Robin Cook - Kromosom 6

Robin Cook KROMOSOM 6 PROLOG 3. OŽUJKA 1 1 5.3D COGD, EKVATORIJALNA GVINEJA S obzirom na činjenicu da je diplomirao molekularnu biologiju na Tehnološkom institutu Massachusettsa uz blisku suradnju s Op ćom bolnicom Massachusettsa, Kevin Marshall je osje ćao iz-razitu posramljenost zbog svoje preosjetljivosti kad je rije č o me-dicinskim postupcima. Iako to nikad nikome nije priznao, za njega je va ñenje krvi ili cijepljenje predstavljalo pravo mu čenje. Igala se bojao kao kuge. Noge bi mu se pretvarale u gumu čim bi ih vidio, a hladan bi mu znoj izbio na široku čelu. Jednom se čak onesvijestio na fakultetu nakon cijepljenja prot iv ospica. U dobi od trideset četiri godine, nakon godina poslijediplom-skog biome dicinskog istraživanja, od kojih su neka zahtijevala rad na živim životinjama, očekivao je da će nadvladati svoju fo-biju, ali se to nije dogodilo. Zato se sad ne nalazi u operacijskim dvoranama IA ili IB. Radije stoji u prostoriji za pranje i oslanja se na umivaonik, što mu omogu ćava pogled u obje dvorane jer se umivaonik nalazi u kutu izme ñu njih, dok ne bude morao skrenuti pogled. Dva su se pacijenta nalazila svaki u svojoj dvorani već otpri-like petnaest minuta te su ih pripremali za odreñene operacijske zahvate. Dvije kirurške ekipe staja le su sa strane i tiho razgova- 9 rale. Svi su na sebi imali kiruršku odje ću i rukavice, te su bili spremni za po četak. U dvoranama se malo službeno razgovaralo, osim što se ane-steziolog dogovarao s dvojicom anesteti čara dok su pacijenti pri-mali op ću anesteziju. Jedini je anesteziolog prelazio iz je dne u drugu dvoranu kako bi nadgledao postupak i bio na r aspolaga-nju do ñe li do problema. No nije bilo problema. Barem zasad. Kevin je ipak o sjećao tjeskobu. Na vlastito iznena ñenje nije ga obuzeo isti pobjedni čki osje ćaj što ga je imao tijekom tri prethodna komparativn a po-stupka kad je uživao u mo ći znanosti i vlastitoj kreativnosti. Umjesto ushi ćenja Kevina je mu čio sve ja či osje ćaj nelagode. Nesigurnost ga je po čela mu čiti prije gotovo tjedan dana, ali tek je sada, gledaju ći pacijente i razmišljaju ći o njihovim razli čitim iz-gledima, Kevin osjetio posebno naglašeni nemir. To je na nje ga djelovalo sli čno kao i razmišljanje o iglama: kapljice znoja izbile su mu po čelu i koljena su mu po čela klecati. Morao se uhvatiti za rub umivaonika kako ne bi pao. Odjednom se otvore vrata operacijske dvorane IA pa se Ke-vin trgne. Pojavi se osoba svijetloplavih očiju uokvirenih kapom i maskom za lice. Kevin je odm ah prepozna: Candace Brickmann, jedna od medicinskih sestara iz operacijske dvorane. - Sve su intravenozne igle na mjestu, a pacijenti s pavaju -re če Candace. - Jeste li sigurni da ne želite ući? Puno ćete bolje vidjeti. - Hvala, ali dobro mi je ovdje - odgovori Kevin. - Kako ho ćete - reče Candace. Candace se vrati u dvoranu, a vrata se za njom zatv ore. Kevin je gledao kako hitro kora ča preko prostorije i nešto govori kirur-zima. Svi se okrenu prema Kevinu i podignu pal čeve u znak us-pjeha. Kevin im smeteno uzvrati istom kretnjom. Kirurzi se vrate svom razgovoru, ali komunikacija b ez riječi još više uve ća Kevinov osje ćaj sukrivnje. Odlijepi se od umivao-nika i korakne unazad. Njegov oj se nelagodi priklju či osje ćaj straha. Sto li je učinio? 10 Kevin se okrene na peti, pobjegne iz prostorije za priprema-nje, a potom iz operacijskog trakta. Začuo se pah zraka dok je izlazio iz operacijskog pros tora u kojem se osje ćao blago pozi-tivni tlak i ušao u svoj blistavi, futuristi čki laboratorij. Teško je disao kao da je od napora ostao bez daha. Bilo kojeg drugog dana sam ulazak u njegovo podru čje rada ispunio bi ga iš čekivanjem, baš kao i pomisao na otkri ća što o če-kuju njegovu čarobnu ruku. Niz prostorija bio je doslovce krcat najmodernijom opremom kakva je neko ć bila predmetom njego-vih maštanja. Sad mu svi ti

sofisticirani aparati stoje na raspola-ganju, danju i no ću. Odsutnim pokretom lagano prije ñe prstima preko poklopaca od nehr ñajućeg čelika, ovlaš dotaknuvši odgo-varaju će broj čanike i digitalne plo če na putu do svog ureda. Do-dirne aparat za odre ñivanje sekvenci DNA čestica, vrijedan sto pedeset tisu ća dolara, te globularni NMR aparat, vrijedan petsto tisu ća dolara, iz kojeg su izlazile isprepletene žice pa je podsje ćao na golemu morsku vlasulju. Pogleda aparat za lan čanu reakciju polimera čije su crvene lampice bljeskale poput udaljenih kvazara i najavljivale uzastopno dupliciranje DNA vlakana. To je okruže-nje ranije Kevina ispunjavalo nadom i obećanjem. Ali sad ga svaka mikrocentrifugalna Eppendorfova cijev i svaka tikvica kul-ture tkiva n ijemo podsje ća na strepnju što u njemu sve više buja. Kevin se približi svom pisa ćem stolu i zagleda u genetsku kartu kra ćeg kraka kromosoma 6. Ono što ga je najviše zanimalo bilo je uokvireno crvenom bo jom. To je bio osnovni kompleks histološke kompatibilnosti. Problem je bio u tome što je kom-p leks histološke kompatibilnosti zauzimao samo djeli ć kratkog kraka kromosoma 6. Bilo je velikih praznih podru čja koja su predstavljala milijune i milijune osnovnih parova, a time i stotine drugih g ena. Kevin nije znao čemu oni služe. Nedavno je preko Interneta zatražio informacije o t im ge-nima, a dobio je samo neodre ñene odgovore. Nekoliko je istraži-va ča odgovorilo da kratki krak kromosoma 6 sadrži gene koji imaju udjela u razvoju miši ća i kostiju. No to je bilo sve. Nikak-vih pojedinos ti. 11 Kevin nesvjesno zadrhti. Podigne pogled prema velik om pro-zoru iznad svoga stola. Kao i obi čno, po staklu se slijevala voda od tropske kiše što je zas tirala pogled. Kapi su se polako spuštale dok ne bi dostigle kriti čnu masu. Tada bi naglo jurnule niz glatku površinu. Kevin se zagleda u daljinu. Kontrast izme ñu blistave unutraš-njosti s klimatskim ure ñajima i vanjskog svijeta uvijek je pred-stavljao šok. Tamno sivi oblaci kovitlali su se i ispunjavali nebo unato č činjenici da je suha sezona trebala po četi prije tri tjedna. Tlo je prekrivala bujna veget acija takve tamnozelene boje da je gotovo djelovala crnom . Uz rub gradi ća uzdizala se poput gole-mog, prijete ćeg plimnog vala. Kevinov se ured nalazio u bolni čko-laboratorijskom kom-pleksu što je jedna od rijet kih novih grañevina u dotad ruševnom i napuštenom španjolskom kol onijalnom gradi ću Cogo u slabo poznatoj afri čkoj zemlji, Ekvatorijalnoj Gvineji. Zgrada je imala dva kata. Kevinov je ured smješten na drugom katu, a gleda na jugoistok. S prozora je mog ao vidjeti dobar dio gradi ća što se nasumce širio prema Estuario del Muni i njegovu slivu. Neke su susjedne zgrade obnovljene, na nekima se ra di, ali ve ćinu nisu ni taknuli. Šest neko ć otmjenih hacijendi obraslo je biljkama penja čicama koje su sasvim izmaknule kontroli. Preko cije log prizora nadvila se vje čna maglica prezasi ćenog toplog zraka. Odmah ispred bolni čke zgrade nalazila se stara Gradska vi-je ćnica s nadsvo ñenim trijemom. U sjenkama je Kevin vidio ne-izbježnu skupinu vojnika Ekvatorijalne Gvineje u borbenim odo-rama s AK-47 nemarno preba čenim preko ramena. Kao i obi čno, pušili su, prepirali se i pili kamerunsko pivo. Na koncu Kevinov pogled odluta iza gradi ća. Nesvjesno je to izbjegavao, ali sad usredoto či pogled na ušće čija je površina pod udarima kiše podsje ćala na zgužvani lim. Ravno na jugu nazire se pošumljena obala Gabona. Pogleda na istok prema niz u otoka što su se protezali u unutrašnjost kontinenta. Na obzoru se vidi najve ći otok, Išla Francesca, a ime su mu dali Portugalci u 12 petnaestom stolje ću. Za razliku od ostalih oto čića, Išla Francesca ima strminu od kre čnjaka prekrivenu džunglom što se pruža sre-dišnjim dijelo m otoka poput kralježnice dinosaura. Kevinu zastane srce. Unato č kiši i magli ugleda ono od čega je strepio. Baš kao i prije tjedan dana, lijeni se trak dima vijugavo uzdizao prema olovnom nebu. Kevin se sruši na svoju stolicu i zabije glavu u ru ke. Upita se što li je u činio. Tijekom studiranja slušao je predavanja iz kla-si čne književnosti pa je poznavao gr čke mitove. Sad se upita nije li počinio prometejsku grešku. Dim zna či vatru, a on se mo-rao pitati nije li to poslovi čna vatra nesmotreno ukradena bogo-vima. T B.45 BDSTDN, MASSACHUSETTS Dok je hladni ožujski vjetar tresao stakla na prozo rima, Tay-lor Devonshire Cabot je uživao u sigurnosti i toplini svoje oraho-vinom obložene rad ne sobe u prostranoj ku ći sjeverno od Bo-stona. Harriette Livingston Cabot, Tavlorova žena, u kuhin ji je nadgledala dovršavanje ve čere što se trebala servirati to čno u de-vetnaest i trideset.

Na naslonu za ruke Tavlorova naslonja ča balansirala je kri-stalna čaša čistog viskija. Vatra je pucketala u kaminu, a zvu či Wagnera razlijegali su se sa stereo aparata. Usto su bila uklju čena tri ugrañena televizora, jedan na lokalnom kanalu vijesti, d rugi na CNN, a tre ći na ESPN. Tavlor je bio slika i prilika zadovoljstva. Proveo je naporan, ali uspješan dan u upravi GenSvsa, relativno nove biotehnološke tvrtke što ju je osnov ao prije osam godina. Kompanija je izgra-dila novu zgradu uz rijeku Charles u Bostonu kako bi isk oristila blizinu Harvarda i MIT-a za vrbovanje. U večernjem je prometu vladala manja gužva no obi čno, pa Tavlor nije stigao pro čitati sve što je naumio. Njegov voza č, Rod- 13 vvvn ney, poznavao je navike svoga poslodavca pa se ispr ičao što je tako brzo doveo Tavlora ku ći. - Siguran sam da ćeš sutra znati zakasniti kako bi mi to na-doknadio - reče Tavlor. - Potrudit ću se - odgovorio je Rodnev. Zato Tavlor nije slušao Wagnera niti gledao televiz ore. Umje-sto toga pozorno je čitao financijski izvještaj što ga je trebalo iz-nijeti na sastanku d ioni čara GenSvsa zakazanom za idu ći tjedan. No to nije zna čilo da je nesvjestan onoga što se doga ña oko njega. Itekako je bio svjestan fijukanja vjet ra, pucketanja vatre, glazbe i raznoraznih primjedbi iz vjestitelja na televiziji. Zato je Tavlor naglo podigao glavu kad je netko spomenuo ime Carla Franc onija. Tavlor je najprije uzeo daljinski upravlja č i poja čao zvuk sre-dišnjeg televizora. Podružnica CBS-a davala je lokalne vijesti. Emisiju su vodili Jack W illiams i Liz Walker. Jack Williams je spomenuo ime Carla Franconija, a dalje je govorio da je postaja nabavila videosnimku ubojstva poznatog mafijaša koji je imao ne-kih veza s bostonskim zlo činačkim obiteljima. - Ova je snimka prili čno slikovita - upozoravao je Jack. - Sa-vjetujemo v am da maknete djecu od televizora. Možda se sje ćate da smo prije nekoliko dana izvijestili o nestan ku bolešljivog Fran-conija, što se dogodilo odmah po izricanju presude pa su se mnogi pobojali da je pobjegao. No ju čer se pojavio s vijestima da je sklopio nagodbu s javnim tužiteljem New York Cityja te da će se priklju čiti programu zaštite svjedoka. Me ñutim, kad je ve čeras izlazio iz omiljenog restorana, osu ñeni je gangster ubijen. Tavlor je kao op činjen promatrao amatersku snimku debelog čovjeka koji izlazi iz restorana u pratnji nekoliko muškaraca nalik policajcima. Nemarno mahnu vši rukom, čovjek je pozdravio okupljeno mnoštvo i zaputio se prema limuzini što ga je čekala. Ustrajno je ignorirao pitanja novinara koji su mu se nastojali pri-bližiti. Baš kad se saginjao ka ko bi ušao u automobil, Franconi-jevo se tijelo trgnulo te je zateturao unatrag i rukom se uhvatio za potiljak. Dok je padao udesno, tijelo mu se ponovno trgnulo, 14 a potom je tresnulo na tlo. Muškarci koji su ga pra tili, izvukli su pištolje i mahnito se okretali na sve strane. Svi su se novinari ba-cili na tlo. - Opa! - komentirao je Jack. - Kakav prizor! Nekako me podsje ća na ubojstvo Lee Harvev Oswalda. Toliko o policijskoj zaštiti. - Pitam se kako će ovo djelovati na budu će svjedoke sli čnog kova? - pitala je Liz. - Ne baš dobro, siguran sam - rekao je Jack. Tavlorov se pogled odmah prebacio na CNN gdje su se upravo spremali prikazati istu snimku. Ponovno je odgledao cijeli prizor. Ostavio mu je go rak okus u ustima. Nakon prikazivanja snimke CNN je izravno uklju čio izvjestitelja koji se nalazio ispred Ureda glavn og medicinskog istražitelja grada New Yorka. - Sad je pitanje je li rije č o jednom ili dva napada ča - govo-rio je izvjestitelj dok se u pozadini čula buka prometa na Prvoj aveniji. - Stekli smo dojam d a je Franconi dva puta pogo ñen. Policija je ozloje ñena zbog ovog doga ñaja, što je razumljivo, te uop će nije htjela dati izjavu. Znamo da je obdukcija predvi ñena za sutra ujutro, a pretpostavljamo da će balisti čari odgovoriti na to pitanje. Tavlor stiša televizor i podigne svoje pi će. Poñe do prozora i zagleda se u razbješnjelo, mra čno more. Franconijeva bi smrt mogla predstavljati nevo lje. Pogleda na sat. U zapadnoj je Africi gotovo pono ć. Tavlor pograbi telefonsku slušalicu, nazove telefon ista u Gen-Sysu i re če mu da odmah želi razgovarati s Kevinom Marshal-lom. Vrativši slušalicu na aparat, Tavlor se ponovno zag leda kroz prozor. Nikad mu se ovaj projekt nije naro čito svi ñao iako je fi-nancijski djelovao vrlo unosno. Zapit a se ne bi li ga trebao pre-kinuti. Zvonjava telefona prekine njegovo razmišljanje.

Tavlor ponovno podigne telefonsku slušalicu, a tele fonist ga obavijesti da će mu se gospodin Marshall uskoro javiti. Nakon 15 nekoliko trenutaka atmosferskih smetnji za čuje se Kevinov po-spani glas. - Je li ovo doista Taylor Cabot? - upita Kevin. - Sjećate li se Carla Franconija? - odmah upita Taylor ig no-riraju ći Kevinovo pitanje. - Naravno - odgovori Kevin. - Ubijen je danas poslijepodne - re če Tavlor. - Za sutra uju-tro je zakazana obdukcija u New York Citvju. Želim znati može li to predstavljati proble m? Uslijedi trenutak tišine. Tavlor je ve ć pomislio da je veza pre-kinuta, ali se tada oglasi Kevin. - Da, to može predstavljati problem - re če Kevin. - Netko bi sve mogao otkriti iz jedne obdukcije? - Mogu će je - reče Kevin. - Ne bih rekao vjerojatno, ali ipak mogu će. - Ne sviña mi se mogu će - odvrati Tavlor. Prgkine vezu i po-novno nazove telefonista u GenSvsu. Reče mu da smjesta želi razgovarati s dr. Ravmondom Lv onsom. Naglasio je da je rije č o hitno ći. NEW YORK CITY - Oprostite - šapne konobar. Prišao je dr. Lvonsu s lijeve strane i pri čekao stanku u razgovoru što ga je doktor vodio sa svojom mladom, plavokosom asiste nticom i trenutnom ljubavni-com, Darlene Polson. Zahvaljuju ći svojoj sjedinama prošaranoj kosi i konzervativnom odijelu dobri je doktor bio slika i prilika lije čnika iz sapunica. Tek je zašao u pedesete godine, v isok, pre-planuo i zavidne vitak, otmjene, patricijske ljepote. - Žao mi je što vam smetam - nastavi konobar. - Ali imam hitan poziv za vas. Mogu li vam ponuditi naš beži čni telefon ili biste se radije poslužili telefonom u hodniku? Ravmondove su plave o či prelazile s Darlenina ljupka, ali is-prazna lica na uvi ñavnog konobara čije je besprijekorno ponaša- 16 nje opravdavalo visok položaj Aureole 26 u Zagatovu vodi ču kroz restorane. Ravmond nije djelovao sretno. - Možda bih im trebao re ći da niste ovdje - predloži kono-bar. - Ne, uzet ću bežični - reče Ravmond. Nije mu padalo na pamet tko bi ga mogao tako hitno trebati. Ravmond se nije bavio medicinom otkako je izgubio d ozvolu nakon što su ga osudili zbog velike prijevare zdravstvenog osiguranja, a varao ih je dv a-naest godina. - Halo? - pomalo uznemireno re če Ravmond. - Ovdje Tavlor Cabot. Postoji problem. Ravmond se v idno uko či i namršti čelo. Tavlor je ukratko iznio situaciju s Carlom Franconi jem i svoj razgovor s Kevinom Marshallom. - Ovaj je pothvat tvoje djelo - razdraženo zaklju či Tavlor. - Upozoravaj te: to je sitnica u usporedb i s velikim stvarima. Bude li nevolja, poništit ću cijelu operaciju. Ne želim lošu re-klamu, dakle, sredi to. - Ali što mogu u činiti? - izlane Ravmond. - Iskreno re čeno, ne znam - odgovori Tavlor. - No bit će bolje da nešto smisliš, i to brzo. - Stvari se ne mogu bolje razvijati u mom dijelu po sla - ubaci Ravmond. - Baš sam danas ostvario pozitivan kontakt s lije čni-com iz Los Angelesa koja lije či puno filmskih zvijezda i bogatih poslovnih ljudi sa Zapadne obale. Želi utemeljiti ogranak u C ali-forniji. - Možda me nisi čuo - reče Tavlor. - Ne će biti nikakvog ogranka ako se ne riješi problem s Franconijem. Zato poduzmi nešto. Rekao bih da imaš otprilike dvanaest sati. , Ravmond se trgne na glasni zvuk prekidanja veze. Po gleda te-lefon kao da je aparat kriv za nagli završetak razgovora. Kono-bar, koji se povukao na o dgovaraju ću udaljenost, korakne na-prijed, uzme telefon i nestane. - Nevolje? - upita Darlene. 17 - O, Bože! - izusti Raymond. Stane nervozno grickat i kožicu oko nokta na palcu. To je više od nevolje. To je potencijalna ka-tastrofa. Njegovi su pokušaji oko ponovnog dobivanja dozvole za rad zapeli u baruštini pravnog sustava pa mu je trenutni posao b io sve što ima, a stvari su se tek nedavno po čele uhodavati. Tre-balo mu je pet godina da stigne tu g dje jest. Ne može dopustiti da sve propadne. - O čemu je rije č? - upita Darlene. Nagne se naprijed i po-vu če Ravmondovu ruku s njegovih ustiju. Ravmond joj hitro objasni o predstoje ćoj obdukciji nad Car-lom Franconijem i ponovi Tavlo rovu prijetnju da će poništiti ci-jelu operaciju. - Ali kona čno je po čela donositi gomilu novca - re če Dar-lene. - Neće je poništiti.

Ravmond se kratko neveselo nasmije. - To nije gomil a novca za nekoga poput Tavlora Cabota i tvrtke GenSvs - re če. - Si-gurno bi je poništio. Dovraga, bilo ga je t eško nagovoriti da se uop će upusti u to. - Tada im moraš re ći neka ne rade obdukciju - re če Darlene. Ravmond se zagleda u svoju družicu. Znao je da želi pomo ći, a k njoj ga nije privukla njezina inteligencija. Za to se nije izderao na nju. No ipak je sarkasti čno odgovorio: - Misliš li da mogu jednostavno nazvati Ured medicinskog istražitelja i re ći im neka ne čine obdukciju na takvu slu čaju? Daj, molim te! - Ali poznaješ puno važnih ljudi - uporno će Darlene. - Za-moli ih neka nazovu. - Molim te, draga... - snishodljivo će Ravmond, ali tada za-stane. Palo mu je na pamet d a ima nečega u tome što govori Darlene. U njemu se po čela razvijati ideja. - Što je s dr. Levitzom? - re če Darlene. - On je bio lije čnik gospodina Franconija. Možda bi on mogao pomo ći. - Baš sam i ja na to pomislio - re če Ravmond. Dr. Daniel Levitz bio je lije čnik s velikim uredom u Park aveniji i sve ma-njim brojem pacijenata, zahvaljuju ći sustavu zdravstvenog osigu-ranja. Bilo ga je lako vrbovati pa se me ñu prvima pridružio po- 18 thvatu. Osim toga, doveo im je puno klijenata, a ne ki su se bavili istim poslom kao Carlo Franconi. Ravmond ustane, izvadi nov čanik i spusti tri nov čanice od po sto dolara na stol. Znao je da je to vi še nego dovoljno za ra čun i velikodušnu napojnicu. - Do ñi - reče. - Moramo u ku ćni posjet. - Ali nisam pojela svoju ve čeru - pobuni se Darlene. Ravmond joj ne odgovori, ve ć povu če Darleninu stolicu od stola i tako je prisili da u stane. Što je više razmišljao o dr. Le-vitzu, više je vjerovao da on m ože biti njihov spasitelj. Kao osobni lije čnik mnogih njujorških zlo činačkih obitelji Levitz je poznavao ljude koji mogu u činiti i nemogu će. 19 1.POGLAVLJE ? 4. OŽUJKA 1997. 7.25 NEW YDRK CITY Jack Stapleton se sagne i unese više snage u pritis kanje pedala dok je jurio duž zadnjeg bloka Tridesete ulice prema istoku. Pe-desetak metara pri je Prve avenije Jack se uspravi i podigne ruke s upravlja ča, a zatim po čne ko čiti. Na predstoje ćem semaforu bilo je crveno svjetlo, a čak ni Jack nije bio toliko lud da uleti me ñu automobile, autobuse i kamione što su jurili iz s redišta grada. Zamjetno je zatoplilo te je desetak centimetara blj uzgavice od prije dva dana nestalo, osim nekoliko prljavih hrpica izme ñu par-kiranih vozila. Jack je bio zadovoljan da su ceste čiste jer ve ć ne-koliko dana nije mogao biciklom na posao. Bicikl je imao t ek tri tjedna. To je zamjena za onoga što su mu ga ukrali prije godinu dana. U početku je Jack odmah namjeravao nabaviti novi bicikl. No predomislio se nakon što mu je strahovito blizak susret sa smr ću utjerao strah u kosti te je na rizik po čeo gledati konzervativnije. Dogañaj nije imao nikakve veze s vožnjom bicikla po grad u, ali ga je naveo da sam sebi prizna kako je nepromišljen njegov na čin vožnje. No vrijeme je ublažilo Jackove strahove. Kona čni poticaj bila je plja čka u podzemnoj željeznici kad je ostao bez sata i nov ča- 20 nika. Dan kasnije Jack je kupio novi Cannondale mou ntain bike, a njegovi su prijatelji zaklju čili da se ponovno prepustio starim ludorijama. Zapravo više n ije izazivao sudbinu vožnjom izme ñu jure ćih kombija za dostavu i parkiranih automobila; više ni je vozio slalom niz Drugu aveniju; i uglavnom se držao podalje od Central parka poslije zalaska sunc a. Jack se zaustavi na uglu i pri čeka zeleno svjetlo. Spusti nogu na plo čnik i osvrne se naokolo. Gotovo odmah postane svjestan mnoštva televizijskih vozila s ispruženim antenama parkiranim s isto čne strane Prve avenije, ispred njegova odredišta: Ured a me-dicinskog istražitelja grada New Yorka, ili kako su mnogi jedno-stavno govorili, mrtva čnice. Jack je radio kao medicinski istražitelj ve ć gotovo godinu i pol pa je često vi ñao takav nalet izvjestitelja. To je op ćenito zna- čilo da je umrla neka slavna osoba, ili barem netko koga su me-diji na trenutak proslavili. Ako se nije radilo o jednoj sm rti, tada je rije č o velikoj katastrofi kao što je pad zrakoplova ili sudar vla-kova. Iz osobnih razloga J ack se ponada da je rije č o onom pr-vom. Upali se zeleno svjetlo te Jack prije ñe Prvu aveniju i u ñe u mrtva čnicu kroz ulaz za vozila u Tridesetoj ulici. Parkira svoj bi-cikl na uobi čajenu mjestu kraj lijesova za otok Hart, što su se ko-ristili za mrtvace koje nitko nije zatražio, te dizalom po ñe u pri-zemlje.

Jacku je odmah postalo jasno da u ustanovi vlada zb rka. Ne-koliko dnevnih sekretarica žustro je odgovaralo na telefonske po-zive u prostoriji za ko munikacije; obi čno bi došle tek u osam. Na njihovim su konzolama bljeskale crvene lampice. Čak je i sobi čak narednika Murphvja bio otvoren i osvijetljen, a on je obi čno sti-zao iza devet. Obuzet rastu ćom radoznaloš ću Jack u ñe u zajedni čku prosto-riju i zaputi se ravno do lonca s kavom. Vinnie Amendola, jedan od tehni čara, skrivao se iza novina, kao i obi čno. No to je bila jedina normalna stvar za to doba jutra. Obi čno je Jack bio prvi patolog na radnom mjestu, ali t og su ga dana prestigli za- 21 mjenik šefa, dr. Calvin Washington, dr. Laurie Mont gomery i dr. Chet McGovern. Njih je troje bilo zadubljeno u razgovor s na-rednikom Murphvjem i, na Jackovo iznena ñenje, s detektivom poru čnikom Louom Soldanom iz odjela za ubojstva. Lou je često dolazio u mrtva čnicu, ali sigurno ne u sedam i trideset ujutro. Usto je izgledao kao da uop će nije spavao, ili ako jest, spavao je odjeven. Jack se posluži kavom. Nitko na njega nije obratio pozornost. Nakon što je u kavu stavio malo mlijeka i kocku še ćera, Jack po ñe do vratiju što su vodila u predvorje. Pogleda van , a kao što je i očekivao, prostor je bio krcat ljudima iz medija koji su meñusobno razgovarali i pijuckali kavu. Nije očekivao da će mnogi puški. Budu ći da je pušenje bilo strogo zabranjeno, Jack re če Vinnieju neka izañe i o tome ih obavijesti. - Ti si bliže - odgovori Vinnie ne podigavši pogled s novina. Jack zakoluta o čima zbog Vinniejeva pomanjkanja poštova-nja, ali je morao priznati da Vinnie ima pravo. Zato Jack pri ñe zaklju čanim staklenim vratima i otvori ih. Prije no što je uspio spomenuti pušenje, izvjestitelji su doslovno navalili na njeg a. Jack je morao odgurnuti mikrofone što su mu ih stav ili pod nos. Istodobna pitanja onemogu ćavala su bilo kakvo razumijeva-nje onoga što su pitali. J ack je jedino shvatio da je rije č o pred-vi ñenoj obdukciji. Jack se iz petnih žila prodere da je pušenje zabran jeno, a po-tom odgurne od sebe ruke što su ga hvatale i jedva uspije zatvo-riti vrata. S druge st rane izvjestitelji nagrnu naprijed i grubo sti-snu svoje kolege uz staklo, poput raj čica u konzervi. Jack osjeti gnušanje i vrati se u zajedni čku prostoriju. - Hoće li mi netko re ći što se ovdje doga ña? - dovikne. Svi se okrenu prema Jacku, ali Laurie prva progovori: - Zar nisi čuo? - Zar bih pitao da sam čuo? - re če Jack. - Na televiziji stalno o tome govore, zaboga - pras ne Calvin. - Jack nema televizor - re če Laurie. - Njegovi mu susjedi to ne dopuštaju. 22 - Gdje živiš, sine? - upita narednik Murphy. - Nika d još ni-sam čuo za susjede koji jedni drugima ne dopuštaju gledanje te-levizije. - Postariji irski p olicajac crvena lica imao je izrazitu o čin-sku crtu. Radio je u Uredu medicinskog istražitelja duže no š to je bio voljan priznati pa je sve djelatnike smatrao članovima obitelji. - Živi u Harlemu - re če Chet. - Zapravo, njegovi bi susjedi jako voljeli da nabavi televizor pa bi ga mogli za stalno posuditi. - Dosta, momci - re če Jack. - Recite mi kakvo je to uzbu ñe-nje. - Mafijaški je šef ubijen ju čer kasno poslijepodne - glasno objavi Calvin. - To je izazvalo veliko uzbuñenje jer je tip pristao sura ñivati s uredom tužitelja te je bio pod policijskom zaštitom. - Nije on bio nikakav mafijaški šef - ispravi ga Lo u Soldano. - Bio je samo član zlo činačke obitelji Vaccaro. - Nije važno - Calvin odmahne rukom. - Bitno je da su ga sredili dok je bio doslovce okružen njujorškim odabranicima, što ne daje najbolju sliku o njihovoj sposobnosti. - Upozorili su ga da ne ide u taj restoran - pobuni se Lou. - Siguran sam u to. Gotovo je nemogu će štititi osobu koja ne sluša savjete. - Postoje li izgledi da ga je ubila policija? - upi ta Jack. Me-dicinski je istražitelj morao razmotrit i problem sa svih strana, po-gotovo kad je rije č o osobama pod policijskom paskom. - Nije bio uhi ćen - reče Lou pogodivši što se mota po Jac-kovoj glavi. - O sudili su ga, ali je izašao uz jamčevinu. - Dakle, čemu ova gužva? - upita Jack. - Stvar je u tome da su gradona čelnik, javni tužitelj i šef po-licije pod velikim p ritiskom - objasni Calvin.

- Amen - re če Lou. - Pogotovo šef policije. Zato sam ja ov-dje. Ovo se pretvara u no ćnu moru kad je riječ o sredstvima jav-nog priop ćavanja, a mediji od toga vole napraviti cijelu pred -stavu. Moramo što prije uhvatiti po činitelja ili po činitelje jer će inače netko ostati bez glave. - I ne smije se obeshrabriti budu će potencijalne svjedoke -doda Jack. 23 - Da, i to - složi se Lou. - Ne znam, Laurie - Calvin se vrati na razgovor što ga je Jack prekinuo. - Cijenim to što si došla ran ije i ponudila se da ćeš obaviti ovaj slu čaj, ali možda će se Bingham time htjeti osobno pozabaviti. - Ali zašto? - pobuni se Laurie. - Gledaj, rije č je o jasnom slu čaju, a u posljednje sam vrijeme radila na puno rana od me-taka. Osim toga, dr. Bingham jut ros ima sastanak o prora čunu u Gradskoj vijećnici pa ne može sti ći ovamo prije podneva. Do-tad mogu obaviti obdukcij u, a sve ću podatke do kojih do ñem predati u ruke policiji. S obzirom na njihovu vr emensku stisku, to je najbolje rješenje. Calvin pogleda Loua. - Misliš li da bi pet ili šest sati puno zna čilo za istragu? - Moglo bi - prizna Lou. - Prokletstvo, što se obdu kcija prije obavi, to bolje. Želim re ći, puno bi nam pomoglo kad bi-smo znali tražimo li jednog ili dvoj icu po činitelja. Calvin uzdahne. - Mrzim donositi ovakve odluke. - P rebaci svoje krupno, miši ćavo tijelo s jedne na drugu nogu. - Nevolja je u tome što često ne mogu predvidjeti Binghamovu reakciju. No ne ka bude. Kreni, Laurie. Slu čaj je tvoj. - Hvala, Calvine - radosno će Laurie. Pograbi fascikl sa stola. - Smije li Lou promatrati? - Svakako - re če Calvin. - Doñi, Lou! - Laurie uzme svoj ogrta č sa stolice i krene prema vratima. - Idemo dolje. O bavit ćemo brzi izvanjski pre-gled i rendgenski snimiti tijelo . Očito to nije u činjeno u ju čeraš-njoj gužvi. - Za petama sam ti - re če Lou. Jack je na trenutak oklijevao, a zatim po ñe za njima. Čudio se zašto Laurie toliko želi obaviti obdukciju. Njemu se činilo da bi joj bilo bolje držati se podalje. Takvi politi čki nabijeni slu čajevi uvijek su predstavljali vru će kestenje. Nikako se nije moglo pobi-jediti. 24 Laurie je brzo hodala pa je Jack sustigao nju i Lou a tek kad su prošli prostoriju za komunikacije. Laurie naglo stane i zaviri u ured Janice Jaeger. J anice je bila jedan od istražitelja sudske me-dicin e, a zvali su ih i lije čničkim asistentima. Janice je radila u no ćnoj smjeni i vrlo je ozbiljno shva ćala svoj posao. Uvijek je os-tajala dokasna. - Hoćeš li vidjeti Barta Arnolda prije nego odeš? - Laur ie upita Janice. Bart Arnold je bio šef asistenata. - Obično ga vidim - odgovori Janice. Bila je si ćušna, tamno-kosa žena s izrazitim podo čnjacima. - Učini mi uslugu - zamoli je Laurie. - Reci mu neka na zove CNN i nabavi kopiju snimke ubojstva Carla Franconija. Htjela bih je imati što je prije mogu će. - Može - vedro re če Janice. Laurie i Lou nastave svoj put. - Hej, usporite malo, vas dvoje - dovikne im Jack. Morao je potr čati kako bi ih sustigao. - Imamo posla - re če Laurie i nastavi istim tempom. - Nikad još nisam vidio da tako želiš obaviti neku obdukciju. - On i Lou hodali su joj svaki s jedne strane dok su zajedno žu-rili prema prostoriji za o bdukcije. - Sto je tako zanimljivo? - Puno toga - odgovori Laurie. Stigla je do dizala i pritisnula puce. - Daj mi neki primjer - re če Jack. - Ne želim ti kvariti ve-selje, ali ovo je politi čki osjetljiv slu čaj. Bez obzira što u činiš ili kažeš, nekoga ćeš naljutiti. Mislim da je Calvin u pravu. Ovu bi o bdukciju trebao obaviti šef. - Imaš pravo na svoje mišljenje - re če Laurie. Ponovno pri-tisne puce. Dizalo se pretjer ano sporo kretalo. - No ja osje ćam druga čije. S obzirom na moj rad u podru čju sudske medicine kad je rije č o ranama izazvanim vatrenim oružjem, fascinira me slu čaj u kojem postoji snimka doga ñaja koja može potkrijepiti moju rekonstrukciju zlo čina. Namjeravala sam napisati rad o ra-nama od vatr enog oružja, a ovo bi mogao biti najvažniji slu čaj. - O, Bože - uzdahne Jack i podigne pogled prema str opu. 25 - A njezini su motivi tako plemeniti. - Ponovno pog leda Laurie i dometne: - Mislim da bi trebala promisliti! Intuicija mi govori da ćeš se samo uvaliti u birokratske nevolje. A još ima š vremena to izbjeći. Samo se moraš okrenuti, vratiti natrag i re ći Calvinu da si se predomislila. Upozoravam te, preuzimaš na sebe veliki rizik. Laurie se nasmije. - Ti si posljednja osoba koja mi može go-voriti o riziku. - Ispruži ruku i kažiprst om dotakne Jackovo čelo.

- Svi koji te poznaju, uklju čuju ći i mene, preklinjali su te da ne nabavljaš novi bi cikl. Ti riskiraš život, a ne uvaljivanje u birokrat-ske nevolje. Stiglo je dizalo pa su se Laurie i Lou ukrcali. Jac k je oklije-vao, ali se i on na kraju ugurao unutra , tren prije no što su se vrata zatvorila. - Nećeš me uspjeti nagovoriti - re če mu Laurie. - Dakle, štedi dah. - U redu - re če Jack i podigne ruke kao da se predaje. - Obećajem: više ti ne ću dijeliti savjete. Sad me samo zanima kako će se dalje razvijati ova pri ča. Danas je moj dan papirologije pa bih gledao, ako ne maš ništa protiv. - Možeš u činiti i više od toga ako želiš - primijeti Laurie. - Možeš mi pomo ći. - Ne bih želio pobrkati Louove planove. - Namjerno je izre-kao dvosmislenu re čenicu. Lou se nasmije, Laurie porumeni, ali mu nitko ne od govori. - Nagovijestila si da ima i drugih razloga za tvoje zanimanje u ovom slu čaju - reče Jack. - Smijem li pitati koji su to razlozi? Laurie hitro pogleda Loua. Jack je vidio taj pogled , ali ga nije razumio. - Hmmm - zamišljeno će Jack. - Imam osje ćaj da se ovdje doga ña nešto što me se uop će ne tiče. - Ništa tome sli čno - javi se Lou. - Rije č je samo o neobi čnoj vezi. Žrtva, Carlo Franconi, zauzeo je mjesto zlo činca Paulija Ce-rina. Cerinovo se mjesto ispraznilo nakon što je dospio u zatvor, 26 a zatvoren je uglavnom zahvaljuju ći Laurienoj upornosti i mar-ljivu radu. - Tvorn tako ñer - doda Laurie kad se dizalo uz trzaj zausta-vilo i vrata se otvorila. - Da, ali uglavnom je to bila tvoja zasluga - re če Lou. Izašli su iz dizala u podrumu i krenuli prem a uredu mrtvozornika. - Je li slu čaj Cerino imao veze s nizom predoziranja o kojima s i govorila? - Jack upita Laurie. - Bojim se da jest - odgovori Laurie. - Bilo je uža sno. To mi je iskustvo utjeralo strah u kosti, a problem je u tome što se neki od sudionika još uvij ek motaju naokolo, uklju čuju ći i Cerina, iako je u zatvoru. - I vjerojatno će tamo dugo ostati - doda Lou. - Ili bih ja to voljela vjerovati - re če Laurie. - U svakom slu- čaju, nadam se da će mi obdukcija na Franconiju pružiti neku vrstu zaklju čka. Još uvijek me povremeno mu če noćne more. - Zatvorili su je u lijes kako bi je oteli - re če Lou. - Odveli su je u jednim mrtva čkim kolima. - Moj Bože! - Jack se obrati Laurie. - Nikad mi to nisi is-pri čala. - Nastojim ne razmišljati o tome - re če Laurie. Tada istim tonom doda: - Vi me ovdje pri čekajte. Laurie skrene u mrtvozornikov ured po kopiju liste pregra-daka u kojima su se nalazila tijela pristigl a prethodne ve čeri. - Ne mogu zamisliti kako je biti zatvoren u lijesu - primijeti Jack. Strese se. Najviše se bojao visin a, ali su zatvoreni, stiješnjeni prostori bili odmah na dr ugom mjestu. - Ni ja - složi se Lou. - No ona se sjajno oporavil a. Sat ili dva nakon što je izašla iz lijesa uspjel a je smisliti na čin na koji ćemo se oboje spasiti. To mi ne služi na čast budu ći da sam ja pošao spasiti nju. - Isuse! - Jack odmahne glavom. - Dosad sam mislio da se ne može smisliti ništa gore od vezivanja lisi činama za odvod su-dopera dok se dvoje ubojica prepi re tko će me srediti. 27 Laurie je izašla iz ureda mašu ći papirom. - Pregradak sto je-danaest - re če. - I bila sam u pravu. Tijelo nije rendgenski snim-ljeno. Laurie krene kao -da je na utrkama. Jack i Lou mora li su tr čkarati za njom. Zaputila se ravno prema odreñenom pre-gratku. Stigavši onamo, tutnula je fascikl pod lijevu ruku, a de-snom je okrenula kvaku. Jednim vještim, uvježbanim pokretom otvorila je vratašca i izvukla podložak na kugli čnim ležajevima. Laurieno se čelo namršti. - Ovo je čudno! - primijeti. Podložak je bio prazan uz izu-ze tak nekoliko krvavih mrlji i skru ćenih iscjedaka. Laurie vrati podložak unutra i zatvori vratašca. Po novno pro-vjeri broj. Nije pogriješila. Tijelo bi trebalo biti u pregratku sto jedanaest. Nakon što je još jednom pogledala listu kako bi se uvjerila da nije pogrešno pro čitala broj, Laurie ponovno otvori vratašca pre-gratka, zakloni o či od bljeska stropnog svjetla i zagleda se u du-bin u

mračne unutrašnjosti. Nije bilo nikakve sumnje: u pregr atku nema posmrtnih ostataka Carla Franconija. - Koji je ovo vrag? - požali se Laurie. Tresnula je vratašcima. Kako bi se uvjerila da nije došlo do neke glupe greške, pootva-rala je sve susjedne preg ratke. Tamo gdje su se nalazila tijela pro-vjerila je imena i pristupne brojeve. No uskoro je postalo očito: Carla Franconija nema me ñu njima. - Ne mogu vjerovati - razdraženo će Laurie. - Prokleto je tijelo nestalo! Smiješak se pojavio na Jackovu licu kad se pokazalo da je pregradak sto jedanaest prazan. Pred Laurienim ozloje ñenim mr-štenjem nije se mogao suzdržati. Prasne u s mijeh. Nažalost, nje-gov je smijeh samo još više naljutio Laurie. - Žao mi je - izusti Jack. - Intuicija mi je govori la da će te ovaj slu čaj uvaliti u birokratske nevolje. Nisam imao pravo. Uva-lit će birokraciju u nevolje. 28 2. POGLAVLJE ? 4. OŽUJKA 1 997. 1 3.3D COGO, EKVATORIJALNA GVINEJA Kevin Marshall odloži olovku i 2agleda se kroz proz or iznad svog pisa ćeg stola. Za razliku od nemira što je vladao u njemu, vani je vrijeme bilo prili čno ugodno, a pojavili su se i dijelovi pla-vog neba kakvog Kevin ve ć mjesecima nije vidio. Suha je sezona kona čno po čela. Jasno, nije bila suha; samo što nije padala kiša onako često kao u kišnoj sezoni. Negativna strana bio je n agli porast temperature zraka pa su se ponekad osje ćali kao u pe ć-nici. Trenutno je bilo trideset šest stupnjeva u hladu. Kevin tog jutra nije uspješno radio niti je no ću dobro spavao. Tjeskoba što ga je mu čila prethodnog dana po četkom kirurških zahvata nije se ublažila. Zapravo s e pogoršala, pogotovo nakon neočekivana poziva izvršnog upravitelja GenSvsa, Tavlor a Ca-bota. Kevin je s čovjekom razgovarao samo jednom prije toga. Ve ćina je ljudi u kompaniji to izjedna čavala s razgovorom s Bo-gom. Kevinovu je nelagodu uve ćao još jedan stup dima što je s Išla Francesca viju gao prema nebu. Primijetio ga je kad je tog jutra stigao u laborato rij. Koliko je on mogao odrediti, uzdizao se s isto g mjesta kao i prethodnoga dana; s okomite strane str mine od kre čnjaka. Činjenica da se dim više ne vidi nije ga utješila. 29 Odlu čivši da više ne će pokušavati raditi, Kevin skine bijeli la-boratori jski ogrta č i prebaci ga preko stolice. Nije bio posebno gladan, ali je znao da je njegova doma ćica, Esmeralda, pripremila ru čak pa se osje ćao obveznim pojaviti se kod ku će. Kevin je silazio niz tri niza stuba obuzet zabrinut ošću. Neko-liko je suradnika prošlo kraj njega i pozdravilo ga, ali se činilo da ih Kevin uop će nije vidio. Bio je posve zaokupljen svojim bri-ga ma. Tijekom posljednja dvadeset četiri sata shvatio je da mora nešto poduzeti. Probl em se neće sam od sebe riješiti kako se nadao prije tjedan dana kad j e prvi put vidio dim. Nažalost, nije imao pojma što bi trebao u činiti. Znao je da nije nikakav heroj; zapravo je ti jekom godina sebe po čeo smatrati nekom vrstom kukavice. Mrzio je sukobe i izbjegavao ih. Kao dje čak nije se htio ni u čemu natjecati, osim u šahu. Odrastao je više manje kao samotnik. Kevin zastane pred staklenim izlaznim vratima. S dr uge strane trga vidio je uobi čajenu skupinu vojnika ispod lukova stare Gradske vije ćnice. Posvetili su se svojim uobi čajenim aktiv-nostima i besposleno provodili dan. Neki su sjedili na starom na-mještaju od trske i igrali karte, a drugi su se naslanjali na zgradu i me ñusobno se prepirali svojim kreštavim glasovima. Got ovo su svi pušili. Cigarete su činile dio njihove pla će. Imali su na sebi prljave kamuflažne odore, ogulj ene vojni čke čizme i crvene be-rete. Svi su imali automatske pušk e prebačene preko ramena ili na dohvat ruke. Od trenutka kad je Kevin stigao u Cogo prije pet go dina, vojnici su ga plašili. Cameron Mclvers, šef sigurnosti koji je Ke-vinu pokazao okolinu, rekao j e da je GenSvs za zaštitu uposlio dobar dio vojske Ekvatorijalne Gvineje. Kasnije je Cameron pri-znao da je takozvano zapošljavanje vojnika zapravo dodatni mito vladi, ministru obrane i ministru teri torijalne administracije. Kevina su vojnici više podsje ćali na gomilu nezrelih tinejdžera nego na zaštitnik e. Put im je bila poput ulaštene ebanovine. Nji-hova bezizražajna lic a i uzvinute obrve ostavljala su dojam pre- 30 žira i dosade. Kevin je uvijek imao nelagodan osje ćaj da jedva če-kaju neku izliku za korištenje oružja.

Kevin gurne vrata i zaputi se preko trga. Nije gled ao prema vojnicima, ali je iz iskustva znao da ga bar nekolicina promatra, a od toga mu se koža najež ila. Kevin nije znao ni rije či fanga, glav-nog lokalnog narje čja, pa nije imao pojma što govore. Čim se maknuo sa središnjeg trga, Kevin se malo opus tio i usporio korak. Kombinacija sparine i stopostotne vlažnosti zraka podsje ćala je na neprekidnu parnu kupelj. Čovjek se znojio bez obzira što bi radio. Nakon samo nekoliko minuta Kevin je o sjetio kako mu se košulja lijepi za le ña. Kevinova se ku ća nalazila na pola puta izme ñu bolni čko-labo-ratorijskog kompleksa i pristaništa, samo tri bloka dalje. Gradi ć je bio malen, ali je u svoje vrijeme o čito bio privla čan. Vidjelo se da su kuće u po četku imale štukaturu jarkih boja i crveni crijep na krovu. Vrijeme je izblijedjelo boje do pastelnih. Škure su bile od one vrste koje imaju ša rke na vrhu. Ve ćina je u užasnom sta-nju, osim onih na obnovljenim zgradama. Na ulicama su bile ne -maštovite rešetke, ali su tijekom godina poplo čene uvoznim gra-nitom što je služio kao balast na j edrenjacima. Za španjolskog kolonijalnog razdoblja gradi ć je svoje bogatstvo crpio iz poljopri-vrede, posebn o su proizvodili kakao i kavu, te je bez problema uzdržavao nekoliko tisu ća ljudi. No povijest gradi ća dramati čno se promijenila nakon 1959., godine u kojoj je Ek vatorijalna Gvineja stekla nezavisnost. Ma-cias Nguema, novi predsjedni k, brzo se preobrazio iz voljom na-roda izabranog službenika u najgoreg, sadisti čkog diktatora kon-tinenta čija je okrutnost uspjela nadvisiti čak i grozote Idi Amina iz Ugande te Jean-Bedel Boka sse iz Srednjoafri čke Republike. To je na zemlju djelovalo poput apokalipse. Nakon što je ubijeno pe deset tisu ća ljudi, tre ćina stanovništva zemlje je pobjegla, uklju čuju ći sve španjolske doseljenike. Ve ćina gradi ća je desetko-vana, posebno Cogo koji je posve napušten. Cesta što je povezi-vala Cogo s ostatkom zemlje prepuštena je propadanju i uskoro se njome uop će nije moglo pro ći. 31 Niz je godina gradi ć predstavljao samo zanimljivost za povre-mene posje titelje koji su malenim motornim čamcima dolazili iz obalnog gradi ća Acalavonga. Džungla se po čela širiti prema gra-di ću kad je na njega slu čajno naišao predstavnik GenSvsa prije sedam godina. Čovjek je odmah shvatio da je Cogo, zahvaljuju ći svojoj izoliranosti i bezgrani čnim tropskim šumama što su ga okruživale, savršeno mjesto za objekte u kojima će GenSvs uzga-jati primate. Vrativši se u Malabo, g lavni grad Ekvatorijalne Gvi-neje, predstavnik GenSvsa odmah j e počeo pregovarati s tadaš-njom državnom vladom. Budu ći da je zemlja bila jedna od naj-siromašnijih u Afr ici i stoga joj je o čajnički trebala strana valuta, novi je predsjednik objeru čke zgrabio priliku pa su se pregovori vrlo brzo odv ijali. Kevin za ñe za posljednji ugao i približi se svojoj ku ći. Tvrtka GenSvs ju je s ukusom obnovila pa je bila kao iz pri če. Zapravo je to bila jedna od najpoželjnijih ku ća u gradi ću, a time i pred-met zavisti mnogih djelatnika GenSvsa, posebno šefa sigurnosti, Camerona Mclversa. Samo su Siegfried Spallek, upravitelj Zone, i Bertram Edwards, glavni veterinar, imali sli čan smještaj. Kevin je svoju sreću pripisao zauzimanju dr. Ravmonda Lvonsa za njega, ali nije znao je li doista tako. Kuću je u tradicionalnom španjolskom stilu sredinom de vet-naestog stolje ća izgradio uspješni trgovac koji se bavio uvozom i izvozom. Prizemlje j e bilo nadsvo ñeno lukovima kao i Gradska vijećnica, a ranije su se tu nalazile prodavaonice i skl adišta. Prvi je kat bio predvi ñen za stanovanje, a imao je tri spava će sobe, tri kupaonice, prostranu dnevnu sobu, blago vaonicu, kuhi-nju i si ćušan stan za doma ćicu. Sa sve četiri strane okruživala ga je veranda. Na drugom se katu nalazila golema prostorija s podom od širokih dasaka i dva ogromna svije ćnjaka od kovanog željezu. U nju se s lako ćom moglo smjestiti stotinjak ljudi i o čito se koristila za velike skupove. Kevin u ñe i uspne se središnjim stubištem što je vodilo do uskog hodnika. Odatle po ñe u blagovaonicu. Kao što je o čeki-vao, stol je bio postavljen za ru čak. 32 Kuća je bila prevelika za Kevina, pogotovo zato što ni je imao obitelji. To je i rekao kad su mu je prvi put pokazali, ali mu je Siegfried Spallek objasnio da je o tome odlu čeno u Bostonu te ga je upozorio neka se ne buni. Tako je Kevin prihvatio ono što mu se nudilo, ali se često nelagodno osje ćao zbog zavisti suradnika. Esmeralda se pojavila kao nekom čarolijom. Kevin se pitao kako joj to uvijek uspijev a. Činilo se da stalno budno pazi kad će se on približiti ku ći. Bila je to ugodna žena neodre ñene dobi, okrugla lica i žalosnih o čiju. Uvijek je odijevala usku ravnu haljinu od mate rijala jarkih boja, a oko glave bi čvrsto vezala od-govaraju ći rubac. Osim maj činog jezika, te čno je govorila špa-njolski, a pomalo i engleski koji joj se iz dana u dan popravljao. Esmeralda je od ponedjeljka do petka živjela u pros toru predvi ñenom za služin čad. Vikende je provodila sa svojom obite-lji u selu što ga je tvrt ka GenSvs izgradila duž isto čne obale uš ća za mnoge ekvatogvinejske radnike zaposlene u Zoni, kak o se zvalo cijelo podru čje što ga je GenSvs

zauzimao. Ona i njezina obitelj došli su iz Bata, n ajvećeg kopnenoga grada države. Glavni grad zemlje, Malabo, nalazio se na otoku zvanom Bioko. Kevin je rekao Esmeraldi da i tijekom tjedna nave čer odlazi ku ći ako želi, ali je ona to odbila. Kad je Kevin ostao uporan, rekla mu je da joj je nare ñeno da ostane u Cogu. - Imate telefonsku poruku - do čeka ga Esmeralda. - Oh - nervozno će Kevin. Bilo mu se ubrzalo. Telefonske su poruke b ile rijetkost, a u trenutnom stanju nisu mu potrebna ne-o čekivana doga ñanja. Dovoljno ga je uznemirio poziv Tavlora Cabota usred no ći. - Poruka je od dr. Ravmonda Lvonsa iz New Yorka - n astavi Esmeralda. - Želi da ga nazovete. Činjenica da je rije č o prekomorskom pozivu nije iznenadila Kevina. Zahv aljuju ći satelitskim komunikacijama što ih je GenSvs postavio u Zoni bil o je daleko lakše nazvati Europu ili Sjedinjene Države nego Batu, grad udaljen samo devedesetak kil ometara prema sjeveru. Telefonski razgovori s Malabom bili su gotovo nemogu ći. 33 Kevin se zaputi prema dnevnoj sobi. Telefon se nala zio na stolu u kutu. - Hoćete li jesti ru čak? - upita Esmeralda. - Da - odgovori Kevin. Još uvijek nije ogladnio, al i nije želio uvrijediti Esmeraldu. Kevin sjedne za stol. Drže ći ruku na slušalici brzo izra čuna da je u New Yorku oko osam sati ujutro. Upita se zašto ga je dr. Lyons zvao te zaklju či da to ima neke veze s njegovim krat-kim razgovoro m s Tavlorom Cabotom. Kevinu se nije svi ñala po-misao o obdukciji na Carlu Franconiju, a zac ijelo se neće sviñati ni Ravmondu Lvonsu. Kevin je upoznao Ravmonda prije šest godina. To se dogo-dilo u New Yorku tijekom seminara Ameri čkog društva za una-pre ñivanje znanosti gdje je Kevin predstavio jedan svoj rad. Ke-vin je mrzio predstavljanje radova i rijetko je to činio, ali tom ga je prilikom na to prisilio voditel j njegovog odsjeka na Harvardu. Još od vremena kad je branio s voju disertaciju bavio se transpo-zicijom kromosoma: procesom u kojem su kromosomi razmjenji- vali djeli će i čestice kako bi poboljšali prilagodljivost vrsta, a time i evoluciju. Taj se f enomen posebno često doga ñao tijekom stva-ranja spolnih stanica, procesa poznatog kao mejoza. Slučajnost je htjela da su tijekom istog seminara i u i sto vri-jeme kad je Kevin trebao govoriti James Watson i Francis Crick održavali vrlo popularan gov or o godišnjici njihova otkri ća struk-ture DNA. Stoga je vrlo malo ljudi došlo slušati Kevina. Jeda n od nazo čnih bio je Ravmond. Nakon toga Ravmond je prišao Kevinu. Posljedica njihova razgov ora bilo je Kevinovo napuštanje Harvarda i zapošljavanje u tvrtki GenSvs. Pomalo drhtavom rukom Kevin podigne slušalicu i naz ove. Ravmond se javi nakon prve zvonjave što je značilo da je čekao kraj telefona. Veza je bila kristalno čista, kao da je čovjek u su-sjednoj sobi. - Imam dobre vijesti - po čne Ravmond čim je shvatio da je s druge strane Kevin. - Ne će biti obdukcije. Kevin ne odgovori. U glavi mu je vladala zbrka. 34 - Nije li ti laknulo? - upita Raymond. - Znam da te je Cabot sino ć nazvao. - Donekle mi je laknulo - re če Kevin. - Ali s obdukcijom ili bez nje, po činjem dvojiti o cijeloj operaciji. Sad je Ravmond šutio. Tek što je riješio jedan pote ncijalni problem, a ve ć je iskrsnuo drugi. - Možda smo pogriješili - nastavi Kevin. - Želim re ći, možda sam ja pogriješio. Savjest me po činje mučiti i pomalo se bojim. Ja sam zapravo čisti znanstvenik. Ova primijenjena znanost mi ne le ži. - O, molim te! - razdraženo će Ravmond. - Nemoj kompli-cirati stvari! Ne sad. Mi slim, imaš laboratorij kakvog si oduvijek želio. Dao sam sve od sebe kako bih ti nabavio svaki prokleti ko-madi ć opreme što si ga zatražio. Povrh toga, stvari se jako dobr o razvijaju, pogotovo kad je rije č o vrbovanju. Dovraga, s dividen-dama dionica što ih gomilaš, bit ćeš bogataš. - Nikad nisam namjeravao postati bogatašem - re če Kevin. - Mogu ti se dogoditi i gore stvari - primijeti Rav mond. - Ma daj, Kevine! Nemoj mi to raditi. - I kakva mi korist od bogatstva kad moram boraviti ovdje usred mraka? - izusti Kevin. Protiv njegove volje u mislima mu se pojavi slika upravitelja, Sie gfrieda Spalleka. Kevin zadrhti. Užasavao se tog čovjeka. - To nije zauvijek - re če Ravmond. - Sam si mi rekao da ćeš uskoro biti gotov, da je sustav gotovo savršen. Kad doista budeš gotov, nekoga ćeš u sve uputiti pa će zauzeti tvoje mjesto, a ti ćeš se vratiti ovamo. S tvojom gomilom novca mo ći ćeš izgraditi la-boratorij iz snova. - Opet sam vidio kako se dim uzdiže s otoka - re če Kevin.

- Baš kao i prošli tjedan. - Zaboravi taj dim! - obrecne se Ravmond. - Prepust io si se mašti na volju. Umjesto uzrujavanja ni zbog čega, usredoto či se na svoj rad da ga možeš što prije privesti kra ju. Ako imaš slo-bodnog vremena, po čni maštati o laboratoriju što ćeš ga izgraditi kad se vratiš ovamo. 35 Kevin kimne. Raymond je u pravu. Kevina je djelomic e bri-nulo i to da se nikad ne će moći vratiti na sveu čilište ako se sazna u što je bio upleten u Africi. Nitko ga ne bi zaposlio, a o polo-žaju stalnog sveu čilišnog nastavnika ne bi se mogao ni sanjati. No ak o bi imao vlastiti laboratorij i prihode, ne bi morao brinuti. - Slušaj - re če Ravmond - do ći ću po zadnjeg pacijenta kad bude spreman, a to bi tr ebalo biti uskoro. Tada ćemo opet raz-govarati. U me ñuvremenu imaj na umu da je gotovo sve riješeno, a n ovac se slijeva u naše škrinje. - Dobro - nevoljko će Kevin. - Samo nemoj po činiti neku glupost - re če Ravmond. - Obe- ćaj mi! - Dobro - ponovi Kevin malo vedrije. Kevin spusti slušalicu. Ravmond je bio uvjerljiva o soba te bi se Kevin osje ćao bolje nakon svakog razgovora s njim. Kevin se odgurne od stola i po ñe natrag u blagovaonicu. Po-slušao je Ravmondov sav jet i pokušavao razmišljati o mjestu na kojem će izgraditi svoj laboratorij. Puno je čimbenika govorilo u prilog Cambridgea, Massachusetts, zbog veza što ih je Kevin imao na Harvardu i MIT-u. No možda bi ipak bilo bolje negdje dalje od grada, primjerice u New Hampshireu. Za ručak je bila bijela riba koju Kevin nije prepoznao. K ad je pitao, Esmeralda mu je na fangu rekla kako se riba zove, a to Kevinu ništa nije zna čilo. Sama je sebe iznenadio kad je pojeo više no št o je očekivao. Razgovor s Ravmondom pozitivno je dje-lovao na njegov tek. Mogu ćnost posjedovanja vlastita laboratorija još uvijek ga je prekomjerno privla čila. Nakon ru čka Kevin je svoju vlažnu košulju zamijenio čistom i svježe izgla čanom. Jedva je čekao da se vrati na posao. Kad je pošao prema stubama, Esme ralda ga je pitala kad želi ve čeru. Rekao joj je u sedam, kao i obi čno. Dok je Kevin ru čao, s oceana su se dokotrljali teški sivi ob-laci. Kad je izašao iz svoje ku će, već je pljuštalo, a cesta ispred ku će pretvorila se u slapove što su jurili prema prist aništu. Pogle-davši na jug preko Estuario del Muni, Kevin ugleda jarku sun - 36 čanu svjetlost kao i kompletnu dugu. Vrijeme je u Ga bonu još uvijek vedro. Kevina to nije čudilo. Bilo je trenutaka kad je kiša padala na jednoj strani ul ice, a na drugoj nije. Pretpostavivši da će kiša padati barem još sat vremena, Kevin zaobi ñe kuću pod zaštitom arkade i sjedne u svoju crnu tojotu. Iako je vožnja do bolni ce bila smiješno kratka, Kevin je držao pa-metnijim voziti se nego cijelo poslijepodne biti mokar. 37 3.POGLAVLJE ? 4. DZUJKA 1 997. S.45 NEW YDRK CITY - Dakle, što želiš da u činimo? - upita Franco Ponti i pogleda svog šefa, Vi nnieja Dominicka, u retrovizoru. Nalazili su se u Vinniejevu lincolnu. Vinnie je sjedio na stražnjem sjedalu i nagi-njao s e naprijed dok se desnom rukom držao za ru čku iznad prozora. Gledao je zgradu broj 126 u Šezde set četvrtoj ulici. Ku ća od crvenkasto-sme ñeg pješ čenjaka izgra ñena je u francu-skom rokoko stilu s visokim, lukovima nadsvo ñenim prozorima. Prozori u prizemlju imali su rešetk e radi zaštite. v - Čini se prili čno otmjenim mjestom - re če Vinnie. - Naš se doktor dobro pobrinuo za sebe. - Hoću li parkirati? - upita Franco. Automobil se nalazi o na-sred ulice, a taksi iza njih uporno je trubio. - Parkiraj! - odlu či Vinnie. Franco je krenuo naprijed dok nije stigao do hidran ta. Stao je uz plo čnik. Taksi je prošao kraj njih, a vozač im je mahnito po-kazivao prosta čke znakove. Angelo Facciolo odmahne glavom i izusti pogrdni komentar na ra čun ruskih taksista. Angelo je sje-dio na suvoza čevu mjestu. 38 Vinnie iza ñe iz automobila. Franco i Angelo hitro u čine isto. Sva su trojica imala na sebi besprijekorne kapute marke Salvatore Ferragamo u ra zličitim nijansama sive boje.

- Misliš da možemo ovako ostaviti automobil? - upi ta Franco. - Pretpostavljam da će ovo biti kratak sastanak - re če Vinnie. - Ali stavi na upravlja čku plo ču znak Dobrotvornog policijskog udruženja. Tako ćemo uštedjeti pedeset dolara. Vinnie po ñe natrag do broja 126. Franco i Angelo krenu za nji m na svoj vje čno oprezni na čin. Vinnie pogleda plo ču unutraš-njeg telefonskog sustava. - Ovo je dvojni objekt - re če. - Izgleda da našem doktoru ipak ne ide tako dobro kako sam mislio. -Vi nnie pritisne puce dr. Ravmonda i pri čeka. - Halo? - začuje se ženski glas. - Došao sam posjetiti doktora - re če Vinnie. - Zovem se Vinnie Dominick. Uslijedila je stanka. Vinnie se vrškom Gucci cipele poigravao čepom boce. Franco i Angelo promatrali su ulicu. Iz plo če se ponovno za čuo zvuk. - Halo, ovdje dr. Lyons. Mogu li vam pomo ći? - Vjerujem da možete - re če Vinnie. - Treba mi petnaestak minuta vašeg vremen a. - Nisam siguran da vas poznajem, gospodine Dominick -reče Ravmond. - Možete li mi re ći o čemu je riječ? - Riječ je o usluzi što sam vam je no ćas učinio - odgovori Vinnie. - Za uslugu je zamolio naš zajedni čki poznanik, dr. Da-niel Levitz. Uslijedila je stanka. - Vjerujem da ste još tamo, doktore - re če Vinnie. - Da, naravno - re če Ravmond. Za čulo se hrapavo zujanje. Vinnie gurne teška vrata i uñe. Njegova potr čkala po ñu za njim. - Mislim da dobri doktor nije naro čito oduševljen našim po-sjetom - primijeti Vinnie t ijekom vožnje malenim dizalom. Tri su muškarca bila stiješnjena p oput sardina. 39 Raymond je do čekao svoje posjetitelje kad su izašli iz dizala. O čito je bio nervozan dok se rukovao sa svakim pojedina čno. Kretnjom im je pokazao neka u ñu u stan, a potom ih je poveo u malenu radnu sobu obloženu mahagonijem. - Je li netko za kavu? - upita Ravmond. Franco i An gelo pogledaju Vinnieja. - Neću odbiti espresso ako vam nije teško - re če Vinnie. Franco i Angelo su rekli da će i oni isto. Ravmond podigne telefonsku slušalicu na pisa ćem stolu i na-ru či kavu. Ravmondovi najgori strahovi postali su stvarnost čim je ugle-dao svoje nepozvane goste. Njemu su izgledali poput stereotipa iz drugorazrednog filma. Vinnie je bio visok otprilike sto sedam-deset centimetara, tamne puti i zgodan, punih crta lica i kose za-lizane unatrag. On je o čito bio šef. Druga su dvojica bila viša od sto osamdeset centimetara, a obojica su bili mršavi. Imali su tanke noseve i usne te duboko usa ñene sitne o či. Mogli su biti bra ća. Osnovnu razliku u njihovu izgledu činila je Angelova koža. Ravmond je pomislio da izgleda poput površine Mjeseca. - Mogu li uzeti vaše kapute? - upita Ravmond. - Ne kanimo se dugo zadržati - re če Vinnie. - Barem možete sjesti - ponudi Ravmond. Vinnie se spusti u kožnati naslonja č. Franco i Angelo uko- čeno sjednu na kau č presvu čen baršunom. Ravmond se smjesti za pisa ći stol. - Što mogu u činiti za vas, gospodo? - upita Ravmond nasto-je ći ostaviti dojam samopouzdanja. - Usluga koju smo za vas no ćas učinili nije bila baš jedno-stavna - re če Vinnie. - Mislili smo da će vas zanimati kako smo to sredili. Ravmond se kratko, neveselo nasmijao. Podigao je ru ke kao da nešto tjera od sebe. - To nije potrebno. Siguran sam da vi... - Mi inzistiramo - prekine ga Vinnie. - To ima posl ovnog smisla. Vidite, ne bismo željeli da pomislite kako se nismo iz-nimno potrudili zbog vas. 40 - To ni na trenutak ne bih pomislio - pobuni se Rav mond. - Pa samo da budemo sigurni - re če Vinnie. - Vidite, nije lako izvu ći tijelo iz mrtva čnice jer oni rade dvadeset četiri sata dnevno, a cijelo je vrijeme dežuran čovjek iz osiguranja. - Ovo nije potrebno - re če Ravmond. - Ne bih volio znati pojedinosti, ali sa m jako zahvalan na trudu što ste ga uložili. - Šutite, dr. Lyons, i slušajte! - naredi Vinnie. Z astane na tre-nutak kako bi organizirao misli. - Im ali smo sre će jer Angelo po-znaje momka po imenu Vinnie Amendol a koji radi u mrtva čnici. Taj je momak poznavao Paulija Cerina, tipa za kojeg je Ang elo radio, ali je sad u zatvoru. Angelo sad radi za mene, a s onim što zna uspio je uvjeriti momka d a nam to čno kaže gdje su po-hranjeni ostaci gospodina Franconija. Momak nam je dao još neke pod atke pa smo mogli u ći onamo usred no ći.

U tom su trenutku stigle kave. Donijela ih je Darle ne Polson koju je Ravmond predstavio kao svoju pomo ćnicu. Čim je poslu-žila kavu, Darlene je izašla. - Zgodna pomo ćnica - primijeti Vinnie. - Vrlo je efikasna - prokomentira Ravmond. Nesvjesn om je kretnjom obrisao čelo. - Nadam se da ne izazivamo nelagodu u vama - re če Vinnie. - Ne, uop će - malo prebrzo će Ravmond. - Tako smo bez poteško ća iznijeli tijelo - nastavi Vinnie. - I riješili sm o ga se pa ga više nema. No kao što vam je zasigurno jasno, to nije bilo poput šetn je parkom. Zapravo je predstavljalo veliku muku jer smo imali jako malo vremena za planiranje. - Pa, ako postoji nešto što mogu ja u činiti za vas - ponudi Ravmond nakon neugodne stanke u razgovoru. - Hvala vam, doktore - re če Vinnie. Istresao je u sebe kavu kao da pije žesto ko pi će. Odložio je šalicu i tanjuri ć na rub stola. - Rekli ste to čno ono čemu sam se nadao, a to nas dovodi do razloga moje nazočnosti ovdje. Dakle, zacijelo znate da sam ja klijen t baš kao što je bio Franconi. Što je još važnije, klijent je i moj jedanaestogodišnji sin, V innie mla ñi. Zapravo, njemu će vaše usluge zacijelo trebati prije nego meni. Zna či da nam slijede 41 dvije naplate, kako vi to zovete. Želio bih predlož iti da ove go-dine ne platim ništa. Sto kažete? Raymond spusti pogled na površinu stola. - Zapravo govorimo o usluzi za uslugu - re če Vinnie. - Mi-slim da je to pošteno. Ravmond pro čisti grlo. - Morat ću razgovarati s mo ćnicima -re če. - Sad, to je prva neljubazna stvar koju ste rekli - doda Vin-nie. - Koliko je meni poznato, vi ste taj moćnik. Zato me vrije ña ovo zavla čenje. Promijenit ću svoj prijedlog. Ne ću ništa platiti ni ove ni idu će godine. Nadam se da razumijete u kom pravcu nas v odi ovaj razgovor. - Razumijem - re če Ravmond. S o čitim je naporom progutao slinu. - Pobrinut ću se za to. Vinnie ustane. Franco i Angelo u činili su isto. - Tako valja -re če Vinnie. - Ra čunam s tim da ćete vi razgovarati s dr. Danie-lom Levitzom i upoznati ga s našim dogovorom. - Svakako - re če Ravmond. Ustao je. - Hvala na kavi - re če Vinnie. - Izvrsna je. Komplimenti va-šoj pomo ćnici. Ravmond je zatvorio vrata za gangsterima i naslonio se na njih. Bilo mu je lu ñački tuklo. Darlene se pojavila na vratima što su vodila u kuhinju. - Je li bilo onako loše kako si se bojao? - upita. - Još gore! - odgovori Ravmond. - Ponašali su se to čno u skladu s o čekivanjima. Sad se moram nositi s mafijašima koji za-htijevaju besplatnu vož nju. Pitam te, što još može po ći po zlu? Ravmond se odgurne od vratiju i po čne hodati. Nakon samo nekoliko koraka zatetura. Dar lene ispruži ruku i pridrži ga. - Je li ti dobro? - upita. Ravmond pri čeka trenutak, a potom kimne. - Da, dobro mi je - re če. - Samo mi se malo vrti u glavi. Zahvaljuju ći toj situaciji s Franconijem, no ćas nisam sklopio oka. - Možda bi trebao odgoditi sastanak što si ga plani rao s no-vim lije čnikom - predloži Darlene. 42 - Mislim da imaš pravo - re če Ravmond. - U ovakvu stanju vjerojatno ne bih niko ga uspio uvjeriti da nam se pridruži, čak i da je pred ste čajem. 43 4.POGLAVLJE ? 4. OŽUJKA 1 997. 1 9.DD NEW YDRK CITY Laurie je dovršila sjeckanje povr ća za salatu, prekrila zdjelu papirnatim ubrusom i s tavila je u hladnjak. Tada je izmiješala za- čine, jednostavnu kombinaciju maslinova ulja, svježe g češnjaka, bijelog octa i samo kapi balzama. I to je stavila u hladnjak. Okre-nuvši se janje ćem butu, o čistila je malo masno će što ju je mesar ostavio, stavila meso u salamuru što ju je ranije pripremila, a po-tom i to spremila u hladnjak. Posljednji je zadatak bio p riprema-nje arti čoka. Hitro je odrezala dno i nekoliko velikih, žilavih li-stova. Brišu ći ruke kuhinjskom krpom, Laurie je pogledala na zid nu uru. Budu ći da je poznavala Jackov raspored, zaklju čila je da je ovo pravi trenutak za poziv. Poslužila se zidnim telefonom kraj sudopera. Dok je birala broj, mogla je zamisliti kako se Jack penje za-kr čenim stubištem svoje zapuštene zgrade. Iako je mislila da ra-zumije zašto je u po četku unajmio taj stan, nikako nije mogla shvatiti

zašto je i dalje tamo živio. Ku ća je djelovala depresivno. S druge strane, osvrnuvš i se po svome stanu, morala je priznati da se ne razlikuje puno o d Jackova, osim što on ima gotovo dvo-struko više prostora. 44 Telefon je zvonio s druge strane žice. Laurie je br ojila. Kad je stigla do broja deset, po čela je sumnjati u svoje poznavanje nje-gova rasporeda. Upr avo je htjela spustiti slušalicu kad se Jack ja-vio. - Da? - grubo re če. Ostao je bez daha. - Večeras imaš sre će - reče Laurie. - Tko je to? - upita Jack. - Jesi li to ti, Laurie? - Zvuči kao da si ostao bez daha - primijeti Laurie. - Zn ači li to da si izgubio utakmicu? - Ne, znači da sam pretr čao četiri stubišta kako bih se javio na telefon - re če Jack. - Sto se doga ña? Nemoj mi re ći da si još na poslu? - Zaboga, ne - re če Laurie. - Ve ć sam sat vremena kod ku će. - Dakle zašto ve čeras imam sre će? - upita Jack. - Na putu ku ći stala sam u prodavaonici i kupila sve što je potr ebno za tvoju omiljenu ve čeru - odgovori Laurie. - Sve je spremno za pe ćnicu. Ti se samo moraš istuširati i dovu ći ovamo. - A ja sam mislio da ti dugujem ispriku jer sam se smijao kad je mafijaš ispario - re če Jack. - Ako je potrebno nešto nadokna-diti, to bih zasigurno ja tr ebao u činiti. - Nije rije č ni o kakvom nadokna ñivanju - re če Laurie. - Jednostavno bih uživala u tvom društvu. Ali postoji jedan uvjet. - Hmm - reče Jack. - Koji? - Večeras bez bicikla - re če Laurie. - Moraš do ći taksijem ili povla čim poziv. - Taksiji su opasniji od mog bicikla - pobuni se Ja ck. - Nema rasprave - re če Laurie. - Uzmi ili ostavi. Ako i kad dospiješ pod autobus i završiš na stolu u grobnici, ne želim se osje ćati odgovornom. - Laurie je osjetila kako joj se li ce zarume-njelo. O tom se pitanju nije voljela čak ni šaliti. - U redu - složi se Jack. - Trebao bih sti ći za trideset pet do četrdeset minuta. Da donesem vino? - To bi bilo sjajno. 45 Laurie je bila zadovoljna. Nije bila sigurna ho će li Jack pri-hvatiti poziv. Tijekom protekle godin e počeli su zajedno izlaziti, a Laurie je prije nekoliko mjeseci sama sebi priznala da se zalju-bila u njega. No Jack izgleda nije želio dopustiti da se n jihov od-nos razvije u nešto više. Kad je Laurie pokušala inzistirati na tome, Jack je reagirao udal javanjem. Osjetivši se odba čenom, Laurie je odgovorila ljutnjom. Tjednima su razgovarali samo p o-slovno. Tijekom posljednjeg mjeseca njihov se odnos polako popra-vio. Ponovno su se po čeli vi ñati, ali bez obveza. Ovog je puta Laurie shvatila da ga ne smije požurivati. Problem je bio u tome što to nije bilo lako u dobi od trideset sedam godina. Lau-rie je od uvijek željela jednog dana postati majkom. Uskoro će joj biti trideset osam. Četrdeseta se brzo približavala te je Laurie osje ćala da više nema puno vremena. Budu ći da je sve pripremila za ve čeru, Laurie je obišla svoj jednosobni stan i malo g a pospremila. Vratila je knjige na njihova mjesta na policama, ur edno složila medicinske časopise i ispra-znila Tomovu kutiju s pijeskom. Tom je njezin šest i pol godina stari, žutosme ñi prugasti ma čak, jednako divlji kao i kad je bio ma čić. Laurie je izravnala Klimtovu reprodukciju što ju je mačak naherio kad god bi s police za knjige prelazio na nosa č zastora iznad prozora. Potom se Laurie na brzinu istuširala, preodjenula u traperice i majicu s visokim ovratnikom, te se lagano našminkala. Dok je to činila, ljutito se zagledala u sitne bori će što su se pojavile u kutu njezinih o čiju. Nije se osje ćala nimalo starijom nego onda kad je završila medic inski fakultet, ali se ipak vidjelo da godine prolaze. Jack je stigao na vrijeme. Kad je Laurie pogledala kroz špi-junku, mogla je vidjeti samo nejasne obrise njegova nasmiješena lica jer ga je približio rupici na samo dva centimetra. Nasmiješila se njegovu lakrdijašenju i otklju čala hrpu brava i lokota kojima je osigurala svoja u lazna vrata. - Ulazi, klaune! - re če Laurie. 46 - Želio sam biti siguran da ćeš me prepoznati - re če Jack i pro ñe kraj nje. - Moj otkrhnuti, gornji lijevi sjekuti ć postao je moj zaštitni znak.

Baš dok je Laurie zatvarala vrata, kraji čkom je oka ugledala svoju susjedu, gospo ñu Engler, koja je odškrinula svoja vrata kako bi vidjela tko je došao k Laurie. Laurie je bijesno pogleda. Žena je svuda zabadala svoj nos. Večera je predstavljala pravi uspjeh. Hrana je bila sa vršena, a vino je bilo u redu. Jackova isprika glasila je da se prodavaonica alkoholnih pi ća u blizini njegova stana specijalizirala za to čeno vino, a ne kvalitetniju robu. Tijekom ve čere Laurie se svaki čas morala ugristi za jezik kako bi razgovor držala podalje od osjetljivih tema. Jako bi rado razgovarala o njihov u odnosu, ali se nije usu ñivala. Osje ćala je da je Jackovo oklijevanje proizašlo iz njegove užasne oso bne tragedije. Prije šest godina njegova žena i dvije k ćerke poginule su u padu lokalnog zrakoplova. Jack j e to ispri čao Laurie nakon što su nekoliko mjeseci izlazili, ali kasnije više nije ht io o tome razgovarati. Laurie je osje ćala da je taj gubitak najve ća prepreka u njihovu odnosu. Na neki joj je na čin ta spoznaja pomogla pri-hvatiti Jackovu nevoljkost da se čvršće veže. Jack je bez poteško ća vodio nevezani razgovor. Proveo je ugodnu ve čer igraju ći uli čnu košarku na igralištu u svom susjed-stvu i rado je o tome govor io. Slu čajno je dospio u ekipu s War-renom, u svakom pogledu impresivnim Afroamerikancem, vo- ñom lokalne bande i daleko najboljim igra čem. Jackova i Warre-nova ekipa nije izgubila niti jednu utakmicu. - Kako je Warren? - upita Laurie. Jack i Laurie često su iz-lazili s Warrenom i njegovom djevojkom, Natalie Adams. Laurie ih nije vidjela ve ć jako dugo, otkako su zahladili odnosi izme ñu nje i Jacka. - Warren je Warren - re če Jack. Slegne ramenima. - On ima toliko potencijal a. Svim sam se silama trudio ne bih li ga nago-vorio da se nastavi školov ati, ali se on tome opire. Kaže da moj sustav vrijednosti nije jednak njegovom pa sam odustao. 47 - A Natalie? - Dobro je, valjda - re če Jack. - Nisam je vidio otkako smo zadnji put zaje dno izašli. - Morali bismo to ponovno u činiti - predloži Laurie. - Ne-dostaju mi izlasci s njima. - Dobra ideja - neodre ñeno će Jack. Uslijedila je stanka. Laurie je čula kako Tom prede. Nakon što su pojeli i pospremil i stol, Jack se preselio na kau č. Laurie mu je sjela prekoputa u moderni naslonja č što ga je kupila u Vil-lageu. Laurie uzdahne. Osje ćala se frustriranom. Činilo se nezrelim da ne mogu razgovarati o emotivno važnim pitanjima. Jack pogleda na sat. - Opa! - re če. Pomaknuo se naprijed pa je sjedio na samom rubu kauča. - Već je petnaest do jedanaest -doda. - Morao bih po ći. Sutra je radni dan i krevet me zove. - Još vina? - upita Laurie. Podigla je vr č. Popili su samo če-tvrtinu. - Ne mogu - re če Jack. - Refleksi mi moraju ostati izoštreni zbog vožnje taksijem do ku će. - Ustane i zahvali Laurie na ve- čeri. Laurie je odložila vino i ustala. - Ako nemaš ništa protiv, rado bih pošla s tobom do mrtva čnice. - Sto? - začudi se Jack. Iskrivio je lice u izraz nevjerice. - Ne ideš valjda na posao u ovo doba no ći? Želim re ći, pa nisi čak ni dežurna. - Samo želim ispitati no ćnog tehni čara i čovjeka iz sigurnosti - re če Laurie i po ñe u hodnik po kapute. - Zbog čega, za ime svijeta? - upita Jack. - Želim otkriti kako je nestalo Franconijevo tijelo - reče Lau-rie. Pružila je Jacku njegovu kožnatu jaknu. - Razgovarala sam s ve černjom ekipom kad su stigli na posao danas poslijep odne. - Sto su ti rekli? - Ne baš puno - re če Laurie. - Tijelo je stiglo oko osam i četrdeset pet u pratnji policije i izvjestitelja. Očito je sve podsje- ćalo na cirkus. Pretpostavljam da su zato zaboravili rendgenski 48 snimiti tijelo. Identificirala ga je majka; vrlo em otivan prizor prema svim izvještajima. Do deset i četrdeset pet tijelo je ve ć smješteno u hladnjak u pregradak sto jedanaest. Da kle, držim da je prili čno jasno kako je otmica izvedena tijekom no ćne smjene, izme ñu jedanaest nave čer i sedam ujutro. - Zašto razbijaš glavu oko toga? - upita Jack. - To je pro-blem administracije. Laurie navu če kaput i uzme klju čeve. - Recimo samo da sam se osobno zainteresirala za slu čaj. Jack je zakolutao o čima dok su izlazili na hodnik. - Laurie! -Jack će prijekorno. - Uvalit ćeš se u nevolje zbog toga. Zapamti što ti kažem. Laurie pri tisne puce dizala i ljutito pogleda gos-po ñu Engler koja je, kao i obi čno, odškrinula vrata. - Ta me žena izlu ñuje - primijeti Laurie dok su ulazili u di-zalo. - Ne slušaš što ti govorim - re če Jack.

- Slušam - ustvrdi Laurie. - No ipak ću se pozabaviti ovime. Ovaj podvig u kombinaciji s mojim sukobom s Franconijevim prethodnikom govori mi da t i sitni mafijaši misle da mogu činiti što god im padne na pamet. Misle da su zakoni za druge ljude. Pauli Cerino, čovjek kojega je Lou jutros spomenuo, dao je ubiti ljude kako ne bi morao dugo čekati na transplantaciju rožnja če. To ti dovoljno govori o njihovoj etici. Ne svi ña mi se pomisao da oni vjeruju kako mogu jednostavn o ući u našu mrtva čnicu i od-šetati s tijelom čovjeka kojega su upravo ubili. Izašli su u Devedesetoj ulici i pošli prema Prvoj a veniji. Lau-rie je podigla ovratnik. S East Rivera je puhao povjetarac, a tem-peratura zraka kretala se o ko minus šest stupnjeva. - Sto te navodi na pomisao da su ovo izveli mafijaš i? - upita Jack. - Ne moraš biti vrhunski znanstvenik da bi došao do tog za-klju čka - reče Laurie. Podigla je ruku kad se približio jedan taksi, ali je bez usporavanja pr ojurio kraj njih. - Franconi je tre-bao svjedo čiti kao dio nagodbe. Članovi Vaccaro organizacije na 49 višim položajima naljutili su se ili uplašili, ili oboje. To je stara pri ča. - I tako su ga ubili - re če Jack. - Zašto uzimati tijelo? Laurie slegne ramen ima. - Neću se pretvarati da znam kako mafijaši razmišljaju - re če. - Ne znam zašto su htjeli tijelo. Možda da ne bi imao dostojan pokop. Možda se boje da će ob-dukcija otkriti identitet ubojice. Dovraga, ne znam. No na koncu nije ni važan razlog. - Ja imam osje ćaj da bi razlog ipak mogao biti važan - re če Jack. - Mislim da ćeš se naći na tankom ledu budeš li se u to miješala. - Možda - reče Laurie. Ponovno slegne ramenima. - Nekako se na ñem u ovakvim situacijama. Pretpostavljam da je dio pro-blema u tome što posao trenutno čini središte mog života. - Dolazi slobodan taksi - re če Jack namjerno izbjegavaju ći odgovor na Laurienu posljednju primjedbu. Osjetio je kamo to vodi, a nije se želio upuštati u osobnije razgovore. Vožnja taksijem do ugla Prve avenije i Tridesete ul ice kratko je trajala. Laurie se iskrcala i iznena ñeno ustanovila da je Jack u činio isto. - Ne moraš po ći sa mnom - re če Laurie. - Znam. No ipak idem. U slu čaju da nisi shvatila, prili čno si me zabrinula. Jack se nagnuo kroz prozor taksija i platio voza ču. Laurie je i dalje tvrdila kako Jackova nazo čnost nije potrebna dok su prolazili izme ñu mrtva čkih kola. Ušli su u mrtva čnicu kroz ulaz iz Tridesete ulice. - Nisi li rekao da te krevet zove? - Može čekati - re če Jack. - Nakon Louove pri če o tome kako su te odavde izveli u lijesu, mislim da bih trebao po ći s to-bom. - To je bila posve druga čija situacija. - O, doista? - za čudi se Jack. - Bili su umiješani mafijaši baš kao i sada. 50 Laurie je zaustila kako bi se i dalje bunila, ali j e Jackova pri-mjedba bila na mjestu. Morala je priz nati da je bilo odre ñenih sli čnosti. Prva osoba na koju su naišli bio je no ćni čuvar koji je sjedio u svom si ćušnom uredu. Carl Novak bio je postariji, ljubazni čo-vjek sijede kose, a izgledao je kao da se stisnuo u svojoj odori, najmanje dva broja prevelikoj. Slagao je pasijans,, ali je podig ao glavu kad su Laurie i Jack prošli kraj njegova prozor čića i zastali na otvorenim vratima. - Mogu li vam pomo ći? - upita Carl. Tada je prepoznao Laurie i ispri čao se što nije odmah vidio tko je ona. Laurie ga je pitala zna li za nestanak Franconijeva tijela. - Svakako - re če Carl. - Ku ći me je nazvao Robert Harper, šef sigurnosti. Bio j e jako uzrujan i postavljao mi je svakojaka pi-tanja. Laurie je brzo shvatila da Carl ne može baciti puno svjetla na tajanstveni doga ñaj. Tvrdio je da se ništa neobi čno nije dogodilo. Tijela su ulazila i tijela su izl azila, baš kao i svake no ći. Priznao je da je dva puta napuštao svoje radno mjesto kako bi otišao u nuž-nik. Naglasio je da je oba puta bio odsutan samo nekoliko mi-nuta i svaki je put obavij estio no ćnog tehni čara, Mikea Passana. - Sto je s jelom? - upita Laurie. Carl je otvorio ladicu svog metalnog stola i izvadi o metalnu kutiju za hranu. - Ovdje jedem. Laurie mu zahvali i krene dalje. Jack po ñe za njom. - Ovo mjesto no ću doista djeluje druga čije - primijeti Jack. Hodali su širokim hodnikom št o je vodio do hladnjaka i dvorane za obdukcije.

- Malo je zlokobno bez dnevne gužve - prizna Laurie . Virnuli su u ured mrtvozornika i vidjeli da je Mike Passano zauzet nekim papirima. Nedavno je dovezeno tijelo k oje je obalna straža izvukla iz oceana. Podigao je glavu kad je osjetio da je netko na vratima. Mike je imao tridesetak godina, u govoru mu se snaž no osje- ćao naglasak Long Islanda, a izgledom je jako podsje ćao na Ta- 51 lijana. Bio je sitan i zaobljenih crta lica. Imao j e crnu kosu, ta-mnu kožu i crne o či. Ni Laurie ni Jack nisu s njim radili iako su ga puno puta sreli. - Jeste li došli pogledati pliva ča? - upita Mike. - Ne - odgovori Jack. - Ima li problema? - Nema problema - re če Mike. - Samo što je u vrlo lošem stanju. - Došli smo razgovarati o protekloj no ći - reče Laurie. - Što u vezi protekle no ći? - upita Mike. Laurie mu je postavila ista pitanja kao i Carlu. Iz nenadila se jer se Mike odmah naljutio. Upravo je t o htjela prokomentirati kad ju je Jack povukao za ruk u i kretnjom je pozvao na hodnik. - Lakše malo - preporu či joj Jack kad ih se više nije moglo čuti. - Sto lakše? - upita Laurie. - Nisam ga ni za što o ptužila. - Slažem se - re če Jack. - Znam da nisam nikakav stru čnjak za uredsku politiku ili me ñuljudske odnose, ali čini mi se kao da se Mike brani. Želiš li iz njega i zvući bilo kakve informacije, mi-slim da to moraš uzeti u obzir i postupati u rukavicama. Laurie se na trenutak zamisli, a potom kimne. - Mož da imaš pravo. Vratili su se u mrtvozornikov ured, ali prije no št o je Laurie otvorila usta, Mike re če: - Za slu čaj da ne znate, dr. Washington mi je jutros telefonirao i pr obudio me. Zaprijetio mi je kaznom. No no ćas šam obavljao svoj uobi čajeni posao i sigurno nisam imao nikakve veze s nes tankom tijela. - Ispri čavam se ako sam tako nešto nagovijestila - re če Lau-rie. - Samo kažem kako vjerujem da je tijelo nestalo tijekom vaše smjene. Time ne mislim da vi na bilo koji na čin snosite odgovor-nost. - Tako je nekako zvu čilo - re če Mike. - Ho ću reći, ja sam ovdje jedini, osim ljudi iz sigurnosti i kućepazitelj. - Je li se dogodilo nešto neobi čno? - upita Laurie. Mike odmahne glavom. - No ć je bila mirna. Dva su tijela do-vezli i dva odvezl i. 52 - Kako su stigla tijela? - upita Laurie. - Jesu li ih dovezli naši ljudi? - Da, našim kolima - odgovori Mike. - Jeff Cooper i Peter Molina. Oba su tijela stigla iz mjesnih bolnica. - Što je s tijelima koja su odvezli? - nastavi Laur ie. - Što je s njima? - Pa, tko je došao po njih? Mike je uzeo mrtvozornikov dnevnik s kuta stola i o tvorio ga. Kažiprstom je slijedio jedan stupac, a potom se zaustavio. - Po-grebno poduze će Spoletto iz Ozone Parka i Pogrebno poduze će Dickson iz Summita, New Jersev. - Kako su se zvali pokojnici? - upita Laurie. Mike pogleda u dnevnik. - Frank Gleason i Dorothv K lien. Njihovi pristupni brojevi su 100385 i 101455. Još nešto? - Jeste li o čekivali da će se pojaviti ljudi iz tih pogrebnih po-duze ća? - dalje će Laurie. - Da, naravno - re če Mike. - Najprije su nazvali, kao i uvi-jek. - Znači da ste im sve pripremili? - Svakako - re če Mike. - Sredio sam sve papire. Samo su morali pot pisati. - A tijela? - upita Laurie. - Bila su u rashla ñenoj prostoriji kao i obi čno - reče Mike. - Odmah sprijeda na kolicima. Laurie pogleda Jacka. - Možeš li se sjetiti još nek og pitanja? Jack slegne ramenima. - Mislim da si uglavnom sve pitala, osim da li je Mike odlazio s r adnog mjesta. - Tako je! - re če Laurie. Ponovno se okrene Mikeu i doda: -Carl nam je rekao da vas je obavijestio kad je dva puta odlazio u nužnik. Obavijestite li vi Ca rla kad morate oti ći odavde? - Uvijek - odgovori Mike. - Često smo nas dvojica jedini ov-dje dolje. Netko mor a paziti na izlaz. - Jeste li no ćas dugo izbivali iz ureda? - upita Laurie. 53

- Nisam - re če Mike. - Ništa više nego obi čno. Nekoliko sam puta bio u nužniku i pola sata na prvom katu kad sam išao nešto pojesti. Kažem vam, sasvim obična no ć. - Sto je s paziku ćama? - upita Laurie. -Jesu li oni bili u bli-zini? - Ne tijekom moje smjene - odgovori Mike. - Obi čno ovdje dolje po čiste nave čer. Noćna je smjena gore, osim ako se ne do-ga ña nešto neuobi čajeno. Laurie se pokušala sjetiti dodatnih pitanja, ali ni šta joj nije padalo na pamet. - Hvala, Mike - rekla je. - Nema na čemu. Laurie krene prema vratima, ali se zaustavi. Okrene se i upita: - Jeste li slu čajno vidjeli Franconijevo tijelo? Mike je na trenutak oklijevao, a potom je priznao d a jest. - U kojim okolnostima? - upita Laurie. - Kad do ñem na posao, obi čno me Marvin, tehni čar iz večer-nje smjene, upozna s onim što se dogaña. Nekako je bio uzrujan oko situacije s Franconije m zbog gomile policajaca i ponašanja njegove obitelji. U svakom slu čaju, pokazao mi je tijelo. - Kad ste ga vidjeli, je li se nalazilo u pregratku sto jedana-est? -Da. - Recite mi, Mike - re če Laurie. - Kad biste morali naga ñati, što mislite kako je nestalo tijelo? - Nemam ni najmanju ideju - re če Mike. - Osim ako nije odšetao odavde. - Nasmijao se, a potom se činilo da mu je ne-ugodno. - Ne želim ispasti neozbi ljan. Zbunjen sam kao i svi os-tali. Samo znam da su no ćas odavde izašla dva tijela, a to su ona što ih ima m u dnevniku. - Kasnije više niste pogledali Franconija, nakon št o vam ga je Marvin pokazao? - Nisam, jasno - odgovori Mike. - Zašto bih? - Nema razloga - re če Laurie. - Znate li možda gdje su vo-za či kombija? - Gore, u kantini - odgovori Mike. - Uvijek su tamo . 54 Laurie i Jack pošli su dizalom. Tijekom vožnje Laur ie je opa-zila kako se Jacku sklapaju o či. - Djeluješ umorno - primijeti Laurie. - "Nije ni čudo. Jesam umoran - re če Jack. - Zašto ne po ñeš ku ći? - Izdržao sam do sada - re če Jack. - Mislim da ću ostati do gorkoga kraja. Oboje su morali škiljiti na jarkom fluorescentnom s vjetlu kan-tine. Našli su Jeffa i Petea za stolom kraj automata. Prelistavali su novine i grickali čips. Imali su na sebi zgužvane plave kombine-zone s oznakama Zdravstvene i bolni čke korporacije na ruka-vima. Obojica su vezali kosu u konjski rep. Laurie se predstavila, objasnila da je zanima nesta lo tijelo i pitala sje ćaju li se ne čega jedinstvenog što se dogodilo protekle no ći, pogotovo u vezi s dva tijela što su ih dovezli. Jeff i Pete su razmijenili poglede, a tada Pete odg ovori. - Moje je bilo u strašnom stanju. - Ne mislim baš na tijela - objasni Laurie. - Zanim a me je li bilo štogod neobi čno u postupku. Jeste li u mrtva čnici vidjeli neku nepoznatu osobu? Je li se dogodil o nešto čudno? Pete ponovno pogleda Jeffa, a potom odmahne glavom. - Ne. Sve je bilo kao obi čno. - Sjećate li se u koji ste pregradak stavili tijelo? - up ita Laurie. Pete se po češe po glavi. - Zapravo, ne - re če. - Je li bilo blizu pregratka sto jedanaest? - upita Laurie. Pete odmahne glavom. - Ne, bilo je s druge strane. Nešto oko pedeset pet. Ne sje ćam se to čno. No zapisano je dolje. Laurie se okrene Jeffu. - Tijelo koje sam ja dovezao smješteno je u dvadese t osam -re če Jeff. - Sje ćam se jer imam toliko godina. - Jeste li vidjeli Franconijevo tijelo? - upita Lau rie. Dva su voza ča ponovno razmijenila poglede. Jeff progovori: - Da, jesmo. - Kada? 55 - Otprilike u ovo vrijeme - re če Jeff. - Kojom prilikom? - nastavi Laurie. - Vi obi čno ne vidite tijela koja ne prevozite. - Nakon što nam je Mike ispri čao o doga ñaju, željeli smo po-gledati tijelo zbog uzbu ñenja što ga je izazvalo. Ali nismo ništa dirali. - Bilo je to samo na trenutak - doda Pete. - Samo s mo ot-vorili vratašca i virnuli unutra.

- Je li Mike bio s vama? - upita Laurie. - Ne - reče Pete. - Samo nam je rekao u kojem je pregratku. - Je li dr. Washington razgovarao s vama o proteklo j no ći? -upita Laurie. - Da, gospodin Harper tako ñer - reče Jeff. - Jeste li dr. Washingtonu rekli da ste pogledali t ijelo? -upita Laurie. - Nismo - re če Jeff. - Zašto ne? - Nije nas pitao - odgovori Jeff. - Mislim da nam j e jasno da to zapravo ne bismo smjeli činiti. Ina če i ne činimo. Ali, kao što sam rekao, obuzela nas je radoz nalost zbog onakva uzbu ñenja. - Možda biste trebali re ći dr. Washingtonu - predloži Laurie. - Tek toliko d a mu budu poznate sve činjenice. Laurie se okrene i po ñe natrag prema dizalu. Jack krene za njom. - Sto misliš? - upita Laurie. - Sto se više približava pono ć sve mi je teže razmišljati - re če Jack. - Ali ne čini mi se posebno važnim što su ona dvojica po-gledala tijelo. - Ali Mike to nije spomenuo - napomene Laurie. - Istina - re če Jack. - No svi oni znaju da su prekršili pravila. Posve je u skladu s ljudskom prirodom da se u takvoj situaciji ne kaže baš sve. - Možda - uzdahne Laurie. - Kamo sada? - upita Jack kad su ušli u dizalo. - Ponestaje mi ideja - prizna Laurie. 56 - Hvala Bogu - re če Jack. - Ne misliš li da bih trebala pitati Mikea zašto na m nije rekao da su voza či pogledali Franconijevo tijelo? - upita Laurie. - Mogla bi, ali mislim da se uzalud nadaš - re če Jack. - Is-kreno re čeno, ne mogu zamisliti da je to bilo nešto više od obi čne neškodljive znatiželje. - U tom slu čaju, dosta za ve čeras - reče Laurie. - I mene je po čeo privla čiti krevet. 57 5.POGLAVLJE ? 5. OŽUJKA 1997. 1D.15 CDGD, EKVATORIJALNA GVINEJA Kevin je vratio posudice s kulturama tkiva u inkuba tor i za-tvorio vrata. Po čeo je raditi prije zore. Trenutno je pokušavao na ći transponazu gena histološke kompatibilnosti na Y kromo-somu. Ve ć više od mjesec dana nije mogao na ći rješenje unato č korištenju tehnike pomo ću koje je otkrio i izolirao transponaze povezane s kratkim krakom krom osoma 6. Kevin je obi čno dolazio u laboratorij oko osam i trideset, ali s e tog jutra probudio u četiri i više nije mogao zaspati. Nakon što se bacakao i okretao po kr evetu četrdeset pet minuta, zaklju- čio je da može i bolje iskoristiti vrijeme. Stigao je u labor atorij u pet ujutro dok je vani još vladao mrkli mr ak. Kevinu nije dala spavati njegova savjest. Mu čni osje ćaj da je po činio prometejsku grešku ponovno se javio svom žestinom. Iako ga je dr. Lvonsovo spo minjanje izgradnje vlastita laborato-rija tada smirilo, to nije potrajalo. Sa ili bez laboratorija iz snova, nije mogao poricati užas onoga što se možda doga ña na Išla Francesci. Kevinovi osje ćaji nisu imali nikakve veze s novim dimom. Nije ga vidio, ali je otkako je svanulo svjesno izbjegavao gledanje kroz prozor, pogotovo p rema otoku. 58 Kevinu je postalo jasno da ovako ne će moći dalje. Zaklju čio je da bi bilo najpametnije otkriti jesu li njegove bojazni oprav-dane. Razmišljao je da bi naj bolji na čin bio obratiti se nekome tko ima više uvida u situaciju pa bi možda mogao rasvijetliti po d-ru čje koje zabrinjava Kevina. No Kevin nije baš rado razgovarao s mnogim ljudima u Zoni. Nikad nije bio naro čito društven, po-gotovo u Cogu gdje je bio jedini akademik. Ipak, postojao je je-dan čovjek u Zoni u čijem se društvu malo ugodnije osjećao, uglavnom zato što se divio njegovu radu: Bertra m Edwards, glavni veterinar. Kevin je impulzivno skinuo laboratorijski ogrta č, prebacio ga preko stolice i izašao iz ureda. Spus tio se u prizemlje i izašao na vlažnu sparinu parkirali šta iza bolnice. Jutro je svanulo vedro, a nebom su lebdjeli bijeli obla čići. Bilo je i teških, kišnih oblaka, ali nalazili su se iznad oceana, skupljeni duž zapadnog obzora; ako donesu kišu, to će biti tek poslijepodne.

Kevin u ñe u svoju toyotu s pogonom na četiri kota ča i s bol-ni čkog parkirališta skrene desno. Krenuo je sjevernom stranom gradskog trga i prošao kraj stare katoli čke crkve. Tvrtka Gensvs obnovila je zgradu i pretvorila je u rekreacijski c entar. Petkom i subotom uve čer prikazivali su se filmovi. Ponedjeljkom su orga-nizirali tombolu. U p odrumu se nalazila kantina u kojoj se moglo dobiti američke hamburgere. Ured Bertrama Edwardsa bio je smješten u Veterinars kom centru, a to je bio dio puno ve ćeg kompleksa za životinje. Cijeli je kompleks bio ve ći od samog Coga. Nalazio se u gustoj trop-skoj šumi, sjeverno od gradi ća od kojega ga je odvajala netaknuta džungla. Kevina je put vodio na istok sve do voznog parka, a tada je skrenuo na sjever. Promet je bio prili čno gust za tako zaba čeno mjesto, što je govorilo o problemima logistike pri vo ñenju tako velike operacije kakva se vodila u Zoni. Moralo se uvoziti sve, od toaletnog papira do cijevi za centrifugiranje, a to je zahtijevalo transportiranj e velikih koli čina robe. Ve ći dio potrepština dovo-zili su kamionima iz Bate gdje se nalazila neugledna luk a i aero- 59 drom osposobljen za slijetanje velikih mlažnjaka. U Estuario del Muni moglo se do ći iz Librevillea u Gabonu, ali mu se moglo pri ći samo motoriziranim kanuima. Na izlazu iz gradi ća granitom poplo čana ulica ustupila je mje-sto novom asfaltu. Kevin je odahnuo. Dotad je snažno osje ćao buku i vibracije volana. Nakon petnaest minuta vožnje kroz kanjon tamnozelen e ve-getacije Kevin je ugledao prve zgrade modernog životinjskog kompleksa. Izgra ñene su od prednapregnutog betona i blokova troske prevu čenih štukaturom i oli čenih u bijelo. U konstrukciji se osje ćao španjolski utjecaj kako bi kompleks bio u skladu s ko-lonijalnom arhitekturom gradi ća. Golema glavna zgrada više je podsje ćala na terminal zrako-plovne luke nego na stambeni prostor primata. Pro čelje zgrade imalo je visinu od dva kata, a možda se u širinu protezalo oko sto šezdeset metara. Sa stražnje strane zgrade izlazila su mnoga krila što su doslovno nestajala u gustoj vegetaciji. Nekoliko ma-njih zgrada nalazilo se nas uprot glavnoj gra ñevini. Kevin nije bio siguran koja je njihova svrha, osim za dvije zgrade u sredi ni. U jednoj je boravila jedinica vojnika Ekvatorijalne Gvineje. Jednako kao i njihovi drugov i na gradskom trgu, ti su se vojnici motali naokolo sa svojim puškama, cigaretama i kamerunskim pivom. U drugoj je zgradi boravila grupa koja je Kevina još više uznemi-ravala nego tinejdžerski vojnici. To su bili marokanski pla ćenici koji su činili dio predsjedni čke straže. Lokalni predsjednik nije imao povjerenja u vlastitu vojsku. Ti strani komandosi specijalnih snaga odijevali su se u nepri-kladna i loše krojena tamna odijela i kravate, a izbo čine od pišto-lja jasno su se vidjele. Svi su bili t amnoputi, prodornih o čiju i gu-stih brkova. Za razliku od vojnika, rijetko ih se moglo vidjeti, ali se njihovu nazo čnost osje ćalo poput zlokobne prijete će sile. Golemost GenSvsova Životinjskog centra puno je govo rila o uspjehu pothvata. Shvativši poteško će vezane uz biomedicinska istraživanja na primatima, tvrtka je svoju organizaciju smjestila u ekvatorijalnu Afriku odakle su životinje potjecale. Tim su po- 60 tezom lukavo zaobišli zamornu mrežu ograni čenja uvoza i izvoza primata što ih je postavio industrijalizirani Zapad, kao i pogubno uplitanje f anatika koji se bore za životinjska prava. Dodatni je poticaj bio što su lokalna vlada i potkupljivi vo ñe žudili za stra-nom valutom pa su bezrezervno prihva ćali sve što im je kompa-nija poput GenSvsa mogla po nuditi. Zakone koji su predstavljali smetnju jednostavno su zaobišli ili ukinuli. Zakono davno je tijelo bilo tako uslužno da je čak donijelo zakon po kojem je ometanje rada GenSvsa kažnjivo sm rću. Operacija se vrlo brzo pokazala iznimno uspješnom p a se tvrtka proširila kako bi poslužila kao prikladno mjesto za druge biotehnološke kompanije, pogotovo za farmaceutske mo ćnike koji su se tako lakše opskrbljivali primatima za vršenje pokus a. Uspjeh je zaprepastio GenSvsove ekonomske prognozere. Zona je u svakom pogledu predstavljala impresivni financijski uspjeh. Kevin je parkirao kraj još jednog terenskog vozila. Znao je da pripada dr. Edwardsu po naljepnici na blatobranu na kojoj je pi-salo: Čovjek je majmun. Gurnuo je dvokrilna vrata na čijem je staklu pisalo Veterinarski centar. Ured dr. Edwardsa i ordinacije nalazile su se odmah kraj ulaza. Pozdravila ga je Martha Blummer. - Dr. Edwards je u krilu gdje se nalaze čimpanze - re če. Martha je radila kao sekretarica. Njezin je muž bio jedan od nadzornika voznog parka. Kevin krene prema krilu u kojem su bile smještene čimpanze. To je bio jedan od rijetkih dijelova zgrade kojeg je donekle po-znavao. Prošao je kroz d ruga dvokrilna vrata i zaputio se duga č-kim središnjim hodnikom Veterinarske bolnice. Zdanje je izgle-dalo poput obi čne bolnice, sve do zaposlenika odjevenih u kirur-šku odje ću od kojih su mnogi imali stetoskope oko vrata.

Nekoliko je ljudi kimnulo glavom, drugi su se nasmi ješili, a neki su pozdravili Kevina. Smeteno je uzvraćao pozdrave. Ni-koga od tih ljudi nije znao po imen u. Kroz još jedna dvokrilna vrata ušao je u glavni dio zgrade u kojem su se nalazili primati. U zraku se osjećao životinjski zadah. Hodnikom su povremeno odjekiv ali krikovi i urlici. Kroz vrata s 61 armiranim staklom Kevin je ovlaš ugledao velike kav eze u kojima su majmuni bili zatvoreni. Oko kaveza su se kretali ljudi u kom-binezonima i gumen im čizmama i vukli za sobom crijeva za po-lijevanje. Krilo čimpanzi bilo je jedno od onih što su se protezala i z stražnjeg dijela zgrade prema šumi. I ono je bilo visoko dva kata. Kevin je ušao u prizemlju. Od mah su se zvukovi promije-nili. Sad se uz krikove čulo i tuljenje. Odškrinuvši vrata, Kevin je privukao pozornost jedn og od radnika u kombinezonima. Pitao je za dr. Edwardsa pa mu je čo-vjek rekao da je veterinar u odjelu bonoba. Kevin je našao stubište i popeo se na prvi kat. Pom islio je da je čudna slu čajnost što se dr. Edwards nalazi u odjelu bonoba baš kad ga je Kevin došao po tražiti. Zahvaljuju ći bonobima Ke-vin i dr. Edwards su se upoznali. Kevin do prije šest godina nije ni čuo rije č bonobo. No to se brzo promijenilo kad je ta vrsta majmuna izabrana za GenSvsov projekt. Sad je znao da su to izuzetna stvorenja. Oni su ro ñaci čimpanzi, ali su milijun i pol godina živjeli u izolaciji na šezdese t tisu ća kvadratnih kilometara netaknute džungle u središnjem Za-iru. Za razliku od čimpanzi, bonobi su živjeli u matrijarhatu, a mužjac i su bili puno manje agresivni. Stoga su bonobi mogli živ-jeti u v ećim grupama. Neki su ih ljudi zvali pigmejskim čimpan-zama, ali je to bio pogrešan naziv jer su nek i bonobi zapravo bili ve ći od čimpanzi, a bili su i zasebna vrsta. Kevin je našao dr. Edwardsa ispred relativno maleno g kaveza za prilago ñavanje. Pružao je ruku kroz rešetke i pokušavao uspo-staviti kontakt s odraslom ženkom bonoba. Druga je ženka sjedila uz stražnji dio kaveza. O čima je nervo-zno poigravala po novom okruženju. Kevin je mogao osjetiti nje-zin strah. Dr. Edwards je tiho tulio imitiraju ći jedan od mnogih zvu-kova kojima su se sporazumije vali bonobi i čimpanze. Bio je re-lativno visok muškarac, dobrih o sam ili deset centimetara viši od Kevinovih sto sedamdeset pet. Kosa mu je bila zaprepaš ćuju će 62 bijela što je predstavljalo dramati čan kontrast s gotovo crnim obrvama i trepavicama. N aglašene obrve u kombinaciji s njego-vom navikom mrštenja čela davale su mu izraz stalnog čuñenja. Kevin ga je nekoliko trenutaka promatrao. O čita veza što ju je dr. Edwards"uspostavljao sa živo tinjama bila je nešto čemu se Kevin divio od njihova prvog susreta. Kevin je osje ćao da je rije č o uro ñenom daru, a ne nečemu nau čenom, a to je na njega uvi-jek ostavljalo dubok doj am. - Oprostite - na koncu će Kevin. Dr. Edwards posko či kao da se uplašio. Čak je i bonobo ženka kriknula i pobjegla u stražnji dio kaveza. - Strašno mi je žao - ispri ča se Kevin. Dr. Edwards se nasmiješi i položi ruku na prsa. - N e morate se ispri čavati. Samo sam bio posve zaokupljen pa vas nisam čuo kako dolazite. - Sigurno vas nisam namjeravao prestrašiti, dr. Edw ards -po čne Kevin - ali ja... - Kevine, molim vas! Rekao sam vam ve ć nebrojeno puta da se zovem Bertram. Želim re ći, pa poznajemo se ve ć pet godina. Ne bismo li trebali prije ći na ti? - Svakako - re če Kevin. - Sretna je slu čajnost da si došao - re če Bertram. - Upoznaj naše dvije najnovije ženke za rasplod. - Bertram je pokazao prema životinjama koje su se pol ako primicale. Kevinov ih je do-lazak uplašio, ali su sad postale znatiželjne. Kevin se zagleda u dramati čno antropomorfna lica dva pri-mata. Bonobi su imali manje izbo čenu donju čeljust nego njihovi ro ñaci čimpanze, a to ih je Činilo puno sli čnijim ljudima. Kevina je uvijek uznemiravao pogled u o či bonoba. - Životinje djeluju zdravo - prokomentira Kevin jer nije znao što bi drugo mogao re ći. - Jutros su kamionom dovezene iz Zaira - re če Bertram. - To je otprilike tisu ću šesto kilometara zračne linije. No s obzi-rom na zaobilazni put što su g a morali prije ći kako bi prešli gra-nice Konga i Gabona, zacijelo su putovali triput toliko. 63 - To je jednako kao i putovanje s jednog na drugi k raj Sje-dinjenih Država - primijeti Kevin.

- Ako govorimo o udaljenosti - složi se Bertram. - No ovdje su zacijelo vidjeli jako malo asfalta. To je bilo naporno putovanje bez obzira s koje strane gle damo. - Izgledaju kao da su u dobroj formi - re če Kevin. Pitao se kako bi on izgledao nakon takvog putovanja tijekom kojega bi bio stiješnjen u drveno j kutiji i skriven u stražnjem dijelu ka-miona. - Dosad sam ve ć dobro istrenirao voza če - reče Bertram. - Bolje se ponašaju prema njima nego prema vlastitim ženama. Znaju da ne će biti pla ćeni ako majmuni uginu. To je prili čno do-bar poticaj. - S obzirom na rastu će zahtjeve imat će puno posla - re če Kevin. - To svakako - potvrdi Bertram. - Ove su dvije ve ć rezervi-rane, kao što znaš. Ako pro ñu sve testove, a siguran sam da ho će, za nekoliko smo dana u tvom laboratoriju. Opet ž elim gle-dati. Mislim da si genije. Dok Melanie... Pa, nikad još nisam vi-dio t ako dobru koordinaciju ruka-oko, čak i ako tu ubrojim o čnog kirurga kojeg sam poznavao u Sjedinjenim Država ma. Kevin je porumenio dok je slušao o sebi. - Melanie je jako nadarena - re če kako bi skrenuo razgovor sa sebe. Melanie Bec-ket je bila reproduktivni tehn olog. GenSvs ju je zaposlio uglav-nom za rad na Kevinovu projektu. - Dobra je - re če Bertram. - Ali mi, nekolicina sretnika koji imamo veze s tvojim projektom, znamo da si ti glavna zvijezda. Bertram je preletio pogledom prostor izme ñu kaveza i zida što je prostoriju dijelio od hodnik a kako bi se uvjerio da ih nitko od radnika u kombinezonima n e može čuti. - Znaš, kad sam potpisao ugovor i došao ovamo, misl io sam da će meni i mojoj ženi dobro i ći - povjeri mu Bertram. - Što se ti če novca, mislio sam da će biti unosno kao i rad u Saudijskoj Arabiji. Ali ide nam bolje no što sam ikad mogao sanjati. Za hva-ljuju ći tvom projektu i dionicama koje idu uz posao, bit ćemo 64 bogati. Baš mi je ju čer Melanie rekla da imamo još dva klijenta iz New Y ork Citvja. Time smo prešli broj od stotinu. - Nisam čuo za dva nova klijenta - re če Kevin. - Ne? Pa istina je - dometne Bertram. - Melanie mi je to sino ć rekla kad sam naletio na nju u rekreacijskom centru. Rekla je da je razgovarala s Raymondom Lvonsom. Drago mi je da me o tome obavijestila pa sam odmah poslao voza če natrag u Zair po novu pošiljku. Mogu samo re ći kako se nadam da će naši ma-leni kolege u Lomaku uspjeti ispuniti svo j dio pogodbe. Kevin ponovno pogleda dvije ženke u kavezu. Uzvrati le su mu pogled s mole ćivim izrazima lica od kojih se Kevinu smek-šalo srce. Poželio je da im mo že reći kako se nemaju čega bojati. Samo će u roku od mjesec dana ostati trudne. Za vrijeme trud- noće držat će ih unutra i staviti na posebnu, hranjivu dijetu. Na-kon poro ñaja pustit će ih u golemi rezervat bonoba gdje će od-gajati svoju djecu. Kad mladun čad navrši tri godine, ciklus će se ponoviti. - Doista izgledaju ljudski - Bertram prekine Kevino vo raz-mišljanje. - Ponekad se čovjek mora pitati što misle. - Ili brinuti da su njihovi potomci sposobni razmiš ljati - pri-mijeti Kevin. Bertram pogleda Kevina. Crne su mu se obrve uzdigle više no obi čno. - Ne razumijem - re če. - Slušaj, Bertrame - re če Kevin. - Došao sam ovamo s na-mjerom da s tobom r azgovaram o projektu. - Kakva predivna slu čajnost - oduševljeno će Bertram. - Da-nas sam ti kanio telefonirati i poz vati te ovamo da vidiš koliko smo napredovali. I evo tebe. Doñi! Bertram otvori najbliža vrata prema hodniku, kretnj om po-zove Kevina i dugim koracima krene hodnikom. Kevin je morao požuriti kako bi ga sustig ao. - Napredovali? - za čudi se Kevin. Iako se divio Bertramu, uznemiravala ga je čovjekova sklonost zanesenja čkom ponašanju. Kevin bi i u najpovoljnijim okolnost ima teško na čeo temu o kojoj 65 je želio razgovarati. Kevin nije znao kako bi po čeo, a Bertram mu nije pomagao. Zapravo mu je to posve onemogu ćavao. - Napredovali, nego što! - zaneseno će Bertram. - Riješili smo tehni čki problem s mrežom na otoku. Vidjet ćeš da je sada sve u redu. Možemo odrediti položaj s vake životinje samo pritiskom na tipku. Uspjeli smo u zadnji tren, mogu dodati. S trideset kvadratnih kilometara i gotovo sto životinja postajalo je gotovo nemogu će prona ći ih pomo ću ru čne naprave za traženje. Dio problema je u tome što nismo o čekivali da će se stvorenja podijeliti u dvije grupe. Ra čunali smo da će svi biti jedna zado-voljna obitelj. - Bertrame - procijedi Kevin skupivši hrabrost. - Ž elio sam razgovarati s tobom jer osje ćam tjeskobu...

- Nije ni čudo - upadne Bertram kad je Kevin zastao. - I ja bi h osje ćao tjeskobu kad bih tako puno radio bez ikakvog opu-štanja ili odmora. Dovraga, p onekad vidim svjetlo u tvom labo-ratoriju oko pono ći kad moja žena i ja izlazimo iz rekreacijskog cent ra nakon prikazivanja filma. Čak smo i razgovarali o tome. Nekoliko smo te puta pozvali na večeru kako bismo te malo iz-vukli iz tvoje čahure. Zašto nikad nisi došao? Kevin je u sebi zastenjao. Nije želio ovakav razgov or. - Dobro, ne moraš odgovoriti - re če Bertram. - Ne želim uve ćavati tvoju tjeskobu. Voljeli bismo da doñeš pa nas nazovi ako se predomisliš. No što je s gi mnasti čkom dvoranom, ili re-kreacijskim centrom, ili bazenom? Nikad te nisam vidio niti na jednom od tih mjesta. Dovoljno je loše što smo zarobljeni u ovom užarenom dijelu Afrike, ali još j e gore ako sam sebe pre-tvoriš u zatvorenika vlastitog laboratorija ili ku će. - Siguran sam da imaš pravo - složi se Kevin. - Ali ... - Jasno da imam pravo - upadne mu Bertram u rije č. - No to ima i drugu stranu medalje na koju bih te trebao upozoriti. Ljudi pri čaju. - Kako to misliš? - upita Kevin. - O čemu pri čaju? - Ljudi govore da si se izdvojio jer misliš da si n admo ćniji -re če Bertram. - Znaš, akademik s gomilom otmjenih diploma s 66 Harvarda i MIT-a. Ljudi će lako pogrešno protuma čiti tvoje dr-žanje, pogotovo ako su zavidni. - Zašto bi meni netko zavidio? - upita Kevin. Zapre pastio se. - To je lako - re če Bertram. - O čito imaš povlašteni položaj. Dobivaš novi automobil svake druge godine, a smješten si jed-nako dobro kao i Siegfrie d Spallek, a on je upravitelj cijele ope-racije. To zacijelo izaziva zavist, pogotovo u ljudi kakav je Came-ron Mclvers koji je bio dovoljno glup da ovamo dovu če cijelu obitelj. Osim toga, imaš NMR aparat. Uprav itelj bolnice i ja još od prvog dana pokušavamo dobiti MRI aparat. - Pokušao sam im objasniti da ne želim onu ku ću - objasni Kevin. - Rekao sam da je prevelika. - Hej, ne moraš se meni opravdavati - re če Bertram. - Ja razumijem jer sam upu ćen u tvoj projekt. No malo drugih ljudi zna o čemu je rije č, a neki me ñu njima nisu baš zadovoljni. Čak ni Spallek ne razumije sasvim iako je oduševljen bonusom što ga t voj projekt donosi nama sretnicima koji s tim imamo veze. Prije nego je Kevin uspio odgovoriti, Bertrama su z austavili na hodniku njegovi suradnici i nešto ga pitali. On i Bertram pro-lazili su cijelom dužinom Veterinarske bolnice. Kevin je iskoristio prekid za razmišljanje o Bertramovim primjedbama. Kevin se uv ijek smatrao nekako nevidljivim. Teško je mogao pojmiti da je izazvao ne čije neprijateljstvo. - Oprosti - ispri ča se Bertram nakon posljednjeg dogovora. Gurnuo je zadnja dvokrilna vrata. Kevin ga je slijedio. Dok je prolazio kraj svoje sekretarice Marthe pokup io je ma-leni snop telefonskih poruka. Prolistao ih je dok je kretnjom po-zivao Kevina u svoj ured. Zat vorio je vrata za njima. - Ovo će ti se svidjeti - re če Bertram i baci poruke u stranu. Sjeo je za svoj k ompjutor i pokazao Kevinu kako će dobiti gra-fi čki prikaz Išla Francesce. Otok je bio podijeljen mr ežom. - Sad mi daj broj bilo kojeg stvorenja kojemu želiš odrediti položaj. - Mojeg - re če Kevin. - Broj jedan. - Stiže - reče Bertram. Unio je podatke i pritisnuo tipku. Odjed nom se na zemljovidu otoka pojavilo crveno bljeskavo svje- 67 tlo. Nalazilo se sa sjeverne strane strmine od kre čnjaka, ali južno od potoka što su ga u šali prozval i Rio Diviso. Potok je uzdužno dijelio otok duga čak deset i širok tri kilometra, a tekao je od is-to ka prema zapadu. Nasred otoka nalazilo se jezero što s u ga na-zvali Lago Hippo iz o čitih razloga. - Prili čno zgodno, je li? - Bertram će ponosno. Kevin je gledao kao op činjen. Nije ga toliko fascinirala tehno-logija, iak o ga je i to zanimalo. Više ga je op činila činjenica da je crveno svjetlo bljeskalo to čno na mjestu s kojeg se uzdizao stup dima. Bertram je ustao i otvorio ladicu za spise. Bila je puna male-nih elekronskih naprava koje su podsje ćale na minijaturne notese sa si ćušnim ekranima. Iz svake je izlazila antena koja se mogla izvu ći. - Ovo djeluje na sli čan način - objasni Bertram. Pružio je jednu Kevinu. - Naz ivamo ih lokatorima. Jasno, prijenosni su i mogu se ponijeti na teren. T ako je neusporedivo lakše prona ći i uhvatiti traženu životinju nego ranije.

Kevin se poigravao tipkovnicom. Uz Bertramovu je po moć uskoro dobio grafi čki prikaz otoka s crvenim svjetlom. Bertram mu je pokazao kako će dobivati zemljovid sve manjeg i manjeg podru čja sve dok cijeli ekran nije pokazivao samo prostor od petnaest za petnaest metara. - Kad si tako blizu, poslužit ćeš se ovime - re če Bertram. Pružio je Kevinu aparat koji je izgledao poput baterijske svje-tiljke sa si ćušnim tipkama. - Ovdje uneseš iste podatke. Funkcio -nira poput svjetlosnog vodi ča. Zvuk se poja čava ako je uperen prema životinji koju tražiš. Kad se životinja pojavi na vidiku, emitira jednoli čni zvuk. Tada samo treba upotrijebiti pušku sa stre licama za uspavljivanje. - Kako radi taj sustav za traženje? - upita Kevin. On je bio zaokupljen biomolekularnom stranom projekta pa nije razmišljao o logistici. Obišao je otok prije pet godina, na samom po četku pothvata, ali to je bilo sve. Nikad se nije raspitivao o svak odnev-nim pojedinostima operacije. 68 - Riječ je o satelitskom sustavu - objasni Bertram. - Ne ću se pretvarati da su mi poznate pojedinosti. Jasno, svaka životinja ima maleni mikro čip s dugotrajnom baterijom od nikla i kadmija usa ñen odmah pod kožu. Signal što ga odašilje mikro čip jako je slab, ali ga mreža hvata, poja čava i emitira pomo ću mikrovalova. Kevin je pružio naprave natrag Bertramu, ali je on odmahnuo rukom. - Zadrži ih - re če. - Imamo ih cijelu hrpu. - Ali ne trebaju mi - pobuni se Kevin. - Ma daj, Kevine - vedro će Bertram. Prijateljski je udario Kevina po le ñima. Udarac je bio tako snažan da se Kevin zagrc-nuo. - Opusti se! Previše si ozbi ljan. - Bertram sjedne za svoj stol, podigne telefonske poruke i po čne ih slagati po važnosti. Kevin pogleda elektronske naprave u svojim rukama i upita se što će s njima. To su o čito bile skupe igračke. - O čemu si zapravo želio razgovarati sa mnom? - upita B er-tram. Podigao je pogled s telefonskih poruka. - Ljudi se uvijek žale da im ne dam do rije či. Što te mu či? - Zabrinut sam - promuca Kevin. - Zbog čega? - upita Bertram. - Stvari se ne bi mogle bolje razvijati. - Ponovno sam vidio dim - procijedi Kevin. - Što? Misliš kao onaj stup dima što si mi ga prošl i tjedan spomenuo? - Točno - reče Kevin. - I na istom mjestu otoka. - Ah, nije to ništa - izjavi Bertram i odmahne ruko m. - Go-tovo svake druge no ći imamo oluju s grmljavinom. Munje mogu izazvati požar; svatko to z na. - Iako je sve ovako vlažno? - re če Kevin. - Mislio sam da munje izazivaju požare u s avanama tijekom suhe sezone, a ne u vlažnim, ekvatorijalnim prašuma ma. - Munja može svugdje izazvati požar - ustvrdi Bertr am. - Pomisli kakvu vrelinu daje. Sjeti se, grmljavina je samo ekspan-zija zraka izazvana vreli nom. Nevjerojatno. - Pa, možda - nesigurno će Kevin. - No čak i ako bi izazvala požar, koliko bi potrajao? 69 - Ti si poput psa kojemu se dobaci kost - primijeti Bertram. - Jesi li još nekome spomenuo tu šašavu ideju? - Samo Ravmondu Lyonsu - re če Kevin. - Nazvao me ju čer u vezi jednog drugog problema. - I kako je reagirao? - upita Bertram. - Rekao mi je neka ne puštam previše mašti na volju - odgo-vori Kevin. - Rekao bih da je to dobar savjet - re če Bertram. - Pridru-žujem mu se. - Ne znam - usprotivi se Kevin. - Možda bismo treba li oti ći onamo i provjeriti. - Ne! - obrecne se Bertram. Na trenutak su se njego va usta pretvorila u tvrdu crtu i plave su mu o či bljesnule. Tada mu se lice opustilo. - Ne želim odl aziti na otok, osim zbog odvo ñenja. Takav je bio prvobitni plan i, tako mi svega, toga ćemo se pri-državati. S obzirom na to kako se sve do bro razvija, ne želim ni-šta riskirati. Životinje moraju ostati izolirane i ne treba ih uzne-miravati. Jedina osoba koja ide onamo je Pigmejac, Alphonse Kimba, a i on ide samo zato da po otoku raznese dodatnu hranu. - Možda bih mogao po ći sam - predloži Kevin. - Ne će mi trebati puno vremena, a možda ću prestati brinuti. - Ni slu čajno! - oštro će Bertram. - Ja sam odgovoran za ovaj dio projekta te zabranjujem tebi ili bilo kome odlazak na otok. - Ne vidim što bi to moglo poremetiti - re če Kevin. - Ne ću uznemiravati životinje.

- Ne! - reče Bertram. - Ne će biti nikakvih izuzetaka. Želimo da to budu divlje životinje. To zna či što manje kontakata. Osim toga, u našoj bi malenoj zaje dnici takav posjet izazvao govorka-nja, a to ne želimo. Povrh svega navedenog, moglo bi biti opasno . - Opasno? - za čudi se Kevin. - Držao bih se podalje od vo-denih ko nja i krokodila. Bonobi zasigurno nisu opasni. - Jedan od pigmejskih nosa ča ubijen je tijekom zadnjeg od-vo ñenja - reče Bertram. - To smo zataškali iz o čitih razloga. 70 - Kako je ubijen? - upita Kevin. - Kamenom - odgovori Bertram. - Jedan je bonobo bac io kamen. - Nije li to neobi čno? Bertram slegne ramenima. - Poznato je da čimpanze ponekad bacaju grane kad su uznemirene ili uplašene. Ne, mislim da to nije neobi čno. Zacijelo je rije č o refleksnoj kretnji. Kamen je bio tamo pa ga je bacio. - Ali to je agresivno, tako ñer - primijeti Kevin. - To jest ne-obi čno za bonoba, pogotovo za jednog od naših. - Svi če majmuni braniti svoju grupu ako se osjete napadnu -tima - re če Bertram. - Ali zašto bi osje ćali da su napadnuti? - upita Kevin. - To je bilo četvrto odvo ñenje - objasni Bertram. Ponovno slegne ramenima. - Možda su ve ć shvatili što mogu o čekivati. No bez obzira što je tomu razlog, ne želim o nikoga na otoku. Razgovarao sam o tome sa Spallekom, a on se u potpunosti slaže sa mn om. Bertram ustane od stola i prebaci ruku preko Kevino vih ra-mena. Kevin se pokušao izvu ći, ali ga je Bertram čvrsto držao. - Ma hajde, Kevine! Opusti se! Ovakvo divljanje tvoje mašte to čno je ono o čemu sam malo čas govorio. Moraš se malo izvu ći iz laboratorija i ne čime umiriti svoj hiperaktivan um. Nedostaje ti druženje i postaješ opsjednut. Mis lim, ove su gluposti o vatri do-ista smiješne. Ironija je u tome što projekt sjajno napreduje. Kak o bi bilo da ponovno razmisliš o pozivu na ve čeru? Trish i ja bili bismo oduševljeni. - Ozbiljno ću razmisliti o tome - obe ća Kevin. Osje ćao se vrlo neugodno dok mu je Bertramova ruka počivala oko vrata. - Dobro - Bertram će zadovoljno.1 Još je jednom potapšao Kevina po le ñima. - Možda bismo nas troje mogli pogledati i film. Ovoga se tjedna prika zuju dva sjajna cjelove černja filma. Mislim, treba iskoristiti činjenicu da dobivamo najnovija ostvare-nja. GenSvs ulaže puno truda da bi nam ih jednom tjedno slao ovamo. Što kažeš? 71 - Valjda - neodre ñeno će Kevin. - Dobro - re če Bertram. - Spomenut ću to Trish, a ona će te nazvati. U redu? - U redu - re če Kevin i slabašno se osmjehne. Pet minuta kasnije Kevin se ukrcao u svoje vozilo z bunjeniji nego prije svog razgovora s Bertramom Edwardsom. Nije znao što bi mislio. Možda mu mašta doista radi prekovremeno. Mogu će, ali bez odlaska na Išla Francescu nikako nije mogao biti si guran. Povrh toga, sad je još mislio o tome da su ljudi kivni na njega. Zakočivši na izlazu iz parkirališta, Kevin pogleda u oba smjera ceste što se pružala ispred životinjskog kompleksa. Pri če-kao je da ispred njega pro ñe veliki kamion. Baš kad je htio kre-nuti, opazio je muškarca kako nepomi čno stoji na prozoru zgrade u kojoj su se nalazili m arokanski plaćenici. Kevin ga nije dobro vidio zbog sun čane svjetlosti što se odbijala od stakla, ali je u njemu prepoznao jednog od brkatih stražara. Tako ñer je vidio da ga muškarac pozorno promatra. Kevin je zadrhtao, a nije to čno znao zašto. Vožnja natrag do bolnice prošla je brzo i bez probl ema, ali naoko neprobojni zidovi tamnozelene vegetacije u Kevinu su iza-zivali neugodan klaustro fobi čni osje ćaj. Kevin je reagirao priti-skom papu čice za gas. Laknulo mu je kad je stigao do ruba gra -dića. Kevin je parkirao na svome mjestu. Otvorio je vrata automo-bila, ali je oklijevao. Bilo je blizu podne pa se dvoumio ho će li po ći ku ći na ru čak ili će još sat ili dva raditi u laboratoriju. La-borator ij je prevagnuo. Esmeralda ga nikad nije o čekivala prije jedan. Tijekom kratke šetnje do bolnice Kevin je osjetio s vu snagu podnevnog sunca. Podsje ćalo je na sparni pokriva č što je oteža-vao svaki pokret, čak i disanje. Prije dolaska u Afriku nikad nije osj etio pravu tropsku vru ćinu. Čim je ušao u bolnicu i našao se u 72 klimatiziranim prostorijama, Kevin je zgrabio rub s voga ovrat-nika i odmaknuo košulju s le ña.

Pošao je stubama, ali nije daleko stigao. - Dr. Marshall! - za čuje se neki glas. Kevin pogleda iza sebe. Rijetko su ga kada zaustavl jali na stu-bištu. - Sram vas bilo, dr. Marshall - re če neka žena koja je stajala u dnu stubišta. U glasu joj se osje ćalo da ne govori sasvim ozbiljno. Imala je na sebi kiruršk u odje ću i bijeli ogrta č. Rukave ogrta ča zavrnula je do sredine podlaktica. - Kako molim? - izusti Kevin. Žena mu se činila poznatom, ali nije znao odakle. - Niste posjetili pacijenta - re če žena. - U drugim ste slu ča-jevima dolazili svakodnevno. - Pa, to je istina - smeteno će Kevin. Kona čno je prepoznao ženu. Bila je to medicinska sestra, Candace Brickmann. Činila je dio kirurške ekipe koja je doletjela s pac ijentom. Ovo je bilo nje-zino četvrto putovanje u Cogo. Kevin ju je nakratko susre tao ti-jekom prva tri dolaska. - Povrijedili ste osje ćaje gospodina Winchestera - re če Can-dace i priprijeti mu prstom. Bila je živahna sitna djevojka kasnih dvadesetih godina. Im ala je lijepu svijetloplavu kosu stegnutu na zatiljku. Kevin se nije mogao sjetiti je li je ikad vidio bez smiješka na licu. - Nisam mislio da će primijetiti - promuca Kevin. Candace zabaci glavu i nasmije se. Zatim je pokrila usta ru-kom i potisnula smijeh kad je vidjela zbunjen izraz na Kevinovu licu. - Samo se šalim - re če. - Čak nisam sigurna sje ća li se gos-podin Winchester da vas je upoznao u onoj gužvi prilikom do-laska. - Pa, kanio sam do ći i vidjeti kako mu je - re če Kevin. - Samo sam imao previše posla. - Previše posla ovdje, usred ni čega? - začudi se Candace. 73 - Pa, pretpostavljam da je više rije č o tome da sam bio zabri-nut - prizna Kevin. - Puno se toga dogañalo. - Kao na primjer? - upita Candace potisnuvši smiješ ak. Svi-ñao joj se sramežljivi, skromni istraživa č. Kevin u čini neke smušene kretnje rukama, a lice mu poru-men i. - Svakojake stvari - kona čno izusti. - Vi akademski tipovi strašno ste zabavni - primije ti Can-dace. - Ali šalu na stranu, s radoš ću vas mogu obavijestiti da se gospodin Winchester izvrsno oporavlja, a koliko sam shvatila kirurga, to uvelike zahvaljuje vama. - Ne bih išao tako daleko - re če Kevin. - Oh, još i skroman! - re če Candace. - Pametan, sladak i skroman. To je uboji ta kombinacija. Kevin po čne zamuckivati, ali ništa nije uspio izgovoriti. - Hoće li biti drsko s moje strane ako vas pozovem da mi se pridružite na ru čku? - predloži Candace. - Mislila sam da bih mogla po ći prijeko i uzeti hamburger. Ve ć mi je pomalo dojadila bolni čka hrana, a bilo bi lijepo iza ći na zrak sad kad se pojavilo sunce. Sto mislite? U Kevinovoj je glavi vladala zbrka. Poziv je stigao neočeki-vano i u normalnim bi okolnostima našao razlog za odbijanje samo zbog toga. No kolebao se j er su mu u glavi još uvijek od-zvanjale Bertramove primjedbe. - Je li vam maca pojela jezik? - upita Candace. Sag nula je glavu i zavodni čki ga pogledala ispod uzvinutih obrva. Kevin je pokazao prema svom laboratoriju, a potom j e pro-mrmljao nešto o tome da ga Esmeralda očekuje. - Zar je ne možete nazvati? - upita Candace. Intuit ivno je osje ćala da joj se Kevin želi pridružiti pa je bila uporna. - Valjda mogu - re če Kevin. - Pretpostavljam da bih mogao nazvati iz l aboratorija. - Dobro - re če Candace. - Želite li da vas čekam ovdje ili da po ñem s vama? Kevin još nikad nije upoznao tako izravnu ženu, iak o zapravo nije imao ni puno prilike ni iskustva. Njegova posljednja i jedina 74 ljubav, uz izuzetak nekoliko srednjoškolskih zaljub ljivanja, bila je kolegica koja je tako ñer pripremala doktorat, Jacqueline Morton. Toj je vezi trebalo ne koliko mjeseci da se razvije iz dugih sati provedenih u zajedni čkom radu jer je i ona bila jednako sramež-ljiva. Candace se uspela uz pet stuba i stala kraj Kevina. Bila je vi-soka nešto manje od sto šezdeset centimetara u tenisicama. - Ako ne možete odlu čiti, a zapravo vam je svejedno, zašto ne bih došla gore? - U redu - složi se Kevin. Kevinova se nervoza brzo raspršila. Obi čno mu je u društve-nim situacijama sa ženama smetal o što mora smišljati teme za razgovor. Uz Candace nije im ao vremena za razmišljanje. Ona je bez

prestanka o ne čemu čavrljala. Dok su se penjali uz dva niza stuba uspje la je spomenuti vrijeme, gradi ć, bolnicu i tijek operativnog zahvata. - Ovo je moj laboratorij - re če Kevin nakon što je otvorio vrata. - Fantasti čno! - spontano izjavi Candace. Kevin se nasmiješi. Vidio je da je doista impresion irana. - Vi samo obavite svoj telefonski poziv - re če Candace. - Ja ću malo pogledati naokolo, ako smijem. - Ako želite - kaza Kevin. Iako se Kevin brinuo zato što se tako kasno javlja da neće doći na ru čak, Esmeralda ga je iznenadila svojom ravnodušnoš ću. Samo je pitala Kevina kad želi ve čeru. - U uobi čajeno vrijeme - odgovori Kevin. Tada je, nakon krat kog oklijevanja, sam sebe iznenadio riječima: - Možda ću imati društvo. Ho će li to biti problem? - Ni najmanje - re če Esmeralda. - Koliko osoba? - Samo jedna - odgovori Kevin. Spustio je slušalicu i obrisao dlanove. Bili su malo vlažni. - Dakle, idemo li na ru čak? - dovikne mu Candace s druge strane prostorije. - Poñimo! - re če Kevin. 75 - Ovo je ludi laboratorij! - primijeti ona. - Nikad ne bih tako nešto o čekivala u srcu Afrike. Recite mi, što zapravo radite s tako fantasti čnom opremom? - Pokušavam usavršiti postupak - objasni Kevin. - Ne možete li biti odre ñeniji? - upita Candace. - Doista želite znati? - upita Kevin. - Da - reče Candace. - Zanima me. - Trenutno se bavim manje važnim antigenima histolo ške kompatibilnosti. Znate, proteini koji vas odreñuju kao jedin-stvenu i razli čitu jedinku. - I što radite s njima? - Pa, pronalazim njihove gene na pravom kromosomu - ob-jasni Kevin. - Tada tražim transponazu koja je povezana s ge-nima, ako postoji, tako da mo gu pomicati gene. Candace se kratko nasmijala. - Nemam pojma o čemu govo-rite - prizna. - Nikad nisam čula za transponazu. Zapravo, bojim se da je ve ći dio te molekularne biologije daleko iznad mojih mo-gu ćnosti. - Nije to tako teško - re če Kevin. - Principi nisu baš tako komplicirani. Naj važnija je činjenica za koju malo ljudi zna da se geni mogu pomicati po svojim k romosomima. To se pogotovo doga ña u B-limfocitima kako bi se uve ćala raznolikost antitijela. Drugi su geni još pokre tljiviji i mogu zamijeniti mjesta sa svojim dvojnicima. Znate da postoje po dv a gena od svake vrste. - Znam - reče Candace. - Baš kao što postoje po dva jed-naka kr omosoma. U našim stanicama imamo po dvadeset tri para kromosoma. - Točno - reče Kevin. - Kad geni izmjenjuju mjesta na svo-jim pa rovima kromosoma, to se zove homologna transpozicija. To je posebno važan proces u stvaranju spolnih stanica, jajašca i spermija. Omogu ćava veće genetske promjene, a time i sposob-nost razvijanj a vrsta. - Znači da ta homologna transpozicija igra ulogu u evoluc iji -primijeti Candace. 76 - Svakako - složi se Kevin. - U svakom slu čaju, djeli ći gena koji se pomi ču zovu se transpozoni, a enzimi koji djeluju kao ka-talizatori zovu se trans ponaze. - U redu - re če Candace. - Zasad mi je sve jasno. - Pa, sada me konkretno zanimaju transpozoni gena k oji sadrže antigene histološke kompatibilnosti - nastavi Kevin. - Shvaćam - Candace kimne glavom. - Postaje mi jasno. Vaš je cilj prebaciti gen za antigen histološke kompatibilnosti iz jed-nog kromosoma u drugi. - Upravo tako! - re če Kevin. - Jasno, najvažnije je otkriti i izolirati transponazu. To je najteži dio posla. No kad na ñem transponazu, bit će relativno lako prona ći njezin gen. A čim pro-na ñem i izoliram gen, mogu se poslužiti standardnom tehnologi-jom za reko mbiniranje DNA i proizvesti ga. - Što znači da će ga za vas proizvesti bakterije - re če Can-dace. - Bakterije ili kultura tkiva sisavca - potvrdi Kev in. - Ono što bude uspješnije. - Jao! - primijeti Candace. - Ovo me mudrovanje pod sjetilo koliko sam gladna. Po ñimo na hamburger prije nego mi se še ćer u krvi spusti ispod normale. Kevin se nasmiješi. Svi ñala mu se ova žena. Čak se po čeo opuštati. Dok su se spuštali niz bolni čko stubište Kevinu se pomalo za-vrtjelo u glavi od slušanja i odgovaranja na Candacino zabavno, neprestano čavrljanje i pitanja. Jedva je mogao povjerovati da

ide na ru čak s tako privla čnom i ljubaznom ženom. Činilo mu se da se više toga dogodilo za posljednjih nekoliko dana nego tijekom svih pet god ina koliko ih je proveo u Cogu. Bio je tako zaokup-ljen razgovorom da nije ni pomislio na vojni ke dok su on i Can-dace prelazili preko trga. Kevin nije bio u rekreacijskom centru još od obilas ka kad je stigao ovamo. Zaboravio je kako je neobi čan. Takoñer je zabora-vio kako je bogohulno što je crkva pre tvorena u mjesto za svje-tovne zabave. Oltar je nestao, ali se propovjedaonica još uvijek 77 nalazila na lijevoj strani prostorije. Koristili su je za predavanja i izvikivanje brojeva kad se igra la tombola. Na mjestu oltara nala-zilo se filmsko plat no; nehoti čni znak vremena. Kantina se nalazila u podrumu do kojeg se dolazilo stubištem odmah kraj ulaza. Kevin se za čudio gužvi što je tamo vladala. Pod golim betonskim stro pom odjekivao je žamor glasova. On i Candace morali su stajati u duga čkom redu kako bi naru čili jelo. Kad su kona čno dobili jelo, morali su u gužvi potražiti mje-sto za. sjedenje. Svi su stolovi bili dugački pa su se morali dijeliti s drugima. Sjedilo se na klupama pri čvršćenim kao na pikniku. - Tamo ima mjesta - dovikne Candace kako bi je moga o čuti. Svojim je pladnjem pokazala prema stražnjem dijelu prosto-rije. Kevin kimne. Kevin je kradomice pogledavao lica u mnoštvu dok se provla- čio za Candace. Osje ćao se nelagodno nakon što ga je Bertram upoznao s mišljenjem što je o njemu vladalo, a ipak ga nitko nije ni pogledao dok se probijao do stola. Kevin je slijedio Candace dok se provla čila izme ñu stolova. Visoko je podigao pladanj kako nikoga ne bi udario, a potom ga je spustio na prazno mjest o. S mukom je prebacio noge preko klupe i ispod stola. Dok se smjestio, Candace se ve ć upoznala s dvoje ljudi koji su sjedili za istim st olom. Kevin im je kimnuo. Nije ih poznavao. - Živahno mjesto - primijeti Candace. Posegnula je za keča-X pom. - Dolazite li često ovamo? Prije no što je Kevin uspio odgovoriti, netko ga je zazvao po imenu. Okrenuo se i prepoznao jedino poznato lice. To je bila Melanie Becket, reprodukti vni tehnolog. - Kevin Marshall! - ponovno usklikne Melanie. - Šok irana sam. Sto ti radiš ovdje? Melanie je bila otprilike Candacinih godina; pretho dnog je mjeseca proslavila trideseti ro ñendan. Dok je Candace bila svije-tle puti, ona je bila tamnopu ta, smeñe kose i mediteranskog iz-gleda. Njezine su tamnosme ñe oči djelovale gotovo crno. 78 Kevin je pokušao predstaviti svoju pratiteljicu, al i je s užasom shvatio da se ne može sjetiti njezina imena. - Ja sam Candace Brickman - re če Candace ne trepnuvši. Is-pružila je ruku. Melanie se predstavila i pitala može li im se pri-družiti. - Svakako - odgovori Candace. - Je li naš lokalni genij vašom zaslugom nazo čan u pala či tro-vanja hranom? - Melanie upita Candace. Melanie je bila duho-vita, vedra i neposre dna žena koja je odrasla na Manhattanu. - Valjda - re če Candace. - Je li to neobi čno za njega? - Vrlo blago re čeno - reče Melanie. - Koja je vaša tajna? Tako sam ga često uzalud pozivala ovamo pa sam kona čno odu-stala, a to je bilo prije nekoliko godina. - Nikad me nisi baš pozvala - branio se Kevin. - O, doista? - za čudi se Melanie. - Što sam trebala u činiti, pozvati te pismeno? Znala sam te pitati želiš li po ći na hambur-ger. Nije li to bio poziv? - Pa - reče Candace i uspravi se na svom sjedalu - ovo je zac ijelo moj sretan dan. Melanie i Candace udubile su se u razgovor i jedna drugoj opisale svoj rad. Kevin je slušao, ali se usredoto čio na svoj ham-burger. - Znači da sve troje radimo na istom projektu - zaklju či Me-lanie nakon što joj je Candace ispri čala da je ona medicinska se-stra intenzivne njege kirurške ekipe iz Pittsburgha. - Tri graška u mahuni. " - Velikodušni ste - re če Candace. - Ja sam samo član po-mo ćnog osoblja pri dnu terapeutskog totema. Ne bih se mogla svrstati na istu razinu gdj e ste vas dvoje. Vi ste sve ovo omogu- ćili. Ako smijem pitati, kako to uop će funkcionira, za ime svijeta? - Ona je glavna - prvi put progovori Kevin i glavom pokaže prema Melanie. - Ma daj, Kevine! - pobuni se Melanie. - Nisam ja r azvila tehnike kojima se služim onako kako si ti učinio. Ima puno ljudi 79 koji bi mogli obavljati moj posao, ali samo ti može š obavljati svoj. Tvoje otkri će predstavlja klju č uspjeha.

- Nemojte se prepirati - re če Candace. - Samo mi recite kako se to radi. Od prv og me dana mu či radoznalost, ali sve je obavijeno velom tajne. Kevi n mi je objasnio znanstveni dio, ali još uvijek ne razumijem postupak. - Kevin uzme uzorak koštane srži od klijenta - re če Melanie. Iz toga izolira stanicu koja se priprema na diobu tako da su kro-mosomi zgusnuti, po mogu ćnosti reproduktivnu stanicu, ako ne griješim. - Prili čno je teško na ći takvu stanicu - primijeti Kevin. - Pa onda joj ti objasni što radiš - Melanie se obr ati Kevinu i odmahne rukom. - Ja ću sve pobrkati. - Radim s transponazom što sam je otkrio prije goto vo sedam godina - objasni Kevin. - To je katalizator za homolognu tran-spoziciju, odnosno pr ijelaz kratkih krakova kromosoma šest. - Sto je kratki krak kromosoma šest? - upita Candac e. - Kromosomi imaju takozvane centromere koji ih dije le u dva dijela - objasni Melanie. - Kromosom šest ima izrazito nejednake dijelove. Manji se zovu kratki krakovi. -? Hvala - re če Candace. - Dakle... - nastavi Kevin pokušavaju ći organizirati misli. -Ja zapravo dodajem svoju taj nu transponazu klijent ovoj stanici koja se priprema z a diobu. Ali ne dopuštam da se prijelaz sasvim do-vrši. Zaustavljam ga s dva kratka kraka odvojena svaki od svog kromosoma. Tada ih izvadim. - Jao! - ushi ćeno će Candace. - Doista uzimate te si ćušne, si ćušne niti iz jezgre. Kako se to može izvesti, za ime svijeta? - To je druga pri ča - reče Kevin. - Zapravo, koristim se su-stavom monokloni h antitijela koji reagira sa stražnjim dijelom transponaze. - To je previše za mene - primijeti Candace. - Pa, ne razmišljajte o tome kako vadi kratke krako ve - reče Melanie. - Jednostavno prihvatite tu činjenicu. 80 - U redu - složi se Candace. - Što radite s tim kra tkim kra-kovima? Kevin pokaže prema Melanie. - Čekam da ona obavi svoje čarolije. - To nisu čarolije - re če Melanie. - Ja sam samo tehni čar. Na bonobima primjenjujem tehnike in vitro oplodnje, iste one koje su se razvile kako bi se po većala plodnost gorila u zato čeništvu. Zapravo, Kevin i ja moramo koordinirati naše napore jer on ž eli oplo ñeno jajašce u kojem još nije došlo do diobe. Jako je važan pravi trenutak. - Želim da bude spremno za diobu - re če Kevin. - Dakle, Melanien raspored rada odre ñuje moj. Ne počinjem sa svojim di-jelom dok od nje ne dobijem zele no svjetlo. Kad mi ona osigura zigotu, ponavljam potpuno isti postupak što sam ga obavio s kli-jentovom stanicom. Nakon što izvadim kratke krakove bonoba, u zigotu unesem klijentove k ratke krakove. Zahvaljuju ći transpo-nazi smjeste se to čno tamo kamo treba. - I to je sve? - upita Candace. - Pa, nije - prizna Kevin. - Zapravo unosim četiri transpo-naze, a ne jednu. Kratki je krak krom osoma šest najvažniji dio što ga prebacujemo, ali prebacu jemo i relativno malene dijelove kromosoma devet, dvanaest i četrnaest. Oni sadrže gene ABO krvnih grupa i još ne koliko manje važnih antigena histološke kompatibilnosti kao što su CD-31 molekul a adhezije. Ali to po-staje previše komplicirano. Mislite samo na kromosom šest. To je najvažniji dio . - To je zato što kromosom šest sadrži gene koji čine osnovni kompleks histološke kompatibilnosti - upu ćeno će Candace. - Točno - reče Kevin. Bio je impresioniran i o čaran. Ne samo da je Candace ugodna u društvu, ve ć je pametna i dobro informirana. - Bi li ovaj postupak uspio i s drugim životinjama? - upita Candace. - Na koju vrstu mislite? - upita Kevin. 81 - Na svinje - odgovori Candace. - Znam da su neki c entri u Sjedinjenim Državama i Engleskoj unošenjem ljudskih gena po-kušavali umanjiti destru ktivno djelovanje komplementa u trans-plantacijama svinjskih organa. - U usporedbi s ovim što mi radimo, to je kao koriš tenje pi-javica - primijeti Melanie. - Tako je zastarjelo jer lije či simptom a ne uklanja uzrok. - Istina - re če Kevin. - U našem se postupku ne moramo brinuti za imunološku reakciju. Kad je rije č o histološkoj kompa-tibilnosti, mi dajemo imunološkog dvojnika, pogotovo ako uspi-jem unijeti još nekoliko manjih antigena. - Ne znam zašto se toliko trudiš oko toga - re če Melanie. - U prve tri transplantacije klijenti uo pće nisu pokazivali znakove odbacivanja. Baš nikakve!

- Želim da bude savršeno - kaza Kevin. - Pitam za svinje iz nekoliko razloga - re če Candace. - Prvo, mislim da bi korištenje bonoba m oglo naljutiti neke ljude. Drugo, koliko mi je poznato, nema ih baš puno. - To je to čno - složi se Kevin. - Na svijetu ih sveukupno ima samo dvadesetak tisu ća. - Eto vidite - re če Candace. - Dok se na stotine tisu ća svinja kolje zato da bismo imali slaninu. - Ne vjerujem da bi moj postupak bio uspješan sa sv injama -re če Kevin. - Ne znam sigurno, ali sumnjam. Razlog ovakva us-pjeha s bonobima, ili čimpanzama kad smo ve ć kod toga, leži u činjenici da su njihovi i naši genomi vrlo sli čni. Zapravo, razli-kuju se samo jedan i pol posto. - To je sve? - za čudi se Candace. Zaprepastila se. - To je nekako ponižavaju će, zar ne? - primijeti Kevin. - To je više od toga - re če Candace. - Govori nam o tome kako su bonobi, čimpanze i ljudi evo-lucijski bliski - doda Melanie. - Smatra se da smo mi i naši ro- ñaci primati potekli od zajedni čkog pretka koji je živio prije ot-prilike sedam milijuna godina. 82 - To naglašava eti čko pitanje rada s njima - re če Candace - i zašto bi to moglo naljutiti neke ljud e. Djeluju tako ljudski. Želim re ći, zar vam ne smeta kad treba žrtvovati jednog od n jih? - Ova tranplantacija jetre kod gospodina Winchester a tek je druga koja je zahtijevala žrtvu - re če Melanie. - Kod druge dvije bila je rije č o bubrezima i životinje se dobro osje ćaju. - Pa, kako ste se osje ćali u ovom slu čaju? - upita Candace. - Ve ćina je članova kirurške ekipe ovoga puta to teže doživjela, iako smo mislili da smo pri premljeni, pogotovo zato što je to bila druga žrtva . Kevin pogleda Melanie. Usta su mu se osušila. Canda ce ga je prisiljavala na suo čavanje s pitanjem što ga je nastojao izbjegavati. U tome je ležao dio razloga njegove uzrujanosti zbog dima što se dizao s Išla Francesce. - Da, smeta mi - prizna Melanie. - No mislim da sam toliko ushi ćena znanoš ću i onime što može učiniti za pacijenta da na-stojim ne misliti o tome. Osim toga, ne o čekujemo da ćemo ih morati puno žrtvovati. Oni su više neka vrsta osiguranja u slu čaju da zatrebaju klijentima. Ne prihva ćamo klijente kojima je ve ć po-trebna transplantacija, osim ako mogu čekati najmanje tri godine dok dvojnik ne odraste. I ne moramo imati nikakve veze s tim stvor enjima. Žive na otoku posve neometano. Tako je predvi- ñeno zato da se nitko od nas ne može ni na koji na čin emotivno vezati. Kevin je s mukom progutao slinu. U mislima je vidio kako se dim lijeno uzdiže prema olovno sivom nebu. Tako ñer je mogao zamisliti uznemirenog bonoba koji podiž e kamen i baca ga na Pigmejca tijekom odvo ñenja. - Kako se kaže kad životinje u sebi imaju usa ñene ljudske gene? - upita Candace. - Transgeni čno - odgovori Melanie. - Tako je - re če Candace. - Samo bih željela da možemo ko-ristiti transgeni čne svinje umjesto bonoba. Ovaj me je zahvat uz-nemirio. Iako mi se ja ko svi ña zarada i dionice GenSvsa, nisam sigurna da ću nastaviti raditi na programu. 83 - To im se ne će svidjeti - primijeti Melanie. - Sje ćate se, potpisali ste ugovor. Koliko je meni poznat o, svim silama nastoje da se ljudi drže svojih ugovora . Candace slegne ramenima. - Vratit ću im sve dionice i divi-dende. Mogu živjeti i bez t oga. Samo moram vidjeti kako se osje- ćam. Bila bih puno sretnija da koristimo svinje. Kad smo onog zadnjeg bonoba stavljali pod anesteziju, mogla sam se zakle ti da je pokušavao komunicirati s nama. Morali smo upotrijebiti jako puno sedativa. - O, ma dajte! - Kevin prasne odjednom se naljutivš i. Lice mu se zajapurilo. Melanie je širom otvorila o či. - Sto te je spopalo, za Boga mi-loga? Kevin je odmah požalio zbog svog ispada. - Oprostit e - reče. Srce mu je i dalje lu ñački tuklo. Mrzio je činjenicu da ga je uvi-jek tako lako pro čitati, ili je barem mislio da jest. Melanie se okrenula prema Candace i zakolutala o čima, ali je Candace nije vidjela. Promatrala je Kevina. - Imam osje ćaj da ste bili jednako uznemireni kao i ja - ob-rat i mu se. Kevin je glasno puhnuo, a potom je zagrizao hamburg er kako ne bi rekao nešto što će kasnije požaliti. - Zašto ne želite razgovarati o tome? - upita Canda ce. Kevin odmahne glavom dok je žvakao. Pretpostavljao je da mu je lice još uvijek crveno kao paprika.

- Ne brinite za njega - re če Melanie. - Oporavit će se. Candace pogleda Melanie. - Bonobi djeluju tak o ljudski - reče vraćajući se na svoju prvobitnu temu. - Zato se valjda ne s mijemo čuditi što se njihovi genomi razlikuju samo jedan i pol posto od naših. No nešto mi je upravo palo na pamet. Ako vi zamjenjujete kratke krakove kromosoma šest, kao i neke druge man je dijelove genoma bonoba s ljudskim DNA, što mislite o kolikom je postotku rije č? 84 Melanie je pogledala Kevina dok je u mislima ra čunala. Uzdi-gla je obrve. - Hmmm - re če. - Zanimljivo pitanje. To bi bilo više od dva posto. - Da, ali jedan i pol posto nije isklju čivo na kromosomu šest - ponovno se obrecne Kevin. - Hej, smiri se, živac - re če Melanie. Odložila je svoje pi će, nagnula se preko stola i položila ruku na Kevinovo rame. - Gu-biš kontrolu nad sobom. Mi ovdj e samo razgovaramo. Znaš, za ljude je nekako normalno da sjede i razgovaraju. Znam da je to tebi čudno jer bi se radije družio sa svojim epruvetama, ali što nije u redu? Kevin uzdahne. To nije bilo u skladu s njegovom nar avi, ali se odlu čio povjeriti ovim dvjema pametnim ženama punim samo-pouzdanja. Priznao je da je uznemiren. - Kao da mi to ne znamo! - Melanie ponovno zakoluta očima. - Ne možeš li biti odre ñeniji? Sto te muči? - Baš ono o čemu govori Candace - re če Kevin. - Rekla je puno toga - primijeti Melanie. - Da, i zbog svega što je rekla osje ćam se kao da sam po činio katastrofalnu grešku. Melanie povu če ruku i zagleda se u dubinu Kevinovih o čiju boje topaza. - U kom smislu? - upita. - Zato što sam dodao tako puno ljudske DNA - odgovo ri Kevin. - Kratki krak kromosoma šest ima milijune osnovnih pa-rova i stotine gena koji nemaj u nikakve veze s kompleksom histo-loške kompatibilnosti. Trebao sam izolirati kompleks, a n e kre-nuti lakšim putem. - Znači da stvorenja imaju malo više ljudskih proteina - reče Melanie. - Vrlo važno! - Baš tako sam se i ja u po četku osje ćao - reče Kevin. - Ba-rem dok nisam preko Interneta postavi o pitanje o tome zna li ne-tko koje druge vrste gena sadrži kratki krak kromosoma šest. Na-žalost, jedan me je istraživa č obavijestio da sadrži veliki dio raz-vojnih gena. Sad više nemam pojma što sam stvorio. 85 - Naravno da imate - re če Candace. - Stvorili ste transgeni č-nog bonoba. - Znam - reče Kevin, a o či su mu se zažarile. Brzo je disao, a po čelu su mu izbile kapljice znoja. - I zato me užasava pomisao da sam prekora čio ograni čenja. 86 6. POGLAVLJE ? 5. OŽUJKA 1 997. 1 3.DD CDGD, EKVATORIJALNA GVINEJA Bertram skrene svojim tri godine starim džipom cher okee na parkiralište iza Gradske vije ćnice i povu če kočnicu. Automobil mu je zadavao nevolje i bezbrojne j e dane proveo na popravku u garaži voznog parka. No problem se i dalje javljao, a ta g a je činjenica posebno živcirala, kad se Kevin Marshall pretvarao da ne zna koliko je sretan što s vake druge godine dobiva novu toyotu. Bertram još godinu dana ne će dobiti novi automobil. Bertram po ñe stubama što su vodile iza arkada do verande na pr vom katu. Odatle u ñe u glavni ured. Siegfried Spallek nije želio da se ured klimatizira . Veliki se ventilator na stropu li-jeno vrtio uz karakteristi čno zujanje. Duge, ravne lopatice nepre-stano su pok retale topli, vlažni zrak u prostoriji. Bertram je ranije nazvao pa ga je Siegfriedov tajni k, crnac ši-roka lica po imenu Aurielo s otoka Bioko, o čekivao i kretnjom mu pokazao neka u ñe u unutrašnji ured. Aurielo se u Francuskoj školovao za u čitelja, ali je bio nezaposlen dok GenSvs nije osnovao Zonu. Unutrašnji je ured bio ve ći od vanjskog i protezao se cijelom širinom zgrade. Imao je prozore sa škurama koji su sa stražnje strane gledali na parki ralište, a s prednje na gradski trg. Prednji 87 su prozori omogu ćavali impresivan pogled na novi bolni čko-la-boratorijski kompleks. S mjesta na kojem je stajao, Bertram je čak mogao vidjeti prozore Kevinova laboratorija. - Sjedni - ponudi Siegfried ne podižu ći pogleda. U glasu mu se osje ćala opora grlenost i jedva zamjetljivi njema čki naglasak. Djelovao je zapovjedni čki autoritativno. Potpisivao je hrpu pošte. - Začas ću biti gotov.

Bertram se osvrnuo po prenatrpanom uredu. U tom se mje-stu nikad nije ugodno osje ćao. Kao veterinaru i čovjeku koji se umjereno zalagao za zaštitu čovjekove okoline, nisu mu se svi ñali ukrasi. Zidove i svaku raspoloživu vodoravnu površinu prekr ivale su preparirane glave životinja staklenih očiju, a mnoge me ñu njima spadale su u ugrožene vrste. Bilo je ma čaka kao što su la-vovi, leopardi i gepardi. Bertram nije ni znao da postoji toliko vrs ta antilopa koliko ih je tamo vidio. Nekoliko golem ih glava nosoroga prazno je zurilo s istaknutih položa ja na zidu iza Spal-leka. Na vrhu police za knjige nalazile su se zmije, uklju čuju ći i uzdignutu kobru. Na podu je ležao ogromni kroko dil s djelo-mi čno otvorenim čeljustima pa su se vidjeli njegovi zastrašuju ći zubi. Stoli ć kraj Bertramove stolice izra ñen je od slonovske noge na koju su postavili plo ču mahagonija. U kutevima su bile prekrižene kljove. Čak i više nego preparirane životinje Bertrama su uz nemira-vale lubanje. Tri su stajale na Siegfriedovu stolu. Sa sve tri bio je pilom uklonje n vrh. Jedna je imala o čitu rupu od metka na slje-poo čnici. Spallek je jednu koristio za spajalice, drugu kao pepe-ljaru, a u tre ćoj je držao veliku svije ću. Iako je opskrba elektri č-nom energijom u Zoni bila pouzdanija nego u bilo k ojem dru-gom dijelu države, ipak su povremeno ostajali bez struj e zbog udara groma. Većina ljudi, pogotovo posjetitelji iz GenSvsa, pretpo stavljali su da su to majmunske lubanje. Bertram je znao da nije tako. To su bile lubanje os oba koje su pogubili ekvatogvinejski vojnici. Sve tri žrtve osu ñene su na smrtnu kaznu zbog ometanja GenSy-sovih op eracija. Zapravo su uhva ćeni u krivolovu na divlje čim- 88 panze na prostoru od dvjesto šezdeset kilometara kv adratnih ko-liko je dodijeljeno Zoni. Siegfried je to podru čje držao svojim osobnim lovištem. Prije nekoliko godina, kad je Bertram blago spomenu o da nije mudro pokazivati lubanje, Siegfried je odgovorio rekavši da je to opomena domoroda čkim radnicima. - Oni razumiju tu vrstu komunikacije - objasnio je Siegfried. - Shva ćaju takve simbole. Bertram nije sumnjao da su shvatili poruku. Pogotov o u zem-lji koja je upoznala zlodjela pakleno okrutnog diktatora. Bertram se sje ćao Kevinove reakcije na lubanje. Kevin je rekao da ga pod-sje ćaju na poreme ćeni lik Kurtza u romanu Srce mraka Josepha Conrada. - Eto - Siegfried gurne potpisane papire u stranu. Uz njegov izgovor to je više zvu čilo kao "ezo". - Sto te mu či, Bertrame? Nadam se da nema problema s novim bono bima. - Ni najmanje. Dvije ženke za rasplod su savršene - reče Ber-tram. Promatrao je upravitelja Zone. Njegovo najo čitije fizi čko obilježje bio je groteskni ožiljak što se pružao od njegovog lijevog uha, preko obraza, do ispod nosa. Tijekom godina stalno je ste-zanje tkiva povuklo Siegfriedova usta prema gore pa mu je lice djelovalo iscereno. Bertram tehni čki nije bio odgovoran Siegfriedu. Kao glavni veteri nar najve ćeg svjetskog centra za uzgoj i istraživanje primata, Bertram je sura ñivao izravno s GenSvsovim potpredsjednikom operacij a u Cambridgeu, Massachusetts, koji je imao izravnu v ezu s Tavlorom Cabotom. No u svakodnevnom radu, pogotovo na bonobo projektu, Bertramu je bilo u interesu održavati dobre odnose s upraviteljem Zone. Problem je bio u tome što je Sie g-fried bio naprasit te se s njim teško moglo surañivati. Svoju je afri čku karijeru po čeo kao bijeli lovac koji je, za odre ñenu cijenu, mogao klijentu osigurati što god je htio. Glas što ga je stekao zahtijevao j e preseljenje iz isto čne u zapadnu Afriku gdje su se lovni zakoni provodili s manjom strogoš ću. Siegfried je osnovao veliku organizaciju pa mu j e jako dobro 89 išlo sve dok ga neki traga či nisu iznevjerili u kriti čnom trenutku, a to je rezultiralo pogibijom dvoje klijenata i njegovim teškim ra-njavanjem. Dogañaj je dokraj čio Siegfriedovu karijeru bijelog lovca. Ta-ko ñer mu je ostavio ožiljak na licu i paraliziranu desnu ruku. Ek-stremitet je mlitavo i beskorisno visio iz ramenog zgloba. Bijes zbog doga ñaja pretvorio ga je u ogor čena i osvetoljubiva čovjeka. Ipak, netko u GenSvsu shvatio je da ima dobre organi-zatorske sposobnosti i razumije se u ponašanje životinja, a usto se zna grubo, ali djelotvorno ophoditi prema afri čkim domorocima. Smatrali su ga savršenom osobom za voñenje multimilijunske afri čke operacije. - Iskrsnuo je još jedan problem u bonobo operaciji - reče Bertram. - Je li ta nova briga dodatak tvojoj čudnoj zabrinutosti da su se majmuni podijelili u dv ije grupe? - prezirno će Siegfried. - Uočavanje promjene u društvenoj organizaciji vraški je opravdana briga! - prasne Bertram porumenjevši.

- To si ve ć rekao - primijeti Siegfried. - Ali ja sam o tome r azmišljao i ne shva ćam kakve to ima veze. Što nas je briga za-državaju li se u jednoj grupi i li u deset? Mi samo želimo da su tamo i da budu zdravi. - Ne slažem se - usprotivi se Bertram. - To što su se po-dijelili daje naslutiti da se ne slažu. To ni je tipi čno ponašanje bo-noba i moglo bi zna čiti da nam predstoje nevolje. - Prepustit ću tebi, profesionalcu, brigu o tome - re če Sieg-fried. Stolica je zaškripala kad se nagnuo. - Osobno me nije briga što rade ti majmuni sve dok ništa ne osuje ćuje gomilanje novca i dividendi. Projekt se pretvara u zlatni rudnik. - Novi je problem u vezi s Kevinom Marshallom - re če Ber-tram. - Dakle, čime bi te mogao zabrinuti taj žgoljavi glupan? -upi ta Siegfried. - Uz tvoju paranoju, dobro je da ne moraš obav-ljati moj posao. 90 - Zanesenjak se posve smutio jer je vidio da se s o toka uzdiže dim - odgovori Bertram. - Ve ć mi se dvaput obratio. Jednom prošlog tjedna i jutros pono vno. - Što je toliko važno u tom dimu? - upita Siegfried . - Zašto mu je stalo? On mi se čini gorim od tebe. - Misli da su bonobi po čeli koristiti vatru - re če Bertram. - Nije to izri čito rekao, ali siguran sam da ga to mu či. - Kako to misliš, koristiti vatru? - upita Siegfrie d. Nagnuo se naprijed. - Misliš kao logorsku vatru za grijanje ili kuhanje? -Siegfried se nasmijao, ali n ije se izgubio njegov stalno iscereni iz-raz. - Ne znam što je to s vama urbanim Amerikancima. Ovdje u džun gli bojite se vlastite sjene. - Znam da je to besmisleno - složi se Bertram. - Ja sno, nitko drugi to nije vidio, ili ako jesu, zacij elo su držali da je izazvano munjom. Problem je u tome što on želi po ći tamo. - Nitko se ne će ni približiti otoku! - zareza Siegfried. - Samo t ijekom odvo ñenja, i to jedino ekipa za odvo ñenje! To je na-redba iz uprave. Nema izuzetaka osim Pigmejca Kimbe koji raz-nosi dodatnu hranu. - Ja sam mu to isto rekao - re če Bertram. - Mislim da sam ništa ne će poduzeti. Ipak, držao sam potrebnim obavijestiti te o tome. - Dobro si u činio - razdraženo će Siegfried. - Mali bezvez-njak. On mi je prokleti trn u oku. - Ima još jedna stvar - re če Bertram. - Rekao je Ravmondu Lvonsu za dim. Siegfried tako glasno tresne zdravom rukom po stolu da je Bertram posko čio. Ustane i pri ñe prozoru s kojeg se pružao po-gled na gradski trg. Bijesno s e zagleda u bolnicu. Od prvog tre-nutka nije mu se sviñao ženskasti istraživa č stalno zaokupljen knjigama. Kad je saznao da Kevin a treba maziti i smjestiti u go-tovo najbolju ku ću u gradi ću, Siegfried je pobjesnio. Želio je ku ću dodijeliti jednom od svojih vjernih podanika. Siegfried je stegnuo zdravu šaku i zaškrgutao zubim a. - Ka-kav dosadni gnjavator koji svukud zabada nos - re če. 91 - Njegovo je istraživanje zamalo dovršeno - re če Bertram. - Bila bi šteta da uprska stvari baš sad kad je sve tako dobro krenulo. - Što je rekao Lyons? - upita Siegfried. - Ništa - odgovori Bertram. - Optužio je Kevina da pušta mašti na volju. - Možda ću morati nekoga postaviti da motri na Kevina -re če Siegfried. - Ne ću dopustiti da netko uništi ovaj program. To je najvažnije. Previše je u nosan. Bertram ustane. - To je tvoj dio posla - re če. Krene prema vratima uvjeren da je posijao odgova raju će sjeme. 92 7.POGLAVLJE ? 5. OŽUJKA 1 997. 7.25 NEW YDRK CITY Kombinacija jeftinog crvenog vina i pomanjkanja sna usporila je Jackovu jutarnju vožnju biciklom. Obično je u zajedni čku pro-storiju Ureda medicinskog istražitelja stiza o u sedam i petnaest. No kad je izašao iz dizala u prizemlju mrtva čnice i zaputio se prema zajedni čkoj prostoriji, primijetio je da je već sedam i dva-deset pet, a to mu je smetalo. Nije se radilo o tome da je zaka-snio, ve ć se Jack samo volio držati odre ñenog rasporeda. Disci-plina u vezi s poslom bio je jedan od na čina za izbjegavanje de-presije. Najprije je na redu bilo uzimanje kave iz zajedni čkog lonca. Činilo se da čak i miris na njega dobro djeluje, a Jack je to pri-pisivao uvjetovanom refle ksu. Otpio je prvi gutljaj. Bio je to bo-žanski

doživljaj. Iako je sumnjao da može tako brzo djelov ati, či-nilo mu se da mu blaga glavobolja od pomanjkanja sna ve ć pro-lazi. Prišao je Vinnieju Amendoli, tehni čaru čija se dnevna smjena nastavljala na no ćnu. Kao i obi čno, smjestio se za jednim od me-talnih stolova. Noge je podigao na kut stola, a lice sakrio iza ju-tarnjih novina. 93 Jack povu če nadolje rub novina i tako otkrije svijetu Vinnie- jeve talijanske crte lica. Bi č" je u kasnim dvadesetim godinama, u jadnom fizi čkom stanju, ali zgodan. Jack mu je zavidio na gusto j tamnoj kosi. Tijekom protekle godine Jack je primijetio ka ko mu se sjedinama prošarana sme ña kosa prorje ñuje na tjemenu. - Hej, Einsteine, što kažu novine o doga ñaju s Franconijevim tijelom? - upita Jack. Jack i V innie često su zajedno radili, a obojica su cijenili duhovitost , drskost i crni humor onog drugog. - Ne znam - odgovori Vinnie. Pokušao je izvu ći svoje obo-žavane novine iz Jackova stiska. Bio je zaokupljen statistikom Knicksa u košarkaškoj utakmi ci odigranoj prethodne ve čeri. Jackovo se čelo nabralo. Vinnie možda nije akademski genije, al i je po pitanju novosti bio jedan od najupu ćenijih. Svakod-nevno je čitao novine od prve do posljednje stranice i imao j e impresivno pamćenje. - Zar ništa o tome ne piše u novinama? - za čudi se Jack. Pretpostavljao je da će se mediji nasla ñivati sramotom nestanka tijela iz mrtva čnice. Birokratske greške bile su omiljena tema iz-v jestitelja. - Nisam primijetio - re če Vinnie. Povukao je ja če, oslobodio novine i ponovno sakrio lice. Jack odmahne glavom. Istinski se čudio i pitao kako je Ha-rold Bingham, šef medicinsk ih istražitelja, uspio tako zataškati stvar. Baš kad se htio okrenut i, Jack je zapazio naslove. Pisalo je: MAFIJA SE RUGA VLASTIMA. U podnaslovu je stajalo: Zlo činačka obitelj Vaccaro ubije jednog od svojih, a potom ukrade tijelo pred nosom gradskih službenika. Jack istrgne cijele novine iz ruku iznena ñenog Vinnieja. Nje-gove su noge tresnule na pod. - Hej, ma daj! - pobuni se. Jack savije novine i postavi ih tako da je Vinnie m orao zuriti u naslovnu stranicu. - Učinilo mi se da si rekao kako pri ča nije u novinama? -primijeti Jack. - Nisam rekao da nije u novinama - ispravi ga Vinni e. - Re-kao sam da je nisam vidio. 94 - Pogledaj naslove, Krista mu! - re če Jack. Pokazao ih je ša-licom za kavu kako bi nagl asio svoje riječi. Vinnie se naglo ispruži ne bi li zgrabio svoje novi ne. Jack ih povu če izvan njegova dosega. - Ma daj! - ljutito će Vinnie. - Nabavi si vlastite novine. - Pobudio si moju radoznalost - re če Jack. - S obzirom na tvoju metodi čnost, ovu si pri ču trebao pro čitati još tijekom vož-nje podzemnom željeznicom. Št o se doga ña, Vinnie? - Ništa! - odbrusi Vinnie. - Odmah sam prešao na sp ortsku stranicu. Jack je na trenutak prou čavao Vinniejevo lice. Vinnie je okre-nuo glavu kako bi izbjegao njegov pogled. - Jesi li bolestan? - podrugljivo upita Jack. - Nisam! - prasne Vinnie. - Samo mi vrati novine. Jack izvadi sportske stranice i pruži mu ih. Tada p oñe do stola za kojim se radio raspored i po čne čitati članak. Po činjao je na naslovnoj stranici i završavao na tre ćoj. Kao što je Jack i o čekivao, pisan je na sarkasti čan, podrugljiv na čin. Jednako se nabacivao blatom na policiju i Ured medicinskog istražitelja. Pi-salo je da je cijela sramotna afer a samo još jedan jasni primjer velike nesposobnosti obiju organizacija. Laurie u ñe u prostoriju i prekine Jacka u čitanju. Dok je ski-dala kaput, rekla mu je kako se nada da se on osje ća bolje nego ona. - Vjerojatno ne - prizna Jack. - To je od onog jeft inog vina što sam ga donio. Zao mi je. - Krivo je i samo pet sati sna - re če Laurie. - Jedva sam se izvukla iz kreveta. - Odlo žila je kaput na stolicu. - Dobro jutro, Vinnie - dovikne. Vinnie se nije oglasio iza svojih novina. - Uvrije ñen je jer sam mu uzeo novine - objasni Jack. Ustane kako bi Laurie mogla sjesti za stol. Ovog je tjedna ona raspore- ñivala slu čajeve za obdukciju. - Naslovi i glavna pri ča govore o doga ñaju s Franconijem. 95 - Nije ni čudo - re če Laurie. - Na lokalnim vijestima samo o tome govor e, a čula sam i najavu da će se Bingham pojaviti u emisiji Dobro jutro, Amerika kak o bi popravio što se može po-praviti.

- Ima pune ruke posla - primijeti Jack. - Jesi li pogledao današnje slu čajeve? - upita Laurie i po čne prelistavati dvadesetak dosjea. - Tek sam stigao - prizna Jack. Nastavi čitati članak. - O, ovo je dobro! - prokomentira Jack nakon kratke tišine. - Nagovješ ćuju da postoji neka vrsta zavjere izme ñu nas i poli-cije. Daju naslutiti da smo se namjern o riješili tijela kako bismo njima pomogli. Možeš li to zamisliti! Ti su medijski ljudi tako pa-ranoi čni da u svemu vide zavjeru! - Javnost je paranoi čna - reče Laurie. - Mediji im vole ser-virati ono što žele. No baš zbog takvih šašavih teorija ja ću otkriti kako je tijelo nestalo. Javnost mora znat i da smo mi nepristrani. - Nadao sam se da si se nakon prospavane no ći predomislila i odustala od svoje potrage - promrm lja Jack i nastavi čitati. - Ni slu čajno - re če Laurie. - Ovo je ludo! - uzvikne Jack i šakom udari po novi nskoj stranici. - Najprije pišu da smo mi odgovorni za nestanak tijela, a potom kažu da je mafija nesum njivo pokopala ostatke u nekoj zabiti pa nikad neće biti prona ñeni. - Ovo posljednje vjerojatno je to čno - reče Laurie. - Osim ako se tijelo ne pojavi kad okopni snijeg. Uz ovakav mraz teško je kopati dublje od tridesetak ce ntimetara. - Fuj, kakvo sme će! - prokomentira Jack pro čitavši članak. - Evo ti, želiš li pro čitati? - Ponudio je novine Laurie. Ona odmahne rukom. - Hvala, ali ve ć sam pro čitala verziju u Timesu - re če. - Bila je dovoljno otrovna. Ne treba mi još i gle-dište New York Posta. Jack se vrati do Vinnieja i skrušeno re če da želi vratiti novine u prijašnje stanje. Vinnie uzme stranice bez komentara. - Danas si užasno osjetljiv - Jack se obrati tehni čaru. - Samo me ostavi na miru - obrecne se Vinnie. 96 - Opa, čuvaj se, Laurie! - re če Jack. - Mislim da je Vinnieja obuzela predmentaln a napetost. Zacijelo planira razmišljati, a to mu je posve uzdrmalo horm one. - Hmm! - javi se Laurie. - Evo onog pliva ča što ga je Mike Passano sino ć spomenuo. Kome ću ga dodijeliti? Nevolja je u tome što se ni na koga ne ljutim pa ću ga vjerojatno zadržati za sebe kako bih izbjegla osje ćaj krivnje. - Daj ga meni - re če Jack. - Ne smeta ti? - upita Laurie. Mrzila je pliva če, pogotovo one koji su dugo boravili u vodi. Takve su obdukcije bile neu-godne, a često i vrlo teške. - Ne - reče Jack. - Kad se navikneš na smrad, sve si riješio. - Molim te! - promrmlja Laurie. - To je odvratno. - Ozbiljno - re če Jack. - Mogu predstavljati izazov. To mi se više sviña nego rane od metaka. - Ovaj ima oboje - primijeti Laurie i pribilježi Ja ckovo ime na dosje pliva ča. - Kako krasno! - prokomentira Jack. Vrati se do sto la za ra-spored i pogleda preko Lauriena ramena. - Pretpostavlja se da u gornjem desnom kvadrantu po stoji rana od pucnja iz blizine - re če Laurie. - Zvuči sve bolje i bolje - kaza Jack. - Kako se zove žrt va? - Nema imena - odgovori Laurie. - Zapravo, to će biti dio tvog izazova. Glava i ruke nedostaju. Laurie pruži Jacku dosje. Nagnuo se na rub stola i izvadio papire iz fascikla. Nije bilo puno podataka . Ono što je bilo, po-tjecalo je od istražiteljice su dske medicine, Janice Jaeger. Janice je napisala da je tijelo prona ñeno u Atlantskom oceanu, daleko ispred Coney Island a. Slučajno ga je otkrio kuter Obalne straže koji je no ću u zasjedi čekao krijum čare droge. Obalna je straža pošla u akciju nakon anonimne prijave, a u v ri-jeme otkri ća brodi ć je plutao s ugašenim svjetlima i uklju čenim radarom. Kuter je doslovno udario u tijelo. Pr etpostavljalo se da su to posmrtni ostaci doušnika koji ih je obavijestio o k rijum- čarima. 97 - Nema baš puno podataka - primijeti Jack. - Tim je izazov ve ći - našali se Laurie. Jack se odgurne od stola i krene prema prostoriji z a komuni-kacije na putu do dizala. - Hajde, čangrizav če! - dovikne Vin-nieju. Putem je udario po Vinnieje vim novinama i povukao ga za ruku. - Vrijeme prolazi. - No na vratima se doslovce sudari o s Louom Soldanom. Detektiv je mislio samo na svoj cilj: aparat za kavu. - Isuse - primijeti Jack. - Trebao bi se prijaviti za mom čad njujorških Giantsa. - Dio njegove kave pljusnuo je po tlu.

- Oprosti - re če Lou. - U žalosnom sam stanju pa mi je hitno potre bna kava. Oba su muškarca pošla do lonca s kavom. Jack se pos lužio papirnatim ubrusima kako bi obrisao kavu sa svoje jakne od samta. Lou je drhtavom rukom napunio plasti čnu šalicu do vrha, a zatim je otpio toliko da je mogao dodati vrhnje i še ćer. Lou uzdahne. - Prošla su dva naporna dana. - Jesi li se opet cijelu no ć zabavljao? - upita Jack. Na Louovu se licu vidjela nekoliko dana stara brada . Imao je na sebi zgužvanu plavu košulju. Gornje mu je dugme bilo otkop- čano, a kravata olabavljena i nakrivljena. Njegov og rtač u Colom-bovu stilu sli čio je ne čemu što bi mogao odjenuti besku ćnik. - Da barem jesam - progun ña Lou. - Za protekle dvije no ći spavao sam otprilike tri sata. - Pošao je k Laurie, pozdravio je i skljokao se na stolicu kraj njezina stola. - Ima li napretka u Franconijevu slu čaju? - upita Laurie. - Ničega što bi moglo zadovoljiti kapetana, oblasnog zap o-vjednika ili šefa policije - potišteno će Lou. - Kakva zbrka. Pro-blem je u tome što će pasti neke glave. Mi u odjelu za umorstva po činjemo se bojati da ćemo poslužiti kao žrtveno janje osim ako nešto ne o tkrijemo. - Niste vi krivi što je Franconi ubijen - ogor čeno će Laurie. - Reci to šefu - primijeti Lou. Glasno je gutnuo ka vu. - Smi-jem li zapaliti? - Pogledao je Laurie i Jacka. - Nije važno - re če 98 čim je vidio izraze njihovih lica. - Ne znam zašto s am pitao. Za-cijelo me obuzelo privremeno ludilo. - Što si saznao? - upita Laurie. Ona je znala da je Lou prije prelaska u odjel ža umorstva radio u odjelu za borbu protiv or-ganiziranog kriminala. S obzirom na njegovo iskustvo, nitko nije bio kvalificiraniji za istraživanje tog slu čaja. - Sigurno je da je ubojstvo po činila obitelj Vaccaro - re če Lou. - To smo saznali od naših doušnika. No budu ći da je Fran-coni trebao svjedo čiti, to smo i sami zaklju čili. Jedini pravi trag je oružje kojim je ubijen. - To bi trebalo pomo ći - primijeti Laurie. - Ne onoliko koliko bi čovjek o čekivao - re če Lou. - Nije neobi čno da mafija ostavi oružje kojim je počinjeno ubojstvo. Našli smo ga na krovu prekoputa re storana Positano. Bila je to puška Remington u čijem su magazinu nedostajala dva metka. Dvije smo čahure našli na krovu. - Otisci prstiju? - upita Laurie. - Čista je - odgovori Lou - ali je naši momci još uvij ek pre-gledavaju. - Može li joj se u ći u trag? - upita Jack. - Da - uzdahne Lou. - To smo u činili. Puška je pripadala nekom lovcu iz Menlo Park a. No to je bila slijepa ulica, što smo i o čekivali. Dan ranije provaljeno je u njegovu ku ću. Jedino što je nedostajalo bila je puška. - Dakle, što dalje? - upita Laurie. - Još uvijek slijedimo neke tragove - odgovori Lou. - Usto ima doušnika do kojih još nismo uspjeli doći. No uglavnom dr-žimo pal čeve i nadamo se nekoj vrsti čuda. Što je s vama? Imate li neku ideju kako je tijelo izašlo odavde? - Još ne, ali osobno ću se time pozabaviti - re če Laurie. - Hej, nemoj je ohrabrivati - re če Jack. - To bi trebali u činiti Bingham i Washington. - Ima pravo, Laurie - složi se Lou. 99 - Vraški to čno da imam pravo - re če Jack. - Kad se Laurie zadnji put uplela u mafijaš ke poslove, iznijeli su je odavde u li-jesu. Tako si mi barem r ekao. - To je bilo tada, a ovo je sada - kaza Laurie. - U ovaj slu čaj nisam upletena na isti na čin kao u onaj. Mislim da je za ovaj ured važno otkriti kako je tij elo nestalo, a iskreno re čeno, ne vje-rujem da će Bingham i Washington uložiti puno truda. Prema njih ovu mišljenju bolje je doga ñaj prepustiti zaboravu. - To mogu shvatiti - re če Lou. - Zapravo, kad bi prokleti mediji malo popus tili, možda bi i naš šef želio da se prestanemo toliko truditi. Tko zna? - Otkrit ću kako se to dogodilo - samouvjereno ponovi Lau-rie . - Pa, kad bih znao tko i kako, to bi mi olakšalo is tragu - re če Lou. - Zacijelo je rije č o istim ljudima iz Vaccaro organizacije. To ima smisla. Jack naglo podigne ruke. - Ja idem odavde - re če. - Vidim da vas dvoje ne želite poslušati glas razuma. - Ponovno je povu-kao Vinnieja za košulju d ok je izlazio iz prostorije.

Jack promoli glavu u Janicin ured. - Ima li ne čeg što bih tre-bao znati o pliva ču, a nije zapisano u dosjeu? - upita je. - Sve što imamo tamo piše - re če Janice. - Osim koordinata mjesta na kojem je Obal na straža pokupila tijelo. Rekli su mi da će danas netko morati nazvati kako bi provjerio je l i to povjer-ljivo ili tako nešto. Ali ne mogu zamisliti da bi taj podatak mogao biti važan. Sigurno se ne može po ći onamo i potražiti glavu i ruke. - Slažem se - re če Jack. - Ali neka netko ipak nazove. Samo radi pot punosti podataka. - Ostavit ćn Bartu poruku - obe ća Janice. Bart Arnolds bio je šef istražitelja suds ke medicine. - Hvala, Janice - re če Jack. - Sad se gubi odavde i malo se naspavaj. - Janice je bila tako požrtvovna djelatnica da je uvijek radila prekovremeno. 100 - Čekaj trenutak - dovikne mu Janice. - Ima još jedna stvar koju sam zaboravila zapisati u svoj izvještaj. Kad su pokupili ti-jelo, bilo je posve n ago. Bez trunka odje će. Jack kimne. To je bio neobi čan podatak. Razodijevanje mr-tvog tijela predstavlj alo je dodatni napor za ubojicu. Jack je na čas razmislio, a tada je zaklju čio da je to u skladu s uboji činom že-ljom da sakrije identitet žrtve, što je jasno po nestanku g lave i ruku. Jack pozdravi Janice i krene dalje. - Nemoj mi re ći da nas je zapao pliva č - požali se Vinnie dok su on i Jack hodali prema d izalu. - Doista se posve isklju čiš dok čitaš sportsku stranicu - pri-mijeti Jack. - Laurie i ja smo desetak minuta o tome razgovarali. Ušli su u dizalo i spustili se do kata na kojem su se nalazile prostorije za obdukcije. Vinnie nije ht io pogledati Jacka u o či. - Čudno si raspoložen - primijeti Jack. - Nemoj mi re ći da se osje ćaš krivim za nestanak Franconija. - Skini mi se - re če Vinnie. Dok se Vinnie otišao preodjenuti u zaštitno odijelo , pripre-miti sve što je potrebno za obdukciju, a potom postaviti tijelo na stol, Jack je ponovno pro čitao sve u dosjeu kako bi bio sasvim siguran da ništa nije propustio. Zatim je pošao potražiti rend gen-ske snimke što su ih napravili kad je tijelo stiglo. Jack je navukao vlastito zaštitno odijelo, isklju čio bateriju koja ga je punila tijekom no ći i zakop čao se. Općenito je mrzio odi-jelo, ali za rad na pliva ču u stanju raspadanja bilo je sasvim pod-nošljivo. Kao što je ranije zadirkivao Laurie, najgori je bio smrad. U to doba jutra Jack i Vinnie bili su sami u prosto riji za ob-dukcije. Na Vinniejevu žalost Jack je uvijek inzistirao da rano po- čnu s radom. Jack je često dovršavao svoj prvi slu čaj kad su nje-govi kolege tek po činjali s poslom. Najprije je trebalo pogledati rendgenske snimke pa ih je Jack zaka čio na osvijetljenu površinu. Podbo čivši se rukama, Jack ko-rakne unazad i zagleda se u snimke što su prikazivale cijelo tijelo. Bez glave i bez ruku, slika je zasigurno bila abnor malna, poput rendgenske snimke nekog primitivnog, neljudskog stvorenja. 101 Druga abnormalnost bila je svijetla, gusta mrlja sa čme u podru- čju gornjeg desnog kvadranta. Jack je odmah stekao dojam da je bilo više rana izazvani h sačmaricom, a ne samo jedna. Bilo je pre-više sićušnih zrnaca. Zrnca su bila neprozirna za rendgenske zrake pa su sakrivala svaku pojedinost koju su pokrivala. Na snimci su djelovala bijelo. Jack je upravo htio skrenuti pogled na bo čnu snimku kad mu je pozornost privuklo nešto u vezi neprozirnosti. Na dva mjesta rub je djelovao čudno, grbavije no što je uobi čajeno. Jack pogleda bo čnu snimku i opazi istu pojavu. Najprije je pomislio da je sačma u ranu unijela neki materijal kroz koji ne mogu pro ći rendgenske zrake. Možda neki dio žrtvine odje će. - Kad budeš spreman, maestro - dovikne mu Vinnie. S ve je pripremio. Jack okrene leda snimkama i pri ñe stolu za obdukcije. Pliva č je bio sablasno blijed na oštrom fluorescentnom svjetlu. Čovjek je bio prili čno debeo i u posljednje vrijeme nije putovao na Ka- ribe. - Da se poslužim jednom od tvojih omiljenih primjed bi -reče Vinnie. - Ne čini se da će stići na maturalnu zabavu. Jack se nasmiješi na Vinniejev crni humor. To je bi lo puno više u skladu s njegovom li čnošću, što je značilo da se oporavio od svoje jutarnje mrzovolje. Tijelo je bilo u žalosnom stanju iako ga je kupanje dobro opralo. Dobre su vijesti bile da se tijelo očito u vodi nalazilo kratko vrijeme. U gornjem dijel u tijela bilo je puno ve ćih ozljeda od sa čme. Ne samo da su mu odsje čene glava i ruke, ve ć je imao i niz širokih, dubokih posjekotina po trup u i bedrima koje su razotkrivale slojeve masnog, salast og tkiva. Sve su rane imale ne-pravilne rubove.

- Čini se da su ribe imale gozbu - primijeti Jack. - O, fuj! - re če Vinnie. Sačma je oštetila mnoge unutrašnje organe u trbušnoj š up-ljini. Moglo se vidjeti dijelove crijeva kao i jedan bubreg. 102 Jack podigne jednu ruku i pogleda izložene kosti. - Rekao bih da je to u činjeno pilom za rezanje metala - re če. - Sto predstavljaju ove goleme posjekotine? - upita Vinnie. - Zar ga je netko pokušao razrezati poput blagdanske purice? - Ma ne, rekao bih da je brodi ć prešao preko njega - re če Jack. - Ovo mi sli či na ozljede od propelera. Jack tada prije ñe na pomno pregledavanje vanjskog dijela ti-jela. U z toliko o čitih povreda, znao je da bi mu lako mogli pro-maknuti manje vidljivi nalazi. Radio je polako i često se zaustav-ljao kako bi fotografirao ozljede. Njegova se temeljitost isplat ila. Pri nazubljenom dnu vrata malo ispred klju čne kosti našao je malenu kružnu ranu. Našao je još jed nu sli čnu s lijeve strane is-pod rebara. - Sto je to? - upita Vinnie. - Ne znam - odgovori Jack. - Nekakve ubodne rane. - Sto misliš, koliko su mu puta pucali u trbuh? - Teško je re ći. - Čovječe, doista nisu htjeli riskirati - primijeti Vinnie. - Vra-ški je sigurno da su ga željeli mrtva. Pola sata kasnije, kad je Jack trebao po četi obdukciju na unu-trašnjim organima, otvorila su se vrata i ušla je Laurie. Imala je na sebi ogrta č i držala je masku na licu, ali nije stavila zaštit no odijelo. Kako se ona strogo pridržavala pravila, a zaštitna su se odijela morala nositi u "grobnici", u Jacku se odmah razbudila sumnja. - Barem tvoj slu čaj nije bio dugo u vodi - re če Laurie kad je pogledala tijelo. - Još se nije ni počelo raspadati. - Samo skok radi osvježenja - dobaci Jack. - Kakva rana od sa čmarice! - zaprepasti se Laurie dok je zu-rila u zas trašuju ću ozljedu. Zatim pogleda mnogobrojne posjeko-tine i doda: - Čini se da su ovo rane od propelera. Jack se uspravi. - Laurie, što te mu či? Nisi došla ovamo kako bi nama pomogla, zar ne? - Ne - prizna Laurie. Glas joj je podrhtavao. - Pre tpostav-ljam da sam željela malo moralne podrške. 103 - Zbog čega? - upita Jack. - Calvin me je upravo izgrdio - re če Laurie. - O čito se no ćni tehni čar, Mike Passano, požalio da sam sino ć bila ovdje i optu-žila ga da je umiješan u kra ñu Franconijeva tijela. Možeš li to za-misliti? U svakom slu čaju, Calvin je bio doista bijesan, a znaš kako ja m rzim sukobe. Na koncu sam se rasplakala i sad sam bi-jesna na sebe. Jack je ispuhnuo zrak kroz skupljene usne. Pokušao se sjetiti što bi joj mogao re ći osim "rekao sam ti da će biti tako", ali mu ništa nije padalo na pamet. - Zao mi je - mlako će Jack. - Hvala - reče Laurie. - Pa, malo si se rasplakala - re če Jack. - Nemoj biti tako stroga prema sebi. - Ali ja to mrzim - pobuni se Laurie. - Tako je nep rofesio-nalno. - Ah, ne bih se zabrinjavao zbog toga - re če Jack. - Ponekad bih se i ja želio rasplakati. Mož da bi nam oboma bilo bolje kad bismo se malo mogli zamijeniti . - U svako doba! - žustro će Laurie. Ovo je bilo najbliže pri-znanju onoga u š to je Laurie ve ć odavno sumnjala kad je rije č o Jacku:, njegova duboko skrivena bol predstavljal a je najve ću pre-preku njegovoj vlastitoj sre ći. - Sad ćeš barem odustati od svog ratnog pohoda - re če Jack. - Ne, zaboga! - usklikne Laurie. - To je samo još v iše u čvr-stilo moje nakane jer potvr ñuje baš ono čega sam se bojala. Cal-vin i Bingham pokušat će zataškati cijeli doga ñaj. To nije u redu. - O, Laurie! - uzdahne Jack. - Molim te! Ovaj mali sukob s Calvinom bit će tek po četak. Navu ći ćeš si na vrat samo nevolje. - Riječ je o principu - re če Laurie. - Zato mi nemoj držati predavanja. Došla sam k tebi po podršku. Jack uzdahne, a njegova se plasti čna maska na čas zamagli. - U redu - re če. - Sto želiš da u činim? - Ništa odre ñeno - reče Laurie. - Samo budi tu uz mene. 104

Laurie je petnaest minuta kasnije izašla iz prostor ije za obdukcije. Jack joj je pokazao sve vanjske nalaze na svom slu- čaju, uklju čuju ći i dvije ubodne rane. Slušala ga je s pola uha, o čito zaokupljena dogañanjima s Franconijem. Jack se jedva suzdržao da joj još jednom ne kaže što on o tome misli. - Dosta je rada na vanjskim dijelovima tijela - Jac k se obrati Vinnieju. - Prije ñimo na unutrašnji dio obdukcije. - Već je krajnje vrijeme - požali se Vinnie. Prošlo je o sam sati te su po čela stizati tijela s drugim tehni čarima i medicinskim istražiteljima. Unato č ranom po četku, on i Jack nisu imali veliku prednost pred ostalima. Jack je ignorirao prijateljsko zadirkivanje izazvan o njegovim nesretnim tijelom. Uz toliko vidljivih ozljeda, Jack je morao mi-jenjati tradicionalnu obd ukcijsku tehniku, a to je zahtijevalo kon-centracij u. Za razliku od Vinnieja, Jack nije bio svjestan kako vri-jeme prolazi. No opet mu se pedantnost isplatila. Iako je sa čma uništila jetru, Jack je otkrio nešto vrlo neobi čno što bi možda promaknulo nekome tko bi posao obavljao površno. Našao je si- ćušne ostatke kirurških šavova u šupljoj veni i u nazubljenom kraju jetrene arterije. Šavovi u tom po dru čju bili su rijetka po-java. Jetrena je arterija dovodila krv do jetre, a šuplja je vena bila najve ća vena u trbušnoj šupljini. Jack nije našao šavove u veni vratarnici jer je ta žila bila gotovo posve un ištena. - Chet, do ñi ovamo - dovikne Jack. Chet McGovern dijelio je s Jackom ured. Radio je za susjednim stolom. Chet odloži svoj skalpel i pri ñe Jackovu stolu. Vinnie se po-makne na čelo stola kako bi mu dao mjesta. - Što to imaš? - upita Chet. - Nešto zanimljivo? - Virne u rupu u kojoj je Jack radio. - Svakako - re če Jack. - Imam svu silu sa čme, ali imam i ša-vova na žilama. - Gdje? - upita Chet. Nije uspijevao prepoznati ana tomske znakove. - Ovdje - re če Jack. Pokazao je drškom skalpela. 105 - U redu, vidim ih - s divljenjem će Chet. - Dobro si to uo- čio. Nema puno endotela. Rekao bih da nisu jako stari. - To sam i ja pomislio - re če Jack. - Zacijelo mjesec ili dva. Najviše šest mje seci. - Što to po tvom mišljenju zna či? - Mislim da su mi izgledi za identifikaciju porasli za tisu ću posto - re če Jack. Uspravi se i protegne. - Dakle, žrtva je imala operativni zahvat u trbušno j šupljini -primijeti Chet. - Mnogi su ljudi imali operativne zahvate u trbuš-noj šupljini. - Ne ovakve kakvog je o čito imao ovaj tip - re če Jack. - S obzirom na šavove u šupljoj veni i jetr enoj arteriji, kladim se da je rije č o pripadniku prili čno istaknute skupine. Rekao bih da mu je ne tako davno transplantirana jetra. 106 8. POGLAVLJE ? 5. OŽUJKA 1 997. 1 D.DD NEW YDRK CITY Ravmond Lyons podigne manšetu svoje košulje i pogle da na tanašni Piaget sat. Bilo je to čno deset sati. Osjetio je zadovoljstvo. Volio je biti to čan, pogotovo na poslovnim sastancima, ali nije voli o sti ći prerano. Što se njega ticalo, dolaziti prerano ukaz ivalo je na o čajanje, a Ravmond je bio sklon sklapanju poslova s pozi-cije ja čega. Nekoliko je minuta stajao na uglu Park avenije i Se damdeset osme ulice gdje je čekao to čno vrijeme sastanka. Tada je porav-nao svoju kravatu, namjesti o šešir i krenuo prema ulazu zgrade broj 972 u Park aveniji. - Tražim ured dr. Andersona - Ravmond objavi vratar u u li-vreji koji je otvorio teška vrata od kovanog željeza i stakla. - Doktorov ured ima zasebni ulaz - odgovori vratar. Po-novno je otvorio vrata, izašao na plo čnik i pokazao prema jugu. Ravmond dotakne obod šešira u znak zahvalnosti i za puti se prema zasebnom ulazu. Na mjedenoj su plo čici bile ugravirane rije či: MOLIM, POZVONITE I UĐITE. Ravmond posluša upute. Kad su se vrata za njim zatvorila, Ravmonda odmah p replavi zadovoljstvo. Ured je izgledao, pa čak i mirisao po novcu. Bio je 107 raskošno opremljen antikvitetima i debelim orijenta lnim sago-vima. Na zidovima su visjela umjetni čka djela iz devetnaestog stolje ća.

Ravmond pri ñe otmjenom francuskom pisa ćem stolu. Dobro odjevena, dostojanstvena službenica pogledala ga je iznad svojih nao čala za čitanje. Na stolu se nalazila plo čica s imenom, okre-nuta prema Ravmondu. Na njoj je pisalo: GOSPO ĐA ARTHUR P. AUCHINCLOSS. Ravmond se predstavio naglasivši činjenicu da je lije čnik. Do-bro je znao da neke od tih službenica znaju biti vrlo neljubazne ako ne znaju da je posje titelj tako ñer lije čnik. - Doktor vas o čekuje - re če gospoda Auchindoss. Tada je ljubazno zamolila Rav monda neka pri čeka u čekaonici. - Ovo je krasan ured - kaza Ravmond kako bi potaknu o raz-govor. - Doista - složi se gospoda Auchincloss. - Ima li doktor veliku praksu? - upita Ravmond. - Da, naravno - odgovori gospo ña Auchincloss. - Dr. An-derson ima jako puno posla. Imamo četiri posve opremljene or-dinacije i prostoriju za rendge n. Ravmond se nasmiješi. Nije mu bilo teško pogoditi k ako astronomske troškove su dr. Andersonu nametnuli takozvani stru čnjaci za produktivnost u razdoblju kad su se sve me dicinske usluge naplaćivale. S Ravmondova gledišta dr. Anderson bio je sa vršeni plijen kao potencijalni partner. Iako je lije čnik nesum-njivo imao malene ostatke imu ćnih pacijenata koji su bili voljni pla ćati gotovinom kako bi zadržali svoj stari, ugodni odnos, dr. Ande rsona zacijelo je pritisnuo sustav zdravstvenog osiguranja. - Pretpostavljam da to podrazumijeva i puno osoblja - reče Ravmond. - Spali smo samo na jednu medicinsku sestru - re če gospo ña Auchincloss. - U današnje je vrijeme teško na ći odgovaraju ću pomo ć. Da, svakako, razmišljao je Ravmond. Jedna medicinsk a sestra na četiri ordinacije zasigurno je značila da lije čnik jedva spaja 108 kraj s krajem. No Raymond nije glasno izgovorio svo je misli. Pri-je ñe pogledom po urednim zidovima, a zatim re če: - Uvijek sam se divio ovakvim, starinskim uredim a u Park aveniji. Tako su ot-mjeni i spokojni. Neminovno ulijevaju osje ćaj povjerenja. - Sigurna sam da se tako osje ćaju i naši pacijenti - re če gos-poda Auchincloss. Otvorila su se unutrašnja vrata i jedna je postarij a žena, puna nakita i elegantno odjevena, ušla u prijamni ured. Bila je bolno mršava, a imala je tol iko liftinga lica da su joj usta bila povu čena u napeti, neprirodni smiješak. Iza nje se pojavio dr. Waller An-derson. Ravmondov se pogled na trenutak susreo s Wallerovim dok je lije čnik vodio svoju pacijenticu do službenice i davao upute za idu ći pregled. Ravmond je procijenio lije čnika. Bio je visok i djelovao je so-fisticirano, a Ravmond je zaklju čio da i jest takav. No Waller nije bio preplanuo. Zapravo, ten mu je bio nekako sivkast, a djelovao je napeto s tužnim o čima i upalim obrazima. Ravmond je zaklju- čio da mu na licu piše kroz kako teška vremena prolazi. Nakon što se toplo pozdravio sa svojom pacijenticom , Waller je kretnjom pozvao Ravmonda neka poñe za njim. Pošao je du-ga čkim hodnikom iz kojeg se ulazilo u ordinaciju. U dn u hod-nika ušao je u svoj privatni ured, a potom je za njima zatvorio vrata. Waller se uljudno predstavio, ali je bilo o čito da se drži rezer-virano. Uzeo je Ravmondov šeši r i kaput te ih pažljivo objesio u maleni ormar. - Kavu? - upita Waller. - Vrlo rado - odgovori Ravmond. Nekoliko minuta kasnije, kad su ve ć dobili kavu i smjestili se tako da je Waller sjeo za svoj stol, a Ravmond u naslonja č ispred njega, Ravmond krene u napad. - Ovo su teška vremena za privatnu medicinsku praks u - pri-mijeti Ravmond. 109 Waller ispusti neki zvuk što je podsje ćalo na smijeh, ali bez veselosti. O čito ga to nije zabavljalo. - Možemo vam ponuditi priliku za znatno uve ćanje prihoda, kao i osigurati najsuvremeniju uslugu za birane pacijente - re če Ravmond. Ravmondova je prezentacija ve ćim dijelom bio ve ć uvježbani govor što ga je tijekom godina usavršio. - Ima li u tome ne čeg protuzakonitog? - upadne mu Waller u rije č. Govorio je ozbiljnim, gotovo razdražljivim glasom. - Ako ima, nisam zainteresira n. - Ničeg protuzakonitog - uvjerljivo će Raymond. - Samo vrlo povjerljivog. Kad smo razgov arali telefonom, složili ste se da će ovaj razgovor ostati samo izme ñu vas, mene i dr. Daniela Levitza. - Ukoliko i sama moja šutnja nije prekršaj - re če Waller. - Ne želim se na ći u situaciji da me netko optuži kao suu česnika.

- Ne morate brinuti - kaza Ravmond. Nasmiješi se. - No ako se ipak odlu čite pridružiti našoj grupi, zamolit ćemo vas da potpišete izjavu u kojoj ćete prisegnuti na šutnju. Tek ćemo vam tada objasniti pojedinosti. - Nemam ništa protiv potpisivanja takve izjave - re če Waller. - Sve dok ne kršim nikakav zakon. - Pa, u tom slu čaju - izusti Ravmond. Odložio je šalicu kave na rub Wallerova stola kako bi oslobodio ruke. Iskreno je vjero-vao da su pokreti ruku važni za dojam. Po čeo je pri čom o svom slu čajnom susretu s Kevinom Marshallom što se zbio prije seda m godina. Marshall je na državnom seminaru održao slabo posje- ćenu prezentaciju o homolognoj transpoziciji djeli ća kromosoma izme ñu stanica. - Homolognoj transpoziciji? - za čudi se Waller. - Koji je to vrag? - Budu ći da je medicinski fakultet završio prije revolucije u podru čju molekularne biologije, mnogi su mu izrazi bili n epo-znati. Ravmond mu je strpljivo objasnio, a za primjer je u potrijebio kratki krak kromosoma 6. 110 - Znači da je taj Kevin Marshall otkrio na čin uzimanja djeli ća kromosoma iz jedne stanice i zamjene s istim djeli ćem i na istom mjestu u drugoj stanici - re če Waller. - Točno - potvrdi Ravmond. - Za mene je to bilo poput Bo -gojavljenja. Odmah sam shvatio mogu ćnost klini čke primjene. Odjednom se pojavila potencijalna mogu ćnost stvaranja imunolo-škog dvojnika neke osobe. Siguran sam da znate da kratki krak kromosoma šest sadrži osnovni kompleks histološke kompatibil-nosti. - Poput identi čnog blizanca - sa sve ve ćim zanimanjem izusti Waller. - Još bolje od identi čnog blizanca - dometne Ravmond. - Imunološki dvojni k stvara se u životinjskoj vrsti odgovaraju će veličine, a one se mogu žrtvovati kad se za to ukaže pot reba. Malo bi ljudi moglo žrtvovati identi čnog blizanca. - Zašto to nije objavljeno? - upita Waller. - Dr. Marshall je to svakako kanio objaviti - odgov ori Rav-mond. - No bilo je još nekih manjih pojedinosti koje je želio raz-riješiti prije objavl jivanja. Sef njegova odsjeka prisilio ga je da svoj rad predstavi na tom seminaru. Sre ćom po nas! - Nakon što sam odslušao njegovo predavanje, prišao sam mu i uvjerio ga da ode sa sveu čilišta. Nije bilo lako, ali prevag-nulo je obe ćanje da će imati laboratorij svojih snova i nitko mu se ne će petljati u posao. Uvjerio sam ga da će dobiti svaki djeli ć opreme što ga zatraži. - Imali ste na raspolaganju takav laboratorij? - up ita Waller. - Tada nismo - prizna Ravmond. - Čim sam dobio njegov pristanak, obratio sam se me ñunarodnom biotehnološkom divu čije vam ime ne ću spominjati dok nam se ne pridružite. Uz malo pote ško ća uvjerio sam ih u velike mogu ćnosti tog feno-mena. - I kako se to čini? - upita Waller. Ravmond se pomakne naprijed u svom naslonja ču i zagleda u o či Walleru. - Za odre ñenu cijenu stvorimo imunološkog dvoj-nika neke osobe - re če. - Kao što možete zamisliti, rije č je o ve- 111 likim svotama, ali prihvatljivim s obzirom na sigur nost koju pru-žamo klijentima. No mi zapravo zarañujemo tako što klijent pla ća godišnju premiju za održavanje svog dvojnika. - Nešto kao u češće, a zatim se pla ćaju rate - primijeti Waller. - Može se i tako na to gledati - složi se Ravmond. - Kako ja zara ñujem? - upita Waller. - Na mnoge na čine - odgovori Ravmond. - Organizirao sam posao pop ut trgova čke piramide. Za svakog klijenta kojeg dove-dete dobivate postotak, ne samo od u češća, već i od godišnje rate. Osim toga, bit ćete potaknuti na vrbovanje drugih lije čnika kojima je praksa na klimavim nogama kao i vama, ali još uvijek imaju odre ñeni broj imu ćnih pacijenata koji pla ćaju gotovinom. Sa svakim uspješnim vrbovanjem dobivate postotke od svakog nj egovog klijenta. Primjerice, ako nam se pridružite, dr. Levitz, koji vas je preporu čio, dobivat će postotak iz svih vaših uspjeha. Ne morate biti računovo ña da biste shvatili kako biste lijepo mo-gli zara ñivati uz malo uloženog truda. Kao dodatni poticaj, mo-žemo vam ponuditi pla ćanje izvan zemlje pa ćete uštedjeti na po-rezu. - Čemu takva tajnovitost? - upita Waller. - Iz očitih razloga kad je rije č o bankovnim ra čunima izvan zemlje - re če Ravmond. - Sto se ti če cijelog programa, zanema-rena su neka eti čka pitanja. Slijedom toga, biotehnološka kompa-nija koja je sve to omogu ćila užasno se boji loše reklame. Iskreno re čeno, korištenje životinja za transplantacije vrije ña neke ljude, a sigurno ne bismo željeli imati posl a s fanaticima koji se bore za zaštitu životinja. Usto, ovo je skupa operacija te je dostupna samo nekolicini odabranih. To nije u skladu s koncepcijom jed-nakosti.

- Smijem li pitati koliko je klijenata iskoristilo tu mogu ćnost? - Pacijenata ili lije čnika? - upita Ravmond. - Pacijenata - odgovori Waller. - Stotinjak - kaza Ravmond. - Je li netko morao iskoristiti dvojnika? 112 - Zapravo, u četiri slu čaja - odgovori Ravmond. - Transplan-tirali smo dva bubrega i dvije jetre. Svi se izvrsno osje ćaju bez ikakvih lijekova i bez znakova odbacivanja. Mogu dodati da se pove ća suma plaća za samu transplantaciju, a lije čnici koji su po-slali te pacijente dobivaju isti po stotak. - Koliko je lije čnika uklju čeno? - upita Waller. - Nešto manje od pedeset - re če Ravmond. - Polako smo po čeli s vrbovanjem, ali se to sad ubrzava. - Koliko ve ć postoji taj program? - upita Waller. - Oko šest godina - re če Ravmond. - Uložen je veliki kapital i puno truda, ali se sad sve to po čelo vraćati. Želio bih vas pod-sjetiti da biste se uklju čili relativno rano pa ćete imati velike ko-risti od piramidalne strukture. - Zvuči zanimljivo - re če Waller. - Sam Bog zna da bi mi dobro došao dodatn i prihod kad mi se ovako osuo broj pacije-nata. Moram nešto poduzeti prije n ego izgubim ovaj ured. - To bi doista bila šteta - složi se Ravmond. - Mogu li razmisliti dan ili dva? - upita Waller. R avmond ustane. Iskustvo mu je govorilo da je postigao još jedan uspjeh. - Svakako - ljubazno re če. - Takoñer bih vam sa-vjetovao da nazovete dr. Levitza. On vas je zdušno preporu čio, a iznimno je zadovoljan našom organizacijom. Pet minuta kasnije Ravmond je izašao na plo čnik i krenuo na jug niz Park aveniju. U hodu mu se osjećala dodatna žustrina. Zahvaljuju ći plavom nebu, čistom zraku i nagovještaju prolje ća, osjećao se kao da je na vrhu svijeta, pogotovo uz ugodni na let adrenalina što mu ga je uvijek davalo uspješno vrbovanje. Čak su mu se i neugodnosti proteklih nekoliko dana činile nevažnima. Budu ćnost je blistava i puna obe ćanja. No tada se, kao grom iz vedra neba, mogla dogoditi kata-strofa. Razmišljaju ći o svom uspjehu Ravmond je zamalo korak-nuo na kolnik ispred jure ćeg autobusa. Vjetar mu je odnio šešir, a prljava voda poprskala je njegov kaput od kašmira. Ravmond zatetura unatrag, omamljen činjenicom da je jedva izbjegao užasnu smrt. New Yor k je grad iznenadnih krajnosti. 113 - Je li vam dobro? - upita neki prolaznik. Pružio j e Ray-mondu njegov šešir. - Dobro mi je, hvala - re če Ravmond. Pogleda prednji dio svog kaputa i osjeti mučninu. Doga ñaj se činio metafori čnim te mu se vratio osje ćaj tjeskobe što ga je mu čio zbog nesretnog is-kustva s Franconijem. Blato ga je podsjetilo na neminovnost su-radnje s Vinniejem Dominickom. Ravmond se osjetio prekorenim pa je puno opreznije prešao na drugu stranu ulice. Život je pun opasnosti. Dok je hodao prema Šezdeset četvrtoj ulici, po čeo se brinuti za druga dva slu- čaja transplantacije. Prije Franconijeva slu čaja nikad nije razmiš-ljao o problemu što bi ga obd ukcija mogla predstavljati za njegov program. Ravmond odjednom odlu či provjeriti stanje drugih pacije-nata. Ni trenutka nije sumnjao da je prijetnja Tavlora Cabota bila stvarna. Ako se nad b ilo kojim pacijentom u budu ćnosti obavi obdukcija, a mediji saznaju rezultate, moglo bi do ći do ka-tastrofe. GenSvs bi vjerojatno digao ruke od cijele operacije. Ravmond ubrza korak. Jedan je pacijent živio u New Jer-seyju, a drugi u Dallasu. Odlu čio je odmah nazvati njihove lije č-nike. 114 9.POGLAVLJE ? 5. OŽUJKA 1 997. 1 7.45 COGD, EKVATORIJALNA GVINEJA - Hej! - začuje se Candacin glas. - Ima li koga? Kevinova se ruka trgne zbog neo čekivane buke. Laboratorij-ski su tehni čari odavno završili s poslom pa je u laboratoriju vla-dala tišina, ako se zanema ri tiho zujanje aparata za hla ñenje. Ke-vin je ostao kako bi obavio još jednu analizu za odvajanje djeli ća DNA, ali je na zvuk Candacina glasa mikropipetom promašio jednu rupicu. Teku ćina je potekla površinom gela. Pokus je pro-pao; mo rat će krenuti ispo četka.

- Ovdje sam! - vikne Kevin. Odloži pipetu i ustane. Kroz boce reagensa na gornjem dijelu laboratorijske radne klupe vidio je Candace kako st oji na vratima. - Jesam li došla u lošem trenutku? - upita Candace i pri ñe mu. - Ne, baš sam završavao - re če Kevin. Nadao se da ga nije odao izraz lica. Iako je bio razo čaran zbog izgubljena vremena što ga je utro-šio na postupak, Kevin se obradovao Candacinu posjetu. Za vri-jeme ru čka skupio je hrabrost da Candace i Melanie pozove k sebi na čaj. Obje su spremno prihvatile poziv. Melanie je prizna la da ju je oduvijek zanimalo kako izgleda unutrašnjost ku će. 115 Proveli su vrlo ugodno poslijepodne. Za takav su us pjeh ne-sumnjivo bile zaslužne osobnosti dviju dama. Ni u jednom tre-nutku nije došlo do zastoja u razgovoru. Još jedan povoljan čim-benik bilo je vino za koje su se odlu čili umjesto čaja. Kao član elite u Zoni, Kevin je redovito dobivao pošiljk u francuskih vina kojeg je rijetko pio. Slijedom toga imao je impresivno opskrbljen podrum. Glavna tema razgovora bile su Sjedinjene Države, om iljena razbibriga privremenih ameri čkih iseljenika. Svaki od njih isticao je i branio vrlin e svoga rodnoga grada. Melanie je obožavala New York te je tvrdila da je to grad kojemu nema premca ; Can-dace je rekla da se kvaliteta života u Pittsburghu smatra jednom od najboljih; Kevin je ve ličao intelektualno stimulativni ugo ñaj Bostona. Namjerno su izbjegavali razgovor o Kevinovu emotivn u ispadu tijekom ru čka u kantini. Tada su Candace i Melanie pitale što je mislio kad je rekao kako se boji da je prekora čio granice. No nisu inzistirale kad je postalo o čito da je Kevin pretjerano uzrujan i ne želi objašn ja-vati. Žene su intuitivno zaklju čile da je najbolje promijeniti temu, barem na neko vrijeme. - Došla sam vidjeti mogu li te odvu ći do gospodina Horacea Winchestera - re če Candace. - Pri čala sam mu o tebi pa bi te rado osobno upoznao. - Ne znam je li to dobra zamisao - kaza Kevin. Osje tio je kako ga preplavljuje napetost. - Baš suprotno - usprotivi se Candace. - Nakon onog a što si rekao za ru čkom, mislim da bi trebao vidjeti dobru stranu svog postignu ća. Žao mi je da su te moje rije či onako pogodile. Candacina je primjedba bilo prvo spominjanje Kevino va is-pada za ru čkom. Kevinovo se bilo ubrzalo. - Nisi ti kriva - re če. - Bio sam uzrujan i prije tvojih pri-mjedbi. - U tom slu čaju, do ñi upoznati Horacea - re če Candace. - Fantasti čno se oporavlja. Zapravo mu je tako dobro da medi-cinska sestra intenzivne njege, poput mene, uop će nije potrebna. 116 - Ne znam što bih mu mogao re ći - promrmlja Kevin. - Oh, nije važno što kažeš - re če Candace. - Čovjek je pun zahvalnosti. Prije samo nekoliko dana bio je tako bolestan da je mislio da će umrijeti. Sad osje ća da je dobio novi život. Hajde! To te samo može oraspoložiti. Kevin se nastojao domisliti nekom razlogu da ne ide , ali ga je spasio novi glas. Stigla je i Melanie. - Ah, dvoje mojih najdražih prijatelja za opijanje - reče Me-lanie i u ñe u prostoriju. Vidjela je Candace i Kevina kroz otvo-rena vrata. Bila je na putu prema svom laboratoriju smještenom u dnu hodnika. Imala je na sebi plavi kombinezon na čijem je džepu na prsima bilo izvezeno: ŽIVOTINJSKI CENTAR. - Patite li vas dvoje od mamurluka? - upita Melanie . - Meni se još uvijek pomalo vrti u glavi. Bože, ispraznili smo dvije boce vina. Možete li to vjerov ati? Ni Candace ni Kevin nisu odgovorili. Melanie je pogledavala jedno pa drugo. Osjetila je da nešto ne valja. - Sto je ovo, žalovanje? - upita. Candace se osmjehnula. Svi ñala joj se Melaniena neposred-nost. - Teško - re če Candace. - Kevin i ja ne možemo se dogo-voriti. Baš sam ga pokušavala nag ovoriti da po ñe u bolnicu i upozna gospodina Winchestera. Ve ć je ustao iz kreveta i osje ća se kao nov. Pri čala sam mu o vama dvoje i rado bi vas upoznao. - Čula sam da je vlasnik lanca hotela - namigne Melani e. - Hej, možda dobijemo nekoliko bonova za besplatna pi ća. - S obzirom na njegovu zahvalnost i bogatstvo, mogl i biste pro ći puno bolje - primijeti Candace. - Problem je u tome što Kevin ne želi po ći. - Kako to, druškane? - upita Melanie. - Mislila sam da bi mu koristilo kad bi vidio dobru stranu svojih postignu ća - doda Candace. Candace je uhvatila Melanien pogled. Melanie je odm ah shvatila Candacine motive. 117

- Tako je - složi se Melanie. - Po ñimo po malo pozitivnih dojmova k stvarnom, živom pa cijentu. To bi trebalo opravdati sav ovaj naporan rad i podi ći nam moral. - Mislim da ću se osje ćati još gore - re če Kevin. Otkako se vratio u laboratorij, nastojao s e koncentrirati na temeljna istraži-vanja kako bi izb jegao su čeljavanje sa svojim bojaznima. To mu je donekle uspjelo dok ga radoznalost nije natjerala d a na kom-pjutoru pogleda grafi čki prikaz Išla Francesce. Poigravanje s podacima djelovalo je na n jega jednako loše kao i dim. Melanie položi ruke na bokove - Zašto? - upita. - N e ra-zumijem. - Teško je objasniti - neodre ñeno će Kevin. - Iskušaj me - izazove ga Melanie. - Kad ga vidim, sjetit ću se onoga o čemu nastojim ne raz-mišljati - re če Kevin. - Primjerice, što se dogodilo drugom paci-jentu. - Misliš na njegovog dvojnika, bonoba? - upita Mela nie. Kevin kimne. Lice mu se zajapurilo, gotovo kao ranije u kantini. - Ti još teže doživljavaš problem životinjskih prav a nego ja -primijeti Candace. - Bojim se da je to nešto više od životinjskih prav a - reče Kevin. Uslijedila je napeta šutnja. Melanie pogleda Candac e. Can-dace slegne ramenima što je dalo naslutiti da joj ništa nije jasno. - U redu, sad je dosta! - s iznenadnom odlu čnošću reče Me-lanie. Ispruži ruke, položi ih na Kevinova ramena i gurne ga na laboratorijski stolac. - Do danas poslijepodne mislila sam da smo samo sur adnici - re če. Nagnula se naprijed i približila svoje lice oštrih crta Ke-vinovu. - No sad osje ćam druga čije. Malo sam te bolje upoznala, što mi je drago, moram priznati, pa te više ne smatram hladni m, distanciranim, intelektualnim snobom. Zapravo, držim da smo prijatelji. Imam li pravo? 118 Kevin kimne. Bio je prisiljen gledati u Melaniene c rne, bli-stave o či. - Prijatelji me ñusobno razgovaraju - re če Melanie. - Komu-niciraju. Ne skrivaju svoje osje ćaje tako da se drugi nelagodno osje ćaju. Shva ćaš li što govorim? - Mislim da shva ćam - reče Kevin. Nikad mu nije palo na pamet da bi se drugi mogli osje ćati nelagodno zbog njegova po-našanja. - Misliš? - prijekorno će Melanie. - Kako bih ti mogla obja-sniti da bi zna o da je tako? Kevin proguta slinu. - Valjda znam. Melanie frustrirano zakoluta o čima. - Izlu ñuje me tvoje izbje-gavanje otvorenog razgovora. No to je u redu; mogu se s tim no-siti. Ne mogu se nositi s tv ojim ispadom za vrijeme ru čka. Kad sam te pokušala pitati što nije u redu, neodre ñeno si buncao o prekora čenju granica, a potom si zatvorio usta i više o tome nisi govorio. Ne smiješ dopustit i da te to izjeda, bez obzira o čemu je rije č. To će ti samo nanijeti bol i udaljiti te od prijatelja. Candace kimne u znak slaganja sa svime što je Melan ie rekla. Kevin je pogledavao čas jednu čas drugu otvorenu i upornu ženu. Iako se opirao izn ošenju svojih bojazni, u tom trenutku mu se u činilo da nema puno izbora, pogotovo s Melanienim li cem na nekoliko centimetara od svoga. Nije znao kako bi po čeo pa iz-lane: - Vidio sam kako se dim uzdiže s Išla Francesce. - Sto je Išla Francesca? - upita Candace. - To je otok na koji odlaze transgeni čni bonobi kad navrše tri godine - objasni Melanie. - Dakle, što je s tim dimom? Kevin ustane i kretnjom pozva žene da ga slijede. P riñe svom pisa ćem stolu. Kažiprstom pokaže kroz prozor prema Išla Fran-cesci. - Vidio sam dim tri p uta - reče. - Uvijek se uzdiže s istog mjesta, odmah lijevo od strmine. Rije č je samo o tankom traku što se uzdiže prema nebu, a li to traje. Candace zaškilji. Bila je pomalo kratkovidna, ali z bog taštine nije nosila nao čale. - Je li to najudaljeniji otok? - upita. U činilo joj se da jedva nazire sme ćkaste mrlje koje bi mogle biti stijene. 119 Na kasnom poslijepodnevnom suncu drugi su otoci dje lovali po-put homogenih hrpa tamnozelene mahovine. - To je taj - potvrdi Kevin. - Pa, vrlo važno! - prokomentira Melanie. - Nekolik o male-nih vatri. Uza sve ove munje, nije ni čudo. - To je rekao i Bertram Edwards - re če Kevin. - Ali ne može biti rije č o gromu. - Tko je Bertram Edwards? - upita Candace.

- Zašto ne može biti grom? - Melanie će ignoriraju ći Can-dace. - Možda ima metala u kamenitoj strmini. - Jesi li ikad čula izraz da grom nikad ne udara dvaput na isto mje sto? - re če Kevin. - Vatra nije od groma. Osim toga, dim se pojavljivao uporno na isto m mjestu. - Možda tamo žive neki domoroci - re če Candace. - GenSvs je bio posve siguran da nije tako kad su i zabrali baš taj otok - re če Kevin. - Možda su ga posjetili neki lokalni ribari - re če Candace. - Svi lokalni stanovnici znaju da je to zabranjeno - reče Ke-vin. - Prema novom ekvatogvinejskom zakonu to bi za sobom moglo povu ći smrtnu kaznu. Tamo nema ni čega za što bi se is-platilo umrijeti. - U tom slu čaju, tko je zapalio vatru? - upita Candace. - Dobri Bože, Kevine! - odjednom usklikne Melanie. - Po-činjem shva ćati što te mu či. No dopusti da ti kažem, to je apsurdno. - Sto je apsurdno? - upita Candace. - Ho će li mi netko re ći o čemu se radi? - Pokazat ću vam još nešto - re če Kevin. Okrene se prema svom kompjutoru i pritisne nekoliko tipki. Na ekranu se pojavi grafi čki prikaz otoka. Objasnio je ženama kako sustav dje luje, a kao demonstraciju našao je Melaniena dvojnika. Malo crv eno svjetlo bljeskalo je odmah sjeverno od strmine, vrlo blizu mjesta na kojem se prethodnog d ana nalazio njegov dvojnik. - Ti imaš dvojnika? - upita Candace. Zaprepastila s e. 120 - Kevin i ja bili smo pokusni kuni ći - objasni Melanie. - Naj-prije smo stvorili naše dvojnike. Morali smo dokazati da tehno-logija doista djeluje. - U redu, sad ste nau čile kako radi sustav traženja - re če Ke-vin - pa ću vam pokazati što sam u činio prije sat vremena. Vidjet ćemo ho ću li dobiti jednako uznemiruju ći rezultat. - Kevinovi su prsti poletjeli preko tipkovnice. - Dajem kompjutoru nare dbu neka automatski prona ñe svih sedamdeset tri dvojnika i to re-dom. Broj stvorenja pojavit će se u kutu, a potom će na grafi č-kom prikazu bljeskati svjetlo. Sad gledajte. - Kevin pritisne enter. Sustav je besprijekorno radio, a vrijeme izme ñu pojavljivanja broja i bljeskavog crvenog svjetla bilo je vrlo kratko. - Mislila sam da ima gotovo sto životinja - re če Candace. - Ima ih - re če Kevin. - Ali dvadeset dvije još nemaju tri go-din e. Nalaze se u zatvorenom prostoru za bonobe u Životinj-skom centru. - U redu - Melanie će nakon što je nekoliko minuta gledala kako radi ko mpjutor. - Radi baš kao što si rekao. Sto te toliko uznemirilo? - Samo gledaj - re če Kevin. Odjednom se pojavio broj 37, ali nije bilo bljeskav og svjetla. Za nekoliko trenutaka na ekranu se pojavila poruka: ŽIVOTI-NJA NIJE NA ĐENA; PRITISNITE ENTER ZA DALJE. Melanie pogleda Kevina. - Gdje je broj trideset sed am? Kevin uzdahne. - Ono što je od njega ostalo nalazi se u peći za spaljivanje - re če. - Broj trideset sedam bio je dvojnik gospo-dina Winchestera. No nis am vam to želio pokazati. - Kevin pri-tisne tipku i program se nastavi. Ponovno se zaustavio na broju četrdeset dva. - Je li to bio dvojnik gospodina Franconija? - upit a Candace. - Druge transplantacije jetre? Kevin odmahne glavom. Pritisnuo je nekoliko tipki i pitao kompjutor identitet broja četrdeset dva. Pojavilo se ime Warren Prescott. - Dakle, gdje je četrdeset dva? - upita Melanie. 121 - Ne znam sigurno, ali znam čega se bojim - odgovori Kevin. Kevin ponovno pritis ne tipku pa su se opet po čeli pojavljivati brojevi i crvena svjetla. Kad je program obavio svoje, vidjelo se da se ne zn a gdje se nalazi sedam bonobo dvojnika, bez Franconijeva koji je bio žr-tvovan. - Jesi li to ranije vidio? - upita Melanie. Kevin kimne. - Ali nije ih bilo sedam nego dvanaest . Iako neki od onih koji su jutros nedostajali i da lje nedostaju, ve ćina ih se ponovno pojavila. - Ne razumijem - re če Melanie. - Kako je to mogu će? - Kad sam davno obilazio taj otok, prije nego je sv e ovo po- čelo - reče Kevin - sje ćam se da sam u onoj stijeni vidio neko-liko pe ćina. Mislim da naša stvorenja odlaze u pe ćine, možda čak žive u njima. To je jedino objašnjenje kojeg se mogu sjetiti. Melanie podigne ruku i pokrije usta. U o čima joj se nazirao užas i potištenost.

Candace je vidjela kako je Melanie reagirala. - Hej , ma dajte, vas dvoje - mole ćivo će ona. - Sto ne valja? O čemu razmišljate? Melanie spusti ruku. Pogled je prikovala na Kevinov e oči. - Kad je rekao da se užasava mogu ćnosti da je prekora čio gra-nice - objasni polako i naglašeno - Kevin je mislio na bojazan da je stvorio ljudsko bi će. - Ne mislite ozbiljno! - usklikne Candace, ali kad je pogle-dala Kevina i Melanie, shvatila je da misl e. Cijelu minutu nitko nije progovorio. Na koncu Kevin prekine tišinu. - Ne mislim na pravo g čo-vjeka u majmunskom obli čju. Želim re ći da sam nehotice stvorio neku vrstu protutipa. Možda ne što sli čno našim davnim precima koji su se spontano razvili iz majmunolikih životinja prije četiri ili pet milijuna godina. Možda su se tada dogodile kriti čne mutacije u razvojnim genima odgovornim za promje ne, a otkrio sam da se ti geni nalaze u kratkom kraku kromosoma šest. Candace se praznim pogledom zagleda kroz prozor, a u mi-slima je ponovno vidjela prizor od prije dva dana u operacijskoj 122 dvorani kad su bonoba pripremali za anesteziju. Isp uštao je ne-obi čno ljudske zvukove i o čajnički pokušavao osloboditi ruke kako bi mogao činiti istu divlju kretnju. Stalno je otvarao i zatv a-rao šake, a zatim odmicao ruke od tijela. - Govoriš o nekom pradavnom stvorenju nalik hominid u, ne-što poput homo erectusa - re če Melanie. - Istina je da smo opa-zili kako transgeni čni bonobi nastoje hodati uspravnije nego nji-hove m ajke. Tada smo to samo držali simpati čnim. - Ne tako davni hominid da ne bi znao koristiti vat ru - reče Kevin. - Samo su pravi davni ljudi koristili vatru. A bojim se da sam baš to vidio na otoku: log orske vatre. - Dakle, govore ći otvoreno - Candace će okrenuvši se od prozora. - Tamo imamo skupinu pe ćinskih ljudi kao u pretpovi-jesno doba. - Tako nekako - potvrdi Kevin. Kao što je o čekivao, žene su se zaprepastile. Čudno, ali on se osje ćao malo bolje nakon što je glasno izgovorio svoja stra hovanja. - Što ćemo u činiti? - upita Candace. - Posve je sigurno da više neću sudjelovati u žrtvovanju dok se to ne riješi na ovaj ili onaj na čin. Bilo mi je dovoljno teško i dok sam mislila da je žrtva majmun. - Čekaj trenutak - re če Melanie. Raširila je ruke. O či su joj blistale. - Možda napre čac donosimo zaklju čke. Nemamo nikak-vih dokaza za sve ovo. Sve o čemu govorimo samo su naga ñanja i pretpostavke. - Točno, ali ima toga još - re če Kevin. Ponovno se okrenuo prema kompjutoru i zatr ažio istodobni prikaz položaja svih bo-noba na otoku. Za nekoliko sekundi po čele su pulsirati dvije cr-vene mrlje. Jedna se nalazila na mjestu gdje su malo čas vidjeli Melaniena dvojnika. Druga je bila sjever no od jezera. Kevin po-gleda Melanie. - Što ti govori ova j podatak? - Govori mi da postoje dvije grupe - odgovori ona. - Misliš li da je tako stalno? - Ranije je bilo isto - re če Kevin. - Držim da je to pravi fe-nomen. Čak je i Bertram to spomenuo. To nije tipi čno za bo- 123 nobe. Oni ina če složno žive u ve ćim skupinama nego čimpanze, a usto ovo su sve relativno mlade životinje. Svi bi trebali biti u jednoj skupini. Melanie kimne. Tijekom proteklih pet godina puno je naučila o ponašanju bonoba. - Postoji još jedan podatak koji me čak i više uznemirio - na-stavi Kevin. - Bertram mi je ispri čao da je jedan bonobo ubio Pigmejca tijekom odvo ñenja Winchesterova dvojnika. To se nije slu čajno dogodilo. Bonobo je agresivno bacio kamen. Tako agr esivnom ponašanju skloniji su ljudi nego bonobi. - Moram se složiti s tobom - re če Melanie. - Ali ipak su sve to slu čajnosti. Baš sve. - Slučajnost ili ne - upadne Candace u razgovor - ne želi m to imati na svojoj savjesti. - Ja osje ćam isto - re če Melanie. - Današnji sam dan provela pripremaju ći dvije nove bonobo ženke za skupljanje jajašca. Ne ću nastaviti s postupkom dok ne otkrijemo ima li ova šašava ideja temelja ili nema. - To neće biti lako - primijeti Kevin. - Netko bi morao po ći na otok ako želimo dokaze. Problem je u tome što samo dva čo-vjeka mogu odobriti posjet: Bertram Edwards ili S iegfried Spal-lek. Ve ć sam pokušao razgovarati s Bertramom. Iako sam mu go-vor io o dimu, vrlo mi je jasno stavio do znanja da se nitko ne smije približiti otoku osim Pigmejca ko ji im odnosi dodatnu hranu. - Jesi li mu rekao što te zabrinjava? - upita Melan ie.

- Ne baš tim rije čima - prizna Kevin. - Ali on je shvatio. Si-guran s am. Nije ga zanimalo. Nevolja je u tome što on i Siegfried dobivaju bonuse. Slijedom t oga, vraški će se potruditi da ništa ne ugrozi operaciju. Bojim se da su dovoljno potkupljivi te i h nije briga što se doga ña na otoku. Osim njihove pohlepe moramo uzeti u obzir i Siegfriedovu sociopa tiju. - Zar je tako loš? - upita Candace. - Čula sam govorkanja. - Bez obzira što si čula, još je deset puta gori - re če Melanie. - On je vrhunska gnjida. Primjerice, pogubio je nekoliko siroma- 124 šnih domorodaca jer su ih uhvatili u krivolovu u Zo ni gdje on voli loviti. - Sam ih je ubio? - upita Candace osjetivši zaprepa štenje i ga ñenje. - Ne sam - reče Melanie. - Dao je da im sude na improvi-ziranom i legalnom sudu ovdje u Cogu. Tada su ih na nogomet-nom igralištu pogubili ekvatogvine jski vojnici. - Kako bi strahota bila još ve ća - doda Kevin - njihove lu-banje drži na svom pisa ćem stolu i upotrebljava ih za sve i svašta. - Žao mi je što sam pitala - Candace će zadrhtavši. - Sto je s dr. Lvonsom? - upita Melanie. Kevin se nasmije. - Zaboravi. On je još ve ći gramzljivac nego Bertram. Cijela je ova operacija njegovo djelo. I s njim sam po-kušao razgovarati o dimu. On je bio još nepristupa čniji. Tvrdi da je to plod moje mašte. Iskreno re čeno, nemam povjerenja u njega, iako moram priznati da je vrlo velikodušan kad je rije č o bonusima i dionicama. Mudro je postupio kad je s vima koji rade na projektu podijelio dionice, pogotovo Bertramu i Sieg-friedu. - Dakle, sve ostaje na nama - zaklju či Melanie. - Otkrit ćemo je li rije č o tvojoj mašti ili nije. Što kažete da nas troje sko-knemo na Išla Francescu? - Šališ se - re če Kevin. - To je kažnjivo smr ću ako nemaš odobrenje. - Kažnjivo je smr ću za lokalno stanovništvo - re če Melanie. - To se ne može odnositi na nas. U našem slu čaju Siegfried mora odgovarati GenSvsu. - Bertram je izri čito zabranio posjet - re če Kevin. - Predlo-žio sam da ću po ći sam, ali je on kategori čki odbio. - Pa, vrlo važno - re če Melanie. - Samo će se naljutiti. Što će učiniti, dati nam otkaz? Ve ć sam tako dugo ovdje da mi to uop će ne zvu či loše. Osim toga, oni ne mogu bez tebe. To je či-njenica. - Misliš li da bi to moglo biti opasno? - upita Can dace. 125 - Bonobi su miroljubiva stvorenja - re če Melanie. - Puno mi-roljubivija nego čimpanze, a čimpanze su opasne jedino ako se osjete ugroženima. - Sto je s čovjekom kojeg su ubili? - re če Candace. - To se dogodilo tijekom odvo ñenja - reče Kevin. - Morali su se dovoljno približiti da izba ce strelicu. Isto tako, to je bilo četvrto odvo ñenje. - Mi samo želimo gledati - re če Melanie. - U redu, kako ćemo onamo sti ći? - upita Candace. - Automobilom, pretpostavljam - re če Melanie. - Tako idu kad nekoga puštaju na otok il i ga odvode. Zacijelo postoji neka-kav most. - Obalom prema zapadu vodi jedna cesta - re če Kevin. - As-faltirana je do domoroda čkog sela, a zatim postaje šumska staza. Tim sam putem pošao na otok prije nego smo po čeli s progra-mom. Na dužini od tridesetak metara otok i kopno odijeljeni su kanalom širokim deset metara. Tada je postojao vise ći most nategnut izme ñu dva mahagonija. - Možda možemo promatrati životinje a da uop će ne mo-ramo prije ći na otok - re če Candace. - Učinimo to. - Vas dvije ste neustrašive - primijeti Kevin. - Teško - re če Melanie. - Ali ne vidim zašto bi bilo opasno odve sti se onamo i malo provjeriti kakva je situacija. Kad sa-znamo s čim imamo posla, lakše ćemo odlu čiti što treba u činiti. - Kad želite po ći? - upita Kevin. - Rekla bih odmah - odgovori Melanie. Pogleda na sa t. - Nema boljeg trenutka. Devedeset posto stanovnika nalazi se u kr čmi na pristaništu, u bazenu, ili se znoji u sportsk om centru. Kevin uzdahne, pusti da mu ruke mlitavo padnu uz ti jelo i prestane se buniti. - Čiji ćemo automobil uzeti? - upita. - Tvoj - bez oklijevanja će Melanie. - Moj čak nema ni po-gon na četiri kota ča. Dok se njih troje spuštalo stubama i prelazilo usij ani asfalt parkirališta, Kevina je mu čio osje ćaj da griješe. No s obzirom na odlu čnost žena nije želio izgovoriti svoje bojazni.

126 Na isto čnom izlazu iz gradi ća prošli su kraj teniskih igrališta sportskog centr a. Bili su krcati igra čima koji su, zahvaljuju ći vlazi i sparini, izgledali kao da su u teniskoj o djeći sko čili u bazen. Kevin je vozio. Melanie je sjedila na suvoza čevu mjestu, a Candace otraga. Otvorili su sve prozo re jer je temperatura zraka pala na tridesetak stupnjeva. Sunce se spustilo nisko na zapad, to čno iza njih, te je povremeno virkalo iza oblaka duž obzora. Odmah iza nogometnog igrališta vegetacija je okruži la cestu. Ptice jarkih boja letjele su u sve dublji m sjenkama. Veliki su se kukci uništavali na vjetrobr anu poput minijaturnih kamikaza. - Džungla djeluje vrlo gusto - primijeti Candace. N ikad još nije bila isto čno od gradi ća. - Nemaš pojma kako je gusta - re če Kevin. Kad je stigao ovamo, pokušao je malo pješa čki tim podru čjem, ali uz obilje pe-nja čica i povijuša to nije bilo mogu će bez mačete. - Upravo mi je nešto palo na pamet u vezi s agresiv nošću -reče Melanie. - Pasivnost bonoba uvelike se pripisuje matrijar-halnom ponašanju. Zbog ve ćeg zahtjeva za muškim dvojnicima naši su bonobi uglavnom mužjaci. Zacijelo je velika potražnja za o nih nekoliko ženki. - Ima nešto u tome - složi se Kevin. Pitao se zašto se Ber-tram nije toga sjetio. - Zvuči kao mjesto po mome ukusu - našali se Candace. - M ožda bih sljede ći godišnji odmor trebala provesti na Išla Francesci. Melanie se nasmije. - Možemo po ći zajedno. Prošli su kraj mnogih domorodaca koji su se vra ćali ku ći na-kon rada u Cogu. Ve ćina je žena na glavama nosila vr čeve i za-vežljaje. Muškarci su uglavnom hodali praz nih ruku. - Neobična kultura - prokomentira Melanie. - Žene obav-ljaj u lavovski dio posla: uzgajaju hranu, nose vodu, odgajaju djecu, kuhaju, brinu se za ku ću. - Što rade muškarci? - upita Candace. - Sjede naokolo i raspravljaju o metafizici - odgov ori Mela-nie. 127 - Upravo mi je nešto palo na pamet - re če Kevin. - Ne znam zašto se toga ranije nisam sjeti o. Možda bismo najprije trebali razgovarati s Pigmejcem koji nosi hranu na otok i vidjeti što on ima re ći. - Meni se to čini dobrom idejom - re če Melanie. - Znaš li kako se zove? - Alphonse Kimba - re če Kevin. Kad su stigli do domoroda čkog sela, zaustavili su se ispred prodavaonice i iz ašli iz vozila. Kevin je ušao u prodavaonicu i ra-spitao se za Pigmejca. - Ovo je mjesto gotovo previše čarobno - izjavi Candace osvrnuvši se naokolo. - Izg leda poput afričkog sela, ali takvog koje bismo mogli vidjeti u Dis nevlandu. GenSvs je izgradio selo uz suradnju s ekvatogvinejs kini mini-strom unutrašnjih poslova. Ku ćice su bile kružne, s obijeljenim ciglama od blata i slamn atim krovovima. Obori za doma će životi-nje napravljeni su od isprepletene trske pri čvršćene za drvene kolce. Ku ćice su izgledale tradicionalno, ali su sve bile nove i be-sprijekorne. Imale su ele ktri čnu struju i teku ću vodu. Pod zem-ljom su se nalazili kabeli i moderna kanalizacija. Kevin se brzo vratio. - Nema problema - re če. - Stanuje u blizini. Do ñite, prošetat ćemo. U selu je sve vrvjelo od muškaraca, žena i djece. P alile su se tradicionalne vatre na kojima će se kuhati. Svi su djelovali prija-teljski i zadovoljno što su se kona čno riješili beskrajne sezone kiša. Alphonse Kimba je bio niži od sto pedeset centimeta ra, a koža mu je bila crna poput oniksa. Srda čni je smiješak dominirao na njegovu široku licu kad je zaželio dobrodošlicu svojim neo če-kivanim gostima. Pokušao im je predstaviti svoju ženu i dij ete, ali su oni bili sramežljivi pa su se povukli u sjenke. Alphonse je svoje goste pozvao da sjednu na prostir ač od trske. Zatim je uzeo četiri čaše i u svaku nato čio malo bistre te-ku ćine iz stare zelene boce koja je neko ć sadržavala motorno ulje. 128 Njegovi su gosti oprezno vrtjeli teku ćinu u čašama. Nisu že-ljeli ispasti nezahvalni, ali nisu h tjeli ni piti. - Alkohol? - upita Kevin. - O, da! - usklikne Alphonse. Još se srda čnije nasmiješio. - To pi će od kukuruza. Vrlo dobro! Donijeti ga od ku će u Lo-mako. - Gucnuo je s izrazitim užitkom. Za ra zliku od Ekvatogvi-nejaca, u Alphonseovu se engleskom osje ćao francuski naglasak, a ne španjolski. Potjecao je iz plemena Mogandu iz Zaira. Stigao je u Zonu s prvom pošiljko m bonoba. Budu ći da je pi će sadržavalo alkohol koji bi trebao uništiti potenc ijalne mikroorganizme, gosti su oprezno kušali bistru teku- ćinu. Svi su iskrivili lica u grimasu unato č najboljim namjerama da to ne čine. Piće je bilo iznimno žestoko.

Kevin je objasnio da su se došli raspitati o bonobi ma na otoku. Nije spominjao svoju zabrinutost da se meñu njima nalazi odre ñena vrsta pra čovjeka. Samo je pitao drži li Alphonse da se ponaša ju jednako kao bonobi u njegovom rodnom kraju u Zairu. - Svi su jako mladi - re če Alphonse. - Zato su jako nepo-slušni i divlji. - Idete li često na otok? - upita Kevin. - Ne, zabranjeno je - odgovori Alphonse. - Samo kad odvo-dimo ili dovodimo životinje, a tada samo s dr. Edwardsom. - Kako dopremate dodatne zalihe hrane na otok? - up ita Melanie. - Postoji malena splav - re če Alphonse. - Pomo ću konopca povu čem je na drugu stranu, a zatim nazad. - Jesu li bonobi agresivni kad je rije č o hrani ili je dijele? -upita Melanie. - Vrlo agresivni - re če Alphonse. - Tuku se k"o ludi, pogo-tovo za vo će. Takoñer sam vidio kako je jedan ubio majmuna. - Zašto? - upita Kevin. - Mislim da ga pojede - odgovori Alphonse. - Odnio ga je kad je nestala sva hrana koju sam donio. - To me više podsje ća na čimpanzu - Melanie se obrati Ke-vinu. 129 Kevin kimne. - U kojem dijelu otoka ste uhvatili bo nobe koje je trebalo odvesti? - upita. - Svi su bili s ove strane jezera i potoka - re če Alphonse. - Nijedan nije bio tamo kraj stijene? - upita Kevin . - Ne, nikada. - Kako prije ñete na otok radi odvo ñenja? - upita Kevin. - Zar svi prije ñu na splavi? Alphonse se od srca nasmijao. Morao je prstima obri sati o či. - Splav je previše malena. Svi bismo postali ve čera za krokodile. Prije ñemo preko mosta. - Zašto se ne koristite mostom kad im odnosite hran u? -upita Melanie. - Jer dr. Edwards mora u činiti da most raste - re če Al-phonse. - Raste? - začudi se Melanie. - Da - potvrdi Alphonse. Troje gostiju razmijene poglede. Zbunili su se. - Jeste li vidjeli vatru na otoku? - upita Kevin pr omijenivši temu. - Nikakvu vatru - re če Alphonse. - Ali vidio sam dim. - I što ste pomislili? - upita Kevin. - Ja? - začudi se Alphonse. - Ništa nisam mislio. - Jeste li ikad vidjeli da neki bonobo radi ovo? - upita Can-dace. Otvorila je i stisnula šaku, a poto m zamahnula rukom od tijela imitiraju ći kretnju koju je bonobo u činio u operacijskoj dvorani. - Da - reče Alphonse. - Mnogi to čine nakon što podijele hranu. - Sto je sa zvukovima? - upita Melanie. - Stvaraju li puno buke? - Puno - odgovori Alphonse. - Kao bonobi u Zairu - upita Kevin. - Više - odgovori Alphonse. - Ali u Zairu ne vidim tako če-sto iste bonobe kao ovdje, i ne hranim ih. Kod ku će oni sami nabavljaju hranu u džungli. 130 - Kakve zvukove stvaraju? - upita Candace. - Možete li nam dati neki primjer? Alphonse se smeteno nasmije. Osvrne se prema svojoj ženi kako bi se uvjerio da ne sluša. Tada je tiho izgovorio: - Iiii, ba da, lu lu, tad tat. - Po novno se nasmije. Bilo mu je neugodno. - Tule li poput čimpanzi? - upita Melanie. - Neki - reče Alphonse. Gosti su se me ñusobno pogledali. Zasad su ostali bez pitanja. Kevi n ustane. Žene u čine isto. Zahvalili su Alphonseu na gosto-ljubivosti i pružil i mu svoje čaše u kojima se još uvijek nalazilo pi će. Ako se Alphonse uvrijedio, nije to ni čim pokazao. Smiješak na njegovu licu nije se promij enio. - Ima još jedna stvar - re če Alphonse trenutak prije nego su otišli. - Bonobi na otoku vole se praviti važni. Kad god do ñu po hranu, postave se na stražnje noge. - Cijelo vrijeme? - upita Kevin. - Uglavnom - re če Alphonse. Prošli su kroz selo i vratili se do automobila. Nis u razgovarali dok Kevin nije upalio motor. - Pa, što mislite vas dvije? - upita Kevin. - Idemo li dalje? Sunce je ve ć zašlo. - Ja sam za - re če Melanie. - Kad smo ve ć dovde stigli.

- Slažem se - oglasi se Candace. - Rado bih vidjela most koji raste. Melanie se nasmije. - I ja. Kako drag čovjek. Kevin se udalji od prodavaonice u kojoj je sad vlad ala još ve ća gužva nego ranije. Me ñutim nije bio siguran u kojem pravcu treba skrenuti. Cesta što ih je dovela u selo jednostavno se pro-širila u parkiralište ispred prodavaonice, a nigdje nije bil o ni traga staze što je vodila dalje na istok. Mora o je kružiti po par-kiralištu dok je nije našao. Kad su se našli na stazi, po čeli su cijeniti vožnju popravlje-nom cestom kuda su se prije vozili. Staza je bila uska, kvrgava i blatnjava. Po sredini staze rasla je trava visoka gotovo jedan me-tar. Često su se s jedne na drugu stranu protezale grane, udarale 131 o vjetrobran i ulazile kroz otvorene prozore. Moral i su zatvoriti prozore kako ih grane ne bi tresnule po glavi. Kevin je uklju čio klimatizacijski ure ñaj i svjetla. Svjetlost se odbijala od okolne ve-ge tacije pa su imali dojam da se voze kroz tunel. - Koliko se moramo voziti ovom kozjom stazom? - upi ta Melanie. - Samo četiri ili pet kilometara - re če Kevin. - Dobro je da imamo pogon na četiri kota ča - primijeti Can-dace. Čvrsto se držala za ru čku iznad glave, a ipak je poskakivala po sjedalu. Sigurnosni pojas bio je od slabe pomo ći. - Ni u lu-dilu ne bih voljela zapeti u ovoj divljini. - Pogledala je kroz pro-zor u gotovo crnu džunglu i zadrhtala. Bilo je sablasno. Ništa nije mogla vidjeti unato č djeli ćima blistavog neba iznad njih." Za-tim je tu bila i buka. Dok su se oni nakratko zadržali kod Al-phonsea, no ćna su stvorenja iz džungle otpo čela svoj glasni i mo-notoni koncert. - Sto ste zaklju čile iz onoga što je Alphonse rekao? - ko-na čno će Kevin. - Rekla bih da se porota još nije usuglasila - re če Melanie. - Ali svakako ima o čemu razmišljati. - Mislim da je njegova primjedba o tome da se bonob i po-našaju poput dvonožnih stvorenja kad dolaze po hranu vrlo uz-nemiruju ća - reče Kevin. - Dokazi na temelju indicija sve se više g omilaju. - Mogu ćnost da komuniciraju jako me se dojmila - re če Can-dace. - Da, ali neke su čimpanze i gorile nau čile jezik znakova -re če Melanie. - A znamo da su bonobi više skloni dvonožnom kretanju od bilo kojih drugih čovjekolikih majmuna. Na mene je ostavilo dojam agresivno ponašanje, iako i dalje mislim da smo mož da mi za to krivi jer nismo stvorili više ženki kako bismo održali ravnotežu. - Mogu li čimpanze stvarati onakve zvukove kakve je opona-šao Alphonse? - upita Candace. 132 - Ne vjerujem - re če Kevin. - A to je jako važno. Daje na-slutiti da s u njihova grla možda druga čija. - Zar čimpanze doista ubijaju manje majmune? - upita Can-d ace. - Da, povremeno - re če Melanie. - Ali nikad nisam čula da bi bonobo to u činio. - Držite se! - vikne Kevin i zako či. Automobil je posko čio preko debla ispruženog preko staze. - Jesi li dobro? - Kevin upita Candace dok je pogle davao u retrovizor. - Sve je u redu - odgovori Candace iako ju je trzaj dobro prodrmao. Sre ćom, sigurnosni je pojas djelovao pa nije udarila glavom o krov automobila. Kevin je znatno usporio od straha da ne nai ñu na još neko deblo. Petnaestak minuta kasnije stig li su do čistine koja je ozna- čavala kraj staze. Kevin zaustavi vozilo. To čno ispred njih farovi su osvijetlili prednji dio malene zgrade s garažnim vratima u gornjem dijelu. - Jesmo li stigli? - upita Melanie. - Valjda - re če Kevin. - Nisam još vidio tu gra ñevinu. Kevin ugasi svjetla i motor. Bilo je dovoljn o svjetla jer se nad čistinom prostiralo nebo. Na trenutak se nitko nije pomaknuo. - Dakle, kakav je plan? - upita Kevin. - Ho ćemo li pogledati ili što? - Mogli bismo - re če Melanie. - Došli smo dovde. - Otvori svoja vrata i izañe. Kevin u čini isto. - Mislim da ću ja ostati u automobilu - re če Candace. Kevin pri ñe zgradi i pokuša otvoriti vrata. Bila su zaklju čana. Slegne ramenima. - Nemam pojma što bi moglo biti un utra. -Kevin udari komarca na svom čelu. - Kako ćemo do ći na otok? - upita Melanie. Kevin pokaže nadesno. - Tamo je puteljak. Ima manje od pe-deset metara do ruba vode. 133 Melanie pogleda u nebo. Bilo je blijede ljubi častoplave boje. - Uskoro će se smra čiti. Imaš li baterijsku svjetiljku u automo-bilu?

- Mislim da imam - re če Kevin. - Što je još važnije, imam i sprej protiv komaraca. Pojest će nas žive ako ga ne upotrijebimo. Vratili su se do automobila. Baš kad su stigli, Can dace izañe. - Ne mogu ovdje sama ostati - re če. - Nekako je sablasno. Kevin uzme sprej protiv ko maraca. Dok su se žene prskale, on je potražio baterijsku svjetiljku. Našao ju je u pregratku za ru-kavice. Nakon što je i sebe poprskao, Kevin kretnjom pozva žene da ga slijede. - Držite se blizu - re če. - Krokodili i vodeni konji no ću izlaze iz vode. - Sali li se? - Candace upita Melanie. - Ne vjerujem - re če Melanie. Čim su stigli do puteljka, svjetlost se znatno smanj ila iako su još uvijek mogli hodati bez baterijske svjetiljke. Kevin je vodio, a dvije su se žene nati snule za njim. Sto su se više približavali vodi to je postajao glasniji zbor kukaca i žaba. - Kako li sam se uvalila u ovo? - čudila se Candace. - Ja ni-sam osoba koja voli priro du. Ne mogu čak ni zamisliti krokodila ili vodenog konja izvan zool oškog vrta. Dovraga, užasavam se svake bube ve će od mog nokta, a pauci, ne smijem ni misliti. Odjednom se za čuje neka lomljava s njihove lijeve strane. Candace prigušeno krikne i zgrabi Melanie, a ona je tada u činila isto. Kevin ustukne i upali svjetiljku. Uperi o je snop svjetlosti prema mjestu odakle je doprla buka, ali vidjeli su samo m etar ili dva ispred sebe. - Sto je to bilo? - drhtavim će glasom Candace. - Vjerojatno malena vrsta antilope - re če Kevin. - Antilopa ili slon - primijeti Candace. - Uplašila sam se. - I ja sam se prestrašio - prizna Kevin. - Možda bi smo se trebali vratiti i do ći po danu. - Prevalili smo cijeli taj put, zaboga - razdraženo će Melanie. - Skoro smo stigli. Čujem vodu. 134 Na trenutak se nitko nije pomaknuo. I doista, mogli su čuti kako voda zapljuskuje obalu. - Što se dogodilo sa svim onim no ćnim stvorenjima? - upita Candace. - Dobro pitanje - re če Kevin. - Zacijelo je antilopa i njih prestrašila. - Ugasi svjetlo - re če Melanie. Čim je Kevin poslušao, svi su mogli kroz vegetaciju vidjeti blistavu površinu vode. Izgledala je kao teku će srebro. Melanie je pošla prva, a koncert no ćnih stvorenja ponovno je po čeo. Puteljak se pretvorio u još jednu čistinu na obali rijeke. Nasred čistine nalazila se mra čna grañevina gotovo jednako ve-lika kao i garaža na čistini gdje su ostavili automobil. Kevin joj pri ñe. Nije bilo teško zaklju čiti o čemu je rije č; to je bio most. - To je teleskopski mehanizam - primijeti Kevin. - Zato je Alphonse rekao da može rasti. Otprilike deset metara dalje, na drugoj strani rije ke, nalazila se Išla Francesca. Na sve slabijem svjetlu gusta vegetacija otoka djelovala je pono ćno plava. To čno nasuprot mostu na razvla čenje nalazio se betonski blok što je služio kao potporan j mostu kad je bio rastegnut. Iza toga vidjeli su prostranu čistinu koja se širila na istok. - Pokušaj postaviti most - predloži Melanie. Kevin upali baterijsku svjetiljku. Našao je kontrol nu plo ču. Imala je dva velika gumba, crveni i zeleni. Pritisnuo je crveni. Ni-šta se nije dogodilo pa je pritisnuo zeleni. I dalje nije bilo ni-kakve reakci je. Tada je primijetio klju čanicu iznad koje je pisalo OFF. - Treba imati klju č - dovikne. Melanie i Candace pošle su do ruba vode. - Ima malo struje - primijeti Melanie. Liš će i drugi otpaci polako su prolazili kraj njih. Candace pogleda gore. Najgornje grane nekih stabala s obje obale gotovo su se dodirivale. - Zašto stvorenja ostaju na otoku? - upita. 135 - Čovjekoliki i drugi majmuni ne ulaze u vodu, pogotov o u duboku vodu - objasni Melanie. - Zato je u zoološkim vrtovima prostor gdje su majmuni dovoljno okružiti kanalom. - Zašto ne prije ñu preko stabala? - upita Candace. Kevin se pridruži ženama na obali rijeke. - Bonobi su rela-tivno teške životinje - objasni - pogotovo naši. Neki ve ć imaju gotovo pedeset kilograma, a najgornje grane nisu ni izbliza do-voljno čvrste da izdrže njihovu težinu. Prije no što smo doveli prve životinje na otok bilo je nekoliko sumnjivih mjest a pa su se ta stabla srušila. No manji majmuni još uv ijek prelaze s kopna na otok i obrnuto.

- Kakvi su ono četvrtasti predmeti na čistini? - upita Mela-nie. Kevin posvijetli na drugu stranu. Snop svjetlosti n ije bio do-voljno jak za takvu udaljenost. Isklju čio je svjetiljku i zaškiljio na polumraku. - Izgledaju poput kaveza za transport iz Životinjskog centra - reče. - Pitam se što rade ondje? - re če Melanie. - Ima ih tako puno. - Nemam pojma - re če Kevin. - Kako bismo mogli navesti nekog bonoba da se pojav i? -upita Candace. - Sad se već vjerojatno pripremaju za no ć - reče Kevin. - Sumnjam da će nam to po ći za rukom. - Sto je sa splavi? - upita Melanie. - Mehanizam Št o je vu če preko rijeke zacijelo je nešto poput konopa za sušenje rublja. Ako stvara buku, mogli bi ga čuti. To bi bilo nešto poput gonga za ve čeru pa će se možda pojaviti. - Pretpostavljam da vrijedi pokušati - re če Kevin. Pogleda na jednu i na drugu stranu duž oba le rijeke. - Nevolja je u tome što nemamo pojma gdje bi se spl av mogla nalaziti. - Ne vjerujem da je daleko - re če Melanie. - Ti po ñi na is-tok, a ja idem na zapad. 136 Kevin i Melanie po ñu u suprotnim pravcima. Candace je os-tala na svome mjestu žale ći što se ne nalazi u svojoj sobi u bol-nici. - Evo je! - vikne Melanie. Hodala je puteljkom kroz gusto raslinje dok nije naišla na koloturnik pričvršćen za debelo stablo. Teški je konopac visio oko kol otura. Jedan je kraj nestajao u vodi. Drugi je kraj bio privezan za malenu splav što je dopola bila izvu čena na obalu. Kevin i Candace joj se pridruže. Kevin posvijetli n a drugu obalu rijeke. Na otoku je sli čan koloturnik bio pri čvršćen za sli čno stablo. Kevin pruži baterijsku svjetiljku Melanie i uhvati konopac što se namakao u vodi. Kad je povukao, vidio je kako se nategnuo koloturnik na drugoj stra ni. Kevin je povla čio konopac stavljaju ći ruku ispred ruke. Kolo-turnici su se ogor čeno bunili stvaraju ći prodorne škripave zvu-kove. Splav se odmaknula od o bale i krenula prema drugoj strani. - Ovo bi moglo upaliti - re če Kevin. Dok je vukao, Melanie je osvjetljavala dru gu obalu snopom baterijske svjetiljke. Kad je splav stigla do pola puta, začuje se glasno zapljuskivanje s nji-hove desne strane jer je s otoka nešto veliko palo u vod u. Melanie posvijetli u smjeru odakle se za čuo zvuk. Dva bli-stava proreza odrazila su svjetlos t s vodene površine. Promatrao ih je veliki krokodil. - Dobri Bože! - uzvikne Candace i korakne dalje od vode. - U redu je - re če Kevin. Pusti konopac, sagne se i podigne čvrsti štap. Baci ga prema krokodilu. Ponovno se za čuje zaplju-skivanje i krokodil nestane pod vodom. - O, sjajno! - uzrujano će Candace. - Sad nemamo pojma gdje je. - Otišao je - umiri je Kevin. - Nisu opasni ako nis i u vodi, osim ako su jako gladni. - Kako znaš da nije gladan? - pobuni se Candace. 137 - Ovdje imaju puno hrane - re če Kevin, podigne konopac i ponovno stane vu ći. Kad je splav stigla na drugu stranu, promi-jenio je konopac i po čeo vu ći natrag. - Ah, prekasno je - re če. - Ovo neće upaliti. Najbliže pod-ru čje njihova zadržavanja što smo ga vidjeli na kompjutorskom prikazu udaljeno je gotovo dva kil ometra. Morat ćemo ovo isku-šati danju. Tek što je izgovorio te rije či, kroz no ć su se prolomili zastra-šuju ći krici. Istodobno se u grmlju na otoku za čulo divlje kome-šanje kao da će se upravo pojaviti jure ći slon. Kevin ispusti konop. Candace i Melanie nagnu u bije g sta-zom, ali su se zaustavile nakon nekoliko koraka. Srca su im mah-nito tukla. Uko čile su se i čekale novi krik. Melanie je drhtavom rukom posvijetlila podru čje odakle se čulo komešanje. Sve je bilo mirno. Nije se micao nit i jedan list. Prošlo je deset napetih sekundi, a činilo se da je prošlo deset minuta. Napregnuto su o sluškivali ne bi li čuli i najslabiji zvuk. Nije bilo ni čega osim posvemašnje tišine. Sva su no ćna stvorenja utihnula. Činilo se da cijela džungla o čekuje katastrofu. - Sto je to bilo, za ime svijeta? - na koncu izusti Melanie. - Nisam sigurna da želim saznati - re če Candace. - Idemo odavde. - Zacijelo je to bilo nekoliko bonoba - re če Kevin. Ispruži ruku i pograbi konop. Splav je pos kakivala nasred rijeke. Brzo ju je povukao na obalu. - Mislim da Candace ima pravo - re če Melanie. - Previše je mra čno da bismo nešto vidjeli, čak i ako se pojave. Prestrašila sam se. Idemo! - Ja se neću protiviti - re če Kevin i pri ñe ženama. - Ne znam što uop će radimo ovdje u ovo doba. Vratit ćemo se danju.

Zurili su stazom prema čistini što su brže mogli. Melanie je bila na čelu i osvjetljavala svjetiljkom. Candace je hodala iza nje drže ći se za njezinu bluzu. Kevin je bio na za čelju. - Bilo bi sjajno kad bismo nabavili klju č za ovaj most - pri-mijeti Kevin dok su prolazili k raj gra ñevine. 138 - Kako misliš da bismo ga se mogli domo ći? - upita Melanie. - Posuditi od Bertrama - re če Kevin. - Ali rekao si nam da je zabranio približavanje oto ku - reče Melanie. - Sigurno ti ne će posuditi klju č. - Morat ćemo ga posuditi bez njegova znanja - re če Kevin. - O, da, svakako - sarkasti čno će Melanie. Stigli su do puteljka nalik tunelu što je vodio do automobila. Na pola puta Melanie primijeti: - Bože, kako je mra čno. Držim li dobro ovu svjetiljku, ljudi? - U redu je - re če Candace. Melanie uspori, a potom stane. - Sto je bilo? - upita Kevin. - Nešto je čudno - re če. Nagne glavu u stranu i oslušne. - Nemoj me plašiti - opomene je Candace. - Žabe i cvr čci nisu ponovno po čeli svoj koncert - re če Me-lanie. Idućeg trenutka otvorio se pravi pakao. Glasna, jednako -mjerno isprekidana buka razbila je tišinu džungle. Grane, gran- čice i liš će padalo je na troje zaprepaštenih ljudi. Kevin je pre-poznao zvuk te je refleksno reagirao. Ispružio je ruke i oborio obje žene tako da su sve troje pali na vlažno tlo puno insekata. Kevin je prepoznao zvuk jer je jednom slu čajno vidio kako ekvatogvinejski vojnici vježbaju. B uka je bila zvuk automatske puške. 139 10.POGLAVLJE ? 5. OŽUJKA 1 997. 1 4.1 5 NEW YDRK CITY - Oprosti, Laurie - izgovori Chervl Myers koja je s tajala na vratima Lauriena ureda. Cheryl je bila je dna od istražiteljica sud-ske medicine. - Upravo smo pr imili ovaj paket, a mislila sam da ga odmah želiš. Laurie ustane i uzme paket. Zanimalo ju je što bi t o moglo biti. Pogledala je natpis da vidi tko je pošiljatelj. Pošiljka je stigla iz CNN-a. - Hvala, Chervl - re če Laurie. Zbunila se. Na trenutak se nije mogla sje titi što bi joj CNN mogao poslati. - Vidim da nema dr. Mehte - re če Chervl. - Donijela sam joj materijale što su stig li iz Sveu čilišne bolnice. Da stavim na njezin stol? - Dr. Riva Mehta dijelila je ured s Laurie. Tako je bilo ot-kako su obje po čele raditi u Uredu medicinskih istražitelja prije š est i pol godina. - Svakako - re če Laurie zaokupljena svojim paketom. Zavu-kla je pr st ispod preklopa i otvorila ga. Unutra se nalazila video-kaseta. Laurie pogleda nat pis. Pisalo je: UBOJSTVO CARLA FRANCONIJA, 3. OŽUJKA 1997. Nakon što je tog jutra obavila svoju posljednju obd ukciju, Laurie se zavukla u ured i nastojala zaklju čiti dvadesetak slu ča- 140 jeva koliko ih je ostalo nedovršeno. Prou čavala je mikroskopske preparate, laboratorijske rez ultate, bolni čke zapise i policijske iz-vještaje, te nekoliko sat i nije ni pomislila na slu čaj Franconi. Pri-mitak kasete podsjetio ju je na cijeli doga ñaj. Nažalost, video nije ništa zna čio kad nije imala tijela. Laurie ubaci kasetu u svoju torbu za spise i pokuša se vratiti na posao. No nakon petnaest potra ćenih minuta isklju čila je svje-tlo na svome mikroskopu. Nije se uspije vala koncentrirati. Po glavi joj se stalno vrtjelo zbunjuju će pitanje o tome kako je tijelo nestalo. Činilo se da je rije č o nevjerojatnom ma čtioni čarskom triku. U jednom se trenutku tijelo nalazilo na sigurnom u pre-gratku sto jedanaest gdje su ga vidjela tri djelatnika, a potom je odjednom nestalo. Moralo je postojati nekakvo objašnjenje, ali koliko god se trudila Laur ie ga nije mogla doku čiti. Laurie odlu či po ći u podrum i posjetiti ured mrtvozornika. O čekivala je da će barem jedan tehni čar biti na raspolaganju, ali je prostorija bila prazna kad je onamo stigla. Nije se pokole-bala, ve ć je smireno prišla velikom dnevniku u kožnatom uvezu. O krećući stranice potražila je bilješke koje joj je Mike Passano pokazao prethodne ve čeri. Našla ih je bez problema. Laurie je uzela olov ku iz zbirke u jednoj šalici za kavu i komad papira te zapisala im ena i pristupne brojeve dvaju tijela koja su odve-zena tijekom no ćne smjene: Dorothv Kline 101455 i Frank Glea-son 10 0385. Zapisala je i imena dvaju pogrebnih poduze ća: Spo-letto u Ozone parku, New York, te Dickson u Summitu, New Jersev.

Laurie je odlu čila oti ći, ali je tada opazila rokovnik s popisom telefonsk ih brojeva na rubu stola. Odlu čila je nazvati pogrebna poduze ća. Predstavila se i pitala može li razgovarati s up ravite-ljima. Palo joj je na pamet da je možda jedan od ta dva sl učaja pri-jevaran. Činilo joj se da su mali izgledi za tako nešto budu ći da je no ćni tehni čar, Mike Passano, rekao da su pogrebna poduze ća unaprijed najavila svoj dolazak, a on je zacijelo poznavao te ljude. 141 Kao što je Laurie o čekivala, sve je bilo legitimno, a oba su upravitelj a potvrdila činjenicu da su tijela došla u njihove prosto-rije i u ovom su trenutku iz ložena na odru. Laurie se ponovno vrati dnevniku i pogleda imena os oba koje su tijekom no ći dovezene. Kako bi bila temeljita, prepisala je i njih zajedno s pristupnim brojevima. Imena su joj bila poznata jer ih je idu ćeg jutra dodijelila Paulu Plodgettu da na njima obavi obdukciju. No više su je zanimali odlasci nego dolasci. Tijela su dovezli dugogodišnji djelatnici Ureda medicinskog istražitelja, ali oni koji su odv ezli tijela bili su posve nepoznati. . Osjećajući se frustriranom Laurie je kuckala olovkom po po-v ršini stola. Bila je sigurna da joj je nešto promaknulo. Ponovno je pogledala rokovnik otv oren na stranicu Pogrebnog poduze ća Spoletto. Negdje u dnu Lauriena uma ime ju je maglo vito na ne-što asociralo. Nekoliko se trenutaka mučila s pam ćenjem. Zašto joj je to ime poznato? Tada se sjetila . Bilo je to tijekom slu čaja Cerino. Jedan je čovjek ubijen u tim prostorima po nalogu Paula Cerin a, Franconijeva prethodnika. Laurie spremi u džep svoj papiri ć, odgurne se od stola i vrati se na četvrti kat. Po ñe ravno u Jackov ured. Vrata su bila odškri-nuta. Pokuca na dovratni k. Jack i Chet podignu pogled sa svojih poslova. - Nešto mi je palo na pamet - Laurie re če Jacku. - Samo nešto? - primijeti Jack. Laurie baci olovku na njega, ali je on s lako ćom izbjegne. Spusti se na stolicu s njegove desne s trane i ispri ča mu o vezi što je Pogrebno poduze će Spoletto ima s mafijom. - Dobri Bože, Laurie - pobuni se Jack. - Samo zato što je mafija dala nekoga ubiti u njihovim prostorijama, ti si zaklju čila da su oni povezani s njima. - Ti ne misliš tako? - upita Laurie. Jack joj nije morao od-govoriti. Vidjela mu je odgovor na licu. I sad kad je razmislila o svojoj ideji, shvatila je da je to smiješno. Po čela se hvatati za slamke. - Osim toga - re če Jack - zašto ne pustiš sve to na miru? 142 - Rekla sam ti - odgovori Laurie. - Stvar je osobne prirode. - Možda bih tvoje napore mogao usmjeriti u pozitivn ijem pravcu - re če Jack. Pokaže prema svom mikroskopu. - Pogledaj smrznuti preparat. Reci mi š to ti se čini. Laurie ustane i sagne se nad mikroskop. - Što je ov o, ulazna rana izazvana sa čmaricom? - upita. - Vješta kao i obi čno - primijeti Jack. - Odmah si pogodila. - Pa, nije bilo teško - re če Laurie. - Rekla bih da je cijev bila na nekoliko centimetara od kože. - Točno tako i ja mislim - složi se Jack. - Još nešto? - Zaboga, uop će nema izljeva krvi! - usklikne Laurie. - Baš nimal o, dakle ovo mora biti rana nastala nakon smrti. - Podigne glavu i pogleda Jacka. Zapre pastila se. Pretpostavila je da je rije č 0 smrtonosnoj rani. - Ah, mo ć suvremene znanosti - prokomentira Jack. - Taj pliv ač kojeg si mi nametnula pretvara se u komplicirani slu čaj. - Hej, dobrovoljno si se javio - podsjeti ga Laurie . - Šalim se - re če Jack. - Drago mi je da sam dobio slu čaj. Rane od sa čmarice zasigurno su posmrtne, kao i uklanjanje glave 1 ruku. Jasno, isto je s ranama od propelera. - Koji je uzrok smrti? - upita Laurie. - Druge dvije rane od metaka - odgovori Jack. - Jed na u dnu vrata. - Pokaže podru čje to čno iznad klju čne kosti. - I druga s lijeve strane gdje je metak s mrskao deseto rebro. Ironija je u tome što su oba metka završila u sa čmi u gornjem desnom podru čju trupa pa ih je bilo teško vidjeti na rendgenskoj snimci. - Dakle, to još nisam čula - reče Laurie. - Meci skriveni sa č-mom. Nevjerojatno! Ljepota ovog posla je u tome što svakod-nevno vi ñamo nešto novo. - Najbolje tek dolazi - re če Jack. - Ovo je fantasti čno - primijeti Chet. Slušao je cijeli razgo-vor. - Bit će savršeno za razgovor uz večeru na jednom od semi-nara sudske patologije. 143

- Mislim da pucnjevi iz sa čmarice predstavljaju pokušaj pri-krivanja identitet a jednako kao skidanje glave i rezanje ruku -re če Jack. - Na koji na čin? - upita Laurie. - Vjerujem da je ovaj pacijent imao transplantaciju jetre -re če Jack. - I to ne jako davno. Ubojica je zacijelo shvatio da taj postupak svrstava žrtvu u r elativno malenu grupu, a time ugrožava izglede za prikrivanje identiteta ubijenog. - Je li ostalo puno jetre? - upita Laurie. - Jako malo - odgovori Jack. - Ve ći je dio uništen sa čmom. - Pomogle su i ribe - dometne Chet. Laurie se trgne . - No ipak sam uspio na ći malo tkiva jetre - re če Jack. - Time ćemo potkrijepiti teoriju o transplantaciji. Dok mi razgo-varamo, Ted Lynch u DNA laboratoriju p rovodi test za DQ alfu. Dobit ćemo rezultate za sat ili dva. No za mene su šavovi u šup-ljoj veni i jetrenoj arteriji nepobitan dokaz. - Što je DQ alfa? - upita Laurie. Jack se nasmije. - Laknulo mi je da ni ti to ne zna š - reče -jer sam Tedu morao postaviti isto pitanje. Rekao mi je da je to pogodno i brzo DNA sredstvo za razlikovanje dviju osoba. Us-pore ñuje DQ podru čje kompleksa histološke kompatibilnosti na kromosom u šest. - Sto je s venom vratarnicom? - upita Laurie. - Je li i tamo bilo šavova? - Nažalost, ta je vena gotovo posve nestala - re če Jack. - Kao i ve ći dio crijeva. - Pa - reče Laurie - sve bi to moralo prili čno olakšati iden-tifikaciju. - Točno sam to i ja pomislio - re če Jack. - Već sam poslao Barta Arnolda u potragu. Uspostavio je vezu s državnom organi-zacijom za dobavljanje organ a. Isto tako, naziva sve centre u ko-jima se vrši transplantiranje jetre, pogotovo u gradu. - To je maleni popis - re če Laurie. - Izvrsno si to obavio, Jack. 144 Jackovo lice oblije lagano rumenilo, a Laurie je to dirnulo. Mislila je da je imun na takve komplimente. - Sto je s mecima? - upita Laurie. - Isto oružje? - Poslali smo ih u policijski laboratorij balisti čarima - re če Jack. - Bilo je teško odrediti potje ču li iz istog oružja. Jedan je udario to čno u deseto rebro pa je spljošten. Čak ni drugi nije bio u dobrom stanju. Mislim da je okrznuo kralježnicu. - Koji kalibar? - upita Laurie. - Nisam mogao procijeniti - odgovori Jack. - Sto je Vinnie rekao? - upita Laurie. - Postao je prili čno dobar u naga ñanju. - Vinnie je danas beskoristan - ustvrdi Jack. - Još ga nikad nisam vidio tako loše raspoloženog. Pitao sam ga što misli, ali mi nije htio re ći. Rekao mi je da je to moj posao te kako nije do-v oljno pla ćen da bi stalno iznosio svoje mišljenje. - Znaš, imala sam slu čaj sli čan ovome tijekom one užasne Ce-rino afere - re če Laurie. Zagledala se u prazno, a o či su joj se na trenutak zamaglile. - Žrtva je bila tajnica lije čnika umiješanog u zavjeru. Naravno, ona nije imala transplantiranu jetru, ali je tijelo stiglo bez glave i ruku. Identificirala s am je zahvaljuju ći kirurškoj povijesti bolesti. -Jednog ćeš mi dana morati ispri čati cijelu jezovitu pri ču -napomene Jack. - Stalno spominješ zanimljive djeli će. Laurie uzdahne. - Voljela bih da sve to mogu jednos tavno zaboraviti. Još uvijek me mu če noćne more. Ravmond pogleda na sat kad je otvorio vrata ureda d r. Daniela Levitza u Petoj aveniji. Bila su dva sata i četrdeset pet minuta. Ravmond je nazvao lije čnika tri puta, po čevši od jedana-est ujutro, ali bez uspjeha. Svaki mu je put tajnica obe ćala da će ga dr. Levitz nazvati, ali to nije u činio. Ravmond je ionako bio uznemiren pa ga je takva neljubaznost og orčila. Kako je ured dr. Levitza bio odmah iza ugla Ravmondova stana, Ravmond je zaklju čio da je bolje po ći onamo nego sjediti kraj telefona. 145 - Dr. Raymond Lyons - Raymond se autoritativno obra ti taj-nici. - Došao sam vidjeti dr. Levitza. - Da, dr. Lyons - re če tajnica. Djelovala je jednako elegantno i dostoja nstveno kao i tajnica dr. Andersona. - Nemam vaše ime na popisu. O čekuje li vas dr. Levitz? - Ne baš - reče Ravmond. - Pa, javit ću mu da ste ovdje - bezizražajnim će glasom taj-nica. Ravmond zauzme mjesto u pretrpanoj čekaonici. Uzeo je je-dan od časopisa kakvi su se obi čno nalazili po lije čničkim čekao-nicama i stao ga prelistavati, ali se nije kon centrirao na ono što je vidio.

Njegova se uznemirenost po čela pretvarati u razdraženost te se po čeo pitati nije li pogriješio kad je došao u ured dr. Le-vitza. Lako je provjerio stanje prvog od druga dva pacijen ta koji su imali transplantaciju. Nazvao je liječnika u Dallasu u Texasu i odmah uspio s njim razgov arati. Lije čnik ga je uvjerio da se nje-gov pacijent s presa ñenim bubregom, istaknuti poslovni čovjek u tom podru čju, izvrsno osje ća i nikako ne može biti kandidat za obdukciju. Prije spuštanja slušalice lije čnik je obe ćao Ravmondu da će ga obavijestiti ako se situacija promijeni. No budu ći da mu dr. Levitz nije uzvra ćao poziv, Ravmond nije mogao provjeriti kakva je si tuacija sa zadnjim slu čajem. To ga je frustriralo i u njemu izazivalo tjes kobni osje ćaj. Ravmond je pogledom prelazio prostorijom. Bila je j ednako otmjeno ure ñena kao i Andersenova, s originalnim uljima, zaga-sito obojenim zidovima i o rijentalnim sagovima. Pacijenti koji su ondje strpljivo čekali o čito su bili dobrostoje ći, što je dokazivala njihova odje ća, držanje i nakit. Kako su prolazile minute, Ravmondova je razdraženos t rasla. Situaciju je činio još gorom o čiti uspjeh dr. Levitza. Podsjetio je Ravmonda na apsurd nost činjenice da se njegova dozvola za bav-ljenje medicinom nalazi u pravnom labirintu sam o zato jer su ga uhvatili kako malo uve ćava račune zdravstvenog osiguranja. A ovdje je dr. Levitz koji nesmetano radi u svoj toj veli čajnosti, a 146 barem dio njegovih prihoda dolazi od lije čenja nekoliko zlo činač-kih obitelji. Sve je to o čito predstavljalo prljav novac. Povrh toga, Ravmond je bio siguran da i Levitz uve ćava svoja potraživanja od zdravstvenog osiguranja. Dovraga, p a svi to rade. Pojavila se medicinska sestra i pro čistila grlo. Ravmond se s iš čekivanjem pomaknuo na rub stolice. No sestra je prozvala drugo ime. Dok je pozvani pac ijent ustajao, odlagao časopis i ne-stao u ordinaciji, Ravmond se opusti na stolici, a u njemu je ku-halo. Ravmond je mrzio činjenicu da ovisi o takvim ljudima pa je još više čeznuo za financijskom sigurnoš ću. Bio je jako blizu tome zahvaljuju ći programu "dvojnika". Nije mogao dopustiti da sve pr opadne zbog nekog glupog, neo čekivanog razloga koji se lako može izbje ći. Bilo je ve ć tri i petnaest kad su Ravmonda kona čno uveli u unutrašnje svetište dr. Levitza. Levitz je bio maleni, pro ćelavi muškarac s mnoštvom nervoznih tikova. Imao je brkove, ali ri-jetke i uop će nisu pridonosili njegovoj muževnosti. Ravmond se uvijek pitao što je izazivalo povjerenje takvog mnoštva pacijenata. - Ovo je bio jedan od onih dana - objasni Daniel. - Nisam o čekivao da ćeš svratiti. - Nisam ni namjeravao - re če Raymond. - Ali kad mi nisi uzvratio telefonske po zive, zaklju čio sam da nemam drugog iz-bora. - Telefonske pozive? - za čudi se Daniel. - Ne znam ni za kakve tvoje pozive. Morat ću ponovno razgovarati sa svojom taj-nicom. U današnje je vrij eme jako teško na ći adekvatne službe-nike. Ravmond je došao u iskušenje da kaže Danielu neka p restane s glupostima, ali se suzdržao. Na kraju krajeva, kona čno je raz-govarao s čovjekom, a pretvaranjem sastanka u sukob ništa se n e bi riješilo. Usto, bez obzira koliko ga je živcirao Daniel Levit z, on je tako ñer bio najve ći Ravmondov uspjeh. Donio im je dvana-est pacijenata i četiri nova lije čnika. - Sto mogu u činiti za tebe? - upita Daniel. Glava mu se ne-kolik o puta tržne na uobi čajeni i zbunjuju ći način. 147 - Najprije ti želim zahvaliti što si mi pomogao nek u no ć -reče Ravmond. - Na najvišim vrhovima mo ći držali su da je rije č o hitnom slu čaju. Davanje svega u javnost u ovom bi trenutku oko nčalo cijeli pothvat. - Drago mi je da sam mogao pomo ći - reče Daniel. - Zado-voljan sam što je gospodin Vincent Dominick bio voljan pomo ći da se spasi njegova investicija. - Kad već govorimo o gospodinu Dominicku - nastavi Rav-mond. - Jučer ujutro me neo čekivano posjetio. - Nadam se da je posjet protekao u ugodnoj atmosfer i - reče Daniel. Dobro je poznavao Dominickovu karijeru, kao i njega osobno, pa je zaklju čio da iznu ñivanje nije isklju čeno. - Da i ne - prizna Ravmond. - Inzistirao je na pri čanju po-jedinosti koje ja nisam želio znati. Zatim je zahtijevao osloba ñanje od pla ćanja dvogodišnjih rata. - Moglo je biti i gore - re če Daniel. - Sto to zna či za moj postotak? - Postotak ostaje isti - odgovori Ravmond. - Samo š to je to sad postotak ni čega. - Dakle ja pomognem, a potom me se zbog toga kažnja va! -požali se Daniel. - To se ne može nazvati poštenim.

Ravmond zastane. Nije mislio na Danielov postotak i z Domi-nickove rate, ali i s tim se trebalo suo čiti. Trenutno Ravmond nije želio uzrujavati čovjeka. - Ima nešto u tome - prizna Ravmond. - Recimo da ćemo o tome razgovarati u skoroj budu ćnosti. Sada me brine nešto drugo. Kakvo je stanje Cindy Ca rlson? Cindy Carlson je bila šesnaestogodišnja k ćerka Albrighta Carlsona, mo ćnika Wall Streeta. Daniel je Albrighta i njegovu k ćerku vrbovao kao klijente. Kao dijete k ćerka je bolovala od glomerulonefritisa. Bolest se pogoršala kad je djevoj čica zašla u pubertet tako da joj je na kraju zakaza o bubreg. Slijedom toga, Daniel nije imao samo rekordan broj klijenata, ve ć i rekordan broj presa ñivanja, dva: Carlo Franconi i Cindy Carlson. 148 - Bilo je dobro - re če Daniel. - Barem što se ti če zdravlja. Zašto pitaš? - Ovaj slu čaj s Franconijem natjerao me je da shvatim kako je zapravo osjetljiva naša operacija - prizna Raymond. - Želim biti siguran da nema još sl ičnih opasnosti. - Ne brini za Carlsonove - re če Daniel. - Oni nam sigurno ne će stvarati neprilike. Beskrajno su zahvalni. Zapravo, Albright je baš prošli tjedan go vorio da će odvesti svoju ženu na Bahame kako bi i ona mogla dati uzorak le ñne moždine i postati naš novi klijent. - To je ohrabruju će - reče Ravmond. - Novi su klijenti uvi-jek dobrodošli. A li ne brine me potražnja. Financijski ne može biti bolje. Prešli smo sva o čekivanja. Zabrinjava me ono neo čeki-vano, kao što je bio Franconijev slu čaj. JTJaniel kimne, a potom se tržne. - Uvijek ima nesi gurnosti -lozofski će on. - Takav je život! - Što manje nesigurnosti, to ću se ja bolje osje ćati - reče Rav-mond. - Kad sam te pitao kakvo je stanje Cindy Carlson, govo-rio si o dobrom stanju n jezina zdravlja. Zašto si to naglasio? - Zato jer je mentalno otka čena - odgovori Daniel. - Kako to misliš? - upita Ravmond. Bilo mu se opet ubrzalo. - Teško je zamisliti da bi dijete moglo normalno od rasti uz oca kakav je Albright Carlson - re če Daniel. - Razmisli o tome. Zatim dodaj teret kroni čne bolesti. Je li to doprinijelo nje-zinoj debljini , ne znam. Djevojka je prili čno debela. To je teško za bilo koga, a pogotovo za tinejdžerku. Jasno je da je jadna mala deprimirana. - Kako deprimirana? - upita Ravmond. - Toliko da je dva puta pokušala izvršiti samoubojs tvo - od-govori Daniel. - I to nisu bili samo djetinjasti pokušaji da se pri-vu če pozornost. Bili su to pravi pokušaji, a jedini ra zlog što je još uvijek meñu nama je taj da su je gotovo odmah otkrili. Prvi j e put pokušala s tabletama, a drugi se put se htjela objesiti. Da je imala pištolj, sigurno bi us pjela. Ravmond je glasno zastenjao. 149 - Što je bilo? - upita Daniel. - Sva samoubojstva dospijevaju u ruke medicinskom i stražite-lju - re če Ravmond. - Nisam se toga sjetio - prizna Daniel. - To je ono neo čekivano o čemu sam malo čas govorio - na-stavi Ravmond. - Prokletstvo! Baš nemamo sre će! - Žao mi je što ti nosim loše vijesti - re če Daniel. - Nisi ti kriv - re če Ravmond. - Važno je da odmah shva-timo o čemu je rije č. Jasno je da ne možemo besposleno sjediti i čekati na katastrofu. - Mislim da nemamo puno izbora - primijeti Daniel. - Sto je s Vincentom Dominickom? - upita Ravmond. - Jed-nom nam je pomogao, a budu ći da je njegovo vlastito dijete bo-lesno, njemu je u intere su da naš program ima budu ćnost. Dr. Daniel Levitz zurio je u Ravmonda. - Zar želiš reći... ? Ravmond ne odgovori. - Ovdje ja povla čim crtu - izjavi Daniel. Ustane. - Žao mi je, ali i mam čekaonicu punu pacijenata. - Ne možeš li nazvati gospodina Dominicka i samo pi tati? -predloži Ravmond. Osje ćao je kako ga preplavljuje val o čaja. - Ne dolazi u obzir - odlu čno će Daniel. - Možda se brinem za zdravlje mnogih osob a koje imaju veze s kriminalom, ali je si-gurno da se ne miješam u nj ihove poslove. - Ali pomogao si s Franconijem - pobuni se Ravmond. - Franconi je bio leš na ledu u Uredu medicinskog i stražitelja - reče Daniel. - U tom mi slu čaju daj telefonski broj gospodina Dominicka - zamoli Ravmond. - Sam ću ga nazvati. I trebat će mi adresa Carlsonovih. - Pitaj moju tajnicu - re če Daniel. - Samo reci da si osobni prijatelj.

- Hvala - reče Ravmond. - Ali zapamti - re če Daniel. - Zaslužujem i želim postotke što ih treb am dobiti, bez obzira na dogovore izmeñu tebe i Vin-nieja Dominicka. 150 Tajnica najprije nije Raymondu htjela dati telefons ki broj i adresu, ali je popustila nakon što se na čas savjetovala sa svojim šefom. Bez rije či je prepisala podatke na jednu od posjetnica dr. L evitza i pružila je Ravmondu. Ravmond se žurno vratio u svoj stan u Šezdeset četvrtoj ulici. Čim je ušao, Darlene ga je pitala kako je prošao sastanak s lije č-nikom. - Ne pitaj - kratko će Ravmond. Pode u svoju radnu sobu, zatvori vrata i sjedne za stol. Nervozno je birao broj. U mislima je vidio Cindy Carlson kako k opa po ormari ću s lijekovima u po-trazi za majčinim tabletama za spavanje ili se mota po prodavaonici i kupuje konop. - Da, što je? - javi se glas s druge strane žice. - Želio bih razgovarati s gospodinom Vincentom Domi nic-kom - izgovori Ravmond što je autoritativnije mogao. Mrzio je što mora imati posl a s tom vrstom ljudi, ali nije imao izbora. U pitan ju je sedam godina naporna rada, da i ne spominje cije lu svoju budu ćnost. - Tko zove? - Dr. Ravmond Lyons. Uslijedila je stanka, a zatim čovjek re če: - Pričekajte! Ravmond je, na svoje iznena ñenje, čekao je uz zvukove jedne Beethovenove sonate. To mu se činilo poput neke vrste oksimo-rona. Nekoliko minuta kasnije u slušalici se za čuo blagi glas Vin-nieja Dominicka. Ravmond je mogao zamisliti čovjekovu uvje-žbanu i prijevarnu obi čnost kao da je Vinnie dobro odjeveni ka-rakterni glumac koji igra sam sebe. - Kako ste dobili ovaj broj, doktore? - upita Vinni e. Govorio je ležernim tonom, a baš zbog toga mu se u glasu više nego ina če osjećala prijetnja. Ravmondu su se osušila usta. Morao s e nakaš-ljati. - Dao mi ga je dr. Levitz - uspio je izgovoriti Rav mond. - Sto mogu u činiti za vas, doktore? - upita Vinnie. 151 - Iskrsnuo je još jedan problem - zakriješti Raymon d. Po-novno pro čisti grlo. - Želio bih se na ći s vama da o tome razgo-varamo. Uslijedila je stanka koja je trajala duže nego je R avmond mo-gao podnijeti. Baš kad je htio pitati je li Vinnie još na vezi, ma-fijaš je odgovorio: - Kad sa m se spetljao s vama, mislio sam da će mi to osigurati miran san. Nisam o čekivao da će mi to još više zakomplicirati život. - Ovo su samo manji bolovi odrastanja - re če Ravmond. - Projekt se zapravo vrlo dobro razvija. - Naći ćemo se u Neopolitan restoranu u Aveniji Corona, Elm hurst, za pola sata - re če Vinnie. - Mislite da ćete ga naći? - Siguran sam da ho ću - odgovori Ravmond. - Po ći ću tak-sijem, a kre ćem odmah. - Vidjet ćemo se tamo - re če Vinnie i spusti slušalicu. Ravmond je žurno preko pavao najgornju ladicu svog pisa ćeg stola u potrazi za planom grada koji je sadržavao s vih pet okruga. Raširio ga je na stolu i pomo ću kazala našao Aveniju Co-rona u Elmhurstu. Procijeni o je da bi lako mogao sti ći za pola sata pod uvjetom da promet na Queensborough Bridgeu ne bude pretjerano gust. To ga je brinulo jer su bila gotovo četiri sata; po četak prometne špice. Kad je Ravmond izletio iz svoje radne sobe navla čeći kaput, Darlene ga je pitala kamo ide. Rekao joj je da nema vremena ob-jašnjavati. Obe ćao je da će se vratiti za sat ili dva. Ravmond je tr čao do Park avenije gdje je uhvatio taksi. Sre ća da je ponio svoj plan grada jer afganistanski taksist nije imao po-jma gdje se nala zi Elmhurst, a kamoli Avenija Corona. Put nije protekao glatko. Trebalo im je gotovo petn aest mi-nuta samo da prije ñu East Side Manhattan. A na mostu su se kretali puževim korakom . U trenutku kad je Ravmond ve ć trebao biti u restoranu njegov je taksi tek stigao u Queens. No t ada se promet znatno smanjio pa je Ravmond zakasnio samo petnaest minuta kad je ušao u restora n i odmaknuo tešku baršunastu za-vjesu. 152 Odmah se vidjelo da restoran ne radi za goste. Ve ćina stolica bila je okrenuta naopako i podignuta na stolove. Vinnie Domi-nick je sam sjedio u jednom od zaobljenih separea obloženih cr-venim baršunom što su se nalazili uza zidove. Pred njim s u na stolu bile novine i šalica kave. Upaljena cigareta po čivala je u sta-klenoj pepeljari.

Još su četiri muškarca sjedila na barskim stolicama za šank om i pušila. Ravmond je prepoznao dvojicu koji su ga ranije posjetili u stanu. Za šan kom je debeli čovjek prao čaše. Ostatak je resto-rana zjapio prazan. Vinnie kretnjom pozove Ravmonda k sebi. - Sjednite, doktore - re če Vinnie. - Kavu? Ravmond kimne i klizne na klupu. Trebalo se malo po truditi jer je zapinjao za baršun. Prostorija je bila hladna i vlažna, a osje- ćao se zadah češnjaka od prethodne ve čeri i dima cigareta što se nakupio tijekom pet godina. Ravmond nije skinuo ni kaput ni še-sir. - Dvije kave - Vinnie dovikne čovjeku za šankom. Čovjek se bez rije či okrene talijanskom aparatu za espresso i po čne pripre-mati kavu. - Iznenadili ste me, doktore - izjavi Vinnie. - Doi sta nisam o čekivao da ćete mi se ikad više javiti. - Kao što sam spomenuo preko telefona, iskrsnuo je još je-dan problem - re če Ravmond. Nagnuo se naprijed i govorio vrlo tihim glasom, gotovo šap ćući. Vinnie raširi ruke. - Pretvorio sam se u uho. Sto je jezgrovitije mogao Ravmond je iznio situacij u sa Cindy Carlson. Naglasio je činjenicu da su sva samoubojstva slu čajevi za medicinskog istražitelja i na njima se mor a obaviti obdukcija. Nije bilo izuzetaka. Debeli čovjek im je donio kavu. Vinnie nije odgovorio na Ra vmondov monolog dok se barmen nije vratio svojim čašama. - Je li ta Cindy Carlson k ćerka Albrighta Carlsona? - upita Vinnie. - Legende Wall Streeta? 153 Raymond kimne. - To je djelomice razlog takve važno sti ove situacije - re če. - Počini li samoubojstvo, to će zacijelo privu ći golemu pozornost medija. Medicinski će istražitelji biti posebno oprezni. - Shvaćam - reče Vinnie i otpije gutljaj kave. - Što to čno že-lite od nas? - Ne bih se usudio davati prijedloge - nervozno će Ravmond. - Ali možete shvatiti da je ovaj problem vrlo sli čan situaciji s Franconijem. - Dakle vi želite da ta šesnaestogodišnja djevojka jednostavno nestane - zaklju či Vinnie. - Pa, već se dvaput pokušala ubiti - slabašnim će glasom Ravmond. - Na neki na čin bismo joj u činili uslugu. Vinnie se nasmije. Podigne cigaretu, povu če dim, a zatim pri-je ñe rukom preko glave. Kosu je glatko zalizao unatrag. Tamnim je o čima promatrao Ravmonda. - Vi ste nešto posebno, doktore - re če Vinnie. - To vam mo-ram priznati. - Možda bih mogao ponuditi još jednu godinu nepla ćanja -reče Ravmond. - Vrlo velikodušno s vaše strane - re če Vinnie. - Ali znate što, doktore, to nije dovoljn o. Zapravo, ve ć mi je pomalo dosta cijele ove operacije. Iskreno re čeno, da nije problema s bubre-zima Vinnieja mlañeg, vjerojatno bih zatražio natrag svoj novac i sva tko bi pošao svojim putem. Vidite, mogao bih imati pro-blema i s onom prvom uslugom što sam je u činio za vas. Nazvao me brat moje žene koji upravlja Pogrebnim poduze ćem Spoletto. Jako je uznemiren jer je neka dr. Laur ie Montgomerv nazvala i postavljala neugodna pitanja. Recite mi, doktore, poznajete li tu Laurie Montgomerv? - Ne, ne poznajem - re če Ravmond. Glasno je progutao slinu. - Hej, Angelo, do ñi ovamo! - dovikne Vinnie. Angelo klizne s barske s tolice i pri ñe k stolu. 154 - Sjedni, Angelo - re če Vinnie. - Želim da našem dobrom doktoru ispri čaš o Laurie Montgomery. Raymond se morao pomaknuti kako bi Angelu dao mjest a. Osjećao se izrazito neugodno stiješnjen izmeñu njih dvojice. - Laurie Montgomerv je pametna, uporna osoba - prom u-klim će glasom Angelo. - Ukratko re čeno, ona je trn u oku. Ravmond je izbjegavao pogledati Angela. Njegovo su lice ve- ćim dijelom prekrivali ožiljci. O či su mu bile crvene i vlažne jer ih nije mogao sasvim zatvo riti. - Angelo je prije nekoliko godina imao neugodan sus ret s Laurie Montgomerv - objasni Vinnie. - Angelo, reci Ravmondu što si saznao danas, nakon št o su nam se javili iz pogrebnog po-duze ća. - Nazvao sam Vinnieja Amendolu, našu vezu u mrtva čnici -po čne Angelo. - Rekao mi je da je Laurie Montgomerv izri čito izjavila kako će se osobno pobrinuti da otkrije kako je nestalo Fr anconijevo tijelo. Ne moram re ći koliko je zabrinut. - Vidite što sam mislio - re če Vinnie. - Prijeti nam potenci-jalni problem samo zato što smo vam učinili uslugu. - Jako mi je žao - potišteno će Ravmond. Nije se mogao do-misliti druga čijem odgovoru.

- To nas vra ća na pitanje pla ćanja - reče Vinnie. - S obzirom na okolnosti, držim da bi pla ćanje trebalo sasvim ukinuti. Dru-gim rije čima, Vinnie mla ñi i ja više nikad ne ćemo pla ćati. - Morat ću to nekako objasniti mati čnoj korporaciji - zacvili Ravmond. Pro čistio je grlo. - Dobro - re če Vinnie. - Meni to uop će ne smeta. Objasnite im da je rije č o opravdanim poslovnim troškovima. Hej, možda biste to mogli iskoristiti z a odbitak od poreza. - Vinnie se od srca nasmije. Ravmond neprimjetno zadrhti. Znao je da mu nepraved no otimaju dobit, ali nije imao izbora. - U redu - procijedi. - Hvala vam - re če Vinnie. - Hej, čini se da ćemo ovo ipak nekako srediti. Na neki smo na čin postali poslovni partneri. A sad, vjerujem da imate adresu Cindy Carlson? 155 Raymond iz džepa izvadi posjetnicu dr. Levitza. Vin nie je uzme, prepiše adresu sa stražnje strane i vrati je Ravmondu. Vin-nie pruži papiri ć s adresom Angelu. - Englewood, New Jersey - glasno pro čita Angelo. - Hoće li to predstavljati problem? - upita Vinnie. Ange lo odmahne glavom. - Dakle, sve je sre ñeno - reče Vinnie i ponovno pogleda Ray-monda. - Toliko o va šem najnovijem problemu. No savjetujem vam da nam ih više ne donos ite. Kako sada stvari stoje s pla ća-njem rata, čini mi se da se više nemate čime cjenkati. Nekoliko minuta kasnije Ravmond se našao na ulici. Kad je pogledao na sat, shvatio je da se trese. Već je bilo blizu pet i po- čeo se spuštati mrak. Sišao je s plo čnika i podigao ruku kako bi zaustavio taksi. Kakva katastrofa! pomislio je. Nekako će morati utopiti troškove održavanja dvojnika Vinni eja Dominicka i nje-gova sina do kraja njihova života. Zaustavio se taksi. Ravmond se ukrcao i dao voza ču svoju adresu. Dok se udaljavao od Neopolitan restorana, po čeo se bo-lje osje ćati. Stvarni su troškovi održavanja dvaju dvojnika bili mi-nijaturni jer su životinje živjele izolirano na pustom otoku. Dak le situacija nije tako strašna, pogotovo ako se uzme u obzir činje-nica da je riješio potencijalni problem sa Cin dy Carlson. Ravmond je ušao u svoj stan puno bolje raspoložen, ali su ga tamo opet čekali problemi. - Imao si dva poziva iz Afrike - obavijesti ga Darl ene. - Nevolje? - upita Ravmond. Nešto u Darleninu glasu pokre-nulo je zvona za uzbunu. - Imaš dobre vijesti i loše vijesti - re če Darlene. - Dobre su vijesti od kirurga. Rekao je da se Horace Winchester čudesno oporavlja te bi trebao planirati da po ñeš po njega i kiruršku ekipu. - Koje su loše vijesti? - upita Ravmond. - Drugi je poziv bio od Siegfrieda Spalleka - re če Darlene. - Bio je pomalo neodre ñen. Rekao je da ima nekih problema s Kevinom Marshallom. 156 - Kakvih problema? - upita Ravmond. - Nije objasnio - odgovori Darlene. Ravmond se sjetio da je Kevina izri čito zamolio neka ne čini ništa nepromišljeno. Pitao se nije li istraživa č zanemario njegovo upozorenje. Zacijelo je to imalo neke veze s onim glupim dimom što ga je Kevin vidio. - Je li Spallek htio da ga ve čeras nazovem? - upita Ravmond. - Kod njega je bilo jedanaest sati kad je zvao - re če Darlene. - Rekao je da možete i sutra razgovarati . Ravmond u sebi zastenje. Sad će cijelu no ć provesti u brizi. Zapita se kad će sve to završiti. 157 11.POGLAVLJE 5. OŽUJKA 1 997. 23.3D COGO, EKVATORIJALNA GVINEJA Kevin je čuo kako se otvaraju teška metalna vrata na vrhu ka- menog stubišta, a zatim se pojavio trak svjetla. Dvije sekunde ka-snije upalio se niz golih žarulja na hodni čkom stropu. Kroz re-šetke svoje ćelije vidio je Melanie i Candace, svaku u svojoj ćeliji. I one su škiljile na iznenadnom bljesku, kao i on. Na granitnim su se stubama za čuli teški koraci, a potom se pojavio Siegfried Spal lek. S njim su bili Cameron Mclvers i Mu-stapha Aboud, zapovjednik maro kanske straže. - Već je bilo i vrijeme, gospodine Spallek! - prasne Mel anie. - Zahtijevam da me istog trenutka pustite odavde jer ćete se u suprotnom na ći u ozbiljnim nevoljama. Kevin se trgne. Tako se ni u kojoj prilici nije smj elo razgova-rati sa Siegfriedom Spallekom, a pogotovo ne u trenutnim okol-nostima. Kevin, Melanie i Candace nalazili su se u posvemašn jem mraku u odvojenim ćelijama sparnog i vlažnog zatvora u pod-rumu Gradske vije ćnice. Svaka je ćelija imala prozor čić što se ot-varao prema

udubini stražnje arkade zgrade. Na prozor čićima su se nalazile rešetke, ali nije bilo stakla pa je gamad mogla neome-tano ulaziti. Sve troje zatvoreni ka užasavalo se gmizavih stvore- 158 nja, pogotovo nakon što su vidjeli nekoliko tarantu la prije nego su se svjetla ugasila. Jedinu im je utjehu pružala činjenica da su mogli nesmetano razgovarati. Najgore je bilo tijekom prvih pet minuta ve černje kušnje. Čim je utihnuo zvuk paljbe iz automatskog oružja, Kevina i žene zaslijepila je svjetlost snaž nih baterijskih svjetiljki. Kad su im se o či kona čno privikle, vidjeli su da su uletjeli u neku vrstu za sjede. Bili su opkoljeni iscerenom grupom ekvatogvinejskih voj-nika koji su se zabavljali tak o da su uperili svoje AK-47 prema njima. Nekolicina je drsko gurkala žene cijevima svojih pušaka. Bojeći se najgoreg, Kevin i žene nisu se ni pomaknuli. S mrtno su se prestrašili divlje pucnjave pa su se bojali da će vojnici po-novno zapucati na najmanju provokaciju . Tek kad se pojavilo nekoliko pripadnika marokanske straže, jogunasti su se vojnici povukli. Kevin nikad ne bi mogao zastra-šuju će Arape zamisliti kao mogu će spasitelje, ali tako je ispalo. Stražari su preuzeli nadzor nad Kevinom i ženama. Odvezli su ih Kevinovim automobilom najprije u zgradu marokanske straže nasuprot Životinjskom centru, gdj e su ih nekoliko sati ostavili u prostoriji bez prozora, a potom kona čno u gradi ć gdje su ih za-tvorili u stari zatvor. - Ovo je ne čuveno ponašanje - uporno će Melanie. - Upravo suprotno - re če Siegfried. - Mustapha me uvjera-vao da su se prem a vama odnosili s dužnim poštovanjem. - Poštovanjem! - žestoko će Melanie. - Pucali su na nas au-tomatskim puškama! Držali su nas u ovoj mračnoj usranoj rupi! To je poštovanje? - Nisu pucali u vas - ispravi je Siegfried. - To je bilo samo nekoliko pucnjeva upozorenja, a pucali s u vam iznad glava. Vi ste ipak prekršili važno pravil o Zone. Išla Francesca je zabra-njeno podru čje. Svi to znaju. Siegfried pokaže Cameronu prema Candace. Cameron ot -klju ča vrata velikim, antiknim klju čem. Candace je odmah izašla iz ćelije. Žurno je rukama o četkala svoju odje ću kako bi bila si- 159 gurna da nema nikakvih kukaca. Još uvijek je na seb i imala kirur-šku odje ću iz bolnice. - Vama se ispri čavam - Siegfried se obrati Candace. - Pret-postavlj am da su vas zaveli naši istraživa či. Možda niste ni znali za našu zabranu odlaska na otok i okolno podru čje. Cameron otvori Melanienu ćeliju, a zatim i Kevinovu. - Čim sam čuo za vaše utamni čenje, pokušao sam nazvati dr. Ravmonda Lvonsa - re če Siegfried. - Želio sam zatražiti njegovo mišljenje o tome kako ćemo na najbolji na čin riješiti ovu situa-ciju. Budu ći da do njega ne mogu doprijeti, moram na sebe preuzeti odgovornost. Oslobodit ću vas uz vaše vlastito jamstvo. Vjerujem da ste sada shvatil i ozbiljnost svojih postupaka. Prema ekvatogvinejskim zakonima vaše bi djelo moglo biti kažnjivo smr ću. - O, gluposti! - prezirno će Melanie. Kevin se zgrbi. Bojao se da će Melanie toliko naljutiti Sieg-frieda da će ih vratiti natrag u ćelije. Dobrohotnost se nije mogla ubrojiti me ñu Siegfriedove osobine. Mustapha pruži Kevinu klju čeve njegova automobila. - Vaše je vozilo iza zgrade - reče uz izraziti francuski naglasak. Kevin uzme klju čeve. Ruka mu se tako tresla da su klju čevi zveckali dok nije gurnuo ruku u džep. - Siguran sam da ću tijekom sutrašnjeg dana razgovarati s dr. Lvonsom - reče Siegfried. - Stupit ću u vezu sa svakim od vas pojedina čno. Možete i ći. Melanie je zaustila da nešto kaže, ali je Kevin sam sebe izne-nadio zgrabivši je za ruku i okrenuvši j e prema stubama. - Meni je ve ć dosta da me muškarci guraju naokolo - bijesno će Melanie. Pokušala je osloboditi ruku Kevinova stiska. - Poñimo samo do automobila - Kevin promuklo šapne kroz stisnute zube. Prisilio ju je da po ñe dalje. - Kakva no ć! - požali se Melanie. U dnu stubišta uspjela je is trgnuti ruku. Razdraženo je pošla uza stube. Kevin je pri čekao da Candace pro ñe ispred njega, a zatim je pošao za ženama do prize mlja. Izašli su u ured što su ga koristili 160 ekvatogvinejski vojnici koje se stalno moglo vidjet i kako se mo-taju ispred Gradske vije ćnice. U prostoriji su se nalazila četiri vojnika.

S obzirom da su se u zgradi nalazili upravitelj Zon e, šef sigur-nosti i zapovjednik marokanske straže, vojnici su se ponašali da-leko prikladnije. Stajali su u stavu mirno, onako kako su ga oni shva ćali, a puške su prebacili preko ramena. Kad su se Kevin i žene pojavili, po njihovim se licima vidjelo da su zbunjeni. Melanie im pokaže uzdignuti prst dok je Kevin nju i Candace žurno pokušavao izvesti na parkiralište. - Molim te, Melanie - mole ćivo će Kevin. - Nemoj ih pro-vocirati! Možda vojnici nisu razumjeli Melanienu kretnju ili su bili zbunjeni neobi čnim okolnostima. Na ovaj ili onaj na čin, nisu iz-jurili za njima kao što se Kevin bojao. Stigli su do automobila. Kevin je otvorio vrata na strani suvo-za ča. Candace je odmah ušla u vozilo i sjela otraga. Ali ne i Me-lanie. Okrenula se prema Kevinu, a o či su joj blistale na priguše-noj svjetlosti. - Daj mi klju čeve - zatraži. - Sto? - upita Kevin iako ju je čuo. - Rekla sam da mi daš klju čeve - ponovi Melanie. Kevina je zbunio neo čekivani zahtjev, ali je nije želio još više raspaliti pa joj je pružio klju čeve automobila. Melanie je odmah pošla na drugu str anu vozila i sjela za volan. Kevin je sjeo na su-voza čevo mjesto. Nije ga bilo briga tko vozi, samo da se što prije maknu odande. Melanie je upalila motor, dala gas i izjurila s par kirališta. - Isuse, Melanie - pobuni se Kevin. - Uspori malo! - Bijesna sam - izjavi Melanie. - Kao da se to ne vidi - primijeti Kevin. - Ja još ne idem ku ći - reče Melanie. - Ali rado ću vas dvoje odvesti ku ći ako želite. - Kamo želiš po ći? - upita Kevin. - Uskoro će pono ć. 161 - Idem u Životinjski centar - izjavi Melanie. - Ne ću podno-siti ovakvo ponašanje a da ne otkrijem koji se vrag doga ña. - Što je u Životinjskom centru? - upita Kevin. - Klju čevi za onaj prokleti most - re če Melanie. - Želim ga se do čepati jer je ovo sad postalo nešto više od obi čne radozna-losti. - Možda bismo trebali stati i popri čati o tome - predloži Ke-vin. Melanie naglo pritisne ko čnicu pa su se uz trzaj zaustavili. Kevin i Candace poletjeli su prema naprijed. - Idem u Životinjski centar - ponovi Melanie. - Vas dvoje možete po ći sa mnom, ili ću vas odbaciti kući. Sami odlu čite. - Zašto ve čeras? - upita Kevin. - Prvo, zato što sam sada doista bijesna - odgovori Melanie. - A drugo, nitko to ne će očekivati. O čito misle da ćemo po ći ku ći i drhtati od straha u svojim krevetima. Zato su s e tako loše ophodili s nama. Ali znaš što, to nije moj stil. - To je moj stil - re če Kevin. - Mislim da Melanie ima pravo - javi se Candace sa stražnjeg sjedala. - Namjerno su nas nastojali zaplašiti. - Ja mislim da su to jako dobro obavili - re če Kevin. - Ili sam ja jedini normalan me ñu nama? - Učinimo to - re če Candace. - O, ne! - zastenje Kevin. - Nadglasan sam. - Odvest ćemo te ku ći - reče Melanie. - Nema problema. -Stavila je mjenja č u rikverc. Kevin ju je zaustavio. - Kako se misliš do čepati klju čeva? Čak ne znaš ni gdje bi mogli biti. - Mislim da je posve jasno da će biti u Bertramovu uredu -re če Melanie. - On je zadužen za logistiku u bonobo programu. Dovraga, pa ti si sam rekao da ih on ima. - U redu, nalaze se u Bertramovu uredu - re če Kevin. - Ali što je s osiguranjem? Uredi su zaklj učani. Melanie posegne u džep na prsima svog kombinezona i izvadi magnetsku karticu. - Zaboravljaš da sam ja član hijerarhije Ži- 162 votinjskog centra. Ovo je master kartica, i to ne o d one vrste koja se natje če s VISA karticom. Ova mi stvar čica otvara svaka vrata u Životinjskom centru tijeko m dvadeset četiri sata. Sjeti se, moj rad na bonobo projektu samo je dio posla što ga obav-ljam kad je rije č o plodnosti. Kevin se okrenuo i pogledao Candace. Njezina je pla va kosa blistala u polumraku unutrašnjosti automobila. - Ako se ti slažeš, Candace, pretpostav ljam da se i ja slažem - re če.

- Poñimo! - odlu čno će Candace. Melanie ubrza te iza voznog parka skrene na sjever. Prostor voznog parka radio je punom parom, a golemi su reflektori osvjetljavali cijelo podru čje. Noćna je smjena bila brojnija od dnevne ili ve černje jer je u to doba promet izme ñu Zone i Bate bio na vrhuncu. Melanie je projurila kraj nekoliko traktora s priko licama dok skretanje za Batu nije ostalo iza njih. Od tog trenutka pa sve do Životinjskog centra nisu vid jeli niti jedno drugo vozilo. U Životinjskom se centru tako ñer radilo u tri smjene, ali je tamo no ćna smjena bila najmanja. Ve ći dio noćnog osoblja radio je u veterinarskoj bolnici. Melan ie je tu činjenicu iskoristila par-kiravši Kevinovu tojotu ispred jednog ulaza veterinarske bo lnice. Tamo je automobil bio tek jedan od mnogih. Melanie je ugasila motor i zagledala se prema ulazu u Ži-votinjski centar što je vodio ravno u veterinarsku bolnicu. Prstima je lupkala po volanu. - Dakle? - re če Kevin. - Ovdje smo. Kakav je plan? - Razmišljam - re če Melanie. - Ne mogu odlu čiti što je bolje, da me vas dvoje čekate ovdje ili da poñete sa mnom. - Ovo je golemo mjesto - primijeti Candace. Nagnula se na-prijed i zurila u zgradu pred njima. Pružala se od ulice unedo-gled, a potom nestajala u džungli . Već sam nekoliko puta bila u Cogu, ali nikad nisam obišla Životinjski centar. Nisam imala pojma da je tako ogroman. Je li ovaj dio pred nama bolnica? - Da - reče Melanie. - Cijelo ovo krilo. 163 - Rado bih je vidjela - re če Candace. - Nikad nisam bila u veterinarskoj bolni ci, a kamoli ovako golemoj. - Ima najsuvremeniju opremu - re če Melanie. - Trebala bi vidjeti operacijske dvorane . - O, moj Bože - uzdahne Kevin. Zakolutao je o čima. - Smo-tale su me umno poreme ćene osobe. Upravo smo proživjeli naj-teže iskustvo u životu, a vi govorite o obilasku. - To neće biti obilazak - re če Melanie i iza ñe iz automobila. - Doñi, Candace. Sigurna sam da će mi dobro do ći tvoja pomo ć. Kevine, ti možeš ovdje pri čekati ako hoćeš. - Slažem se - re če Kevin. Ali trebalo mu je samo nekoliko trenutaka dok je gledao kako se žene primi ču ulazu da se pre-domisli i iza ñe iz vozila. Zaklju čio je da bi tjeskoba čekanja bila gora od napetosti odlaska s njima. - Čekajte me - dovikne im Kevin. Morao je potr čati nekoliko koraka da ih sustigne. - Ne želim čuti nikakve žalopojke - Melanie će Kevinu. - Ne brini - re če Kevin. Osje ćao se poput tinejdžera kojeg kori majka. - Ne očekujem da ćemo nai ći na poteško će - reče Melanie. - Ured Bertrama Edwardsa nalazi se u upravnom dijel u zgrade, a tamo u ovo doba nema nikoga. No da budemo sigurni da ne- ćemo pobuditi sumnju, po ći ćemo u svla čionice. Želim da se i vas dvoje obu čete u kombinezone Životinjskog centra. U redu? Želi m reći, ovo baš nije vrijeme kad bi netko očekivao posje-titelje. - Meni se to čini dobrom idejom - re če Candace. - Dobro - Bertram re če u slušalicu. Pogledao je svijetle ći broj čanik na uri što je stajala na no ćnom ormari ću. Bilo je pet-naest minuta iza pono ći. - Naći ćemo se u tvom uredu za pet minuta. Bertram spusti noge s kreveta i odmakne mrežu za za štitu od komaraca. - Nevolje? - upita Trish, njegova žena. Podigla se na lakat. 164 - Samo gnjavaža - odgovori Bertram. - Po ñi natrag na spa-vanje! Vratit ću se za pola sata. Bertram je zatvorio vrata spava će sobe, a potom upalio svje-tlo u garderobi. Hitro se odjenuo. Iako je pred Trish situaciju prikazao bezazlenom, Bertrama je obuzela tjeskoba. Nije imao pojma što se dogaña, ali zacijelo će biti nevolja. Siegfried ga ni-kad nije usred no ći pozivao u svoj ured. Vani je bilo jako svijetlo jer se gotovo pun mjesec pojavio na istoku. Nebo su prekrivali srebrnkasto grimizni kumulusi. No ćni je zrak bio težak, vlažan i savršeno miran. Zvuk ovi iz džungle bili su stalna kakofonija zujanja, cvrkutanja i kriještanja, a pov remeno bi se prolamali kratki krikovi. Bertram se tijekom godina privik-nuo na tu buku pa je nije čak ni opažao. Iako je Gradska vije ćnica bila udaljena samo nekoliko stotina metara, Be rtram je pošao automobilom. Znao je da će tako biti brže, a sa svakom minutom što je prolaz ila njegova je radoznalost rasla. Kad je stigao na parkiralište, vidio je da su ina če bezvoljni vojnici čudno uznemireni, te su se kretali

naokolo čvrsto drže ći svoje puške. Nervozno su ga pogledavali kad je ug asio svjetla i izašao iz automobila. Prišavši zgradi, Bertram je vidio kako se zrake svj etla probi-jaju kroz škure na prozorima Siegfriedova ureda na prvom katu. Pošao je stubama, prošao kroz zamra čeni prijamni ured u kojem je obi čno radio Aurielo i ušao u Siegfriedov ured. Siegfried je sjedio na svome mjestu i podigao noge na kut stola. Zdravom je rukom držao čašu 2a konjak i polako vrtio sme ćkastu teku ćinu. Cameron Mclvers, šef sigurnosti, sjedio je u n aslonja ču od trske i držao sli čnu čašu. Prostoriju je rasvjetlja-vala jedino svije ća u lubanji. Slabašna treperava svjetlost bacala je tamne sjene i na neki na čin oživljavala menažeriju prepariranih životinja. - Hvala što si došao u tako nemogu će vrijeme - izgovori Siegfried svojim njema čkim naglaskom. - Želiš li malo konjaka? - Treba li mi? - upita Bertram i privu če k stolu naslonja č od trske. 165 Siegfried se nasmije. - Ne može škoditi. Cameron je ustao i pripremio mu pi će. Bio je miši ćav Skot bujne brade i kvrgava, crvena nosa, vrlo sklon alkoholu bilo koje vrste, iako je najviše vol io viski. Pružio je Bertramu čašu i vratio se u svoj naslonja č. - Kad me zovu usred no ći, obi čno je tome razlog medicinska hitno ća u vezi s nekom životinjom - re če Bertram. Otpio je gut-ljaj konjaka i duboko udahnuo . - Noćas imam osje ćaj da je rije č o nečemu posve druga čijem. - Doista - re če Siegfried. - Najprije te moram pohvaliti. Tvoje u pozorenje o Kevinu Marshallu bilo je utemeljeno i na vri-jeme. Zamolio sam Camerona da o dredi nekoliko Marokanaca za nadziranje i doista su se ve čeras on, Melanie Becket i jedna od medicinskih sest ara odvezli sve do mjesta iskrcavanja za Išla Francescu. - Prokletstvo! - usklikne Bertram. - Jesu li prešli na otok? - Nisu - odgovori Siegfried. - Samo su se poigraval i sa splavi za hranu. Tako ñer su se zaustavili na razgovoru s Alphonseom Kimbom. - Ovo me strahovito ljuti! - glasno će Bertram. - Ne želim da se itko približava tom oto ku, i ne želim da bilo tko razgovara s Pigmejcem. - Ni ja - složi se Siegfried. - Gdje su oni sada? - upita Bertram. - Pustili smo ih ku ći - odgovori Siegfried. - Ali smo im naj-prije utje rali strah u kosti. Ne vjerujem da će to ponovno poku-šati, barem neko vrijeme. - Ovo mi uop će nije potrebno! - požali se Bertram. - Mrsko mi je što se i za to moram brinuti, povrh problema s bonobima koji su se podijelili u dvije g rupe. - Ovo je gore od grupiranja životinja - primijeti S iegfried. - I jedno i drugo je loše - ustvrdi Bertram. - Oboj e bi moglo poremetiti glatko odvijanje programa, a možda ga i prekinuti. Mislim da treba ponovno razmo triti moju ideju o stavljanju ži-votinja u kaveze i preseljenju u Životinjski centar. Kavezi su 166 već tamo. To ne bi predstavljalo tako veliki problem, a uvelike bi olakšalo odvo ñenje. Čim se Bertram uvjerio da bonobi žive u dvjema grupa ma, držao je najpametnijim pohvatati životinje i zatvoriti ih u kaveze gdje bi ih se moglo promatr ati. No Siegfried mu je pobrkao pla-nove. Bertram j e razmišljao o tome da zaobi ñe Siegfrieda i obrati se izravno svom pretpostavlje nom u Cambridgeu, Massachusetts, ali je odustao. Taj bi čin mogao upozoriti šefove GenSvsa da bi moglo do ći do neprilika u bonobo programu. - Nećemo ponovno o tome! - odlu čno će Siegfried. - Ne odustajemo od ideje da ćemo ih držati izolirane na otoku. Na samom smo po četku svi zaklju čili da je tako najbolje. Ja još uvi-jek tako mislim. No nakon ovog doga ñaja s Kevinom Marshal-lom mene zabrinjava most. - Zašto? - upita Bertram. - Zaklju čan je. - Gdje su klju čevi? - upita Siegfried. - U mom uredu - odgovori Bertram. - Mislim da bi trebali biti ovdje, u glavnom sefu - reče Sieg-fried. - Ve ćina osoblja ima pristup u tvoj ured, uklju čuju ći Me-lanie Becket. - Možda imaš pravo - re če Bertram. - Drago mi je da se slažeš - re če Siegfried. - Dakle, donesi ih. Koliko ih ima? - Ne sjećam se to čno - reče Bertram. - Četiri ili pet. Tako nešto. - Hoću ih ovdje.

- Dobro - spremno će Bertram. - Nemam ništa protiv. - U redu - re če Siegfried. Spustio je noge sa stola i ustao. - Po ñimo. Idem s tobom. - Želiš po ći sada? - s nevjericom će Bertram. - Zašto odga ñati za sutra ono što možeš u činiti danas? - fi-lozofski će Siegfried. - Nije li to izraz kojeg volite vi Amerikanci? Znam da ću no ćas puno bolje spavati ako klju čevi budu na sigur-nom. - Želiš li da i ja po ñem? - upita Cameron. 167 - Nije potrebno - re če Siegfried. - Siguran sam da ćemo se Bertram i ja sna ći. Kevin se gledao u velikom zrcalu u dnu muške svla čionice. Nevolja s kombinezonima bila je u tome što je manja veli čina premalena, a srednja prevelika. Morao je zavrnu ti rukave i noga-vice. - Koga vraga radiš ondje? - odjekne Melanien glas. Otvorila je vrata prema hodniku. - Dolazim - re če Kevin. Zatvori ormari ć u kojeg je spremio svoju odje ću i požuri u hodnik. - Mislila sam da se žene presvla če cijelu vje čnost - požali se Melanie. - Nisam se mogao odlu čiti za veli činu - re če Kevin. - Je li tkogod ušao dok si bio unutra? - upita Mela nie. - Ni živa duša. - Dobro - re če Melanie. - Isto je bilo i u našoj svla čionici. Po ñimo! Melanie ih kretnjom pozove neka je slijede i po čne se uspi-njati stubama. - Da bismo odavde stigli do administrativnih ureda moramo pro ći kroz dio veterinarske bolnice. Mislim da je najbo lje izbjegavati prizemlje gdje se nalazi hitni trakt i inten-zivna njega. Tamo je uvijek jako živo. Zato po ñimo na prvi kat pa ćemo pro ći kroz odjel za oplodnju. Čak mogu re ći da provje-ravam stanje pacijenata ako netko pita. - Fino - primijeti Candace. Prošli su prizemlje i popeli se na prvi kat. Ušavši u hodnik, sreli su prvog djelatnika Životinjskog centra. Čovjek nije ni čim pokazao da mu se nazo čnost Kevina i Candace usred no ći čini neobi čnom. Prošao je kraj njih i samo im kimnuo glavom. - Ovo je bilo lako - šapne Candace. - To je zbog kombinezona - re če Melanie. Skrenuli su lijevo kroz dvostruka vrata i ušli u ja rko osvijet-ljeni, uski hodnik s puno vratiju. Mela nie odškrine jedna vrata i virne unutra. Potom je tiho zatvorila vrata. - Tu je jedna od 168 mojih pacijentica. To je gorila iz nizinskih krajev a, a gotovo je spremna za uzimanje jajašca. Mogu postati pomalo razularene s obzirom na razinu hormo na što je moramo posti ći, ali ova čvrsto spava. - Mogu li je vidjeti? - upita Candace. - Valjda - re če Melanie. - Ali budi tiha i nemoj činiti ni-kakve nagle kretnje. Candace kimne. Melanie otvori vrata i klizne unutra . Can-dace po ñe za njom. Kevin je ostao kraj vratiju i držao ih otvore-nima. - Ne bismo li trebali obaviti ono po što smo došli? - šapne Kevin. Melanie stavi prst na usne. U prostoriji su se nalazila četiri velika kaveza, ali je samo je-dan bio zauzet. Velika je gorila spavala na slamnatom ležaju. Pro-storija je bila vrlo slabo osvijetljena. Candace je nježno dotaknula rešetke kaveza i nagnul a se na-prijed kako bi bolje vidjela. Nikad nije bila tako blizu gorile. Da je to željela, mogla je dotaknuti ogromnu životinju. Nevjerojatnom se brzinom ženka probudila i jurnula na pred-nji dio kaveza. U idu ćem je trenutku počela udarati šakama po podu i kri čati. Candace je i sama vrisnula i odsko čila unatrag. Melanie ju je uhvatila za ruku. - Sve je u redu - re če Melanie. Gorila se tada ponovno zaleti prema prednjem dijelu kaveza. Tako ñer je bacila šaku izmetina koje su se zalijepile za suprotni zid. Melanie izvede Candace iz prostorije, a Kevin zatvo ri vrata. - Užasno mi je žao - Melanie re če Candace. Candacina nor-dijska put bila je još blj eña nego ina če. - Je li ti dobro? - Valjda jest - re če Candace. Pogledala je prednji dio svog kombinezon a. - Malo PMS-a, bojim se - re če Melanie. - Nije te pogodila svojim izmetom, zar n e? 169 - Mislim da nije - re če Candace. Prošla je rukom kroz kosu, a potom je pr egledala. - Idemo po klju čeve - reče Kevin. - Izazivamo sre ću. Prošli su cijelom dužinom odjela za oplodnju, a zatim kroz

druga dvostruka vrata te ušli u veliku prostoriju p odijeljenu na pregratke. U svakom se pregratku nalazilo nekoliko kaveza, a ve- ćinu su zauzimali mladi primati razli čitih vrsta. - Ovo je odjel pedijatrije - šapne Melanie. - Ponaš ajte se pri-rodno. Na odjelu je radilo četvero ljudi. Svi su na sebi imali kiruršku odje ću i stetoskope oko vrata. Svi su bili ljubazni, ali zaposleni i zaokupljeni pa je tr ojka prošla tek uz pokoji smiješak i kimanje glavom . Nakon još jednih vratiju i kratkog hodnika stigli s u do teških, zaklju čanih požarnih vratiju. Melanie se morala poslužiti karti-com da bi ih otvorila. - Evo nas! - šapne Melanie i pusti da se vrata tiho zatvore za njima. Nakon užurbanosti kakvu su malo čas vidjeli, tišina i mrak činili su se posvemašnjima. - Ovo je administrativni dio. Stubište se nalazi u dnu hodnika lijevo. Dakle, pazite. Malo su tapkali u mraku dok Candace nije položila r uku na Melanieno rame, a Kevin na Candacino. - Idemo! - ohrabri ih Melanie. Po čela se polako kretati hod-nikom tako da je .rukom t apkala po zidu. Candace i Kevin vukli su se za njom. Postupno su im se oči .privikle na tminu pa im je dobro došlo i malo mjese čine što se probijala kroz pukotine kad su se pribli žili vratima za stubište. Na stubištu je bilo puno svjetlije. Na svakom su od morištu bili veliki prozori kroz koje se po stubama prosipala mjese čina. Hodnikom u prizemlju puno se lakše hodalo nego hodn ikom na prvom katu, zahvaljuju ći prozorima na glavnim ulaznim vra-tima. Melanie ih je dovela pred vrata Bertramova ureda. - Sad dolazi pravi test - re če Kevin. Melanie je gurnula kar-ticu u bravu. 170 Odmah se za čuo ohrabruju ći metalni zvuk. Vrata su se otvo-rila. - Nema problema - radosno će Melanie. Njih je troje koraknulo u sobu i ponovno se našlo u mrklom mraku. Jedina svjetlost bio je blijedi sjaj što je kroz otvorena vrata prodirao u unutrašnji ur ed. - Sto sada? - upita Kevin. - Ništa ne ćemo naći u mraku. - Slažem se - re če Melanie. Pipala je po zidu u potrazi za prekida čem. Čim ga je dotaknula, upalila je svjetlo. Na trenutak ih je svjetlost zabljesnula. - Opa, čini se pretje-rano rasvijetljeno - primijeti Melani e. - Nadam se da ne će probuditi marokanske stražare preko-puta - re če Kevin. - Nemoj to ni u šali govoriti - re če Melanie. Ušla je u unu-trašnji ured i upalila svj etlo. Kevin i Candace su joj se pridružili. - Mislim da bismo ovome trebali pristupiti metodi čno - reče Melanie. - Ja ću pretražiti pisa ći stol. Candace, ti preuzmi ormar za spise, a ti, Kevine, p retraži vanjski ured i pripazi na hodnik. Vikni ako se netko pojavi. - Dakle, to je radosna pomisao - potišteno će Kevin. Siegfried je iza prostora voznog parka svojim džipo m skrenuo lijevo i ubrzao prema Životinjskom centru. Vozilo je bilo prilago- ñeno njegovoj invalidnosti pa je lijevom rukom mogao mijenjati brzine. - Zna li Cameron zašto smo toliko zabrinuti za osig uranje Išla Francesce? - upita Bertram. - Ne, nema pojma - odgovori Siegfried. - Je li pitao? - Ne, on nije takva osoba. Prima zapovijedi. Ne raz mišlja o njima. - Sto misliš da mu kažemo i dodijelimo mu maleni po stotak? - predloži Bertram. - Mogao bi nam biti od velike koristi. - Neću dijeliti nikakve postotke! - obrecne se Siegfried . 171 - Nemoj to niti pomišljati. Osim toga, Cameron je i ovako od koristi. Čini sve što mu kažem. - U ovom slu čaju najviše me brine da je Kevin Marshall za-cijelo nešto ispri čao onim ženama - re če Bertram. - Posljednje što bih želio je da one po čnu vjerovati kako bonobi na otoku ko-riste vatru. A ko to procuri, samo je pitanje vremena kad će se na nas sru čiti fanatici koji se bore za zaštitu životinja. GenSvs će prekinuti program dok okom trepneš. - Sto bismo trebali u činiti po tvom mišljenju? - upita Sieg-fried. - Moga o bih srediti da njih troje jednostavno nestanu. Bertram pogleda Siegfrieda i zadrhti. Znao je da se čovjek ne šali. - Ne, to bi moglo pogoršati stvari - re če Bertram. Ponovno se zagledao kroz vjetrobran. - M oglo bi pokrenuti veliku istragu u Sjedinjenim Državama. Ka žem ti, držim da bismo trebali uspa-vati bonobe, potrpati ih u kaveze što sam ih ondje pripremio i d ovesti u centar. Vraški je sigurno da u Životinjskom centru ne će koristiti vatru.

- Ne, dovraga! - prasne Siegfried. - Životinje osta ju na otoku. Ako ih dovedemo unutra, ne ćemo uspjeti sa čuvati tajnu. Čak i ako ne koriste vatru, po problemima što smo ih imali tije-kom odvo ñenja znamo da su to prepredeni mali gadovi, te bi mogli početi s ne čim jednako neobi čnim. Bude li tako, ljudi će početi pri čati. Bit će nam još gore. Bertram uzdahne i nervoznim pokretom pro ñe rukom kroz kosu. Protiv volje morao je priznati d a ima nečega u tome što govori Siegfried. Ipak je mislio da bi najbolje bilo životinje dove-sti u centar, uglavnom zato da ih se može držati odvojenima. - Sutra ću razgovarati s Ravmondom Lvonsom - re če Sieg-fried. - Pokušao sam ga ranije nazvati. Zaklju čio sam da bismo mogli zatražiti njegovo mišljenje o tome što u činiti, budu ći da je Kevin Marshall ve ć ionako s njim razgovarao. Na kraju kra-jeva, cijel a ova operacija njegovo je djelo. Ni on, kao ni mi, ne želi neprilike. - Točno - složi se Bertram. 172 - Reci mi nešto - nastavi Siegfried. - Ako životinj e koriste vatru, što misliš kako su došle do nje? Misliš li još uvijek da je rije č o munji? - Nisam siguran - prizna Bertram. - Mogla je biti m unja. No s druge strane, uspjeli su ukrasti gomilu alata, konopca i drugih stvari kad je na otoku bila ekipa za izgradnju pomi čnog mosta. Nikome nije pala na pamet mogu ćnost krade. Ho ću reći, sve je bilo zatvoreno u kutijama za alat. U svak om slu čaju, možda su se dokopali šibica. Jasno, nemam pojm a kako su otkrili nji-hovu primjenu. - Upravo si mi dao jednu ideju - re če Siegfried. - Zašto ne bismo Kevinu i ženama rekli da je tijekom proteklog tjedna na otok odlazila ekipa i obavljala nekakav posao? Možemo re ći da smo tek sada saznali da su ondje palili vatru. - Dakle, to je vraški dobra ideja! - zadovoljno će Bertram. - To ima savršenog smisla. Čak smo razmišljali o postavljanju mosta preko Rio Diviso. - Zašto se toga ranije nismo sjetili, dovraga? - čudio se Sieg-fried. - Tako je razumno. Pred njima su farovi automobila osvijetlili prvu zg radu Ži-votinjskog centra. - Gdje ću parkirati? - upita Siegfried. - Stani to čno ispred glavnog ulaza - re če Bertram. - Možeš me čekati u automobilu. Za čas ću se vratiti. Siegfried makne nogu s gasa i po čne ko čiti. - Koji je to vrag? - uzvikne Bertram. - Što je bilo? - U mojem je uredu upaljeno svjetlo - odgovori Bert ram. - Ovo obe ćava - dovikne Candace kad je iz gornje ladice or-ma ra za spise izvukla veliki fascikl. Bio je tamnoplave boje, a za-tvarala ga je elasti čna gumica. U gornjem je desnom kutu pisalo: IŠLA FRANCESCA. 173 Melanie zatvori ladicu stola što ju je pretraživala i pri ñe Can-dace. Kevin je došao iz vanjskog ureda i pridružio im se. Candace ukloni gumicu i otvori fascikl. Istresla je sadržaj na stol. Unutra je bilo dijagrama elektroni čke opreme, kompjutor-skih ispisa i nekoliko zemljov ida. Tamo se tako ñer nalazila velika i kvrgava žuta kuverta na kojoj je pisalo MOST STEVEN SON. - Tu smo - re če Candace. Otvorila je kuvertu, zavukla unu-tra ruk u i izvadila prsten s pet jednakih klju čeva. - Voila - re če Melanie. Uzela je prsten i po čela skidati jedan klju č. Kevin je prolistao zemljovide i uzeo jednog koji je detaljno prikazivao reljef. Tada je kraji čkom oka opazio treptavo svjetlo. Pogledavši kroz prozor, vi dio je da svjetlost automobilskih farova poigrava kroz dopola otvorene škure. Prišao je prozoru i vir nuo van. - Opa! - zakriješti Kevin. - To je Siegfriedov auto mobil. - Brzo! - re če Melanie. - Vratimo sve ovo u ormar za spise. Mela nie i Candace su sve žurno potrpale u fascikl, spremile ga u ladicu ormara za spise i zatvorile je. Tek što su je zatvorile, čule su lupu ulaznih vratiju zgrade. - Ovuda! - mahnito šapne Melanie. Pokazala je prema vra-tima iza Bertramova stola. Njih je troje hitro prošlo kroz vrata. Kad ih je zatvorio, Kevin je čuo otvaranje vratiju vanjskog ureda. Našli su se u jednoj od Bertramovih ordinacija. Pod i zidove prekrivale su bijele kerami čke plo čice, a na sredini se nalazio stol za preglede od nehrdaju ćeg čelika. Jednako kao u Bertramovu uredu i tu su prozori imali škure. Kroz njih se probijalo dovoljn o svjetlosti pa su uspjeli jurnuti do vratiju što s u

vodila na hodnik. Nažalost, Kevin je putem šutnuo p osudu od nehrdaju ćeg čelika što je stajala na podu kraj stola za preglede. Posuda je udarila o nogu od stola pa se za čuo zveket. U tišini je to zvu čilo poput gonga u zabavnom parku. Melanie je reagi-rala naglim otvaranjem vrat iju prema hodniku i tr čanjem prema stubištu. Candace je jurnula za njom. Kad je Kevin izjurio na 174 hodnik, čuo je kako se naglo otvaraju vrata Bertramova ureda . Nije imao pojma jesu li ga vidjeli ili ne. Na stubištu je Melanie silazila brzinom koju joj je dopuštalo slabo svjetlo. Čula je da su Candace i Kevin iza nje. Usporila je u dnu stubišta kako bi n ašla kvaku vratiju za podrum. Otvorila ih je u zadn ji tren. Odozgo su čuli kako se otvaraju vrata u prizem-lju, a potom te ške korake na metalnim stubama. U podrumu je vladao mrkli mrak, a samo se u daljini nazirao pravokutni obris prigušenog svjetla. Držeći se jedno za drugo krenuli su prema svjetlu. Tek k ad su onamo stigli, Kevin i Can-dace su shvatili da je rije č o požarnim vratima oko čijih je rubova prodirala svjetlost. Melanie je pron ašla bravu i otvorila ih svojom karticom. Iza vratiju se nalazio jarko osvijetljen hodnik pa su mogli tr čati velikom brzinom. Melanie ih je na pola puta naglo zausta-vila. Tamo je otvorila vrata s na tpisom PATOLOGIJA. - Unutra - naredi Melanie. Bez rije či su je poslušali. Zatvorivši vrata, Melanie ih je zakračunala. Nalazili su se u predsoblju dviju dvorana za obdukc iju. Oko sebe su vidjeli umivaonike, nekoliko stolova i velika izolirana vrata što su vodila u hl adnjaču. - Zašto smo došli ovamo? - pani čnim će glasom Kevin. - U klopci smo. - Nismo - bez daha će Melanie. - Ovuda. - Kretnjom ih je pozvala da po ñu za njom iza ugla. Na Kevinovo iznena ñenje, tamo se nalazilo dizalo. Melanie je udarila p o gumbu i stroj je odmah zacvilio. Istodobno se upalilo svjetlo iznad dizala te se vidjelo da je kabina na drugom katu. - Hajde! - mole ćivo će Melanie kao da bi njezine rije či mo-gle ubrzati aparaturu. Budu ći da je to bilo teretno dizalo, kretalo se ubita čno sporo. Tek je prolazilo kraj prvoga kata kad su se zatresla vrata prema hodniku, a potom se za čula prigušena psovka. Njih su se troje uspani čeno pogledali. - U ći će za nekoliko sekundi - prošap će Kevin. - Postoji li neki drugi izlaz? 175 Melanie odmahne glavom. - Samo dizalo. - Moramo se sakriti - re če Kevin. - Što je s hladnja čom? - predloži Candace. Nisu imali vremena za prepirku pa su jurnuli prema hlad-nja či. Kevin je otvorio vrata. Hladna se maglica raširila po podu. Candace je ušla prva, a M elanie i Kevin su je slijedili. Ke-vin je zatvorio vrata. Škljocaj je glasno odjeknuo. Prostorija je imala otprilike tri metra kvadratna, a police od nehr ñajućeg čelika pružale su se duž zidova od poda do stropa, kao i u sredini. Trupla n ekoliko mrtvih primata ležala su na po-licama. Najimpresivnije je bilo tijelo mužjaka gorile na sr ednjoj polici u sredini prostorije. Prostoriju su osvjetljavale gole žarulje u žicanim mrežama pri čvršćene za strop duž prolaza. Trojka je instinktivno potr čala iza središnjih polica i čučnula. Njihovo teško disanje stvaralo je maglicu na niskoj temperaturi. Zadah u kojem se osj ećao amonijak bio je neugodan, ali pod-nošljiv. Okruženi slojevima izolacijskog materijala Kevin i žene nisu mogli čuti ništa izvana, čak ni zvuk dizala. Barem je tako bilo do trenutka kad se za čuo nezamjenjivi škljocaj vratiju hladnja če. Kevin je osjetio kako mu je zastalo srce kad su se vrata otvo-rila. Pripremivši se da će ugledati iscereno Siegfriedovo lice, Ke-vin polako proviri i znad tijela mrtvoga gorile. Na svoje veliko iz-nenañenje nije ugledao Siegfrieda. Ušla su dva muškarca u kirur-škoj odje ći. Nosila su tijelo čimpanze. Muškarci su bez rije či odložili mrtvog majmuna na policu s desne strane, odmah kraj vratiju, i otišli. Čim su se vrata zatvo-rila, Kevin pogleda Melanie i uzdahne. - Ovo je zacijelo bio naj-gori dan moga života. - Još nije gotov - re če Melanie. - Još nismo izašli odavde. Ali barem ima mo ono po što smo došli. - Otvorila je šaku i podigla klju č. Svjetlost se odbijala od njegove kromirane površi ne. Kevin je pogledao vlastitu ruku. Još uvijek je čvrsto držao re-ljefni zemljovid Išla Francesce, a d a toga uop će nije bio svjestan. 176 Bertram je upalio svjetlo na hodniku kad je ušao sa stubišta. Popeo se na prvi kat i ušao u odjel pedijatrije. Pitao je osoblje je li netko onuda pro trčao. Odgovorili su nije čno.

Ušao je u svoju ordinaciju pa je i tamo upalio svje tlo. Sieg-fried se pojavio na vratima Bertramova ureda. - Dakle? - upita Siegfried. - Ne znam je li netko bio ovdje ili nije - re če Bertram. Po-gledao je posudu od nehr ñajućeg čelika koja nije bila na svom uobi čajenom mjestu ispod ruba stola za preglede. - Jesi li nekoga vidio? - upita Siegfried. - Nisam - odgovori Bertram. Odmahne glavom. - Možda je ekipa za održavanje zgrade ostavila upaljena svjeda. - Pa, to samo naglašava moju zabrinutost za klju čeve - reče Siegfried. Bertram kinine. Ispružio je nogu i gurnuo posudu na uobi ča-jeno mjesto. Ugasio je svjetlo u ordinaciji, a potom pošao za Siegfriedom natrag u s voj ured. Bertram je otvorio najgornju ladicu ormara za spise i izvadio plavi fascikl. Maknuo je elasti čnu gumicu i izvukao sadržaj. - Sto je bilo? - upita Siegfried. Bertram je oklijevao. Kao pretjerano uredna osoba n ije mo-gao zamisliti da je tako nasumce natrpao papire u fascikl. Boje ći se najgoreg, laknulo mu je kad je podigao žutu ku vertu i opipao kvrgu što ju je stvarao prsten s klju čevima. 177 12. POGLAVLJE ? 5. DZUJKA 1 997. 1 B.45 NEW YDRK CITY - Ovo je nešto nevjerojatno - promrmlja Jack. Ve ć je pola sata pomno promatrao jedan preparat kroz mikroskop. Chet je pokušao razgovarati s njim, ali je odustao. Bilo je nemogu će pri-vu ći Jackovu pozornost kad se na nešto koncentrirao. - Drago mi je da se zabavljaš - primijeti Chet. Ust ao je i pri-premio se za odlazak te je baš htio pod ići svoju torbu za spise. Jack se nagne natrag i odmahne glavom. - U ovom je slu čaju sve zeznuto. - Podigne pogled prema Chetu i za čudi se što je on ve ć u kaputu. - Oh, zar odlaziš? - Da, i za proteklih sam te petnaestak minuta pokuš avao po-zdraviti. - Pogledaj ovo prije nego po ñeš - reče Jack. Pokazao je prema svom mikroskopu i odgurnuo se od stola kako bi Chetu dao mjesta. Chet se dvoumio. Pogledao je na sat. U sedam je sat i trebao biti u gimnasti čkoj dvorani na satu aerobika. Bacio je oko na jednu djevojku koja je re dovito dolazila. Kako bi skupio hrabrost da joj priñe i sam se upisao na aerobik. Nevolja je bila u tom e što je ona bila u daleko boljoj kondiciji nego on pa je po za-vršetku sata bio previše umoran za r azgovor. 178 - Hajde, prijatelju - re če Jack. - Daj mi tvoje stru čno mi-šljenje. Chet pusti svoju torbu, sagne se i virne u okular J ackova mi-kroskopa. Bez ikakva objašnjenja s Jackove strane, najprije je mo-rao odgonetnuti o ko jem je tkivu rije č. - Dakle, još uvijek pro-matraš zaleñeni preparat jetre - zaklju či Chet. - Zabavlja me cijelo poslijepodne - re če Jack. - Zašto ne pri čekaš uobi čajene pouzdane preparate? - primi-jeti Chet. - Ovi zaleñeni su prili čno ograni čavaju ći. - Zamolio sam Maureen da mi ih pošalje što je prije mogu će - reče Jack. - No u me ñuvremenu je ovo sve što imam. Sto mi-sliš o podru čju ispod pokaziva ča? Chet je namještao fokus. Jedan od mnogih problema u radu sa zale ñenim preparatima bila je njihova debljina pa su stanice djelovale nejasno. - Rekao bih da izgleda poput granuloma - re če Chet. Granu-lom je bio stani čni znak za kroni čnu stani čnu upalu. - To sam i ja pomislio - re če Jack. - Sad se pomakni na de-snu stranu. Vidjet ćeš dio jetrene površine. Što tamo vidiš? Chet ga je poslušao, a istodobno je brinuo da ne će biti mjesta na satu aerobika ako zakasni u gimnasti čku dvoranu. Voditeljica je bila jedna od najpopular nijih. - Vidim nešto nalik velikoj, ranjavoj cisti - odgov ori Chet. - Djeluje li ti imalo poznato? - upita Jack. - Ne baš - reče Chet. - Zapravo, moram priznati da izgleda pomalo čudno. - Dobro re čeno - primijeti Jack. - Dopusti da ti postavim jedn o pitanje.

Chet podigne glavu i pogleda svog suradnika. Jackov o se čelo zbunjeno nabralo. - Izgleda li ovo poput jetre kakvu bi o čekivao u relativno ne-davnoj transplantaciji? - Ne, dovraga! - re če Chet. - Očekivao bih akutnu upalu, ali nikako granulom. Pogot ovo ako bi proces bio tako izrazit, što se vidi po cisti na površini. 179 Jack uzdahne. - Hvala ti! Ve ć sam po čeo sumnjati u svoju prosudbu. Utješno je čuti da si ti došao do istog zaklju čka. - Kuc, kuc! - za čuje se glas. Jack i Chet podignu glave i na vratima ugledaju Ted a Lvncha, upravitelja DNA laboratorija. On je bio krupan čovjek, gotovo kao Calvin Washington. Na Princetonu je uspješno igrao ragbi sve dok nije diplomirao. - Imam neke rezultate za tebe, Jack - re če Ted. - No bojim se da to nije ono što želiš čuti pa sam zato došao dolje kako bih ti osobno rekao. Znam da misli š kako imaš transplantiranu jetru, ali DQ alfa savršeno odgovara, a to zna či da je rije č o pacijento-voj vlastitoj jetri. Jack podigne ruke u zrak. - Odustajem - re če. - Još uvijek je postojala šansa da se radi o transp lantaciji -nastavi Ted. - Postoji dvadeset jedan mogu ći genotip DQ alfe, a test ih u sedam posto slu čajeva ne uspijeva razlu čiti. Ali ja sam pošao dalje i ispitao ABO krvne grupe na kromosomu de-vet , a to se tako ñer savršeno poklopilo. Kombiniraju ći dva rezul-tata, izgledi da to nije pacijentova je tra vrlo su si ćušni. - Ne znam što bih rekao - re če Jack. Isprepletene je prste položio na tjeme. - Čak sam nazvao jednog svog prijatelja ki-rurga i pitao ga postoji li još neki razlog za šavove u šupljoj veni, jetrenoj arte riji i žučnom sustavu. Rekao je da ne postoji i da mora biti riječ o transplantaciji. - Sto da ti kažem? - prokomentira Ted. - Jasno, za tebe bih rado malo namjestio rezultate. - Nasmijao se, a Jack se našalio zamahnuvši rukom prema njemu. Jackov je telefon zazvonio. Kretnjom je pokazao Ted u neka pri čeka i podigao slušalicu. - Sto je? - neljubazno upita. - Odlazim - re če Chet. Domahne Jacku i progura se kraj Teda. Jack je pozorno slušao. Izraz njegova lica polako s e promije-nio od ozloje ñenosti do znatiželje. Nekoliko je puta kimnuo gla-vom dok je pogledavao T eda. Podigao je prst i usnama obliko-vao. - Jednu minutu. 180 - Da, svakako - Jack će u slušalicu. - Ako UNOS1 predlaže da se raspitamo u Europi, možemo pokušati. - Pogleda na sat. - Jasno, tamo je sada s redina no ći, ali u čini što možeš! Jack spusti slušalicu. - To je bio Bart Arnold - re če. - Cijeli odjel istražitelja sudske medicine trag ao je za nestalom osobom s nedavno presa ñenom jetrom. - Što je UNOS? - upita Ted. " - Internacionalna razmjena organa - odgovori Jack. - Ima li sre će? - Nema - reče Jack. - Sve me to zbunjuje. Bart je čak pro-vjerio sve velike klinike u kojima se obavlj a transplantacija jetre. - Možda nije rije č o transplantaciji - re če Ted. - Kažem ti, vrlo je malena mogu ćnost da se moja dva testa slu čajno pokla-paju. - Uvjeren sam da je rije č o transplantaciji - tvrdoglavo će Jack. - Ne postoji nikakav razlog da se nekome izvadi jetra, a potom se vrati na isto mjest o. - Siguran si? - Jasno, siguran sam - re če Jack. - Čini se da si zagrizao u ovaj slu čaj - primijeti Ted. Jack se kratko nasmije. - Odlu čio sam odgonetnuti ovu tajnu, bez obzira na sve - re če. - Ne uspijem li, izgubit ću samopošto-vanje. Jednostavno nema tako puno transplantacija jetre. Želim re ći, ako ne uspijem ovo riješiti, mogu tražiti drugo zanimanje. - Dobro - re če Ted. - Reći ću ti što ja mogu u činiti. Mogu provesti polimarker test za uspore ñivanje podru čja na kromoso-mima četiri, šest, sedam, devet, jedanaest i devetnaest. Vjerojat-nost slu čajnog poklapanja je milijardu prema jedan. I da bi mi sav jest bila čista, čak ću provjeriti DQ alfu na uzorku jetre i pa-cijenta ne bih li otkrio kako se tako do bro poklapaju. - Bit ću ti zahvalan za sve što možeš u činiti - re če Jack. - Čak ću po ći gore i po četi večeras - obe ća Ted. - Tako ću već sutra dobiti rezultate. 1 UNOS - United National Organ Sharing - Internacio nalna razmjena organa 181

- Pravi si prijatelj! - prokomentira Jack. Ispružio je ruku, a Ted ju je pljesnuo. Kad je Ted otišao, Jack je ugasio svjetlo ispod svo g mikro-skopa. Osje ćao se kao da mu se preparat ruga svojim zbunjuju- ćim pojedinostima. Tako ga je dugo prou čavao da su ga zaboljele o či. Jack je nekoliko minuta sjedio za svojim stolom i z urio u go-milu nedovršenih slu čajeva. Fascikli su se nalazili u nekoliko ne-jednakih hrpa. Čak ih je i prema njegovoj optimisti čnoj procjeni bilo negdje izmeñu dvadeset pet i trideset. To je bilo više nego obi čno. Papirologija nikad nije bila Jackova jaka strana, a situa-cija se pogoršavala kad bi naišao s lučaj koji bi ga posve zaokupio. Opsovao je ispod glasa, frustriran vlastitom nespos obnoš ću, odgurnuo se od stola i pograbio kožnu jaknu s vješalice na vra-tima ureda. Više nije moga o podnijeti sjedenje i razmišljanje. Tre-balo mu je naporne vježbe bez razmišljanja, a košarkaško ga je igralište u njegovu susjedstvu neodoljivo mamilo. Od pogleda na obrise njujorških nebodera s mosta Ge orgea Washingtona zastajao je dah. Franco Ponti je pokušao okrenuti glavu i diviti se prizoru , ali je to bilo teško zbog gužve u pro-metu. Franc o se nalazio za volanom ukradenog forda i vozio je pr ema Englewoodu, New Jersev. Angelo Facciolo je sjedio na suvoza čevu mjestu i zurio kroz vjetrobran. Oba su muškarca nosila rukavice. - Uživaj u prizoru s lijeve strane - re če Franco. - Pogledaj sva ta svjetla. Možeš vidjeti cijeli otok, čak i Kip slobode. - Da, već sam ga vidio - mrzovoljno će Angelo. - Sto ti je? - upita Franco. - Ponašaš se kao da ti je netko stao na žulj. - Ne sviña mi se ova vrsta posla - re če Angelo. - Podsje ća me na vrijeme kad je Cerino pomahnitao te poslao mene i To-nyja Ruggerija po cijelom prokleto m gradu zbog istog sranja. Trebali bismo se držati našeg uobi čajenog posla i raditi s ljudima s kojima ina če radimo. 182 - Vinnie Dominick nije Pauli Cerino - primijeti Fra nco. - I što je tako loše u zara ñivanju malo gotovine? - Gotovina je u redu - složi se Angelo. - Ne svi ña mi se ri-zik. - Kako to misliš? - za čudi se Franco. - Nema nikakvog ri-zika. Mi smo prof esionalci. Mi ne riskiramo. - Uvijek se može dogoditi nešto neo čekivano - re če Angelo. - A što se mene ti če, neočekivano se ve ć dogodilo. Franco ovlaš pogleda Angelovo lice puno ožiljaka ko je se ocr-tavalo u polumraku automobila. Vidio je da je Angelo smrtno ozbiljan. - O čemu to govoriš? - upita. - O činjenici da se umiješala ta Laurie Montgomerv - re če Angelo. - Od nje imam no ćne more. Tony i ja smo je pokušali srediti, ali nismo uspjeli. Činilo se da je sam Bog štiti. Franco se nasmijao usprkos Angelovoj ozbiljnosti. - Toj bi Laurie Montgomerv trebalo laskati da netko s tvojom prošloš ću ima no ćne more o njoj. To je doista smiješno. - Meni se uop će ne čini smiješnim - uvrije ñeno će Angelo. - Nemoj se na mene ljutiti - re če Franco. - Osim toga, ona nema nikakve veze s ovim što mi danas radimo. - Postoji veza - re če Angelo. - I rekla je Vinnieju Amendoli da će se osobno pobrinuti da otkrije kako smo uspjeli Franconi-jevo tijelo izvu ći iz mrtva čnice. - Ali kako će to u činiti? - re če Franco. - Čak i ako do ñe do najgoreg, poslali smo Freddieja Capusa i Richieja Hernsa da obave prljavi dio posla. Mislim da napre čac donosiš zaklju čke. - O, je li? - upitno će Angelo. - Ti ne poznaješ tu ženu. Ona je uporna g adura. - Dobro! - rezignirano će Franco. - Želiš li žaliti sama sebe, mene se to n e tiče. Kad su prešli most i našli se u New Jersevju, Franc o je jur-nuo ravno Me ñudržavnom autocestom Palisades. Budu ći da je Angelo i dalje bio mrzovoljan, Franco se sa gnuo i upalio radio. Pritisnuo je nekoliko tipki i našao postaju koja je puštala "dob re 183 stare stvari". Poja čao je ton i pjevao Sweet Caroline zajedno s Neilom Diamondom. Kad je stigao do drugog refrena, Angelo je ispružio ruku i ugasio radio. - Ti si pobijedio - re če. - Razvedrit ću se ako obe- ćaš da nećeš"pjevati. - Ne sviña ti se ta pjesma? - naizgled uvrije ñeno reče Franco. - U meni budi tako slatke uspomene. - Mljacnuo je us-nama kao da nešto kuša. - Sje ća me na no ć s Marijom Provo-lone. - Ja tu ne bih ni taknuo - re če Angelo i protiv volje se na-smije. Volio je radit i s Francom Pontijem. Franco je profesiona-lac. Tako ñer ima smisla za šalu, a Angelo je bio svjestan da on toga nema. Franco je s autoceste skrenuo na Aveniju Palisades, prošao cestu 9W i zaputio se duga čkom nizbrdicom u Englewood, New Jersey. Okolina se brzo promijenila pa su fast food restorani i automobilski servisi ustupili mjesto otmjenom predg rañu.

- Imaš li pri ruci plan grada i adresu? - upita Fra nco. - Sve je tu - re če Angelo. Podigne ruku i upali maleno svje-tlo. - T ražimo Overlook Place - re če. - Bit će s lijeve strane. Lako su našli Overlook Place te su pet minuta kasni je polako vozili duž zavojite ulice ome ñene drvoredom. Tratine što su se pružale do naširoko ra zmaknutih ku ća bile su tako prostrane da su podsje ćale na terene za golf. - Možeš li. zamisliti život u ovakvom mjestu? - kaz a Franco okre ćući glavu s jedne na drugu stranu. - Dovraga, izgubio bih se na putu od ulaznih vratiju do ulice. - Ne sviña mi se ovo - re če Angelo. - Previše je mirno. Stršit ćemo na kilometre. - Nemoj se sad ponovno sav uspani čiti - opomene ga Franco. - U ovom trenutku samo pro matramo. Koji broj tra-žimo? Angelo pogleda papiri ć u svojoj ruci. - Overlook Place broj osam. 184 - To znači da će nam biti s lijeve strane - re če Franco. Baš su prolazili kraj broja dvanaest. Trenutak kasnije Franco je usporio i zaustavio auto mobil na desnoj strani ceste. On i Angelo su se zagledali u zavojiti prilaz što je vodio do masivne zgrade u tudorskom stilu smještene us-red visokih borova. Ve ćina je prozora bila rasvijetljena. Imanje je bilo v eličine nogometnog igrališta. - Izgleda kao prokleti dvorac - požali se Angelo. - Moram priznati, nije ono čemu sam se nadao - re če Franco. - Pa, što ćemo u činiti? - upita Angelo. - Ne možemo samo ovdje sjedi ti. Nismo vidjeli niti jedan automobil otkako smo skrenuli u ovu ulicu. Franco ubaci mjenja č u brzinu. Znao je da Angelo ima pravo. Nisu mogli tamo čekati. Netko će ih nesumnjivo opaziti, postati sumnji čav i pozvati policiju. Ve ć su prošli kraj jednog od onih glupavih znakova SUSJEDSKE STRAŽE s obrisima tipa koji nosi rubac poput kauboja. - Saznajmo još nešto o toj šesnaestogodišnjoj curi - predloži Angelo. - Na primjer, u koju školu ide, što voli raditi, tko su joj prijatelji. Ne možemo p oći do ku će. Nikako. Franco je nešto progun ñao u znak slaganja. Baš kad je htio pritisnuti papu čicu gasa, opazio je kako jedan lik izlazi iz ku će. S takve udaljenosti nije mogao odrediti je li ri ječ o muškarcu ili ženi. - Netko je upravo izašao - re če. - Primijetio sam. Dva su muškarca prorriatrala kako lik silazi niz ne koliko ka-menih stuba, a potom kre će niz prilaz. - Bez obzira o kome je rije č, osoba je prili čno punašna - pri-mijeti Franco. - A ima i psa - re če Angelo. - Sveta Bogorodice - malo kasnije će Franco. - To je dje-vojka. 185 - Ne mogu povjerovati - re če Angelo. - Misliš li da je to do-ista Cindy Carlso n? Nisam navikao da se stvari tako glatko od-vijaju. Dva su čovjeka zaprepašteno gledala kako se djevojka pribli -žava prilazom i hoda ravno prema njima kao da ih dolazi pozdra-viti. Ispred nje je tr čkarao si ćušni pudl boje karamela, a njegov maleni čupavi repić stršio je ravno uvis. - Što bismo trebali u činiti? - upita Franco. Nije o čekivao od-govor; samo je glasno razmišljao. - Sto misliš o tome da glumimo policiju? - predloži Angelo. - Tonvju i meni je uvijek upalilo. - Zvuči dobro - re če Franco. Okrene se Angelu i ispruži ruku. - Daj mi tvoju policijsku zna čku Ozone Parka. Angelo posegne u džep na prsluku svog Brioni odijel a i pruži mu zna čku u omotu nalik lisnici. - Ti zasad ostani tu - re če Franco. - Nema razloga da joj svojim licem odmah utjeraš strah u kosti. - Hvala na komplimentu - kiselo će Angelo. Angelo je jako vodio ra čuna o svom izgledu te se uvijek elegantno odijevao u uzaludnom pokušaju da nadoknad i nagr ñenost svoga lica koje je bilo puno ožiljaka zahvaljuju ći kombinaciji vodenih kozica iz djetinjstva, teškog oblika akni iz tinejdžerskog doba i opeklina tre ćeg stupnja što ih je zadobio u jednoj eksploziji pr ije pet go-dina. Ironija je bila u tome što je do eksplozije došlo zahvaljuju ći Laurie Montgomerv. - Ah, nemoj biti tako osjetljiv - našali se Franco. U šali je udario Angela po potiljku. - Znaš da te volimo iako izgledaš kao lik iz horror filma. Angelo odgurne Francovu ruku. Samo je dvojici ljudi dopu-štao spominjanje njegova problema s licem: Francu i svom šefu, Vinnieju Dominicku. Ipak , i to mu je smetalo. Djevojka se približavala ulici. Imala je na sebi ru žičastu skija-šku jaknu u kojem je samo izgledala još deblja. Lice joj je bilo bucmasto s tragovima akni. Ravnu je kosu razdijelila na sredini. 186

- Sliči li pomalo Mariji Provolone? - upita Angelo ne bi li vratio Francu istom mjerom. - Jako smiješno - re če Franco. Posegnuo je za kvakom na vratima, otvorio ih i izašao iz automobila. - Oprostite! - dovikne Franco što je ugodnijim glas om mo-gao. Budu ći da je od svoje osme godine puno pušio, njegov je glas ina če bio grub i promukao. -Jeste li vi, kojim slu čajem, po-znata Cindy Carlson? - Možda - odgovori tinejdžerka. - Tko želi znati? - Zausta-vila se u dnu prilaza. Psi ć je podigao nogu kraj ograde. - Mi smo policajci - kaza Franco. Podigao je zna čku tako da se svjetlost uli čne lampe odražavala s uglancane površine. - Vo-dimo istragu o nekoliko ml adića u gradu pa su nam rekli da bi-ste nam vi možda mogli pomo ći. - Doista? - za čudi se Cindy. - Svakako - re če Franco. - Molim vas, do ñite ovamo da moj kolega može razgovarati s vama. Cindy pogleda na obje strane, iako u posljednjih pe t minuta nije prošao niti jedan automobil. Prije ñe preko ulice povla čeći za sobom psa koji je pomno njušio deblo brijesta. Franco se pomakne tako da se Cindy Carlson može sag nuti i pogledati Angela u unutrašnjosti automobila. Prije nego je itko izgovorio rije č, Franco ju je naglavce gurnuo u automobil. Cindy je vrisnula, ali je to Angelo brzo prekinuo k ad ju je po-vukao u vozilo. Franco je hitro istrgnuo uzicu iz Cindvne ruke i šu tnuo psa. Potom se ugurao na prednje sjedalo i stisnuo Cindy uz Angela. Ubacio je mjenja č u brzinu i odjurio. Laurie je iznenadila samu sebe. Nakon isporuke vide okasete o Franconiju uspjela se ponovno usredoto čiti na papirologiju. Marljivo je radila i puno napr avila. Sad se u kutu njezina pisa ćeg stola nalazi hrpa kompletiranih fascikala. Uzela je posljednji pladanj s histološkim preparati ma i po čela raditi na zadnjem slu čaju što ga je mogla dovršiti s materijalima i 187 izvještajima što su joj stajali na raspolaganju. Ka d je spustila glavu nad mikroskop kako bi pogledala prvi preparat, za čulo se kucanje na njezinim otvorenim vratima. Došao je Lou Sol-dano. - Sto radiš ovdje tako kasno? - upita Lou. Skljokao se na stolicu kraj Lauriena stola. Nije ni pokušao skinuti kaput ili šešir kojeg je gurnuo prema zatil jku. Laurie pogleda na sat. - Moj Bože! - usklikne. - Ni sam imala pojma koliko je sati. - Pokušao sam te nazvati kod ku će dok sam prelazio Queen-sborough Bridge - re če Lou. - Nisam te mogao dobiti pa sam odlu čio svratiti ovamo. Nekako sam sumnjao da bi mogla j oš uvi-jek raditi. Znaš, previše se trudiš! - Tko mi govori! - u šali će Laurie. - Pogledaj se! Kad si se zadnji put naspa vao? Pri tome ne mislim na drijemanje za sto-lom. - Razgovarajmo o ugodnijim stvarima - predloži Lou. - Kako bi bilo da po ñemo štogod pojesti? Moram sko čiti do uprave gdje imam oko sat vremena posla, a za tim bih rado nekamo izašao. Djeca su kod svoje tete, Bog je blagoslovio. Sto misliš o talijan-skoj kuhinji? - Jesi li siguran da si u stanju iza ći? - sumnji čavo će Laurie. Podo čnjaci ispod Louovih tamnih o čiju stapali su se s njegovim borama. Lice mu je prekriv ala dvodnevna brada, ili se tako ba-rem Laurie učinilo. - Moram jesti - re če Lou. - Namjeravaš li još dugo raditi? - Na zadnjem sam slu čaju - reče Laurie. - Možda još pola sata. - I ti moraš jesti - re če Lou. - Jesi li napredovao u Franconijevu slu čaju? - upita Laurie. Lou ozloje ñeno uzdahne. - Da bar jesam - reče. - Nevolja s ovim mafijaškim ubojstvima je u tome što se trag ja ko brzo hladi, pa nema puno izgleda ako brzo nešto ne otkriješ. Nije se dogo-dilo čudo kojemu sam se nadao. - Žao mi je - re če Laurie. 188 - Hvala - reče Lou. - Što je s tobom? Imaš li još koju ideju o t ome kako je Franconijevo tijelo izašlo odavde? - Taj je trag podjednako hladan - re če Laurie. - Calvin me je čak ukorio zato što sam ispitivala tehni čara iz no ćne smjene. Ja sam samo razgovarala s čovjekom. Bojim se da administracija jednostavno želi da cijeli doga ñaj padne u zaborav. - Znači da je Jack imao pravo kad ti je govorio da sve to pu-stiš na miru - primijeti Lou. - Valjda - protiv volje prizna Laurie. - Ali nemoj mu to re ći.

- Volio bih da i moji pretpostavljeni žele sve prep ustiti zabo-ravu - re če Lou. - Dovraga, zbog ovoga bih mogao nazadovati u službi. - Nešto mi je ipak palo na pamet - re če Laurie. - Jedno od pogrebnih poduze ća koja su te no ći došla po tijela zove se Spo-letto. Nalazi se u Ozone Park u. Nekako mi je ime bilo poznato. Tada sam se sjetila da se tijekom slu čaja Cerino tamo zbilo jedno od jezovitijih ubojstav a nekog mladog mafijaša. Misliš li da je samo slu čajnost što su oni došli po tijelo baš one no ći kad je Franconi nestao? - Da - reče Lou. - I re ći ću ti zašto. Poznato mi je to po-grebno poduze će još iz godina što sam ih proveo u Cjueensu bo-re ći se protiv organiziranog kriminala. Postoji labava i nedužna veza izme ñu Pogrebnog poduze ća Spoletto i njujorških zlo činač-kih obitelji, i to zahvaljuju ći sklapanju jednog braka. No rije č je o pogrešnoj obitelji. Povezani su s obitelji Lu cia, a ne s Vaccarro koja je ubila Franconija. - Oh, dobro - re če Laurie. - Samo mi je palo na pamet. - Hej, ne kritiziram te zato što si u to posumnjala - reče Lou. - Tvoje pam ćenje me uvijek impresionira. Nisam siguran da bih ja to povezao. U svakom slu čaju, što je s ve čerom? - S obzirom na tvoj umor, kako bi bilo da do ñeš k meni na špagete? - predloži Laurie. Lou i Laur ie su tijekom godina po-stali jako dobri prijatelji. Nako n što su se prije pet godina upo-znali tijekom slu čaja Cerino, pokušali su ostvariti romanti čnu vezu. Me ñutim, to nije išlo. Zajedni čki su odlu čili da će postati 189 prijatelji. U godinama što su uslijedile, potrudili su se da svaka dva do tri tjedna zajedno iza ñu na večeru. - Nemaš ništa protiv? - upita Lou. Pomisao na opušt anje na Laurienu kau ču činila mu se vrlo primamljivom. - Ni najmanje - re če Laurie. - Zapravo, to bi mi se više svi-djelo. Im am nešto umaka u zamrziva ču i sve što je potrebno za salatu. - Sjajno! - re če Lou. - Kupit ću Chianti na putu do centra. Nazvat ću te kad krenem iz postaje. - Savršeno - re če Laurie. Kad je Lou otišao, Laurie se ponovno okrenula svom prepa-ratu. No Louov je posjet poremetio njezinu koncentraciju pod-sjetivši je na doga ñaj s Franconijem. Osim toga, ve ć joj je bilo dosta gledanja kroz mikroskop. Nagnula se unatrag i protr ljala o či. - Neka sve ide dovraga! - promrmlja. Uzdahne i zagl eda se u pau činu na stropu. Kad god bi razmišljala o tome kako je Fran-conijevo tijelo mog lo nestati iz mrtva čnice, ponovno bi je obuzeo bijes. Osje ćala se i krivom jer nimalo nije pomagala Louu. Laurie ustane i uzme kaput, zatvori svoju torbu za spise te iza ñe iz ureda. No nije otišla iz mrtva čnice. Ponovno je pošla do-lje i još jednom posjetil a mrtvozornikov ured. Mu čilo ju je jedno pitanje što ga je prethodnog poslijepodneva zaborav ila postaviti Marvinu Fletcheru, tehni čaru iz druge smjene. Našla je Marvina za njegovim stolom kako marljivo i spunjava obrasce za tijela koja su te ve čeri trebala oti ći iz mrtva čnice. Mar-vin je bio jedan od najdražih Laurienih s uradnika. Radio je u ju-tarnjoj smjeni prije tragi čnog ubojstva Brucea Pomowskija tije-kom Cerino afer e. Nakon tog doga ñaja Marvina su prebacili u poslijepodnevnu smjenu. To j e predstavljalo promaknu će jer je poslijepodnevni tehni čar imao veliku odgovornost. - Hej, Laurie! Sto se doga ña? - izgovori Marvin čim ju je ugledao. Marvin je bio privla čni Afroamerikanac s najbesprije-kornijom kožom što ju je Laurie ikad vidjela. Sjala je kao da je iznutra osvijetljena. 190 Laurie je nekoliko minuta čavrljala s Marvinom i upoznala ga s dnevnim uredski m tračevima, a tek je tada prešla na ono što ju je mu čilo. - Marvine, moram te nešto pitati, ali ne bih ž eljela da ti se u čini kako te za nešto optužujem. - Laurie nije mogla zab o-raviti kako je Mike Passano reagirao na njezina pitanja, a nikako nije htjela da se Marvin požali C alvinu. - O čemu? - upita Marvin. - O Franconiju - re če Laurie. - Želim te pitati zašto nisi rendgenski s nimio tijelo. - O čemu to govoriš? - za čudi se Marvin. - Baš ono što sam rekla - odgovori Laurie. - Nije b ilo rend-genskog nalaza u fasciklu i nije bilo filmova me ñu ostalima kad sam ih potražila, prije no što sam o tkrila da je tijelo nestalo. - Snimio sam ga rendgenski - re če Marvin. Činilo se da ga je uvrijedilo što je Laurie mogla po misliti da to nije u činio. - Uvijek napravim rendgenske snimke kad stign e neko tijelo, osim ako mi neki liječnik odredi druga čije.

- Ako je tako, gdje je nalaz i gdje su snimke? - up ita Laurie. - Hej, ne znam što se dogodilo s nalazom - re če Marvin. - Ali snimke su kod dr. Binghama. - Bingham ih je uzeo? - za čudi se Laurie. To joj se činilo čudnim, iako je pretpostavljala da je Bingham vjerojatno planirao obaviti obdukciju idu ćeg jutra. - Rekao mi je da će ih ponijeti u svoj ured - re če Marvin. - Što sam trebao u činiti, re ći šefu da ne smije uzeti rendgenske snimke? Ni slu čajno! Ja ne. - Točno, naravno - neodre ñeno će Laurie. Zamislila se. Evo još jednog iznena ñenja. Postojale su rendgenske snimke Franco-nijeva tijela! Jasno, to n ije puno zna čilo bez samog tijela, ali se pitala zašto joj to nitko nije rekao. S druge strane, Bing hama je vidjela tek nakon što se otkrilo da je Franconijevo tijelo ukra-deno. - Pa, drago mi je da smo razgovarali - re če Laurie trgnuvši se iz svog razmišljanja. - Ispri čavam se što sam nagovijestila da si zaboravio snimiti tijelo. 191 - Hej, nije važno - re če Marvin. Laurie se okrenula da po ñe, ali se tada sjetila Pogrebnog po-duze ća Spoletto. Tjerana iznenadnim porivom upita Marvina o tome. Marvin slegne ramenima. - Što želiš znati? Ne znam baš puno. Nikad nisam ondje bio, znaš. - Kakvi su ljudi koji ovamo dolaze? - upita Laurie. - Normalni - Marvin će ponovno slegnuvši ramenima. - Vje-rojatno sam ih vidio samo dva, tri puta. Mislim, ne znam što bi htjela da ti kažem. Laurie kimne. - To je bilo glupo pitanje. Ne znam z ašto sam ga postavila. Laurie ode iz mrtvozornikova ureda te kroz prostor za ukrcaj iza ñe na Tridesetu ulicu. Činilo joj se da ništa u vezi Franconi-jeva slu čaja nije rutinsko. Kad je Laurie krenula na jug Prvom avenijom, obuzeo ju je još jedan poriv. Odjednom joj se činila vrlo dobrom zamisao o posjetu Pogrebnom poduze ću Spoletto. Na trenutak je oklijevala razmišljaju ći o ideji, a zatim je koraknula na kolnik kako bi zau -stavila taksi. - Kamo, gospo ño? - upita je voza č. Laurie je na njegovoj do-zvoli pro čitala da se zove Michael Neuman. - Znate li gdje je Ozone Park? - upita Laurie. - Svakako, prijeko u Queensu - re če Michael. Bio je to stariji čovjek, a Laurie je pretpostavljala da ima blizu sedamdeset go-dina. Sjedio je na jastuku ispu njenom pjenastom gumom koja je virila na sve strane. Naslon njegova sjedala bio je od drvenih ku glica. - Koliko će nam trebati da stignemo onamo? - upita Laurie. Ak o će to potrajati satima, ne će poći. Na Michaelovu se licu pojavio upitni izraz kad je s tisnuo usne i razmišljao. - Ne dugo - neodre ñeno reče. - Promet je slab. Zapravo, baš sam bio do Zra čne luke Kennedv, a nisam imao nikakvih poteško ća. - Poñimo - re če Laurie. 192 Kao što je Michael obe ćao, put je kratko trajao, pogotovo kad su izbili na autocestu Van Wyck. Dok su se vozili, Laurie je saznala da Michael vozi tak si duže od trideset godina. Bio je razgovorljiv i samouvjeren, ali je iz njega tako ñer izbijao o činski šarm. - Znate li možda gdje se u Ozone Parku nalazi Gold Road? -upita Laurie. Osje ćala se privilegiranom zato što je naišla na is-kusnog taksista. Sje ćala se adrese Pogrebnog poduze ća Spoletto iz rokovnika u mrtvozornikovu uredu. Ime ulice usjeklo joj se u pamćenje kao metafora za pogrebno poduze će. - Gold Road - ponovi Michael. - Nema problema. To j e na-stavak Osamdeset devete ulice. Tražite li neku ku ću ili tako ne-što? - Tražim Pogrebno poduze će Spoletto - re če Laurie. - Začas ću vas odvesti onamo - obe ća Michael. Laurie se zadovoljno naslonila i samo s pola uha sl ušala Mic-haelovo neprestano brbljanje. Činilo se da je zasad sre ća na nje-zinoj strani. Odlu čila je posjetiti Pogrebno poduze će Spoletto zato što Jack nije imao pravo. Poduze će je doista imalo veze s mafijom, pa iako je bilo p ovezano s pogrešnom obitelji, kako je Lou rekao, sama činjenica da je veza ipak postojala činila se sumnjivom. Kao što je obe ćao, Michael se za iznena ñuju će kratko vrijeme zaustavio ispred drvene dvokatnice stiješnjene izme ñu nekoliko stambenih zgrada od cigle. Ku ća je imala stupove u gr čkom stilu koji su držali krov iznad širokog prednjeg trijema. Na osvi jetlje-nom je znaku nasred si ćušne tratine pisalo: Pogrebno poduze će Spoletto, obiteljska tvrtka, dvije generacije bri žnosti.

Poduzeće je radilo punom parom. Svi su prozori bili rasvij et-ljeni. Nekoliko se puša ča nalazilo na trijemu. Druge se ljude moglo vidjeti kroz prozore u prizemlju. Michael je upravo htio isklju čiti taksimetar kad je Laurie pro-govorila: - Ho ćete li me pri čekati? Sigurna sam da ću se zadržati samo nekoliko minuta, a ovdje ću teško na ći drugi taksi. - Svakako, gospo ño - reče Michael. - Nema problema. 193 - JrLo će li vam smetati ako ostavim svoju torbu za spise? -upita Laurie. - U njoj nema baš ni čega vrijednog. - Isto će biti sigurna kod mene - re če Michael. Laurie iza ñe i krene prilazom osje ćajući se tjeskobno. Sje ćala se, kao da se to ju čer dogodilo, kad je dr. Dick Katzenburg prije pet godina na sastanku četvrtkom poslijepodne govorio o jed-nom slu čaju. Mladi čovjek dvadesetih godina bio je živ balzami-ran u Po grebnom poduze ću Spoletto nakon što je bio umiješan u bacanje kiseline u lice Paula Cerina . Laurie je zadrhtala, ali se prisilila da po ñe stubama. Nikad se ne će sasvim osloboditi slu čaja Cerino. Ljudi koji su na trijemu pušili nisu na nju obra ćali pozornost. Kroz zatvorena ulazna vrata dopirali su tihi zvu či orgulja. Laurie pritisne kvaku. Vrata nisu bila z aklju čana pa je ušla. Osim glazbe malo se što čulo. Na podovima su se nalazili de-beli sagovi. Gru pice ljudi stajale su u predvorju, ali su razgovarali prigušenim šaptom. S Lauriene lijeve strane nalazila se prostorija u k ojoj su bili izloženi pomno izra ñeni lijesovi i urne. S desne strane bila je pro-storija u kojoj je po čivao pokojnik. Ljudi su sjedili na stolicama za skl apanje. U udaljenom kraju prostorije nalazio se lijes usred gomile cvije ća. - Mogu li vam pomo ći? - začuje se blagi glas. Prišao joj je mršavi muškarac otprilike njezinih go dina, ispo-sni čkog lica i žalosna izraza. Bio je odjeven u crno odijelo i bijelu košulju. O čito je tamo radio. Laurie je podsjetio na njezinu p re-dodžbu puritanskog propovjednika. - Jeste li došli odati po čast Jonathanu Dibartolu? - upita čovjek. - Ne - reče Laurie. - Franku Gleasonu! - Oprostite? - za čudi se čovjek. Laurie ponovi ime. Uslijedila je stanka. - A vaše je ime? - upita čovjek. - Dr. Laurie Montgomery. - Samo trenutak, molim vas - zamoli je čovjek i povu če se. 194 Laurie se osvrnula po prostoriji. Ovu stranu smrti doživjela je samo jednom. To je bilo kad je njezin brat umro od predoziranja u devetnaestoj godini. La urie je tada imala petnaest godina. Za nju je to u svakom smislu predstavljalo traumatsko iskustvo, a pogotovo zato što ga je ona našla. - Dr. Montgomerv - za čuje se tihi ganutljivi glas. - Ja sam Anthonv Spole tto. Koliko sam shvatio, došli ste odati po čast gos-podinu Franku Gleasonu. - Tako je - re če Laurie. Okrenula se prema čovjeku koji je na sebi tako ñer imao crno odijelo. Bio je pretjerano debeo i ne-kako mastan. Čelo mu je blistalo na blagom svjetlu. - Bojim se da to ne će biti mogu će - reče gospodin Spoletto. - Nazvala sam danas poslijepodne i rekli su mi da g a se može vidjeti - re če Laurie. - Da, naravno - potvrdi gospodin Spoletto. - Ali to je bilo danas poslijepodne. Na zahtjev obitelji danas od četiri do šest poslijepodne bio je zadnji put izlože n. - Shvaćam - smeteno će Laurie. Nije imala odre ñeni plan u vezi ovog posjeta, ve ć je za po četak namjeravala pogledati tijelo. Budu ći da tijela nije bilo, nije znala što bi mogla u činiti. - Možda bih se samo mogla upisati u knjigu žalovanj a -predloži Laurie. - Bojim se da ni to nije mogu će - reče gospodin Spoletto. - Obitelj ju je ve ć odnijela. - Pa, valjda je to sve - re če Laurie i nemo ćno raširi ruke. - Nažalost - složi se gospodin Spoletto. - Znate li možda kad će biti pokop? - upita Laurie. - Trenutno ne znam. - Hvala vam - re če Laurie. - Nema na čemu - ljubazno će gospodin Spoletto. Otvori joj vrata. Laurie iza ñe i sjedne u taksi. - Kamo sada? - upita Michael. Laurie mu je dala adresu svog stana u Devetnaestoj ulici i na-gnula se naprijed kako bi još jednom pogledala Pogrebno podu- 195

zeće Spoletto dok je taksi kretao. Uzalud je gubila vr ijeme. Ili možda ipak nije? Nakon što je kratko razgovarala s gospodinom Spolettom, shvatila je da mu čelo nije masno. Čovjek se prezno-javao iako je temperatura u ku ći bila prili čno niska. Laurie se po- češala po glavi i razmišljala zna či li to štogod ili je to samo još jedan primjer njezinog hv atanja za slamke. - Je li vam to bio prijatelj? - upita Michael. - Tko mi je bio prijatelj? - Pokojnik - re če Michael. Laurie se neveselo nasmije. - Jedva - re če. - Znam što time mislite - re če Michael pogledavaju ći Laurie u retrovizoru. - Današnji su odnosi prili čno komplicirani. I re ći ću vam zašto je... Laurie se nasmiješi i udobno smjesti na sjedalu kak o bi ga slušala. Voljela je filozofski nastrojene taksiste, a Michael je bio pravi Platon svoje profe sije. Kad se taksi zaustavio ispred Lauriene zgrade, opaz ila je po-znati lik u predvorju. To se Lou Soldano nagnuo na poštanske sandu čiće, a u slamnatoj je košarici imao bocu vina. Laurie je platila vožnju i dodala velikodušnu napojnicu, a zatim je požurila u zgradu. - Žao mi je - ispri ča se Laurie. - Mislila sam da ćeš nazvati prije nego do ñeš. Lou trepne kao da je spavao. - Jesam - re če nakon kratkog napadaja kašlja. - Javila mi se tvo ja sekretarica. Ostavio sam po-ruku da kre ćem. Laurie je pogledala na sat dok je otklju čavala vrata. Zadržala se malo više od sat vremena, a to je i očekivala. - Mislio sam da ćeš raditi samo još pola sata - primijeti Lou. - Nisam r?.dila - re če Laurie i pritisne gumb dizala. - Posje-tila sam P ogrebno poduze će Spoletto. Lou se namršti. - Nemoj me tla čiti upozorenjima - izusti Laurie čim su ušli u dizalo. 196 - Dakle, što si otkrila? Franconi leži na odru? - s arkasti čno upita Lou. - Neću ti ništa re ći budeš li se tako ponašao - pobuni se Laurie. - U redu, oprosti - re če Lou. - Ništa nisam našla - prizna Laurie. - Tijelo koje sam pošla pogledati više nije bilo izloženo. Obitel j je to prekinula u šest sati. Otvorila su se vrata dizala. Dok se Laurie mu čila s klju če-vima, Lou se naklonio Debri Engler koja je, kao i obi čno, odškri-nula vrata. - No vlasnik se ponašao pomalo sumnjivo - re če Laurie. - Tako se barem meni činilo. - Kako to? - upita Lou kad su ušli u Laurien stan. Tom je dotr čao iz spava će sobe te se protrljao uz Laurienu nogu i po čeo presti. Laurie je odložila svoju torbu na maleni polukružni stol uza zid kako bi se mogla sagnuti i po češati Toma iza uha. - Znojio se dok sam s njim razgovarala - re če Laurie. Lou je zastao s jednom rukom još uvijek u rukavu kaputa. - Je li to sve? - upita. - Čovjek se znojio? - Da, to je sve - re če Laurie. Znala je što Lou misli; vidjelo mu se na licu. - Je li se po čeo znojiti nakon što si mu postavila teška i op-tuž uju ća pitanja o Franconijevu tijelu? - upita Lou. - Ili se zno-jio prije nego si po čela razgovarati s njim. - Prije - prizna Laurie. Lou zakoluta o čima. - Opa! Još jedan Sherlock Holmes -re če. - Možda bi trebala preuzeti moj posao. Ne posjedujem tvoje intuitivne mo ći i induktivno zaklju čivanje! - Obećao si da me ne ćeš tlačiti - podsjeti ga Laurie. - Nisam ništa obe ćao - reče Lou. - Dobro, uzalud sam tratila vrijeme - re če Laurie. - Prije- ñimo na hranu. Umirem od gladi. 197 Lou je prebacio bocu vina iz jedne u drugu ruku kak o bi do kraja skinuo kaput. Dok je to činio, nespretno je srušio Laurienu torbu za spise na pod. Torba se otvorila i njezin se sadržaj rasuo naokolo. Tresak je prestrašio ma čka koji je nestao u spava ćoj sobi nakon što se o čajnički trudio svladati klizanje po iznimno uglancanom drvenom pod u. - Kakav nespretnjakovi ć - reče Lou. - Žao mi je! - Sagnuo se- i po čeo skupljati papire, olovke, mikroskopske preparate i druge sitnice, a usput se sudario s Laurie. - Možda je najbolje da nekamo sjedneš - nasmije se Laurie.

- Ne, pomo ći ću ti - re če Lou. Nakon što su ve ći dio stvari vratili u torbu, Lou podigne vi-deokas etu. - Sto je ovo, tvoj omiljeni zabranjeni film? - Teško - prokomentira Laurie. Lou okrene kasetu kako bi pro čitao natpis. - Ubojstvo Fran-conija? - za čudi se. - CNN ti je samo tako ovo poslao? Laurie se uspravi. - Ne, zatražila sam da mi pošalj u. Namje-ravala sam se poslužiti kasetom da bih potvrdila svoje nalaze na-kon obdukcije. Mislila sa m da bi se mogao napisati zanimljiv rad i pokazati kako su pouzdani nalazi sudske medicine. - Smijem li je pogledati? - upita Lou. - Svakako - re če Laurie. - Zar je nisi vidio na televiziji? - Kao i svi ostali - re če Lou. - No ipak bi bilo zanimljivo pogledati kaset u. - Čudi me da vi nemate jednu kopiju u policiji - re če Laurie. - Možda imamo - re če Lou. - Samo što je ja nisam vidio. - Čovječe, ovo nije tvoja ve čer - Warren se naruga Jacku. - Zacijelo stariš. Jack je kasno stigao na igralište i morao je dugo čekati da se ubaci u igru, pa je čvrsto odlu čio pobijediti bez obzira u čiju ekipu dospije. No to se nije dogodilo. Zapravo, Jack je izgubio svaku utakmicu jer su se Warren i Spit našli u istoj ekip i, a ni jedan ni drugi nisu mogli promašiti. Njihov a je ekipa dobila 198 svaku utakmicu, uklju čuju ći i zadnju koju je Spit upravo zaklju- čio krasnim košem. Jack je na gumenim nogama pošao do ruba igrališta. Dao je sve od sebe te se obilno znojio. Uzeo je ručnik sa ži čane mreže kamo ga je ranije gurnuo i obrisao lice. Osjećao je kako mu srce lupa u prsima. - Hajde, čovječe! - izazivao ga je Warren s ruba igrališta gdje je vodio loptu oko svojih nogu. - Još jedna igra. Pustit ćemo te da pobijediš. - Da, svakako! - dovikne mu Jack. - Nikad nikome ni šta ne date. - Jack je nastojao svoj naglasak prilagoditi okolini. - Odoh ja odavde. Warren mu se približi sporim korakom, zakva či prst kroz ži- čanu mrežu i osloni se na ogradu. - Sto je s tvojom malom? -upita. - Natalie me izlu ñuje pitanjima o njoj jer se ve ć dugo ni-smo vidjeli, znaš o čemu govorim? Jack pogleda Warrenovo privla čno lice. Da bi stvar bila još gora što se Jacka tic alo, Warren se čak nije ni znojio, niti je po-sebno teško disao. Još m u je teže padala činjenica da je Warren po čeo igrati puno prije nego on. Jedini dokaz uložena napora bio je maleni vlažni trokut na prednjem dijelu njegove majice. - Reci Natalie da je Laurie dobro - re če Jack. - Samo smo se malo odmarali jedno od drugog a. Tome sam uglavnom ja kriv. Htio sam malo ohladiti stvari . - Shvaćam - reče Warren. - Bio sam sino ć s njom - doda Jack. - Situacija se popravlja. I on a je mene ispitivala o tebi i Natalie, znači da nisi jedini. Warren kimne. - Jesi li siguran da ti je dosta, ili želiš još jednu igru? - Dosta mi je - re če Jack. - Čuvaj se, čovječe - reče Waren i odgurne se od ograde. Tada dovikne ostali ma. - Počnimo, vi trutine. Jack je ozloje ñeno odmahnuo glavom dok je gledao za War-renom. Zav idio mu je na izdržljivosti. Warren doista nije bio umoran. 199 Jack navu če majicu i krene ku ći. Niti jednom nije pobijedio, ali mu sad to nije b ilo važno iako ga je tijekom igre frustriralo. Fizi čki mu je napor razbistrio um, a za cijelih sat i po l koliko je igrao uop će nije pomislio na svoj posao. No Jack čak nije stigao ni preko ulice, a ve ć ga je po čela mu- čiti zagonetka njegovog pliva ča. Dok se uspinjao prljavim stubi-štem, pitao se ima li izgle da da je Ted pogriješio pri svojoj DNA analizi. Jac k je bio čvrsto uvjeren da je žrtvi presa ñena jetra. Jack se nalazio na odmorištu drugoga kata kad je čuo zvo-njavu svog telefona. Znao je da je njegov jer Denise, samohrana majka koja je živjela na njeg ovom katu, nije imala telefon. Uloživši poseban napor, Jack je natjerao svoje umor ne miši će da ubrzaju uza zadnji niz stuba. Nespretno je prtljao s klju čevima svojih vratiju. Čim ih je otvorio, čuo je da se uklju čila njegova sekretarica glasom za koji nije želio povjerovati d a je njegov.

Stigao je do telefona i pograbio slušalicu prekinuv ši se usred re čenice. - Halo - dahnuo je. Nakon sat i pol jurnjave po koš arka-škom igralištu tr čanje uza stube gotovo ga je dotuklo. - Nemoj mi re ći da si se tek sad vratio s košarke - re če Lau-rie. - Još malo pa će devet sati. To je puno kasnije nego ina če. - Stigao sam ku ći tek iza sedam i pol - zadihano objasni Jack. Obri sao je lice da mu znoj ne kaplje po podu. - To znači da još nisi jeo - primijeti Laurie. - Tu imaš pravo - re če Jack. - Lou je ovdje. Namjeravamo jesti špagete i salatu - reče Laurie. - Zašto nam se ne bi pridružio? - Ne bih vam želio smetati - Jack će šaljivim tonom. Isto-dobno je osjetio blagi ubod ljubomore. Znao je za kratkotrajnu romanti čnu vezu Laurie i Loua pa se pitao ne će li dvoje prijatelja prije ći na nešto ozbiljnije. Jack je znao da nema pravo na takve osje ćaje s obzirom na podvojenost što ga je mu čila kad je rije č o vezi s nekom ženom. Nakon gubitka obitelji nije b io siguran želi li se opet izložiti tak- 200 voj boli. U isto je vrijeme sam sebi priznavao koli ko je usamljen i da se u Laurienu društvu vrlo ugodno osje ća. - Nećeš nikome smetati - kaza Laurie. - To će biti ve čera u jako opuštenom ugo ñaju. No nešto ti želimo pokazati. Nešto što će te iznenaditi, a možda ćeš čak poželjeti sam sebe šutnuti u stražnjicu. Kao što vjerojatno možeš zaklju čiti, jako smo uzbu- ñeni. - Oh? - upitno će Jack. Usta su mu se osušila. Čuo je kako se Lou smije u pozadini, zbrojio dva i d va, te zaklju čio da zna što će mu pokazati; to je morao biti prsten! Lou ju je z asigurno za-prosio! - Hoćeš li do ći? - upita Laurie. - Prili čno je kasno - re če Jack. - Moram se istuširati. - Hej, ti stara vre ćo kostiju - re če Lou. Uzeo je slušalicu iz Lauriene ruke. - Dovu ći ovamo svoju guzicu. Laurie i ja jedva čekamo da ovo podijelimo s tobom. - U redu - rezignirano će Jack. - Na brzinu ću se istuširati i sti ći tamo za četrdesetak minuta. - Vidimo se, šminkeru - re če Lou. Jack spusti slušalicu. - Šminkeru? - promrmlja. To nije sli čilo Louu. Jack je naga ñao da se detektiv nalazi na sedmom nebu. - Voljela bih znati čime ću te malo razvedriti - re če Darlene. Odjenula je zavodni čku svilenu pidžamu, ali Ravmond to nije ni primijetio. Ispružio se na kau ču, pritisnuo na glavu vre ćicu s ledom i sklopio o či. - Jesi li siguran da ne ćeš ništa jesti? - upita Darlene. Bila je visoka žen a, viša od sto sedamdeset pet centimetara, izbijeljene plave kose i bujna tijela. Imala je dvadeset šest godina i bila je na pola pu ta do Ravmondovih pedeset dvije. Radila je kao model p rije no što je upoznala Ravmonda u ugodnom baru East Sidea, zvanom Auction House. Ravmond polako skine vre ćicu leda i bijesno pogleda Dar-lene. Iritirala ga j e njezina živahna brbljavost. 201 - Želudac mi je sav u jednom gr ču - naglašeno re če. - Nisam gladan. Zar je to tako teško shvatiti? - Pa, ne znam zašto se tako uzrujavaš - uporno će Darlene. - Upravo te nazvala lije čnica iz Los Angelesa koja se odlu čila uklju čiti u posao. To zna či da će nam filmske zvijezde uskoro postati klijenti. Mislim da bismo trebali slaviti. Ravmond vrati na glavu vre ćicu s ledom i ponovno zatvori o či. - Problemi se ne ti ču poslovne strane. Tu je sve išlo kao po loju. Mu če me neo čekivani doga ñaji, kao što je ovo s Franco-nijem, a sad još i Kevin Marshall. - Ravmond nije želio objašnja-vati o Cindy Carlson. Zapravo i sam je izbjegavao razmišljanje o djevojci. - Zašto još uvijek brineš o Franconiju? - upita Dar lene. - Taj je problem riješen. - Slušaj - re če Ravmond nastoje ći biti strpljiv - možda bi naj-bolje bilo da ideš g ledati televiziju i pustiš me da u miru patim. - Što misliš o malo tosta ili žitarica? - upita Dar lene. - Pusti me na miru! - vikne Ravmond. Naglo se podig ao u sjede ći položaj i čvrsto stiskao vre ćicu s ledom u ruci. Iskola čio je o či, a lice mu se zajapurilo. - Dobro, vidim da me ne želiš u blizini - uvrije ñeno će Dar-lene. Dok je izlazila iz sobe, zazvonio je telefon. Osvrnula se prema Ravmondu. - Želiš da se javim? - upita.

Ravmond kimne i re če joj neka se javi u radnoj sobi. Tako ñer je rekao neka bude neodre ñena ako je poziv za njega jer nije ra-spoložen ni za kakav raz govor. Darlene promijeni smjer i nestane u radnoj sobi. Ra vmond odahne od olakšanja i ponovno stavi vrećicu leda na glavu. Le-gao je na kau č i pokušao se opustiti. Bas mu je postalo udobno ka d se Darlene vratila. - Zvonio je interkom, a ne telefon - re če Darlene. - Dolje je neki čovjek koji te želi vidjeti. Zove se Franco Ponti, a rekao je da je važno. Rekla sam mu da ću pogledati jesi li tu. Što ću mu re ći? 202 Raymond se ponovno uz trzaj uspravi u sjede ći položaj. Na trenutak nije znao kamo bi smjestio t o ime, ali mu se nije svi ñalo kako zvu či. Tada mu je sinulo. To je bio jedan od ljudi Vinn ieja Dominicka koji je prethodnog jutra bio u stanu s mafijašem. - Dakle? - upita Darlene. Ravmond glasno proguta slinu. - Razgovarat ću s njim. -Ravmond posegne iza kau ča i podigne slušalicu s drugog tele-fona. Pokušao je zvu čiti autoritativno kad se javio. - Kako je, doktore? - re če Franco. - Razo čarao bih se da ni-ste bili kod ku će. - Upravo se spremam po ći u krevet - re če Ravmond. - Pri-li čno me kasno zovete. - Ispri čavam se - re če Franco. - No Angelo Facciolo i ja že-limo vam neš to pokazati. - Zašto to ne ostavimo za sutra? - predloži Ravmond . - Re-cimo izme ñu devet i deset. - Ovo ne može čekati - re če Franco. - Hajde, doktore! Ne-mojte nam zagor čavati život. Vinnie Dominick izri čito je naglasio da vas želi upoznati s našim usluga ma. Ravmond se mu čio ne bi Ji smislio neku ispriku. No s obzi-rom na glavobolju, ništa mu nije padalo na pamet. - Dvije minute - re če Franco. - Samo toliko tražim. - Strahovito sam umoran - re če Ravmond. - Bojim se... - Stanite, doktore - prekine ga Franco. - Čujte, moram inzi-stirati da si ñete jer ćete inače požaliti. Nadam se da sam bio ja-san. - Dobro - izgovori Ravmond shvativši da nema drugog iz-laza. Nije bio toliko naivan da bi povjerovao kako Vinnie Domi-nick i njegovi ljudi izgovaraju pr azne prijetnje. - Odmah ću sići. Ravmond po ñe do ormara u hodniku i uzme kaput. Darlene se zapr epastila. - Izlaziš? - Čini se da nemam puno izbora - re če Ravmond. - Pretpo-stavljam da bih trebao biti zad ovoljan što ne žele u ći. Ravmond se nastojao smiriti dok se spuštao dizalom, ali je to bilo teško jer mu se glavobolja pojačala. Ovaj neo čekivani, neže- 203 ljeni posjet bio je jedan od onih doga ñaja koji su mu zagor čavali život. Nije imao pojma što su mu ti ljudi željeli pokazati, iako je pretpostavio da je riječ o njihovu postupku u slu čaju Cindy Carl-son. - Dobra ve čer, doktore - re če Franco kad se Ravmond po-javio. - Žao mi je što v as gnjavimo. - Samo neka bude kratko - re če Ravmond, a u glasu mu se osje ćalo samopouzdanje kojeg nije osjećao. - Bit će kratko i slatko, vjerujte mi - re če Franco. - Ako ne-mate ništa protiv. - Pokazao je prema mjestu gdje je uz plo čnik ispred hidranta bio parkiran ford. Angelo je na pola sjedio, a na-pola se oslanjao na haubu i pušio cigaretu. Ravmond je slijedio Franca do automobila. Angelo se uspra-vio i koraknuo u stranu. - Samo želimo da na brzinu pogledate u naš prtljažn ik - reče Franco. Stigao je do prtljažnika i otklju čao ga. - Doñite ovamo da možete bolje vidjeti. Rasvjeta nije ba š najbolja. Ravmond stane izme ñu forda i automobila iza njega, samo ne-koliko cent imetara iza prtljažnika kojem je Franco podigao po-klopac. U idu ćem se trenutku Ravmondu u činilo da mu je srce stalo. Ugledao je jezoviti priz or mrtvog tijela Cindy Carlson stisnutog u prtljažniku, a tada je bl jesnulo neko svjetlo. Ravmond zatetura unatrag. Osje ćao je mu čninu od pogleda na porculansko lice debele djevojke koje mu se zauvijek usjeklo u pam ćenje i vrtoglavicu od bljeska za kojeg je brzo shva tio da je od polaroidnog fotoaparata. Franco spusti poklopac i obriše ruke. - Kako je isp ala foto-grafija? - upita Angela. - Moraš malo pri čekati - re če Angelo. Držao je rubove foto-grafije dok se razvi jala. - Samo još sekundu - Franco će Ravmondu. Ravmond je protiv volje ispod glasa zastenjao, a po gledom je pretraživao okolno podru čje. Užasavala ga je pomisao da je još netko vidio tijel o. 204

- Dobro izgleda - re če Angelo. Pružio je sliku Francu koji se složio. Franco je ispružio fotografiju tako da je i Raymond može vi-djeti. - Rekao bih da ste dobro ispali - re če Franco. Raymond proguta slinu. Fotografija je vje rno prikazivala nje-gov užas, kao i grozni prizor mrtve djevojke. Franco je spremio sliku u džep. - Eto, gotovi smo, doktore -re če. - Rekao sam da vam ne ćemo oduzeti puno vremena. - Zašto ste to u činili? - zakriješti Ravmond. - To je bila Vinniejeva zamisao - re če Franco. - Držao je naj-pametnijim imati neki doka z o usluzi što vam ju je u činio, za svaki slu čaj. - Za slu čaj čega? - upita Ravmond. Franco raširi ruke. - Za slu čaj bilo čega. Franco i Angelo u ñu u automobil. Ravmond se vrati na plo č-nik. Gledao je za fordom dok nije zašao iza ugla i izgubio se iz vida. - Dobri Bože! - promrmlja Ravmond. Okrene se i nesi gur-nim se korakom zaputi prema svojim ulaznim vratima. Kad god bi riješio jedan problem, iskrsnuo bi drugi. Tuširanje je Jacku vratilo snagu. Budu ći da Laurie ovoga puta nije postavljala nikakve uvj ete o vožnji, Jack je odlu čio po ći biciklom. Brzo je vozio prema jugu. S obzirom na loša isku-stva što ih je prethodne godine imao u parku, cijelim je putem do Columbus Circlea ostao na Central Park Westu. Stigavši do Columbus Circlea, Jack je jurnuo preko Pedeset devete ulice do Park avenije. Park avenija je u to doba ve čeri bila kao san pa je njome vozio sve do Lauriene ulice. Osigurao je bicikl svojom zbirkom lokota i pošao do Laurienih vratiju. Prije nego je pozvonio, zastao je na trenutak kako bi se pribrao i odlu čio kako će se ponašati i što će reći. 205 Laurie mu je otvorila vrata, a lice joj je obasjava o široki smi-ješak. Prije no što je uspio izustiti riječ, prebacila mu je slobodnu ruku oko vrata i zagrlila ga. U drugoj je ruci držala čašu vina. - Hmm - reče koraknuvši unazad. Pogledala je njegovu raz-baruš enu kratku kosu. - Zaboravila sam na bicikl. Nemoj mi re ći da si ga vozio dovde. Jack pokunjeno slegne ramenima. - Pa, barem si stigao u jednom komadu - re če Laurie. Ot-kop čala je patentni zatvara č njegove kožne jakne i povukla je s njega. Jack je vidio da Lou sjedi na kau ču, a smijuljio se poput ma čke koja je upravo pojela miša. Laurie uhvati Jacka za ruku i povu če ga u dnevnu sobu. -Želiš li najprije iznena ñenje ili ve čeru? - upita. - Najprije iznena ñenje - reče Jack. - Dobro - re če Lou. Sko či s kau ča i pri ñe televizoru. Laurie povede Jacka do mjesta što ga je Lou upravo ispra-znio. - Želiš li čašu vina? Jack kimne. Bio je zbunjen. Nije vidio nikakav prst en, a Lou je pomno prou čavao daljinski upravlja č videoaparata. Laurie je nestala u kuhinji, ali se b rzo vratila s Jackovim vinom. - Ne znam kako se to radi - požali se Lou. - Kod ku će moja k ćerka upravlja videom. Laurie je uzela daljinski, a zatim mu je rekla da n ajprije mora uklju čiti televizor. Jack otpije gutljaj vina. Nije bilo puno bolje od o noga što ga je on prethodne ve čeri donio. Laurie i Lou sjednu na kau č do Jacka. Jack je pogledavao jedno pa drugo, ali s u ga oni ignorirali. Pomno su promatrali te-levizijski ekran. - Kakvo je to iznena ñenje? - upita Jack. - Samo gledaj - Laurie će pokazuju ći elektroni čki snijeg na televizoru. Jack se još više zbunio te se zagledao u ekran. Odj ednom se za čula glazba i pojavio se znak CNN-a. Uslijedila je slika krup- 206 nog muškarca koji izlazi iz restorana na Manhattanu , a Jack je vidio da je rije č o Positanu. Čovjek je bio okružen grupom ljudi. - Hoću li poja čati ton? - upita Laurie. - Ne, nije potrebno - re če Lou. Jack je promatrao snimku. Kad je završila, pogledao je Laurie i Loua. Oboje su se smiješili od uha do uha. - Što se ovdje doga ña? - upita Jack. - Koliko ste vina vas dvoje popili ? - Prepoznaješ li ovo što si upravo vidio? - upita L aurie. - Rekao bih da su to u nekoga pucali. - To je Carlo Franconi - objasni Laurie. - Nakon št o si vidio snimku, je li te to na nešto podsjetilo? - Nekako me podsje ća na stare snimke ubojstva Lee Harvev Oswalda - re če Jack.

- Pokaži mu ponovno - predloži Lou. Jack je po drugi put odgledao snimku. Dok je gledao ekran, kraji čkom je oka pogledavao Laurie i Loua. Oni su kao op činjeni zurili u televizor. Nakon drugog prikazivanja Laurie se opet okrene pre ma Jacku i re če: - Dakle? Jack slegne ramenima. - Ne znam što o čekujete da kažem. - Sad ću ti pojedine dijelove prikazati usporeno - re če Lau-rie. Pomo ću daljinskog upravlja ča izdvojila je dio gdje se Fran-coni sprema u ći u automobil. Pustila je taj dio usporeno, a zau-s tavila je vrpcu točno u trenutku kad ga je pogodio metak. Prišla je ek ranu i pokazala dno čovjekova vrata. - Ovdje je metak ušao - reče. Ponovno se poslužila daljinskim i ubrzala vrpcu do trenutka idu ćeg pogotka, kad je žrtva padala u desnu stranu. - Dakle, neka sam proklet! - zaprepašteno će Jack. - Moj bi pliva č mogao biti Carlo Franconi! Laurie se naglo okrenula od televizora. O či su joj blistale. - Točno! - radosno uzvikne. - Jasno, još nismo ništa dok azali, ali s ulaznim ranama i putanjama metaka u pliva ču, voljna sam se kladiti u pet dolara. 207 - Opa! - prokomentira Jack. - Prihva ćam okladu od pet do-lara, ali te želim podsjetiti d a je to sto posto više od bilo koje oklade što si je sklopila u mojoj nazo čnosti. - Toliko sam sigurna - re če Laurie. - Laurie tako brzo donosi zaklju čke - reče Lou. - Odmah je uo čila sli čnosti. Kraj nje se uvijek osje ćam glupavim. - Ma daj! - Laurie prijateljski gurne Loua. - Je li to iznena ñenje što ste ga vas dvoje najavili? - oprezno upita Jack. Nije se želio prepustiti nadi. - Da - odgovori Laurie. - Što je? Zar nisi uzbu ñen kao i mi? Jack se s olakšanjem nasmijao. - Oh, s av treperim! - Nikad ne znam kad si ozbiljan - re če Laurie. Osjetila je odre ñeni prizvuk Jackova tipi čnog sarkazma u njegovu odgo-voru. - To su najbolje vijesti što sam ih čuo u posljednjih nekoliko dana - re če Jack. - Možda i tjedana. - U redu, nemojmo pretjerivati - re če Laurie. Ugasila je te-levizor i video. - Dosta je iznenañenja, poñimo jesti. Za večerom se razgovor vodio o tome zašto nikome nije pal o na pamet da bi pliva č mogao biti Franconi. - Mene je zavela rana od sa čmarice - objasni Laurie. - Znala sam da Franconi to ga nije imao. Tako ñer me zbunila i činjenica da je tijelo na ñeno daleko ispred Coney Islanda. Sad, da je izvu- čeno iz East Rivera, možda bih druga čije razmišljala. - Pretpostavljam da su i mene zaveli sli čni razlozi - re če Jack. - A tada, kad sam shvatio da je rana od sa čmarice posmrtna, ve ć sam bio zaokupljen zagonetkom jetre. Usput, Lou, je li Franconi imao transplantac iju jetre? - Koliko ja znam, nije - re če Lou. - Godinama je bolovao, ali nisam znao od čega. Nisam čuo ništa o transplantaciji jetre. - Ako nije izvršena transplantacija jetre, pliva č nije Franconi - ustvrdi Jack. - Iako DNA laboratorij ima poteško ća s potvr ñi-vanjem, osobno sam uvjeren da pliva č ima presa ñenu jetru. - Kako se još može dokazati da su pliva č i Franconi jedna te ista osoba? - upita Lou. 208 - Možemo zatražiti uzorak krvi njegove majke - re če Laurie. - Usporedbom mitohondrijske DNA, koju svi naslje ñujemo samo od naših majki, odmah možemo odrediti je li pliva č Fran-coni. Sigurna sam da će majka pristati jer je ona i prošli put do-šla ide ntificirati tijelo. - Šteta što nisu napravljeni rendgenski snimci kad je Fran-coni doveden - primijeti Jack. - To bi nam pomoglo. - Ali napravljeni su! - uzbu ñeno će Laurie. - To sam tek ve- čeras saznala. Marvin je to obavio. - Kamo su, dovraga, nestali? - upita Jack. - Marvin je rekao da ih je Bingham uzeo - re če Laurie. - Za-cijelo su u njegovu uredu. - U tom slu čaju predlažem da skoknemo do mrtva čnice -re če Jack. - Rado bih riješio to pitanje. - Binghamov će ured biti zaklju čan - podsjeti ga Laurie. - Držim da ova situacija zahtijeva malo kreativne a kcije -re če Jack. - Amen - re če Lou. - Ovo bi moglo biti čudo kojemu sam se nadao.

Čim su završili s jelom i po čistili kuhinju, na čemu su Jack i Lou inzistirali, njih se troje ukrcal o u taksi i pošlo u mrtva čnicu. Ušli su kroz prostor za ukrcaj i iskrcaj te p ošli ravno u mrtvozor-nikov ured. - Moj Bože! - prokomentirao je Marvin kad je ugleda o Jacka i Laurie. Rijetko se kada doga ñalo da se istodobno tijekom ve čeri pojave dva medicinska istražitelja. - Zar je do šlo do prirodne ka-tastrofe? - Gdje su ku ćepazitelji? - upita Jack. - Bili su u grobnici kad sam ih zadnji put vidio - odgovori Marvin. - Ozbiljno, što se doga ña? - Kriza identiteta - našali se Jack. Jack povede ostale do dvorane za obdukcije i odškri ne vrata. Marvin je imao pravo. Oba su kućepazitelja marljivo prala plo- čice na podu. 209 - Pretpostavljam da vas dvojica imate klju čeve šefova ureda -re če Jack. - Da, svakako - re če Daryl Foster. Daryl je radio u Uredu medicinskog istražitelja ve ć gotovo trideset godina. Njegov part-ner, Jim O"Donnel, bio je relat ivno novi djelatnik. - Moramo u ći onamo - re če Jack. - Ho ćete li nam otvoriti? Darvl je oklijevao. - Šef neka ko ne voli da se ljudi motaju po njegovom uredu - re če. - Ja ću preuzeti odgovornost - re če Jack. - Ovo je hitan slu- čaj. Osim toga, s nama je poru čnik detektiv Soldano iz policije, a on će paziti da ništa ne ukrademo. - Ne znam - nesigurno će Darvl. O čito mu je bilo neugodno, a nije ga se dojmio ni Jac kov smisao za šalu. - U tom slu čaju dajte meni klju č - reče Jack. Ispružio je ruku. - Tako vi ne ćete biti upleteni. S očitom nevoljkoš ću Darvl je skinuo dva klju ča sa svojeg lanca s klju čevima i pružio ih Jacku. - Jedan je za vanjski ured, a drugi je baš za ured dr . Binghama. - Vratit ću vam ih za pet minuta - obe ća Jack. Darvl nije odgovorio. - Mislim da smo zastrašili sirotog čovjeka - primijeti Lou ti-jekom vožnje dizalom do p rizemlja. - Kad Jack krene u pohod, čuvaj se! - našali se Laurie. - Birokracija me ljuti - re če Jack. - Uop će nema nikakve is-prike za skrivanje rendgenskih sn imki u šefovu uredu. Jack je otvorio vrata prednjeg ureda, a potom i vra ta Bingha-mova ureda. Upalio je svjetlo. Ured je bio prostran, s pisa ćim stolom ispred velikih prozora s lijeve strane i golemim stolom za sastanke s desne strane. Na čelu stola nalazio se pribor za držanje predavanja, uklju čuju ći školsku plo ču i osvijetljenu plo ču za gledanje rendgenskih snimki. - Gdje bismo trebali tražiti? - upita Laurie. 210 - Nadao sam se da će biti na plo či za gledanje snimki - re če Jack. - Ali ih ne vidim. Ovako ćemo, ja ću pogledati u pisa ćem stolu i ormaru za spise, a ti pogledaj na ovoj s trani. - Dobro - složi se Laurie. - Sto ću ja raditi? - upita Lou. - Ti samo budi tu i pazi da nešto ne ukrademo - re če Jack. Jack je izvukao nekoliko ladica ormara za spise, ali ih je brzo zatvorio. Rendgenske snimke cijeloga tijela kakve s u radili u mr-tva čnici uvijek su se nalazile u velikim fasciklima. To se nije moglo lako sakriti. - Ovo obe ćava - dovikne Laurie. Našla je hrpu rendgenskih sni mki u ormari ću to čno ispod plo če za gledanje. Podigla ih je na veliki stol i čitala imena. Našla je Franconijeve i izvukla ih iz hrpe. Vrativši se u suteren, Jack je uzeo rendgenske snim ke pliva ča i oba fascikla ponio u dvoranu za obdukcije. Vratio je klju čeve Binghamova ureda Darvlu i zahvalio mu. Daryl je samo kimnuo glavom. - U redu, ljudi! -Jack re če i pri ñe plo či za promatranje sni-maka. - Stigao je kriti čni trenutak. - Najprije je na plo ču posta-vio Franconijeve snimke, a potom one na koj ima se nalazilo tijelo bez glave. - Tko bi rekao - izgovori Jack nakon samo nekoliko trenu-taka promatranja. - Dugujem Laurie pet dolara! Laurie je pobjedni čki uzviknula, a Jack joj je dao novac. Lou se po češao po glavi i približio osvijetljenoj plo či kako bi bolje vi-dio snimke. - Kako to možete tak o brzo vidjeti? - upita. Jack mu je pokazao kvrgave sjenke metaka gotovo skr ivene masom sa čme na rendgenskim snimkama pliva ča, a zatim mu je pokazao da se meci na Franconijevi m snimkama nalaze to čno na istim mjestima. Tada mu je pokazao identi čno zacijeljene pri-jelome klju čne kosti, vidljive na rendgenskim snimkama oba ti-jela. 211

- Ovo je sjajno - re če Lou i protrlja ruke oduševljeno kao i Laurie. - S ad kad imamo corpus delicti, možda ćemo napredovati sa slu čajem. - A ja ću mo ći otkriti koji se vrag doga ñao s jetrom ovog momka - re če Jack. - A ja ću se možda odati potroša čkoj strasti s mojim novcem - doda Laurie i poljubi nov čanicu od pet dolara. - No najprije ću otkriti kako i zašto je ovo tijelo uop će nestalo odavde. Ravmond nije mogao spavati iako je uzeo dvije table te za spavanje pa je kliznuo iz kreveta kako ne bi uznemirio Darlene. Zapravo ga to nije puno brinulo. Darlene je tako čvrsto spavala da bi joj se strop mogao srušiti na glavu, a ona se ne bi ni poma-knul a. Ravmond je bos otišao u kuhinju i upalio svjetlo. N ije bio gladan, ali je mislio da će mu malo toplog mlijeka smiriti želudac. Još od šoka što ga je doži vio kad su ga primorali da pogleda uža-san prizor u prtljažniku forda mu čila ga je žgaravica. Pokušao je to riješiti s Maalo xom, Pepcid AC-om, i na kraju s Pepto-Bismo-lom. Ništa nije pomagalo. Ravmond se nije naro čito snalazio u kuhinji, uglavnom zato što nije znao gdje se što nalazi. Stoga je prili čno potrajalo dok nije ugrijao mlijeko i našao odgov araju ću čašu. Kad je to obavio, ponio je mlijeko u svoju radnu sobu i sjeo za pisa ći stol. Nakon što je otpio nekoliko gutljaja, opazio je da su tri i pet-naest ujutro. Iako mu je u glavi bilo prili čno maglovito zbog ta-bleta za spavanje, uspio je iz računati da je u Zoni prošlo devet sati, a to je dobro vrijeme za nazivanje Siegfrieda Spalleka. Gotovo je trenutno dobio vezu. U to je doba telefon ski pro-met sa Sjevernom Amerikom bio minimalan. Aurielo se odmah javio i spojio Ravmonda s upraviteljem. - Rano si ustao - primijeti Siegfried. - Kanio sam te nazvati za četiri ili pet sati. - Nisam mogao spavati - re če Ravmond. - Što se tamo do-ga ña? Kakve probleme stvara Kevin Marshall? 212 - Vjerujem da smo riješili te probleme - odgovori S iegfried. Ukratko je ispri čao što se dogodilo i pohvalio Bertrama Ed-wardsa jer ga je upozorio na K evina pa su ga slijedili. Rekao je da su Kevina i njegove prijateljice tako prestrašili da se više ne će usuditi ni pri ći otoku. - Kako to misliš, prijateljice - upita Ravmond. - K evin je uvijek bio samotnik. - Bio je u društvu žene koja radi na reproduktivnoj tehnolo-giji i jedne medicinske sestre iz kirurške ekipe - objasni Sieg-fried. - Iskreno re čeno, čak nas je i to iznenadilo jer je uvijek bio takav m amlaz, ili kako vi Amerikanci zovete takve društveno neprilago ñene osobe? - Čudak - re če Ravmond. - Tako je - re če Siegfried. - Pretpostavljate da ga je na pokušaj odlaska na ot ok naveo dim što ga zabrinjava? - Tako kaže Bertram Edwards - re če Siegfried. - Bertram je predložio nešto pametno. Reći ćemo Kevinu da je tamo bila ekipa radnika koja je gradil a most preko potoka koji otok dijeli na dva dijela. - Ali nije bila - re če Ravmond. - Jasno da nije - obrecne se Siegfried. - Posljednj a ekipa rad-nika na otoku bila je ona koja je gradi la potporanj za most s kopna. Naravno, Bertram je onam o poslao nekoliko ljudi kad su prebacivali onih stotinjak kaveza. - Ne znam ništa o kavezima na otoku - za čudi se Ravmond. - O čemu to govoriš? - Bertram je u posljednje vrijeme po čeo zanovijetati da odu-stanemo od ideje o bonobima u izolaciji na otoku - objasni Sieg-fried. - Drži da bismo bono be trebali dovesti u Životinjski centar i nekako ih sakriti. - Želim da ostanu na otoku - odlu čno će Ravmond. - Takav sam dogovor sklopio s GenSvsom. Mogli bi prekinuti program ako životinje dovedemo unutra. Užasno se boje loše reklame. 213 - Znam - reče Siegfried. - To čno sam to rekao Bertramu. Razumije, ali ipak želi o staviti kaveze na otoku, za svaki slu čaj. U tome ne vidim ništa loše. Zapravo, dobro je b iti spreman za neo čekivane situacije. Ravmond nervoznom rukom pro ñe kroz kosu. Nije želio čuti ni za kakve neo čekivane situacije. - Kanio sam te pitati kako da postupimo s Kevinom i že-nama - nastavi Siegfried. - Ali mislim da je situacija pod kontro-lom s obzirom na to da smo im utjerali strah u kosti, a dat ćemo im i objašnjenje za dim. - Nisu stigli na otok, je li? - upita Ravmond. - Ne, bili su samo do skele. - Ne volim čak ni to da netko onuda njuška.

- Shvaćam - reče Siegfried. - Zbog navedenih razloga ne vje-rujem da će se Kevin onamo vratiti. No da budemo sigurni, ne-koliko ću dana ondje ostaviti marokanskog stražara i jedini cu ek-vatogvinejskih vojnika, pod uvjetom da se slažeš. - To je u redu - re če Ravmond. - No reci mi, što ti misliš o dimu s oto ka, pod pretpostavkom da Kevin ima pravo? - Ja? - začudi se Siegfried. - Uop će me nije briga što rade one životinje na otoku. Sv e dok ostaju ondje i sve dok su zdrave. Zar tebe to mu či? - Ni najmanje. - Možda bismo im trebali poslati nekoliko nogometni h lopti - re če Siegfried. - To bi ih moglo zaokupiti. - Od srca se nasmi-jao. - Ne čini mi se da je tu nešto smiješno - razdraženo će Rav-mond. Ravmondu se Siegfried nije sviñao, iako je cijenio na čin na koji je postizao disciplinu i upravljao Zonom . Mogao ga je za-misliti za njegovim stolom, okruženog prepariranom menažeri -jom i lubanjama. - Kad ćeš do ći po pacijenta? - upita Siegfried. - Rekli su mi da se fantasti čno oporavlja te je spreman za povratak. - Čuo sam - re če Ravmond. - Nazvao sam Cambridge, a do ći ću čim bude slobodan GenSvsov zrakoplov. Za dan ili dva. 214 - Obavijesti me - re če Siegfried. - Sredit ću da te u Bati čeka automobil. Ravmond spusti slušalicu i odahne od olakšanja. Bil o mu je drago što je nazvao Afriku jer je dio njegove tjeskobe proizlazio iz Siegfriedove uznemir uju će poruke o problemu s Kevinom. Bilo je dobro znati da je ta kriza riješena. Zapravo, Ravmo ndu se činilo da bi se ponovno osje ćao kao onaj stari samo kad bi iz glave mogao izbaciti sje ćanje na fotografiju sebe iznad tijela Cindy Carlson . 215 13.POGLAVLJE ? S. OŽUJKA 1 997. i 2.do . COGO, EKVATORIJALNA GVINEJA Kevin uop će nije bio svjestan vremena kad je kucanje preki-nu lo njegovu napetu koncentraciju nad kompjutorskim ekranom pred kojim je proveo nekoliko sati. Otvorio je vrata svog labora-torija, a vani je stajala Melanie. Pozdravila ga je i ušla. Nosila je veliku papirnatu vre ćicu. - Gdje su ti tehni čari? - upita. - Dao sam im slobodan dan - odgovori Kevin. - Danas io-nako ništa ne bih postigao pa sam im rekao neka uživaju na suncu. Sezona kiša dugo je trajala, a vratit će se prije nego se okrenemo. - Gdje je Candace? - upita Melanie. Odložila je svo j paket na laboratorijsku klupu. - Ne znam - reče Kevin. - Nisam je vidio niti s njom razgo-varao o tkako smo je jutros iskrcali ispred bolnice. Bila je to duga no ć. Nakon što su se u hladnja či patologije skrivali više od jednog sata, Melanie je nagovorila Kevina i Can-dace da se odšuljaju do sob e za dežurstvo što ju je Melanie imala na raspolaganju u Životinjskom centru. Svi su ostali o ndje i vrlo malo spavali sve do jutarnje promjene smjene. Stopivši se s mno-štvom djelatnika koji su dolazili i odlazili, uspjeli su se bez pro-blema vratiti u Cogo. 216 - Znaš li kako možemo stupiti u vezu s njom? - upit a Mela-nie. - Valjda možemo jednostavno nazvati bolnicu i zamol iti da je pozovu - predloži Kevin. - Osim ako nije u svojoj sobi u Kona- čištu, što je vjerojatnije jer se Horace Winchester dobro osje ća. -Konačištem su nazivali ku ću u kojoj je odsjedalo bolni čko osob-lje na proputovanju. Bila je odvojena od bo lničko-laboratorijskog kompleksa. - Imaš pravo! - složi se Melanie. Podigla je slušal icu i rekla telefonistici neka je spoji s Candacino m sobom. Candace se javila nakon tre će zvonjave. O čito je spavala. - Kevin i ja idemo na otok - bez uvoda izgovori Mel anie.- Ideš li i ti, ili ćeš ostati ovdje? - O čemu to govoriš? - nervozno će Kevin. Melanie mu kretnjom pokaže neka šuti. - Kada? - upita Candace. - Čim do ñeš ovamo - odgovori Melanie. - Mi smo u Kevi-novu l aboratoriju. - Trebat će mi dobrih pola sata - re če Candace. - Moram se istuširati. - Čekat ćemo te - obe ća Melanie i spusti slušalicu.

- Melanie, jesi li poludjela? - upita Kevin. - Mora mo čekati da pro ñe neko vrijeme prije nego riskiramo još jedan posjet otoku. - Ova cura ne misli tako - re če Melanie i prstom se udari po prsima. - Što prije poñemo, to bolje. Otkrije li Bertram da ne-dostaje klju č, mogao bi promijeniti bravu, a mi bismo se opet na -šli na početku. Osim toga, kao što sam sino ć rekla, o čekuju da ćemo drhtati od straha. Nije im ni na kraj pameti da bismo od-mah mogli ponovno pokušati. - Ne vjerujem da sam spreman za ovo - re če Kevin. - O, doista? - prezirno će Melanie. - Hej, ti si po čeo govoriti o zabrinutosti u vezi s onim što smo stvorili. A ja sam sada doista zabrinuta. Jutros sa m vidjela još indikativnih dokaza. - Kao što? - upita Kevin. 217 - Bila sam u prostoru predvi ñenom za bonobe u Životinj-skom centru - re če Melanie. - Pazila sam da me nitko ne vidi, zato se nemoj odmah uzrujavati. T rebalo mi je više od sat vre-mena, ali sam uspjela prona ći jednu majku s transgeni čnim mla-dun četom. - I? - upitno će Kevin. Nije bio siguran želi li čuti ostatak. - Mladun če je hodalo naokolo na stražnjim nogama, baš kao ti i ja, za cijelo vrijeme koliko sam ih promatrala - re če Melanie. Njezine su tamne o či bljesnule, a u njima se pojavilo nešto nalik bije su. - Ponašanje koje smo nekad smatrali slatkim definitiv no je dvonožno. Kevin kimne i pogleda u stranu. Melaniena ga je žes tina obeshrabrivala, a njezine su rije či naglašavale sve njegove stra-hove. . - Moramo sa sigurnoš ću znati kakvo je stanje tih stvorenja -re če Melanie. - A to možemo u činiti samo ako odemo onamo. Kevin kimne. - Zato sam napravila nekoliko sendvi ča - reče Melanie i po-kaže papirnatu vre ćicu što ju je donijela sa sobom. - Recimo da idemo na piknik. - I ja sam jutros naišao na nešto što me iznova uzn emirilo -re če Kevin. - Pokazat ću ti. - Dohvatio je stolac i povukao ga do svog ra čunala. Pokazao je Melanie neka sjedne, a potom je i sam sjeo. Preletio je prstima preko tipkovnice. Uskoro se na ekranu pojavio grafi čki prikaz Išla Francesce. - Programirao sam kompjutor da nekoliko sati prati aktivno-sti svih sedamdeset tri bonoba na otoku - objasni Kevin. - Zatim sam zgusnuo podatke tako da sam mogao gledati ubrzano. Po-gledaj što sam dobio. Kevin klikne mišem kako bi po čeo prikaz. Mnoštvo crvenih to čkica hitro se kretalo u čudnim geometrijskim oblicima. Trajalo je samo nekoliko se kundi. - Podsje ća me na čeprkanje kokoši - re če Melanie. - Osim ovih dviju to čkica - re če Kevin. Pokazao je dvije cr-vene to čke. 218 - Oni se o čito nisu puno kretali - primijeti Melanie. - Točno - reče Kevin. - Stvorenje broj šezdeset i stvorenje broj šezdeset sedam. - Kevin ispruži ruku i uzme zemljovid što ga je nehotice uzeo iz Bertramov a ureda. - Odredio sam po-ložaj broja šezdeset na mo čvarnoj čistini odmah južno od Lago Hippo. Sude ći prema zemljovidu tamo nema niti jednog stabla. - Kako ti to tuma čiš? - upita Melanie. - Strpi se - re če Kevin. - Zatim sam smanjio površinu što je pokriv a mreža tako da sam dobio prikaz podru čja petnaest za petnaest metara to čno onog dijela otoka gdje se nalazio broj šez-deset . Pokazat ću ti što se dogodilo. Kevin utipka podatke i klikne kako bi prikazivanje ponovno po čelo. Još se jednom vidjelo crveno svjetlo što je predstavljalo stvorenje broj šezdese t. - Uopće se nije pomaknuo - primijeti Melanie. - Bojim se da nije. Misliš li da spava? - Usred jutra? - upita Kevin. - A uz takvo pra ćenje iz bli-zine, čak bi se moralo vidjeti i okretanje u snu. Sustav je tako osjetljiv. - Ako ne spava, što onda radi? - upita Melanie. Kevin slegne ramenima. - Ne znam. Možda je našao na čin za uklanjanje svog kompjutorskog čipa. - Tako nešto mi nikad nije palo na pamet - re če Melanie. - To je zastrašuju ća pomisao. - Jedini drugi odgovor bio bi da je bonobo umro - r eče Kevin. - Pretpostavljam da je i to mogu će - složi se Melanie. - No mislim da nije baš vjero jatno. To su mlade, iznimno zdrave ži-votinje. Pobrinuli smo se da tako bude. Nalaze se u okruženju bez prirodnih neprijatelja, a imaju više nego dovoljno hrane.

Kevin uzdahne. - Bez obzira o čemu je rije č, to me zabri-njava, te ako po ñemo na otok, držim da bismo trebali pogledati što se dogodilo. 219 - Pitam se zna li Bertram za to? - upita Melanie. - To je pri-li čno loše za program u cjelini. - Pretpostavljam da bih mu trebao re ći. - Pričekajmo dok ne odemo tamo. - To se samo po sebi razumije. - Jesi li još nešto otkrio pomo ću ovog programa? - Jesam - re če Kevin. - Uglavnom sam potvrdio svoju prijaš-nju s umnju da se koriste špiljama. Gledaj! Kevin je promijenio koordinate mreže na kompjutorsk om ekranu pa je sad prikazivala odre ñeni dio strmine od kre čnjaka. Tada je zatražio podatke o aktivnostima vlas titog dvojnika, stvo-renja broj jedan. Melanie je promatrala kako crvena to čkica stvara geometrijski oblik, a potom nestaje. Ta da se pojavila na istome mjestu i na-pravila još jedan ge ometrijski oblik. Sli čno se ponovilo i po tre ći put. - Valjda se moram složiti s tobom - re če Melanie. - Doista se čini da tvoj dvojnik ulazi i izlazi iz stijene. - Kad po ñemo onamo, mislim da bismo svakako trebali po-traži ti svoje dvojnike - re če Kevin. - Oni su najstarija stvorenja te ako se neki transgeni čni bonobi ponašaju poput praljudi, to bi trebali bi ti oni. Melanie kinine. - Pri pomisli na suo čavanje sa svojom dvoj-nicom hvata me jeza. No tamo nećemo imati baš puno vremena. S obzirom na trideset kvadr atnih kilometara otoka bit će iznimno teško na ći točno odre ñeno stvorenje. - Griješiš - re če Kevin. - Imam aparate što ih koriste prili-kom od voñenja. - Ustane i pri ñe pisaćem stolu. Kad se vratio, nosio je lokator i odre ñivač smjera što mu ih je Bertram dao. Po-kazao je apara te Melanie i objasnio joj kako se upotrebljavaju. Mela nie je to impresioniralo. - Gdje je ta cura? - upita Melanie i pogleda na sat . - Htjela sam da tijekom pauze za ru čak obavimo taj posjet na otok. - Je li Siegfried jutros s tobom razgovarao? - upit a Kevin. 220 - Ne, to je obavio Bertram - odgovori Melanie.- Dje lovao je doista ljutito i rekao je da sam ga razočarala. Možeš li to zamis-liti? Želim re ći, zar bi me to trebalo slomiti, ili tako nešto? - Je li ti dao neko objašnjenje za dim što sam ga v idio? -upita Kevin. - O, da - reče Melanie. - Ispri čao je cijelu pri ču o tome kako mu je Siegfried tek sada rekao da je tamo bila ekipa ljudi koja je gradila most i spaljivala smeće. Tvrdio je da se to činilo bez nje-gova znanja. - To sam i mislio - re če Kevin. - Siegfried me pozvao k sebi odmah iza dev et. Ispri čao mi je istu pri ču. Čak mi je rekao da je upravo razgovarao s dr. Lvonso m te da smo i njega razo čarali. - Još malo i rasplakat ću se - sarkasti čno će Melanie. - Ne vjerujem da je govorio istinu o ekipi radnika - reče Ke-vin. - Jasno da nije - re če Melanie. - Želim re ći, Bertram uvijek želi znati o svemu što se doga ña na Išla Francesci. Kao da misle da smo se ju čer rodili. Kevin ustane, smušeno se stane motati naokolo, a po tom se zagleda kroz prozor prema udaljenom otoku. - Što te sada mu či? - upita Melanie. - Siegfried - re če Kevin. Ponovno pogleda Melanie. - Nje-govo upozor enje da će na nas primijeniti ekvatogvinejski zakon. Podsjetio nas je da bi se od lazak na otok mogao kazniti smr ću. Ne misliš li da bismo trebali ozbiljno shvatiti njegovu prijetnju? - Ne, dovraga! - usklikne Melanie. - Kako možeš biti tako sigurna? - re če Kevin. - Ja se bojim Siegfrieda. - I ja bih ga se bojala da sam odavde - re če Melanie. - Ali mi nismo odavde. Mi smo Amerikanci . Dok smo u Zoni, na nas se primjenjuje dobri stari ameri čki zakon. Najgore što nam se može dogoditi je dobivanje otkaza. A kao što sam sino ć rekla, nisam sigurna da bi me to ražalostilo. U po sljednje me vrijeme Manhattan sve više privla či. - Volio bih da imam tvoje samopouzdanje - re če Kevin. 221 - Je li tvoje jutrošnje poigravanje s ra čunalom potvrdilo da se bonobi zadržavaju u dvjema g rupama? Kevin kimne. - Prva je grupa ve ća i boravi u blizini špilja. U njoj je ve ćina starijih bonoba, uklju čuju ći naše dvojnike. Druga se grupa nalazi u šumovitom po dru čju sa sjeverne strane Rio Di-viso. Sastoji se uglavnom od mla ñih životinja, iako je s njima stvorenje tre će po starosti. To je dvojnik Ravmonda Lvonsa.

- Vrlo zanimljivo - primijeti Melanie. - Zdravo, ljudi! - dovikne im Candace koja je bez k ucanja ušla u ured. - Jesam li se dugo zadržala? Čak nisam ni kosu osu-šila. - Umjesto uobi čajene frizure, vlažnu je kosu za češljala una-trag. - Nisi - odgovori Melanie. - A ti si jedina bila to liko pa-metna da malo odspavaš. Moram priznati, iscrpljena sam. - Je li Siegfried Spallek stupio u vezu s tobom? - upita Ke-vin. - Oko devet i trideset - re če Candace. - Probudio me iz du-boka sna. Nadam se d a nisam izvalila neku glupost. - Sto ti je rekao? - upita Kevin. - Zapravo je bio vrlo ljubazan - odgovori Candace. - Cak se ispri čao zbog onoga što se sino ć dogodilo. Tako ñer je imao ob-jašnjenje za dim što se pojavljivao n a otoku. Rekao je da je rije č o radnoj ekipi koja je spaljivala suho grmlje. - Nama su servirali istu pri ču - reče Kevin. - Što mislite o tome? - upita Candace. - Ne vjerujemo im - re če Melanie. - Previše je prozirna. - To sam i ja zaklju čila - reče Candace. Melanie pograbi svoju papirnatu vre ćicu. - Krenimo ve ć jed-nom. - Imaš li klju č? - upita Kevin. Uzeo je lokator i pokaziva č smjera. - Jasno da imam klju č - odgovori Melanie. Dok su izlazili, Melanie je rekla Candace da je pon ijela ru čak za njih. - Sjajno! - usklikne Candace. - Umirem od gladi. 222 - Čekajte trenutak - izusti Kevin kad su stigli do stu bišta. - Nešto mi je upravo palo na pamet. Ju čer su nas zacijelo slije-dili. Jedino tako može se obj asniti na čin na koji su nas iznenadili. Jasno, to zapravo zna či da su mene slijedili jer sam ja s Bertra-mom Edwa rdsom razgovarao o dimu na otoku. - To si dobro zaklju čio - reče Melanie. Troje se ljudi na trenutak me ñusobno pogledavalo. - Sto bismo trebali u činiti? - upita Candace. - Ne želimo da nas ponovno slijede. - Kao prvo, ne bismo smjeli po ći mojim automobilom - re če Kevin. - Gdje je tvoj, Melanie? Budu ći da nema kiše i sve je suho, možemo i bez pogona na četiri kota ča. - Dolje, na parkiralištu - re če Melanie. - Upravo sam se do-vezla iz Životinjskog centra. - Je li te netko slijedio? - Tko zna? - re če Melanie. - Nisam pazila na to. - Hmmm - zamišljeno će Kevin. - Ipak mislim da bi mene slijedili, ako uo pće nekoga slijede. Zato, Melanie, po ñi dolje, sjedni u automobil i kreni ku ći. - Sto ćete vas dvoje? - U podrumu postoji tunel koji vodi sve do elektri čne cen-trale. Zadrži se kod ku će pet minuta, a zatim doñi po nas kraj centrale. Postoje pokrajnja vrata što se otvaraju izravno na parki-ralište. Znaš na koje mjesto mislim? - Mislim da znam - re če Melanie. - Dobro - zaklju či Kevin. - Vidjet ćemo se tamo. Rastali su se u prizemlju. Melanie je izašla na pod nevnu vre-linu, a Candace i Kevin sišli su u podrum. Nakon petnaest minuta hoda Candace je prokomentiral a da su podzemni hodnici nalik labirintu. - Sva elektri čna energija dolazi iz istog izvora - objasni Ke-vin . - Tuneli povezuju sve glavne zgrade osim Životinjskog cen-tra koji ima vlastitu elektri čnu centralu. - Čovjek bi se ovdje mogao izgubiti - primijeti Candac e. 223 - Ja sam se izgubio - prizna Kevin. - Nekoliko puta . No us-red kišne sezone ovi su tuneli vrlo prikladni. U njima je suho i svježe. Kad su se približili elektri čnoj centrali, mogli su čuti i osjetiti vibracije turbina. Metalnim su se stubištem popeli do pokrajnjih vratiju. Melanie se parkirala ispod velikog stabla pa je napravila krug i pokupila ih čim su se pojavili na vratima. Kevin je sjeo na stražnje sjedalo, a Candace sprije da. Melanie je odmah krenula. Prijala im je klimatizacija u automobilu s ob-zirom na sparinu i stopostotnu vlagu zraka. - Jesi li vidjela štogod sumnjivo? - upita Kevin. - Baš ništa - re če Melanie. - Neko sam se vrijeme vozila na-okolo, k ao da obavljam neke poslove. Nitko me nije slijedio. Si-gurna sam devedeset deve t posto.

Kevin je pogledao kroz stražnje staklo Melaniene ho nde te je motrio na podru čje oko elektri čne centrale što je ostajalo za njima, a potom se izgub ilo iz vida. Nisu se pojavili nikakvi ljudi i nijed an automobil ih nije slijedio. - Rekao bih da dobro izgleda - re če Kevin. Sagnuo se na stražnjem sjedalu tako da ga se što manje vidi. Melanie je vozila duž sjevernog ruba gradi ća. Tijekom vožnje Candace je uzela sendvi č. - Nije loše - izjavi Candace kad je zagrizla sendvi č od pšeni č-nog kruha s tunom. - Naručila sam ih u kantini Životinjskog centra - objasni Me-lanie. - Sokovi su na dnu vre ćice. - Hoćeš li i ti, Kevine? - upita Candace. - Valjda - re če Kevin. Ostao je na svome mjestu. Candace mu je do dala sendvi č i sok izme ñu naslona prednjih sjedala. Uskoro su se našli na cesti što je vodila na istok, prema do-moroda čkom selu. Kevin je iz svog položaja mogao vidjeti samo vrhove stabala pokriven ih lijanama što su rasla uz cestu, te prugu magli často plavog neba. Bilo je dobro vidjeti sunce nakon toliko mjeseci oblaka i kiše. - Slijedi li nas tkogod? - Kevin će nakon nekog vremena. 224 Melanie pogleda u retrovizor. - Nisam vidjela niti jedno vo-zilo - re če. Ni u jednom ni u drugom pravcu nisu se kretala vo-zila, ali je po cesti bil o puno žena koje su na glavama nosile raz-novrsne terete. Nakon što su prošli parkiralište ispred prodavaonic e u domo-roda čkom selu i krenuli stazom što je vodila do prostora s kojeg se prelazilo na otok, Ke vin se uspravio na sjedalu. Više se nije brinuo hoće li ga netko vidjeti. Svakih se nekoliko minuta os vr-tao kako bi bio siguran da ih nitko ne slijedi. Iako to nije htio priznati ženama, bio je na rubu s a živcima. - Uskoro bismo trebali nai ći na deblo u koje smo sino ć uda-rili - upozori Kevin. - Ali nismo prešli preko njega kad su nas vodili na trag - pri-mijeti Melanie. - Zacijelo su ga maknuli . - Imaš pravo - re če Kevin. Dojmila ga se činjenica da se Me-lanie toga sje ćala. Nakon pucnjave iz automatskog oružja, Kevin se tek maglovito sje ćao pojedinosti iz prethodne no ći. Kevin je shvatio da se približavaju cilju pa se pom aknuo na-prijed da bi mogao gledati kroz vjetrobran. Iako je podnevno sunce pržilo, njihovi pogledi nisu mogli prodrijeti kroz gusto ra-slinje što je obrubljivalo cestu, pa im je vidljivost bila podjednako ograni čena kao i prethodne ve čeri. Malo je svjetlosti prodiralo kroz gustu vegetaciju; bilo je kao da se voze izme ñu dva zida. Stigli su do čistine i zaustavili se. Garaža im je bila s lijeve strane, a s desne su vidjeli po četak staze što je vodila do obale i mosta. - Hoću li voziti skroz do mosta? - upita Melanie. Kevino va se nervoza uve ćala. Mučila ga je pomisao da bi se mogli na ći u slijepoj ulici. Razmišljao je o vožnji do obale , ali je zaklju čio da tamo ne će biti dovoljno mjesta za okretanje automo-bila. To bi zna čilo da bi se morali vra ćati unatrag. - Predlažem da ovdje parkiramo - re če Kevin. - Ali bilo bi dobro najprije okrenuti auto mobil. 225 Kevin je o čekivao prepirku, ali je Melanie bez rije či po čela okretati automobil. Nisu spominjali činjenicu da će morati pje-šice pro ći kraj mjesta gdje su na njih pucali. Melanie je okrenula automobil. - U redu, ljudi, tu smo - ve-dro će ona nakon što je povukla ru čnu kočnicu. Pokušavala ih je oraspoložiti i ohrabriti. Sv i su bili napeti. - Upravo mi je palo na pamet nešto vrlo neugodno - reče Kevin. - Sto je sad? - upita Melanie pogledavši ga u retro vizoru. - Možda bih se tiho trebao prikrasti mostu i provje riti da ni-koga nema u blizini - re če Kevin. - Tko bi mogao biti u blizini? - upita Melanie, ali je i njoj palo na pamet da bi mogli imati neželjen o društvo. Kevin duboko udahne kako bi prikupio hrabrost i iza ñe. - Bilo tko - re če. - Čak i Alphonse Kimba. - Podigne hla če i krene. Staza što je vodila do obale bila je okružena tako gustom ve-getacijom da je još više podsje ćala na tunel nego staza kojom su došli do čistine. Čim je Kevin stupio na stazu, zavila je udesno. Svod od stabala i povijuša uvelike je smanjio pristup svjet lu. Sre-dišnja traka trave bila je tako visoka da j e staza više podsje ćala na dva odvojena puteljka. Kevin je prošao prvi zavoj i stao. Nezamjenjivi zvu k čizama što tr če po vlažnom tlu u kombinaciji sa zveckanjem metala iza-zvao mu je mu čninu u želucu. Staza je ispred njega skretala uli-j evo. Kevin je zadržao dah. U idu ćem je trenutku ugledao grupu ekvatogvinejskih vojni ka u kamuflažnim odorama kako se pojav-ljuje iza zavoja i tr či prema njemu. Svi su nosili kineske puške.

Kevin se naglo okrenuo na peti i jurnuo natrag staz om brzi-nom kakvom još nikad nije tr čao. Kad je stigao do čistine, vik-nuo je Melanie da moraju bježati. Stiga vši do automobila, naglo je otvorio vrata i bacio se unutra. Melanie je pokušavala upaliti motor. - Sto se dogod ilo? - vri-sne. - Vojnici! - zakriješti Kevin. - Cijela gomila! 226 Motor automobila je zaurlao. Istodobno su se vojnic i pojavili na čistini. Jedan je viknuo kad je Melanie pritisnula papu čicu gasa. Maleni je automobil posko čio prema naprijed, a Melanie se borila s volanom. P rolomila se paljba, a stražnje se staklo honde razletjelo u tisu će komadi ća. Kevin se ispružio na stražnjem sje-dalu. Candace je vrisnula kad se i staklo njezinog prozor a razle-tjelo na komadi će. Staza je skretala lijevo odmah po izlasku s čistine. Melanie je uspjela zadržati automobil na st azi, a zatim je dala gas do daske. Kad su prešli sedamdese tak metara, odjeknula je još jedna paljba. Nekoliko je zalutalih metaka prozujalo iznad automo bila kad je Melanie zašla u još jedan lagani zavoj. - Dobri Bože! - izusti Kevin kad je sjeo i otresao sa sebe dje-li će stakla. - Sad sam doista bijesna - re če Melanie. - Ovo se ne bi moglo opisati kao pucanje iznad glave. Pogledajte to stražnje staklo! - Mislim da želim u mirovinu - re če Kevin. - Oduvijek sam se bojao tih vojnika, a sad znam zašto. - Pretpostavljam da nam klju č za most ne će puno pomo ći -primijeti Candace. - Kakva šteta nakon što smo se toliko namu- čili da ga se domognemo. - To me vraški iritira - složi se Melanie. - Morat ćemo na-praviti alternativni plan. - Ja idem u krevet - re če Kevin. Nije razumio te žene; dje-lovale su neustr ašivo. Položio je ruku na srce; tuklo je brže nego ikad ranije. 227 14.POGLAVLJE 6. OŽUJKA 1 997. 6.45 NEW YDRK CITY Jack je naglo ubrzao pa je uspio uhvatiti zeleno sv jetlo na ra-skrižju Prve avenije i Tridesete ulice. Projurio je kroz raskrižje bez usporavanja. Zaletio se uzbrdo prilazom do mrtva čnice te je zako čio u zadnjem trenutku. Za čas je zaklju čao bicikl i krenuo prema uredu Janice Jaeger, istra žiteljice sudske .medicine iz no ćne smjene. Jack je osje ćao uzbu ñenje. Nakon što su s gotovo stopostot-nom sigurnoš ću utvrdili da je njegov pliva č Carlo Franconi, Jack je slabo spavao. Nekoliko je puta telefonom razgovarao s Janice, a na koncu ju je zamolio da nabavi kopije svih Franconij evih po-vijesti bolesti iz Op će bolnice Manhattan. Prethodnom je istra-gom utvrdila da je Franconi ond je bio hospitaliziran. Jack je tako ñer zamolio Janice da mu iz stola Barta Arnolda izva di telefonske brojeve svih europskih organizacija za distribu-ciju ljudskih organa. Zbog vremenske razlike od šest sati Jack je po čeo nazivati iza tri sata ujutro. Najviše ga je zanimal a organi-zacija pod imenom Europska zaklada za transplantacije iz Ni-zozemske. Oni nisu imali poda taka o nedavnoj transplantaciji je-tre Carlu Franconiju pa je Jack nazvao sve organizacije čije je brojeve imao. To su bile organizacije iz Francuske, Engleske, Ita-lije, Švedske, Ma ñarske i Španjolske. Nitko nije imao pojma o 228 Carlu Franconiju. Povrh toga, ljudi s kojima je raz govarao rekli su mu da bi bila velika rijetkost da stranac dobije takvu trans-plantaciju jer je u ve ćini zemalja postojala lista čekanja sastavljena od njihovih državljana. Nakon samo nekoliko sati sna Jacka je razbudila nje gova ra-doznalost. Nije mogao ponovno zaspati pa je odlu čio ranije po ći u mrtva čnicu i pregledati materijal što ga je Janice prikup ila. - Tako mi svega, ti se doista trudiš - prokomentira la je Ja-nice kad se Jack pojavio na njezinim vratima. - Ovakvi slu čajevi čine sudsku medicinu zabavnom - re če Jack. - Kako si prošla u Op ćoj bolnici Manhattan? - Dobila sam puno materijala - re če Janice. - Gospodin Franconi je tijekom godina nek oliko puta primljen u bolnicu, uglavnom zbog hepatitisa i ciro ze. - Ah, zaplet postaje sve zanimljiviji - re če Jack. - Kad je zad-nji put hospitaliziran? - Prije otprilike dva mjeseca - odgovori Janice. - Ali nije obavljena transplantacija. Spominje se, al i ako mu je bila presa- ñena jetra, to se nije dogodilo u Op ćoj bolnici Manhattan. - Pru-žila je Jacku debeli fascikl. Jack je odvagnuo paket i nasmiješio se. - Čini se da imam puno materijala za čitanje.

- Meni se čini da se puno toga ponavlja - primijeti Janice. - Sto je s njegovim lije čnikom? - upita Jack. - Je li imao jed-nog odre ñenog, ili ih je mijenjao? - Uglavnom jednoga - re če Janice. - Dr. Daniel Levitz u Pe-toj aveniji, izm eñu Šezdeset četvrte i Šezdeset pete ulice. Broj njegova ureda zapisan je na vanjskom dijelu fascikla. - Djelotvorna si - primijeti Jack. - Trudim se - re če Janice. - Jesi li imao sre će s europskim organizacijama? - Baš nikakve - re če Jack. - Reci Bartu neka me nazove čim do ñe. Moramo ponovno pokušati sa svim centrima za transplan-taciju u našoj zemlji sad kad imamo ime. 229 - Ako Bart ne do ñe dok sam ovdje, ostavit ću mu poruku na stolu - obe ća Janice. Jack je zviždukao dok je hodao prema zajedni čkoj prostoriji. Ve ć je mogao osjetiti okus kave dok je sanjario o euforiji kakvu mu je uvijek pružala prva dnevna šalica. No kad je stigao, shvatio je da je previše uranio. Vinnie Amendola tek je pripremao ka vu. - Požuri s tom kavom - re če Jack i spusti teški paket na me-talni stol za koj im je Vinnie obi čno čitao novine. - Jutros je rije č o hitnom slu čaju. Vinnie mu nije odgovorio, što nije bilo u skladu s njegovim karakterom, a Jack je to zamijetio. - Zar si još uvijek loše raspo-ložen? Vinnie i dalje nije odgovarao, ali je Jacka ve ć zaokupilo nešto drugo. Ugledao je naslove u Vinniejevim novinama: PRONA- ĐENO FRANCONIJEVO TIJELO. Ispod naslova manjim je sl ovima pisalo: Franconijevo je tijelo dvadeset četiri sata čamilo u Uredu medicinskog istražitelja prije utvr ñivanja identiteta. Jack sjedne kako bi pro čitao članak. Kao i obi čno, u članku se osje ćao sarkazam te implikacija da su gradski medicinski istra-žitelji šeprtlje. Jacku se učinilo zanimljivim da je novinar imao dovoljno podataka za pisanje članka, ali je izgledalo da ne zna kako je tijelo st iglo bez glave i ruku zbog namjernog pokušaja prikrivanja identiteta. U članku se nije spominjala ni rana od sa č-marice u gornjem desnom kvadrantu. Vinnie je zgotovio kavu i prišao stolu za kojim je Jack čitao. Nestrpljivo je prebacivao težinu s jedne na drugu nogu. Kad je Jack kona čno podigao pogled, Vinnie razdraženo re če: - Molim te lijepo! Želio bih natrag svoje novine. - Jesi li vidio ovaj članak? - upita Jack i šakom udari po na-slovnoj str anici. - Je, vidio sam ga - odgovori Vinnie. Jack je odolio iskušenju da ispravi njegov govor. - Je li te iz-nenadio? Mislim, kad smo ju čer obavljali obdukciju, je li ti koji put palo na pamet da bi to mogao biti Franconi? - Nije, zašto bi? 230 - Ne kažem da je trebalo - re če Jack. - Samo te pitam je li ti palo na pamet. - Nije - reče Vinnie. - Vrati mi moje novine! Zašto ne kupiš sv oje? Uvijek čitaš moje. Jack ustane, gurne Vinnieju njegove novine i podign e fascikl što mu ga je Janice pripremila. - U posljednje si vrijeme doista čudan. Možda ti je potreban odmor. Brzo se pretvaraš u staro gun ñalo. - Ja barem nisam škrtac - odbrusi Vinnie. Podigne s voje no-vine i namjesti stranice što ih je Jack pomiješao. Jack je pošao do aparata za kavu i napunio si šalic u do vrha. Ponio ju je do stola za kojim se stvarao raspored rada. Zado-voljno pijuckaju ći kavu prolistao je hrpu materijala o Franconije-vi m boravcima u bolnici. Prilikom prvog pregledavanja izvještaja želio je samo osnovne podatke pa je pro čitao samo otpusna pisma. Kao što mu je Janice ve ć rekla, hospitaliziran je uglavnom zbog problema s jetrom koji su po čeli kad se u Napulju u Italiji zarazio hepatitisom. Sljedeća je stigla Laurie. Prije nego je skinula kaput pit ala je Jacka je li vidio novine ili slušao jutarnje vijesti. Jack joj je rekao da je vidio Post. - Je li to tvoje maslo? - pitala je Laurie dok je s lagala svoj kaput i stavljala ga na stolicu. - O čemu to govoriš? - Vijest da smo povezali Franconija s tvojim pliva čem - reče Laurie. Jack se s nevjericom nasmijao. - Čudi me da to uop će pitaš. Zašto bih tako nešto u činio? - Ne znam, osim što si sino ć bio jako uzbu ñen - reče Laurie. - Ali nisam te mislila uvrijediti. Samo sam se iznenadila da je to tako brzo dospjelo u vij esti. - I mene je to iznenadilo - re če Jack. - Možda je Lou dao u javnost. - Mislim da bi me to još više čudilo nego da je rije č o tebi -re če Laurie. 231 - Zašto ja? - upita Jack. Zvu čio je povrije ñeno.

- Prošle si godine dopustio da procuri vijest o kug i - reče Laurie. - To je bila posve druga čija situacija - branio se Jack. - To je bilo da bi se ljudi spasili. - Pa nemoj se odmah ljutiti - re če Laurie. U želji da promi-jeni temu Laurie upita: - Kakve slu čajeve imamo danas? - Nisam gledao - prizna Jack. - No hrpa je malena, a ja imam jednu molbu. Ako je mogu će, rado bih imao dan papiro-logije, odnosno istraživanja. Laurie se sagne i prebroji fascikle. - Samo deset s lučajeva; nema problema - re če. - Mislim da ću i ja napraviti samo jednu obdukciju. Sad kad ponovno ima mo Franconijevo tijelo, još me više zanima kako je uop će izašlo odavde. Što više o tome razmiš-ljam, sve s am sigurnija da je to na neki na čin morao biti posao obavljen iznutra. Začuo se zvuk prolijevanja, a odmah potom glasno psova nje. Laurie i Jack pogledali su Vinnieja koji je naglo sko čio sa stolice. Prolio je kavu po cijelom stolu i po sebi. - Čuvaj se Vinnieja - Jack upozori Laurie. - Opet je l oše ra-spoložen. - Jesi li dobro, Vinnie? - dovikne mu Laurie. - U redu je - re če Vinnie. Uko čeno se zaputi do ormari ća s aparatom za kavu kako bi uzeo nekoliko papirnatih ubrusa. - Malo sam zbunjen - Jack se obrati Laurie. - Zašto te po-vratak Franconija još više zainteresirao za njegov nestanak? - Uglavnom zbog onoga što si otkrio tijekom obdukci je -reče Laurie. - U po četku sam mislila da je tijelo ukradeno iz či-ste zlobe, kao da je ubojica čovjeku htio uskratiti odgovaraju ći pokop, tako nešto. No sad se čini da je tijelo ukradeno kako bi se uništila jetra . To je neobi čno. Najprije sam rješavanje zago-netke držala izazovom. Sad mislim d a bismo mogli prona ći krivca ako otkrijemo kako je tijelo nestalo. - Počinjem shva ćati zašto je Lou rekao da se osje ća glupavim u odnosu na tvoju sposobnost stvaranja asocijacija - re če Jack. 232 - Kad je rije č o Franconijevu nestanku, uvijek sam mislio da je z ašto važnije nego kako. Ti kažeš da je to dvoje povezano. - Točno - reče Laurie. - Kako će nas dovesti do tko, a tko će objasniti zašto. - I ti misliš da je umiješan netko tko ovdje radi - reče Jack. - Bojim se da je tako - re če Laurie. - Ne vidim kako su to mogli izvesti bez p omo ći iznutra. No još uvijek nemam pojma kako se to dogodilo. Nakon razgovora sa Siegfriedom Ravmondov se mozak k o-načno prepustio visokoj razini hipnoti čkih lijekova što su cirku-lirali njegovim krvnim ži lama otkako je uzeo dvije tablete za spa-vanje. Čvrsto je spavao preostale rane jutarnje sate. Idu će čega je postao svjestan bila je Darlene koja je odmicala zastore kako bi ušla dnevn a svjetlost. Bilo je gotovo osam sati; vrijeme kada joj je rekao da ga probudi. - Osjećaš li se bolje, dragi? - upita Darlene. Natjerala j e Ray-monda da se nagne naprijed kako bi mu mogla protresti jastuk. - Da - prizna Ravmond iako mu se u glavi vrtjelo od tableta za spavanje. - Čak sam ti pripremila tvoj omiljeni doru čak - reče Darlene. Po ñe do komode i podigne pladanj od pletera. Donese ga do kreveta i položi na Ravmondov o krilo. Ravmond preleti pogledom preko pladnja. Na njemu se nala-zio svježe iscije ñeni naran čin sok, dvije kriške slanine, omlet od jednog jajeta, tost i svje ža kava. Sa strane su bile jutarnje novine. - Kako ti se to čini? - ponosno će Darlene. - Savršeno - re če Ravmond. Podigne glavu i poljubi je. - Javi mi kad budeš želio još kave - re če Darlene. Tada iza ñe iz sobe. Ravmond je s djetinjastim zadovoljstvom namazao tos t masla-cem i pijuckao naran čin sok. Sto se njega ticalo, nije postojalo ništa tako lijepo kao jutarnji miris kave i slanine. 233 Istodobno je uzeo zalogaj slanine i omleta kako bi uživao u kombinaciji okusa, a potom je podigao novine, otvorio ih i po-gledao naslove. Zagrcnuo se i nehotice progutao dio hrane. Tako je žestoko po čeo kašljati da je srušio pladanj s kreveta. Prevrnuo se i tres-nuo na sag. Darlene je dotr čala u sobu i stala krše ći ruke dok je Ray-monda mu čio gr čeviti kašalj od čega je postao crven poput raj- čice. - Vode! - zacvili izme ñu napadaja kašlja.

Darlene jurne u kupaonicu i vrati se s čašom. Ravmond ju je pograbio te je uspio popiti nek oliko gutljaja. Slanina i jaje iz nje-govih ustiju sad su se nalazili svuda po krevetu. - Je li ti dobro? - upita Darlene. - Ho ću li nazvati 911? - Pošlo je pogrešnim putem - zakriješti Ravmond. Po kazao je na svoju Adamovu jabu čicu. Ravmondu je trebalo pet minuta da se oporavi. Grlo ga je boljelo, a glas mu je postao promukao. Darlene je po čistila ve ći dio nereda što ga je napravio, osim mrlje od kave na bijelom sagu. - Jesi li vidjela novine? - Ravmond upita Darlene. Odmahnula je glavom pa ih je Ravmond raširio da može vi-djeti. - O, Bože - izusti. - O, Bože! - sarkasti čno ponovi Ravmond. - A ti si se čudila zašto sam još uvijek zabrinut zbog Franconija! - Ravmond ljutito zgužva novine. - Što ćeš učiniti? - upita Darlene. - Pretpostavljam da moram ponovno posjetiti Vinniej a Domi-nicka - re če Ravmond. - Tvrdio je da je tijelo nestalo. Krasno su to obavili! Telefon zazvoni, a Ravmond posko či. - Hoću li se javiti? - upita Darlene. Ravmond kimne. Pitao se tko bi ga mogao zvati tako rano. 234 Darlene podigne slušalicu, javi se, a potom nekolik o puta iz-govori da. Tada je pritisnula puce hold. - To je dr. Waller Anderson - nasmiješeno će Darlene. - Želi nam se pridružiti. Ravmond ispusti zrak. Do tada nije uop će bio svjestan da za-država dah. - Reci mu da nam j e drago, ali ću ga morati kasnije nazvati. Darlene u čini kako joj je rekao, a potom spusti slušalicu. - Barem su to dobre vijesti - primijeti. Ravmond protrlja čelo i glasno zastenje. - Samo bih želio da se sve o dvija jednako dobro kao poslovna strana. Telefon ponovno zazvoni. Ravmond je pokazao Darlene neka se javi. Nakon što se javila i na trenutak slušala, njezin je smiješak brzo nestao. Pritisnula je hold i rekla Ravmondu da je s druge strane Tavlor Cabot. Ravmond s naporom proguta slinu. Posve mu se osušil o već ionako nadraženo grlo. Hitro je popio gutljaj vode i uzeo sluša-licu. - Halo, gospodine! - uspio je procijediti. Još uvij ek je govo-rio promuklim glasom. - Zovem s telefona u automobilu - re če Tavlor. - Zato ne ću biti previše odre ñen. No upravo sam saznao da je ponovno iskrs-nuo problem za kojeg sam vjerovao da je riješen. Ono što sam ranije rekao o tom pitanju i dalje vrijedi. Nadam se da se razumi-jemo. - Svakako, gospodine - zacvili Ravmond. - Ja ću... Ravmond prestane govoriti. Odmakne slušalicu o d uha i za-gleda se u nju. Tavlor je prekinuo vezu. - Baš ono što mi treba - promrmlja Ravmond i vrati slušalicu Darlene. - Još jedna Cabotova prijetnja da će okon čati program. Ravmond prebaci noge preko ruba kreveta. Dok je ust ajao i navla čio ku ćni ogrta č, još uvijek je osjećao ostatke ju čerašnje gla-vobolje. - Moram na ći broj Vinnieja Dominicka. Treba mi još jedno čudo. 235 U osam sati Laurie i ostali ve ć su se nalazili u "grobnici" i po čeli sa svojim obdukcijama. Jack je ostao u zajedni čkoj prosto-riji kako bi pro čitao materijal o hospitalizacijama Carla Franco-nij a. Kad je opazio koliko je sati, vratio se do prostorija u ko jima su radili istražitelji sudske medicine da bi v idio zašto Bart Arnold još nije stigao. Jack se za čudio kad je čovjeka našao u njegovu uredu. - Zar Janice nije jutros razgovarala s tobom? - upi ta Jack. On i Bart bili su u vrlo dobrim odnosima p a je Jacku bilo sasvim normalno u ći u Bartov ured i udobno se smjestiti. - Stigao sam tek prije petnaest minuta - re če Bart. - Janice je ve ć otišla ku ći. - Nije li ti ostavila poruku na stolu? Bart je po čeo zavirivati ispod hrpe papira. Bartov je pisa ći stol nevjerojatno sli čio Jackovu. Bart izvu če papiri ć i glasno pro- čita: - Važno! Odmah nazovi Jacka Stapletona. Janice . - Oprosti - re če Bart. - Vidio bih je prije ili kasnije. - Po-kajn ički se nasmiješio. - Pretpostavljam da si čuo da smo mog pliva ča identificirali kao Carla Franconija - re če Jack. - Čuo sam - re če Bart. . - To znači da bi se trebalo ponovno obratiti organizaciji UN OS te svim centrima u kojima se vrši transplantacija jetre, ali sada s imenom pacijenta.

- To je puno lakše nego tražiti od njih da se raspi taju je li nestala neka osoba kojoj su nedavno presadili jetru - primijeti Bart. - Sa svim onim te lefonskim brojevima na raspolaganju to ću obaviti u trenu. - Veći dio no ći proveo sam u telefonskim razgovorima s or-ganizac ijama u Europi odgovornim za raspodjelu organa - re če Jack. - Ništa nisam saznao. - Jesi li razgovarao s Europskom zakladom iz Nizoze mske? -upita Bart. - Njih sam najprije nazvao - odgovori Jack. - Nisu imali ni-kakvih podataka o Franconiju. 236 - Onda možemo gotovo sa sigurnoš ću ustvrditi da Franco-niju jetra nije presa ñena u Europi - zaklju či Bart. - Europska za-klada vodi evidenciju za cijeli kontinent. - Zatim želim da netko po ñe posjetiti Franconijevu majku i nagovori je na dav anje uzorka krvi. Ho ću da Ted Lynch uspo-redi mitohondrijsku DNA s pliva čem. To će dokazati identitet pa više ne će biti riječ o identifikaciji na temelju indicija. Tako ñer treba ženu pitati je li njezin sin imao transpla ntaciju jetre. Bit će zanimljivo čuti što ona ima re ći. Bart je zapisao sve što je Jack tražio. - Što još? - upita Bart. - Mislim da je to zasad sve - re če Jack. - Janice mi je rekla da je Franconijev lije čnik bio dr. Daniel Levitz. Jesi li ikad došao u kontakt s njim? - Ako je to dr. Levitz u Petoj aveniji, onda jesam. - Kako si ga procijenio? - Otmjena praksa s imu ćnom klijentelom. Dobar je internist, koliko ja mogu procijeniti. Neobi čno je što lije či članove mnogih zlo činačkih obitelji te stoga nije čudno da je bio Franconijev li-je čnik. - Različitih obitelji? - upita Jack. - Čak i suparni čke obitelji? - Čudno, zar ne? - re če Bart. - Zacijelo to predstavlja veliku glavobolju za tajnicu koja ih mora naru čivati. Možeš li zamisliti dvije osobe iz suparni čkih obitelji sa svojim gorilama u čekaonici u isto vrijeme? - Život je neobi čniji od romana - primijeti Jack. - Želiš li da po ñem do dr. Levitza i saznam sve što mogu o Franconij u? - upita Bart. - Mislim da ću to sam u činiti - re če Jack. - Imam neobi čan osje ćaj da će u razgovoru s Franconijevim liječnikom važnije biti ono što ne će biti izgovoreno. Ti se usredoto či na pronalaženje mjesta gdje je Franconi obavio transplantaciju. Mislim da će to biti klju čni podatak u ovom slu čaju. Tko zna, možda će nam to sve objasniti. 237 - Tu si! - odjekne glasni povik. Jack i Bart podign u glave i ugledaju impozantnu figuru dr. Calvina Washingtona, zamjenika šefa, koja je doslovce ispun ila cijela vrata. - Posvuda sam te tražio, Stapletone - zareza Calvin . - Doñi! Sef te želi vidjeti. Jack namigne Bartu i ustane. - Zacijelo jedna od mn ogih na-grada što mi ih dodjeljuje. - Ne bih bio toliko drzak da sam na tvome mjestu - obrecne se Calvin i makne se u stranu kako bi Jack mogao pro ći. - Po-novno si uspio razbjesniti staroga. Jack po ñe za Calvinom do prostorija uprave. Trenutak prije no što je ušao u prednji ured, Jack je kraji čkom oka opazio gu-žvu u čekaonici. Bilo je više izvjestitelja nego obi čno. - Nešto se doga ña? - upita Jack. - Kao da ti to ne znaš - progun ña Calvin. Jack nije razumio, ali nije imao prilike ništa više pitati. Calvin je ve ć pitao gospo ñu Sanford, Binghamovu tajnicu, smiju li u ći u šefov ured. Pokazalo se da nisu odabrali pravi trenutak pa je J ack morao sjediti na klupi nasuprot stolu gospo ñe Sanford. O čito je i ona bila uzrujana poput svoga šefa pa je J acka po častila s nekoliko prijekornih pogleda. Jack se osje ćao poput zlo čestog školarca koji čega da ga primi ravnatelj. Calvin je vrijeme iskoristio tako da je nestao u svom uredu gdje je o bavio nekoliko telefonskih razgovora. Jack je pretpostavljao da zna zašto se šef toliko u zrujao pa je pokušao smisliti neko objašnjenje. Nažalost, ništa mu nije padalo na pamet. Na kraju k rajeva, mogao je do jutra pri čekati na rend-genske snimke Franconijeva tijela. - Sad možete u ći - reče gospo ña Sanford ne podigavši po-gled sa svog tipkanja. Op azila je da se ugasila lampica na njezi-nom telefonu, a to je zna čilo da je šef završio svoj razgovor. Jack je ušao u šefov ured s osje ćajem već viñenog. Prije go-dinu dana, tijekom niza slu čajeva zaraznih bolesti, Jack je uspio temeljito uzrujati šefa pa je bilo nekoliko takvih susreta. 238 - Uñite i sjednite - grubo će Bingham.

Jack je sjeo na stolicu ispred Binghamova stola. Čovjek se po-starao 2a proteklih nekoliko godina. Izgledao je puno stariji od svoje šezdeset tri godi ne. Bijesno je zurio u Jacka kroz nao čale u metalnom okviru. Usprkos naboranoj i opuštenoj koži , Jack je vidio da su mu o či ostale jednako prodorne i inteligentne. - Baš sam po čeo misliti da ste se doista uklopili u našu sre-din u, a sad ovo - re če Bingham. Jack ne odgovori. Držao je najpametnijim ništa ne g ovoriti dok mu ne postavi pitanje. - Smijem li barem pitati zašto? - mirno će Bingham svojim dubokim, hrapavim glasom. Jack slegne ramenima. - Radoznalost. Bio sam uzbu ñen pa nisam mogao čekati. - Radoznalost! - izdere se Bingham. - To je ista ja dna isprika kojom ste se prošle godine poslužili ka d ste ignorirali moja nare- ñenja i otišli u Op ću bolnicu Manhattan. - Barem sam dosljedan - primijeti Jack. Bingham zastenje. - A sad je tu i drskost. Doista s e niste puno promijenili, zar ne? - Bolje igram košarku - re če Jack. Jack je čuo kako se otvaraju vrata. Okrenuo se i vidio da je ušao Calvin. Prekrižio je na prsima svoje krupne ruke i stao sa strane, poput elitnog čuvara harema. - Ne mogu s njim na kraj - Bingham se požali Calvin u kao da Jack više nije u sobi. - Čini mi se da si rekao kako mu se po-našanje popravilo. - I jest, sve do ovog doga ñaja - reče Calvin. Zatim ljutito po-gleda Jacka. - Mene ljut i - Calvin se konačno obrati Jacku - što ti prokleto dobro znaš da izj ave za tisak daje dr. Bingham ili odjel za odnose s javnoš ću i nitko drugi! Vi istražitelji ne smijete razotkr ivati nikakve informacije. Činjenica je da se ovaj posao uvelike ispolitizirao, a s obzirom na naše trenutne probleme do-ista nam ne treba još loše reklame. 239 - Time out - re če Jack. - Ovdje nešto nije u redu. Nisam si-guran d a govorimo istim jezikom. - To možete ponovno re ći - ustvrdi Bingham. - Zapravo želim re ći - nastavi Jack - da ne govorimo o istoj stvari. K ad sam došao ovamo, mislio sam da ćete mi o čitati buk-vicu zato što sam paziku ću natjerao da mi da klju čeve ovog ureda kako bih mogao na ći Franconijeve snimke. - Ne, dovraga! - vikne Bingham. Uperi prst prema Ja ckovu nosu. - Ovdje ste zato što ste dali u javnost pri ču o tome da je Franconijevo tijelo prona ñeno u mrtva čnici nakon što je ukra-deno. Sto ste mislili? Da će vam to na neki na čin unaprijediti ka-rijeru? - Stanite malo - re če Jack. - Prvo, nije mi baš toliko stalo do unapre ñivanja karijere. Drugo, nisam odgovoran za davanje pri če u javnost. - Niste? - upita Bingham. - Valjda ne želite re ći da je to djelo Laurie Montgomerv? -upita Calvin. - Nikako - re če Jack. - Ali nije ni moje. Čujte, iskreno re- čeno, ja to uop će ne smatram nekom pri čom. - Mediji tako ne misle - re če Bingham. - Kao ni gradona čel-nik, kad smo ve ć kod toga. Jutros me ve ć dvaput nazvao i pitao kakav to cirkus ovdje imamo. Ova stvar s Franconijem stalno nas prikazuje u lošem svjetlu u o čima cijeloga grada; pogotovo kad nas iznenade vijes ti o našem vlastitom uredu. - Prava pri ča o Franconiju nije ona o njegovu tijelu koje je pr eko no ći izbivalo iz mrtva čnice - re če Jack. - Rije č je o činje-nici da je čovjek imao transplantaciju jetre o kojoj nitko ništ a ne zna, koju je teško utvrditi DNA analizom, i koju je netko želio prikriti. Bingham pogleda Calvina koji zbunjeno raširi ruke. - Ovo je prvi put da o tome čujem - re če. Jack im je na brzinu iznio sažetak svojih obdukcijs kih nalaza, a potom je ispri čao za zbunjuju će rezultate što ih je Ted Lynch dobio prilikom DNA an alize. 240 - To zvu či čudno - re če Bingham. Skinuo je nao čale i obri-sao vlažne o či. - Zvu či i loše s obzirom na činjenicu da želim ci-jelu ovu pri ču s Franconijem što prije zaboraviti. Ako se doga ña nešto doista zeznuto kao što je neodobreno presa ñivanje jetre, to ne će biti mogu će. - Danas ću znati više o tome - re če Jack. - Zamolio sam Barta Arnolda da stupi u vezu sa svim centrima za transplanta-ciju u zemlji. John DeVries u laboratoriju traži tragove lijekova protiv odbacivanja, Maureen O"Conner prou čava preparate na histologiji, a Ted radi na DNA tes tu za kojeg tvrdi da je stopo-stotno siguran. Danas poslijepodn e zasigurno ćemo znati je li obavljena transplantacija, a budemo li imali sre će, znat ćemo i gdje je to u činjeno. Bingham zaškilji preko stola prema Jacku. - I sigur ni ste da niste odgovorni za pri ču u današnjim novinama? - Časna rije č - reče Jack i podigne dva prsta.

- U redu, ispri čavam se - re če Bingham. - No slušajte, Sta-pletone, zadržite sve to za sebe. I nemojte poći naokolo i ljutiti sve ljude pod suncem pa da me p očnu nazivati i žaliti se na vaše ponašanje. Imate sposobnost zavla čenja ljudima pod kožu. I na koncu, obe ćajte mi da ništa mimo mene ne će dospjeti do medija. Jasno? - Kao suza - re če Jack. Jack je rijetko kada tijekom radnog dana imao ispri ku za vož-nju biciklom, pa je s velikim zadovoljstvom pritiskao pedale dok se kretao Prvom avenijom na putu k dr. Danielu Levitzu. Nije bilo sunca, ali je temperatura zraka bila ugodna te se u zraku osje ćalo skoro prolje će. Za Jacka prolje će je bilo najbolje godiš-nje doba u New Yorku. Jack je osigurao svoj bicikl pri čvrstivši ga za znak ZABRA-NJENO PARKIRANJE i zaputi o se prema ulazu ordinacije dr. Daniela Levitza. Jack je najpr ije telefonom provjerio da je lije čnik u ordinaciji, ali namjerno nije zakazao sastanak. Osje ćao je da će 241 iznenadni posjet biti plodonosniji. Ako je Franconi ju presa ñena jetra, sigurno je u tome postojalo nešto tajnovito. - Vaše ime, molim? - upitala je dostojanstvena sjed okosa taj-nica. Jack joj je pokazao svoju zna čku medicinskog istražitelja. Bli-stava površina i s lužbeni izgled zbunjivao je ve ćinu ljudi pa su mislili da je rije č o policijskoj zna čki. U ovakvim situacijama Jack nije objašnjavao u čemu je razlika. Zna čka je uvijek uspije-vala izazvati reakciju. - Moram razgovarati s lije čnikom - re če Jack i vrati zna čku u džep. - Cim prije tim bolje. Kad je tajnica došla k sebi, pitala je Jacka kako s e zove. Re-kao joj je, ali je izostavio titulu dokt ora jer joj nije želio dati do znanja čime se bavi. Tajnica je odmah odgurnula stolicu od stola i nesta la u unu-trašnjosti ureda. Jack je preletio pogledom po prostoriji. Bila je pr ostrana i bo-gato dekorirana. Bilo je to jako dalek o od svrsishodne čekaonice što ju je on imao dok je bio oftalmolog. T o je bilo prije no što je bio prisiljen preorijentirati se na patologiju. Jacku s e to činilo po-put nekog prijašnjeg života, a na puno je načina i bilo tako. U čekaonici se nalazilo petero dobro odjevenih ljudi. Svi su kradomice pogledavali Jacka dok su prelistavali svoje časopise. Cuo se zvuk okretanja stranica, a Jack je u zraku osjetio razdra-ženost, kao da su znali da će on poremetiti raspored i produžiti njihovo čekanje. Jack se nadao da nitko meñu njima nije zlo-glasni kriminalac koji bi tako neš to mogao smatrati razlogom za osvetu. Tajnica se pojavila i s nelagodnom podložnoš ću povela Jacka u lije čnikovu radnu sobu. Kad se Jack našao unutra, zatvorila je vrata. Dr. Levitz nije bio u sobi. Jack se smjestio u jedn om od dva naslonja ča nasuprot pisa ćem stolu te je pogledom preletio pro-storiju. Bilo je uobi čajenih uokvirenih diploma i dozvola, obitelj-skih fotografija, pa čak i hrpa nepro čitanih medicinskih časopisa. 242 Sve je to Jacku bilo poznato pa je nehotice zadrhta o. Sa svog sa-dašnjeg gledišta nije mogao shvatiti kako je onako dugo izdržao u sli čnom, uskogrudnom okruženju. Dr. Daniel Levitz ušao je kroz druga vrata. Imao je na sebi bijeli ogrta č s džepovima iz kojih su virile drvene žlice za pregle-davanje grla i nekoliko vrst a olovaka. Stetoskop mu je visio oko vrata. U usporedbi s Jackovim miši ćavim tijelom širokih ramena i njegovom visinom od s to osamdeset centimetara, dr. Levitz je bio prili čno nizak i gotovo krhka izgleda. Jack je odmah primijetio čovjekove nervozne tikove me ñu kojima blage trzaje i kimanje glavom. Dr. Levitz ni čim nije poka-zivao da je svjestan tih kretnji. Uko čeno se rukovao s Jackom, a zatim se povukao iza svoga golemog stola. - Jako sam zauzet - re če dr. Levitz. - Ali, naravno, uvijek imam vremena z a policiju. ? - Ja nisam iz policije - re če Jack. - Ja sam dr. Jack Stapleton iz Ureda glavno g medicinskog istražitelja New Yorka. Glava dr. Levitza se tržne, kao i njegovi rijetki b rkovi. Činilo se da je progutao slinu. - Oh - izusti. - Želio sam s vama kratko porazgovarati o jednom od vaših pacijenata - re če Jack. - Stanje mojih pacijenata povjerljive je prirode - reče dr. Le-vitz kao nau čenu pjesmicu. - Svakako - re če Jack. Nasmiješi se. - Jasno, to je tako dok ne um ru i ne postanu slu čaj medicinskog istražitelja. Vidite, že-lim vas pitati o gospodinu Carlu Franconiju. Jack je gledao kako dr. Levitz čini brojne bizarne kretnje, a u sebi je mislio kako je dobro da čovjek nije specijalizirao kirurgiju mozga. - I dalje poštujem povjerljivost svojih pacijenata - reče.

- Mogu razumjeti vaš stav s eti čkog gledišta - re če Jack. - No moram vas podsjetiti da medicinski istražitelji države New York u ovakvim okolnostima mogu sudski zatražiti vaš iskaz. Da-kle, zašto ne bismo jednostavno porazgovarali? Tko zna, možda ćemo uspjeti raš čistiti stvari. 243 - Sto želite znati? - upita dr. Levitz. - Pročitao sam povijesti bolesti gospodina Franconija i s aznao da je dugo patio od problema s jetrom što je dovelo do zakazi-vanja spomenutog organa - r eče Jack. Dr. Levitz kimne glavom, ali se njegovo desno rame nekoliko puta trznulo. Jack je pri čekao dok nisu prestali ti nesvjesni po-kreti. - Da prije ñem na stvar - re če Jack. - Veliko je pitanje je li gospodin Franconi imao transplantaciju jetre ili nije. Levitz je nekoliko trenutaka šutio. Samo se trzao. Jack je čvr-sto odlu čio čekati. - Ništa ne znam o presa ñivanju jetre - kona čno će dr. Levitz. - Kad ste ga zadnji put pregledali? - upita Jack. Dr. Levitz podigne slušalicu i zamoli jednu od svoj ih pomo ć-nica da donese karton gospodina Carla Franconija. - Ovo će kratko potrajati - re če dr. Levitz. - Prilikom jedne hospitalizacije gospodina Franconi ja od prije tri godine naglasili ste da je vaše mišljenje kako je potrebno izvr-šiti transplantacij u. Sjećate li se da ste to napisali? - Nisam naglasio - re če dr. Levitz. - No bio sam svjestan po-goršanja sta nja, kao i činjenice da gospodin Franconi nije prestao piti. - Meñutim, to više niti jednom niste spomenuli - primije ti Jack. - To mi se činilo vrlo neobi čnim jer se dobro vidjelo po-stupno, ali neminovno pogoršanje f unkcioniranja jetre tijekom idu ćih godina. - Liječnik može samo pokušati utjecati na pacijentovo pona -šanje - re če dr. Levitz. Vrata su se otvorila i smjerna je tajnica donijela debeli fascikl. Bez rije či ga je položila na pisa ći stol dr. Levitza i povukla se. Dr. Levitz ga je uzeo, na brzinu pogledao unutra i rekao da je Carla Franconija vidio prije mjesec dana. - Zbog čega je bio na pregledu? - Infekcija gornjih respiratornih organa - re če dr. Levitz. - Propisao sam mu antibiotik. O čito je djelovao. 244 - Jeste li ga pregledali? - Naravno! - ozloje ñeno će dr. Levitz. - Ja uvijek pregleda-vam svoje pacije nte. - Je li imao transplantaciju jetre? - Pa, nisam obavio potpuni pregled - objasni dr. Le vitz. - Pregledao sam ga u skladu s onim na što se žalio i s njegovim simptomima. - Čak mu niste ni opipali jetru, iako ste znali za nje govu bo-lest? - za čudi se Jack. - Nisam zapisao ništa o tome, čak i ako jesam to u činio -re če dr. Levitz. - Jeste li izvršili neku analizu krvi iz koje bi se vidjelo stanje njegove jetre? - Samo bilirubin. - Zašto samo bilirubin? - U prošlosti je imao problema sa žuticom - re če dr. Levitz. - Izgledao je bolje, ali sam to želio utvrditi. - Kakav je bio rezultat? - upita Jack. - U granicama normale - odgovori dr. Levitz. - Dakle, osim infekcije gornjih respiratornih organ a, bilo mu je sasvim dobro - zaklju či Jack. - Da, pretpostavljam da možemo tako re ći - složi se dr. Le-vitz. - Gotovo poput čuda - primijeti Jack. - Pogotovo s obzirom na činjenicu da se čovjek nije htio ostaviti alkohola kako ste ma-lo čas spomenuli. - Možda je kona čno prestao piti - re če dr. Levitz. - Na kraju krajeva, ljudi se ipak mog u promijeniti. - Imate li nešto protiv da pogledam njegov karton? - upita Jack. - Da, imam nešto protiv - re če dr. Levitz. - Ve ć sam vas upoznao sa svojim eti čkim stajalištem po pitanju povjerljivosti. Želite li ove podatke, mora t ćete ih zatražiti sudskim putem. Zao mi je. Ne želim vam stvarati probleme. 245 - Sve je u redu - ljubazno će Jack. Ustane. - Obavijestit ću Ured javnog tužitelja o vašem stajalištu. U meñuvremenu, zahva-ljujem na vašem vremenu, i ako nema te ništa protiv, zacijelo ćemo u bliskoj

budu ćnosti ponovno razgovarati. Postoji nešto vrlo čudno u ovom slu čaju, a ja namjeravam otkriti o čemu je rije č. Jack se smiješio dok je otklju čavao lokote na svom biciklu. Bilo je tako o čito da dr. Levitz zna više nego želi re ći. Koliko više, Jack nije znao, ali je to svakako u većavalo zagonetku. Jack je imao intuitivni osje ćaj da ovo ne će biti samo najzanimlji-viji slu čaj što ga je imao otkad se bavi sudskom medicinom, ve ć bi mogao biti najzanimljiviji u cijeloj njegovoj k arijeri. Vrativši se u mrtva čnicu, smjestio je bicikl na uobi čajeno mje-sto, pošao do ureda gdje je ostavio kaput, a potom se zaputio ravno u DNA laboratorij. No Ted još nije bio spreman za njega. - Treba mi još nekoliko sati - re če Ted. - I ja ću zvati tebe! Ne moraš dolaziti ovamo. Razočaran, ali neustrašen, Jack se spustio kat niže do h istolo-gije gdje je provjerio kako napreduju njegovi trajni mikroskopski preparati onoga što se sada zvalo Franconijev slu čaj. - Moj Bože! - požali se Maureen. - Sto o čekuješ, čuda? Žu-rim s tvojim preparatima ispred svih ostalih, ali imat ćeš puno sre će ako ih danas dobiješ. Jack je i dalje nastojao zadržati dobro raspoloženj e i obuzdati svoju nestrpljivost te je sišao na prv i kat i potražio laboratorij Johna DeVriesa. - Nije lako odrediti postojanje ciklosporina A i FK 506 - ob-recne se John. - Osim toga, ionako smo u zaostatku. Ne možeš o čekivati trenutnu uslugu sa sredstvima što mi ih dod jeljuju. - U redu! - ljubazno će Jack i natraške iza ñe iz laboratorija. Znao je da je John raspaljive na ravi te bi mogao postati pasivno agresivan ako ga naljuti. Uko liko se to dogodi, Jack bi na rezul-tate mogao čekati tjednima. 246 Spustivši se za još jedan kat, Jack je pošao u ured Barta Ar-nolda i preklinjao ga neka mu barem nešto kaže jer se zasad svugdje razo čarao. - Obavio sam puno telefonskih razgovora - re če Bart. - No znaš kakva je situacija; više gotovo n ikoga ne možeš dobiti na te-lefon. Zato sam ostavio puno poruka i sad čekam odgovore. - Isuse - požali se Jack. - Osje ćam se poput tinejdžerke koja ima novu haljinu i čeka da je netko pozove na maturalnu zabavu. - Zao mi je - re če Bart. - Ako te to može utješiti, uspjeli smo dobi ti uzorak krvi Franconijeve majke. Već je gore u DNA labo-ratoriju. - Jeste li pitali majku je li njezin sin imao trans plantaciju je-tre? - Svakako - odgovori Bart. - Gospo ña Franconi uvjeravala je istražiteljicu da ništa ne zna o transplantaciji. No priznala je da se njezin sin u posljednje vrijeme puno bolje osje ćao. - Čemu je pripisala iznenadno poboljšanje njegova zdra vlja? - upita Jack. - Kaže da je bio u nekakvim toplicama i vratio se k ao novi čovjek. - Je li slu čajno rekla gdje je to čno bio? - Nije znala - re če Bart. - Tako je barem rekla istražiteljici, a ona je meni rekla kako misli da majka govori istinu. Jack kimne glavom i ustane. - To sam i o čekivao - re če. - Bilo bi previše lako da smo dobili pouzdane podat ke od majke. - Obavještavat ću te čim mi po čnu uzvra ćati telefonske po-zive - obe ća Bart. - Hvala ti - re če Jack. Osjećajući se frustriranim Jack je kroz odjel za komunikacij e pošao do zajedni čke prostorije. Mislio je da će ga možda kava razvedriti. Iznenadio se kad je vid io detektiva Loua Soldana kako vrijedno sebi priprema šalicu. - Opa - reče Lou. - Uhva ćen sam na djelu. Jack je pogledom odmjeravao detektiva. Ve ć danima nije tako dobro izgledao. Ne samo da je zakop čao najgornji gumb košulje, 247 već mu je i kravata stajala kako treba. Povrh toga, bi o je svježe obrijan i po češljan. - Danas izgledaš gotovo ljudski - primijeti Jack. - Tako se i osje ćam - reče Lou. - Ne sje ćam se kad sam se ovako dobro naspavao. Gdje je Laur ie? - U grobnici, pretpostavljam. - Ponovno je moram potapšati po le ñima zato što je onako fino povezala tvog pliva ča s Franconijem nakon što je gledala vi-deosnimku - re če Lou. - Svi u postaji misle da bi to moglo do-vest i do prijelomne situacije u slu čaju. Već imamo nekoliko do-brih informacija od naših doušni ka jer je to pokrenulo puno pri ča po ulicama, pogotovo u Queensu.

- Laurie i ja smo se iznenadili kad smo to jutros v idjeli u no-vinama - primijeti Jack. - Pri ča je procurila u javnost puno brže no što smo o čekivali. Znaš li možda tko je obavijestio medije? - Ja - nedužnim će glasom Lou. - No pazio sam da ne za-lazim u detal je. Samo sam rekao da je tijelo identificirano. Zašto, ima li problema? - Samo to da je Bingham pobjesnio - re če Jack. - A ja sam pozvan na odgovornost kao krivac . - Jao, žao mi je - re če Lou. - Nije mi palo na pamet da bi to ovdje moglo stvoriti probleme. Pretpostavljam da sam se trebao savjetovati s vama. Pa, dužan sam vam. - Zaboravi - re če Jack. - Već smo to raš čistili. - Nato čio si je kavu, stavio še ćer i dodao vrhnje. - Barem je postiglo željeni efekt na ulici - nastav i Lou. - Ve ć smo saznali nešto važno. Sigurno je da njegovo tijelo nisu ukrali i osakatili isti ljudi k oji su ga ubili. - To me ne čudi - re če Jack. - Ne? - začudi se Lou. - Mislio sam da svi ovdje tako misle. B arem mi je Laurie tako rekla. - Sad misli da su ukrali tijelo jer netko nije želi o da se zna o njegovoj transplantaciji jetre - obja sni Jack. - Ja još uvijek vjeru-jem da je to u činjeno kako bi se prikrio identitet žrtve. 248 - Doista - zamišljeno će Lou. - Za mene to nema nikakva smisla. Vidiš, got ovo smo sigurni da je tijelo ukradeno po nalogu zlo činačke obitelji Lucia, a oni su izravni takmaci obitelj i Vac-carro za koju mislimo da je ubila Franconija. - Dobri Bože! - usklikne Jack. Jesi li siguran u to ? - Prili čno - reče Lou. - Doušnik koji nam je to otkrio obi čno je vrlo pouzdan. Jasno, nemamo nikakvih imena. To je dio koji izaziva frustracije. - Grozna je i sama pomisao da je rije č o organiziranom kri-minalu - re če Jack. - Zna či da je obitelj Lucia na neki na čin umiješana u transplantaciju organa. Ako ti to ne poremeti san, ništa i ne će. - Smiri se! - Ravmond vikne u slušalicu. Baš kad je namje-ravao iza ći iz stana, zazvonio je telefon. Kad je čuo da ga zove dr. Daniel Levitz, odlu čio je preuzeti poziv. - Nemoj mi govoriti da se smirim! - istim će tonom Daniel. - Vidio si novine. Imaju Franconije vo tijelo! I već je u mom uredu bio medicinski istražitelj po imenu Jack Stapleton koji je tražio Franconijev karton. - Nisi mu ga dao, zar ne? - upita Ravmond. - Nisam, jasno! - prasne Daniel. - No ljubazno me p odsjetio da ga može zatražiti sudskim putem. Kažem ti, taj je tip vrlo iz-ravan i vrlo agresivan , a zarekao se da će otkriti o čemu je rije č. Sumnja da je Franconi imao transplantaciju. Izravno me to pit ao. - Postoje li u tvojim zapisima bilo kakvi podaci o njegovoj transplantaciji ili o našem programu? - upita Ravmond. - Ne, u tome sam se doslovno držao tvojih uputa - r eče Da-niel. - No izgledat će vrlo čudno ako netko stane prou čavati moje dokumente. Na kraju krajeva, godinama sa m bilježio po-goršavanje Franconijeva stanja. A tada je odjednom funkcija nj e-gove jetre sasvim normalna bez ikakva objašnjenja, ni čega! Čak ni komentara. Kažem ti, bit će pitanja, a ja ne znam mogu li s time iza ći na kraj. Sve me to jako zabrinjava. Volio bih da se ni -kad nisam upetljao u to. 249 - Nemoj sad pretjerivati - izusti Ravmond s mirom k ojeg nije osje ćao. - Nema nikakvog na čina da Stapleton otkrije o čemu je rije č. Naša zabrinutost zbog obdukcije bila je samo hipo tetična, a osnivala se na beskrajno malenim izgledima da će netko s Ein-steinovim kvocijentom inteligencije otkriti odakle potje če naša transplantacija. To se ne će dogoditi. Ali zahvalan sam ti što si me obavijestio o posjetu dr. Stapletona. Slu čajno sam baš pošao na sastanak s Vinniejem Dominick om. S obzirom na njegove mo-gu ćnosti, siguran sam da će uspjeti sve srediti. Na kraju krajeva, on je u velikoj mjeri odgovoran za trenutnu situaciju. Ravmond je prekinuo vezu što je prije mogao. Smiriv anje dr. Daniela Levitza nije nimalo ublažilo njegovu vlastitu tjeskobu. Uputio je Darlene što će reći ako kojim slu čajem Tavlor Cabot ponovno nazove i izašao iz stana. Zaustavio je taksi na ugl u Ave-nije Madison i Šezdeset četvrte ulice te vozaču objasnio kako će stići do Avenije Corona u Elmhurstu. Restoran Neopolitan izgledao je sasvim jednako kao i pre-thodnoga dana, uz dodatak ustajalog zadaha nekoliko stotina ci-gareta više. Vinnie Domi nick je sjedio u istom separeu, a njegovi su se ljudi smjestili na iste barske stolice. Debeli brad ati muška-rac opet je marljivo prao čaše. Ravmond nije gubio vrijeme. Nakon što se provukao k roz te-šku crvenu baršunastu zavjesu, zaputio se ravno prema Vinnie-jevu separeu i sjeo ne čekaju ći poziv. Gurnuo je preko stola zgu-žvane novine što ih je prije toga pomno izravnao. Vinnie je nehajno pogledao naslove.

- Kao što vidite, postoji problem - re če Ravmond. - Rekli ste da je tijelo nestalo. O čito ste zajebali stvar. Vinnie podigne cigaretu, duboko povu če dim, a potom ga is-puhne prema stropu. - Doktore - re če Vinnie. - Svaki put me uspijevate iznena-diti. Il i ste jako hrabri, ili ste ludi. Ovakvo pomanjkanje poštova-nja ne toleriram čak ni svojim najpouzdanijim ljudima. Ili prefor-mul irajte ono što ste upravo rekli, ili ustanite i nestanite prij e nego se doista razbjesnim. 250 Raymond je s mukom progutao slinu, a istodobno je z avukao prst izme ñu vrata i košulje te namjestio ovratnik. Sjetio se s kim razgovara pa ga je prošla jeza. Ako Vinnie Dominick samo kimne glavom, mogao bi se na ći na dnu East Rivera. - Oprostite - pokunjeno će Ravmond. - Nisam pri sebi. Jako sam se uzrujao. N akon što sam vidio novinske naslove, nazvao me je izvršni upravitelj G enSvsa i zaprijetio obustavom cijeloga programa. Nazvao me je i Franconijev lije čnik i rekao mi da ga je posjetio jedan medicinski i stražitelj. Čovjek po imenu Jack Stapleton svratio je u njegov ured i zat ražio Franconijev kar-ton. - Angelo! - Vikne Vinnie. - Do ñi ovamo! Angelo se gegavim korakom približi separeu. Vinnie ga je pi-tao poznaje li nekog dr. Jacka Stapletona iz mrtva čnice. Angelo je odmahnuo glavom. - Nikad ga nisam vidio - re če Angelo. - Ali spomenuo ga je Vinnie Amendola kad je jutros nazvao. Rekao je da je Stapleton sav uzbu ñen jer je Franconi njegov slu čaj. - Vidite, i ja sam imao nekoliko telefonskih poziva - reče Vinnie. - Zvao me je Vinnie Amendola koji se još uvijek prezno-java jer smo se na njega oslonili prilikom odnošenja Franconija iz mrtva čnice. Takoñer mi se javio brat moje žene koji vodi po-grebno p oduzeće koje je iznijelo tijelo. Čini se da ih je posjetila dr. Laurie Montgomerv i raspitivala se o nepostoje ćem tijelu. - Zao mi je da je sve pošlo tako po zlu - re če Ravmond. - I meni je žao - re če Vinnie. - Iskreno re čeno, ne razumi-jem kako su dobili tijelo natrag. Pr ilično smo se potrudili jer znamo da je zemlja previše tvrda d a ga zakopamo u Westche-steru. Zato smo ga odnijeli daleko ispred Coney Islanda i bacili ga u ocean. - Očito je nešto pošlo naopako - re če Ravmond. - Uza sve dužno poštovanje, što se u ovo m trenutku može u činiti? - Što se ti če tijela, ne možemo u činiti ništa. Vinnie Amendola je Angelu rekao da je obdukcija ve ć obavljena. Dakle, to je to. 251 Ravmond zastenje i obuhvati glavu rukama. Glavobolj a mu se pogoršala. - Samo trenutak, doktore - re če Vinnie. - Želim vas umiriti u jednom pogledu. Bud ući da sam znao zašto bi obdukcija mo-gla stvoriti probleme vašem p rogramu, rekao sam Angelu neka unište Franconijevu jetru. Ravmond podigne glavu. Tra čak nade pojavio se na obzoru. - Kako ste to u činili? - Sačmaricom - re če Vinnie. - Sve su raznijeli. Posve su uni-štili ci jeli taj dio trbušne šupljine. - Vinnie je zaokružio gornji desni kvadrant na svom tijelu. - Je li tako, Angelo? Angelo kimne. - Ispucali smo cijeli magazin. Tipu j e utroba izgledala poput hamburgera. - Zato držim da nemate toliko razloga za brigu kako se vama čini - zaklju či Vinnie. - Ako je Franconijeva jetra posve uništena, zašto J ack Staple-ton pita je li Franconi imao transplantaciju? - upita Ravmond. - Zar pita? - Izravno je to pitao dr. Levitza - re če Ravmond. Vinnie slegne ramenima. - Zacijelo je na neki drugi način do-šao do toga. U svakom slu čaju, čini se da su sad glavni problem te dvije osobe: dr. Jack S tapleton i dr. Laurie Montgomerv. Ravmond je s iš čekivanjem uzdigao obrve. - Kao što sam vam ve ć rekao, doktore - nastavi Vinnie. - Da nije Vinniej a mlañeg i njegovih bolesnih bubrega, uop će se ne bih miješao u ovo. Činjenica da sam sada upleo i ženina brata još više uvećava moj problem. Budu ći da sam ga ja uvukao u ovo, ne mogu ga ostaviti na cjedilu, razumijete me? Dakle, evo što sam odlu čio: poslat ću Angela i Franca da porazgovaraju s to dvoje dokto ra. Imaš li nešto protiv, Angelo? Ravmond je s nadom pogledao Angela. Prvi put otkako ga je Ravmond vidio, Angelo se nasmiješio. Nije to bio bogzna kakav smiješak jer su mu ožiljci na licu ometali normalne kretnje, ali je ipak bio smiješak. 252 - Već pet godina nadam se susretu s Laurie Montgomery -r eče Angelo.

- To sam i pretpostavljao - re če Vinnie. - Možeš li od Vin-nieja Amendole dobiti n jihove adrese? - Siguran sam da će nam rado dati adresu dr. Stapletona -re če Angelo. - I on jedva čeka da se riješi ova neugodna situa-cija. Što se ti če Laurie Montgomerv, njezina mi je adresa ve ć po-znata. Vinnie ugasi cigaretu te i on uzdigne obrve. - Dakl e, dok-tore, što mislite o ideji da Angelo i Franco posjete dva dosadna medicinska istražitelja i uvjer e ih da na stvari gledaju s našeg sta-jališta? Treb a ih uvjeriti da nam stvaraju velike neugodnosti, ako me razumijete. - Iskrivljeni smiješak pojavio mu s e na licu, a po-tom je namignuo. Ravmond se s olakšanjem kratko nasmijao. - Ne mogu se do-misliti boljem rješenju. - Pomaknuo se duž zaobljenog baršunom presvu čenog sjedala i ustao. - Hvala vam, gospodine Domini ck. Jako sam vam zahvalan i ponovno se ispri čavam zbog svog is-pada kad sam stigao. - Stanite malo, doktore - re če Vinnie. - Još nismo razgova-rali o naknadi. - Mislio sam da će ovo biti pokriveno našim prethodnim do-govorom - reče Ravmond nastoje ći zvučiti poslovno, a da ipak ne uvrijedi Vinnieja. - Na kraju krajeva, Franconijevo se tijelo nije trebalo ponovno pojaviti. - Ja na to ne gledam tako - re če Vinnie. - Ovo je dodatna usluga. Budu ći da ste se ve ć pogodili za rate plaćanja, bojim se da sada govorimo o vra ćanju dijela moga u češća. Sto mislite o dvadeset tisu ća? To zvu či poput lijepe okrugle brojke. Ravmond je bio zgranut, ali se uspio obuzdati. Tako ñer se sjetio što se dogodilo kad se prošli put pokušao cjenkati s Vin-niejem Dominickom: cijena se udvostru čila. - Možda će malo potrajati dok ne skupim toliko novca - re če Ravmond. 253 - To je u redu, doktore - ljubazno će Vinnie. - Glavno da smo se dogovorili. Sto se men e tiče, odmah ću Angela i Franca poslati u akciju. - Izvrsno - procijedi Ravmond, a potom oti ñe. - Misliš li ozbiljno to što si rekao? - Angelo upit a Vinnieja. - Bojim se da mislim - re če Vinnie. - Pretpostavljam da mi nije baš bilo pame tno upletati šurjaka u sve ovo, iako tada nismo imali puno izbora. Moram to ra ščistiti na ovaj ili onaj na čin, jer će mi žena ina če otkinuti glavu. Jedino je dobro u svemu ovome što s am dobrog doktora natjerao da plati za ono što bih ionako morao u činiti. - Kad želiš da sredimo ono dvoje? - upita Angelo. - Čim prije tim bolje - re če Vinnie. - Zapravo, najbolje bi bilo još no ćas! 254 15. POGLAVLJE ? 6. OŽUJKA 1 997. 1 9.3O COGD, EKVATORIJALNA GVINEJA - U koje vrijeme ste o čekivali goste? - Esmeralda upita Ke-vina. Tijelo i glavu omotala je lijepom, jarko naran často-zelenom tkaninom. - U sedam sati - re če Kevin zadovoljan što mu je nešto skrenulo misli. Sjedio je za svojim stolom i pokušavao se zavara-vati da čita jedan od svojih časopisa o molekularnoj biologiji. Za-pravo su ga mučili opasni doga ñaji tog poslijepodneva koji su mu se neprestano vrt jeli po glavi. Još uvijek je u mislima mogao vidjeti vojnike u kam uflažnim odorama i crvenim beretama koji kao da se pojavljuju niotkuda. Mogao je čuti bat njihovih čizama po mokrom tlu i zveckanje nji-hove opreme dok su tr čali. Najgore od svega, osje ćao je isti mu čni užas što ga je osjetio kad se dao u bijeg i svakog trenutka o čekivao zvuk paljbe iz automatskog oružja. Jurnjava preko čistine do automobila i divlja vožnja nekako je pred stavljala antiklimaks po četnom strahu. Pucnjavom uništeni prozori djelovali su got ovo nadrealisti čno što se nekako nije moglo uspore ñivati s trenutkom kad je prvi put ugledao vojnike. Melanie je ponovno na doga ñaj reagirala posve druga čije od Kevina. On se stoga pitao nije li očvrsnula na takve doga ñaje zato što je odrasla na Manhattanu. Melanie nije pokazivala strah 255 te je bila više bijesna nego uplašena. Obuzeo ju je gnjev zato što su vojnici na divlja čki način uništili ono što je držala svojim vla-sništvom, iako je auto mobil zapravo pripadao GenSvsu. - Večera je gotova - re če Esmeralda. - Držat ču je na to-plom. Kevin je zahvalio svojoj doma ćici, a ona se vratila u kuhinju. Odbacivši časopis, Kevin ustane od stola i iza ñe na verandu. No ć se spustila, a on se po čeo brinuti gdje bi mogle biti Melanie i Candace. Ispred Kevinove ku će nalazio se maleni travnati trg osvijetljen starin skim uli čnim svjetiljkama. To čno prekoputa stajala je ku ća Siegfrieda Spalleka. Bila je sli čna Kevinovoj, s arkadama nadsvo- ñenim

prizemljem, verandom na prvom katu i tavanskim proz o-rima na strmom krovu. U tom su trenutku bili rasvijetljeni samo prozori onog dijela ku će u kojem se nalazila kuhinja. O čito se upravitelj još nije vratio ku ći. Kevin je čuo smijeh sa svoje lijeve strane te se okrenuo u pr avcu pristaništa. Prije petnaestak minuta prestao je tropski pljusak. S oblutaka kaldrme diza la se para jer su još uvijek bili vreli od sunca. U tako rasvijetljenoj maglici pojavile su se dvije že ne, rukom pod ruku, i vedro se smijale. - Hej, Kevine! - vikne Melanie ugledavši Kevina na balkonu. - Kako to da nisi poslao ko čiju? Žene su stale to čno ispod Kevina kojemu je bilo neugodno zbog njihov e bučne veselosti. - O čemu to govoriš? - upita Kevin. - Pa, nisi valjda o čekivao da ćemo pokisnuti, zar ne? - našali se Melanie. Candace se tiho nasmijala. - Doñite gore - pozove ih Kevin. Pogledom je pretraživao maleni trg nadaju ći se da buka ne uznemirava njegove susjede, pogotovo Siegfrieda Spa lleka. Žene su vrlo bu čno pošle stubama na kat. Kevin ih je do če-kao u hodniku. Melanie ga je svakako željela poljubiti u oba ob-raza. Candace je slijedi la njezin primjer. 256 - Oprosti što kasnimo - re če Melanie. - No kiša nas je pri-silila da potražimo uto čište u gostionici. - A prijateljski raspoložena grupa ljudi iz voznog parka inzi-stirala je na tome da nas po časti pina coladama - veselo doda Candace. - Nije važno - re če Kevin. - Ali ve čera je spremna. - Fantasti čno - reče Candace. - Umirem od gladi. - I ja - reče Melanie. Sagnula se i izula cipele. - Nadam se da ti ne smeta ako hodam bosa. Cipele su mi se malo smo čile na putu ovamo. - I moje - re če Candace i tako ñer skine cipele. Kevin pokaže prema blagovaonici, a zatim u ñe za njima. Esmeralda je postavila stol na jednom k raju jer je bio dovoljno velik za dvanaest osoba. Maleni je stolnjak prekrivao samo dio stola na kojem se nalazilo posu ñe. Na stolu su gorjele svije će u staklenim svije ćnjacima. - Kako romanti čno - primijeti Candace. - Nadam se da ćemo piti vino - re če Melanie i sjedne na naj-bližu stolicu. Candace zaobi ñe stol i sjedne nasuprot Melanie te je čelo stola ostalo slobodno za Kevina. - Bijelo ili crno? - upita Kevin. - Bilo koje boje - re če Melanie. Tada se nasmije. - Sto imamo za ve čeru? - upita Candace. - Lokalnu ribu - re če Kevin. - Ribu! Kako prikladno - re če Melanie, a zatim obje žene prasnu u smijeh. - Ne razumijem - re če Kevin. Imao je izraziti osje ćaj da nije vladao situacijom kad se nalazio u društ vu ovih dviju žena, te da pola razgovora uop će nije shva ćao. - Objasnit ćemo ti kasnije - kroz smijeh će Melanie. - Do-nesi vino. To je važnije. - Pit ćemo bijelo - re če Candace. Kevin po ñe u kuhinju i uzme vino što ga je ranije stavio u h ladnjak. Izbjegavao je pogledati Esmeraldu jer ga je brinulo 257 što će ona misliti o dvjema pripitim ženama koje je pozv ao k sebi. Kevin ni sam nije znao što bi mislio. Dok je otvarao vino, čuo ih je kako nastavljaju živahni razgo-vor i smije h. Podsjetio se da je dobra strana ta što uz Melanie i Candace nisu postojale n elagodne tišine i zastoji u razgovoru. - Kakvo ćemo vino piti? - upita Melanie kad se Kevin po-novn o pojavio. Kevin joj pokaže bocu. - O, Bože - izusti ona glume ći snishodljivost. - Montrachetl Kakvu sre ću imamo ve če-ras. Kevin nije imao pojma što je uzeo iz svoje zbirke b oca, ali mu je bilo drago da je uspio impresionirat i Melanie. Nato čio je vino, a Esmeralda je donijela prvo jelo. Večera je predstavljala veliki uspjeh. Čak se i Kevin po čeo opuštati nakon što je pokušavao pratiti žene u ispijanju čaša. Ot-prilike na polovici ve čere morao se vratiti u kuhinju po drugu bocu vina. - Nikad ne bi pogodio tko se još nalazio u gostioni ci - Me-lanie re če nakon što je Esmeralda odnijela posu ñe za glavno jelo. - Naš neustrašivi vo ña Siegfried. Kevin se zagrcnuo. Ubrusom je obrisao lice. - Niste valjda razgovarale s njim? - Ne vidim kako smo to mogle izbje ći - reče Melanie. - Lju-bazno je pitao može li nam se prid ružiti. Čak je platio pi će i to ne samo nama, ve ć i momcima iz voznog parka. - Zapravo je bio prili čno šarmantan - re če Candace. Kevin je osjetio žmarce po le ñima. Drugo mu čno iskustvo

toga poslijepodneva, koje mu je gotovo jednako utje ralo strah u kosti, bio je posjet Siegfriedovu uredu. Čim su pobjegli ekva-togvinejskim vojnicima, Melanie je inzistirala da po ñu onamo. Svi su Kevinovi pokušaji da je od toga odgovori bili uzalu dni. - Neću podnositi ovakvo opho ñenje - govorila je Melanie dok su se penjali stubam a. Čak se nije zaustavila da se obrati Au-rielu. Jednostavno je uš etala u Siegfriedov ured i zahtijevala da se on osobno pobrine za popravak njezina automobila. 258 Candace je ušla s Melanie, ali je Kevin ostao u poz adini i gle-dao što se zbiva zaustavivši se kraj Aurielova stola. - Sino ć sam izgubila svoje nao čale za sunce - rekla je Mela-nie. - Zato smo ponovn o pošli onamo da vidimo možemo li ih na ći, a oni su opet pucali u nas! Kevin je o čekivao da će Siegfried eksplodirati. Ali to se nije dogodilo. Odmah se ispri čao i rekao da su vojnici ondje samo da ljude drže podalje od otok a te da nisu smjeli pucati. Pristao je na popravak Melaniena automobila, a čak joj je obe ćao da će u meñuvremenu dobiti drugi automobil. Tako ñer joj je obe- ćao da će vojnici pretražiti cijelo podru čje ne bi li našli izgubljene nao čale. Esmeralda se pojavila s desertom. Žene su bile zado voljne. Napravljen je od kakaa što su ga ondje uzgajali. - Je li Siegfried spomenuo ono što se danas dogodil o? -upita Kevin. - Ponovno se ispri čao - reče Candace. - Rekao je da je raz-govarao s marokansk im stražarom i uvjeravao nas da više ne će biti pucnjave. Rekao je da će svakome tko onamo zaluta objasniti da je to zabranjeno podru čje. - Jako vjerojatno - primijeti Kevin. - To se ne će dogoditi dok se onuda motaju djeca koju zovu vojnicima. Melanie se nasmije. - Kad smo ve ć kod vojnika, Siegfried je rekao da su satima traži li nepostoje će naočale za sunce. Tako im i treba! - Pitao nas je želimo li razgovarati s nekim od rad nika koji su bili na otoku i spaljivali suho granje - reče Candace. - Možeš li to vjerovati? - I što ste mu rekle? - upita Kevin. - Rekle smo mu da to nije potrebno - odgovori Canda ce. - Želim re ći, ne bismo htjeli da on misli kako smo i dalje zabri-nuti zbog dima, i svakako ne želi mo da pomisli kako planiramo oti ći na otok. - Ali ne planiramo - re če Kevin. Pogledavao je žene koje su se zavjereni čki smiješile jedna drugoj. - Ili planiramo? - Kevinu 259 je bilo dovoljno da na njega dva puta pucaju te je bio uvjeren da odlazak na otok ne dolazi u obzir. - Čudio si se čemu se smijemo kad si nam rekao da imamo ribu za ve čeru - reče Melanie. - Sje ćaš se? - Da - zabrinuto će Kevin. Imao je osje ćaj da mu se ne će svidjeti ono što će Melanie re ći. - Smijale smo se jer smo ve ći dio kasnog poslijepodneva pro-vele u razgovoru s ribarima koji nekoliko puta tjedno dolaze u Cogo - objasni Melani e. - Vjerojatno s onima koji su ulovili ribu što smo je upravo pojeli. Dolaze iz gradi ća po imenu Aca-lavong, šesnaest ili sedamnaest kilo metara isto čno odavde. - Poznat mi je taj gradi ć - reče Kevin. Odatle su ljudi iz Ek-vatorijalne Gvineje kretali za Coco Beach u Gabonu. Putovalo se motoriziranim kanuima što su ih zvali pirogama. - Unajmili smo jedan od njihovih čamaca na dva ili tri dana -ponosno će Melanie. - Zna či da se uop će ne moramo približavati mostu. Možemo vodenim putem poći na Išla Francescu. - Ja ne idem - odlu čno će Kevin. - Meni je dosta. Iskreno re čeno, mislim da možemo biti sretni što smo još uvijek živi. Ako vas dvije želite po ći, slobodno po ñite. Znam da ne bi pomo-gla nikakva moja uvjeravanja u suprotno. - O, to je sjajno! - prezirno će Melanie. - Već odustaješ! Ako je tako, kako namjeravaš otkriti je smo li stvorili rasu pra-ljudi? Ho ću reći, ti si taj koji je pokrenuo to pitanje i sve nas uzrujao. Melanie i Candace su preko stola zurile u Kevina. N ekoliko minuta nitko nije progovorio. No ćni su zvukovi džungle prodrli u sobu, a do tog ih trenutk a nitko nije čuo. Kevina je obuzimao sve naglašeniji osje ćaj nelagode te je na koncu prekinuo tišinu. - Još n e znam što ću učiniti - re če. - Ne-što ću smisliti. - Vraga ćeš smisliti - re če Melanie. - Već si rekao kako je odlazak na otok jedini na čin da saznamo što rade životinje. To su bile tvoje rije či. Zar si zaboravio? 260 - Ne, nisam zaboravio - re če Kevin. - Rije č je samo o tome... pa...

- Nije važno - snishodljivo će Melanie. - Ako si prevelika kukavica da po ñeš otkriti što si možda učinio svojim genetskim šeprtljanjem, u redu. Ra čunale smo na tebe da ćeš nam pomo ći oko motora u pirozi, ali nije važno. Candace i ja ćemo se sna ći. Je li tako, Candace? - Tako je - re če Candace. - Vidiš, prili čno smo dobro sve to isplanirale - re če Melanie. - Ne samo da smo unajmile veliki, motorizirani kanu, ve ć smo ih nagovorile da nam dovezu i manju verziju, n a vesla. Namjera-vamo vući čamac na vesla. Kad stignemo do otoka, po ći ćemo čamcem na vesla po Rio Diviso. Možda uop će nećemo morati nogom kro čiti na čvrsto tlo. Samo želimo neko vrijeme proma-trati živ otinje. Kevin kinine. Pogledavao je jednu pa drugu, a one s u neu-moljivo zurile u njega. Više nije mogao izdržati nelagodu pa je odgurnuo stolicu i zaputio se iz blagovaonice. - Kamo ideš? - upita Melanie. - Po još vina - odgovori Kevin. Mučili su ga neobi čni osje ćaji sli čni gnjevu te je uzeo tre ću bocu bijelog vina, otvorio je i ponio u blagovaonicu. Upitno je pogledao Melanie, a ona je kimnula glavom. Kevin joj je napunio čašu. Isto je učinio za Candace. Na kraju je napunio svoju čašu. Kevin je potom sjeo i povukao dobar gutljaj vina. M alo se na-kašljao kad je progutao teku ćinu, a zatim je pitao kad namjera-vaju po ći u svoju veliku ekspediciju. - Sutra ranom zorom - re če Melanie. - Procijenile smo da će nam trebati malo više od sat vremena da stignemo do otoka, a voljele bismo se vratiti prije nego sunce doista pripe če. - Već smo u kantini uzele hranu i pi će - reče Candace. - Ja sam u bolnici nabavila prijenosni h ladnjak u kojeg smo sve to pospremile. - Držat ćemo se daleko od mosta i mjesta za ukrcaj - re če Melanie. - Dakle, to ne će biti problem. 261 - Mislim da bi moglo biti zabavno - re če Candace. - Rado bih vidjela vodenog konja. Kevin otpije još jedan veliki gutljaj vina. - Pretpostavljam da ćeš nam posuditi one elektroni čke spra-vice za pronalaženje životinja - re če Melanie. - Dobro bi nam došao i zemljovid. Jasno, s ve ćemo to dobro čuvati. Kevin uzdahne i opusti se na svojoj stolici. - U re du, pre-dajem se. Za koliko je sati zakazana ta misija? - O, super - re če Candace i pljesne rukama. - Znala sam da ćeš po ći s nama. - Sunce izlazi iza šest - re če Melanie. - Voljela bih da smo u tom trenutku ve ć na putu. Planirale smo krenuti na zapad, a po-tom napraviti široki krug pr ema ušću prije nego po ñemo na is-tok. Tako nećemo pobuditi sumnju ovdje u gradi ću ako nas ne-tko vidi kako se ukrcavamo u čamac. Neka misle da smo pošli u Acalavong. - Sto je s poslom? - upita Kevin. - Zar ne će primijetiti da te nema? - Neće - reče Melanie. - Ljudima u laboratoriju rekla sam da ću biti u Životinjskom centru, ali ne će moći do mene. Dok sam ljudima u Životinjskom centru re kla... - Shvatio sam - prekine je Kevin. - Sto je s tobom, Candace? - Nema problema - re če Candace. - Sve dok se gospodin Winchester ovako d obro osje ća, ja sam zapravo bez posla. Ki-rurzi po cijeli dan igraju go lf i tenis. Mogu raditi što god mi padne na pamet. - Nazvat ću glavnog tehni čara u svom laboratoriju - re če Ke-vin. - Re ći ću mu da sam dobio akutni napadaj ludila. - Čekaj malo - iznenada će Candace. - Upravo sam se sjetila jednog problema. Kevin se naglo uspravi na stolici. - Kojeg? - upita . - Nemam kreme za sun čanje - reče Candace. - Nisam je po-nijela sa sobom jer tijeko m prethodna tri boravka ovdje nisam ni vidjela sunca. 262 16. POGLAVLJE 6. OŽUJKA 1 997. 1 4.3D NEW YDRK CITY Budu ći da su sva testiranja u slu čaju Franconi još bila u ti-jeku, Jack se prisilio n a povratak u ured gdje se pokušao koncen-trirati na svoje druge slu čajeve što ih je trebalo dovršiti. Na vla-stito iznenañenje, dobro je napredovao dok oko dva i trideset ni je zazvonio telefon. - Je li to dr. Stapleton? - upita ženski glas s tal ijanskim na-glaskom. - Jest, doista - re če Jack. - Je li to gospo ña Franconi? - Imogene Franconi. Dobila sam poruku da vas nazove m. - Zahvalan sam vam, gospo ño Franconi - re če Jack. - Naj-prije mi dopustite da vam izrazim su ćut povodom gubitka vašeg sina.

- Hvala vam - re če Imogene. - Carlo je bio dobar dje čak. Nije činio sve one stvari o kojima su pisali po novinama. Radio je za Ameri čku kompaniju za svježe vo će u Queensu. Ne znam odakle su došle sve te pri če o organiziranom kriminalu. Novinari jednostavno i zmišljaju stvari. - Strašno je što su sve spremni u činiti samo da bi bolje pro-davali novine - re če Jack. - Čovjek koji je jutros došao rekao je da ponovno imat e nje-govo tijelo - re če Imogene. 263 - Vjerujemo da imamo - re če Jack. - Zato nam je trebala vaša krv, kako bismo potvrdili da je doista tako. Hvala vam što ste nam udovoljili. - Pitala sam ga zašto ne želi da do ñem k vama i identificiram ga kao što sam u činila prošli put - re če Imogene. - Rekao mi je da ne zna. Jack se pokušao sjetiti bezbolnog na čina za objašnjenje pro-blema, ali mu ništa nije pad alo na pamet. - Neki dijelovi tijela još uvijek nedostaju - neodre ñeno će Jack u nadi da će to zado-voljiti gospo ñu Franconi. -Oh? - Dopustite, re ći ću vam zašto sam vas nazvao - hitro izusti Jack. Boj ao se da gospo ña Franconi ne će htjeti odgovarati na pi-tanja ako je na bilo koji n ačin povrijedi. - Rekli ste istražitelju da se zdravl je vašeg sina popravilo nakon jednog putovanja. Sje ćate li se da ste to rekli? - Naravno - re če Imogene. - Rekli su mi da ne znate gdje je bio - re če Jack. - Postoji li na čin da to saznate? - Ne vjerujem - re če Imogene. - Rekao mi je da putovanje nema nikakve veze s poslom i da je jako osobne naravi. - Sjećate li se kad je to bilo? - upita Jack. - Ne baš to čno - odgovori Imogene. - Možda prije pet ili šest t jedana. - Je li bio u ovoj državi? - Ne znam - reče Imogene. - Samo je rekao da je osobne naravi. - Ako saznate gdje je bio, ho ćete li me ponovno nazvati? -upita Jack. - Valjda - re če Imogene. - Hvala vam - re če Jack. - Čekajte - re če Imogene. - Upravo sam se sjetila da je malo prije odlaska rekao nešto čudno. Rekao je da me jako voli te želi da to znam ako se on ne vrati. - Je li vas to iznenadilo? - upita Jack. 264 - Pa, da - reče Imogene. - Držala sam da su to lijepe rije či upu ćene majci. Jack ponovno zahvali gospo ñi Franconi i spusti slušalicu. Tek što je maknuo ru ku, telefon je opet zazvonio. Ovoga je puta zvao Ted Lynch. - Mislim da bi trebao do ći ovamo - re če Ted. - Već krećem - reče Jack. Jack je našao Teda kako sjedi za svojim stolom i češka se po glavi. - Da te ne poznajem, mislio bih da me pokušavaš pre veslati -re če Ted. - Sjedni! Jack sjedne. Ted je držao hrpu kompjutorskih ispisa i neko-liko listova razvijenih filmova sa stotinama malenih tamnih traka. Ted se ispruži prek o stola i sve to spusti u Jackovo krilo. - Koji je to vrag? - za čudi se Jack. Uzme nekoliko celuloid-nih listova i p odigne ih prema svjetlu. Ted se nagne prema njemu i gumicom na staromodno dr ve-noj olovci pokaže filmove. - Ovo su rezultati polknarker DNA testa. Kompjutorski su usp oreñeni slijedovi molekula podru čja DQ alfe osnovnog kompleksa histološke kompatibilnosti. - Ma daj, Tede! - pobuni se Jack. - Ho ćeš li, molim te, go-voriti razumljivim jezikom? - Dobro - razdražljivo će Ted. - Polknarker test pokazuje da Franconijeva D NA i DNA jetrenog tkiva koje si u njemu našao ne bi mogle biti razli čitije. - Hej, to su dobre vijesti - re če Jack. - Zna či da je imao transplantaciju. - Valjda - re če Ted. - Ali slijed DQ alfe je identi čan, do zad-njeg djeli ća molekule. - Sto to zna či? - upita Jack. Ted bespomo ćno raširi ruke. - Ne znam. Ne mogu to obja-sniti. M atemati čki, to se ne može dogoditi. Hoću reći, izgledi za tako nešto tako su beskrajno maleni d a se u to uop će ne može povjerovati. Govorimo o savršenom poklapanju tisu ća i tisu ća osnovnih parova, čak i u podru čjima velikog ponavljanja. Apso- 265 lutno su identi čni. Zato smo dobili onakve rezultate kad smo te-sti rali samo DQ alfu. - Pa, u svakom je slu čaju transplantacija ipak u činjena - re če Jack. - To je ovdje najvažnije.

- Morao bih zaklju čiti da je tako - re če Ted. - Ali ne mogu shvatiti kako su našli donator a s identi čnim DQ alfa. - Sto je s testom s mitohondrijskom DNA kako bismo potvr-dili da je pliva č Franconi? - upita Jack. - Isuse, pružiš momku prst, a on grabi cijelu ruku - pobuni se Ted. - Tek smo dobili uzorak krvi, zaboga. Morat ćeš pri če-kati rezultate. Na kraju krajeva, okrenuli smo la boratorij naglavce kako bi ti ovako brzo dobio ono što želiš. Osim toga, mene viš e zanima ova situacija s DQ alfom u usporedbi s polimarker te-stom. Nešto se tu ne slaže. - Pa, nemoj se uzrujavati zbog toga - re če Jack. Ustane i vrati Tedu sav materijal što mu ga je istresao u krilo. - Cijenim ono što si u činio. Hvala ti! Ti su mi podaci trebali. Kad dobije š rezultate mitohondrijskog testa, nazovi me. Jack je bio oduševljen Tedovim rezultatima te ga uo pće nije zabrinjavalo mitohondrijsko ispitivanje. S obzirom na poklapanje rendgenskih snimaka bio je uvjeren da su pliva č i Franconi ista osoba. Jack ude u dizalo. Sad je imao potvrdu da je obavlj ena trans-plantacija pa je ra čunao s tim da će Bart Arnold imati odgovore kojima će se riješiti ostatak zagonetke. Dok se dizalo spuš talo, Jack je razmišljao o Tedovoj emotivnoj reakciji na DQ alfa rezul-tate. Jack je znao da se Ted nije baš često uzbuñivao. Zna či da je otkri će iznimno važno. Nažalost, Jack nije puno znao o ta kvom ispitivanju pa nije mogao stvoriti odre ñeno mišljenje. Sam je sebi obe ćao da će pro čitati materijale o tome čim mu se ukaže prilika. Jackovo je oduševljenje kratko trajalo; nestalo je čim je ušao u Bartov ured. Istražitelj sudske medicine razgovarao je telefonom, ali je odmahnuo g lavom čim je ugledao Jacka. Jack je kretnju protuma čio kao loše vijesti. Sjeo je i čekao. 266 - Nisi imao sre će? - pitao je Jack čim je Bart spustio sluša-licu. - Bojim se da nisam - re če Bart. - Doista sam o čekivao da ćemo nešto saznati preko UNOS-a, ali kad su rekli da nisu osi-gurali jetru za Carla Franconi ja te da čak nije bio ni na njihovoj listi čekanja, znao sam da su nam se naglo smanjili izgledi da ot-krije mo gdje je nabavio jetru. Upravo sam razgovarao s Centrom Columbia-Presbvterian, a tamo to nije u činjeno. Takav sam od-govor dobio od gotovo svih centara u kojima se vrši presa ñivanje jetre. - Ovo je šašavo - re če Jack. Rekao je Bartu da su Tedovi na-lazi potvrdi li da je Franconi imao transplantaciju. - Ne znam što bih rekao - prokomentira Bart. - Ako čovjek nije imao transplantaciju u Sjevernoj Americi Hi Europi, gdje se to moglo obaviti? - upita Jack. Bart slegne ramenima. - Ima još nekoliko mogu ćnosti. Au-stralija, Južna Afrika, čak i nekoliko centara u Južnoj Americi, ali nakon razgovora s UNOS-om to mi se ne čini vjerojatnim. - Doista? - re če Jack. Nije čuo ono što je želio čuti. - Sve je to vrlo zagonetno - primijeti Bart. - U ovom slu čaju ništa nije jednostavno - požali se Jack i us-ta ne. - Pokušavat ću i dalje - obe ća Bart. - Bit ću ti zahvalan. Jack polako iza ñe iz prostorija sudskih istražitelja osje ćajući blagu depresiju. Mu čio ga je neugodan osjećaj da ne vidi važnu činjenicu, ali nije imao pojma što bi to moglo biti ili kako bi mo-gao otkriti o čemu je rije č. U zajedni čkoj je prostoriji uzeo još jednu kavu, ali sad je t o više sli čilo gustom talogu nego napitku. Sa šalicom u ruci popeo se stubama do laboratorija. - Ispitao sam tvoje uzorke - re če John DeVries. - Negativni su i na ciklosporin A i na FK506. 267 Jack je ostao bez rije či. Zurio je u blijedo, mršavo lice upra-vitelja lab oratorija. Jack nije znao što ga je više iznenadilo: činje-nica da je John ve ć obavio ispitivanje ili da su rezultati negativni. - Zacijelo se šališ - s mukom izusti Jack. - Teško - re če John. - To nije moj na čin. - Ali pacijent je morao uzimati lijekove protiv odb acivanja organa - re če Jack. - Nedavno je imao transplantaciju jetre. Je li mogu će da si dobio lažno negativan rezultat? - Standardni je postupak odmah provesti kontrolu - reče Jack. - Očekivao sam da ćeš naći tragov.e jednog ili drugog lijeka. - Zao mi je što ne možemo naštimati rezultate prema tvojim o čekivanjima - natmureno će John. - Morat ćeš me ispri čati jer imam posla.

Jack je gledao kako se upravitelj laboratorija prim iče jednom aparatu i nešto namješta. Tada se Jack okrenuo i izašao iz labo-ratorija. Sad ga je obuzel a još ve ća depresija. DNA rezultati Teda Lyncha i testiranje na lijekove Johna DeVriesa bili su kontr adik-torni. Ako je izvršena transplantacija, Franco ni je morao biti ili na ciklosporinu A ili na FK506. T o je uobi čajeni medicinski po-stupak. Izašao je iz dizala na četvrtom katu i krenuo prema histolo-škom laboratori ju. Putem je pokušao iznaći neko razumno objaš-njenje za činjenice što ih je saznao. Ništa mu nije padalo na pa-met. - Dakle, nije li ponovno stigao naš dobri doktor? - glasno će Maureen O"Conner svojim irskim naglaskom. - Sto je? Imaš li samo jedan slu čaj? Zar nas zato tako proganjaš? - Imam samo jedan koji me izlu ñuje - reče Jack. - Sto je s preparatima? - Ima ih nekoliko koji su spremni - re če Maureen. - Želiš li ih uzeti ili ćeš čekati dok svi ne budu gotovi? - Uzet ću sve što mogu dobiti - re če Jack. Maureen je okretnim prstima izabrala suhe preparate i stavila ih u stalak za mikroskopska stakalca. Pružila je stalak Jacku. 268 - Ima li ovdje preparata jetre? - s nadom u glasu u pita Jack. - Vjerujem da ima - odgovori Maureen. - Jedan ili d va. Os-tatak ćeš dobiti kasnije. Jack kinine i iza ñe. Nekoliko vrata dalje nalazio se njegov ured. Che t podigne pogled s posla i nasmiješi se. - Hej, druškane, kako ide? - upita Chet. - Ne baš dobro - prizna Jack. Sjedne i upali svjetl o na mi-kroskopu. - Problemi u slu čaju Franconi? - upita Chet. Jack kimne. Po čeo je prekopavati po preparatima u potrazi za jetro m. Našao je samo jedan preparat. - Sve u vezi slu čaja podsje ća na pokušaj cije ñenja vode iz kamena. - Slušaj, drago mi je da si se vratio - re če Chet. - Očekujem poziv lije čnika iz North Caroline. Samo me zanima je li pacijent imao problema sa srcem. Moram nakratko iza ći kako bih po-digao fotografije za putovnicu za moj predstoje ći put u Indiju. Ho ćeš li se javiti na telefon umjesto mene? - Svakako - re če Jack. - Kako se zove pacijent? - Clarence Potemkin - odgovori Chet. - Fascikl je o vdje na stolu. - Dobro - re če Jack i stavi jedini preparat jetre na svoj mi-kro skop. Ignorirao je Cheta dok je uzimao svoj kaput s vješalice na vratima i odlazio. Jack j e približio objektiv mikroskopa do preparata i baš je htio pogledati u okular kad je zastao. Chetove rije či navele su ga na razmišljanje o me ñunarodnim putovanjima. Ako je Franconi obavio transplantaciju izvan zemlje, što se činilo sve vjerojatnijim, mogao bi postojati na čin za otkrivanje njegova odredišta. Jack podigne slušalicu i nazove policijsku postaju. Zamolio je da ga spoje s detektivom Louom Soldanom. O čekivao je da će morati ostaviti poruku te se ugodno iznenadio kad mu se Sol-dano osobno javio. - Hej, drago mi je da si nazvao - re če Lou. - Sje ćaš li se da sam ti jutros rekao kako smo dobili podatak da je obitelj Lucia 269 ukrala Franconijevo tijelo iz mrtva čnice? Upravo nam je to po-tvr ñeno iz još jednog izvora. Mislio sam da će te to zanimati. - Zanimljivo - re če Jack. - Sad imam pitanje za tebe. - Reci. Jack mu je ukratko iznio razloge za svoje vjerovanj e da je Carlo Franconi možda putovao u inozemstvo zbog transplanta-cije jetre. Dodao je da je Franconijeva majka rekla kako je čovjek navodno bio u toplicama četiri do šest tjedana ranije. - Mene zanima postoji li na čin da se preko Carine sazna je li Franconi nedavno izlazio iz zemlje i, ako je mogu će, kamo je išao? - Ili preko Carine ili preko Ureda za imigraciju - reče Lou. - Više izgleda imaš u Uredu za imigraciju, osim ako nije donio toliko stvari natrag da je mora o platiti carinu. Osim toga, imam prijatelja u Ured u za imigraciju. Tako mogu puno brže do-biti podatke jer ću izbje ći uobi čajene birokratske kanale. Želiš li da se raspitam? - To bi bilo krasno - re če Jack. - Ovaj me slu čaj izlu ñuje. - Bit će mi zadovoljstvo - re če Lou. - Kao što sam jutros rekao, dugujem ti uslug u. Jack je spustio slušalicu sa si ćušnim tra čkom nade da se do-sjetio novom pristupu. Osjetivši malo optimizma, nagnuo se na-prijed, primaknuo o či okularu i po čeo izoštravati sliku.

Laurie nije provela dan onako kako je o čekivala. Namjera-vala je obaviti samo jednu obdukci ju, ali je na kraju obavila dvije. Tada je George Fontworth za pao u nevolje u svom slu čaju gdje je bilo nekoliko rana od vatrenog oružja pa mu je Laurie po nudila svoju pomo ć. Iako nije iskoristila ni pauzu za ručak, Laurie je iz grobnice izašla tek iza tri. Preodjenula se i pošla prema svom uredu, ali je tad a opazila Marvina u mrtvozornikovu uredu. Tek je stigao na posao te je sre ñivao ured nakon gužve uobi čajenog radnog dana. Laurie promijeni smjer i promoli glavu kroz vrata. 270 - Našli smo Franconijeve rendgenske snimke - re če. - Poka-zalo se da je pliva č koji je preksino ć stigao naš nestali čovjek. - Pročitao sam u novinama - re če Marvin. - Nevjerojatno. - Identificirali smo ga pomo ću rendgenskih snimaka - re če Laurie. - Zato mi je posebno drago da si ih napravio. - To mi je posao - re če Marvin. - Želim se još jednom ispri čati jer sam nagovijestila da to nisi u činio - re če Laurie. - Nema problema, čovječe - reče Marvin. Laurie se udalji nekoliko koraka, a potom se okrene i vrati u mrtvozornikov ured. Ovoga puta u ñe i zatvori vrata za sobom. Marvin ju je upitno pogleda o. - Hoće li ti smetati ako te nešto pitam, ali neka ostane meñu nama? - upita Laurie. - Valjda ne će - oprezno će Marvin. - Jako me zanima kako je Franconijevo tijelo ukrade no odavde - po čne Laurie. - Zato sam s tobom razgovarala prekju- čer poslijepodne. Sje ćaš se? - Naravno. - Te sam večeri tako ñer bila ovdje i razgovarala s Mikeom Passanom - nas tavi Laurie. - Čuo sam - re če Marvin. - Kladim se da jesi - re če Laurie. - No vjeruj mi, ni za što nisam optužival a Mikea. - Razumijem - re če Marvin. - On ponekad zna biti jako osjetljiv. - Ne mogu shvatiti kako je tijelo ukradeno - re če Laurie. - Uvijek je netko bio ovdje, ili Mike ili čovjek iz sigurnosti. Marvin slegne ramenima. - Ne znam ni ja - re če. - Vjeruj mi. - Znam - reče Laurie. - Sigurna sam da bi mi rekao da si u nešt o sumnjao. Ali nisam te to željela pitati. Sad mi se čini da je morala postojati pomo ć iznutra. Postoji li u mrtva čnici bilo koji djelatnik za kojeg misliš da je u tome nekako mogao pomo ći? To je moje pitanje. 271 Marvin malo razmisli, a potom odmahne glavom. - Ne vjeru-jem. - To se moralo dogoditi tijekom Mikeove smjene - re če Lau-rie. - Poznaješ li dobro dva voza ča, Petea i Jeffa? - Ne - reče Marvin. - Mislim, vi ñao sam ih ovuda, čak smo nekoliko puta razmijenili par rije či, ali kako smo u razli čitim smjenama, to se ne doga ña često. - Ali nemaš razloga sumnjati u njih? - Ne, ne više nego u nekog drugog - re če Marvin. - Hvala - reče Laurie. - Nadam se da te moje pitanje nije dovelo u neugodnu situaciju. - Nema problema. Laurie se zamislila i nesvjesno grickala donju usnu . Znala je da je nešto propustila. - Imam ideju - odjednom će Laurie. - Možda bi mogao rekonstruirati cijeli po stupak što ga provodiš kad neko tijelo odavde odlazi. - Misliš, sve što se doga ña? - Da, sve - reče Laurie. - Želim re ći, ja otprilike znam što se doga ña, ali ne znam pojedinosti. - Gdje želiš da po čnem? - upita Marvin. - Od samog po četka - reče Laurie. - Od trenutka kad te na-zove neko pogrebn o poduze će. - U redu - re če Marvin. - Stigne poziv, a oni kažu da su iz tog i tog pogrebnog poduze ća te žele do ći po tijelo. Tada mi kažu ime i pristupni broj. - To je sve? - upita Laurie. - Tada spustiš slušali cu. - Ne - reče Marvin. - Kažem im da čekaju, a ja unesem pri-stupni broj u kompjutor. Mor am provjeriti jeste li vi gotovi s ti-jelom, a moram i saznati gd je se nalazi. - Dakle, zatim se vratiš na telefon i što kažeš?

- Kažem da je u redu - re če Marvin. - Kažem im da ću pri-premiti tijelo. Pretpostavljam da obi čno pitam kad će otprilike do ći. Mislim, nema smisla juriti naokolo ako će oni do ći tek za dva sata ili tako nešto. - Sto dalje? - upita Laurie. 272 - Odem po tijelo i provjerim pristupni broj - re če Marvin. - Tada ga smjestim u prednji dio hladnja če. Uvijek ih stavljamo na isto mjesto. Zapravo, sla žemo ih redom onako kako bi trebali odlaziti. To voza čima olakšava posao. - Sto se tada doga ña? - upita Laurie. - Tada oni dolaze - re če Marvin i ponovno slegne ramenima. - Što se doga ña kad stignu? - Doñu ovamo pa ispunimo obrazac - re če Marvin. - Sve se mora dokumentirati. Mislim, mora ju potpisati da oni preuzimaju brigu za tijelo. - U redu - re če Laurie. - I tada po ñeš po tijelo? - Da, ili jedan od njih to u čini - re če Marvin. - Svi su oni bili ovdje ve ć stotinama puta. - Postoji li kona čna provjera? - upita Laurie. - Svakako - re če Marvin. - Uvijek na kraju još jednom pro-vjerimo pristupni broj prije nego iznesu tijelo. Moramo na doku-mentima zapisati da je to u činjeno. Bilo bi vrlo nezgodno kad bi se voza či vratili u pogrebno poduze će s pogrešnim tijelom. - To mi se čini dobrim sustavom - re če Laurie, a tako je i mislila. Uz toliko provjera b ilo bi teško nešto poduzeti. - Desetlje ćima već uspješno funkcionira - re če Marvin. - Jasno, kompjutor pomaže. Prije toga imali su samo dnevnik rada. - Hvala, Marvine - re če Laurie. - Hej, nema problema - re če Marvin. Laurie iza ñe iz mrtvozornikova ureda. Prije povratka u svoj ur ed zaustavila se na prvom katu kako bi uzela nešto za jelo iz automata u kantini. Utažila je glad i pošla na četvrti kat. Vidjela je da su Jackova vrata odškrinuta pa je virnula unutra. Jack je sjed io za svojim mikroskopom. - Nešto zanimljivo? - upita Laurie. Jack podigne glavu i nasmiješi se. - Jako - re če. - Želiš li po-gledati? Laurie pogleda kroz okular kad se Jack odmaknuo u s tranu. - Izgleda kao si ćušni granulom na jetri - re če Laurie. 273 - Tako je - re če Jack. - To je s jednog od onih si ćušnih ko-madi ća Franconijeve jetre koje sam uspio naći. - Hmmm - zamišljeno će Laurie nastavivši gledati kroz mi-kroskop. - Čudno je da su bolesnu jetru koristili za transplanta-ciju. Čovjek bi mislio da će bolje pregledati donatora. Ima li puno ovih sićušnih granuloma? - Maureen mi je zasad dala samo jedan preparat jetr e - reče Jack. - A ovo je jedini granulom što sam ga našao pa pretpostav-ljam da ih nema puno. No vid io sam jednoga na zale ñenom pre-paratu. Tamo sam tako ñer našao si ćušne ciste na površini jetre koje bi se zacijelo vi djele i golim okom. Ekipa za transplantaciju je to sigurno znala, ali je to nije zabrinjavalo. - Barem nema raširene upale - re če Laurie. - Zna či da je or-ganizam prili čno dobro prihvatio strano tijelo. - Iznimno dobro - re če Jack. - Previše dobro, ali to je ve ć drugo pitanje. Sto misliš, što je ono ispod pokaziva ča? Laurie se poigravala fokusom tako da se vizualno mo gla pre-bacivati gore dolje po preparatu. Vidjela je nekoliko neobi čnih mrljica bazofilne tvari. - Ne znam. Čak nisam sigurna nije li to rukom napravljeno. - Ni ja ne znam - re če Jack. - Osim ako to nije izazvalo gra-nulom. - To ti je dobra ideja - re če Laurie. Uspravi se. - Sto si mi-slio kad si rekao da je organizam previše dobro prihvatio jetru? - Iz laboratorija su mi rekli da Franconi nije uzim ao nikakve lijekove protiv odbacivanja - re če Jack. - To mi se čini nevjero-jatnim budu ći da nema nikakve upale. - Jesmo li sigurni da je rije č o transplantaciji? - upita Laurie. - Sasvim - re če Jack. Ukratko joj je iznio ono što mu je rekao Te d Lynch. Laurie je bila jednako zbunjena kao i Jack. - Osim u slu čaju identi čnih blizanaca ne mogu zamisliti da bi dvoje ljudi imalo po-sve jednaku DQ alfu - re če Laurie.

- Zvuči kao da ti više znaš o tome nego ja - primijeti Ja ck. - Do prije nekoliko dana ja nisam ni čuo za DQ alfu. 274 - Jesi li štogod saznao o mjestu na kojem je Franco ni mogao obaviti transplantaciju? - upita Laurie. - Volio bih da jesam - re če Jack. Tada je ispri čao Laurie o Bartovim uzaludnim nastojanjima. Jack j e objasnio da je i sam dobar dio prethodne no ći proveo u razgovorima s centrima di-ljem Europe. - Dobri Bože! - za čudi se Laurie. - Čak sam Loua zamolio za pomo ć - reče Jack. - Franconi-jeva mi je majka rekla da je čovjek otišao u neke toplice i vratio se ku ći kao nov. Mislim da je u to vrijeme izvršena trans planta-cija. Nažalost, ona nema pojma gdje je bio. Lou se raspituje u Uredu za imigracije da vidi je li izlazio iz zemlje. - Ako itko može saznati, onda je to Lou - re če Laurie. - Usput re čeno - reče Jack šaljivo nadmo ćnim tonom - Lou je priznao da je on odgovoran za pr iču o Franconiju u novinama. - Ne vjerujem - re če Laurie. - Sam mi je rekao - re če Jack. - Zato o čekujem poniznu is-priku. - Imaš je - doda Laurie. - Zaprepaštena sam. Je li rekao za-što je to u činio? - Rekao je da su odmah željeli dati podatak u javno st da vide ho će li to donijeti još informacija od doušnika. Čini se da su do-nekle uspjeli. Dobili su podatak, k oji je kasnije potvr ñen, da je Franconijevo tijelo ukradeno po nalogu obitelji Luc ia. - Dobri Bože! - usklikne Laurie i strese se. - Ovaj me slu čaj previše po činje podsje ćati na Cerino aferu. - Znam što želiš re ći - reče Jack. - Umjesto o čiju, ovdje je rije č o jetri. - Ne misliš da u Sjedinjenim Državama postoji priva tna bol-nica u kojoj se obavljaju transplantacije jetre, zar ne? - upita Laurie. - Ne vjerujem - re če Jack. - Nema sumnje da se može raditi o velikom n ovcu, ali postoji pitanje opskrbe. Želim re ći, u ovoj zemlji postoji više od sedam tisu ća ljudi koji čekaju presa ñivanje 275 jetre. Samo nekolicina tih ljudi ima dovoljno novca da bi se tako nešto isplatilo. - Voljela bih da sam i ja tako sigurna - re če Laurie. - Profit je naglo postao osnovna motivaci ja američke medicine. - Ali veliki novac medicini donosi koli čina - reče Jack. - Ima premalo imu ćnih ljudi kojima treba jetra. Ulaganje u prostor i tajnovitost ne bi se isplatilo , pogotovo bez osigurane opskrbe or-ganima. Trebalo bi uspostaviti neku modernu verziju Burka i Harea, pa iako bi takav scenarij mogao uspjeti u drugorazred-nom filmu, u stvarnosti bi bio previše riskantan i nesiguran. Ni-jedan poslovni čovjek pri zdravoj pameti ne bi se u to upustio, bez obzira ko liko je nepošten. - Možda imaš pravo - re če Laurie. - Siguran sam da ovdje ima još ne čega - reče Jack. - Jedno-stavno ima previše neobjašnjenih činjenica, od besmislenih rezul-tata DQ alfe do poda tka da Franconi nije uzimao lijekove protiv odbacivanja. Nešto ne uspijevamo vidjeti; nešto klj učno, nešto neo čekivano. - Kako se trudiš! - usklikne Laurie. - Jedno je sig urno, drago mi je da sam tebi dala taj slu čaj. - Baš ti hvala - sarkasti čno će Jack. - Slu čaj me doista fru-strira. Da prije ñemo na vedrije stvari, dok smo sino ć igrali ko-šarku, Warren mi je rekao da se Natalie raspitivala o tebi. Sto misliš da ovog vikenda iza ñemo na ve čeru i možda u kino, pod uvjetom da oni nemaju drugi h planova? - To bi mi se jako svi ñalo - reče Laurie. - Nadam se da si rekao Warrenu da sam se i ja raspitivala o njima. - Jesam - prizna Jack. - Ne pokušavam promijeniti t emu, ali kako si provela dan? Jesi li napredovala u svojoj istrazi o tome kako je Franconi uspio po ći na svoj no ćni izlet? Želim re ći, to što je Lou rekao da je za to odgovorna zlo činačka obitelj ne go-vori nam puno. Trebaju nam pojedin osti. - Nažalost, nisam - prizna Laurie. - Do pred malo s am bila u grobnici. Nisam obavila ništa od planiranog. 276 - Šteta - nasmiješi se Jack. - S obzirom na svoje s poro na-predovanje, možda ću se morati osloniti na tebe pri rješavanju ovog slu čaja. Nakon uzajamnog obe ćanja da će se te večeri čuti telefonom kako bi se dogovorili za vikend, Laur ie poñe u svoj ured. S do-brim je namjerama sjela za stol i po čela pregledavati laboratorij-ske nalaze i druge materijale što su tijekom dana stigli o njezi nim nedovršenim slu čajevima. Ali otkrila je da se ne uspijeva koncen-trirati.

Jackovo velikodušno ukazivanje povjerenja da će ona doprini-jeti rješavanju slu čaja Franconi samo je u njoj izazvalo osje ćaj krivnje jer nije došla do mogu će hipoteze o tome kako je ukra-deno Franconijevo tijelo. Kad je vidjela koliko truda Ja ck ulaže u slu čaj, poželjela je udvostru čiti svoje napore. Laurie je izvadila čisti list papira i po čela zapisivati sve što joj je Marvin ispri čao. Intuicija joj je govorila da je zagonetna Fran-conijeva otmica moral a imati veze s dva tijela što su iste no ći od-vezena iz mrtva čnice. Sad kad je Lou rekao da je umiješana zlo- činačka obitelj Lucia, postala je još sigurnija da je nekako uple-teno Pogrebno poduze će Spoletto. Ravmond spusti slušalicu i pogleda Darlene koja je ušla u radnu sobu. - Dakle? - upita Darlene. Stegnula je plavu kosu u konjski rep. Upravo je vježbala na ku ćnom biciklu u susjednoj prostoriji te je na sebi imala seksepilnu opremu. Ravmond se naslonio u svojoj stolici i uzdahnuo. Čak se i na-smiješio. - Čini se da su se stvari počele normalizirati - re če. - To je bio GenSvsov čovjek iz Cambridgea. Zrakoplov će mi stajati na raspolaganju sutra uve čer pa ću krenuti u Afriku. Jasno, morat ćemo se putem zaustaviti radi goriva, ali ne znam gdje će to biti. - Mogu li po ći i ja? - s nadom upita Darlene. - Bojim se da ne možeš, draga - re če Ravmond. Nagne se prema njoj i uhvati je za ruku. Znao je da je proteklih nekoliko 277 dana bio nemogu ć pa ga je zbog toga zapekla savjest. Vodio ju je ok o stola i povukao na krilo. Čim je to u činio, požalio je. Ona je ipak bila velika žena. - S pacijentom i kirurškom ekipom, na povratku će biti pre-više putnika - uspije izgovoriti iako mu je lice postajalo sve crve-nije. Darlene uzdahne i napu ći usne. - Ja nikad nikamo ne mogu po ći. - Idući put - zakriješti Ravmond. Potapšao ju je po le ñima i blago je uspravio. - To je samo kratko putovanje. Tamo i natrag. Ne će biti zabavno. Neočekivano briznuvši u pla č, Darlene pobjegne iz sobe. Ravmond je pomislio da bi trebao po ći za njom i utješiti je, ali se predomislio kad je vidio koliko je sati. Prošlo je tri, a to zna či da je u Cogu prošlo devet. Ako je želio razgovarati sa Siegfrie- dom, sad je najbolje vrijeme. Ravmond nazove upraviteljev dom. Doma ćica ga je spojila sa Siegfriedom. - Je li još uvijek sve u redu? - s o čekivanjem će Ravmond. - Savršeno - re če Siegfried. - Posljednje su informacije o pa-cijen tovu stanju izvrsne. Ne bi se mogao bolje osje ćati. - To je ohrabruju će - reče Ravmond. - Pretpostavljam da to zna či da ćemo uskoro dobiti bonuse -re če Siegfried. - Svakako - re če Ravmond iako je znao da će novac kasniti. S obzirom da je morao stvoriti dva deset tisu ća gotovine za Vin-nieja Dominicka, bonusi će morati čekati do sljede će uplate rata. - Što je sa situacijom što ju je stvorio Kevin Mars hall? -upita Ravmond. - Sve je ponovno normalno - re če Siegfried. - Osim jednog incidenta kad su se u vr ijeme ru čka vratili na mjesto gdje se na-lazi most. - To mi baš ne zvu či normalno - usprotivi se Ravmond. - Smiri se - re če Siegfried. - Vratili su se samo zato da po-traže Melaniene nao čale za sunce. Ipak su na njih ponovno pu- 278 cali vojnici koje sam ondje postavio. - Siegfried s e od srca na-smije. Ravmond je pri čekao da se Siegfried smiri. - Sto je tako smiješno? - upita Ravmond. - Oni glupavi vojnici pucnjavom su uništili stražnj i prozor na Melanienu automobilu - re če Siegfried. - To ju je jako razljutilo, ali je postiglo željeni u činak. Sad sam doista siguran da više ne će ići onamo. - Nadam se da ne će - reče Ravmond. - Osim toga, danas poslijepodne pružila mi se prili ka popiti pi će s dvjema ženama - nastavi Siegfried. - Imam osje ćaj da se naš smotani istraživa č upušta u nešto riskantno. - O čemu to govoriš? - upita Raymond. - Ne vjerujem da će imati vremena ili energije za razmišljanje o dimu na Išla Francesci - re če Siegfried. - Mislim da se upustio u vezu u troje. - Ozbiljno? - upita Ravmond. Takva se pomisao činila smi-ješnom kad je rije č o Kevinu Marshallu kakvog je Ravmond po-znavao. Za cijelo vrijeme koli ko je Ravmond sura ñivao s Kevi-nom

Marshallom, on nikad nije pokazao ni najmanje zanim anje za suprotni spol. Bilo je nepojmljivo da bi imao sklonosti i snage za jednu ženu, a kamoli za d vije. - Takav sam dojam stekao - re če Siegfried. - Trebao si čuti kako te dvije žene pri čaju o svom slatkom istraživa ču. Tako su ga zvale. Spremale su se po ći Kevinu na ve čeru. To je prvi put da je nekoga pozvao na ve čeru, barem koliko ja znam, a ja živim to čno nasuprot njemu. - Pretpostavljam da bi nam to trebalo biti drago - reče Rav-mond. - Mislim da bismo mu trebali zavidjeti - re če Siegfried i po-novno prasne u smijeh što je Ravmo ndu uništavalo živce. - Nazvao sam te da ti kažem kako kre ćem odavde sutra uve- čer - reče Ravmond. - Ne mogu re ći kad ću sti ći u Batu jer ne znam gdje ćemo sletjeti po gorivo. Morat ću nazvati odatle ili će pilot javiti radiom. 279 - Dolazi li još netko s tobom? - upita Siegfried. - Ne, koliko ja znam - re če Ravmond. - Sumnjam jer ćemo na povratku biti puni. - Čekat ćemo te - re če Siegfried. - Vidimo se uskoro - re če Ravmond. - Možda možeš sa sobom donijeti naše bonuse - predl oži Siegfried. - Vidjet ću može li se to srediti - obe ća Ravmond. Spusti slušalicu i nasmiješi se. Odmahne glavom čudeći se ponašanju Kevina Marshalla. - Nikad ne znaš! - glas no proko-mentira Ravmond, ustane i krene iz sobe. Želio je na ći Darlene i razvedriti je. Pomislio je da bi za utj ehu mogli iza ći na večeru u njezin omiljeni restoran. Jack je od jednog do drugog kraja prou čio jedini preparat jetre što ga je imao. Čak se poslužio uljnim lećama da bi uzalud zurio u bazofilne to čkice u središtu si ćušnog granuloma. Još uvi-jek nije imao pojma je li rije č o pravom nalazu, i ako jest, o čemu se radi. Iscrpio je svoje poznavanje histologije i patologij e u odnosu na preparat, te ga je upravo naumio odnijeti na odjel patologije Sveu čilišne bolnice New York kad se oglasio njegov telef on. To je bio poziv iz North Caroline što ga je Chet o čekivao pa je Jack postavio odgovaraju ća pitanja i zapisao odgovore. Spustivši sluša-licu, Jack uzme svoju jak nu iz ormara. Obu če je i pokupi mikro-skopski preparat, ali je telefon ponovno zazvonio. Ovoga je puta s druge strane bio Lou Soldano. - Pogodak! - vedro će Lou. - Imam dobre vijesti za tebe. - Pretvorio sam se u uho - re če Jack. Skine jaknu i sjedne. - Nazvao sam prijatelja u Uredu za imigraciju, a on mi je ma-lo čas uzvratio poziv - po čne Lou. - Kad sam mu postavio tvoje pitanje, rekao mi je neka pri čekam na vezi. Čak sam ga čuo kako unosi ime u računalo. Imao je traženi podatak dvije sekunde ka-sni je. Carlo Franconi ušao je u zemlju prije to čno trideset sedam dana, dvadeset devetog sije čnja, na Teterboru u New Jersevju. 280 - Nikad nisam čuo za Teterboro - re če Jack. - To je privatna zra čna luka - objasni Lou. - Tamo slije će puno zrakoplova otmjenih korporacija jer je blizu grada. - Zar je Carlo Franconi putovao takvim zrakoplovom ? -upita Jack. - Ne znam - reče Lou. - Dobio sam samo šifru ili pozivne brojeve z rakoplova, ili kako ve ć to zovu. Znaš, brojevi i slova na repu zrakoplova. Da vidimo , ovdje su mi. Rije č je o N69SU. - Ima li spomena o tome odakle je došao zrakoplov? - pitao je Jack dok je zapisivao šifru i datum. - O, da - reče Lou. - To se mora zabilježiti. Stigao je iz Lyona u Francuskoj. - Ma ne, nije mogu će - reče Jack. - Tako stoji u ra čunalu - re če Lou. - Zašto misliš da to nije to čno? - Jer sam rano jutros razgovarao s francuskom organ izacijom za raspodjelu organa - re če Jack. - Nemaju nikakvih podataka o Amerikancu po imenu Carl o Franconi i kategori čki pori ču da bi izvršili transplantaciju bilo kojem Amerikancu jer postoji d uga li-sta čekanja francuskih državljana. - Podaci što ih imaju u Uredu za imigraciju moraju se pokla-pati s planom leta kojeg treba predo čiti Saveznoj zrakoplovnoj upravi i ekvivalentnoj europ skoj organizaciji - ustvrdi Lou. - Tako sam barem ja shvatio. - Misliš li da tvoj prijatelj u Uredu za imigraciju ima neku vezu u Francuskoj? - upita Jack. - Ne bih se iznenadio da ima - re če Lou. - Ti momci moraju me ñusobno sura ñivati. Mogu ga pitati. Zašto te to zanima?

- Ako je Franconi bio u Francuskoj, rado bih znao k ad je to čno onamo stigao - re če Jack. - Dobro bi mi došli i svi podaci o tome gdje se u Francuskoj z adržavao. Francuzi prili čno dobro paze na sve izvaneuropske strance koji prolaze kroz njihove ho- tele. - Dobro, vidjet ću što mogu u činiti - re če Lou. - Nazvat ću ga, a potom ću ti se javiti. 281 - Još nešto - re če Jack. - Kako bismo mogli saznati tko je vlasnik N 69SU? - To je lako - re če Lou. - Samo treba nazvati Centar zrako-plovne kon trole u Oklahoma Citvju. To svatko može u činiti, ali ja i tamo imam prijatelja. - Isuse, imaš prijatelje to čno tamo gdje treba - primijeti Jack. - To ide s poslom - re če Lou. - Stalno činimo usluge jedni drugima. Ako moraš čekati da sve ide uobi čajenim kanalima, ni-kad se ništa ne bi napravilo. - Meni svakako odgovara poslužiti se tvojom mrežom konta-kata - re če Jack. - Znači želiš da nazovem prijatelja u Centru zrakoplovne kontrole? - upita Lou. - Bio bih ti zahvalan - re če Jack. - Hej, rado ču to u činiti - re če Lou. - Imam osje ćaj da po-mažu ći tebi sve više pomažem i sebi. Jako bih volio da se ovaj slu čaj riješi. To bi mi moglo spasiti posao. - Izlazim iz ureda jer moram skoknuti do Sveu čilišne bolnice - re če Jack. - Kako bi bilo da te nazovem za otprilike pola sata? - Savršeno - re če Lou i prekine vezu. Jack odmahne glavom. Kao i sve ostalo u ovom slu čaju, po-daci što ih je dobio od Loua istodobno su ga iznenadili i zbunili. Francuska je vjerojatno bila zadnja zemlja koju bi Jack držao mo-gu ćim Franconijevim odredištem. Jack po drugi put navu če jaknu te iza ñe iz ureda. S obzirom na blizinu Sveu čilišne bolnice nije uzeo bicikl. Pješice mu je tre-balo samo deset minuta. Stigavši u medicinski centar, Jack dizalom po ñe do odjela pa-tologije. Nadao se da će dr. Malovar biti na raspolaganju. Peter Malovar bio je div u svojoj struci te je čak i u dobi od osamdeset dvije godine bio jedan od najboljih patologa koje je Jack ikad u poznao. Jack je uvijek nastojao poha ñati seminare što ih je dr. Malovar održavao jednom mjese čno. Zato se Jack nije obra- ćao Binghamu kad je imao pitanje u vezi patologije jer je njegova 282 jaka strana bila sudska medicina, a ne op ća patologija. Jack se uvijek obra ćao dr. Malovaru. - Profesor je u svom laboratoriju, kao i obi čno - uputi ga tajnica odjela patologije. - Znate gd je je to? Jack kimne i pode prema starim vratima s mutnim sta klom što su vodila u prostoriju poznatu kao "Malovarova jazbina". Jack pokuca. Nije bilo odgovo ra pa pritisne kvaku. Vrata nisu bila zaklju čana. Unutra je našao dr. Malovara sagnuta nad mikro-skop om. Stari je čovjek pomalo podsje ćao na Einsteina sa svojom divljom sijedom kosom i punim b rkovima. Tako ñer je imao is-krivljenu ki čmu, kao da je njegovo tijelo bilo namjerno stvoreno u s vrhu saginjanja i zurenja u mikroskop. Od njegovih pet osje-tila jedino je sluh oslabio tijek om godina. Profesor je na brzinu pozdravio Jacka dok je istodo bno gladno mjerkao preparat u njegovoj ruci. Volio je da mu ljudi donose problemati čne slu čajeve, a tu je činjenicu Jack puno puta iskoristio. Jack je pokušao re ći nekoliko rije či o slu čaju dok je pružao preparat profesoru, ali je dr. Ma lovar podigao ruku i tako ga ušutkao. Dr. Malovar je bio istinski detektiv koji nije želio da tu ñi dojmovi utječu na njegove. Stari je profesor zamijenio pre-parat što ga je prou čavao Jackovim. Bez rije či ga je prou čavao cijelu minutu. Podigavši glavu, dr. Malovar stavi kap ulja na prep arat i pro-mijeni le ću da bi dobio ve će povećanje. Ponovno je prou čavao preparat, ali je to sad trajalo samo nekoliko sekundi. Dr. Malovar pogleda Jacka. - Zanimljivo! - re če, a to je bio veliki kompliment s njegove strane. Glasno je govorio zbog svog problema sa sluhom. - Vidi se maleni granulom jetre kao i oži-ljak od drugog. Dok sam gledao granulom, u činilo mi se da vi-dim merozoite, ali ne mogu biti s iguran. Jack kimne. Pretpostavio je da dr. Malovar govori o sićušnim bazofilnim mrljama što ih je Jack uo čio u središtu granuloma. Dr. Malovar posegne za telefonom. Nazvao je kolegu i zamo-lio ga da do ñe na trenutak k njemu. Za nekoliko se minuta po- 283 javio visok, mršav, pretjerano ozbiljan Afroamerika nac u dugom bijelom ogrta ču. Dr. Malovar ga je predstavio kao dr. Colina Os-gooda, šefa parazitolo gije. - Što misliš o ovome, Coline? - upita dr. Malovar i pokaže prema mikroskopu.

Dr. Osgood je promatrao preparat nekoliko sekundi d uže nego dr. Malovar prije no što je odgovorio. - Svakako je rije č o parazitima - izgovori s o čima još uvijek na okularu mikro-skopa. - To su merozoiti, ali ih ne prepoznajem. To je neka nova v rsta, ili parazit koji još nije vi ñen na ljudima. Preporu čio bih da to pogleda dr. Lander Hammersmith te izne se svoje miš-ljenje. - Dobra ideja - re če dr. Malovar. Pogleda Jacka. - Ho ćete li ovo ostaviti preko no ći? Ujutro ću zamoliti dr. Hammersmitha da to pogleda. - Tko je dr. Hammersmith? - upita Jack. - On je veterinarski patolog - odgovori dr. Osgood. - Slažem se - spremno će Jack. Nije mu palo na pamet da bi preparat mogao pokazati patologu veterine. Zahvalivši obojici, Jack se vrati do tajnice i upit a smije li se poslužiti telefonom. Tajnica ga je po slala do praznog stola i rekla mu neka pritisne broj deve t za vanjsku liniju. Jack nazove Loua u policijskoj postaji. - Hej, drago mi je da si nazvao - re če Lou. - Čini mi se da dobivam zanimljive podatke. Kao prvo, zrakoplov je nešto po-sebno. Rije č je o G4. Znači li ti to štogod? - Ne vjerujem - re če Jack. Prema tonu Louova glasa u činilo mu se da bi mu trebalo zna čiti. - To je skra ćenica za Gulfstream 4 - objasni Lou. - Moglo bi se reći da je to rolls royce korporacijskih mlažnjaka. Miriši na dvadeset milijuna dolara. - Impresioniran sam - re če Jack. - Tako i treba - re če Lou. - U redu, da vidimo što sam još saznao. Ah, evo ga: vlasnik zrakoplova je Alpha Aviation iz Rena u Nevadi. Jesi li čuo za njih? ; 284 ! - Nisam - re če Jack. - A ti? - Ni ja - prizna Lou. - Zacijelo je rije č o leasing organizaciji. Da vidimo, što još? O, da! Ovo je možda najzanimljivije. Moj prijatelj iz Ureda za imigraci ju nazvao je svoju vezu u Francuskoj, i to kod ku će ako možeš vjerovati, i pitao ga o nedavnom bo-ravku Carla Franconija u Francuskoj. O čito taj francuski službe-nik ima pristup uredskom ra čunalu sa svog PC-ja, jer znaš što? - Sav sam na iglama - re če Jack. - Franconi uop će nije bio u Francuskoj! - re če Lou. - Osim ako nije imao lažnu putovnicu i lažno ime. Nema nikakvih po-dataka o njegovom ulasku ili izlas ku iz zemlje. - Dakle, što je s tim podatkom da je zrakoplov doša o iz Lyona u Francuskoj? - upitno će Jack. - Hej, nemoj se odmah uzbu ñivati - re če Lou. - Ne uzbuñujem se - re če Jack. - Samo sam reagirao na tvoju tvrdnju da se plan leta i podaci Ureda za imigraciju moraju poklapati. - Poklapaju se! - re če Lou. - Kad kažemo da je zrakoplov stigao iz Lyona , to ne zna či da se netko iskrcao. Koliko ja znam, mogao je sletjeti samo rad i goriva. - Imaš pravo - re če Jack. - Toga se nisam sjetio. Kako bismo mogli ot kriti o čemu je rije č? - Pretpostavljam da ponovno mogu nazvati svog prija telja u Saveznoj zrakoplovnoj upravi - re če Lou. - Sjajno - izusti Jack. - Sad ću se vratiti u svoj ured u mr-tva čnici. - Ho ću li ja nazvati tebe ili ti mene? - Ja ću nazvati tebe - re če Lou. Nakon što je zapisala sve čega se mogla sjetiti od svog razgo-vora s Marvinom o tome kako pogrebna poduze ća dolaze po tijela, Laurie je odložila papir i igno rirala ga dok je obavljala druge poslove. Pola sata kasnije ponovno ga je uzela u ru ke. Nastojala je osloboditi um svih optere ćenja i objektivnim okom pro čitati zabilješke. Prilikom drugog čitanja nešto joj je upalo u o či: često spominjanje pristupnog broja. Jasno, to je nij e čudilo. 285 Na kraju krajeva, pristupni je broj za tijelo zna čio isto što i broj socijalnog osiguranja za živog čovjeka. To je bio identifikacijski broj pomo ću kojeg se u mrtva čnici moglo pratiti tisu će tijela i uz to vezanu papirologiju. Kad god bi neko tijelo stiglo u Ured me-dicinskog istražitelja, najprije je dobivalo pristupni broj. Odmah potom oko palca noge privezala bi se cedulja s tim brojem. Čitaju ći rije č "pristupni" Laurie je na vlastito iznena ñenje shvatila da je ne bi mogla definirati ako bi to netko od nje zatra-žio. Bila je to rije č koju je jednostavno prihvatila i svakodnevno se nj ome služila. Na svakom laboratorijskom nalazu, svakom r endgenskom snimku, u svakom izvještaju istražitelja, baš na sva-kom dokumentu unutar zgrad e nalazio se pristupni broj. Na puno je na čina taj broj bio važniji od žrtvina imena. Laurie je uzela rje čnik s police i potražila rije č "pristupni". Po čela je čitati definicije, ali nijedno značenje nije odgovaralo onome za što se rije č upotrebljavala u mrtva čnici, sve do pred-zadnjeg

tumačenja. Tamo je rije č definirana kao "prijamni". Drugim rije čima, pristupni je broj bio samo drugi način za izri-canje prijamnog broja. Laurie je potražila pristupne brojeve i imena tijel a što su ih odvezli tijekom no ćne smjene četvrtog ožujka kad je nestalo Franconijevo tijelo. Našla je papiri ć ispod pladnja s preparatima. Tamo je pisalo: Dorothv Kline 101455 i Frank Gleason 100385 . Zahvaljuju ći razmišljanju o pristupnim brojevima Laurie je pri mijetila nešto na što ranije nije obra ćala pozornost. Činjenicu da su se pristupni brojevi razlikovali za više od tisu ću! To je bilo čudno jer su se brojevi izdavali redom. Laurie je znala koliko o t-prilike tijela prolazi kroz mrtva čnicu te je procijenila da je zaci-jelo prošlo nekoliko tjedana izmeñu dolaska tih dvaju tijela. Bila je neobi čna takva vremenska razlika jer su tijela rijetko os tajala u mrtva čnici duže od nekoliko dana. Zato je Laurie utip-kala pristupni broj Frank a Gleasona u svoj kompjutor. Njegovo je tijelo odvezeno u Pogrebno poduze će Spoletto. Iznenadilo ju je ono što se pojavilo na ekranu. - Dobri Bože! - usklikne Laurie. 286 Lou se sjajno zabavljao. Suprotno od op će prihva ćenog romanti čnog poimanja detektivskog posla, stvarni je detektivski rad bio iscrpljuju ći i nezahvalan. Ovo što je sada činio, sjedio u udobnosti svog ureda i obavljao produktivne telefonske razgo-vore, istodobno ga je zabavljalo i ispunjavalo zadovoljstvom. Tako ñer je bilo lijepo pozdraviti stare znance. - Zaboga, Soldano! - prokomentira Mark Servert. Mar k je bio Louova veza u Saveznoj zrakoplovnoj upravi u Oklahoma Ci-tyju. - Godinu dana nema ni tr aga ni glasa od tebe, a onda se javljaš dvaput u istom danu. Zacijelo je rije č o posebno zanimlji-vom slu čaju. - Nenadmašiv je - re če Lou. - Imam još jedno pitanje. Sa-znali smo da je zrakoplov G4 o kojem sam se ranije raspitivao doletio iz Lyona, Francuska, u Te terboro, New Jersev, dvadeset devetog sije čnja. Meñutim, čovjek koji nas zanima nije prošao kroz francuski ur ed za imigraciju. Zato se pitamo je li mogu će saznati odakle je stigao N69SU prije slijetanja u Lyonu. - Dakle, to je malo teže - re če Mark. - Znam da ICAO2... - Čekaj malo - prekine ga Lou. - Izbjegavaj kratice, m olim te. Što je ICAO? - Meñunarodna civilna zrakoplovna organizacija - re če Mark. - Znam da oni bilježe sve planove leta iz i u Europu. - Savršeno - re če Lou. - Postoji li ondje netko koga možeš nazvati? - Postoji netko koga mogu nazvati - re če Mark. - Ali to ti ne će puno pomo ći. ICAO uništava sve svoje podatke nakon pet-naest dana. Ne spremaju se u arhi ve. - Prekrasno - sarkasti čno će Lou. - Isto vrijedi za Europski centar za kontrolu zra čnog prometa u Bruxellesu - re če Mark. - Jednostavno ima previše materijala, s obzirom na sve komercijal ne letove. - Dakle, ne postoji na čin - primijeti Lou. 2 ICAO - International Civil Aviation Organization Meñunarodna civilna zrakoplovna organizacija 287 - Razmišljam - re če Mark. - Hoćeš li me nazvati? - upita Lou. - Bit ću ovdje još oko sat vremena. - Da, tako ću učiniti - obe ća Mark. Lou je baš htio spustiti slušalicu kad je čuo kako Mark izvi-kuje njegovo ime. - Upravo sam se još ne čega sjetio - re če Mark. - Postoji or-ganizacija pod nazivom Središn ja uprava leta, a imaju urede u Parizu i Bruxellesu. Oni daju točno vrijeme slijetanja i polijeta-nja. Imaju pod sobom cijelu Europu osim Austrije i Slovenije. Tko zna zašto te zemlje nisu uklju čene. Dakle, ako je N69SU sti-gao iz bilo koje zemlje osim Austrije ili Slovenije, morali bi imati podatke o planu leta. - Poznaješ li nekoga u toj organizaciji? - upita Lo u. - Ne, ali poznajem nekoga tko i tamo ima vezu - re če Mark. - Pokušat ću štogod saznati. - Hej, bit ću ti zahvalan - re če Lou. - Nema problema - re če Mark. Lou spusti slušalicu i stane lupkati olovkom po ošt ećenoj po-vršini starog, metalno sivog pisa ćeg stola. Na mnogim su se mje-stima vidjeli progoreni tragovi što su ih ostavili tinjaju ći opušci. Razmišljao je o tvrtci Alpha Aviation i o tome kako bi mogao ot-kriti tko iza nje stoji. Najprije se pokušao raspitati u službi informacija u Renu. Al-pha Aviation nije imala telefonskog broja. Loua to nije čudilo. Potom je nazvao policijsku postaju u Renu. O bjasnio je tko je on i zatražio da ga spoje sa šefom Odjela za ubojstva. Zvao se Pa ul Hersev.

Nakon nekoliko minuta prijateljskog brbljanja Lou j e Paulu ukratko iznio Franconijev slu čaj. Zatim je pitao za Alpha Avia-tion. - Nikad nisam čuo za njih - re če Paul. - U Saveznoj zrakoplovnoj upravi rekli su da im je sjedište u Renu, Nevada - re če Lou. 288 - To je zato što je u Nevadi lako osnovati tvrtku - objasni Paul. - Ovdje u Renu imamo niz skupih odvjetni čkih tvrtki koje se samo time bave. - Sto misliš, kako bih mogao saznati podatke o toj organiza-ciji? - upita Lou. - Nazovi Ured državnog sekretara vanjskih poslova N evade u Carson Citvju - uputi ga Paul. - Ako je Alpha Aviation konsti-tuairana u Nevadi, ti će podaci biti dostupni javnosti. Ho ćeš li da mi nazovemo? - Ja ću nazvati - re če Lou. - U ovom trenutku čak nisam siguran što bih želio znati. - Barem ti možemo dati broj - re če Paul. Na trenutak se okrenuo od slušalice, a Lou je čuo kako je nekom pod činjenom izdao nare ñenje. Trenutak kasnije ponovno se javio te je Louu dao telefonski broj. Tada je dodao: - Trebali bi biti susretljivi, ali ako nai ñeš na poteško će, opet me nazovi. Treba li ti iz bilo kojeg razloga pomo ć u Carson Citvju, nazovi Toda Andersona. On je tamo šef Odjela za ubojstva i jako je dobar momak. Nekoliko minuta kasnije Lou je uspostavio vezu s Ur edom državnog sekretara vanjskih poslova Nevade. Telefonist ga je spojio sa službenicom koja nije mogla biti ljubaznija ili spremnija na suradnju. Zvala se Brenda Whitehall. Lou joj je objasnio da ga zanima sve što može sazna ti o Al-pha Aviation iz Rena u Nevadi. - Samo trenutak, molim vas - re če Brenda. Lou je čuo kako žena tipka ime na tipkovnici. - U redu, evo ga. Pričekajte da iz-vu čem dosje. Lou podigne noge na stol i nagne se na stolici. Osj etio je go-tovo neodoljivu potrebu za cigaretom, ali joj se uspio oduprijeti. - Vratila sam se - re če Brenda. Lou je čuo šuškanje papira. - A sad, što želite znati? - Sto imate? - upita Lou. - Imam odredbe konstituiranja - re če Brenda. Uslijedila je kratka stanka dok je čitala, a potom je dodala: - To je dioni čko društvo, a glavni dioni čar je Alpha Management. 289 - Sto to zna či prevedeno na obi čan jezik? - upita Lou. - Ni-sam ni odvjetnik ni pos lovni magnat. - To jednostavno zna či da je Alpha Management korporacija koja upravlja dioni čkim društvom - strpljivo će Brenda. - Postoje li neka imena ljudi? - upita Lou. - Svakako - re če Brenda. - Odredbe konstituiranja moraju sadržavat i imena i adrese direktora, registriranog agenta za us-luge i izvršnih službeni ka kompanije. - To zvu či ohrabruju će - primijeti Lou. - Možete li mi dati ta imena? Lou je čuo šuštanje papira. - Hmmm - zamišljeno će Brenda. - Zapravo, u ovom slu čaju imam samo jedno ime i adresu. - Jedna osoba ima sve te obveze? - Sudeći prema ovom dokumentu - re če Brenda. - Koje je to ime i adresa? - upita Lou. Posegnuo je za koma-di ćem papira. - Samuel Hartman iz tvrtke Wheeler, Hartman, Gottli eb i Sawyer. Adresa je Rodeo Drive osam, Reno. - To zvu či poput odvjetni čke tvrtke - re če Lou. - I jest - re če Brenda. - Prepoznajem ime. - To mi nimalo ne pomaže! - re če Lou. Znao je da su izgledi za dobivanje podataka od odvjetni čke tvrtke jako maleni. - Puno korporacija u Nevadi tako je konstituirano - objasni Brenda. - No pogledajmo ima li kakvih amandmana. Lou je ve ć pomišljao da će ponovno nazvati Paula i raspitati se o Samuelu Ha rtmanu, kad je Brenda nešto promrmljala. - Postoje amandmani - re če. - Na prvom sastanku Upravnog odbora Alpha Manage menta gospodin Hartman je podnio os-tavku na mjesto predsjednika i tajnika. Na njegovo je mjesto ime-novan Frederick Rouse. - Postoji li adresa gospodina Rousea? - upita Lou. - Postoji - odgovori Brenda. - On je glavni financi jski slu-žbenik korporacije GenSvs. Adresa je Kendall Square 150, Cam-bridge, Massachusetts. 290

Lou je zapisao sve podatke i zahvalio Brendi. Bio j e posebno zahvalan jer nije mogao zamisliti da bi istu uslugu dobio iz Ureda državnog sekretara za va njske poslove vlastite države u Albanvju. Lou je baš htio nazvati Jacka i prenijeti mu podatk e o vla-sniku zrakoplova kad mu je telefon zazvonio u ruci. To ga je ve ć zvao Mark Servert. - Imaš sre će - reče Mark. - Moj poznanik koji zna ljude u Središnjoj upravi leta u Europi slu čajno je bio na radnom mjestu kad sam ga nazvao. Zapravo, on je to čno u središtu zbivanja koja tebe zanimaju. Nalazi se u Zrakoplovnoj luci Kennedv i p omaže izravan promet preko Atlantika. Stalno razgovara s ljudima u Središnjoj upravi leta pa je ubacio pitanje o N69SU za dvadeset devetog siječnja. Očito su mu odmah odgovorili. N69SU je do-letio u Lyo n iz Bate, Ekvatorijalna Gvineja. - Opa! - reče Lou. - Gdje je to? - Nemam pojma - re če Mark. - Bez gledanja u atlas, rekao bih da je neg dje u zapadnom dijelu Afrike. - Neobično - izusti Lou. - Takoñer je neobi čno da je zrakoplov radiom zatražio vri-jeme polijet anja za Teterboro u New Jersevju čim je sletio u Lyonu - re če Mark. - Koliko sam ja shvatio, samo je čekao na pisti dok nije dobio dopuštenje za polijetanje. - Možda je samo došao po gorivo - re če Lou. - Mogu će - reče Mark. - Ipak bih o čekivao da će dati plan leta sa zaustavljanjem u Lyonu, a ne dv a zasebna plana leta. Že-lim re ći, mogli su zapeti u Lyonu nekoliko sati. To je pre dstav-ljalo rizik. - Možda su se jednostavno predomislili - re če Lou. - I to je mogu će - složi se Mark. - Ili možda nisu htjeli da bilo tko zna da dolaze i z Ekvatori-jalne Gvineje - re če Lou. - Dakle, to je ideja koja meni ne bi pala na pamet - prizna Mark. - Pretpostavljam da si ti zato zanimljivi detektiv, a ja samo dosadni službenik. 291 Lou se nasmije. - Zanimljiv baš i nisam. Upravo sup rotno, bojim se da me ovaj posao pretvorio u cini čnu i sumnji čavu osobu. - I to je bolje nego biti dosadan - ustvrdi Mark. Lou je zahvalio prijatelju na pomo ći. Nakon što su razmijenili dobronamjerna obe ćanja da će se uskoro na ći, prekinuli su vezu. Lou je nekoliko minuta sjedio i čudio se zašto je zrakoplov vrijedan dvadeset miliju na dolara prevozio zlo činca osrednje važ-nosti iz Queensa, New York, iz ne ke afri čke zemlje za koju Lou nikad nije čuo. Takva zabit tre ćeg svijeta zacijelo nije bila medi-cinska meka kamo bi netko išao na zahtjevnu operaciju kakva je presa ñivanje jetre. Nakon što je u ra čunalo unijela pristupni broj Franka Glea-sona, Laur ie je neko vrijeme sjedila i razmišljala o o čitom nesu-glasju. Pokušala je zamisliti što bi ti p odaci mogli zna čiti u odnosu na nestanak Franconijeva tijela. Polako joj se u misli ma ugnijezdila jedna ideja. Laurie je odjednom odgurnula stolicu od stola i zap utila se u mrtva čnicu kako bi potražila Marvina. Nije bio u mrtvozorni-kovu uredu. Našla ga je kad j e ušla u rashla ñenu prostoriju što su je zvali hladnja čom. Bio je zauzet namještanjem nosila na ko-licima kako bi ih pripremio za preuzimanje tijela. Čim je Laurie ušla u prostoriju, glavom joj je sijev nulo sje ća-nje na užasno iskustvo što ga je baš ovdje proživjela tijekom slu- čaja Cerino. Postalo joj je izrazito neugodno te je odlu čila da ne će tu razgovarati s Marvinom. Zato ga je zamolila da do ñe u mrtvozornikov ured kad završi s poslom. Marvin se pojavio pet minuta kasnije. Spustio je sn op papira na pisa ći stol, a zatim prišao umivaoniku u kutu i oprao ruke. - Sve u redu? - upita Laurie tek toliko da nešto ka že. - Mislim da jest - re če Marvin. Pri ñe stolu i sjedne. Po čne sreñivati dokumente onim redom kojim su pogrebna poduze ća trebala preuzimati tijela. 292 - Nakon razgovora s tobom saznala sam nešto prili čno čudno - po čne Laurie prelaze ći na razlog svog dolaska. - Kao što? - upitno će Marvin. Dovršio je slaganje papira i nagnuo se na stolici. - Unijela sam pristupni broj Franka Gleasona u ra čunalo -re če Laurie. - Saznala sam da je njegovo tijelo stiglo u mrtva č-nicu prije više od dva tjedna. Nije imalo nikakvog imena. To je bilo neidentificirano tijelo! - Kakvo sranje! - usklikne Marvin. Zatim je shvatio što je re-kao pa je dodao: - Mislim, iznena ñen sam. - I ja sam se iznenadila - re če Laurie. - Pokušala sam nazvati dr. Bessermana koj i je obavio obdukciju. Željela sam ga pitati je li tijelo nedavno identifi cirano kao Frank Gleason, ali ga nema u uredu. Misl iš

li da je čudno što Mike Passano nije znao da u ra- čunalu uz taj broj još uvijek stoji neidentificirano tijelo? - Zapravo nije - re če Marvin. - Nisam siguran ni da bih ja znao. Mislim , unosi se pristupni broj samo da se vidi je li tijelo još uvijek kod nas. Zapravo se previše ne zabrinjavaš oko imena. - Takav sam dojam stekla ranije - re če Laurie. - Rekao si još nešto o čemu sam puno razmišljala. Rekao si da ponekad ne ideš ti po tijelo, ve ć netko iz pogrebnog poduze ća. - Ponekad - re če Marvin. - Ali to se doga ña samo kad do ñu dva čovjeka koja su ve ć puno puta bila ovdje pa im je poznat postupak. To je samo na čin ubrzavanja stvari. Jedan od njih po ñe po tijelo u hladnja ču, a dotle ja i drugi čovjek ispunjavamo obrasce. - Kako dobro poznaješ Mikea Passana? - upita Laurie . - Jednako dobro kao i ve ćinu drugih - re če Marvin. - Ti i ja poznajemo se šest godina - re če Laurie. - Držim da smo prijatelji. - Da, valjda - oprezno će Marvin. - Voljela bih da kao prijatelj u činiš nešto za mene - re če Laurie. - Ali samo ako ti zbog toga ne će biti neugodno. - Kao što? - upita Marvin. 293 - Željela bih da nazoveš Mikea Passana i kažeš mu k ako sam ja otkrila da je jedno od tijela što ih je poslao van one no ći kad je Franconi nestao bilo neidentificirano. - To je čudno, čovječe! - pobuni se Marvin. - Zašto bih ga zvao kad mogu jednostavno čekati da do ñe na posao? - Možeš se ponašati kao da si to tek sad čuo, što i jesi - re če Laurie. - I možeš mu re ći kako smatraš da bi on odmah trebao za to znati jer je te no ći bio dežuran. - Ne znam, čovječe - nesigurno će Marvin. - Najvažnije je što to ne će sli čiti optužbi ako ga ti nazoveš -re če Laurie. - Ako ja nazovem, mislit će da ga optužujem, a mene zanima njegova reakcija bez da se osje ća napadnutim. No još je važnije pitati ga jesu li iz Pogrebnog poduze ća Spoletto došla dva čovjeka, i ako jesu, sje ća li se tko je zapravo pošao po tijelo. - To me podsje ća na namještaljku, čovječe - požali se Mar-vin. - Ja na to ne gledam tako - re če Laurie. - To mu zapravo daje mogu ćnost da od sebe otkloni sumnju. Vidiš, ja mislim da su ljudi iz Pogrebnog poduze ća Spoletto odnijeli Franconija. - Neću se osje ćati ugodno ako ga nazovem - re če Marvin. - Znat će da se nešto doga ña. Zašto ga sama ne nazoveš, razumi-ješ me? - Već sam ti objasnila, osjetit će da se mora braniti - objasni Laurie. - Kad sam mu zadnji put postavila nekoliko neodre ñenih pitanja, odmah se po čeo braniti. Ali u redu, ako ti nije ugodno, nemoj to u činiti. Umjesto toga, željela bih da sa mnom po ñeš u malu potragu. - Sto sada? - upita Marvin. Po čeo je gubiti strpljenje. - Možeš li mi dati popis pregradaka u kojima se tre nutno na-laze tijela? - upita Laurie. - Svakako, to je lako - re če Marvin. - Molim te - Laurie će pokazuju ći prema Marvinovu kom-pjutoru. - Kad ve ć to radiš, napravi odmah dvije kopije. 294 Marvin slegne ramenima i sjedne. Koriste ći se relativno brzim stilom tipkanja, zatražio je p opis što ga je Laurie željela. Pružio joj je dva lista papira čim su izašla iz štampa ča. - Izvrsno - re če Laurie pogledavši papire. - Do ñi! - Izašla je iz mrtvozornikova ureda i domahnula mu preko ramena. Marvin je pošao za njom. Pošli su betoniranim hodnikom do goleme prostorije što je dominirala mrtva čnicom. S obje strane su se nalazili nizovi ra-shla ñenih pregradaka u kojima su se čuvala tijela prije obdukcije. Laurie pruži Marvinu jedan popis. - Želim pregledati svaki pregradak koji nije zauzet - reče Laurie. - Ti po ñi ovom stranom, a ja ću drugom. Marvin zakoluta o čima, ali uzme popis. Po čeo je otvarati pre-gratke. Virnuo bi unutra, a poto m tresnuo vratašcima. Laurie po ñe na drugu stranu i po čne činiti isto. - Opa! - izusti Marvin pet minuta kasnije. - Laurie zastane. - Sto je? - Bit će bolje da do ñeš ovamo - re če Marvin. Laurie prije ñe na drugu stranu. Marvin je stajao na udalje-nom k raju, češkao se po glavi i zurio u popis. Pred njim se na-lazio otvoreni pregradak.

- Ovaj bi trebao biti prazan - re če Marvin. Laurie pogleda unutra i osjeti kako joj se bilo ubr zava. Unu-tra se nalazilo nago tijelo muškarca bez cedulje na nožnom palcu. To je bio pregradak broj d evedeset četiri. Nije bio daleko od broja sto jedanaest gdje se trebao nalaziti Franconi. Marvin izvu če podložak. U tišini puste mrtva čnice zvuk je glasno odjeknuo. Tijelo je pripadalo sredovje čnom muškarcu, a imalo je znakove teških ozljeda po nogama i trupu. - Dakle, ovo sve objašnjava - re če Laurie. - O, ne! - U glasu joj se osjetila nespojiva mješav ina trijumfa, ljutnje i straha. - To je neidentific irano tijelo. Bio je žrtva pro-metne nesre će na FDR Driveu prilikom koje je voza č pobjegao. 295 Kad je Jack izašao iz dizala, čuo je kako negdje uporno zvoni telefon. Dok je prol azio hodnikom, postalo mu je jasno da je to zacijelo njegov telefo n, pogotovo zato što je samo njegov ured imao otvorena vrata. Jack je ubrzao, a zatim je zamalo promašio vrata je r je klizio po vinilskom podu. Pograbio je slušalic u u zadnjem trenutku. Zvao je Lou. - Gdje si bio, dovraga? - ljutito će Lou. - Zadržao sam se u Sveu čilišnoj bolnici - re če Jack. Nakon što je Jack zadnji put razgovarao s Louom, pojavio se dr. Malo-var i zamolio ga da pogl eda nekoliko preparata sudske medicine. Jack je držao da to ne može odbiti jer se i on obratio za p omo ć dr. Malovaru. - Nazivao sam svakih petnaest minuta - primijeti Lo u. - Žao mi je. - Imam neke neobi čne informacije i jedva čekam da te upo-znam s njima - re če Lou. - Ovo je doista šašav slu čaj. - Nisi mi rekao ništa novo - re če Jack. - Što si saznao? Jack je kraji čkom oka opazio neku kretnju. Okrenuo je glavu i vidio da Laurie stoji na vratima. Nije izgledala normalno. O či su joj sijevale, usta je stisnula u ljutitu grimasu, a koža je imala boju bjelokosti. - Čekaj tren! -Jack prekine Loua. - Laurie, koji se vr ag do-ga ña? - Moram razgovarati s tobom - procijedi Laurie. - Svakako - re če Jack. - Ali može li to pri čekati dvije mi-nute? - Pokazao je na telefon. - Sada! - drekne Laurie. - Dobro, dobro - popusti Jack. Postalo mu je jasno da je na-peta poput žice glasovira koja će uskoro puknuti. - Slušaj, Lou - Jack re če u slušalicu. - Upravo je stigla Lau-rie i jako je uzrujana. Nazvat ću te malo kasnije. - Čekaj! - prasne Laurie. - Razgovaraš li s Louom Sold a-nom? 296 - Da - s oklijevanjem će Jack. U jednom iracionalnom tre-nutku pomislio je da se Laurie uzrujala zato što on razgovara s Louom. - Gdje je on? - oštro će Laurie. Jack slegne ramenima. - Valjda je u svom uredu. - Pitaj ga - obrecne se Laurie. Jack postavi pitanje, a Lou odgovori potvrdno. Jack kimne. - Tamo je - re če. - Reci mu da dolazimo k njemu - re če Laurie. Jack je oklijevao. Bio je zbunjen. - Reci mu! - ponovi Laurie. - Reci mu da odmah kre ćemo. - Jesi li čuo? - Jack upita Loua. Laurie je pošla hodnikom pre ma svom uredu. - Jesam - re če Lou. - Sto se doga ña? - Nek" sam proklet ako znam - re če Jack. - Jednostavno je uletjela ovamo. Ako te odm ah ne nazovem, do ći ćemo k tebi. - Dobro - re če Lou. - Čekat ću. Jack spusti slušalicu i izjuri na hodnik. Laurie se već vraćala prema njemu i usput pokušavala navu ći kaput. Odmjerila ga je pogledom kad je prošla kraj njega na putu do dizala. Jack je mo-rao potr čati da bi je sustigao. - Što se dogodilo? - nesigurno upita Jack. Bojao se da će je još više uzrujati. - Devedeset devet posto sam sigurna da znam kako je Fran-conijevo tijelo ukradeno - ljutito će Laurie. - Dvije stvari postaju jasne. Prvo, umiješa no je Pogrebno poduze će Spoletto i drugo, otmicu je potpomagao netko tko ovdje radi. Iskreno re čeno, ne znam koja me od tih dviju činjenica više muči.

- Isuse, pogledaj taj promet - Franco Ponti re če Angelu Fac-ciolu. - Vraški mi je drago da idemo prema Manhattanu, a ne u suprotnom pravcu. Franco i Angelo su sjedili u Francovu crnu cadillac u i vozili se na zapad preko Queensboro Bridgea. Bilo je pet i trideset poslije 297 podne, vrijeme najve će prometne gužve. Oba su muškarca bila odjevena kao da idu na otmjenu večeru. - Kojim redom želiš da to obavimo? - upita Franco. Angelo slegne ramenima. - Možda najprije djevojku - re če. Lice mu se iskrivilo u jedva zamjetljivi smiješak. - Raduješ se ovomu, zar ne? - prokomentira Franco. Angelo uzdigne obrve koliko mu je dopuštalo lice pu no oži-ljaka. - Pet godina sanjam o tome da ću ovu žensku posjetiti iz profesionalnih razloga - re če. - Pretpostavljam da nikad nisam vjerovao da će mi se pružiti takva prilika. - Znam da te ne moram podsje ćati da postupamo po nare ñe-njima - re če Franco. - Doslovno. - Cerino nikad nije davao tako odre ñene upute - re če An-gelo. - Samo bi nam rekao neka obavimo posao. Nije nam govo-rio kako ćemo ga obaviti. - Zato je Cerino u zatvoru, a Vinnie vodi predstavu - reče Franco. - Znaš kako ćemo - reče Angelo. - Pro ći ćemo kraj ku će u kojoj stanuje Jack Stapleton. Ve ć sam bio u stanu Laurie Mont-gomerv pa znam što nas ondje o čekuje. No pomalo me čudi ova druga adresa. Sto šesta ulica nije mjesto gdje bih o čekivao da će živjeti neki lije čnik. - Mislim da je pametno samo se provozati onuda - sl oži se Franco. Kad su stigli na Manhattan, Franco je nastavio vozi ti na za-pad Pedeset devetom ulicom. Skrenuo je oko južnog kraja Cen-tral Parka i krenuo na sjever Central Park Westom. Angelo se prisjetio sudbonosnog dana na gatu Ameri čke kompanije za svježe vo će kad je Laurie izazvala eksploziju. An-gelo je i prije toga imao p roblema s kožom od vodenih kozica i akni, ali su ga opekline što ih je zadobio zbog Laurie Montgo-mery pretvorile u "nakazu". Franco je nešto pitao, ali ga Angelo nije čuo jer su mu se gla-vom motale gnjevne misli. Morao mu je reći neka ponovi pitanje. 298 - Kladim se da bi ga rado zabio toj Laurie Montgome ry -reče Franco. - Da sam to bio ja, sigurno bih tako osje ćao. Angelo se sarkasti čno nasmije. Nesvjesno je pomaknuo svoju lijevu ruku kako bi mogao osjetiti ohrabruju ću masu svog auto-matskog pištolja smještenog u futr oli ispod ramena. Franco skrene lijevo u Sto šestu ulicu. Prošli su k raj igrališta s desne strane na kojem se igralo punom parom, pogotovo na ko-šarkaškom terenu. Puno je ljudi stajalo sa strane. - Mora se nalaziti s lijeve strane - re če Franco. Angelo pogleda komadi ć papira s Jackovom adresom što ga je držao u ruci. - Približavamo se - re če. - To je ona zgrada s ki ćenim vrhom. Franco je usporio, a zatim stao i pogrešno se parki rao na su-protnoj strani ulice, nekoliko zgrada prije Jackove. Automobil iza njih je zatrubio. Fran co je spustio staklo na prozoru i pokazao voza ču neka ga zaobi ñe. Vozač je to i u činio uz obilje psovki. Franco odmahne glavom. - Jes i li čuo tog tipa? Nitko se u ovom gradu ne zna pristojno ponašati. - Zašto bi jedan lije čnik ovdje živio? - upita Angelo. Proma-trao je Jack ovu zgradu kroz vjetrobran. Franco ponovno odmahne glavom. - Meni to uop će nema smisla. Zgrada izgleda poput smetlišta. - Amendola je rekao da je pomalo čudan - re če Angelo. - Navodno svaki dan vozi bicikl odavde pa sve do mrtva čnice na uglu Prve avenije i Tridesete ulice. - Nije mogu će! - s nevjericom izusti Franco. - Tako je Amendola rekao. Franco je pogledom pretraživao podru čje. - Cijelo je susjed-stvo pravo smetlište. Možda se bavi drogama. Angelo otvori vrata automobila i iza ñe. - Kamo ideš? - upita Franco. - Provjerit ću živi li doista ovdje - re če Angelo. - Amendola je rekao da je njegov stan na trećem katu sa stražnje strane. Od-mah ću se vratiti. 299 Angelo zaobi ñe automobil i pri čeka zastoj u prometu. Prije ñe ulicu i popne se na povišenje ispred Jackove zgrade. Mirno gurne vanjska vrata i pogleda poštanske sandu čiće. Mnogi su bili razbijeni. Nijedan nije imao bravu koja je služila svojoj svrs i.

Angelo na brzinu pregleda poštu. Čim je naišao na katalog adresiran na Jacka Stapleto na, sve je vratio na mjesto. Zatim pri-tisne kvaku unutrašnjih vratiju. Bez problema su se otvorila. Koraknuvši u hodnik, Angelo duboko udahne. Osje ćao se neugodan ustajali zadah. Odmjeri pogledom sme će na stubama, oguljenu boju sa zidova i porazbijane žarulje u neko ć elegantnom svije ćnjaku. S prvog kata do njega su dopirali zvukovi ob iteljske sva ñe i prigušeni vrisak. Angelo se nasmiješi. Bit će lako srediti Jacka Stapletona. Stambena je zgrada podsje ćala na zadnju rupu. Vrativši se pred ku ću, Angelo korakne unatrag kako bi odre-dio koji pod zemni prolaz pripada Jackovoj zgradi. Svaka je ku ća imala uvu čeni prolaz do kojeg je vodilo šest stuba. Ti su pro lazi vodili do stražnjih dvorišta. Nakon što je zaklju čio koji je pravi, Angelo oprezno po ñe duž prolaza. Bilo je lokvica i blata što je ugrožavalo njegove Bruno Magli cipele. Stražnje je dvorište bilo zatrpano zapuštenom i nap ola sruše-nom ogradom, gnjilim madracima, odbačenim gumama i drugim sme ćem. Angelo se oprezno odmakne nekoliko koraka od zg rade, a potom se okrene da bi pogledao požarne ljestve. Na trećem su se katu dva prozora mogla otvoriti prema ljestvama. Niti jedan nije bio rasvijetljen. Liječnik nije bio kod ku će. Angelo se vrati i u ñe u automobil. - Dakle? - upita Franco. - Doista ovdje stanuje - re če Angelo. - Unutrašnjost zgrade još je u gorem stan ju, ako možeš vjerovati. Nije zaklju čano. Čuo sam kako se neki par sva ña na prvom katu, kao i ne čiji televizor. Mjesto nije baš lijepo, ali je savršeno za naše nam jere. Bit će lako. - To volim čuti - re če Franco. - Ho ćemo li se ipak najprije pobrinuti za ženu? 300 Angelo se nasmiješio što je bolje mogao. - Zašto bi h si uskra- ćivao zadovoljstvo? Franco ubaci mjenja č u brzinu. Pošli su na jug Avenijom Co-lumbus do Br oadwaya, a zatim krenuli poprijeko do Druge ave-nije. Uskoro su se našli u D evetnaestoj ulici. Angelu nije trebala adresa. Bez problema je pokazao Laurienu zgradu. Franco je na-š ao odgovaraju će mjesto na kojem je bilo zabranjeno parkiranje i parkirao. - Znači, ti misliš da bismo se trebali popeti sa stražnje strane? - upita Franco dok je pogledom odmjeravao zgradu. - Iz nekoliko razloga - re če Angelo. - Ona je na četvrtom katu, ali njezini prozori gledaju na stražn ju stranu. Ionako mo-ramo po ći onamo da bismo vidjeli je li kod ku će. Isto tako, ima radoznalu susjedu koja živi s prednje strane, a vidiš da su njezina s vjetla upaljena. Ta je žena otvorila vrata i zurila u mene oba puta kad sam bio tamo. Osim toga, Montgome rvn stan ima vrata što se otvaraju na stražnje stubište, a one se spu-štaju ravno u straž nje dvorište. Znam jer smo je tim putem lovili. - Uvjerio si me - re če Franco. - Obavimo to. Franco i Angelo iza ñu iz automobila. Angelo podigne straž-nje sjedalo i izvadi svoju torbu s alatom za obijanje brava zajedno s Halliganovom Šipkom, or uñem što ga vatrogasci koriste za pro-valjivanje u hitnim slu čajevima. Dva su se muškarca zaputila prema prolazu što je vo dio u stražnje dvorište. - Čuo sam da je pobjegla tebi i Tonyju Ruggeriju - nas mije se Franco. - Barem nakratko. Zacijelo je strašna ženska. - Ne podsje ćaj me - reče Angelo. - Jasno, raditi s Tonvjem bilo je isto ka o da naokolo nosiš vre ću pijeska. Stigli su u stražnje dvorište, koje je podsje ćalo na mra čni la-birint zapuštenih vrtova, a potom se oprezno udaljili od zgrade toliko da su mogli vidje ti do četvrtoga kata. Svi su prozori bili zamra čeni. - Čini se da imamo vremena prirediti ugodan do ček - primi-jeti Franco. 301 Angelo ne odgovori. Ponio je svoje oru ñe za obijanje brava do metalnih požarnih vratiju št o su vodila na stražnje stubište. Navukao je tijesne kožne ruka vice, a Franco je pripremio baterij-sku svjetiljku. U početku su se Angelove ruke tresle od uzbu ñenog iš čekiva-nja što će se uskoro na ći licem u lice s Laurie Montgomerv na-kon pet godina tinjaju će mržnje. Kad se brava opirala Angelovim naporima, svjesno se nastojao kontrolirati i koncentrirati. B rava je reagirala i vrata su se otvorila. Na četvrtom se katu Angelo nije mu čio s oru ñem za obijanje brava. Znao je da Laurie ima nekolik o lokota. Zato se poslužio Halliganovom šipkom. Za čuo se zvuk pucanja i vrata su popu-stila. U roku od dvadesetak sekundi našli su se u stanu. Nekoliko su minuta dva muškarca nepomi čno stajala u mraku Lauriene smo čnice i osluškivala. Htjeli su biti sigurni da nema nikakvih zvukova koji bi da li naslutiti da je netko od sta-nara čuo provaljivanje.

- Isuse Kriste! - žestoko šapne Franco. - Nešto mi je upravo dotaknulo nogu! - Sto je to? - izusti Angelo. Nije o čekivao takav razvoj doga- ñaja. - Oh, to je prokleta ma čka! - s olakšanjem će Franco. - To će biti zgodno - re če Angelo. - Povedi je. Polako su iz smo čnice pošli u mra čnu kuhinju, a potom u dnevnu sobu. Tamo je vidljivo st bila daleko bolja jer je kroz pro-zore prodirala no ćna svjetlost grada. - Zasad je sve u redu - re če Angelo. - Sad moramo samo čekati - re če Franco. - Mogao bih po-gledati ima li u hladnjaku piva ili vina. Hoćeš li i ti? - Prijalo bi mi pivo - re če Angelo. U policijskoj su postaji Laurie i Jack morali stavi ti bedževe za identifikaciju i pro ći kroz metalni detektor prije nego su ih pustili na Louov kat. Lou ih je do čekao kad su izašli iz dizala. 302 Čim su se pojavili, uhvatio je Laurie za ramena, pog ledao je u o či i pitao što se dogodilo. - Dobro joj je - re če Lou i umiruju će potapša Loua po le- ñima. - Ponovno je ona stara, razumna i smirena Laurie. - Doista? - upita Lou i dalje pozorno prou čavaju ći Laurie. Laurie se morala nasmiješiti pod Louovim zabrinutim pogle-dom. - Jack ima pravo - re če. - Dobro mi je. Zapravo, sad mi je neugodno što sam ga natjeral a na jurnjavu ovamo. Lou odahne od olakšanja. - Pa, drago mi je da vas o boje vi-dim. Idemo u moju pala ču. - Poveo ih je prema svom uredu. - Mogu vam ponuditi kavu, ali vam ne bih savjetovao da je uzmete - re če Lou. - U ovo doba dana osoblje za održavanje zgrade smatra je dovoljno jak om za čišćenje odvoda umivaonika. - Dobro nam je i bez kave - re če Laurie. Smjestila se na sto-lici. Jack je u činio isto. Osvrnuo se po oskudno namještenoj pro-st oriji i nelagodno se stresao. Kad je posljednji put bio ovdje, prije otprilike, godinu d ana, to je bilo nakon što je jedva izbjegao smrti. - Mislim da sam shvatila kako je Franconijevo tijel o ukra-deno iz mrtva čnice - po čne Laurie. - Zadirkivao si me kad sam sumnjala u Pogrebno poduze će Spoletto, ali vjerujem da ćeš se sad morati ispri čati. Zapravo, mislim da je vrijeme da ti preuzmeš s tvar u svoje ruke. Laurie je tada ukratko iznijela svoje vi ñenje doga ñaja. Rekla je kako sumnja da je neki djelatnik Ured a medicinskog istražitelja dao ljudima iz Pogrebnog p oduzeća Spoletto pristupni broj ne-identificiranog tijela kao i broj pregratka u kojem su se nalazili Franconijevi ostaci. - Kad dva voza ča pogrebnog poduze ća doñu po tijelo, često se doga ña da jedan od njih po ñe u hladnja ču, a drugi sre ñuje papirologiju zajedno s tehni čarem u mrtva čnici - objasni Laurie. - U takvim slu čajevima tehni čar ranije pripremi tijelo tako da ga pokrije plahto m i smjesti na kolica na pogodnom mjestu, odmah kraj vratiju hladnja če. U slu čaju Franconija vjerujem da je voza č 303 uzeo tijelo čiji je pristupni broj imao, skinuo cedulju, strpao tijelo u jedan od mnogih praznih pregradaka, zamijenio cedulju Fran-conijevom, a zat im se spokojno pojavio ispred mrtvozornikova ureda s Franconijevim ostacima. Tada je tehni čar samo provjerio slaže li se pristupni broj. - To je prili čno dobar scenarij - primijeti Lou. - Smijem li pita ti imaš li neki dokaz ili su sve to pretpostavke? - Našla sam tijelo čiji je pristupni broj Spoletto zatražio -re če Laurie. - Nalazilo se u pregratku koji je trebao biti prazan. Ime Frank Gleason je izmišljeno . - Ahhh! - izusti Lou s novim zanimanjem. Nagnuo se na-prijed preko svog stola. - Ovo mi se po činje jako svi ñati, pogo-tovo s obzirom na bra čnu vezu izme ñu obitelji Spoletto i Lucia. To bi moglo biti važno. Nekako me podsje ća na hvatanje Ala Caponea zbog utaje poreza. Želim reći, bilo bi fantasti čno da sre-dimo neke ljude iz obitelji Lucia na ra čun kra ñe tijela! - Jasno, to tako ñer otvara pitanje veze organiziranog krimi-nala i p rotuzakonite transplantacije jetre - reče Jack. - To bi moglo prerasti u nešto zastrašuju će. - I opasno - re če Lou. - Zato moram inzistirati da se više ne bavit e amaterskim istraživanjem. Sad mi preuzimamo. Ho ćete li mi to obe ćati? - Meni je drago da vi preuzimate - re če Laurie. - No postoji još i problem krtice u Uredu medicinskog istražitelja. - Držim najboljim da se ja i time pozabavim --re če Lou. - S obzirom da je upleten organizirani kriminal, mogu će je da je bilo iznu ñivanja ili prinude. No sura ñivat ću izravno s Binghamom. Mislim da vas ne trebam upozoravati da su ovi ljudi opasni . - Previše sam dobro nau čila tu lekciju - re če Laurie.

- Ja sam previše zaokupljen mojim dijelom zagonetke da bih se u to miješao - re če Jack. - Sto si za mene otkrio? - Puno toga - re če Lou. Ispruži ruku do kuta stola i podigne veliku knjigu kakve su obi čno bile ilustrirane knjige o umjetnosti. Nešto progun ña i pruži je Jacku. 304 Zbunjenog izraza lica Jack otvori knjigu. - Koji je ovo vragH - začudi se. - Sto će mi atlas? - Trebat će ti - reče Lou. - Nemaš pojma koliko mi je vre-mena trebalo da iščeprkam jednoga ovdje u policijskoj postaji. - Ne razumijem - re če Jack. - Moja veza u Saveznoj zrakoplovnoj upravi uspjela je nazvati nekoga tko poznaje osobu koja radi u europskoj organizaciji što vodi brigu o vremenima s lijetanja i polijetanja diljem Europe -objasni Lou. - Oni tako ñer dobivaju planove leta i čuvaju ih više od dva mjeseca. Franconijev G4 stigao je u Francusku iz Ek-vatorijalne Gvineje. - Odakle? - za čudi se Jack, a obrve mu se sudare u izrazu posvemaš nje zbunjenosti. - Nikad nisam čuo za Ekvatorijalnu Gvineju. Je li to država? - Pogledaj na stranici sto pedeset dva - re če Lou. - Što to pri čate o Franconiju i G4? - upita Laurie. - G4 je privatni mlažnjak - objasni Lou. - Uspio sa m saznati da je Franconi bio izvan zemlje. Mislili smo da je bio u Francu-skoj dok nismo dobili ovu no vu informaciju. Jack je našao stranicu 152 u adasu. Tamo se nalazio zemljo-vid ozna čen kao "Zapadno podru čje Conga", a pokrivao je go-lemi dio zapadne Afrike. - U redu, daj mi neki trag - re če Jack. Lou pokaže preko Jackova ramena. - To je ova si ćušna dr-žava izme ñu Cameroona i Gabona. Zrakoplov je poletio iz Bate, grada na obali. - Pok azao je odre ñenu to čku. Atlas je pri-kazivao zemlju kao isklju čivo zelenu površinu. Laurie ustane i pogleda preko Jackova drugog ramena . - Čini mi se da sam jednom čula za tu zemlju. Mislim da je pisac Frederick Forsvthe ondje napisao roman Psi rata. Lou se od zaprepaštenja lupi dlanom po čelu. - Kako se mo-žeš sje ćati takvih stvari? Ja se ne sje ćam ni gdje sam prošlog utorka ru čao. Laurie slegne ramenima. - Čitam puno romana - re če. - Pisci me zanimaju. 305 - Ovo nema nikakva smisla - požali se Jack. - To je neraz-vijeni dio Afrike. Ova je zemlja zacijelo posve prekrivena džun-glom. Zapravo, cijeli je ovaj dio Afrike sama džungla. Franconiju tamo nisu mogli izvršiti transplantaciju jetre. - Tako sam i ja reagirao - re če Lou. - No drugi podatak ima malo više smisla. Otk rio sam tko je pravi vlasnik Alpha Aviationa kojim se upravlja iz Nevade . To je korporacija GenSvs iz Cam-bridgea, Massachusetts. - Čula sam za GenSvs - re če Laurie. - To je biotehnološka tvrtka koja je jaka u podru čju cjepiva i limfokina. Sje ćam se jer mi je jedna moja prijateljica koja radi n a burzi u Chicagu prepo-ru čila njihove dionice. Uvijek mi daje nekakve savjete, uvjerena d a imam gomile novca za ulaganje. - Biotehnološka kompanija! - zamišljeno će Jack. - Hmmm. To je novi preokret. Zasigurno je t o važan podatak, ali ne znam u kojem smislu. Niti znam što bi biotehnološka tvrtka radila u Ekvatorijalnoj Gvineji. - Kakvo je zna čenje te posredni čke korporacije iz Nevade? -upita Laurie. - Zar GenS vs pokušava sakriti činjenicu da je vlas-nik zrakoplova? - Sumnjam - re če Lou. - Previše sam lako otkrio vezu. Da je GenSvs pokušavao sakriti vlasništvo, odvjetnici iz Nevade bi i dalje bili navedeni kao d irektori Alpha Aviationa. Me ñutim, na prvom je sastanku upravnog odbora izvršni financijski upravi telj GenSvsa preuzeo dužnosti predsjednika i tajnika. - U tom slu čaju, zašto Nevada za zrakoplov koji je u vlasni-štv u kompanije sa sjedištem u Massachusettsu? - upita Laurie. - Ja nisam odvjetnik - primijeti Lou. - No siguran sam da to ima neke veze s porezima i ograni čenom odgovornoš ću. Vrlo je neugodno ako te netko tuži u Massachuset tsu. Pretpostavljam da GenSvs iznajmljuje zrakoplov u vremenu kad ga ne koristi, a osi-guranje kompanije sa sjedištem u Nevadi zacijelo je puno jefti-nije. - Koliko dobro poznaješ tu svoju prijateljicu na bu rzi? - Jack upita Laurie.

306 - Doista dobro - odgovori Laurie. - Zajedno smo bil e na Wesleyanu. - Kako bi bilo da je nazoveš i pitaš zna li za neku vezu iz-me ñu GenSvsa i Ekvatorijalne Gvineje - predloži Jack. - Ako ti je preporu čila njihove dionice, vjerojatno se temeljito raspit ala o kompaniji. - Nema sumnje - re če Laurie. - Jean Convin bila je jedna od najtemelji tijih studentica od svih koje sam poznavala. Mi s medi-cine smo u usporedbi s njo m djelovale vrlo opušteno. - Smije li se Laurie poslužiti tvojim telefonom? - Jack upita Loua. - Nema problema - re če Lou. - Želiš da sad odmah nazovem? - za čudi se Laurie. - Uhvati je dok je još na poslu - re če Jack. - Ako uop će ima neki dosje, zacijelo će se to nalaziti na njenom radnom mjestu. - Vjerojatno imaš pravo - prizna Laurie. Sjedne za Louov stol i nazove informacije u Chicagu. Dok je Laurie telefonirala, Jack je ispitivao Loua pojedinosti o tome kako je saznao sve što mu je rekao. Posebno ga se dojmio na čin na koji je Lou došao do Ekvatorijalne Gvineje. Z ajedno su pozornije pogledali zemljovid i zapazili kako je ze mlja blizu ekva-tora. Tako ñer su primijetili da se najveći grad, vjerojatno glavni grad države, ne nalazi na kopnu ve ć na otoku po imenu Bioko. - Jednostavno ne mogu zamisliti kako izgleda takvo mjesto -re če Lou. - Ja mogu - re če Jack. - Sparno je, puno kukaca, kišovito i vlažno . - Zvuči predivno - našali se Lou. - Nije mjesto što bi ga netko izabrao za odmor - za klju či Jack. - S druge strane, nalazi se izvan ruke. Laurie spusti slušalicu i okrene se na Louovoj stol ici kako bi ih pogledala. - Jean je imala sve sreñeno, kao što sam i o čekivala - re če. - U trenu je uspjela prona ći materijal o GenSvsu. Jasno, morala je pitati koliko sam dionica kupila te ju je jako pogodilo 307 kad sam priznala da nisam kupila ništa. O čito je vrijednost dio-nica trostruko porasla, a pot om se udvostru čila. - Je li to dobro? - šaljivim tonom upita Lou. - Tako dobro da sam možda propustila svoju priliku za mi-rovinu - re če Laurie. - Rekla je da je to druga uspješna bioteh-nološka kompanija što ju je o snovao izvršni upravitelj tvrtke, Tavlor Cabot. - Je li ti znala štogod re ći o Ekvatorijalnoj Gvineji? - upita Jack. - Svakako - re če Laurie. - Rekla je kako je jedan od glavnih razlo ga za takav uspjeh kompanije taj što je izgradila golemu farmu primata. U po četku je trebala biti namijenjena GenSysovu istraživ anju. Zatim je nekome palo na pamet da bi trebalo stvorit i priliku za druge biotehnološke kompanije i farmaceutske tvrtke da se koriste prou čavanjem primata na GenSvsovoj farmi. O čito je potražnja za takvom vrstom usluga nadmašila sva čija o čekiva-nja. - I ta se farma primata nalazi u Ekvatorijalnoj Gvi neji? -upita Jack. - Tako je - re če Laurie. - Je li ti dala neki razlog zašto je tako? - upita Jack. - U dopisu nekog analiti čara stoji da je GenSvs izabrao Ek-vatorijalnu Gvine ju zato jer ih je vlada zemlje jako lijepo prihva-tila, tako da je čak donijela zakone za zaštitu operacije. O čito je GenSvs postao glavnim izvorom prijeko potrebne strane valu te u toj zemlji. - Možeš li zamisliti koliko ima mita i korupcije u takvoj vrsti operacije? - Jack upita Loua. Lou je samo zazviždio. - U dopis" je tako ñer naglašeno da se uglavnom radi na pri-matima koji su autohtoni stanovnici Ekvatorijalne Gvineje -doda Laurie. - Tako uspijeva ju zaobi ći sva me ñunarodna ograni- čenja kad je riječ o uvozu i izvozu ugroženih vrsta kao što su čimpanze. 308 - Farma primata - ponovi Jack i odmahne glavom. - T o ot-vara još bizarnije mogu ćnosti. Možda imamo posla s ksenograf-tom? - Nemoj mi sad po četi s tim lije čničkim izrazima - pobuni se Lou. - Sto je ksenograft, za ime svijeta? - Nemogu će - reče Laurie. - Ksenografti izazivaju hiper-akutno odbacivanje. Nije bilo nikakvih znakova upale u preparatu jetre što si mi ga pokaza o. - Točno - reče Jack. - A čak nije uzimao ni lijekove protiv odbacivanja. - Ma hajde, vas dvoje - mole ćivo će Lou. - Ne tjerajte me da molim. Koji je vrag taj ksenograft? - To je transplantacija pri kojoj se organ uzima ži votinji druge vrste - objasni Laurie. - Misliš kao onaj neuspjeli pokušaj sa srcem babuna za Baby Fae od prije deset ili dvanaest godina? - upita Lou. - Tako je - re če Laurie.

- Novi lijekovi protiv odbacivanja ponovno su vrat ili na scenu ksenografte - objasni Jack. - I s puno više uspjeha nego u slu čaju Baby Fae. - Pogotovo sa zaliscima svinjskih srca - re če Laurie. - Jasno, to pokre će puno eti čkih pitanja - re če Jack. - I iz-lu ñuje ljude koji se bore za zaštitu životinja. - Pogotovo sada kad su po čeli eksperimentirati s unošenjem ljudskih gena u sv inje kako bi umanjili mogu ćnost odbacivanja -dometne Laurie. - Je li Franconi mogao dobiti jetru primata dok je boravio u Africi? - upita Lou. - Ne mogu to zamisliti - re če Jack. - Laurie ima pravo. Nije bilo nikakvih znak ova odbacivanja. Za to se još nikad nije čulo, čak i kad je rije č o odgovaraju ćem ljudskom organu, osim u slu- čaju identi čnih blizanaca. - No Franconi je o čito bio u Africi - re če Lou. - Točno, a njegova je majka rekla da se vratio kao novi čo-vjek - re če Jack. Raširi ruke i ustane. - Ne znam što bih mislio o 309 svemu tomu. Sve je prokleto zamršeno. Pogotovo ako je umije-šan i organizirani kriminal. Laurie takoñer ustane. - Zar odlazite? - upita Lou. Jack kimne. - Zbunjen sam i iscrpljen - re če. - Noćas nisam puno spavao. Nakon što smo identificirali Franconijeve ostatke, satima sam telefonirao. Nazva o sam svaku europsku organizaciju za dodjelu organa do čijeg sam broja uspio do ći. - Kako bi bilo da svi zajedno po ñemo do restorana Little Italy na brzu ve čeru? - predloži Lou. - Nalazi se odmah iza ugla. - Ja ne bih - re če Jack. - Čeka me vožnja biciklom. U ovom bi me trenutku jelo dokraj čilo. - Ni ja - reče Laurie. - Jedva čekam da do ñem ku ći i stanem pod tuš. Ve ć sam dvije no ći za redom kasno pošla na spavanje pa sam jako umorna. Lou je priznao da ima još oko pola sata posla pa su se Laurie i Jack pozdravili i sišli u prizemlje. Vratili su svoje privremene bedževe za posjetitelje i izašli iz policijske postaje. U sjeni Grad-ske vijećnice uspjeli su zaustaviti taksi. - Osjećaš li se bolje? - Jack upita Laurie dok su se vozil i prema sjeveru. Kaleidoskop svjetlosti poigravao je na njihovim li-cima. - Puno bolje - prizna Laurie. Ne mogu ti opisati ka kvo sam olakšanje osjetila kad sam sve to predala u Louove sposobne ruke. Zao mi je što sam se toliko uzrujala. - Nemaš se zašto ispri čavati - re če Jack. - Najblaže re čeno, uznemiruju činjenice da me ñu nama postoji potencijalni špijun i da se organizirani kr iminal zanima za transplantacije jetre. - A kako se ti držiš? - upita Laurie. - Dobivaš pun o bizarnih podataka u slu čaju Franconi. - Bizarni jesu, ali su i zanimljivi - re če Jack. - Pogotovo ova veza s biotehnološkim divom kakav je GenSvs. Zastrašuju ći dio kad je rije č o takvim korporacijama je činjenica da se sva njihova istraživanja odvijaju iza zatvorenih vratiju. Njiho v je način rada tajnoviti stil hladnog rata. Nitko ne zna što rade kako bi osigurali 310 povrat uloženih sredstava. To je velika razlika od načina rada od prije deset ili dvadeset godina kad je Savezni zdravstveni institut financirao ve ći dio biomedicinskog istraživanja u nekoj vrsti otvo-renog foruma. U tim je danima postojala mogu ćnost nadzora, ali danas toga nema. - Šteta što nema nekoga kao što je Lou kome bi moga o predati slu čaj - tiho se nasmije Laurie. - Ne bi li to bilo zgodno? - re če Jack. - Koji je tvoj idu ći korak? - upita Laurie. Jack uzdahne. - Ponestaje mi opcija. Jedino što mi još pred-stoji je veterinarski patolog koji će prou čiti preparat jetre. - Znači već si pomislio na ksenograft? - iznena ñeno upita Laurie. - Ne, ja nisam - prizna Jack. - Prijedlog da se zat raži mišlje-nje veterinarskog patologa nije potekao od mene. Dao ga je pa-razitolog u bolnici koji je m islio da je granulom izazvan parazi-tom, ali takvim kojeg nije mogao prepoznati. - Možda bi Tedu Lvnchu trebao spomenuti mogu ćnost kse-nografta - predloži Laurie. - Kao stru čnjak za DNA mogao bi imati nešto u šeširu što bi moglo d efinitivno potvrditi ili zanije-kati tu mogu ćnost. - Izvrsna ideja! - s divljenjem će Jack. - Kako ti tako sjajni prijedlozi padaju na pamet kad si ovako umorna? Čudesna si! Moj se um ve ć spremio na spavanje. - Komplimenti su uvijek dobrodošli - našali se Laur ie. - Po-gotovo u mraku pa ne možeš vidjeti kako sam porumenjela.

- Počinjem misliti da ću ovaj slu čaj uspjeti riješiti jedino ako odem na kratko putov anje u Ekvatorijalnu Gvineju. Laurie se okrene na sjedalu kako bi mogla gledati r avno u Jackovo široko lice. U polumraku mu nije mogla vidjeti o či. - Ne govoriš ozbiljno. Želim re ći, šališ se, zar ne? - Pa, ni slu čajno ne mogu telefonirati u GenSvs ili čak po ći u Cambridge, jednostavno ušetati u njihov ured i re ći: Zdravo, ljudi, što se doga ña u Ekvatorijalnoj Gvineji? 311 - Ali govorimo o Africi - re če Laurie. - To je šašavo. Nalazi se na drugom kraju svijeta. Osim toga, ako ne vjeruješ da ćeš ne-što saznati u Cambridgeu, zašto misliš da ćeš nešto otkriti ako odeš u Afriku? - Možda zato jer to ne će očekivati - re če Jack. - Pretpostav-ljam da nemaju baš puno posjet itelja. - Oh, ovo je ludo - re če Laurie, zamahne rukama po zraku i zakoluta o čima. - Hej, smiri se - re če Jack. - Nisam rekao da ću po ći. Samo sam rekao da sam o tome po čeo razmišljati. - Pa, prestani razmišljati o tome - re če Laurie. - Imam do-voljno briga i bez toga. Jack joj se nasmiješi. - Doista si zabrinuta. Dirnu t sam. - O, svakako! - cini čno će Laurie. - Nikad nisi dirnut mojim molbama da ne j uriš po gradu svojim biciklom. Taksi je stigao do Lauriene stambene zgrade i zaust avio se. Laurie posegne za nov čanikom. Jack ju je uhvatio za ruku. - Ja častim. - Dobro, ja ću idu ći put - re če Laurie. Po čela je izlaziti iz automobila, ali je na pola puta zastala. - Kad bi obe ćao da ćeš se taksijem vratiti ku ći, vjerujem da bismo skrpili nešto za jelo u mom st anu. - Hvala, ali ne ve čeras - odbije Jack. - Moram bicikl odvesti ku ći. Vjerojatno bih zaspao s punim želucem. - Mogu se dogoditi i gore stvari - re če Laurie. - Neka poziv vrijedi za drugi put. Laurie iza ñe iz taksija, a potom se nagne unutra. - Samo mi je dno obe ćaj: večeras još ne ćeš krenuti u Afriku. Jack šaljivom kretnjom zamahne prema njoj, ali je o na lako izbjegla njegovu ruku. - Laku no ć, Jack - re če Laurie uz topli smiješak. - Laku no ć, Laurie - re če Jack. - Nazvat ću te kasnije, nakon razgovora s Warrenom. - Oh, tako je - re če Laurie. - Uza sve što se doga ñalo posve sam na to zaboravila. Čekat ću na tvoj poziv. 312 Laurie je zatvorila vrata taksija, a zatim je gleda la za automo-bilom dok nije nestao iza ugla Prve avenije. Okrenula se prema ulazu u zgradu razmišlja jući o tome kako je Jack šarmantan, ali kompliciran muškarac. Dok se vozila dizalom, Laurie se po čela radovati tuširanju i toplini svog mekanog ku ćnog ogrta ča. Sama je sebi obe ćala da će rano po ći na spavanje. Laurie je Debru Engler po častila kiselim smiješkom, a potom je otklju čala nekoliko brava na svojim vratima. Tresnula je vra-tima iza sebe i tako gospo ñi Engler poslala još jednu poruku. Prebacuju ći poštu iz jedne u drugu ruku skinula je kaput. U tmi ni ormara naslijepo je tapkala u potrazi za vješalicom. Tek kad je ušla u dnevnu sobu Laurie je pritisnula prekida č na zidu kojim se palila staja ća svjetiljka. Koraknula je prema ku-hinji, a tada je prigušeno vr isnula i ispustila poštu iz ruke. U dnevnoj su se sobi nalazila dva čovjeka. Jedan je sjedio u moder-nom naslonja ču, a drugi na kau ču. Onaj na kau ču milovao je Toma koji mu je spavao u krilu. Drugo što je Laurie opazila bio je veliki pištolj s prigušiva čem na naslonu za ruke modernog naslonja ča. - Dobro došli ku ći, dr. Montgomerv - re če Franco. - Hvala vam za vino i pivo. Laurie pogleda stoli ć za kavu. Tamo se nalazila prazna pivska boca i čaša za vino. - Molim vas, do ñite ovamo i sjednite - re če Franco. Pokazao je stolicu što su je smjestili na sred sobe. Laurie se nije pomaknula. Nije za to bila sposobna. Neodre-ñeno je pomislila da bi trebala potr čati u kuhinju do telefona, ali je odmah odbacila tu ideju kao smiješnu. Čak joj je palo na pa-met da bi mogla pobje ći do ulaznih vratiju, ali to bi bio uzaludan potez uza sve one brave. - Molim vas! - ponovi Franco lažno pristojnim tonom , a to je samo uve ćalo Laurien užas. Angelo pomakne ma čka u stranu i ustane. Korakne prema Laurie i bez up ozorenja je snažno tresne nadlanicom po licu. 313

Od siline udarca Laurie poleti prema zidu, a tamo s u joj noge popustile. Pala je na koljena i oslonila se na ruke. Nekoliko jarko crvenih kapljica krvi pa lo je s njezine rasje čene gornje usne na drveni pod. Angelo ju je pograbio za nadlakticu i grubo podigao na noge. Zatim ju je povukao do stolice i gurnuo je u sjede ći položaj. Lau-rie je bila tako prestrašena da se u opće nije mogla opirati. - To je već bolje - re če Franco. Angelo se sagne i primakne svoje lice sasvim do Lau riena. - Prepoznaješ me? Laurie se prisilila da pogleda čovjekovo užasno unakaženo lice. Izgledao je poput l ika iz horror filma. Progutala je slinu; grlo joj se posve osušilo. Nije mogla govoriti pa je samo odmah-nula glavom. - Ne? - začudi se Franco. - Doktorice, bojim se da ćete po-vrijediti Angelove osje ćaje, a u ovim je okolnostima to vrlo opasno. - Žao mi je - zacvili Laurie. No tek što je izustil a te rije či, Laurie je povezala ime s činjenicom da je čovjek koji je pred njom stajao bio ope čen. Bio je to Angelo Facciolo, glavni Ceri-nov uboj ica koji je očito izašao iz zatvora. - Čekao sam pet godina - izdere se Angelo. Tada je pon ovno udario Laurie i zamalo je srušio sa stolice. Glava joj je mlitavo visjela prema dolje. Bilo je još krvi. Ovoga joj je puta tekla iz nosa i padala na sag. - U redu, Angelo! - re če Franco. - Sjeti se! Moramo razgo-varati s njom. Angelo je na trenutak podrhtavao iznad Laurie, kao da se s mukom suzdržava. Naglo se vratio do kauča i sjeo. Ponovno je uzeo ma čka i stao ga grubo milovati. Tomu to nije smetalo p a je po čeo presti. Laurie se uspjela uspraviti. Rukom je oprezno opipa la usnu i nos. Usna joj je ve ć počela oticati. Stisnula je nos kako bi zausta-vila krvarenje. 314 - Slušajte, dr. Montgomery - re če Franco. - Kao što ste vje-rojatno shvatili, jako smo lako ušli ovamo. To vam govorim zato da shvatite kako ste ranjivi. V idite, imamo jedan problem pri ko-jem nam vi možete pomo ći. Došli smo vas lijepo zamoliti da os-tavite na mi ru ono s Franconijem. Jesam li bio dovoljno jasan? Laurie kimne. Bojala se postupiti druga čije. - Dobro - re če Franco. - A sad, mi smo jako razumni ljudi. Ovo ćemo smatrati uslugom s vaše strane pa ćemo vam uzvratiti istom mjerom. Slu čajno znamo tko je ubio gospodina Franconija i voljn i smo vam prenijeti tu informaciju. Vidite, gospodin Fran -coni nije bio dobar čovjek pa je ubijen. Kraj pri če. Razumijete li me? Laurie ponovno kimne. Pogleda Angela, ali brzo skre ne po-gled. - Ubojica se zove Vido Delbario - nastavi Franco. - Ni on nije dobar čovjek, iako je svijetu u činio uslugu kad je uklonio Franconija. Čak sam se potrudio zapisati ime. - Franco se nagne naprijed i stavi komadi ć papira na stoli ć za kavu. - Dakle, usluga za uslugu. Franco zastane i s iš čekivanjem pogleda Laurie. - Razumijete što govorim, zar ne? - upita Franco na kon tre-nutka tišine. Laurie po tre ći put kimne glavom. - Hoću reći, ne tražimo puno - re če Franco. - Otvoreno go-vore ći, Franconi je bio loš čovjek. Ubio je gomilu ljudi pa je i sam zaslužio smrt. A sad, što se vas ti če, nadam se da ćete biti razumni jer se u ovako velikom gradu ne možete zaštititi, a An-gelo bi prema vama jako rado postupio na svoj na čin. Srećom po vas, naš šef nije teške ruke. On radije prego vara. Razumijete li? Franco ponovno zastane. Laurie je osjetila obvezu d a odgo-vori. S mukom je uspjela procijediti da razumije. - Sjajno! - re če Franco. Udari se po koljenima i ustane. - Kad sam čuo kako ste inteligentni i dosjetljivi, bio sam siguran da ćemo se razumjeti. 315 Franco spremi pištolj u futrolu ispod ramena i navu če Ferra-gamo kaput. - Do ñi, Angelo - re če. - Siguran sam da se dokto-rica želi istuširati i ve čerati. Djeluje mi nekako umorno. Angelo ustane, korakne prema Laurie, a zatim pakosn o mačku zakrene vratom. Za čuo se odvratni zvuk pucanja, a Tom je omlitavio ne ispustivši nika kav zvuk. Angelo je mrtvog ma čka bacio u Laurieno krilo, a potom je pošao za Francom prema u laznim vratima. - O, ne! - zajeca Laurie i privine uza se svojeg še stogodišnjeg ljubimca. Znala je da mu je vrat okrutno slomljen. Ustala je na nesigurnim nogama. Čula je zvuk dizala koje je stiglo do njezi-noga kata, a potom sišlo.

Obuzeta iznenadnom panikom, jurnula je do ulaznih v ratiju i ponovno zaklju čala sve brave, a cijelo je vrijeme uza se stiskala Tomovo tijelo. Tada je shva tila da su uljezi sigurno ušli kroz stražnja vrata. Potrčala je onamo i našla ih širom otvorena i raz-valjen a. Zatvorila ih je što je bolje mogla. Vrativši se u kuhinju, drhtavim je rukama uzela tel efonsku slušalicu. Najprije je htjela pozvati polic iju, ali je tada zastala s oklijevanjem jer se sjetila F rancova glasa koji joj govori kako je ranjiva. U mi slima je tako ñer vidjela Angelovo unakaženo lice i žestinu njegov ih o čiju. Shvatila je da je u šoku i borila se protiv suza te je spustila slušalicu. Pomislila je da bi mogla na zvati Jacka, ali je znala da on još nije stigao ku ći. Zato je nakratko odustala od telefonskih poziva pa je nježno spakirala ma čka u plasti čnu kutiju zajedno s puno kockica leda. Potom je oti šla u kupaonicu i pregledala vla-stite rane. Jackova vožnja biciklom od mrtva čnice do ku će nije bila onako naporna kako je o čekivao. Zapravo, kad je uhvatio zalet, osje ćao se bolje nego tijekom ve ćeg dijela dana. Čak si je dopu-stio po ći prečicom preko Central Parka. Bio je to prvi put u godi nu dana da je prošao kroz park nakon što se spustio 316 mrak. Iako se nelagodno osje ćao, istodobno je uživao u jurnjavi po mra čnim, zavojitim stazama. Gotovo je cijelim putem razmišljao o GenSvsu i Ekva torijal-noj Gvineji. Pitao se kako zaista izgleda taj dio Afrike. Ranije se našalio da je puno kukaca , sparno i vlažno, ali zapravo nije znao kako je tamo. Takoñer je mislio o Tedu Lvnchu i pitao se što će Ted mo ći učiniti idu ćeg dana. Prije odlaska iz mrtva čnice Jack ga je nazvao kod ku će i spomenuo mu malo vjerojatnu mogu ćnost kseno-grafta. Ted je rekao kako vjeruje da će to uspjeti utvrditi provje-ravaju ći podru čje na DNA koje odre ñuje ribosomne proteine. Objasnio je da se podru čje znatno razlikuje u pojedinim vrstama te da podac i za identifikaciju vrste postoje na CD ROM-u. Jack je skrenuo u svoju ulicu s nakanom svra ćanja u lokalnu knjižaru da vidi imaju li štogod o Ekvatorijalnoj Gvineji. No kad se približio igrališ tu gdje se odvijala poslijepodnevna i ve černja košarkaška utakmica, sjetio se druge mogu ćnosti. Palo mu je na pamet da bi u New Yorku moglo biti ljudi podrijetlom iz Ek-vatorijalne Gvineje. Na kra ju krajeva, u gradu su živjeli ljudi iz svih dijelo va svijeta. Skrenuo je biciklom na igralište i oslonio ga na og radu od ži- čane mreže. Nije ga zaklju čao iako bi većina ljudi ovo smatrala riskantnim mjestom za ostavl janje bicikla vrijednog tisu ću dolara. No Jack je osje ćao da je igralište jedino mjesto u New Yorku gdje n e mora zaklju čavati bicikl. Jack po ñe do ruba igrališta te kimne Spitu i Flashu koji su se nalazili u mnoštvu onih koji su čekali da doñu na red za igru. Igra u tijeku premještala se s je dne na drugu stranu igrališta kako je lopta prelazila iz ruke u ruku ili su postizani koševi. K ao i obi čno, Warren je dominirao igrom. Prije svakog pucanja na koš izgovarao bi "lova", a to je uzrujav alo njegove protivnike jer bi u devedeset posto slu čajeva lopta ušla u koš. Petnaest minuta kasnije igra je završila jednim od Warrenovih "lova" koševa, a gubitnici su se pokunjeno povukli s terena. Warren je opazio Jacka pa mu je šepire ći se prišao. 317 - Hej, čovječe, hoćeš li igrati ili što? - upita Warren. - Razmišljam o tome - re če Jack. - No imam nekoliko pita-nja. Prvo, kako bi bilo da ti i Natalie iza ñete sa mnom i Laurie ovog vikenda? - Dovraga, može - re če Warren. - Sve samo da ušutkam svoju malu. Stalno me gnjavi pitanjima o tebi i Laurie. - Drugo, poznaješ li neku bra ću iz si ćušne afri čke zemlje po imenu Ekvatorijalna Gvineja? - Čovječe, nikad ne znam što će izaći iz tvojih usta - požali se Warren. - Čekaj da razmislim. - To je na zapadnoj obali Afrike - re če Jack. - Izme ñu Ca-meroona i Gabona. - Znam gdje je - uvrije ñeno će Warren. - Navodno su je ot-krili Portugalci, a ko lonizirali Španjolci. Zapravo su je davno prije toga otkrili crni ljudi. - Impresionira me što znaš za tu zemlju - re če Jack. - Ja ni-kad za nju nisam čuo. - To me uop će ne čudi - re če Warren. - Siguran sam da nisi u čio povijest crnog kontinenta. Ali da odgovorim na tvoje pita-nje, da, poznajem nekoliko ljudi odande, a jednu obitelj po-sebno. Prezime im je Ndeme. Žive dva ulaza dalje od tebe, prema pa rku. Jack pogleda zgradu, a potom ponovno Warrena. - Poz naješ li ih dovoljno dobro da me upoznaš s njima? - upita Jack. - Odjednom me jako zanima Ekva torijalna Gvineja. - Da, svakako - re če Warren. - Otac se zove Esteban. Vlas-nik je Merca do marketa na Aveniji Columbusi Sin mu je onaj tamo s naran častim tenisicama.

Jack je pogledom slijedio Warrenov kažiprst dok nij e primi-jetio naran časte tenisice. Prepoznao je momka kao jednog od re-dovitih igra ča košarke. Bio je miran de čko i strastveni igra č. - Zašto ne do ñeš i ne odigraš nekoliko utakmica? - predloži Warre n. - Zatim ću te odvesti do Estebana i upoznati vas. On je ljubazan čovjek. 318 - Vrijedi - re če Jack. Nakon što ga je razbudila vožnja bici-klom, tražio je ispriku za igranje košarke. Bio je sav napet od dnevnih doga ñanja. Jack pode natrag i uzme svoj bicikl. Požurio je do svoje zgrade i ponio bicikl uza stube. Otklju čao je vrata ne skidaju ći bicikl s ramena. Čim je ušao, zaputio se ravno u spava ću sobu po košarkašku opremu. U roku od pet minuta Jack je ve ć izlazio iz stana, ali je tada zazvonio njegov tele fon. Na trenutak je razmišljao ho će li se uop će javiti, ali je pomislio da bi to mogao biti Ted s nekim no-vim podacima o DNA pa je podigao slušalicu. Zvala je Laurie i bila je izvan sebe. Jack je kroz procjep od pleksi-stakla u taksiju tut nuo dovoljno nov čanica za pokrivanje cijene vožnje i izletio van. Nalazio se ispred Lauriene stambene zgrade gdje je ve ć bio prije manje od sat vremena. Odjeven u košarkašku opremu pojurio je do ulaznih v ratiju i ušao. Laurie ga je do čekala ispred dizala na svom katu. - Moj Bože! - zaprepasti se Jack. - Pogledaj kakva ti je usna. - To će zacijeliti - stoi čki će Laurie. Tada je opazila Debru Engler kako viri kr oz svoja odškrinuta vrata. Laurie se zaleti prema ženi i vikne neka gle da svoja posla. Vrata su se naglo za-tvorila. Jack zagrli Laurie kako bi je smirio i povede je u njezin stan. - U redu - re če Jack nakon što je smjestio Laurie na kau ču. - Reci mi što se dogodilo. - Ubili su Toma - zajeca Laurie. Nakon po četnog šoka Lau-rie je plakala nad svojim ljubimcem, ali su suze presušile dok Jack nije postavio to pitanje. - Tko? - upita Jack. Laurie je pri čekala dok nije uspostavila kontrolu nad svojim emoc ijama. - Bila su dvojica, ali poznajem samo jednoga -re če. - I on je taj koji me udario i ubio Toma. Zove s e Angelo. On je osoba iz mojih no ćnih mora. Imala sam strašan susret s 319 njim tijekom slu čaja Cerino. Mislila sam da je još uvijek u za-tvoru . Ne shvaćam kako je i zašto na slobodi. Užasno ga je po-gledati. Lice mu je straho vito unakaženo od opeklina, a sigurna sam da mene za to okrivljuje. - Znači da su te posjetili zbog osvete? - upita Jack. - Ne - reče Laurie. - To mi je bilo upozorenje. Rekli su mi d a moram ostaviti na miru slu čaj Franconi. - Ne mogu vjerovati - re če Jack. - Ja sam taj koji istražuje slu čaj, a ne ti. - Upozorio si me. O čito sam pogrešnim ljudima stala na žulj dok sam pok ušavala otkriti kako je Franconijevo tijelo nestalo iz mrtva čnice - re če Laurie. - Koliko ja znam, možda im je moj po-sjet Pogrebnom poduze ću Spoletto skrenuo pozornost na mene. - Ne mogu se hvaliti da sam ovo predvidio - usproti vi se Jack. - Mislio sam da ćeš imati problema s Binghamom, a ne s mafijašima. - Njihovo je upozorenje prikazano kao usluga za usl ugu - na-stavi Laurie. - Njihova je usluga ta što s u mi rekli tko je ubio Franconija. Zapravo, čak je zapisao ime. - Laurie podigne papi-ri ć sa stoli ća za kavu i pruži ga Jacku. - Vido Delbario - pro čita Jack. Ponovno je pogledao Lau-rieno izudarano l ice. Nos i usna su joj otekli, a počela se širiti i masnica oko oka. - Ovaj je slu čaj od po četka bio bizaran, a sad ve ć izmi če kontroli. Mislim da bi mi trebala ispri čati sve što se dogodilo. Laurie je prepri čala sve što se dogodilo od trenutka kad je ušla u s tan pa do telefonskog poziva Jacku. Čak mu je rekla za-što nije nazvala 911. Jack kimne. - Razumijem - re če. - Lokalna policijska postaja u ovom trenutku ne bi mogla puno učiniti. - Sto ću sada? - retori čki upita Laurie. Nije o čekivala odgo-vor. - Pogledat ću stražnja vrata - re če Jack. Laurie ga povede kroz kuhinju u smo čnicu. 320 - Opa! - usklikne Jack. Zbog mnogih lokota cijeli s e rub vra-tiju odvalio kad su provalili unutra. - Jedno je sigurno, no ćas ne-ćeš ovdje ostati. - Pretpostavljam da bih mogla po ći k svojim roditeljima -re če Laurie. - Ideš k meni - odlu čno će Jack. Ja ću spavati na kau ču. Laurie se zagleda u dubinu Jackovih o čiju. Nije mogla a da se

ne zapita ima li još ne čeg iza ovog iznenadnog poziva, osim brige za njezin u sigurnost. - Uzmi svoje stvari - re če Jack. - I spakiraj se za nekoliko dana. Toliko će trebati za zamjenu ovih vratiju. - Mrzim što moram to spominjati - re če Laurie. - Ali moram nešto u činiti s jadnim Tomom. Jack se po češe po glavi. - Imaš li nekakvu lopatu? - Imam vrtlarsku lopaticu - re če Laurie. - Što si naumio? - Mogli bismo ga pokopati u stražnjem dvorištu - pr edloži Jack. Laurie se nasmiješi. - Imaš meko srce, zar ne? - Samo znam kako je to kad izgubiš nešto do čega ti je stalo - re če Jack. Glas mu je zapeo. U bolnom se trenutku sjetio te-lefonskog poziva kojim su ga obavijestili o pogibiji njegove žene i k ćerki u padu lokalnog zrakoplova. Dok je Laurie pakirala stvari, Jack je šetkao sobom . Prisilio se da se koncentrira na trenutne brige. - Morat ćemo Loua obavi-jestiti o ovome - re če Jack - i dati mu ime Vida Delbarija. - I ja sam to pomislila - javi se Laurie iz dubine svoje garde-robe. - Misliš li da to moramo u činiti večeras? - Držim da bismo trebali - re če Jack. - Tada neka on odlu či kad će nešto poduzeti po tom pitanju. Nazvat ćemo ga iz mog stana. Imaš li njegov ku ćni broj? - Imam. - Znaš, ovaj me doga ñaj zabrinjava iz više razloga, a ne samo zbog tvoje sigurnosti - re če Jack. - Uvećava moju brigu da je organizirani kriminal na neki način umiješan u transplantacije je-tre. Možda postoji neka vrsta crnog tržišta. 321 .uaurie iza ñe iz svog garderobnog ormara. - Ali kako može biti riječ o transplantaciji kad Franconi nije uzimao lijekove pro-tiv odbacivanja? I nemoj z aboraviti neobi čne rezultate DNA ispi-tivanja što ih je Ted dobio. Jack uzdahne. - Imaš pravo - prizna. - To se nikako ne slaže. - Možda Lou uspije povezati konce - re če Laurie. - To bi baš bilo lijepo - re če Jack. - U me ñuvremenu, sve mi se više svi ña zamisao o putovanju u Afriku. Laurie naglo stane na svom putu prema kupaonici. - O čemu to govoriš, za ime svijeta? - Nisam imao osobnih iskustava s organiziranim krim inalom - re če Jack. - No imao sam iskustva s uličnim bandama, a vje-rujem da postoji odre ñena sli čnost. Ako bilo koja od tih grupa sebi zabije u glavu da će te se riješiti, policija te ne može zaštititi, os im ako te čuva dvadeset četiri sata dnevno. Nevolja je u tome što nemaju dovoljno ljudi. Možda bi bilo dobro da oboje na neko vrijeme odemo iz grada. Tako bi Lou imao vremena raš či-stiti sve to. - I ja bih pošla? - upita Laurie. Odjednom joj se z amisao o odlasku u Afriku u činila posve druga čijom. Nikad nije bila u Africi pa bi moglo biti zanimljiv o. Zapravo, čak bi moglo biti za-bavno. - To bismo smatrali prisilnim odmorom - re če Jack. - Jasno, Ekvatorijalna Gvineja možda nije n eki naro čiti izbor, ali bilo bi... druga čije. Možda bismo usput uspjeli otkriti što to čno GenSvs ondje radi i zašto je Franconi onamo putovao. - Hmmm - re če Laurie. - Po činjem se zagrijavati za ideju. Laurie je pripremila svoje stvari pa su ona i Jack ponijeli To- mov plasti čni lijes u stražnje dvorište. U udaljenom kutu vrta , gdje je bilo pjeskovitog tla, iskopali su duboku rupu. Zahvalju-ju ći slu čajnom pronalaženju zahr ñale lopate to su obavili prili čno lako, te su položili Toma na vje čni po činak. - Zaboga! - uzdahne Jack dok je nosio Laurien kov čeg iz zgrade. - Sto si stavila unutra? 322 - Rekao si mi da spakiram stvari za nekoliko dana - branila se Laurie. - Ali nisi morala ponijeti kuglu za kuglanje - doba ci joj Jack. - To je kozmetika - re če Laurie. - Nemam malenih pakova-nja za putovanja. Zaustavili su taksi u Prvoj aveniji. Na putu do Jac kova stana stali su ispred knjižare u Petoj aveniji . Dok je Jack čekao u tak-siju, Laurie je jurnula unutra po knjigu o Ekvatorijalnoj Gvineji. Nažalost, toga nije bilo pa se morala zadovoljiti vodi čem za cijelu središnju Afriku. - Prodava čica mi se nasmijala kad sam zatražila knjigu o Ek-v atorijalnoj Gvineji - re če Laurie kad se vratila u taksi. - To je još jedan nagovještaj da zemlja nije naro čito privla čna za turiste - re če Jack. Laurie se nasmije. Nagne se prema Jacku i stisne ga za ruku. - Još ti nisam zahvalila što si odmah došao k meni - re če. - Do-ista sam ti zahvalna i sad se osje ćam puno bolje.

- Drago mi je - re če Jack. Stigli su do svog odredišta pa se Jack morao mu čiti s Laurie-nim kov čegom uza zakr čene stube. Nakon niza pretjeranih uzdi- saja i gun ñanja, Laurie ga je pitala želi li da ona nosi kov čeg. Jack joj je rekao da je njezina kazna za pakiranje tako teškog kov čega u tome da sluša njegove žalopojke. Konačno ga je ipak dovukao do svojih vratiju. Potražio j e klju č, uvukao ga u bravu i okrenuo. Cuo je zvuk otvaranja za-suna. - Hmmm - prokomentira. - Ne sje ćam se da sam dvaput za-klju čao vrata. - Ponovno je okrenuo klju č kako bi otvorio pa-tentnu bravu i gurnuo vrata. Zbo g mraka je ispred Laurie ušao u stan kako bi najprije upalio svjetlo. Laurie je ušla za njim, al i je udarila u njega jer je naglo stao. - Hajde, upali svjetlo - javi se jedan glas. Jack posluša. Obrisi što ih je malo čas zapazio sad su postali ljudi u dugim tamnim kapu tima. Sjedili su na Jackovu kau ču okrenuti prema sobi. 323 - O, moj Bože! - izusti Laurie. - To su oni! Franco i Angelo ponašali su se kao da su kod ku će, jednako kao i u Laurienu stanu. Čak su se poslužili pivom. Napola pra-zne boce nalazile su se na stoli ću za kavu, kao i pištolj s prigu-šiva čem. Stolicu ravnog naslona smjestili su nasred sobe i o kre-nuli je prema kau ču. - Pretpostavljam da ste vi dr. Jack Stapleton - re če Franco. Jack kimne, a u mislima je razmotrio na čine za rješavanje na-stale situacije. Znao je da su ulazna vrata iza njega još uvijek od-škrinuta. Prekorio se zato što nije posumnjao da se nešto doga ña kad je otkrio da su vrata dvaput zaklju čana. Nevolja je bila u tome što je tako na brzinu i zašao da se nije mogao sjetiti koje je brave zaklju čao. - Nemojte po činiti neku glupost - opomene ga Franco kao da je pr očitao Jackove misli. - Ne ćemo se dugo zadržati. Da smo znali da će dr. Montgomerv biti ovdje, mogli smo si prište-dj eti putovanje do njezina stana, da i ne spominjem ponavljanje iste p oruke. - Čega se toliko bojite da bismo mogli otkriti kad ova ko do-lazite i prijetite nam? - upita Jack. Franco se nasmiješi i pogleda Angela. - Možeš li po vjerovati u ovo? Ovaj tip misli da smo se ovoliko potrudili da u ñemo ovamo kako bismo odgovarali na njegova pitanja. - Nema poštovanja - re če Angelo. - Doktore, kako bi bilo da donesete još jednu stoli cu za damu - Franco će Jacku. - Tada možemo malo porazgovarati, a zatim ćemo oti ći. Jack se nije pomaknuo. Razmišljao je o pištolju na stoli ću za kavu i pitao se koji je od njih još uvijek naoružan. Dok je poku-šavao procijeniti njihovu sna gu, primijetio je da su obojica mršava. Zaklju čio je da nemaju baš dobru kondiciju. - Oprostite, doktore - re če Franco. - Slušate li nas ili ne? Prije nego je Ja ck uspio odgovoriti, iza njega je došlo do ko- mešanja i netko ga je grubo gurnuo u stranu. Netko drugi vikne: - Neka se nitko ne mi če! 324 Jack se pribrao te je shvatio da su tri Afroamerika nca uletjela u sobu, a svaki je bio naoružan automatskim pištoljem. Pištolji su bili upereni rav no u Franca i Angela. Sve su pridošlice na sebi imale košarkašku opremu, a Jack ih je brzo prepozna o. Bili su to Flash, David i Spit, a svi su još uvijek bili obliveni znojem od aktivnosti na igrali štu. Franco i Angelo ni u snu nisu o čekivali takav razvoj doga- ñaja. Jednostavno su ondje sjedili širom otvorenih o čiju. Budu ći da su navikli biti s druge strane smrtonosnog oru žja, znali su da nije pametno pomaknuti se. Na trenutak je zavladala uko čena tišina. Tada je svojim pono-snim korakom ušao W arren. - Čovječe, doktore, održavanje tebe na životu postao je posao s punim radnim vremenom, razumiješ što govorim? I moram ti re ći, dovest ćeš naše podru čje na loš glas ako budeš dovla čio ovakvo bijelo smeće. Warren je uzeo oružje Spitu i rekao mu neka pretraž i posje-titelje. Spit je bez rije či Angelu uzeo automatski pištolj. Pretražio je i Franca, a zatim je pokupio oružje sa stoli ća za kavu. Jack glasno ispusti dah. - Warrene, staro mom če, ne znam kako ti uspijeva da se uvijek pojaviš točno kad treba, ali zahvalan sam ti. - Ovaj je ološ primije ćen kako ranije ve čeras prou čava ovo mjesto - objasni Warren. - Čini se da misle kako su nevidljivi usprkos skupoj odje ći i onom velikom, blistavom, crnom cadil-lacu. To j e nekako smiješno. Jack je protrljao ruke uživaju ći u iznenadnom preokretu. Pi-tao je Angela i Franca kako se zovu, ali su ga oni samo hladno gledali.

- Ovaj je Angelo Facciolo - re če Laurie i pokaže prema svom osvetniku. - Spit, uzmi njihove lisnice - naredi Warren. Spit posluša i glasno pro čita njihova imena i adrese. - Opa, što je ovo? - za čudio se kad je otvorio lisnicu u kojoj se nalazila. policijska zna čka Ozone Parka. Podigao ju je i pokazao War-renu. 325 - Nisu oni policajci - re če Warren i odmahne rukom. - Ne brini. - Laurie - re če Jack. - Mislim da je vrijeme da nazovemo Loua. Si guran sam da će jako rado popri čati s ovom gospodom. I reci mu neka do ñe policijskim kolima za slu čaj da ih želi po-zvati da preno će na trošak grada. Laurie nestane u kuhinji. Jack pri ñe Angelu i nadvije se nad njega. - Ustani - re če Jack. Angelo ustane i bijesno se zagleda u Jacka. Na sva čije iznena- ñenje, osobito Angelovo, Jack ga je svom snagom tresnuo u lice. Za čula se lomljava kad je Angelo pao preko kau ča i skljokao se na pod. Jack se trgnuo, opsovao i uhvatio za šaku. Zatim ju je tresao gore dolje. - Isuse - požali se. - Nikad nikoga nisam tako tres-nuo. Boli me! - Stani malo - Warren upozori Jacka. - Ne volim mla titi ta pse ća govna. To nije moj stil. - Gotov sam - re če Jack i nastavi tresti povrije ñenu šaku. - Vidiš, to pse će govno s druge strane kauča ranije je premlatilo Laurie nakon što su joj prov alili u stan. Sigurno si joj vidio lice. Angelo se s mukom uspravi u sjede ći položaj. Nos mu se is-krivio u desnu stranu. Jack mu je rekao neka zaobi ñe kauč i sjedne. Angelo se polako kretao, a ruku je držao ispod nosa jer mu je cijedila krv. - A sad, prije dolaska policije - Jack se obrati dv ojici muška-raca - želim vas pitati što bismo Lauri e i ja mogli otkriti, a čega se vi toliko bojite. Sto se doga ña s tim glupostima oko Franco-nija? Angelo i Franco zurili su u Jacka kao da gledaju kr oz njega. Jack je bio uporan te je pitao što znaju o Franconijevoj jetri, ali su mafijaši i dalje šutjel i. Laurie se vrati iz kuhinje. - Dobila sam Loua - re če. - Već je na putu ovamo i moram re ći da je jako uzbuñen, pogotovo zbog informacije o Vidu Delbariju. 326 Sat vremena kasnije Jack je udobno sjedio u stanu E stebana Ndemea zajedno s Laurie i Warrenom. - Svakako, rado ću popiti još jedno pivo - re če Jack odgova-raju ći na Estebanovu ponudu. Jack je osjećao ugodnu omaglicu od prvog piva i sve ve ću euforiju zato što je ve čer završila tako povoljno nakon onako lošeg po četka. Lou je u društvu nekoliko policajaca stigao u Jacko v stan za manje od dvadeset minuta nakon Lauriena poziva. Oduševljeno je poveo Angela i Fran ca u policijsku postaju i optužio ih za pro-valu, ilegalno posjedovanje vatrenog oružja, napad i prem laćiva-nje, iznu ñivanje, te lažno predstavljanje. Nadao se da će ih us-pjeti zadržati dok od njih ne dobije neke k orisne podatke o nju-jorškom organiziranom kriminalu, pogotovo o organizaciji Lu cia. Na Jackov nagovor, Warren je njega i Laurie poveo d o Mer-cado marketa i upoznao ih s Estebanom Ndemeom. Kao što je Warren nagovijestio, Esteban je bio prijateljski raspoložen i lju-bazan čovjek. Bio je otprilike Jackovih godina, ali je tjelesnom grañom bio sušta suprotnost Jacku. Dok je Jack bio nabijen, Esteban je bio vitak. Čak su se i njegove crte lica činile nježnima. Koža mu je bila zagasito tamnosme ña, puno nijansi tamnija od Warrenove. No njegova na juo čljivija fizi čka osobina bilo je iz-nimno visoko zaobljeno čelo. Izgubio je kosu na prednjem dijelu glave pa mu je kosa rasla od uha do uha preko tjemena. Čim je saznao da Jack razmišlja o putovanju u Ekvato rijalnu Gvineju, pozvao je Jacka, Laurie i Warrena u svoj stan. Teodora Ndeme pokazala se jednako ljubaznom kao i n jezin muž. Nakon što je grupa bila u njezinom stanu tek nekoliko mi-nuta, ve ć je inzistirala da svi ostanu na ve čeri. Uz primamljive mirise što su se širili iz kuhinje, Jack je zado-voljno sjedio uz drugo pivo. - Što je vas i Teodoru dovelo u New York? - upita Estebana. - Morali smo bježati iz naše zemlje - re če Esteban. Nastavio je opisivanjem vladavine terora nemilosrdnog diktatora Ngueme koja je tre ćinu stanovništva prisilila na odlazak, uklju čuju ći i sve potomke Španjolaca. - Ubijeno je pedeset tisu ća ljudi - pri- 327 čao je Esteban. - Bilo je užasno. Imali smo sre će što smo uspjeli pobje ći. Ja sam bio u čitelj školovan u Španjolskoj, a time auto-matski sumnjiv. - Nadam se da su se stvari promijenile - re če Jack.

- O, da - reče Esteban. - Vojni udar 1979. puno je toga pro-mije nio. No to je siromašna zemlja, iako se nešto pri ča o nafti u podmorju kao što je otkriveno u Gabonu. Gabon je sada najbo-gatija zemlja u tom podru čju. - Jeste li se vra ćali onamo? - upita Jack. - Nekoliko puta - re če Esteban. - Zadnji put prije nekoliko godina. Teod ora i ja još uvijek ondje imamo rodbinu. Teodorin brat čak ima maleni hotel na kopnenom dijelu zemlje, u gr adiću po imenu Bata. - Čuo sam za Batu - re če Jack. - Tamo postoji zrakoplovna luka, koliko sam shvatio. - To je jedina zrakoplovna luka u kopnenom dijelu d ržave -potvrdi Esteban. - Izgra ñena je osamdesetih godina zbog Kon-gresa Centralne Afrike. Jasno, zemlja si to nije mogla priuštiti, ali to j e druga pri ča. - Jeste li čuli za kompaniju po imenu GenSvs? - upita Jack. - Svakako - odgovori Esteban. - To je glavni izvor strane va-lute za vladu, pogotovo otkako su pale cijene kakaa i kave. - I ja sam tako čuo - reče Jack. - Tako ñer sam čuo da Gen-Svs ima farma primata. Znate li nalazi li se u Bati? - Ne, nalazi se na jugu - re če Esteban. - Izgradili su je u džungli blizu starog napuštenog španjolskoga grada po imenu Cogo. Obnovili su ve ći dio gradi ća za svoje ljude iz Amerike i Europe, a za autohtone stanovnike koji za njih rade izgradi li su novi gradi ć. Zapošljavaju puno Ekvatogvinejaca. - Znate li je li GenSvs izgradio bolnicu? - upita J ack. - Da, jest - re če Esteban. - Izgradili su bolnicu i laboratorij na starom gradskom trgu nasuprot Gradskoj vije ćnici. - Odakle tako puno znate o tome? - upita Jack. - Jer je moj ro ñak ondje radio - objasni Esteban. - Ali je dao otka z kad su vojnici pogubili jednog njegovog prijatelja zbog kri- 328 volova. Puno ljudi voli GenSvs jer dobro pla ćaju, ali ga drugi ne vole jer GenSvs ima preveliku moć kod vlade. - Zbog novca - primijeti Jack. - Da, naravno - potvrdi Esteban. - Ministrima pla ćaju jako puno. Financiraju čak i dio vojske. - To je zgodno - prokomentira Laurie. - Ako odemo u Batu, ho ćemo li mo ći posjetiti Cogo? - upita Jack. - Valjda ho ćete - reče Esteban. - Nakon što su Španjolci prije dvadeset pet godina otišli, cesta za Cogo je zapuštena te je postala neprohodna, ali ju je GenSvs nanovo izgradio tako da mogu prolaziti kamioni. Ali morali biste unajmiti automobil. - Je li to mogu će? - upita Jack. - Ako imate novca, u Ekvatorijalnoj je Gvineji sve mogu će -reče Esteban. - Kad namjeravate krenuti? Jer je najbolje po ći ti-jekom sušne sezone. - Kad je to? - upita Jack. - Veljača i ožujak - re če Esteban. - To je u redu - re če Jack. - Jer Laurie i ja razmišljamo o odlasku sut ra uvečer. - Što? - Warren progovori prvi put otkako su stigli u Este-banov stan. Nije sudjelovao u Jackovu i Estebanovu razgovoru. - Mislio sam da ćemo Natalie i ja iza ći s vama ovog vikenda. Ve ć sam rekao Natalie. - Ohhh! - izusti Jack. - Na to sam zaboravio. - Hej, čovječe, moraš pri čekati do iza subotnje ve čeri, jer sam ina če u velikim govnima, znaš što govorim. Rekao sam ti koliko me gnjavila da zajedno izañemo. Ovako eufori čno raspoložen Jack je imao drugi prijedlog. - Imam bolju ideju. Zašto ti i Natalie ne biste poš li s nama u Ekvatorijalnu Gvineju? Mi častimo. Laurie trepne. Nije bila sigurna da je dobro čula. - Čovječe, o čemu to govoriš? - zbunjeno će Warren. - Po-sve si pošašavio. Govoriš o Africi. 329 - Tako je, o Africi - re če Jack. - Ako Laurie i ja moramo po ći, zašto se usput ne bismo što bolje zabavili? Zapravo, Este-bane, zašto ne biste pošli i vi i vaša žena? Neka bude cijelo dru-štvo. - Govorite li ozbiljno? - upita Esteban. Na Laurienu se licu ocrtavao izraz nevjerice. - Svakako, ozbiljno govorim - re če Jack. - Najbolji na čin za upoznavanje neke zemlje je ako po ñeš s nekim tko je ondje ne-ko ć živio. To nije nikakva tajna. No recite mi, trebaj u li nam svima vize?

- Da, ali veleposlanstvo Ekvatorijalne Gvineje nala zi se u New Yorku - re če Esteban. - Za dobivanje vize trebaju vam dvije fotografije, dvadeset pet do lara i pismo od banke kojim se potvr ñuje da niste siromašni. - Kako se dolazi do Ekvatorijalne Gvineje? - upita Jack. - Do Bate se najlakše dolazi preko Pariza - odgovor i Este-ban. - Iz Pariza postoji svakodnevni let za Doualu u Cameroonu. Iz Douale svakodnevno polije će zrakoplov za Batu. Možete po ći i preko Madrida, ali imate vezu samo dva puta tjedno za Mal abo na Bioku. - Čini se da idemo preko Pariza - vedro će Jack. - Teodora! - Esteban dovikne svojoj ženi u kuhinji. - Bilo bi bolje da do ñeš ovamo. - Ti si lud, čovječe - Warren će Jacku. - Znao sam to ve ć onog prvog dana kad si stigao na košarkaško igralište. Ali znaš što, to mi se po činje svi ñati. 330 17. POGLAVLJE 7. OŽUJKA 1 997. 6.1 5 CDGD, EKVATORIJALNA GVINEJA Kevinova je budilica zazvonila u pet i trideset. Va ni je još uvi-jek bilo posve mra čno. Izašavši iz svoje mreže za zaštitu od ko-maraca, upalio je svjetlo ka ko bi našao ku ćni ogrta č i papu če. Čudan okus u ustima i blaga glavobolja podsjetili su ga na vino što ga je prethodne ve čeri popio. Drhtavom je rukom do-hvatio čašu s no ćnog ormari ća i otpio veliki gutljaj. Tako oja čan na nesigurnim je nogama pošao pokucati na vrata svojih goš ći. Prethodne su ve čeri on i žene zaklju čili kako je mudro da Melanie i Candace kod njega pr enoće. Kevin je imao dosta mje-sta, a svi su se složili da će im to ujutro olakšati odlazak i vjero-jatno pobuditi manje pozornosti. Slijedom toga, Kevin je oko je-danaest uve čer, uz puno smijeha i vedrine, odvezao žene do nji-hovih stanova kako bi uzele stv ari potrebne za no ć, drugu odje ću i hranu što su je nabavile u kantini. Dok su se žene pakirale, Kevin je na brzinu svratio u labora-torij po lokator, pokaziva č smjera, baterijsku svjetiljku i zemljo-vid. Na svakim je vratima iza kojih su spavale njegove g ošće Ke-vin morao dva puta kucati. Jednom posve tiho, a kad nije bilo odgovora, kucao je pril ično glasno dok nije čuo odgovor. Shvatio je da su žene mamurne, pogotovo nakon što im je trebalo znat no 331 više od planiranog vremena da se pojave u kuhinji. Obje su si nato čile šalicu kave i popile je bez ikakva razgovora. Poslije doru čka svi su uvelike oživjeli. Kad su izašli iz Kevi-n ove ku će, osjećali su ushi ćenje, kao da idu na davno o čekivani izlet. Vrijeme je bilo onoliko dobro koliko se to moglo o čekivati u tom dijelu svijeta. Svanjivalo je, a ruži často i srebrnkasto nebo bilo je uglavnom vedro. Na jugu se nalazio niz malenih bijelih oblaka, ali bili su daleko nad ocea nom gdje će vjerojatno ostati cijeli dan. Dok su hodali prema pristaništu, o čaravalo ih je obilje ptica. Bilo je plavih turaka, papiga, tkalaca, afričkih orlova i neke vrste afri čkih kosova. Zrak je bio ispunjen njihovim bojama i kriko-vima. Gradić je djelovao napušteno. Nije bilo ni pješaka ni voz ila, a na svim su prozorima škure još bile zatvorene. Jedina osoba koju su vidjeli bio je domo rodac koji je meo pod u Chickee Hut Baru u pristaništu. Stigli su na impresivni gat što ga je GenSvs izgrad io. Bio je širok šest i visok dva metra. Grubo tesane daske bile su mokre od vlage no ćnog zraka. Na kraju gata nalazila se drvena rampa š to je vodila do plovnog doka. Činilo se da dok nekako tajan-stveno lebdi; površinu savršeno mirne vode skrivao je sloj izma-glice koja se protezala dokle god je pogled sezao. Kao što su žene rekle, za kraj doka bila je priveza na piroga s motorom duga čka desetak metara. Nekoć davno bila je obojena crvenom bojom s bijelom unut rašnjoš ću, ali je boja izblijedjela ili se na mnogim mjestima ogulila. Slamnati krov na drvenim š ip-kama protezao se preko tri četvrtine čamca. Ispod krova nalazile su se klupe. Drevni vanjski Ev enrude motor pokretao je pirogu. Za krmu je bio privezan maleni kanu s četiri uske klupice što su se pružale od jednog do d rugog ruba. - Nije loše, je li? - re če Melanie, uhvati konopac i povu če čamac do doka. 332 - Veći je no što sam o čekivao - prizna Kevin. - Sve dok mo-tor bude radio, moralo bi sve biti u redu. Ne bih volio da mo-ram puno veslati. - U najgorem slu čaju plutat ćemo natrag - bezbrižno će Me-lanie. - Na kraju krajeva, ipak idemo uzvodno.

Stavili su stvari i hranu u čamac. Melanie je ostala na gatu, a Kevin je pošao n a krmu da pregleda motor. Bio je jednostavan, s uputama napisanim na e ngleskom. Namjestio je upusni priklopac i povukao uže. Na njegovo posvemašnje iznena ñenje, motor se upalio. Kretnjom je pozvao Melanie neka sko či unutra, dodao gas te su krenuli. Dok su se udaljavali od gata, svi su se osvrnuli pr ema Cogu da vide je li netko primijetio njihov odlazak. Jedini čovjek kojeg su vidjeli bio je onaj koji je čistio Chickee Hut, a on nije ni po-gledao prema njima. Prema planu, krenuli su na zapad kao da idu u Acala vong. Kevin je do polovice otvorio upusni priklopac i obradovao se br-zini. Piroga je bila ve lika i teška, ali je imala jako maleni gaz. Po-gled ao je kanu što su ga vukli za sobom; bez poteško ća se kretao za njima. Buka motora otežavala je razgovor pa su se zadovolj ili uživa-njem u krajoliku. Sunce još nije izašlo, ali je nebo postalo svjetli-je,a kumulusi iznad Gab ona obrubljeni zlatom. S njihove desne strane obala Ekvatorijalne Gvineje djelovala je poput čvrste mase vegetacije koja je naglo nestajala u vod i. U širokom estua-riju nalazilo se još piroga što su se poput duhova kretale kroz maglu koja je još uvijek pokrivala površinu vode. Kad je Cogo ostao daleko iza njih, Melanie je potap šala Ke-vina po ramenu. Kad ju je pogledao, široko je zamahnula rukom. Kevin je kimnuo glavom i počeo okretati čamac prema jugu. Nakon što su se deset minuta vozili na jug, Kevin j e polako po čeo skretati prema zapadu. Bili su najmanje kilometar i pol udaljeni od obale pa je bi lo teško razaznati odre ñene zgrade kad su prošli kraj Coga. 333 Kad se sunce kona čno pojavilo, bila je to golema crvenkasto zlatna ku gla. U po četku su ekvatorijalne magle bile tako guste da se moglo gledati ravno u s unce bez pokrivanja o čiju. No magla je brzo počela isparavati pod vrelinom sunca, a time su i sun čane zrake naglo postajale ja če. Melanie je prva stavila nao čale za sunce, ali su Candace i Kevin brzo slijedili njezin primjer. Neko-liko minuta kasnije svi su po čeli skidati slojeve odje će što su je navukli kako bi se zaštitili od jutarnj e svježine. S njihove lijeve strane nalazio se niz oto čića što su okruživali ekvatogvinejsku obalu. Kevin je zaokretao na sjever kako bi do-vršio široki krug ok o Coga. Tada je namjestio kormilo tako da pramac pokazuje ravno prema Išla Francesci čiji su se obrisi uz-dizali u daljini. Kad je magla posve isparila pod vrelinom sunca, ugo dni je povjetarac uzburkao vodu pa su se na dotad mirnoj površini po-javili maleni valovi. Piro ga je plovila ususret vjetru te je po čela poskakivati po krestama valova. Išla Francesca izgledala je druga čije od okolnih otoka, a što su se više približavali to je postajalo očitije. Osim što je bila da-leko ve ća, Išla Francesca je imala strminu od kre čnjaka koja joj je davala nekako solidniji izgled. Čak je bilo djeli ća maglovitih ob-laka što su se držali vrhova strmin e. Sat i petnaest minuta nakon odlaska iz Coga Kevin j e smanjio brzinu pa je piroga usporila. Tridesetak metara ispred njih poja-vilo se gusto ra slinje sjeverozapadnog dijela Išla Francesce. - S ovog mjesta djeluje nekako odbojno - vikne Mela nie kako bi je čuli uz buku motora. Kevin kimne. Na otoku nije bilo ni čega privla čnog. Nije bilo plaže. Činilo se da je cijela obala prekrivena gustom mangrovi-nom. - Moramo na ći ušće Rio Diviso - dovikne im Kevin. Nakon što se pribl ižio stablima mangrovine koliko je držao mudrim, gurnuo je kormilo udesno i zaputio se duž zapadne obale. U za-vjetrini otoka valovi su nestali. Kevin je ustao u nadi da će vidjeti 334 mogu će podvodne zapreke. No ništa nije vidio. Voda je bi la ne-prozirne blatnjave boje. - Sto je s onom visokom trstikom tamo prijeko? - do vikne Candace s pramca. Pokazala je naprijed prema širokom mo čvar-nom podru čju koje se pred njima pojavilo. Kevin kimne i još više smanji brzinu. Usmjeri čamac prema tri metra visokoj trstici. - Vidiš li nekakve podvodne prepreke? - Kevin dovik ne Candace. Candace odmahne glavom. - Previše je blatnjavo. Kevin okrene čamac pa su se ponovno vozili paralelno s oba-lom. T rstika je bila gusta, a mo čvara se protezala stotinjak metara u unutrašnjost otoka. - Ovo je zacijelo uš će rijeke - re če Kevin. - Nadam se da postoji kanal ili nemamo sre će. Nema načina da provu čemo kanu kroz tu trstiku. Deset minuta kasnije još uvijek nisu našli prolaz k roz trstiku pa je Kevin okrenuo čamac. Pazio je da ne zaplete konopac ko-jim su vukli kanu. - Ne želim po ći dalje u ovom pravcu - re če Kevin. - Širina mo čvare se smanjuje. Ne vjerujem da ćemo naći kanal. Osim toga, bojim se previše približiti mje stu na kojem se nalazi most.

- Slažem se - re če Melanie. - Kako bi bilo da po ñemo na drugi kraj otoka gdje Rio Diviso po činje? - Točno sam to i ja pomislio - re če Kevin. Melanie podigne ruku. - Sto to radiš? - za čudi se Kevin. - To se zove high five, ti šmokljane - našali se Me lanie. Kevin je pljesne po ruci i nasmije se. Pošli su natrag istim putem kojim su došli i skrenu li oko otoka da bi pošli na istok. Kevin ubrza. Putovanje im je pružilo dobar pogled na brdovitu kr alješnicu otoka s južne strane. Iz tog kuta nisu vidjeli ni traga vapnenim stijenama. Otok je izgled ao prekriven netaknutom džunglom. 335 - Vidim samo ptice - Melanie vikne kako bi nadglasa la zvuk motora. Kevin kimne. I on je vidio puno ibisa i svra čaka. Sunce se ve ć podiglo dosta visoko pa im je slamnati krov po- čeo biti od koristi. Svi su se nagurali na krmi da bi iskoristili sjenu. Candace je nanijela k remu za sun čanje što ju je Kevin na-šao u svom ormari ću s lijekovima. - Misliš li da će bonobi na otoku biti jednako plahi kao ina če? - vikne Melanie. Kevin slegne ramenima. - Volio bih da znam - uzvrat i na isti na čin. - Ako je tako, teško ćemo ih vidjeti, a sav će ovaj napor biti uzaludan. - Imali su malo kontakta s ljudima dok nisu navršil i tri go-dine u prostoru za bonobe u Životinjskom centru - vikne Mela-nie. - Mislim da imamo dobre iz glede ako se ne pokušamo pre-više približiti. - Jesu li bonobi plašljivi u divljini? - Candace up ita Melanie. - Jako - re če Melanie. - Jednako ili čak više nego čimpanze. U divljini je gotovo nemogu će vidjeti čimpanzu koja nikad nije susrela čovjeka. Nevjerojatno su bojažljive, a njihova osjet ila sluha i njuha puno su izoštrenija od naših pa im se ljudi uop će ne mogu približiti. - Postoje li još uvijek doista divlja podru čja u Africi? - upita Candace. - O, moj Bože, da! - re če Melanie. - Od ovog obalnog dijela Ekvatorijalne G vineje pružaju se prema sjeverozapadu golema podru čja gotovo posve neistražene i netaknute tropske džu ngle. Govorimo o prostoru velikom oko dvije i pol tisu će kvadratnih kilometara. - Koliko dugo će to trajati? - upita Candace. - To je druga pri ča - reče Melanie. - Kako bi bilo da mi dobacite hladno pi će? - dovikne Kevin. - Stiže - reče Candace. Primakne se plasti čnoj kutiji i po-digne poklopac. Dvadeset minuta kas nije Kevin je ponovno sma-njio brzinu motora i skrenuo p rema sjeveru oko isto čnog kraja 336 lsla rrancesce. Sunce je bilo vise na nebu i postal o je puno to-plije. Candace gurne plasti čnu kutiju tako da bude u hladu. - Približavamo se još jednoj mo čvari - re če Candace. - Vidim je - re če Kevin. Kevin je opet približio čamac obali. Po pitanju veli čine, mo- čvara se činila sli čnom onoj na zapadnom dijelu otoka. Ponovno se džungla povukla otprilike stotinu metara od ruba vode. Baš kad je Kevin naumio objaviti kako su opet pogri ješili, po-javio se otvor u ina če neprobojnom zidu trstike. Kevin okrene pirogu prema otvoru i ponovno smanji b rzinu. Čamac je usporio. Desetak metara dalje Kevin je ugasio motor. Kad je zamro zvuk motora, našli su se usred teške t išine. - Bože, u ušima mi zvoni - požali se Melanie. - Sliči li to na kanal? - Kevin upita Candace koja je pon ovno otišla na pramac. - Teško je re ći - reče Candace. Kevin uhvati stražnju stranu motora i podigne ga iz vode. Nije želio da mu se propeler zaplete o podvodnu vegetaciju. Piroga je ušla me ñu trstiku. Zagrebla je po stabljikama, a po-tom se zaustavila. Kevin ispruži ruku iza čamca kako privezani kanu ne bi lupio o krmu piroge. - Čini se da postoji neki krivudavi prolaz - primijeti Can-dace. Stajala je na rubu čamca i držala se za slamnati krov kako bi mogla vidjeti iznad trstike. Kevin je otkinuo jednu trstiku i prelomio je na sit ne koma-di će. Bacio ih je u vodu i promatrao. Polako su ali nepogrešivo plutali u smjeru u kojem su oni bili okrenuti. - Izgleda da ima struje - re če Kevin. - Mislim da je to dobar znak. Pokušajmo s kanuom. - Kevin povu če maleni čamac uzduž velikog.

Uz prili čno poteško ća zbog nestabilnosti kanua uspjeli su sebe, opremu i kutiju s hranom prebaciti u manji čamac. Kevin je sjeo na krmu, a Candace na pramac. M elanie je sjedila u sre-dini, ali ne na klupici. Kanui su u njoj izazivali nervozu; radije je sjedila na dnu čamca. 337 Kombinacijom veslanja, povla čenja za trstiku i pirogu, uspjeli su krenuti ispred većeg čamca. Kad su se našli u prolazu za kojeg su se nadali da je kana l, kretanje je postalo puno lakše. Kevin je veslao otraga, a Candace sprijeda pa su se kretali br-zinom sporog hodanja. Uski prolaz širok manje od dva metra vi-jugao je kroz mo čvaru. Sunce je uvelike dokazivalo svoju ekvato-rija lnu snagu iako je bilo tek osam sati ujutro. Trstika je onemo-gu ćavala pristup povjetarcu pa je temperatura zraka bila još viša. - Na ovom otoku nema puno staza - primijeti Melanie . Ra-širila je zemljovid i prou čavala ga. - Qlavni put vodi od mjesta gdje most prelazi do La go Hippa - re če Kevin. - Ima ih još nekoliko - re če Melanie. - Sve vode od Lago Hippa. Pretpostavljam da su napravljene kako bi se olakšalo od-vo ñenje. - To i ja mislim - re če Kevin. Kevin se zagleda u mra čnu vodu. Vidio je vlati biljaka kako lebde u smjeru u kojem su veslali što je značilo da ima struje. To ga je ohrabrilo. - Zašto ne pokušaš s lokatorom? - predloži Kevin. - Pogle-daj je li se bonobo broj šezdeset pomaknuo otkako smo zadnji put provjeravali. Melanie unese podatke i klikne. - Izgleda da se nije micao - re če. Namjestila je mrežu dok nije dobila ekvivalentnu onoj na zemljovidu, a potom je odredila položaj crvene to čkice. - Još uvijek je na istom mjestu na mo- čvarnoj čistini. - Barem možemo riješiti tu zagonetku, čak i ako ne vidimo ostale - re če Kevin. Približavali su se tridesetak metara visokom zidu d žungle. Kad su izašli iz posljednjeg zavoja u močvari, vidjeli su da je ka-nal nestao u bujnoj veget aciji. - Uskoro ćemo se na ći u hladovini - re če Candace. - Trebalo bi postati puno svježije. 338 - Ne računaj na to - re če Kevin. Odgurnuvši grane u stranu, tiho su kliznul i u vje čnu tminu prašume. Suprotno od onoga čemu se Candace nadala, bilo je kao u zagušljivom, k laustrofo-bi čnom stakleniku. Nije bilo ni daška vjetra, a odasvud se širila vlaga. Iako je debeli svod od grana, isprepletenih lijana i vise će mahovine posve zaustavljao sun čane zrake, zadržavao je i vrelinu, poput teškog vunenog pokriva ča. Neki su listovi imali promjer od tridesetak cent imetara. Svi su se zaprepastili mrakom u tunelu vegetacije, ali su im se oči polako po čele privikavati na tminu. U vlažnoj tami po čeli su razaznavati pojedinosti te je prizor uskoro podsje ćao na sumrak, trenutak prije noći. Gotovo istog trenutka kad su se prve grane iza njih vratile na mjesto napali su ih rojevi kukaca: komar či, obadi i p čele. Melanie je mahnito potražila sredstvo protiv i nsekata. Najprije je nama-zala sebe, a zatim ga pružila ostalima. - Smrdi poput baruštine - požali se Melanie. - Ovo je zastrašuju će - prokomentira Candace sa svog polo-žaja na pramc u. - Upravo sam vidjela zmiju, a ja mrzim zmije. - Bit će sve u redu svedok smo u čamcu - re če Kevin. - Dakle, treba paziti da se ne prevrnemo - zaklju či Melanie. - Nemoj to ni spominjati! - zastenje Candace. - Vas dvoje morate misliti na to da sam ja tek stigla ovamo. Vi se ve ć godi-nama nalazite u ovom dijelu svijeta. - Moraju nas zabrinjavati samo krokodili i vodeni k onji -re če Kevin. - Recite mi kad ih vidite. - O, sjajno! - nervozno će Candace. - I što ćemo u činiti kad ih vidimo? - Nisam te želio prestrašiti - re če Kevin. - Ne vjerujem da ćemo ih uop će vidjeti dok ne stignemo do jezera. - A što tada? - upita Candace. - Možda sam se najpr ije tre-bala raspitati o opasnostima ovog izleta, a tek tada pristati na ovo. - Neće nas uznemiravati - re če Kevin. - Tako su mi barem rekli. Sve dok se život inje nalaze u vodi, mi se samo moramo dr-žati na razumnoj udaljenosti. Ako naletimo na njih dok su na 339 kopnu, mogu biti neo čekivano agresivne, a krokodili i vodeni ko-nji mogu trčati brže nego bi čovjek držao mogu ćim. - Odjednom više ne uživam u ovom izletu - prizna Ca ndace. - Mislila sam da će biti zabavno. - Ovo nije trebao biti piknik - re če Melanie. - Nismo se do-šli diviti okolini. Ovdje smo sa svrhom.

- Samo se nadajmo da ćemo imati uspjeha - re če Kevin. Ra-zumio je kako se Candace osje ća. Kevin se i sam još uvijek čudio što su ga uspjele nagovoriti na ovu pustolovin u. Osim kukaca, najviše je bilo ptica. Bez prestanka s u letjele kroz krošnje i ispunjavale zrak pjevom. S obje strane kanala šuma je bila neprohodno gusta. Tek su ponekad mogli vidjeti više od šest metara u bilo kojem pravcu. Čak se ni obala nije vidjela, sakrivena iza zapleten ih vodenih bi-ljaka i korijenja. Dok je veslao Kevin je gledao tamnu vodu prekrivenu mno-štvom jure ćih vodenih pauka. Sa svakim zaveslajem na površinu su se dizali smrdljivi mjehu rići. Kanal je uskorc postao puno ravniji nego u mo čvarnom di-jelu, a to im je uvelike olakšalo veslanj e. Kevin je procjenjivao br-zinu kojom prolaze kraj de bla stabala pa je zaklju čio da se kre ću brzim hodom. Takvom bi brzinom trebali za deset do petnae st minuta sti ći do Lago Hippa. - Kako bi bilo da uklju čiš lokator neka pretražuje okolinu? -Kevin predloži Melanie. - Ako smanjiš grafi čki prikaz na ovo podru čje, znat ćemo ima li bonoba u blizini. Melanie se zgrbila nad malenim kompjutorom, ali je tada do-šlo do iznenadnog komešanja u granju s njihove lijeve strane. Trenutak kasnije su iz dubin e prašume za čuli pucketanje gran- čica. Candace je pokrila rukom srce. - O, Bože - re če. - Koji vrag je to bio? - Rekao bih, još jedna od onih malenih antilopa - r eče Ke-vin. - Ta je vrsta uobi čajena na ovim otocima. 340 Melanie se ponovno okrene lokatoru. Uskoro je mogla obja-viti da u tom podru čju nema niti jednog bonoba. - Jasno da nema - re če Kevin. To bi bilo previše lagano. Dvadeset minuta kasnije Candace je objavila da kroz granje točno ispred njih prodire sun čana svjetlost. - To je zacijelo jezero - re če Kevin. Nakon još nekoliko zaveslaja kanu je izašao na Lago Hippo. Sve je troje zaslijepila jarka svjetlost te su hitro potražili nao čale za sunce. Jezero nije bilo veliko. Zapravo, više je podsje ćalo na izduženi ribnjak na kojem se nalazilo nekoli ko bujnih oto čića krcatih bi-jelim ibisima. Uz obalu se protezala g usta trstika. Na nekim su mjestima površinu jezera sasvim prekrivali bijeli lopo či. Naokolo su plutale isprepletene biljke, dovoljno guste da po njima mogu šetati malene ptice, lijeno se okr ećući na blagom povjetarcu. Zid okolne prašume povukao se na obje strane i ustu pio mje-sto travnatim poljanama, a neke su bile prili čno prostrane. Na poljima su tu i tamo rasle palme. S lijeve strane, iznad stabala, na jutarnjem se suncu jasno ocrtavao vrh strmine od kre čnjaka. - Zapravo je jako lijepo - primijeti Melanie. - Podsje ća me na slike pretpovijesnih vremena - re če Kevin. - Gotovo bih mogao zamisliti nekoliko brontosaura na onoj li-vadi. - O, moj Bože, vidim vodene konje tamo lijevo! - u panici vikne Candace. Pokazala je veslom. Kevin pogleda u pravcu što ga je nazna čila. I doista, u vodi su se mogle vidjeti glave i m alene uši desetak golemih sisavaca. Na njima su stajale bijel e ptice i kljunovima čistile perje. - Sve je u redu - Kevin umiri Candace. - Vidiš kako se po-lako udaljavaju od nas. Ne će nam stvarati neprilike. - Nikad nisam baš previše voljela prirodu - prizna Candace. - Ne moraš objašnjavati - re če Kevin. Jasno se sje ćao kako se bojao divljih životinja tijekom svoje prve godine u Cogu. - Ako je vjerovati zemljovidu, blizu lijeve obale t rebala bi se nalaziti staza - re če Melanie dok je prou čavala zemljovid. 341 - Ako se dobro sje ćam, postoji staza koja vodi oko cijelog is-to čnog dijela jezera - re če Kevin. - Počinje kraj mosta. - To je to čno, ali najbliže nam dolazi s lijeve strane - re če Melanie. Kevin okrene kanu prema lijevoj obali i po čne tražiti prolaz kroz trstiku. Nažalost, nije ga b ilo. - Mislim da ćemo jednostavno morati veslati kroz vegetaciju - us tvrdi Kevin. - Sigurno ne ću izaći iz ovog čamca dok ne stignemo do čvrstog tla - izjavi Melanie. Kevin je rekao Candace neka ne vesla kad je usmjeri o kanu prema dva metra visokom zidu trstike i nekoliko puta snažno za-veslao. Na sveop će iznenañenje čamac je bez ikakvih poteško ća prošao kroz vegetaciju, unato č zvukovima grebanja po trupu. Prije nego su o čekivali, udarili su o čvrsto tlo.

- To je bilo lako - re če Kevin. Osvrnuo se prema prolazu što su ga stvoril i prema jezeru, ali se trstika već vraćala u svoj prvo-bitni položaj. - Zar bih trebala iza ći? - upita Candace. - Ne vidim tlo. Sto ako ima kuk aca i zmija? - Raščisti jedan dio pomo ću vesla - predloži Kevin. Čim je Candace izašla iz kanua, Kevin se odgurnuo ve slom i gurnuo čamac još dalje na obalu. Melanie je s lako ćom izašla. - Što ćemo s hranom? - upita Kevin kad se pomaknuo na-prij ed. - Ostavimo je ovdje - re če Melanie. - Uzmi samo torbu s pokaziva čem smjera i baterijskom svjetiljkom. Ja imam lokator i zemljovid. Žene su pri čekale da Kevin iza ñe iz čamca, a zatim su mu pokazale neka on po ñe prvi. Prebacivši torbu preko ramen" od-maknuo je trstiku u stranu i pošao prema unutrašnjosti otoka. Kretali su se močvarnim tlom pa su im cipele šljapkale po blatu. No već nakon desetak koraka našli su se na travnatom polju. 342 - Ovo izgleda kao livada, ali je zapravo baruština - požali se Melanie i pogleda svoje tenisice. Ve ć su bile crne od blata i po-sve mokre. Kevin je prou čavao zemljovid kako bi odredio njihov položaj, a za tim je pokazao na desno. - Chip odašilja ča bonoba broj šez-deset morao bi biti na udaljenost i od tridesetak metara u smjeru onih stabala - re če. - Obavimo to - re če Melanie. Nakon što je uništila svoje nove tenisic e, čak se i ona po čela pitati jesu li uop će trebali do ći ovamo. U Africi ništa nije lako. Kevin krene u nazna čenom pravcu, a žene po ñu za njim. U po četku su teško hodali zbog neravnog terena. Iako je trava dje-lovala jednoliko raspore ñena, rasla je u malenim, kvrgavim hum-cima okruženim blatnjavom vodom. No kretanje je postalo lakše petnaestak metara dalje od jezera gdje se tlo uzdizalo i prili čno osušilo. Trenutak kasnije naišli su na puteljak. Iznenadili su se kad su vidjeli da je puteljak izgl eda često ko-rišten. Pružao se paralelno s obalom jezera. - Siegfried zacijelo češće ovamo šalje ekipe radnika nego što smo mi mislili - reče Melanie. - Ovaj puteljak netko održava. - Moram se složiti s tobom - re če Kevin. - Pretpostavljam da ih moraju održavati ra di odvo ñenja. Džungla je tako gusta i stra-hovito brzo raste. Sre ćom po nas, to će i nama olakšati kretanje. Koliko se sjećam, ova vodi do stijene. - Ako dolaze ovamo održavati staze, možda ima istin e u Sieg-friedovoj pri či o radnicima koji pale vatre - re če Melanie. - To bi baš bilo zgodno - primijeti Kevin. - Osjećam neki smrad - re če Candace njuškaju ći zrak. - Za-pravo, smrdi po truleži. Kevin i Melanie su s oklijevanjem onjušili zrak i s ložili se s njom. - To nije dobar znak - re če Melanie. Kevin kimne i krene prema stablima. Nekoliko minuta ka-snije trojka je prstima stisnula nosnice i zagledala se u odvratan 343 prizor: bili su to ostaci bonoba broj šezdeset. Tru plo je bilo pre-kriveno insektima. Ve ći lešinari su se takoñer pogostili. Daleko užasniji od samog trupla bio je dokaz o tome kako je životinja umrla. Kamen u obliku klina pogodio je siroto stvorenje izme ñu očiju i raskolio mu glavu. Kamen se još uvijek tamo n a-lazio. Otkrivene o čne jabu čice zurile su svaka na svoju stranu. - Uh! - uzdahne Melanie. - To je ono što nismo želj eli vi-djeti. Ovo nam govori ne samo da su se bonobi podijelili u dvije grupe, ve ć i da se me ñusobno ubijaju. Pitam se je li mrtav i broj šezdese t sedam. Kevin šutne kamen iz glave u stanju raspadanja. Sve se troje u nj zagledalo. - To je još nešto što nismo željeli vidjeti - re če Kevin. - O čemu govoriš? - upita Candace. - Taj je kamen ru čno oblikovan - re če Kevin. Prednjim dije-lom svoje cipele pokaže dio kamena na kojem su se vidjela udub-ljenja koja su djelovala s vježe napravljena. - To govori o izradi oru ña. - Bojim se da su to novi indikativni dokazi - re če Melanie. - Poñimo uz vjetar - procijedi Kevin. - Prije nego mi po zli. Ne mogu podnijeti ovaj smrad. Kevin prije ñe tri koraka prema istoku, ali ga tada netko po-gra bi za ruku i naglo zaustavi. Okrene se i ugleda Melanie s ka-žiprstom pritisnutim na usne. T ada je pokazala prema jugu.

Kevin se okrene u tom smjeru, a zatim zaustavi dah. Pedese-tak metara dalje, u sjeni stabala, stajao je jedan bonobo! Životi-nja je stajala ravno poput šipke i posve nepomi čno, kao da je vojna po časna straža. Činilo se da zuri u Kevina i žene, baš kao što su on i zurili u njega. Kevina je iznenadila veli čina stvorenja. Životinja je sigurno bila viša od st o pedeset centimetara. Takoñer se činilo da je pre-tjerano teška. S obzirom na miši ćavo tijelo, Kevin je procijenio da bonobo ima izme ñu šezdeset i sedamdeset kilograma. - Viši je od bonoba što su ih doveli radi transplan tacije - pri-mijeti Candace. - Tako se barem meni čini. Jasno, bonobi za 344 transplantaciju bili su ve ć pod sedativima i vezani na kolicima kad su stigli do mene. - Šššš - prekori je Melanie. - Nemojmo ga prestraši ti. Ovo bi nam mogla biti jedina prilika da vidimo jednoga od njih. Pazeći da ne čini nagle pokrete Kevin skine torbu s ramena i izva di pokaziva č smjera. Uklju či ga. Začuli su se tihi isprekidani zvukovi dok ga nije okre nuo prema bonobu; tada je zvuk postao jednoli čan. Kevin pogleda maleni ekran i zaprepasti se. - Sto je bilo? - šapne Melanie. Vidjela je promjenu na Kevi-novu licu. - To je broj jedan! - istim tonom uzvrati Kevin. - To je moj dvojnik. - O, moj Bože! - šapne Melanie. - Ljubomorna sam. I ja bih rado vidjela svoju dvojnicu. - Voljela bih da možemo bolje vidjeti - re če Candace. - Usu- ñujemo li se pri ći bliže? Kevina su pogodile dvije stvari. Prva je bila slu čajnost da je prvi živi bonobo na kojeg su naišli bi o njegov dvojnik. Drugo, ako je nehotice stvorio pral jude, onda je na neki metafori čan na-čin susreo sebe od prije šest milijuna godina. - Ovo je previš e -glasno šapne Kevin jer se više nije mogao suzdržati. - O čemu to govoriš? - upita Melanie. - Na neki na čin to ja tamo stojim - odgovori Kevin. - Nemojmo sad pretjerivati - re če Melanie. - U svakom slu čaju, stoji poput ljudskog bi ća - primijeti Candace. - Ali je dlakaviji od bilo k ojeg čovjeka s kojim sam do-sad izašla. - Jako smiješno - re če Melanie, ali se nije nasmijala. - Melanie, pretraži lokatorom podru čje - reče Kevin. - Bo-nobi se obi čno kre ću u skupinama. Možda ih u blizini ima još, ali ih mi ne vidimo. Možda se sk rivaju u grmlju. Melanie se poigravala aparatom. - Nevjerojatno je miran - re če Candace. - Zacijelo je premro od straha - re če Kevin. - Siguran sam da ne zna što bi o nama misl io. Ili ako Melanie ima pravo kad 345 kaže da ovdje nema dovoljno ženki, možda ste ga vas dvije op- činile. - To mi se uop će ne čini smiješnim - re če Meknie ne po-digavši pogleda s lokatora. - Oprosti - re če Kevin. - Sto mu je ono oko struka? - upita Candace. - To sam se i ja pitao - re če Kevin. - Ne mogu razaznati, osim ako je rije č o nekoj povijuši koja se omotala oko njega dok je prolazio kroz raslinje. - Pogledajte ovo - uzbu ñeno će Melanie. Podigne aparat da ga i oni mogu vidjeti. - Kevine, imao si pravo. Cijela grupa bo-noba nalazi se me ñu stablima iza tvog dvojnika. - Zašto se samo on pokazao? - upita Candace. - Možda je on poput alfa mužjaka me ñu čimpanzama - re če Melanie. - Budu ći da je tako malo ženki, može se shvatiti zašto bi se bonobi mogli ponašati poput čimpanzi. Ako je tako, možda dokazuje svoju hrabrost. Prošlo je nekoliko minuta. Bonobo se nije pomaknuo. - Ovo je nalik pat poziciji - požali se Candace. - Hajde! Po-gledajmo koliko im se možemo približiti. Što možemo izgubiti? Čak i ako pobjegne, rekla bih da nam ovaj doga ñaj daje nade da ćemo ih još vidjeti. - Dobro - re če Kevin. - Ali bez naglih pokreta. Ne želim ga pres trašiti. To bi nam samo uništilo šanse da vidimo ostale. - Vi krenite prvi - re če Candace. Sve je troje polako napredovalo, kre ćući se naprijed korak po korak. Kevin je bio na čelu, a Melanie je hodala odmah iza njega. Candace je bila na za čelju. Prešli su pola puta do bonoba i zau-stavili s e. Sad su ga mogli puno bolje vidjeti. Imao je istaknu te obrve i nakrivljeno čelo poput čimpanze, ali mu

je donji dio lica bio puno manje isturen nego kod o bičnog bonoba. Imao je spljošten nos s raširenim nosnicama. Uši su mu bile manje nego u čimpanzi ili obi čnih bonoba, i priljubljene uz glavu. - Mislite li vas dvoje ono što ja mislim? - šapne M elanie. 346 Candace kimne. - Podsje ća me na slike Što sam ih vidjela u tre ćem razredu. Slike pe ćinskog pračovjeka. - Jao, možete li mu vidjeti ruke? - šapne Kevin. - Mislim da ih vidim - tiho će Candace. - Sto je s njima? - Riječ je o palcu - šapne Kevin. - Nije kao u čimpanze. Pa-lac strši s njegova dlana. - Imaš pravo - šapne Melanie. - A to zna či da bi mogao biti u stanju služiti se palcem kao l judi. - Dobri Bože! Dokazi se sve više gomilaju - šapne K evin. - Ako se razvojni geni odgovorni za anatomske promj ene po-trebne za dvonožnost nalaze na kratkom kraku kromosoma šest, pretpostavljam da je sasvim m ogu će da su tamo i oni za ta-kav razvoj nasuprotnog palca. - Oko struka mu se nalazi povijuša - primijeti Cand ace. - Sad je jasno vidim. - Pokušajmo pri ći još bliže - predloži Melanie. - Ne znam - reče Kevin. - Mislim da izazivamo sre ću. Is-kreno re čeno, čudi me da ve ć nije pobjegao. Možda bismo tre-bali ovdje sjesti. - Vruće je kao u paklu ovdje na suncu - re če Melanie. - A još nije ni devet sati, što zna či da će postati još gore. Kad odlu- čimo sjesti i promatrati, ja sam za to da to bude u hladovini. Ta-ko ñer bih rado došla do kutije s hranom. - Slažem se - re če Candace. - Jasno da se slažeš - ironi čno će Kevin. - Iznenadio bih se da nije tako. - Kevinu je već dojadilo da Melanie nešto predloži, a Candace se odmah svim src em složi. To ga je ve ć uvalilo u ne-volje. - To baš nije naro čito ljubazno - uvrije ñeno će Candace. - Oprosti - re če Kevin. Nije ju želio uvrijediti. - Pa, ja idem bliže - izjavi Melanie. - Jane Goodal l mogla se posve približiti svojim čimpanzama. - Istina - re če Kevin. - Ali tek nakon mjeseci privikavanja. - Ipak ću pokušati - re če Melanie. 347 Kevin i Candace dopustili su da se Melanie udalji d eset ko-raka, a zatim su se pogledali, slegnuli ramenima i pošli za njom. - Ne morate to činiti zbog mene - šapne Melanie. - Ja bih se zapravo želio toliko približiti da vidi m ima li moj dvojnik neki izraz lica - šapne Kevin. - I želim ga pogledati u o či. Više nisu govorili, ve ć su se kretali polako i oprezno te su se približili bonobu na udaljenost od šest metara. Tada su ponovno stali. - Ovo je nevjerojatno - šapne Melanie ne skidaju ći pogleda s lica životinje. Jedino što je dokazival o da je bonobo živ bilo je povremeno treptanje, pokre ti njegovih o čiju i širenje nosnica sa svakim udisajem. - Pogledajte mu prsne miši će - reče Candace. - Izgleda kao da je ve ćinu života proveo u gimnasti čkoj dvorani. - Sto mislite, kako je dobio onaj ožiljak? - upita Melanie. Bonobo je imao debeli ožiljak što se protezao lijevom stra-nom njegova lica gotovo do us tiju. Jack se nagne naprijed i zagleda u o či životinje. Bile su sme ñe baš kao i njegove. Budu ći da je bonobo bio okrenut prema suncu, zjenice su mu se po sve suzile. Kevin je tražio znakove in-teligencije, ali se to nije moglo samo tako odre diti. Bonobo je bez ikakva upozorenja iznenada pljesnuo r ukama tako glasno da je zvuk odjekivao izme ñu lisnatih zidova šume. Istodobno je viknuo: - Atah! Kevin, Melanie i Candace posko če od straha. Od samog su po četka brinuli da će bonobo svakog časa pobje ći pa nisu raz-mišljali o mogu ćnosti da će postupiti agresivno. Žestoko pljeska-nje i povik utjerao im je strah u kosti pa su pomislili da će ih životinja napasti. Me ñutim, nije to u činio. Ponovno se uko čio u prijašnjem položaju. Nakon trenutka zbunjenosti uspjeli su se pribrati. Nervozno su promatrali bonoba. - Što mu je to zna čilo? - upita Melanie. 348

- Ne vjerujem da nas se boji koliko smo mi mislili - reče Candace. - Možda bismo se polako trebali povu ći. - Slažem se - nesigurno će Kevin. - Ali po ñimo jako sporo. Nemojte pani čariti. - Poslušavši vlastiti savjet, oprezno korakne unatrag i kretnjom pozove ž ene neka u čine isto. Bonobo je reagirao posegnuvši iza le ña i zgrabivši oru ñe što ga je pri čvrstio povijušom oko struka. Podigao je oru ñe iznad glave i ponovno viknuo Atah. Trojka se uko čila raskola čivši o či od užasa. - Što li mu zna či taj Atah? - zacvili Melanie malo kasnije kad se n išta nije dogodilo. - Može li to biti riječ? Zar on to možda govori? - Nemam pojma - promuca Kevin. - No barem nije poša o na nas. - Što ono drži u ruci? - tjeskobno upita Candace. - Izgleda poput čekića. - I jest - procijedi Jack. - To je stolarski čekić s račvastim krajem. Zacijelo je to dio alata što su ga bonobi ukrali tijekom izgradnje mosta. - Pogledaj na čin na koji ga drži. Baš onako kako bismo ga držali ti ili ja - re če Melanie. - Nema sumnje u to kako se služi palcem. - Moramo oti ći odavde! - pla čnim će glasom Candace. - Vas dvoje ste mi rekli da su to plaha stvorenja. Ovaj sigurno nije! - Nemoj tr čati! - re če Kevin pogleda prikovana na bonoba. - Vi možete ostati ako baš želite, ali ja se vra ćam do čamca -o čajnički će Candace. - Svi ćemo po ći, ali polako - re če Kevin. Unato č upozorenjima da to ne čini, Candace se okrenula na peti i po čela trčati. No prešla je samo nekoliko koraka prije nego se uko čila i vrisnula. Kevin i Melanie okrenu se prema njoj. Oboje su zaus tavili dah kad su ugledali ono što ju je prestrašilo. Iz okolne je šume izašlo još dvadeseta k bonoba. Postavili su se u polukrug i tako im preprije čili izlaz iz šume. 349 Candace je polako pošla unatrag dok nije udarila u Melanie. Cijelu se minutu nitko nije micao ili govorio, čak ni bonobi. Tada je bonobo broj jedan ponovio svo j uzvik: - Atah! - Životi-nje su odmah po čele stezati krug oko ljudi. Candace je stenjala dok su se ona, Kevin i Melanie leñima primicali jedni drugima i tako stvorili čvrsti trokut. Krug što su ga životinje oko njih zatvarale počeo se stezati poput om če. Bonobi su se približavali korak po korak. Ljudi su sad ve ć jako osje ćali njihov miris. Bio je snažan i životinjski. Životinjska su lica bila bezizražajna, ali napeta. Oči su im sijevale. Bonobi su prestali napredovati kad su se našli nado hvat ruke troje prijatelja. Pogledom su ih odmjeravali od glave do pete. Neki su držali kamene klinove sli čne onome kojim je ubijen broj šezdeset. Kevin, Melanie i Candace nisu se micali. Strah ih j e paralizi-rao. Sve su životinje djelovale jednako snažno kao i bonobo broj jedan. On je ostao izvan kruga. Još uvijek je čvrsto stiskao čekić, ali ga više nije držao iznad glave. Približio se i napravio cijeli krug oko grupe zure ći u ljude izme ñu glava svojih sljedbenika. Tada je izustio niz zvukova popra ćenih kretnjama ruku. Nekoliko mu je drugih životinja odgovorilo. Zatim j e jedan ispružio ruku prema Candace. Candace zastenje. - Ne miči se - procijedi Kevin. - Mislim da je to što nam n isu naudili dobar znak. Candace je s naporom progutala slinu dok ju je bono bo po-milovao po kosi. Činilo se da je op činjen njezinom bojom. Mo-rala je skupiti svu snagu kako n e bi vrisnula ili se sagnula. Druga je životinja po čela govoriti i gestikulirati. Tada je po-kazala na svoje tijelo. Kevin je vidio dugu kiruršku ranu koja je zacjeljivala. - To je životin ja čiji je bubreg otišao poslovnom magnatu iz Dallasa - prestrašeno će Kevin. - Vidite kako poka-zuje prema nama. Mislim da nas povezuje s postupkom odvo ñe-nja. - To ne može biti dobro - šapne Melanie. 350 Drugi bonobo nesigurno ispruži ruku i dotakne Kevin ovu podlakticu. Tada dodirne pokaziva č smjera što ga je Kevin držao u ruci. Kevin se za čudio kad mu ga nije pokušao oteti. Životinja koja je stajala to čno ispred Melanie palcem i kažipr-stom uhvati tkani nu njezine bluze kao da opipava materijal. Za-tim vrškom prsta nježno do takne lokator što ga je držala. - Čini se kao da su op činjeni nama - s oklijevanjem izusti Kevin. - I na n eki čudan na čin ispunjeni poštovanjem. Ne vjeru-jem da će nas povrijediti. Možda misle da smo bogovi.

- Kako bismo ih mogli podržati u tom uvjerenju? - u pita Melanie. - Pokušat ću im nešto dati - re če Kevin. Kevin razmisli o predmetima što ih je imao uza se i odmah se odlu či za ru čni sat. Sporim kretnjama stavi pokaziva č smjera ispod ruke i skine sat. Drže ći ga za remen pruži ga prema životinji pred sobom. Životinja nakrivi glavu mjerkaju ći sat, a zatim ga uzme. Tek što ga je stavila na ru ku, bonobo broj jedan izusti: - Ot. - Ži-votinja je brzo reagirala i ustupila mu sat. Bonobo broj jedan ga je prou čavao, a potom stavio na svoju podlakticu. - Moj Bože! - izusti Kevin. - Moj dvojnik nosi moj sat. Ovo je no ćna mora. Činilo se da se bonobo broj jedan na trenutak divi s atu. Za-tim spoji palac i kažiprst u krug i re če: - Randa. Jedan bonobo odmah potr či i načas nestane u šumi. Kad se ponovno pojavio, nosio je komad konopca. - Konopac? - sa strepnjom će Kevin. - Sto sada? - Odakle im konopac? - upita Melanie. - Vjerojatno su ga ukrali kad i oru ñe - reče Kevin. - Što će učiniti? - nervozno upita Candace. Bonobo pri ñe ravno Kevinu i omota mu konopac oko struka. Kevin je s mješavinom straha i divljenja gledao kako životinja veže grubi uzao i čvrsto ga steže na Kevinovu trbuhu. Kevin pogleda žene. - Nemojte se opirati - re če. - Mislim da će sve biti u redu sve dok ih ne naljutimo ili uplašimo. - Ali ne želim da me vežu - vikne Candace. 351 - Sve dok nas ne povrijede, bit će dobro - re če Melanie u nadi da će smiriti Candace. Bonobo je na sli čan način vezao Melanie, a potom i Candace. Kad je završio , korakne unazad još uvijek drže ći duga čki kraj ko-nopca. - Očito žele da neko vrijeme ostanemo ovdje - re če Kevin pokušavaju ći olakšati situaciju. - Nemoj se ljutiti ako se ne nasmijem - re če Melanie. - Barem im ne smeta ako pri čamo - reče Kevin. - Čudno, ali čini se da im je to zanimljivo - primijeti Mela-nie. Kad god bi netko od njih progovorio, najbliži bi bonobo na-krivio glavu kao da sluša. Bonobo broj jedan odjednom je otvorio i stisnuo šak e dok je istodobno zamahnuo rukama od prsiju. U istom je trenutku re-kao: - Arak. Grupa se odmah po čela kretati, a s njima i životinja koja je držala k onopac. Kevin, Melanie i Candace morali su krenuti na-prijed. - Ta je kretnja ista onoj što ju je činio bonobo u operacijskoj dvorani - re če Candace. - U tom slu čaju mora zna čiti idi ili kreni ili dalje - zaklju či Kevin. - Ovo je nevjerojatno. Oni govore! Izašli su iz šume i pošli preko polja dok nisu stig li do staze. Tada su ih poveli desno. Dok su hodali , bonobi su šutjeli i budno pazili na okolinu. - Pretpostavljam da staze ipak ne održava Siegfried - reče Melanie. - Mislim da to čine bonobi. Staza je vodila na jug te su uskoro ušli u džunglu. Čak je i u šumi staza bila dobro o čišćena i tlo poravnano. - Kamo nas vode? - nervozno upita Candace. - Pretpostavljam prema špiljama - re če Kevin. - Ovo je smiješno - re če Melanie. - Vode nas u šetnju kao pse na uzici. Ak o su tako impresionirani nama, možda bismo se trebali oduprijeti. 352 - Ne vjerujem - re če Kevin. - Mislim da bismo se svim si-lama trebali truditi da ih ne uzrujamo. - Candace? - upita Melanie. - Sto ti misliš? - Previše se bojim da bih mogla misliti - re če Candace. - Samo se želim vratiti do kanua. Bonobo koji je vukao konopac odjednom se okrene i t rgne konopcem. To je zamalo oborilo sve troje na zemlju. Bonobo ne-koliko puta zamahne rukom s dl anom okrenutim prema dolje i šapne: - Hana. - Moj Bože, kako je snažan! - prokomentira Melanie kad je uspostavila ravnotežu. - Sto mislite, što nam pokušava re ći? - upita Candace. - Kad bih morao poga ñati, rekao bih da nam govori neka budemo tihi - re če Kevin. Odjednom cijela grupa stane. Bonobi su se sporazumi jevali kretnjama ruku. Nekoliko ih je pokazivalo prema krošnjama sta-bala s desne strane. Malena gru pa bonoba tiho nestane u gustom raslinju. Ostali su napravili široki krug, osim trojice koji su se po-peli ravno u krošnje lako ćom koja je prkosila zakonu gravitacije.

- Sto se doga ña? - šapne Candace. - Nešto važno - re če Kevin. - Svi djeluju napeto. Prošlo je nekoliko minuta. Nijedan se bonobo nije p omaknuo niti se oglasio. Iznenada se s desne strane za čulo strahovito ko-mešanje pra ćeno prodornim krikovima. Odjednom su krošnje oživje le od colobus majmuna u o čajničkom bijegu koji ih je do-veo to čno prema bonobima koji su se malo čas popeli na stabla. Užasnuti su majmuni pokušali promijeniti smjer, ali ih je u žurbi nekoliko promašilo granu i palo na zemlju. Prije nego su se uspjeli sna ći, na njih su navalili bonobi koji su dolje čekali i odmah ih poubijali kamenim klinovima. Candace se užasnuto trgne, a zatim okrene glavu. - Rekla bih da je ovo bio dobar primjer koordiniran og lova -šapne Melanie. - To zahtijeva visoku razinu suradnje. - Unato č okolnostima, pothvat ju je impresionirao. 353 - Nemoj trljati sol na ranu - šapne Kevin. - Bojim se da je porota donijela odluku, i to nepovoljnu po nas. Na otoku smo tek jedan sat, ali ve ć znamo odgovor na pitanje koje nas je ovamo dovelo. Osim zajedni čkog lova, vidjeli smo posve us-pravno držanje, nasu protne pal čeve, izradu oru ña, pa čak i osnovni govor. Imam osje ćaj da mogu izgovarati glasove baš kao ti ili ja. - Ovo je fantasti čno - šapne Melanie. - Te su životinje prešle četiri ili pet milijuna godina ljudske evolucije za samo nekoliko godina koliko se ovdje n alaze. - Oh, umuknite! - obrecne se Candace. - Mi smo zaro blje-nici ovih zvijeri, a vas dvoje vodite znanstvene rasprave. - Ovo je puno više od znanstvene rasprave - re če Kevin. - Shva ćamo da smo po činili strahovitu grešku, a ja sam za to od-govoran. Stvarnost je gor a od onoga čega sam se bojao kad sam vidio kako se dim uzdiže s otoka. Ove su životinje doista pra-ljudi. - I ja moram preuzeti dio krivnje - re če Melanie. - Ne slažem se - usprotivi se Kevin. - Ja sam taj k oji je stvo-rio himere dodaju ći djeli će ljudskih kromosoma. To nije tvoje djelo. - Što sada rade? - upita Candace. Kevin i Melanie su se okrenuli i ugledali bonoba br oj jedan kako im se približava nose ći krvavo tijelo jednog majmuna. Još uvijek je nosio ru čni sat, a to je samo naglašavalo neobi čni status životinje negdje na pola puta izme ñu čovjeka i čovjekolikog maj-muna. Bonobo broj jedan donese mrtvog majmuna ravno do Ca n-dace, pruži joj ga objema rukama i re če: - Sta. Candace zastenje i okrene glavu. Izgledala je kao d a će joj svakog trenutka pozliti. - Nudi ti ga - Melanie re če Candace. - Pokušaj odgovoriti. - Ne mogu ga pogledati - promuca Candace. - Pokušaj! - mole ćivo će Melanie. 354 Candace se polako okrene. Na licu joj se odražavalo gnuša-nje. Majmunu je glava bila zdrobljena. - Samo se nakloni ili u čini nešto - ohrabri je Melanie. Candace se slabašno osmjehne i sagne glavu. Bonobo broj jedan se nakloni i povu če. - Nevjerojatno - izusti Melanie dok je gledala kako se životi-nja udaljava. - Iako je on o čito alfa mužjak, zacijelo još uvijek ima ostataka matrijarha lnog bonobo društva. - Candace, bila si sjajna - re če Kevin. - Užasno se osje ćam - reče Candace. - Znala sam da sam trebala biti plavuša - Melanie s e pokuša našaliti. Bonobo koji je držao konopac ponovno njime trgne, a li puno blaže nego prethodni put. Grupa je ponovno krenula, a Kevin, Melanie i Candace morali su ih slijediti. - Ne želim i ći dalje - pla čnim će glasom Candace. - Priberi se - re če Melanie. - Sve će biti u redu. Čini mi se da je Kevin imao pravo. Drže nas bogovima , pogotovo tebe s tom plavom kosom. Mogli su nas odma h ubiti da su to htjeli, baš kao što su poubijali majmune. - Zašto su ubili majmune? - upita Candace. - Pretpostavljam za hranu - odgovori Melanie. - To me po-malo čudi jer bonobi nisu mesojedi, ali čimpanze to mogu biti. - Bojala sam se da u sebi imaju dovoljno ljudskog p a ubijaju iz zabave - re če Candace. Skupina je prošla kroz mo čvarno podru čje, a zatim se po čne penjati. Petnaest minuta kasnije izašli su iz polumraka šume na stjenovito, ali i travnato podru čje u dnu strmine od kre čnjaka.

Negdje na pola puta do vrha stijene ugledali su otv or špilje do kojeg se izgleda stizalo jedino preko niza strmih izbo čina u stijeni. Ispred ulaza u špilju bilo je još de setak bonoba. Ve ćina su bile ženke. Udarale su se dlanovima po prsima i neprestano vika le "bada". 355 Bonobi koji su vodili Kevina, Melanie i Candace u činili su isto, a potom su podigli u zrak mrtve majmune. To je izazvalo tuljenje ženki, a Melanie j e rekla da je to podsje ća na čimpanze. Zatim se skupina bonoba u podnožju stijene razdvoji la. Ke-vina, Melanie i Candace povukli su naprijed. Kad su ih ugledale, ženke su utihnule. - Zašto imam osje ćaj da nam se ženke nisu posebno obrado-vale? - šapn e Melanie. - Radije bih mislio da smo ih samo zbunili - na ist i joj na čin odgovori Kevin. - Nisu o čekivale društvo. Na koncu je bonobo broj jedan rekao "zit" i palcem pokazao prema gore. Grupa krene naprijed i povu če za sobom troje za-robljenika. 356 18. POGLAVLJE ? 7. OŽUJKA 1 997. 6.1 5 NEW YDRK CITY Jack trepne, otvori o či i odmah se osjeti budnim. Sjedne na krevetu i pro trlja o či. Još uvijek je osjećao umor zbog pomanjka-nja sna pretprošle no ći, kao i zbog kasnijeg odlaska na po činak prethodne ve čeri, ali je bio previše uzbu ñen da bi ponovno za-spao. Jack ustane s kau ča, zamota se u deku kako bi se zaštitio od jutarnje hladno će i pri ñe vratima spavaće sobe. Oslušne. Uvjeren da Laurie još uvijek spava , odškrine vrata. Kao što je i o čekivao, Laurie je ležala na boku ispod hrpe pokriva ča i duboko disala. Sto je mogu će tiše, Jack na prstima prije ñe spavaću sobu i u ñe u kupaonicu. Zatvori vrata, na brzinu se obrije i istušira. Vrati se u spava ću sobu i zadovoljno utvrdi da se Laurie nije ni pom aknula. Uzme čistu odje ću iz ormara i komode, odnese je u dnevnu sobu i odj ene se. Nekoliko minuta kasnije izañe iz zgrade. Zrak je bio oštar i hladan, a nekoliko je snježnih pahuljica poigravalo na vjetru. Na suprotnoj strani ulice nalazila su se policijska kola, a unu-tra su sjedila dva policajca u odorama , pila kavu i čitala jutarnje novine. Prepoznali su Jacka i domahn uli mu. Jack im uzvrati po-zdrav. Lou je održao rije č. 357 Jack potr či niz ulicu do mjesne prodavaonice delikatesa na Av eniji Columbus. Jedan policajac po ñe za njim. Jack pomisli da bi mu mogao kupiti uštipak , ali se predomisli; nije želio da ga čovjek pogrešno shvati. S punim rukama vo ćnog soka, kave, vo ća i svježih peciva vrati se u stan. Laurie je u me ñuvremenu ustala pa se sad tuši-rala. Jack pokuca na vrata i objavi da je doru čak serviran te može jesti kad god želi. Laurie se pojavi nekoliko minuta kasnije odjevena u Jackov ku ćni ogrta č. Kosa joj je još uvijek bila mokra. Posljedice ju čeraš-njeg susreta s Angelom nisu izgledale strašno. Vidjela se samo modrica na oku. - Sad kad si prespavao i razmislio o tom putovanju, osjećaš li još uvijek isto? - upita Laurie. - Svakako - re če Jack. - Ushi ćen sam. - Zar ćeš doista svima platiti kartu? - upita Laurie. - To bi moglo postati jako skupo. - Na što bih drugo mogao trošiti svoj novac? - re če Jack. Osvrne se po stanu. - Sigurno ne na svakodnevne udobnosti, a bicikl je ve ć ispla ćen. - Ozbiljno - re če Laurie. - Mogu donekle razumjeti za Este-bana, al i Warren i Natalie? Kad su prethodne ve čeri Teodori iznijeli prijedlog, ona je svog muža po dsjetila da jedno od njih mora ostati voditi brigu o marketu i njihovom sinu tinej džeru. Bacanjem nov čića odlu- čeno je da će na put poći Esteban. - Ozbiljno sam mislio kad sam rekao da bismo se mog li do-bro zabaviti - re če Jack. - Čak i ako ništa ne otkrijemo, što je mogu će, to će barem biti krasno putovanje. U Warrenovim sam o čima vidio kako ga je zaintrigirala pomisao o posjetu tom dijelu Af rike. A na povratku ćemo no ć ili dvije provesti u Parizu. - Mene ne moraš uvjeravati - re če Laurie. - U po četku sam bila protiv tvog odlaska, ali sad sam i ja uzbuñena. - Sad još samo treba uvjeriti Binghama - re če Jack. 358

- Mislim da to ne će biti teško - re če Laurie. - Ni ti ni ja ni-smo iskoristili odmor št o su nam ga nudili. A Lou je rekao da će spomenuti prijetnje. On bi volio da se maknemo iz grada. - Nikad nemam povjerenja u birokraciju - re če Jack. - Ali bit ću optimisti čan. Pod pretpostavkom da idemo, podijelit ćemo zadatke. Ja ću nabaviti karte, a Ti, Warren i Natalie po-brinut ćete se za vize. Isto tako, moramo srediti za neke injekcije i po četi s profilaksom za malariju. Zapravo bismo trebal i imati više vremena za imunizaciju, ali u činit ćemo sve što možemo i ponijeti gomilu sredstava za zaštitu od insekata. - Zvuči dobro - re če Laurie. Jack je zbog Laurie ostavio u stanu svoj obožavani bicikl. Po-šli su taksijem do Ureda medicinskog istražitelja. Kad su ušli u zajedni čku prostoriju, Vinnie je spustio novine i zagledao se u njih kao da su duhovi. - Sto vas dvoje radite ovdje? - upita kreštavim gla som. Pro- čisti grlo. - Kakvo je to pitanje? - upita Jack. - Mi ovdje rad imo, Vin-nie. Zar si zaboravio? - Samo sam mislio da vas dvoje niste dežurni - re če Vinnie. Žurno otpije gutljaj kave, a potom se ope t nakašlje. Jack i Laurie po ñu do aparata za kavu. - Jako se čudno po-naša u posljednje vrijeme - šapne Jack. Laurie preko ramena pogleda Vinnieja. Vinnie se ope t sakrio iza svojih novina. - To je bila neobi čna reakcija - složi se Laurie. - Primijetila sam da je ju čer bio nervozan u mojoj blizini. Jack i Laurie se pogledaju. Na trenutak su tako sta jali bez ri-je či. - Misliš li ti isto što i ja? - upita Laurie. - Možda - reče Jack. - Nekako se slaže. U svakom slu čaju, on ima pristup. - Mislim da bismo trebali obavijestiti Loua - re če Laurie. - Bilo bi mi žao da je to Vinnie, ali mor amo saznati tko je odavde iznosio povjerljive podatke. 359 Srećom po Laurie, njezin je tjedan dana dugi rad na stv aranju rasporeda završio, a Paul Plodgett je zauzeo njezino mjesto. Paul je ve ć sjedio za stolom i pregledavao slu čajeve koji su stigli tije-kom noći. Laurie i Jack su mu rekli da namjeravaju po ći na od-mor pa bi toga dana rado bili pošte ñeni obdukcija, osim ako nije gužva. Paul im je rekao da nema puno slu čajeva. Laurie je imala više smisla za diplomaciju nego Jac k te je predložila da najprije o odmoru razgovaraju s Calvinom, a tek nakon toga s Binghamo m. Jack se pokorio njezinoj prosudbi. Calvin je samo zagun ñao da su ga mogli malo ranije obavijestiti. Čim je Bingham stigao, Laurie i Jack po ñu u njegov ured. Radoznalo ih je promatrao iznad sv ojih naočala u metalnom okviru. U ruci je držao jutarnju poš tu što ju je upravo pregleda-vao. - Želite dva tjedna po čevši od danas? - s nevjericom upita Bingham. - Čemu žurba? Je li ovo neki hitan slu čaj? - Namjeravamo po ći na pustolovno putovanje - objasni Jack. Voljeli b ismo ve čeras krenuti. Bingham je vlažnim o čima pogledavao čas Laurie čas Jacka. - Vas dvoje se ne kanite vjen čati, zar ne? - Ne baš toliko pustolovno - re če Jack. Laurie se zagrcne od smijeha. - Žao nam je što vas nismo ra-nije obavijestili - re če. - Razlog žurbi leži u tome što su nam si-no ć prijetili zbog Franconijeva slu čaja. - Prijetili? - za čudi se Bingham. - Ima li to neke veze s va-šom modr icom? - Bojim se da ima - re če Laurie. Pokušala je modricu pokriti šminkom, ali je u tome samo djelomice uspjela. - Tko stoji iza tih prijetnji? - upita Bingham. - Jedna od njujorških zlo činačkih obitelji - odgovori Laurie. - Poru čnik Lou Soldano rekao je da će vam sve o tome ispri čati, a tako ñer razgovarati o mogu ćoj krtici zlo činačke obitelji ovdje u Uredu medicinskog istražitelja. Mislimo da smo uspjeli otkriti kako je Franconijevo tijelo ukradeno. - Slušam - re če Bingham. Odloži poštu i nagne se u stolici. 360 Laurie mu ispri ča sve što je znala, naglasivši da je netko Po-grebn om poduze ću Spoletto morao dati pristupni broj neidenti-ficiranog slu čaja. - Drži li detektiv Soldano mudrim vaš odlazak iz gr ada? -upita Bingham. - Da - odgovori Laurie. - Dobro - re če Bingham. - U tom slu čaju, idite. Moram li ja nazvati Soldana ili će on nazvati mene? - Koliko sam shvatila, on će nazvati vas - re če Laurie.

- Dobro - re če Bingham. Tada pogleda Jacka. - Što je s pi-tanjem jetre? - To je još u zraku - re če Jack. - Još uvijek čekam rezultate nekih ispitivanja. Bingham kimne i prokomentira: - Ovaj je slu čaj prokleti trn u oku. Samo se pobrinite da me netk o obavijesti o svim važnim vijestima dok vas nema. Ne želim nikakva iznena ñenja. - Spusti pogled na stol i podigne poštu. - Dobro se zabavite i pošalji te mi razglednicu. Laurie i Jack iza ñu na hodnik i nasmiješe se jedno drugome. - Pa, izgleda dobro - re če Jack. - Bingham je bio najve ća po-tencijalna prepreka. - Pitam se jesmo li mu trebali re ći da idemo u Afriku zbog zagonetke s jetrom? - zami šljeno će Laurie. - Mislim da nismo - re če Jack. - Mogao se predomisliti i ne pustiti nas da odemo. Sto se njega ti če, on bi samo želio da ovaj slu čaj jednostavno nestane. Pošli su svaki u svoj ured te je Laurie nazvala vel eposlanstvo Ekvatorijalne Gvineje radi viza, a Jack je nazivao zrakoplovne li-nije. Laurie je brzo sazn ala da je Esteban imao pravo kad je go-vorio o lako ći dobivanja viza te da se to može obaviti toga jutr a. Jack je s Air Franceom dogovorio da će oni sve srediti, a on će tog poslijepodneva do ći po karte. Laurie u ñe u Jackov ured. Sva je sjala. - Po činjem vjerovati da će se to doista dogoditi - uzbu ñeno će ona. - Kako si ti pro-šao? 361 - Dobro - re če Jack. - Polazimo ve čeras u sedam i pedeset. - Ne mogu vjerovati - re če Laurie. - Osje ćam se poput tinej-džerke koja ide na svoje prvo put ovanje. Nakon što su sve dogovorili u uredu za putovanja i imuniza-ciju u Op ćoj bolnici Manhattan, nazvali su Warrena. Obe ćao je da će stupiti u vezu s Natalie te će se svi na ći u bolnici. Medicinska sestra im je svima dala niz injekcija ka o i recepte za lijekove protiv malarije. Tako ñer im je savjetovala neka čekaju tjedan dana prije izlaganja. Jack joj je obja snio da to nije mogu će. Medicinska je sestra odgovorila kako joj je drago d a idu oni, a ne ona. Kad su izašli na hodnik, Warren je pitao Jacka što je time mi-slila. - Potrebno je otprilike tjedan dana da ta cjepiva p očnu dje-lovati - objasni Jack. - Sva osim gamaglobulina. - Znači da riskiramo? - upita Warren. - Život je rizik - vedro će Jack. - Ozbiljno, postoji rizik, ali iz dana u da n naš će imunitet ja čati. Najve ći je problem malarija, ali namjeravam ponijeti gomilu sredstava protiv insekata. - Dakle, ti nisi zabrinut? - upita Warren. - Ne toliko da bih ostao kod ku će - reče Jack. Po odlasku iz bolnice, svi su pošli k fotografu i n apravili slike za putovnice. Tada su Laurie, Warren i Natalie otišli u velepo-slanstvo Ekvatorijalne Gvin eje. Jack je zaustavio taksi i pošao u Sveu čilišnu bolnicu. Stigavši onamo, zaputio se ravno u laboratorij dr. Petera Malovara. Kao i obi čno, starog je patologa našao sagnuta nad mikroskopo m. Jack je s poštovanjem čekao dok profesor nije dovršio prou čavanje svog preparata. - Ahhh, dr. Stapleton - re če dr. Malovar ugledavši Jacka. - Drago mi je da ste došli. Sad, gdje je onaj vaš preparat? Laboratorij dr. Malovara bio je prašnjava zbirka kn jiga, časo-pisa i stotina preparata. Koševi za smeće uvijek su bili pretrpani. Profesor je uporno odbi jao da bilo tko u ñe u njegov radni pro- 362 stor kako bi ga po čistio jer se bojao da bi mogli poremetiti nje-gov s misleni nered. Profesor je neo čekivano brzo pronašao Jackov preparat na jednoj knj izi o veterinarskoj patologiji. Uzeo ga je vještim prstima i namjestio ispod mikros kopskog objektiva. - Prijedlog dr. Osgooda da ovo pogleda dr. Hammersm ith bio je pun pogodak - govorio je dr. Malovar dok je izoštravao sliku. Kad je bio zadovoljan, nag ne se u stolici, uzme knjigu i ot-vori je na strani cu označenu praznim mikroskopskim stakalcem. Pruži knjigu J acku. Jack pogleda stranicu koju je nazna čio dr. Malovar. Tamo se nalazio fotomikrograf presj eka jetre. Vidio se granulom sli čan onome na Jackovu preparatu. - Isto je - re če dr. Malovar. Pozvao je Jacka neka usporedi gledaj ući u mikroskop. Jack se nagne naprijed i pogleda preparat. Doista s e činilo da su prizori identi čni. - Ovo je svakako jedan od zanimljivijih preparata š to ste mi ih donijeli - re če dr. Malovar. Gurne uvojak svoje divlje, sijede kose iz o čiju. - Kao što piše u knjizi, uvredljivi se organiz am zove hepatocista. Jack se uspravi i ponovno pogleda knjigu. Još nikad nije čuo za hepatocistu. - Je li to rijetko? - upita Jack.

- Kad je rije č o njujorškoj mrtva čnici, moram odgovoriti da jest - re če dr. Malovar. - Više nego rijetko! Vidite, to se može na ći samo u primata. I ne samo to, ve ć se to nalazi samo u pri-matima iz Starog svijeta, a to zna či u primatima iz Afrike i jugo-isto čne Azije. Nikad nije otkriveno u Novom svijetu i nikad kod ljudi. - Nikad? - za čudi se Jack. - Recimo to ovako - re če dr. Malovar. - Ja to nikad nisam vidio, a vidio s am puno parazita na jetri. Sto je još važnije, dr. Osgood to nikad nije vidio, a o n je vidio više jetrenih parazita nego ja. Zahvalju jući tako kombiniranom iskustvu, moram re ći 363 da to ne postoji u ljudima. Jasno, u endemi čnim podru čjima možda je situacija druga čija, ali čak bi i tamo to bila velika rijet-kost. Ina če bismo vidjeli bar slu čaj ili dva. - Zahvalan sam vam na pomo ći - odsutno će Jack. Već je razmišljao o implikacijama ovog iznenañuju ćeg podatka. To je još više govorilo u prilog mogu ćnosti ksenografta nego sama či-njenica da je bio u Africi. - Ovo bi bio zanimljiv slu čaj za prikazivanje na jednom od naših seminara - re če dr. Malovar. - Javite mi ako ste zaintere-sirani. - Svakako - neodre ñeno će Jack. Misli su mu se uskovitlale. Jack iza ñe iz laboratorija, si ñe bolni čkim dizalom u prizemlje i krene prema Uredu medicinskog istražitelja. Otkri će parazita s primata iz Starog svijeta na uzorku jetre bio je jako važan nalaz. No tu su i zbunjuju ći rezultati što ih je Ted Lynch dobio pri DNA anali zi. Povrh svega toga, tu je i činjenica da na jetri nije bilo nikakvih znakova upa le iako Franconi nije uzimao lijekove protiv odbacivanja. Jedino je sigur no u svemu tome da sve za-jedno nema nikakvog smisla. Vrativši se u mrtva čnicu, Jack po ñe ravno u DNA laboratorij s namjerom da gnjavi Teda u nadi da će stvoriti neku hipotezu pomo ću koje bi se moglo objasniti ovo što se doga ña. Prema Jac-kovu mišljenju problem je bio u tome što on ne zna dovol jno o trenutnim saznanjima o DNA te ne može sam do ći do nekog za-klju čka. To se podru čje znanosti previše brzo mijenjalo. - Isuse, Stapletone, gdje si bio, dovraga? - prasne Ted čim se Jack pojavio na vratima. - Zvao sam te svuda naokolo, ali te ni-tko nije vidio. - Bio sam vani - branio se Jack. Na trenutak se dvo umio ho će li mu ispri čati što se doga ña, ali je odustao. Previše se toga zbivalo tijekom posljednji h dvanaest sati. - Sjedni! - naredi Ted. Jack sjedne. 364 Ted je po čeo prekopavati po svom stolu dok nije našao odre- ñeni list razvijenog filma sa stotinama minijaturnih tamnih traka. Pružio ju je Jacku. - Tede, zašto mi to radiš? - pobuni se Jack. - Savr šeno do-bro znaš da nemam pojma što gledam. Ted je ignorirao Jacka jer je tražio još jedan sli čan celuloidni list. Našao ga je ispod laboratorijsk og prora čuna na kojem je ra-dio. Pružio je i to Jacku. - Drži ih prema svjetlu - re če Ted. Jack posluša. Pogleda dva lista. Cak je i on vidio da se raz-likuju. Ted pokaže prema prvom celuloidnom listu. - Ovo je analiza podru čja DNA koje odgovara ribosomnom proteinu ljudskog bi ća. Nasumce sam uzeo jedan slu čaj da bih ti pokazao kako iz-gleda. - Predivno je - re če Jack. - Ostavimo se sarkazma - re če Ted. - Pokušat ću. - A sad, na ovom drugom je analiza uzorka Franconij eve je-tre - nastavi Ted. - To je isto podru čje, a korišteni su isti enzimi kao pri prvoj analizi. Vid iš li koliko su razli čiti? - To je jedino što vidim - re če Jack. Ted pograbi ljudsku analizu i baci je u stranu. Tad a pokaže na film što ga je Jack još uvijek držao. - Kao što sam ti ju čer rekao, podaci su na CD ROMU-u pa sam mogao zatra žiti kom-pjutorsku usporedbu. Dobio sam podatak da je ovo najsli čnije čimpanzi. - Nije baš čimpanza? - upita Jack. Činilo se da u ovom slu- čaju ništa nije to čno odre ñeno. - Nije, ali je blizu - odgovori Ted. - Kao nekakav čimpanzin ro ñak. Tako nešto. - Imaju li čimpanze ro ñake? - upita Jack. - Nemam pojma - Ted slegne ramenima. - Ali jedva sa m če-kao da ti prenesem ove podatke. Moraš priznati da su prili čno impresivni. 365

- Dakle ti misliš da je rije č o ksenograftu - re če Jack. Ted ponovno slegne ramenima. - Kad bi me prisiljavao da nagañam, morao bih potvrditi. No ako uzmem u obzir rezul tate ispitivanja DQ alfe, ne znam što bih rekao. Isto tako, po čeo sam ispitivanje DNA za ABO krvne grupe. Zasad su rezultati jednaki onima s DQ alfom. Mislim da će se savršeno poklapati s Franco-nijem, što me samo još više zbunjuje. To je neobi čan slu čaj. - Pričaj mi o tome! - re če Jack. Tada je Tedu ispri čao o ot-kri ću parazita koji je dotad postojao samo na primatima iz Starog svijeta. Na Tedovu se licu ocrtavala zbunjenost. - Drago mi je da je ovo tvoj slu čaj, a ne moj - re če. Jack odloži celuloidni list na Tedov stol. - Ako bu dem imao sre će, mogao bih u sljede ćih nekoliko dana do ći do ponekog od-govora - re če. - Večeras polije ćem za Afriku u posjet istoj zemlji u kojoj je boravio Franconi. - Šalje li te Ured? - iznena ñeno upita Ted. - Ne - reče Jack. - Idem sam. Pa, to nije baš posve to čno. Želim re ći, ja pla ćam, ali ide i Laurie. - Moj Bože, doista si temeljit - re če Ted. - Vjerojatno je uporan bolja rije č - primijeti Jack. Jack ustane i po ñe. Kad je stigao do vratiju, Ted mu dovikne: - Dobi o sam rezultate mitohondrijske DNA. Poklapa se s gospo- ñom Franconi, što zna či da je barem identifikacija potvr ñena. - Konačno nešto definitivno - re če Jack. Jack se ponovno okrene da po ñe, ali ga je Ted opet zazvao. - Upravo mi je nešto šašavo palo na pamet - re če Ted. - Je-dini na čin na koji bih mogao objasniti rezultate što ih dobivam bio bi da je jetra himeri čna. - Koji ti je to vrag? - upita Jack. - To znači da bi jetra trebala sadržavati DNA od dva razli čita organizma - objasni Ted. - Hmmmm - zamišljeno će Jack. - Morat ću razmisliti o tome. 366 CDGD, EKVATORIJALNA GVINEJA Bertram pogleda na sat. Bila su četiri sata poslije podne. Po-digne pogled prema pro zoru i primijeti da je iznenadna tropska oluja koja je prije petnaes tak minuta posve zamra čila nebo ve ć nestala. Umjesto nje pojavilo se sparno i sun čano afri čko poslije-podne. S iznenadnom odlu čnošću Bertram posegne za telefonom i nazove odjel za op lodnju. Javi se tehni čarka iz druge smjene po imenu Shirlev Cartvvright. - Jesu li dvije nove bonobo ženke za rasplod danas dobile hormonske injekcije? - upita Bertram. - Još nisu - re če Shirlev. - Mislio sam da postupak zahtijeva da injekcije dob iju u dva poslije podne - re če Bertram. - Tako je uobi čajeno - s oklijevanjem će Shirlev. - Zašto se kasni? - upita Bertram. - Gospo ñica Becket još nije stigla - nevoljko objasno Shirl ev. Posljednje što je željela bilo je stvaranje problema svojoj nepo-srednoj pretpostavlj enoj, ali je znala da ne može lagati. - Kad je trebala do ći? - upita Bertram. - Ne u neko odre ñeno vrijeme - re če Shirlev. - Jutarnjoj je smjeni rekla da će cijelo jutro biti zauzeta u laboratoriju u bol-nici. Pretpostavljam da ju je ne što zadržalo. - Nije ostavila upute da hormone da netko drugi ako ona ne stigne do dva? - upita Bertram. - Očito nije - re če Shirlev. - Zato je o čekujem u svakom tre-nutku. - Ako ne do ñe u idu ćih pola sata, dajte životinjama predvi- ñene doze - re če Bertram. - Ho će li vam to predstavljati pro-blem? - Ni najmanje, doktore - re če Shirlev. Bertram prekine vezu, a zatim okrene broj Melaniena labora-torija u bolni čkom kompleksu. Slabije je poznavao bolni čko osoblje pa nije znao tko mu se javio. No osoba j e poznavala Ber- 367 trama te mu je rekla nešto uznemiruju će. Melanie toga dana uop će nije dolazila jer je imala posla u Životinjskom centru. Bertram spusti slušalicu i nervozno stane noktom ka žiprsta kuckati po telefonu. Unato č Siegfriedovim tvrdnjama da se po-brinuo za potencij alni problem kad je rije č o Kevinu i njegovim prijateljicama, Bertram je bio skepti čan. Melanie je bila savjesna djelatnica. Propuštanj e termina za injekcije nikako nije bilo u skladu s njezinim kara kterom. Bertram ponovno pograbi slušalicu i pokuša nazvati Kevina, ali mu se nitko nije javljao.

Sve vise obuzet sumnjama Bertram ustane od svog sto la i obavijesti Marthu, svoju tajnicu, da će se vratiti za sat vremena. Vani sjedne u svoj automobi l i zaputi se prema gradi ću. Dok je vozio, Bertram je bio sve uvjereniji da su K evin i žene uspjeli po ći na otok, a to ga je ljutilo. Korio je sebe jer je dopu-stio da ga Siegfried ulju lja u lažni osje ćaj sigurnosti. Bertrama je mu čio snažan predosje ćaj da će Kevinova radoznalost izazvati go-leme nevolje. Kad je stigao do mjesta gdje je asfalt prelazio u k aldrmu na rubu gradi ća, Bertram je morao naglo zakočiti. S obzirom da se sve više uzrujavao, uop će nije bio svjestan kojom brzinom vozi. Oblutci, mokri od nedavnog pljuska, bili su skliski poput le da pa je Bertramov automobil nekoliko metara klizio prije nego se sasvim zaustavio. Bertram je parkirao na bolni čkom parkiralištu. Popne se na drugi kat laboratorij a i pokuca na Kevinova vrata. Nije bilo od-govora. Bertram pritis ne kvaku. Vrata su bila zaklju čana. Vrativši se do automobila, Bertram zaobi ñe gradski trg i par-kira iza Gradske vije ćnice. Kimne glavom lijenoj grupi vojnika koji su sjedili po sto licama od pletera u sjeni arkade. Preskačući po dvije stube Bertram stigne do Auriela i re če mu da mora razgovarati sa Siegfriedom. - Trenutno je sa šefom osiguranja - re če Aurielo. - Recite mu da sam ovdje - re če Bertram i po čne šetati vanj-skim uredom. Njegova je razdraženost rasla. 368 l-"et minuta Kasnije iz unutrašnjeg ureaa izaae ame ron ivici-vers. Pozdravi Bertrama, ali ga je on ignorirao u žurbi da stigne do Siegfrieda. - Imamo problem - re če Bertram. - Melanie Becket se danas poslijepodne n ije pojavila za predvi ñenu injekciju, a Kevin Mar-shall nije u svom laboratori ju. - To me ne čudi - mirno će Siegfried. Nagne se na stolici i protegne. - Rano su ih jutros vidjeli kako odlaze u društvu me-dicinske sestre. Ljubav u troje izgleda cvate. Čak su sino ć kasno svi zajedno večerali u Kevinovoj ku ći, a zatim su žene ondje pro-vele no ć. - Doista? - za čudi se Bertram. Činilo mu se nemogu ćim da bi onaj smotani istraživa č mogao biti upleten u takvu vezu. - Ja bih to trebao znati - re če Siegfried. - Živim nasuprot Kevinu. Osim toga, ra nije sam sreo žene u Chickee Baru. Ve ć su bile pod gasom i rekle su mi da upravo idu u Ke vinovu ku ću. - Kamo su jutros pošli? - upita Bertram. - Pretpostavljam u Acalavong - re če Siegfried. - Čovjek iz održavanja vidio ih je kako prije zore odl aze pirogom. - Znači da su vodenim putem pošli na otok - prasne Ber-tr am. - Vidjeli su ih kako idu na zapad, a ne na istok - reče Sieg-fried. - To je mogla biti varka - re če Bertram. - Možda - složi se Siegfried. - I ja sam pomislio n a tu mo-gu ćnost. Čak sam o tome razgovarao s Cameronom. No obojica smatramo da je jedini na čin dolaska na otok ako pristanu tamo gdje je skela. Ostatak je otoka okružen pravim zidom mangro-vine i močvare. Bertram podigne glavu i zagleda se u glave nosoroga na zidu iza Siegfrieda. Njihovi ostaci bez mozga podsje ćali su ga na upra-vitelja Zone, ali je ipak morao p riznati da ima ne čega u njegovim riječima. Zapravo, nepristupa čnost otoku bio je jedan od razloga zašto je baš to mjesto izabrano za bonobo projekt. 369 - i tamo nisu mogu aoci čamcem - nastavi Megiried - jer su ondje još uvijek vojnici koji jedva čekaju izliku za pucanje. -Siegfried se nasmije. - Kad god se sjetim kako su uništili stakla na Melanienu automobilu, hvata me smijeh. - Možda imaš pravo - progun ña Bertram. - Sigurno imam pravo - re če Siegfried. - Ali ipak sam zabrinut - re če Bertram. - I sumnji čav. Želim u ći u Kevinov ured. - Iz kojeg razloga? - upita Siegfried. - Bio sam toliko glup i pokazao mu kako se ulazi u program što smo ga napravili za pra ćenje bonoba - reče Bertram. - Na-žalost, on je to iskoristio. Znam j er je nekoliko puta ušao u pro-gram i dugo u njemu radio. Volio bih vidjeti mogu li otkriti što je radio. - Rekao bih da to zvu či prili čno razumno - re če Siegfried. Dovikne Aurielu neka se pobrine da Bertram dobije karticu za laboratorij. Zatim re če Bertramu: - Javi mi ako na ñeš nešto za-nimljivo. - Ne brini - re če Bertram. Naoružan magnetnom karticom, Bertram se vratio u la bora-torij i ušao u Bertramov ured. Zaklju čavši vrata za sobom, naj-prije je pregledao Kevinov pisa ći stol. Ništa nije našao pa je na brzinu pregledao

prostoriju. Prvi nagovještaj nevolje bila je hrpa k ompjutorskog papira kraj štampa ča, a Bertram je odmah vidio da je rije č o grafi čkim prikazima otoka. Bertram je pregledao svaku stranicu. Vidio je da pr edstavljaju razli čite veli čine. Nije mogao shvatiti što zna či obilje geometrij-skih oblika. Odloživši papire, Bertram je prišao Kevinovu ra čunalu i po- čeo pregledavati njegove direktorije. Uskoro je našao ono što je tražio: izvor informacij a za podatke na ispisima. U idu ćih pola sata Bertram je bio op činjen onim što je našao; Kevin je našao na čin za pra ćenje pojedinih životinja u stvarnom vremenu. Nakon što s e neko vrijeme poigravao tom mogu ć-nošću, naišao je na Kevinove spremljene podatke o kretanju ži- 370 votinja kroz razdoblje od nekoliko sati. U tim je p odacima Ber-tram prepoznao geometrijske oblike. - Previše si pametan za vlastito dobro - glasno će Bertram dok je gledao kako kompjutor redom prikazuje kretanje svake životinje. Kad je program završio, Bertram je vidio da postoje problemi s bonobima broj šezdeset i šezdeset sedam. Sve zabrinutiji Bertram je pokušao pokrenuti pokazi vač dviju životinja. Kad mu to nije uspjelo, vratio se stvarnom vremenu i potražio trenutni položaj živ otinja. Nisu se uop će pomaknule. - Dobri Bože! - zastenje Bertram. Odjednom je nova i veća briga potisnula onu o Kevinu. Ugasivši kompjutor, Bertram je pograbio papire s grafi čkim prikazima otoka i izjurio iz laborato-rija. Van i je projurio kraj svog automobila i potr čao ravno preko trga do Gradske vije ćnice. Znao je da će brže stići pješice. Trčao je uza stube. Kad je ušao u vanjski ured, Auriel o po-digne glavu. Bertram ga je ignorirao. Nenajavljen je uletio u Sieg-friedov ured. - Moram odmah s tobom razgovarati - Bertram će uzbu-ñeno. Ostao je bez daha. Siegfried je imao sastanak s nadzornikom za opskrbu hra-nom. Obojica su zaprepašteno zurila u Bertrama. - Hitno je - doda Bertram. Nadzornik za opskrbu hranom ustane. - Mogu se kasni je vratiti - re če i izañe. - Nadam se da je ovo važno - upozori Siegfried. Ber tram mahne kompjutorskim ispisima. - Imam vrlo loše vi-jesti - re če. Sjedne na stolicu na kojoj je dosad sjedio nadzo rnik. - Kevin Marshall je našao na čin za vremensko pra ćenje bonoba. - Pa što? - re če Siegfried. - Najmanje dva bonoba uop će se ne mi ču - reče Bertram. - Broj šezdeset i broj šezdeset sedam. I nisu se mi cali više od dvadeset četiri sata. Postoji samo jedno objašnjenje. Mrtvi su! Siegfried uzdigne obrve. - Pa, to su životinje - re če. - Životi-nje umiru. Moramo o čekivati neke gubitke. 371 - Ne razumiješ - re če Bertram, a u glasu mu se osjetilo oma-lovažavanje . - Olako si shvatio moju zabrinutost nad činjenicom da su se životinje podijelile u dvije gru pe. Rekao sam ti da je to važno. Nažalost, ovo je dokaz. Posve sam siguran da se te životi-nje me ñusobno ubijaju! - Doista misliš da je tako? - uspani čeno upita Siegfried. - Uopće ne sumnjam - re če Bertram. - Neprestano sam se mu čio i pokušavao shvatiti zašto su se razdvojili u dvije grupe. Zaklju čio sam da je tome razlog činjenica da smo zaboravili odr-žavati ravnotežu izme ñu mužjaka i ženki. Nema drugog objašnje-nja, a to z nači da se mužjaci bore zbog ženki. Siguran sam u to. - O, moj Bože! - usklikne Siegfried i odmahne glavo m. - To su užasne vijesti. - Više nego užasne - ustvrdi Bertram. - To je nepod nošljivo. Uništit će cijeli program ako nešto ne poduzmemo. - Sto možemo u činiti? - upita Siegfried. - Prvo, nikome ne ćemo reći! - reče Bertram. - Ako ikad do ñe do potrebe za brojem šezdeset ili šezdeset sedam, tek ćemo se tada pozabaviti tim problemom. Drugo, i još važnije, moramo dovesti životinje unutra za što se ve ć odavno zalažem. Bonobi se ne će meñusobno ubijati ako budu u odvojenim kave-zima. Siegfried je morao prihvatiti veterinarev savjet. I ako je uvijek bio za to da životinje budu same iz logisti čkih i sigurnosnih raz-loga, to je vrijeme prošlo. Ž ivotinjama se nije moglo dopustiti da se meñusobno ubijaju. Zapravo, više nije postojala mogu ćnost iz-bora. - Kad bismo ih trebali pokupiti? - upita Siegfried.

- Što je prije mogu će - reče Bertram. - Do sutra u zoru mogu skupiti dovoljno povjerljivih ljudi. Po čet ćemo s uspavljiva-njem grupe koja se odvojila. Kad s ve životinje budu u kavezima, što ne bi smjelo trajati duže od dva do tri dana, no ću ćemo ih prebaciti u dio Životinjskog centra što ću ga za njih pripremiti. 372 - Pretpostavljam da bih trebao opozvati one vojnike koji se nalaze kraj mosta - re če Siegfried. - Posljednje što želimo je da pucaju u ljude koji će doći po životinje. - Meni se od samog po četka nije svi ñala pomisao da oni budu ondje - re če Bertram. - Bojao sam se da bi mogli iz zabave ubiti neku od životinja. - Kad ćemo obavijestiti naše šefove u GenSvsu? - upita Sie g-fried. - Tek kad dovršimo posao - re če Bertram. - Tek ćemo tada znati koliko je životinja ubijeno. Možda ćemo tada imati i neku bolju ideju za kona čno rješenje. Pretpostavljam da ćemo morati izgraditi novo, odvojeno zdanje. - Za to nam treba odobrenje - re če Siegfried. - Očito - re če Bertram. Ustane. - Mogu samo re ći da je vra-ški dobro što sam onamo preselio sve on e kaveze. NEW YDRK CITY Ravmond se nije mogao sjetiti kad se zadnji put tak o dobro osje ćao. Činilo se da se stvari dobro odvijaju od trenutka kad je ustao. Odmah iza devet nazvao je dr. Wallera Andersona. Lije č-nik im se odlu čio pridružiti, a ve ć je imao i dva klijenta koji su bili spremni platit i učešće i po ći na Bahame kako bi dali uzorak koštane srži. Oko podneva Ravmonda je nazvala dr. Alice Nonvood k oja je imala ordinaciju na Rodeo Driveu u Beverlv Hillsu. Rekla mu je da je vrbovala tri lije čnika koji su imali uspješnu praksu i jedva su čekali da im se pridruže. Jedan je bio u Centurv Cityju, d rugi u Brentvvoodu i tre ći u Bel Airu. Bila je uvjerena da će ti lije čnici uskoro dovesti masu klijenata jer je tržište z a usluge što ih je Ravmond nudio na Zapadnoj obali bilo fantasti čno. No Ravmonda je najviše veselilo što tijekom dana ni je primio neke telefonske pozive. Nisu ga nazvali ni Vinnie Dominick ni dr. Daniel Levitz. Ravmond je tu tišinu protuma čio kao znak da je slu čaj Franconi kona čno zaboravljen. 373 U tri i trideset oglasilo se zvonce interfona. Darl ene se javila i pla čnim glasom obavijestila Ravmonda da ga automobil čeka. Ravmond zagrli svoju djevojku i potapša je po le ñima. - Možda ćeš idu ći put i ti mo ći po ći - umiruju ćim će glasom Ravmond. - Doista? - upita Darlene. - Ne mogu jam čiti - re če Ravmond. - Ali nastojat ću. - Rav-mond nije imao nikakvu kontrolu nad GenSvsovim letovima. Darlene je mogla po ći samo na jedno putovanje u Cogo. U svim je drugim prilikama zrakoplov bio pun u jednom smjeru. Uvrije ženi je obi čaj da zrakoplov leti iz Sjedinjenih Država u Eu-ropu, a zatim u Batu. Na povratku se iš lo istim putem, samo što su uvijek slijetali u drugom europskom gradu. Ravmond joj je obe ćao da će je nazvati čim stigne u Cogo, uzme svoju putnu torbu i si čte niza stube. Uñe u limuzinu što ga je čekala i udobno se smjesti. - Želite li slušati radio, gospodine? - upita voza č. - Svakako, zašto ne - re če Ravmond. Ve ć je po čeo uživati. Vožnja gradom bila je najteži dio putovanja. Kad su se do-mogli autoceste West Side, uspjeli su se brže kretati. Bilo je puno prometa, ali još nije po čela najve ća gužva pa su se vozila kretala normalnom brzinom. Ista je situacija bila na mostu Geor-gea Washingtona. Za manje od sat vremena Ravmond se iskrcao u Zra čnoj luci Teterboro. GenSvsov zrakoplov još nije stigao, ali se Ravmond nije zabri-njavao. Smjestio se u čekaonici odakle je mogao promatrati pistu i naru čio viski. Baš kad je dobio svoje pi će, elegantni GenSvsov mlažnjak izašao je iz oblaka i sletio. Rulao je po pisti i z austavio se to čno ispred Ravmonda. Bila je to prelijepa letjelica bijele boje s crveno m prugom po strani. Jedini natpis na njemu bio je njegov pozivni znak, N69SU, te si ćušna ameri čka zastava. I jedno i drugo nalazilo se na samom kr aju repa. Kao na usporenom filmu, otvorila su se vrata i pomi čne su se stube spustile do tla. Besprijekorno odjeveni stjuard u tamnopla- 374

voj odori pojavio se na vratima, sišao stubama i uš ao u zgradu. Zvao se Roger Perry. Ravmond ga se dobro sje ćao. On i još je-dan stjuard po imenu Jasper Deverea u bili su u zrakoplovu za svakog Ravmondova putovanja. Roger je ušao u zgradu i pogledom pretražio čekaonicu. Čim je ugledao Ravmonda, prišao mu je i pozdravio ga salutiranjem. - Je li ovo sva vaša prtljaga, gospodine? - upita R oger i po-digne Ravmondovu putnu torbu. - To je sve - re če Ravmond. - Zar ve ć odlazimo? Ne će li zra-koplov uzeti gorivo? - Takav je bio postupak tijekom prethodnih putovanja. - Sve je već sreñeno - reče Roger. Ravmond ustane i po ñe za stjuardom u sivo ožujsko poslije-podne. Dok se približavao luksuznom zrakoplovu, Ravmond se nadao da ga ljudi promatraju . U ovakvim je trenucima osje ćao da živi životom za kakvog je ro ñen. Čak je sam sebi govorio da je sre ća što je izgubio lije čničku dozvolu. - Recite mi, Roger - dovikne Ravmond trenutak prije nego su stigli do stuba. - Jesmo li puni za let do Europe? - Tijekom svakog Ravmondova putovanja bilo je i drugih čelnih ljudi Gen-Sysa. - Imamo samo još jednog putnika - re če Roger. U dnu stuba korakne u stranu i propusti Ra vmonda ispred sebe. Ravmond se nasmiješio dok se penjao. Sa samo još je dnim putnikom i dva stjuarda let će biti još ugodniji no što je o čeki-vao. Nevolje što su ga pratile tijekom posljedn jih nekoliko dana činile su se malenom cijenom za ovakav luksuz. Odmah na ulasku u zrakoplov do čekao ga je Jasper. Jasper uzme njegov ogrta č i jaknu te upita Ravmonda želi li pi će prije polijetanja. - Pričekat ću - galantno će Ravmond. Jasper odmakne zastor što je dijelio kuhinju od kab ine. Na-dimaju ći se od ponosa Ravmond prije ñe u glavni dio zrakoplova. Dvoumio se koji bi od udob nih kožnatih naslonja ča zauzeo kad 375 mu je pogled zapeo za lice drugog putnika. Ravmond se uko či. Istodobno osjeti golemu težinu u želucu. - Dobar dan, dr. Lyons. Dobro došli. - Tavlor Cabot! - zakriješti Ravmond. - Nisam o čekivao da ću vas ovdje vidjeti. - Pretpostavljam da niste - re če Tavlor. - I sam se čudim što sam ovdje. - Nasmiješi se i pokaže prema naslonja ču kraj sebe. Ravmond brzo sjedne. Požalio je što nije uzeo pi će koje mu je Jasper ponudio. Grlo mu se posve osušilo. - Upoznali su me s planom leta - objasni Tavlor - a budu ći da sam imao malo slobodnog vremena, držao sam mudrim osobno provjeriti našu operaciju u Cogu. Odluku sam donio u posljednjem trenutku. Naravno, zaustavit ćemo se u Ziirichu kako bih održao kratak sastanak s nekim bankarima. Nadam se da vam to ne će smetati. Ravmond odmahne glavom. - Ne, ni najmanje - promuca . - Pa, kako se odvija bonobo projekt? - upita Tavlor . - Jako dobro - procijedi Ravmond. - O čekujemo nekoliko novih klijenata. Zapravo, jedva st ižemo udovoljavati zahtjevima. - A što je s onim žaljenja vrijednim doga ñajem oko Franco-nija? - nastavi Tavlor. - Vjerujem da je to uspješno riješeno. - Da, svakako - izusti Ravmond. Pokušao se nasmiješ iti. - Dio razloga za ovo moje putovanje leži u tome da se želim uvjeriti je li ovaj projekt vrijedan ulaga nja - reče Tavlor. - Moj glavni financijski stru čnjak uvjerava me da je operacija po čela do-nositi malenu dobit. Me ñutim, moj čovjek zadužen za poslove boji se da ćemo ugroziti naš rad na istraživanju primata. Dakle, moram donijeti odluku. Nadam se da ćete mi pomo ći. - Svakako - zacvili Ravmond u trenutku kad se oglas io ka-rakteristi čni zvuk mlaznih motora. U baru čekaonice za me ñunarodne letove u Zra čnoj luci JFK sve je podsje ćalo na zabavu. Čak je i Lou bio ondje, pio pivo i ubacivao kikiriki u usta. Bio je sjajno raspoložen te se ponašao kao da on ide na put. 376 Jack, Laurie, Warren, Natalie i Esteban sjedili su zajedno s Louom za okruglim stoli ćem u kutu bara. Iznad njih nalazio se televizor namješten na hokej. Mahniti glas komentatora i urlik navija ča uvećavali su sveop ću galamu. - Ovo je bio fantasti čan dan - Lou vikne Jacku i Laurie.

- Pokupili smo Vida Delbarija, a on pjeva ne bi li spasio sebe. Mislim da ćemo dobro zagristi u Vaccarro organizaciju. - Što je s Angelom Facciolom i Francom Pontijem? - upita Laurie. - To je druga pri ča - nasmije se Lou. - Jednom je ipak i su-dac bio n a našoj strani pa je odredio jamčevinu od dva milijuna za svakoga. Tome je najviše p omogla činjenica da su se predstav-ljali kao policajci. - Što je s Pogrebnim poduze ćem Spoletto? - upita Laurie. - To će biti zlatni rudnik - re če Lou. - Vlasnik je brat žene Vinnieja Dominicka. S jećaš ga se, zar ne, Laurie? Laurie kimne. - Kako bih mogla zaboraviti? - Tko je Vinnie Dominick? - upita Jack. - Odigrao je iznena ñuju ću ulogu u slu čaju Cerino - objasni Laurie. - On je član protivni čke Lucia organizacije - re če Lou. - Sjajno su se zabavljali nakon Cerinova pada. Ali nešto mi go-vori da ćemo probušiti njihov balon. - Što je s krticom u Uredu medicinskog istražitelja ? - upita Laurie. - Hej, jedno po jedno - re če Lou. - Do ći ćemo i do toga. Ne brini. - Kad do ñete, provjeri tehni čara po imenu Vinnie Amendola - reče Laurie. - Postoji li neki odre ñeni razlog za to? - upita Lou i zapiše ime u maleni notes što ga je nosio u džepu svoje jakne. - Samo sumnja - re če Laurie. - Smatraj to u činjenim - re če Lou. - Znaš, ovaj doga ñaj po-kazuje kako se stvari mogu brzo mijenjati. Jučer sam bio u pse ćoj 377 kućici, a danas sam zlatni de čko. Čak me i kapetan nazvao i spo-minjao nekakve pohvale . Možeš li to vjerovati? - Ti to zaslužuješ - re če Laurie. - Hej, ako ja dobijem pohvalu, i vas dvoje biste je trebali do-biti - re če Lou. Jack osjeti kako ga netko tapše po ruci. Bila je to konobarica. Pitala je žele li još jednu turu pi ća. - Hej, ljudi? - Jack vikne kako bi ga svi čuli. - Još piva? Jack je najprije pogledao Natalie, ali je ona pokrila rukom čašu. Sva je sjala u svom tamnogrimiznom kompletu. R adila je kao u čiteljica tre ćeg razreda osnovne škole u Harlemu, ali nije sli čila nijednoj u čiteljici koje se Jack sje ćao. Jacka su njezine crte lica podsje ćale na egipatske skulpture u Metropolitan mu-zeju k amo ga je Laurie jednom odvukla. Imala je bademaste o či te pune i velikodušne usne. Imala je frizuru od čvrstih male-nih pletenica izra ñenih vještinom kakvu Jack još nikad nije vidio. Natalie je rekla da je to jaka strana njezine sestre. Kad je Jack pogledao Warrena da vidi želi li još pi va, on je odmahnuo glavom. Warren je sjedio kraj Natalie. Nosio je sport-sku jaknu iznad crne majice koja je nekako uspjela prikriti nje-govu snažnu gradu. Jack ga još nikad nije vidio tako sretna. Na usnama mu je lebdio poluosmijeh umjesto uobi čajenog izraza čvrste odlu čnosti. - Ja još imam - dovikne mu Esteban. I on se smiješi o, čak i više nego Warren. Jack pogleda Laurie. - Meni je dosta. Želim se šted jeti za vino uz ve čeru u zrakoplovu. - Laurie je svoju kestenjastu kosu splela u pletenicu, a na seb i je imala široku jaknu od velura i tijesne hla če. Zahvaljuju ći opuštenu, radosnu ponašanju i ležer-noj odje ći izgledala je kao neka studentica. - Da, svakako, ja ću još jedno pivo - re če Lou. - Jedno pivo - Jack re če konobarici. - I ra čun. - Kako ste vas dvoje danas prošli? - Lou upita Jack a i Lau-rie. 378 - Ovdje smo - re če Jack. - To nam je bio cilj. Laurie i ostali nabav ili su vize, a ja karte. - Potapša se po trbuhu. - Tako ñer imam gomilu francuskih franaka i pojas za novac. Rekli su mi da je za taj dio Afrike najbolje imati francuske franke. - Sto će se dogoditi kad stignete onamo? - upita Lou. Jack pokaže na Estebana. - Naš suputnik se za sve pobrinuo. Njegov će nas ro ñak do čekati u zra čnoj luci, a brat njegove žene ima hotel. - Trebalo bi sve biti u redu - re če Lou. - Kakav vam je plan? - Estebanov ro ñak je u naše ime unajmio kombi - re če Jack. - Zna či da ćemo se odvesti u Cogo. - I jednostavno ušetati onamo? - upita Lou. - Tako nekako - re če Jack.

- Sretno - re če Lou. - Hvala. Zacijelo će nam trebati sre ća. Pola sata kasnije cijela se grupa, osim Loua, vesel o ukrcala u 747. Našli su svoja mjesta i spremili ručnu prtljagu. Čim su se smjestili, golemi se zrakoplov trgnuo kad su ga povukli od pri-laza. Kasnije, kad su motori po čeli urlati, a zrakoplov juriti pistom kako bi uzlet io, Laurie je osjetila da ju je Jack uhvatio za ruku. Čvrsto ju je stisnuo. - Je li ti dobro? - upita Laurie. Jack kimne. - Samo sam nau čio mrziti letenje - re če. Laurie je shvatila. - Krenuli smo! - radosno usklikne Warren. - Afriko, evo nas! 379 19.POGLAVLJE ? S. DZUJKA 1 997. 2.DD CDGD, EKVATORIJALNA GVINEJA - Spavaš li? - šapne Candace. - Zafrkavaš me? - istim će tonom Melanie. - Kako bih mo-gla spavati na stije ni pokrivenoj sa samo nekoliko grana? - Ni ja ne mogu spavati - prizna Candace. - Pogotov o uza sve ovo hrkanje. Sto je s Kevinom? - Budan sam - oglasi se Kevin. Nalazili su se u malenoj pokrajnjoj špilji u koju s e iz velike ulazilo odmah iza glavnog ulaza. Mrak j e bio gotovo potpun. Je-dina je svjetlost dopirala od slabašne mjese čine što je prodirala izvana. Kevina, Melanie i Candace doveli su u tu malenu špi lju od-mah po dolasku. Bila je široka otprilike dva metra, a strop se koso spuštao od maksimalne vi sine koja je otprilike odgovarala Kevinovoj. Špilja nije imala stražnjeg zida; jednostavno se su ža-vala i pretvarala u tunel. Kevin je ranije te ve čeri istražio tunel uz pomo ć baterijske svjetiljke u nadi da će naći drugi izlaz, ali je nakon desetak metara došao do kraja tunela. Bonobi su se dobro ophodili prema njima, čak i nakon hlad-nog držanja ženki u po četku. O čito su ljudi zbunjivali životinje pa su ih namjeravali odr žavati na životu i brinuti se za njih. Do- 380 nijeli su im blatnjave vode u tikvicama i raznovrsn e hrane. Naža-lost, hrana su bile li činke, crvi ći i drugi kukci, te nekakve biljke iz Lago Hippa. Predvečer su životinje zapalile vatru pred ulazom u špilju . Kevina je jako zanimalo kako su to u činili, ali je bio predaleko da bi vidio kojim se na činom služe. Skupina bonoba svojim je tijelima oblik ovala čvrsti krug, a pola sata kasnije vatra je plam-sala. - Dakle dobili smo odgovor na pitanje o dimu - reka o je Ke-vin. Životinje su oderale colobus majmune i ispekle ih n a vatri. Tada su ih rastrgali i razdijelili, a sve to popratili velikim veseljem i bukom. S obzirom na to liko tuljenja i glasanja, ljudi su shvatili da je majmunsko meso smatrano velikom poslasticom. Bonobo broj jedan stavio je nekoliko komada mesa na veliki list i donio ih ljudima. Samo je Kevin kušao jelo. Rekao je da ne-što tako tvrdo još nikad nije žvakao. Sto se ti če okusa, rekao je da je neobi čno sli čno slonovskom mesu kojeg je jednom kušao. Prethodne je godine Siegfried ubio šumskog slona tijekom jed-nog od svojih lova čkih pohoda. Uzeo je kljove, a dio mesa je dao skuha ti u centralnoj kuhinji. Bonobi nisu pokušali sputavati ljude i nisu prije čili Kevina i žene kad su odvezali konopac kojim su bili vezani. Istodobno su im jasno stavili do znanj a da moraju ostati u malenoj špilji. U svakom su se trenutku barem dva ve ća bonoba zadržavala u njihovoj neposrednoj blizini. Kad god bi Kevin ili jedna od žena pokušali po ći naprijed, ti bi stražari iz petnih žila urlali i tu-lili. Bilo je još gore što bi se prijete ći zaletjeli s iskešenim zubima, ali bi se u zadnji tren zaustavili. Tako su uspješno zadržavali ljude tamo gdje su htjeli. - Morat ćemo nešto poduzeti - re če Melanie. - Ne možemo zauvijek ostati ovdje. I pos ve je jasno da ćemo to morati u činiti dok svi spavaju, kao sada. Svi bonobi u špilji, uklju čuju ći i navodne stražare, čvrsto su spavali na primitivnim ležajima od granja i liš ća. Većina je hrkala. 381 - Ne smijemo riskirati da ih naljutimo - re če Kevin. - Imamo sre će što su se dosad ovako dobro ophodili s nama.

- To što mi nude crve za jelo ja ne držim dobrim op hoñe-njem - re če Melanie. - Ozbiljno, moramo nešto u činiti. Osim toga, mogli bi se okrenuti protiv nas. Nikako ne možemo pred-vidjeti njihove postupke. - Ja bih radije čekao - reče Kevin. - Sad smo za njih nešto novo, ali će uskoro izgubiti zanimanje za nas. Usto, nema sumnje da su u gradu primijetili da nas nema. Siegfried ili Bertram brzo će shvatiti što smo u činili. Tada će doći po nas. - Nisam baš sigurna - re če Melanie. - Siegfried bi naš nesta-nak mogao smatr ati od Boga poslanim. - Siegfried bi mogao, ali ne i Bertram - re če Kevin. - On je u biti dobar čovjek. - Sto ti misliš, Candace? - upita Melanie. - Ne znam što bih mislila - re če Candace. - Nikad ni u snu nisam pomislila da bih se mogla na ći u sli čnoj situaciji pa ne znam kako bih reagirala. Posve sam smu ćena. - Kako ćemo postupiti kad se izvu čemo odavde? - upita Ke-vin. - O tome nismo razgovar ali. - Ako se izvu čemo - reče Melanie. - Nemoj tako govoriti - nervozno će Candace. - Moramo se suo čiti s činjenicama - re če Melanie. - Zato mi-slim da bismo trebali nešto po duzeti sada, dok oni spavaju. - Nemamo pojma koliko im je čvrst san - primijeti Kevin. - Pokušaj provla čenja izme ñu njih sli čio bi hodanju kroz minsko polje. - Jedno je sigurno - re če Candace. - Neću imati nikakve veze s novim odvo ñenjima. Nisam se ugodno osjećala ni dok sam mislila da su majmuni. Sad kad znamo da su praljudi, ne mogu više sudjelovati u tome. Toliko poznajem sebe. - To se samo po sebi razumije - re če Kevin. - Ne mogu za-misliti da bi bilo koje razum no ljudsko bi će osjećalo druga čije. Meñutim nije o tome rije č. Radi se o tome da postoji ta nova 382 rasa, a ako se ne će koristiti za transplantacije, kako treba s njima postupiti? - Hoće li se mo ći razmnožavati? - upita Candace. - Posve sigurno - re če Melanie. - Ni čim nismo ugrozili nji-hovu plodnost. - O, Bože - izusti Candace. - Ovo je užas. - Možda bi ih trebalo sterilizirati - re če Melanie. - U tom bi slu čaju morali razmišljati samo o jednoj generaciji. - Volio bih da sam o svemu tome vodio ra čuna prije upušta-nja u ovaj projekt - re če Kevin. - Problem je u tome što nisam razmišljao o posljedicama kad s am otkrio mogu ćnost razmjene dijelova kromosoma jer je intelektualna stimulacija bila pre više jaka. Iznenada je bljesnula munja i na trenutak rasvijetl ila unutraš-njost špilje, a potom je odmah uslijedi o glasni prasak groma. Či-nilo se da je cijela stijena zadrhtala. Na taj je način priroda na-javila skori početak jedne od gotovo svakodnevnih oluja. - Dakle, ovo je činjenica koja ide meni u prilog - re če Me-lanie kad je zamro zvuk grmljavine. - O čemu to govoriš? - upita Kevin. - Taj je grom bio toliko glasan da bi i mrtve probu dio - ob-jasni Melanie. - A niti jedan bonobo nije čak ni trepnuo. - Točno - reče Candace. - Mislim da bi barem jedan od nas trebao pokušati p objeći -reče Melanie. - Tako bismo bili sigurni da će Bertram saznati što se ovdje doga ña. Bertram tako ñer može srediti da netko do ñe ovamo i spasi ostale. - Mislim da se slažem - re če Candace. - Jasno da se slažeš - re če Melanie. Uslijedilo je nekoliko trenutaka tišine. Na koncu j e Kevin prekine: - Čekajte malo. Valjda vas dvije ne predlažete da ja po ñem? - Ja ne bih mogla ni u ći u kanu, a kamoli veslati - re če Me-lanie. 383 - Ja bih mogla u ći, ali sumnjam da bih mogla veslati po mraku - re če Candace. - I vi mislite da bih ja mogao? - upita Kevin. - Sigurno bolje nego mi - re če Melanie. Kevin zadrhti. Pomisao da bi po mraku trebao pokuša ti do ći do kanua, dok su vodeni konji na paši, bila je zastrašuju ća. Još ga je više plašilo veslanje po jezeru jer je znao da je puno krokodila. - Možda bi se mogao sakrivati u kanuu dok ne svane - pred-loži Melanie. - Najvažnije bi bilo iza ći iz ove špilje i udaljiti se od stvorenja dok spavaju.

Zamisao o čekanju u kanuu više mu se svi ñala nego pokušaj prelaženja jezera po mraku, ali i dalje je ostajala mogu ćnost na-ilaženja na vodene konje u mo čvarnom podru čju. - Sjeti se da si ti predložio da do ñemo ovamo - podsjeti ga Melanie. Kevin otvori usta kako bi se pobunio, ali se predom isli. Na neki je na čin to bilo to čno. Rekao je da je jedini na čin na koji se može saznati jesu li bonobi praljudi taj da se do ñe na otok. Me ñutim, otad je Melanie o svemu odlu čivala. - To je bio tvoj prijedlog - re če Candace. - Dobro se sje ćam. Bili smo u tvom uredu. Tada si prvi put spomenuo dim. - Ali samo sam rekao... - po čne Kevin, ali se prekine. Iz is-kustva je znao da n ije dorastao prepirci s Melanie, a pogotovo kad ju je Candace podržavala ka o što je sada činila. Osim toga, s mjesta na kojem je sjedio Kevin je vidio slobodan prolaz osvi jetljen mjese činom sve do ulaza u špilju. Nije bilo nikakvih prepreka, osim nekoliko grana i nešto kame nja. Kevin je po čeo vjerovati da bi mogao uspjeti. Možda je naj-bolj e ne razmišljati o vodenim konjima. Možda se doista nije moglo ra čunati na gostoljubivost bonoba, ne zbog osobina nas li-jeñenih od bonoba, ve ć zbog onih naslije ñenih od ljudi. - Dobro - s izenadnom će odlu čnošću Kevin. - Pokušat ću. - Hura - reče Melanie. 384 Kevin se podigne na ruke i koljena. Ve ć je drhtao od spo-znaje da se u njegovoj neposredno j blizini nalazi pedesetak sna-žnih i divljih životinja koje su ga tu željele zadržati. - Ako nešto po ñe po zlu - re če Melanie - odmah se vrati ovamo. - Po tebi to zvu či jako lako - re če Kevin. - I bit će - reče Melanie. - Bonobi i čimpanze zaspu čim se spusti mrak i spavaju do zore. Ne ćeš imati nikakvih problema. - Ali što je s vodenim konjima? - upita Kevin. - Sto je s njima? - za čudi se Melanie. - Nije važno - re če Kevin. - Imam dosta briga i bez toga. - U redu, sretno - šapne Melanie. - Da, sretno - ponovi Candace. Kevin se pokušao uspraviti i krenuti, ali nije moga o. Stalno je sebi govorio da nikad nije bio junak, a ovo nije bio trenutak za juna čenje. - Što je bilo? - upita Melanie. - Ništa - odgovori Kevin. Tada je odjednom negdje d uboko u sebi našao hrabrosti. Podigao se u zgrbljeni položaj i oprezno krenuo stazom mjese čine prema ulazu u špilju. Dok je hodao, Kevin se pitao je li bolje kretati se puževim korakom ili naglo pojuriti prema kanuu. To je bila nedoumica izme ñu opreza i želje da se sve što prije okon ča. Oprez je pobi-jedio. Kretao se krajnjom sporoš ću. Kad god bi stvorio bilo ka-kav zvuk, trgnuo bi s e i uko čio u tmini. Svuda oko sebe čuo je šumno disanje usnulih stvorenja. Šest metara od ulaza jedan se bonobo tako naglo pok renuo da su se grane njegova ležaja prelomile. Kevin je ponovno zastao, a srce mu je mahnito tuklo . No bonobo se samo premjestio te je još uvijek ravnomjerno disao, što je bio znak duboka sna. Zahv a-ljuju ći blizini ulaza Kevin je mogao jasno vidjeti bonobe is-pružene po tlu. Pogled na tako pu no usnulih zvijeri bio je dovo-ljan da ga uko či u mjestu. Nakon cijele minute uko čenosti Kevin je ponovno krenuo na svoj put k slobod i. Čak je po čeo osjećati 385 prvi val olakšanja kad je miris vlažne džungle zami jenio životinj-ski zadah bonoba. No to je olakšanje kratko trajalo. Još jedan prasak groma poslije kojeg je uslijedio p ljusak to-liko je uplašio Kevina da je zamalo izgubio ravnotežu. Mahnito je zamahnuo rukama i usp io se održati na nogama. Zadrhtao je od pomisli koliko je malo nedostajalo da ne stane na j ednog od usnulih bonoba. Do izlaza mu je preostalo još otprilike tri metra t e je već mo-gao vidjeti crne obrise džungle ispod stijene. Čak su no ćni zvu-kovi džungle nadglasali hrkanje bonoba. Kevin se ve ć toliko približio izlazu da je po čeo razmišljati o tome kako će se spustiti strminom, kad je došlo do katastrofe. Srce mu je sišlo u pete kad je osjetio kako ga je netko uhvatio za nogu! Nešto ga je pograbilo za gležanj takvom snagom da su mu na o či trenutno navrle suze. Pogledao je dolje i u polu-mraku najprije ugledao svoj sat. Bio je na sna žnom zglavku bo-noba broj jedan. - Tada - vikne bonobo, sko či na noge i obori Kevina. Sre- ćom, taj je dio poda bio prekriven sme ćem što je ublažilo Kevi-nov pad. Ipak je vrlo neugodno tresnuo na bok.

Povik bonoba broj jedan probudio je druge bonobe te su svi poskakali na noge. Na trenutak je zavladao sveop ći kaos dok svi nisu shvatili da nema nikakve opasno sti. Bonobo broj jedan pustio je Kevinov gležanj, ali se sagnuo i zgrabio ga za nadlaktice. Pokazuju ći nevjerojatnu snagu podigao je Kevina u zrak i držao ga ispruživši ruke preda se. Bonobo je ispuštao glasne, duga čke i ljutite krikove. Kevin se mogao samo trzati od bola zbog snažnog stiska životinje. Kad je završio svoju tiradu, bonobo broj jedan ljut ito po ñe u unutrašnjost špilje i doslovno baci Kevina u manju prostoriju. Još je nešto bijesno izu stio, a potom se vratio svom ležaju. Kevin se uspio uspraviti u sjede ći položaj. Ponovno je tres-nuo na bok pa mu je sasv im obamro. Takoñer je iš čašio zglavak i ogrebao lakat. No s obzirom na činjenicu da je doslovno letio zrakom, prošao je bolje nego je o čekivao. 386 U špilji je odjeknulo još nekoliko krikova, vjeroja tno bonoba broj jedan, ali Kevin nije bio siguran j er ništa nije vidio. Opipao je desni lakat. Znao je da ono ljepljivo i toplo mora biti krv. - Kevine? - šapne Melanie. - Jesi li dobro? - Onoliko koliko se može o čekivati - re če Kevin. - Hvala Bogu - re če Melanie. - Sto se dogodilo? - Ne znam - reče Kevin. - Mislio sam da sam se izvukao. Stigao sam do samog ulaza u špilju. - Jesi li ozlije ñen? - upita Candace. - Malo - prizna Kevin. - Ali nema slomljenih kostij u. Tako barem ja mislim. - Nismo vidjele što se doga ña - reče Melanie. - Moj me je dvojnik izgrdio - re če Kevin. - Barem mislim da je to činio. Tada me je bacio natrag ovamo. Drago mi je da ni-sam pao na jednu od vas dv ije. - Tako mi je žao što sam te nagovarala na ovo - re če Mela-nie. - Izgleda da si ti imao pravo. - Lijepo od tebe da to kažeš - re če Kevin. - Pa, zamalo je uspjelo. Bio sam tako bliz u. Candace upali baterijsku svjetiljku i primakne je K evinovu laktu da vidi kakva je povreda. - Pretpostavljam da ćemo morati ra čunati na Bertrama Ed-wardsa - zaklju či Melanie. Strese se i uzdahne. - Teško je u to povjerovati; mi smo zarobl jenici onih koje smo sami stvorili. 387 20. POGLAVLJE B. OŽUJKA 1 997. 1 6.4D BATA, EKVATORIJALNA GVINEJA Jack shvati da je stiskao zube. Isto tako, pretjera no je čvrsto stezao Laurienu ruku. Svjesno se pokušao opustiti. Problem je bio let iz Douale u Ca meroonu do Bate. Zrakoplovna je tvrtka koristila malene, lokalne zrakoplove, baš onakve kakvi su se po-javljivali u Jackovim no ćnim morama o njegovoj obitelji. Let nije bio lagan. Zrakoplov je stalno izbjegavao oluje čiji su prijete ći oblaci varirali po boji od snježnobijelih do tamnogrimi-znih. Neprestano su si jevale munje, a turbulencija je žestoko po-tresala letjelicu. Prvi dio putovanja bio je pravi san. Let od New Yor ka do Pariza protekao je glatko i bez ikakvih neugodnosti. Svatko je odspavao barem nekoliko sati . Stigli su u Pariz deset minuta ranije pa su imali d ovoljno vre-mena za prebacivanje u zrakoplov Cameroon Airlinesa. Svi su još više spavali tijekom leta do Douale. Me ñutim, od posljednjeg di-jela puta do Bate svima se dizala kosa na glavi. - Slijećemo - Laurie obavijesti Jacka. - Nadam se da će to biti kontrolirano slijetanje - pokušao se naša liti Jack. 388 Pogledao je kroz prljavi prozor. Kao što je o čekivao, pod njima se pružalo beskrajno zelenilo. Ka ko su im se sve više pri-bližavale krošnje drve ća, nadao se da ispred njih postoji pista. Na koncu su dodirnuli asfaltnu površinu piste, a Ja ck i War-ren su istodobno odahnuli od olakšanja. Kad su umorni putnici izašli iz malenog, starog zra koplova, Jack je pogledao preko loše održavane piste i ugledao neobi čan prizor. Ispred tamnog zelenila džungle nalazio s e predivni bijeli mlažnjak. Raspore ñeni na četiri mjesta oko zrakoplova bili su vojnici u kamuf lažnim odorama i crvenim beretama. Iako su na-oko stajali u stavu mirno, svi su zauzeli razli čite ležerne poze. Automatske puške nemarno su prebacili preko ramena. - Čiji je to zrakoplov? - Jack upita Estebana. Budu ći da nije imao nikakvih oznaka, bilo je o čito da je riječ o privatnom mlaž-njaku. - Nemam pojma - odgovori Esteban.

Nitko osim Estebana nije bio spreman za kaos što je vladao u zgradi zra čne luke. Svi strani državljani morali su pro ći kroz ca-rinu. Grupa je zajedno sa svojom prtljago m odvedena u spo-rednu prostoriju. Na to čudno mjesto povela su ih dva muškarca u prljavim od orama i s automatskim pištoljima zataknutim za po-jasevima. Najprije Estebana nisu pustili u prostoriju, ali na kon glasne prepirke na lokalnom narje čju, došao je i on. Muškarci su po-otvarali sve torbe i razasuli nj ihov sadržaj po velikom stolu. Esteban je rekao Jacku da muškarci o čekuju mito. U po četku je Jack to iz principa odbijao. Kad je postalo o čito da će takva situacija potrajati satima, Jack je popusti o. Francuski franci rije-šili su problem. Kad su se našli u glavnom dijelu zra čne luke, Esteban se is-pri čao. - To je ovdje veliki problem - re če. - Svi državni službe-nici primaju mito. Dočekao ih je Estebanov ro ñak koji se zvao Arturo. Bio je krupan, beskrajno lj ubazan čovjek blistavih očiju i široka osmi-jeha koji se sa svima oduševljeno rukovao. Imao je na sebi 389 afričku narodnu nošnju: široku halju sa živopisnim uzork om i okruglu nisku kapu. Izašli su iz zra čne luke na vreli, vlažni zrak ekvatorijalne Afrike. Činilo se da se na sve strane pogled pruža unedogled jer je zemlja bila relativno ravna. Kasno poslijepodnevno nebo pružalo se u svom plavetnilu daleko iznad njih, ali su olujni ob-laci počivali duž obzora na sve strane. - Čovječe, ne mogu vjerovati - re če Warren. Osvrtao se na-okolo poput dje čaka u prodavaonici igračaka. - Godinama ve ć razmišljam o ovakvom putovanju, ali nikad nisam vj erovao da ću doista doći ovamo. - Pogleda Jacka. - Hvala, čovječe. Daj ovamo! - Warren ispruži ruku. On i Jack su s e pljesnuli dlano-vima kao da se nalaze na košarkaško m igralištu u vlastitom su-sjedstvu. Arturo je unajmljeni kombi parkirao uz plo čnik. Spustio je nekoliko nov čanica u ruku jednog policajca i kretnjama pokazao neka se ukrcaju. Esteban je inzistirao na tome da se Jack vozi na pr ednjem sje-dalu. Jack ga je poslušao jer je bio previše umoran za prepirku. Vozilo je bila stara to jota s dva niza klupica iza prednjih sjedala. Lauri e i Natalie stisnule su se sasvim otraga, a Warren i Es teban smjestili su se u sredini. Dok su izlazili iz zra čne luke, pružio im se pogled na ocean. Plaža je bil a široka i pješ čana. Blagi valovi zapljuskivali su obalu. Malo dalje prošli su kraj velike nedovršene gra ñevine od be-tona na kojoj su se vidjeli tragovi vremena. Zahr ñale šipke virile su na vrhu poput bodlji morskog je ža. Jack je pitao što je to. - Trebao je biti hotel za turiste - re če Arturo. - Ali nije bilo novca ni turista. - To je loša kombinacija za pGsao - primijeti Jack. Dok je Esteban glumio turisti čkog vodi ča i pokazivao razli čite prizore, Jack je pitao Artura moraju li se dugo voziti. - Ne, deset minuta - odgovori Arturo. - Koliko sam shvatio, radili ste za GenSvs - re če Jack. 390 - Tri godine - potvrdi Arturo. - Ali ne više. Uprav itelj je zla osoba. Više volim živjeti u Bati. Sret an sam jer imam posao. - Željeli bismo obi ći GenSvsove prostore - re če Jack. - Mi-slite li da ćemo imati problema? - Oni vas ne o čekuju? - zbunjeno upita Arturo. - Ne - reče Jack. - Ovo je iznenadni posjet. - Tada biste mogli imati problema - re če Arturo. - Mislim da ne vole posjetitelje. Kad su popravili jedinu cestu za Cogo, napravili su rampu. Vojnici j e čuvaju dvadeset četiri sata dnevno. - Opa! - izusti Jack. - To ne zvu či dobro. - Nije o čekivao ograni čavanje pristupa gradi ću te je ra čunao s tim da će se mo ći odvesti ravno onamo. O čekivao je nevolje jedino pri ulasku u bolnicu ili laboratorije. - Kad je Esteban nazvao i rekao da idete u Cogo, mi slio sam da ste pozvani - re če Arturo. - Nisam mislio da treba spominjati rampu. - Shvaćam - reče Jack. - Niste vi krivi. Recite mi, mislite li da bi se vojnike moglo podmititi? Arturo ovlaš pogleda Jacka. Slegne ramenima. - Ne z nam. Bolje su pla ćeni od obi čnih vojnika. - Koliko je rampa udaljena od gradi ća? - upita Jack. - Može li se pro ći kroz šumu i jednostavno zaobići rampu? Arturo ponovno pogleda Jacka. Razgovor se odvijao o nako kako nije o čekivao. - Prili čno je daleko - re če Arturo, a u glasu mu se osjetio prizvuk nelagode. - Možda pet kilometara. I nije lako hodati kroz džunglu. Može biti opasno. - A postoji samo jedna cesta? - upita Jack.

- Samo jedna cesta - potvrdi Arturo. _ - Na zemljovidu sam vidio da je Cogo smješten na ob ali -reče Jack. - Može li se onamo sti ći čamcem? - Pretpostavljam - re če Arturo. - Gdje bi čovjek mogao na ći čamac? - upita Jack. - U Acalavongu - re če Arturo. - Tamo ima puno čamaca. Tako se ide u Gabon. 391 - Ima i čamaca koji se iznajmljuju? - upita Jack. - Ako imate dovoljno novca - re če Arturo. Upravo su prolazili središtem Bate. Tamo su se nala zile za-čudno široke ulice s drvoredima, ali i s puno otpadaka. Naokolo se motalo puno ljudi, ali re lativno malo vozila. Sve su zgrade bile niske i od betona. U južnom dijelu grada skrenuli su s glavne ulice i zaputili se izbrazdanom, neasfaltiranom cestom. Bila je puna velikih lokvi od nedavne kiše. Hotel je bio neugledna jednokatnica sa zahr ñalim šipkama što su virile iz gornje plo če radi potencijalne nadogradnje u bu-du ćnosti. Fasada je neko ć obojena u plavo, ali je boja izblijedjela do neodre ñene pastelne nijanse. Čim su se zaustavili, iz ku će je izašla cijela vojska djece i odraslih. Svi su se predstavili došljacima, čak i najmla ñe, sramež-ljivo dijete. Pokazalo se da nekoliko obi telji živi u prizemlju. Na prvom se katu nalazio hotel. Sobe su bile si ćušne, ali čiste. Sve su bile smještene na vanj-skom dijelu ku će izgrañene u obliku slova U. Izlazilo se preko verande s koje se moglo doći do dvorišta. Nužnik i tuš nalazili su se na svakom kraju slova U. Nakon što je odnio torbu u svoju sobu, gdje je zado voljno primijetio mrežu protiv komaraca oko neobi čno uskog kreveta, Jack je izašau na verandu. Laurie se pojavila iz svoje sobe. Za-jedno su se nagnuli na ogradu i zagledali u dvorište. Vidjeli s u zanimljivu kombinaciju stabala banane, odba čenih guma, nage dje čice i kokoši. - Nije baš Four Seasons - primijeti Jack. Laurie se nasmiješi. - Baš je simpati čno. Zadovoljna sam. U mojoj sobi nema niti jedne bu be. To mi je bila glavna briga. Vlasnici, Estebanov šurjak, Florenico, i njegova že na, Cele-stina, pripremili su pravu gozbu. Glavno jelo bila je riba poslu-žena s povr ćem nalik bijeloj repi koje su zvali malanga. Za des ert dobili su neku vrstu pudinga i egzoti čno vo će. Obilje kamerun-skog piva pratilo je svako jelo. 392 Kombinacija obilja hrane i piva brzo je djelovala n a iscrpljene putnike. Uskoro su svi jedva držali o či otvorene. S mukom su se odvukli do svojih soba na k atu, puni planova o ranom ustajanju i pohodu na jug što ih je ujutro o čekivao. Bertram se popeo stubama do Siegfriedova ureda. Bio je iscrpljen. Bilo je gotovo osam i trideset uvečer, a on je bio na nogama od pet i trideset ujutro kako bi pošao na Išla Francescu s ekipom za odvo ñenje da bi pomogao pripremiti sve za masovno skuplj anje životinja. Radili su cijeli dan i vratili se u Životinjski centar tek prije sat vremena. Aurielo je ve ć davno otišao ku ći pa je Bertram ušao ravno u upraviteljev ured. Sie gfried je s čašom u ruci stajao kraj prozora što je gledao na trg. Zuri o je prema bolnici. Jedina svjetlost u prostoriji dopirala je od svije će u lubanji, baš kao i prije tri no ći. Plamen je treperio uslijed djelovanja ventilatora na stropu te su sjenke poigravale po ži votinjskim trofejima. - Pripremi si pi će - reče Siegfried ne okrenuvši se. Znao je da je ušao Ber tram jer su prije pola sata razgovarali telefonom i dogovorili ovaj sastanak. Bertram je više volio piti vino nego žestoka pi ća, ali si je, s obzirom na okolnosti, nato čio dvostruki viski. Pijuckao je va-trenu teku ćinu i pridružio se Siegfriedu kraj prozora. Svjetla bol-ni čko-laboratorijskog kompleksa toplo su sjala u vlažnoj tropskoj no ći. - Jesi li znao da dolazi Tavlor Cabot? - upita Bert ram. - Nisam imao pojma - odgovori Siegfried. - Kako si postupio? - upita Bertram. Siegfried pokaže prema bolnici. - Nalazi se u Kona čištu. Na-tjerao sam glavnog kirurga da se preseli iz onoga što zovemo predsjedni čkim apartmanom. Jasno, nije bio naro čito sretan. Znaš kakvi su ti samoljubivi doktori. Ali što sam trebao u činiti? Pa ne vodim ja ovdje hotel. - Znaš li zašto je Cabot došao? - upita Bertram. 393 - Ravmond je rekao da je došao kako bi procijenio b onobo program - re če Siegfried.

- Toga sam se i bojao - re če Bertram. - Baš imamo sre će - požali se Siegfried. - Program je godi-nama rad io poput švicarskog sata, a baš kad imamo problema, on se pojavi ovdje. - Sto si u činio s Ravmondom? - upita Bertram. - I on je tamo - re če Siegfried. - Pravi je gnjavator. Želio je biti št o dalje od Cabota, ali gdje sam ga trebao smjestiti, u vla-stitoj ku ći? Ne, hvala! - Je li pitao za Kevina Marshalla? - Naravno - re če Siegfried. - Čim me je uhvatio nasamo, to je prvo što je pitao. - Što si mu rekao? - Rekao sam istinu - odgovori Siegfried. - Rekao sa m mu da je Kevin otišao sa ženom koja radi na reproduktivnoj tehnologiji i medicinskom sestrom s intenzivne njege, te da nemam pojma gdje je sada. - Kako je reagirao? - Lice mu se zajapurilo - re če Siegfried. - Želio je znati je li Kevin otišao na otok. Rekao sam mu da mi ne vjerujemo u to. Tada mi je naredio neka ga na ñem. Možeš li to zamisliti? Ja ne primam nare ñenja od Ravmonda Lvonsa. - Dakle, Kevin i žene još se nisu pojavili? - upita Bertram. - Nisu, nema im ni traga ni glasa. - Jesi li ih uop će pokušao na ći? - Poslao sam Camerona u Acalavong da pogleda po jef tinim hotelima duž obale, ali nije imao sre će. Možda su otišli na Coco Beach u Gabonu. To ima najv iše smisla, ali ne shva ćam zašto ni-kome nisu ništa rekli. - Kakva odvratna zbrka - primijeti Bertram. - Kako je bilo na otoku? - upita Siegfried. - Prili čno dobro s obzirom na brzinu što je zahtijeva ova o peracija - re če Bertram. - Prebacili smo onamo terensko vozilo 394 s prikolicom. To je jedino čega smo se mogli sjetiti za prebaciva-nje tako veli kog broja životinja do mosta. - Koliko ste životinja uhvatili? - Dvadeset jednu - re če Bertram. - Sto služi na čast mojoj ekipi. Zna či da bismo sutra mogli biti gotovi. - Tako brzo - prokomentira Siegfried. - To su danas prve ohrabruju će vijesti. - Lakše je no što smo o čekivali - re če Bertram. - Čini se da su životinje op činjene nama. Imaju toliko povjerenja da se uspi-jevamo dovoljno približiti s puškama za uspavljivanje. Kao ga ña-nje u metu. - Drago mi je da nešto ide kako treba - primijeti S iegfried. - Sve životinje koje smo danas uhvatili dio su odme tničke grupe koja živi sjeverno od Rio Diviso. Bilo je zanimljivo vidjeti kako su živjeli. Napravili su primitivne kolibe na stupovima s krovovima od slojeva širokih listova. - Nije me briga kako su te životinje živjele - pras ne Siegfried. - Nemoj mi re ći da i ti postaješ sentimentalan. - Ne, ja ne postajem sentimentalan - re če Bertram. - No ipak mi je to zanimljivo. Bilo je i tragova logorskih vatri. - Znači, dobro je što ih stavljamo u kaveze - re če Siegfried. - Neće se meñusobno ubijati, i ne će se igrati vatrom. - Može se i tako na to gledati - složi se Bertram. - Ima li na otoku kakvih znakova o Kevinu i ženama? - upita Siegfried. - Baš nikakvih - re če Bertram. - A posebno sam ih tražio. Ali čak i na mjestima gdje su trebali biti otisci stopala nije bilo ni čega. Dio današnjeg dana proveli smo u izgradnji drv enog mo-sta pfeko Rio Diviso, a to zna či da ćemo sutra po četi s hvata-njem životinja kraj vapnenih stijena. D ržat ću oči otvorene da mi ne promakne neki znak o njihovom bor avku ondje. - Sumnjam da ćeš nešto na ći, ali dok ih ne na ñemo, ne smi-jemo odbaciti mogu ćnost da su pošli na otok. Ali kažem ti, ako su doista pošli onamo pa se vrate, predat ću ih ekvatogvinejskom ministru pravosu ña pod optužbom da su ozbiljno ugrozili Gen- 395 Svsovu operaciju. Jasno, to zna či da će se naći na nogometnom igralištu pred cijevima pušaka prij e nego shvate što im se doga ña. - Tako nešto ne može se dogoditi dok Cabot i ostali ne oti ñu - zabrinuto će Bertram.

- To je jasno - re če Siegfried. - Osim toga, nogometno sam igralište s pomenuo samo metafori čno. Rekao bih ministru da ih treba pogubiti negdje izva n podru čja Zone. - Imaš li neku ideju o tome kad će Cabot i ostali odvesti pa-cijenta natrag u Sjedin jene Države? - Nitko nije ništa rekao - re če Siegfried. - Pretpostavljam da to ovisi o Cabotu. Nadam se da će otići sutra, ili najkasnije pre-kosutra. 396 21. POGLAVLJE ? 9. OŽUJKA 1 997. 4.3D BATA, EKVATORIJALNA GVINEJA Jack se probudio u četiri i više nije mogao zaspati. Možda je ironi čno, ali buka što su je žabe i cvr čci stvarali u dvorištu bila je prevelika čak i za nekoga posve prilago ñenog bu čnim sirenama i sveop ćoj galami New York Citvja. Jack uzme ru čnik i sapun, iza ñe na verandu i krene prema kupaonici. Na pola puta naletio je na Laurie koja se ve ć vraćala s tuširanja. - Zašto si tako rano ustala? - upita Jack. Vani je još uvijek vladao mrkli mrak. - Pošli smo na spavanje oko osam - re če Laurie. - Osam sati; meni je to sasvim dovoljno s na. - Imaš pravo - re če Jack. Zaboravio je kako su se svi rano predali um oru. - Idem dolje u kuhinju da vidim mogu li na ći kavu - re če Laurie. - Odmah ću do ći - reče Jack. Kad je Jack sišao do blagovaonice, za čudio se jer je cijela nje-gova grupa ve ć doru čkovala. Jack uzme šalicu kave i malo kruha te sjedne izme ñu Warrena i Estebana. 397 - Arturo mi je rekao da vas drži ludima ako bez poz iva po- ñete u Cogo - re če Esteban. S punim ustima Jack je uspio samo kimnuti glavom. - Rekao mi je da ne ćete ući - reče Esteban. - Vidjet ćemo - reče Jack nakon što je progutao zalogaj. - Stigao sam čak ovamo pa se ne ću vratiti a da barem ne poku-šam. - Barem je cesta dobra, zahvaljuju ći GenSvsu - primijeti Esteban. - U najgorem slu čaju, imali smo zanimljivo putovanje - re če Jack. Sat vremena kasnije svi su se ponovno našli u blago vaonici. Jack im je napomenuo da odlazak u Cogo nije obvezan, te oni koji bi radije ostali u B ati mogu slobodno tako u činiti. Naglasio je da su mu rekli kako bi putovanje moglo trajati oko četiri sata u svakom smjeru. - Mislite li da se možete sami sna ći? - upita Esteban. - Svakako - ustvrdi Jack. - Ne možemo se izgubiti. Zemljo-vid prikazuje samo jednu cestu koja vodi na jug. Čak se i ja tu mogu sna ći. - U tom slu čaju, mislim da ću ja ostati ovdje - re če Esteban. - Imam još rodbine koju bih rado posjetio. Kad su krenuli tako da je Jack vozio, Warren sjedio do njega, a dvije žene na srednjem sjedištu, na isto čnom su se nebu pojavili prvi znaci zore. Dok su se vozili na jug, čudili su se velikom broju ljudi koji su cestom hodali prema gradu. Uglavnom su to b ile žene i djeca, a ve ćina je žena na glavama nosila velike za-vežljaje. - Čini se da nemaju puno, ali djeluju sretno - primije ti War-ren. Mnoga su se djeca zaustavljala i mahala kombiju, a Warren im je otpozdravljao. Predgra ñe Bate prolazilo je kraj njih. Zgrade od betona postupno su nestajale, a pojavile su se jednostavne obijeljene kolibe od blata sa slamnatim krovovima. Obori za koze bili su ogra ñeni trstikom. 398 Kad su posve izašli iz Bate, oko sebe su vidjeli ne preglednu džunglu. Prometa gotovo uop će nije bilo, uz izuzetak nekoliko velikih kamiona š to su se kretali u suprotnom smjeru. Kad bi kraj njih prošao neki kamion, kombi bi se zatresao. - Čovječe, što ti kamioni jure - prokomentira Warren. Dvadeset pet kilometara južno od Bate, Warren izvad i zem-ljovid. Na cesti je postojalo jedno ra čvanje i jedno skretanje gdje su trebali paziti jer bi ina če izgubili puno vremena. Pro-metni znakovi gotovo uop će nisu postojali. Kad je izašlo sunce, svi su stavili nao čale. Krajolik je postao monotona, neprekidna džungl a, uz izuzetak nekoliko skupina sla-mom pokrivenih koliba . Gotovo dva sata po odlasku iz Bate skrenuli su na cestu što je vodila u Cogo.

- Ovo je puno bolja cesta - primijeti Warren kad je Jack ubrzao. - Izgleda nova - re če Jack. Cesta kojom su se dotad vozili bila je pril ično glatka, iako je njezina površina podsje ćala na po-kriva č od krpica zbog čestih popravljanja. Sad su se kretali prema jugoistoku i udaljavali od obale te su ulazili u podru čje puno guš će džungle. Počeli su se i penjati. U daljini su vidjeli niska, pr ašumom prekrivena brda. Naizgled niotkuda pojavila se žestoka oluja. Trenut ak prije oluje nebo se pretvorilo u kovitlac tamnih oblaka. Dan se pretvo-rio u no ć u roku od nekoliko minuta. Kad je po čela kiša, lijevala je kao iz kabla, a stari brisa či kombija nisu bili od velike koristi. Jack je mora o smanjiti brzinu na tridesetak kilometara na sat. Petnaest minuta kasnije sunce je provirilo izme ñu tmastih ob-laka i pretvorilo cestu u traku koja isparava. Na jednom ravnom dijelu vidjeli su grupu babuna koji su prelazili cestu, a izgledali su kao da hodaju po oblaku. Prošli su kroz brda pa je cesta ponovno skrenula na jugo-istok. Warren je pogledao zemljovid i obavijestio ih da su tride-set kilometara udaljeni od svog cilja. 399 Izašavši iz jednog zavoja, svi su ugledali nekakvu bijelu ku- ćicu nasred ceste. - Koji je ono vrag? - re če Warren. - Nismo još stigli, nikako. - Mislim da je to rampa - re če Jack. - Sino ć sam čuo o tome. Držite pal čeve. Možda ćemo morati prije ći na plan B. Kad su se približili, vidjeli su da se s obje stran e središnje ku- ćice nalaze goleme bijele rešetkaste ograde. Bile su na kota čićima pa ih se moglo povu ći s puta da bi vozila mogla pro ći. Jack zako či i zaustavi kombi šest ili sedam metara od ograde. Iz kućice izañu tri vojnika odjevena poput onih koji su čuvali pri-vatni mlažnjak u zra čnoj luci. Baš kao vojnici na pisti, i ovi su ljudi nosili automatske puške, ali su ih držali u visini pojasa upe-rene prema kombiju. - Ovo mi se ne svi ña - reče Warren. - Ovi vojnici izgledaju kao klinci. - Budi miran - re če Jack. Spusti staklo na prozoru. - Zdravo, momci. Lijep dan, je li? Vojnici se nisu pomaknuli. Izrazi lica ostali su im nepromije-njeni. Jack ih je baš kanio ljubazno zamoliti neka maknu o gradu kad se pojavio četvrti čovjek. Na Jackovo iznenañenje taj je čo-vjek odijevao crni sako, a na sebi je imao bijelu košulju i kravatu. To je djelovalo apsurdno usred sparne džungle. Drugo što ga je čudilo bila je činjenica da čovjek nije crnac. Bio je Arapin. - Mogu li vam pomo ći? - upita Arapin. Nije govorio prija-teljskim tono m. - Nadam se - re če Jack. - Došli smo posjetiti Cogo. Arapin pogleda vjetrobran vozila, zacijelo traže ći neki znak identifikacije. Ne našavši ništa, upita Jacka ima l i propusnicu. - Nemam propusnicu - prizna Jack. - Mi smo samo obi čni lije čnici koje zanima rad što se ovdje obavlja. - Kako se zovete? - upita Arapin. - Dr. Jack Stapleton. Došao sam čak iz New Yorka. - Samo trenutak - re če Arapin i nestane u ku ći. 400 - Ovo mi ne izgleda dobro - Jack će Warrenu ispod glasa. Nasmiješi se vojnicima. - Ko liko bih mu trebao ponuditi? Nisam baš dobar u podmi ćivanju. - Novac ovdje zacijelo zna či puno više nego u New Yorku -re če Warren. - Zašto ga ne oduševiš sa sto dolara? Mislim, ako ti sve ovo vrijedi toliko. Jack u mislima prera čuna sto dolara u francuske franke, a po-tom izvadi nov čanice iz pojasa za novac. Arapin se vratio neko-liko minuta kasnije. - Upravitelj kaže da vas ne poznaje te niste dobrod ošli - re če Arapin. - Šteta - reče Jack. Tada ispruži lijevu ruku s francuskim franc ima izme ñu kažiprsta i srednjeg prsta. - Doista smo vam za-hvalni na pomo ći. Arapin je na trenutak mjerkao novac, a zatim je isp ružio ruku i uzeo ga. U trenu je nestao u njegovu džepu. Jack je na trenutak zurio u njega, ali se čovjek nije pomak-nuo. Jack nije uspijevao pro čitati izraz njegova lica jer su mu bujni brkovi skrivali usta. Jack se okrene Warrenu. - Zar mu nisam dao dovoljno ? Warren odmahne glavom. - Mislim da se to ne će dogoditi. - Želiš re ći da je samo uzeo moj novac i to je to? - upita Jac k. - Tako mi se čini - re če Warren.

Jack se ponovno okrene čovjeku u crnom odijelu. Procijenio je da može imati oko sedamdeset kilograma jer je bio prili čno mršav. Jack se na čas pozabavio idejom o izlasku iz automobila i traže nju povrata novca, ali predomislio se kad je pogledao v oj-nike. Rezignirano uzdahnuvši, Jack okrene vozilo i krene natrag putem kojim su došli. - Uh! - oglasi se Laurie sa stražnjeg sjedala. - Ov o mi se uop će nije svidjelo. - Nije ti se svidjelo? - za čudi se Jack. - Sad sam doista bi-jesan. 401 - Koji je plan ?? - upita Warren. Jack objasni svoju zamisao o odlasku u Cogo čamcem iz Aca-lavonga. Rekao je Warrenu neka pogleda zemljovid. Uzimaju ći u obzir vrijeme što su ga utrošili na putu ovamo, rekao je Warrenu neka procijeni koliko će im trebati do Acalavonga. - Čini mi se oko tri sata - re če Warren. - Sve dok je cesta dobra. Problem je u to me što se moramo vratiti dobar dio puta prije nego skrenemo na jug. Jack pogleda na sat. Bilo je gotovo devet sati. - T o znači da ćemo onamo sti ći oko podneva. Procijenio sam da bismo iz Aca-lavonga u Cogo mogli stići za sat vremena, čak i najsporijim čam-cem na svijetu. Recimo da ćemo se u Cogu zadržati nekoliko sati. Mislim da bis mo se ipak uspjeli vratiti u razumno vrijeme. Sto kažete? - Ja se slažem - re če Warren. Jack pogleda u retrovizor. - Vas dvije mogu odvesti natrag u Batu i vratiti se sutra. - Moj jedini razlog protiv odlaska su oni vojnici s automat-skim puškama - re če Laurie. - Mislim da to nije neki problem - re če Jack. - Ako imaju vojnike na rampi, nisu im potre bni u gradi ću. Jasno, uvijek po-stoji mogu ćnost da patroliraju pristaništem, a to bi zna čilo da bih bio prisiljen prije ći na plan C. - Koji je plan C? - upita Warren. - Ne znam - reče Jack. - Još ga nisam smislio. - Sto ti misliš, Natalie? - upita Jack. - Meni je sve ovo zanimljivo - re če Natalie. - Ja ću se složiti s odlukom ve ćine. Trebalo im je gotovo sat vremena da stignu do mjest a gdje je trebalo donijeti odluku. Jack zaustavi vozilo uz rub ceste. - Dakle, što ćemo, ljudi? - upita. Želio je biti posve siguran. - Natrag u Batu ili nastavljamo za Acalavong? - Mislim da bih više brinula kad bi pošao sam - re če Laurie. - Ja idem s tobom. 402 - Natalie? - upitno će Jack. - Nemoj dopustiti da na tebe utje ču ovi drugi lu ñaci. Što želiš? - Idem i ja - re če Natalie. - U redu - re če Jack. Ubaci mjenja č u brzinu i skrene lijevo prema Acalavongu. Siegfried ustane od stola sa šalicom kave u ruci i priñe pro-zoru s kojeg se pružao pogled na trg. Bio je zbunjen. Operacija je trajala ve ć šest godina i nikad nitko nije došao do ulaza i za htijevao da ga puste pro ći. Ljudi nisu iz zabave posje ćivali Ekvatorijalnu Gvineju. Siegfried otpije gutljaj kave i zapita se ima li ne ke veze iz-me ñu tog nenormalnog doga ñaja i dolaska Tavlora Cabota, izvrš-nog upravitelja GenSvsa. I je dno i drugo zbilo se neo čekivano, a oba su dogañaja podjednako nepoželjna jer je baš sada iskrsnuo veliki problem s bonobo projektom. Dok se ne riješi ta nesretna situacija, Siegfried nije u b lizini želio nepoželjne osobe, a u tu je kategoriju svrstavao i Cabota. Aurielo se pojavi na vratima i obavijesti ga da je stigao dr. Ravmond Lyons koji ga želi vidjeti. Siegfried zakoluta o čima. Ni Ravmonda nije želio u blizini. - Pošalji ga unutra - nevoljko će Siegfried. Ravmond u ñe u prostoriju, a izgledao je jednako preplanulo i zdravo kao uvijek. Siegfried mu je zavidio na aristokratskom dr-žanju i na činjenici da ima dvije zdrave ruke. - Jeste li pronašli Kevina Marshalla? - oštro će Ravmond. - Ne, nismo - odgovori Siegfried. Odmah se uvrijedi o zbog Ravmondova tona. - Koliko sam shvatio, nitko ga nije vidio ve ć četrdeset osam sati - re če Ravmond. - Želim da ga nañete! - Sjedni, doktore! - prasne Siegfried. Ravmond je oklijevao. Nije znao treba li se naljuti ti ili uplašiti zbog upraviteljeve iznenadne agresivnosti. - Rekao sam, sjedni! - ponovi Siegfried. 403

Raymond sjedne. Bijeli lovac sa svojim užasnim ožil jkom i mlohavom rukom mogao je ulijevati strah, pogotovo ovako okru-žen dokazima svog ubijanja. - Raščistimo nešto u vezi nare ñivanja - po čne Siegfried. - Ja ne primam zapovijedi od tebe. Za pravo, kad do ñeš ovamo kao gost, ti primaš zapovijedi od mene. Je li to jasno? Ravmond otvori usta kako bi se pobunio, ali se pred omisli. Znao je da Siegfried tehni čki ima pravo. - I dok razgovaramo ovako otvoreno - doda Siegfried - gdje je moj bonus? Dosad sam ga uvijek dobivao kad je pacijent od-lazio iz Zone i vra ćao se u Sjedinjene Države. - To je to čno - napeto će Ravmond. - Ali bilo je nepredvi- ñenih troškova. Uskoro će stići novac novih klijenata. Dobit ćeš bonus čim stignu uplate. - Nemoj misliti da me možeš vu ći za nos - upozori Siegfried. - Jasno da ne - promuca Ravmond. - Još jedna stvar - re če Siegfried. - Zar nema na čina da ubr-zaš Cabotov odlazak? Njegova nazo čnost u Cogu predstavlja problem. Ne možeš li se nekako p ozvati na potreba pacijenta? - Ne vidim kako - re če Ravmond. - Obaviješten je da paci-jent može putov ati. Što još mogu re ći? - Smisli nešto - re če Siegfried. - Pokušat ću - reče Ravmond. - U me ñuvremenu, molim te, prona ñi Kevina Marshalla. Njegov me nestanak zabrinjava. Bojim se da bi mogao u činiti nešto nepromišljeno. - Vjerujemo da je otišao na Coco Beach u Gabonu - r eče Siegfried. Udobrovoljila ga je odre ñena doza podložnosti u Ray-mondovu glasu. - Siguran si da nije otišao na otok? - upita Ravmon d. - Ne možemo biti posve sigurni - prizna Siegfried. - Ali ne vjerujemo. Čak i ako jest, ne bi se ondje zadržao. Dosad bi se ve ć vratio. Prošlo je četrdeset osam sati. Ravmond ustane i uzdahne. - Volio bih da se pojavi. Zabri-nutost zbog njega uništit će mi živce, pogotovo kad je i Tavlor 404 Cabot ovdje. To je samo još jedan u nizu problema š to su se po-javili u New Yorku, ugrozili program i uništavali mi život. - Nastavit ćemo potragu - obe ća Siegfried. Pokušao je govo-riti suosje ćajnim tonom, ali se zapravo pitao kako će Ravmond reagirati kad čuje da hvataju bonobe da bi ih mogli dovesti u Živo tinjski centar. Svi su drugi problemi postajali nevažni u u s-poredbi s činjenicom da se životinje me ñusobno ubijaju. - Pokušat ću smisliti nešto za Tavlora Cabota - re če Rav-mond i krene prema vratima. - Ako je mogu će, bio bih ti zahva-lan da me obavijestiš čim saznaš nešto o Kevinu Marshallu. - Svakako - spremno će Siegfried. Zadovoljno je gledao kako se malo čas ponosni lije čnik pokunjeno povla či. Baš kad se Rav-mond izgubio iz vida, Siegfried s e sjetio da je on iz New Yorka. Siegfried jurne prema vratima i ugleda Ravmonda kak o silazi stubama. - Doktore! - dovikne Siegfried s lažnim prizvukom p oštova-nja u glasu, Ravmond zastane i osvrne se preko ramena. - Poznaješ li slu čajno lije čnika po imenu Jack Stapleton? Krv se povukla iz Rav mondova lica. Siegfriedu nije promaknula ta reakcija. - Mislim da bi se tre-bao vratiti u moj ured - re če upravitelj. Siegfried zatvori vrata za Ravmondom, a on je odmah želio znati kako se, za ime svijeta, uop će pojavilo ime Jacka Staple-tona. Siegfried zaobi ñe pisaći stol i sjedne. Pokaže Ravmondu neka i on sjedne. Siegfried nije bio sretan. Pomislio je da bi o neo če-kivanom posjetu nepoznatih lije čnika mogao obavijestiti Tavlora Cabota. Nije se ni sjetio da bi o tome mogao razgovarati s Rav-mondom. - Malo prije tvog dolaska primio sam neobi čan poziv iz stra-žarnice - re če Siegfried. - Marokanski mi je stražar rekao da se tamo nalazi kombi pun ljudi koji bi željeli posjetiti naš gradi ć. Ranije nikad nismo imali neželjene posjetitelje. Kombijem je upr avljao dr. Jack Stapleton iz New Yorka. 405 Kavmond obrise znoj sto mu je izbio po čelu. Zatim objema rukama istodobno pro ñe kroz kosu. Stalno je sam sebi govorio da se ovo ne može doga ñati jer se Vinnie Dominick trebao po-brinuti za Jacka Stapletona i Laurie Montgomerv. Ravmond nije nazvao i raspitao se što se dogodilo s to dvoje; zapravo nije želio znati pojedinosti. Za dva deset tisu ća dolara ne bi se trebao opte-re ćivati pojedinostima, ili je barem tako mislio. Ako bi ga netko na to prisilio, zacijelo bi zaklju čio da Jack Stapleton i Laurie Montgomerv sad ve ć plutaju negdje u Atlantskom oceanu. - Tvoja me reakcija na ovo po činje zabrinjavati - re če Sieg-fried. - Nisi dopustio da Stapleton i njegovi prijatelju u ñu? - upita Ravmond. - Ne, naravno da nisam - re če Siegfried.

- Možda si trebao - re če Ravmond. - Tada bismo se mogli pobrinuti za njih. Jack Stapleton predstavlja jako veliku opasnost za program. Želim reći, postoji li u Zoni neki na čin da se po-brinemo za takve ljude? - Postoji - re če Siegfried. - Jednostavno ih predamo ekvato-gvinej skom ministru pravosu ña ili ministru obrane, zajedno s po-ve ćim bonusom. Kažnjavanje je diskretno i vrlo brzo. V lada se svim silama trudi da ništa ne ugrozi gusku koja nosi zla tna jaja. Moramo samo re ći da predstavljaju ozbiljnu prijetnju za GenSvsove operacije. - U tom slu čaju, mislim da bi im trebao odobriti ulaz ako ponov no do ñu - reče Ravmond. - Možda bi mi trebao re ći zašto - re če Siegfried. - Sjećaš li se Carla Franconija? - upita Ravmond. - Pacijenta Carla Franconija? Ravmond kimne. - Naravno - re če Siegfried. - Pa, sve je krenulo od njega - re če Ravmond i po čne svoju kompliciranu pri ču. 406 - Misliš li da je siguran? - upita Laurie. Promatra la je golemi kanu napravljen od izdubljenog debla s a slamnatim svodom koji je bio dopola izvu čen na plažu. Na stražnjoj se strani nalazio veliki, stari, vanjski motor. Puštao je gorivo što se vidjelo po t alogu oko krme koji se prelijevao u svim duginim bojama. - Navodno dvaput dnevno ide do Gabona - re če Jack. - To je dalje nego Cogo. - Koliko si morao platiti? - upita Natalie. Jacku j e trebalo pola sata pregovaranja dok nije dobio čamac. - Malo više no što sam o čekivao - re če Jack. - O čito su neki ljudi prije dva dana unajmili čamac i otad ih više nisu vidjeli. - Bojim se da je taj doga ñaj povisio cijenu iznajmljivanja. - Više ili manje od stotke? - upita Warren. Ni on n ije bio impresioniran izgledom plovila. - Jer ako s i dao više od stotke, prešli su te. - Pa, nemojmo se sada igrati rije čima - reče Jack. - Zapravo, vrijeme je da po ñemo, osim ako ne želite odustati. Uslijedio je trenutak tišine dok su se me ñusobno pogledavali. - Nisam baš neki pliva č - prizna Warren. - Uvjeravam te da se ne kanimo kupati - re če Jack. - U redu - re če Warren. - Idemo. - Vas dvije se slažete? - upita Jack. Laurie i Natalie kimnuše glavama, ali bez puno oduš evljenja. U tom ih je trenutku podnevno sunce iscrpljivalo. Iako su se na-lazili na obali estuari ja, nije bilo ni daška vjetra. Žene su se smjestile na krmi kako bi se lakše podig ao pra-mac, a Jack i Warren gurnuli su teški čamac s obale i jedan za drugim sko čili unutra. Svi su pomagali veslati dok se od obale nisu udaljili petnaestak metara. Jack se po čeo baviti motorom tako da je stiskao malenu ru čnu pumpu pričvršćenu na crvenom spremniku za gorivo. Kao dijete je n a Srednjem istoku imao ča-mac pa je stekao puno iskustva u rukovanju vanjskim motorom. - Ovaj je kanu puno stabilniji nego što izgleda - r eče Laurie. Čak i dok se Jack kretao po krmi, čamac se jedva zaljuljao. 407 - I uop će ne propušta vodu - doda Natalie. - To je bila moj a najveća briga. Warren je šutio. Čvrsto se držao za rub čamca. Jack se iznenadio kad se nakon samo dva potezanja k onopca motor upalio. Trenutak kasnije ve ć su bili na putu prema istoku. Nakon teške sparine godi o im je povjetarac. Vožnja do Acalavonga trajala je kra će no što su o čekivali, iako je cesta bila puno lošija nego ona za Cogo. Nije bilo nikak-vog prometa, osim ponekog put nicima pretrpanog kombija što je vozio na sjever. Čak se i na prostoru za prtljagu na krovu vozila nal azilo po dvoje ili troje ljudi koji su se grčevito držali. Acalavong je izmamio osmijeh na sva čije lice. Na zemljovidu je ozna čen kao grad, ali se pokazalo da se sastoji samo od neko-liko neuglednih betonskih p rodavaonica, barova i dva-tri hotela. Postojala je policijska postaja, a nekoliko se muškaraca u prlja vim odorama izležavalo po stolicama od pletera u hladovini trijema. Promatrali su Jacka i ostale pog ledima nezainteresiranog prezira dok je kombi onuda prolazio. Iako im je grad izgledao komi čno raskalašen i pokriven sme- ćem, ipak su uspjeli na ći nešto za jelo i piće, kao i unajmiti ča-mac. Pomalo su nelagodno parkirali kombi ispred p olicijske po-staje nadaju ći se da će ga naći na povratku.

- Što misliš, koliko će nam trebati? - vikne Laurie kako bi nadglasala bu ku motora. Bio je posebno glasan jer mu je nedo-stajao dio metalnog pokrova. - Jedan sat - dovikne joj Jack. - Ali vlasnik čamca rekao mi je da ćemo sti ći za dvadesetak minuta. Čini se da se nalazi od-mah iza onog rta ravno ispre d nas. U tom su trenutku presijecali uš će Rio Congue široko tri ki-lometra. Džunglom prekri vene obale slabo su se vidjele zbog iz-maglice. Olujni oblaci visjeli su nad njima; dvije su oluje bjesnile dok s u se vozili kombijem. - Nadam se da nas ovdje ne će uhvatiti pljusak - re če Natalie. No majka priroda ignorirala je njezinu želju. Za manje od pet minuta kiša je tako pljuštal a da su goleme kapi prskale rije čnu 408 vodu u čamac. Jack smanji brzinu motora i pridruži se ostal ima pod slamnatim nadsvo ñem. Svi su se ugodno iznenadili jer se uop će nisu smo čili. Čim su zaobišli rt, ugledali su Cogov gat. Konstruir an od drvene grade bio je neusporedivo bolji od trošnih gatova u Aca-lavongu. Kad su se približili, vidjeli su da postoji i plovni dok. Prvi pogled na Cogo sve je impresionirao. Za razlik u od za-puštenih i neplanski izgra ñenih ku ća ravnih krovova kakve su vi-djeli u Bati i Acalavong u, Cogo se sastojao od privla čnih, crije-pom pokrivenih, obijeljenih gra ñevina koje su odražavale bogati kolonijalni utjecaj . S lijeve strane i gotovo sakrivena džunglom nalazila se moderna elektri čna centrala. Vidjelo se da je tamo samo po pretjerano visokom dimnjaku. Jack je sasvim smanjio brzinu kad su se približili gradi ću kako bi mogli lakše razgovarati. Uz gat je bilo privezano nekoliko piroga sli čnih njihovoj, ali su u ovim drugima bile ribarske m reže. - Drago mi je da ima još čamaca - reče Jack. - Bojao sam se da će se naš kanu isticati na kilometre. - Misliš li da je ona velika moderna zgrada bolnica ? - upita Laurie i pokaže prstom. Jack pogleda u smjeru u kojem je pokazivala. - Da, barem prema onome što je Arturo rekao, a on bi trebao znati. On je bio ovdje s jednom od prvih gra ñevinarskih ekipa. - Pretpostavljam da je to naše odredište - re če Laurie. - Vjerojatno - re če Jack. - Barem za po četak. Arturo je re-kao da je Životinjski centar nek oliko kilometara dalje u džungli. Možda na ñemo način da i onamo dospijemo. - Gradić je veći no što sam o čekivao - primijeti Warren. - Rekli su mi da je to napušteni španjolski kolonij alni gradi ć - objasni Jack. - Nije cijeli obnovljen, ali odavde doista izgleda kao da jest. - Sto su Španjolci ovdje radili? - upita Natalie. - Nema ni- čega osim džungle. 409 - Uzgajali su kavu i kakao - odgovori Jack. - Tako sam ba-rem ja shvatio. Jasno, nemam pojma gdje su to uzgajali. - Opa, vidim vojnika - re če Laurie. - I ja ga vidim - re če Jack. Pogledom je pretraživao luku dok su se prib ližavali. Vojnik je na sebi imao istu kamuflažnu odoru i crve nu beretu kao i oni na rampi. Besciljno je šetkao poplo čanim trgom u dnu gata, s automatskom puškom preba čenom preko ramena. - Znači li to da prelazimo na plan C? - šaljivim tonom up ita Warren. - Još ne - re če Jack. - O čito je ovdje kako bi sprije čio iskr-cavanje nepoželjnih osoba na gatu. Ali pogledajte onu kr čmu na plaži. Ako uspijemo u ći onamo, svladali smo zapreku. - Ne možemo jednostavno izvu ći kanu na plažu - re če Lau-rie. - On bi i to vidio. - Pogledajte kako je visok gat - re če Jack. - Kako bi bilo da po ñemo ispod, ondje izvu čemo kanu na pijesak, a zatim pješice odemo do kr čme? Sto mislite? - Zvuči dobro - re če Warren. - Ali ovaj čamac neće stati is-pod gata, ni slu čajno. Jack ustane i pode do jedne od sipki na kojima je s tajao sla-mnati krov. Bila je zataknuta u rupu na rubu čamca. Uhvati je s obje ruke i povu če prema gore. - Kako zgodno! - re če. - Ovaj se kanu može promijeniti. Uskoro su izvukli sve šipke, a slamnati krov pretvo ren je u hrpu gran čica i suhog liš ća. Rasporedili su je duž obje strane čamca i gurnuli ispod klupica. - Vlasnik ne će biti baš sretan zbog ovoga - primijeti Natalie. J ack okrene čamac tako da ih je gat štitio od pogleda s trga. Ugasio je motor u trenutku kad su zašli u sjenu gat a. Hvataju ći se za debla povukli su čamac prema obali, ali su morali paziti da ne udare glavama o p rekrižene grede. Čamac zagrebe po pjeskovitom dijelu obale i zaustavi se. 410

- Zasad je dobro - zaklju či Jack. Rekao je ženama i Warrenu neka iza ñu. Tada je Warren po čeo vu ći, a Jack veslati pa su iz-vukli čamac visoko na plažu. Jack je pokazao prema kamenom zidu što se okomito p ružao do po četka gata i nestajao u pijesku plaže. - Držimo se zida. Kad ga nestane, kre ćemo prema kr čmi. Nekoliko minuta kasnije našli su se u kr čmi. Vojnik uop će nije obra ćao pozornost na njih. Ili ih nije vidio, ili ga nije bilo briga. Krčma je bila prazna, ako se izuzme crnac koji je pola ko sjec-kao limun. Jack je pokazao prema stolicama i predložio pi će ko-jim će proslaviti uspjeh. Svi su se rado složili. U kanu u je bilo toplo, pogotovo nakon što su skinuli slamnati krov. Barmen im je odmah prišao. Imao je plo čicu s imenom na kojoj je pisalo Saturnino. Bio je v eseo čovjek, što se kosilo s nje-govim imenom. Nosio je š arenu košulju i malenu okruglu kapu sli čnu onoj što ju je imao Arturo kad je prethodnog poslijepodneva došao po njih u zra čnu luku. Slijede ći Natalien primjer svi su uzeli coca-colu s kriškom li-muna. - Danas nema puno posla - Jack se obrati Saturninu. - Nema do iza pet - re če barmen. - Tada imamo puno po-sla. - Mi smo ovdje novi - re če Jack. - Kojim novcem ćemo pla-titi? - Možete potpisati. Jack pogleda Laurie, a ona odmahne glavom. - Radije bismo platili - re če. - Može li dolarima? - Kako ho ćete - reče Saturnino. - Dolari ili franci. Svejedno je. - Gdje je bolnica? - upita Jack. Saturnino pokaže preko ramena. - Ulicom do glavnog trga. To je zgrada s lijeve strane. - Što rade tamo? - upita Jack. 411 Saturnino pogleda Jacka kao da je poludio. - Brinu se za ljude. - Dolaze li ljudi iz Amerike samo da bi išli u tu b olnicu? -upita Jack. Saturnino slegne ramenima. - To ne znam - odgovori. Uzme nov čanice što ih je Jack stavio na šank i okrene se prema bla-gajni. - Zgodan pokušaj - šapne Laurie. - Bilo bi previše lako. Osvježeni hladnim pi ćem izašli su na sunce. Prošli su na pet-naestak met ara od vojnika koji ih je i dalje ignorirao. Nakon kratke šetnje po vreloj popl očenoj ulici stigli su do malene zelene površine okružene ku ćama što su podsje ćale na plantažerske do-move. - Podsje ća me na Karipske otoke - re če Laurie. Pet minuta kasnije stigli su na gradski trg okružen drvore-dom. Skupina vojnika ispred Gradske vijećnice, dijagonalno od mjesta na kojem su stajali, po kvarila je ina če idili čni prizor. - Opa - izusti Jack. - Tu je cijeli bataljun. - Učinilo mi se da si rekao kako u gradi ću neće biti vojnika jer ih imaju u stražarnici - primije ti Laurie. - Pokazalo se da nemam pravo - prizna Jack. - Ali n ema po-trebe da po ñemo onamo i najavimo se. Točno pred nama je bol-ni čko-laboratorijski kompleks. S mjesta na kojem su stajali činilo se da zgrada zauzima ve ći dio bloka. Jedan je ulaz gledao na trg, ali postojao je još jedan, iz sporedne ulice s njih ove lijeve strane. Kako se ne bi našli u vido-krugu vojnika, pošli su do pokrajnjeg ulaza. - Što ćeš reći ako nas budu ispitivali? - pomalo zabrinuto upita Laurie. - A kad u ñemo u bolnicu, znaš da će nas nešto pi-tati. - Improvizirat ću - odgovori Jack. Otvori vrata i uz ki ćeni naklon propusti svoje prijatelje unutra. Laurie pogleda Natalie i Warrena te zakoluta o čima. Jack je barem znao biti šarmantan čak i kad je ljudima razdraživao živce. 412 Po ulasku u zgradu, svi su zadrhtali od ushi ćenja. Nikad im se klimatizirane prostorije nisu činile tako ugodnima. Prostorija u kojoj su se našli izgle dala je kao foaje, sa sagovima od zida do zida, naslonja čima i kau čima. Velika polica za knjige pokrivala je jedan cij eli zid. Na dijelu polica bila je ukoso izložena impre-sivna zbirka časopisa, od Titnea do National Geographica. U pro-s toriji je sjedilo pet ili šest ljudi, a svi su nešto čitali. Na stražnjem se zidu nalazio otvor u visini struka, pokriven pomi čnim staklenim plo čama. Iza stakla je za stolom sjedila crn-kinja u plavoj odori. S de sne strane otvora nalazilo se nekoliko dizala. - Mogu li svi ovi ljudi biti pacijenti? - upita Lau rie. - Dobro pitanje - re če Jack. - Ne vjerujem. Svi izgledaju pre-više zdrav o i previše opušteno. Porazgovarajmo s tajnicom, ili što ve ć ona jest.

Warren i Natalie nisu se ugodno osje ćali u bolni čkom okru-ženju. Šutke su slijedili Jacka i Laurie. Jack tiho pokuca po staklu. Žena podigne pogled sa svog po-sla i gurne staklenu pregradu. - Oprostite - re če. - Nisam vidjela da ste stigli. Jeste li se došli prijaviti? - Ne - reče Jack. - Sve moje tjelesne funkcije zasad su u red u. - Oprostite? - za čudi se žena. - Došli smo pogledati bolnicu, a ne koristiti njezi ne usluge -re če Jack. - Mi smo lije čnici. - Ovo nije bolnica - re če žena. - Ovo je Kona čište. Možete iza ći i u ći na prednji ulaz, ili po ći hodnikom s vaše desne strane. Bolnica je iza dvostrukih vrat iju. - Hvala vam - re če Jack. - Nema na čemu - izusti žena. Nagnula se naprijed i gledala ka ko Jack i ostali nestaju iza ugla. Žena se zbunjeno vrati na svoje mjesto i podigne telefon sku slušalicu. 413 Jack je poveo ostale kroz dvostruka vrata. Odmah su se našli u poznatijem okruženju. Podovi su bili od vinila, a zidovi obojeni smiruju ćom zelenom bojom. Osje ćao se blagi miris antiseptika. - Ovo je ve ć bolje - primijeti Jack. Ušli su u prostoriju čiji su prozori gledali na trg. Izme ñu pro-zora nalazila su se velika dvokrilna vrata, što je bio izlaz na trg. Bilo je nekoliko kau ča i naslonja ča na tu i tamo raspore ñenim sagovima, ali je sve to bilo daleko od foajea u kojeg su najprije uš li. No kao i u foajeu, i ovdje je postojao šalter z a informacije zašti ćen staklom. Jack ponovno pokuca na staklo. Druga je žena gurnul a sta-klenu pregradu. I ona je bila podjednako ljubazna. - Imamo jedno pitanje - re če Jack. - Mi smo lije čnici i željeli bismo znati nalazi li se trenutno u bolnici neki pacijent s trans-plantacijom? - Da, naravno, imamo jednoga - odgovori žena sa zbu njenim izrazom lica. - Horace Winchester. On je u sobi 302 i uskoro ćemo ga otpustiti. - Kako zgodno - primijeti Jack. - Koji mu je organ trans-plantiran? - Jetra - re če žena. - Jeste li svi vi iz Pittsburgha? - Ne, mi smo dio njujorške grupe. - Shvaćam - reče žena iako se po izrazu njezina lica vidjelo da uo pće ne shva ća. - Hvala vam - re če Jack ženi i povede svoju grupu prema dizalima s d esne strane. - Konačno nam se osmjehnula sre ća - uzbuñeno će Jack. - Ovo će nam olakšati posao. Možda treba samo pogledati kar-ton. - Kao da će to biti lako - primijeti Laurie. - Točno - izusti Jack nakon trenutka razmišljanja. - Mož da bismo jednostavno trebali svratiti do Horacea i sve saznati iz prve ruke. - Hej, čovječe - reče Warren i povu če Jacka za ruku. 414 - Možda bismo Natalie i ja trebali ovdje pri čekati. Nismo navikli boraviti u bolnici, znaš što g ovorim? - Pretpostavljam - nevoljko će Jack. - Ali nekako mislim da je važno da se držim o zajedno za slu čaj da moramo klisnuti do kanua prije no što bismo željeli . Znaš što govorim? Warren kinine, a Jack pritisne pozivno puce dizala. Cameron Mclvers bio je naviknut na lažne uzbune. Na kraju krajeva, u ve ćini slu čajeva kad su pozivali njega ili Ured sigurno-sti, rije č je bila o lažnoj uzbuni. Stoga uop će nije bio zabrinut kad je ušao u Kona čište. No njegov je posao bio provjeravanje svih pot encijalnih problema. Dok je prilazio šalteru za informacije, Cameron je primijetio da u foajeu vlada mir kao i obi čno. Spokojni prizor u čvrstio ga je u pretpostavci da je rije č o nepotrebnom pozivu. Cameron pokuca na staklo. - Gospo ñice Williams - re če Cameron i dotakne obod šešira u nekoj vrsti pozdr ava. Cameron i drugi djelatnici sigurnosti no-sili su kaki odore i šešir e kad su bili na dužnosti. Imali su još i kožnati p ojas te pasicu preko ramena. Beretta u futroli bila je p ri-čvršćena na desnoj strani pojasa, a ru čni primopredajnik na lije-voj. - Pošli su onuda - uzbu ñeno će Corrina Williams. Podigla se sa stolice kako bi p okazala prema uglu. - Smirite se - blago će Cameron. - O kome zapravo govo-rite? - Nisu se predstavili - re če Corrina. - Bilo ih je četvero. Samo je jedan govorio. Rekao je da je lije čnik. - Hmmm - izusti Cameron. - I nikad ih ranije niste vidjeli? - Nikad - tjeskobno će Corrina. - Iznenadili su me. Mislila sam da bi tr ebali odsjesti u Kona čištu jer su jučer stigli neki ljudi. No rekli su da su došli pogle dati bolnicu. Kad sam im re-kla kako će onamo stići, odmah su otišli.

- Jesu li bili bijeli ili crni? - upita Cameron. Mo žda ovo ipak ne će biti tipi čna lažna uzbuna. 415 - Pola i pola - odgovori Corrina. - Dvoje crnaca i dvoje bi-jelaca. Ali sam po njihovoj odje ći vidjela da su svi Amerikanci. - Shvaćam - reče Cameron, pogladi se po bradi i razmisli o malo vj erojatnoj mogu ćnosti da su neki od ameri čkih djelatnika Zone došli u Kona čište i rekli da žele vidjeti bolnicu. - Onaj koji je govorio tako ñer je rekao nešto o tome da su njegove tjelesne fun kcije u redu - nastavi Corrina. - Nisam znala kako bih reagirala. - Hmmm - ponovi Cameron. - Smijem li se poslužiti v ašim telefonom? - Svakako - re če Corrina. Povu če telefon iz kuta svog stola i okrene ga prema Came ronu. Cameron utipka broj izravne upraviteljeve linije. S iegfried se odmah javio. - Nalazim se u Kona čištu - objasni Cameron. - Držim da bih te trebao up oznati s neobi čnim dogañajem. Četiri strana li-je čnika obratila su se gospo ñici Williams sa željom da obi ñu bol-nicu. Siegfriedov odgovor bila je bijesna tirada zbog koj e je Came-ron morao odmaknuti slušalicu od uha. Čak je i Corrina ustu-knula. Cameron vrati slušalicu službenici. Nije čuo svaku Siegfrie-dovu psovku, ali je zna čenje bilo jasno. Cameron je odmah tre-bao pozvati poja čanje i zadržati strane lije čnike. Cameron je istodobno otkop čao futrole pištolja i radija. Izvu-kao je radio i o daslao hitan poziv u bazu dok je žurio prema bol-nici. Pokazalo se da se soba 302 nalazi u prednjem dijelu zgrade s lijepim pogledom na trg. Jack i ostali su bez poteško ća našli sobu. Nitko ih nije zaustavio. Zapravo, nis u vidjeli ni žive duše na putu od dizala do otvorenih vratiju sobe. Jack je pokucao, ali je bilo o čito da je soba u tom trenutku prazna, iako je puno dokaza govorilo o tome da unutra netko boravi. Na televizoru s ugra ñenim videorekorderom prikazivao 416 se stan mm l-"aula lewmana. .Bolni čki je krevet dio pomaio ne-uredan. Otvoreni, napola spakirani kov čeg stajao je na stoli ću. Zagonetka je riješena kad je Laurie čula zvuk tuša iza zatvo-renih vratiju kupaonice. Kad je voda prestala te ći, Jack je pokucao, ali se Horace Winchester pojavi o tek nakon deset minuta. Pacijent je bio srednjih pedesetih godina i prili čno korpulen-tan. No djelovao je zadovoljno i zdravo . Stegnuo je pojas svog ku ćnog ogrta ča i prišao naslonja ču kraj kreveta. Sjeo je i zado-voljno uzdahnuo. - Kojim povodom? - upita i nasmiješi se svojim posj etite-ljima. - Ovoliko društva nisam imao otkako sam stigao ovamo. - Kako se osje ćate? - upita Jack. Pograbio je stolicu ravna naslon a i sjeo to čno ispred Horacea. Warren i Natalie zadržali su se odmah ispred vratij u. Nisu željeli u ći u sobu. Laurie je pri-šla prozoru. Nakon što je vidjela grupu vojnika, postajala je sv e zabrinutija. Željela je što više skratiti posjet i vratiti se do čamca. - Osjećam se sjajno - re če Horace. - To je pravo čudo. Sti-gao sam ovamo s jednom nogom u grobu, žut poput kanarinca. Pogledajte me sada! Spreman sa m za trideset šest rupa golfa na jednom od mojih imanja. Hej, svi ste vi ljudi pozvani na bilo koje od mojih odmarališta na neograni čeno vrijeme, a sve na naš ra- čun. Volite li skijati? - Ja volim - re če Jack. - Ali radije bih razgovarao o vašem slu čaju. Koliko sam shvatio, ovdje su vam transplantirali jetru. Želio bih znati odakle je do šla jetra? Polusmiješak je naborao Horaceovo lice dok je kraji čkom oka promatrao Jacka. - Je li ovo neki test? - upita. - Jer ako jest, nije potreban. Ne ću nikome ništa re ći. Beskrajno sam zahvalan. Za-pravo, dat ću da se napravi još jedan dvojnik čim budem mogao. - Sto to čno mislite kad kažete dvojnik? - upita Jack. - Jeste li vi ljudi iz Pittsburgha? - upita Horace. Pogleda prema Laurie. - Ne, mi smo dio njujorške ekipe - re če Jack. - I fascinirani smo vašim slu čajem. Drago nam je da se tako dobro oporavljate, 417 a aosn smo nesio naucm. - jacK se nasmiješi i rasin ruKe. - rre-tvorili smo se u uši. Zašto ne po čnete od po četka? - Mislite, kako sam se razbolio? - upita Horace. Bi lo je o čito da je zbunjen. - Ne, kako ste sredili da u Africi obavite transpla ntaciju -re če Jack. - I želio bih znati o kakvom je dvojniku rije č. Jeste li kojim slu čajem dobili jetru od neke vrste čovjekolikog maj-muna?

Horace se nervozno nasmije i odmahne glavom. - Sto se ov-dje doga ña? - upita. Ponovno pogleda Laurie, a potom Natalie i Warrena koji su još uvije k stajali na vratima. - Opa! - odjednom izusti Laurie. Zurila je kroz pro zor. - Gomila vojnika tr či preko trga u ovom pravcu. Warren hitro prije ñe preko sobe i pogleda van. - Sranje, čo-vječe. Misle ozbiljno! Jack ustane, ispruži ruke i pograbi Horacea za rame na. Pri-makne svoje lice pacijentovu. - Doista ćete me razo čarati ako mi ne odgovorite na pitanja, a ja činim svakojake gluposti kad sam razo čaran. Kakva je to životinja bila, čimpanza? - Dolaze u bolnicu - vikne Warren. - I svi imaju AK -47. - Hajde! -Jack će Horaceu lagano ga prodrmavši. - Pri čajte mi. Je li rije č o čimpanzi? - Jack poja ča svoj stisak na čovjekovim ramenima. - Bio je bonobo - zacvili Horace. Bio je užasnut. - Je li to vrsta čovjekolikog majmuna? - upita Jack. - Da - procijedi Horace. - Idemo, čovječe! - vikne Warren. Ve ć je bio na vratima. - Moramo svoje guzice izvu ći odavde. - I što ste mislili kad ste rekli dvojnik? - upita Jack. Laurie zgrabi Jacka za ruku. - Nema više vrem ena. Vojnici će začas sti ći ovamo. Jack nevoljko oslobodi Horacea i pusti da ga odvuku k vra-tima. - Prokletstvo, bio sam tako blizu - požali se. 418 Warren im je mahnito domahivao neka slijede njega i Natalie glavnim hodnikom prema stražnjem dijelu zgrade, ali su se tada otvorila vrata dizala . Izašao je Cameron s Berrettom u ruci. - Stanite! - vikne Cameron čim je ugledao nepoznate ljude. Uhvatio je pištolj o bjema rukama i uperio ga prema Warrenu i Natalie. Zatim ga je okrenuo i u perio prema Jacku i Laurie. Ca-meronov problem bio je taj da su se njegovi neprijatelji nalazili s vaki s jedne strane. Kad je gledao jedan par, nije mogao vidjeti drugi. - Stavite ruke na glave - naredi Cameron. Pomaknuo je cijev pištolja. Svi su ga poslušali, ali kad god bi Cameron okrenuo pištolj prema Jacku i Laurie, Warren bi koraknuo prema njemu. - Nikome se ništa ne će dogoditi - re če Cameron i ponovno okrene pištolj prema Warrenu. Warren mu se dovoljno približio te je brzinom munje izbacio nogu i tresnuo Camerona po rukama. Pištolj se odbio od stropa. Prije nego je Cameron uspio reagirati na nestanak s vog pišto-lja, Warren je ve ć bio uz njega. Dvaput ga je udario, jednom u trbuh, a drugi put u vrh nos a. Cameron se bez rije či skljokao na pod. - Drago mi je da si u ovoj igri u mojoj ekipi - re če Jack. - Moramo se vratiti do čamca! - prasne Warren. - Spreman sam prihvatiti pametan prijedlog - re če Jack. Cameron zastenje i okrene se na trbuh. Warren pogleda na obje strane hodnika. Prije nekoli ko mi-nuta mislio je da bi trebalo tr čati glavnim hodnikom prema straž-njem dijelu, ali to više nije bilo razumno. Negdje na sredini hod-nika ugledao je medicinske sestre koje su se okupljale i pokazi- vale prema njemu. Nasup"rot dizalima nalazio se znak u obliku strelic e što je po-kazivao niz hodnik iza Horaceove sobe. Na njemu je pisalo: OR. Svjestan da nemaju puno vremena za odlu čivanje, Warren pokaže u smjeru strelice. - Onamo! - vikne. - U operacijsku dvoranu? - za čudi se Jack. - Zašto? 419 - Jer to ne će očekivati - re če Warren. Pograbi zabezeknutu Natalie za ruku i pov uče je u trk. Jack i Laurie po ñu za njima. Prošli su kraj Horaceove sobe, ali se d ebeljuškasti čovjek zaklju čao u kupaonicu. Operacijski blok bio je odijeljen od ostalog dijela bolnice uo-bi čajenim pomi čnim vratima. Warren naleti na njih i pro ñe po-put ragbijaša. Jack i Laurie bili su mu za pet ama. Nisu se odvijale nikakve operacije, a nije bilo ni pacijenata u šok sobi. Čak ni svjetla nisu bila upaljena, osim onih u spremištu otprilike na polovi ci hodnika. Vrata spremišta bila su odškrinuta te se kroz njih prosipala blaga svjetlost. Začuvši bat koraka po hodniku, iz spremišta se pojavil a jedna žena. Imala je na sebi kirurško odijelo i kapu za jednokratnu uporabu. Zadržala je dah kad je vidjela kako četvero ljudi juri prema njoj.

- Hej, ne možete ovamo u ći u civilnoj odje ći - viknula je čim se oporavila od po četnog šoka. No Warren i ostali ve ć su prošli dalje. Zbunjeno je gledala kako uljezi t rče hodnikom i nestaju kroz vrata što su vodila u laboratorij. Vratila se u spremište i pošla prema zidnom telefon u. Warren se zaustavio na mjestu gdje su hodnici oblik ovali slovo T. Pogledao je u oba smjera. U dnu lijevog kraka hodnika nalazilo se crveno svjetlo št o je ozna čavalo aparat za požarnu uz-bunu. Iza toga bio je znak za izlaz. - Stani! - vikne Jack kad se Warren spremao potr čati prema vratima iza kojih je o čekivao stubište. - Što je, čovječe? - tjeskobno upita Warren. - Ovo sli či laboratoriju - re če Jack. Pristupi ostakljenim vra-tima i virne unutr a. Odmah ga se dojmilo ono što je vidio. Iako su se nalazili usred Afrike, to je bio najmoderniji laboratorij što ga je ikad vidio. Svaki dio opreme izgledao je posve nov. - Ma daj! - obrecne se Laurie. - Nema vremena za za dovo-ljavanje znatiželje. Moramo iza ći odavde. - Istina je, čovječe - reče Warren. - Pogotovo nakon što sam tresnuo onog tip a iz sigurnosti, moramo nestati. 420 - Vi idite - odsutno će Jack. - Naći ćemo se kod čamca. Warren, Laurie i Natalie razmijene zabrinute poglede. Jack pritisne kvaku. Vrata nisu bila zaklj učana. Otvori ih i uñe. - O, zaboga - uzdahne Laurie. Jack ju je znao tako iznervi-rati. Jedno je bilo ne voditi brigu o vlast itoj sigurnosti, ali je sa-svim nešto drugo ugrožavati o stale. - Ovo će mjesto uskoro vrvjeti od tipova iz sigurnosti i v oj-nika - re če Warren. - Znam - reče Laurie. - Vas dvoje po ñite. Nagovorit ću ga da do ñe čim budem mogla. - Ne mogu vas ostaviti - re če Warren. - Misli na Natalie - podsjeti ga Laurie. - Glupost - usprotivi se Natalie. - Nisam nikakva s laba žena. Zajedno smo u ovome. - Vas dvije idite unutra i pokušajte urazumiti onog čovjeka -re če Warren. - Ja idem do kraja hodnika pa ću povu ći ru čicu za požarnu uzbunu. - Zašto, za ime svijeta? - upita Laurie. - To je stari trik što sam ga nau čio kao tinejdžer - objasni Warren. - Kad god se na ñeš u nevoljama, izazovi što ve ći kaos možeš. To ti daje priliku za bijeg. - Vjerujem ti na rije č - reče Laurie. Kretnjom pozove Natalie i u ñe u laboratorij. Našle su Jacka zaokupljena ugodnim razgovorom s lab orato-rijskom tehni čarkom u dugom bijelom ogrta ču. To je bila crve-nokosa žena prijazna smiješka s pjegicama po licu. Jack ju je ve ć uspio nasmijati. - Oprostite! - izusti Laurie s mukom kontroliraju ći glas. - Jack, moramo po ći. - Laurie, upoznaj Rolandu Phieffer - re če Jack. - Ona je podrijetlom iz Heidelberga u Njema čkoj. - Jack! - procijedi Laurie kroz stisnute zube. - Rolanda mi je ispri čala nešto vrlo zanimljivo - re če Jack. 421 - Ona i njezini kolege rade na genima za antigene h istološke kompatibilnosti. Prebacuju ih s odreñenog kromosoma u jednoj stanici na isto mjesto isto g kromosoma u drugoj stanici. Natalie je u me ñuvremenu prišla velikom prozoru okrenutom prema trg u, a sad se žurno vratila do njih. - Situacija se pogor-šava. Stiglo je vozilo p uno onih Arapa u crnim odijelima. U tom se trenutku oglasio požarni alarm u zgradi. S astojao se od tri isprekidana niza prodornih zvukova roga, a potom se za- čuo glas: - Vatra u laboratoriju! Molimo da odmah po ñete do stubišta za evakuaciju! Nemojte se služiti dizalima! - O, moj Bože! - izusti Rolanda. Hitro se osvrne ok o sebe da vidi što bi trebala ponijeti sa sobom. Laurie pograbi Jacka za ruke i strese ga. - Jack, b udi ra-zuman! Moramo iza ći odavde. - Shvatio sam - izgovori Jack uz iskrivljeni smiješ ak. - Baš me briga! - obrecne se Laurie. - Do ñi! Izjurili su na hodnik. Pojavili su se i drugi ljudi . Svi su djelo-vali zbunjeno dok su pogledavali na sve strane. Neki su njušili zrak. Čuo se uzbu ñeni razgovor. Mnogi su sa sobom nosili svoje prijen osne kompjutore. Bez jurnjave svi su se zajedno zaputili prema stubi štu. Jack, Laurie i Natalie stigli su do Warrena ko ji je pridržavao vrata. Us-pio je na ći i bijele ogrta če te ih je svima razdijelio. Svi su ih na-vukli pre ko svoje odje će. Nažalost, oni su jedini nosili kratke hla če.

- Stvorili su neku vrstu himera s tim čovjekolikim majmu-nima koje zovu bonobima - uzbu ñeno će Jack. - To je objašnje-nje. Nije ni čudo da su rezultati DNA ispitivanja bili onako za-j ebani. - O čemu on to sad trabunja? - razdraženo će Warren. - Ne pitaj - re če Laurie. - To će ga samo ohrabriti. - Čija je ideja bila da se pokrene požarni alarm? - up ita Jack. - Briljantno. - Warrenova - re če Laurie. - Barem se netko me ñu nama služi mozgom. 422 Stubište je izlazilo na parkiralište sa sjeverne st rane. Ljudi su se motali naokolo, promatrali zgradu i razgovarali u manjim gru-picama. Bilo je strahovito vru će jer je sunce bilo visoko na nebu, a parkiralište asfaltirano. Sa sjeveroistoka se pribl ižavao zvuk va-trogasne sirene. - Sto ćemo sada? - upita Laurie. - Sretna sam što smo stig li ovako daleko. Nisam vjerovala da će biti tako lako iza ći iz zgrade. - Poñimo do ulice i skrenimo lijevo - predloži Jack i po kaže prstom. - Možemo zaobi ći cijeli ovaj prostor sa zapada, a potom se vratiti u luku. - Kamo su nestali svi oni vojnici? - upita Laurie. - I Arapi? - doda Natalie. - Pretpostavljam da nas traže po bolnici - re če Jack. - Poñimo prije nego se svi ovi ljudi po čnu vra ćati u zgradu -re če Warren. Nastojali su hodati smireno kako ne bi privukli poz ornost. Kad su se približili ulici, svi su se osvrn uli preko ramena od straha da ih netko promatra, ali ni tko nije ni pogledao prema njima. Svi su kao opčinjeni zurili u vatrogasce koji su upravo stigli- - Zasad je dobro - re če Jack. Warren je prvi stigao do ulice. Kad je pogledao iza ugla prema zapadu, naglo je stao i rukama zaprije čio put ostalima. Koraknuo je unazad. - Ne idemo tim putem - re če. - Na kraju ulice postavili su cestovnu blokadu. - Jao - izusti Laurie. - Možda su izolirali cijelo podru čje. - Sjećate li se one elektrane što smo je vidjeli? - upita Jack. Svi kimnu glavama. - Ta elektri čna energija mora nekako dolaziti do bolnice -re če Jack. - Kladim se da postoji tunel. - Možda - reče Warren. - Ali problem je u tome što mi ne znamo g dje se nalazi. Osim toga, ne oduševljava me pomisao o 423 vraćanju unutra. Ne dok se onuda motaju sva ona djeca s pu-škama. - Onda pokušajmo prije ći preko trga - predloži Jack. - Prema mjestu na kojem smo vidjeli vojnike? - ogor čeno će Laurie. - Hej, ako su vojnici u bolnici, ne bismo smjeli im ati pro-blema - re če Jack. - To je to čno - složi se Natalie. - Jasno, uvijek se možemo predati i re ći da nam je žao - re če Jack. - Želim re ći, što nam mogu učiniti? Mogu nas jedino pro-tjerati odavde. Mislim d a sam dobio odgovore na svoja pitanja pa mi to uop će ne bi teško palo. - Šališ se - re če Laurie. - Oni ne će prihvatiti obi čnu ispriku. Warren je napao onog čovjeka; nije rije č samo o ometanju po-sjeda. - Donekle se šalim - prizna Jack. - Ali čovjek je u nas uperio pištolj. To je barem nekakvo objašnjenje. Osim toga, možemo za sobom ostaviti snop francuskih franaka. To navodno rješava sve probleme u ovoj zemlji. - Nije nam otvorilo rampu kod stražarnice - podsjet i ga Lau-rie. - Dobro, sve osim dolaska ovamo - re če Jack. - Ali jako bih se iznenadio kad nam ne bi p omoglo da izañemo. - Nešto moramo u činiti - re če Warren. - Vatrogasci ve ć po-zivaju ljude da se vrate u zgradu. Ostat ćemo sami na ovoj pro-kletoj sparini. - Tako je - re če Jack škilje ći na jakoj sun čanoj svjetlosti. Na ñe svoje nao čale za sunce i stavi ih. - Pokušajmo prije ći trg prije nego se vojnici vrate. Ponovno su nastojali hodati smireno kao da še ću. Stigli su gotovo do trave kad su postali svjesni pomutnje na ulazu u zgradu. Svi su se okrenuli i ug ledali nekoliko Arapa u crnim odi-jelima kako se guraju kraj laboratorijskih tehni čara koji su ulazili. Arapi su izjurili na usijano parkiralište, a kravat e su vijorile oko njih dok su škiljili na blještavo j svjetlosti. Svaki je u ruci dr-

424 žao automatski pištolj. Iza Arapa pojavilo se nekol iko vojnika. Ostavši bez daha, zastali su na vrelom suncu i dah ćući pogledima pretraživali okolinu. Warren se uko čio, a to su u činili i ostali. - Ovo mi se ne svi ña - reče Warren. - Njih šestorica imaju dovoljno naoružanj a za pljačku Chase Manhattan banke. - Nekako me podsje ćaju na Kevston drotove - re če Jack. - Meni u svemu ovome baš ništa nije smiješno - proc ijedi Laurie. - Čudno, ali čini mi se da ćemo se morati vratiti unutra -re če Warren. - S obzirom na naše laboratorijske ogrta če, počet će se pitati zašto ovdje stojimo. Prije no što je itko uspio reagirati na Warrenov pr ijedlog, na vratima se pojavio Cameron u pratnji dva čovjeka. Jedan je bio odjeven kao i Cameron; o čito djelatnik sigurnosti. Drugi je bio niži, a s njegovom desnom rukom nešto nije bilo u redu. I on je na sebi imao kaki odoru, ali bez vojni čkih ukrasa kakve su imala druga dvojica. - Uh - izusti Jack. - Imam osje ćaj da ćemo ipak biti prisiljeni pribje ći ispri čavanju. Cameron je na nos pritisnuo okrvavljeni rup čić, ali to mu nije pokvarilo vid. Odmah je opazio gru pu i pokazao prema njima. - To su oni! - vikne. Marokanci i vojnici odmah su reagirali opkolivši ul jeze. Sva su oružja bila uperena u malenu skupinu, a oni su svi podigli ruke u zrak bez da je to itko od njih zatražio. - Pitam se ho će li ih se dojmiti moja zna čka medicinskog is-tražitelja? - re če Jack. - Nemoj po činiti neku glupost! - upozori ga Laurie. Cameron i njegovi pratioci odmah su im prišli. Krug oko Amerikanaca tiho se otvorio i propustio ih. Siegfri ed je stao is-pred njih. - Željeli bismo se ispri čati ako smo vam stvorili nevolje - po- čne Jack. 425 - Umukni! - prasne Siegfried. Obi ñe grupu kako bi ih po-gledao sa svih strana. Kad se vratio tamo odakle je krenuo, pitao je Camerona jesu li to ljud i koje je sreo u bolnici. - Nema nikakve sumnje - potvrdi Cameron dok je bije sno zurio ravno u Warrenovo lice. - Nadam se da ćete mi pružiti to zadovoljstvo, gospodine. - Svakako - re če Siegfried i nemarno odmahne rukom. Bez upozorenja Cameron zamahne i tresne Warrena po- strance po licu. Zvuk je podsje ćao na pad telefonskog imenika na pod. Cameron je nehotice zas tenjao, uhvatio se za ruku i stis-nuo zube. Warren se uop će nije pomaknuo. Možda čak nije ni trepnuo. Cameron ispod glasa opsuje i korakne u stranu. - Pretraži ih - naredi Siegfried. - Žao nam je ako smo... - po čne Jack, ali mu Siegfried nije dopustio da završi. Pljusnuo ga je tako snažno da se Jackova glava okrenula u stranu i na o brazu mu se pojavila crvena mrlja. Cameronov zamjenik brzo je Jacka i ostale oslobodio putov-nica, nov čanika, novca i klju čeva automobila. Pružio ih je Sieg-friedu koji je polako sve to pregledao. Kad je pogledao Jackovu putovnicu, podigne glavu i zagleda se u njega. - Rekli su mi da voliš stvarati nevolje - prezirno će Siegfried. - Radije se smatram upornim i tvrdoglavim - re če Jack. - Ah, još i arogantan - izdere se Siegfried. - Nada m se da će ti tvrdoglavost biti od koristi kad te predam ekvatogvinejskoj vojsci. - Možda bismo mogli nazvati Ameri čko veleposlanstvo i rije-šiti ovo - re če Jack. - Mi, na kraju krajeva, ipak radimo za vladu. Siegfried se nasmiješi, a to je samo još više nagla silo njegovu unakaženost ožiljkom. - Ameri čko veleposlanstvo? - za čudi se s o čitim sarkazmom. - U Ekvatorijalnoj Gvineji! Kakav v ic! Na vašu nesreću, nalazi se na otoku Bioko. - Okrene se Cameronu. - Strpaj ih u zatvor, ali odvoji muškarce od žena! 426 Cameron pucne prstima i da znak svom zamjeniku. Žel io je da se najprije svima stave lisi čine. Dok se to obavljalo, on i Sieg-fried povukli su se u stran u. - Zar ćeš ih doista predati Ekvatogvinejcima? - upita Came -ron. - Svakako - odgovori Siegfried. - Ravmond mi je isp ričao sve o Stapletonu. Moraju nestati. - Kada? - upita Cameron. - Čim ode Tavlor Cabot - re če Siegfried. - Želim da se sve ovo drži u tajnosti.

- Razumijem - re če Cameron. Dotakne obod šešira, a zatim se vrati ka ko bi nadzirao odvo ñenje zarobljenika u zatvor u pod-rumu Gradske vije ćnice. 427 22.POGLAVLJE ? 9. OŽUJKA 1 997. T 6.1 5 - Dogaña se nešto vrlo čudno - re če Kevin. - Ali što? - upita Melanie. - Usu ñujemo li se nadati? - Gdje bi mogle biti sve druge životinje? - upita C andace. - Ne znam treba li me to ohrabriti ili zabrinuti - reče Kevin. - Sto ako imaju Armagedon s drugom grupom, a borbe stignu do nas? - Bože svemogu ći - uzbu ñeno će Melanie. - To mi nije palo na pamet. Kevin i žene bili su zarobljenici ve ć više od dva dana. Nisu ih puštali iz malene špilje za cijelo vrijeme zatočeništva, te je unutra smrad bio jednak onome u ve ćoj prostoriji, ili još gori. Nuždu su morali obavljati u tunelu koji je smrdio poput zahodske ja me. Ni oni sami nisu puno bolje mirisali. Bili su prlja vi od nošenja iste odje će te spavanja na kamenitom i prljavom tlu. Kosa im se sasvim zaplela. Na Kevinov u se licu vidjela dva dana stara brada. Svi su oslabili zbog pomanjkanja kretanja i hrane, iako su pojeli nešto od onoga što su im bonobi donosili. Oko deset sati tog jutra osjetili su da se doga ña nešto nenor-malno. Životinje su postale radražene . Neke su izjurile van, ali su se nekoliko trenutaka kasnije vratile ispuštaju ći glasne krikove. Bonobo broj jedan je rano izašao, ali se još uvijek nije v ratio. To je samo po sebi bilo nenormalno. 428 - Čekajte malo - odjednom će Kevin. Podigne ruke kako bi ušutkao žene. Napreza o se da čuje polako okrećući glavu s jedne na drugu stranu. - Sto je bilo? - tjeskobno će Melanie. - Učinilo mi se da čujem glas - re če Kevin. - Ljudski glas? - upita Candace. Kevin kinine. - Čekaj, i ja sam ga čula! - uzbu ñeno izusti Melanie. - I ja - reče Candace. - Sigurna sam da je rije č o ljudskom glasu. Zvu čilo je kao da netko vi če u redu. - I Arthur ga je čuo - reče Kevin. Bonobu koji je naj češće stražario na ulazu u špilju dali su ime Arthur samo zato da bi nekako o njemu mogli govoriti. Tije kom dugih sati vodili su neku vrstu dijaloga. Čak su uspjeli pogoditi zna čenje nekih bo-nobo rije či i kretnji. Medu one za koje su bili najsigurniji spadale su ar ak što je zna čilo dalje, pogotovo ako je rije č popra ćena širenjem prstiju i zamahom ruku od sebe, a tu j e kretnju Candace vidjela u opera-cijskoj dvorani. Tu su bile još rije či hana za tiho, te zit za idi. Bili su gotovo posve sigurni da burni zna či hrana, a carak je voda. Nisu bili sigurni što zna či rije č sta popra ćena podizanjem ruku ispruženih dlanova. Mislili su da bi to mogla biti zamjenica t i. Arthur ustane i nešto glasno izgovori nekolicini bo noba koji su se još uvijek nalazili u špilji. Sluša li su, a potom hitro nestali prema ulazu u špilju. Iduće što su Kevin i žene čuli bilo je nekoliko pucnjeva iz pu-ške; ne iz obi čne, već prije iz zra čne puške. Nekoliko minuta ka-snije na ulazu u špilju p ojavila su se dva čovjeka u kombinezo-nima Životinjskog centra, a njihovi su se obrisi istical i na magli- častom poslijepodnevnom nebu. Jedan je nosio pušku, a drugi snažnu baterijsku svjetiljku. - Upomo ć! - vikne Melanie. Skrenula je pogled zbog sna-žnog snopa svjetlosti, ali je mahnito mahala rukama kako bi bila sigurna da će je vidjeti. 429 Začuo se glasni prasak koji je odjeknuo cijelom unutra šnjoš ću špilje. Istodobno je Arthur zacvilio. Sa zbunjenim izrazom lica pogledao je strelicu crvenog repa što je stršila iz njegovih prsiju. Podigao je ruku kako bi je izvadio, ali je po čeo teturati prije nego mu je to uspjelo. Skljokao s e na tlo i okrenuo u stranu kao na usporenom filmu. Kevin, Melanie i Candace iza ñu iz svoje ćelije i pokušavši stati uspravno. Potrajalo je tren utak ili dva dok se nisu uspjeli protegnuti. Dotad su ve ć ljudi kle čali kraj bonoba kako bi mu dali dodatnu dozu sredstva za uspavljivanje. - Moj Bože, kako nam je drago da vas vidimo - re če Mela-nie. Morala se osloniti rukom o stijenu kako bi zadržala ravno-težu. Na trenutak joj se u činilo da se špilja vrti oko nje. Muškarci ustanu i jarkim svjetlom osvijetle žene, a potom Ke-vina. Bivši zato čenici morali su rukama zaštititi o či. - Vas troje grozno izgledate - primijeti čovjek s baterijskom svjetiljkom.

- Ja sam Kevin Marshall, a ovo su Melanie Becket i Candace Brickmann. - Znam tko ste - neljubazno će čovjek. - Iza ñimo iz ove usrane rupe. Kevin i žene rado su ga poslušali te iza ñu na nesigurnim no-gama. Dva su ih muškarca slijedi la. Čim su se našli ispred špilje, troje je prijatelja mora lo škiljiti na jarkoj, magli častoj sun čanoj svjetlosti. U podnožju stijene nalazilo se još šest muškaraca. Za -matali su uspavane bonobe u prostirke od trstike i podizali ih na prikolicu gdje su ih pažljivo slag ali jednog do drugog. - Ovdje u špilji je još jedan - čovjek s baterijskom svjetiljkom dovikne ostalima. - Poznajem vas dvojicu - ustvrdi Melanie kad je usp jela do-bro pogledati muškarce koji su došli u špilju. - Vi ste Dave Tur-ner i Daryl Christian. Muškarci su ignorirali Melanie. Dave, viši od dvoji ce, izvadi prijenosni primopredajnik iz futrole za pojasom. Daryl po čne si-laziti golemim stubama. 430 - lurner bazi - Dave izgovori u aparat. - Čujem te jasno i glasno - javi se Bertram s drugog k raja. - Uhvatili smo posljednje bonobe i sad ih ukrcavamo - reče Dave. - Izvrsno obavljeno - javi se Bertram. - Našli smo Kevina Marshalla i dvije žene u špilji. - U kakvom su stanju? - upita Bertram. - Prljavi, ali ina če očito zdravi - re če Dave. - Daj mi tu stvar! - vikne Melanie i posegne za Dav eovim radiom. Odjednom joj se nije svidjelo da njezin pod činjeni tako podcjenjiva čki govori o njoj. Dave je odgurne. - Sto želite da u činimo s njima? Melanie se podbo či rukama. Razbjesnjela se. - Kako to misliš, u činimo s njima? - Dovedite ih u Životinjski centar - re če Bertram. - Obavi-jestit ču Siegfrieda Spalleka. Siguran sam da će htjeti s njima raz-govarati. - Deset-četiri - re če Dave. Isklju či radio. - Što znači ovakvo ponašanje prema nama? - oštro će Mela-nie. - Bili smo ovdje zato čenici više od dva dana. Dave slegne ramenima. - Mi samo slušamo nare ñenja, gos-podo. Čini se da ste vas dvoje prili čno razbjesnili upravu. - Sto se, za ime svijeta, doga ña bonobima? - upita Kevin. Kad je prvi put vidio št o ljudi rade, pretpostavio je da je to radi njihovog spašavanja. No što je više o tome razmišljao, nije mogao shvatiti zašto ukrcavaju životinje na prikolicu. - Lijep život bonoba na otoku stvar je prošlosti - reče Dave. - Ratovali su ovuda i me ñusobno se ubijali. Našli smo četiri tijela kao dokaz, a svi su ubijeni kamenim kl inovima. Zato ih stavljamo u kaveze na mjestu ukrcaja i pripremamo ih za prebaci vanje u Životinjski centar. Odsad će živjeti u betonskim ćelijama od dva metra, koliko ja znam. Kevinova se usta polako otvore. Unato č gladi, iscrpljenosti i bolovima, osje ćao je duboku tugu zbog nesretnih stvorenja koja nisu tražila da ih se stvo ri ili rodi. Njihovi su životi odjed- 431 nom svedeni na monotono zato čeništvo. Njihov se ljudski poten-cijal ne će realizirati, a njihova nevjerojatna postignu ća bit će iz-gubljena. Daryl i još tri čovjeka krenu uzbrdo s nosilima. Kevin se okrene i pogleda u špilju. U dubokim sjenk ama vi-dio je Arthura kraj ulaza u prostoriju u kojoj su boravili Kevin i žene. U Kevinovu se oku p ojavila suza kad je zamislio kako će se Arthur osjećati kad se probudi u željeznom kavezu. - U redu, vas troje - re če Dave. - Poñimo natrag. Jeste li do-voljno jaki da možete hodat i, ili se želite voziti na prikolici? - Kako pokre ćete prikolicu? - upita Kevin. - Imamo na otoku terensko vozilo - odgovori Dave. - Ja ću hodati, hvala - ledeno će Melanie. Kevin i Candace kimnu u znak slaganja. - Meñutim, jako smo gladni - re če Kevin. - Životinje su nam davale samo kukce, crve i travu iz močvare. - Imamo neke slatkiše i sokove u ormari ću na prednjem di-jelu prikolice - re če Dave. - To će biti izvrsno - izusti Kevin. Silaženje niza stijenu bilo je najteži dio putovanj a. Kad su sti-gli na ravno, hodanje je postalo lakš e, pogotovo zato što su ljudi raš čistili stazu za terensko vozilo.

Kevina se dojmilo koliko su radnici uspjeli napravi ti u tako kratkom vremenu. Kad su stigli do močvarnog podru čja južno od Lago Hippa, pitao se je li kanu još uvi jek sakriven u trstici. Zaklju čio je da vjerojatno jest. Ništa nije govorilo u prilog to me da su ga našli. Candace se oduševila kad je vidjela zemljom pokrive ni most od debla, a to je i rekla. Zabrinjavalo ju je kako će prije ći Rio Diviso. - Vi ste imali puno posla - primijeti Kevin. - Nismo imali izbora - re če Dave. - Morali smo što je brže mogu će pohvatati te životinje. Kevin, Melanie i Candace postali su ve ć jako umorni na zad-njem dijelu puta, od mosta na R io Diviso do mjesta na kojem se 432 nalazila skela. 10 je naro čito postalo o čito Kaa su moraii si ći sa staze kako bi terensko vozilo prošlo po zadnju skupinu bonoba. Činilo im se da su im noge od olova čim su se na trenutak za-ustavili. Svi su odahnuli od olakšanja kad su iz polumraka dž ungle izašli na čistinu prostora za ukrcavanje gdje se užurbano radilo. Još šest radnika u kombine zonima radilo je pod žarkim suncem. Brzo su iskrcavali bonobe s druge prikolice i smještali ih u če-lične kaveze prije nego se životinje oporave. Kavezi su bile kutije od pola kvadratnog metra te s u u njima mogle stajati samo najmla ñe životinje. Zrak je dopirao samo kroz rešetke na vratašcima. Vr ata su se osiguravala kra čunom koji se zatvarao sa strane, izvan dosega životinje. Kevin je ovlaš v idio užasnute bonobe koji su se š ćućurili u sjenkama kaveza. Tako maleni kavezi trebali su se upotrebljavati sam o za tran-sportiranje, ali ih je viljuškar premješt ao u hladovinu sjevernog zida džungle, što je zna čilo da će ostati na otoku. Jedan je radnik držao cijev pričvršćenu za crpku i polijevao kaveze i životinje ri-je čnom vodom. - Mislio sam da ste rekli da životinje idu u Životi njski centar? - upita Kevin. - Ne danas - re če Dave. - Zasad ih nemamo kamo staviti. Preselit ćemo ih sutra ili najkasnije prekosutra. Bez problema su prešli na kopno jer je teleskopski most bio razvu čen. Bio je napravljen od čelika te su njihovi koraci podsje- ćali na zvuk bubnjeva. Kraj mehanizma mosta bio je p arkiran Daveov kamion. - Uskačite - reče Dave i pokaže prema stražnjem dijelu ka-miona. - Samo trenutak! - prasne Melanie. Bile su to njezi ne prve rije či otkako su otišli iz špilje. - Ne ćemo se voziti u stražnjem dijelu. - Onda ćete hodati - re če Dave. - Nećete se voziti u mojoj kabini. 433 - irlajde, Melanie - mole ćivo ce Kevin. - bit će ugodnije na otvorenom. - Kevin pomogne Candace da se popne. Dave zaobi ñe vozilo i sjedne za volan. Melanie se još minutu opirala. S rukama na bokovima , raz-maknutim nogama i čvrsto stisnutim usnama, izgledala je poput mlade djevojke koja je n a rubu izljeva bijesa. - Melanie, nije baš tako daleko - re če Candace i ispruži ruku. Melanie protiv volje popu sti. - Nisam o čekivala crveni tepih - požali se Melanie. - Ali nisam se nadala niti ovakvom ponašanju. Nakon vlažnog pritiska u špilji i ugo ñaja staklenika u džungli, vožnja u stražnjem dijelu kamiona bila je neo čekivano ugodna. Pod je bio pokriven prostirkama od trstike pomo ću kojih su pre-vozili životinje, pa im nije bilo previše tvrdo. Prostirke su pri-li čno zaudarale, ali su znali da vjerojatno i oni zaudaraju. Ležali su na le ñima i promatrali djeli će neba kasnog poslije-podneva kako se pojavljuju iz meñu granja svoda od krošnji. - Sto mislite, što će učiniti s nama? - upita Candace. - Ne želim se ponovn o vratiti u onaj zatvor. - Nadajmo se da će nas na licu mjesta otpustiti - re če Mela-nie. - Spremna sam spakirati kofere i pozdraviti se sa Zonom, projektom i Ekvatorijalnom Gvinejom. Dosta mi je. - Samo se nadam da će biti tako jednostavno - re če Kevin. - Zabrinut sam i za životinje. Osu ñene su na doživotni zatvor. - Tu ne možemo ništa u činiti - primijeti Candace. - Pitam se - zamišljeno će Kevin. - Pitam se što bi grupe koje se bore za pr ava životinja rekle na ovu situaciju. - Pazi, nemoj ništa sli čno spominjati dok se ne izvu čemo odavde - upozori ga Melanie. - Svi bi poludjeli. Ušli su u isto čni dio gradi ća te prošli kraj nogometnog igra-lišta i teniskih t erena s njihove desne strane. Svugdje je bilo ljudi, pogotovo u teniskom centru. Svi su tereni bili zauzeti.

- Zbog ovakvog se iskustva osje ćaš manje važnim nego što si ranije mislio - primije ti Melanie dok je gledala igra če. - Nema te dva užasna dana, a sve ide dalje baš k ao i ranije. 434 Svi su razmišljali o Melanienoj primjedbi dok su se nesvjesno pripremili za oštri desni zavoj što je vodio prema Životinjskom centru. No kamion se zaust avio nakon što je usporio. Kevin sjedne i pogleda naprijed. Vidio je Bertramov džip cherokee. - Siegfried želi da ih odvezeš ravno do Kevinove ku će - Ber-tram dovikne" Daveu. - U redu! - vikne Dave. Kamion posko či naprijed dok je Dave zaobilazio Bertrama. Kevin p onovno legne. - Pa, to je iznenañenje. Možda se ipak ne će tako loše ophoditi s nama. - Možda ih možemo nagovoriti da Candace i mene iskr caju pred našim stanovima - re če Melanie. - Nalaze se usput. - Po-gleda se. - Najprije ću se istuširati i presvu ći. Tek ću tada jesti. Kevin se podigne i klekne iza kabine. Kucao je na s tražnji prozor dok nije privukao Daveovu pozornost. Tada mu je prenio Melanien zahtjev. Dave je samo odmahnuo rukom. Kevin se opet namjesti na prostirkama. - Izgleda da najprije morate po ći do moje ku će - reče. Čim su stigli do kaldrme, vožnja je postala tako tan drkava da su svi morali sjesti. Kad su izašli iz posljednjeg zavoja, Kevin željno pogleda naprijed. I on je jedva čekao tuširanje. Nažalost, nije ga ohrabrilo ono što je vidio. Siegfried i Cameron sta jali su ispred njegove ku će zajedno s četiri do zuba naoružana ekva-togvinejska vojnika. Jedan od vojnik a bio je časnik. - Opa - izusti Kevin. - Ovo ipak ne obe ćava previše. Kamion se zaustavi. Dave sko či iz kabine i zaobiñe kamion kako bi spustio stražnja vrata. Kevin prvi uko čeno si ñe. Melanie i Candace si ñu za njim. Pripremaju ći se na neizbježno Kevin po ñe prema mjestu na kojem su stajali Siegfried i Came ron. Znao je da su Melanie i Candace odmah iza njega. Be rtram je parkirao ispred kamiona te im se i on pridružio. Nitko nije djelovao posebno zadovoljno. - Nadali smo se da ste pošli na nenajavljeni odmor - pre-zirno će Siegfried. - No sad nam je jasno da ste svjesno ignorirali važe će propise o zabrani odlaska na Išla Francescu. Svi ćete biti 435 zatočeni ovdje, u ovoj ku ći. - Preko ramena je pokazao Kevi-novu ku ću. Kevin je upravo htio objasniti zašto su to u činili kad se Me-lanie progurala kraj njega. Bila je iscrpljena i bijesna. - Ja ovdje ne ću ostati - prasne. - Zapravo, dajem otkaz. Od-lazim iz Zone čim sve sredim. Siegfriedova se gornja usna uzdigne pa je njegovo i scereno lice postalo još odvratnije. Nakon što je hitro koraknuo naprijed, snažno je nadlanicom tresn uo Melanie po licu tako da je pala. Candace se refleksno spusti na koljeno kako bi pomogla prijate -ljici. - Ne diraj je! - vikne Siegfried i zabaci ruku kao da će uda-riti Candace. Ona ga je ignorirala i pomogla Melanie da sjedne. M elanieno lijevo oko po čelo je oticati, a krv joj je polako curila niz obraz. Kevin se trgne i okrene u stranu o čekuju ći još jedan udarac. Divio se Candaceinoj hrabrosti te je poželio da i on bude hra-briji. No Siegfried ga je užasavao te se bojao pomaknuti. Nije se čuo drugi udarac pa se Kevin opet okrene. Candace je pomogla Melanie da drhtavo ustane. - Prili čno ćeš brzo oti ći iz Zone - Siegfried zaurla na Mela-nie. - Ali u d ruštvu ekvatogvinejskih vlasti. Možeš na njima isku-šavati svoju drskost. Kevin s mukom proguta slinu. Najviše se bojao mogu ćnosti da će ih predati ekvatogvinejskim vojnicima. - Ja sam Amerikanka - jecala je Melanie. - Ali se nalaziš u Ekvatorijalnoj Gvineji - prasne Siegfried. - I prekršila si ekvatogvinejski zakon. Siegfried korakne unatrag. - Konfiscirao sam vaše p utovnice. Tek toliko da znate, predat ću ih lokalnim vlastima, zajedno s vama. U me ñuvremenu morate ostati u ovoj ku ći. Upozoravam vas da ovi vojnici i časnik imaju nare ñenje da pucaju ako samo koraknete iz ku će. Jesam li bio jasan? - Treba mi odje ća - plačnim će glasom Melanie. 436 - Dao sam da se odje ća i jedne i druge donese i stavi u sobe za goste - reče Siegfried. - Vjerujte mi, na sve smo mislili. Siegfried se okrene Cameronu. - Pobrini se za ove l jude. - Svakako, gospodine - re če Cameron. Dotakne obod šešira, a potom se okrene K evinu i ženama. - U redu, čuli ste upravitelja - drekne. - Krenite gore i bez ikakvih gluposti, molim vas.

Kevin po ñe naprijed, ali je skrenuo tako da pro ñe kraj Ber-trama. - Nisu se koristili samo vatrom. Izrañivali su oru ñe i čak meñusobno razgovarali. Kevin nastavi hodati. Na Bertramovu licu nije vidio nikakvu reakciju, osim neznatne kretnje njegovih trajno uzdignutih obrva. Ali Kevin je bio siguran d a ga je Bertram čuo. Dok se Kevin umorno penjao na prvi kat, vidio je ka ko Ca-meron ve ć priprema podru čje što će ga vojnici i časnik zauzimati u dnu stubišta. Gore su se u hodniku Kevin, Melanie i Candace me ñusobno pogledavali. Melanie je još uvijek na mahove jecala. Kevin duboko udahne. - Ovo nisu dobre vijesti - re če. - Ne mogu nam to činiti - zacvili Melanie. - Bitno je da će pokušati - re če Kevin. - A bez putovnica imali bismo problema na izlasku iz zemlje, čak i kad bismo us-pjeli iza ći odavde. Melanie stisne lice rukama. - Moram se pribrati - d ahne. - Ponovno se osje ćam oduzetom - prizna Candace. - Prešli smo iz jedno g oblika zato čeništva u drugi. Kevin uzdahne. - Barem nas nisu strpali u zatvor. Čuli su kako se vani pale motori i odlazi nekoliko v ozila. Ke-vin je izašao na verandu i vidio da odlaz e svi automobili osim Cameronova. Pogledavši prema ne bu, primijetio je da se sumrak pretvara u no ć. Vidjelo se nekoliko zvijezda. Vrativši se u ku ću, Kevin po ñe ravno do telefona. Podigao je slušalicu i čuo ono što je o čekivao: ništa. - Čuje li se ton? - upita Melanie koja mu je došla iza leña. Kevin spusti slušalicu. Odmahne glavom. - Bojim se da ne. 437 - Nisam ni o čekivala - re če Melanie. - Istuširajmo se - predloži Candace. - Dobra ideja - složi se Melanie nastoje ći zvu čiti pozitivno. Dogovorili su se da će se sastati za pola sata pa se Kevin vra-tio kroz blagovaonicu i otvorio kuhinjska vrata. Onako prljav nije želio ulaziti. N osnice mu je nadražio miris pe čene kokoši. Esmeralda je sko čila na noge čim su se otvorila vrata. - Zdravo, Esmeralda - re če Kevin. - Dobro došli, gospodine Marshall. - Nisi izašla i pozdravila nas kao što uvijek činiš - primijeti Kevin. - Bojala sam se da je upravitelj još uvijek ovdje - reče Esme-ralda. - On i čovjek iz sigurnosti došli su ranije i rekli da dolazite ku ći, ali ne ćete smjeti izlaziti. - To su i meni rekli - re če Kevin. - Pripremila sam vam nešto za jelo - re če Esmeralda. - Jeste li gladni? - Jako - izusti Kevin. - Ali imamo dvije goš će. - Znam. Upravitelj mi je i to rekao. - Možemo li jesti za pola sata? - upita Kevin. - Svakako. Kevin kimne. Imao je sre će što postoji Esmeralda. Okrenuo se da pode, ali ga je Esmeralda pozvala. Oklijevao je drže ći vrata odškrinuta. - Puno se loših stvari doga ña u gradu - po čne Esmeralda. - Ne samo za vas i vaše prijateljice, nego i za strance. Imam ro- ñakinju koja radi u bolnici. Rekla mi je da su stigl a četiri Ame-rikanca iz New Yorka i pošla u bolnicu. Razgovarali su s pacijen-t om koji je dobio jetru od bonoba. - Oh? - začudi se Kevin. Dolazak neznanaca iz New Yorka na raz govor s pacijentom koji je imao transplantaciju bio je kraj-nje neo čekivani razvoj doga ñaja. - Jednostavno su ušli - nastavi Esmeralda. - Nisu s mjeli biti ondje. Rekli su da su lije čnici. Pozvani su ljudi iz sigurnosti te su po njih došli vojnici i s tražari. Sad su u zatvoru. 438 - Tako mi svega - prokomentira Kevin dok su mu glav om jurile misli. New York ga je podsjetio na neočekivani doga ñaj proteklog tjedna kad ga je usred no ći nazvao izvršni upravitelj GenSvsa, Tavlor Cabot. Rije č je bila o jednom pacijentu, Carlu xxxFranconiju, k ojega su ubili u New Yorku. Tavlor Cabot je pitao da li bi netko po obdukciji mogao ot kriti što se Carlu dogodilo. - Moja ro ñakinja poznaje neke od vojnika koji su ondje bili - dalje će Esmeralda. - Rekli su da će Amerikance predati mini-strima. Ako je tako, ubit će ih. Mislila sam da to morate znati. Kevin osjeti žmarce po le ñima. Znao je da je Siegfried takvu sudbinu namijeni o njemu, Melanie i Candace. Ali tko su ti Ame-rikanci? Jesu li imali v eze s obdukcijom Carla Franconija?

- Sve je to jako ozbiljno - re če Esmeralda. - I bojim se za vas. Znam da ste bili na zabranjenom otoku. - Odakle to znaš? - za čuñeno upita Kevin. - U našem gradi ću ljudi pri čaju - reče Esmeralda. - Kad sam rekla da ste iznenada otišli i da vas upravitelj traži, Alphonse Kimba je mojemu mužu rek ao da ste pošli na otok. Bio je sigu-ran. - Zahvalan sam ti na brizi - neodre ñeno će Kevin, zaokup-ljen mislima. - Hvala što si mi sve to ispri čala. Kevin se vrati u svoju sobu. Kad se pogledao u zrca lu, izne-nadio se kako iscrpljeno i prljavo izgleda . Prešavši rukom preko nekoliko dana stare brade, pri mijetio je nešto što ga je još više uznemirilo. Počeo je sli čiti svom dvojniku! Nakon brijanja, tuširanja i čiste odje će, Kevin se osjetio puno bolje. Cijelo je vrijeme r azmišljao o Amerikancima u zatvoru is-pod Gradske vije ćnice. Bio je jako znatiželjan i najradije bi pošao onamo i razgovarao s njima. Kevin je vidio da su se dvije žene jednako osvježil e. Tuširanje je preobrazilo Melanie u staru goropadnicu te se ogor čeno žalila na odje ću što su joj je donijeli. - Ništa se ni s čim ne slaže - bu-nila se. Smjestili su se u blagovaonici, a Esmeralda im je p očela po-služivati jelo. Melanie se nasmijala nakon što se osvrnula nao- 439 kolo. - Znate, gotovo mi je smiješno da smo do prij e nekoliko sati živjeli poput neandertalaca. Sada se odjednom nalazimo us-red luksuza. To je nešto po put vremenskog stroja. - Kad bar ne bismo morali brinuti što će nam donijeti sutraš-nji dan - re če Candace. - Možemo barem uživati u našoj posljednjoj ve čeri - primijeti Melanie svojim tipi čnim cinizmom. - Osim toga, što više razmiš-ljam o tome, čini mi se manje vjerojatnim da nas jednostavno mogu predati Ekvatogvinejcima. Želim re ći, ne bi se uspjeli iz-vu ći. Ovo je gotovo po četak tre ćeg tisu ćljeća. Svijet je previše malen. - Ali mene zabrinjava... - po čne Candace. - Oprostite - prekine je Kevin. - Esmeralda mi je i spri čala nešto vrlo neobi čno, a ja bih vam to želio prenijeti. - Kevin po- čne spominjanjem no ćnog telefonskog poziva Tavlora Cabota. Zatim je isp ričao priču o dolasku, a potom i zatvaranju Njujor- čana. - Pa, to je baš ono o čemu govorim - re če Melanie. - Neko-liko pametnih ljudi obavi obdukci ju u New Yorku i na kraju se stvore ovdje u Cogu. A mi smo m islili da smo sasvim izolirani. Kažem vam, svijet iz dana u dan postaje sve manji. - Ti dakle misliš da su ti Amerikanci došli ovamo s lijede ći trag što je po čeo od Franconija? - upita Kevin. Njegova mu je intuicija govorila isto, ali j e želio poja čanje. - Što bi drugo moglo biti? - pitanjem odgovori Mela nie. - Uop će ne sumnjam da je tako. - Candace, što ti misliš? - upita Kevin. - Slažem se s Melanie - re če Candace. - Ina če bi to bila pre-velika slu čajnost. - Hvala ti, Candace! - izusti Melanie. Dok je vrtje la svoju praznu čašu za vino, prijete ći je pogledala Kevina. - Ne želim prekidati zanimljivi razgovor, a li gdje je to tvoje izvrsno vino, mom če? -Jao, posve sam zaboravio - re če Kevin. - Oprostite! - Od-gurne se od stola i po ñe u smo čnicu što ju je ispunio svojim 440 uglavnom netaknutim zalihama vina. Dok je čitao etikete, koje mu nisu puno zna čile, odjednom mu je sinulo koliko vina ima. Prebrojio je boce na maleno m dijelu, a zatim je izra čunao koliko bi ih se moglo nalaziti u cijeloj prostoriji. Shvatio je da ima više od tristo boca. - Moj Bože - izusti Kevin, a u glavi mu se po čeo oblikovati plan. Uzeo je puno naru čje boca i ušao u kuhinju. Esmeralda ustane s mjesta na kojem je sjedila i jel a svoju ve- čeru. - Želio bih te zamoliti za uslugu - re če Kevin. - Ho ćeš li ove boce vina i vadi čep odnijeti vojnicima u dnu stubišta? - Tako puno? - za čudi se Esmeralda. - Da, i htio bih da još više boca odneseš vojnicima u Grad-skoj vije ćnici. Ako te pitaju zašto im to šaljem, reci da odlazim pa želim da oni uživaju u v inu, a ne upravitelj. Smiješak se razlije Esmeraldinim licem. Pogleda Kev ina. - Mislim da razumijem. - Iz ormari ća izvadi platnenu torbu što ju je koristila za kupo vinu i napuni je bocama vina. Trenutak ka-snije nestane kroz smo čnicu i zaputi se u predvorje. Kevin je nekoliko puta odlazio od kuhinjskog stola do svoje zbirke vina. Uskoro se na stolu nalazilo nekoliko desetaka boca, uklju čuju ći i par boca porta.

- Što se doga ña? - upita Melanie nakon što je promolila glavu u k uhinju. - Mi čekamo, a gdje je vino? Kevin joj pruži jednu bocu. Rekao je da će se još malo za-držati te neka po čnu jesti bez njega. Melanie okrene bocu i po-gleda natpis. - Opa, Chateau Latourl - usklikne. Dobaci Kevinu za hvalni osmijeh i vrati se u blagovaonicu. Esmeralda se vratila i rekla da su vojnici jako zad ovoljni. - Ali trebala bih im odnijeti malo kruha - doda. - To će im uve- ćati žeñ. - Sjajna ideja - re če Kevin. Napuni platnenu torbu vinom i odvagne je. Bila je teška, ali je držao da to Esmeralda može pod-nijeti. 441 - Javi mi koliko vojnika ima u Gradskoj vije ćnici - re če Ke-vin i pruži joj torbu. - Želimo biti sigurni d a će biti dovoljno za sve. - Noću su obi čno četvorica - re če Esmeralda. - Onda bi deset boca trebalo biti dovoljno - zaklju či Kevin. - Barem za po četak. - Nasmiješi se, a Esmeralda mu uzvrati osmijehom. Duboko udahnuvši, Kevin gurne vrata i u ñe u blagovaonicu. Želio je čuti što žene misle o njegovoj zamisli. Kevin se okrene na bok i pogleda sat. Bilo je nekol iko minuta do pono ći. Sjedne i spusti noge s kreveta. Isklju či budi-licu koja je trebala zazvoniti to čno u pono ć. Zatim se protegne. Tijekom ve čere Kevinov je plan izazvao živahnu raspravu. Za-je dničkim naporima zamisao je dotjerana i proširena. Na kraju je sve troje vjerov alo da vrijedi pokušati. Nakon što su pripremili sve što su mogli, svi su za klju čili da bi se barem malo trebali odmoriti. No Kevin nije mogao zaspati unato č iscrpljenosti. Bio je previše napet. Postojao je i problem sve bučnijih vojnika. U po četku je to bilo samo veselo brbljanje, ali je tijek om posljednjih pola sata odozdo odjekivalo glasno, pi-jano pjevanje. Esmeralda je tijekom ve čeri dva puta posjetila obje grupe voj-nika. Po povr atku ga je izvijestila da je skupo francusko vino pravi hit. Nakon drugog posjet a rekla je Kevinu da su vojnici go-tovo ispraznili poslane boce. Kevin se u mraku na brzinu odjene, a potom iza ñe na hod-nik. Nije želio paliti svjetla. Sre ćom, mjesečina mu je omogu ćila da bez problema stigne do gostinskih soba. Najp rije pokuca na Melaniena vrata. Za čudio se jer su se vrata odmah otvorila. - Čekala sam - šapne Melanie. - Nisam mogla spavati. Z ajedno po ñu do Candacine sobe. I ona je ve ć bila spremna. U dnevnom boravku uzmu platnene torbe što su ih ranije pripremili te iza ñu na verandu. Prizor je bio čarobno egzoti čan. Prije nekoliko je sati padala kiša, ali su sad nebom plovili me- 442 kani, srebrnkasto-plavi oblaci. Mjesec u tre ćoj četvrti bio je vi-soko na nebu, a od njegove svjetlo sti gradi ć ispunjen izmaglicom sablasno je sjao. Zvukovi džun gle bili su neobi čno glasni u vre-lom, vlažnom zraku. U tančine su razradili prvi dio plana pa više nisu uop će mo-rali razgovarati. Na udaljenom su kraju verande, u stražnjem kutu, pri čvrstili kraj triju plahti što su ih vezali jednu za drugu. Drugi su kraj spustili preko ograde do tla. Melanie je inzistirala na tome da ona po ñe prva. Vješto se popela preko ograde i s lako ćom koja je ulijevala hrabrost spu-stila se do zemlje. Candace je pošla za njom, a njezino iskustvo što ga je stekla kao navija čica u srednjoj školi puno joj je po-moglo. Bez ikak vih se problema našla na zemlji. Kevin je jedini imao poteško ća. Pokušavao je imitirati Mela-nie pa se odgurnuo n ogama. No kad se zaljuljao natrag prema zgradi, zapleo se u plahte i tresnuo o fasadu tako da je ogrebao zglobove ruku. - Prokletstvo - šapne kad se kona čno našao na tlu. Protrese ruke i stisne prste. - Je li ti dobro? - šapne Melanie. - Mislim da jest - odgovori Kevin. Drugi dio njihova bijega bio je opasniji. Jedan za drugim po-lako su se pomicali duž zgrade u sjenkama arkade. Svakim su se korakom približavali središnjem stubištu odakle su dopirali zvu-kovi što su ih stvarali vojnici. S kazetofona je treštal a afrička glazba što je uve ćavalo slavlje. Stigli su do mjesta na kojem je Kevin držao svoju t ojotu i kli-znuli duž suvoza čeve strane dok nisu stigli do prednjeg dijela au-tomobila. U skladu s p rethodno razra ñenim planovima, Kevin je polako zaobišao automobil, stigao do vratiju voza ča i tiho ih ot-vorio. U tom se trenutku nalazio na pet ili šest metara od pijanih vojnika koji su bili s druge strane zastora od trstike što je visio sa stropa.

Kevin je spustio ru čnu ko čnicu i izbacio mjenja č iz brzine. Vrativši se do žena, kretnjama im je pokazao neka po čnu gurati. 443 U početku se teško vozilo opiralo njihovim naporima. Kev in je podigao nogu i odgurnuo se od ku će. Dodatna je sila imala u činak; automobil se polako pomaknuo sa svog mjesta. U dnu trijema obluci ulice lagano su se spuštali ka ko bi kiš-nica otjecala od ku će. Čim su stražnji kotači prošli to mjesto, au-tomobil je dobio zamah. Kevi n je odjednom shvatio da više ne treba gurati. - Oh, jao! - uzvikne Kevin kad je automobil ubrzao. Kevin je potr čao do vratiju automobila i pokušao ih otvoriti. To nije bilo lako s obzirom na sve ve će ubrzavanje vozila. Auto-mobil je sad bio na pola puta preko uličice i po čeo je skretati udesno na nizbrdicu što je vodila do luke. Kevin je kona čno uspio otvoriti vrata. Jednim se spretnim po-kret om bacio za volan. Namjestio se što je brže mogao, a potom je pritisnuo ko čnicu. Istodobno je naglo okrenuo volan u desnu stra nu kako bi automobil sigurno ostao na cesti. Bojeći se da su njihovi napori privukli pozornost vojnik a, Ke-vin pogleda prema njima. Vojnici su bili okupljeni oko jednog stoli ća na kojem se nalazio kazetofon i nekoliko praznih boca. Radosno su pljeskali rukama i tapkali u ritmu glazbe, posve ne -svjesni Kevinovih nastojanja oko automobila. Kevin odahne od olakšanja. Otvorila su se vrata na strani su-voza ča i Melanie se ukrcala. Candace je ušla otraga. - Nemojte zatvarati vrata - šapne Kevin. On još uvi jek nije zatvorio svoja. Kevin podigne nogu s ko čnice. Automobil se u po četku nije micao pa se Kevin pomicao naprijed natrag dok se nisu po čeli kretati nizbrdo. Kevin je pogledao kroz stražnj i prozor dok je upravljao vozilom koje je po čelo ubrzavati prema luci. Tako su se spuštali dva bloka. Tada je nizbrdice ne stalo te se automobil polako zaustavio. Tek je tada Kevin stavio klju č u bravu i upalio motor. Svi su zatvorili vrata. Pogledali su se u polumraku automobila. Svi su bili uzbuñeni i bila su im mahnito tukla. Nasmiješili su se. - Uspjeli smo! - ustvrdi Melanie. 444 - Zasad je dobro - složi se Kevin. Ubacio je mjenja č u brzinu. Nakon nekoliko blokova skrenuo je desno kako bi naširoko zaobišao svoju ku ću, a zatim se zapu-tio prema voznom parku. - Prili čno si siguran da nam nitko u garaži ne će stvarati pro-bleme - primijeti Melanie. - Pa, nikako ne možemo biti sigurni - re če Kevin. - Ali ne vjerujem. Ljudi u voznom parku ži ve vlastitim životom. Osim toga, Siegfried je vjerojat no držao u tajnosti pri ču o našem ne-stanku i ponovnom pojavljivanju. Morao je, ako nas doista na -mjerava izru čiti ekvatogvinejskim vlastima. - Nadam se da imaš pravo - re če Melanie. Uzdahne. - Po-malo se pitam ne bismo li jednostavno trebali voziti iz Zone iza jednog kamiona, umjesto da se gnjavimo s četiri Amerikanca koje nikad nismo vidjeli. - Ti su ljudi nekako došli ovamo - primijeti Kevin. - Raču-nam s tim da imaju plan za odlazak. Pokušaj prolaženja kraj stra-žarnice trebao bi biti zadnja opcija. Stigli su do garaža voznog parka gdje se radilo pun om pa-rom. Morali su škiljiti pod bljeskom reflektora. Vozili su se do servisne radionice. Kev in je parkirao iza pregrade u kojoj je ka-mionska kabina bila podignuta hidrauli čnom dizalicom. Neko-liko mehani čara u masnim kombinezonima stajalo je ondje i če-šalo se po glavama. - Čekajte ovdje - re če Kevin i iza ñe iz toyote. U ñe i pozdravi ljude. Melanie i Candace su promatrale što se zbiva. Canda ce je do-slovno prekrižila prste. - Pa, barem nisu jurnuli prema telefonu čim su ga ugledali -primijeti Melanie. Žene su gledale kako jedan mehani čar odlazi kroz vrata u stražnjem dijelu radionice. Vratio se trenutak kasnije s velikim komadom teškog lanca. Da o ga je Kevinu, a on je zateturao pod težinom. 445 Dok mu je lice postajalo sve crvenije, Kevin je tet urao natrag prema svom automobilu. Osjetivši da će mu lanac ispasti iz ruku, Melanie isko či iz automobila i otvori prtljažnik. Vozilo se zaljuljalo kad je Kevin spustio lanac unu tra. - Rekao sam im da mi treba teški lanac - procijedi Kevin. - Nije morao biti ovako težak. - Što si im rekao? - upita Melanie.

- Rekao sam da je tvoj automobil zapeo u blatu - od govori Kevin. - Nisu ni trepnuli. Jasno, nisu niti ponudili svoju pomo ć. Kevin i Melanie su se vratili u tojotu pa su opet k renuli prema gradi ću. - Jesi li siguran da će ovo upaliti? - upita Candace sa straž-njeg sjedal a. - Ne, ali mi ništa drugo ne pada na pamet - re če Kevin. Tijekom preostalog dijela vožnje nitko nij e govorio. Svi su znali da je ovo najteži dio cijeloga plana. Napetos t je rasla kad su skrenuli na parkiralište Gradske vijećnice i ugasili svjetla. Prostorija što su je zauzimali vojnici bila je jark o osvijetljena. Kad su se približili, Kevin, Melani e i Candace su čuli glazbu. I ova je grupa vojnika imala kazetofon, ali je njihov svirao još gla-snije. - Baš na takvu sam vrstu zabave ra čunao - primijeti Kevin. Napravio je široki krug, a zatim se natraške vratio do zgrade. Je-dva su se nazirale ud ubine prozora suterenskog zatvora u sjen-kama arkada u prizemlju. Zaustavio je automobil metar i pol od zgrade i povu kao ru čnu ko čnicu. Sve troje zurilo je u prostoriju u kojoj su bili voj-nici. Vidjeli su samo maleni di o prostorije i niti jednog vojnika jer su gledali u koso kroz jedan neostakljeni prozor. Škure pro-zora bile su podignute i zakva čene za strop arkade. Na prozor-skoj dasci nalazilo se nekoliko vinskih boca . - Pa, sad ili nikad - izusti Kevin. - Možemo li mi pomo ći? - upita Melanie. - Ne, ostanite tu. 446 Kevin iza ñe iz automobila i pode do najbližeg luka arkade kak o bi bio u sjeni. Glazba je bila zaglušuju ća. Kevin se najviše bojao da će netko pogledati kroz prozor i odmah ga vidjeti. N ije se imao iza čega sakriti. Pogledao je prema udubini prozora i ugledao otvor s rešet-kama. Iza rešetki vladao je mrkli mrak. U ćeliji nije bilo ni tra čka svjetla. Spustivši se na ruke i koljena, Kevin primakne glav u otvoru. S licem uz rešetke vikne da bi ga čuli unato č buci: - Hej! Ima li koga unutra? - Samo turista - javi se Jack. - Jesmo li pozvani n a zabavu? - Čuo sam da ste Amerikanci - re če Kevin. - Kao pita od jabuka i bejzbol - re če Jack. Kevin odjednom za čuje druge glasove u tmini, ali nije mogao razumjeti što govore. - Vi ljudi morate shvatiti u kako ste se opasnu sit uaciju uva-lili - re če Kevin. - Doista - za čudi se Jack. - Mi smo mislili da se ovako op-hode s a svim posjetiteljima u Cogu. Kevin pomisli da će se onaj s kojim govori zacijelo izvrsno slagati s Melanie. - Pokušat ću izvu ći ove rešetke - re če Kevin. - Jeste li svi u istoj ćeliji? - Ne, imamo dvije prelijepe dame u ćeliji s moje lijeve strane. - U redu - re če Kevin. - Najprije ćemo vidjeti što mogu u či-niti s ovim rešetkama. Kevin ustane i vrati se po lanac. Vrativši se do pr ozora, pro-vu če jedan kraj lanca kroz rešetke. - Omotajte to nekoliko puta oko jedne rešetke - re če Kevin. - Sviña mi se ovo - vedro će Jack. - Podsje ća me na stari kaubojski film. Kevin pri čvrsti drugi kraj lanca za kuku toyote. Vrati se do prozora i lagano povu če lanac. Uvjerio se da je čvrsto omotan oko srednje rešetke. - Izgleda dobro - re če Kevin. - Da vidimo što će se dogoditi. 447 Sjedne u vozilo i provjeri je li u najnižoj brzini s pogonom na sva četiri kota ča. Pogledavši kroz stražnji prozor, Kevin oprezno krene naprijed kako bi nategnuo lanac. - Dobro, kre ćemo - Kevin re če Melanie i Candace. Po čne pritiskati papu čicu gasa. Snažni je motor toyote zaurlao, ali ga Kevin nije čuo. Zvuk motora izgubio se u divljoj glazbi popu-la rne zairske rock grupe. Odjednom vozilo poleti naprijed. Kevin žurno pritis ne ko č-nicu. Iza sebe za čuju strahoviti zveket glasniji od glazbe, kao da netko kamenom lupa po po žarnim ljestvama. Kevin i žene se trgnu. Pogledaju prema prozoru pros torije u kojoj se nalazila vojska. Na njihovo olakšanje, nitko nije došao provjeriti kakva je to užasna buka. Kevin hitro iza ñe iz toyote s namjerom da se vrati i pogleda što se dogodilo, ali je zamalo naletio na miši ćavog crnca koji je tr čao to čno prema njemu. - Dobro obavljeno, čovječe! Ja sam Warren, a ovo je Jack. -Jack se pojavi kr aj Warrena. - Ja sam Kevin.

- Fino - re če Warren. - Vrati ova kolica da vidimo što mo-žemo učiniti s drugim otvorom. - Kako ste uspjeli tako brzo iza ći? - upita Kevin. - Čovječe, izvukao si cijeli okvir - re če Warren. Kevin sjedne u automobil i polako se vrati prema zg radi. Vi-dio je da su dva muškarca ve ć oslobodila lanac. - Uspjelo je! - oduševljeno će Melanie. - Čestitam. - Moram priznati da je bolje no što sam se nadao - reče Ke-vin. Trenutak kasnije netko lagano udari po stražnjem di jelu toyote. Kevin se okrenu i vidje kako mu jedan od muškaraca po-kazuje neka po ñe naprijed. Kevin se poslužio istom tehnikom kao i u prvom slu čaju. S otprilike jednakom snagom došlo je do istog naglog osloba ñanja i, nažalost, do iste buke. Ovoga se puta na pr ozoru pojavio voj-nik. 448 se nije pomaknuo, a u seoi je mono aa su koje je m aločas upoznao postupili jednako. Vojnik je usnama pri-nio bocu vina, a usput je srušio nekolik o praznih boca s prozor-ske daske. Rastreskale su se na kamenom plo čniku. Tada se okrenuo i nestao u prostoriji. Kevin je izašao iz vozila i vidio kako dvije žene i zlaze iz dru-gog otvora. Čim su se izvukle, svi su potr čali prema automobilu. Kevin ga zaobi ñe kako bi otkva čio lanac, ali Warren je to ve ć radio. Svi su se bez rije či ukrcali u toyotu. Jack i Warren su se sti-snuli n a pomo ćnim sjedalima u stražnjem dijelu vozila, a Laurie i Natalie su sjele kraj Can dace u sredini. Kevin je ubacio mjenja č u brzinu. Nakon još jednog pogleda prema prostorij i s vojnicima udaljio se s parkirališta. Nije upalio svjetla dok se nisu sasvi m udaljili od Gradske vije ćnice. Bijeg je predstavljao uzbudljivo iskustvo za sve: t rijumf za Ke-vina, Melanie i Candace; iznena ñenje i golemo olakšanje za grupu iz New Yorka. Me ñusobno su se na brzinu upoznali, a potom su po čela pitanja. Najprije su svi govorili istodobno. - Čekajte malo, ljudi! - vikne Jack kako bi ih nadglas ao. - U ovaj kaos treba unijeti malo reda. Jedan po jedan. - Pa, prokletstvo! - izusti Warren. - Ja ću biti prvi! Samo vam želim zahvaliti što ste se ta ko pojavili. - Pridružujem se tome - re če Laurie. Izašavši iz središnjeg dijela gradi ća, Kevin skrene na parkira-lište supermarketa. Tamo se nalazilo još nekoliko automobila. Stane, te ugasi svjetla i moto r. - Prije razgovora o bilo čemu - po čne Kevin - moramo se dogovoriti kako ćemo se izvu ći iz ovog mjesta. Nemamo puno vremena. Kako ste vi planirali otići odavde? - Istim čamcem kojim smo ovamo stigli - odgovori Jack. - Gdje je čamac? - upita Kevin. - Pretpostavljamo da je tamo gdje smo ga ostavili - reče Jack. - Izvu čen na plažu ispod gata. - Je li dovoljno velik za sve nas? - upita Kevin. 449 - I još će ostati slobodnog mjesta - odgovori Jack. - Savršeno! - uzbu ñeno će Kevin. - Nadao sam se da ste do-šli čamcem. Tako možemo po ći ravno u Gabon. - Brzo se osvrne naokolo i ponovno upali mot or. - Samo se nadajmo da ga nisu otkrili. Izañe s parkirališta i zaobilaznim putem po ñe prema luci. Že-lio je biti što dalje od Gradske v ijećnice i svoje ku će. - Imamo jedan problem - re če Jack. - Nemamo nikakvih osobnih dokumenata ni nov ca. Sve su nam oduzeli. - Ni mi ne stojimo puno bolje - re če Kevin. - Ali ipak imamo nešto novca, gotovine i p utni čkih čekova. Putovnice su nam konfiscirali kad su nas danas posl ijepodne stavili u ku ćni pritvor. Namijenjena nam je ista sudbina kao i vama; kanili su nas preda ti ekvatogvinejskim vlastima. - Zar bi to bio problem? - upita Jack. Kevin se kratko neveselo nasmije. U mislima je vidi o lubanje na Siegfriedovu stolu. - Više nego problem. To bi zna čilo farsu od su ñenja i strelja čki vod. - Nije mogu će! - izusti Warren. - U ovoj je zemlji predvi ñena smrtna kazna za svakoga tko ometa GenSvsovu ope raciju - objasni Kevin. - A upravitelj je taj koji odlu čuje ometa li je netko ili ne. - Strelja čki vod? - užasnuto ponovi Jack. - Bojim se da je tako - re če Kevin. - Vojska je dobra u tome. Puno su vježbali tijekom godina. - Znači da vam dugujemo više no što smo mislili - re če Jack. - Nisam imao pojma. Laurie pogleda kroz prozor i zadrhti. Tek joj je sa d postalo jasno u kakvoj je opasnosti bio njezin život te da se još uvijek nisu izvukli.

- Kako to da ste vi u takvoj gužvi? - upita Warren. - To je duga pri ča - reče Melanie. - Kao i naša - primijeti Laurie. - Imam jedno pitanje - re če Kevin. - Jeste li vi došli ovamo zbog Carla Franc onija? 450 - Opa! - izusti Jack. - Kako vidovito! Impresionira n sam. Razbudili ste moju znatiželju. Kako ste pogodili? Koja je zapravo vaša uloga ovdje u Cogu? - Baš moja? - upita Kevin. - Pa, svih vas - re če Jack. Kevin, Melanie i Candace me ñusobno se pogledaju da vide tko želi prvi govoriti. - Svi smo dio istog programa - po čne Candace. - Ali ja imam samo sporednu ulogu. Ja s am medicinska sestra intenzivne njege u kirurškoj ekip i za transplantaciju. - Ja radim na reproduktivnoj tehnologiji - re če Melanie. - Osiguravam sirovinu na kojoj Kevin obavlja svoju čaroliju, a kad to u čini, pobrinem se da se njegovo djelo oživotvori. - Ja sam molekularni biolog - objasni Kevin i žalos no uz-dahne. - Netko tko je prekora čio granice i počinio prometejsku grešku. - Stanite malo - re če Jack. - Nemojte govoriti toliko pje-sni čki. Znam da sam čuo za Prometeja, ali ne sjećam se tko je on bio. - Promete je bio Titan u gr čkoj mitologiji - objasni Laurie. - Ukrao je vatru na Olimpu i dao je čovjeku. - Ja sam nehotice dao vatru nekim životinjama - re če Kevin. - Slučajno sam otkrio na čin pomicanja djeli ća kromosoma, pogo-tovo kratkog kraka kromosoma šest iz jedne u drugu stanicu, iz jedne vrste u drugu. - Dakle, uzeli ste djeli će kromosoma iz ljudi i stavili ih u čo-vjekolikog majmuna - re če Jack. - U oplo ñeno jajašce čovjekolikog majmuna - re če Kevin. - Bonoba, da budemo to čniji. - A zapravo ste - nastavi Jack - stvarali savršeni izvor za transplantaciju organa za odre ñenu osobu. - Točno - potvrdi Kevin. - U po četku to nije bila moja na-mjera. Bio sam samo istra živač. Na kraju su me nagovorili na ovo zbog ekonomskog potencijala. 451 - Jao! - prokomentira Jack. - Genijalno i impresivn o, ali i pomalo zastrašuju će. - Više nego zastrašuju će - reče Kevin. - To je neka vrsta tra-gedije. Problem je u tome što sam prebacio previše ljudskih gena. Slu čajno sam stvorio rasu praljudi. - Mislite kao neandertalci? - upita Laurie. - Primitivniji za još milijun godina - re če Kevin. - Više kao Lucy. Ali dovoljno su inteligen tni za korištenje vatre, izra ñivanje oru ña, pa čak i govorenje. Mislim da su onakvi kakvi smo mi bi li prije četiri ili pet milijuna godina. - Gdje su ta stvorenja? - zabrinuto upita Laurie. - Na obližnjem otoku - odgovori Kevin. - Tamo su ži vjeli relativno slobodno. Nažalost, sve će se to promijeniti. - Zašto? - upita Laurie. U mislima je mogla vidjeti te pra-ljude. Kao dijete fascinirali su je pe ćinski ljudi. Kevin na brzinu ispri ča priču o dimu koji je na kraju doveo Melanie, Candace i njega na otok. Ispri čao je kako su bili zarob-ljeni, a potom spašeni. Tako ñer im je rekao da će stvorenja cijeli život provesti zatvorena u betoniranim ćelijama samo zato što imaju previše ljudskih osobin a. - To je užasno - prokomentira Laurie. - Katastrofa! - Jack odmahne glavom. - Kakva pri ča! - Ovaj svijet nije spreman za novu rasu - re če Warren. - Imamo dovoljno nevolja i s ovima koje v eć postoje. - Približavamo se pristaništu - objavi Kevin. - Pro stor ispred gata odmah je iza idu ćeg zavoja. - Onda stanite ovdje - re če Jack. - Kad smo stigli, tamo je bio neki vojnik. Kevin stane sa strane ceste i ugasi svjetla. Pustio je da motor radi zbog klimatizacije. Jack i Warren izañu i potr če do ugla. Oprezno su provirili prema gatu. - Ako tamo više nema našeg čamca, ima li ovdje drugih plo-vila? - upita Laurie. - Bojim se da nema - odgovori Kevin. 452 - Postoji li drugi izlaz iz gradi ća, osim glavne rampe? - upita Laurie.

- Samo taj - re če Kevin. - Neka nam nebo pomogne - prokomentira Laurie. Jack i Warren se brzo vrate. Kevin spusti staklo na prozoru. - Vojnik je tamo - re če Jack. - Nije baš jako oprezan. Za-pravo, možda čak spava. No ipak ćemo se morati pobrinuti za njega. Držim najpametnijim da s vi vi ostanete ovdje. - Ja se slažem - re če Kevin. Takve je stvari vrlo rado prepu-štao drugi ma. On ionako ne bi imao pojma kako postupiti. Jack i Warren vrate se do ugla i nestanu. Kevin zatvori prozor. Laurie pogleda Natalie i odmahne glavom. - Žao mi j e zbog ovoga. Pretpostavljam da sam trebala znati. Jack je izgleda sklon upadanju u nevolje. - Nema potrebe za ispri čavanjem - re če Natalie. - Sigurno nisi ti kriva. Osim toga, situ acija izgleda puno bolja nego prije petnaest ili dvadeset minuta. Jack i Warren su se pojavili u neobi čno kratkom roku. Jack je držao pištolj, a Warren je nosio automatsku pušku. Ušli su u stražnji dio toyote. - Je li bilo problema? - upita Kevin. - Nije - odgovori Jack. - Bio je vrlo susretljiv. J asno, Warren zna biti jako uvjerljiv kad to želi. - Ima li Chickee Hut Bar svoje parkiralište? - upit a Warren. - Ima - odgovori Kevin. - Idemo onamo! - re če Warren. Kevin po ñe unatrag, skrene desno, a potom lijevo. Na kraju b loka skrene na prostrano asfaltirano parkiralište. Pred njima su se pojavili obrisi mra čnog Chickee Hut Bara. Iza kr čme pružalo se blistavo prostranstvo širokog estuarija. Njegova je površina sjala na mjese čini. Kevin pode ravno do kr čme i zaustavi automobil. - Svi čekajte ovdje - re če Warren. - Idem pogledati čamac. -Izañe s puškom u ruci i hitro nestane iza krčme. 453 - Brzo se kre će - primijeti Melanie. - Nemate pojma kako brzo - re če Jack. - Je li ono Gabon na drugoj obali? - upita Laurie. - Da, jest - re če Melanie. - Koliko je daleko? - upita Jack. - Otprilike šest kilometara zra čne linije - re če Kevin. - No trebali bismo pokušati do ći do Coco Beacha. To je otprilike pet-naest kilometara daleko . Odatle ćemo uspjeti kontaktirati Ame-ri čko veleposlanstvo u Librevilleu, a oni će nam sigurno mo ći pomo ći. - Koliko će nam trebati da stignemo do Coco Beacha? -upita La urie. - Po mojoj procjeni, malo više od jednog sata - re če Kevin. - Naravno, ovisi o brzini čamca. Warren se ponovno pojavi i pri ñe automobilu. Kevin opet spusti staklo na prozoru. - Sve u redu - re če Warren. - Čamac je tamo. Nema pro-blema. - Hura! - oglase se svi zajedno. Iza ñu iz automobila. Kevin, Melanie i Candace uzmu svoj e platnene torbe. - Zar vam je to prtljaga? - našali se Laurie. - To je"sve - re če Candace. Warren povede grupu oko mra čne krčme do mjesta gdje su stube vodile na plažu. - Krećimo se brzo dok ne stignemo pod zid - re če Warren. Pokazao je ostalima neka po ñu ispred njega. Ispod gata je bilo mra čno pa su se svi morali polako kretati. Čuli su se zvukovi zapljuskivanja malenih valova kao i bježanja velikih rakova prema rupama u pijesku. - Imamo nekoliko baterijskih svjetiljki - re če Kevin. - Ho- ćemo li ih koristiti? - Bolje je ne riskirati - re če Jack i doslovno tresne o čamac. Provjerio je da li je dovoljno stabilan, a zatim je svima rekao neka se ukrcaju i po ñu na krmu. Čim su to u činili, Jack je osjetio 454 kako je pramac postao lakši. Oduprijevši se nogama o tlo, po čeo ga je gurati u vodu. - Pazite na prekrižene grede - upozori Jack i usko či u čamac. Svi su pomagali tako da su se hvatali za potporne stupove i tiho vukli čamac ispod gata. Trebalo im je samo nekoliko minuta do kraja gata, a tamo im se isprije čio plovni dok. Tada su ukoso izvukli čamac do mjese činom obasjane otvorene vode. Bila su samo četiri vesla. Melanie je inzistirala na tome da ona vesla uz trojicu muškaraca.

- Želio bih da se stotinjak metara udaljimo od obal e prije nego upalim motor - objasni Jack. - Nema smisla riskirati. Svi su pogledali prema naizgled spokojnom Cogu čije su bi-jele zgrade obavijene maglicom blistale na srebrnoj mjese čini. Okolna je džungla uokvirivala gradi ć pono ćno plavom bojom. Zidovi vegetacije podsje ćali su na plimne valove koji će se upravo sru čiti na gradi ć. Noćni zvukovi džungle zaostajali su za njima. Čulo se samo veslanje i povremeno struganje vesla po rubu čamca. Neko vri-jeme nitko nije govorio. Uzbu ñena srca po čela su se smirivati, a disanje im je postajalo normalno. Bilo je vremena za razmišlja-nj e, pa čak i za razgledavanje okoline. Njujor čane je posebno o čarala neobi čna ljepota no ćnog afri čkog krajolika. Bili su op či-njeni veli činom svega što ih je okruživalo. U Africi je sve izgle-dalo ve će, čak i no ćno nebo. Kevin se druga čije osje ćao. Olakšanje zbog uspješnog bijega iz Coga i pomo ći što ju je pružio drugima samo je još više nagla-silo njegov o čaj zbog sudbine bonoba. Po činio je grešku kad ih je stvorio, ali prepustiti ih vje čnom zato čeništvu u si ćušnim kave-zima još bi više uve ćalo njegovu krivnju. Nešto kasnije Jack izvadi svoje veslo iz vode i spu sti ga na dno čamca. - Vrijeme je da upalimo motor - izjavi. Uhvati vanj-ski motor i spusti propeler u vodu. - Čekajte malo - iznenada će Kevin. - Imam jednu molbu. Rije č je o nečemu što nemam pravo tražiti od vas, ali jako je važno. 455 Jack se uspravi i podigne pogled sa spremnika za go rivo. -Što ti je na umu, prijatelju? - upita. - Vidite li onaj otok, zadnji u nizu? - Kevin pokaž e prema Išla Francesci. - Tamo se nalaze svi bonobi . Smješteni su u ka-vezima blizu mosta što vodi na ko pno. Najviše od svega volio bih po ći onamo i osloboditi ih. - Što bi se time postiglo? - upita Laurie. - Puno, ako bih ih uspio navesti da prije ñu most - re če Ke-vin. - Zar ih vaši prijatelji iz Coga ne bi jednostavno opet pohva-tali? - upita Jack. - Nikad ih ne bi našli - re če Kevin sve se više zagrijavaju ći za svoju ideju. - Nestali bi. Iz ovog se dijela Ekvatorijalne Gvineje prema unutrašnjosti proteže t isu ću šesto kilometara netaknute tropske prašume. Ne obuhva ća samo ovu zemlju ve ć i podru čja Gabona, Cameroona, Conga i Centralne Afri čke Republike. Za-cijelo ima na tisu će kvadratnih kilometara, a neki su dijelovi po-sve neistraženi. - Jednostavno bismo ih pustili da sami odu? - upita Can-dace. - Baš tako - re če Kevin. - Imali bi priliku, a ja mislim da bi uspj eli! Snalažljivi su. Sjeti se naših predaka. Morali su preživjeti ledeno doba pleistoce na. To je bio ve ći izazov nego život u trop-skoj prašumi. Laurie pogleda Jacka. - Meni se ideja svi ña. Jack pogleda prema otoku, a zatim upita u kojem je pravcu Coco Beach. - Skrenuli bismo s puta - prizna Kevin - ali nije d aleko. Naj-više dvadeset minuta. - Sto ako ih pustite iz kaveza, a oni ostanu na oto ku? - upita Warren. - Barem se mogu tješiti da sam pokušao - re če Kevin. - Osje ćam da moram nešto u činiti. - Hej, zašto ne? - uzvikne Jack. - Mislim da se i m eni ideja svi ña. Što kažu ostali? 456 - Iskreno re čeno, rado bih vidio neku od tih životinja - re če Warren. - Poñimo - oduševljeno će Candace. - Ja se slažem - re če Natalie. - Ni ja ne bih mogla smisliti bolju ideju - re če Melanie. - U činimo to! Jack nekoliko puta povu če uzicu dok motor nije oživio. Okrenuvši kormilo, u smjeri čamac prema Išla Francesci. 457 23.P0GLAVL J E 1 D. DZUJKA 1 997. 1 .45 CDGD, EKVATORIJALNA GVINEJA Siegfried je stotinu puta sanjao isti san, a svaki je put bilo malo gore. U snu se približavao ženki slona s mladun četom. To mu se nije svi ñalo, ali su njegovi klijenti, jedan bra čni par, baš to zahtijevali. Žena je željela izbliza vidjeti maleno g slonica. Siegfried je sa strane poslao traga če da bi mu štitili bok, a on i bra čni par približavali su se slonici. No traga či na sjevernoj strani smrtno su se uplašili kad se pojavio golemi slon. Pobjegli su, a još veći znak njihova kukavi čluka bio je taj što Siegfrieda nisu upozorili na op asnost.

Buka što ju je stvarao golemi slon jurnjavom kroz r aslinje podsje ćala je na grmljavinu nadolaze ćeg vlaka. Njegovi su krikovi postali zaglušuju ći, a tren prije naleta Siegfried se budio okupan zn ojem. Siegfried se dah ćući okrene na leda i sjedne. Pruži ruku kroz otvor u mreži za zaštitu od komaraca, nañe čašu i otpije gutljaj vode. Najgore u njegovu snu bi la je činjenica da je previše stva-ran. U tom je doga ñaju izgubio svoju desnu ruku, a lice mu je unakažen o. Siegfried je nekoliko trenutaka sjedio na rubu krev eta prije nego je shvatio da krikovi što ih je drža o dijelom svog sna dopiru 458 izvana. Uskoro je shvatio kakvi su to zvukovi: glas na afri čka rock glazba iz jeftinog kazetofona. Siegfried pogleda na sat. Trenutno ga je spopao bij es kad je vidio da su tek dva sata iza pono ći. Tko bi mogao biti tako drzak i stvarati toliko buke u t o doba no ći? Osjetivši da buka dopire s druge strane zelenila is pred nje-gove ku će, ustane s kreveta i iza ñe na verandu. Na njegovo izne-na ñenje i ogor čenje, glazba je dopirala iz ku će Kevina Marshalla. Zapravo, Siegfried je otkrio krivca: vojnike koji čuvaju ku ću. Bijes je prostrujio Siegfriedovim tijelom poput ele ktri čne struje. Vrativši se u sobu, nazvao je Camerona i naredio mu da ode u Kevinovu ku ću. Zatim je tresnuo slušalicom. Na brzinu se odjenu o. Dok je odlazio iz ku će, pograbio je jednu od svojih starih lova čkih pušaka. Siegfried se zaputio ravno preko zelene površine. Š to se više približavao Kevinovoj ku ći, glazba je postajala glasnija. Vojnici su se nalazili pod svje tlom gole žarulje. Po podu oko njihovih nogu nalazile su se brojne prazne boce. Dva su vojnika p jevala uz ka-zetofon i glumila da nešto sviraju. Činilo se da su druga dvojica bez svijesti. Kad je Siegfried stigao na mjesto doga ñaja, Cameronov je au-tomobil dojurio ulicom i uz šk ripu se zaustavio. Cameron isko či iz vozila. Još uvijek je zakop čavao košulju dok se približavao Siegfriedu. Zaprepašteno je pogledao pijane vojnike. Cameron se po čne ispri čavati, ali ga Siegfried prekine. - Za-boravi na obj ašnjenja i isprike - re če. - Poñi gore i provjeri jesu li gospodin Marshall i njego ve prijateljice u svojim krevetima. Cameron dotakne obod šešira. Pojuri uza stube. Sieg fried je čuo kako lupa na vrata. Trenutak kasnije na katu se upalilo ne-koliko svjetiljki. Siegfried je u sebi bjesnio dok je gledao vojnike. Cak nisu primijetili ni njega ni Camerona. Cameron se vratio sav blijed i odmahuju ći glavom. - Nema ih. 459 Siegfried je nastojao kontrolirati svoj bijes tako da može mis-liti. Nevjerojatno je s kako nesposobni m ljudima mora raditi. - Što je s njegovim džipom? - prasne Siegfried. - Provjerit ću - reče Cameron. Potr či natrag i doslovno se progura kraj raspjevanih vojnika. Gotovo se odmah vrati. - Nema ga. - Kakvo iznena ñenje! - sarkasti čno će Siegfried. Tada pucne prstima i pokaže prema Came ronovu automobilu. Siegfried sjedne na suvoza čevo mjesto, a Cameron za volan. - Nazovi i upozori svoje ljude - naredi Siegfried. - Želim da se odmah na ñe Kevinov automobil. I nazovi stražarnicu. Provjeri da nisu izašli iz Zone . U meñuvremenu me odvezi do Gradske vije ćnice. Cameron posegne za mobitelom dok je upravljao vozil om oko bloka. Oba su broja bila memorirana pa mu nisu trebale dvije ruke. Pritisne papu čicu gasa i krene na sjever. Kad su se približili Gradskoj vije ćnici, ve ć je po čela sir ena potraga za Kevinovim automobilom. Sa sigurnoš ću je utvrtleno da vozilo nije pokušalo pro ći kraj stražarnice. Skrenuli su na par-kiralište i tada su obojica čuli glazbu. - Uh! - izusti Cameron. Siegfried je šutio. Pokušavao se pripremiti za ono u što je sumnjao. Cameron se zaustavi kraj zgrade. Farovi njegova aut omobila osvijetlili su krš do kojeg je došlo kad su okviri rešetki istrgnuti iz zida. Vidio se i kom ad lanca. - Ovo je katastrofa - drhtavim će glasom Siegfried. S pu-škom u ruci iza ñe iz automobila. Iako ju je morao držati jednom rukom, bio je izvrstan strijela c. Brzo je ispalio tri metka jednog za drugim te su se tri prazne boce na prozorskoj dasci razletjele u tisu ću komadi ća. No glazba je i dalje odjekivala. Čvrsto stisnuvši pušku zdravom rukom, Siegfried pri ñe pro-zoru i pogleda unutra. Kazetofon je stajao na stolu, a ja čina zvuka bila je namještena na maksimum. Četiri vojnika bila su bez svijesti, ili na podu ili ispruženi po namještaju. 460

Siegfried podigne pušku. Povu če otponac i kazetofon odleti sa stola. Prizor je tr enutno obavljen mučnom tišinom. Siegfried se vrati do Camerona. - Nazovi pukovnika garni-zona. Reci mu što se dogodilo. Reci mu kako želim da ovim lju-dima sudi vojni sud. Neka sm jesta ovamo pošalje vojnike i jedno vozilo. - Da, gospodine! - re če Cameron. Siegfried korakne ispod arkade i pogleda rešetke št o su ih is-trgnuli sa zatvorskih prozora. Bile su rukom iskovane. Pogledavši otvore, postalo mu je ja sno zašto su tako lako popustile. Žbuka izme ñu cigli pretvorila se u pijesak. Kako bi se smirio, Siegfried žustrim korakom po ñe oko Gradske vije ćnice. Kad je zaobišao posljednji ugao, cestom su se približavala svjetla vozila. Skr enulo je na parkiralište. Uz škripu guma patrolna kola sigurnosti zaustavila su se kraj Came-ronov au tomobila, a iz njih je izašao dežurni časnik. " ried je ispod glasa psovao dok se čovjek približavao. Ne-stankom Kevina i žena, te još i Amerikanaca, bonobo projekt ozbiljno je ugrožen. Mo raju ih na ći. - Gospodine Spallek - re če Cameron. - Dobio sam neke in-formacije. Časnik O"Learv misli da je prije deset minuta vidio au-tomobil Kevina Marshalla. Jas no, možemo brzo utvrditi je li još uvijek ondje. - Gdje? - upita Siegfried. - Na parkiralištu kraj Chickee Hut Bara - odgovori O"Learv. - Primijetio sam ga tijekom zadnjeg obilaska. - Jesi li vidio neke ljude? - Ne, gospodine! Ni žive duše. - Tamo dolje trebao bi biti stražar - re če Siegfried. - Jesi li ga vidio? - Zapravo nisam, gospodine - re če O"Learv. - Kako to misliš, zapravo nisam? - zareži Siegfried . Već je bio sit nesposobnosti. - Zapravo ne obra ćamo puno pozornosti vojnicima - odgo-vori O"Learv. 461 Siegfried se zagleda u daljinu. U još jednom pokuša ju kontro-liranja svog bijesa, prisilio se na promatranje vegetacije s koje se odbijala mjese čina. Ljepota prizora donekle ga je smirila te je ne-voljko sam sebi priznao da ni on nije obra ćao pozornost na voj-nike. Oni zapravo nisu služili nekoj odre ñenoj svrsi, ve ć su jed-nostavno bili tu; jedna od cijena poslovanj a s vladom Ekvatori-jalne Gvineje. Ali zašto je Kevinov automo bil kraj Chickee Hut Bara? Tada mu sine. - Camerone, zna li se kako su Amerikanci ušli u gra d? -upita Siegfried. - Nažalost, ne - odgovori Cameron. - Je li netko potražio čamac? - upita Siegfried. Cameron pogleda O"Learvja koji protiv volje odgovori: - Ni-sam znao da treba tražiti čamac. - Što je bilo kad si zamijenio Hansena u jedanaest? - upita Cameron. - Kad te upoznao sa situacijom, je li spomenuo da je tražio čamac? Niti jednom rije čju, gospodine - re če O"Learv. ameron proguta slinu. Okrene se Siegfrie du. - Morat ću to istražiti i kasnije vam javiti. - Drugim rije čima, nitko nije potražio taj prokleti čamac! -prasne Siegfried. - Ovo je prava komedija, ali meni nije smiješna. - Izričito sam naredio neka se potraži čamac - reče Cameron. - Očito nije dovoljno nešto narediti, glupane - prezirn o će Siegfried. - Ti bi trebao voditi tu službu. Ti si odgovoran. Siegfried zatvori o či i zaškrgu će zubima. Izgubio je obje grupe. Jedino što je u ov om trenutku mogao učiniti bilo je na-zvati zapovjednika vojne jedinice u Acalavongu za slu čaj da se bjegunci zapute onamo, što je malo vjerojatno. Ali Siegfried se tom e nije nadao. Znao je da bi on pošao u Gabon da je situacija obrnuta i kad bi on bio taj koji bježi. Odjednom Siegfried naglo otvori o či. Još mu je nešto palo na pamet, a to ga je još vi še zabrinulo. - Imamo li stražara na Išla Francesci? - upita. - Ne, gospodine. Niste ga tražili. 462 - A kraj mosta na kopnur1 - uporno ce Meglned. - Imali smo ga dok niste naredili da ga maknemo - r eče Ca-meron. - Onda odmah idemo tamo - re če Siegfried. Zaputi se prema Cameronovu automobilu. Tada su dojurila tri vozila i skrenula na parkiralište. To su bili vojni džipovi. Zaokrenuli su prema parki-ra nim automobilima i zaustavili se. Svi su bili puni do z uba na-oružanih vojnika. Iz prvog džipa iza ñe pukovnik Mongomo. Za razliku od ne-urednih vojnik a, on je bio besprijekorno odjeven u svoju najbolju odoru upotpunjenu odlikova njima. Usprkos činjenici da su se na-lazili

usred no ći, nosio je avijati čarske nao čale. Uko čeno je salu-tirao Siegfriedu i rekao da mu stoji na raspolaganju. - Bio bih vam jako zahvalan kad biste se pobrinuli za one pijane vojnike - kontroliranim glasom izusti Siegfried i pokaže prema Gradskoj vije ćnici. - Ima još jedna grupa do koje će vas odvesti časnik O"Learv. I neka nas slijedi jedan džip s vojni-cima . Možda će nam trebati naoružani ljudi. Kevin da Jacku znak neka uspori. Jack smanji brzinu , a teška piroga brzo izgubi zamah. Ušli su u uski kanal izme ñu Išla Fran-cesce i kopna. Postalo je puno mra čnije jer su stabla s obje strane stvarala svod od krošnji. Kevina je zabrinjavao konopac splavi za hranjenje p a je zau-zeo položaj na pramcu. Objasnio je Jacku o čemu je rije č te je Jack bio pripravan. - Ovdje je sablasno - primijeti Laurie. - Slušajte kako su životinje glasne - re če Natalie. - Ovo što čujete uglavnom su žabe - objasni Melanie. - Ro-mant ično raspoložene žabe. - Točno je ispred nas - javi Kevin. Jack ugasi motor i ustane kako bi izvukao propeler iz vode. Za čuo se blagi udarac i zvuk grebanja dok je čamac prelazio preko konopca. 463 - bad možemo veslati - predloži Kevin. - blizu smo, a ne bih želio da u mraku udarimo o neko deblo. Gusta se džungla povukla s obale kad su stigli do čistine na kojoj se nalazio most. Ponovno ih je obasjala mjese čina. - O, ne! - uzvikne Kevin s pramca. - Most nije razv ijen. Pro-kletstvo! - To ne bi trebalo predstavljati problem - re če Melanie. - Ja još uvijek imam klju č. - Podigne ga te je zablistao na slaboj svje-tlosti. - Imala sam osje ćaj da će nam jednom dobro do ći. - O, Melanie! - ushi ćeno će Kevin. - Divna si. Na trenutak sam pomislio da je sve izgubljeno. - Most na razvla čenje kojemu treba klju č? - začudi se Jack. - To je prili čno sofisticirano za ovakvo mjesto usred džungle. - S desne nam se strane približava gat - re če Kevin. - Tamo ćemo vezati čamac. Jack je bio na krmi. Poslužio se veslom tako da se pramac okrenuo prema otoku. Nekoliko minuta kasnije tiho su udarili o drveni gat. - U redu, ljudi - re če Kevin. Duboko udahne. Bio je nervo-zan. Znao je d a ovo nije u skladu s njegovim karakterom jer je kanio u činiti nešto što nikad ranije nije u činio: postati nekom vr-stom heroja. - Evo moga prijedloga. Svi ćete ostati u čamcu. Ba-rem zasad. Doista ne znam kako će te životinje reagirati kad se pojavim. Nevjerojatno su snažne, a to zna či da postoji rizik. Ja sam voljan riskirati iz razloga o kojima sam ve ć govorio, ali ne želim ugroziti nikoga od vas. Zvu či li to razumno? - Zvuči razumno, ali ne znam da li se slažem - re če Jack. - Čini mi se da će vam trebati pomo ć. - Osim toga, s ovim AK-47 nije da se ne možemo bran iti -primijeti Warren. - Bez pucanja! - usrdno će Kevin. - Molim vas. Pogotovo ne radi moje dobrobi ti. Zato želim da svi ostanete ovdje. Ako stvari po ñu po zlu, jednostavno oti ñite. 464 ivieiame ustane. - ja snosim gotovo jeanaKu odgovor nost za postojanje ovih stvorenja kao i ti. Pomo ći ću ti, mom če, sviñalo se to tebi ili ne. Na Kevinovu se licu pojavi izraz ozloje ñenosti. - Bez durenja - re če Melanie. Izañe iz čamca na gat. - Zvuči poput zabave - primijeti Jack. Ustane kako bi sli jedio Melanien primjer. - Vi sjednite! - strogo će Melanie. - Zasad je ovo privatna zabava. Jack sjedne. Kevin izvadi svoju baterijsku svjetiljku i pridruži se Melanie na gatu. - Radit ćemo jako brzo - obe ća. Najprije se trebalo pobrinuti za most. Bez njega pl an će se izjaloviti bez obzira na reakciju životinja. Kevin uvu če klju č. Kad ga je okrenuo i pritisnuo zeleno puce, zadrži dah. Gotovo istog trenutka s kopna je čuo zvuk elektri čnog motora na bate-rije. Tada se kao na usporenom f ilmu teleskopski most ispruži preko mra čne rijeke i spoji s betonskim postoljem na otoku. Kevin se popne na most kako bi provjerio je li stab ilan. Po-kuša ga potresti, ali je most čvrsto sjeo na svoje mjesto. Zado-voljno si ñe te se on i Melanie zapute prema šumi. Nisu vidjel i kaveze jer je u sjenkama vladao mrkli mrak, ali su znali da su tamo . - Imaš li neki plan, ili ćemo ih jednostavno sve pustiti iz ka-veza? - upita Melanie dok su hodali preko čistine. Kevin je upa-lio baterijsku svjetiljku pa s u vidjeli kuda gaze.

- Jedino što mi je palo na pamet jest da na ñem svog dvoj-nika, bonoba broj jedan - re če Kevin. - Za razliku od mene, on je vo ña. Ako postignem da me on razumije, možda će povesti ostale. - Kevin slegne ramenima. - Imaš li ti bolju ideju? - Trenutno nemam - odgovori Melanie. Kavezi su stajali u duga čkom nizu. Prili čno su zaudarali jer su neke životinje bile u kavezi ma već više od dvadeset četiri sata. Dok su Kevin i Melanie prolazili ispred kaveza, Kevin je svakoga osvijetlio. Životinje su se odmah probudile. Neke su se stisnul e 465 uza sLiaznji ziu i poKusavaie se zasuuu oq DijesKa. uruge su tvr-doglavo ostajale na svome mjestu i bijesno zurile prema njima. - Kako ćeš ga prepoznati? - upita Melanie. - Volio bih da mogu ra čunati na svoj sat - re če Kevin. - Ali slabi su izgledi za to. Pretpostavlj am da moram tražiti onaj nje-gov užasni ožiljak. - Prili čno je ironi čno da on i Siegfried imaju gotovo isti oži-ljak - p rimijeti Melanie. - Nemoj ni spominjati ime tog čovjeka - re če Kevin. - Moj Bože, gledaj! - Snop svjetlosti otkr io je unakaženo lice bonoba broj jedan. Prkosno je zurio u njih. - To je on - uzvikne Melanie. - Bada - izusti Kevin. Udari se po prsima kako su ž enke bo-noba činile kad su Melanie, Candace i njega prvi put doveli do špilje. Bonobo broj jedan nakrivi glavu, a koža se izme ñu njegovih o čiju nabere. - Bada - ponovi Kevin. Bonobo polako podigne ruku i udari se po prsima. Za tim izusti bada jednako jasno kao i Kevin. Kevin pogleda Melanie. Oboje su se šokirali. Iako s u pokuša-vali komunicirati s Arthurom, to je bilo nešto sasvim druga čije pa nikad nisu bili sigurni da li se doista razu miju. Ovo je bilo nešto drugo. - Atah - izgovori Kevin. Tu su rije č često čuli, sve od tre-nutka kad ju je bonobo broj jedan v iknuo prilikom njihovog pr-vog susreta. Vjerovali su da z nači doñi. Bonobo broj jedan nije reagirao. Kevin ponovi rije č, a potom pogleda Melanie. - Ne znam što bih još mo gao reći. - Ne znam ni ja - re če Melanie. - Riskirajmo i otvorimo vrata. Možda će tada reagirati. Želim re ći, teško mu je do ći ako je zaklju čan u kavezu. - Imaš pravo - re če Kevin. Zaobi ñe Melanie i opipa desnu stranu kaveza. Kevin sa str epnjom otpusti kračun i otvori vrata. 466 Kevin i Melanie koraknu unazad. Kevin okrene snop s vjetlo-sti prema tlu radije nego u lice životinje. Bonobo broj jedan po-lako iza ñe i uspravi se do svoje pune visine. Pogleda lijevo i desno, a tek se tada ponovno okrene ljudima. - Atah - ponovi Kevin i pode unatrag. Melanie krene uz njega. Bonobo broj jedan po ñe naprijed, a dok je hodao, protezao se poput atlet ičara koji se zagrijava. Kevin se okrene kako bi mogao lakše hodati. Još je nekoliko puta ponovio rije č atah. Bonobov izraz lica nije se mijenjao dok ih je slijedio. Kevin ga povede do mosta i popne se. Ponovno izusti atah. Bonobo broj jedan oklijevaju ći stupi na betonirano postolje. Kevin po ñe unatrag dok se nije našao na sredini luka. Bonobo oprezno po ñe na most. Stalno je gledao s jedne na drugu stranu . Kevin tada pokuša nešto što nisu iskušali na Arthur u. Poveže rije či bonoba. Upotrijebio je sta iz dogañaja kad je bonobo broj jedan pokušao Candace dati m rtvog majmuna. Zatim zit, rije č što ju je bonobo broj jedan izgovarao kad je želio da po ñu u špilju. I na kraju arak za koju su bili prili čno sigurni da zna či dalje. - Sta zit arak - re če Kevin. Raširi prste i zamahne rukama od prsiju kr etnjom što ju je Candace opisala, a vidjela ju je prvi put u operacijskoj dv orani. Kevin se nadao da njegova tako složena rečenica zna či: Ti po ñi dalje. Kevin ponovi re čenicu i pokaže na sjeveroistok prema bez-grani čnoj tropskoj prašumi. Bonobo broj jedan podigne se na prste i pogleda pre ko Ke-vinova ramena u mra čni zid džungle na kopnu. Zatim pogleda natrag prema kavezima. Raširi ruke i izgovori niz zvukova kakve Kevin i Melanie ranije nisu čuli, ili ih barem nisu ni s čim odre- ñenim povezali. - Sto radi? - upita Kevin. U tom trenutku životinja nije gle-dala u njega. - Možda griješim - re če Melanie - ali mislim da govori o svo-jim ljudima. 467 - Moj Bože! - uzvikne Kevin. - Možda je ipak shvati o što mu govorim. Idemo otvoriti druge kaveze.

Kevin po ñe naprijed. Bonobo je osjetio njegov pokret pa se o krene prema njemu. Kevin oklijevaju ći zastane. Most je bio ši-rok oko tri metra, a Kevin se bojao previše približiti. Previše se dobro sje ćao s kakvom ga je lako ćom bonobo podigao i bacio poput krpene lutke. Kevin se zagleda u lice životinje traže ći neki znak emocija, ali ništa nije našao. Samo ga je ponovno obuzeo nelagodan osje ćaj da gleda u evolucijsko zrcalo. - Što je bilo? - upita Melanie. - Djeluje zastrašuju će - prizna Kevin. - Ne znam bih li pro-šao kraj nje ga ili ne. - Molim te, nemoj da se ponovno na ñemo u pat poziciji -re če Melanie. - Nemamo puno vremena. - U redu - izusti Kevin. Duboko udahne i rubom most a oprezno zaobi ñe životinju. Bonobo ga je promatrao, ali se nije pomaknuo. - Ovo mi uništava živce! - požali se Kevin dok je s ilazio s mosta. - Želimo li da on ostane ovdje? - upita Melanie. Kevin se po češe po glavi. - Ne znam. Možda će on biti ma-mac koji će privu ći ostale životinje na most, ali s druge strane, možda bi bilo bolje da po ñe s nama. - Zašto jednostavno ne po čnemo hodati? - predloži Melanie. - Neka on odlu či. Melanie i Kevin po ñu prema kavezima. Zadovoljno su vidjeli da je bonob o broj jedan odmah sišao s mosta i pošao za njima. Brzo su hodali, svjesni da ih Candace i ostali čekaju. Kad su stigli do kaveza, uop će nisu oklijevali. Kevin otvori vrata prvog kaveza, a Melanie drugog. Životinje su brzo izašle i odmah razmijenile nekoli ko rije či s bonobom broj jedan. Kevin i Melanie priñu sljede ćim kavezima u nizu. 468 Za samo nekoliko minuta desetak je životinja hodalo naokolo, izgovaralo kratke rije či i protezalo se. - Djeluje - re če Kevin. - Siguran sam. Da su kanili jedno-stavno p objeći u džunglu na otoku, ve ć bi to učinili. Mislim da svi znaju da moraju oti ći. - Možda bih trebala po ći po Candace i naše nove prijatelje -predloži Melan ie. - Trebali bi ovo vidjeti, a mogu i ubrzati stvari. - Dobra ideja - re če Kevin. Pogleda dugi niz kaveza. Znao je da ih ima više od sedamdeset. Melanie potr či u no ć, a Kevin po ñe do sljede ćeg kaveza. Pri-mijetio je da se bonobo broj jedan zadržavao u blizini kako bi pozdravio svaku oslobo ñenu životinju. Kad je Kevin oslobodio još pet ili šest životinja, stigli su os-tali. U po četku su se bojali stvorenja i nisu znali kako bi se po-našali. Životinje su ih ig norirale, a jedino su Warrena naširoko zaobilazile. Warren je sa sobom imao automatsku pušku, a Kevin j e pretpostavio da je to životinje podsje ćalo na pušku za uspav-ljivanje. - Tako su tihi - primijeti Laurie. - To je nekako s ablasno. - Deprimirani su - re če Kevin. - To može biti posljedica sredstva za uspa vljivanje ili zato čeništva. Ali nemojte im se pre-više približavati. Možda jesu tih i, ali su jako snažni. - Kako možemo pomo ći? - upita Candace. - Samo otvarajte vrata kaveza - re če Kevin. Budu ći da je radilo sedam ljudi, za samo nekoliko minuta ot-vorili su sve kaveze. Čim je oslobo ñena posljednja životinja, Ke-vin pokaže neka svi krenu prema mostu. Bonobo broj jedan, koji se stalno nalazio u Kevinov oj blizini, glasno pljesne rukama baš kao i onda kad su Kevin i žene prvi put naletjeli na njega u m očvarnom polju. Zatim nešto izgovori hrapavim glasom, te po ñe za ljudima. Ostali su bonobi odmah u tišini pošli za njim. Sedam ljudi predvodilo je sedamdeset jednog himeri čnog bo-noba u procesiji preko čistine do mosta što je vodio u njihovu 469 slobodu. Stigavši do mosta, ljudi koraknu u stranu. Bonobo broj jedan stane kraj betoniranog postolja. - Sta zit arak - ponovi Kevin, raširi prste i još j ednom za-mahne rukama od prsiju. Zatim pokaže prema neistraženoj afri č-koj unutrašnjosti. Bonobo broj jedan na trenutak sagne glavu, a potom sko či na postolje. Pogledavši svoje ljude, izgovori još nekoliko rije či, okrene le ña Išla Francesci i po ñe mostom prema kopnu. Ostali bonobi u tišini po ñu za njim. - Ovo je kao da gledamo Egzodus - tiho primijeti Ja ck. - Nemoj huliti Boga - re če mu Laurie. No ipak je u tome bilo zrnce istine. P rizor je doista izazivao strahopoštovanje.

Kao nekom čarolijom životinje su se bez ikakva zvuka stopile s mračnom džunglom. U jednom su trenutku bile nemirna go-mila kraj mosta, a u idu ćem su nestale kao da ih nikad nije ni bilo. Ljudi su nekoliko trenutaka bez rije či nepomi čno stajali. Na koncu Kevin prekine tišinu. - Uspjel i su i ja sam sretan - izusti. - Hvala vam svima na pomo ći. Možda ću sad mo ći sam sebi oprostiti ono što sam u činio. - Pri ñe mostu i pritisne crveno puce. Most zacvili i povu če se. Grupa se okrene od postolja i zaputi se natrag prem a pirogi. - To je bila jedna od najneobi čnijih povorki što sam je ikad vidio - primijeti Jac k. Na pola puta do čamca Melanie odjednom stane i uzvikne: - O, ne! Gledajte! Svi su se brzo okrenuli prema drugoj obali rijeke k amo je po-kazivala. Povremeno su se kroz raslinje mogla vidjeti svjetla au-tomobila. Vozila su se spu štala stazom što je vodila do mosta. - Ne možemo po ći do čamca! - ustvrdi Warren. - Vidjet će nas. - Ni ovdje ne možemo ostati - re če Jack. - Natrag do kaveza! - vikne Kevin. Svi se okrenu i potr če do zaklona što im ga je pružala džun-gla. U trenu tku kad su se sakrili iza kaveza, snopovi svjetla prešli 470 su preko čistine jer su vozila skrenula na zapad. Zaustavila su se, ali se ni svjetla ni motori nisu ugasili. - To je skupina ekvatogvinejskih vojnika - re če Kevin. - I Siegfried - doda Melanie. - Njega mogu svugdje prepo-znati. A ono je patrolno vozilo Camerona Mclversa. Upalio se reflektor. Njegov je snažni snop svjetlos ti poigravao po kavezima, a potom prešao na obalu rijeke. Brzo je otkrio kanu. Čak i na udaljenosti od pedesetak metara mogli su čuti uzbu- ñene glasove nakon otkri ća čamca. - Ovo nije dobro - izusti Jack. - Znaju da smo ovdj e. Iznenadna paljba prekine no ćnu tišinu. - U što pucaju, za ime svijeta? - upita Laurie. - Bojim se da uništavaju naš čamac - reče Jack. - Pretpostav-ljam da su to loše vijesti za moj depozit. - Ovo nije trenutak za šale - pobuni se Laurie. Eksplozija potrese no ćni zrak, a vatrena kugla osvijetli voj-nike. - To j e zacijelo bio spremnik goriva - zaklju či Kevin. - To-liko o našem prijevoznom sredstvu. Nekoliko minuta kasnije reflektor se ugasi. Potom s e prvo vozilo okrene i nestane stazom što je vodila u Cogo. - Ima li netko pojma što se doga ña? - upita Jack. - Pretpostavljam da se Siegfried i Cameron vra ćaju u gradi ć - reče Melanie. - Znaju da smo na otoku pa se vjerojatno osje- ćaju prili čno sigurnima. Svjetla drugog vozila odjednom se ugase te na cijel om podru- čju zavlada mrak. Čak je i mjese čina oslabila jer se mjesec spustio nisko na zapad. - Više mi se svi ñalo kad smo otprilike znali gdje su i što rade - primijeti Warren. - Koliko je velik ovaj otok? - upita Jack. - Desetak kilometara duga čak i tri kilometra širok - re če Ke-vin. - Ali... - Pale vatru - Warren prekine Kevina. 471 Zlaćano svjetlo obasjalo je dio mehanizma mosta, a poto m se rasplamsala logorska vatra. U svjetlosti su vidjeli sablasne figure vojnika kako se onuda kre ću. - Nije li to zgodno? - primijeti Jack. - Ponašaju s e kao kod ku će. - Sto ćemo u činiti? - o čajnički će Laurie. - Nemamo puno izbora dok oni sjede kraj postolja mo sta -reče Warren. - Pobrojio sam ih šest. - Nadajmo se da ne kane do ći ovamo - re če Jack. - Neće doći dok ne svane - re če Kevin. - Ni slu čajno ne bi po mraku došli ovamo. Osim toga, nema potrebe. Uvjereni su da nikamo ne ćemo po ći. - Kako bi bilo da preplivamo kanal? - predloži Jack . - Širok je samo deset do dvanaest metara, a gotovo uop će nema struje. - Ja nisam dobar pliva č - nervozno će Warren. - Rekao sam ti. - Cijelo je ovo podru čje puno krokodila - re če Kevin. - O, Bože! - izusti Laurie. - Sad nam to kaže.

- Ali slušajte! Ne moramo plivati - re če Kevin. - Barem mi-slim da ne moramo. Čamac kojim smo Melanie, Candace i ja do-šli ovamo zacijelo je još uvijek ondje gdje smo ga ostavili, a do-voljno je velik za sve nas. - Fantasti čno! - ushi ćeno će Jack. - Gdje je? - Bojim sp da ćemo morati malo hodati - re če Kevin. - Go-tovo dva kilometra, ali barem postoji nedavno o čišćeni put. - Zvuči poput šetnje parkom - primijeti Jack. - Koliko je sati? - upita Kevin. - Tri i dvadeset - odgovori Warren. - Znači da nam do zore ostaje samo sat i pol - re če Kevin. - Moramo odmah krenuti. Ono što je Jack u šali nazvao šetnjom kroz park pok azalo se jednim od najmu čnijih iskustava što ih je bilo tko od njih doži-vio. Prvih dvjesto ili tri sto metara nisu željeli koristiti baterijske svjeti ljke te su hodali na na čin koji bi se jedino mogao opisati 472 kao da slijepac vodi slijepca. U unutrašnjosti džun gle bilo je mra čno kao u grobu. Vladao je takav mrak da su teško mogli odrediti hodaju li otvorenih ili zatvorenih o čiju. Kevin je pošao prvi kako bi našao put, ali je često pogrešno skretao pa su se morali vra ćati da nadu stazu. Znao je kakva stvorenja žive u prašumi pa je zadržavao dah kad god bi ispružio ruku ili nogu u nepoznato. Iza Kevina ostali su se složili u zmijoliki red, a svatko se dr-žao za nevidljivu osobu ispred sebe. J ack je pokušao razvedriti situaciju, ali je uskoro zaka zala i njegova duhovitost. Otad na-dalje svi su bil i žrtve vlastitih strahova dok su no ćna stvorenja klepetala, cvrkutala, rikala, pištala i povremeno urlala oko njih. Kad su kona čno zaklju čili da je sigurno upotrijebiti baterijske svjetiljk e, počeli su brže napredovati. Istodobno su zadrhtali kad su vidjeli kraj koliko z mija i insekata prolaze jer su znali da su kraj ist ih stvorenja prolazili i u mraku. Kad su stigli do mo čvarnih polja oko Lago Hippa, na isto č-nom se obzoru po čela pojavljivati blaga svjetlost. Izašavši iz tmine prašume, pogrešno su v jerovali da je najgore prošlo. No nije bilo tako. S vi su vodeni konji izašli iz vode na pašu. Životinje s u djelovale golemo na slaboj svjetlosti praskozorja . - Možda ne izgledaju tako, ali jako su opasni - upo zori ih Kevin. - Puno ljudi strada od njih. Grupa je pošla zaobilaznim putem kako bi naširoko z aobišla vodene konje. No kad su se približili trstici gdje su se nadali da je još uvijek sakriven maleni kanu, morali su pro ći blizu dva po-sebno velika vodena konja. Životinje su ih pospano promat rale, a tada su se iznenada zaletjele. Srećom, zaletjele su se prema jezeru stvaraju ći veliku buku i komešanje. Svaka višetonska životin ja stvorila je novi široki pro-laz kroz trstiku do vod e. Na trenutak su svima srca treperila u prsima. Potrajalo je nekoliko minuta dok se nisu pribrali i krenuli da-lje. Nebo je postajalo sve svjetlije pa su znali da nemaju vremena 473 za gubljenje. Hodanje kroz džunglu oduzelo im je pu no više vre-mena no što su o čekivali. - Hvala Bogu, još je ovdje - izusti Kevin kad je ra zmaknuo trstiku i našao maleni kanu. Čak je i plasti čna kutija s hranom još uvijek bila na svom mjestu. No vožnja do piroge predstavljala je novi problem. Brzo su zaklju čili da je kanu premalen te bi bilo opasno da se svih sedam ukrca. Nakon mu čne rasprave dogovoreno je da će Jack i War-ren ostati tu i čekati da Kevin do ñe po njih. Čekanje je predstavljalo pravi pakao. Ne samo što je nebo postajalo sve svjetlije i svjetlije, najavljuju ći neizbježnu zoru i mo-gu će pojavljivanje vojnika, ve ć je postojala i briga da je motorizi-rani čamac nestao. Jack i Warren nervozno su pogledavali čas je-dan drugoga, a čas svoje ručne satove. Istodobno su rastjerivali oblake nezasit nih insekata. Povrh svega ostaloga, bili su posve is-crpljeni. Baš kad su po čeli misliti da se ostalima dogodilo nešto užasno, K evin se poput fatamorgane pojavio uz rubove trstike i tiho zaveslao prema njima. Warren se na brzinu popeo u kanu, a Jack ga je slij edio. - Je li sve u redu s čamcem? - zabrinuto će Jack. - Barem je tamo - odgovori Kevin. - Nisam pokušavao upa-liti motor. Unatrag su izašli iz trstike, a potom krenuli prema Rio Di-viso. Nažalost, bilo je puno vodenih konja te čak i nekoliko kro-kodila pa su morali puno više ves lati kako bi ih zaobilazili. Prije no što su zašli u raslinje koje je skrivalo u šće džunglom okružene rijeke, na čas su ugledali nekoliko vojnika koji su stigli na čistinu u daljini.

- Mislite li da su nas vidjeli? - upita Jack sa svo g mjesta na pramcu. - Nikako ne možemo znati - re če Kevin. - Za dlaku ćemo se uspjeti izvu ći - primijeti Jack. 474 Ženama je čekanje jednako teško palo kao Jacku i Warrenu. Kad je maleni kanu stigao do piroge, bilo je doslovce suza olak-šanja. Posljednju je brigu predstavljao vanjski motor. Jac k je na sebe preuzeo bavljenje motorom jer je imao iskustva iz tinejdžer-skog doba. Dok je on pre gledavao motor, ostali su veslali i tako izvukli teški čamac iz trstike na otvorenu vodu. Jack je pumpicom dodao goriva, kratko se pomolio i povu-kao uzicu. Motor je zakašljao i upalio se. Djelovao je jako gl asno u jutar-njoj tišini. Jack pogleda Laurie. Ona se nasmiješi i pobjedni čki uzdigne pal čeve. Jack namjesti ru čicu motora na najve ću brzinu i okrene ča-mac ravno na jug. Tamo su vidjeli Gabon kao zelenu crtu duž obzora. 475 EPILOG ? 1 B. DZUJKA 1 997. 1 5.45 NEW YDRK CITY Lou Soldano pogleda na sat i pokaže svoju policijsk u značku kako bi ušao u carinsku zonu zgrade za meñunarodne linije Zra čne luke Kennedv. Našao se u ve ćoj prometnoj gužvi no što je o čekivao te se nadao da nije zakasnio na do ček svjetskih putnika. Priñe jednom od nosa ča i upita koja je traka Air Francea. - Sasvim u dnu, brate - re če nosač i zamahne rukom. Takve sam ja sre će, pomisli Lou i po čne lagano tr čati. No us-koro prestane tr čati i po tko zna koji put zarekne se da će pre-stati pušiti. Kad se približio, lako je vidio koju traku traži. N a monitoru je velikim slovima pisalo AIR FRANCE. Oko trake su ljudi sta-jali u četiri reda. Lou po ñe oko mnoštva i uskoro ugleda grupu. Iako su gle-da li na drugu stranu, prepoznao je Laurienu kosu. Ugurao se me ñu putnike i stisnuo Laurienu ruku. Ljutito se okren ula, ali ga je brzo prepoznala. Tada ga je tako čvrsto za-grlila da mu je lice porumenjelo. - U redu, u redu, predajem se - izusti Lou. Nasmije se. 476 n n v m v " v ni Laurie ga pusti tako da se može rukovati s Jackom i Warre-nom. Lou je Natalie poljubio u obraz. - Dakle, jeste li imali ugodno putovanje, ili što? - upita Lou. Bilo je o čito da je jako uzbu ñen. Jack slegne ramenima i pogleda Laurie. - Bilo je do bro - ne-odre ñeno reče. - Da, bilo je u redu - složi se Laurie. - Problem j e u tome što se ništa nije doga ñalo. - Doista? - za čudi se Lou. - Iznena ñen sam. Znate, budu ći da je to Afrika i tako. Nisam bio tamo, ali sam čuo. - Sto si čuo, čovječe? - upita Warren. - Pa, ima puno životinja - re če Lou. - Zar je to sve? - upita Natalie. Lou smeteno slegne ramenima. - Valjda. Životinje i ebola vi-rus. Ali kao što sam rekao, ja nikad nisam bio tamo. Jack se nasmije, a odmah za njim i svi os tali. - Što se ovdje doga ña? - upita Lou. - Zadirkujete li vi mene? - Bojim se da je tako - re če Laurie. - Imali smo fantasti čno putovanje! Prvi je dio bio malo naporan, ali to smo preživjeli, a kad smo stigli u Gabon, bilo j e predivno. - Jeste li vidjeli životinje? - upita Lou. - Više no što možeš zamisliti - odgovori Laurie. - Eto vidiš, to svi govore - primijeti Lou. - Možda ću jed-nom i ja po ći onamo. Stigla je prtljaga pa su je podigli na ramena. Hitr o su prošli kroz carinu i aerodromsku zgradu. Louov neobilježeni automobil bio je parkiran uz plo čnik. - Jedna od rijetkih privilegija - objasni. Smjestili su torbe u prtljažnik i ukrcali se. Lauri e sjedne kraj Loua. Udaljili su se od zra čne luke i odmah zapeli u gustom pro-metu. - Što je s tobom? - upita Laurie. - Jesi li napredo vao u slu- čaju?

477 - Bojao sam se da me nitko ne će pitati - re če Lou. - Stvari su se raspetljavale nevjerojatnom b rzinom. Pogrebno poduze će Spoletto pokazalo se pravim zlatnim rudnikom. Sad se svi poku-šavaju nagoditi. Cak imamo optužnicu protiv Vinnieja Domi-nicka. - To je fantasti čno - reče Laurie. - Što je s onom odvratnom svinjom, Angelo m Facciolom? - On je još uvijek u zatvoru - re če Lou. - Optužili smo ga za kra ñu Franconijeva tijela. Znam da to nije puno, ali sjetite se da je Al Capone dolijao zbog u taje poreza. - Što je s krticom u Uredu medicinskog istražitelja ? - upita Laurie. - Riješeno - re če Lou. - Zapravo, tako smo sredili Angela. Vinnie A mendola pristao je na svjedo čenje. - Dakle, ipak je bio Vinnie! - usklikne Laurie, a u glasu joj se osje ćala mješavina žaljenja i spoznaje da je imala pravo. - Nije ni čudo što se onako neobi čno ponašao - javi se Jack sa stražnjeg sjedala. - Došlo je do jednog neo čekivanog zaokreta - nastavi Lou. - U sve ovo bio je upleten još netko, a to nas je sasvim iznena-dilo. O čito se trenutno nalazi izvan zemlje. Kad se vrati, bit će uhićen zbog umorstva tinejdžerke po imenu Cindy Carlson iz Jers evja. Vjerujemo da su to obavili Franco Ponti i Angelo Fac-ciolo, ali prema nalogu tog tipa. Zove s e dr. Ravmond Lyons. Poznaje li ga netko od vas? - Nikad nisam čuo za njega - odgovori Jack. - Ni ja - reče Laurie. - Pa, imao je neke veze s onim transplantiranjem or gana što je vas onako jako zanimalo - re če Lou. - Ali kasnije o tome. Sad bih želio čuti o prvom dijelu vašeg putovanja, onom napornom. - Za to ćeš nam morati platiti ve čeru - reče Laurie. - Pri ča je prili čno duga.

Robin Cook - Kromosom 6

Documents

Transcript of Robin Cook - Kromosom 6