenjuje. Iako se radi o dosta kompleksnom poslu, vjerujemo da se može govoriti o svojevrsne dvije faze, ili dvije grupe zadataka, koje taj postupak nameće.

Jedna se tiče sastavljanja radne bibliografije, a ona podrazumijeva, s jedne strane, upornost i sistematičnost u traganju za različitim oblicima znanstvenih

informacija - različitim bibliografijama i bibliografskim bilješkama objavljenim u časopisima i publikacijama, različitim katalozima i indeksima znanstvenih biblioteka, raznim enciklopedijama, leksikonima,

fundamentalnim priručnicima i zbornicima radova itd. - a s druge strane r% razvrstavanje svih prikupljenih bibliografskih jedinica u zasebne skupine fa %J podataka. U principu se može praviti razlika između četiri skupine bibliografskih jedinica:

a) knjiga

b) studija, referata i članaka

c) nepotpisanih radova

d) skupine ostalih bibliografskih jedinica, među kojima se ističupriručnici, konvencije, propisi itd.

Druga faza, ili druga grupa zadataka, koje nameće postupak traganja za znanstvenim informacijama, podrazumijeva također složen i obiman posao, posao prikupljanja, proučavanja i sređivanja prikupljenog materijala. Radi se, zapravo, o poslu koji uključuje tri različite vrste aktivnosti i to:

I. prikupljanje literarnog materijala, koje se temelji na dva različitaf A izvora:\~\-J a) pisanoj građi kao temeljem informacija,

b) razgovoru s kompetentnim osobama na znanstvenim skupovima, kongresima i konferencijama, koji se može označiti usmenim izvorom znanstvenih informacija

^ II. proučavanje literarnog materijala, koje mora slijediti logiku, s jedneI \A strane, prvenstva proučavanja najnovije i najaktualnije literature, a\O tek tada i ostale, a s druge strane praksu sređivanja i zapisivanja svih

spoznaja i činjenica. Pri tome je važno pripomenuti da se u procesu


Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović T5

proučavanja literarnog materijala mogu koristiti različite vrste ili tehnike čitanja:a) letimično, odnosno čitanje na preskok, koje se prakticira kod

pronalaženja pojedinih dijelova nekog djela,b) potpuno, ili čitanje od korica do korica, koje se prakticira kod

pisanja znanstvenih recenzija i prikaza, ali rijetko i uznanstvenoistraživačkom radu,

c) studijsko, koje nije ništa drugo nego neka vrsta kombinacijepretodnih dviju tehnika, a podrazumijeva pažljivo čitanje samoonih dijelova koji vas posebno zanimaju.

III. Sređivanje prikupljenog materijala. Ono podrazumijeva, s jedne strane, vođenje različitih vrsta bilježaka u vezi s prikupljenim i proučenim literarnim materijalom , a s druge strane selekciju, analizu i sintezu relevantnih činjenica do kojih se došlo tijekom prikupljanja i proučavanja dostupnog literarnog materijala.

3.2.1.2. Formuliranje predmeta istraživanja ___________________________

Putevi i načini dolaska do spoznaje o izabranom i definiranom problemu su dosta različiti. Postoji, međutim, suglasje o tome da najdjelotvorniji i naprihvatljiviji put i način treba tražiti u izražavanju uočenog problema u obliku pitanja jer se i istraživanje, u tom slučaju, javlja kao svojevrsno traganje za adekvatnim odgovorom.

Temeljno pitanje, koje se, samo od sebe, nameće u postavljanju problema istraživanja, je pitanje načina na koji problem istraživanja treba postaviti. U vezi s tim postoje različiti teorijski pristupi. No, prevladava uvjerenje da je najefikasniji onaj način koji se temelji na postavljanju problema istraživanja u formi precizno formuliranog pitanja. Snaga ovakvog uvjerenja počiva na tezi da dobro postavljeno pitanje znači mnogo, ponekad čak i polovicu odgovora. Pri tome je manje važno hoće li pitanje biti formulirano u jednoj ili više rečenica.

No, ono što jeste važno svakako je činjenica da je pridržavanje određenih kriterija bitna pretpostavka svakog izbora predmeta istraživanja. U ovom

42 Bilješke mogu biti: a) bibliografske, b) dokumentarne, koje su posebno značajne jer se tiču predmeta istraživanja, c) metodološke, d) marginalne, koje nisu ništa drugo nego zapisi na marginama teksta, e) korištenje sistema podvlačenja teksta itd.



kontekstu želimo apostrofirati tek neke od njih za koje držimo da su najznačajniji:

a) da predmet istraživanja predstavlja novinu i da se izbjegne eventualnonepotrebno ponavljanje. Istraživač jednostavno mora biti originalan.Da bi bio originalan on mora imati znanje o tome što je o problemuveć poznato. Ali, temeljna pretpostavka posjedovanja takvog znanjaje stalno, i to kritičko, čitanje koje može proizvesti i poticaj zaplodno razmišljanje.

Drugim riječima, temeljito konzultiranje literature čini bitnu pretpostavku izbora predmeta istraživanja. Ono osigurava izbjegavanje mogućnosti upuštanja u istraživanje već istraženog problema s jedne, ali i opasnosti od ponavljanja istraživanja problema za koje ne postoje nikakvi racionalni znanstveni razlozi.

Osiguranje od spomenutih mogućnosti i opasnosti jamči činjenica da konzultacija literature istraživača dovodi u poziciju da postavi veći broj pitanja u vezi s predmetom istraživanja. U kontekstu ove analize potrebnim smatramo apostrofirati barem neka od njih. Istraživač mora, primjerice, postaviti pitanje koje su činjenice, načela ili generalizacije proistekle iz istraživanja u oblasti kojoj pripada njegovo istraživanje. Ili, on ne može zaobići pitanje, u kojoj se mjeri rezultati istraživanja, u oblasti u kojoj i sam istražuje, uopće primjenjuju. Upitno se mora razmišljati i o glavnim poteškoćama koje se mogu sresti u realiziranju istraživanja u oblasti kojoj pripada i konkretno istraživanje. Gotovo ista je stvar kada se razmišlja o intenzitetu odnosa između oblasti kojoj pripada konkretno istraživanje i njoj susjednih oblasti, ali i o pitanju vrste istraživačkih postupaka i tehnika koji su razvijeni u oblasti u kojoj se istraživanje realizira itd.

b) da izabrani predmet ima potrebnu važnost za područje na koje seodnosi, ali i pravovremenost i praktičnu vrijednost s obzirom na primjenurezultata i njihove primjene u životu. Ovo, doduše, ne treba shvatiti i udoslovnom značenju riječi. Naime, ratovi su često puta pokazalikako se znanost može upotrijebiti i za destruktivne svrhe. Stogasvako društvo svoju politiku prema znanosti mora postaviti tako daona jamči upotrebu znanja u korist društvenog progresa iblagostanja.



c) da za njegovo istraživanje postoji interes, intelektualna radoznalost itežnja istraživača da dođe do spoznaje. Masa znanstvenika u povijesti je,pišući svoje autobiografije, zadovoljenje svoje intelektualneradoznalosti isticala kao svoj glavni motor pokretač premapronalascima. Samo takva radoznalost i živo zanimanje su moglipokrenuti jednog Aristotela da se istodobno bavi i filozofijom ipsihologijom i logikom, ali i etikom i politikom i biologijom. Uprotivnom, dakle u slučajevima kada se ne može govoriti opostojanju navedenog interesa, intelektualne radoznalosti i težnjeistraživača, kada se, drugim riječima, ne može govoriti o potrebnojmotiviranosti za istraživanjem, mnogo se rjeđe može identificiratinova spoznaja kao krajnji rezultat, a mnogo se češće radi o"spoznajama" koje pogoduju materijalnom i društvenom statusuistraživača.

d) da za istraživanje izabranog problema postoji pristupačnostodgovarajućih podataka i prikladne metode. Podaci koji su naraspolaganju moraju zadovoljiti određene zahtjeve u pogledutočnosti, objektivnosti i provjerljivosti. Istodobno, izabrani problem treba sagledati u svijetlu mogućih istraživačkih postupaka.

e) da je za potrebe istraživanja izabranog problema moguće osiguratipokroviteljstvo i suradnju različitih institucija, kakva je, primjerice,suradnja različitih ministarstava, drugih ustanova i asocijacija uprikupljanju podataka itd. Ali, pokroviteljstvo je potrebno i zbogosiguranja drugih pretpostavki istraživanja. Neophodno je,primjerice, osigurati potrebnu opremu i uvjete rada, ali i financijskasredstva potrebna za pokrivanje troškova istraživanja.

f) da opasnosti i teškoće, osobne, društvene i profesionalne naravi, kojeproizlaze iz bavljenja istraživanjem izabranog problema, nisu takve daugrožavaju istraživačev dignitet, ljudski i profesionalni, ili čak injegov život u socijalnom okruženju u kojem živi. Ukoliko one imajutakav karakter, može se dogoditi da istraživač odgodi određenoistraživanje. To ne znači i stalno odustajanje od istraživanja jednogproblema nego samo vršenje izbora otvorenih očiju.

U formuliranju problema istraživanja često se mogu pojaviti različiti tipovi grešaka. Najčešće se može identificirati tri tipa takvih greški:

Postoji, prvo, opasnost da se, umjesto izučavanja konkretnog problema, navede preširoka oblast, s velikim brojem problema, kao predmet istraživačke


7H ______________________________ Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović

znatiželje. Na taj se način istraživači nesvjesno dovedu u opasnost da središnji problem, kojeg žele istražiti, razvodne i da se on u toj širini naprosto izgubi. Drugim riječima, u definiranju predmeta istraživanja ne treba strahovati da će opredjeljenje za istraživanje malog broja problema značiti i minoran istraživački posao. Naprotiv, budući je predmet istraživanja uvijek neka uzročno-posljedična veza dviju pojava, nerijetko se istraživački zahvat zadovolji ispitivanjem samo jednog uzročnog odnosa dviju pojava.

Drugo, postoji realna opasnost da se ode u suprotnu krajnost. Drugim riječima, zbog straha od preširoke oblasti istraživač može u sužavanju predmeta istraživanja otići toliko daleko da on postane preuzak ili beznačajan za istraživanje.

Na koncu, kao greška se često može pojaviti i upotreba izraza neznanstvenog, retoričkog ili emocionalnog karaktera, ali i stavljanje naglaska na neobrađene podatke ili na "glas iskustva".

3.2.2. Određivanje ciljeva istraživanja

Svaka ljudska djelatnost ima određeni cilj zbog kojeg se obavlja. I svaka konkretna znanost ima svoj cilj - spoznaju dijela objektivne stvarnosti čijim istraživanjem se bavi. Sukladno tome, točno određeni cilj ima i svako konkretno istraživanje. Međutim, on je mnogo konkretniji od cilja neke posebne znanosti ili, još više, znanosti uopće. Budući je u središtu konkretnog istraživanja sasvim konkretni problem to je i njegov cilj rasvjetljavanje konkretnog problema, pronalaženje odgovora na ono što je definirano kao nepoznato.

Ciljevi po svojoj naravi mogu biti veoma različiti. Različitost se može identificirati i kod ciljeva znanstvenog istraživanja. Doduše, svi oni se, iako ih ima mnogo, daju grupirati u dvije osnovne skupine: pragmatične (društvene) i znanstvene (spoznajne).

Sam naziv pragmatični (društveni) ciljevi upućuje i na njihov krajnji smisao. Radi se, dakle, o ciljevima koji upućuju na koristi koje iz istraživanja mogu proisteći. Ali, oni markiraju i potencijalne korisnike rezultata istraživanja. Na koncu, ovim tipom ciljeva se odgovara i na pitanje kako se



potencijalni korisnici mogu služiti rezultatima istraživanja. Jasno je, dakle, da je utvrđivanje svih tih elemenata - društvene koristi, mogućih korisnika i načina korištenja - bitna pretpostavka da bi neko znanstveno istraživanje uopće moglo biti društveno poduprto.

Sasvim je drugačiji smisao znanstvenih (spoznajnih) ciljeva koji se postavljaju u znanstvenom istraživanju. Po svojoj biti oni određuju razinu spoznaje do koje u procesu istraživanja treba doći. Već ta činjenica govori u prilog tezi kako se u znanstvenom istraživanju može identificirati veliki broj ovakvih ciljeva. Ovisno o zadanoj razini spoznaje može se govoriti o najmanje pet skupina znanstvenih ciljeva:

a) Znanstvena deskripcija (opis pojave). U pitanju je, očito, osnovni ciljznanstvenog istraživanja, koji omogućuje najnižu razinu spoznaje.Znanstvenom se deskripcijom postiže opći uvid u pojavu ili proceskoji je predmet istraživanja. Njome se opisuje pojava, njezinnastanak, razvoj i nestanak, ali i način njezina izravnogdoživljavanja. Time se stječu temeljne pretpostavke koje omogućujupostavljanje viših razina znanstvenih ciljeva kao zadatkaistraživanja. Stoga je veoma bitno da je opis pojave što objektivniji,što detaljniji, što svestraniji i što potpuniji.

b) Znanstvena klasifikacija. Klasifikacijom se dolazi do bližih spoznajao pojavama i procesima, bilo da im se određuje vrsta ili da ih sedovodi u vezu s drugim pojavama i procesima. Osnova klasifikacijemože biti dvostruka. Njome se, s jedne strane, pojave mogu sređivatipo nekom njihovom unutarnjem svojstvu, obliku ili fazi razvoja. Utom se slučaju radi o takozvanoj unutarnjoj klasifikaciji. Ali,klasifikacijom se pojave mogu sređivati i po njihovom mjestu iredoslijedu pojavljivanja u okviru nekih drugih pojava ili višihrazina klasifikacija.

Zbog svega navedenog, a da bi znanstvena klasifikacija bila što bolja, ona mora udovoljavati nekim temeljnim teorijskim zahtjevima. Mora biti dosljedna, dakle sve klasifikacijske grupe se moraju temeljiti na istom kriteriju diobe. S druge strane, klasifikacija mora biti i potpuna, ali i iscrpna. Drugim riječima, mora biti napravljena na način koji ostavlja što je moguće manje sadržaja u neodređenim kategorijama.

c) Znanstveno otkriće. Promatra li se fenomen znanstvenog istraživanjau svojoj sveukupnosti sa sigurnošću se može kazati da je otkrivanje i



spoznaja određene pojave i njegov temeljni cilj. Dakako, i pojam znanstvenog otkrića ne treba promatrati jednodimenzionalno. Naprotiv, i ono se može pojaviti u različitim pojavnim oblicima. Apostrofirati se mogu najmanje četiri takva oblika ili vrste znanstvenog otkrića:

- prvo, otkriće činjenica postojanja nekih pojava, njihovihkvalitativnih i kvantitativnih svojstava , međusobnih odnosaitd.,

- drugo, otkrivanje uvjeta, uzroka i motiva ljudskog ponašanja,

- treće, otkrivanje zakona nastanka, razvoja i nestanka istraživanihpojava,

- i četvrto, otkrivanje znanstvene teorije o nekoj vrsti prirodnih ilidruštvenih pojava kao najviša razina znanstvenog otkrića.

d) Znanstveno objašnjenje (eksplanacija). Kao jedan od tipovaznanstvenih ciljeva znanstveno objašnjenje je utemeljeno naodgovoru na pitanja kako i zašto. Drugim riječima, znanstvenoobjašnjenje ima dvije vrste ciljeva. Na jednoj strani je to otkrivanjepovezanosti medu pojavama, ali i smjera i intenziteta te povezanosti.Ali, to nije i njegov najznačajniji smisao. Ako bi se za tim smislomhtjelo tragati moglo bi se reći da se on nalazi u otkrivanjuuzročno-posljedičnih veza medu pojavama koje su predmetznanstvenog istraživanja. U društvenim znanostima to značiotkrivanje uzroka i motiva ljudskog djelovanja uopće, čime su,praktički, stvorene pretpostavke za znanstveno objašnjenjepovijesnog gibanja.

e) Znanstveno predviđanje (prognoza). Uz znanstveno otkriće iznanstveno objašnjenje pojava ovo je treći bitni cilj svakogznanstvenog istraživanja. Znanstveno predviđanje prodire udinamiku društvene pojave koja je predmet istraživanja amotivirano je, najjednostavnije kazano, potrebama ljudi da predvidepostojanje nepoznatih stvari i procesa, njihovih tijekova i stanja, tishoda i rezultata odgovarajućih akcija i djelovanja.

Cesto se, upravo stoga, može postaviti temeljno teorijsko pitanje o tome što je, uistinu, najviši cilj znanstvenog istraživanja. Je li to znanstveno otkriće ili, ipak, znanstveno predviđanje? Mora se priznati da odgovor nije ni malo jednostavan, ali i to da ga se ne može jednoznačno formulirati. Naime, znanstveno se predviđanje javlja, na izvjestan način, kao prethodnica

► METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI M


znanstvenog otkrića. U njemu se postavljaju hipoteze o još nepoznatim pojavama, njihovim svojstvima i odnosima s drugim pojavama. Drugim riječima, u znanstvenom se predviđanju predviđa.

Ali, i svako znanstveno predviđanje polazi od nekog, već dostignutog, znanstvenog otkrića bez kojega i ne bi bilo moguće. Moglo bi se, polazeći s te točke gledišta, reći da je znanstveno otkriće prethodnica, dakle niža razina cilja znanstvenog istraživanja od znanstvenog predviđanja.

Jasno je, dakle, da je jednoznačan odgovor na postavljenu dilemu jako nepouzdan, gotovo nemoguć. Znanstveno otkriće i znanstveno predviđanje su dvije strane jedne organske cjeline koje se nalaze u odnosu obostrane, međusobne uzajamnosti i, naprosto, jedno bez drugog ne ide.

3.3. POSTAVLJANJE HIPOTEZA I SREĐIVANJE VARIJABLI

3.3.1. Postavljanje hipoteza ______________________________________

Postavljanje hipoteza je jedan od najznačajnijih dijelova ukupnog procesa istraživanja. Stoga i ne čudi da metodolozi određenju pojma hipoteze posvećuju posebnu pozornost. Ali, iz te činjenice proizlazi i podatak o postojanju istinske raznolikosti i u pitanju definiranja ovog pojma. U kontekstu ove analize nudi se samo dio najzanimljivijih određenja: "Hipoteza je teorija u koju istraživači nisu sigurni", "Hipoteza predstavlja ono što predviđamo", "Hipoteza je neki teorijski stav ili zaključak koji ima izvjestav stupanj vjerojatnoće", "Hipoteza je više ili manje vjerojatna pretpostavka da postoji neka pojava kao uzrok ili kao posljedica neke druge pojave", "Hipoteza pruža rješenje problema zbog kojega su istraživanja poduzeta i može biti provjerena u praksi", "Hipoteza je misaona pretpostavka o predmetima koji se istražuju, o njihovim svojstvima, ustroju, funkciji, stanju i odnosima s drugim predmetima", "Hipoteza pridonosi razvoju znanosti, jer je njena funkcija da usmjeri istraživanja na pravilan način medu činjenicama", "Hipoteza nije drugo do li jedno pretpostavljeno objašnjenje koje izražavamo u obliku suda (pozitivnog ili negativnog) a koje moramo tek provjeriti", "Hipoteza je propozicija, uvjet ili princip koji je pretpostavljen,



možda i bez uvjerenja u ispravnost, da bi se izvukle njegove logičke posljedice i pomoću te metode provjerilo njegovo slaganje s činjenicama koje su poznate ili koje mogu da se odrede" itd.

Analiziraju li se nešto detaljnije navedene definicije, iz njih se može izvući i svojevrsni zajednički imenitelj u odnosu na shvaćanje pojma hipoteze. Sve one, u krajnjem slučaju, pod hipotezom podrazumijevaju svojevrsni misaoni odgovor o problemu istraživanja, manje ili vise vjerojatnu pretpostavku da postoji neka pojava kao uzrok ili kao posljedica neke druge pojave.

Neovisno koju od definicija se prihvati, izvjesno je da sve one upućuju i na nužnost postojanja određenih izvora iz kojih se hipoteze mogu crpiti. Postoji potreba apostrofiranja najmenje tri takva izvora:

a) nužnost da se, a radi zadovoljavanja sve raznovrsnijih i sve većihpotreba čovjeka i društva, postojeće spoznaje prošire,

b) potreba da se valjanost stečenih spoznaja stalno provjerava. Ovapotreba je, a zbog naglašene promjenljivosti društvenih pojava,izražena posebice u društvenim znanostima, dakle i u istraživanjujavnog mnijenja.

c) potreba da se nadvladaju nedostaci već stečenih spoznaja.

Inače, postoje situacije kada se nove hipoteze nužno moraju postaviti. Obično se apostrofiraju tri takve bitne situacije:

a) neobjašnjene ili nedovoljno objašnjene pojave, događaji iliponašanja ljudi, koji su stalan izvor brojnih hipoteza o njihovimmogućim uzrocima i posljedicama,

b) kada se istraživač susreće s novom i nepoznatom činjenicom,odnosno sa nespoznatom pojavom u bilo kojoj oblasti ljudskespoznaje,

c) uvijek kada postoje proturječnosti između starih spoznaja, daklestarih teorija i starih znanstvenih zakona o nekoj vrsti pojava inovokomponiranih pojava ili činjenica u istoj oblasti pojava.

43 Vidi o tome, B. Sešić Osnovi metodologije društvenih nauka, Naučna knjiga, Beograd, 1974., str. 209.-212.



Sve to upućuje na obvezu istraživača da, pri postavljanu određene hipoteze, računa s poteškoćama na koje može naići. Iako su one dosta brojne čini se kako izdvojiti treba barem neke od njih:

- poteškoće koje mogu proizići iz nedovoljno temeljitog i detaljnogpoznavanja pojave ili pojava na koje se hipoteza odnosi,

- nepoznavanje teorijskog okvira s čijeg se stajališta hipoteza postavlja,ali i nedostatak sposobnosti korištenja teorijskog okvira zbogneiskustva, nedostatka inventivnosti ili sličnih razloga,

- poteškoće koje se javljaju zbog neadekvatnog kvantificiranja hipoteze,zbog toga što je ona postavljena preširoko ili preusko,

- potečkoće u vezi s nepoznavanjem, ili nedovoljnim poznavanjem,metoda postavljanja, ali i metoda i tehnika provjeravanjaadekvatnosti postavljene hipoteze.

Upravo zbog navedenih teškoća istraživači se moraju pridržavati određenih pravila i normi pri postavljanju hipoteza. Samo dobra ili valjana hipoteza ima šansi da bude pretpostavka dolaženja do novih spoznaja. Ako bi, pak, htjeli odgovoriti na pitanje, što mora posjedovati jedna hipoteza da bi zadovoljila kriterij valjanosti, zaobići ne bi mogli navođenje određenih normi i ravila koje ona mora udovoljavati. Iako se može navesti čitav niz takvih pravila i normi, izvjesno je da neka od njih imaju osobitu težinu:

1. Hipoteza mora predstavljati logički i posebno znanstveno teorijskiutemeljenu pretpostavku spoznajno vrijednog odgovora napostavljeno pitanje.

2. Hipoteza se mora odnositi na predmet istraživanja.

3. Hipoteza ne smije biti preširoka, tj. mora biti dovoljno konkretna ipregledno specificirana.

4. Hipoteza koja se odnosi na cijelu znanstvenu oblast (teorijskahipoteza) mora biti dovoljno općenita, kako ne bi bila preuska.

5. Pojmovno-jezički hipoteza mora biti potpuno jasna i što preciznijeformulirana.

6. Valjana hipoteza mora biti teorijski i iskustveno provjerljiva.

44 Vidi o tome isto djelo, str. 213.

45 Vidi isto, str. 314,315.



Znanstvenu hipotezu ne treba promatrati kao jednoznačnu kategoriju. Naprotiv može se govoriti o više vrsta znanstvenih hipoteza. 46 Dakako, metodolozi se najčešće opredjeljuju za svojevrsnu klasifikaciju hipoteza prema određenim kriterijima.47 U kontekstu ove analize želimo apostrofirati podjelu hipoteza prema četiri bitna obilježja: prema predmetu (teorijske, realne, fiktivne), po logičkoj prirodi (prosto-implikacione, induktivne, reduktivne i deduktivne), po općenitosti (opće, posebne i pojedinačne), te po spoznajnoj ulozi (hipoteze ad hoc, radne, pomoćne i znanstvene).48

3.3.2. Sređivanje varijabli

Već je apostrofirano da hipoteza znači određeni misaoni odgovor o problemu istraživanja, određenu pretpostavku o postojanju uzročno-posljedičnih veza u prirodi i društvu. Misaonim odgovorom, međutim, nije završen sav posao. Naprotiv, zakonitost procesa istraživanja traži od istraživača da identificira obilježje, ili obilježja, pojave koje se želi istraživati, a na koje se misaoni odgovor ili pretpostavka odnose. Obilježje, ili obilježja, pojave koja se istražuje ne treba promatrati statično. Naprotiv, ona su uvijek podložna određenim promjenama koje omogućuju dinamiku društvenih pojava. Ta obilježja, ili promjenljive veličine, koja omogućuju dinamiku društvenih pojava, se u znanstvenim istraživanjima označavaju terminom varijabla.

Prema tome, varijabla je svaka veličina koja se može mijenjati i razlikovati u vremenu i prostoru. Ona je, drugim riječima, promjenljiva značajka neke pojave ili procesa o kojima se u hipotezi nešto tvrdi. Prvi posao istraživača je identificirati takve značajke ili obilježja koja se odnose na istraživanu pojavu.

Uzmimo za primjer slijedeću hipotezu: "Odnos građana prema suživotu i toleranciji bitno određuje vrjedonosna orjentacija medija prema tim kategorijama". U navedenoj hipotezi se daju identificirati dvije varijable:

46 Ratko Zelenika, primjerice, navodi 27 različitih vrsta hipoteza, koje se mogu sresti u literaturi

47 Miroslav Zugaj vrši klasifikaciju prema nekoliko temeljnih kriterija: sadržaju (kvalitativne,kvantitativne, kauzalne), stupnju općenitosti (opće, posebne, pojedinačne), stupnju logičke osnovanosti ispoznajne uloge stavova (hipoteze ad. hoc, radne, pomoćne i znanstvene), te hipoteze koje nije svrstao ni ujednu zasebnu grupaciju (plodne, prazne, preliminarne, nulte).

48 To je podjela koju je izvršio Bogdan Sešić. Vidi o tome, B. Sešić: Osnovi metodologije društvenih nauka,Naučna knjiga, Beograd, 1974., str. 236.-240.


Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović __________________________________ 85

a) odnos građana prema suživotu i toleranciji,

b) vrjedonosna orjentacija medija prema suživotu i toleranciji.

Prethodna hipoteza je mogla biti i drugačije formulirana. Primjerice: "Odnos građana prema suživotu i toleranciji bitno određuju vrjedonosna orjentacija političkih elita i medija prema tim kategorijama". U ovako formuliranoj hipotezi daju se identificirati tri varijable:

a) odnos građana prema suživotu i toleranciji,

b) vrjedonosna orjentacija političkih elita

c) vrjedonosna orjentacija medija

Međutim, već iz prezentiranog primjera izvjesno je da uloga i ponašanje varijabli u jednoj društvenoj pojavi ili procesu nije isto. Drugim riječima, jedna (ili više) od njih se uvijek javlja u formi "uzroka", a druga (ili druge) kao "posljedica" određene dinamike promatrane društvene pojave ili procesa. Varijabla koja se ponaša kao "uzrok" promjena u drugoj veličini iz ispitivane društvene pojave ili procesa, označava se kao nezavisna varijabla. Naspram nje je zavisna varijabla, dakle veličina koja po logici nužnosti reagira na promjene u nezavisnoj varijabli. Promjene u nezavisnoj varijabli po sistemu automatizma izazivaju promjene i u njoj.

Stoga se, kao zadatak istraživača, nameće i obveza da, pored identificiranja, izvrši i klasificiranje varijabli ovisno o njihovom mjestu i ulozi u dinamici promatrane društvene pojave ili procesa. Dakle, postoji obveza utvrđivanja jedne (ili više) nezavisnih i jedne (ili više) zavisnih varijabli u istraživanoj društvenoj pojavi ili procesu.

U prvom ponuđenom primjeru postoji jedna nezavisna (vrjedonosna orjentacija medija prema suživotu i toleranciji) i jedna zavisna varijabla (odnos građana prema suživotu i toleranciji). Vrjedonosna orjentacija medija je varijabla "uzrok". Drugim riječima, promjene u vrjedonosnoj orjentaciji medija će izravno utjecati i na promjene u određenom raspoloženju građana. Negativan odnos medija prema suživotu i toleranciji će uvjetovati i negativan stav građana prema tim kategorijama, i obrnuto. Stav građana je samo logična, ali i nužna, posljedica određene medijske filozofije.

Navođenje nezavisnih i zavisnih varijabli se ne može zaobići u određivanju ciljeva istraživanja i postavljanju hipoteza. Ali, u problemu



istraživanja one ne moraju uvijek biti eksplicitno navedene. Način postavljanja problema istraživanja može biti različito postavljen. Međutim, neovisno o tom načinu u problemu istraživanja uvijek mora biti sadržana najmanje zavisna varijabla dok se nezavisna može "izvlačiti", "podrazumijevati iz ciljeva istraživanja ili postavljnih hipoteza. U našem primjeru se može, kao problem istraživanja, apostrofirati: "Kakav odnos imaju građani prema vrijednostima suživota i tolerancije?" Iz tako apostrofiranog problema se ne vidi varijabla, ili varijable, koje taj odnos određuju i profiliraju. Međutim, pogleda li se u ciljeve istraživanja, ili u postavljene hipoteze, brzo će se i njih identificirati.

Dakako, varijable se ne javljaju samo u navedena dva oblika. Nazevisne i zavisne varijable su temeljne. Međutim, znanstveno istraživanje poznaje i druge vrste varijabli koje na osoben način određuju vezu između nezavisne i zavisne varijable. Takve su, primjerice:

- intervenirajuće varijable koje se javljaju između nezavisne i zavisnevarijable i uzrokuju karakter veze između njih,

- kondicirajuće (specifiktorne), koje uvjetuju intenzitet veze izmeđunezavisne i zavisne varijable, itd.

Na koncu, nakon specifikacije treba izvršiti i operacionalizaciju varijabli. Najjednostavnije kazano, radi se o postupku u kojem se teorijski postulati empirijski provjeravaju pomoću pokazatelja ili indikatora koji se odnose na datu teoriju. Pri izboru indikatora za operacionalizaciju varijabli nužno je voditi računa da udovoljavaju najmanje slijedećim kriterijima:

a) da budu valjani, dakle da se odnose na varijablu koju se želi mjeriti,

a) da su objektivni, odnosno da rezultati mjerenja ovise o onome što se,a ne tko mjeri. Najjednostavniji način utvrđivanja objektivnosti jeopredjeljenje za istodobno mjerenje iste varijable pomoću istogindikatora od strane većeg broja pojedinaca,

b) da su pouzdani, odnosno da se na njih, pri mjerenju jedne varijable,možemo bez ostatka osloniti,

c) da su jednoznačni, tj. da su tako jasno i precizno definirani darazličiti subjekti znaju točno na što se odnose, te


Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović ______________________________ 8T

e) da su precizni, odnosno da omogućuju da se pomoću njih registriraju i manje razlike u veličini varijabli.

3.4. IZRADA PROJEKTA ISTRAŽIVANJA

Struktura projekta istraživanja se različito postavlja. Razlog tome svakako je činjenica da metodolozi ovu fazu ukupnog procesa znanstvenog istraživanja smještaju na različita mjesta. Rudi Supek, primjerice, utvrđivanje projekta istraživanja stavlja na prvo mjesto ukupnog procesa istraživanja. Sukladno tome je postavljena i ukupna struktura projekta kojeg on preferira. Statički promatrana, ona se sastoji iz šest zasebnih cjelina:

a) formulacije problema, određivanja ciljeva i predmeta istraživanja;

b) izbora metoda za rješenje problema i sakupljanja podataka;

c) utvrđivanja populacije ili uzorka populacije za ispitivanje;

d) prikupljanja podataka;

e) analize i obrade podataka;

f) redakcije zaključaka i preporuke za akciju.

Slični se pristupi mogu sresti i kod još jednog broja autora.51 Međutim, u pristupu kojeg razvijamo projekt istraživanja čini vododjelnicu između teorijskog i empirijskog dijela istraživanja. Stoga je drugačije i njegovo mjesto u ukupnoj strukturi istraživanja, ali i struktura samog projekta istraživanja.

Svako istraživanje, po prirodi stvari, prati i određeni projekt istraživanja. Ukoliko se radi o manjim istraživanjima, njihove potrebe može zadovoljiti

49 Vidi o tome, M. Vujević Uvođenje u znanstveni rad u području društvenih znanosti, Informator,Zagreb, 1990., str. 78.-82.

50 Vidi o tome, R. Supek: Ispitivanje javnog mnijenja, Naprijed, Zagreb, 1961., str. 51.-53.

5 1 Apostrofiramo u kontekstu ove analize Ratka Zeleniku, koji govori o idejnom i izvedbenom projektu istraživanja. U idejni projekt istraživanja on uključuje: 1) predmet ili problem istraživanja, 2) cilj istraživanja, 3) strukturu ili kompoziciju projekta, 4) metode istraživanja, 5) rokove istraživanja, 6) nositelje pojedinih zadataka istraživanja, 7) financijska i druga sredstva potrebna u istraživanju, 8) doprinos rezultata istraživanja. Za izvedbeni projekt naglašava daje mnogo sadržajniji i konkretniji, te da sadrži sve varijante predloženih rješenja koja se moraju temeljiti na pouzdanim, egzaktnim znanstvenim činjenicama, uvjerljivim iprovjerljivim dokazima. Vidi o tome, R.Zelenika: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog rada, Rijeka, 1990., str.220.



takozvani orjentacioni projekt istraživanja. U principu se, međutim, može govoriti o dvije vrste projekata koji prate najveći dio istraživanja: idejnom i izvedbenom projektu istraživanja. U čemu je njihova suština? Postoji li medu njima kakva razlika?

3.4.1. Idejni projekt istraživanja __________________________________

Istraživanje je, po prirodi stvari, kreativan, visokointelektualni posao. Da bi ono uopće bilo moguće nužno je osiguravanje najmanje dvije vrste pretpostavki: spremnost i potrebna motiviranost, ali i neophodna znanstvena osposobljenost istraživača s jedne, te osiguravanje potrebnih, materijalnih i drugih, uvjeta istraživanja s druge strane.

Sama činjenica da se jedan znanstvenik priprema za određeno istraživanje podrazumijeva i njegovu spremnost i neophodnu motiviranost za taj napor. Moguće je pretpostaviti i njegovu znanstvenoistraživačku osposobljenost, nužnu za takav posao. Međutim, njemu je u samom startu jasno da njegova spremnost i motiviranost, pa i osposobljenost, nisu dovoljne da bi se u istraživanje i ušlo. Naprotiv, bilo kakvo ozbiljnije i konkretnije ulaženje u proces istraživanja traži i osiguravanje minimuma materijalnih i društvenih uvjeta za to.

Smisao i cilj izrade idejnog projekta istraživanje jeste upravo u tome da se njime pokušaju osigurati takvi uvjeti. U takvom projektu istraživač, ili istraživački tim, nastoji, po određenoj proceduri, ukazati na problem kojeg se želi istražiti, ali i iznijeti argumentaciju u prilog potrebe realizacije predloženog istraživanja.

Kakva će ta argumentacija biti ovisi o karakteru subjekta kojem se istraživač obraća za potporu. Ukoliko se on, primjerice, za potporu obraća znanstvenoj instituciji, logično je očekivati da će u svojoj argumentaciji apostrofirati znanstvene ciljeve istraživanja. Sasvim će, međutim, drugačiji biti njegov pristup ukoliko potporu očekuje od neke druge organizacije, one koja od istraživanja priželjkuje trenutnu korist. U tom će se slučaju i argumentacija temeljiti na naglašavanju određenih instrumentalnih vrijednosti spoznaje, do koje se istraživanjem treba doći.



No, zbog samog cilja, koji se idejnim projektom želi ostvariti, logično je da je i njegova struktura značajno manje kompleksna. Međutim, usprkos činjenici da je ona podređena dobijanju društvene potpore, u idejnom se projektu ipak ne može izbjeći elaboracija nekih bitnih elementa. Iako se oni ne moraju nužno pojavljivati u svim slučajevima, u idejnim se projektima najčešće susreću posebno razrađeni slijedeći elementi:

a) predmet ili problem istraživanja, u kojem se apostrofira važnostproblema, pruža nužna informacija o tome što je do tada urađeno,navodi najznačajnije autore koji su navedeni problem do tadaistraživali itd.

a) cilj (ili ciljevi) istraživanja, koji mogu biti različiti

b) struktura projekta

c) metode i tehnike istraživanja

d) orjentacijski kalendar radova

e) sastav ekipe istraživanja

f) financijska i druga sredstva potrebna za istraživanje

h) projekcija rezultata i koristi koje se mogu očekivati od realiziranog istraživanja

3.4.2. Izvedbeni projekt istraživanja

Izvedbeni se projekt može ozbiljiti jedino u slučaju da je idejni projekt naišao na adekvatnu društvenu potporu. Po pristupu, kojeg razvijamo, izvedbenim projektom istraživanja se utvrđuju uvjeti istraživanja koji omogućuju provjeravanje postavljenih hipoteza. Drugim riječima, njime se odlučuje o najhitnijim detaljima istraživanja. Iako je njegova struktura gotovo identična strukturi idejnog projekta, izvjesno je da su u njemu pitanja realizacije razrađena do najsitnijih detalja. Medu tim pitanjima treba, između ostalog, apostrofirati i slijedeće:

1. koje metode će se koristiti u prikupljanju podataka potrebnih zaistraživanje,

2. tko može dati najbolje podatke koji istraživača zanimaju,



3. da li istraživanje primijeniti nad cijelom populacijom ili nadodređenim uzorkom,

3. ako je opredjeljenje za uzorak, kakav uzorak izabrati,

4. kada, gdje i u kojim uvjetima prikupiti podatke koji istraživačazanimaju,

5. ako je opredjeljenje za uzorak, postoje li mogućnosti eventualnihgeneralizacija na temelju dobijenih rezultata,

6. koje će se tehnike obrade podataka upotrijebiti, a ako je izbor nastatističkim tehnikama, identificirati sve faze statističke obrade,

7. precizirati sastav ekipe koja provodi istraživanje, razdiobu dužnostiunutar nje, principe rada koje slijedi itd.,

4. odrediti detaljan kalendar pojedinih radova, te

5. utvrditi predračun predvidivih troškova istraživanja.

Ovisno od opredjeljenja, obzirom na navedene, ali i neke druge detalje, može se govoriti o različitim tipovima izvedbenog projekta istraživanja. 52 U kontekstu ove analize postoji potreba identifikacije dva temeljna tipa projekta istraživanja:

a) deskriptivni (opisni) projekt istraživanja. Znakovito je za njega da omogućuje opći uvid u neko obilježje ili, u najboljem slučaju, klasifikaciju navedenog obilježja, bez ikakvih pretenzija da se upušta u njegovo objašnjenje. Uz to, ovim se projektom istraživanja treba odlučiti i o još nekim detaljima istraživanja, kao što su:

- tko nam može dati najadekvatnije podatke o predmetu kojegistražujemo,

- na koji način te podatke treba prikupiti. Drugim riječima,hoćemo li se u prikupljanju podataka poslužiti promatranjem,anketom, intervjuom, analizom sadržaja ili nekom drugomtehnikom.

- gdje željene podatke treba prikupiti. Treba li to činiti na radnommjestu, u mjestu stanovanja, na nekom drugom odredištu,

52 M. Vujević nabraja sukcesivni nacrt istraživanja, prošireni sukcesivni nacrt istraživanja, komparativni nacrt istraživanja, kontrolni ekspirimentalni nacrt, transferzalni nacrt istraživanja, te longitudinalni nacrt istraživanja. Vidi o tome, isto djelo, str. 88.-90.



- kada potrebne podatke treba prikupljati. Treba li to činiti tijekom radnog vremena, nakon njega, u neko drugo vrijeme ltd.

b) kauzalni (uzročni) projekt istraživanja. On sebi, u načelu, postavlja zadatak ispitivanja uzročno-posljedičnih odnosa u predmetu istraživanja. Drugim riječima, on uključuje i objašnjenje, ili tumačenje, nekog obilježja, pojave ili procesa. Stoga je ovaj projekt istraživanja znatno širi od deskriptivnog. Zapravo, on u sebe uključuje deskriptivni projekt istraživanja. Ali, on, uz to, mora zadovoljiti i niz dodatnih kriterija. Primjerice, uz ekspirimentalnu grupu on, u procesu istraživanja, mora osigurati i kontrolnu grupu, a mora zadovoljiti i niz logičkih pravila. Apostrofirati treba, prije svega, pravilo slaganja, pravilo razlike, pravilo ostatka i pravilo popratnih promjena.

3.5. PRIKUPLJANJE I OBRADA PODATAKA

Fazom prikupljanja podataka znanstveno istraživanje dospijeva u područje objektivne stvarnosti, u kojoj treba provjeriti ispravnost teorijskih postulata. Metode prikupljanja podataka, utvrđene projektom istraživanja, a koje mogu osigurati osluškivanje dijelova stvarnosti o kojima se misli, detaljno se razrađuju. Tek takva razrada omogućuje planiranje i provođenje terenskog dijela istraživanja, nužnog za dobivanje traženih podataka.

Prikupljanje podataka podrazumijeva i još dvije veoma značajne radnje:

a) sređivanje podataka koji su na terenu skupljeni. To je, zapravo, ipretpostavka da se dođe do informacije o kvaliteti prikupljenogmaterijala, te

b) statističku obradu prikupljenih i sređenih podataka. Ona je, svakako,nužan preduvjet za svako znanstveno tumačenje dobijenihpodataka. Dakako, pri tome je bitno voditi računa da se ustatističkoj obradi primijene ade kvatni statistički postupci.

53 0 statističkoj obradi podataka, ali i postupcima obrade, vidjeti u poglavlju o statističkoj metodi. ►



3.6. ZNANSTVENO TUMAČENJE I INTERPRETACIJA PODATAKA

Podaci koji su prikupljeni, sređeni i statistički obrađeni, služe kaodokazni materijal kojim se postavljena hipoteza potvrđuje ili odbacuje.Zapravo, znanstveno tumačenje i interpretacija dobijenih rezultataistraživanja obvezuju istraživača da vodi računa posebice o nekimmomentima:

- prvo, da dobijene podatke dovede u vezu s postavljenim hipotezama iustanove da li ih ti podaci potvrđuju ili pobijaju,

- drugo, da dobijene podatke dovede u vezu s podacima sličnihistraživanja, a time vrši i njihovo testiranje, bilo da osnaži njihovuvaljanost ili izrazi sumnju u njihovu vrijednost,

- treće, da dobijene podatke dovede u vezu s primjenjenim postupcimau istraživanju, te

- četvrto, da potvrđenu hipotezu dovede u vezu s teorijom od koje jepošao u istraživanje.

Dakako, da bi uopće bilo moguće ispravno znanstveno tumačenje i interpretacija dobijenih rezulztata istraživanja, neophodno je da su ispunjene neke pretpostavke. U kontekstu ove analize naglašavamo osobito dvije:

a) poznavanje područja koje se proučava, posebice užeg problema kojije predmet istraživanja, te

b) poznavanje metodologije znanstvenog istraživanja u područjudruštvenih znanosti

U protivnom, nije nemoguće da se u interpretaciji rezultata istraživanja pojave i određene pogreške. One zaista mogu biti mnogobrojne i raznovrsne. No, vjerujemo kako posebnu teorijsku pozornost zaslužuju barem dvije skupine takvih pogreški:

- prvo, pogreške koje su vezane za prebrzu generalizaciju ili nepreciznoizraženu generalizaciju, te



- drugo, pogreške u vezi s dokazivanjem uzročno-posljedičnih veza. Iz ove skupine postoji potreba posebnog naglašavanja nekih od njih. Takve su, primjerice:

a) Pogreška poznata kao skok u zaključivanju (salutus inconcludeno). Radi se o pogrešci koja se javlja skoro redovitokada se neka slučajna povezanost između pojava interpretirakao uzročno-posljedična povezanost.

b) Prividna ili lažna konzekventnost (fallaciae consequentis). Radi se0pogrešci koja je dosta česta, a čija se suština sastoji u svjesnomili nesvjesnom opredjeljenju istraživača da u analizi uzrokaodređenih pojava ili procesa svu analitičku pozornost usmjeriprema jednom uzroku, a značenje svih ostalih zapostavi ili čak1 potpuno isključi.

c) Prividna ili lažna disjunktnost (fallaciae disjunctionis). U pitanjuje tip pogreške koji je vezan za interpretaciju složenihuzročno-posljedičnih veza i procesa. Radi prividno lakšeinterpretacije se nastoji te složene veze ili oblike prikazatijedostavnima. Način da se to učini je svođenje svega na oblikdileme u njenoj klasičnoj verziji, dakle na isticanje crno-bijelogkontrasta.

d) Zaključivanje na temelju nečeg što je i samo neistinito. Ovaj je tippogreške dosta čest, ali u pravilu i namjeran. Suština joj je utome da se, s ciljem da se dokaže hipoteza koja je prirasla srcu,uzima samo onaj dio rezultata istraživanja koji je u funkcijitakvog cilja.

3.7. IZVJEŠTAJ O REZULTATIMA ISTRAŽIVANJA

Cilj je izvještaja, zapravo, upoznati javnost s tim što je, i na koji nači, rađeno u procesu istraživanja, do kojih se rezultata u tom poslu došlo, kako su rezultati dobiveni, obrađeni i tumačeni. Izvještaj, dakle, ima informativnu funkciju. Stoga je uputno da je pisan razumljvim jezikom jer ne služi istraživaču nego publici koja je u ulozi konzumenta.

Doduše, i izvještaj o rezultatima znanstvenog istraživanja mora poštivati određena pravila. U principu se on sastoji od šest osnovnih dijelova. To su:



a) Naslov, kojim se izražava osnovni sadržaj provedenog istraživanja.Dobar je onaj naslov koji je kratak, jasan, precizan i inventivan.

b) Sadržaj, čiji je osnovni smisao da čitatelju dade informaciju okarakteru istraživanja, ali i da mu, ukoliko se opredijeli da gapročita, olakša snalaženje.

c) Uvod. Smisao uvoda je uvođenje čitatelja u bit istraživanja, a time iizazivanje njegove radoznalosti da istraživanje pažljivo pročita.

d) Primjenjene metode i opis postupka pri istraživanju.Opis postupka morabiti detaljan, kako onaj u užem smislu riječi, tako i opisprimijenjenih instrumenata, opis ispitanika i način određivanjauzorka (ako je korišten uzorak), opis ispitivača itd.

e) Rezultati i interpretacija istraživanja. Rezultati se mogu iznijeti urazličitim formama: tekstualno, tabelarno, grafički. Pri tome trebapaziti da se iznošenje istih podataka ne ponavlja kroz različiteforme. Interpretacija se po svojoj naravi razlikuje od rezultataistraživanja. Naime, rezultati istraživanja obično značekvantificiranu prezentaciju. Interpretacija, međutim, znači uvijektekstualnu prezentaciju istih nalaza, ona je prijelaz s činjenica narazmišljanje.

f) Zaključak. Radi se o završnom dijelu izvještaja u kojem se uskraćenoj formi iznosi hipoteza, te podaci koji je potvrđuju iliodbacuju. Dakako, u ovom se dijelu može apostrofirati i potrebanovog istraživanja kao jedan od rezultata koje je polučilo provedenoistraživanje.

Uz ove dijelove, izvještaj o provedenom istraživanju može sadržavati i još neke dijelove.

1. Sažetak, koji se obično piše na jednom od svjetskih jezika, a kojim seomogućuje znanstvenoj čitalačkoj publici u svijetu da se upozna srezultatima provedenog istraživanja.

2. Bibliografija, kojom se daje pregled korištene literature tijekomistraživanja. Ona se može dati na dva načina: abecednimnavođenjem autora ili klasifikacijom literature prema određenimkriterijima (osnovna, pomoćna, izvorna, udžbenici itd.)


Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović _______________________ 95

3. Stvarni i imenični registar (kazalo, indeks), koji omogućuje brzopronalaženje u tekstu određene misli, podatka, pojedinosti iliimena.

4. Prilozi. U kategoriju priloga spadaju materijali koji čitatelju nisunužni pri čitanju izvještaja, ali su mu potrebni u slučaju da uizvještaj i kontrolu rezultata želi detaljnije ući. Takvi su, primjerice,preijepisi važnijih a teže dostupnih dokumenata, tabele i grafikonikoji nisu neophodni u samom tekstu, opisi statističkih postupakakoji su primijenjeni u istraživanju itd.

U prednjem dijelu rada, između naslova i predgovora, mogu se naći:

a) moto, koji je, u načelu, neka izreka ili citat iz nekog djela, a kojimautor hoće izreći određenu poruku u vezi s izvršenim istraživanjem,

b) posveta, kojom se autor želi posebno nekome zahvaliti na inspiraciji,pomoći, potpori ili razumijevanju tijekom provođenja istraživanja,

c) predgovor, koji se uvijek tiče provedenog istraživanja, a u kojem autoriznosi razloge zbog kojih se odlučio na određeno istraživanje. Upredgovoru autor eksplicitno ili implicitno navodi kome jeistraživanje namijenjeno, a markira i teškoće na koje je tijekomistraživanja naišao. Predgovor, da bi bio dobar, morajukarakterizirati i kratkoća i općenitost.


Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović ____ 9T

4. METODE ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA


4. METODE ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

4.1. KLASIFIKACIJA METODAZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

Pitanje klasifikacije metoda znanstvenog istraživanja je također jedno od pitanja kod kojih se mogu identificirati značajne razlike u teorijskom pristupu različitih autora. Bez detaljnijeg ulaženja u razloge, na dio tih razlika želimo ukazati i u ovoj analizi. Bitno je, pri tome, da se u klasifikaciji metoda znanstvenog istraživanja najčešće slijedi logika dihotomijskog pristupa. U ovom pregledu apostrofiramo nekoliko dihotomijskih klasifikacija:

a) Podjela svih metoda znanstvenog istraživanja na opće i posebne. Problematizirajući pojam metode, Bogdan Sešić, primjerice, povlači dosta oštru crtu između dva temeljna tipa znanstvenih metoda. Na jednu stranu svrstava opće - kakve su statistička, analitičko-deduktivna, te metoda modeliranja - a na drugu takozvane posebne, medu kojima apostrofira analitičko-sintetičku, metode apstrakcije i

100 _____________________________ Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović

konkretizacije, metode generalizacije i specijalizacije, metode klasifikacije, te metode indukcije i dedukcije. 4

b) Podjela na metode znanstvenog istraživanja (heurističke metode) imetode znanstvenog sistematiziran]a. Slijedeći takvu podjelu,Serafim Hrkać u prve, dakle heurističke, metode ubraja analizu,sintezu, zapažanje, eksperimentiranje, indukciju, dedukciju,analogiju i hipotezu, a u metode znanstvenog sistematiziranjadefiniciju, dokaz i diviziju ili klasifikaciju.

c) Razlikovanje između tehničkih i logičkih metoda znanstvenogistraživanja. Opredjeljenje na ovaj tip razlikovanja55 polazi od togada pod tehničkim metodama treba podrazumijevati metode kojimase osiguravaju optimalni uvjeti za dolaženje do upotrebljivihznanstvenih podataka, da su one po svom značenju pomoćne i davariraju od jedne do druge znanosti, a pod pojmom logičke metodetreba podrazumijevati metode kojima se utvrđuju uvjeti koji suneophodni za dolaženje znanstvene istine, zbog čega one čine iosnovni predmet metodologije. Podjela, zasnovana na ovojdihotomiji, u tehničke metode ubraja promatranje,ekspirimentiranje, točno brojenje i mjerenje, a u logičke sve ono štose tiče znanstvene obrade podataka, izvođenja zaključaka i građenjateorija i sustava.

d) Ostale dihotomijske podjele. Mladen Zvonarević, raspravljajući otome, navodi četiri tipa dihotomijskih podjela:

I. Podjela na teorijske i empirijske metode, koja označava i dvijeosnovne operacije ljudskog mišljenja, teorijsku, koja se temeljiponajviše na dedukciji, i empirijsku, koja svoju snagu crpi izindukcije.

II. Podjela na empirijsko-analitičke i historijsko-komparativne,pri čemu se pod prvima podrazumijevaju sve one koje su usmjerene na analizu prikupljenih podataka, a pod drugima metode čija je osnovna zadataća mogućnost pružanja određene sinteze i generalizacije za cjelovito znanstveno mišljenje

54 On, doduše, govori i o općim metodama društvenih znanosti, isičući osobito nekoliko njih: pozitivističkemetode, metodu razumijevanja, komparativnu metodu, metodu idealnih tipova, ^metodološkistrukturalizam i funkcionalizam, te dijalektičke metode. 0 tome vidjeti u: Bogdan Sešić, Osnovimetodologije društvenih nauka, Naučna knjiga, Beograd, 1974.

55 Slijedi ga se u Enciklopediji Leksikografskog zavoda, sv. 1-6, JLZ, Zagreb, MCMLXVJ - MCMLXIX.f

1


1


III. Razlikovanje između faktografskih i analitičkih metoda koja se temelji na tome je li jedna metoda usmjerena na prikupljanju podataka i činjenica ili na njihovu analizu.

IV Razlikovanje između metoda i postupaka, a ponekad se u to razlikovanje ubacuje i treći element, tzv. tehnike.

U uvodnom dijelu knjige, u raspravi o pojmu znanstvene metode, smo napravili razliku između znanstvene metode u najširem značenju riječi, apostrofirajući i njena četiri bitna sastavna dijela, i metoda znanstvenog istraživanja, odnosno metode u užem značenju riječi, koja je predmet ovog dijela rasprave.

Polazeći od navedenih naznaka skloni smo razlikovanju općih {posebnih metoda znanstvenog istraživanja. Pri tome, pod općim metodama znanstevnog istraživanja podrazumijevamo metode koje su općeprimjenljive, dakle općevrijedeće u svim znanostima. Takve su, primjerice, metode analize, sinteze, apstrakcije, konkretizacije, generalizacije, specijalizacije, indukcije, dedukcije, klasifikacije, komparacije, deskripcije, metoda idealnih tipova, metoda modeliranja, historijska metoda, genetička metoda itd. Za razliku od njih, pod posebnim se metodama podrazumijevaju metode specifične samo za određene znanosti. U tom se smislu može govoriti o metodama ekonomskih znanosti, sociološkim metodama, metodama pravnih znanosti, psihološkim metodama itd.

U dijelu analize koji slijedi smo se opredijelili za detaljniju eksplikaciju najznačajnijih općih metoda znanstvenog istraživanja, koje se koriste u području društvenih znanosti.57

56 0 tome detaljnije vidjeti u Mladen Zvonarević, Socijalna psihologija, Školska knjiga, Zagreb, 1989.,str. 47.-4 8.

57 Prema jednoj podjeli, u područje društvenih znanosti se ubrajaju antropologija, ekonomske znanosti,pravne znanosti, politologija, organizacijske znanosti, sociologija, obrazovanje (pedagogija idefektologija), socijalna geografija, kineziologija, informacijske, interdisciplinarne društvene znanosti, teostalo. Vidi Miroslav Žugaj, Metodologija znanstvenoistraživačkog rada, Fakultet organizacije iinformatike Varaždin, 1997., str. 18.

i


\

1i

103 _____________________________ Dr. Slavo Kukić &• Dr. Mujo Demirović

4.2. OPĆE ZNANSTVENE METODE

4.2.1. Metode indukcije i dedukcije

4.2.1.1. Metoda indukcije

Indukcija se može shvatiti na dva načina: kao način mišljenja i zaključivanja, ali i kao znanstvena metoda. Radi se o dva pojma koji su međusobno isprepleteni zbog čega ih neki i identificiraju. U tome, međutim, nisu u pravu. Zbog čega? Iz jednostavnog razloga jer kao način mišljenja i zaključivanja indukcija podrazumijeva zaključivanje od pojedinačnog i posebnog na opće. Radi se, dakle, o zaključivanju koje se temelji na promatranju pojedinačnog ili posebnog, na temelju kojeg se izriču opći sudovi, zakoni itd. No, slučajno induktivno zaključivanje ne znači i primjenu metode indukcije kao znanstvene metode dolaženja do novih znanja o prirodi i društvu. Naprotiv, metoda indukcije uopće nije nužni pratilac indukcije kao načina mišljenja i zaključivanja.

Ali, ista pravilnost ne vrijedi i u obrnutom slučaju. Naprotiv, metodaindukcije je nužno sistematska i dosljedna primjena induktivnog načinamišljenja i zaključivanja s ciljem dokazivanja ili otkrivanja istine. Njome sezaključuje iz "pojedinačnog na općenito, tj. iz učinaka na uzroke, iz činjenica

;na zakone, iz posljedica na principe".58

j

Navedena definicija znači da se opći sud, zakon ili princip može izvesti iz jpojedinačnog ili više pojedinačnih slučajeva. Mogućnost velike šarolikosti, jkada je u pitanju broj slučajeva koji se koriste u fiiknciji teorijskog jgeneraliziranja, koja proizlazi iz prethodne definicije, znači i različitu Jvrijednost odnosno osnovanost zaključaka, utemeljenih na induktivnom jnačinu zaključivanja. U kontekstu ove analize apostrofiramo četiri najbitnija fčinitelja, od kojih ovisi vrijednost i osnovanost induktivnog zaključivanja. I

1. S povećanjem broja istraženih slučajeva i povećanjem broja njihove raznovrsnosti raste i vrijednost induktivnog zaključivanja. Zaključivanje na temelju promatranja nekoliko slučajeva je, u

58 Serafin Hrkać: Filozofija odgoja I (Pro manuscripto), Mostar 1999., str. 28.



pravilu, manje pouzdano od onog koje je utemeljeno na promatranju velikog broja činjenica i slučajeva.

2. Induktivni zaključak, bez obzira na kolikom broju pojedinačnihslučajeva se zasniva, osim ako je plod promatranja svih slučajeva,nikada ne može biti i potpuno pouzdan. On je, naprotiv, uvijeksamo manje ili više vjerojatan.

3. Bez obzira na to koliko je veliki broj pozitivnih slučajeva, samojedan negativan slučaj poništava istinitost univerzalnog istinitogzaključka.

4. U induktivnom zaključivanju zaključak je osnovaniji i sigurnijiukoliko se korištene činjenice tiču bitnijih svojstava predmeta koji jepredmet izučavanja, ukoliko su one, dakle, reprezentativnije zaodređenu pojavu. Srednje mjesečne temperature za određeno dobagodine, koje se zabilježe u nekoliko uzastopnih godina, sureprezentativna činjenica za teorijsko generaliziranje o srednjimmjesečnim temperaturama u tom dobu godine od bilo kakvogtemperaturnog ekscesa, zabilježenog samo jedne godine.

U slučaju korištenja činjenica koje odslikavaju bitnija svojstva predmeta spoznavanja se generalni, ali i nesumljivo točni sudovi, principi i zakonitosti mogu izreći i na temelju svega nekoliko slučajeva. Primjerice, na temelju promatranja strukture kralježnice samo jednog čovjeka može se izreći opći i teorijski siguran sud o strukturi kralježnice kod čovjeka uopće.

4.2.1.1.1. Vrste indukcije

j

Ovisno o tome kakav je odnos broja promatranih i ukupnog broja slučajeva

jkoji su predmet istraživanja, indukcija se može pojaviti u različitim oblicima. U

1ovom pregledu se zadovoljavamo predstavljanjem samo najznačajnijih.

fi

1. Potpuna indukcija. U pitanju je zaključivanje koje nastaje kao rezultat

}potpunog nabrajanja svih pojedinačnih slučajeva pojave koja je predmet |istraživanja. Zaključci, koji nastaju primjenom potpune indukcije, su

Jpotpuno istiniti. Ne postoji, dakle, ni najmanja mogućnost njihove neistinosti iz prostog razloga jer su u zaključivanje uključeni svi slučajevi analizirane pojave. Međutim, ovakav se tip indukcije u praksi veoma rijetko koristi. Zapravo, njeno korištenje je praktično moguće samo kod onih

1i

► METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI < jI II


predmeta istraživanja koji su sastavljeni od relativno malog broja članova. Kod svih drugih, koje karakterizira veliki broj članova, potpuna indukcija je neopravdana i ne prakticira se.

2. Nepotpuna indukcija je indukcija koja zaključke stvara na osnovu određenog, manjeg ili većeg, ali u svakom slučaju ograničenog, broja pojedinačnih slučajeva određene pojave. U stvarnosti se svako zaključivanje o masovnim pojavama temelji na nepotpunoj indukciji. Budući ona ne obuhvaća sve slučajeve određene pojave, to je i zaključak, koji nastaje temeljem nje, uvijek samo manje ili više vjerojatan, a nikada i potpuno istinit. To, dakako, ne znači i da se zaključci, nastali temeljem nje, ne mogu smatrati relativno općenitim i pouzdanim. Naprotiv.

No, i nepotpuna se indukcija može pojaviti u različitim oblicima. Takvi su, primjerice:

a) Neposredna nepotpuna indukcija u kojoj se relativno opći ivjerojatan zaključak o pojavi formira na temelju izvjesnog brojaprimjeraka. Poseban oblik ovakve indukcije je i statistička indukcija,dakle indukcija u kojoj se koristi statistika, a koja se dosta čestokoristi kao osnova znanstvenog zaključivanja u društvenimznanostima.

b) Tipična ili prediktivna indukcija, koja nije ništa drugo negozaključivanje od jednog, poznatog broja slučajeva na drugi,nepoznati broj slučajeva neke pojave, ili od jednog dijela populacijena drugi dio te iste populacije. To, drugim riječima, znači da je onakao metoda podesna za različite tipove predviđanja. Na temeljusrednje vrijednosti padalina u listopadu u nekoliko zadnjih godinaste u mogućnosti predvidjeti da će približno ista količina padalinabiti i u prvom slijedećem listopadu. Ili, na temelju stavova jednogdijela populacije do dvadeset godina o određenoj društvenoj pojaviste u mogućnosti predvidjeti i stavove dijela te iste populacije udrugom dijelu zemlje, kraja, grada i slično

c) Analoška indukcija. Samo joj ime upućuje na to da se zaključci unjoj izvode po analogiji, dakle s jednog pojedinačnog slučaja na drugipojedinačni slučaj, ili s grupe slučajeva na drugu grupu slučajeva.


Dr. Slavo Kukić &>> Dr. Mujo Demirović ________________________________ 105

4.2.1.2. Metoda dedukcije

Po svojoj biti metoda dedukcije je suprotna metodi indukcije. Ona se, drugim riječima, temelji na suprotnom, dakle deduktivnom, načinu mišljenja i uvijek predstavlja spoznavanje posebnog i pojedinačnog na temelju znanja o općim svojstvima. Kod nje je, zapravo, postupak zaključivanja obrnut: iz općenitog na pojedinačno, tj. iz principa na posljedice, iz uzroka na učinke, iz zakona na činjenice. Polazna točka kod dedukcije je "opća istina, zakon ili princip, pa iz njih izvodimo partikularne istine. Primjer: Treba ljubiti dobro. Krepost je dobro. Dakle, krepost treba ljubiti".59

Ako je to tako, a jeste, to onda podrazumijeva i jedan dodatak. Mogućnost korištenja deduktivnog načina mišljenja i metode dedukcije pretpostavlja posjedovanje općih znanja, koja omogućuju poznavanje općih stavova i načela, zahvaljujući kojima je moguće razlučivati opće od posebnog i pojedinačnog.

Promišlja li se dalje ovom logikom, izvjesno je da su područje primjene ove metode prije svega logičko-matematičke znanosti, dakle znanosti kojima temelj čini matematika. Takvo su područja geometrije, teorijske fizike, ali i neka druga koja bi bez dedukcije bila nemoguća. Ali, izvjesno je da dedukcija, i kao način mišljenja i kao metoda, svoj trijumf doživljava prije svega u kibernetici.

4.2.1.3. Povezanost i razlike između indukcije i dedukcije kao________metoda i načina zaključivanja ______________________________

I indukcija i dedukcija u središtu svoga interesa imaju odnos između pojedinačnog, posebnog i općeg. To su im zajednički elementi bez kojih ne bi mogle egzistirati ni jedna ni druga. Razlika je tek u smjeru djelovanja. Dedukcija ide od općeg prema posebnom i pojedinačnom a indukcija od pojedinačnog i posebnog prema općem. Ali, vezu, pa i svojevrsno jedinstvo između pojedinačnog, posebnog i općeg uspostavljaju i izgrađuju i jedna i druga.

Dakako, medu njima se mogu identificirati i bitne razlike. U kontekstu ove analize apostrofirati treba barem nekoliko od njih:

59 Isto, str. 28.


106 _____________________________ Dr. Slavo Kukić Gr Dr. Mujo Demirović

1. Promatraju li se indukcija i dedukcija kao zasebni procesi znanstvenespoznaje izvjesno je da se indukcija može označiti kao početni, adedukcija kao završni proces u znanstvenoj spoznaji. Razlog tome jedosta jednostavan. Naprosto, svaka spoznaja započinje spoznajompojedinačnog ili posebnog, a završava se deduktivnom spoznajompojedinačnog ili posebnog na temelju općeg.

2. Razlike između ove dvije metode se tiču i njihova predmeta injihovih ciljeva. Predmet i cilj indukcije je uvijek spoznajaopćenitijeg na temelju znanja o pojedinačnom i posebnom. Razlikese mogu pojaviti samo u razini općenitosti nove spoznaje. Izvjesnoje, međutim, da je ona uvijek iznad razine općenitosti znanja opojedinačnom ili posebnom, kojima se raspolaže i s kojima se ulaziu proces otkrivanja novih znanstvenih spoznaja. Predmet i ciljdedukcije je, međutim, potpuno suprotan ovome. On je uvijekusmjeren prema spoznaji posebnog i pojedinačnog na temeljuznanja općeg. Drugim riječima, razina općenitosti nove spoznaje jeuvijek ispod razine znanja općeg od koje se u proces otkrivanjanovih spoznaja ulazi.

3. Na koncu, a to proizlazi i iz prethodnog, razlike medu ovim dvjemametodama su u vezi i sa razlikama u smjeru misaonog procesa.Drugim riječima, misaoni proces kod njih je potpuno suprotan.Kod indukcije se on kreće od pojedinačnog ka općem, a koddedukcije od općeg prema pojedinačnom.

4.2.2. Metode analize i sinteze ________________________________________

4.2.2.1. Metoda analize

Nesporno je da su predmeti ljudskih spoznaja, nekada više a nakada manje kompleksni. Sastavljeni su iz većeg broja dijelova koji su međusobno povezani i isprepleteni. Na njih utječe veliki broj raznovrsnih činitelja. Na koncu, predmeti ljudske spoznaje se nalaze i u veoma raznovrsnim vezama s drugim predmetima objektivne stvarnosti. Sve to metodu analize čini nezaobilaznom u procesu njihova spoznavanja, osobito ako su u pitanju predmeti znanstvene spoznaje u području društvenih znanosti. Do spoznaja o njima je nemoguće doći bez uočavanja njihovih dijelova, strana, aspekata, međusobnih odnosa.


Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović ______________________________ 10T

Postavlja se pitanje: kako odrediti, odnosno definirati, analizu kao metodu znanstvene spoznaje? Izvjesno je da se u literaturi može susresti veliki broj međusobno različitih definicija. Primjerice, analiza je:

1. postupak mišljenja u kretanju od posebnog ka općem

2. napredovanje od složenoga prema jednostavnome,

3. proces raščlanjivanja pojmova,

4. rastavljanje složenoga, odnosno neke cjeline na elemente, sastavnedijelove,

5. postupak pri kojem se putem razlaganja, razdvajanja itd. djelatnostsubjekta postupno razvija od neke kompleksne cjeline, kao polaznetočke istraživanja, k pronalaženju iutvrđivanju elemenata, sadržaja,činitelja danog objekta i odnosa tih činitelja u njemu.

No, najprikladnijim nam se nameće određenje analize kao misaonog teorijskog i praktičnog rastavljanju svakog složenog predmeta spoznaje na njegove činitelje ili sastavne dijelove, momente i aspekte, rastavljanja općeg na posebne momente, te rastavljanja cjeline na dijelove.^

Iz definicije proizlazi i zaključak da sve analize nisu iste. Drugim riječima, među njima se može identificirati, manja ili veća razlika. Sukladno tome se može govoriti i o različitim vrstama analize, pa i o njihovoj klasifikaciji prema različitim kriterijima. U kontekstu ove analize apostrofiramo razlikovanje analiza prema nekoliko najznačajnijih rkiterija klasifikacije.

1. Prema gnoseološkojfunkciji se može praviti razlika između deskriptivne i eksplikativne analize.

u) Deskriptivna analiza, koju neki nazivaju i formalnom, se zadovoljava opisivanjem elemenata neke cjeline. Osnovna joj je slabost u činjenici da se ona zaustavlja na mehaničkom opisu, da dio i cjelinu shvaća kao potpuno izolirane kategorije između kojih nema nikakvih veza i odnosa. Zbog takvog pristupa ona mora biti jednostrana, ograničena, površna, statična i, na koncu, više ili manje pogrešna, osobito ukoliko su predmet analize složeni predmeti i pojave.

60 Definicija koju je dao Bogdan Šešić u knjizi Osnovi metodologije društvenih nauka, Naučna knjiga, Beograd, 1974.



b) Eksplikativna analiza ide korak dalje pokušavajući cjelinu objasniti preko njenih djelova, te objašnjavajući relacije ovisnosti medu djelovima cjeline.

2. Prema kriteriju složenosti se može praviti razlika između elementarne,kauzalne i funkcionalne analize.

a) Elementarna analiza se također zadržava na osnovnim spoznajama. Onase zadovoljava traganjem za elementima cjeline. Ambicije joj, dakle, neidu i u traganje za kompleksnijim odnosima medu djelovima, ali ni utraganje za mjestom i ulogom pojedinog elementa u cjelini.

b) Kauzalna analiza, međutim ide korak dalje. Nju zanimajuuzročno-posljedične veze između dijelova unutar određene pojave ilipredmeta spoznaje. Drugim riječima, njena je ambicija uvijekutvrditi dio cjeline koji funkcionira kao uzrok, ali i onaj koji se javljakao posljedica. Ta je značajka čini i najsloženijim oblikom analizeuopće, ali i glavnom polugom na putu do znanstvene spoznaje.

c) Funkcionalna analiza je također kompleksniji oblik analize. Njomese ispituju međusobni odnosi i ovisnost dijelova određene pojave,ali i funkcije pojedinih elemenata ili dijelova istraživane pojave.Ovisno o tome koji t ip funkcija, odnosa i ovisnosti se ispitujefunkcionalna se analiza može pojaviti u različitim oblicima - kaostatička ili dinamička, kao kvantitativna ili kvalitativna itd.Uostalom, i kauzalna je analiza samo oblik manifestacijefunkcionalne analize.

3. Prema predmetu i cilju analize razlikuju se strukturalna, komparativna i1

genetička analiza.61

\

a) Strukturalnom se analizom utvrđuje struktura pojave, predmeta ili

)događaja. To, drugim riječima, znači da je ona potrebnija ukoliko je 1konkretna struktura kompleksnija |

b) Komparativna analiza ulazi u usporedbu svojstava, strukture i}

zakonitosti dviju ili više pojava otkrivajući tako njihovestrukturalne, funkcionalne ili druge jednakosti, sličnosti ilirazličitosti.

61 Bogdan Sešić prema predmetu i cilju istraživanja razlikuje: Analizu sadržaja, strukturalnu, funkcionalnu, kauzalnu, komparativnu i genetičku analizu. Vidi u istoj knjizi, str. 70.


Dr. Slavo Kukić <& Dr. Mujo Demirović

c) Genetička analiza nastoji istraživati razvoj određene pojave ili predmeta istraživanja i to na način da u njoj otkriva otkriva sve promjene, njen postanak i prestanak.

4. Prema znanstvenom području mogu se razlikovati ekonomske, sociološke, psihološke, povijesne, matematičke i druge analize.

4.2.2.2. Metoda sinteze __________________________________________ _ _ _

Meto da sinteze je drugi član iz ovog metodološkog para. Po svome značenju je, zapravo, metoda sa sasma drugačijom suštinom. Stvarnost i pojave u njoj ova metoda objašnjava logikom spajanja, objedinjavanja jednostavnijih predmeta i pojava u složene i složenih u još složenije. No, i u nastojanju da se nju definira postoje različiti pristupi. Za jedne je ona proces uopćavanja u kojem nastaju sve apstraktniji pojmovi u usporedbi s prethodnima. Za druge je naprosto povezivanjem analizom dobijenih elemenata. Treći u njoj vide proces spajanja dijelova i elemenata u cjelinu. Svaka od ovih definicija može zadovoljiti osnovne teorijske zahtjeve dobre definicije.

I metoda sinteze se može klasificirati prema kriterijima koji važe za metodu analize. Dakle:

1. prema gnoseološkoj funkciji treba praviti razliku između deskriptivne ieksplikativne sinteze,

2. prema cilju se razlikuju genetička i strukturalna sinteza,\

3. prema složenosti postoji elementarna, kauzalna i funkcionalnasinteza,\

4. prema karakteru djelatnosti sinteza se može pojaviti kao jreproduktivna i produktivna. Razlika je u tome što se reproduktivna jsinteza zadovoljava pukim sakupljanjem i spajanjem dijelova Jutvrđenih analizom, dok produkrivna sinteza ide korak dalje. Ona iza rezultat ima neki novi objekt, pojavu, kvalitet.

5. prema znanstvenom području se također može praviti razlika izmeđusociološke, ekonomske, povijesne i drugih sinteza.

I► METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI 4 f

i


4.2.2.3. Sličnosti i razlike između analize i sinteze _____________________

Medu analizom i sintezom se mogu identificirati značajne razlike, pa i suprotnosti. Apostrofiramo najznačajnije:

a) Analiza je početni a sinteza završni proces poznaje određenih pojava.Cilj početnog procesa spoznaje je spoznaja činitelja, dijelova, stranasloženih pojava. Cilj sinteze je sastavljanje tih dijelova i činitelja ucjelinu.

b) Po kretanju mišljenja u njima analiza i sinteza su metodski suprotniprocesi. Naime, kod analize se mišljenje kreće od cjeline premadjelovima, a kod sinteze upravo suprotno.

c) Suprotnost između analize i sinteze se manifestira i u onome što senjima otkriva. Analizom se, naime, otkrivaju raznovrsnost i dijelovi,a sintezom jedinstvo i cjelina pojave.

Ali, analiza i sinteza imaju i niz zajedničkih odlika. Zajednički su im, među inim:

a) predmet istraživanja,

b) konačni cilj istraživanja,

c) međusobno se pretpostavljaju iz jednostavnog razloga jer se cjelinamože razumjeti jedino razumijevanjem dijelova, ali i dijelovi semogu shvatiti samo kao dijelovi cjeline.

4.2.2. Metoda klasifikacije _________________________________________

Klasifikacija je, najjednostavnije kazano, podjela ili rastavljanje jednog općeg na posebne pojmove koja je sistematska, dosljedna i potpuna. Uzmimo primjer klasifikacije znanosti. Znanost se dijeli, primjerice, na prirodne i društvene. Svaka od tih grupacija se, opet, dalje dijeli. Društvene se znanosti mogu podijeliti na opće i posebne. Svaka od tih grupa se sastoji od pojedinačnih znanstvenih disciplina itd.

Usvoji li se ovakva definicija, iz nje proizlazi i zaključak da je klasifikacija dvostruki spoznajni proces. Ona je, s jedne strane, unutarnja klasifikacija pojava koje su predmet istraživanja ili pak nekih svojstava tih pojava. S druge strane,


Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović _____________________________ 111

međutim, klasifikacija podrazumijeva i određivanje mjesta istraženih pojava u ukviru nekih drugih pojava ili, pak, neke više, kompleksnije klasifikacije.

Dosta su različiti pristupi tipologizaciji klasifikacija. Bogdan Sešić, primjerice, pravi razliku između formalno-logističke i dijalektičke klasifikacije. Pri tome, pod formalno-logističkom podrazumijeva klasifikaciju koja se temelji na egzaktnosti i preciznosti pojmova, ali i na striktnoj primjeni određenih pravila. Za razliku od nje, dijakeltička klasifikacija je značajno elastičnija, bez obveze strogog pridržavanja formalnih pravila, uz uvažavanje specifičnih slučajeva itd. Neki drugi autori, pak, prave razliku između prirodnih i umjetnih klasifikacija.62

Neovisno o toj vrsti razlika, međutim, većina autora se slaže u identifikaciji najznačajnijih pravila klasifikacije.63 Pri tome se apostrofira posebice pet takvih pravila:

a) Princip određenosti predmeta klasifikacije. Opći pojam koji seklasificira mora biti jasno određen i u pogledu obujma i u pogledusadržaja. U protivnom, ni klasifikacija neće biti uspješna.

b) Princip jedinstvenosti klasifikacije. Čitava klasifikacija mora počivatina jedinstvenom principu, principu diobe, recimo na osobini kojakarakterizira čitavu klasu pojava. Odstupi li se od toga, primijene lise, primjerice, različiti principi diobe u različitim fazama ili narazličitim razinama klasifikacije, velika je vjerovatnoća da takvaklasifikacija neće biti i uspješna. Kako to izgleda može se pokazati na

jprimjeru klasifikacije stanovništva. U Bosni i Hercegovini ta je !klasifikacija moguća po različitim principima - po nacionalnom(na Hrvate, Bošnjake, Srbe...), regionalnom (Banjalučani, Bišćani, 1Tuzlaci, Mostarci, Trebinjci...), kvalifikacijskom (nekvalificirani,kvalificirani, stanovnici sa srednjom, višom školom i fakultetom...) :itd. Ali, pogrešno bi na jednoj razini klasifikacije vrišiti podjelu Iprema nacionalnom, a na drugoj prema principu regionalnog ^pripadanja. Takva klasifikacija ne bi dala znanstveno validne Jrezultate. 1

1c) Princip potpunosti, odnosno iscrpnosti i adekvatnosti. U protivnom, '

klasifikacija neće moći biti znanstveno validna. Princip potpunosti

62 Vidi, G Zaječaranović Osnovi metodologije nauke, "Naučna knjiga", Beograd, 1977., str. 112.

63 Gotovo identičan pristup se, u odnosu na to, dade uočiti kod Miroslava Zugaja, Ratka Zelenike,Bogdana Šešića i nekih drugih autora.


112 _____________________________ Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirovzć

je, primjerice, očigledan kod podjele četverokuta prema kriteriju palalelnosti njihovih strana na trapezoide (četverokute bez ijednog para paralelnih strana), trapeze (četverokute s jednim parom paralelnih strana) i paralelograme (četverokute s dva para paralelnih strana). Razlog tome je činjenica da su tim principom podjele obuhvaćeni baš svi četverokuti. Ako, međutim, podjelu vršimo po drugom, principu podjele na rombove, pravokutnike i kvadrate, podjela nije potpuna jer njome nisu obuhvaćeni i romboidi. To, drugim riječima, znači da podjela ne smije biti ni preširoka, ali ni preuska, nego adekvatna i iscrpna, dakle potpuna.

d) Princip relativne posebnosti svakog člana podjele u okviru općeg pojmakoji se dijeli. Drugim riječima, članovi diobe se moraju međusobnorazlikovati, moraju biti precizno i jasno razgraničeni jedni oddrugih. Opći pojam "čovjek" se, primjerice, može podijeliti naposebne pojmove "muškarac" i "žena" jer su, i ako su, međusobnojasno i precizno razgraničeni.

e) Rod kao najviši pojam klasifikacije mora sadržavati karakteristikusadržaja vrste, odnosno svojstvo koje je karakteristično svim vrstamai podvrstama u okviru roda, ali i svim članovima u okviru svake odvrsta ili podvrsta. Rod svima njima mora, metaforično kazano, bitizajednički imenitelj.

4.2.3. Metoda modeliranja _______________________________________

Metoda modeliranja je specifična u odnosu na ostale jer nema dugačku tradiciju. Inače, gnoseološka bit ove metode je da model predstavlja prikaz nekog predmeta ili stvari, procesa ili pojave iz stvarnog svijeta. On je, drugim riječima, sredstvo pomoću kojeg znanstvenici istražuju strukturu ili svojstva pojedinih sustava ili pojava iz realnog svijeta. Da bi uopće mogao postojati model, neophodno je postojanje dva sustava medu kojima postoji određena sličnost i u svojstvima i u ponašanju, pri čemu se jedan javlja kao model a drugi kao original.

Ako se pode od takvog određenja, izvjesno je da je model idealizirani odraz stvarnosti, ali pojednostavljen do te mjere da su zadržana samo bitna svojstva, dok sva ostala, bez obzira što su i ona važna, mogu biti potpuno zanemarena. Cilj modeliranja, prema tome, jeste da se što točnije i što dublje spozna bilo koji predmet, stvar ili proces i njihove strukture i funkcije, odnosno

► METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI 4

Dr. Slavo Kukić O 1 Dr. Mujo Demirović ______________________________ 113

ponašanja. Da bi taj cilj uopće bio moguć, neophodno je i da su ispunjeni određeni uvjeti. Tri medu njima zaslužuju posebnu pažnju:

a) model mora biti sličan originalu, bez obzira o kakvom se originaluradi, je li u pitanju predmet, način ponašanja, način funkcioniranja itd.

b) model mora biti predstavljati određeni i teorijsko-spoznajni ipraktični odraz, odnosno analogon originalu,

c) na bazi prethodne dvije osobine model mora pružiti određenuinformaciju o originalu.

Budući se idealizirani odraz stvarnosti reducira samo na bitna svojstva, u izučavanju metode modeliranja je jedno od bitnijih i pitanje njegove strukture. Četiri su bitna sastavna elementa ili činitelja te strukture:

a) predmet modeliranja, dakle pojava koja se primjenom ove metodeistražuje. To može biti bilo koja pojava u prirodi i društvu.

b) istraživači, pojedinci ili grupe, koji grade određeni model i prekonjega istražuju određeni predmet, pojavu, postupak itd.

a) sredstva i oruđa, od kojih se i pomoću kojih se gradi model, te

c) položaj u objektivnoj stvarnosti i uvjeti u kojima se model gradi.Model za određeni predmet ili pojavu može biti bilo kakva skica,slika, maketa itd.

Iako je metoda modeliranja jedna od mladih metoda suvremene znanosti, mnogo se koristi i u teorijskom i u praktičnom radu.

Inače, modeliranje je kompleksan proces koji je sastavljen od više faza. Četiri od njih su, po mišljenju mnogih, i najznačajnije faze modeliranja. To su: postavljanje zadatka, izbor ili stvaranje modela, istraživanje modela, te prijenos spoznaja s modela na original stvari, predmeta ili pojave.

Različite su i funkcije metode modeliranja. Tri su posebno značajne:

Primjenjeno-praktična funkcija, odnosno činjenica da se modeli

jkoriste u rješavanju praktičnih problema, posebice u tehničkim

jznanostima.

1


114 _____________________________ Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirovtć

b) Demonstrativna funkcija zbog mogućnosti da se modeli koriste uedukativne svrhe. U obrazovnom procesu se, naime, koriste različiticrteži, makete, sheme itd.

c) Znanstvenoistraživačka funkcija, budući se ova metoda koristi u svimpodručjima znanstvenog rada u cilju istraživanja stvari i pojava iotkrivanja novih znanstvenih spoznaja.

U teoriji se susreću različiti pristupi klasifikaciji modela, odnosno modeliranja. Ackofi Buffa, primjerice, razlikuju tri osnovne skupine modela:

a) Slikovni modeli, koji stvarnost prikazuju u obliku crteža, slike ilidijagrama. U tu skupinu modela spadaju, primjerice, zemljopisnekarte, mikroskopske slike itd. Za njih je karakteristično da sustvarnosti slični, ali s njom nisu i istovjetni. Od stvarnosti moguodstupati po veličini, obuhvatnosti, ali i nekim drugim značajkama.Zemljopisna karta ne prikazuje sve objekte i dijelove prirode, ali jepriroda prikazana u njoj i manja od stvarne.

b) Analogni modeli. Oni utvrđuju odnose između varijabli u sustavu ionih u modelu. Ovi su modeli, u pravilu, općenitiji od slikovnih.

c) Simbolički modeli. Veoma su pogodni za prikazivanje svojstava ilirelacija stvarnog svijeta pomoću znakova ili simbola. Iako pravilnoforluliranje ovih modela omogućuje jednostavno rukovanje, zanjihovo korištenje ne potreban mnogo veći kvantum informacijanego u prethodna dva.

Bogdan Šešić se, naprotiv, ne opredjeljuje uopće za klasifikaciju modela. Umjesto toga on navodi četrnaest različitih metoda modeliranja:

1. Teorijski ili apstraktni modeli, kakvi su logički i matematički modeliizraženi formulama.

2. Praktični ili konkretni, odnosno modeli koji predstavljaju oruđa ilirezultate neke praktične aktivnosti.

3. Realni modeli, koji predstavljaju realne sisteme.

4. Idealni modeli, odnosno modeli koji na idealiziran načinpredstavljaju originalne predmete (model atoma i jezgre, ili model"idealnih tipova" u sociologiji).

5. Jednostavni, odnsono modeli čija je struktura i funkcija relativnojednostavna (model pisaćeg stroja).


\

Dr. Slavo Kukić <ćr Dr. Mujo Demirović _____________________________ 115

6. Složeni, dakle modeli čija je struktura i funkcija složena (modelračunala).

7. Modeli strukture, koji predstavljaju strukturu originala (modeligeometrijskih tijela).

8. Funkcionalni, modeli koji predstavljaju funkcije dinamičkih sistemaoriginala (kibernetički modeli ponašanja).

9. Parcijalni, dakle modeli koji predstavljaju samo neka obilježjapredmeta-originala (samo dio strukture ili samo jedan načinponašanja).

10. Globalni, odnosno modeli koji predstavljaju cjelinu predmetaoriginala

11. Analitički, ili modeli koji se sastoje od skupa analitičkih relacija uobliku jednadžbi i nejednadžbi, kojima se matematički modelirajudinamički procesi ili ponašanje složenih dinamičkih sistema.

12. Topološki i mrežni modeli kojima se, u obliku prostornih shema,predstavljaju proizvodni i drugi procesi.

13. Deterministički, odnosno modeli koji imaju strogo utvrđeni načinfunkcioniranja, te

14. Stohastički i statički, dakle modeli slučajnih i vjerojatnih događaja,određeni relacijama vjerojatnosti.

Najčešća je, ipak, klasifikacija modela koja polazi od pet kriterija, i to:

a) Prema funkciji, moguća je podjela na:

— deskriptivne ili opisne modele

— predikativne, odnosno modele koji u odnos stavljaju nezavisne i

[zavisne varijable po principu da će se nešto dogoditi ako za to budu jispunjene određene pretpostavke, 1

— normativne, modele koji sugeriraju najprihvatljivije rješenje problema. |I

b) Prema strukturi modeli, kako smo već naveli, mogu biti slikovni,analogni i simbolički.

c) Prema vremenskoj određenosti postoji razlika između statičkih(koji ne respektiraju vremenske promjene) i dinamičkih, odnosnomodela koji vrijeme tretiraju kao nezavisnu varijablu.

-i

i► METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI A

I


d) Prema stupnju vjerojatnoće moguće je praviti razliku između:

- determinističkih, modela kod kojih je rezultat pod poznatim uvjetimasiguran

- probabilističkih, odnosno modela kod kojih postoji vjerojatnostrazličitih distribucija na strani ulaza, pa nakon procesa i na straniizlaza.

- igara, dakle modela koji pokušavaju razviti optimalna rješenja uuvjetima potpune neizvjesnosti ili nesigurnosti.

e) Prema općenitosti se pravi razlika između općih (modeli kojiobuhvaćaju veći broj funkcija) i posebnih, odnosno modela koji semogu primijeniti samo na točno određen problem.

4.2.4. Analiza sadržaja

Analiza sadržaja predstavlja specifičnu metodu prikupljanja podatakaradi stjecanja novih spoznaja o društvenim pojavama. Razni autori različitodefiniraju ovu tehniku prikupljanja podataka. Jedna od potpunijih svakako jeVandersmissenova (Vandersmisan) definicija. Ona pod analizom sadržaja usociologiji podrazumijeva "skup istraživačkih tehnika koje omogućujuobjektivan, sistematski i kvantitativan opis emanacija ljudskog ponašanjaradi zaključivanja o motivima i sociološkim osobinama autora tihemanacija i izvođenja socioloških reakcija koje su ovi poticaji u stanju da

jizazovu".64 Drugim riječima, analiza sadržaja je istraživački postupak kojimse iz društvenog općenja (komunikacije) žele izvući bitni sociološki zaključci.

i

O čemu se, zapravo, radi? Društveno općenje podrazumijeva postojanje |određene poruke, zbog koje ono uopće može egzistirati. Ali, ono jpodrazumijeva i odašiljatelja poruke i onoga tko poruku prima. Za analizu §sadržaja bitni su, prije svega, poruka i njezin sadržaj koji mogu biti odaslani \na razne načine. To može biti učinjeno posredstvom raznih tipovadokumenata - zapisnika, presuda, odluka itd. Međutim, poruka može biti \proslijeđena i preko masovnih medija - televizije, radija, tiska, pa književnim i \umjetničkim djelima, u udžbeničkoj literaturi i na druge načine. \

64 Citirano prema knjizi Renea Koeniga: Handbuch der empirischen Sozialforschung, Stuttgart, 1962., str. 572.


Dr. Slavo Kukić <& Dr. Mujo Demirović _____________________________ 117

Proučavanjem sadržaja poruke u njima, koja u društvu struji raznim kanalima, izvode se zaključci o shvaćanjima odašiljatelja poruke, ali i o njihovim stavovima, vrijednostima i nakanama, odnosima sa drugim društvenim skupinama, organizacijama i zajednicama itd.

Primjer izvanredne primjene analize sadržaja može se pronaći u Weberovoj studiji "Protestantska etika i duh kapitalizma". Ispitivanjem sadržaja raznih priručnika Protestantske crkve, koji su primjenjivani u radu s vjernicima, Weber je ustanovio da su u njima potencirani radinost, štedljivost, suzdržljivost od materijalnih užitaka itd., dakle one etičke vrijednosti koje su pogodovale razvoju kapitalističkog duha i kapitalizma kao društvenog sustava.

Naravno, moderna društva obilježava stalni porast i masovnih medija i drugih oblika društvene komunikacije ali, u isto vrijeme, i raznih vrsta poruka i njihovih odašiljatelja i primatelja. Stoga stalno raste i analitičko značenje ove sociološke metode.

Oblasti primjene analize sadržaja su doista raznovrsne. Najčešće se, ipak, primjenjuje u području političke propagande: od prvih proučavanja ratne propagande u Prvom svjetskom ratu, preko analize sadržaja i metoda Goebelsove propagande u Drugom svjetskom ratu, pa sve do različitih primjera toga tipa propagande iz vremena u kojemu živimo.

Ali, analiza sadržaja se koristi i u drugim oblastima, prije svega u:

a) analizi sadržaja književnih i umjetničkih djela, filma i drugih oblikamanifestiranja masovne kulture,

b) izučavanju školskih udžbenika, posebice onih koji su povezani svladajućom ideologijom, itd.

Osnovni problem ove tehnike prikupljanja podataka u sociološkim istraživanjima je u činjenici da traži kvalificirane stručnjake, analitičare, koji takvoj zadaći mogu udovoljiti. Osim toga, takve analize dugo traju i iziskuju znatna materijalna sredstva.


Dr. Slavo Kukić <& Dr. Mujo Demirovic

5. TEHNIKE PRIKUPLJANJA EMPIRIJSKIH PODATAKA


Dr. Slavo Kukić O1 Dr. Mujo Demirović

5. TEHNIKE PRIKUPLJANJA EMPIRIJSKIH PODATAKA

U istraživanju socioloških pojava koristi se veći broj tehnika znanstvenog istraživanja, odnosno istraživačkih procedura i postupaka na putu do novih znanstvenih spoznaja. Medu njima se, svojim značenjem, ističu anketa, interview, promatranje, pokus i analiza sadržaja. Stoga im, i ovdje, treba posvetiti više pažnje.

5.1. PROMATRANJE

Promatranje je jedna od najstarijih metoda prikupljanja podataka. Treba, međutim, razlikovati obično od znanstvenog promatranja.

Obično promatranje nije planirano. Ono je, dakle, slučajno, nesistematizirano i ne može poslužiti za znanstveno zaključivanje.

Znanstveno promatranje, naprotiv, sistematizirano je i planski vodeno. U |njegovom se planiranju utvrđuje i predmet promatranja, ali i vrijeme i prostor u kojemu će ono biti izvršeno, te instrumentarij koji će, pri tome, biti primijenjen.

I znanstveno promatranje, koje i jeste predmet interesa u ovoj analizi, može se pojaviti u različitim oblicima, ovisno o tome sudjeluje li promatrač osobno u promatranju društvenih pojava ili se podaci o istraživanim pojavama dobivaju neposrednim opažanjem nekih drugih pojava, koje su u vezi s istraživanom pojavom, te se razlikuju izravno i neizravno promatranje.


122 _____________________________ Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović i

Može se praviti razlika i između pojedinačnog i masovnog promatranja. Prvo se odnosi na pojedinačne slučajeve ili pojedinačne skupine, a drugo istovremeno obuhvaća seriju društvenih pojava.

Razlikovati se može i promatranje sa sudjelovanjem od promatranjabez sudjelovanja. O kojem od njih se radi ovisi o tome uključuje li se istraživač u život i rad određene sredine ili tu sredinu i pojave u njoj promatra bez aktivnog sudjelovanja u njezinu životu i radu.

Promatranje kao tehnika prikupljanja podataka ima svojih prednosti, ali i svojih loših strana. Prednost je, prije svega, u njegovoj pogodnosti za izučavanje malih društvenih skupina. Nepovoljno je, međutim, za izučavanje masovnih pojava. Slaba mu je strana i u tome što ne uspijeva otići daleko od površine pojave, ući u dubinski sloj njezina zbivanja.

[

5.2. EKSPERIMENT

Jedan od prvih socioloških eksperimenata vezan je za ime SteivartaDodda (Stjuart Dod), koji je između 1931. i 1933. godine u Siriji ispitivao utjecajorganizacije zdravstvenog prosvjećivanja na promjene shvaćanja o higijeni izdravstvenoj zaštiti stanovništva. Međutim, najveći utjecaj na razvoj ovetehnike prikupljanja podataka nije izvršio on nego Stewart Chapin (StjuartČapin) i Kurt Lewin. Već 1948. godine Lewin piše o svom uvjerenju da se u

\sociologiji mogu izvršiti znanstveni eksperimenti kao i u kemiji i fizici. !

Sto je eksperiment u sociološkom značenju? Najjednostavnije, to je"znanstveno promatranje u precizno određenim i kontroliranim

*uvjetima, s ciljem da u ispitivanoj oblasti utvrdi ili provjeri postojanje i fprirodu nekog pretpostavljenog društvenog odnosa".65 On, dakle, |podrazumijeva promatranje pojave, koja je umjetno izazvana, radi provjere jprethodno postavljene hipoteze o postojanju nekog uzročno-posljedičnog lodnosa. Pri tome je značajno da se pretpostavljeni odnos nastoji ispitivati u što čistijem obliku što, opet, traži umjetno pojednostavnjivanje situacije.

65 Vojin Milić Sociološki metod, Nolit, Beograd, 1978., str. 680.



Eksperiment podrazumijeva oblikovanje i paralelno promatranje dviju društvenih skupina. Jedna je eksperimentalna skupina, čiju situaciju realizator eksperimenta modificira tijekom postupka. U nju umjetno unosi izvjesne promjene. Druga je kontrolna skupina, koja ne trpi nikakve promjene. Ona, prema tome, zadržava sva ranija svojstva i služi kao instru-ment kontrole promjena do kojih može doći u eksperimentalnoj skupini. Ona, dakle, služi kao pomoćno sredstvo da se utvrdi postoje li uzročno-posljedične veze između umjetno izazvane promjene i općih ili pojedinačnih značajki eksperimrntalne skupine. Za provođenje eksperimenta bitno je, također, da su eksperimentalna i kontrolna skupina homogene, da imaju ista ili približno ista obilježja.

Inače, u sociologiji se primjenjuju dva osnovna oblika eksperimenta: laboratorijski i eksperiment u prirodnim uvjetima. Razlikuju se prema tome jesu li uvjeti, u kojima se eksperiment izvodi, umjetni ili realno postojeći. Bez obzira koji se od njih primjenjuje, pri njihovoj se uporabi u sociološkim istraživanjima nailazi na teškoće.

Čovjek se, naime, u eksperimentalnoj situaciji veoma često ne ponaša prirodno. Eksperimentalna situacija kod članova skupine često može izazvati apatiju, ponašanje koje je potpuno suprotno očekivanom, ali i da ga shvate kao svojevrsnu igru, te da se tako i ponašaju.

Eksperimentom se, osim toga, želi provjeriti samo jedna dimenzija društvene pojave. Time se stvara takozvana "očišćena" situacija. Naime, pojava se izolira iz svoga socijalnog okruženja, ali i od svih drugih dimenzija svoje manifestacije, koje su izvan eksperimentalnoga. Time se, međutim, relativiziraju i dobiveni rezultati jer je svaka društvena pojava vrlo složena i ne može se pouzdano ispitivati u uvjetima potpune izolacije, u kojima je samo jedna njezina strana izolirana.

5.3. A]\KETA

Anketa je pismeno prikupljanje podataka o stavovima i mišljenjima, koje se uz pomoć upitnika provodi na reprezentativnom uzorku. Iz te sedefinicije dosta zorno može uočiti da anketu određuju dvije bitne značajke:



a) podaci o stavovima i mišljenjima prikupljaju se pismenim putem uzpomoć upitnika,

b) za prikupljanje podataka, budući da se oni najčešće odnose na velikepopulacije kod kojih je gotovo nemoguće pribaviti podatke od svihčlanova, koristi se uzorak, dakle manji broj ispitanika koji seizdvajaju iz ukupne populacije.

Iz prezentiranog jasno slijedi da se u svezi s anketom moraju temeljitije razjasniti dva pojma. Jedan je pojam upitnika, a drugi pojam uzorka.

Upitnik nije ništa drugo nego tehničko sredstvo za prikupljanje podataka, a sastoji se od niza pitanja u svezi s predmetom istraživanja na koja se traži odgovor.

Pitanja u upitniku mogu biti postavljena, u biti, na dva načina: kao otvorena i kao zatvorena (pitanja "fiksiranog izbora"). U čemu su njihove specifičnosti i međusobne razlike?

Osnovno obilježje otvorenih pitanja je u činjenici da se njima ne nude nikakvi odgovori. Ispitaniku je, dakle, ostavljena potpuna sloboda u kreiranju odgovora.

Za razliku od njih, zatvorena ili pitanja "fiksiranog izbora" ispitaniku nude izvjestan broj odgovora između kojih treba da se opredijeli. Ali, time se istovremeno smanjuje i sloboda ispitanika u odgovaranju. Prema tome, upitnikom sa zatvorenim tipom pitanja se i dobiva, ali i gubi. Dobitak je u činjenici da je primjenom takva upitnika mnogo lakše i jednostavnije srediti dobivene odgovore, izvršiti njihovu sistematizaciju i klasifikaciju. Ali, gubitak može biti i veći. Tim tipom pitanja smanjuje se sloboda odgovaranja, ispitaniku se nude odgovori koji ga često ne mogu zadovoljiti. Time i dobiveni rezultati postaju problematični.

Postoji, međutim, još jedna podjela koja se tiče načina postavljanja pitanja. Naime, pitanja u upitniku mogu biti postavljena kao:

- izravna, dakle kao pitanja kojima se pita točno ono što se želi znati, i

- neizravna, odnosno pitanja kojima se do odgovora dolazizaobilaznim putem.

Bez obzira na tip pitanja - jesu li ona otvorena ili zatvorena, izravna ili neizravna - u njihovu formuliranju moraju se koristiti riječi koje će biti

j► METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI <

\i

i


jamstvo da će pitanje razumjeti svi ispitanici. Istovremeno, mora se obratiti pažnja da postavljena pitanja ne sugeriraju odgovore.

Anketu je moguće realizirati na više načina. Ističu se, ali i prakticiraju, prije svega, četiri:

1. Individualni dodir s ispitanikom. On pruža mnogo veću vjerojatnoćuda su dobiveni podaci vjerodostojni, ali je i mnogo skuplja. Stoga seprakticira samo u slučajevima kada se radi s malim uzorkom;

2. Skupno anketiranje (primjerice, anketiranje učenika jednog razreda).Ono također osigurava visok stupanj vjerodostojnosti, kao iindividualni kontakt, ali ima i značajnu prednost - mnogo je brže ijeftinije;

3. Poštanski upitnik. Upitnik se, drugim riječima, dostavlja ispitanicimapoštom, zajedno s adresiranom omotnicom koju će ispitanici vratitiistraživaču;

4. Telefonsko anketiranje. Radi se o anketiranju nasumičnim iliplaniranim okretanjem brojeva telefonskih pretplatnika. Ovaj se tipanketiranja najčešće koristi u ispitivanju političkog raspoloženjabirača. Dobra mu je strana što je najbrži oblik prikupljanjapodataka koji istraživača zanimaju, ali je istovremeno inajnesigurniji oblik anketiranja. To praktično znači da su podaci,njime dobiveni, veoma diskutabilni, na njih se istraživač ne može upotpunosti osloniti niti računati s pouzdanošću zaključaka nanjima utemeljenim.

Uzorak je dio ukupne populacije koji se podvrgava anketiranju. Taj dio ispitivane populacije, dakle uzorak, mora biti reprezentativan, tj. mora posjedovati sve značajke skupine koju predstavlja.

Uzorak se može pojaviti u dva oblika: kao slučajni i kao stratificirani. U čemu su njihove specifičnosti?

Slučajni uzorak je dio populacije koji se podvrgava anketiranju, a koji sedobiva odabirom nasumce. Bira se, dakle, svaki drugi, ili treći, peti član |skupine itd. Međutim, tako sastavljen uzorak može biti reprezentativan, ali i

ine mora.

\i

3i

► METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI < |

126 ___________________________ Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović I

Stratificirani (slojeviti) uzorak ima posve drugo načelo konstitucije. Do njega se dolazi tako da se ukupna populacija, na temelju određenih značajki, dijeli na "tipične slojeve" - npr. po spolnoj, dobnoj, profesionalnoj, stratifikacijskoj i drugim značajkama - a onda se iz njih nasumce uzima određen broj ispitanika prema udjelu njihove skupine u ukupnoj populaciji. Prema tome, stratificirani uzorak isključuje mogućnost da ne bude tipična slika skupine. Stoga je i mnogo pouzdaniji kao primijenjeni postupak u znanstvenim istraživanjima.

5.4. INTERVJU

Intervju je, također, tip ankete. On, naime, kao i anketa, koristi pitanja da bi se došlo do odgovora o predmetu istraživanja. Ali, u usporedbi s anketom, razlikuje se u najmanje dvije značajke.

Prvo, u intervjuu se pitanja postavljaju usmeno, u razgovoru s ispitanikom. Ta značajka intervju čini pogodnim sredstvom samo za manje skupine ispitanika.

Drugo, za razliku od ankete koja u većini slučajeva predviđa veoma kratke odgovore ili odgovore sa "da" ili "ne", intervju u načelu podrazumijeva odgovor koji se sastoji od najmanje jedne rečenice, a obično i od nekoliko njih. To otežava obradu podataka, bez obzira na tip intervjua koji se primjenjuje. Istina, tako dobiveni podaci mnogo više i bolje odslikavaju pravi odnos ispitanika prema predmetu znanstvenog istraživanja.

U sociološkim se istraživanjima rabe dva osnovna tipa intervjua: standardizirani i slobodni (nestandardizirani). Bitno je označiti što ih razlikuje.

Standardizirani intervju sadrži unaprijed utvrđena pitanja, i voditelj intervjua ih svakom ispitaniku postavlja istim redom i u istom obliku. On, dakle, ne poznaje nikakva odstupanja od unaprijed utvrđenog plana vođenja intervjua.

Slobodni (nestandardizirani) intervju, naprotiv, nema nikakvih, unaprijed pripremljenih pitanja. Voditelj intervjua ima na umu samo nekoliko tema o kojima treba razgovarati, a pitanja slobodno postavlja na licu mjesta, sam ih


Dr. Slavo Kukić ćr Dr. Mujo Demirović ______________________________ 127 ______________________________________________________________J

oblikuje i traži od ispitanika da odgovore na neka od njih objasni i proširi. Takav intervju asocira, zapravo, na običan razgovor, a podaci koji se njime dobiju obično se smatraju manje pouzdanima iako ovaj tip intervjua isključuje mogućnost nejasnoća, a pruža mogućnost detaljnijeg upoznavanja sa stavovima i mišljenjima ispitanika.

U sociološkim istraživanjima koriste se i drugi tipovi intervjua. Postoji potreba da se istaknu barem tri:

a) Intervju sa zatvorenim pitanjima. Ovaj tip intervjua, a radi lakšegsređivanja i usporedne analize, ima strogo utvrđen plan, redoslijed iformulaciju pitanja. Ispitanik ne može odgovarati slobodno nego,kao i u anketi, bira jedan od ponuđenih odgovora ili odgovara sa"da" ih "ne";

b) Ponovljeni intervju. Rabi se, prvenstveno, za ispitivanje promjena ustavovima i mišljenjima neke skupine pod utjecajem vanjskihčinitelja kojima je izložena. Cesto se rabi i u ispitivanju promjena uraspoloženju biračkog tijela nakon nekog poteza vladajućegestablišmenta, političkih stranaka ili značajnih političkih osoba;

c) Produbljeni intervju. Radi se o tipu intervjua koji je prvi primijenio američki sociolog Robert K. Merton.

Obično se smatra da intervju ima prednost u odnosu na ostale tehnikeprikupljanja podataka. Razlog tome je činjenica da se njime u ispitivanje mogu juključiti i nepismeni ispitanici. Međutim, on ima i veoma ozbiljnih nedostataka. iPrije svega, poskupljuje ispitivanje. Istovremeno, intervju relativizira i objektivnost dobivenih podataka. On, naime, podrazumijeva interakcijski odnos koji bitno određuje i izvjesna prisnost s ispitanikom, a može značajno umanjiti objektivnost i znanstvenu uporabljivost dobivenih podataka.

5.5. MJERENJEi

Mjerenje je uspoređivanje dviju istovrsnih veličina s ciljem da se utvrdi Jnjihov omjer. Ono se, međutim, može definirati i kao postupak utvrđivanja |vrijednosti nekog ekstenzivnog svojstva ili kvantitete pomoću nekog pribora ili instrumenta. Drugim riječima, mjeriti se mogu samo ekstenzivna svojstva


128 _____________________________ Dr. Slavo Kukić &> Dr. Mujo Demirović_

kakva su, primjerice, dužina, širina, volumen, temperatura, gustoća i slično. No, mjeriti se ne mogu i intenzivna svojstva ili kvaliteta. Nemoguće je mjeriti, primjerice, pokvarenost, duhovitost, lukavost i slično. Pode li se, pak, od toga, prva je pretpostavka mogućnosti mjerenja uopće postojanje tih ekstenzivnih svojstava ili kvantitete.

Da bi se, s druge strane, moglo uopće mjeriti neophodno je i postojanje određenih mjernih jedinica, odnosno dogovorom utverdene konstantne vrijednosti fizikalne veličine koja ima i posebni naziv. Duljinu mjerimo metrom, masu kilogramom, električnu struju amperom itd. Prema tome, usvajanje mjernih jedinica je preduvjet svakog mjerenja. U znanstvenom i stručnom radu u upotrebi je isključivo Međunarodni sistem mjernih jedinica (SI) koji je sastavljen od sedam osnovnih jedinica. Metar se koristi kao jedinica za duljinu, sekunda za vrijeme, kilogram za masu, amper za jakost električne struje, mol za količinu tvari, kandela za intenzitet svjetlosti, te kel-vin za termodinamičku temperaturu.

Mjerenja nema ni bez određenih instrumenata ili pribora za mjerenje,odnosno sredstava koja služe za utvrđivanje kvantitativnih osobina veličinekoja se mjeri. Različite su vrste tih instrumenata. Medu njih se ubrajaju, prijesvega, različiti fizikalno-kemijski instrumenti, kakvi su, primjerice, vametar, Gajgerov brojač itd. U instrumente se urjajaju i testovi u najširemsmislu riječi, od onih koji služe za mjerenja znanja i stavova do testova zamjerenje interesa i drugih osobina. Na koncu, specifični instrument je i samčovjek, bez kojeg nema nikakvog mjerenja.

Za mjerenje je bitno poznavanje i točnosti mjerenja. Dosta je česta situacija,pri tome, da postoji izvjesna razlika između izmjerene vrijednosti i stvarnevrijednosti fizikalne veličine. Ta razlika se označava terminom pogreška mjerenja. Ona se može izraziti u dva oblika. Prvi je takozvana apsolutna pogreška mjerenja, dakle razlika između izmjerene vrijednosti i stvarne veličine. Drugi je poznat kao relativna pogreška, odnosno omjer između apsolutne pogreške i stvarne veličine izražen u postotcima ili promilima.



LITERATURA

Abraham, H.M.,3. Day, R..

4. Hrkać, S.:

5. Kedrov,B.M.:

6. Lukić, R.:

7. Milić, V.:

8. Mills, C.W.:

9. Mužić, V.:

10. Silobrčić, V.:

11. Supek, R.:

12. Šamić, M.:

13. Šamić, M.:

Enciklopediji Leksikografskog zavoda, sv. 1-6, JLZ, Zagreb, MCMLXVI-MCMLXIX

(1982.), Motivacija i ličnost, Nolit, Beograd,.

(1976.), Scientific journals: an endagerend species. Int Forum InfDocum 1:6-8,

(1999.), Filozofija odgoja I (Pro manuscripto), Mostar,

(1969.), Predmet i uzajamna veza prirodnih nauka,

Nolit, Beograd,

(1976.), Osnovi sociologije, Naučna knjiga, Beograd,

(1978.), Sociološki metod, Nolit, Beograd,

(1963.), "Two Styles ofSocial Science Researsh" u: Power, Politics andPeople, The Collected Essays of C.W.Mills, ed by.I.L.Horowitz, Oxford University Press, New York,

(1982.), Metodologija pedagoškog istraživanja,Svjetlost, Sarajevo,

(1982.), Kako sastaviti i objaviti znanstveno djelo,JUMENA, Zagreb,

(1961.), Ispitivanje javnog mnijenja, Naprijed, Zagreb,

(1980.), Kako nastaje naučno djelo - uvođenje u metodologiju i tehniku naučnoistrazivačkog rada,Sarajevo

(1969.), Kako nastaje naučno djelo, Sarajevo,

(1974.), Osnovi metodologije društvenih nauka, Naučna knjiga, Beograd,

(1990.), Uvođenje u znanstveni rad u području društvenih nauka, Informator, Zagreb,

Weizsaecker, C.F.: (1988.), Jedinstvo prirode, Veselin Masleša, Sarajevo,

(1990.), Metodologija i tehnologija izrade naučnog i stručnog rada, Rijeka,

(1989.), Socijalna psihologija, Školska knjiga, Zagreb,

(1997.), Metodologija znanstvenoistraživačkog rada,Fakultet organizacije i informatike, Varaždin,

(1989.), Osnovne znanstvenog naučnog i stručnog rada, Samobor,

(1980.), Valorizacija rezultata znanstvenog istraživanja,"Finansijska praksa", Zagreb, br. 7.-8,

(1978.), Uvod u ekonomska istraživanja, Ekonomski fakultet Rijeka,

(1995.), Sociologija, HKD Mostar.

14. Šešić, B.:

15. Vujević, M.:

16. Weizsaecker, C.

17. Zelenika, R.:

18. Zvonarević, M.:

19. Žugaj, M.:

20. Žugaj, M.:

21. Žuvela, I.:

22. Žuvela, L:

23. Slavo Kukić


PITANJA ZA VJEŽBU I PROVJERU ZNANJA

1. Pojmovno definiranje nauke/znanosti (enciklopedijskoleksikografsko).

2. Pojam nauke/znanosti u "užem" i "širem" smislu.

3. Bitne funkcije znanosti/ nauke.

4. Nabrojati nekoliko definicija znanosti/nauke.

5. Nabrojati osnovna obilježja nauke/znanosti.

6. Nabrojati razvojne faze nauke/znanosti.

7. Obilježja naučne/znanstvene spoznaje (Max Scheler, GeorgesGurvitch).

8. Aspekti objektivnosti naučne/znanstvene spoznaje:!a) objektivni odnos prema stvarnosti i

jb) formalni aspekt objektivnosti.

ii

9. Preciznost znanstvene/ naučne spoznaje, osnovna obilježja.f

i

10. Preduvjeti naučne /znanstvene preciznosti, nabrojati i objasniti. |

11. Naučni/znanstveni zakoni; kako ih definirati.f

12. Osobine znanstvenih/ naučnih zakona; objasniti apstraktni ihistorijski karakter.

13. Podjela naučnih/znanstvenih zakona:


132________________________________Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović

a) prema predmetu;b) prema kriteriju važenja ic) prema općenitosti.

14. Definiranje i elementi naučne teorije.

15. Tipologizacija naučnih teorija.

16. Zahtjevi koje mora ispunjavati naučna teorija.

17. Suština naučnog objašnjenja i predviđanja i kako se do njih dolazi.

18. Sta je naučna deskripcija?

19. Najvažniji uvjeti koje mora ispunjavati naučna deskripcija; nabrojatii objasniti.

20. Zbog čega klasifikacija nauke?

21. Faze u razvoju nauke.

22. Emanuel Kant i Wilhem von Humboldt i A. Comt; kako oniklasificiraju nauku.

23. Uobičajena podjela nauke sa aspekta područja njihovog istraživanja.

24. Sta je naučnoistraživački /znanstvenoistraživački rad, definirati?

25. Podsistemi znanstvenoistraživačkog/ naučnoistraživačkog rada (IvoŽužela).

26. Tri bitna svojstva naučnoistraživačkog / znanstvenoistraživačkograda, nabrojati i objasniti (originalnost, pouzdanost, primjenanajpouzdanijih metoda).

27. Sta je fundamentalno istraživanje?

28. Vrste fundamentalnih istraživanja.

29. Primjena istraživanja, cilj i karakter.

30. Razvojna istraživanja, cilj, karakter i značaj.

31. Naučno/znanstveno i stručno djelo, zajedničko i razlike.

32. Pojam i vrste znanstvenih/ naučnih djela.

33. Nabrojati neke definicije naučnog/znanstvenog djela (Žurek, Day).

► METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI <4

Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Detnirović _____________________________ 133

34. Vrste znanstvenih/naučnih djela (monografija, doktorska disertacija, naučna/znanstvena studija,znanstveni/ naučni članak);objasniti suštinu svakog naučnog /znanstvenog djela.

35. Vrste znanstvenih/ naučnih članaka: (izvorni, prethodno saopćenje,pregledni članak, izlaganje na naučnom/znanstvenom skupu,stručni rad; objasniti.

36. Pojam i vrste stručnih djela: prikaz, elaborat, ekspertiza, recenzija)objasniti.

37 Šta sadrži recenzija?

38. Pojam i vrste naučno/znanstveno - stručnih djela.

39. Šta je udžbenik, osnovna obilježja.

40. Enciklopedija, šta se pod njom podrazumijeva; vrste enciklopedija.

41. Praktikum, osnovna obilježja.

42. Rječnik, šta je to?

43. Vrste rječnika?

44. Zbornici radova, karakter, kada se pišu, vrste.

38. Bibliografija, u "užem" i "širem" smislu riječi.

Šta je metoda?

Osnovna obilježja znanstvene/ naučne metode.

: Nenaučne/neznanstvene metode:

a) ustrajnosti,j

b) autoriteta i intuicije; Predstavnici; na čemu se temelje

jneznanstvene/ nenaučne metode. J

Wright Mills: makroskopski i molekularni stil istraživanja. |

. Četiri bitne komponente naučne/neznanstvene metode:

§

a) postupci dolaženja do spoznaje, odnosno faze procesa naučnogistraživanja,

b) metode naučnog istraživanja (metode u užem značenju),

c) tehnike i instrumenti prikupljanja empirijskih podataka,


j

I

134 ________________________________ Dr. Slavo Kukić & Dr. Mujo Demirović ___________________________________j

d) tehnike obrade prikupljenih podataka.

. Šta je metodologija i ko ja je n jena funkci ja (naučni /znanstveni sistem uopće, dakle, način na koji su sređene utvrđene znanstvene/ naučne spoznaje i naučno/znanstveno značajne pretpostavke?

Odnos gnoseologije, epistemologije i opće logike.

Opća i posebna metodologija osnovne karakteristike.

J. Zajedničko za metodologiju društvenih nauka/znanosti (induktivno-deduktivna metoda, metoda analize i sinteze, tehnika ankete ili upitnika kao instrumenta.

. Opći metodološki pr inc ip i : uzročnos t i , nužnos t i , zakoni tost i , definicije, klasifikacije, analize, sinteze indukcije, hipoteze, dokazi isi.

Koji su metodološki problemi:

a) logički,

b) tehničko-organizacijski i

c) strategijski); objasni svaki od pobrajanih.

57. Kako pojedini autori određuju faze naučnoistraživačkog/znanstve-noistraživačkog rada?

58. Šta uključuje izbor predmeta istraživanja?

59. Šta može biti predmet istraživanja?

j

60. Naučne/znanstvene informacije - prihvaćene i nove informacije. j■]

61. Tri osnovne grupe znanstvenih/naučnih informacija:ja) primarne;

1b) sekundarne i jc) tercijarne; |

objasniti svaku od navedenih.

I

62. Šta je bibliografska jedinica i objasni svaku od njih:]a) knjiga;b) studija, referat, članak;c) nepotpisani radovi i



d) druge bibliografske jedinice?

63. Kako se vrši prikupljanje literarnih informacija?

64. Kako se vrši proučavanje literarnih informacija?

65. Kako se vrši sređivanje literarnih informacija?

66. Šta je naučni /znanstveni cilj?

67. Kako se grupišu ciljevi?

68. Objasni progmatične i znanstvene/ naučne ciljeve.

69. Vrste naučnih/znanstvenih ciljeva i objasni svaki od pobrojanih:

a) naučna/znanstvena dekripcija;b) naučna/znanstvena klasifikacija;c) znanstveno/naučno otkriće;d) naučno/znanstveno objašnjenje ie) znanstveno/naučno predviđanje. '

70. Pojmovno definiranje hipoteza zaslužuje posebnu pažnju. Nabrojatinekoliko odrednica hipoteze.

71. Izvori iz kojih hipoteze mogu crpiti, navesti i objasniti.

72. Kada se nužno postavljaju nove hipoteze i koje su poteškoće.?

73. Šta hipoteza nužno mora da sadrži da bi bila valjana?

74. Kako se varijabla određuje u naučnim /znanstvenim istraživanjima?

\

75. Temeljne vrste varijabli (nezavisna i zavisna)?

j

76. Navedite, osim, nezavisnih i zavisnih i druge vrste varijabli

I(intervenirajuće i koordinirajuće). Iv

4

77 Sta sadrži projekt istraživanja (R. Supek)?

j

78. Objasni idejni, izvedbeni projekt istraživanja.

f

79. Značaj prikupljanja podataka za znanstveno/ naučno istraživanje. j

78. Značajne radnje za prikupljanje podataka: a) sređivanje i b)statističko.

► METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI < \

136 _____________________________ Dr. Slavo Kukić &> Dr. Mujo Demirović

81. O čemu naučni/znanstveni istraživač mora da vodi računa prilikomtumačenja i interpretacije podataka.

82. Moguće greške prilikom tumačenja i interpretacije podataka.

83. Šest pravila izvještaja o rezultatima istraživanja.

84. Opća podjela metoda istraživanja.

85. Opće znanstvene/ naučne metode, navesti i objasniti.

86. Navedite naučne/znanstvene tehnike prikupljanja podataka(posmatranje, eksperiment, anketa, intervju, mjerenje, objasnitisvaku od navedenih).

Ako znate odgovore na ova pitanja koja nisu postavljena strogo prema poglavljima udžbenika, onda ste naučili osnove metodologije naučno/ znanstvenoistraživačkog rada.

► METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI <«

Dr. Slavo Kukić <& Dr. Mujo DemiroviĆ ____________________________________ 137

KAZALO

UMJESTO PREDGOVORA_________________________________________5

1. POJAM ZNANOSTI I ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA________71.1. ŠTO JE ZNANOST?.................................................................................................91.2. OSNOVNA OBILJEŽJA ZNANOSTI.................................................................111.3. RAZVOJ ZNANOSTI............................................................................................13

1.3.1. Povijesni razvoj znanosti...........................................................................131.3.2. Razvoj suvremene znanosti.......................................................................16

1.4. OBILJEŽJA ZNANSTVENE SPOZNAJE...........................................................181.4.1. Objektivnost znanstvene spoznaje . . ■ ............................................. . 191.4.2. Preciznost znanstvene spoznaje...............................................................211.4.3. Sistematičnost i općenitost znanstvene spoznaje . . . . ,....................22

1.5. OSNOVNI OBLICI ZNANSTVENE SPOZNAJE............................................221.5.1. Znanstveni zakon. . ................................................................................221.5.1. Pojam i struktura znanstvene teorije......................................................241.5.2. Znanstveno objašnjenje i znanstveno predviđanje...............................261.5.2.1 Znanstvena deskripcija -............................................................................ 271.5.2.2. Znanstvena klasifikacija.............................................................................281.5.2.3. Znanstveno objašnjenje.............................................................................291.5.2.4. Znanstveno predviđanje . .....................................................................30

1.6. KLASIFIKACIJA ZNANOSTI...............................................................................311.7. ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKI RAD.................................................................34

1.7.1. Pojam i vrste znanstvenoistraživačkog rada............................................341.7.1.1. Fundamentalna istraživanja......................................................................361.7.1.2. Primijenjena istraživanja...........................................................................371.7.1.3. Razvojna istraživanja.................................................................................371.72. Pojam i vrste znanstvenih i stručnih djela.............................................38 |1.7.2.1. Pojam i vrste znanstvenih djela...............................................................40..................................................................................................................................I

i


j1

138 _____________________________ Dr. Slavo Kukić <& Dr. Mujo Demirović

1.7.2.1.1. Vrste znanstvenih članaka......................................................................421.7.2.2. Pojam i vrste stručnih djela......................................................................431.72.3. Pojam i vrste znanstveno-stručnih djela..................................................46

2. ODNOS ZNANSTVENE METODE I METODOLOGIJE______________532.1. UOPĆE O ZNANSTVENOJ METODI.............................................................552.2. RAZLIKE IZMEĐU ZNANSTVENE METODE I METODOLOGIJE. . . 592.1. NAČELA I ZNAČAJKE METODOLOGIJE

ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA.......................................................612.3. VRSTE METODOLOŠKIH PROBLEMA.......................'.................................63

3. FAZE PROCESA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA_____________________67

3.1. OPĆENITO O FAZAMA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA.......................693.2. IZBOR I DEFINIRANJE PREDMETA ISTRAŽIVANJA ............................71

3.2.1. Izbor predmeta istraživanja......................................................................723.2.1.1......................................................................................................................Traže

nje znanstvenih informacija neophodnih za formuliranjepredmeta istraživanja.................................................................................73

3.2.1.2......................................................................................................................Formuliranje predmeta istraživanja.............................................................................................753.2.2. Određivanje ciljeva istraživanja...............................................................78

3.3. POSTAVLJANJE HIPOTEZA I SREĐIVANJE VARIJABLI..............................813.3.1. Postavljanje hipoteza..................................................................................813.3.2. Sređivanje varijabli.....................................................................................84

3.4. IZRADA PROJEKTA ISTRAŽIVANJA...............................................................873.4.1. Idejni projekt istraživanja.........................................................................883.4.2. Izvedbeni projekt istraživanja...................................................................89

3.5. PRIKUPLJANJE I OBRADA PODATAKA........................................................913.6. ZNANSTVENO TUMAČENJE I INTERPRETACIJA PODATAKA . . . . 923.7. IZVJEŠTAJ O REZULTATIMA ISTRAŽIVANJA...............................................93

4. METODE ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA____________________________974.1. KLASIFIKACIJA METODA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA.................994.2. OPĆE ZNANSTVENE METODE....................................................................101

4.2.1. Metode indukcije i dedukcije..................................................................1014.2.1.1. Metoda indukcije......................................................................................1014.2.1.1.1. Vrste indukcije........................................................................................1034.2.1.2....................................................................................................................Metoda dedukcije

1044.2.1.3. Povezanost i razlike između indukcije i dedukcije kao

metoda i načina zaključivanja................................................................1054.2.2. Metode analize i sinteze..........................................................................1064.2.2.1. Metoda analize..........................................................................................1064.2.2.2.Metoda sinteze..........................................................................................108.................................................................................................................................§

1

► METODOLOGIJA ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKOG RADA DRUŠTVENIH ZNANOSTI < f


4.2.2.3. Sličnosti i razlike između analize i sinteze.......................................1094.2.2. Metoda klasifikacije.........................................................................1104.2.3. Metoda modeliranja.........................................................................1124.2.4. Analiza sadržaja...............................................................................116

5. TEHNIKE PRIKUPLJANJA EMPIRIJSKIH PODATAKA119

5.1. PROMATRANJE.........................................................................................1215.2. EKSPERIMENT.........................................................................................1225.3. ANKETA....................................................................................................1235.4. INTERVJU..................................................................................................1265.5. MJERENJE.................................................................................................127

LITERATURA______________,__________________________129

PITANJA ZA VJEŽBU I PROVJERU ZNANJA_______________________________________________________________131


S. Kukic za rad 1-139

Documents

Transcript of S. Kukic za rad 1-139