HENRYK SIENKIEWICZQUO VADIS

KS-ROMANI »ZRNO« Kolo I., knjiga 1.IzdavačKRŠĆANSKA SADAŠNJOSTMarulićev trg 14ZAGREBZa izdavačaVjekoslav BajsićZagreb, Kaptol 31Kolo uredila Ljiljana Matković-VlašićKorekturaBonita Kovačić Nives KuharOprema Alfred PalTisakNIŠRO »VJESNIK« ZagrebHENRYK SIENKIEWICZQUO VADIŠPreveo Antun ŠimčikKRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB1979oS i—iiPetronije se probudio tek oko podne, i to kao obično veoma umoran. Sinoć je bio kod Ne-rona na gozbi, koja se otegnula do kasno u noć. Od nekoga vremena počelo mu se kvariti zdravlje. Sam je govorio da se jutrom budi kao ukočen te ne može sabrati misli. No pošto su mu uvježbani robovi pomnjivo protrli tijelo nakon jutarnjeg kupanja, ubrzalo je to pomalo optok njegove lijene krvi, razbuđivalo ga, osvješćivalo, vraćalo mu snagu, tako da je iz oleotekija, iz stražnje klijeti u kupelji, izlazio kao da je iznova oživio, očiju sjajnih od svježine i veselja, pomlađen, pun života, gizdav, tako nedostižan, da se nije mogao s njime usporediti ni sam Oton, pravi, kako ga nazivahu, »arbiter elegantia-rum«.U javne kupelji rijetko je odlazio, osim kad bi se tu našao kakav retor koji bi pobudio udivljenje u gradu, ili kad je u efebijama bilo kakvo osobito zanimljivo rvanje. Imao je, uostalom, u svojoj »insuli«kupelj, koju mu je slavni Severov drug Celer bio proširio, pregradio i uredio s tako izvrsnim ukusom da joj je sam Neron priznavao prednosti pred carskom, iako su carske kupelji bile prostranije i kudikamo raskošnije uređene.Dakle, poslije te gozbe, na kojoj se od dosade naslušao Vatinijevih budalaština i gdje je zajedno s Neronom, Lukanom i Senekom raspravljao o pitanju: ima li žena dušu — ustao je kasno i pošao u kupelj. Baš su ga dva golema balneatora položila na sto od čempresovine, pokriven bijelom kao snijeg misirskom tkaninom, i nakvasivši dlanove mirisnim maslinovim uljem stadoše trti njegovo skladno tijelo, a on sklopi oči čekajući da prijeđe na nj toplina laconicuma i toplina njihovih ruku, te da tako razbije njegovu izmorenost. No za nekoliko časova progovori i rasklopivši oči stade raspitivati kakvo je vrijeme, pa onda za

dragulje što mu ih je draguljar Idomen obećao danas poslati da ih razgleda ... Rekoše mu da je vrijeme lijepo i da piri tih lahor s Albanskih brda, a dragulji da nisu stigli. Petronije iznova zaklopi oči i zapovjedi da ga prenesu u tepi-darium, kadli se uto iza zastora pomoli nomenkla-tor najavljujući da ga je mladi Marko Vinicije, koji se nedavno vratio iz Male Azije, došao pohoditi.Petronije zapovjedi da uvedu gosta u tepidarij, kamo su i njega prenijeli. Vinicije je bio sin njegove starije sestre koja se nekoć udala za Marka Vinicija, bivšega konzula iz vremena cara Tiberija. Mladić je sada služio pod Korbulonom protiv Par-ta, i pošto je rat bio dovršen, vratio se sad u Rim. Petronije je prema njemu gajio neku posebnu sklonost i odanost, jer je Marko bio lijep mladić atletskoga stasa, a ujedno je znao čuvati neku estetsku mjeru u raspuštenosti, a to je Petronije cijenio više od svega.— Zdravo, Petronije, — pozdravi mladić ulazeći elastičnim korakom u tepidarij. — Neka te svi bogovi nadare srećom i napretkom, a osobito Askle-pije i Kiprida, jer pod njihovim dvostrukim okriljem neće te zadesiti nikakvo zlo.— Dobro došao u Rim i prijao ti počinak poslije rata! — prihvati Petronije pružajući ruku iz obilnih nabora lanene tkanine, kojom se bio ogrnuo. — Što ima novo u Armeniji, i nije li te za boravka u Aziji put nanosio u Bitiniju?Petronije je nekoć bio carski namjesnik u Bitiniji, te je upravljao tom pokrajinom vješto i pravedno. To je bilo čudnovato s obzirom na značaj toga čovjeka, koji je bio na glasu sa svoje mekoputnosti i ljubavi k nasladama, pa je stoga rado spominjao ona vremena, jer su dokazivala što bi on mogao i znao da bude kad bi mu se htjelo.— Bio sam i u Herakleji — odvrati Vinicije. — Poslao me je onamo Korbulon s nalogom da prikupim pojačanja.— Ah, Herakleja! Znao sam ondje jednu djevojku iz Kolhide, za koju bih dao sve ovdašnje pušte-nice, ne izuzevši ni Popeju. Ali to su stare dogodovštine. Pričaj mi radije što se čuje iz Partske zemlje. Doduše, upravo su mi dosadni ti svi Vologesi, Ti-ridati, Tigrani i svi ti barbari koji, kako tvrdi mladi Arulan, kod kuće još idu četveronoške a samo se pred nama grade ljudima. No sada se mnogo govori o njima u Rimu, ako ni za što, a ono zato što je opasno goyoriti o čemu drugome.— Taj rat ide rđavo, i da nije Korbulona, mogao bi se pretvoriti u poraz.— Korbulon! Tako mi Baka, to je pravi bog rata, živi Mart: velik vojvoda, a ujedno žestok, pošten i glup. Drag mi je već i zato što ga se Neron pribojava.— Korbulon nije glup.— Moguće da imaš pravo. Uostalom, to je svejedno. Glupost, kako kaže Piron, ni po čemu nije gora od mudrosti i ničim se od nje ne razlikuje.Nato Vinicije stane pričati o ratu, no kad je Petronije opet sklopio vjeđe, opazi mladić njegovo sumorno i nešto omršavjelo lice te promijeni predmet razgovora i stane ga zabrinuto pitati za zdravlje.Petronije iznova otvori oči.Zdravlje! Ne. On se nije osjećao zdrav. Nije, doduše, još došao do čega je dospio mladi Sisena kojije tako izgubio svako osjećanje da je jutrom, kad su ga nosili u kupelj, pitao: »Da li sjedim?« No Pe-tronije nije zdrav. Vinicije ga je maloprije izručio okrilju Asklepija i Kipride. Međutim, Petronije ne vjeruje u Asklepija. Ta ne zna se ni čiji je upravo sin taj Asklepije, da li Arsinoin ili Koronidin. A kad je mati tako neizvjesna što da se tek kaže za oca? Tko danas može jamčiti i za svoga rođenoga oca! Tu se Petronije naruga i produži:— Poslao sam, doduše, ima tome dvije godine, u Epidaur tri tuceta živih drozdova bravenjaka i vrč zlata, a evo zašto. Rekao sam sam sebi: pomoglo, ne

pomoglo, neće nauditi. Ako ljudi po svijetu još prinose žrtve bogovima, mislim da svi umuju kao i ja. Svikolici! Izuzevši možda mazgare koji unajmljuju pod kiriju putnicima svoje mazge kod Kapenskih vrata. Osim Asklepija imao sam okapanja i s Askle-pijadima, kad sam lani pobolijevao od mjehura. Činili su za me inkubaciju. Znao sam da su to sljepari ali sam ipak govorio sebi: što mi to škodi! Svijet je utemeljen na prijevari, a život je obmana. Treba ti samo imati toliko pameti da umiješ razlučiti ugodne obmane od neugodnih. U mome hipokaustu lože cedrovinom koju mi posipaju ambrom, jer više volim mirise nego vonj. A što se tiče Kipride, kojoj si me također preporučio, okušao sam njenu zaštitu po tome što me stalno probada u desnoj nozi. No to je ipak dobra božica! Sve bih rekao da ćeš i ti, prije ili poslije, prinijeti bijele golubove na njen žrtvenik.— Istina je — reče Vinicije. — Ne dohvatiše me partske strijele, ali me pogodi Amorova strijela, i to iznenada.— A tako ti bijelih koljena Harita! To ćeš mi prvom zgodom u dokolici pričati! — klikne Petronije.— Upravo sam i došao da mi u tom daš savjeta — odgovori Marko.No u taj čas uđoše epilatori, koji se zabaviše oko Petronija, a Marko zbaci tuniku i spusti se u kadu punu mlake vode, jer mu je Petronije ponudio da se okupa.10— Ah, i ne pitam, uzvraća li ti ljubav — doda Petronije gledajući mlado, kao od mramora klesano tijelo Vinicijevo. — Da te je vidio Lisip, sada bi, kao kip Herakla u mlađanom vijeku, resio vrata što vode na Palatin.Mladi se čovjek zadovoljno osmijehne i stane se zagnjurivati u kupelj prskajući pri tome obilno toplu vodu na mozaičan pod, koji je predočavao Heru u času kad moli San da uspava Zeusa. Petronije ga je gledao zadovoljnim okom umjetnika.Kad se Marko okupao i kad se i on zatim predao epilatorima, uniđe lektor (s mjedenom kutijom o pojasu i svicima papirusa u kutiji).— Jesi li voljan poslušati? — upita Petronije.— Ako je tvoja umotvorina, drage volje — odvrati Vinicije — ali ako nije, volim razgovarati. Pjesnici hvataju danas ljude na svim ćoškovima.— Dabome. Ne možeš proći ni oko jedne bazilike, oko toplica, pored knjižnice ili knjižare, da ne opaziš pjesnika gdje se uzmahao rukama kao majmun. Kad je onomadne Agripa došao s Istoka, mislio je da su to luđaci. Ali takva su ti sada vremena. Car piše stihove pa zato svi idu njegovim tragom. Samo nije slobodno pisati stihove bolje od carevih pa se zato ponešto bojim za Lukana. No ja pišem prozom kojom ne častim ni sebe ni druge. Čitač je trebao da čita »kodicile« onoga kukavca Fabricija Vejenta.— Zašto kukavca?— Jer mu poručiše da se poigra Odiseja i da se ne vraća u postojbinu do nove naredbe. Ta odise-jada bit će mu toliko lakša nego Odiseju što njegova žena nije Penelopa. Ne treba da ti, uostalom, kazujem da su ludo radili. No ovdje nitko ne uzima stvari drukčije nego površno. To je prilično rđava i dosadna knjižica koju stadoše lakomo čitati istom onda kad je pisac bio poslan u progonstvo. Sada viču sa svih strana: »Scandala! Scandala!« I može biti da je neke stvari Vejento izmišljao, ali ja, koji poznajem grad i znam naše potrese i naše žene, uvjeravam te da je sve to bljeđe u knjizi nego u stvarnosti. Sad svatko traži u njoj sebe sa strahom, a11druge sa slašću. U Avirunovoj knjižari sto je pisara prepisivalo po diktatu i uspjeh joj je siguran.— Je li se i o tebe očešao?

— Jest, ali je pisac promašio, jer sam gori i nisam tako plitak kako me ocrtao. Eto vidiš, mi smo ovdje odavna izgubili osjećaj onoga što je pošteno što li nepošteno i meni se samome čini da tu, zbilja, nema nikakve razlike, premda se Seneka, Muso-nije i Traseja grade kao da je oni vide. Meni je to svejedno! Herkula mi, govorim onako kako mislim. Jedino sam sačuvao tu prednost da znam što je ružno a što lijepo, a toga na priliku naš riđobradi pjesnik, kočijaš, pjevač, igrač i glumac ne razlikuje.— Žao mi je ipak Fabricija! On je dobar drug.— Upropastila ga je taština. Svatko je sumnjao u nj, no nitko nije zastalno znao; ali on sam nije mogao šutjeti nego je na sve strane svakom pričao pod tajnom. Jesi li čuo što se Rufinu desilo?— Nisam.— Hajdemo u frigidarij, tamo ćemo se ohladiti, pa ću ti pripovijedati.Prijeđoše u frigidarij, usred kojega je vodoskok bacao mlaz vode, obojene svijetloružičastom bojom, koja je širila miris ljubica. Tamo sjedoše na niska sjedala, prostrta svilom i počeše se hladiti. Neko su vrijeme šutjeli. Vinicije je časak gledao zamišljeno fauna od tuča, koji je sebi prebacio preko ramena nimfu i požudno tražio ustima njena usta, pa reče:— Ovaj ima pravo. Eto što je najbolje u životu.— Manje-više! Ali ti osim toga voliš rat kojega ja ne volim, jer pod čadorovima pucaju nokti i gube ružičastu boju. Uostalom, svatko ima nešto što voli. Riđobradac ljubi pjev, naročito svoj vlastiti, a stari Skauro svoju korintsku vazu koja noću stoji uz njegovu postelju i koju on cjeliva kad mu se ne spava. Sav joj je već rub iscjelivao. Reci mi, pišeš li i ti možda stihove?— Ne pišem. Nikad nisam sastavio nijednoga hek-sametra.— A ne udaraš li u-čitam ili ne pjevaš li možda?— Ne.12— A utrkuješ li se kolima?— Utrkivao sam se jednom u Antiohiji ali nisam imao sreće.— Onda sam miran za te. A uz koju si stranku u cirkusu?— Uz zelenu.— Onda sam posve bez brige za te, osobito zato što imaš dosta velik imutak, iako nisi tako bogat kao Palas ili Seneka. Jer eto vidiš, kod nas je sada dobro pisati stihove, pjevati uz citaru, deklamirati i natjecati se u cirkusu, ali je još bolje, a pogotovo sigurnije, ne graditi stihove, ne svirati i ne natjecati se u cirkusu. A najbolje je da se znaš diviti kad to čini Riđobradi. Lijep si mladić pa ti može prijetiti jedino ta opasnost da se Popeja zaljubi u te. Ali za to je ona odviše iskusna. Ljubavi se naužila dosta kod prva dva muža a kod trećega stalo joj je do nečega drugoga. Znaš li da je onaj budala Oton ljubi još i sada do ludila? Šeće po španjolskim stijenama i uzdiše a stare je običaje tako odbacio i tako zanemario da mu je sada za češljanje kose dosta tri sata na dan. Tko bi to bio očekivao, pa još od Otona!— Ja ga dobro razumijem — odvrati Vinicije. — Samo na njegovu mjestu, ja bih radio nešto drugo.— Što na priliku?— Kupio bih sebi vjerne legije od hispanskih br-đana. Nema ti žešćih vojnika od tih Iberaca.— Vinicije! Vinicije! Sve bih rekao da ti ne bi bio za to podoban. A znaš li zašto? Zato što se takve stvari rade ali se ne kazuju, pa ni pogodbenim načinom. Što se mene tiče, smijao bih se na njegovu mjestu Popeji, smijao bih se Riđobradome i

kupio bih sebi legije ne od Iberaca nego od Iberkinja. Osim toga još bih pisao epigrame ali nikome ih ne bih čitao, kao onaj jadni Rufin.— Htio si mi pričati njegove zgode.— Ispričat ću ti ih u unktuariju.No u unktuariju obrati se Vinicijeva pažnja na nešto drugo, i to na divne robinje koje su čekale gospodara iz kupelji. Dvije od njih, Etiopljanke, slične krasnim kipovima od ebanovine, počeše im maza-13ti tijelo nježnim mirisavim mastima iz Arabije. Druge dvije, Frigijke, vješte češljarice, držale su u rukama, mekim i gipkim poput zmija, ulaštena ogledala od čelika i češljeve, a dvije djevojke, Grkinje s Kosa upravo božanske ljepote, čekale su kao »ve-stiplicae« dok ne dođe na njih red da urede nabore na togama obojice gospodara.— Tako mi gromovnika Zeusa — klikne Marko Vinicije — divna li u tebe izbora.— Volim izbor nego broj — uzvrati Petronije. — Sva moja familija u Rimu ne premašuje četiri stotine duša i držim da za osobnu službu samo skorojevićima treba veći broj ljudi.— Krasnijih robinja zacijelo nema ni sam Riđo-bradi — reče Vinicije raširivši nosnice.Nato će Petronije s prijaznom nehajnošću:— Ti si mi rođak, a ja nisam ni zavidan kao Baso, ni cjepidlaka kakav je Aulo Plaucije.No čuvši Vinicije potonje ime zaboravi časkom na djevojke s Kosa i dignuvši živo glavu upita:— Otkuda ti pade na um Aulo Plaucije? Znaš li da sam, uganuvši ruku pred gradom, proveo više dana u njihovoj kući? Desilo se da je Plaucije nadošao u čas te nezgode i, videći da imam teške bolove, ponio me sa sobom, i tamo me njegov rob, liječnik Me-rion, izviđao. 0 tom sam baš htio govoriti s tobom.— Zašto? Da se nisi po nesreći zaljubio u Pompo-niju? U tom slučaju žalim te: nije mlada, a kreposna je! Ne bih mogao zamisliti gorega slučaja. Brr!— Nisam u Pomponiju, naopako! — reče Vinicije. — E da ja sam znam u koga! Već eto ne znam pravo ni kako joj je ime: Ligija ili Kalina. U kući je zovu Ligijom, jer je od ligijskog roda, a ima svoje barbarsko ime: Kalina. Čudna je to kuća u tih Plaucije-vih. Puna je kao košnica pčela a tiha kao gaj u Su-bijaku. Više dana nisam ni znao da u njoj prebiva božanstvo, dok jednom u ranu zoru nisam ugledao gdje se smije na fontani u vrtu. I tako mi one pjene iz koje se rodila Afrodita, zrake rujne zore prolazile su joj kroz tijelo. Mislio sam da će mi se, kad se14rodi sunce, rasplinuti na svjetlu, kao što nestaje zvijezda Danica. Odonda još sam je dvaput vidio i otada ne znam što je mir, ne znam što su druge želje, ne marim znati što mi može dati grad, ne marim za žene, ne marim za zlato, ne marim za korintsku mjed, ni jantar, ni sedef, ni vino, ni časti, samo Li-giju žudim. Govorim ti iskreno, Petronije, da čeznem za njom kako je čeznuo onaj San što je naslikan na mozaiku u tvome tepidariju, za Paisitejom, čeznem čitave dane i noći.— Ako je robinja, otkupi je.— Ona nije robinja.— Da što je? Oslobođenica Plaucijeva?— Kad nije bila nikad robinja, ne može biti ni oslobođenica.— Nego?— Ne znam: kraljevska kći, ili nešto slično.

— Budiš moju radoznalost, Vinicije.— Ako te volja da me poslušaš, odmah ću zadovoljiti tvoju radoznalost. Pripovijest nije odviše duga. Može biti da si u glavu poznavao Vanija, kralja Sveva koji je, kad je prognan iz svoje zemlje, dugo vremena sjedio ovdje u Rimu pa se i proslavio sretno igrajući u kocke i dobro vozeći u cirkusu. Car Dru-zo povratio ga je na kraljevsku stolicu. Vanije, koji je bio zaista valjan čovjek, vladao je isprva dobro i sretno je vojevao, ali je kasnije stao derati kožu ne samo susjedima nego i svojim Svevima. Nato odlu-čiše Vangion i Sidon, njegovi rođeni sestrići, sinovi hermandurskoga kralja Vibilija, da ga natjeraju da opet ide u Rim ogledati sreću u kockama.— Sjećam se, to je bilo nedavno, za Klaudija.— Jest! Zametnuo se rat. Vanije pozove u pomoć Jazige, a njegovi dragi sestrići Ligijce, koji, čuvši za bogatstvo Vanij evo i primamijeni nadom na plijen, dođoše u tolikom mnoštvu da se sam car Klau-dije stade pobojavati za mir na granici. Klaudije se nije htio miješati u barbarske razmirice, nego napisa Ateliju Histeru, koji je bio zapovjednik dunavske legije, da budnim okom pazi na tok rata i da ne dopusti da pomute nas mir. Hister zaište nato u Ligija-15ca da obećaju kako neće prestupiti međe, a oni ne samo da su pristali nego su dali i taoce, među kojima se nalazila i žena i kći njihova vojvode... Znaš da barbari idu u rat sa ženama i djecom ... Eto, moja je Ligija kći toga vojvode.— Otkud znaš sve to?— Kazivao mi je to sam Aulo Plaucije. Ligijci odista ne prestupiše tada granice, ali barbari dolaze kao oluja i odlijeću kao oluja. Tako nestade i Ligijaca skupa s njihovim rogovima od turova na glavama. Pobiše Vanijeve Sveve i Jazige, ali im kralj pogibe u boju i nato odoše s plijenom a taoci ostaše u Hi-sterovim rukama. Mati doskora umrije, a Hister ne znajući što bi s djetetom, otprati ga upravitelju Ger-manije, Pomponiju. On se vrati u Rim dovršivši rat s Katima gdje mu je Klaudije, kako znaš, dopustio da proslavi trijumf. Djevojčica je išla tada za kolima dobitmkovim. Ah kad se svršila slava, budući da se taokinja nije mogla držati za robinju, ni Pomponije nije znao što će s njome pa je dade najposlije svojoj sestri Pomponiji Grecini, ženi Plaucijevoj. U toj kući, gdjeje sve — počevši od gospodara pa do pileta u kokosmjcu — kreposno, uzrasla je do djevojke tako kreposna, kao sama Grecina, a lijepa da bi i Po-peja uz nju bila kao jesenja smokva uz hisperijsku jabuku.— Pa što dalje?— Što? Ponavljam samo to da sam se od onog časa kad sam vidio kako su kod vode svijetli sunčani zraci prosijevali kroz njeno tijelo, zaljubio u nju do ludila.— Bit će da je prozirna kao lampuga ili kao mlada srdehca?— Ostavi se šale, Petronije a ako te vara mir, kojim sam o svojoj ljubavi govorio, znaj da sjajna haljina često puta pokriva duboke rane. Valja da ti još i to kažem, da sam na povratku iz legije prenoćio jednu noć u Mopsovu hramu, ne bih li usnuo kakav proročki san, pa mi je u snu došao sam Mopso i navijestio da će u mome životu nastupiti velika promjena, i to u ljubavi.16— Slušao sam^ Plinija kako je govorio da ne vjeruje u bogove al' vjeruje u sne, i može biti da ima pravo. Moje šale ne smetaju mi da i ja mislim kadšto da imam odista samo jedno božanstvo, vječno, svemoćno, tvoračko. Venus Genitrix. Ona sastavlja duše, ona sastavlja ujedno i stvari. Eros je digao svijet iz kaosa. Drugo je pitanje da li je dobro učinio, ali kad je već tako valja da priznamo njegovu moć, ako nam je i slobodno da je ne blagoslivljamo ...

— Ah, Petronije! Lakše ti je na svijetu za filozofiju nego za dobar savjet.— Kažider mi, što ti zapravo hoćeš?— Hoću da imam Ligi ju. Hoću da ove moje ruke koje sada grle samo uzduh, uzmognu nju ogrliti i priviti na prsi. Hoću da dišem njenim dahom. Da je robinja, dao bih za nju Aulu sto djevojaka okre-čenih nogu u znak da su prvi put dovedene na prodaju. Hoću da mi ona bude u mojoj kući dok mi na glavu ne padne inje, kao na bilo Sorakte zimi.— Ona nije robinjica, ali se ipak broji u »familiju« Plaucijevu, a budući da je siroče, može se smatrati kao »alumna«. Plaucije bi ti je mogao prepustiti da hoće.— Onda ne poznaješ Pomponije Grecine. Uostalom, oboje su je zavoljeli i prigrlili kao da im je rođena kći.— Znam ja Pomponiju. Pravi strmogled. Da nije Aulova žena, mogla bi se na sprovodima naimati za narikaču. Od Julijine smrti nije promijenila crnine i uopće izgleda kao da živa šeće po livadi na kojoj rastu zlatoglavi. Povrh toga je »univira«, i zato među našim ženama, koje su promijenile već četiri i pet muževa, prava feniks-ptica... Nego jesi li ti čuo da se feniks zbilja izlegao u gornjem Egiptu, a to se događa jednom u pet stotina godina?— Petronije! Petronije! O feniks-ptici govorit ćemo drugom kojom zgodom.— Pa što ti ja znam kazati, moj Marko? Znam Aula Plaucija koji, ako me i kori zbog mog načina života, opet me ponešto pazi, a moguće me i cijeni većma nego ostale, jer zna da nisam nikad bio pri-šaptavalo kao na priliku Domicije Afer, Tigelin i ci-2 Quo vadiš17IIPoslije okrepe koja se zvala doručak, i za koju dva prijatelja sjedoše u doba kad su obični smrtnici davno već bili objedovali, predloži Petronije da malo prodrijemaju. Po njegovu mišljenju bilo je još rano za pohode. Ima, doduše, ljudi koji počinju pohađati znance već iza izlaska sunca, držeći taj običaj za stari, rimski. No on, Petronije, smatra ga barbarskim. Najzgodniji su za to popodnevni sati, ali ne ranije, dok se sunce ne nagne k strani Jupitera Kapitolsko-ga i ne stane koso gledati na forum. U jesen znade još dobro pripeći, pa ljudi vole pospavati poslije objeda. U to je vrijeme milo poslušati šum vodoskoka u atriju i poslije običajnih tisuću koraka zadrijemati kod crvenog svjetla, koje se rasipa kroz grimizan, dopola nadvučen zastor.Vinicije mu dade pravo, i oni stadoše šetati ćaskajući nehajno o onome što se čuje na Palatinu i u gradu, pomalo filozofirajući o životu. Zatim ode Petronije u spavaonicu, ali nije dugo spavao. Za pola sata izađe i, zapovjedivši da mu donesu vervene, poče je mirisati i trti njome ruke i sljepoočice.— Ne bih vjerovao — reče — kako to oživljava i razbija drijemež. Sad sam gotov.Nosiljka je već odavna čekala, pa obojica sjedoše i zapovjediše da ih ponesu na Vicus Patricius, do Aulove kuće. Petronijev dom bio je na južnoj strani Palatina, kod takozvanih Karina, pa im je najpreči put bio niže foruma, no jer je Petronije htio ujedno navratiti do draguljara Idomena, zapovjedi da ih no-20se Apolonovom ulicom i forumom prema Vicus Sce-leratus, gdje je na uglu bilo mnoštvo dućana svake ruke.Golemi crnci digoše nosiljku i krenuše, a pred njima su išli robovi, takozvani pedisequi. Petronije, šuteći neko vrijeme, prinosio je svoje dlanove koji su mirisali po ulju k nosnicama; činilo se da nešto promišlja. Zatim reče:— Dolazi mi na pamet, ako tvoja vila nije robinja, da bi mogla ostaviti Plaucijevu

kuću i preseliti se u tvoju. Ti bi je okružio ljubavlju i obasuo bogatstvom onako kao i ja moju obožavanu Hrisotemidu, koje sam, budi među nama rečeno, sigurno toliko sit koliko i ona mene.Marko odmahne glavom.— Ne bi? — upita Petronije. — U najgorem slučaju stvar bismo poduprli carevim ugledom, a možeš biti miran da bi naš Riđobradi zbog mojega utjecaja bio na tvojoj strani.— Ne znaš ti Ligiju! — usprotivi se Vinicije.— A ti mi dopusti da te zapitam, poznaš li je ti drukčije nego po viđenju? Jesi li govorio s njom? Jesi li joj priznao ljubav?— Vidio sam je prvi put na fontani a onda sam je susreo još dva puta. Treba da znaš da sam za svoga boravka u Aulovoj kući stanovao po strani, u ljetnikovcu za goste, i jer mi je bila iščašena ruka, nisam mogao jesti za zajedničkim stolom. Istom uoči dana za koji sam navijestio svoj odlazak, susreo sam se s Ligijom za večerom i nisam mogao riječi progovoriti s njom. Morao sam slušati Aula i njegovo pričanje o pobjedama što ih je izvojevao u Britaniji, a zatim o propadanju maloga posjeda u Italiji, što se već Licinije Stolo trudio da zapriječi. Uopće ne znam može li Aulo govoriti o drugome čemu, i nemoj misliti da ćemo se od toga oteti, osim ako us-htjedneš slušati o pokvarenosti sadanjih vremena. U njih ima gnjetlova u ptičnjacima, ali ih ne jedu, jer se drže tvrdo načela da se svaki put kad se izjede gnjeto primiče konac rimske vlasti. Drugi put susreo sam Ligiju na cisterni u vrtu. U raci je držala21IIPoslije okrepe koja se zvala doručak, i za koju dva prijatelja sjedoše u doba kad su obični smrtnici davno već bili objedovali, predloži Petronije da malo prodrijemaju. Po njegovu mišljenju bilo je još rano za pohode. Ima, doduše, ljudi koji počinju pohađati znance već iza izlaska sunca, držeći taj običaj za stari, rimski. No on, Petronije, smatra ga barbarskim. Najzgodniji su za to popodnevni sati, ali ne ranije, dok se sunce ne nagne k strani Jupitera Kapitolsko-ga i ne stane koso gledati na forum. U jesen znade još dobro pripeći, pa ljudi vole pospavati poslije objeda. U to je vrijeme milo poslušati šum vodoskoka u atriju i poslije običajnih tisuću koraka zadrijemati kod crvenog svjetla, koje se rasipa kroz grimizan, dopola nadvučen zastor.Vinicije mu dade pravo, i oni stadoše šetati ćaskajući nehajno o onome što se čuje na Palatinu i u gradu, pomalo filozofirajući o životu. Zatim ode Petronije u spavaonicu, ali nije dugo spavao. Za pola sata izađe i, zapovjedivši da mu donesu vervene, poče je mirisati i trti njome ruke i sljepoočice.— Ne bih vjerovao — reče — kako to oživljava i razbija drijemež. Sad sam gotov.Nosiljka je već odavna čekala, pa obojica sjedoše i zapovjediše da ih ponesu na Vicus Patricius, do Aulove kuće. Petronijev dom bio je na južnoj strani Palatina, kod takozvanih Karina, pa im je najpreči put bio niže foruma, no jer je Petronije htio ujedno navratiti do draguljara Idomena, zapovjedi da ih no-20se Apolonovom ulicom i forumom prema Vicus Sce-leratus, gdje je na uglu bilo mnoštvo dućana svake ruke.Golemi crnci digoše nosiljku i krenuše, a pred njima su išli robovi, takozvani pedisequi. Petronije, šuteći neko vrijeme, prinosio je svoje dlanove koji su mirisali po ulju k nosnicama; činilo se da nešto promišlja. Zatim reče:— Dolazi mi na pamet, ako tvoja vila nije robinja, da bi mogla ostaviti Plaucijevu kuću i preseliti se u tvoju. Ti bi je okružio ljubavlju i obasuo bogatstvom onako

kao i ja moju obožavanu Hrisotemidu, koje sam, budi među nama rečeno, sigurno toliko sit koliko i ona mene.Marko odmahne glavom.— Ne bi? — upita Petronije. — U najgorem slučaju stvar bismo poduprli carevim ugledom, a možeš biti miran da bi naš Riđobradi zbog mojega utjecaja bio na tvojoj strani.— Ne znaš ti Ligiju! — usprotivi se Vinicije.— A ti mi dopusti da te zapitam, poznaš li je ti drukčije nego po viđenju? Jesi li govorio s njom? Jesi li joj priznao ljubav?— Vidio sam je prvi put na fontani a onda sam je susreo još dva puta. Treba da znaš da sam za svoga boravka u Aulovoj kući stanovao po strani, u ljetnikovcu za goste, i jer mi je bila iščašena ruka, nisam mogao jesti za zajedničkim stolom. Istom uoči dana za koji sam navijestio svoj odlazak, susreo sam se s Ligijom za večerom i nisam mogao riječi progovoriti s njom. Morao sam slušati Aula i njegovo pričanje o pobjedama što ih je izvojevao u Britaniji, a zatim o propadanju maloga posjeda u Italiji, što se već Licinije Stolo trudio da zapriječi. Uopće ne znam može li Aulo govoriti o drugome čemu, i nemoj misliti da ćemo se od toga oteti, osim ako us-htjedneš slušati o pokvarenosti sadanjih vremena. U njih ima gnjetlova u ptičnjacima, ali ih ne jedu, jer se drže tvrdo načela da se svaki put kad se izjede gnjeto primiče konac rimske vlasti. Drugi put susreo sam Ligiju na cisterni u vrtu. U ruci je držala21tek istrgnutu trsku, koju je zamakala u vodu i škro-pila njome perunike što su ondje rasle. Pogledaj moja koljena. Tako mi Herkulova štita, vjeru ti zadajem da nisu poda mnom zadrhtala kad su na naše utvrde poput crnih oblaka jurišali Parti s divljom vikom, ali mi zadrhtaše na onoj cisterni. I smeten kao dječačić koji nosi još bulu o vratu, samo sam očima molio smilovanje i dugo nisam mogao riječi prosloviti. Petronije ga pogleda kao s nekom zavidnošću.— Blago tebi! — reče. — Bio svijet i život u njemu najgori, jedno ostaje u njima vječno dobro, a to je mladost!Začas opet upita:— I nisi joj progovorio?— Jesam, dakako. Došavši malo k sebi, rekoh da se vraćam iz Azije, da sam iščašio ruku pred gradom i trpio ljute bolove, ali u času kada treba da ostavim ovu gostoljubivu kuću, vidim da stradanje u njoj više vrijedi nego drugdje raskoš, bolest više nego drugdje zdravlje. Ona je slušala moje riječi također smetena i, oborivši glavu, šarala nešto trstikom po žutom pijesku. Zatim podiže oči, još jednom pogleda one našarane znakove, pa mene, kao da će me nešto zapitati, i pobježe iznenada kao hamadrijada pred benavim faunom.— Mora da ima lijepe oči.— Kao more, i utonuo sam u njima kao u moru. Vjeruj mi da Arhipelag nije tako modar. Začas do-trča mali Plaucije i stade me nešto pitati, ali ja nisam razumio što hoće.— O Ateno! — klikne Petronije. — Skini ovom dječaku povez s očiju koji mu je svezao Eros, jer će drukčije razbiti glavu o stup u Venerinu hramu.Zatim se okrene Viniciju:— O ti proljetni pupoljče na drvetu života! Ti prva zelena mladice u vinogradu! Trebalo bi da zapovjedim da te mjesto k Plauciju odnesu u Gelocijevu kuću, gdje je škola za dječake koji još ne poznaju života.— Što hoćeš time reći?22

— Što? Reci mi što je našarala na pijesku? Da nije ime Amora, ili srce probijeno njegovom strijelom, ili drugo štogod, po čemu bi mogao poznati jesu li satiri već šaptali toj nimfi u uho različite tajne života? Kako to da nisi pogledao te znakove?— Nosim togu dulje nego misliš — odvrati Vini-cije — i dok nije dotrčao mali Aulo, pomnjivo sam ogledao one znakove. Ta znam da i u Grčkoj i u Rimu djevojke često crtaju u pijesku priznanja koja neće da izgovore njihova usta... Nego pogodi što je našarala?— Ako je drugo što nego što sam pomislio, neću pogoditi.— Ribu.— Kako veliš?— Velim ti: ribu. Je li to značilo da joj u žilama još teče hladna krv? Ne znam! No ti, koji si me nazvao proljetnim pupoljkom na drvetu života, zacijelo ćeš bolje pogoditi što znači taj znak.— Dragi moj, za takve stvari pitaj Plinija. On se razaznaje u ribama. Da je još živ stari Apicije možda bi ti on znao što kazati o tome, jer je u životu izjeo više riba nego bi ih odjedanput stalo u napuljski zaljev.No dalje prekinuše taj razgovor, jer ih unesoše na ulice pune svijeta, gdje se nisu mogli dobro razumjeti od silna žamora i graje. Kroz ulicu Apolonovu skrenuše na Forum Romanum, gdje se za lijepih dana na zarancima kupilo mnoštvo besposlena svijeta da se šeću pod trijemovima, da pričaju ili slušaju novine, da uz to gledaju nosiljke koje su pronosile odlične ljude, da zagledaju u dućane draguljara, u knjižare, u mjenjačnice gdje su se mijenjali novci, u trgovine sa svilenom robom, mjedenim kipovima ili drugom robom.Takvih dućana bile su pune kuće koje su se poredale oko trga sučelice Kapitolu. Polovina foruma koja je bila pod visokim zidovima carskoga dvora, bila je utonula već u sjenu, no stupovi hramova, građeni na višim mjestima, zlatili su se na sunčanom blijesku i odbijali se od nebeske modrine. Oni, koji23su bili ponize, bacali su produžene sjene na mramorne ploče, a bilo je tih hramova toliko da su se oči gubile među njima kao u šumi. Činilo se da je tim zgradama i stupovima tijesno jednima uz druge. Stupovi su se izdizali jedni nad druge, razbježali se desno i lijevo, penjali se uzbrdicom, pribijali se uza zidove carskog dvora ili se prislanjali jedan uz drugi poput većih i manjih, jačih, slabijih, zlaćanih i bijelih stabljika, koje su se rascvale pod arhitravama u cvijet akanta, ili se zakovrčile u jonske rogove, ili se završile prosto u dorsku četvorinu. Povrh te šume sjali se obojeni triglifi, sa zabata nagnuli se isklesani likovi bogova, sa pročelja, rekao bi, sada će kri-lati četveroprezi poletjeti u visine, u ono plavetnilo što je mirno lebdjelo nad ovim gradom, punim zbijenih hramova. Sredinom trga i po stranama vrvje-la je ljudska rijeka: mnoštvo se šetalo pod lukovima bazilike Julija Cezara, hrpimice su sjedili ljudi na stepenicama Kastora i Poluksa i kružili oko maloga Vestina hrama, na onom velikom mramornom tlu slični šarovitim rojevima leptira ili buba. Ozgo niz silne stepenice hrama posvećenoga »lovi Optimo Maximo« slijevali su se novi valovi ljudstva; na Ro-strama slušali su neke prigodne govornike; ovdje--ondje čula se vika prodavača, koji su nudili na prodaju voće, vino ili vodu, razmućenu sokom od smokava, dreka caratana, koji su hvalili čudotvorne lijekove, vrača-pogađača, koji su znali za zakopano blago, i tumača sanja. Negdje su kroz galamu razgovora i dovikivanja ječali zvuči sistre, egpitske sam-buke ili grčkih frula. Negdje su bolesni, pobožni ili ucviljeni nosili žrtve u hramove. Između ljudi na mramornom pločniku kupili su se lakomo na žrtveno zrnje golubovi u jatima koja su bila slična šarenim i tamnim mrljama, sada uzlijećući uz glasan lepet krila, sad iznova padajući na mjesta koja bi ostala

prazna. Kadšto se hrpe ljudi razmicale pred nosiljkama, u kojima su se vidjela krasna ženska lica ili glave senatora i velikaša, čije su crte bile kao ukočene ili iscrpljene raskalašenim životom. Raznoje-24zični puk ponavljao je glasno njihova imena doda-vajući im nadimke i popraćujući ih porugama ili pohvalama. Između bezrednih gomila prolazili su kadšto jednolikim korakom odjeli vojnika ili stražara koji su čuvali red na ulicama. Grčki jezik mogao se čuti posvuda, tako često kao latinski.Vinicije, koji odavna već nije bio u Rimu, promatrao je radoznalo taj ljudski mravinjak i Forum Ro-manum, što je ujedno vladao nad morem pukova i ujedno bio njima tako pokriven da ga je Petronije, koji je pogodio misao svoga druga, nazvao »kvirit-skim gnijezdom bez Kvirita«. Gradski je živalj doista gotovo iščezavao u toj gomili sastavljenoj od svih plemena i svih naroda. Vidjeli su se tu Etiopi, golemi, plavokosi ljudi s dalekog sjevera, Britanci, Gali i Germani, stanovnici Serikuma kosih očiju, s Eufrata i s Inda ljudi crvenih brada, Sirci sa obala Oronta, crnih i umiljatih očiju; suhi kao kost stanovnici arapskih pustinja. Židovi upalih prsiju, Mi-sirci s vječnim ravnodušnim osmijehom na ustima, Numiđani i Afričani, Grci iz Helade, koji su zajedno s Rimljanima vladali gradom, ali su vladali kroz nauku, umjetnost, razum i lukavstvo, Grci s otoka i iz Male Azije i iz Misira, iz Italije i iz Narbonske Galije. U mnoštvu robova probijenih ušiju bilo je mnogo i slobodnog besposlena puka, koji je car zabavljao, hranio, pa i odijevao — i slobodnih pridošlica, koje je u golem grad privabio laki život i nada u sreću; bilo je i trgovaca i svećenika Serapisovih s paominim granama u rukama, i svećenika Izidinih, kojoj su na žrtvenike donosili više žrtava i prinosa nego na žrtvenik kapitolinskoga Jupitera — i svećenika Kibelinih koji su u rukama nosili zlatne kite pi-rinča, i svećenika putujućih božanstava, i istočnjačkih igračica sa sjajnim mitrama, i prodavača zapisa, i krotitelja zmija i kaldejskih maga, i ljudi bez ikakva zanimanja koji su svake nedjelje išli u javne žitnice na Tiberu da prime žitak, tukli se u trkalištima za lutrijske biljete, noćivali u zatiberskoj četvrti u kućama, koje su se često znale srušiti, a danovali su za lijepa sunčana vremena u natkrivenim trijemo-25Ivima, u prljavim pučkim kuhinjama u Suburi, na Milvijskome mostu ili pred »insulama« imućnika, gdje su im kadšto dobacivali otpatke sa stola robova.Petronija je ta svjetina dobro poznavala. Vinicije je svaki čas čuo: »Hic est! Evo ga!« Bio je poznat radi svoje darežljivosti, a osobito je omilio puku kad se doznalo da je pred carem govorio protiv smrtne osude, koja je bila izrečena nad cijelom »familijom«, to će reći nad svim robovima prefekta Pedanija Sekunda, bez razlike spola i godina, zato što je jedan od njih u času očaja ubio toga okrutnika. Pe-tronije je uistinu govorio da mu je to bilo svejedno i da je govorio caru samo kao arbiter elegantiarum, komu je ovakav barbarski pokolj, dostojan kakvih Skita a ne Rimljana, vrijeđao estetsko osjećanje. Ipak je puk, koji se uzbunio radi toga pokolja, otada zavolio Petronija.No on za to nije mario. Sjećao se da je taj puk ljubio Britanika, kojega je Neron otrovao, i Agri-pinu, koju je pogubio, i Oktaviju, koju su na Pan-datariji udavili u parnoj kupelji, pošto joj otvoriše žile, i Rubelija Plauta, koji je bio poslan u progonstvo, i Traseju, kome je svako jutro moglo donijeti smrtnu osudu. Ljubav puka mogla se prije smatrati za zlu kob, a skeptični Petronije bio je ujedno i praznovjeran. On je puk prezirao dvostrukim prezirom: kao aristokrat i kao esteta. Ljudi koji su zaudarali na prženi bob što su ga nosili u njedrima, i uz to

bili uvijek promukli i oznojeni od »more« koje su se igrali po ćoškovima i u peristilima, nisu u njegovim očima zasluživali ljudsko ime. Zato nije uopće ni odgovarao na pljesak i na poljupce koje su mu ovdje-ondje slali, kad je pripovijedao Marku o Pe-daniju podrugujući se pri tom promjenljivosti ulice, koja je sutradan poslije strašne uzbune s pljeskom pozdravila Nerona kad se vozio u hram Jupitera Sta-tora. Pred Avirunovom knjižarom zapovjedi Petronije robovima da stanu, pa siđe i kupi neki kićeni rukopis koji preda Viniciju.— Ovo je poklon tebi — reče.26— Hvala! — odvrati Vinicije i pogledavši natpis upita. — Satvricon? To je nešto novo. Čije je to?— Moje. Ali ne bih rado da pođem tragom Ru-fina, čiju je historiju trebalo da pripovijedam, niti za Fabricijem Vejentom, i stoga nitko ne zna za to, a ti nikome ne kazuj.— Ali ti si rekao da ne pišeš stihova — reče Vinicije zagledavši u sredinu — a ovdje vidim prozu, gusto prepletenu stihovima.— Kad uščitaš, svrati pažnju na Trimalhionovu gozbu. Što se tiče stihova, ogadiše mi se, otkako Neron piše ep. Vitelije, na priliku, kad hoće da mu odlane, uzme paličicu od bjelokosti, pa je turi u grlo; drugi se služe ždralovim perjem pokvašenim u ulju ili u odvaru majčine dušice, a ja čitam Ne-ronove pjesme i djelovanje je sigurno. Mogu ih onda hvaliti, ako ne čiste savjesti, a ono čista želuca.Rekavši to zaustavi opet nosiljku kod draguljara Idomena i pogodivši se s njim za dragulje zapovjedi da nosiljku nose ravno Aulovoj kući.— Putem ću ti ispripovjediti Rufinovu zgodu, da vidiš što je književnička taština — reče.No prije nego je počeo, skrenuše na Vicus Patri-cius i odmah se nađoše pred Aulovim dvorom. Mladi i čvrsti »janitor« otvori im vrata, koja su vodila u atrium. Iznad vrata bijaše svraka u krleci, koja ih stade pozdravljati kriješteći: »Salve!«Idući iz drugoga predvorja u pravi atrij, reče Vinicije:— Jesi li opazio da je ovdje vratar bez veriga?— Čudna kuća — odvrati upola glasa Petronije. — Bit će ti poznato da su Pomponiju sumnjičili da ispovijeda neko istočno praznovjerje koje se osniva na štovanju nekoga Krista. Čini se da joj je taj crni kolač zamijesila Krispinila, koja ne može oprostiti Pomponiji što joj je jedan čovjek bio dovoljan za sav život... Univira ...! Lakše ćeš naći danas u Rimu zdjelu pečuraka iz Norika. Sudio joj je kućni sud.— Pravo veliš da je to čudna kuća. Pričat ću ti kasnije što sam ovdje čuo i gledao.27Uto dođoše u atrij. Rob u toj odaji, zvan atriensis, posla nomenklatora da oglasi goste, a sluge im pod-maknuše stolice i podnožja pod noge. Petronije, koji je mislio da u ovoj kući vlada vječita žalost te nikada nije ovamo dolazio, gledao je sad oko sebe sa začuđenjem i kao iznenađen, jer se atrij vrlo prijatno doimao. S tavana je kroz velik otvor upadalo jasno svjetlo koje se razbijalo u tisućama varnica na vodoskoku. Cetverouglata vododrža s vodometom na sredini, u koji bi se ukupljala kiša, a zvala se implu-vium, bila je sasama i ljiljanima kao optočena. Vidjelo se da su osobito ljiljane voljeli u toj kući jer su ih bili cijeli busovi, bijelih i crvenih, pa modrih perunika, kojima je nježne latice kao posrebrila vodena prašina. Usred mokre mahovine, u kojoj su bili sakriveni petnjaci s ljiljanima, i usred gustog lišća provirivali su mali kipovi od tuča koji su predočivali djecu i vodene ptice. U jednom uglu primakla se košuta, izlivena također od tuča, svojom

zelenkastom glavom vodi, kao da će piti. Atrij je bio po-pođen mozaikom; zidovi, dijelom obloženi crvenim mramorom, a dijelom oslikani drvećem, ribama, pticama i grifonima, mamili su oči skladom različitih boja. Dovratnici i gornji pragovi na susjednim odajama bijahu urešeni željvinom ili slonovom kosti. Uza zidove, između vrata na odajama, stajali su kipovi Aulovih pređa. Svuda se opažala zadovoljna imućnost, daleka od raskoši, ali plemenita i svjesna.Petronije, u koga je bila kuća neusporedivo ras-košnija i gizdavija, nije mogao ipak naći ovdje ništa što bi vrijeđalo njegov ukus. — I baš se bio obratio Viniciju s tom primjedbom, kad i rob »velarius« od-mače zavjesu što je dijelila atrij od tablinuma, i u dubini kuće ukaza se Aulo Plaucije, koji je dolazio hitrim korakom.To je bio čovjek koji se primicao večernjim danima života, prosijede glave, ali živahan, energična lica, nešto okratka, ali zato i slična ponešto orlovoj glavi. Sada se na njoj ogledalo čuđenje pa i nemir zbog neočekivane posjete Neronova prijatelja, druga i pouzdanika. No Petronije je bio odviše svjetski čo-28vjek i uz to oštrovid, a da to ne opazi, pa mu, pošto izmijeniše prve pozdrave, izjavi svom rječitošću i slobodom, što je ljepše mogao, da mu dolazi zahvaliti na njezi, kojom je tu bio primljen sin njegove sestre, i da je jedino zahvalnost uzrok njegova posjeta, na koji se uostalom oslobodio i radi svoga starog poznanstva s Aulom.Aulo ga uvjeri sa svoje strane da mu je mio gost, a što se zahvalnosti tiče, sam je njome vezan, iako se Petronije, zacijelo, ne dosjeća uzroku.Petronije se, zaista, nije mogao dosjetiti. Podigavši svoje smeđe oči uvis zaludu se trudio da se sjeti najmanje usluge, što bi je bio učinio Aulu ili kome bilo drugome. Nije mogao nikakvu dozvati u pamet, osim one što je mislio učiniti Viniciju. Moguće se nehotice nekad tako što dogodilo, ali samo nehotice.— Ja ljubim i uvelike poštujem Vespazijana — odvrati Aulo — kome si ti izbavio život kad mu se po nesreći desilo da je zadrijemao slušajući Cezarove stihove.— Sreća njegova — odvrati Petronije — što ih nije čuo. Ali dopuštam da se moglo naopako po nj svršiti. Riđobradi je već bio tvrdo naumio da mu pošalje centuriona s prijateljskom porukom da sebi otvori žile.— A ti si mu se, Petronije narugao.— Istina je, ili bolje protivno: rekoh mu, ako je Orfej bio vrstan svojom pjesmom uspavati divlje zvijeri, to je njegov trijumf jednak, kad mu je pošlo za rukom uspavati Vespazijana. Riđobradoga ti je slobodno pokuditi uz uvjet da u malenoj kudnji bude velika laska. Naša milostiva Augusta Popeja razumije se u to savršeno.— Na žalost takva su vremena — odvrati Aulo. — Manjkaju mi dva prednja zuba, što mi ih je izbio kamen iz ruke nekog Britanca, i zato sičem kad govorim, a ipak sam najsretnije trenutke života proboravio u Britaniji...— Jer su bili dobitnički — primetne Vinicije. Ali Petronije se prepade da stari vojvoda ne stane pričati o davnim svojim vojnama, pa okrene29predmet razgovoru. Kažu da su u okolici Preneste seljani našli mrtvo vučje štene s dvije glave, a ono-made je za oluje munja oborila ćošak na hramu Lune, a to je bila nečuvena stvar, uzme li se na um kasna jesen. Još mu je neki Kota kazivao da svećenici toga hrama odatle proriču kako to sluti na propast grada, ili najmanje propast koje velike kuće, koja se može samo izvanrednim žrtvama odvratiti.Poslušavši Aulo te glasove, izreče mišljenje da takva mišljenja ne valja uzimati s lake ruke. Da su bogovi može biti razgnjevljeni prevrsenom mjerom zala, nije

nimalo čudno — i u takvu su slučaju žrtve pomirnice sasvim uputne i na mjestu.Nato će Petronije:— Tvoj dom, Plaucije, nije velik, ako i prebiva u njemu velik čovjek; moj je odista prevelik za tako neznatna gospodara, ali je također malen. Pa ako se radi o propasti nečega tako velikog, kako je, na priliku, »domus transitoria«, hoće li mu se isplatiti da prinosimo žrtve da odvratimo taj pad?Plaucije ne odgovori na to pitanje, i ta opreznost žacne ponešto neugodno Petronija, jer ako mu je i nedostajao osjećaj za razliku između dobra i zla, nigda nije bio doušnik, i s njime je svatko mogao razgovarati s potpunim pouzdanjem. Zato promijeni opet razgovor i počne hvaliti Plaucijev stan, a ujedno i dobar ukus, koji je vladao u kući.— Stara je ovo stojnica kuća — odvrati Plaucije — u kojoj nisam ništa mijenjao otkako sam je baštinio.Kad odgrnuše zavjesu koja je dijelila atrij od ta-blinuma, bila je otvorena sva kuća, tako da je kroz tablinum i za njime kroz peristil i kroz dvornicu za peristilom, zvanu oecus, pogled nesmetano dopirao sve do u vrt, koji se vidio izdaleka kao vedra slika uhvaćena u mrk okvir. Veseli djetinji smijeh dolije-tao je odanle u atrij.— Ah, vojvodo, — reče Petronije — dopusti nam da se izbliza naslušamo toga bezazlenoga smijeha, koji se danas tako teško čuje.30— Drage volje — odvrati Plaucije ustajući. — To se moj mali Aulo i Ligija igraju lopte. No što se tiče smijeha, rekao bih, Petronije, da tebi sav život u njemu prolazi.— Život je vrijedan smijeha, zato se smijem — odgovori Petronije — ali ovdje smijeh zvoni drukčije.— Petronije se — primetnu Vinicije — uostalom ne smije čitave dane, nego bolje rekavši čitave noći.Tako u razgovoru prođoše kroz cijelu kuću i skre-toše u vrt, gdje su se Ligija i mali Aulo zabavljali loptama koje su im robovi, nazvani sferiste, osobito za tu zabavu određeni, kupili sa zemlje i dodavali u ruke, Petronije baci hitar, letimičan pogled na Li-giju, a mali Aulo, opazivši Vinicija, dotrča da se s njim pozdravi. A Vinicije, prolazeći, nakloni glavu pred lijepom djevojkom, koja je stajala s loptom u ruci, ponešto zamršene kose, malo zadihana i zaru-menjena.No u vrtnom trikliniju kojemu je pravio hlad brš-Ijan, vinova loza i kozja brada, sjedila je Pomponija Grecina, te pođoše da nju pozdrave. Petroniju, ako i nije često dolazio u Plaucijevu kuću, bila je ona poznata, jer ju je viđao kod Antistije, kćeri Rubelija Plauta, pa u kući Senekinoj i kod Poliona. Nije se mogao također oteti nekom udivljenju kojim ga se doimalo njeno ozbiljno ali vedro lice, plemenitost njena lika, njenih kretnja, da je ovaj do srži pokvareni kao nitko u Rimu, i tašti čovjek ne samo osjećao za nju poštovanje nego se i ponešto zbunio. I zato je sada, zahvaljujući joj na njezi Vinicijevoj, umetao kao nehotice riječ »domina« koja mu nikad nije dolazila na pamet, kad je, na priliku, razgovarao s Kalvijom, Skribonijom, Valerijom, Solinom i ostalim ženama iz velikog svijeta. Pozdravivši se s njom i zahvalivši joj poče se tužiti što ona izlazi tako rijetko, što je ne može susresti ni u cirkusu ni u amfiteatru, na što mu ona odgovori spokojno, sta-vivši svoju ruku na muževu:— Starimo oboje, pa sve većma volimo kućno zatišje.31Petronije htjede da zaniječe, ali Aulo Plaucije doda sičući glasom:— I sve smo većma tuđi među ljudima, koji i naše rimske bogove nazivaju grčkim

imenima.— Bogovi postadoše od nekoga vremena samo re-torski ukrasi — odvrati nehajno Petronije — a jer su nas retorici učili Grci, zato mi je i samome lakše, na priliku, reći: Hera nego Junona.Rekavši to, svrne oči na Pomponiju, kao u znak da mu pred njom nijedno drugo božanstvo nije moglo pasti na um — pa onda stane poricati što je govorila o starosti:— Ljudi, odista, brzo stare, ali samo oni koji žive posvema drugim, neprirodnim životom, a osim toga ima osoba koje, čini mi se, i sam Saturno zaboravlja.Petronije je govorio to dosta iskreno, jer Pompo-nija Grecina, ako je i silazila s podneva života, sačuvala je osobito svježu put, a jer je imala malenu glavu i sitno lice, činila je kadšto i uprkos svojim mrkim haljinama i ozbiljnosti sjete, dojam posve mlade žene.Uto se približi mali Aulo, koji se za Vinicijeva boravka u kući bio s njime veoma sprijateljio, i stade ga moliti da se i on ide loptati s njime. Za dječakom uniđe u triklinij i Ligija. Pod zavjesom od zimzelena sa svijetlim zrakama koje su joj titrale na licu, učini se sada Petroniju ljepša nego kod prvoga pogleda i, odista, slična kakvoj nimfi. I jer nije još bio progovorio s njome, ustade, prikloni pred njom glavu, i mjesto običajnih riječi pozdrava stade citirati riječi, kojima je Odisej pozdravio Nausikaju:»Ne znam, jesi li božica ili pak smrtna djeva... Pozdravljam tebe, gospo, U boginja ti si U žena; ako si od smrtnih ljudi, na zemlji kojino žive, triput blago onda i ocu i gospođi majci, triput blago i braći ti...«I Pomponiji se svidjela elegantna uljudnost ovoga svjetskog čovjeka. Ligija je slušala smetena i poru-menjevši i nije smjela očiju podići. No pomalo stade32joj igrati u kutićima usta obijestan smiješak, vidjela joj se na licu borba između djevojačke postiđe-nosti i želje da odvrati — i očito je ta želja pretegla jer, ošinuvši trenimice okom Petronija, odgovori mu riječima iste Nausikaje govoreći nadušak, pomalo kao da kazuje lekciju:»Vidim da nisi rđav ni luda baš glava!«Zatim, obrnuvši se na mjestu, pobježe, kao što bježi uplašena ptica.Sad je bilo na Petroniju da se nađe u čudu, jer se nije nadao čuti Homerov stih iz usta djevojke, za koju je od Vinicija čuo da je barbarskog roda i plemena. Pogleda pitajući očima Pomponiju, no ona mu nije mogla dati odgovora, jer je u taj čas, smiješeći se, gledala staroga Aula kojemu se na licu odražavao silan ponos.A on nije umio sakrititi taj ponos. Prvo, zamilo-vao je Ligiju kao svoje rođeno dijete, a drugo, pored svojih staro vjerskih rimskih predrasuda, koje su mu nalagale da grmi protiv grčkoga jezika i njegova širenja, smatrao ga je ipak za vrhunac društvene uglađenosti. Sam ga nije nikada mogao dobro naučiti i to ga je u potaji peklo; zato se radovao sada što je taj fini svjetski čovjek, a ujedno i literat, koji je bio gotov ocijeniti njegovu kuću kao barbarsku, dobio odgovor na svoj pozdrav Homerovim versom i jezikom.— Imam u kući učitelja, Grka — reče okrenuvši se k Petroniju — koji poučava našega dječaka, pa i djevojka sluša njegove lekcije. To je još neuka ali mila djevojka, i oboje smo je zavoljeli.Petronije pogleda sada kroz lišće zimzelena i kozje krvi u vrt na ono troje što se zabavljalo. Vini-cije je skinuo togu i u samoj tunici bacao uvis loptu koju je djevojka, stojeći prema njemu uzdignutih ruku, nastojala uhvatiti. Djevojka na prvi pogled nije učinila velik dojam na Petronija. Učinila mu se odviše tanka. No od časa kad ju je u trikliniju pogledao izbliže, pomisli u sebi da takva može otpri-

3 Quo vadiš33like biti Zora, i kao znalac razabra da ima u njoj nešto neobično. Sve je opazio i sve je ocijenio: i prozirno lice ružine boje, i svježa usta, kao na poljubac složena, i oči modre kao lazur mora, i kao ala-bastar bijelo čelo, i bujnost vrane kose koja je na zavojima odsjajivala odsjevom jantara ili korintske mjedi, i laki vrat, i »božanstveno« spuštena ramena, i vitak, tanan stas, koji je sav odisao nježnom mla-došću i upravo procvalim cvijećem. Probudio se u njemu umjetnik i poklonik ljepote, koji osjeti da bi se pod lik te djevojke mogla napisati riječ: »Proljeće«. Iznenada sjeti se svoje Hrisotemide i dođe mu na smijeh. Učinila mu se sa svojim zlatnim praškom na kosi i nagarenim obrvama kao svela ljepota, nešto kao požutjela ruža kojoj opadaju latice. A ipak mu je tu Hrisotemidu zaviđao sav Rim. Zatim se sjeti Popeje — i ta preslavna Popeja isto mu se tako učini voštana maska bez duše. U ovoj djevojci ta-nagrijskih oblika bilo je ne samo proljeće nego i svjetla »Psihe«, koja je sjala kroz njeno ružičasto tijelo, kao što zraka sja kroz svjetiljku.— Vinicije ima pravo — pomisli — a moja je Hrisotemida stara ... kao Tvoja!Zatim se obrati k Pomponiji Grecini i, pokazavši na vrt, reče:— Razumijem sada, domina, da uz ovo dvoje volite kuću više od gozba na Palatinu i od cirkusa.— Jest — odvrati ona svraćajući oči put maloga Aula i Ligije.A stari vojvoda stane pričati povijest djevojčinu i ono što je čuo prije više godina od Atelija Histera o narodu Ligijaca, koji sjede na mračnom sjeveru.A ono troje prestadoše se loptati i neko su vrijeme šetali po pijesku u vrtu, i njihove su se tri siluete odbijale od crne pozadine mrčika i čempresa kao tri bijela kipa. Ligija je držala maloga Aula za ruku. Našetavši se, sjedoše na klupu kod »ribnjaka« nasred vrta. No začas skoči mali Aulo da plaši ribe u prozirnoj vodi ribnjaka, a Vinicije produži govor koji je bio zametnuo za šetnje:34— Tako je — govorio je tihim glasom koji je drhtao. — Istom što sam skinuo pretekstu, otpraviše me u azijske legije. U gradu nisam upoznao ni života ni ljubavi. Znam naizust nešto malo Anakreonta i Horacija, ali ne bih umio, kao Petronije govoriti stihove tada kad razum zanijemi od divljenja i ne može naći ni svojih riječi. Kao dječak hodao sam u školu k Musoniju, koji nas je učio da je sreća u tome kad hoćemo ono što hoće bogovi — i da to zavisi od naše volje. Ja ipak mislim da ima druga, veća i draža, koja ne zavisi od naše volje, jer je može dati samo ljubav. Tu sreću traže i sami bogovi, zato i ja, Ligijo, koji nisam dosad upoznao ljubavi, idući njihovim tragom tražim također onu koja bi me htjela usrećiti...On ušuti i neko se vrijeme čuo samo lak pljusak vode, u koju je mali Aulo bacao kamenčiće plašeći ribe. — No začas opet progovori Vinicije glasom još mekšim i tišim:— Poznaješ zacijelo Vespazijanova sina, Tita? Kažu da se, navršivši jedva dječačke godine, tako zaljubio u Bereniku da mu čežnja malo nije ispila život ... I ja bih se znao tako zaljubiti, Ligijo ...! Bogatstvo, slava, vlast pusti je dim! Taština! Bogat će naći bogatijega od sebe, slavna će zasjeniti veća slava, mogućnika predobiti će moćniji... A može li sam car, može li čak i koji bog okusiti veću slast, ili biti sretniji od prostoga samrtnika u času kad mu na grudima dišu drage grudi ili kad cjeliva ljubljena usta? Zato nas ljubav izjednačuje s bogovima, Ligijo ...!A ona ga je slušala u nemiru, u začuđenju, i ujedno kao da sluša glas grčke frule

ili citare. Činilo joj se na mahove da Vinicije pjeva neku čudnu pjesmu koja joj se upija u uši, kreće u njoj krv i ujedno napunja srce nesviješću, strahom i nekom neshvaćenom radošću... Činilo joj se, također, da govori nešto takvo, što je u njoj već otprije bilo, ali o čemu nije sebi znala dati računa. Osjećala je da se u njoj nešto budi, što je dosada drijemalo, i da joj se35111u ovaj tren magloviti san mijenja u lik sve jasniji i miliji i ljepši.Međutim, sunce se odavna bilo nagnulo na Tiber i stajalo je ponizno nad brežuljkom Janikulom. Na nepomične čemprese padalo je crveno svjetlo — i sav je uzduh bio njime zasićen. Ligija podigne svoje kao od sna razbuđene oči na Vinicija i najednom, u večernjem odsjevu, priklonjen nad njom, s molbom koja mu je drhtala u očima, učini joj se ljepšim od svih ljudi i od svih grčkih i rimskih bogova kojih je kipove viđala na pročeljima hramova. A on obuhvati lako prstima njezinu ruku poviše zapešća i upita:— Zar ti ne pogađaš, Ligijo, zašto ja to tebi govorim?— Ne! — šapne ona tako tiho da je Vinicije jedva čuo.No on joj ne povjerova i privlačeći sve jače njezinu ruku bio bi je privukao do srca, koje mu je kao čekić tuklo od navale osjećaja što ih je u njemu probudila ta divna djevojka, i bio bi joj upravo rekao žarke riječi da se nije na stazici, oko koje su sa obadvije strane čempresi sastavljali ogradu, ukazao stari Aulo, koji im se približi i reče:— Sunce zalazi, pa se čuvajte večernje studeni i ne šalite se s Libitinom ...— Ne — odvrati Vinicije — nisam još obukao toge, a ipak nisam osjetio studeni.— A eno već jedva pola štita sunčeva proviruje iza gore — odgovori stari bojovnik. — Da je bar ovdje blago sicilijsko podneblje, gdje se predvečer skuplja narod na trgovima, da se zbornim pjevom oprosti od Feba koji zalazi.I zaboravivši da ih je maloprije sam opominjao pred Libitinom, zaveže se u pričanje o Siciliji, gdje je imao svoja imanja i veliko seosko gospodarstvo koje je osobito volio. Govorio je kako mu je češće puta dolazilo na um da se preseli na Siciliju i ondje u miru dovrši život. Dosta je sinjega inja onome kome su zime ubijelile glavu. Još ne pada list s gore i nad gradom se osmijeva prijazno nebo. Ali kad36požuti loza, kad padne snijeg na Albanska brda, i bogovi pohode studenim vjetrom Kampaniju, tko zna neće li se onda sa svom kućom preseliti u svoje tiho seosko boravište.— Zar bi ti htio ostaviti Rim, Plaucije? — upita ga s iznenadnim nemirom Vinicije.— Smišljam ja to već odavna — odgovori Aulo— jer se ondje mirnije i sigurnije živi.I iznova stane hvaliti svoje nasade, stada, kuću zaklonjenu zelenim nasadima, i brda obrasla majčinom dušicom i čubrom, usred kojih zuje rojevi pčelica. No Vinicije nije pazio na tu bukoličku žicu— i misleći samo o tome da može izgubiti Ligiju, pogledao je u Petronija, kao da jedino od njega očekuje spas.Međutim, Petronije se, sjedeći uz Pomponiju, naslađivao prizorom sunca na smiraju, vrta i ljudi koji su stajali kraj jezerca. Bijele njihove haljine na mrkom tlu mrčika zlatom su odsijevale od večernjega žara. Na nebu poče se rumen šarati grimizom, ljubičastom bojom i prelijevati poput opala. Nebeski svod postade ljiljanove boje. Mrki obrisi čempresa postadoše još izrazitiji nego po bijelu danu, a

ljude, drveće i savkoliki vrt osvoji večernji mir.Petroniju pade u oči taj pokoj, a osobito u ljudi. U licu Pomponije, staroga Aula, njihova dječačića i Ligi je bilo je nešto čega nije viđao u onim licima koja su svaki dan, ili bolje, svaku noć bivala oko njega: bilo je to neko svjetlo, neko umirenje i neka vedrina, koja je izvirala iz takva života, kakvim su ovdje svi živjeli. I s nekim začuđenjem pomisli da je ipak moglo biti ljepote i miline, kojih on, koji je vječno letio za ljepotom i milinom, nije poznavao. Te misli nije mogao sakriti u sebi i, obrativši se Pomponiji, reče:— Promišljam u duši, kako je različan vaš svijet od onoga kojim vlada Neron.A ona podiže svoje sitno lice k večernjoj rumeni i prostodušno reče:— Svijetom ne vlada Neron, nego Bog.37Nastade časak šutnje. Blizu triklinija začuše se sa staze koraci staroga vojvode, Vinicija, Ligije i maloga Aula. No prije nego stigoše, upita još Petro-nije:— Dakle, ti još vjeruješ u bogove, Pomponijo?— Vjerujem u Boga, koji je jedan, pravedan i svemogući — odvrati žena Aula Plaucija.38III— Vjeruje u Boga, koji je jedan, svemogući i pravedan — ponovi Petronije kad se opet našao u nosiljci nasamu s Vinicijem. — Ako je njen Bog svemoguć, onda upravlja životom i smrću, a ako je pravedan, onda po pravu šalje smrt. Zašto dakle, Pom-ponija žali za Julijom? Žaleći za Julijom, prigovara svome Bogu. Ovo umovanje moram ponoviti Riđo-bradome majmunu, jer mislim da u dijalektici dostižem Sokrata. Što se žena tiče, dopuštam da svaka ima po tri ili četiri duše, ali nijedna nema razumne duše. Neka Pomponija bistri sa Senekom ili s Kornutom što je njihov velik Logos... Neka zajedno dozivaju sjene Ksenofana, Parmenida, Zenona i Platona, koji čame u dosadi Kimerijskih krajeva kao u kavezu. Ja sam htio govoriti s njom i s Plau-cijem o nečemu drugome. Svetoga mi trbuha egipatske Iziđe! Da sam im onako prosto rekao po što smo došli, čini mi se da bi njihova krepost zazve-čala kao mjeden štit kad po njemu ošineš palicom. I zato nisam smio! Vjeru ti zadajem, Vinicije, nisam smio! Paunovi su lijepe ptice, ali njihova dreka odviše para uši. Prepao sam se od dreke. Ipak red je da pohvalim tvoj izbor. Prava »ružoprsta Zora« ... A znaš li čega me također sjetila? Proljeća! I to ne našega u Italiji, gdje se jedva ovdje-ondje gdjekoja jabuka pokrije cvijetom, a maslinici ostanu sivi kako su i bili, nego onoga proljeća šta sam ga nekoć vidio u Helveciji, mlado, svježe, otvorenozeleno ...39

Tako mi blijede Selene, ne čudim ti se, Marko, ali znaj da ljubiš Dianu, i da su Aulo i Pomponija spremni da te raskinu kao psi što nekoć raskidoše Akteona.Vinicije, ne dižući glave, posuti časak, pa započe govoriti glasom isprekidanim od žudnje:— Čeznuo sam za njom dosad, a sad sam je se još življe zaželio. Kad sam joj obuhvatio ruku, pro-žela me vatra ... Moram je imati. Da sam Zeus, ogr-nuo bih je oblakom, kako je on ogrnuo Ionu, ili bih pao na nju kišom, kako je on pao na Danaju. Htio bih joj ljubiti usta do bola! Htio bih čuti njen krik u svom zagrljaju! Htio bih ubiti Aula i Pomponiju, a nju oteti i donijeti na rukama u svoju kuću. Noćas neću spavati. Naredit ću da šibaju kojega od robova, pa ću slušati njegovo jecanje.— Primiri se — reče Petronije. — Imaš želje kakvoga tesara iz Subure.

— Ne marim ništa. Moram je dobiti. Došao sam do tebe po savjet, ali ako ga ti ne nađeš, naći ću ga sam... Aulo drži Ligiju za kćer, zašto da je ja gledam kao robinju? Pa kad nije drugoga puta, neka oprede vrata moje kuće, neka ih namaze vučjim salom i neka sjedne kao žena kod mog ognjišta.— Primiri se, mahniti potomče konzula! Ne dovodimo zato barbare na konopcima za svojim kolima da se ženimo njihovim kćerima. Ćuvaj se da ne pretjeraš. Posluži se običnim poštenim načinom i daj sebi i meni vremena za domišljanje. I meni se Hri-sotemida činila kao Zeusova kći, pa se opet nisam ženio njome, kao god i Neron koji nije uzeo za ženu Aktu, premda su od nje gradili kćer kralja Ata-le... Primiri se! Pomisli: ako ona ushtije ostaviti Aulove poradi tebe, oni nemaju prava zadržati je, a valja i to znati da ne goriš ti sam, nego je i u njoj Eros raspirio oganj ... Ja sam to vidio, a meni vjeruj ... Strpi se. Svemu će se naći lijeka, no danas sam ionako već odviše mislio, a to me umara. No zato ti obećajem da ću sutra još promisliti o tvojoj ljubavi, a Petronije ne bi bio Petronije kad ne bi našao kakvo sredstvo.40Umukoše iznova obojica, a poslije malo vremena javi se Vinicije već mirnije:— Zahvaljujem ti, i neka ti Fortuna bude milostiva.— Samo se strpi!— Kamo si rekao da te nose?— K Hrisotemidi...— Blago tebi, kad imaš onu koju ljubiš!— Ja? Znaš li što me još zabavlja kod Hrisote-mide? To što me vara s mojim vlastitim oslobođe-nikom lutnjarom Teoklom, a misli da ja toga ne vidim. Hodi sa mnom do nje. Ako te stane zavoditi i pisati slova na stolu prstom umočenim u vino, znaj da nisam ljubomoran.I zapovjedi da ih obojicu nose Hrisotemidi. No u predvorju Petronije stavi ruku Viniciju na rame i reče:— Čekaj, čini mi se da sam već smislio način.— Neka te svi bogovi nagrade ...!— Tako je! Držim da je ovo vrlo pouzdan način. Znaš li što, Marko?— Slušam te, moja Ateno ...!— Evo, za nekoliko dana blagovat će božanska Ligija Demetrino zrnje u tvojoj kući— Ti si veći od cara! — klikne zaneseno Vinicije41IVPetronije je, doista, održao što je bio obećao. Sutradan poslije pohoda kod Hrisotemide prospavao je, istina, cijeli dan ali naveče zapovjedi da ga odnesu na Palatin, gdje je imao s Neronom povjerljiv razgovor, nakon kojega se treći dan pred Plaucije-vom kućom pojavi centurion s dvadesetak pretori-janskih vojnika.Vremena su bila opasna i strašna. Poslanici ove vrste bili su ujedno najčešći glasnici smrti. I zato onoga časa kad je kapetan udario zvekirom na Aulo-va vrata i kad je nadzornik atrija oglasio da su u predvorju vojnici, zaprepasti se sva kuća. Porodica se odmah skupi oko staroga vojvode, jer nitko nije sumnjao da je najprije njegova glava u opasnosti. Pomponija, ogrlivši ga rukama oko vrata, privinula se uza nj svom snagom, a problijedjela usta micahu joj se brzo izgovarajući neke tihe riječi. Ligija, sva blijeda u licu kao platno, ljubila mu je ruku, mali Aulo uhvatio ga za togu; iz trijemova pak, iz odaja na katu, određenih za žensku služinčad, iz družin-ske sobe, iz kupelji, iz donjih stanova pod svodovima, iz svekolike kuće nagrnuše četimice robovi i robinje. Stadoše ih

vapaji: »Jao! Jao mene jadnika!« Žene stadoše zapijevati, neke već počeše grditi lice ili pokrivati glave rupcima. Jedini stari vojvoda, koji se od davnih godina naučio bio gledati smrti ravno u oči, ostade miran, samo se njegovo kratko, orluj-sko lice stegnulo, kao da je od kamena otesano. Za-42čas utišavši vrisak i zapovjedivši služinčadi da se raziđe, reče:— Pusti me, Pomponijo! Ako mi je došao kraj, imat ćemo se kad oprostiti.Lako je odmače. A ona reče:— Da Bog da, tvoj usud i ja dočekala, Aulo! Zatim pade na koljena i stade se moliti onom snagom, što je može dati jedino bojazan za drago biće.Aulo prijeđe u atrij gdje ga je čekao kapetan.Bio je to stari Gajo Hasta koji je negda bio pod njegovom zapovijeđu i drug njegov iz britanskih ratova.— Zdravo, vojvodo! — reče. — Donosim ti zapovijed i pozdrav od cara, a evo pločica i znaka da dolazim u njegovo ime.— Zahvaljujem caru na pozdravu, a zapovijed ću izvršiti — odvrati Aulo. — Zdravo, Hasto, i govori s kakvom porukom dolaziš?— Aulo Plaucije — započe Hasta — car je doznao da u tvojoj kući prebiva kći ligijskog kralja, koju je taj kralj još za života božanskoga Klaudija povjerio Rimljanima u ruke za taoca da Ligijci neće nikada povrijediti granice rimskog carstva. Božanski Neron zahvalan ti je, vojvodo, zato što si joj toliko godina iskazivao gostoprimstvo kod sebe, no neće da više tereti tvoj dom, a kao talac i treba da stoji pod zaštitom samoga cara i senata, pa ti zato zapovijeda da je predaš u moje ruke.Aulo je bio odviše vojnik i odviše očeličen čovjek a da dopusti sebi proti zapovijedi kakvu žalbu, uzaludne riječi ili da se potuži. Ipak mu se nabor prijekoga gnjeva i bola pojavi na čelu. Pred tim namrštenim obrvama drhtale su negda britanske legije, pa se i sada na Hastinu licu pokazao strah. No sada, pred zapovijeđu, Aulo Plaucije osjeti se nemoćan. Časkom je gledao pločice i znak, zatim digne oči put staroga satnika i mirno reče:— Pričekaj, Hasto, u atriju dok ti taokinju izruče. To rekavši ode na drugi kraj kuće u dvoranu zvanu oecus, gdje su ga Pomponija Grecina, Ligija i mali Aulo iščekivali u nemiru i tjeskobi.43,.„„. i— Nikome ne prijeti smrt ni progonstvo na daleke otoke — reče — a ipak je carev poslanik glasnik nesreće. O tebi se radi, Ligijo.— O Ligiji? — klikne u čudu Pomponija.— Tako je — odvrati Aulo.I obrati se djevojci, te joj stane govoriti:— Ligijo, odgojena si u našoj kući kao naše rođeno dijete, i nas oboje, ja i Pomponija, ljubimo te kao kćer. Ali ti znaš da nam nisi kći. Ti si talac kojega je tvoj narod dao Rimu, i skrb nad tobom pripada caru, i zato te car uzima iz našega doma.Vojvoda je govorio mirno, ali nekim čudnim, neobičnim glasom. Ligija je slušala njegove riječi trep-ćući očima, kao da ne razumije o čemu se radi. Obrazi u Pomponije problijedješe; na vratima koja su vodila iz trijema u oecus počeše se iznova pokazivati prestravljena lica robinja.— Volja se careva mora izvršiti — reče Aulo.— Aulo! — zavapi Pomponija obuhvatajući rukama djevojku, kao da će je braniti. — Bolje bi joj bilo umrijeti!

A Ligija je privijajući joj se na grudi ponavljala: »Majko! Majko!« ne mogući od jecaja prosio vi ti druge riječi.Na licu Aulovu pokaže se iznova gnjev i bol.— Da sam sam na svijetu — reče mrko — ne bih je dao žive, i moja bi rodbina danas još mogla pri-nijeti za nas žrtve »lovi liberatori« .. . Ali nemam prava upropastiti tebe i naše dijete, koje će možda dočekati sretnija vremena ... Idem još danas k caru pa ću ga moliti da promijeni zapovijed. Hoće li me poslušati, ne znam. A sada budi mi zdravo, Ligijo, i znaj da smo ja i Pomponija uvijek blagoslivljali dan kad si sjela uz naše ognjište.Rekavši to, položi joj ruku na glavu, ali premda se trudio da ostane miran, ipak u času kad mu Ligija okrene svoje oči zalivene suzama, pa ga dohvati za ruku i stade je pritiskivati na svoja usta, u glasu mu zatitra duboka, očinska žalost.44— Zbogom, radosti naša i naš očinji vide! — reče i hitro se vrati u atrij da ga ne shrva čuvstvo, nedostojno Rimljanina i vojvode.Međutim, Pomponija odvede Ligiju u ložnicu, stade je miriti i tješiti, hrabriti i govoriti joj riječi koje je čudno bilo čuti u toj kući, gdje je u susjednoj sobi stajao »lararium« i ognjište, na kojemu je Aulo Plaucije, vjeran starinskom običaju, prinosio žrtve kućnim bogovima. Evo došao je čas kušnje. Nekoć je Virginije probo grudi rođenoj kćeri da je izbavi iz ruku Apijevih; još u davnije vrijeme Lukrecija je dragovoljno sramotu okaljala životom. Cesareva je kuća pećina sramote, zla, opačine.— Nego mi, Ligijo, znamo zašto nemamo prava da stavimo ruku na se ...!Tako je! Onaj zakon pod kojim obje žive jest drugi, veći, svetiji, ali ne dopušta ipak da se brane od zla i sramote, pa kad bi tu obranu mukama i životom trebalo platiti. Tko čist izlazi iz boravišta po-kvarenosti, tomu je veća zasluga. Zemlja je takvo boravište; nego, na sreću, život je samo jedan tre-nut oka, a od mrtvih ustajemo iz groba, za kojim ne vlada više Neron, nego Milosrđe, a mjesto bola samo je radost, i mjesto suza veselje.Zatim uze govoriti o sebi. Mirna je, doduše, ali i u njenim grudima ima teških rana. Eto na očima njena Aula još je mrena, još nije na nj sišao izvor svjetla. Ni sina joj nije dopušteno odgajati u Istini. Zato kad pomisli da tako može biti do konca života, i da može nadoći čas rastajanja s njima, sto puta većega i strasnijega nego je ovo vremenito, s kojega su obje sada ucviljene, ne može ni razumjeti na koji će način biti bez njih i u nebu sretna. I mnogo je noći već proplakala, mnogo ih provela u molitvi moleći smilovanja i ljubavi. No svoju bol prinosi Bogu i čeka i nada se. A sada, kad je snalazi nov udarac, kad joj okrutnikova zapovijed oduzima milu glavu, onu koju je Aulo nazvao očinjim vidom, još se ipak nada, jer vjeruje da postoji moć veća od Neronove, i Milosrđe jače od njegove pakosti.45I pritisne još jače na grudi glavicu djevojke, a ona se spusti do njenih koljena i sakrivši oči u naborima njena pepluma ostade tako dugo vremena mučke. No kad najposlije ustade, lice joj je već bilo mirnije.— Žao mi je tebe, majko, i oca i brata, ali znam da otpor ne bi ništa pomogao, a vas bi sve upropastio. No obećajem ti da tvojih riječi nikad neću zaboraviti u domu Cesarovu!Još jednom savi joj ruke oko vrata pa se onda, kad obje iziđoše u oecus, stade opraštati s malim Plaucijem i sa starčićem Grkom, koji im je bio učitelj, sa svojom oblačiljom, koja ju je nekoć odgajala, i sa svim robovima.Jedan od njih, visok i plećat Ligijac, kojega su u kući zvali Ursom, i koji je nekoć

zajedno s majkom i s njome došao uz druge njihove sluge u rimski tabor, pade joj sad do nogu a onda se spusti i do koljena Pomponijih govoreći:— O gospođo, dopusti mi da idem sa svojom gospodaricom, da joj služim i da je čuvam u carevoj kući.— Nisi naš sluga, nego Ligijin — odgovori Pompo-nija Grecina — no hoće li te pustiti u kuću carevu? I kako ćeš moći da je čuvaš?— Ne znam, gospo, samo znam da gvožđe puca u mojim rukama kao drvo ...Aulo Plaucije koji je uto naišao, čim dozna o čemu se radi, ne samo da se nije usprotivio želji Ursovoj, nego reče da oni i nemaju prava da ga zadržavaju. Otpremaju Ligiju kao taokinju koju potražuje car pa su zato obavezni opremiti i njenu pratnju, koja prelazi zajedno s njome pod carevu zaštitu. Nato prišapne Pomponiji da joj pod izlikom pratnje može dodati toliko robinja koliko joj se učini podesno, jer toga satnik ne može odbiti.Za Ligiju je to bila nekakva utjeha. A Pomponiji je to jednako bilo drago, što je može okružiti slu-žinčadi po svome izboru, pa joj osim Ursa odredi staru oblačilju, dvije Ciparkinje, vješte češljarice, i dvije germanske djevojke za kupelj. Izabrala je sve same učenike nove vjere, a budući da je i Urso pri-46znavao tu vjeru već nekoliko godina, Pomponija se mogla pouzdati u vjernost te služinčadi, a ujedno i tješiti se mišlju da će sjeme istine biti posijano u domu Cesarovu.Napisala je i nekoliko riječi oslobođenici Nerono-voj, Akti, preporučujući njenoj zaštiti Ligiju. Pomponija je nije, istina, viđala na sastancima pristalica nove vjere ali je ipak čula od njih da im Akte nikad ne uskrati usluga i da željno čita poslanice Pavla iz Tarsa. Poznato joj je bilo, osim toga, da mlada oslo-bođenica živi u neprestanoj tuzi, da se posve odvojila od svih žena u Neronovoj kući i da je uopće dobri genij u palači.Hasta se sam prihvati zadatka da list izruči Akti. Smatrajući također za naravnu stvar da kraljevska kći treba da ima pratnju svojih slugu, nije se ni malo ustručavao da ih vodi u palaču, nego se prije začudio njihovu malenu broju. Zamoli ipak da pohitaju, pribojavajući se da ne posumnjaju u njegovu revnost u izvršavanju zapovijedi.Dođe čas rastanka. Pomponiji i Ligiji oči se iznova zališe suzama. Aulo još jednom metne ruku na njenu glavu, i začas vojnici uz viku maloga Aula, koji je branio sestru i prijetio svojim šačicama satniku, otpratiše Ligiju u kuću Cesarovu.No stari vojvoda zapovjedi da mu spreme nosiljku pa zatvorivši se s Pomponijom u pinakoteci kraj oecusa, reče joj:— Slušaj me, Pomponijo. Idem do cara iako mislim da je zaludu! I premda riječ Senekina ništa više kod njega ne vrijedi, idem i do Seneke. Danas više znače Sofonije, Tigelin, Petronije ili Vatinije ... A car možda i nije čuo u životu za ligijski narod pa je zatražio da mu izručimo Ligiju kao taokinju jedino zato što ga je tkogod na to nagovorio, a lako je pogoditi tko je to mogao učiniti.Ona ga hitro pogleda:— Petronije?— Jest.Zašutješe časkom, a onda vojvoda nastavi:47— Eto što znači kad pustiš preko svoga praga kojega od tih ljudi bez časti i savjesti. Proklet bio čas kad je Vinicije unišao u našu kuću! On je doveo k nama Petronija. Teško Ligiji, jer njima nije do tao-kinje, nego do priležnice.I govor njegov od gnjeva, od nemoćnoga bijesa i od žalosti za otetim djetetom

postade još većma siktav no obično. Borio se neko vrijeme sam sa sobom, i samo su stisnute šake odavale kako je težak bio taj unutarnji boj.— Štovao sam uvijek bogove — reče — no ovaj čas mi se čini da ih nema nad svijetom i da ima samo jedan, opak, lud i nakazan, koji se zove Neron.— Aulo! — reče Pomponija. — Neron je samo šaka truloga praha prema Bogu.A on stade širokim koracima mjeriti mozaik pinakoteke. Život je njegov bio pun velikih djela, ali nije imao velikih nesreća, pa im se nije bio naučio. Stari je vojnik zavolio Ligiju većma nego je sam o tome znao i sad se nije umio pomiriti s mišlju da ju je izgubio. Povrh toga osjećao je da kod te sile njegova snaga nije ništa.No kad je na kraju zatomio u sebi gnjev, koji mu je smućivao misli, reče:— Rekao bih da nam je Petronije nije uzeo za cara, jer ne bi se htio omraziti Popeji. Dakle, ili ju je uzeo za se ili za Vinicija. To ću doznati još danas.I doskora ga ponese nosiljka put Palatina, a Pomponija ostavši sama, ode do maloga Aula koji nije prestajao plakati za sestrom i prijetiti se Cezaru.48Aulo je s pravom slutio da ga neće pustiti pred Ne-rona. Rekoše mu da je car zabavljen pjevanjem s lutnjarom Terpnosom i da uopće ne prima onih koje nije sam pozvao. Drugim riječima, to je značilo neka se i ubuduće Aulo ne trudi da dolazi caru. No zato Seneka, premda je bolovao od groznice, dočeka staroga vojvodu s dužnim poštovanjem. Ali kad je saslušao što je Aula dovelo k njemu, osmjehnu se gorko i reče:— Jednu ti samo mogu učiniti uslugu, plemeniti Plaucije, a to je: ne pokazati nikada caru da moje srce osjeća tvoju bol, i da bih ti rado pomogao; jer da car i najmanje o tom posumnja, znaj da ti ne bi nikako vratio Ligiju, ako ni za što drugo a ono jedino zato da meni prkosi.Jednako mu nije svjetovao da ide do Tigelina ni do Vatinija ni do Vitelija. Možda bi postigao štogod kod njih novcima, možda bi također htjeli da napr-kose Petroniju, komu se trude da potkopaju utjecaj kod cara, ali najvjerojatnije je da bi odali caru koliko je Ligija Plaucijevima draga, pa je tada car pogotovu ne bi dao. Nato stane stari mudrac govoriti s ujedljivom ironijom koju je obraćao sam protiv sebe:— Šutio si, Plaucije, šutio si mnogo godina, a car ne voli onih koji šute. Kako si mogao da se ne zanosiš njegovom ljepotom, krepošću, pjevom, njegovom deklamacijom, vožnjom i stihovima? Kako si4 Quo vadiš49mogao da ne hvališ smrt Britanikovu, ne rečeš pohvalnu besjedu na čast ubojici svoje matere i ne pri-neseš čestitke kod ugušenja Oktavijina? Nema u tebe dosta opreznosti, Aulo, koje mi, sretnici što živimo na dvoru, imamo u dovoljnoj mjeri.Tako govoreći uze drvenu čašu što je nosio o pojasu, zahvati vode iz slijevališta na fontani, pokvasi suha usta i produži:— Ah, u Nerona je tako zahvalno srce! Ljubi tebe jer si služio Rimu i proslavio mu ime na krajevima svijeta, a ljubi i mene, jer sam mu bio učitelj u mladosti. Zato, vidiš, znam da ova voda nije otrovana, pa je i pijem miran. Vino bi u mojoj kući bilo opasnije, no ako si žedan, napij se slobodno ove vode. Dovedena je na točak čak iz albanskih brda, pa bi valjalo otrovati sve česme u Rimu, kad bi je htio tko otrovati. Kako vidiš, čovjek može još biti na svijetu siguran i uživati mirnu starost. Bolestan sam, istina, ali boluje mi većma duša nego tijelo.To je bila istina. Seneki je nedostajala ona duševna snaga, kakva je bila, na priliku, u Kornuta ili Tra-seje, pa mu je zato život bio niz ustupaka učinjenih opačini. Sam je to osjećao i razumio da bi pristalici Zenona iz Citija valjalo ići

drugim putem i trpio je radi toga većma nego od straha pred samom smrću.No vojvoda mu sad prekide mučna razmišljanja.— Petronije i ja — odvrati Seneka — mi smo ljudi iz dva neprijateljska tabora. Ne znam kako bi ga mogao predobiti, nije ni pod čijim utjecajem. Možda pri svoj svojoj pokvarenosti više vrijedi od onih lupeža što ih Neron danas kupi oko sebe. Ali dokazivati mu da je učinio rđavo djelo, znači samo tratiti vrijeme. Petronije je već odavna izgubio razumijevanje koje razlučuje zlo od dobra. Pokaži mu da je čin njegov gnjusan pa će se postidjeti. Kad ga vidim reći ću mu: »Tvoje djelo prilikuje oslobođeniku.« Ako to ne pomogne, ništa neće pomoći.— Hvala i na tome! — odgovori vojvoda. Zatim zapovjedi da ga nose Viniciju, kojega nađegdje se mačuje s kućnim lanistom. Kad je Aulo vidio mladića koji se mirno zabavlja vježbanjem u času50kad je izveden udar protiv Ligije, uhvati ga strašan gnjev, koji, čim pade zastor za lanistom, bukne potokom gorkih prijekora i uvreda. Ali čim je Vinicije čuo da je Ligija ugrabljena, problijedi tako da Aulo ni časak više nije mogao sumnjati da je i on moguće bio upleten u tu stvar. Mladiću izbiše na čelo kapi znoja, krv koja je časom udarila u srce navali mu iznova vrućim valom u lice, oči stanu sijevati, usta sipati pitanja bez reda. Ljubomor i bijes potresali su ga naizmjence kao vihor. Činilo mu se da je Ligija, čim je prestupila prag careve kuće, za nj zauvijek izgubljena. A kad je Aulo izustio Petronijevo ime, sumnja kao munja sjeknu kroz misao mladoga vojnika, da mu se Petronije narugao te je ili mislio darovati Ligiju caru da zadobije novu milost za njega, ili ju je kanio ostaviti za se. Da bi tko ugledao Ligiju, a odmah je i ne poželio, nije mu moglo u glavu. Naprasitost, prirođena njegovu plemenu, zanosila ga je sada te je bio kao mahnit konj i oduzimala mu svijest.— Vojvodo — reče isprekidanim glasom — vrati se kući i čekaj me... Znaj, da mi je Petronije otac osvetio bih mu se za krivicu učinjenu Ligiji. Vrati se kući i čekaj me. Neće biti ni Petronijeva ni careva.Pa pruži stisnute šake prema voštanim likovima koji su stajali u atriju i plane:— Tako mi ovih smrtnih prilika, prije ću ubiti nju i sebe!Rekavši to dovikne još jednom Aulu: »Čekaj me!« te izleti kao mahnit iz atrija i pohita do Petronija, gurajući putem prolaznike da mu se maknu u stranu.Aulo se vrati kući s nekom nadom. Držao je, ako je Petronije nagovorio cara da otme Ligiju pa da je preda Viniciju, da će je Vinicije opet otpratiti u njihovu kuću. Najposlije bila mu je neka utjeha i misao da će Ligija, ne bude li izbavljena, biti osvećena i da će je smrt očuvati od sramote. Vjerovao je da će Vinicije izvršiti sve što je obećao. Vidio je njegovu pomamu i poznavao je žestinu prirođenu njegovu plemenu. On sam, ako je i ljubio Ligiju kao rođeni otac, volio bi je pogubiti nego dati caru, i da se nije51obazirao na sina, posljednjeg potomka obitelji, bez sumnje bi bio to učinio. Aulo je bio vojnik i za stoi-ke je jedva načuo bio, ali značajem nije se od njih daleko odvojio: i njegovim pojmovima i njegovu ponosu bolja je i lakša smrt negoli sramota.Povrativši se kući, umiri Pomponiju, ohrabri je svojom nadom i oboje stanu čekati glase od Vinicija. Kadšto, kad bi u atriju odjeknuli koraci kojega od robova pomisliše da im možda Vinicije dovodi ljubljeno dijete, i bili su spremni blagosloviti oboje iz dna duše. Ali vrijeme je odmicalo a nikakav glas nije dolazio. Istom podveče zveknu klepalo na vratima.

Zamalo uđe rob i izruči Aulu list. Stari vojvoda, koliko je god rado pokazivao da se umije svladati, prihvati list ipak ponešto drhtavom rukom i stade ga čitati s takvom hitnjom kao da se radi o svoj njegovoj kući.Iznenada mu se smrče lice, kao da pade na nj sjena oblaka.— Čitaj! — reče okrenuvši se Pomponiji.Pomponija uze list i pročita ovo:»Marko Vinicije pozdravlja Aula Plaucija.Što se dogodilo, dogodilo se s Carevom voljom, pred kojom priklonite glavu, kako je priklanjam ja i Petronije.«Zatim nasta duga šutnja...52VIPetronije je bio kod kuće. Vratar nije smio zaustaviti Vinicija koji upade u atrij poput oluje i čuvši da treba gospodara potražiti u knjižnici, istim zaletom srne u knjižnicu. Zatekavši Petronija gdje piše, ugrabi mu trstiku iz ruke, prelomi je, baci na zemlju, zarije mu prste u ramena i primičući lice njegovu licu stane pitati promuklim glasom:— Što si učinio s njom? Gdje je ona?No odjednom dogodi se čudna stvar. Taj tanki i mekoputni Petronije uhvati ruku mladoga atlete, koja mu se upijala u rame, uhvati i drugu i držeći ih obje u svojoj jednoj, snagom gvozdenih kliješta, reče:— Ja sam samo izjutra slabić, a večerom zadobivam staru snagu. Pokušaj se oteti. Gimnastici te je, čini se, učio tkalac, a pristojnosti kovač.Na licu mu se ne ukaza ni traga gnjeva, samo mu u očima sijevnu neki modar odsjev srčanosti i energije. Začas pusti ruke Vinicija koji je stajao pred njime ponižen, zastiđen i bijesan.— U tebe je ruka od čelika — proslovi — ali tako mi svih paklenih bogova, ako si me iznevjerio, udarit ću te nožem posred grla, makar to bilo u carevom dvoru.— Porazgovorimo se mirno! — odgovori Petronije. — Čelik je jači, kako vidiš, od gvožđa, pa ne treba da te se bojim, iako bi se moglo od jedne tvoje ruke načiniti dvije moje. Tek mi je krivo što si tako53neuljudan, i kad bi mi ljudska nezahvalnost bila za čudo, čudio bih se tvojoj.— Gdje je Ligija?— U lupanaru, to jest u carevoj kući.— Petronije!— Umiri se i sjedi! Molio sam Cezara dvoje, što mi je i obrekao: najprije, da izvadi Ligiju iz kuće Aulove, a drugo, da je izruči tebi. Da nemaš gdjegod noža pod togom? Nećeš li me ubosti? Nego ja ti savjetujem da pričekaš nekoliko dana, jer bi te otpratili u tamnicu, a Ligiji bi bilo dosadno u tvojoj kući.Nastade šutnja. Vinicije je poglćdao neko vrijeme začuđenim očima Petronija, pa reče:— Oprosti mi. Ljubim je, pa mi ljubav smućuje misli.— Divi mi se, Marko! Rekoh onomadne Cezaru ovako: »Moj sestrić Vinicije zaljubio se tako silno u neku slabačku djevojčicu koju odgajaju Aulovi, da mu se kuća pretvorila u parnu kupelj od pustoga uzdisanja. Ti, rekoh, Cezare, i ja, koji znamo što je prava ljepota, ne bismo za nju dali ni tisuću sester-cija, ali taj je dječak uvijek bio lud kao tronog a sad je pobudalio dokraja.«— Petronije!— Ako ne razumiješ kako sam to rekao da očuvam od opasnosti Ligiju, gotov sam povjerovati da sam rekao istinu. Utuvio sam Riđobradome, da onakav esteta

kakav je on, ne može smatrati onakvu djevojku za ljepoticu, i Neron, koji dosad ne smije gledati drukčije nego mojim očima, neće u njoj naći ljepote, a kad je ne nađe, neće je ni poželjeti. Trebalo se od majmuna osigurati i uhvatiti ga na konopac. Ligiju će ionako ocijeniti ne on, nego Popeja i očevidno će se pobrinuti da je što prije otpravi iz palače. A ja sam govorio, tobože, nehajno Riđoj Bradi: »Uzmi Ligiju, pa je daj Viniciju! Imaš pravo da to učiniš jer je taokinja, a čineći to, učinit ćeš Aulu nažao.« I privolio je. A zašto da ne privoli, tim prije što mu se tako pružila zgoda da učini nešto žao poštenim ljudima. Postavit će te zakonitim čuvarom taokinje, predat će ti u ruke to ligijsko blago, a ti54saveznik ubojnih Ligijaca, a ujedno i vjeran sluga carev, ne samo što nećeš to blago ništa umanjiti nego ćeš nastojati da ga još i umnožiš. Car će, da sačuva formu, pridržati Ligiju nekoliko dana u kući pa će je onda otpraviti u tvoju kuću, sretnice!— Je li to istina? I ništa joj ne prijeti u kući Cezarovoj?— Kad bi joj ondje valjalo stalno boraviti, Popeja bi se porazgovorila o njoj s Lokustom, ali kroz nekoliko dana ne prijeti joj ništa. U palači Cezarovoj ima deset tisuća duša. Moguće da je Neron neće ni vidjeti, pogotovu kad je sve meni povjerio a dokazuje to činjenica da je maloprije bio kod mene kapetan s viješću da je otpratio djevojku u palaču i predao je Akti u ruke. To je dobra duša, ta Akta, zato sam i naredio da je njoj izruče. Pomponija Gre-cina očito misli isto tako, jer joj je pisala. Sutra je gozba kod Cezara. Tebi sam izradio mjesto do Ligije.— Oprosti mi, Gajo, moju žestinu! — reče Vinicije. — Pomislio sam da si je odveo za se ili za cara.— Mogu ti oprostiti žestinu, ali teže mi je oprostiti proste kretnje, dreku i glas, koji me podsjećaju na igrače koji se igraju more. To mi nije u volji, Marko, i toga se čuvaj. Znaj da je carev svodnik Ti-gelin, a znaj također, kad bih ja htio djevojku uzeti za se, rekao bih ti sada gledajući ti ravno u oči ovo: »Vinicije, uzimam ti Ligiju i držat ću je dok mi ne dosadi«.Tako govoreći, stade gledati svojim smeđim očima ravno u oči Viniciju, s hladnim i slobodnim izrazom, i mladi čovjek zbuni se do kraja.— Skrivio sam ti — reče. — Ti si dobar i plemenit, i ja ti zahvaljujem iz sve duše. Dopusti mi samo da te još jedno upitam: zašto nisi zapovjedio da Ligiju odmah otprate mojoj kući?— Jer car hoće da sačuva zakonitu formu. Ljudi će o tome pričati po Rimu, a jer uzimamo Ligiju kao taokinju, dokle god budu o njoj govorili, ostat će u palači Cezarovoj. Onda će ti je lijepo, tiho dopremiti, i stvar će biti svršena. Riđobradi je kukavno pseto. Zna da mu je vlast neograničena, a ipak se55trsi da sačuva lijep izgled kod svakog djela. Jesi li se već ohladio toliko da se malko mudrovanjem zabavimo. Meni je samome više puta dolazilo na um, zašto se opačine, iako je onaj tko je učini moćan kao Cezar i bez straha od kazne, uvijek nastoji zaodjenuti togom zakona, pravednosti i kreposti? Čemu taj trud? Ja držim da je ubojstvo brata, matere i žene čin dostojan kakva ti drago azijatskog kraljića, a ne rimskoga Cezara; ali kad bi mi se to desilo, ne bih pisao senatu pismo kojim bih se opravdavao radi takva djela. A Neron piše, Neron traži izlike, jer je kukavica. No Tiberije nije bio kukavica, pa je ipak opravdavao svako svoje djelo. Zašto je to tako? Kako je čudno to nesvojevoljno klanjanje što ga prinosi opačina kreposti! Znaš li što bih ja rekao? Da to biva zato što je opačina ružna, a krepost lijepa. Po tom je pravi esteta ujedno i krepostan čovjek. Dakle, i ja sam krepostan čovjek. Danas valja da izli-jem nešto vina u čast sjenama Protagore,

Prodika i Georgije. Vidi se da sofisti nisu sasvim naodmet. Slušaj, jer nastavljam. Uzeo sam Ligiju Aulovima da je tebi dam. Dobro. Što bi Lisip od vas stvorio divnu skupinu! Oboje ste lijepi, pa je i moj čin lijep, a kad je lijep ne može da bude zao. Gledaj, Marko, evo pred tobom sjedi krepost, utjelovljena u Petro-niju! Da je Aristid živ, trebao bi da dođe k meni pa da mi prinese sto mina za kratku raspravu o kreposti.Nego Vinicije, kao čovjek kome je više bilo stalo do stvarnosti negoli do razlaganja o kreposti, reče:— Sutra ću vidjeti Ligiju, a onda ću je imati u svojoj kući svaki dan, neprestano i do smrti!— Ti ćeš imati Ligiju, a ja ću imati na vratu Aula. Zaklinjat će sve podzemne bogove da mi se osvete. I kad bi barem, grdoba, poslušao prije lekciju o valjanoj deklamaciji! Ali on će grditi onako kao što je moje klijente grdio bivši moj vratar, koga sam zato morao otpraviti na selo u ergastulum.— Aulo je bio kod mene. Obećao sam mu da ću mu poslati vijest o Ligiji.56— Napiši mu da je volja »božanskoga« Cezara vrhovni zakon, i da ćeš svome prvome sinu nadjenuti ime Aulo. Treba starca nekako utješiti. Ja sam voljan zamoliti Riđobradoga da ga pozove sutra na gozbu. Neka te vidi u trikliniju do Ligije.— Nemoj toga činiti — reče Vinicije. — Meni ih je ipak žao, osobito Pomponije.I sjede pisati onaj list koji je starome vojvodi uzeo ono malo nade što mu je bilo ostalo.57VIIPred Aktom, nekadanjom ljubovcom Neronovom, klanjale su se nekoć najviše glave u Rimu. No ona se ni tada nije htjela miješati u javne poslove, pa iako se kadšto poslužila svojim utjecajem na mladoga vladara, to je bilo jedino da izmoli kome milost. Bila je tiha i ponizna te je stekla zahvalnost mnogih, a nikome se nije omrazila. Nije je mrzila ni Oktavi-ja. Zavidnicima se činila malo opasna. Znali su da još uvijek ljubi Nerona ljubavlju tužnom i bolnom, koja više ne živi od nade nego samo od uspomena na časove kad je Neron bio mlađi i kad je nije samo ljubio nego i bio bolji. Znali su da ona od tih uspomena ne može rastaviti ni duše ni misli, ali da ništa više ne čeka; a jer nije bilo ozbiljne bojazni da će joj se Cezar vratiti, gledali su je kao biće sasvim bezazleno i zato je ostaviše u miru. Popeja ju je držala samo za tihu službenicu, tako neopasnu da nije tražila da je uklone s dvora.No zato što ju je nekoć Cezar ljubio i ostavio bez uvrede, na miran, štoviše i prijazan način, imali su prema njoj obzira. Neron je oslobodi, dade joj stan u palači i u njemu osobitu ložnicu i nekoliko robinja u službu. Pa budući da su u svoje vrijeme Palas i Narcis, ako su i bili Klaudijevi oslobođenici, sjedili su s Klaudijem na gozbama i kao moćni ministri imali i odlična mjesta, to su i nju kadšto pozivali k carevu stolu. Moguće je to bivalo i stoga što je njena milolika pojava odista začinjala svaku gozbu. Ce-58zar se, uostalom, davno već prestao obazirati na sva pravila kod izbora svojega društva. Za njegov stol dolazila je najraznoličnija mješavina ljudi svih staleža i zvanja. Bilo je među njima senatora, ali pretežno onakvih koji bi ujedno i za lakrdijaše služili. Bilo je patricija starih i mladih željnih naslada, ras-koša i uživanja. Bilo je i žena koje su imale velika imena, ali se nisu žacale metnuti večerom plave vla-sulje na glavu i tražiti zabavu i pustolovine na mračnim

ulicama. Bilo je i visokih činovnika i svećenika koji su se kod punih čaša sami rado podsmijevali svojim bogovima, a uz njih svjetine svake vrsti: pjevača, glumaca, svirača, plesača i plesačica, pjesnika koji su čitajući stihove mislili o sestercijama što ih mogu ušićariti za pohvalu Cezarovih stihova, bilo je i filozofa-gladnica, koji su pohlepnim očima pratili donošena jela, pa čuvenih vozača, pelivana, čarobni-ka, bajalica, šaljivaca, čak i svakakvih sljepara, kojima je moda ili ljudska ludost udijelila jednodnevnu slavu. Bilo je i takvih koji su dugom kosom pokrivali uši, u znak ropstva.Odlučniji su lijegali odmah oko stolova, a neznat-niji ih zabavljali za blagovanja čekajući čas kad će im sluge dopustiti da srnu na ostatke jela i pića. Goste ove vrste dobavljali su Tigelin, Vatinije i Vitelije, ali često je valjalo tim gostima namaknuti i haljine koje bi dolikovale carevu dvoru. A caru je bilo po volji baš takvo društvo, jer je u njemu bio najslobodniji. Dvorski sjaj sve je pozlaćivao i sve pokrivao blijeskom. Veliki i mali, potomci velikih rodova i fukara s gradskoga pločnika, snažni umjetnici i kukavni izrađeni talenti gurali su se na jagmu u palaču da naslade svoje zabliještene oči raskošem koji je gotovo nadmašivao ljudsku maštu, i da se približe raz-davaču svih milosti, bogatstva i dobara, onome čiji ih je jedan hir mogao sasvim poniziti, ali i uzdignuti bez mjere.Taj dan imala je i Ligija doći na sličnu gozbu. Strah, neizvjesnost i omama, naravna poslije nagle promjene, borila se u njoj sa željom da se usprotivi. Bojala se cara, zazirala je od ljudi, bojala se palače59gdje je buka omamljivala, bojala se gozba za koje je već slušala od Aula, od Pomponije Grecine i njihovih prijatelja, kakve se ondje događaju sablazni. Ako je i bila mlada djevojka, ipak nije bila neiskusna, jer spoznan je zla u ono je vrijeme rano dolazilo i do djetinjih duša. Zato je znala da joj u toj palači prijeti opasnost, koju joj je na rastanku predočila sama Pomponija. No u nje je bila duša mlada, nedo-taknuta pokvarenošću, i visoko je priznavala nauk koji joj je ucijepila njena hraniteljica-majka, pa je odlučila braniti se od te opasnosti: to je obećala majci, sebi i ujedno onomu Božanskome Učitelju, u kojega je ne samo vjerovala nego ga je i zavoljela svojim napola djetinjim srcem zbog slatkog njegova nauka, zbog gorke njegove smrti i zbog slavnoga njegova uskrsnuća. Bila je također uvjerena da sada ni Aulo ni Pomponija Grecina neće odgovarati za njena djela pa je smišljala neće li biti bolje da se usprotivi i ne pođe na gozbu. S jedne strane govorio joj je jasno strah i nemir, a s druge rodila se u njoj želja da se iskaže junaštvom, postojanošću, da se izvrgne mukama i smrti. Ta Božanski je Učitelj tako naredio i sam je dao najbolji primjer. Pa i Pomponija joj reče da revniji vjernici žude svom dušom za takvom kušnjom i mole za nju. I Ligiju, dok je bila još u kući Aulovoj, osvajala je na mahove takva želja. Vidjela se kao mučenica, s ranama na rukama i nogama, bijela kao snijeg, urešena nadzemaljskom ljepotom, kako je nose isto tako bijeli anđeli u modro nebo. I takvim viđenjima zabavljala se njezina mašta. Bilo je u tome mnogo djetinjih sanjarija, a bilo je i ponešto samoljublja s kojega ju je karala Pomponija. I sada, kad joj je protivljenje Cezarovoj volji moglo uzrokovati kakvu krutu kaznu i kad su se prizori muka, o kojima je maštala, mogli obistiniti, tim lijepim i omiljelim slikama pridruži se jošte neka radoznalost, pomiješana sa strahom, kako li će i nju kazniti i kakve će muke za nju izmisliti.I tako se njena još napola djetinja duša kolebala na dvije strane. No kad je Akte čula za to kolebanje, pogleda je tako začuđeno kao da djevojka govori u60vrućici. Usprotiviti se Cezaru? Nadražiti već prvoga časa njegov gnjev? To bi

moglo učiniti jedino dijete koje ne zna što govori. Ta iz njenih, Ligijinih, riječi proizlazi da ona i nije taokinja, nego djevojka koju je njen narod zaboravio. Nju ne brani nikakvo međunarodno pravo, a kad bi je i branilo, car je dosta moćan da ga u času srdžbe pogazi. Caru se svidjelo da je uzme i odsele njome upravlja. Odsele je ona podložna njegovoj volji, nad kojom nema druge na svijetu.—• Istina je — produži ona — i ja sam čitala poslanice Pavla iz Tarsa i ja znam da je nad zemljom Bog i Sin Božji koji je uskrsnuo od mrtvih. Ali na zemlji je samo Cezar, i to nemoj zaboraviti, Ligijo. Znam također da ti tvoj nauk ne dopušta da budeš ono što sam ja bila, i da je vama, kao stoicima, o kojima mi je pričao Epiktet, kad dođe do izbora između sramote i smrti, slobodno samo da izaberete smrt. No možeš li unaprijed znati čeka li te smrt a ne sramota? Zar nisi čula za Sejanovu kćer, još malu djevojčicu, koja je na Tiberijevu zapovijed, da se ne bi povrijedio zakon koji brani da se djevice kazne smrću, morala prije smaknuća pretrpjeti sramotu? Ligijo, Ligijo, nemoj dražiti Cezara! Kada dođe odlučan čas da odabereš između smrti ili sramote, činit ćeš kako ti tvoja vjera zapovijeda, ali samovoljno ne traži svoje propasti i nemoj radi ispraznoga razloga dražiti zemaljskoga i, uz to, okrutnoga boga.Akte je govorila sa sažaljenjem i zanosno, i budući da je od prirode bila nešto kratkovidna, primakne svoje miloliko lice k Ligijinu licu, kao da hoće ogledati dojam svojih riječi.A Ligija je ogrli s djetinjom povjerljivošću oko vrata i reče:— Ti si dobra, Akte!Akte, osvojena tom pohvalom i povjerljivošću, pri-vine je na srce pa, izvukavši se lako iz njena zagrljaja, odvrati:— Minula je moja sreća i moja radost, ali nisam zla.61Zatim stane brzim koracima šetati odajom i govoriti kao sama sa sobom, gotovo očajno:— Ne! Ni on nije bio zao. On je sam mislio tada da je dobar i htio je biti dobar. Ja to znam najbolje. To je sve došlo kasnije... Kad je prestao ljubiti... Drugi su ga učinili takvim kakav je sada, drugi — i Popeja!I trepavice joj se orosiše suzama. Ligija ju je pratila svojim modrim očima pa joj reče:— Žališ li ga, Akte?— Žalim! — odgovori muklo Grkinjica.I ponovo pošeta stisnuvši ruke kao od bola, s beznađem na licu. A Ligija priupita bojažljivo:— Ti ga ljubiš, Akte?— Ljubim ...I začas pridometne:— Osim mene njega nitko ne ljubi... Nastade šutnja u kojoj se Akte trudila da povratimir koji su joj uzmutile uspomene, i kad joj je lice opet primilo obični izraz tihe tuge, reče:— Govorimo o tebi, Ligijo! Nemoj ni misliti da se protiviš Cezaru! To bi bila mahnitost. Primiri se. Znam dobro ovu kuću i držim da ti od Cezara ništa ne prijeti. Da te je Cezar oteo za se, ne bi te doveo na Palatin. Ovdje vlada Popeja, a Neron, otkako mu je rodila kćer, još je većma pod njenom vlašću... Ne. Neron je, doduše, naredio da budeš na gozbi ali još te nije vidio ni zapitao za te, pa mu i nije za tobom stalo. Moguće da te je uzeo od Aula i Pompo-nije iz pakosti prema njima ... Meni je Petronije pisao da te uzmem pod svoje okrilje, a pisala mi je,

kako znaš, i Pomponija. Bit će, dakle, da su se dogovorili. Možda je on to učinio na njezinu molbu. Ako jest i ako se i on na Pomponijinu molbu stara za te, ništa se ne trebaš bojati i, tko zna, neće li te Neron po njegovu nagovoru poslati Aulovima. Ne znam da li ga Neron veoma ljubi ali znam da se rijetko kad usuđuje imati drugo mišljenje od Petronija.— Ah, Akte! — odvrati Ligija — Petronije je bio kod nas prije nego me ugrabiše, i moja je majka bi-62la uvjerena da je Neron zatražio moje izručenje samo zato jer ga je Petronije podgovorio.— To bi bilo zlo — reče Akte. No zamislivši se malo nastavi:— Može biti da je Petronije samo izlanuo pred Ne-ronom za kakvom večerom da je vidio kod Aula tao-kinju Ligijaca, a Neron, koji je ljubomoran na svoju vlast, da te je zatražio samo zato što taoci pripadaju Cezaru. On ionako ne pazi dobro Aula i Pomponi-ju... Ne! Ne čini mi se da bi se Petronije, kad bi htio da te oduzme Aulu, latio takvog sredstva ... Ne znam da li je Petronije bolji od onih koji su oko Ce« žara, ali je drukčiji... Možda ćeš napokon osim njega naći još koga tko bi htio da se zauzme za te. Zar nisi kod Aula upoznala koga od ljudi koji su bliži Cezaru?— Vidjela sam Vespazijana i Tita.— Njih Cezar ne voli.— I Seneku.— Neronu je dosta da Seneka štogod svjetuje pa da odmah učini drukčije.Vedro lice Ligijino počne se zastirati rumenilom.— I Vinicija.— Njega ne znam.— On je Petronijev rođak, koji se skoro vratio iz Armenije...— Misliš li da mu je Neron sklon?— Vinicija svi rado imadu.— A bi li se htio za te zauzeti?— Bi.Akte se nasmiješi milostivo i reče:— Onda ćeš ga zacijelo vidjeti na gozbi. Druge ti nema nego doći, prvo zato jer se mora ... Samo ovakvo dijete kao ti moglo je pomisliti drukčije. Drugo, ako hoćeš da se vratiš u kuću Aulovu, naći ćeš zgodu da zamoliš Petronija i Vinicija da ti svojim utjecajem izrade pravo na povratak. Da su oni ovdje, obojica bi ti rekli što i ja: da bi bila ludost i propast pokušati da se protiviš. Cezar, istina, mogao bi i ne opaziti tvoje nenazočnosti, ali kad bi opazio i pomislio da si smjela oprijeti se njegovoj volji, ne bi ti bi-63lo spasa. Hajde, Ligijo!... Čuješ li onu buku u kući? Sunce je već na zarancima i gosti će doskora stati dolaziti.— Imaš pravo, Akte — odgovori Ligija — poslušat ću tvoj savjet.Koliko je u toj odluci bilo želje da vidi Vinicija i Petronija, koliko li ženske radoznalosti da jednom u životu vidi takvu gozbu i na njoj Cezara, dvor, slavnu Popeju i druge ljepotice i sav onaj nečuveni raskoš o kojem su se pričala čudesa u Rimu, sama Ligija nije znala o tome dati sebi računa. No Akte je svakako imala pravo i djevojka je to dobro osjećala. Trebalo je ići, i zato kad nužda i zdrava pamet odbi-še potajnu napast, prestade se kolebati.Iza toga je Akte odvede u svoj unktuarij da je namaze i odjene, i premda u Cezarovoj kući nije nedostajalo robinja, i Akte ih je imala prilično za svoju poslugu, ipak od samilosti prema djevojci koja je svojom nevinošću i ljepotom

osvojila njeno srce, odluči da je sama odjene. I odmah se pokaza da je u mladoj Grkinjici, usprkos njenoj tuzi i marljivom čitanju listova Pavla iz Tarsa, ipak ostalo još mnogo od nekadanje helenske duše, kojoj je ljepota tijela govorila jače nego sve drugo na svijetu. Svu-kavši Ligiju i ugledavši njen lik, onako vitak i pun, stvoren kao od biserne ruže, nije mogla zadržati zadivljen uzvik i odstupivši nekoliko koraka gledala je sa zanosom tu neusporedivu pramaljetnu priliku.— Ligijo! — klikne naposljetku. — Ti si sto puta ljepša od Popeje.No djevojka, odgojena u strogoj kući Pomponiji-noj gdje se pazilo na čednost i onda kad su žene bile nasamu, stajala je divna kao divni san, skladna poput Praksitelova djela, ili poput pjesme, ali sva smetena, rumena od stida, stisnuvši koljena, s rukama na prsima i zasjenivši oči trepavicama. Napokon podigavši naglom kretnjom ruke izvadi ukosnice koje su joj držale kosu, i u tren oka jednim kre-tom glave ogrne se njome kao plaštem. Akte joj se približi i dotičući se mrkih pletenica reče:64— Kako ti je divna kosa! ... Neću je posuti zlatnim praškom, jer se i sama prelijeva gdjegdje zlatom na zavojima... Osim ako joj možda ovdje-on-dje dodam zlatnoga sjaja, ali lagano, lagacko, kao da ih je zrak obasjao ... Divan mora da je vaš ligijski kraj, gdje se rađaju takve djevojke.— Ja ga nisam zapamtila — odvrati Ligija. — Samo mi je Urso pričao da su kod nas same šume, šume, šume.— A u šumama cvate cvijeće — reče Akte uma-čuci dlanove u vazu punu vervene i močeći njome Ligijinu kosu. Svršivši taj posao stane lagano mazati čitavo njeno tijelo mirisnim uljima iz Arabije, pa joj obuče meku tuniku zlatne boje bez rukava, na koju je trebao doći snježni peplum. No jer je prije trebalo očešljati kosu, ogrne je širokom haljinom koja se zvala svnthesis i, posadivši je na stolicu, pre-dade je na časak češljaricama, a sama je pazila iz-dalje kako je češljaju. Dvije robinjice stanu istodobno Ligiji obuvati na nožice bijele, grimizom izvezene cipelice, privezujući ih unakrst zlatnim vrpcama oko alabastrovih gležanja. Kad je očešljaše, obukoše joj peplum nabravši ga u prelijepe lake nabore, a onda joj Akte šapne đerdan od bisera oko vrata, popraši joj malo na zavojcima kosu zlatnim praškom i zapovjedi da i nju obuku, prateći sve to vrijeme ushićenim očima Ligiju.No ona je bila brzo gotova i, kad pred glavnim vratima izbiše prve nosiljke, uđoše obje u pokraj ni kriptoportik, odakle su bila na pogledu glavna vrata, nutarnje galerije i dvorište, ograđeno stupovima od numidijskoga mramora.Pomalo stadoše sve većma vrvjeti ljudi ispod visokoga svoda na kapiji, povrh koje krasan četvero-preg Lisijin, činilo se, da nosi uzduhom Apolona i Dianu. Ligiji zabliješti oči krasan prizor, o kojemu joj skromna kuća Aulova nije mogla dati ni najmanjega pojma. Bijaše to čas sunčeva smiraja, i posljednje zrake obasjale su žut numidijski mramor stupova, koji se u tom sjaju ljeskao poput zlata i ujedno se prošarao ružičastom bojom. Između stu-5 Quo vadiš65pova, kraj bijelih kipova Danajevih kćeri i drugih, koji su prikazivali bogove ili junake, prolazili su hrpimice ljudi, muško i žensko, također slični kipovima, jer bijahu odjeveni u toge, peplume i stole s lijepim i mekim naborima do zemlje, a na njima se gasio blijesak sunca koje je zalazilo. Golemi Herkul kojemu je glava bila jošte obasjana a od prsiju naniže već uronio u sjenu, gledao je svisoka ovo mnoštvo. Akte je pokazivala Ligiji senatore u togama sa širokim obrubom, u obojenim tunikama i s polumjesecom na obući, vitezove i slavne umjetnike, i

rimske gospođe, obučene na rimsku, grčku ili fantastične istočne nošnje, kose očešljane na kule, na piramide, ili kao na kipovima božica pričešljane nisko uz glavu, i okićene cvijećem. Mnoge je muževe i mnoge žene Akte spominjala po imenu nadovezujući kratka, a često i grozna pričanja, od kojih je Ligiju hvatao strah, divljenje ili prepast. Za nju je to bio neobičan svijet koji joj je ljepotom zanosio oči, ali kojega protuslovnost nije mogao pojmiti njen djevičanski razum. U onome sjaju na nebu, u onim redovima nepomičnih stupova koji su se gubili unedogled, i u tim ljudima bijaše nekakav veliki mir; činilo se da usred ovih mramora s jednostavnim crtama žive neki bespečalni, zadovoljni i sretni polubogovi. Međutim tihi Aktin glas otkrivao joj je sve redom i svaki put drugu jezivu tajnu i ove palače i onih ljudi. Eno ondje podalje vidi se kriptoportik, kojemu se na stupovima i kaldrmi još crvene mrlje krvi, kojom je bijeli mramor poprskao Kaligula kad je pao od noža Kasija Hereje; ondje eno ubiše mu ženu; ondje razbiše dijete o kamenje; pod onim krilom palače nalazi se podzemlje u kojemu je mlađi Dru-zo od gladi izgrizao ruke; ondje otrovaše starijega, tamo se u strahu savijao Gemelo, a onamo u smrtnoj muci Klaudije, ondje Germanik. Posvuda su ti zidovi slušali jauk i hropac samrtnika. I ovi ljudi koji hitaju sada na gozbu u raznobojnim tunikama, pod cvijećem i draguljima, možda su sutrašnji osuđenici; moguće na mnogome licu osmijeh pokriva strah, nemir, neizvjesnost sutrašnjega dana; moguće grozni-66čava pohlepa i zavidnost izgrizaju srca ovih prividno bezbrižnih, ovjenčanih polubogova. Uplašene Ligiji-ne misli nisu mogle stizati Aktine riječi, i dok je ovaj divni svijet sve većom snagom zamamljivao njezine oči, srce joj se steže od straha i dušu joj obuze iznenada neizreciva i tjeskobna čežnja za ljubljenom Pomponijom Grecinom i za mirnim Aulovim domom u kojem je vladala ljubav, a ne opačina.Međutim su tamo s Apolonove ulice u novim valovima grunuli uzvanici prema carskome dvoru. Ispred vrata dopirala je glasna vika klijenata, koji su pratili svoje patrone. Dvorište i trijemovi pod stupovima zarojiše se mnoštvom Cezarovih robova, robinja, malih dječaka i pretorijanaca, vojnika koji su čuvali stražu u palači. Gdjegdje se između bijelih ili mrkih lica ukazalo crno obličje nekog Numidijca pod pernatom gvozdenom kacigom i s velikim zlatnim obod-cima u ušima. Robovi su pronosili lutnje, citare, kite cvijeća umjetno odgojena, ručne svjetiljke, srebrne, zlatne i mjedene. Sve glasniji šum razgovora miješao se sa žuborom vodometa, s kojega su mlazovi od večernje rumeni ružičasti padali svisoka na mramorne ploče i razbijali se kao jecajući.Akte prestade pričati, no Ligija je jednako gledala, kao da traži nekoga u gomili. I odjednom je obli rumen. Između stupova pomoliše se Vinicije i Petroni-je i okrenuše prema velikom trikliniju, lijepi, mirni, u svojim bijelim togama slični bogovima. Kad je Ligija usred tuđih ljudi ugledala Vinicija, učini joj se da joj se teško breme odvalilo sa srca. Osjeti se manje osamljena. Ona neizmjerna čežnja za Pomponijom i Aulovim domom koja ju je maloprije bila obuzela, jenjala je u jedan čas. Primamljiva želja da vidi Vinicija i da govori s njim zatomi ostale glasove. Zaludu je dozivala sebi u pamet sve zlo, što je slušala bila o kući Cezarovoj, i riječi Aktine i opomene Pomponijine. Osjetila je iznenada da mora i da hoće biti na toj gozbi: na misao da će začas čuti onaj ugodni mili glas koji joj je govorio o ljubavi i sreći dostojnoj bogova, i koji je još odzvanjao u ušima poput pjesme, obuze je sasvim radost.67Ali se naglo preplaši te radosti. Učini joj se da u taj tren izdaje i onu čistu nauku u kojoj je odgojena, i Pomponiju i sebe samu. Drugo je ići od nevolje, a drugo

radovati se toj neuklonjivoj nuždi. Osjeti se kriva, nevrijedna i izgubljena. Uhvati je očaj i bilo joj je da zaplače. Da je bila sama, bila bi kleknula i stala se udarati u prsi, ponavljajući: moj grijeh, moj grijeh! Akte je uze sada za ruku i povede je kroz nutarnje odaje u veliki triklinij gdje će biti gozba, a ona je gotovo obnevidjela: od unutarnje uzbuđenosti zujale su joj uši a kucanje srca zadržavalo joj dah. Kao kroz san ugleda tisuće svjetiljaka, koje su zasjale na trpezama i na zidovima; kao kroz san začu klicanje kojim pozdraviše Cezara, kao kroz maglu ugleda i njega samoga. Žagor je zagluši, sjaj je zabliješti, mirisi je omamiše, i izgubivši sasvim svijest, jedva je razaznavala Aktu, koja je posadi za stol i sama se smjesti do nje.No začas javi joj se tihi, poznati glas s druge strane:— Da si zdravo, najljepša od djevica na zemlji i od zvijezda na nebu! Pozdravljam te, božanska Kalino!Ligi ja, razabravši se malo, pogleda: a ono je kraj nje bio Vinicije.Bio je bez toge, jer su udobnost i običaj tražili da se skinu toge za vrijeme gozbe. Tijelo mu je pokrivala samo grimizna tunika bez rukava, a po njoj su bile srebrom izvezene paome. Ruke do ramena bile su mu gole, a na njima je imao na istočnjačku dvije široke zlatne grivne, zakopčane poviše lakata; podlaktice pomnjivo očišćene od pahuljica, glatke, ali odviše mišićave, prave vojničke ruke, kao stvorene za mač i štit. Glavu je okitio vijencem od ruža. Radi svojih sastavljenih obrva, prekrasnih očiju i zagorjele puti bio je kao utjelovljena mladost i snaga. Ligiji se učini tako lijep da je jedva mogla odgovoriti, premda je prošla prva zabuna:'— Da si zdravo, Marko ... A on nastavi:68— Blago mojim očima koje te vide! Blago ušima koje čuše tvoj glas, miliji od glasa frula i citara! Da mi dadu birati, tko će biti do mene na ovoj gozbi, ti, Ligija, ili Venera, izabrao bih tebe, božanska!I stade je promatrati, kao da je se hoće nagledati, i palio je očima. Pogled je njegov klizio po njoj, naslađivao se njome, obuhvatao je i gutao, a u tom je pogledu sjala sreća i zaljubljenost i beskrajan ushit.— Znao sam da ću te vidjeti u Cezarovu dvoru — produži — pa opet, kad sam te ugledao, sva mi je duša ustreptala od takve radosti, kao da me je snašla sasvim neočekivana sreća.Ligija, došavši k sebi i osjećajući da je u toj gomili i u toj kući on jedino njoj blisko biće, stane razgovarati s njime i ispitivati ga za sve što joj je bilo nerazumljivo i s čega ju je hvatao strah. Otkuda je znao da će je naći u Cezarovu domu, i zašto je ona ovdje? Zašto ju je Cezar rastavio od Pomponije? Nju je ovdje strah i rado bi se povratila k njoj. Umrla bi od tjeskobe i straha da joj nije nade da će se on i Petronije zauzeti za nju kod Cezara.Vinicije joj razjasni da je od Aula doznao da je odvedena. Zašto je ona ovdje, ne zna. Cezar nikome ne daje računa o svojim naredbama i zapovijedima. Ali neka se ne boji. Eto on, Vinicije, kod nje je, pa će i ostati kod nje. Volio bi izgubiti oči nego nje ne vidjeti, volio bi izgubiti život nego nju ostaviti. Ona je njegova duša, i on će je čuvati kao svoju dušu. Postavit će joj kod kuće žrtvenik kao svome božanstvu, na kojemu će joj prinositi mirtu i aloj, a u proljeće sase i cvijet od jabuke... I budući da se boji Cezarova doma, obriče joj da neće ostati u tom domu.I premda je govorio izmičući, a kadšto i izmišljeno, u glasu mu je zvučala istina, jer su mu osjećaji bili iskreni. Zaista mu se iskreno sažalila, i njene riječi dirale su ga u dušu tako da nije mogao savladati ganutosti i činilo mu se da se nikada neće moći oprijeti njezinoj molbi, kad mu je stala zahvaljivati i uvjeravati ga da ga je Pomponija zavoljela radi

69njegove dobrote, a ona sada da će mu svega života biti zahvalna. Srce mu se stane rastapati. Njena ljepota opajala je njegova sjetila, i on ju je žudio, no ujedno je osjećao da mu je veoma draga i da bi joj se doista mogao klanjati kao božanstvu; osjećao je također neodoljivu potrebu da govori o njenoj ljepoti i o svojem obožavanju, pa kako je žamor gostiju bivao sve veći, primače se bliže i stade joj šaptati riječi dobre, slatke, koje su izvirale iz dna duše, milozvučne poput glazbe, a opojne poput vina. I opajao ju je. Usred ovih tuđih ljudi oko nje učinio joj se sve bliži, sve miliji i posvema pouzdan i svom dušom predan. Umirio ju je obećavši joj da će je izbaviti iz Cezarove kuće; obećao joj je da je neće ostaviti i da će joj služiti. Osim toga, prije kod Au-lovih razgovarao je s njome samo o ljubavi i sreći, što je ona može dati, a sada je već govorio očito da je ljubi, da mu je najmilija i najdraža. Ligija je prvi put slušala ovakve riječi iz muških usta i što je dulje slušala, činilo joj se da se nešto u njoj budi kao iza sna, da je obuzima neka sreća, u kojoj se beskrajna radost spaja s beskrajnim nemirom. Obrazi su joj gorjeli, srce kucalo, usta joj se lako otvoriše kao od udivljenja. Osvajao ju je strah slušajući takve stvari, a ne bi nizašto na svijetu htjela da joj umakne ijedna riječ. Časomice je zasjenila oči trepavicama, ali je iznova dizala k Viniciju svijetao, bojažljiv i ujedno upitan pogled, kao da mu želi reći: »Govori još!« Žamor, glazba, miris cvijeća i arapskoga kada stade je iznova omamljivati. U Rimu je bio običaj da leže kod blagovanja, no kod kuće je imala Ligija mjesto između Pompom je i maloga Aula, a sad je do nje bio Vinicije, mlad, velik, zaljubljen, koji je plamtio, a ona osjećajući žar koji je od njega sijevao, ćutjela je ujedno stid i neku slast. Svladavala ju je neka nemoć, neka nesvijest i zaborav, kao da će je obrvati san.No njezina blizina stade djelovati i na nj. U licu problijedi. Nosnice mu se širile kao u arapskoga konja. Očito je i njegovo srce pod grimiznom tunikom kucalo neobičnim kucaj em, jer mu se disanje ubrza-70lo, a riječi mu se kidale u ustima. I on je prvi put bio ovako uza nju. Misli mu se stadoše mutiti; u žilama je osjećao vatru koju je zaludu kušao ugasiti vinom. Još ga nije toliko opajalo vino koliko njezino divno lice, njene lijepe ruke, njene oči i sav njen lik, pokriven bijelim naborima pepluma. Napokon je prihvati za ruku više zgloba, kao što je bio već jednom učinio u Aulovoj kući, i privlačeći je k sebi stane šaptati drhtavim ustima:— Ja te ljubim, Kalina ... božanska moja ...!— Marko, pusti me! — reče Ligija.No on joj je tepao dalje, a oči mu se zamagliše:— Božanska moja! Ljubi me ...No u taj čas javi se Akte, koja je ležala s druge strane Ligiji:— Cezar vas gleda.Vinicija uhvati jaka srdžba i na Cezara i na Aktu. Te njezine riječi raspršiše čar opojnosti. U tom trenutku i prijateljski glas bio bi se mladiću učinio nametljiv, a mislio je da Akte želi namjerice omesti njegov razgovor s Ligijom.Zato digne glavu i pogledavši mladu puštenicu preko Ligijinih ramena reče zlobno:— Minulo je vrijeme, Akte, kad si na gozbi bila kraj Cezara, a vele da ti prijeti sljepoća pa kako ga možeš vidjeti?A ona odgovori kao s tugom:— Vidim ga ipak... I on je kratkovid, pa vas gleda na smaragd.Sve što je činio Neron, budilo je pažnju, pa i njegovih najbližih, zato se Vinicije uznemiri, ohladi — i stade neopazice gledati put Cezara. Ligija, koja ga je na

početku gozbe u smetenosti vidjela kao kroz maglu, a poslije, zabavivši se sasvim nazočnošću i razgovorom Vinicijevim, nije ga ni gledala, obrati sada također k njemu svoje izvjedljive i ujedno prestrašene oči.Akte je govorila istinu. Cezar se prignuo nad stol i zažmirivši jednim okom držao je pred drugim okru-gao smaragd, kojim se neprestano posluživao i gledao ih. Njegov pogled sastane se načas s Ligijinim71očima, a djevojci se srce stegne od prestravijenosti u grudima. Kad je još djetetom boravila na seoskom imanju Aulovu na Siciliji, pričala bi joj stara Mi-sirka, robinja, o zmajevima koji prebivaju u pećinama u planini, i sad joj se učini da ju je iznenada pogledalo oko takvoga zmaja. Dohvati Vinicija za ruku kao dijete koje se boji, a u glavu joj sunuše smršeni i brzi dojmovi. Dakle to je on? Onaj strašni i svemoćni? Nije ga još nigda vidjela pa je mislila da je drukčiji. U svojoj mašti predočavala je sebi neko stravično obličje sa crtama u koje je uklesana pakost; ali ugleda veliku glavu nasađenu na debelu vratu, strašnu doduše, ali gotovo smiješnu, jer je iz-daljeg bila nalik glavi djeteta. Tunika ametistove boje, zabranjene običnim smrtnicima, bacala je plavi-čast odsjev na njegovo široko i kratko lice. Kose je bio mrke, počešljane po modi koju je zaveo bio Oton, u četiri reda uvojaka. Brade nije imao, jer ju je nedavno prinio Jupiteru, na čemu mu je sav Rim zahvaljivao, iako su potiho šaptali da ju je žrtvovao zato što je bila riđe boje, kao u svih od njegova roda. No na njegovu čelu, koje je iskočilo iznad obrva, bilo je ipak nešto olimpijsko. U namrštenim obrvama vidjela se svijest svemoći; no pod tim čelom poluboga bilo je lice majmuna, pijanice i ko-medijanta, tašto, puno nepostojanih požuda i pored mladoga vijeka zaliveno pretilinom, boležljivo, pod-buhlo. Ligiji se učini zlokobno a još više odvratno. Začas car ostavi smaragd i prestade je gledati. Tada zagleda Ligija njegove ispale, modre oči, koje su treptale od jarkoga staklena svjetla, bez misli, nalik mrtvačkim očima.A on se okrene Petroniju rekavši:— Je li to ona taokinja u koju se zaljubio Vini-cije?— Jest — odvrati Petronije.— Kako se zove njezin narod?— Ligijci.— Sviđa li se ona Viniciju?— Navuci ženski peplum na truli panj masline, pa će Vinicije priznati da je lijep. Ali na tvojemu72licu, neusporedivi znaoče, čitam već njenu osudu! Ne trebaš ni da mi kazuješ! Jest, odviše je suha! Mršava, prava makovica na tankome stručku. A ti, božanski esteto, cijeniš u žene struk, i po tri i po četiri puta imaš pravo! Lice samo po sebi ne znači ništa. Ja sam se mnogo okoristio uza te, ali nemam tako pouzdano oko... I voljan sam okladiti se s Tulijem Senecionom za njegovu ljubovcu i, koliko je god mučno kod gozbe, gdje svi leže, prosuditi svu priliku da si ti već rekao u sebi: »Odviše je uska u bedrima.«— Odviše je uska u bedrima — odvrati zažmurivši očima Neron.Ustima Petronijevim preleti jedva zamjetljivi osmijeh, a Tulije Senecion, koji je dotle razgovarao s Vestinom podsmijevajući se snima, u koje je Ve-stin vjerovao, okrene se Petroniju i reče, iako nije imao pojma o čemu se govori:— Varaš se. Ja se slažem s Cezarom.— Dobro — dočeka ga Petronije. — Upravo sam ovaj čas dokazivao da u tebe ima mrvičak pameti, a Cezar tvrdi da si prava budala.— Habet! — klikne Neron smijući se i izvrne palac k zemlji, kao što se činilo u

cirkusu za znak da je gladijator pobijeđen i da ga treba dotući. A Ve-stin misleći da oni jošte raspredaju o snima, uzvikne:— Ja ipak vjerujem u sne. I Seneka mi je nedavno kazivao da i on vjeruje.— Noćas sam usnila san da sam bila vestalka — reče Kalvija Krispinila nadnoseći se nad trpezu.Nato Neron stane pljeskati rukama, a drugi se povedoše za njim, i časom nastade silan pljesak, jer je Krispinila, koja se već nekoliko puta rastavila od svojih muževa, bila na glasu u svemu Rimu sa svoje basnovite razuzdanosti. No ona se nimalo ne zbuni, nego reče:— Pa što! One su sve do jedne stare i ružne. Jedina je Rubrija među njima slična ljudima, pa bismo bile dvije, premda i Rubriji ljeti izbijaju pjege na licu.73— Dopusti ipak, prečista Kalvija — doda Petro-nije — da si mogla postati samo u snu vestalska djevica.— A kad bi Cezar zapovjedio? Što bih onda bila?— Onda bih vjerovac da se i najčudesniji sni obi-stinjuju.— Dakako da se obistinjuju — reče Vestin. — Razumijem ljude koji ne vjeruju u bogove, ali kako može netko ne vjerovati u sne?— A gatanje? — upita Neron. — Meni su gatali da će Rim propasti, i da ću ja vladati nad cijelim Istokom.— Gatanja i sanje, to je vezano jedno za drugo — stane pričati Vestin. — Jednom je neki prokonzul, velik nevjernik, poslao u Mopsov hram roba sa zapečaćenim pismom zabranivši mu da ga otvara, kako bi se uvjerio hoće li mu moći bog odgovoriti na pitanje u pismu. Rob je noćio u hramu, ne bi li snio vidovit san, i kad se vratio kući, reče gospodaru: Usnio sam mladića sjajna kao sunce koji mi je rekao samo jednu riječ: »Mrkoga.« Prokonzul za-čuvši to problijedi — i okrenuvši se gostima koji nisu ni u što vjerovali kao ni on, reče: — Znate li što je bilo u pismu?Ovdje Vestin stane i prinese ustima čašu s vinom da se napije.— Što je bilo napisano? — priupita Senecion.— U pismu je bilo pitanje: »Kakvoga bika da žrtvujem, bijeloga ili mrkoga?«No pažnju, kojom su slušali pričanje, prekine Vi-telije koji je već pripit došao na gozbu i stao se bez ikakva razloga grohotom smijati.— Što li se smije ona bačva loja? — zapita Neron.— Smijeh razlučuje ljude od životinja — reče Pe-tronije — a on nema drugoga dokaza da nije vepar.A Vitelije se odjednom prestane smijati i mljaska-jući usnicama, sjajnim od umaka i masti, stane gledati nazočne u takvu čudu, kao da ih nigda prije nije vidio.Zatim podiže svoju ruku, široku poput jastuka i reče promuklim glasom:74— Pao mi je s ruke viteški prsten što mi je ostao od oca.— Koji je bio postolar — doda Neron.No Vitelije iznenada opet prasne u smijeh i stane tražiti prsten u peplumu Kalvije Krispinile.Nato stane Vatinije cičati poput prestrašene žene, a Nigidija, prijateljica Kalvinijina, mlada udovica, u koje je bilo lice kao u djeteta, a oči kao u bezobraz-nice, reče naglas:— Traži čega nije izgubio.— I što mu neće valjati ako i nađe — dovrši pjesnik Lukan.Gozba je postajala veselija. Hrpe robova raznosile su neprestano nova jela; iz

velikih vaza, punih leda i okićenih bršljanom, vadili su svaki čas manje vrčeve s nebrojenim vrstama vina. Svi su pili mnogo. Sa stropa padale su na stol i po gostima se trunile od časa do časa ruže.No Petronije stane moliti Nerona da gozbu, dok se nisu gosti opili, začini svojim pjevom. Zbor glasova povladi njegovim riječima, ali Neron se stade izgovarati. Nije samo radi slobode, premda ga je uvijek ostavljala... Bogovi znadu koliko ga muke stoji svako pjevanje... On, doduše, ne uzmiče od toga, jer treba nešto učiniti za umjetnost, i ako mu je Apolon darovao nekakav glas, ne pristoji se ostavljati darove božje da propadnu. No danas je, doista, promukao. Noćas je metao utezice od olova na prsi, ali ni to nije pomoglo ... Već je pomislio da ide u Ancij i tamo se nadiše morskog uzduha.No Lukan ga stane preklinjati u ime umjetnosti i čovječanstva. Svi znadu da je božanski pjesnik i pjevač spjevao novu himnu Veneri, prema kojoj je Lukrecijeva kao zavijanje vučića od godine dana. Neka ova gozba bude prava gozba. Tako milostiv vladar ne smije takve muke zadavati svojim podložnicima:— Ne budi okrutan, Cezare!— Ne budi okrutan! —navališe svi koji su bliže njega sjedjeli.75Neron raširi ruke u znak da mu valja popustiti. I sva se lica časom pretvoriše u izraz zahvalnosti, i sve se oči upraviše k njemu. No on naredi još prije, neka jave Popeji da će pjevati, a nazočnima reče da ona nije došla na gozbu, jer je nešto slaba, a kako joj ni od kakve ljekarije ne olakša kao od njegova pjevanja, bilo bi mu žao da joj ne pruži priliku.I, doista, Popeja odmah dođe. Ona je još jednako vladala Neronom kao podložnikom, ali je ipak znala da bi opasno bilo da ga podraži gdje mu je stalo bilo do samoljublja kao pjevaču, vozaču ili pjesniku. Unišla je lijepa kao božica, obučena kao Neron u haljinu ametistove boje, s đerdanom od krupna bisera o vratu, koji je nekoć bio zaplijenjen među Ma-sinisinim blagom, zlatokosa, milolika, i premda već dvaput rastavljena, bila je djevojačkoga pogleda i lica.Dočekaše je klicanjem i imenom »božanske Auguste«. Ligija nije još u svom životu vidjela takve ljepote i nije htjela vjerovati svojim očima, jer je znala da je Popeja Sabina jedna od najgorih žena na svijetu. Znala je od Pomponije da je ona navela Cezara da pogubi mater i ženu, znala ju je po kazivanju Aulovih gostiju i slugu. Slušala je da njene kipove obaljuju noću u gradu; čula je bila za rugalice, kojih su sastavljači kažnjavani najtežim kaznama, a koje su ipak svakoga jutra osvitale na zidovima. A sada, ugledavši tu ozloglašenu Popeju, koju su Kristovi sljedbenici držali za utjelovljenje zla i opačine, učini joj se da takvi mogu biti anđeli ili kakvi nebeski duhovi. I nikako nije mogla od nje rastaviti oči, i iz usta ote joj se nehotice pitanje:— Ah, Marko, je li to moguće ...!A on, razigran vinom i ponešto nestrpljiv što toliko stvari privlači njenu pažnju i odvraća je od njega i njegovih riječi, reče:— Jest, ona je lijepa, ali ti si stotinu puta ljepša. Ti ne znaš za se, inače bi se zaljubila u se kao Narcis ... Ona se kupa u magarećem mlijeku, a tebe je zacijelo okupala Venera u svojem. Ti ne znaš za se, o celle mi...! Ne gledaj za njom. Svrni oči k meni,76o celle mi...! Dotakni se ustima ovoga vrča pa ću ja na isto mjesto pritisnuti svoja usta...I stane se primicati sve bliže, a ona poče uzmicati k Akti! No u taj čas zapovjediše mir, jer je Cezar ustao. Pjevač Diodor doda mu lutnju, koja se po obliku nazivala

delta, a drugi, Terpnos, koji ga je imao pratiti u svirci, približi se sa glazbalom koje se zvalo nablium. Neron nasloni deltu na trpezu, podiže oči uvis, i časom nasta u trikliniju nijema tišina koju je prekidao samo sušanj ruža što su neprestano padale sa stropa.Tada Neron zapjeva ili bolje stade besjediti poj-nim i ritmičkim glasom uz zvečanje dviju lutnja svoju himnu Veneri. Ni glas, tek malo zastrt, ni stihovi ne bijahu loši, pa je jadnu Ligiju iznova za-pekla savjest, jer himna, ako je i slavila nečistu ido-lopokloničku Veneru, učini joj se i odviše lijepa, a i sam Cezar s lovor-vijencem oko čela i uzdignutim očima učinio joj se uglednijim i manje strašnim i manje odvratnim nego na početku gozbe.Gosti stadoše gromko pljeskati. Usklici: »Ah, nebeski glase!« začuše se ovdje-ondje. Neke žene podigoše ruke uvis za pjev; druge su otirale suze s očiju; sva dvorana uzavri kao košnica. Popeja se pri-mače svojom zlatokosom glavicom Neronovoj ruci i držala ju je dugo na ustima šuteći, a mladi Pita-gora, Grk divne prilike, onaj isti s kojim se kasnije napola mahniti Neron dao vjenčati, klekne sada do njegovih nogu.No Neron je pomnjivo gledao u Petronija, čije je pohvale najvećma želio čuti, a ovaj progovori:— Ako ćemo govoriti o glazbi, Orfej mora da je ovoga časa tako žut od zavisti kao ovdje naš Lukan; za stihove pak žalim što nisu lošiji, jer bih onda moguće našao riječi hvale prikladne njihovoj vrijednosti.No Lukan nije bio ozlojeđen što je Petronije spominjao njegovu zavist, nego ga pogleda zahvalno i stane mrmljati kao tobože zle volje:— Prokleta sudbina koja mi je odredila da živim kao suvremenik ovakvome pjesniku. Čovjek bi77

imao mjesto u uspomeni kod ljudi i na Parnasu, a ovako valja da ugasne kako gasne žižak pored sunca.A Petronije, u koga je bilo divno pamćenje, stane ponavljati odlomke himne, nabrajati pojedine stihove, ističući sve ljepše izraze. Lukan, kao zabo-ravivši na zavist pred čarom poezije, pridade njegovim riječima ono što je njega bilo zanijelo. Na licu Neronovu pojavi se slast i neizreciva taština, koja nije samo graničila s bezumljem nego mu je bila posve jednaka. Sam im je podmetao stihove koje je držao za najljepše, a naposljetku stane tješiti Lukana i govoriti mu da ne klone; jer ipak čast koju ljudi iskazuju Jupiteru, ne škodi časti drugih bogova.Zatim ustane da otprati Popeju, koja je htjela da ode, jer odista nije bila zdrava. No gostima koji ustadoše, zapovjedi da opet posjednu i reče da će se vratiti. I začas se povrati da se dalje omamljuje dimom kada i da gleda dalje prizore što su ih za gozbu udesili on sam, Petronije i Tigelin.Opet su čitali stihove i slušali dijaloge, u kojima se čudnovatost smjenjivala s duhovitošću. Zatim je slavni mimičar Pariš prikazivao prigode Ione, kćeri Inahove. Gostima, napose Ligiji, nenavikloj sličnim prizorima, činilo se da vidi čudesa i čarolije. Pariš je znao kretnjama ruku i tijela predstaviti stvari, za koje bi se činilo da se ne mogu igrom iskazati. Njegove ruke zamutiše uzduh tvoreći svijetao oblak, živ, drhtav, pun draganja, vijući se oko napola nesvjesnoga djevojačkog lika koji je drhtao pod grčem naslade. To je bila slika a ne ples, slika jasna, koja je skidala koprenu s tajne ljubavi, čarobna i bezobrazna, i kad poslije njega uniđoše koribanti i za-počeše uz svirku frula, citara, cimbala i bubnjića bahantsku igru sa sirskim djevojkama, Ligiji se učini da će je sažeci živi oganj, ili da svakako mora munja upaliti ovu kuću ili se prolomiti strop nad glavama

gostiju. Ali iz zlatne mreže, razapete pod stropom, padale su samo ruže, a napola pijani Vi-nicije govorio joj je:78— Vidio sam te u Aulovoj kući na vodoskoku i zavolio sam te. Bilo je ranom zorom pa si mislila da te nitko ne gleda, ali ja sam te gledao ... I vidim te još i sada onako, ako mi te i krije peplum. Zbaci peplum, kao Krispinila! Vidiš li? Bogovi i ljudi traže ljubavi. Osim nje nema ništa na svijetu. Prisloni mi svoju glavu na prsi i sklopi oči!A njoj su kucavice udarale žestoko u sljepoočica-ma i rukama. Bilo joj je kao da pada u neki ponor, a ovaj Vinicije, koji joj se prije činio tako blizak i pouzdan, umjesto da je spašava, vuče je u nj. I bude joj žao na nj. Stade se iznova bojati i gozbe i njega i sebe same. Neki glas, sličan Pomponijinu, još je vapio u njenoj duši: »Ligijo, spasi se!« Ali nešto joj je ujedno govorilo da je već prekasno, i koga je za-dahnuo ovakav plamen, tko je vidio sve to što se događalo na toj gozbi, u kom je srce kucalo onako kao u njoj kad je slušala Vinicijeve riječi, i koga je snalazila ovakva drhtavica kao nju kad joj se primicao, taj je propao bez spasa. Hvatala ju je vrtoglavica. Na mahove mislila je da će se onesvijestiti. Znala je da uz prijetnju Cezarova gnjeva nikome nije dopušteno ustati dok ne ustane Cezar, ali i da nije toga bilo, ne bi više imala za to snage. A do svršetka gozbe bilo je još daleko. Robovi su još donosili novih jela i sveudilj punili vrčeve vinom, a pred stolom koji je bio postavljen u potkovu, pojaviše se dva pelivana, da gosti vide borbu.I odmah se porvaše. Snažna, od ulja sjajna tijela sačinjavala su jednu stijenu, kosti su im škripale u gvozdenim ramenima, iz stisnutih čeljusti zaškrgu-tali su zlokobno zubi. Čulo se časomice hitre, gluhe udarce nogu o pod, posut šafranom, i opet se ukopaše na mjestu nepomično, smiriše se, a oči Rimljana uživale su gledajući podrhtavanje strašno zategnutih hrp ten jača, listova i ruku. Ali borba ne po-traja dugo, jer Kroton, učitelj i starješina u gladi-jatorskoj školi, nije bio zaludu na glasu kao najjači čovjek u carevini. Njegov protivnik sve se više za-dihao, onda stane hroptati: lice mu posinji kao zemlja, izbaci krv na usta i klone Krotonu na rukama.79Gromko pljeskanje pozdravi konac borbe, a Kro-ton upre nogu o protivnikova pleća, prekrsti silne ruke na prsima i pogleda dobitničkim pogledom po dvorani.Za rvačima dođoše imitatori životinja i njihovih glasova, akrobati i lakrdijaši, ali su ih već slabo gledali, jer je vino već stalo udarati u lice i pomrači-valo oči. Gozba se stala pretvarati u neskladnu i divlju graju citara, lutnja, armenskih cimbala, mi-sirskih sistara, truba i rogova, a kad su neki gosti htjeli razgovarati, nastade vika na svirače da odlaze. Uzduh, zasićen mirisom cvijeća, pun mirisa plemenitih ulja, kojima su milovidni dječaci za gozbe kropili gostima noge, i zasićen šafranovim mirisom i ljudskim dahom, postade težak. Svjetiljke su gorjele blijedim plamenom, vijenci se na čelima nakrivili, lica su problijedila i osula se kapljicama znoja.Vitelije se svalio pod stol. Nigidija nasloni svoju pijanu djetinju glavu na prsi Lukanu, a on, također pijan, stade otpuhivati s njene kose zlatni prašak pogledavajući s neizrecivim blaženstvom uvis. Vestin je upornošću pijanca ponavljao deseti put odgovor Mopsov na zapečaćeno pismo prokonzulo-vo, a Tulije, koji se rugao bogovima, govorio je, dok ga je prekidala štucavica, otegnutim glasom:— Jer ako je Ksenofanov Sferos okrugao, to vidiš i sam da takvoga boga možeš pred sobom nogom valjati kao kakvo bure.No Domicije Afer, stari lupež i klevetnik, uzruja se s takva govora i u žestini poli

falernskim vinom svu tuniku. On je uvijek vjerovao u bogove. Ljudi zbore da će Rim propasti, a ima ih, dapače, koji tvrde da već propada. I zacijelo bit će tako ...! No ako se to dogodi, bit će zato što u mladeži nema vjere, a bez vjere ne može biti kreposti. Odnemarili su i stare stroge običaje, a nikomu ne pada na um da se epikurejci neće moći oduprijeti barbarima. I sve je zaludu! On, što se njega tiče, žali što je dočekao takva vremena i što u nasladama mora tražiti obranu od očajanja koje bi ga drukčije brzo srvalo.80Rekavši to prigrli neku sirijsku igračicu i stade joj krezubim ustima cjelivati vrat i lice, a kad to vidje konzul Memije Regul, nasmija se od srca, uz-dignuvši ćelavu glavu koju je kitio vijenac nahero, te reče:— Tko veli da Rim propada... ? Nije nego još nešto ... Ja, konzul znam to najbolje ... Videant consules ...! Trideset legija čuva naš pax romanalPa pritisnuvši šake na sljepoočice zaviče kroza svu dvoranu:— Trideset legija...! Trideset legija ...! Od Britanije do partske granice!Ali iznenada zastade i uperivši prstom u čelo proslovi:— A jesu, vjeruj, trideset i dvije ...I prevali se pod stol, gdje je začas stao povraćati jezike plamenaca, skakavce pečene na medu, ribe, meso i sve što je bio izjeo ili popio.Ali Domicija ne umiri ni broj legija koje su čuvale rimski mir.— Ne, ne! Rimu je suđeno da propadne, jer je nestalo vjere u bogove i stroge običaje! Rimu je suđeno da propadne, a šteta ga je, jer život je ipak lijep, Cezar milostiv, a vino dobro! Ah, puste štete.I sklonivši glavu na rame sirske plesačice, raspla-ka se:— Kakav budući život... Trice...! Pravo reče Ahilej da je bolje biti sluga na podsunčanom svijetu, nego kraljevati u kimerijskim krajevima. A i to je pitanje ima li kakvih bogova, premda bezvjerstvo kvari mladež.Lukan je dotle otpirio sav zlatni prašak s kose Nigidiji, koja je, opivši se, zaspala. Tada dohvati vijence bršljana s vaze pokraj sebe i ovije njima uspavanu. Obavivši taj posao, stane gledati nazočne radosnim upitnim pogledom. Zatim okiti sebe bršlja-nom ponavljajući glasom duboka uvjerenja:— Ja nisam više čovjek, ja sam faun. Petronije nije bio pijan, ali Neron, koji je isprvapio pomalo radi svoga »nebeskoga« glasa, potkraj6 Quo vadiš81stane ispijati Ččv".^ ?a. čašom, pa se opije. Htio je opet pjevati svoje stihcve, i to sada grčke, ali se pomete i zapjeva Anakreontovu pjesmicu. Pratili su ga Pi-tagora Diodor i Terpnos, ali jer se nisu mogli složiti, okane se i toga. Neron se stane zanositi kao znalac i esteta Pitagorinom ljepotom i od zanosa cjelivati ga po rukama. Ovako lijepe ruke vidio je samo nekoć davno — u koga?I stavivši ruke na oznojeno čelo stane se sjećati. Začas mu se na licu ukaže užas.— Aha! U majke! U Agripine!I nenadano ga zaokupiše mračna viđenja.— Kažu — reče — da ona obnoć šeće po mjesečini morem kod Baja i Baula ... Ništa, samo šeće, šeće, kao da nešto traži. A kad se približi lađici, pogleda samo i ode, ali ribar, kojega je pogledala, umire.— To ne bi bila loša tema — reče Petronije.A Vestin, ispruživši vrat kao ždral, prošapće tajanstveno:— Ne vjerujem u bogove, ali vjerujem u duhove. Ali Neron nije pazio na njihove riječi, nego nastavi:

— A ipak sam odslužio Lemuralia. Neću da je vidim! I ovo je već peta godina. Morao sam, morao sam je kazniti, jer je poslala na me ubojice, i da je nisam pretekao, ne biste danas slušali moga pjeva.— Hvala ti, Cezare, u ime grada i svijeta! — us-klikne Domicije Afer.— Vina, i neka kucnu u timpane!Opet uzavri buka. Lukan, sav u bršljanu, htijući je nadvikati ustane i počne vikati:— Ja nisam čovjek, nego faun i prebivam u šumi! E ... ho ... oooo!Opio se najposlije Cezar, opili se muškarci i žene. Vinicije nije bio manje natrušen od drugih, a osim toga pored strasti budila se u njemu i želja za kavgom, a to mu se događalo svagda kad je pretjerao s pićem. Njegovo zagorjelo lice problijedi još već-ma, i jezikom je već zametao kad je govorio u sav glas i zapovijedajući:82— Daj mi usta! Danas, sutra, svejedno je... ! Dosta je toga! Cezar te je uzeo od Aula da te meni daruje, razumiješ li? Sutra doveče poslat ću ljude po te, razumiješ li...? Cezar te je obećao meni prije nego te je od njih uzeo ... Moraš biti moja! Daj mi usta! Neću da čekam do sutra... Daj brzo usta!I obujmi je, ali je Akte stane braniti, a i ona se sama branila posljednjom snagom, jer je osjećala da propada. Ali zaludu se objeručke opirala da skine sa sebe njegovu glatku ruku; zaludu mu se molila glasom u kojem je drhtala žalost i strah da ne bude takav kakav jest, i da ima s njome smilovanja. Dah zasićen vinom oblijevao ju je sve bliže i lice se njegovo posve primače njezinu licu. Nije to bio više nekadašnji dobri i njenoj duši gotovo dragi Vinicije, nego pijan, opak satir, koji joj je zadavao strah i odvratnost.No snaga je stane sve više izdavati. Zaludu je, ot-klonivši se, odvraćala lice da se ukloni njegovim poljupcima. On se podigne, zagrli je objema rukama i privukavši njenu glavu na svoje prsi, stane teško dišući gnječiti ustima njena blijeda usta.No u taj tren neka strašna snaga odriješi njegove ruke s njena vrata takvom lakoćom kao da su dječje ruke, a njega odgurne na stranu kao suha-rak ili uveli list. Što je to bilo? Vinicije protare zapanjene oči i odjednom ugleda više sebe divovsku priliku Ligijca, zvanoga Urso, kojega je upoznao u Aulovoj kući. Ligijac je stao netremice i samo gledao Vinicija modrim očima tako neobično da se mladiću stisnula krv u žilama; zatim uze na ruke svoju kraljevnu i uspravnim, tihim korakom iziđe iz triklinija.Akte pođe uzastopce za njim.Vinicije je čas sjedio kao okamenjen, onda skoči na noge i poteče k izlazu:— Ligijo! Ligijo ...!No požuda, iznenađenje, ljubav i vino presjekoše mu noge. Posrne jednom, drugi put, onda se dohvati golih ruku jedne bakantice i zapita trepčući očima:— Sto je bilo?83A ona dohvativši vrč vina pruži mu ga s osmijehom u zamagljenim očima.— Pij! — reče.Vinicije iskapi i svali se s nogu.Veći dio gostiju ležao je već pod stolom; poneki su još posrtali po trikliniju, drugi su spavali na po-čivaljkama za stolom hrčući ili povraćali i u snu vino; a na pijane konzule i senatore, na pijane vitezove, pjesnike, filozofe, na pijane igračice i plem-kinje, na sav taj svijet, svemoćan jošte, ali već bez života, ovjenčan i raspojasan, ali već na umoru, iz zlatne mreže, zapete pod stropom, neprestano su se trunile i trunile ruže.Vani je stalo svitati.

84VIIIUrsa nitko nije zaustavio niti ga je tko pitao što radi. Oni od gostiju koji nisu ležali pod stolom bili su već ostavili svoja mjesta, i zato sluge videći diva gdje nosi na rukama jednu od uzvanica, pomisliše da to kakav rob nosi svoju pijanu gospođu. Napokon s njima je išla Akte, pa je njena nazočnost uklanjala svaku sumnju.Tako iziđoše iz triklinija u susjednu odaju, a iz nje u trijem koji je vodio u Aktin stan.Ligiju je ostavila snaga tako da je kao mrtva visjela na Ursovim rukama. No kad ju je zadah-nuo hladan i čist jutarnji uzduh, ona otvori oči. Bivalo je sve vidnije. Prošavši ispod stupova, Urso okrene u trijem na strani koji nije vodio u dvorište, nego u vrtove palače, u kojima je zora zarumenjela vršike pinija i čempresa. U tom predjelu zgrade bio je mrtvi mir, i šum od vike i glazbe dopirao je sve nejasnije do njihovih ušiju. Ligiji je bilo kao da su je izbavili iz pakla na jasni Božji svijet. Bilo je, dakle, ipak nešto izvan onoga odvratnog triklinija. Bilo je nebo, zora, svjetlo i tišina. Djevojka brižne u plač i privijajući se uz rame divovskoga čovjeka stane ponavljati jecajući:— Kući, Urso! Kući, k Aulovima ...!— Hajdemo! — odvrati Urso.Uto se nađoše u malenu atriju, koji je pripadao Aktinu stanu. Tu Urso posadi Ligiju na mramornu klupu, podalje od vodometa, a Akte je stade miriti85i nagovarati da počine, uvjeravajući je da joj toga časa ništa ne prijeti, jer će pijani gosti poslije gozbe spavati do večera. No Ligija se dugo nije mogla umiriti i pritisnuvši rukama sljepoočice, ponavljala je samo kao dijete:— Kući, k Aulovima!Urso je bio spreman. Na vratima stoje, doduše, pretorijanci, ali on će svejedno proći. Vojnici ne zaustavljaju one koji izlaze. Pred lukom sve vrvi od nosiljaka. Ljudi će hrpimice navaliti na izlaz. Nitko ih neće zaustaviti. Izići će zajedno s mnoštvom, pa će otići ravno kući. Uostalom, što ga briga. Kako kraljevna kaže, onako mora biti. Zato je on ovdje.A Ligija je samo govorila:— Da, Urso, idemo!Akte je morala imati razbora za oboje. Izići će, da, nitko ih neće ustaviti. No iz kuće Cezarove nije slobodno bježati, i tko to učini, vrijeđa njegovo veličanstvo. Izići će, ali doveče će kapetan s vojnicima donijeti smrtnu osudu Aulu i Pomponiji Grecini, a Ligiju će povratiti u palaču, i onda joj više nema spasa. Ako je Aulovi prime pod svoj krov, smrt im je gotova.Ligiji klonu ruke. Nije bilo pomoći. Valjalo joj je birati propast Plaucija ili svoju. Idući na gozbu, nadala se da će je Vinicije i Petronije izmoliti u Cezara i predati Pomponiji, a sad je znala da su upravo oni podgovorili Cezara da je odvede od Aula. Pomoći nije bilo. Samo bi je čudo moglo oteti iz te propasti. Čudo i Božja moć.— Akte — reče očajno — jesi li čula što je govorio Vinicije: da me je Cezar njemu poklonio, i da će večeras poslati robove po me i odvesti me u svoju kuću!— Čula sam — reče Akte.I raširivši ruke ušuti. Očaj s kojim je govorila Ligija, nije u njoj nalazio odjeka. Ta ona je sama bila nekoć Neronova ljubavnica. Njeno srce, koliko je god bilo dobro, nije osjećalo sramotu takva odno-šaja. Nekadanjoj robinjici odviše je prešao u krv zakon ropstva, a osim toga ljubila je još uvijek Nero-

86na. Kad bi se htio k njoj povratiti, pružila bi mu ruke kao sreći. Razumjevši sad jasno da Ligiji valja ili postati ljubavnicom mladoga i lijepoga Vinicija, ili izložiti sebe i Aulove propasti, nije prosto shvaćala kako može djevojka oklijevati.— U domu Cezarovu — reče nakon kratke stanke — ne bi bila sigurnija nego u Vinicijevu domu.I premda je govorila istinu, ne pade joj na um da su njezine riječi značile: »Smiri se sa sudbinom i budi Vinicijeva priležnica.« No Ligiji koja je još osjećala na ustima njegove cjelove, pune životinjske požude, i koji su je žegli kao živi ugljen, kod te same uspomene navali od stida krv u lice.— Nikada! — klikne žestoko. — Neću ostati ni ovdje niti kod Vinicija, nikada!Akte se začudi toj žestini.— Zar ti je Vinicije tako mrzak?No Ligija nije mogla odgovoriti, jer je iznova bri-znula u plač. Akte je privine na prsi i stane je miriti. Urso se teško zadisao i grčio silne pesnice, jer je ljubio svoju kraljevnu sasvim odano i nije mogao gledati njenih suza. U njegovu ligijskom poludivljem srcu rodi se želja da se vrati u dvoranu, da zadavi Vinicija, a do potrebe i Cezara, ali se bojao da to predloži svojoj gospodarici, jer nije bio siguran da bi takav postupak koji mu se od prve učinio sasvim prost, pristajao službeniku Raspetoga Jaganjca.A Akte zagrlivši Ligiju opet zapita:— Je li ti on tako omrznuo?— Nije — reče Ligija — nije mi slobodno mrziti ga jer sam kršćanka.— Znam, Ligijo. Znam također iz poslanica Pavla iz Tarsa, da vam nije slobodno bojati se više smrti nego grijeha, ali reci mi, dopušta li tvoja vjera zadavati kome smrt?— Ne.— Kako, dakle, možeš navlačiti Cezarovu osvetu na Aulov dom?Opet zašutješe. Bezdana propast opet se provali pred Ligijom.87A mlada oslobođenica proslijedi:— Pitam te to stoga jer mi je žao i tebe i dobre Pomponije, i Aula, i njihova djeteta. Ja odavno živim u ovoj kući pa znam što znači Cezarova srdžba. Ne! Vama odavde nema bježanja. Ostaje ti jedini put: da moliš Vinicija da te vrati Pomponiji.No Ligi ja klekne na koljena da se moli nekome drugomu. Začas klekne i Urso, i oboje se stadoše moliti u Cezarovoj kući, u ranu zoru. Akte je prvi put vidjela ovakvu molitvu i nije mogla svrnuti očiju s Ligije, koja je, okrenuta k njoj sa strane, uz-digavši glavu i ruke gledala k nebu, kao da odozgo očekuje spas. Osvit rasu svjetlo na njenu crnu kosu i bijeli peplum, odsijevajući u njenim zjenicama, i sva onako u sjaju bila je i sama nalik svjetlu. U njenu blijedome licu, na otvorenim ustima, u uzdignutim rukama i očima vidjelo se neko nadzemaljsko ushićenje. I sad je Akte razumjela zašto Ligija ne može biti ničija priležnica. Pred nekadanjom Nero-novom milosnicom kao da se odgrnuo jedan rogalj zavjese koja je sakrivala svijet sasvim drugi od ovoga na koji se ona bila obikla. Divila se toj molitvi u ovoj kući opačine i sramote. Maloprije joj se činilo da nema Ligiji spasa, a sada je počela vjerovati da se može dogoditi nešto vanredno, da će doći nekakvo spasenje, tako silno, da se i sam Cezar neće moći oprijeti, da će s neba sići neka krilata vojska u pomoć djevojci, ili će sunce podmetnuti poda nju zrake i povući je k sebi. Čula je već za mnoga čudesa među kršćanima i sada pomisli da je zacijelo sve to istina, kad se Ligija tako moli.

Napokon Ligija ustane, a lice joj se zasja od nade. Urso ustane također i čučnuvši kod klupe, gledao je u svoju gospodaricu čekajući njezine riječi.A njoj se zamute oči i dvije krupne suze odrone joj se lagano niz obraze.— Neka Bog blagoslovi Pomponiju i Aula! — reče. — Ne smijem ih upropastiti i zato ih neću vidjeti nikada više.Zatim se obrati Ursu i stane mu govoriti kako joj je ostao jedini on sada na svijetu, kako joj treba dabude i otac i zaštitnik. Ne mogu tražiti zaklona kod Aulovih, jer bi ih izložili carevu gnjevu. Ali ona ne može ostati ni u carevoj kući ni u Vinicijevoj. Neka je zato Urso odvede iz grada, neka je zakloni gdjegod, gdje je neće naći ni Vinicije ni njegovi sluge. Ona će svakako poći za njim, pa ako treba i preko mora i gora, k barbarima, gdje se ne čuje za rimsko ime i ne dopire Cezarova vlast. Neka je izvede i izbavi, jer joj je preostao jedini on.Ligijac je bio spreman i za znak poslušnosti prig-ne se i ogrli njene noge. Ali na licu Aktinu, koja se nadala čudu, pokaza se razočaranje. Zar je samo to bio učinak molitve? Pobjeći iz Cezarove kuće znači uvrijediti veličanstvo, a to ne može proći bez kazne, pa kad bi Ligiji i pošlo za rukom da se sakrije, Cezar će se osvetiti Aulovima. Ako misli bježati, neka bježi iz Vinicijeve kuće. Može biti da Cezar koji se nerado brine za tuđe poslove, neće ni htjeti pomagati Viniciju kod traženja, a u svakom slučaju neće biti zločina uvrede veličanstva.No Ligija je tako i mislila. Aulovi neće ni znati gdje je ona, pa ni Pomponija. Ali ona neće pobjeći iz Vinicijeve kuće nego s puta. On joj je rekao pijan da će doveče poslati po nju svoje robove. Zacijelo je govorio istinu, koje ne bi bio priznao da je bio trijezan. Po svoj prilici on sam, ili možda obojica, on i Petro-nije, bijahu prije gozbe kod Cezara i izmoliše od njega obećanje da će je sutra izručiti. A zaborave li danas, onda će po nju poslati sutra. Ali Urso će je izbaviti. Doći će i iznijet će je iz nosiljke, kako ju je iznio iz triklinija, pa će poći u bijeli svijet. Ursu se neće moći nitko usprotiviti. Njemu ne bi odolio ni onaj strašni borac što se jučer rvao u trikliniju. No jer bi Vinicije mogao poslati mnogo robova, poći će Urso odmah k biskupu Linu po savjet i pomoć. Biskup će se sažaliti na nju pa je neće ostaviti u rukama Vinicijevim, nego će narediti kršćanima da joj idu s Ursom u pomoć. Oni će je preoteti i odvesti, a onda će je Urso odvesti iz grada i sakriti negdje daleko od rimske moći.89I lice joj se zarumeni i nasmije. Opet joj se vrati utjeha u srce, kao da se nada u spas već pretvorila u zbilju. Ogrli naglo Aktu oko vrata i pritisnuvši svoja mila usta na njeno lice, stane šaptati:— Ti nas nećeš izdati, Akte, zar ne?— Tako mi sjene materine — odvrati puštenica — neću vas izdati. Samo moli svojega Boga da te Urso uzmogne izbaviti.Modre, bezazlene oči divove sjale su od sreće. On se nije mogao ničemu domisliti, mada je razbijao svoju grešnu glavu, ali izvesti takvo djelo, to će on već znati. Bilo danju ili noću, svejedno mu je...! Poći će k biskupu, jer biskup u nebu čita što treba, a što ne treba. No kršćane bi i tako znao skupiti. Zar malo ima znanaca i robova i gladijatora i slobodnih ljudi i na Suburi i za mostovima? Skupio bi ih tisuću, i dvije. I otet će svoju gospodaricu i onda je odvesti iz grada i pobjeći s njom u svijet! Poći će bilo nakraj svijeta, bilo onamo gdje im je zavičaj, gdje za Rim nitko nije čuo.Onda stane gledati preda se, kao da hoće vidjeti nešto što je prošlo vrlo davno, pa reče:— U šumu? Ej, u kakvu pustu šumu...!

No časom se otrese priviđenja. Sad će odmah poći biskupu, a doveče će s kojih stotinjak ljudi dovre-bati nosiljku. Pa da je prate ne robovi, nego pretori-janci! Neka mu nitko ne nalijeće pod šake, pa da ima gvozden oklop na sebi...! Zar je gvožđe tako jako? Neka dobro udari po gvožđu, neće ni glava pod njim izdržati.No Ligija s velikom i ujedno djetinjom ozbiljnošću digne prst uvis:— Urso! »Ne ubij!«Ligijac stavi svoju ruku, sličnu buzdovanu na zatiljak i stane se mrmljajući češati u velikoj zabuni po vratu: On mora izbaviti nju, svoje svjetlo ... Sama je rekla da je sad na njemu sve ... Trudit će se koliko bude mogao. Ali kad bi se nehotice dogodilo...? Ta on je mora svakako izbaviti! A kad bi se po nesreći desilo, on će već takvu pokoru činiti, tako90će moliti nevinoga Jaganjca da će se Raspeti Jaganjac smilovati na njega grešnika... Ta on ne bi nikako htio uvrijediti Jaganjca, samo što ima tako teške ruke...I veliko ganuće ukaza se na njegovu licu, ali hoteći ga sakriti, pokloni se i reče:— Idem sada k svetome biskupu.Akte ovije ruke Ligiji oko vrata i rasplače se... Iznovice probudi se u njoj slutnja da ima neki svijet gdje je i u stradanju više sreće nego u svemu rasko-šu i nasladama Cezarova dvora. Iznova joj se od-škrinuše neka vrata k nepoznatu svjetlu, ali ujedno osjeti da nije dostojna da prođe kroz ta vrata.91IXLigiji je bilo teško na srcu za Pomponijom Greci-nom, koju je ljubila svom dušom, i žalila je za Au-lovim domom, ali je prošao očaj. Osjećala je i neku slast u misli da radi Istine žrtvuje bogatstvo, ugodnost i polazi u skitnički i neznani život. Možda je pri tome bilo i ponešto djetinje radoznalosti, kakav li će biti taj život negdje u dalekim stranama među barbarima i divljim zvijerima, no svakako je bilo još više duboke i zaufane vjere da, radeći tako, čini kako je zapovjedio Božanski Učitelj, i da će odsada On sam bdjeti nad njom kao nad poslušnim i vjernim djetetom. A kakvo je onda može snaći zlo? Dođu li kakve nevolje, ona će ih podnijeti radi Njegova imena. Dođe li nenadana smrt, On će je primiti k sebi, i kad jednom umre Pomponija, bit će zajedno svu vječnost. Često još u kući kod Aulovih znala bi mučiti svoju djetinju glavicu, što ona, kršćanka, ništa ne može učiniti za onoga Raspetoga, kojega je tako ganuto spominjao Urso. No sada je došao čas. Osjećala se gotovo sretna i stade govoriti o svojoj sreći Akti, ali ona nije mogla razumjeti. Ostaviti sve, ostaviti kuću, bogatstvo, grad, vrtove, hramove, por-tike, sve što je lijepo, ostaviti sunčani kraj i prijatelje, a zašto? Zato da se sakrije od ljubavi mlada i lijepa viteza... To nije moglo Akti u glavu. Časo-mice bi osjetila da je to pravo, da u tome može biti i neke goleme tajne sreće, ali nije umjela da sebi dade jasno o tome računa, osobito zato što je Ligiju92još čekao događaj koji se mogao svršiti zlom i u kojemu je mogla lako i zaglaviti. Akte je bila po naravi strašljiva i sa strepnjom je mislila što može ovo veče donijeti. Ali o svojoj bojazni ne htjede govoriti Ligiji, i jer se već bilo razdanilo i sunce je obasjalo atrij, stane je nagovarati da ide na počinak, potreban poslije neprospavane noći.Ligija se nije protivila, i obje pođoše zajedno u lo-žnicu, prostranu i raskošno uređenu radi nekadašnjih odnosa Aktinih prema caru. Obje legoše, no Akte uza sav umor nije mogla zaspati. Bila je odavna tužna i nesretna, no sada je stane obuzimati neki nemir kojega prije nije poznavala. Dosad joj se život činio samo

mučan i bez nade, a sad joj se iznenada učini nečastan. U glavi joj je nastajala sve veća pometnja. Vrata k svjetlu stadoše se iznova sad otvarati, sad zatvarati. No u tren, kad su se otvarala, za-bliještalo ju je to svjetlo tako da nije ništa jasno mogla razabrati. Samo je nagađala da je u tome svjetlu neka neizreciva sreća prema kojoj je svaka druga tako ništavna da bi, kad bi, na priliku, Cezar odbio od sebe Popeju i nju iznova zavolio, i to bilo prema toj sreći isprazno. Odjednom dođe joj pomisao da je taj Cezar kojega je ljubila i kojega je nehotice smatrala za nekog poluboga, nešto tako jadno kao i svaki rob, a ova palača na stupovima od nubijskog mramora nešto što ne vrijedi više od gomile kamenja. No naposljetku ti osjećaji kojih nije umjela razmrsiti, stadoše je mučiti. Htjela je zaspati ali nije mogla, jer ju je morio nemir.Najzad, misleći da ni Ligija, oko koje su se nadvi-le tolike prijetnje i opasnosti, ne spava, obrati se k njoj da se porazgovore o njezinu večerašnjem bje-žanju. No Ligija je spokojno spavala. U tamnu lož-nicu kroz zastor koji je bio malo odgrnut, prodiralo je nekoliko svijetlih zraka, u kojima je titrala zlatna prašina. Pri njihovu svjetlu ugleda Akte njezino nježno lice, naslonjena na golu ruku, njene sklopljene oči i lako otvorena usta. Disala je pravilno, kako se diše u snu.93I— Spava i još može spavati! — pomisli Akte. — Ona je još dijete.No začas joj opet dođe na pamet da to dijete voli bježati nego biti Vinicijeva milosnica, voli bijedu od sramote, voli skitanje od gospodskoga doma na Ka-rinama, od gizdavih haljina, dragulja, gozbi, svirke citara i lutnji. Zašto?I zagleda se u Ligiju kao da bi htjela naći odgovor u njezinu uspavanom licu. Gledala joj je preči-sto čelo, mirno svedene obrve, crne trepavice, malo rastvorena usta, djevičanske grudi, koje su se dizale mirnim disanjem, pa iznova pomisli:— Koliko se ona razlikuje od mene!I Ligija joj se pričini kao neko čudo, neka božanska prikaza i kao neki ljubavni dar bogova, sto puta ubaviji od svega cvijeća u Cezarovu perivoju i od svih kipova u njegovoj palači. Ali u srcu Grkinjice nije bilo zavisti. Naprotiv, pri misli o opasnostima što su prijetile djevojci, obuze je velika samilost. U njoj se probudio neki materinski osjećaj. Ligija joj se učini ne samo lijepa kao san, nego ujedno i veoma draga, i približivši usta njenoj mrkoj kosi stade je cjelivati.A Ligija je mirno spavala kao kod kuće pod pažnjom Pomponije Grecine. I spavala je prilično dugo. Podne je već bilo prevalilo kad je rasklopila svoje plave oči i stala se razgledavati po ložnici s velikim udivljenjem.Bilo joj je očevidno začudo što nije kod kuće, kod Aula.— To si ti, Akte? — reče napokon razabravši u mraku lice mlade Grkinjice.— Jesam, Ligijo.— Je li ovo već veče?— Nije, dijete, ali podne je već prošlo.— A Urso se nije vratio?— Urso nije ni govorio da će se vratiti, nego samo da će uveče s kršćanima dočekati nosiljku.— Da, istina je!94Zatim odoše iz ložnice u banju gdje je Akte okupala Ligiju pa je povela na doručak, a zatim u dvorski perivoj u kojemu se nisu trebale bojati nikakva opasna susreta, jer su car i njegovi glavniji dvorani još spavali. Ligija je prvi put u životu vidjela ove krasne vrtove, pune čempresa, pinija, hrastova, maslina i mirte, među kojima se bijelila cijela četa ki-pova, ljeskala se mirna površina jezeraca,

cvali su cijeli gajevi ruža, orošeni vodenim praškom vodoskoka gdje je ulaze u čarobne pećine prekrio bršljan ili vinova loza, gdje su na vodi plovili kao srebro bijeli labudovi a između kipova i drveća šetale pitome gazele s afričkih pustinja i polijetale šarene ptice, do-bavljene sa svih poznatih strana svijeta.Perivoj je bio pust, samo su ovdje-ondje radili robovi s lopatama u rukama pjevajući upola glasa pjesme, a drugi, kojima dadoše časak odmora, sjedjeli su nad jezercima ili u sjeni hrastova, koja je treperila od sunčanih zraka što su probijale kroz lišće, a neki su opet zalijevali ruže i plavkasto šafranovo cvijeće. Akte i Ligija šetale su prilično dugo razgledajući sve te divote u sadu, i premda je Ligiji nedostajalo slobode misli, ipak je bila odviše još dijete da bi odoljela radoznalosti i udivljenju. Dolazilo joj je čak i to na pamet, kad bi car bio dobar, da bi u ovoj palači i u ovakvim vrtovima mogao biti vrlo sretan.Napokon, umorivši se malo, sjedoše na klupu zaklonjenu gotovo posvema gustim čempresima, i stanu razgovarati o onome što im je bilo najviše na srcu, to jest o večerašnjem Ligijinu bijegu. Akte je bila mnogo manje mirna od Ligije zbog misli kako li će uspjeti taj bijeg. Pokadšto joj se činilo da je to mahnit naum koji ne može poći za rukom. Osjećala je sve veću sućut za Ligiju. Pomišljala je također, da bi sto puta sigurnije bilo da pokušaju namoliti Vi-nicija. Zato stane Ligiju pomalo ispitivati otkada poznaje Vinicija i ne misli li da bi se možda dao umoliti i vratiti je Pomponiji.No Ligija odmahne žalosno svojom tamnom glavicom.95

— Ne bi. U kući kod Aulovih bio je Vinicije drukčiji, veoma dobar, ali od sinoćnje gozbe ja ga se bojim i volim bježati k Ligijcima.— No u kući kod Aulovih bio ti je drag? — nastavi Akte pitati.— Jest — odvrati Ligija ponikavši pogledom.— Pa ti nisi robinja kao ja što sam bila — reče Akte poslije kratka razmišljanja. — S tobom bi se Vinicije mogao oženiti. Ti si taokinja i kći ligijskoga kralja. Aulovi te paze kao rođeno dijete, i ja ne sumnjam da su spremni da te prime za kćer. Vinicije bi se mogao oženiti tobom, Ligijo.No ona uzvrati i još žalosnije:— Volim bježati k Ligijcima.— Ligijo, ako hoćeš, ja idem odmah k Viniciju, probudit ću ga ako spava i reći ću mu ovo što tebi govorim ovaj čas. Jest, draga moja, idem k njemu pa ću mu reći: »Vinicije, ona je kraljevska kći i mezimče slavnoga Aula, pa ako je ljubiš, vrati je Au-lovima a onda je kao ženu vodi svojoj kući.«A djevojka odgovori glasom sada već tako tihim da je Akte jedva razabrala što kaže:— Volim k Ligijcima ..I dvije joj se suze uhvate na spuštenim trepavicama.Dalji razgovor presiječe im sušanj koraka koji su se približavali, i prije negoli je Akte stigla pogledati tko to dolazi, pred klupom se pojavi Sabina Popeja s malom pratnjom robinjica. Dvije od njih držale su joj nad glavom štitove od nojeva perja na zlatnim palicama kojima su je lako hladile i ujedno je štitile od jakoga još jesenjega sunca. Pred njom je išla crna kao ebanovina, Etiopljanka, bujnih, kao nabreklih od mlijeka, grudiju, noseći na rukama dijete, uvijeno u grimiz, iskićen zlatnim resama. Akte i Ligija ustanu na noge misleći da će Popeja proći pokraj klupe ne obazirući se na njih ali ona se ustavi kod njih i reče:— Akte, praporci što si ih prisila na ikunkuiu (lutku), bili su zlo prišiveni. Dijete je jedan otkinulo i

96prinijelo ustima. Sreća što je Lilita opazila za vremena.— Oprosti, božanska! — odgovori Akte skrstivši ruke na prsima i oborivši glavu.No Popeja se zagleda u Ligiju.— Kakva je to robinja? — upita za časak.— Ovo nije robinja, božanska Augusto, nego go-jenica Pomponije Grecine i kći ligijskog kralja, koji ju je dao Rimu za taokinju.— Pa ti je došla u pohode?— Ne, Augusta. Ona stanuje od prekjučer u palači.— Je li bila sinoć na časti?— Jest, Augusta.— Po čijoj zapovijedi?— Po Cezarovoj.Popeja stane još pažljivije gledati Ligiju koja je stajala pred njom oborene glave, čas podižući od radoznalosti svoje sjajne oči, čas ih iznova zasjenju-jući trepavicama. Najedanput pokaza se nabor između Augustinih očiju. Ljubomorna na svoju ljepotu i vlast živjela je u neprestanoj bojazni da je ne bi jednom kakva sretna suparnica upropastila, kako je ona Oktavi ju. Stoga je svako lijepo lice u palači budilo njenu sumnjičavost. Znalačkim okom ogleda cijelu krasnu pojavu Ligijinu, procijeni svaku osobitost u njenu licu i prepade se. »To je prava nimfa«, reče u sebi. »Nju je rodila Venera.« I glavom joj sine, što joj nikad nije dolazilo na um kad bi vidjela koju ljepotu: da je već znatno starija! U njoj zadrh-ta ranjeno samoljublje, uhvati je nemir, i različne brige sunuše joj kroz glavu. »Možda je Neron nije vidio, ili je nije gledajući kroz smaragd ocijenio. Ali što se može dogoditi, ako je susretne po danu, na suncu, ovako divnu...? Povrh toga nije robinja nego kraljevska kći, doduše barbarka, ali opet kraljevna ...! Besmrtni bogovi! Ona je lijepa kao i ja, a mlađa!« I nabor među caričinim obrvama postade još dublji i oči joj ispod zlatnih trepavica sijevnuše hladnim blijeskom.7 Quo vadiš97I obrnuvši se Ligij i nastavi pitati s prividnim mirom:— Jesi li govorila s Cezarom?— Nisam, Augusta.— Zašto voliš da budeš ovdje nego kod Aulovih?— Ne volim ja biti ovdje, uzvišena carice. Petro-nije je nagovorio Cezara da me uzme od Pomponije, ali ja sam protiv svoje volje ovdje, gospodarice . . .!— I ti bi se htjela vratiti Pomponiji?To je Popeja zapitala mekšim i blažim glasom i zato Ligiji srce obuze nada.— Svijetla carice — reče pružajući prema njoj ruke — Cezar me je obrekao dati Viniciju kao robinju, ali ti se zauzmi za me i vrati me Pomponiji.— Dakle, Petronije je nagovorio Cezara da te uzme od Aulovih i dade Viniciju?— Jest, gospodarice. Vinicije će poslati još danas po me, ali ti, milostiva, smiluj se na me!Rekavši to prigne se i dohvativši rub Popejine haljine, čekala je njenu riječ nemirna srca. Popeja je gledala časak, a lice joj se razvedri pakosnim osmijehom, te reče:— Onda ti obećajem da ćeš još danas biti Vinici-jeva robinja.I ode kao lijepa, ali zla prikaza. Do ušiju Ligijinih i Aktinih dopre samo cika djeteta koje se s nepoznata razloga rasplakalo.Ligij i se oči orosiše suzama, ali začas prihvati Ak-tinu ruku i reče:— Vratimo se! Pomoć treba čekati samo odanle otkuda može doći.

I povrate se u atrij iz kojega nisu izlazile do večera. Kada se zamračilo, i kad su robovi unijeli če-tverokrake žiške s velikim plamenovima, obje su bile veoma blijede. Razgovor im je svaki čas zapi-njao. Obje su neprestano osluškivale ne dolazi li tko-god. Ligija je neprestano ponavljala da bi, koliko joj je god žao što ostavlja Aktu, voljela da se sve danas izvrši, jer Urso zacijelo već čeka negdje u mraku. Od uzrujanosti disala je brže i glasnije. Akte, što je brže mogla, kupila je dragocjenosti i, zavezujući ih98u rogalj od pepluma, zaklinjala je Ligiju da ne odbija toga dara i toga sredstva za bijeg. Časomice je nastajala gluha tišina, koja je omamljivala sluh. Objema se pričinjalo da čuju sad kakav šapat za zavjesom, ili daleki plač djeteta, ili pasji lavež.Najednom odgrne se zavjesa na predvorju bez šu-šnja i visok, crnokožan čovjek kozičava lica pojavi se kao duh u atriju. Ligija je odmah prepoznala Ata-cina, Vinicijeva oslobođenika, koji je dolazio u kuću k Aulovima.Akte krikne, no Atacin se pokloni duboko i reče:— Pozdrav božanskoj Ligij i od Marka Vinicija, koji je čeka na gozbi u kući okićenoj zelenilom.Usta u djevojke problijediše sasvim.— Idem — reče.I za oproštaj ovije Akti ruke oko vrata.t99XVinicijev dom bio je doista okićen zelenim vijencima od mrče i bršljana, koji su bili obješeni na zidovima i nad vratima. Stupovi su bili ovijeni vinovom lozom. U atriju, nad kojim je za zaštitu od noćne studeni bila razapeta vunena grimizna zavjesa, bilo je vidno kao po danu. Gorjele su svjetiljke, svaka s osam i dvanaest plamenova. Svijećnjaci su bili učinjeni od alabastra, mramora i pozlaćene korintske mjedi u obliku posuda, drveća, životinja, ptica i kipova, koji su držali svjetiljke napunjene mirisnim maslinovim uljem. Ako ti svijećnjaci nisu bili onako krasni kao onaj slavni svijećnjak iz Apolonova hrama, kojim se dugo služio Neron, bili su ipak lijepi i izradio ih je umjetnik na glasu. Neki su bili oklop-ljeni aleksandrijskim staklom ili obloženi prozirnim indijskim tkaninama, crvenim, modrim, žutim, ljubičastim, tako da je sav atrij bio pun raznobojnih zraka. Svuda se širio miris narda, na koji se Vinicije naučio na Istoku i vrlo ga zavolio. U dubini kuće, gdje su se užurbano vrzle muške i ženske prilike robova, bijaše također sve rasvijetljeno. U trikliniju bio je priređen stol za četiri osobe, jer su na gozbi osim Vinicija i Ligije imali biti još i Petronije i Hri-sotemida.Vinicije je slušao u svemu Petronija, koji ga je svjetovao da ne ide po Ligiju, nego da pošalje Ata-cina s dopuštenjem dobivenim od Cezara, a sam da100je čeka u domu te da je tu dočeka ljubazno i sa svom počasti.— Sinoć si bio pijan — govorio mu je. — Vidio sam te: vladao si se prema njoj kao kamenar iz Albanskih brda. Ne budi odviše silovit i ne smetni s uma da dobro vino treba polagano piti. Znaj također da je slatko žudjeti, ali još je slađe biti žuđen.Hrisotemida je imala o tome svoje ponešto razli-čno mišljenje, no Petronije, nazivajući je svojom vestalkom i golubičicom, stane joj dokazivati razliku kakva treba da bude između vješta vozača u cirkusu i djetića koji se prvi put uspeo na kvadrigu. Zatim okrenuvši se k Viniciju, nastavi:

— Osvoji njeno povjerenje, razveseli je, budi prema njoj velikodušan. Ne bih rado vidio žalostan pir. Zakuni joj se, ako hoćeš i samim Hadom da ćeš je povratiti Pomponiji, a onda je do tebe da sutra radije ostane tu nego da se vrati.I pokazujući na Hrisotemidu doda:— Ja već pet godina svaki dan postupam otprilike na taj način s ovom plahom grličicom i ne mogu se potužiti na njeno nemilostivo srce ...Hrisotemida ga osine lepezom od paunova perja i reče:— A nisam li se branila, satiru?— Iz obzira prema mojem prethodniku ...— A nisi li klečao pred mojim nogama?— Da ti prste okitim prstenjem. Hrisotemida pogleda nehotice svoje noge, kojimasu se na prstima zbilja ljeskale iskre od dragulja, i oboje udare u smijeh. No Vinicije nije slušao njihove prepirke. Srce mu je nemirno kucalo pod tunikom sirskoga svećenika, koja je bila izvezena cvijećem i koju je obukao da u njoj dočeka Ligiju.— Bit će da su sad već izašli iz palače — reče kao da se sam sa sobom razgovara.— Zacijelo — odgovori Petronije. — Ako želiš, pripovijedat ću ti dotle o proročanstvima Apolonija od Tiane, ili onu priču o Rufinu, što ti je onomadne, ne znam već zašto, nisam ispričao dokraja.101No Viniciju malo je bilo stalo do Apolonija od Tia-ne, koliko i do priče o Rufinu. Misli su mu bile kod Ligi je i premda je osjećao da je prilični je dočekati je u domu nego ići kao uhoda u palaču, ipak se na časove kajao što nije pošao, samo zato što bi je mogao vidjeti i sjedjeti kod nje u mraku u nosiljci.U to unesoše robovi tronožne, ovnujskim glavama urešene zdjele od tuča sa žeravicom, na koju stadoše sipati sitna vlakanca tamjana i narda.— Sad već sigurno kreću prema Karinama — progovori opet Vinicije.— On neće izdržati nego će im poletjeti u susret i još će se s njima mimoići! — povikne Hrisotemida.Vinicije se nesvjesno osmjehne i reče:— O, ipak ću izdržati.Nosnice su mu se nadimale, i on stane teško disati, a Petronije, videći to, slegne ramenima.— Nema u njemu pameti ni za sesterciju — reče — i nikad od ovoga Martova sina neću učiniti čovjeka.Vinicije ga nije ni čuo.— Već su zacijelo na Karinama!Oni su, doista, već bili na Karinama. Robovi, zvani lampadari išli su sprijeda, drugi, zvani pedisequi, s obje strane nosiljke, a Atacin odmah za njom pazeći na svu pratnju.No išli su polagano, jer su im svjetiljke u sasvim nerasvijetljenom dijelu grada slabo osvjetljavale put. Povrh toga, ulice kod palače bile su puste, jedva bi gdjekoji čovjek prošao sa svjetiljkom, no dalje su ulice bile neobično žive. Iz gotovo svake uličice izbijali su ljudi, po trojica, po četvorica, svi bez zuba-lja, svi u mrkim plaštevima. Neki su prilazili i išli zajedno s povorkom miješajući se s robovima, drugi su im u većim hrpama dolazili isprijeka u susret. Neki su i kao pijani posrtali. Časomice je povorka tako teško prolazila da su lampadariji stali vikati:— Mjesta za plemenitog tribuna Marka Vinicija! Ligi ja je vidjela kroz razgrnute zavjese te tamnehrpe te je stala drhtati od uzbuđenja. Obuzimala ju je sad nada, sad tjeskoba.

102— To je on! To je Urso s kršćanima! Sad će se izvršiti! — govorila je drhtavim glasom. — Kriste, po-mozi, Kriste, spasi!No i Atacin, koji isprva nije mario za ovo neobično oživljenje ulice, naposljetku se uznemiri. Bila je to čudna stvar. Lampadariji su morali sve češće vikati: »Mjesta za nosiljku plemenitoga tribuna!« Nepoznati ljudi sa strana tako su se natisnuli na nosiljku da je Atacin zapovjedio robovima da ih odbijaju batinama.Najednom stane vika na čelu povorke, i časom se pogasiše sve svjetiljke. Oko nosiljke nastade gužva, uzbuna i tučnjava.Atacin je razumio: to je bio napadaj. Pri toj pomisli uhvati ga jeza. Bilo je svakome poznato da Cezar često od obijesti u društvu augustiana zameće kavgu na Suburi i po drugim krajevima grada. Znalo se da je kadšto znao ponijeti s takvih noćnih izleta čvorova i modrica, no tko se branio, bila mu je smrt gotova, bio on i senator. Straža koja je bila dužna čuvati grad, nije bila odveć daleko, no stražari u takvim zgodama učinili bi se gluhi i slijepi. Međutim, oko nosiljke komešanje se sve više povećavalo: ljudi se stadoše rvati, udarati, bacati na zemlju i gaziti. Atacinu sijevne misao da najprije treba spasiti Li-giju i sebe, a ostale sasvim prepustiti sudbini. Zato je izvuče iz nosiljke, diže na ruke i pohita da se izmakne u mraku.No Ligi ja stane vikati:— Urso! Urso!Bila je u bijelo obučena, pa ju je bilo lako vidjeti. Atacin drugom slobodnom rukom stane joj nabacivati silom preko glave svoj plašt, kad li ga uto strašna kliješta ščepaju za vrat, a na glavu mu pade neka težina kao kamen. On pade kao vol udaren tokma-kom po čelu pred Jupiterovim žrtvenikom.Robovi su većinom ležali na zemlji ili gledali da izmaknu, udarajući se u debelu mraku o uglove na zidovima. Na bojištu ostade samo nosiljka, polomljena u gunguli. Urso je nosio Ligiju put Subure, a103njegovi drugovi pohitaše za njim rasipajući se pomalo na sve strane.Robovi se stanu opet prikupljati tek pred Vinicije-vom kućom i stanu vijećati. Nisu smjeli unići. Poslije kratka pogađanja vratiše se na mjesto sukoba gdje nađoše nekoliko mrtvaca, a među njima i Ata-cinovo tijelo. On se još trzao, no poslije jednog jačeg grča protegne se i ostane nepomičan. Oni ga ponesoše sa sobom i vrativši se opet, stadoše pred vratima. Trebalo je gospodaru javiti što se dogodilo.— Neka govori Gulo — šapne nekoliko glasova. — Krv mu teče s lica, kao i nama, a gospodar ga pazi. Za nj će biti manje opasno nego za nas druge:A German Gulo, stari rob, koji je nekoć Vinicija na rukama nosio i kojega je Viniciju bila ostavila u baštinu njegova mati, Petronijeva sestra, reče:— Ja ću javiti, ali hajdemo svi! Zašto da njegov gnjev padne samo na me?A Vinicije postade sve nestrpljiviji. Petronije i Hri-sotemida podsmijevali su mu se, no on se ušetao atrijem i ponavljao:— Vrijeme je da stignu ...! Vrijeme je već da stignu ...!I već je htio poći, ali su ga oni oboje zadržavali.Najednom začuju se u predvorju koraci, i u atrij upadoše u gomili robovi i pritisnuvši se uza zid uz-digoše ruke, i stade ih jeka:— Aaaa ...! Aaa!Vinicije skoči k njima.— Gdje je Ligija? — vikne strašnim, promijenjenim glasom.— Aaaa ...!

Uto se izmače naprijed Gulo okrvavljena lica pa za vapi očajno i brzo:— Evo krvi naše, gospodaru! Branili smo se! Evo krvi, gospodaru! Evo krvi...!Ali ne doreče, jer Vinicije dohvati svijećnjak od tuča i jednim udarcem raskoli glavu robu, pa uhvativši se objeručke za glavu ukopa prste u svoju kosu vapijući hrapavim glasom:104— Me miserum! Me miserum! (Jao meni! jao meni!)Lice mu posinji, oči upadoše duboko u očnice, na usta mu navre pjena.— Šibe! — drekne napokon neljudskim glasom.— Gospodaru! Aaaa ...! Smiluj se! — zakukaše robovi.No Petronije ustade s izrazom odvratnosti na licu.— Hajde, Hrisotemido! — reče. — Ako te je volja gledati meso, zapovjedit ću da obiju koju mesnicu na Karinama.I iziđe iz atrija, a sva kuća, okićena u zelenilu br-šljana i spremljena za svečanu gozbu, zajauka od plača i zvizge šiba, i to potraj a gotovo do jutra.L.....j,..105XITe noći nije Vinicije ni legao. Naskoro poslije odlaska Petronijeva, kad jauk šibanih robova nije ublažio ni njegova bola ni bijesa, skupi četu drugih robova i potrča s njima u kasnu noć, da potraži Ligiju. Obišao je Eskvilinsku četvrt, pa Suburu, Vicus Sce-leratus i sve uličice oko njih. Obišavši zatim Kapi-tolij, ode preko Fabricijeva mosta na otok i prođe dio grada s druge strane rijeke Tibera. No to je bila potjera bez cilja, jer sam nije imao nade da će naći Ligiju pa je tražio samo zato da ubije kako bilo ovu strašnu noć. Kući se povratio istom u osvit, kad su u grad počela dolaziti kola i mazge prodavača povrća i kad su pekari otvarali dućane. Vrativši se, naredi da uklone Gulovo tijelo kojega se nitko nije usudio dotaknuti, zatim zapovjedi da one robove od kojih je bila oteta Ligija, pošalju na selo u ergastulum, a to je bila kazna gotovo strasnija od smrti. Napokon se baci na prostrtu klupu u atriju i stane bez reda razmišljati kako bi našao i opet oteo Ligiju.Da je se odreče, da je izgubi, da je više ne vidi, činilo mu se bezumno, i kod same pomisli na to hvatalo ga ludilo. Samovoljna ćud mladoga vojnika naišla je prvi put u životu na otpor, na drugu neslomivu volju i nikako nije mogla pojmiti kako se tko smije usprotiviti njegovoj požudi. Vinicije bi više volio da svijet i grad propadne nego da se on ne dokopa onoga što je poželio. Gotovo ispred usta oteše mu čašu raskoša, pa mu se činilo da je to nešto nečuve-106no što vapije za osvetom božjih i ljudskih zakona. No nije nikako htio i nije mogao miriti se sa sudbinom, jer ni za čim nije tako čeznuo u životu kao za Ligijom. Činilo mu se da bez nje ne može živjeti. Nije znao sam sebi odgovoriti što će bez nje sutra, kako li će preživjeti slijedeće dane. Na mahove ga je zanosio gnjev na nju, blizak mahnitosti. Htio ju je imati, a onda bi ga opet osvojila silna čežnja za njenim glasom, pojavom, očima i osjećao je da bi joj pred noge pao. Dozivao ju je, grizao prste, obuhvatao glavu rukama. Naprezao se svom silom da mirno misli kako da je nađe ali nije mogao. Glavom mu se rojilo tisuću sredstava i načina, ali sve jedan luđi od drugoga. Napokon sine mu misao da je nitko drugi nije oteo nego Aulo i da u najgorem slučaju Aulo mora znati gdje je ona sakrivena.I skoči na noge da pohrli do Aulovih. Ako mu je ne dadu, ako se ne uplaše prijetnja, poći će do Cezara, tužit će staroga vojvodu s neposluha i izraditi za njega smrtnu osudu. Ali prije će ih prisiliti da priznaju gdje je Ligija. A ako mu je i

drage volje dadu, opet će se osvetiti. Primili su ga, istina, u kuću i njegovali, ali to nije ništa. Tom jednom krivnjom riješili su ga svake zahvalnosti. Nato stane njegova osveti j iva i zlopamtilačka duša s nasladom maštati o očaju Pomponije Grecine, kad starome Aulu donese kapetan smrtnu osudu. A bio je gotovo uvjeren da će je dobiti. Pomoći će mu u tome Petronije. Napokon i sam Cezar ne uskraćuje ništa svojim drugovima augustianima, kad ga na to ne puti osobita nevoljkost ili požuda.I odjednom zamre u njemu srce od strašne sumnje: a da nije možda sam Cezar oteo Ligiju?Svi su znali da je Cezar noćnim tučnjavama tražio da razbije čamu. I Petronije je znao sudjelovati u tim zabavama. Glavna im je zapravo svrha bila da hvataju žene i da ih bacaju uvis na vojničkom plastu, dok se ne bi onesvijestile. No i sam je Neron kadšto nazivao takvo skitanje »lovom na biser«, jer se znalo dogoditi da su u zabitnim gradskim četvrtima, gdje je stanovao nebrojen ubogi puk, uhvatili1071 L1prave bisere dražesti i mladosti. Tada se »sagatio«, kako su zvali takvo bacanje na vojničkom plastu, svršilo pravom otmicom, i »biser« bi poslali ili na Palatin, ili u koji od nebrojenih ljetnikovaca Cezarovih. Tako se moglo dogoditi i s Ligijom. Cezar ju je gledao na piru, i Vinicije nije ni časom posumnjao da mu se morala učiniti najljepšom od žena koje je god dotada vidio. Ta zar je i moglo biti drukčije? Istina, Cezar ju je imao na Palatinu kod sebe i mogao ju je očito zadržati, no pravo je rekao Petroni-je, Neron nije imao odvažnosti u zločinstvima, pa kad je i mogao raditi otvoreno, volio je raditi tajno. Na to ga je mogao prisiliti i strah od Popeje. Vinici-ju pade sada na um da se Aulo vi ne bi usudili silom otimati djevojku koju mu je poklonio Cezar. A tko bi to i smio? Ili možda onaj golemi Ligijac plavih očiju, koji je smio unići u triklinij i iznijeti je s gozbe na rukama? No gdje bi se s njome zaklonio, kamo bi je odveo? Ne, rob ne bi mogao toga izvesti. Zato to nitko drugi nije učinio nego Cezar.Na tu misao smrče se Viniciju pred očima, i kapi znoja izbiše mu na čelu. U takvu slučaju Ligija je bila zauvijek izgubljena. Iz svačijih drugih ruku bilo ju je moguće izbaviti, ali iz Cezarovih ni dovijeka. Sada je s većim pravom nego prije mogao ponavljati: Vae misero mihi\ (Teško meni bijednu!) U mašti ugleda Ligiju u Neronovu naručju i prvi put u životu razabra da ima misli kojih čovjek nikako ne može podnijeti. Sada je istom spoznao kako ju je zavolio. Kako utopljeniku kad se utapa, proleti strelimice kroz pamet sav njegov život, tako se i njemu povrati u pamet Ligija. Vidio ju je, čuo je svaku njezinu riječ. Vidio ju je kod vodoskoka, vidio je kod Nerona na gozbi. Osjećao ju je iznova blizu sebe, ćutio je miris njene kose, toplinu njena bića, slast cjelova, kojima je na gozbi obasipao njena nevina usta. Učinila mu se sto puta ljepša, poželjnija, slađa, sto puta više jedina izabranica između svih smrtnica i svih boginja nego ikad prije. I kad je pomislio da je sve što mu je tako u srcu raslo, što mu je postalo krv i život, mogao ubrati Neron, uhvati ga bol, sasvim tje-108lesni bol tako žestok da mu se prohtjelo udarati glavom o zid atrija, dok je ne razbije. Osjećao je da može poludjeti i da bi zacijelo poludio da mu ne ostaje još ta osveta. No kako mu se maloprije učinilo da neće moći živjeti ako opet ne nađe Ligije, tako mu se činilo sada da neće moći umrijeti dok je ne osveti. Jedino je u toj misli nalazio olakšicu. »Bit ću tvoj Kasije Hereja!« — ponavljao je u sebi misleći0 Neronu. Zatim zahvativši šakom zemlje iz posuda sa cvijećem, koje su bile oko vodoskoka, zakle se strašnom kletvom Erebu, Hekati i svojim kućnim larima da

će se osvetiti.I doista mu je odlanulo. Imao je barem zašto živjeti i čime ispunjati svoje dane i noći. Okanivši se zatim misli da ide do Aula, zapovjedi da ga nose na Palatin. Putem je mislio, ako ga ne puste pred Cezara, ili ako htjednu ogledavati nema li kod sebe oružja, da će to biti dokaz da je Ligiju ugrabio Cezar. Oružja ipak nije ponio. Izgubio je gotovo sasvim svijest, ali kako je obično u ljudi koji su sve misli stavili u jednu, sačuvao ju je u onome što se ticalo osvete. Nije htio da mu od prevelike naglosti umak-ne. Osim toga, želio je najprije da vidi Aktu, jer je držao da od nje može doznati istinu. Na časove mu se ukazivala i nada da će možda vidjeti i Ligiju, i na tu misao stao bi drhtati. A što ako je Cezar oteo ne znajući koga otima, pa da mu je danas vrati? No već začas ostavi tu mogućnost. Da mu ju je htio vratiti, bio bi mu je sinoć dopremio. Samo Akte je mogla sve razjasniti, i zato je trebalo da govori s njom prije nego s drugima.Utvrdivši se u toj odluci, zapovjedi robovima da ubrzaju korake, a putem je razmišljao svašta, sad o Ligiji, sad o osveti. Bio je čuo da svećenici misirske božice Pahte znadu slati bolesti na koga im drago,1 namisli da dozna od njih tu vještinu. Na Istoku, pričalo se, da Židovi imadu nekakve zakletve od kojih izlaze čirovi na tijelu njihovih neprijatelja. Među robovima imao je i desetak Židova, pa zato obeća sebi, kad se povrati, da će ih mučiti dok mu ne oda-du tu tajnu. No s najvećom slašću mislio je na krat-109ki, široki rimski mač, od kojega poteku mlazovi krvi, onakvi, kakvi su šikljali iz Gaja Kaligule i poškropili neizbrisivim mrljama stup u trijemu. Bio je sada spreman da pokolje sav Rim, i da su mu kakvi osve-tni bogovi obećali da će svi ljudi izginuti osim njega i Ligije, bio bi na to pristao.Pred ulazom na dverima razabere se sasvim i kad je spazio pretorijansku stražu, pomisli: ako mu stanu i najmanje priječiti da uđe, to će biti dokaz da je Ligija u palači po Cezarovoj volji. No glavni kapetan prijazno mu se nasmiješi i, pristupivši nekoliko koraka, reče:— Zdravo, plemeniti tribune! Ako želiš da se pokloniš Cezaru, došao si u nezgodan čas, i ne znam hoćeš li moći do njega.— Što se dogodilo? — upita Vinicije.— Božanska mala Augusta iznenada se jučer razboljela. Cezar i Popeja neprestano su kod nje s liječnicima koji su pozvani iz cijelog grada.To je bio ozbiljan događaj. Kad se Cezaru rodila kći, gotovo je poludio od sreće i dočekao je: extra humanum gaudium. Još prije toga senat je najsvečanije preporučivao bogovima Pope ju i dijete koje je imala roditi. Činili su se različni zavjeti, a u An-ciju, gdje je Popeja rodila, prirediše sjajne igre, i povrh toga sagradiše hram objema Fortunama. Ne-ron, koji ni u čemu nije znao mjere, ljubio je preko načina i to dijete, a Popeji je ono također bilo veoma drago već i stoga što je pojačavalo njen položaj i činilo njen utjecaj nesavladivim.0 zdravlju i životu male Auguste mogla je visjeti sudbina cijele carevine, no Vinicije se bio tako zabavio svojim jadom i svojom ljubavi da se pravo nije ni osvrnuo više na kapetanovu vijest, nego odgovori:— Hoću samo da vidim Aktu.1 pođe.No i Akte je bila zabavljena kod djeteta, pa mu je valjalo dugo čekati. Došla je istom oko podne, blijeda i izmorena lica, koje je još većma problijedilo kad je ugledala Vinicija.110— Akte — klikne Vinicije hvatajući je za ruke i vukući je nasred atrija — gdje je

Ligija?— Ja sam htjela tebe to pitati — odvrati ona gledajući ga prijekorno u oči.A on, premda se zarekao bio da će je mirno ispitati stisne opet rukama glavu i stane ponavljati s bolom i gnjevom, od kojega mu se steglo lice:— Nema je. Ugrabiše mi je na putu!Začas ipak dođe k sebi i približivši svoje lice Ak-tinu, stane govoriti kroz stisnute zube:— Akte .. . ako ti je život drag, ako nećeš da budeš uzrok nesrećama kojih sebi ne možeš ni zamisliti, odgovori mi pravo da li ju je Cezar ugrabio?— Cezar nije jučer izlazio iz palače.— Tako ti sjene tvoje majke, tako ti svih bogova, je li ili nije Ligija u palači?— Tako mi sjene materine, Marko, nema je u palači i Cezar je nije ugrabio. Kako je jučer zaboljelo malu Augustu, nije se Neron makao od njene kolijevke.Vinicije odahne. Ono što mu se činilo najstrašnije, prestade mu prijetiti.— Dakle — reče sjedajući na klupu i grčeći pesti — ugrabili su je Aulovi, a onda teško njima!— Aulo Plaucije bio je jutros ovdje. Nije mogao sa mnom govoriti, jer sam bila zabavljena kod djeteta, nego je pitao za Ligiju Epafrodita i druge od Cezarovih slugu, a onda mu je rekao da će još doći da vidi mene.— Htio je svaliti sa sebe sumnju! Da nije znao što je s Ligijom bio bi je došao tražiti u moju kuću.— Ostavio mi je nekoliko riječi na pločici, iz kojih ćeš razabrati da je znajući da je Ligiju odveo Cezar iz njegove kuće na tvoju i Petronijevu molbu, očekivao da će biti tebi poslana, i jutros je bio u tvom domu, gdje mu rekoše što se dogodilo.Rekavši to ode u ložnicu i časom se vrati s pločicom, što joj je bio ostavio Aulo.Vinicije pročita i zamukne. Činilo mu se da Akte čita misli na njegovu mrku licu, kad je začas rekla:111* *: f-l— Ne, Marko. Dogodilo se što je sama Ligija htjela.— Ti si znala da ona kani pobjeći! — plane Vi-nicije.A ona ga pogleda svojim zamagljenim očima gotovo oštro:— Znala sam da neće da bude tvoja priležnica.— A što si ti bila za svega života?!— Ja sam prije toga bila robinja.No Vinicije nije se prestao ljutiti: Cezar mu je darovao Ligiju, zato njemu ne treba pitati što je ona bila prije. Naći će je makar pod zemljom i radit će od nje sve što mu bude drago. Jest! Bit će mu priležnica i zapovjedit će da je šibaju, kad mu se prohtije. Kad mu omrzne, dat će je najposljednjemu od svojih robova, ili će je poslati u Afriku da okreće žrvnje na njegovim imanjima. Sada će je tražiti i naći samo zato da je šatre, pogazi i ponizi.I raspaljujući se sve većma pretjerao je svaku mjeru tako da je i Akte vidjela da se prijeti više negoli bi bio podoban učiniti, i da iz njega govori gnjev i muka. Na muku bi joj se sažalio, no prekomjerni bijes iscrpe njezinu strpljivost, pa ga naposljetku zapita po što je k njoj došao.Vinicije ne nađe odmah odgovora. Došao je k njoj jer je htio, jer je mislio da će mu dati kakve vijesti, no upravo je došao do Cezara; kad pak njega nije mogao vidjeti, došao je k njoj. Pobjegavši, Ligija se usprotivila Cezarovoj volji, zato će ga on zamoliti da zapovjedi da je traže u svem gradu i po svoj državi, pa makar valjalo upotrijebiti sve legije i pretresti svaku kuću u carevini. Petronije će poduprijeti njegovu molbu, i traženje će započeti još danas.

Nato će Akte:— Čuvaj se da je ne izgubiš zauvijek, i to onda kad je na Cezarovu zapovijed nađu.Vinicije namršti obrve.— Što će to reći? — upita.— Slušaj me, Marko! Jučer smo bile i ja i Ligija ovdje u perivoju i susrele smo Popeju i s njom ma-112lu Augustu, koju je nosila Etiopljanka Lilita. Uveče se dijete razboljelo, i Lilita tvrdi da su uroci i da ga je urekla ona tuđinka što su je susreli u perivoju. Ako dijete ozdravi, to će se zaboraviti, ali u protivnom slučaju prva će Popeja obijediti Ligiju zbog čaranja, a onda, ako je nađu, gdje god bila, nema joj spasa. Zasutješe oboje, a onda se ozove Vinicije:— A moguće da ga i jest urekla: i mene je urekla.— Lilita uporno tvrdi da je dijete odmah zapla-kalo kako ga je pronijela mimo nas. Istina, zapla-kalo je, ali je sigurno bilo već bolesno kad su ga u vrt iznijeli. Marko, traži je samo ako hoćeš, ali dok mala Augusta ne ozdravi, ne govori o njoj s Cezarom jer ćeš navući na njenu glavu Popejinu osvetu. Dosta su se već Ligijine oči s tebe naplakale, i neka sada svi bogovi čuvaju njenu bijednu glavu.— Ti je ljubiš, Akte? — upita mrko Vinicije. U očima puštenice zasjaše suze.— Jest! Zavoljela sam je.— Jer tebi nije platila mržnjom kao meni. Akte ga pogleda časom, kao kolebajući se ili kaoželeći izvidjeti govori li iskreno, pa mu odvrati:— Žestoki i slijepi čovječe, ona te je ljubila. Vinicije skoči kao da se pomamio na te riječi:»Nije istina!« Ona ga je mrzila. Otkuda može Akte znati? Zar joj je Ligija u jedan dan poznanstva učinila priznanje? Čudne mi ljubavi koja voli skitnju, potištenost, siromaštvo, neizvjesnu budućnost, a možda i smrt u nevolji nego ovjenčanu kuću u kojoj je čeka dragi s gozbom. Bolje mu je ne čuti takve riječi jer je gotov da poludi. On ne bi dao te djevojke za sve blago ove palače, a ona je pobjegla. Kakva je to ljubav koja se boji raskoša i rađa bolom! Tko će to pojmiti? Da mu nije nade da će je naći, udario bi se mačem! Ljubav se daje, a ne otima se. Bilo je časova u kući kod Aulovih, kad je sam vjerovao u blisku sreću, no sada zna da ga je mrzila, da ga mrzi i da će i umrijeti s mržnjom u srcu.g Quo vadiš113No i Akte, koja je bila obično bojažljiva i blaga, plane sada žestoko: Kako je on nastojao da je pre-dobije? Mjesto da je prosi u Aula i Pompunije, oduzeo je lukavstvom od roditelja dijete. Htio ju je učiniti ne ženom, nego priležnicom, nju, odgojenu u uglednoj kući, nju, kraljevsku kćer. I doveo ju u ovu kuću opačine i sramote, obeščastio njene nevine oči prizorom one razuzdane gozbe. Postupao je s njome kao s kakvom nevaljankom. Zar je zaboravio što je Aulova kuća i tko je Pomponija Grecina koja je odgojila Ligiju? Zar nema dosta pameti da prosudi kako su one druge žene nego Nigidija, Kalvija Kris-pinila, nego je Popeja i sve one koje se susreće u kući Cezarovoj? Zar nije, ugledavši Ligiju, odmah razabrao da je to čisto djevojče koje voli smrt nego sramotu? Otkuda zna on kakve ona bogove poštuje, i nisu li čistiji i bolji od bestidne Venere ili Iziđe koju štuju raspuštene Rimljanke? Ne! Ligija joj nije priznavala ništa, ali joj je odgovorila da očekuje spas od njega, od Vinicija. Tješila se nadom da će joj on izmoliti u Cezara povratak kući i da će je vratiti Pomponiji. I govoreći o tome, rumenjela se kao djevojče koje

ljubi i koje se nada. I njeno srce kucalo je za nj, ali on ju je sam prestrašio, odbio, uvrijedi. Neka je sada traži s Cezarovim vojnicima, ali neka zna, ako umre Popejino dijete da će na nju pasti sumnja, i da nitko neće odvratiti propast od nje.Gnjev i bol Vinicijev stalo je svladavati ganuće. Vijest da ga je Ligija ljubila, potrese ga do dna duše. Sjeti je se kakva je bila u vrtu kod Aulovih kad je slušala njegove riječi porumenjevši u licu i očiju punih sjaja. Činilo mu se da ga je tada, doista, započinjala ljubiti, i odjednom ga na tu misao osvoji osjećaj neke sreće, još sto puta veće od one za kojom je žudio. Pomisli da ju je, zbilja, mogao imati poslušnu i da bi ga povrh toga i ljubila. Bila bi oprala njegova vrata i namazala ih vučjim salom i onda bi sjela kao žena na ovčje runo kod njegova ognjišta. On bi čuo tada iz njenih usta posvećene riječi: »Gdje si ti Gajo, tu sam i ja Gaja«, i bila bi114zavazda njegova. Zašto nije tako radio? Ta bio je već na sve gotov. A sad je nema i možda je i neće naći, pa da je i nađe, može je upropastiti. A da je i ne upropasti, neće ga htjeti više ni Aulo ni ona. I opet mu se diže kosa na glavi od gnjeva, ali ovaj put ne više na Aula ni Ligiju nego na Petronija. On je bio svemu kriv. Da nije njega, ne bi se Ligija trebala prebijati od nemila do nedraga, bila bi njegova vjerenica i nikakva opasnost ne bi se nadvila nad njenom dragom glavom. A sada se dogodilo, i prekasno je popravljati zlo koje se ne da popraviti.— Prekasno!I činilo mu se da se jaz rastvorio pred njegovim nogama. Nije znao čega da se prihvati, što da učini, kamo da ide. Akte kao jeka ponovi riječ »prekasno«, koja mu u tuđim ustima zazvoni kao smrtna osuda. Vidio je samo to da mu valja naći Ligiju, jer će drukčije zlo svršiti.I zavivši se nesvjesno u togu, htjede poći i ne oprostivši se od Akte, kadli se zavjesa, koja je rastavljala predvorje od atrija, odgrne i on ugleda iznenada pred sobom Pomponiju Grecinu u žalob-noj odjeći.Očito je i ona već bila doznala da je nestalo Li-gije, i držeći da će njoj biti lakše nego Aulu da vidi Aktu, došla je do nje da čuje kakve glase.No opazivši Vinicija, obrati k njemu svoje sitno, blijedo lice i začas reče:— Marko, Bog ti prostio krivnju što si učinio nama i Ligiji!A on je stajao pognuvši čelo, s osjećajem nesreće, krivnje, ne razumjevši kakav mu je Bog imao i mogao oprostiti, ni zašto Pomponija govori o opraštanju, kad je trebalo da govori o osveti.I napokon iziđe smetene glave, pune mučnih misli, silne tuge i začuđenja.Na dvorištu i u trijemu stajale su nemirne hrpe svijeta. Među kućnim robovima vidjeli su se vitezovi i senatori, koji dođoše da zapitaju za zdravlje male Auguste i ujedno da se pokažu u palači i po-115svjedoče svoju zabrinutost, ako ni pred kim, a ono barem pred carskim robovima. Vidjelo se da se glas0 bolesti »božice« brzo raznio, jer su se na vratima pojavljivali neprestano novi polaznici, a kroz otvor na dverima vidjele se čitave gomile. Nekoji od pri-došlica, videći da Vinicije izlazi iz palače, stanu ga zapitkivati za novosti, no on je ne odgovarajući na pitanja išao ravno napolje, dok se Petronije koji je također došao da čuje vijesti, nije gotovo sudario s njime prsima i zadržao ga.Vinicije bi bio bez sumnje planuo kad ga je ugledao, i počinio kakvu sablazan u Cezarovoj palači da nije od Akte izišao kao slomljen i tako izmučen1 sustao, da ga je časomice ostavila i prirođena žestina. Ipak otisne Petronija i htjede proći, no on ga zadrža upravo silom.

— Kako je božanskoj? — upita.No ta sila iznova razdraži Vinicija i on u tren uskipi:— Neka pakao proždre nju i svu kuću — odgovori stisnuvši zube.— Šuti, nesretnice! — reče Petronije i obazrevši se na sve strane doda brzo: — Ako hoćeš da čuješ što o Ligiji, hodi sa mnom. Ne! Ovdje ti neću ništa kazati. Hodi sa mnom, pa ću ti kazati svoje domi-šljaje u nosiljci.I obuhvativši rukom mladića, izvede ga brzo iz palače. Do toga mu je najviše bilo stalo, jer nije imao nikakvih novosti. No jer je bio pametan čovjek i jer je uza svu jučerašnju srdnju imao mnogo sućuti prema Viniciju, i napokon osjećajući se ponešto odgovoran za sve što se dogodilo, već je bio nešto smislio, pa kad sjedoše u nosiljku, reče:— Zapovjedio sam svojim robovima da paze, i dao sam im točan opis djevojke i onoga diva koji ju je odnio s Cezarove gozbe, jer nema sumnje da ju je on oteo. Slušaj me! Može biti da će Aulovi htjeti da je sakriju na kojem od svojih seoskih posjeda, pa ćemo u takvu slučaju znati na koju će je stranu odvesti. Ako li je ne dočekaju na vratima, to će biti116znak da je ostala u gradu, pa ćemo još danas započeti potraživanje u gradu.— Aulovi ne znaju gdje je ona — odgovori Vinicije.— Znaš li to pouzdano?— Vidio sam Pomponiju. I oni je traže.— Noćas nije mogla izići iz grada, jer su noću sva vrata zatvorena. Po dvojica od mojih ljudi paze na svakim vratima. Jedan ima da pođe za Ligijom i za divom, a drugi će se odmah vratiti da javi. Ako je u gradu, naći ćemo je, jer je onoga Ligijca lako poznati po uzrastu i po plećima. Sretan si što je nije ugrabio Cezar, a mogu te uvjeriti da nije, jer na Palatinu nema za me tajne.No Vinicije plane još većma od tuge nego od lju-tine i glasom, isprekidanim od uzbuđenosti, stane Petroniju pričati što je čuo od Akte i kakve su nove opasnosti zaprijetile Ligijinoj glavi, tako strašne da će je zbog njih, ako i nađu bjegunce, trebati što pom-njivije kriti od Popeje. Zatim stane gorko koriti Petronija s njegovih savjeta. Da nije njega, sve bi bilo pošlo drugim putem. Ligija bi bila u Aula, a on, Vinicije, mogao bi je viđati svaki dan i bio bi danas sretniji od Cezara. I zanoseći se tim pripovijedanjem, podavao se sve većma ganutosti, dok mu napokon ne potekoše iz očiju suze od žalosti i ljutine.A Petronije, koji se nije ni nadao da bi taj mladić mogao tako žarko ljubiti, videći te očajne suze, govorio je u sebi s udivljenjem:— O moćna gospodarice Cipra, ti jedina kralju-ješ nad bogovima i nad ljudima!117XIINo kad iziđoše iz nosiljke pred Petronijevom kućom, reče im nadstojnik atrija da se nijedan od robova, poslanih na gradska vrata, nije vratio. Nadstojnik atrija naredio je da im donesu jela i da im dobro podviknu da pod prijetnjom šiba paze oštro na sve koji izlaze iz grada.— Vidiš li — reče Petronije — bez sumnje su još u gradu, a u tom slučaju naći ćemo ih. Ipak naredi i ti svojim ljudima da stražare kod gradskih vrata, osobito onima koji su bili poslani po Ligiju, jer će je lako poznati.— Zapovjedio sam da ih pošalju na seoske erga-stule — reče Vinicije — ali ću odmah zapovijed poništiti, pa neka i oni idu na gradska vrata.I napiše odmah nekoliko riječi na povoštenoj daščici pa je dade Petroniju koji naredi da je odmah pošalju Vinicijevoj kući. Zatim odoše u unutarnji portik, sjedoše na mramornu klupu i stadoše razgovarati.

Zlatokosa Eunika i Iras podmetnuše im pod noge podnožja od tuča i zatim, postavivši pred klupom stolić, stadoše im nalijevati vino u čaše iz divnih uskogrlih vrčeva, kakvi su se dovozili iz Volatere i Cecine.— Imaš li među svojim ljudima koga tko poznaje onoga golemoga Ligijca? — upita Petroniie.— Znao ga je Atacin i Gulo. No Atacin je poginuo jučer uz nosiljku, a Gula sam okončao ja.118— Šteta ga je — reče Petronije. — On je nosio na rukama ne samo tebe nego i mene.— Htio sam ga osloboditi — odvrati Vinicije — ali neka ga gdje je. Govorimo o Ligiji! Rim je more ...— Biser se i traži u moru ... Zacijelo je nećemo naći odmah danas ili sutra, ali naći ćemo je nesumnjivo. Ti mene sada kriviš da sam ti dao onaj savjet,no savjet je sam po sebi bio dobar i prometnuo se u zlo istom kad je stvar po zlu pošla. Čuo si od samoga Aula da se misli sa svom obitelji preseliti na Siciliju. Tako bi djevojka opet bila daleko od tebe.— Bio bih pošao za njima — odgovori Vinicije — a u svakom slučaju bila bi sigurna, a sad, ako ono dijete umre, Popeja će i sama povjerovati i Cezaru napuniti glavu da je to Ligijina krivnja.— Istina je. To je i mene uznemirilo. No ona mala lutka može još ozdraviti. A ako i umre, naći će se već neki izlaz.Petronije se časak zamisli i reče:— Popeja kao da priznaje židovsku vjeru i vjeruje u zle duhove. Cezar je praznovjeran... Ako razglasimo da su Ligiju oteli zli duhovi, tomu će glasu povjerovati, osobito stoga što je nije oteo ni Cezar ni Aulo Plaucije, a ona je iščezla zbilja na tajnovit način. Ligijac sam nije bio u stanju to učiniti. Mora da mu je netko pomogao, a otkuda da rob za jedan dan skupi toliko ljudi?— Robovi se pomažu uzajamno u cijelome Rimu.— Ali svaki put i krvavo plate, ma bilo kada. Jest, pomažu se, da, ali ne jedni protiv drugih, a ovdje se znalo da će na tvoje pasti odgovornost i kazna. Ako podmetneš svojima misao o zlim duhovima, potvrdit će ti smjesta da su ih svojim očima vidjeli, jer će ih to pred tobom odmah opravdati . . . Upitaj kojega za pokušaj, nije li vidio kako su nosili Ligiju uzduhom, pa će ti se Zeusovom egidom zakleti da je baš tako bilo.Vinicije, koji je bio također praznovjeran, pogleda u Petronija s naglim, velikim nemirom.119— Ako Urso nije imao ljudi koji su mu pomogli, i ako je nije mogao sam oteti, tko ju je onda oteo?No Petronije udari u smijeh.— Vidiš li — reče — povjerovat će, kad ti već upola vjeruješ. Takav je naš svijet koji se podsmi-jeva bogovima. Povjerovat će i neće tražiti, a mi ćemo je dotle smjestiti gdjegod daleko od grada u kakvu mojemu ili tvojem ljetnikovcu.— Pa tko joj je onda mogao priteći u pomoć?— Njeni istovjerci.— Koji? Kakvo ona poštuje božanstvo? Ja bih to morao znati bolje od tebe.— Gotovo svaka žena u Rimu štuje drugo božanstvo. Nema nikakve sumnje da je Pomponija odgojila u štovanju onoga božanstva koje sama priznaje, ali koje, to ja ne znam. Jedno je utvrđeno: nikad je nitko nije vidio da bi ona u kojemu od naših hramova žrtvovala našim bogovima. Bijedili su je čak da je kršćanka, ali to je

nevjerojatno. Kućni sud opravdao ju je od te objede. Za kršćane pričaju da se ne samo klanjaju magarećoj glavi, nego i da su zlotvori ljudskoga roda i da rade najpoganije opačine. Pomponija ne može biti kršćanka, jer je njena krepost poznata, a zlotvorka ljudskoga roda ne bi postupala onako s robovima kako ona postupa.— Ni u jednoj kući ne postupaju s robovima onako kao kod Aulovih — prekine ga Vinicije.— Vidiš, dakle, Pomponija mi je spomenula nekakvoga Boga, koji je tobože, jedan, svemoguć i milosrdan. Gdje je sahranila sve druge, to je njena stvar. Taj njen Logos ne bi bio odviše moćan, nego vrlo jadan bog kad bi imao samo dva priznavaoca, to jest Pomponiju i Ligiju, pribrojivši im njihova Ursa. Mora da je više tih priznavalaca i oni su Li-giji pružili pomoć.— Ta vjera zapovijeda da praštamo — reče Vinicije. — Sreo sam kod Akte Pomponiju, koja mi reče: »Bog ti prostio krivnju što si je učinio Ligiji i nama!«120— Njihov je bog po svoj prilici kakav vrlo dobrodušni »curator«. Ha! Neka ti oprosti, i u znak oprošten ja neka ti vrati djevojku.— Žrtvovao bih mu sutra hekatombu. Ne marim ni za jelo, ni za kupelj, ni za san. Ogrnut ću mrku lacernu, pa idem u skitnju kroz grad. Možda ću je tako preobučen naći. Bolan sam!Petronije ga pogleda s nekim sažaljenjem. Ispod očiju je, zbilja, bio posinjio, zjenice su mu sjale kao od vrućice, neobrijana od jutros brada zacrnila je kao mrkim povezom njegove snažno zacrtane vilice, kosa mu se zamrsila, te je zbilja imao bolesničko lice. Iras i zlatokosa Eunika gledale su ga također sažalno, no činilo se da ih on i ne vidi. Ni on ni Petronije nisu se obazirali na nazočnost robinja, koliko ni na pse.— Vrućica te izjeda — reče Petronije.— Da.— Pa poslušaj mene... Ne znam što bi ti propisao liječnik, ali znam kako bih radio na tvojemu mjestu. Eto, dok se ona ne nađe, potražio bih u drugoj ono što mi je s onom nestalo. Vidio sam u tvojoj vili gizdavih djevojaka. Nemoj mi odgovarati ...! Znam što će reći ljubav, i znam kad čovjeka uhvati žudnja za jednom da je druga ne može zamijeniti. No u lijepe robinje može čovjek uvijek naći bar časom zabave ...— Neću! — odvrati Vinicije.No Petronije, koji ga je zbilja volio i koji je doista želio da mu olakša njegovo trpljenje, stane razmišljati kako da to učini.— Moguće da tvoje nemaju za te cara novosti — reče iza kratke šutnje — no (i na to stane promatrati sad Iras sad Euniku i napokon stavi dlan na bedro zlatokosoj Grkinjici) ogledaj ovu Harietu. Pred nekoliko dana davao mi je mlađi Fontej Kapi ton za nju tri divna dječaka iz Klazomene, jer ljepšega tijela nije valjda ni kipar Skopa isklesao. Sam ne razumijem zašto sam dosad ostao ravnodušan prema njoj, jer sigurno me nije uzdržavala misao na Hrisotemidu! Evo, nju ti darujem, uzmi je!121A zlatokosa Eunika, začuvši to, problijedi časom kao platno i gledajući prestrašenim očima Vinicija čekala je kao bez daha u prsima njegov odgovor.No on naglo skoči i stisnuvši rukama sljepoočice stane govoriti nadušak kao čovjek koga izjeda bolest, pa neće ni za što da čuje:— Neću! Neću! Što je meni do nje! Što mi je do drugih ...! Hvala ti, ali neću! Idem tražiti onu po gradu. Kaži neka mi dadu galsku lacernu s kukuljicom. Idem na

drugu stranu Tibera ... Da mi je gdje barem Ursa ugledati. . .!I iziđe brzo. A Petronije, videći da Vinicije odista ne može ostati na jednome mjestu, i ne pokuša da ga zaustavlja. Ipak je držao to Vinicijevo odbijanje tek za časovitu odvratnost prema svakoj ženi koja nije Ligija, i ne htijući da njegova velikodušnost bude jalova, okrene se robinji veleći:— Euniko, okupat ćeš se, namazati i obući, pa ćeš otići kući Vinicijevoj.No ona pade pred njim na koljena i sklopivši ruke stade mu se moliti da je ne uklanja iz kuće. Ona ne ide k Viniciju i voli ovdje nositi drva u hipo-kaustu, nego ondje biti prva među slugama! Neće! Ne može! I moli ga da se smiluje nad njom. Neka je svaki dan šiba, samo neka je ne šalje iz kuće.I tresući se kao list od bojazni i ujedno od zanosa pružala je k njemu ruke, a on ju je slušao zapanjen. Robinja koja se smije usprotiviti u vršenju zapovijedi, koja govori: »neću i ne mogu«, bila je nešto tako nečuveno u Rimu da Petronije nije htio odmah ušima vjerovati. Najposlije mu se namrštiše obrve. Bio je odviše uglađen da bude okrutan. Njegovim robovima, osobito što se raspuštenosti tiče, bilo je više slobodno nego drugima, uz uvjet da uzorno vrše službu i volju gospodarevu da štuju kaogod i božju. Kad bi se koji ogriješio o te dvije obveze, znao je i on kazniti nemilice, onako kako je tada bilo u običaju. I jer osim toga nije podnosio nikakva protivljenja i ništa što bi mutilo njegov mir, reče, pošto se časak zagledao u djevojku, koja je klečala:— Zovi mi Tiresiju i vrati se ovamo s njim!122Eunika ustade dršćući, u suzama, i ode pa se začas vrati s Krećaninom Tiresijem, atrij skim predstojnikom.— Uzet ćeš Euniku — reče mu Petronije — pa ćeš joj udariti dvadeset i pet šiba, ali da joj nisi pokvario kože.Rekavši to ode u knjižnicu, sjedne za stol od ružičastoga mramora i dade se na posao oko svoje »Trimalhionove gozbe«. No bijeg Ligijin i bolest male Auguste odviše su mu se vrzle po glavi pa nije mogao dugo raditi. Osobito je ta bolest bila ozbiljan događaj. Petronije pomisli, ako Cezar povjeruje da je Ligija bacila uroke na malu Augustu, da odgovornost može pasti i na nj, jer su po njegovoj molbi doveli bili djevojku u dvor. No računao je da će mu kod prvoga sastanka s Cezarom poći za rukom na kakav bilo način dokazati mu bezumnost takva nagađanja, a malo se uzdao i u neku sklonost što je imala prema njemu Popeja, skrivajući je, doduše, pomnjivo, ali ne s takvom pomnjom da je on ne bi pogodio. Za časak slegne ramenima na svoje bojazni i smisli da ode u triklinij i da se onda dade odnijeti još jednom u palaču, a zatim na Martovu poljanu, pa k Hrisotemidi. No idući u triklinij na ulazu u hodnik određen za služinčad, opazi najednom uza zid tankovitu priliku Euničinu, gdje stoji između ostalih robova, i sjetivši se da nije dao Ti-resiji drugoga naloga nego da je išiba, namršti iznova obrve i stade se za njim obazirati. No ne zapazivši ga među slugama, okrene se Eunici:— Jesi li dobila šibe?!A ona mu se baci po drugi put do nogu, pritisne časak na usta porub njegove toge, pa odgovori:— 0, jesam, gospodaru! Dobila sam! 0 da, gospodaru . . .!U glasu joj je zvučala kao radost i zahvalnost. Očito je bilo da je mislila da su joj šibe bile mjesto odlaska iz kuće i da joj je sada slobodno ostati. Petronija, koji je to shvatio, zadivi to strašno protivljenje robinjino, ali je bio odviše vješt poznavalac123ljudske naravi, da ne pogodi da je samo ljubav mogla biti uzrok takvome

protivljenju.— Imaš li dragoga u ovoj kući — upita.A ona podigne put njega svoje modre, suzne oči i proslovi tako tiho da je jedva bilo čuti:— Da, gospodine!I s tim očima, sa zlatnom kosom zabačenom niz pleća, sa strahom i nadom u licu bila je tako lijepa, gledala ga tako molećivo da Petronije, koji je kao filozof sam slavio moć ljubavi, a kao esteta štovao svaku ljepotu, oćuti prema njoj neko sažaljenje.— Koji je od njih tvoj dragi? — upita pokazujući glavom na služinčad.Ali na to nije čuo odgovora. Eunika samo spusti glavu sve do njegovih nogu i osta nepomična.Petronije se obazre po robovima, među kojima su bili i lijepi i naočiti mladići, ali ni iz jednoga lica nije mogao pročitati ništa, nego na svakome je vidio neki čudan osmijeh; zatim pogleda još časom Euniku, koja je klečala do njegovih nogu i ode bez riječi u triklinij. Poslije ručka zapovjedi da ga nose u palaču, i onda k Hrisotemidi, kod koje osta do kasne noći. No vrativši se, naredi da mu zovnu Ti-resiju.— Je li Eunika dobila šibe? — upita ga.— Jest, gospodaru. Samo si zabranio da joj se ne prosiječe koža.— Zar nisam za nju ništa drugo zapovjedio?— Nisi gospodaru — odgovori nemirno nadstojnik atrija.— Dobro. Koji je od robova njezin dragi?— Nijedan, gospodaru.— A što znaš o njoj?Tiresija odveza govoriti nešto nesigurnim glasom:— Eunika nigda ne izlazi noću iz ložnice, gdje spava sa starom Akrisionom i Ifidom. Nikad poslije tvoga kupanja, gospodaru, ne ostaje u kupelji... Druge robinje podsmijevaju joj se i nazivaju je Dia-nom.124— Dosta! — prekine ga Petronije. — Moj rođak Vinicije kojem sam je jutros poklonio, nije ju primio, pa će ostati u kući. Možeš otići.— Je li mi slobodno da još koju rečem o Eunici, gospodaru?— Rekoh ti da mi kažeš sve što znaš.— Svi u kući govore, gospodaru, o bijegu djevojke koja se trebala useliti u kuću plemenitoga Vi-nicija. Poslije tvojega odlaska došla je k meni Eunika i kazala mi da zna čovjeka koji bi je umio naći.— A! — reče Petronije. — Kakav je to čovjek?— Ne znam ga, gospodaru, ali sam mislio da sam ti to dužan javiti.— Dobro. Neka taj čovjek sutra čeka u mojoj kući tribuna kojega ćeš ujutro zamoliti u moje ime da me rano pohodi.Nadstojnik atrija se pokloni i iziđe.A Petronije počne nehotice misliti o Eunici. Isprva mu se činilo jasno da mlada robinja želi da Vinicije nađe Ligiju, samo zato da ne bude ona prisiljena da je zamjenjuje u njegovoj kući. Ali tada mu dođe na um da onaj čovjek, kojega Eunika nameće, može biti njen ljubavnik, i ta mu misao odjednom bi mrska. Bilo je, doduše, lako doznati istinu, jer je trebalo samo dozvati Euniku, no već je bila kasna noć, a Petronije se osjećao umoran poslije duga hoda kod Hrisotemide i već mu se uvelike spavalo. Ipak, idući u ložnicu, sjeti se ne znajući zašto da je u očnim kutovima Hrisotemidinim opazio danas nabore. Pomisli također da je

njezina ljepota bila na većem glasu u Rimu nego je bila istina, i da je Fontej Kapiton, koji mu je nudio tri dječarca iz Klazomene za Euniku, htio ovu kupiti odviše ispod cijene.125XIIITek što se sutradan Petronije bio odjenuo u unk-tuariju, stiže mu Vinicije, pozvan po Tiresiji. On je već znao da nikakvi glasovi nisu došli od gradskih vrata, i ta vijest, mjesto da ga utješi kao dokaz da se Ligija nalazi u gradu, još ga većma poništi, jer je počeo vjerovati da ju je Urso mogao izvesti iz grada odmah poslije otmice, dakle, prije nego su Petronijevi robovi počeli stražiti na vratima. Istina, u jesen kad dani okraćaju, zatvaraju ih dosta rano, ali ih i otvaraju putnicima, koji su u znatnom broju izlazili. A iz grada bilo je moguće izići i drugim putovima, za koje su robovi, koji su htjeli pobjeći iz grada, dobro znali. Vinicije je, doduše, poslao svoje ljude i na sve putove koji su vodili u pokrajinu, i k stražarima u omanjim gradićima s vijestima o pobjeglome paru robova i s točnim opisom Ursa i Ligije i s oznakom nagrade za njihovo hvatanje. No bilo je sumnjivo hoće li ih ta potjera stići, a kad bi ih stigla, hoće li mjesne oblasti držati za svoju dužnost da ih ustave na privatni zahtjev Vi-nicijev, neovjerovljen od pretora. A za takvo ovjerovljen je nije se imalo kada. Vinicije je sam jučer cijeli dan preobučen u ropsko odijelo tražio Ligiju po svim zakucima gradskim, ali nije mogao naći ni najmanjega traga ili putokaza. Vidio je, doduše, Au-love ljude, ali činilo se da i oni nešto traže, i to ga utvrdi samo u mišljenju da je ni Aulovi nisu ugrabili, niti znadu što je bilo od nje. I kad mu je Ti-resija dojavio da postoji čovjek koji bi se poduhvatio da je nađe, pohita što je mogao brže k Petroni-jevoj kući, i jedva što se pozdraviše, stade ga ispitivati za toga čovjeka.— Vidjet ćemo ga ovaj čas — reče Petronije. — To je poznanik Eunike koja će sad doći da mi sabere nabore na togi, pa će nas pobliže o njemu izvijestiti.— Ona koju si mi jučer htio pokloniti?— Ona što si je ti jučer odbio, na čemu sam ti, uostalom, zahvalan, jer je najbolja vestiplica u svemu gradu.Tek što je to Petronije dorekao, uđe Eunika i uzevši togu, prebačenu na stolici obloženoj slonovi-nom, razvi je da je ogrne Petroniju oko ramena. Lice joj je bilo vedro, spokojno, a u očima joj je sjala radost.Petronije je pogleda i učini mu se vrlo lijepa. Začas, kad ga je ogrnula togom i stala je sabirati pri-gibajući se kadšto da izvuče nabore, opazi da joj ruke imaju divnu boju blijede ruže, a prsa i pleća proziran odsjev sedefa i alabastra.— Euniko — reče — je li došao onaj čovjek što si o njemu govorila Tiresiji?— Jest, gospodaru.— Kako se zove.— Hilon Hilonides, gospodaru.— Što je on?— Liječnik, mudrac i vrač-pogađač, koji zna čitati sudbinu ljudsku i proricati budućnost.— Je li i tebi prorekao budućnost?Euniku oblije rumen koja joj udari i u uši i u vrat.— Jest, gospodaru.— Pa što ti je prorekao?— Da će me snaći bol i sreća.— Bol te je snašao jučer iz Tiresijine ruke, pa će ti, valjda, doći i sreća.— Već je došla, gospodaru.

— Kakva?A ona šapne tiho:— Ostala sam.i126127Petronije položi ruku na njezinu zlatnu glavu.— Danas si dobro sabrala nabore, i ja sam zadovoljan s tobom, Euniko.A njoj se pod tim dodirom zamagliše oči od sreće i grudi joj se stadoše brzo dizati.No Petronije prijeđe s Vinicijem u atrij gdje ih je čekao Hilon Hilonides, koji ugledavši ih, duboko im se pokloni. Na misao o sinoćnoj sumnji da je to, moguće, Euničin ljubavnik, pojavi se Petroniju smiješak na ustima. Čovjek koji je stajao pred njim nije mogao biti ničiji ljubavnik. U toj čudnoj prilici bilo je nešto i odvratno i smiješno. Nije bio star: u zapuštenoj bradi i kovrčavoj kosi jedva se gdjegod bijelio sijedi vlas. Trbuh mu je upao, pleća se po-grbila, tako da se od prvoga pogleda činilo da je grbav, a nad grbom odskočila je povelika glava majmunskoga i ujedno lisičjega lica, a ubodljiva oka. Žućkastu put nagrdile su mu bubuljice, a nos koji je posve njima bio pokrit, nesumnjivo je pokazivao veliko prijateljevanje s čašom. Istrošeno odijelo od mrke tunike, otkano od kostreti, i isto takvoga izderanog plašta pokazalo je pravo ili hinjeno siromaštvo. Čim ga Petronije uoči, pade mu na um Homerov Tersit, i mahnuvši rukom na pozdrav reče:— Zdravo, božanski Tersite! Kako tvoje masnice što ti ih je nabio pod Trojom Odisej i što on sam radi na Elisejskim poljanama?— Plemeniti gospodaru — odvrati Hilon Hilonides — najmudriji među mrtvacima, Odisej, šalje po meni najmudrijemu od živih, Petroniju, pozdrav i molbu da novim plaštem pokrije moje masnice.— Tako mi Hekate Trolične! — klikne Petronije. — Odgovor vrijedi plašta ...No dalje doskočice presiječe im nestrpljivi Vini-cije, koji zapita nabusito:— Znaš li točno, čega se prihvaćaš?— Kad dvije »familije« u dvjema gospodskim domovima ne govore ni o čemu drugome, a za njima priča tu novost polovina Rima, nije mučno znati — otpovrne Hilon. — Preksinoć ugrabiše djevicu, othranjenu u domu Aula Plaucija, po imenu Ligiju, ili128upravo Kalinu, koju su tvoji robovi, gospodaru, pratili iz Cezarova dvora u tvoju kuću, a ja se prihvaćam da je nađem u gradu, ili ako je počem, što je malo vjerojatno, ostavila grad, da te naputim, plemeniti tribune, kamo je pobjegla i gdje se sakrila.— Dobro — reče Vinicije, komu se svidio taj odgovor kao s nokta — kakva imaš za to pomagala?Hilon se lukavo osmjehne.— Pomagala su u tebe, gospodaru, u mene je samo um.I Petronije se osmjehne, jer je bio potpuno zadovoljan svojim gostom.»Ovaj bi čovjek mogao naći djevojku«, pomisli. A Vinicije namršti svoje srasle obrve i reče:— Rđo, ako me varaš radi dobitka, zapovjedit ću da te ubiju kijačama.— Ja sam filozof, gospodaru, a filozof ne može biti lakom na blago, pogotovu ne na takvo što ga velikodušno obećaj eš.— Ah, ti si filozof? — upita Petronije. — Eunika mi je kazivala da si liječnik i gatalac. Odakle znaš Euniku?

— Došla mi je po savjet, jer je moja slava doprla do njenih ušiju.— Pa kakav je tražila savjet?— 0 ljubavi, gospodaru. Htjela se liječiti od neuzvraćene ljubavi.— Pa jesi li je izliječio?— Učinio sam još više, gospodaru, jer sam joj dao zapis s kojim joj je siguran uzvrat ljubavi. U Pafu na Cipru ima hram, gospodaru, u kojem se čuva Venerin pojas. Dao sam joj dvije žice iz tog pojasa, zaklopljene u ljusci od badema.— I dobro ti je platila?— Uzvraćena ljubav ne može se naplatiti, i jer nemam dva prsta na desnoj ruci, skupljam da sebi kupim roba-pisara, koji će hvatati u pero moje misli i sačuvati svijetu moj nauk.— A kakve si škole, božanski mudrace?— Ja sam, gospodaru, cinik, jer mi je isparana kabanica; stoik sam, jer strpljivo nevolju podno-9 Quo vadiš129sim, a peripatetik sam, jer nemajući nosiljke šećem pješke od krčmara do krčmara i uzgred poučavam one koji mi obećaju da će platiti vrč lozovine.— A kod vrča postaješ i retor (govornik)?— Heraklit je rekao: »Sve teče«, a možeš li zanijekati, gospodaru, da je vino kapljevina?— A rekao je i to da je oganj božanstvo, a to božanstvo plamti na tvom nosu.— A božanski Diogen iz Apolonije učio je da je bit stvari uzduh, i što je uzduh topliji, to savršenija bića rađa, a od najtoplijega postaju duše mudraca. A budući da u jesen dolazi hladno vrijeme, pravi je mudrac dužan ogrijevati dušu vinom ... Jer isto tako ne možeš zanijekati, gospodaru, da vrč sve ako je u njem kiseliš ispod Kapue ili Telesije, ipak raznosi toplinu kroza sve kosti propadljivoga ljudskog tijela.— Hilone Hilonov sine, gdje je tvoja otadžbina?— Na Pontu Euksinu. Ja sam rodom iz Mesem-brije.— Hilone, ti si velik!— I nepripoznat! — doda sjetno mudrac.No Vinicija opet uhvati nestrpljivost. Prema nadi kakva mu je sinula, bilo bi mu najdraže da Hilon odmah krene u potragu, i sav mu se razgovor činio samo pusta danguba, zbog koie se srdio na Petro-nija.— Kad ćeš započeti s traženjem? — reče okre-nuvši se Grku.— Već sam započeo — odgovori Hilon. — I kad sam ovdje, kada odgovaram na tvoja prijazna pitanja, također tražim. Uzdaj se samo, čestiti tribune, i znaj da ti je nestala podveza od obuće, još bih našao podvezu ili onoga tko ju je digao na ulici.— Jesi li već obavljao ovakve službe? — upita Petronije.Grk podiže oči:— Premalo danas cijene krepost i mudrost, da ne bi morao i filozof potražiti drugih sredstava za život.130— A koja su tvoja sredstva?— Da saznam sve i da novostima poslužim one koji ih žele.— I koji ih plaćaju?— Ah, gospodaru, treba mi kupiti pisara. Inače propade moja mudrost sa mnom zajedno.— Ako nisi dosele skupio ni za čitav plašt, mora da ti nisu ni zasluge baš velike.

— Skromnost mi brani da ih iznosim. No pomisli, gospodaru, da danas nemaš onakvih dobrotvora kakvih je bilo prije bezbroj, i kojima je obasuti zlatom zaslugu bilo isto tako milo kao žvaknuti ostrigu iz Puteola. Nisu moje zasluge malene, nego je malena ljudska zahvalnost. Kad se desi, te strugne koji rob, mnogocjeni, tko će ga pronaći, ako neće jedini sin moga oca? Kad na zidovima osvanu pogrdni natpisi o božanskoj Popeji, tko će otkriti krivce? Tko će iskopati među knjigama u knjižari pjesmu o Cezaru? Tko li će dokazati što se govori u sena-torskim i viteškim domovima? Tko nosi listove koji se ne povjeravaju robovima? Tko prisluškuje novosti na vratima kod brijača? Pred kim nemaju tajni ni krčmari ni pekari? Kome se povjeravaju robovi? Tko zna sve sokake, sokačiće, budžake? Tko zna što se naklapa u toplicama, u cirkusu, na trgovima, u školama lanista, u daščarama trgovaca robljem i u samim arenarijima ...?— Tako ti bogova, dosta, plemeniti mudrace — klikne Petronije — jer ćemo se utopiti u tvojim zaslugama, mudrosti i rječitosti. Dosta! Dosta! Htjeli smo znati tko si, i sad znamo!No Viniciju je bilo drago, jer je pomislio da ovaj čovjek kao i lovački pas kad se jednom otisne za tragom, neće stati dok ne nađe Ligijino skrovište.— Dobro — reče — trebaš li upute?— Trebam oružja.— Kakvoga? — zapita u čudu Vinicije.Grk podmetne jednu ruku, a drugom stane micati kao da broji novce.— Takva su danas vremena, gospodaru — reče s uzdahom.131— Bit ćeš, dakle, magarac — reče Petronije — koji osvaja tvrđavu zlatnim vrećicama.— Ja sam samo siromah filozof, gospodine — odvrati ponizno Hilon — a zlato je u vas.Vinicije mu baci kesicu, koju Grk uhvati u letu, premda odista, nije imao dva prsta na desnoj ruci. Zatim podiže glavu i reče:— Gospodaru, znam već više nego se nadaš. Nisam došao ovamo praznoruk. Znam da djevojku nisu ugrabili Aulovi, jer sam već govorio s njihovim slugama. Znam da je nema na Palatinu, gdje se svi zabaviše bolesnom malom Augustom, a možda čak i pogađam zašto više volite tražiti djevicu s pomoću mojom nego s pomoću vigila i Cezarovih vojnika. Znam da joj je olakšao bijeg sluga, njen zemljak. On nije mogao naći pomoći u robova, jer robovi koji svi zajedno drže, ne bi mu pomogli protiv tvojih. Mogli su mu pomoći samo istovjerci...— Čuješ li, Vinicije — prekine Petronije — nisam li isto to, riječ po riječ, govorio?— To je čast za me — reče Hilon. — Djevojka, gospodine — produži obraćajući se iznova Viniciju — bez ikakve sumnje, klanja se istome božanstvu, kojemu i ona najkreposnija među Rimljankama, ona prava matrona stolata Pomponija. Ćuo sam i to da su Pomponiji sudili u kući zbog priznavanja nekakvih tuđih božanstava, ali nisam mogao od slugu doznati kakvo je to božanstvo i kako se zovu njegovi vjernici. Da mi je to doznati, otišao bih među njih, pretvorio bih se kao najpobožniji među njima i zadobio njihovo pouzdanje. Nego ti, gospodine, koji si, kako sam također čuo, boravio po više dana u domu plemenitog Aula, možeš li mi dati kakvu obavijest o tome?— Ne mogu — odvrati Vinicije.— Pitali ste me dugo koješta, plemenita gospodo, i ja sam odgovarao na pitanja. Dopustite da ih sada ja zadajem. Nisi li vidio, čestiti tribune, nikakvih kipova, nikakvih žrtava, nikakva obilježja, nikakvih zapisa u Pomponije ili u tvoje božanske Ligije? Da

132nisi vidio gdje šaraju među sobom kakve znakove, razumljive samo njima?— Znakove ...? Čekaj ...! Da! Vidio sam jednom gdje je Ligija na pijesku našarala ribu.— Ribu? A! O! Je li to učinila jednom ili više puta?— Jednom samo.— I pouzdano znaš, gospodine, da je našarala ribu? Oo ...!— Dakako — odvrati Vinicije radoznalo. — Pogađaš li što to znači?— Pitaš da li pogađam! — usklikne Hilon. I poklonivši se u znak rastanka, doda.— Neka Fortuna prosipa na vas sveudilj svekolike darove, velemožna gospodo!— Kaži da ti dadu plašt — reče mu na odlasku Petronije.— Odisej ti zahvaljuje za Tersita — odgovori Grk.I poklonivši se drugi put izađe.— Što veliš za toga plemenitoga mudraca? — upita Petronije Vinicija.— Velim da će on naći Ligiju! — klikne radosno Vinicije. Ali velim i to kad bi negdje postojalo carstvo lupeško, on bi mogao carevati u toj carevini.— Bez sumnje. Valja mi se pobliže upoznati s ovim stoikom, no sad ću zapovjediti da za njim prokade atrij.A Hilon Hilonides, ogrnuvši svoju novu kabanicu igrao se ispod nje na dlanu kesom, što ju je bio dobio od Vinicija, i uživao jednako u njenoj težini i u njenu zveku. Idući polako s noge na nogu i obazirući se, ne gledaju li za njim iz Petronijeve kuće, umine pored Li vi j ina trijema i došavši do ugla Clivus Vir-biusa zavrne na Suburu.— Valja otići k Sporu — govorio je sam sa sobom — i prosuti malo vina Fortuni. Napokon našao sam što sam odavna tražio. Mlad je, plahovit, podat-ljiv kao ciparski rudnik, a za onu ligijsku konopi jarku gotov je dati pola imanja. Da takvoga sam i tražio odavna. Ali valja da budem s njim oprezan, jer133jnjegovo mrštenje obrva ne sluti dobro. Ah! Vučji štenci drmaju danas svijetom ...! Manje bih se bojao onoga Petronija. 0 bogovi! Zašto se danas svođenje bolje isplaćuje nego li krepost? Ha! Našarala ti je ribu na pijesku? Udavio se kriškom kozjega sira, ako znam što mu to znači! Ali doznat ću! A jer ribe žive u vodi, a potraživanje u vodi teže je nego na kopnu, ergo: platit će mi za tu ribu napose. Još jedna ovakva kesica, pa bih mogao baciti bož-jačke bisage i kupiti roba ... Nego što bi rekao, Hi-lone, kad bih te ja savjetovao da ne kupuješ roba, nego robinju...? Znam te ja! Znam da ćeš pristati...! Da je lijepa, kao na priliku Eunika, i sam bi se uza nju pomladio, a ujedno imao bi od nje pošten i stalan prihod. Prodao sam onoj kukavici Eunici dvije žice iz svojega staroga plašta ... Da, budale! Ali da mi je Petronije prikaže, uzeo bih je... Da, da, Hilone Hilonoviću ... Izgubio si oca i majku ...! Sirota si, pa kupi za razgovor barem robinju. Trebat će, doduše, da negdje i stanuje, pa će joj Vini-cije najmiti stan, gdje ćeš se i ti stisnuti; valja joj se odjenuti, ele će joj Vinicije platiti haljine, a valja joj bogme i jesti, dakle, Vinicije će je hraniti. Oh, što je život mučan! Gdje su ona vremena kad si za obol mogao dobiti toliko boba sa slaninom da ga nisi u obje šake mogao uhvatiti, ili komad kozje krvavice, kolik ruka u djeteta od dvanaest godina...! No evo i onoga lupeža Spora! U krčmi je najlakše štogod naćukati.Tako govoreći, uđe u krčmu i zapovjedi da mu donesu vrčić »crnoga«, ali videći nepovjerljiv pogled domaćinov iskopa zlatnik iz kese i položivši ga na stol, reče:— Spore, radio sam danas sa Senekom od zore do podne, i evo što mi je moj prijatelj poklonio na put.

Okrugle oči Sporove, ugledavši dukat, još se već-ma zaokružiše i odmah se stvori vino pred Hilonom, koji umoči u nj prst, nacrta ribu na stolu i reče:— Znaš li što ovo znači?134— Riba? Pa riba, riba!— Ti si budala, kakogod u vino prisipaš toliko vode, da bi se mogla u njem naći i riba. To je simbol koji u filozofskom jeziku znači: Fortunin osmijeh. Da si pogodio, i na te bi se možda nasmiješila. Poštuj filozofiju, kažem ti, jer ću drukčije promijeniti krčmu, na što me moj glavni prijatelj Petronije već odavna nagovara!135XIVNekoliko dana iza toga zameo se Hilonu svaki trag. Vinicije, otkako je bio doznao od Akte da ga je Ligija ljubila, stoput je više želio da je nađe te je poče tražiti na svoju ruku, jer nije htio a ni mogao otići k Cezaru, koji je bio u teškoj žalosti zbog bolesti male Auguste.I, doista, ništa ne pomogoše žrtve, prinešene u hramovima, ni molitve i zavjeti, ni liječnička vještina i sva čarobna sredstva kojih su se u nevolji laćali. Za nedjelju dana dijete je umrlo. Žalost je obuzela sav dvor i sav Rim. Cezar, koji je kod rođenja djeteta ludovao od radosti, mahnitao je sada od očaja i zatvorivši se dva dana nije uzimao hrane. I premda su palačom vrvjeli na gomile senatori i augusti-ani, koji su hitali da ga uvjere o svojoj žalosti i sućuti, ne htjede nikoga primiti. Senat se sabrao u izvanrednu skupštinu, gdje su mrtvo dijete proglasili božicom i odobrili da joj se sagradi hram i postavi u njemu poseban svećenik. I u drugim su hramovi-mi prinosili nove žrtve na čast pokojnoj Augusti, lijevali su njene kipove od dragih kovina, a pogreb je bio velika slava, na kojoj se narod divio Cezarovu prekomjernom pokazivanju žalosti. I puk je plakao s njime, pružao ruke za darovima, a najvećma se zabavljao cijelim tim neobičnim prizorom.Petronija uznemiri ta smrt. Već se znalo po svemu Rimu da je Popeja pripisuje urocima. To su za njom ponavljali i liječnici, koji su na taj način mogli136opravdati neuspjeh svoga naprezanja, i svećenici zaludnost svojih žrtava, i bajalice koje su drhtale za svoj život, kao i sav narod. Petroniju je bilo sada drago što je Ligija utekla, jer nije želio zla Aulovi-ma, a želio je dobro i sebi i Viniciju, i zato kad ski-doše čempres, zataknut za znak žaobe pred Palati-nom, ode na primanje senatora i augustiana, da bi se uvjerio koliko je Neron povjerovao glasu o urocima i da bi predusreo posljedice koje bi se otuda mogle izleći.Poznavajući Nerona, slutio je da će se, ako i ne povjeruje u uroke, pretvarati kao da vjeruje i zato da prevari svoju bol, i zato da se bilo kome osveti, i najzad, da predusretne nagađanje da ga bogovi počinju karati za nedjela. Petronije nije mislio da bi Cezar svoje rođeno dijete mogao ljubiti istinski i duboko, premda ga je ljubio vatreno, ali je znao da će pretjeravati u boli. I nije se prevario. Neron je slušao utjehe senatora i vitezova kamena lica upi-Ijivši oči u jednu točku, i vidjelo se, ako i doista trpi, da ujedno misli i o tome kako se njegova tuga doima nazočnih, da predstavlja Niobu i roditeljsku žalost, kako bi je predstavljao kakav glumac na pozornici. Nije se dapače znao ni uzdržati u šutljivu i kao okamenjenu bolu, jer je časomice kretao rukama kao da posipa prašinom glavu, a kadšto je muklo jeknuo. Kad je opazio Petronija, skoči i tragičnim glasom stane vapiti, da bi ga svi čuli:_— Eheu ...! I ti si kriv njenoj smrti. Po tvom savjetu ušao je u ovu kuću zli duh koji je jednim pogledom isisao život iz njenih grudi... Kuku meni! Kamo sreće da mi oči ne vide Helijeva svjetla... Kuku meni! Eheu! Eheu!

I dižući sve više glas prijeđe u očajni krik. No Petronije u isti tren namisli sve staviti na jednu kocku i pruživši ruku dohvati hitro svilenu maramu što ju je Neron uvijek nosio o vratu, i stavi mu je na usta.— Gospodaru! — reče svečano. — Spali Rim i svijet zbog tuge ali nam sačuvaj svoj glas!Zapanjiše se nazočni, iznenadi se načas i sam Neron, samo se Petronije nimalo ne smete. Znao je i137odviše dobro što radi. Sjetio se da je Terpnosu i Diodoru naloženo da zatvore Cezaru usta, kad bi god uzdigao glas i tako ga izvrgavao bilo kakvoj opasnosti.— Cezare — nastavi Petronije jednako ozbiljno i žalostivo — pretrpjeli smo neizmjeran gubitak. Neka nam ostane barem ovo blago utjehe!Lice Neronovo zadrhta i začas mu iz očiju pote-koše suze. On se upre rukama o Petronijeva ramena i naslonivši glavu na njegova prsa stane ponavljati jecajući:— Ti si jedini od svih na to pomislio! Ti jedini! Petronije! Ti jedini!Tigelin požuti od zavisti, a Petronije nastavi:— Pođi u Ancij! Tamo je ona došla na svijet, tamo te je snašla radost, tamo ćeš naći i umirenje. Neka morski uzduh okrijepi tvoje božansko grlo, neka se tvoja prsa nadišu morske vlage. Mi, vjerni tvoji, poći ćemo svuda za tobom i dok mi budemo tvoju bol gasili prijateljstvom, ti ćeš našu bol blažiti pjesmom.— Da! — odvrati tužno Neron. — Napisat ću himnu u njenu čast i složiti za nju glazbu.— A zatim ćeš potražiti toplo sunce u Bajama.— A onda zaborav u Grčkoj.— U otadžbini poezije i pjesme!I tvrdi, mračni izgled poče pomalo nestajati, kako nestaju oblaci kad zaklone sunce, a mjesto toga zametnu se razgovor, pun doduše tuge, ali ujedno pun osnova za budućnost: o putovanju, o umjetničkim nastupima, pa i o dočeku što ga je iziskivao najavljeni dolazak Tiridata, kralja Armenije. Tigelin pokuša, doduše, još jednom spomenuti uroke, no Petronije, koji je već bio siguran za svoju pobjedu, dočeka otvoreno izazov.— Tigeline — reče — misliš li da uroci mogu nauditi bogovima?— Sam je Cezar o njima govorio — odvrati dvo-ranin.— Govorila je tuga, a ne Cezar. No što ti o tome misliš?138— Bogovi su odviše moćni da bi mogli stradati od uroka.— Misliš li, dakle, poricati božanstvo Cezaru i njegovoj obitelji?— Peractum est\ — promrmlja Eprije Marcel, koji je stajao blizu njih, ponavljajući uzvik koji je dovikivala svjetina kad je borac u areni bio odjednom pogođen tako da mu nije trebalo posljednjega udarca.Tigelin zatomi u sebi gnjev. Među njim i Petroni-jem bilo je odavno natjecanje pred Neronom, i Tigelin je nadmašio Petronija u tome što se Neron pred njim manje ili nimalo ni u čem nije ustručavao; no ipak ga je Petronije dosele, kad bi se god sukobili, pobjeđivao i dosjetljivošću i pameću.Tako je bilo i sada. Tigelin zašuti i samo je u pameti zapisivao one senatore, koji Petronija, čim je uzmaknuo u dubinu dvorane, odmah okružiše, uvjereni da će poslije onoga što se dogodilo, on stalno biti prvi miljenik Cezarov.A kad je Petronije izišao iz palače, uputi se k Vi-ničiju i ispričavši mu zgodu s Cezarom i Tigelinom reče:— Nisam odvrnuo pogibao samo od Aula i Pom-ponije, nego i od nas dvojice, pa i od Ligije, koje neće tražiti već radi toga što sam nagovorio onoga riđobradoga

majmuna da putuje u Ancij, a odanle u Napulj ili Baje. I otputit će se, jer u Rimu dosad nije smio nastupati javno u kazalištu, a znam da se dugo već nakanjuje da predstavlja u Napulju. Zatim mu se sanja o Grčkoj gdje mu se hoće pjevati i u svim glavnim gradovima, a onda bi sa svima vijencima, što bi mu ih prikazali Grčići, u slavnom trijumfu ujezdio u Rim. Dok to bude trajalo, moći ćemo slobodno tražiti Ligiju i sakriti je na neopasno mjesto. A što? Zar naš plemeniti filozof nije jošte dolazio?— Tvoj plemeniti filozof je varalica. Ne! Nije došao, nije se pokazao i neće se više pokazati!— A ja imam bolje mišljenje, ako ne o njegovu poštenju, a ono o njegovoj pameti. Pustio je već je-139

•*•¦• «•dared krv tvojoj kesi, pa će doći, ako ni za što drugo, a ono da joj pusti i drugi put.— Neka se čuva da ja ne bih njemu krvi pustio!— Ne čini toga! Budi strpljiv s njime, dok se tvrdo ne uvjeriš o njegovoj prijevari. Ne daj mu više novaca, nego mu mjesto toga obećaj obilnu nagradu ako ti donese pouzdan glas. Poduzimaš li što na svoju ruku?— Dva moja oslobođenika, Nimfije i Demas, traže je sa šezdeset ljudi. Onom od robova koji je nađe, obećao sam slobodu. Osim toga poslao sam osobite ljude na sve putove, koji vode iz Rima, da u krčmama ispituju za Ligijca i djevojku. Sam trčim gradom danju i noću, ne bih li je gdjegod po sreći skobio.— Štogod doznaš, javi mi, jer mi valja ići u Ancij.— Dobro.— A ako se koje jutro probudiš i rečeš sam sebi da se nije vrijedno kinjiti i toliko truditi radi jedne djevojke, dođi u Ancij. Tamo će biti dosta žena i zabava.Vinicije se ushoda brzim koracima, a Petronije je gledao časak za njim, pa ga najzad upita:— Kaži mi po duši, ne kao zanesenjak koji sam sebe o nečemu uvjerava i sam sebe uzbuđuje, nego kao čovjek razabrane svijesti koji odgovara prijatelju: je li ti još uvijek toliko stalo za tom Ligijom?Vinicije se zaustavi trenutak i pogleda u Petronija, kao da ga prije nije vidio, i iznova se ushoda. Vidjelo se da se svladava da ne plane. Napokon mu od osjećaja vlastite nemoći, od žalosti, gnjeva i nesavladive čežnje navrnu na oči dvije krupne suze koje su govorile Petroniju jače nego najrječitije besjede.Zato zamislivši se časom, Petronije reče:— Svijet drži na plećima žena, a ne Atlas, pa se kadšto igra njime kao loptom.— Tako je! — odgovori Vinicije.I stanu se praštati. No u taj mah oglasi rob da Hilon Hilonides čeka u predvorju i moli da ga puste pred gospodarevo lice.140— Ha! Nisam li ti govorio? Tako ti Herkula! Budi samo miran, jer će on zavladati tobom, a ne ti njime.— Pozdrav i poštovanje plemenitom vojničkom tribunu i tebi, gospodine! — reče Hilon ulazeći. —¦ Sreća vam bila ravna slavi, a slava obletjela svijet od Herkulovih stupova do granica Arsacida!— Zdravo, zakonošo vrline i mudrosti! — odgovori Petronije.No Vinicije zapita s prividnim mirom:— Što donosiš?

— Prvi put donio sam ti, gospodaru, nadu, sad donosim izvjesnost da će se djevojka naći.— To će reći da je nisi poslije našao?— Istina je, gospodaru, ali sam našao što znači znak koji ti je našarala, znam tko su ljudi koji su je ugrabili, a znam i boga, među čijim priznavaoci-ma je valja tražiti.Vinicije htjede skočiti sa stolice na kojoj je sjedio, ali mu Petronije metnu ruku na rame i, obrativši se Hilonu, reče:— Govori dalje!— Jesi li posve siguran, gospodaru, da ti je djevojka nacrtala na pijesku ribu?— Jesam! — plane Vinicije. Nastade časak šutnje.— Slušaj, Hilone! — javi se najzad Petronije. — Moj rođak namijenio ti je, ako nađeš djevojku, znatnu svotu novaca ali isto toliko šiba, ako ga ushtjed-neš varati. U prvom slučaju kupit ćeš ne jednoga nego tri pisara, a u drugome slučaju neće ti mudrost sviju sedam mudraca ni s tvojim skupa dostajati za ljekovitu mast.— Djevojka je kršćanka, gospodine! — vikne Grk.— Stani malo, Hilone! Ti nisi čovjek šupljoglav. Znamo da je Julija Silana zajedno s Kalvijom Kris-pinilom obijedila Pomponiju Grecinu da ispovijeda kršćansko praznovjerje, ali znamo, također, da ju je kućni sud oslobodio od te objede. Zar hoćeš da je ti iznova osumnjičiš? Zar misliš nas uvjeriti da141bi Pomponija, i s njome zajedno Ligija mogla pripadati zlotvorima ljudskoga koljena, trovačima stu-denaca i česama, poklonicima magareće glave, ljudima koji kolju djecu i valjaju se u najpoganijoj raskalašenosti? Promisli, Hilone, da se ta tvoja teza što nam je oglasuješ ne odbije kao antiteza na tvojim leđima.Hilon raširi ruke za znak da to nije njegova krivnja, pa reče:— Gospodine! Izgovori grčki ove riječi: Isus Krist, Božji Sin, Spasitelj.— Dobro. Evo govorim . ..! Pa što je to?— A sad uzmi prva slova svake od tih riječi, pa ih sastavi tako da sačinjavaju jednu riječ!— Riba! — reče Petronije našavši se u čudu.— Eto, zašto je riba postala znak kršćana — odgovori ponosito Hilon.Nastade kratka šutnja. Zaključci toga Grka bili su tako snažni da se oba prijatelja nisu mogla snaći od čuda.— Vinicije — upita Petronije — da se ti ne varaš? Je li Ligija zaista našarala ribu?— Tako mi svih podzemnih bogova, to je da čovjek poludi! — klikne razdraženo mladić. — Da mi je našarala pticu, rekao bih pticu!— Ele, ona je kršćanka — ponovo će Hilon.— To će reći — doda Petronije — da Pomponija i Ligija truju studence, da kolju djecu uhvaćenu na ulici i da se predaju raspuštenosti! Budalaština! Ti, Vinicije, bio si dulje vremena u njihovoj kući, ja sam bio malo, ali znam dovoljno i Aula i Pomponiju, poznajem dosta i Ligiju da mogu reći: potvora i besmislica! Ako je riba znak kršćana, što je doista teško poreći, i ako su one kršćanke, onda, Proserpine mi, valja reći da kršćani nisu ono za što ih mi držimo.— Govoriš kao Sokrat, gospodine — odvrati Hilon. — Tko je ikada proučio kršćane? Tko je upoznao njihovu nauku? Kad sam putovao, ima tri godine, iz Napulja ovamo u Rim (ah, što nisam ondje142ostao!) pridružio mi se liječnik, imenom Glauko, za koga su pričali da je kršćanin,

a ja sam se ipak uvjerio da je bio dobar i krepostan čovjek.— Da nisi od toga vrloga čovjeka sada doznao što znači riba?— Na žalost nisam, gospodine! Na putu je u jednoj krčmi ubo netko staroga poštenjaka nožem, a ženu mu i djecu zarobiše trgovci robljem, ja sam pak braneći ih izgubio evo ova dva prsta. A jer među kršćanima ima dosta, kako oni kažu, čudesa, nadam se da će mi opet izrasti.— Kako to? Zar si ti postao kršćanin?— Od jučer, gospodine, od jučer! Učinila me kršćaninom ona riba. Gle, kakva je u nje snaga! I za nekoliko dana bit ću najvjerniji od revnih, ne bi li i mene uputili u svoje tajne. A kad me upute u sve tajne, saznat ću gdje se krije djevojka. Možda će mi se tada moje kršćanstvo bolje isplatiti nego moja filozofija. Zavjetovao sam se također i Merkuru, ako mi pomogne naći djevojku, da ću mu žrtvovati dvije jalovice iste dobi i jednolika rasta i da ću im pozlatiti rogove.— Dakle, tvoje jučerašnje kršćanstvo i tvoja stara filozofija ne smetaju ti da vjeruješ u Merkura?— Ja vjerujem svagda ono što mi je potrebno da vjerujem, i to je moja filozofija, koja će bez sumnje biti osobito Merkuru u volji. Na nesreću, znate, dostojna gospodo, kakav je to sumnjičav bog. Ne vjeruje on obećanjima pa ni neporočnih filozofa, nego bi jamačno volio unaprijed dobiti jalovice, a to je silan trošak. Nije svatko Seneka, niti mi kesa to donosi, ali kad bi plemeniti Vinicije htio na račun one svote što mi je obećao ... štogod malo ...— Ni obola, Hilone! — odsiječe Petronije. — Ni obola! Vinicijeva darežljivost nadvisit će tvoje nade, ali istom onda kad se nađe Ligija, to jest kad nam pokažeš njezino skrovište. Merkuru nema druge nego da ti vjeruje za dvije junice, premda mu se i ne čudim što za to nema baš volje, i u tome vidim njegovu pamet.143

— Slušajte me, dostojna gospodo! Otkriće što sam ga učinio jest veliko, jer ako i nisam još našao djevojke, našao sam put na kojemu je treba tražiti. Vi ste eto razaslali oslobođenike i robove po svemu gradu i pokrajini, pa je li vam ijedan pokazao kakav kažiput? Ja sam jedini našao trag. I reći ću vam više. Među vašim robovima ima možebiti kršćana, za koje i ne znate, jer se to praznovjerstvo širi već svuda, i oni će vas, mjesto da vas pomažu, izdavati. Nije dobro ni to što mene ovdje vide, i zato ti, plemeniti Petronije, naredi Eunici da šuti, a ti, jednako plemeniti Vinicije, razglasi da ti prodajem mast kojom se mažu konji da odnesu obdulju na trkama u cirkusu. Ja ću sam tražiti i ja ću sam naći bjegunce, a vi se uzdajte u me i znajte, štogod dobijem unaprijed, da će mi to biti samo poticaj, jer ću se uvijek nadati većemu i imati sve veće pouzdanje da mi obećana nagrada neće propasti. Ah, da! Kao filozof prezirem novac, premda ga ne preziru ni Seneka, ni Musonije, ni Kornut, a ipak nisu izgubili prste braneći drugoga, pa mogu sami pisati i imena svoja ostaviti potomstvu u baštinu. Ali osim roba, kojega mislim kupiti, i osim Merkura, kome sam obećao jalovice (a znate, kako je blago poskupilo), i samo traženje djevojke iziskuje mnogo izdataka. Poslušajte samo strpljivo! U ovo nekoliko dana načinile su mi se rane na nogama od neprestana hodanja. Svraćao sam u krčme da razgovaram s ljudima, zalazio sam k pekarima, mesarima, trgovcima uljem i ribarima. Obigrao sam sve ulice i ćorsokake, uvlačio sam se u skrovišta pobjeglih robova, izgubio sam gotovo sto asa igrajući se more, bio sam u praonicama, u sušnicama, u prehranama, sastajao se s mlinarima i mazgarima, odlazio ljudima koji liječe od mjehura i vade zube, razgovarao s prekupcima suhih smokava, bio sam na grobljima, a znate li zašto? Zato eto, da svuda našaram ribu gledajući ljudima u oči i slušajući što će

na taj znak reći. Dugo vremena nisam mogao opaziti ništa, dok se nisam jednom namjerio na stara roba na studencu, koji je zahvaćao vedrice vode i plakao. Odmah sam pristupio k njemu144i zapitao ga zašto plače. Nato mi je, kad smo sjeli na stepenicama studenca, ispričao da je sav život kupio sestercij do sestercija da otkupi miloga sina, ali njegov gospodar, neki Pansa, vidjevši novce, uze mu ih, a sina zadrža u ropstvu. »I tako plačem« — govorio je stari — »jer premda ponavljam: neka se vrši Božja volja, ne mogu se, nevoljni grešnik, uzdržati suza«. Tada ja, kao da me taknula slutnja, umočim prst u vedricu i narišem mu ribu, a on odgovori: »I moja je nada u Kristu.« A ja ga zapitam: »Jesi li me prepoznao po znaku?« A on će meni nato: »Jesam, i mir s tobom!« Onda ga ja stanem povlačiti za jezik, a dobričina mi je ispričao sve. Njegov gospodar, onaj Pansa, i sam je oslobođenik velikoga Panse i Tiberom doprema kamen u Rim, gdje ga robovi i nadničari istovaruju sa splavova i nose na gradilišta noću, da po danu ne smetaju promet na ulicama. Među njima radi mnogo kršćana, pa i njegov sin, ali jer je to pretežak posao, htio ga je otkupiti. No Pansa je volio zadržati i novce i roba. Tako govoreći iznova zaplače, a ja sam smiješao s njegovim suzama svoje, a to mi je lako bilo zbog mojega dobroga srca i zbog sijevanja u nogama, što sam zadobio od teška hodanja. Stao sam uz to naricati da sam došao pred nekoliko dana iz Napulja, a ne poznajem nikoga od braće, niti znam gdje se skupljaju na zajedničku molitvu. On se začudi što mi kršćani iz Napulja ne dadoše pisma za rimsku braću, a ja mu rekoh da su mi ih ukrali na putu. Nato mi reče da dođem noću k rijeci, pa će me upoznati s braćom, a oni će me odvesti u molitvene kuće i k starješinama, koji upravljaju kršćanskom općinom. Kad sam to čuo, obradovao sam se tako da sam mu dao svotu potrebnu za otkup sina, u nadi da će mi je velikodušni Vinicije dvostruko vratiti...— Hilone — presiječe Petronije — u tvojemu pripovijedanju laž pliva povrh istine kao ulje povrh vode. Donio si važne vijesti, to ne poričem. Štaviše, tvrdim da je na putu da nađemo Ligiju, učinjen vel-ki korak, ali nemoj lažima začinjati svoje novosti.10 Quo vadiš145Kako se zove taj starac od kojega si doznao da se kršćani poznaju po znaku ribe?— Euricije, gospodine. Jadan, nesretan starac! Sjetio me liječnika Glauka, koga sam branio od razbojnika, i tim me je najvećma zažalio.— Vjerujem da si se upoznao s njime i da ćeš se znati okoristiti tim poznanstvom, ali novaca mu nisi dao. Nisi mu dao ni asa, razumiješ li! Nisi dao ništa!— Ali sam mu pomogao dizati vjedrice i o sinu sam mu govorio s najvećom sućuti. Jesam, gospodine! Ta što se može sakriti od Petronijeve pronica-vosti? Dakle, nisam mu dao novaca, ili bolje, dao sam mu ih, ali samo u duhu, u namjeri, i da je pravi filozof, to bi moglo biti dosta ... A dao sam mu zato jer sam spoznao taj čin za potreban i koristan. Ta pomisli, gospodine, kako bi mi on mogao odjednom pridobiti sve kršćane, kakav li mi pristup otvoriti k njima i kakvo povjerenje u njima probuditi.— Istina — reče Petronije— i dužan si bio da to učiniš.— Upravo sam zato i došao da to mogu učiniti.Petronije se okrene k Viniciju.— Zapovjedi da mu izbroje pet tisuća sestercija, ali u duhu, u dobroj nakani...No Vinicije reče:

— Dat ću ti dječaka koji će ponijeti potrebnu svotu, a ti ćeš reći Euriciju da je dječak tvoj rob, pa ćeš starcu pred njim izbrojiti novce. I jer si ipak donio važan glas, dobit ćeš i ti toliko. Dođi večeras po novce i po dječaka!— Eto pravoga Cezara! — reče Hilon. — Dopusti, gospodine, da ti posvetim svoje djelo, ali dopusti, također, da večeras dođem sam po novce, jer mi je Euricije rekao da su iskrcali već sve splavove, a nove će dotjerati iz Ostije istom za nekoliko dana. Mir bio s vama! Tako se pozdravljaju kršćani... Kupit ću robinju, to jest, htio sam reći roba. Ribe se love na udicu, a kršćani na ribu. Pax vobiscuml Pax ...! Pax ...! Pax ...!146XV»Petronije Viniciju pozdrav!Šaljem ti iz Ancija po pouzdanom robu ovaj list na koji se nadam bez odveć velika odugovlačenja odgovoru tvome po istom listonoši, premda ti je ruka većma obikla mač i koplje negoli pero. Ostavio sam te na dobru tragu i puna nade, pa slutim da si ili već umirio slatke želje u Ligijinim zagrljajima, ili ćeš ih ispuniti, prije nego pravi zimski vjetar zavije Kampanijom sa vrha Sorakta. O moj Vinicije. Bila ti učiteljica zlatna božica s Cipra, a ti budi učitelj onoj ligijskoj zorici, koja bježi od sunca ljubavi. I uvijek drži na pameti da mramor sam po sebi, sve da je najskupocjeniji, nije ništa i da pravu vrijednost dobiva istom kad ga u remek-djelo pretvori ki-pareva ruka. Takav kipar budi ti, carissimel Nije dosta ljubiti, treba znati ljubiti i treba znati ljubav učiti. Tu raskoš osjeća i plebs pa i živine, ali pravi čovjek tim se upravo razlikuje od njih što je nekako pretvara u plemenito umijeće i naslađujući se njome zna za to, i svu njezinu božansku vrijednost u duši sebi predstavlja, i što time zasićuje ne samo tijelo nego i dušu. Često puta, kad ovako pomislim o ispraznosti, nestalnosti i dosadi našega života, pada mi na pamet da si možda i bolje odabrao, i da nije Cezarov dvor, nego rat i ljubav jedino radi čega je vrijedno roditi se i živjeti.U ratu si bio sretan, budi i u ljubavi! Ako te zanima što se događa na dvoru Cezarovu, ja ću te od147vremena do vremena obavijestiti. Sada na priliku stojimo u Anciju i njegujemo naš nebeski glas, ali se još nismo odljutili na Rim i na zimu kanimo otići u Baje, da javno istupimo na pozornici u Napulju, gdje će nas stanovnici, kao Grci, bolje znati ocijeniti nego vučje pleme koje prebiva na obalama Tibera. Sleći će se narod iz Baja, Pompeja, i Puteola, iz Kume, iz Stabija. Pljeskanja i vijenaca neće nam pofa-liti, i to će biti ponuka za namišljeni put u Ahaju.A uspomena male Auguste? Da, još je oplakujemo. Pjevamo himne koje smo sami složili tako divno da su se sirene od zavisti zaklonile u najdubljim pećinama Amfitritinim. Mjesto njih slušali bi nas dupini, da im ne smeta morska buka. Naša bol nije se još umirila, pa je zato pokazujemo ljudima u svim oblicima što ih naučava kiparstvo, pazeći pri tom pomnjivo da li nam dobro stoje, i znadu li ljudi opaziti tu ljepotu. Ah, moj dragi! Umrijet ćemo kao lakrdijaši i komedijanti.Ovdje su svi augustiani i augustianke, ne brojeći ono pet stotina magarica, u čijem se mlijeku kupa Popeja, i deset tisuća slugu. Kadšto zna ovdje biti veselo. Kalvija Krispinila stari; pričaju da je umolila Popeju neka joj dopusti da se kupa odmah poslije nje. Nigidiji je Lukan prilijepio ćušku sumnjajući da je u ljubavnom odnošaju s gladijatorom. Spor je u igri sa Senekionom proigrao na kockama ženu. Torkvat Silan nudio mi je za Euniku četiri mrkova koji će ove godine, bez sumnje, odnijeti na utrkama pobjedu. Nisam htio. A tebi također hvala što je nisi primio! A Torkvat Silan i ne sluti jadan da je već više sjena nego čovjek. Smrt mu je

zapečaćena. A znaš li što je njegova krivnja? Ta praunuk je božanskog Augusta. Nema mu spasa. Takav je svijet!Nadali smo se ovdje, kako ti je poznato, Tiridatu, međutim je Vologez napisao uvredljivo pismo. Budući da je osvojio Armeniju, moli da mu je ostavimo za Tiridata, a ako ne htjednemo, da nam je ionako neće vratiti. Prava poruga! Zato smo se odlučili na rat. Korbulon će dobiti takvu vlast kakvu je u ratu s morskim gusarima imao Pompej Veliki. Jedan se148čas Neron skanjivao: boji se, očito, slave što je može ubrati Korbulon u slučaju pobjede. Smišljali su već kako bi vrhovno zapovjedništvo ponudili našem Aulu. Oprla se tome Popeja, kojoj je krepost Pom-ponijina, očito, sol u očima.Vatinije nam je navijestio nekakve neobične gladi jatorske borbe što će ih on pripraviti u Beneven-tu. Gledaj do čega, usprkos poslovici: ne sutor tiltra crepidam, dolaze postolari u naše vrijeme! Vi teli je je potomak postolarski, a Vatinije rođeni sin! Bit će da je i sam još natezao dretvu. Glumac Alitur divno je jučer prikazivao Edipa. Pitao sam ga također kao Židova, jesu li kršćani i Židovi isto? Odgovorio mi je da su Židovi imali vjeru od iskona, a kršćani da su nova sekta koja je odskora došla na svijet u Judeji. Za vremena Tiberijeva raspeli su ondje na križ nekoga čovjeka, čiji se sljedbenici množe svaki dan, a poštuju ga kao boga. Čini se da ne mare ni za kakve druge bogove, a pogotovo za naše. Ne znam što bi im to moglo škoditi.Tigelin mi već pokazuje i očito neprijateljstvo. Dosele mi ne može nikako doskočiti, ali ima svakako nada mnom jednu prednost, jer mu je većma stalo do života i ujedno je veći lupež od mene, i to ga približava Riđobradome. Ta će se dvojica prije ili kasnije sporazumjeti, i onda će doći na me red. Kad će to nastupiti, ja ne znam, ali jer i tako mora jednom doći nije mi stalo za rok. Dotle se treba zabavljati. Život po sebi ne bi bio rđav da nije Riđobra-doga. Zahvaljujući njemu, čovjek se kadšto gadi sam sebi. Zaludu je otimanje za njegovu naklonost smatrati kao neku trku u cirkusu, neku igru, neke zabave u kojima pobjeda laska samoljublju. Ja to sebi, doduše, tako često tumačim, ali mi se ipak pokadšto čini da sam neki Hilon i ništa bolji od njega. Kad ti ne bude trebao, pošalji mi ga ovamo. Zavolio sam njegove poučne razgovore. Pozdravi od mene svoju božansku kršćanku i zamoli je, u moje ime, da ne bude prema tebi hladna kao riba. Javi mi za svoje zdravlje, javi za ljubav, znaj ljubiti, nauči ljubiti i budi mi zdravo!«149»M. C. Vinicije Petroniju pozdrav!Ligi je još uvijek nema! Da mi nije nade da ću je skoro naći, ne bi dobio odgovora, jer kad ti život omrzne, nije ti ni do pisanja. Htio sam uglaviti da me Hilon ne vara, pa sam se one noći kad je došao po novce za Euricija, ogrnuo vojničkim plastom i pošao nazorice za njim i za dječakom što sam ga s njim bio otpravio. Kad su došli na ročište, motrio sam ih izdaleka, sakriven za stupom neke veže, i uvjerio se da Euricije nije izmišljeno lice. Dolje je kod rijeke nekoliko desetaka ljudi istovarivalo uz plamen zubalja kamenje iz velikoga splava i slagalo ga na obali. Vidio sam kako im se Hilon približio i stao razgovarati s nekim starcem koji mu je na to pao do nogu. Drugi se sjatiše oko njih i stadoše kli-cati od čuda. Vidio sam kako je dječak uručio tobo-lac Euriciju, koji ga prihvati i stade se moliti uzdi-gavši ruke, a uza nj klekne drugi jedan, zacijelo njegov sin. Hilon je još nešto zborio što nisam mogao čuti, blagoslovio onu dvojicu na koljenima i druge praveći po uzduhu znak križa, koji oni bez sumnje poštuju, jer su svi prigibali koljena. Hvatala me je želja da odem među njih i da obećam tri onakve kese blaga onome

koji mi preda Ligiju, ali sam se bojao da Hilonu ne pokvarim posao i, postojavši još malo, otišao odatle.To se dogodilo otprilike dvanaest dana po tvom odlasku. Otada je dolazio k meni više puta. Sam mi je pričao da je među kršćanima stekao velik ugled. Veli da Ligi je nije našao zato što ih ima već nebrojeno mnoštvo u samome Rimu, pa se svi ne poznaju i ne mogu sve znati što se među njima zbiva. Pored toga su i oprezni i uopće malorijeki. Ali on zadaje vjeru, samo kad dopre do njihovih starješina koje zovu prezbiteri, da će od njih sve tajne izmamiti. Nekoliko je već upoznao i pokušao ispitivati, ali oprezno da hitnjom ne uzbudi sumnje i ne otegoti posao. Premda je mučno čekati, premda mi nestaje strpljivosti, vidim da ima pravo, i čekam.150Doznao je također da za molitvu imaju zajednička mjesta, ponajviše za gradskim zidovima, u pustim kućama, pa i u arenarijima i ondje slave Krista, pjevaju i drže bratske gozbe. Takvih zborišta imade mnogo. Hilon misli da Ligi ja navlas polazi na druga mjesta nego Pomponija, e da bi se ova u slučaju suda ili istrage slobodno mogla zakleti da ne zna za njeno sklonište. Može biti da su joj prezbiteri savjetovali taj oprez. Kad Hilon upozna ta mjesta, poći ću s njim zajedno, i ako mi bogovi dopuste da ugledam opet Ligiju, kunem ti se Jupiterom da mi se neće više oteti iz ruku. Mislim o tim bogomoljama. Hilon neće da idem s njime. On se boji, ali ja ne mogu sjediti u kući. Oni se ondje skupljaju obnoć, ali ja ću je i noću poznati. Svuda bih prepoznao njen glas i kretnje. Sam ću poći preodjeven i ogledat ću svakoga tko ulazi i izlazi. Mislim o njoj neprestano pa ću je prepoznati. Hilon treba da dođe sutra, pa ćemo se otpraviti zajedno. Ponijet ću štogod od oružja. Nekoliko mojih robova što sam ih otpravio bio u provinciju, vratiše se praznoruki. Ali sad više nimalo ne sumnjam da je ona ovdje u gradu, može biti ne daleko. Obišao sam i sam mnogo kuća pod izlikom najma. Kod mene bit će joj sto puta bolje, jer ondje žive čitavi mravinjaci sirotinje. Ta ja joj neću ništa prikratiti. Pišeš da sam dobro izabrao, a eto izabrao sam muku i jade. Poći ćemo najprije u one bogomolje što su u gradu, a onda izvan gradskih vrata. Nada mi svakoga jutra nešto očekuje, inače se ne bi moglo ni živjeti. Ti govoriš da treba znati ljubiti, i ja sam s Ligijom znao govoriti o ljubavi, ali sada samo čeznem i samo iščekujem Hilo-na i u kući mi je nesnosno. Zdravo!«151XVIHilon ipak nije dolazio dosta dugo, tako da Vini-cije nije na koncu znao što da o tome misli. Zaludu je sebi ponavljao da potraživanje, ako će voditi povoljnom i uspješnom svršetku, mora da bude polagano. Njegova krv zajedno sa žestokom ćudi bunile su se protiv glasa razbora. Ne raditi ništa, čekati, skrštenih ruku, bilo je nešto tako protivno njegovoj naravi da se nikako s tim nije umio pomiriti. Tumaranje uličicama gradskim u tamnom, ropskom plastu, već stoga što je bilo uzaman, činilo mu se samo varanje njegova nerada, pa ga nije moglo umiriti. Njegovi oslobođenici, ljudi iskusni kojima je bio naredio da traže na svoju ruku, pokazivali su se sto puta manje okretni od Hilona. Uz to se povrh ljubavi k Ligiji rodila u njemu oporost igrača koji hoće da dobije. Vinicije je bio uvijek takav. Od malih nogu radio je što je htio sa strašću čovjeka koji ne razumije da može nešto i ne poći od ruke i da treba nešto pregorjeti. Vojnička stega uzaptila je, doduše, za neko vrijeme njegovu samovolju, ali mu je ujedno ucijepila uvjerenje da se svaka zapovijed što je davao nižima od sebe, mora ispuniti, a duži boravak na Istoku, među ljudima savitljivim koji su bili navikli na ropski posluh, utvrdio ga je samo u vjeri da za njegov »hoću« nema granica. Zato je sada teško stradalo i njegovo

samoljublje. Bilo je pri tom i u tim suprotnostima, u tom otporu i u samome bijegu Ligijinu nešto njemu nerazumljivo, neka152zagonetka oko koje je teško mučio svoju glavu da je odgonetne. Osjećao je da je Akte rekla istinu i da nije bio Ligiji ravnodušan. No zašto je onda voljela odabrati skitnju i siromaštvo nego ljubav, njegovo milovanje i boravak u njegovoj raskošnoj kući? Na to pitanje nije umio naći odgovora nego je mjesto toga dolazio do neke nerazgovijetne slutnje, da među njime i Ligijom i među njihovim shvaćanjima, te među svijetom njegovim i Petronijevim i svijetom Ligije i Pomponije Grecine postoji neka razlika i nekakav nesporazumak dubok kao ponor, koji ništa neće moći zajaziti i poravniti. Tada bi mu se činilo da će svakako izgubiti Ligiju, i na tu misao gubio bi ono malo ravnoteže što je Petronije htio uzdržati u njemu. Bilo je časova kad sam nije znao da li Ligiju ljubi ili mrzi, razumio je samo da je mora naći i da bi volio da ga zemlja proguta nego da je više ne ugleda i ne zadobije. U mašti svojoj viđao ju je tako potpuno kao da pred njim stoji: dozivao je u pamet svaku riječ što joj je govorio i što je od nje čuo. Ćutio ju je blizu sebe, osjećao je na prsima, u svojim rukama, i tada ga je požuda hvatala kao plamen. Ljubio ju je i zazivao. I kad je pomislio da je bio od nje ljubljen i da je mogla dragovoljno ispuniti sve što je od nje želio, hvatala bi ga teška žalba, neizmjerna, i neka velika ganutost zalijevala bi mu srce poput silna vala. Ali bilo je časova kad je blijedio od bijesa i naslađivao se mislima o poniženju i mukama što će ih zadati Ligiji kad je nađe. Htio je ne samo da je ima nego da je ima kao potlačenu robinju, a isti čas osjećao je, kad bi mu bilo na izbor: ili biti njen rob ili je više ne vidjeti za života, da bi volio njoj robovati. Bilo je dana kad je mislio o biljega-ma, što bi ih na njenu ružičastom tijelu ostavio bič, i ujedno je htio cjelivati te biljege. Dolazilo mu je također u glavu da bi bio sretan da je može ubiti.U toj raskidanosti izmoren, u neizvjesnosti koja ga je izjedala, gubio je zdravlje pa i ljepotu. Postao je također nerazuman i okrutan gospodar. Robovi, pa i oslobođenici približavahu mu se s trepetom, i kad su padale na njih kazne bez ikakva razloga, za-'153mrziše u potaji na nj. A on osjećajući to i znajući svoju osamljenost, svetio bi im se još većma. Svladavao bi se onda jedino prema Hilonu od straha da ne bi prestao tražiti Ligiju. Hilon je to opazio te stade njime vladati i stade sve više od njega tražiti. Isprva je kod svakoga navrata uvjeravao Vinicija da će stvar poći lako i brzo a sada je sam stao izmišljati teškoće i ne prestajući jamčiti za nesumnjiv uspjeh traganja, nije tajio da će još dugo vremena trebati za to.Napokon dođe poslije dugih dana iščekivanja tako smućena lica, da je mladić, ugledavši ga, problijedio i skočivši k njemu jedva imao snage da zapita:— Zar je nema među kršćanima?— Jest, dakako — odvrati Hilon — ali sam našao među njima liječnika Glauka.— 0 čemu zboriš i tko je to?— Zaboravio si dakle, gospodine, za starca s kojim sam putovao iz Napulja u Rim i izgubio ova dva prsta braneći ga, pa mi taj gubitak ne dopušta držati pero u ruci. Razbojnici, koji su mu oteli ženu i djecu, ubodoše ga nožem. Ostavio sam ga na umoru u krčmi niže Minturna i dugo sam ga oplakivao. Na žalost, uvjerio sam se da je još u životu i da pripada kršćanskoj općini u Rimu.Vinicije, koji nije mogao razabrati u čemu je stvar, razumio je samo da taj Glauko nešto smeta da se nađe Ligija, pa zatomi gnjev koji je uzavrio u njemu i reče:— Ako si ga branio, dužnost mu je da ti bude zahvalan i da ti pomaže.

— Ah, dostojni tribune! Ni bogovi nisu uvijek zahvalni a kamoli ljudi. Jest, trebalo bi da mi bude zahvalan. Ali na nesreću taj je starac slaboumnik kome je starost i stradanje pomračilo pamet, i zato ne samo što mi nije zahvalan nego sam eto doznao od njegovih istovjeraca, da me objeduje kako sam se s razbojnicima dogovorio i da sam ja uzročnik njegove nesreće. To mi je plaća za dva prsta!— Uvjeren sam, lupežino, da je sve bilo kako on kaže! — reče Vinicije.154— Onda znaš više od njega, gospodaru — odvrati Hilon dostojanstveno — jer on se samo domišlja da je tako bilo, ali to ga ipak ne bi smetalo da pozove kršćane i da mi se teško osveti. On bi to zacijelo učinio, a drugi bi mu isto tako nesumnjivo pomogli. Srećom ne zna za me, a u domu gdje se mole i gdje smo se susreli, nije me opazio. No ja sam ga odmah prepoznao i u prvi čas htio sam da mu se bacim u zagrljaj. Zadržala me samo razboritost i običaj da promislim svaki korak što ga kanim učiniti. Izašavši dakle iz bogomolje stanem se za njega raspitivati, i oni koji ga znaju, rekoše mi da je to čovjek kojega je izdao suputnik iz Napulja ... Drukčije ne bih znao da on tako priča.— Što je meni do toga stalo! Govori, što si vidio u bogomolji!— Tebi nije stalo, gospodine, ali je stalo meni taman koliko za moju rođenu kožu. A jer, bih rado da me moj nauk nadživi, volim pregorjeti nagradu što si mi bio obrekao, nego usijati glavu za pusto blago, bez kojega ću kao pravi filozof znati živjeti tražeći božansku istinu.No Vinicije mu se približi zlokobna lica i zausti zatomljenim glasom:— A tko ti je rekao da će te iz Glaukove ruke prije stići smrt nego iz moje? Otkuda znaš, pseto, da te neće ovaj čas zakopati u mom vrtu?Hilon, koji je bio strašivica, pogleda u Vinicija i u tren razabra da je propao bez spasa, ako izusti još jednu neopreznu.— Tražit ću je, gospodine, i naći ću je! — klikne naglo.Časak nasta šutnja. U to vrijeme nije se čulo ništa do brza disanja Vinicijeva i dalekoga pjevanja robova koji su radili u vrtu.Istom nakon nekoliko časova, kad se Grk uvjerio da se mladi patricij primirio, nastavi:— Smrt je prošla pored mene, ali ja sam je gledao s takvim mirom kao Sokrat. Ne, gospodine! Nisam rekao da neću više tražiti djevojke nego sam ti samo htio napomenuti da je to traženje sada skopča-155no za me s velikom opasnošću. Ti si nekoć sumnjao ima li na svijetu kakav Euricije, i premda si se uvjerio da ti je sin moga oca govorio istinu, sada sumnjaš da sam ja izmislio Glauka. Na žalost! Da je on samo izmišljotina, pa da mogu potpuno slobodno među kršćane, kao dosad što sam odlazio, dao bih za to onu bijednu staru robinju, što sam je kupio ima tome tri dana, da njeguje moju kljastu starost. No Glauko je živ, i da me jednom ugleda, ti me ne bi više ugledao, pa tko bi ti onda našao djevojku? Tu zamukne iznova i stane utirati suze, pa produži:— No dok je Glauko živ, kako ću je tražiti, kad mogu svaki čas na nj nabasati? A kad na nj naba-šem, poginuo sam i sa mnom je propalo ujedno i moje potraživanje.— Kamo smjeraš? Što savjetuješ? I što kaniš poduzeti? — upita Vinicije.— Aristotel nas uči, gospodine, da manje stvari treba žrvovati većima, a kralj Priam često je znao reći da je starost tegobno breme. To breme starosti i nesreća pritislo je Glauka odavna, i to tako teško da bi mu smrt bila dobročinstvo. Jer što

je po Se-neki smrt nego izbavljenje ...?— Idi ludovati s Petronijem, a ne sa mnom! No govori što želiš?— Ako je krepost ludovanje, dajte mi, bogovi, da zauvijek ostanem luđak. Mislim, gospodine, ukloniti Glauka, jer dok je god on u životu, i moj život i moje traženje neprestano su u opasnosti.— A ti najmi ljude koji će ga umlatiti kijačama. Ja ću ih platiti.— Oderat će te, gospodine, i još će kasnije zloupotrebljavati tajnu. Nitkova u Rimu ima toliko koliko zrna žala u areni, ali ne bi vjerovao kako poskupe kad poštenu čovjeku ustreba njihovo lupeštvo. Ne, dostojni tribune! A da vigili uhvate ubojice kod ubojstva? Oni bi bez sumnje prokazali tko ih je naj-mio, pa bi se ti ukopao u bijedu. A mene neće prokazati, jer im neću kazati svoga imena. Naopako ako se ne uzdaš u me, jer se ovdje radi o dvjema drugim156stvarima: o mojoj rođenoj koži i o nagradi što si mi je bio obrekao.— Koliko ti treba?— Treba mi tisuću sestercija, jer pogledaj, gospodine, moram naći poštene lopove, onakve koji neće primiti kaparu pa iščeznuti s njome bez traga. Za dobar posao dobra naplata! I meni bi valjalo štogod da osušim suze što ću ih proliti od žalosti za Glau-kom. Uzimam bogove za svjedoke kako sam ga ljubio. Ako danas dobijem tisuću sestercija, za dva će dana duša njegova biti u Hadu i tamo će istom, ako duše zadržavaju pamet i dar misli, poznati kako sam ga ljubio. Ljude ću naći još danas i oglasit ću im da ću od sutra uvečer za svaki dan Glaukova života odbiti po stotinu sestercija. Imam također neku domi-sao, koja mi se čini neprevarljiva.Vinicije mu obeća opet traženu svotu, ali mu zabrani da još govori o Glauku, nego ga zapita kakve druge donosi novosti, gdje je kroz to vrijeme bio, što li je vidio i što je otkrio. No Hilon mu nije mogao mnogo novosti kazati. Bio je još u dvjema bogomoljama i pažljivo je motrio sve, a osobito žene, ali nije opazio nijedne koja bi bila nalik na Ligiju. No kršćani ga drže za svojega, i kako je dao otkupninu za sina Euricijeva, poštuju ga kao čovjeka koji ide stopama »Hristosa.« Doznao je također od njih da se neki veliki zakonoša, neki Pavao iz Tarsa, nalazi u Rimu u tamnici pod optužbom koju su digli na nj Židovi, pa je naumio da se s njima upozna. Ali najvecma ga je obradovala druga vijest, naime da će najviši svećenik čitave sekte, koji je bio učenik Kristov i kojemu je on povjerio bio upravu kršćana svega svijeta, u najskorije vrijeme također stići u Rim. Zacijelo će svi kršćani zaželjeti da ga svojim očima vide i poslušaju njegov nauk. Bit će kakvi veliki zborovi, gdje će i on, Hilon, biti nazočan i štoviše, budući da je lako sakriti se u mnoštvu, povest će sa sobom i Vinicija. Onda će zacijelo naći Ligiju. Kad jednom uklone Glauka, to neće biti ni tako opasno. Kad bi bilo za osvetu, osvetili bi se bez sumnje i kršćani, ali oni su uopće mirni ljudi.157

Sada stane Hilon pričati s nekim čuđenjem da nije opazio nikada da bi se oni podavali raspuštenosti, trovali studence i česme, da bi bili neprijatelji roda ljudskoga, klanjali se magarcu ili se hranili djetinjim mesom. Ne, toga nije vidio. Zacijelo će među njima naći i takvih, koji će za novac smaknuti Glau-ka, ali nauk njihov, koliko mu je poznato, ne potiče ni na kakav zločin, nego zapovijeda praštati uvrede.Vinicije se tu spomene što mu je kod Akte rekla Pomponija Grecina, pa je Hilonove riječi slušao s radošću. Premda je osjećaj njegov k Ligiji primao vid mržnje, odlanulo mu je kad je čuo da nauk što ga ispovijedaju ona i Pomponija,

nije ni zločinački ni odvratan. Ipak je imao u sebi nekakvo nejasno osjećanje da je upravo to njemu nepoznato i tajno štovanje Krista razdvojilo njega i Ligiju, pa se ujedno stane bojati te nauke i mrziti je.158IXVIIHilonu je odista bilo stalo da makne sa svijeta Glauka, koji, premda već u godinama, nije bio ipak nemoćan starac. U onome što je Hilon ispričao bio Viniciju, bio je znatan dio istine. On je negda po* znavao Glauka, izdao ga, prodao razbojnicima, rastavio ga s obitelji i imutkom i dao da ga se ubije. No sjećanje na to snosio je ipak lako, jer ga je ostavio na umoru ne u krčmi, nego u polju pod Mintur-nom, ali samo jednu stvar nije predviđao: da će se Glauko izliječiti od rana i doći u Rim. Zato kad ga je ugledao u bogomolji, prepade se zbilja i u prvi čas htio se, doista, ostaviti daljnjega traženja Ligije. No s druge strane još ga većma zaplaši Vinicije. Razumio je da mu valja birati između straha od Glauka i progonjenja i osvete moćnog patricija, kojemu bi jamačno došao u pomoć drugi, još veći, Petronije. Zato se Hilon prestade kolebati. Promislio je da je bolje imati neprijatelje male nego velike, i premda se njegova strašljiva narav nešto žacala od krvavih sredstava, učini mu se ipak nužnim da Glauko pogine od tuđe ruke.Sad se radilo samo o izboru ljudi, i na njih se upravo odnosila misao što ju je Vinicije bio spomenuo. Provodeći ponajčešće noći u krčmama i noćeći u njima među ljudima beskućnicima, bez poštenja i vjere, lako je mogao naći takve koji bi omirisavši u njega novce prihvatili taj posao ili bi, primivši predujam, istisli iz njega svu svotu prijetnjom da će ga159lipredati vigilima. Napokon od nekoga doba Hilonu se gadilo na tu fukaru, na one prljave a ujedno strašne likove što su se ugnijezdili u sumnjivim kućama na Suburi ili na Zatiberju. Mjereći sve svojim mjerilom i ne proučivši dovoljno kršćane ni njihovu nauku, sudio je da će i među njima naći uslužno oruđe, a jer su mu se činili prostodušniji od drugih, nakanio je poći k njima i predočiti im stvar na taj način da bi se toga prihvatili ne samo radi novca nego i poradi revnosti.U toj misli pođe pod večer do Euricija, za kojega je znao da mu je predan svom dušom i da će učiniti sve e da bi mu pomogao. A jer je bio od naravi oprezan, nije ni mislio da mu povjeri svoje prave nakane, koje bi uostalom bile u očitoj protivnosti sa starčevom vjerom u njegovu krepost i bogobojaznost. Htio je da ima ljude gotove na sve i s njima istom da se pogodi za stvar na takav način da je iz obzira na same sebe čuvaju u vječnoj tajni.Otkupivši sina, stari Euricije uzeo je u najam jedan od onih malih dućančića, kojih je bilo sva sila kod Cirkusa Maksimusa, da u njemu prodaje masline, bob, prijesnace i vodu s medom gledaocima koji su dolazili na trke. Hilon ga zateče kod kuće gdje uređuje dućan, i pozdravivši ga Kristovim imenom stane govoriti o poslu koji ga je doveo bio do njega. Učinivši im uslugu, računa da će mu oni vratiti zahvalnost. Trebaju mu dva ili tri čovjeka, jaka i srčana, da odvrate opasnost koja je zaprijetila ne samo njemu nego svim kršćanima. On je, doduše, siromah jer je gotovo sve što je imao predao Euri-ciju, no on bi takvim ljudima ipak platio za njihovu uslugu uz uvjet da se uzdaju u nj i da izvrše vjerno što im naloži.Euricije i sin njegov Kvarto slušali su ga kao svojega dobrotvora gotovo poklečke. I oba rekoše da su gotovi sami učiniti sve štogod od njih zaište, vjerujući da tako

svet čovjek ne može tražiti djela koja ne bi bila u skladu s Kristovom naukom.Hilon ih uvjeri da je tako, i podigavši oči uvis, pričini se kao da moli; a u sebi je promišljao ne bi li160dobro bilo da prihvati njihovu ponudu koja bi mu prištedjela tisuću sestercija. Ali je, nakon trenutnoga razmišljanja, odbaci. Euricije je bio starac, možda ne toliko pritisnut vijekom, koliko istrošen brigom i bolešću, a Kvartu je bilo tek šesnaest godina. Hilon je, naprotiv, trebao ljude vješte a prije svega jake. A od ono tisuću sestercija nadao se da će po misli koja mu pade na um, na svaki način prištedjeti znatan dio.Oni su se nudili još neko vrijeme, no kad ih je odlučno odbio, popustiše. Nato će Kvarto:— Znam pekara Demasa, gospodine, kod kojega rade na žrvnjima robovi i najamnici. Jedan od tih nadničara je tako jak da bi dostajao ne za dvojicu, nego i za četvoricu, jer sam vidio kako je dizao stijene što ih četiri čovjeka nisu mogla s mjesta pomaknuti.— Ako je čovjek bogobojazan i podoban da se žrtvuje za braću, upoznaj me s njime — reče Hilon.— Jest kršćanin, gospodine — odgovori Kvarto — jer kod Demasa rade većinom kršćani. Ima u njega dnevnih i noćnih radnika, a on je noćni. Da sada pođemo, našli bismo ih za večerom, pa bi se mogao slobodno s njime porazgovoriti. Demas stanuje blizu Emporija.Hilon pristade najspremnije. Emporij je bio Aven-tinu na podanku, dakle ne odviše daleko od velikoga cirkusa. Mogli su, ne obilazeći brežuljaka, poći uz rijeku kroz Emilijev trijem, pa bi put bio još kraći.— Ostario sam — reče Hilon kad su unišli pod niz stupova — pa me kadšto izda pamet! Da! Našega Krista izdao je jedan od učenika njegovih! Ali ime onoga izdajice ne pada mi ovaj čas na pamet...— Juda, gospodine, koji se objesio — odvrati Kvarto čudeći se ponešto u duši kako je bilo moguće ne zapamtiti to ime.— A da! Juda! Hvala ti! — reče Hilon.I neko vrijeme išli su šuteći. Došavši do Emporija, koji je već bio zatvoren, prođoše ga i obišavši žitnice u kojima se puku izdavao živež, okrenuše nali- Quo vadiš161jevo kućama, koje se nanizaše oko Ostijskoga puta sve do brdašca Pestacija i Mlinarskoga trga. Tamo stadoše pred drvenom zgradom iz koje je dopirala huka žrvanja. Kvarto uđe unutra, a Hilon, koji se nije rado pokazivao velikom broju ljudi, jer je bio u neprestanom strahu da ga ne nanese kakva zla sreća na liječnika Glauka, osta vani.— Rad sam vidjeti toga Herkula koji služi kod mlinara — govorio je sam sebi pogledajući mjesečinu, koja je divno sjala. — Ako je lupež i prepreden čovjek, stajat će me štogod, ako li je čestit i lud kršćanin, učinit će besplatno sve što od njega zatražim.Daljnje razmišljanje prekide mu povratak Kvar-tov, koji iziđe iz kuće s još jednim čovjekom, odjevenim samo u tuniku, zvanom eksomis, skrojenu na taj način da je desna strana prsiju ostala nepokrivena. Takvu haljinu nosili su osobito radnici, jer je dopuštala potpunu slobodu kretanja. Pogledavši Hilon došljaka, odahne zadovoljno jer za života nije vidio takvu ruku i takvih prsiju.— Ovo je, gospodine, brat, kojega si želio vidjeti — reče Kvarto.— Mir Kristov bio s tobom! — javi se Hilon. — A ti, Kvarto, reci svome bratu da li

zaslužujem vjeru i pouzdanje, pa se onda vrati u ime Božje, jer ne treba sijedoga oca ostavljati sama.— Ovo je svet čovjek — reče Kvarto — koji je dao sav imutak da mene, nepoznata, otkupi iz ropstva. Neka mu Gospod, naš Spasitelj, pripravi za to nebesku nagradu.Golemi radnik, čuvši to, sagne se i poljubi Hilona u ruku.— Kako ti je ime, brate? — upita Grk.— Na svetome krštenju dadoše mi, oče, ime Ur-ban.— Urbane, brate, imaš li kad da se sa mnom slobodno razgovaraš?— Posao primamo o ponoći, a sad nam istom zgo-tavljaju večeru.162— Ima, dakle, vremena dosta. Hajdemo na rijeku pa ćeš tamo saslušati riječi moje.Odoše i sjedoše na kamenoj obali, u tišini, koju je prekidala samo udaljena huka žrvnjeva i šum valova koji su pod njima protjecali. Hilon se zagleda radniku u lice koje mu se pored oštra i sjetna izraza kakav su imala obično lica barbara što su boravili u Rimu, učini dobrodušno i iskreno.— Tako je! — reče sebi u duši. — To je čovjek dobar i lud koji će Glauka ubiti džabe.Zatim upita:— Urbane, ljubiš li ti Krista?— Ljubim iz srca i iz duše — odgovori radnik.— A braću svoju i sestre i one koji te naučiše istini i vjeri u Krista?— Ljubim i njih, oče.— Neka, dakle, mir bude s tobom!— I s tobom, oče!Opet nasta tišina, samo su u daljini hučali žrvnjevi, a pod njima je šumorila rijeka.Hilon se zagleda u jasan mjesečev bljesak i laganim, stišanim glasom stade govoriti o smrti Kristovoj. Govorio je kao da ne govori Urbanu, nego sam sebi, kao da se sjeća one smrti, ili kao da njenu tajnu povjerava onome uspavanome gradu. Bilo je u tome nešto ganutljivo i ujedno svečano. Radnik je plakao, a kad je Hilon stao ječati i žaliti što u času smrti Spasiteljeve nije bilo nikoga da ga brani, ako ne od raspinjanja, a ono barem od poruga vojnika i Zidova, velike šake barbarinove stadoše se grčiti od žalosti i prigušena bijesa. Smrt ga je samo dirala, ali na misao o onoj svjetini koja se rugala pribitome najcriž Jaganjcu, bunila se u njemu priprosta duša i hvatala ga divlja želja za osvetom.A Hilon zapita iznenada:— Urbane, znaš li tko je bio Juda?— Znam, znam! Ali on se objesio! — klikne radnik.I u glasu mu bješe kao žalost što je izdajnik već sam sebi odmjerio kaznu i što ne može pasti u njegove ruke.163A Hilon nastavi.— No da se nije objesio, pa kad bi ga koji od kršćana sreo na suhu ili na moru, zar ne bi bio dužan da osveti muku, krv i smrt Spasitelj evu?— Tko se ne bi osvetio, oče!— Mir s tobom, vjerni slugo Jaganjčev! Jest! Prosto je opraštati svoje krivice, ali tko ima pravo praštati krivicu Božju? No kako zmija rađa zmiju, zloća zloću, izdaja izdaju, tako se iz otrova Judina rodio drugi izdajnik, i kako je onaj izdao Židovima i vojnicima rimskim Spasitelja, tako je ovaj, koji živi među nama,

namislio izdati vucima njegove ovčice, i ako nitko ne pomrsi izdaju, ako nitko ne šatre na vrijeme glavu zmiji, sve nas čeka poguba, a s nama će ujedno poginuti i štovanje Jaganjca.Radnik ga je gledao s velikim nemirom, kao da ne zna dati sebi računa o onome što je čuo, a Grk, za-vivši glavu skutom od plašta, stade ponavljati glasom kao ispod zemlje:— Teško vama, sluge pravoga Boga! Teško vama, kršćani i kršćanke!Opet nasta mucanje, opet se nije čulo nego huka žrvnjeva, nerazgovijetno pjevanje mlinara i šum rijeke.— Oče — upita napokon radnik — kakav je to izdajnik?Hilon obori glavu. — Kakav je to izdajnik? Sin Judin, sin otrova njegova, koji se gradi kršćaninom i dolazi u bogomolje samo zato da opada braću pred Cezarom, kako neće Cezara da priznaju za boga; kako truju studence, kolju djecu i hoće da unište ovaj grad, da ne ostane kamen na kamenu ... Evo za koji dan izdat će se zapovijed pretorijancima da pohvataju starce, žene i djecu i da ih povedu na stratište, kako su pogubili robove Pedanija Sekunda. I sve je to učinio onaj drugi Juda. Ali ako prvoga nitko nije kaznio, ako mu se nitko nije osvetio, ako nitko nije branio Krista na času muke, tko će htjeti da pokara ovoga, tko će satrti zmiju dok je nije saslušao Cezar, tko će pogaziti, tko li će obraniti od propasti braću i vjeru u Krista?164A Urban, koji je dosada sjedio na kamenu nasipu, ustade naglo i reče:— Ja ću to učiniti, oče.Hilon ustade također, časkom je gledao u lice ra-dnikovo, obasjano mjesečevim sjajem, pa onda pruži ruku i položi je lagano dlanom na njegovu glavu.— Idi među kršćane — reče svečano — idi u bogomolju i pitaj braću za liječnika Glauka, i kad ti ga pokažu, onda ga u ime Kristovo ubij ...!— Glauka? — ponovi radnik, kao da hoće utvrditi u pameti to ime.— Znaš li ga?— Ne, ne znam ga. Kršćana imade na tisuće u čitavome Rimu, pa se svi ne poznaju. Ali sutra će se na Ostrianu sabrati noću braća i sestre, do jedne duše, jer je došao velik apostol Kristov, koji će ondje naučavati, i tamo će mi braća pokazati Glauka.— U Ostrianu? — upita Hilon. — Ta to je izvan gradskih zidova. Braća i sve sestre? Noću? Za gradskim vratima u Ostrianu?— Jest, oče! To je naše groblje između Via Salaria i Nomentana. Zar ti nije poznato da će ondje učiti veliki apostol?— Nije me bilo dva dana kod kuće pa nisam primio njegova pisma a nisam znao gdje je Ostrian, jer sam nedavno došao ovamo iz Korinta, gdje upravljam kršćanskom općinom ... Nego tako ćemo! I kad te je Krist nadahnuo, poći ćeš, sinko, noću u Ostrian, tamo ćeš naši među braćom Glauka, pa ćeš ga ubiti na povratku u grad, i zato će ti biti oprošteni svi grijesi. A sada mir s tobom...— Oče...— Slušam te, slugo Jaganjčev.Na licu radnikovu izrazi se zabuna. Eto nedavno je ubio čovjeka, a moguće i dvojicu, a nauk Kristov zabranjuje ubijati. Ipak ih nije ubio braneći sebe, jer i to nije dopušteno! Nije ubio, sačuvaj Kriste, radi dobitka... Biskup mu je sam bio dao braću u pomoć, ali ubijati nije mu dopustio, a on je nehotice ubio, jer ga je Bog kaznio prevelikom snagom... I sada čini tešku pokoru... Drugovi pjevaju kod165žrvnjeva, a on grešnik misli o svom grijehu, o uvredi Jaganjca ... Što se već

namolio, naplakao! Koliko se Jaganjca namolio da mu oprosti! I jednako osjeća da nije dosta okajao ... A sada je iznova obećao ubiti izdajnika ... Dobro! Slobodno je samo svoje krivnje praštati, pa će ga ubiti sve da je na očigled sve braće i sestara koji će sutra biti u Ostrianu. Ali neka Glauko bude prije osuđen od starješina među braćom, od biskupa ili od apostola. Ubiti nije velika stvar, a ubiti izdajnika njemu je još i milo, kao ubiti vuka ili medvjeda, ali da Glauko pogine nevin? Kako da uzme na svoju dušu novo ubojstvo, nov grijeh i novu uvredu Jaganjca?— Za sud nije vremena, moj sinko — odvrati Hil-on — jer će izdajnik iz Ostriana poći ravno k Cezaru u Ancij, ili će se skloniti u kuću nekog patricija, kojemu služi. Nego ću ti evo dati znak, pa kad ga pokažeš poslije Glaukova smaknuća, i biskupi i veliki apostol blagoslovit će tvoje djelo. — Rekavši to, izvadi novčić, zatim stane tražiti za pašom nožić, i našavši ga, ureza na sesterciju rtom znak križa i pruži ga radniku.— To je presuda Glauka i znak za te. Kad ga, pošto pogubiš Glauka, pokažeš biskupu, oprostit će ti i ono ubojstvo što si ga nehotice učinio.Radnik pruži nehotice ruku za novcem, ali u njemu bijaše još odviše svježa uspomena na prvo ubojstvo te osjeti kao neku bojazan.— Oče — proslovi upravo molećivim glasom — uzimaš li na dušu to djelo i jesi li sam čuo Glauka gdje prodaje braću?Hilon shvati da mu treba dati neke razloge, spomenuti kakva imena, jer inače može divu u srce uljesti kakva sumnja. I smjesta mu sine sretna misao u glavi.— Poslušaj, Urbane — reče — ja prebivam u Ko-rintu, ali sam postojbinom s Kosa, a ovdje u Rimu učim u Kristovoj nauci neku djevojku robinjicu iz mojega zavičaja, koja se zove Eunika. Ona služi kao »vestiplica« u kući Cezarova prijatelja, nekoga Pe-tronija. Eto u toj kući čuo sam, kako se Glauko pot-166hvatio da izda sve kršćane, a povrh toga obećao je drugomu prišaptivaču, carskome Viniciju, da će mu naći među kršćanima djevojku ...Ovdje prekide i pogleda u čudu radnika, kome oči sijevnuše iznenada kao u zvjerke, a lice mu primi izraz divljega gnjeva i prijetnje.— Što ti je? — upita ga upravo sa strahom.— Ništa, oče. Sutra ću ubiti Glauka...!No Grk zašuti. Začas prihvati radnika za ramena i okrene ga tako da mu je mjesečev sjaj padao upravo na lice, i stane ga pomnjivo motriti. Očito je bilo da je u duši kolebao, bi li ga dalje pitao i sve iznio na javu, ili bi prekinuo na onome što je doznao ili čemu se domislio. Najposlije ipak pobijedi njegova prirođena opreznost. Odahne duboko jedan i drugi put, zatim položi iznova ruku na glavu radnikovu i upita svečanim, odlučnim glasom:— Nije li ti na svetome krštenju dano ime Urban?— Jest, oče.— Dakle mir s tobom, Urbane!167XVIII»Petronije Viniciju pozdrav!Zlo je s tobom, dragi moj! Venera ti je očito smela sve misli, oduzela razum i dar mišljenja o čemu bilo drugome doli o ljubavi. Pročitaj još jednom ono što si mi na moj list odgovorio, pa ćeš vidjeti, kako je tvoj um postao ravnodušan za sve što nije Ligija, kako se samo njom bavi, k njoj se neprestano vraća i lebdi nad njom kao jastreb nad uočenim plijenom. Poluksa mi! Nađi je brže, jer koliko te vatra ne pretvori u pepeo, promijenit ćeš se u misirskoga Sfink-sa, koji se zaljubio, kako kažu, u blijedu Iziđu, i postao za sve gluh, ravnodušan i čeka samo noć da se

može zagledati u dragu kamenim očima.Tumaraj večerima kroz grad preobučen, polazi sa svojim filozofom kršćanske bogomolje. Sve što budi nadu i ubija vrijeme, zaslužuje pohvalu. Ali za moje prijateljstvo i ljubav učini jednu stvar: onaj Urso, Ligijin rob, jamačno je čovjek neobične snage, zato najmi Krotona, pa se otpravljajte u troje kad izlaziš. To će biti pouzdanije i razumnije. Kad su među kršćanima Pomponija Grecina i Ligija, zacijelo oni nisu onakvi bezakonici, kakvima ih općenito drže, ali kod Ligijine otmice dali su dokaz da ne znadu za šalu kad se radi o kakvoj ovčici iz njihova stada. Kad ugledaš Ligiju, znam da se nećeš moći svladati i da ćeš je htjeti odmah voditi, a kako ćeš to izvršiti sa samim Hilonom? A Kroton će već znati izići na kraj sa svima, pa da je brani deset onakvih Ligi-168jaca kao Urso. Ne daj se guliti od Hilona, a za Krotona ne žali novaca. Od svih savjeta što ti mogu poslati, ovaj je najbolji.Ovdje su već prestali govoriti o maloj Augusti i o tome da je od čaranja umrla. To još spominje samo koji put Popeja, ali Cezarove misli zabavljene su drugim stvarima. Uostalom, ako je istina da je Diva Augusta opet zanijela, onda će se i u nje uspomena na ono dijete rasplinuti bez traga. Ima već nekoliko dana što smo u Napulju, ili pravije u Bajama. Da si podoban misliti o čemu bilo, onda bi jeka o našem boravku ovdje morala doprijeti do tvojih ušiju, jer sav-koliki Rim ne govori jamačno ni o čemu drugome. Došli smo, dakle, ravno u Baje, gdje nas napade prije svega materina uspomena i prijekor savjesti. I znaš li do čega je Riđobradi već dospio? Njemu je već i ubojstvo materino samo predmet za stihove i povod da glumi luđački tragične prizore. On je prije imao toliko zbiljskog grizodušja, koliko i kukavičluka. Sada, pošto se uvjerio da mu je svijet, kao i prije, pod nogama i da mu se nijedan bog nije osvetio, samo hini grižnju savjesti da bi tako ljude dirao svojom sudbinom. Kadšto se trza noću, pa tvrdi da ga gone Furije, budi nas, obzire se, stavlja se u pozu komedijanta koji igra Orestovu ulogu, i to rđavoga komedijanta, i gleda da li mu se divimo! I mjesto da mu kažemo: »Idi spavati, budalo!« s boli također udaramo u ton tragedije i branimo velikoga umjetnika od Srda. Kastora mi! Mora da si čuo barem to da je već javno istupio u Napulju. Sabrali su zbrda--zdola svu grčku fukaru po Napulju i okolnim mjestima, koji su napunili arenu tako neugodnim mirisom češnjaka i znoja da sam hvalio bogove što sam, mjesto u prvim redovima među augustianima, bio za scenom. I hoćeš li vjerovati da se je bojao? Bo-j'ao se, tako mi vjere! Hvatao me za ruku i stavljao je sebi na srce koje je zbilja kucalo ubrzanim kuca-jem. Izdavao ga dah, i kad je valjalo da nastupi, problijedio je kao pergamena i čelo mu se orosilo kap-ijicama znoja. A ipak je znao da po svim redovima sjede pripravljeni pretorijanci, oboružani batinama,169kojima su u slučaju potrebe trebali uspaljivati zanos. Ali nije trebalo. Nijedan čopor majmuna iz kartaške okolice neće zadrečati, kako je drečala ona fukara. Kažem ti da je miris češnjaka dopirao do scene. A Neron se klanjao, pritiskao ruku na srce, rukom dobacivao cjelove i plakao. Zatim je upao među nas koji smo čekali za scenom, kao opojen klikćući: »Što su svi trijumfi prema mojemu trijumfu?« A ona fukara još je jednako zavijala i pljeskala znajući da će ispljeskati milosti, darove, zahvalne govore, lutrijske biljete i nove predstave Cezara luđaka. Ja im se i ne čudim što su pljeskali, jer to se dosele nije vidjelo. A on je ponavljao svaki čas: »Evo, što će reći Grci! Evo, što će reći Grci!« I čini mi se da se od toga časa pojačala njegova mržnja na Rim. Još je poslao u Rim osobite tekliće s izvješćem o trijumfu, i očekujem ovih dana čestitku senata. Odmah poslije prvoga

nastupa Neronova dogodio se ovdje čudan slučaj. Kazalište se naglo srušilo, ali istom kad su ljudi već bili izašli. Bio sam na mjestu i nisam vidio da su ijednoga mrtvaca izvadili ispod ruševina. Mnogi, i od Grka, gledaju to kao gnjev bogova radi sramoćenja carskoga ugleda, ali on, naprotiv, tvrdi da je to ljubav bogova koji očito štite njegov pjev i one koji ga slušaju. Zato se prinose žrtve zahvalnice po svim hramovima, a njemu je to nov poticaj za put u Aheju. Pred nekoliko dana ipak mi je rekao da se boji što će na to reći rimski puk i neće li se pobuniti, jedno iz ljubavi prema njemu, drugo od bojazni za obilato dijeljenje žitka i za igre što bi ga mogle minuti za dulje nenazočnosti Cezarove. Ipak ćemo ići u Benevent, da ogledamo postolarski raskoš, kojim će se podičiti Vatinije, a odanle ćemo pod zaštitom božanske braće Helenine u Grčku. Ja sam sa svoje strane opazio, kad je čovjek među onima koji mahnitaju, i sam pomahnita, i štoviše, nalazi neki čar u mahnitanju. Grčka i putovanje uz tisuću citara, nekakav trijumfalni pohod Bakov usred nimfa i bakantica, ovjenčanih zelenilom mrčike, lozo-vim lišćem i lišćem od kozjaka, kola s upregnutim tigrovima, cvijeće, tirsi, vijenci, usklici: »Evoe!« gla-170tzba, poezija i Helada koja plješće i sve je to dobro, ali mi ovdje gojimo još smjelije zamisli. Hoće nam se stvoriti nekakav bajni istočni imperij, carstvo palmi, sunca, poezije i jave, prenesene u san iz života koji se pretvara u raskoš. Hoće nam se da zaboravimo Rim i da težište svijeta smjestimo negdje između Grčke, Azije i Misira, da živimo životom ne ljudi, nego bogova, da ne znamo što je svagdanjica, da šećemo u zlatnim galijama u hladu grimiznih jedara Arhipelagom, da budemo Apolon, Osiris i Baal u jednoj osobi, da se rumenimo sa zorom, da se zla-timo sa suncem, da se srebrimo s mjesečinom, da vladamo, pjevamo, snivamo... I hoćeš li vjerovati, ja, koji imam jošte za sestercij razbora, a za as zdravoga suda, zanosim se kadšto tim maštanjima, a prepuštam se zanosu zato što ako su i nemoguća, a ono su barem velika i neobična... Ovakav bajni imperij bio bi konačno nešto što bi se jednom u dubokoj budućnosti, poslije dugih vjekova, učinilo ljudima kao san. Ukoliko Venera ne uzme na se lik kakve Ligije ili ovakve robinjice kakva je Eunika, i ukoliko ne ukrasi život umjetnošću, on ostaje jalov i često prima majmunsko lice. Ali Riđobradi neće ostvariti svojih sanja već radi toga što u tome bajnom carstvu poezije i Istoka ne bi bilo mjesta izdajama, podlosti i smrti, a u njemu pod prilikom pjesnika krije se loš komedijant, luckasti vozač i plitki tiranin. Zato jednako davimo ljude, kad su nam bilo na koji način na smetnji. Jadni Torkvat Silan već je sjena. Otvorio je sebi žile, ima nekoliko dana. Le-kanije i Licinije sa strahom primaju konzulat, stari Traseja neće umaći smrti jer se usuđuje biti pošten. Tigelin dosad nije uspio izraditi za me naredbu da sebi otvorim žile. Potrebit sam još ne samo kao arbi-ter elegantiae, nego kao čovjek bez čijih bi savjeta i ukusa mogao izlet u Aheju i ne uspjeti. No često mislim da se prije ili kasnije tako mora svršiti, i znaš li, o čemu vodim samo brigu? Da Riđobradome ne dopane moja mirenska čaša, što je ti poznaješ i kojoj se diviš. Ako se desiš na mojoj samrti kod mene, dat ću je tebi, ako li budeš daleko, razbit ću je. No171sad je pred nama jošte postolarski Benevent, olimpijska Grčka i Usud koji svakome namjenjuje neznan i neslućen put. Budi mi zdravo i najmi Krotona, jer će ti drugi put oteti Ligiju. Hilonida mi, kad ti ne bude više od potrebe, pošalji, gdjegod budem. Možda ću od njega učiniti drugoga Vatinija, pa će možda još bivši konzuli i senatori drhtati pred njim, kako dršću pred onim vitezom Dretvicom. Vrijedilo bi nagledati se i toga čuda. Kad nađeš Ligiju, javi mi da prikazem za vas

par labudova i par golubova u ovdašnjem oblom hramiću Venerinu. Vidio sam jednom u snu Ligiju na tvojim koljenima gdje traži tvoje cjelove. Uznastoj da to bude zbiljski san. Želim da ne bude oblaka na tvojem nebu, a budu li, da imaju miris i boju ruže. Ostaj mi zdravo do viđenja!«172XIXTek što je Vinicije dočitao, kadli se u biblioteku uvuče lagano Hilon, da ga nitko nije najavio, jer je služinčad imala nalog da ga pusti u svako doba danju i noću.— Božanska mati tvojega velikodušnoga pretka Eneje — reče — bila ti milostiva, kako je meni bio milostiv božanski sin Majin!— To znači? — upita Vinicije trgnuvši se od stola za kojim je sjedio.A Hilon diže glavu i reče:— Heureka!Mladi patricije uzbudi se tako da duže vremena nije mogao riječi prosloviti.— Jesi li je vidio? — upita napokon.— Vidio sam Ursa, gospodine, i govorio sam s njim.— I znaš gdje su se sakrili?— Ne, gospodine. Drugi bi iz pusta samoljublja natuknuo Ligijcu da je pogodio tko je on, drugi bi nastojao da ga ispita gdje prebiva, i dobio bi zvrčku poslije koje bi mu svi zemaljski poslovi postali ravnodušni, ili bi uzbudio nepovjerenje onoga diva i postigao da još iste noći potraži drugo sklonište za djevojku. Ja toga nisam učinio, gospodine. Meni je dosta znati da Urso radi kod mlinara blizu Emporija, koji se zove Demas, baš kao tvoj oslobođenik, i zato mi je dosta, jer sad može koji mu drago tvoj pouz-173dani rob poći izjutra nazorice za njim i naći njihovo skrovište. Ja tim donosim samo izvjestan glas da je Urso ovdje, dakle se i božanska Ligija nalazi u Rimu, i drugi glas, da će noćas biti gotovo bez sumnje na Ostrianu ...— Na Ostrianu? Gdje to? — presiječe Vinicije hoteći očito odmah pohitati na rečeno mjesto.— To je stari hipogenum između Via Salaria i Nomentana. Onaj kršćanski pontifex maximus, što sam ti ga spominjao, gospodine, i kojega su iščekivali znatno kasnije, došao je već i noćas će krstiti i naučavati na onome groblju. Oni se kriju sa svojom naukom, jer ako i nema, doduše, nikakvih edikata koji bi je zabranjivali, ipak puk mrzi njih, pa moraju biti oprezni. Sam Urso govorio mi je da će se svi do jedne duše skupiti noćas na Ostrianu, jer svatko bi rado da vidi i čuje onoga koji je bio prvi učenik Kristov, i koga oni zovu Poslanikom.1 A jer kod njih žene jednako s muškarcima slušaju nauk, od žena neće biti možda jedina Pomponija, jer se ne bi mogla opravdati pred Aulom, poklonikom starih bogova, zašto noću odlazi od kuće; no Ligija, gospodine, koja je pod zaštitom Ursovom i starješina općine kršćanske, poći će sasvim sigurno s drugim ženama.Vinicije koji je dotada živio kao u vrućici, pa ga je držala nada, sad, kad se činilo da se ta nada ispunjava, osjeti iznenada nemoć kakvu osjeća putnik na cilju puta koji je bio iznad njegovih sila. Hilon to opazi i odluči da se time okoristi:— Vrata, doduše, čuvaju tvoji ljudi, gospodine, i kršćani zacijelo znadu za to. Ali njima ne trebaju vrata. Ni Tiber im ne treba, i premda je od rijeke do onih putova podaleko, vrijedi im se potruditi da vide Velikoga Apostola. Oni mogu, uostalom, imati tisuću načina da dođu napolje iz grada, i ja znam da ih imadu. U Ostrianu ćeš naći, gospodine, Ligiju, a kad i ne bi bila, što ne vjerujem, bit će ondje Urso, jer mi je obećao da će biti ondje i da će umoriti Gla-uka, čuješ li, plemeniti tribune? Eto, dakle, ili ćeš

1 Poslanik se grčki kaže apostol. 174poći za njim uzastopce i saznati gdje stanuje Ligija ili ćeš zapovjediti svojim ljudima da ga uhvate kao ubojicu, i kad ga budeš imao u rukama, nagnat ćeš ga na priznanje gdje je sakrio Ligiju. Ja sam svoje učinio! Drugi bi ti, gospodine, rekao da je popio s Ursom deset vrčeva najboljega vina, dok mu je izmamio tajnu gdje je sakrio Ligiju; drugi bi ti rekao da je proigrao tisuću sestercija igrajući s njime igru scriptae duodecim, ili da je za dvije tisuće kupio vijest ... Znam da bi mi ti vratio dvostruko, ali pored toga ipak jednom u životu... to jest, htio sam da reknem: kao uvijek u životu, bit ću pošten, jer slutim da će, kako je govorio velikodušni Petronije, sve moje troškove i nade nadmašiti tvoja darežljivost. No Vinicije, koji je bio vojnik i navikao ne samo da se sam snalazi u svim događajima nego i da radi, odmah svlada časovitu slabost i reče:— Nećeš se prevariti u mojoj darežljivosti, aliprije moraš poći sa mnom u Ostrian.— Ja u Ostrian? — upita Hilon koji nije imao nimalo volje da ide onamo. — Ja sam ti, plemeniti tribune, obećao da ću ti pokazati Ligiju, ali ti nisam obećao da ću je oteti... Pomisli, gospodine, što bi bilo od mene da se onaj ligijski medvjed, rastrgavši Glauka, uvjeri istodobno da ga nije sasvim po pravu rastrgao? Zar ne bi držao mene (uostalom krivo) za uzročnika počinjenoga ubojstva? Sjeti se, gospodine, što je tko veći filozof, to mu je mučnije odgovarati na luda pitanja prostaka, pa što bih mu ja odgovorio da me zapita zašto sam potvorio liječnika Glauka? Ako li me još uvijek sumnjičiš da te varam, onda ću ti reći: plati mi istom onda kad ti pokažem kuću u kojoj stanuje Ligija, a danas mi pokaži samo dijelak svoje darežljivosti, da ne bih po čem (što ne dali svi bogovi), kad bi tebe, gospodine, susrela zla sreća, ostao sasvim bez nagrade. Moje srce ne bi to nikada preboljelo.Vinicije pođe kovčegu koji je stajao na mramornom podnožju i zvao se »arca«, te izvadivši iz njega kesu, dobaci je Hilonu.175— To su skrupuli1 — reče. — Kad Ligija bude u mojoj kući, dobit ćeš isto takvu punu kesu zlatnika.— Jupitere! — klikne Hilon. No Vinicije namršti obrve.— Ovdje ćeš dobiti jesti, pa onda možeš počinuti. Do večeras nećeš se maci otuda, a kad padne mrak, pratit ćeš me u Ostrian.Na licu Grkovu izmijeniše se časom strah i ska-njivanje, ali se zatim primiri i reče:— Tko će ti se oprijeti, gospodaru! Primi te riječi kao dobru kob, kako ih je primio veliki naš junak u Amonovu hramu. A moje su skrupule nadvladali ovi tvoji (i ovdje zvekne kesom), da i ne govorim o tvome društvu koje je za me sreća i naslada ...No Vinicije ga presiječe nestrpljivo i stane ispitivati za pojedinosti razgovora s Ursom. Jedno se iz njih jasno razabiralo: to jest da će skrovište Ligi-jino biti noćas otkriveno, ili će nju samu moći ugrabiti na povratku iz Ostriana. I na tu misao Vinicija obuze mahnita radost. Sada, kad je gotovo bio siguran da će Ligiju opet naći, iščeznuše i gnjev na nju i uvreda što je osjećao. Za tu sadanju radost praštao joj je sve krivice. Mislio je samo o njoj kao o dragu i žuđenu biću, i bilo mu je kao da mu se vraća poslije duga puta. Bila mu je volja da sazove robove i da im naredi da okite kuću vijencima. U taj čas nije mu bilo žao ni na Ursa. Bio je gotov svima da sve oprosti. Hilon, prema kojemu je uza sve njegove usluge osjećao neku odvratnost, prvi put mu se učini zanimljivim i ujedno neobičnim čovjekom. Svanulo mu je u kući, zasjale mu oči, iz-vedrilo se lice. Iznova je stao

osjećati mladost i raskoš života. Prošlo mračno stradanje nije mu pokazalo dovoljno koliko je Ligiju zavolio. Shvatio je to istom sada kad se ponadao da će je imati. Žudnja za njom budila se u njemu, kako se u proljeće budi zemlja ogrijana suncem, ali požude njegove bile su sada manje slijepe i divlje, a većma radosne i njež-1 Scripulum ili scrupulum, malen zlatnik, vrijedio je tre-ćinu zlatnog dinara ili auresa.176ne. Osjećao je također u sebi srčanost bez granica i bio je uvjeren, čim samo ugleda Ligiju svojim očima, da mu je više neće oteti ni svi kršćani svega svijeta, pa ni sam Cezar.A Hilon, osokolivši se njegovom radošću, uze besjediti i davati savjete. Po njegovu mišljenju nije još trebalo smatrati stvar kao da je već sasvim dobivena, nego je valjalo paziti s najvećim oprezom, bez kojega cijeli pothvat može po zlu okrenuti. Još je zaklinjao Vinicija da ne otima Ligije iz Ostriana. Onamo treba poći s kukuljicama na glavama, zastrta lica i zadovoljiti se motreći sve nazočne iz kakva tamna kuta. Istom kad ugledaju Ligiju, bit će najsigurnije ako pođu za njom te izdaleka pogledaju u koju kuću ulazi, a sutra je na osvitu opkole velikom silom robova i otmu po bijelu danu. Budući da je ona taokinja i pripada zapravo Cezaru, moći će se to učiniti bez straha od vlasti. U slučaju da je ne nađu u Ostrianu, poći će za Ursom, pa će uspjeh biti isti. Na groblje se ne može ići s velikim brojem ljudi, jer bi lako mogli svratiti na se pažnju, pa bi kršćani trebali samo da potrnu sva svjetla, kako su to učinili kod prve otmice i da se rasprše i posakrivaju po mraku u skrovišta samo njima poznata. Mjesto toga treba se oboružati, a još je bolje povesti dva pouzdana i jaka čovjeka da im po potrebi budu u pomoći.Vinicije mu je posve povladio i, sjetivši se ujedno Petronijeva savjeta, zapovjedi robovima da mu dovedu Krotona. Hilon, koji je znao svakoga u Rimu, znatno se umiri čuvši ime poznatoga rvača, čijoj se nadljudskoj snazi često divio u areni, pa reče da će ići u Ostrian. Činilo mu se da će tobolac velikih zlatnika mnogo lakše zadobiti uz Krotonovu pomoć.Zato sjede dobre volje za stol, za koji ga je doskora pozvao atrijski nadstojnik, i jedući pričao je robovima kako dobavlja njihovu gospodaru čudotvornu mast kojom ne treba nego namazati kopita najlošijih konja, pa će daleko ostaviti za sobom sve druge. Tu mast naučio ga je priređivati neki kršćanin, jer se kršćanske starješine mnogo bolje razu-12 Quo vadls177miju u vračanje i čudesa i od samih Tesalaca, premda je Tesali ja na glasu sa svojih vračara. Kršćani imaju prema njemu veliko povjerenje, a zašto ga imadu, tome će se domisliti svatko tko znade što će reći riba. Tako ćaskajući, gledao je pažljivo lica robova u nadi, ne bi li možda među njima otkrio kršćanina i prijavio ga Viniciju. Ali kad ga je prevarila ta nada, stade jesti i piti izobila ne štedeći pohvalu kuharu i uvjeravajući da će nastojati da ga kupi od Vinicija. Veselje mu je jedino mutila misao da večeras treba ići u Ostrian, ali se tješio da će ići preobučen, po mraku i u društvu dvojice ljudi, od kojih je jedan kao jakota bio idol svega Rima, a drugi visoki časnik vojnički. »Da i prepoznaju Vinicija« — govorio je sam sebi — »neće smjeti dići ruku na nj, a što se mene tiče, zadajem im vjeru da mi neće vidjeti ni vršak nosa.«Zatim se stane sjećati razgovora s radnikom, i to sjećanje napuni ga novom nadom. Nije ni najmanje sumnjao da je taj radnik bio Urso. Znao je iz kazivanja

Vinicija i onih koji su pratili Ligiju iz Cezarove palače, o neobičnoj snazi toga čovjeka. Zato kad je kod Euricija pitao za osobito jake ljude, nije bilo nimalo čudno što su mu spomenuli Ursa. Zatim zabuna i uzrujanost radnikova na spomen o Viniciju i Ligiji nije ostavljala nikakve sumnje da ga se te osobe posebno tiču. Radnik je bio spomenuo Atacina. Najposlije obličje radnikovo odgovaralo je sasvim onome što je Vinicije pripovjedio o Ligijcu. Samo promijenjeno ime moglo je uzbuditi sumnju, no Hilon je već znao da kršćani često na krštenju primaju nova imena.— Ako Urso ubije Glauka — govorio je u sebi Hilon — još bolje, ako li ga ne ubije, i to će biti dobar znak, jer će se pokazati kako je teško kršćanima ubijati. Ta prikazao sam mu onoga Glauka kao rođenog sina Judina i izdajnika svih kršćana. Bio sam tako rječit da bi se i kamen ganuo i obećao pasti Glauku na glavu, pa sam ipak jedva jedvice privolio onoga ligijskoga medvjeda da mi obeća da će na nj staviti šapu ... Skanjivao se, nećkao se, pričao je o178svojemu kajanju i pokori. Očito nije to među njima u običaju... Svoje krivnje treba praštati, za tuđe nije se slobodno svetiti, dakle uvaži, Hilone, što ti može prijetiti? Glauku nije slobodno da ti se sveti... A Urso, ako ne pogubi Glauka za tako krupnu krivnju, kao što je izdaja svih kršćana, još će manje ubiti tebe za tako sitnu kao što je izdaja jednoga kršćanina. Uostalom kad jednom pokažem onomu pomamnome golubu dupljašu gnijezdo one grličice, perem ruke od svega i vraćam se natrag u Napulj. I kršćani govore o nekakvom umivanju ruku, to će, dakle, biti očito način na koji ih se može čovjek otresti kad ima s njima posla. To su neki dobri ljudi, ti kršćani, a tako pogano o njima govore! O bogovi! Takva je pravda nastala na svijetu. Ipak ljubim tu nauku, jer ne dopušta ubijati. Ali ako ne dopušta ubijati, onda zacijelo ne dopušta ni krasti, ni varati, ni krivo svjedočiti, i zato neću reći da je laka. Očito je da uči ne samo pošteno umirati, kako uče stoici, nego i pošteno živjeti. Ako kada ste-čem imetak i kuću kao što je ova, i tolike robova, možebit da ću postati kršćanin za toliko dok mi to bude išlo na ruku. Jer gavan može sve sebi dopustiti, pa i krepost... Jest, to je vjera za bogataše, i zato ne razumijem kako to da među njima ima toliko siromaha. Što će imati od toga i zašto dopuštaju kreposti da im veže ruke? O tom treba jednom promisliti. Međutim, hvala ti, Hermese, što si mi pomogao naći onoga jazavca... Ali ako si to učinio radi dviju jalovica, bijelih godišnjakinja pozlaćenih rogova, onda te ne prepoznajem. Stidi se, Argoubo-jico! Tako mudar bog, pa unaprijed ne vidjeti da nećeš ništa dobiti! Prikazujem ti zato svoju zahvalnost, a ako voliš od moje zahvalnosti dvije živine, onda si sam treća i, u najboljem slučaju, valjao bi za čobanina, a ne za boga. Čuvaj se još da kao filozof ne dokažem ljudima da te nema, jer bi tada svi prestali da ti prinose žrtve. Najbolje ti je s filozofima živjeti u prijateljstvu.Razgovarajući tako sa sobom i s Hermesom, pruži se na klupi podmetnuvši plašt pod glavu, i kad179robovi ukloniše suđe, zaspi. Probudio se istom, ili probudiše ga, kad je došao Kroton. Tada pođe u atrij i zadovoljno stane ogledati golemi lik laniste, bivšega gladijatora, koji je svojom veličinom, činilo se, ispunio sav trij. Kroton se bio već pogodio za ekspediciju i upravo je govorio Viniciju:— Herkula mi, dobro, gospodine, što si mi danas poručio, jer sutra polazim u Benevent, kamo me je pozvao plemeniti Vatinije da se tamo pred Cezarom ogledam s nekim Sifaksom, najjačim Crncem što je ikad rodila Afrika. Možeš zamisliti, gospodine, kako će mu hrptenica krenuti u mojim rukama, i još ću mu

šakom smrskati njegovu crnu laloku.— Poluksa mi! — odgovori Vinicije. — Uvjeren sam da ćeš to učiniti, Krotone.— I lijepo će to učiniti — pridometne Hilon. — Jest...! Još mu prebij laloku! To je dobra nakana i djelo dostojno tebe. Spreman sam se okladiti da ćeš mu slomiti vilicu. Samo se sada namazi uljem, moj Herkule, i dobro pritegni pojas, jer znaj da ćeš imati posla s pravim Kakom. Čovjek koji čuva onu djevojku do koje je stalo čestitom Viniciju, ima izvanrednu snagu.Hilon je govorio tako samo da podbode Kroto-novo samoljublje, ali Vinicije reče:— Istina, ja to nisam vidio, ali rekoše mi da je vrstan uhvatiti bika za rogove i odvući ga kamo god hoće.— A! — klikne Hilon, koji nije mislio da je Urso tako jak.No Kroton se osmjehne prezirno.— Pothvatit ću se, dostojni gospodine — reče — da uhvatim ovom rukom, koga mi pokažeš, a ovom drugom da se obranim od sedmorice onakvih Ligi-jaca i da ti donesem djevojku u kuću, makar me svi kršćani iz Rima gonili kao kalabrijski vuci. Ako to ne učinim, dat ću se izbatinati na ovome implu-viju.— Ne dopusti mu toga, gospodine! — uzvikne Hilon. — Stat će nas gađati kamenjem, pa što će nam onda pomoći njegova snaga? Zar nije bolje180voditi djevojku iz kuće ne izlažući ni sebe ni nju pogibiji?— Tako će biti, Krotone! — odluči Vinicije.— Tvoji novci tvoja volja! Znaj samo, gospodine, da sutra putujem u Benevent.— Imam pet stotina robova u samom gradu — odgovori Vinicije.Zatim im dade znak da odu a sam pođe u knjižnicu, sjede i napisa Petroniju ove riječi:»Hilon je našao Ligiju. Večeras idem s njime i s Krotonom u Ostrian pa ću je oteti odmah danas ili sutra iz kuće. Bogovi prosuli na te sve sretne darove! Ostaj mi zdravo, carissime, jer od radosti ne mogu pisati više.«I ostavivši trstiku stane se brzim korakom šetati, jer osim radosti, koja mu je zalijevala dušu, hvatala ga je groznica. Govorio je sebi da će sutra Ligija biti u ovoj kući. Nije znao kako će s njome postupati ali je osjećao, ako ga ushtjedne ljubiti da će joj biti sluga. Sjeti se Aktine tvrdnje da ga je ljubila, i to ga je potresalo do dna srca. Dakle, radit će se samo o svladavanju nekakvoga djevičanskog stida i o kakvu obredu, što ga jamačno nalaže kršćanska vjera? Ali ako je tako, kad bude Ligija jednom u njegovoj kući i podlegne nagovaranju ili sili, onda će morati reći sama: »Dogodilo se!« pa će već popustiti i zavoljeti ga.No Hilonov ulazak pomrsi mu tok tih blaženih misli.— Gospodine — reče Grk — evo što mi je još palo na pamet: kršćani imaju neke znakove, neke »te-sere«, bez kojih neće nikoga pustiti u Ostrian. Znam da tako biva u bogomoljama, i ja sam takav biljeg dobio od Euricija. Dopusti mi, dakle, da pođem do nJe§a» gospodine, da raspitam potanko i da dobavim one znakove, ako budu potrebni.— Dobro, plemeniti mudrace — odvrati veselo Vinicije. — Govoriš kao oprezan čovjek i zato zaslužuješ pohvalu. Idi, dakle, do Euricija, ili kamo ti drago, ali za svaku sigurnost, ostavit ćeš na ovome stolu tu kesu što si dobio.181Hilon, koji se uvijek nerado rastajao s novcem, opreci usnice, ali ipak posluša zapovijed i ode. S Karina do cirkusa, kod kojega je bio dućančić Eu-ricijev, nije bilo odviše daleko, zato se vrati zarana još prije večera.— Evo znakova, gospodine. Bez njih nas ne bi pustili. Raspitao sam se također dobro za put i ujedno sam rekao Euriciju da trebam biljege samo za svoje

prijatelje, a sam da neću ići jer je za me starca predaleko, i da ću napokon sutra vidjeti velikoga apostola koji će mi ponoviti najljepše odlomke iz svoje besjede.— Kako nećeš ići? Moraš — reče Vinicije.— Znam da moram ali poći ću dobro zakukuljen, a i vas savjetujem da to isto učinite, jer drukčije možemo poplašiti ptice.I bez oklijevanja stadoše se spremati, jer se već stao hvatati mrak. Uzeše galske plašteve s kukulji-cama i ponesoše svjetiljke. Vinicije jošte naoruža sebe i drugove kratkim krivim noževima. Hilon natakne vlasulju, što je uzajmio bio idući k Euriciju, te pođoše hitno da stignu k dalekim Nomentanskim vratima, dok se jošte nisu zaključala.182XXIšli su kroz Vicus Patricius duž Viminala do starih Viminalski vrata, oko ravnice, na kojoj je kasnije Dioklecijan sagradio divne kupelji. Prođoše ostatke zidova Servija Tuli ja i dođoše pusti j im mjestima na Nomentansku cestu, i okrenuvši nalijevo k Salarijskoj cesti, nađoše se među brežuljcima, punim jama, gdje se kopao pijesak ili su ležala groblja. Uto se bilo već sasvim smrklo, i jer mjesec još nije bio izašao, bilo bi im dosta mučno naći put, da im ga nisu pokazivali sami kršćani. S desne i lijeve i sprijeda vidjeli su se tamni likovi koji su išli prema pješčanim dolovima. Nekoji od tih ljudi nosili su fenjere, zaklanjajući ih po mogućnosti plaštevima, a drugi, koji su bolje znali put, išli su po mraku. Uvježbane vojničke oči Vinicijeve razabirale su po kretnjama mlade muškarce od staraca, koji su se vukli o štapu, i od žena, koje su se brižno ovile u duge stole. Rijetki prolaznici i seljaci, koji su izlazili iz grada, jamačno su držali te noćne putnike za radnike, koji su na putu u arenarije, ili za pogrebna bratstva, kojih su članovi priređivali kadšto noću obredne gozbe. No što su mladi patricij i njegovi drugovi išli više naprijed, sve je više svjetiljaka sijevalo oko njih i broj se ljudi uvećavao. Neki od njih pjevahu tihim glasom pjesme koje su se Vini-ciju činile kao pune tuge. Časomice je njegovo uho hvatalo isprekidane riječi ili odlomke pjesama, kao na priliku »Ustani, koji spavaš« ili »Ustaj od mrt-183vih«, kadšto su Kristovo ime ponavljala usta muškaraca i žena. No Vinicije se slabo osvrtao na riječi, jer mu se po glavi vrzla misao da je moguće koja od tih žena Ligija. Nekoje su prolazeći blizu govorile: »Mir s vama!« ili »Slava Kristu!« A njega je osvajao nemir i srce mu je življe zakucalo, jer mu se činilo da čuje Ligijin glas. Njoj slične pojave ili kretnje varale su ga u pomrčini svaki čas, istom kad je nekoliko puta utvrdio svoju bludnju, nije više vjerovao svojim očima.No put mu se učinio dug. Okolicu je znao dobro, ali se po mraku nije znao u njoj snaći. Svaki čas nailazili su na neke uske prolaze, sad zidove, sad opet neke zgrade kojih se nije sjećao. Napokon se ukaza i krajičak mjeseca iza zbijenih oblaka i obasja okolicu bolje od slabih svjetiljaka. Naposljetku, nešto u daljini zablista kao vatra ili plamen od zu-balja. Vinicije se prikloni ka Hilonu i zapita ga je li to Ostrian.Hilon, na kojega su noć, daljina od grada i ovi likovi, slični prikazama, činili očevidno jak dojam, odgovori nešto nesigurnim glasom:— Ne znam, gospodine, nikad nisam bio na Ostria-nu. No Krista bi mogli hvaliti gdjegod i bliže gradu.A začas osjećajući potrebu da govori, da se ohrabri, doda:— Kupe se kao hajduci u četu, a ipak im nije dopušteno ubijati, osim ako me je onaj Ligijac nedostojno prevario.No Vinicija koji je mislio na Ligiju, također zadivi ova opreznost i tajnovitost

s.kojom su se njeni istovjerci kupili da čuju svojega vrhovnoga svećenika, pa reče:— Kao sve religije, i ta ima među nama svojih pristaša. Ali kršćani su židovska sekta. Zašto se, dakle, kupe ovdje kad su na Zatiberju židovske bogomolje, u kojima Zidovi po bijelu danu prinose žrtve?— Nije tako, gospodine. Zidovi su im upravo najžešći zlotvori. Govorili su mi da je već prije današnjega Cezara gotovo došlo do borbe između Zidova i njih. Cezaru Klaudiju tako dosadiše te razmirice184da je prognao sve Zidove, ali danas je taj edikt ukinut. No kršćani se kriju od Židova i od puka koji ih, kako ti je poznato, sumnjiči s opačina i mrzi ih. Neko vrijeme išli su šuteći, a onda Hilon, kojemu je strah rastao s udaljenošću od grada, reče:— Na povratku od Euricija uzajmio sam u jednoga brijača vlasulju i u nozdrve sam turio dva zrnca boba. Neće me prepoznati. A da me i prepoznadu, neće me ubiti. To nisu rđavi ljudi! To su, naprotiv, veoma čestiti ljudi koje ljubim i poštujem.— Nemoj im se prije vremena umiljavati pohvalama — odgovori Vinicije.Sad su ušli u uzak klanac, zatvoren sa strana kao dvama nasipima, nad kojima je na jednom mjestu prelazio vodovod. Mjesec opet proviri iz oblaka, i na kraju klanca ugledaše zid obrastao obilno bršlja-nom koji se srebrio na mjesečini. To je bio Ostrian.Viniciju srce stade življe kucati.Na vratima su dva grobara uzimala biljege. Začas se Vinicije i njegovi drugovi nađoše na dosta prostranu mjestu, ograđenu odasvuda zidom. Ovdje-on-dje stajali su pojedini grobni spomenici, a na srijedi vidio se pravi hvpogeum ili kripta, koja je nižim svojim dijelom ležala pod površinom, i u njoj su bile rake; pred ulazom u kriptu šum jela je česma. Ipak je bilo očito da preveliko mnoštvo ljudi ne bi stalo u samo podzemlje, pa se Vinicije lako dosjetio da će se obred slaviti pod vedrim nebom; na dvorištu u kojem se za kratak čas skupio veoma brojan svijet. Koliko je moglo oko pregledati, svjetlucao je žižak do žiška, a mnogi od došljaka nisu nikako imali svjetla sa sobom. Osim nekoliko glava, koje se otkriše, svi od straha izdajničkoga ili od studeni ostaše zakukuljeni, i mladi patricij sa strahom pomisli, ostanu li tako dokraja, da neće u ovoj množini, pri slabačkom svjetlu, moći razaznati Li-giju-No najednom kod kripte upališe nekoliko smol-nih zubalja i sastaviše od njih malu lomaču. Malo je postalo vidnije. Mnoštvo začas zapjeva, ispočetka tihano a onda sve glasnije, neku čudnu himnu. Vi-185ničije nikad u životu nije čuo slične pjesme. Ista sjeta koja ga se dojmila u pjesmama što su ih pjevali u po glasa pojedini ljudi idući na groblje, javi se i sada u ovoj himni, samo još mnogo izrazitije i jače, i napokon se tako uzdiže i zaječa, kao da je zajedno s ljudima u jedan glas protužilo svekoliko groblje, brdašca, klanci i okolica. Gotovo se kod toga činilo da je to neko noćno dozivanje, neka ponizna molba za pomoć u bespuću i tami. Činilo se da glave, uzdignute uvis, vide nekoga ondje visoko, a ruke ga prizivaju da siđe. Kad je pjesma utihnula, nastao je kao čas očekivanja, tako potresan da su i Vinicije i njegovi drugovi nehotice pogledali k zvijezdama, kao da se boje da će se dogoditi nešto neobično i netko zbilja sići. Vinicije je u Maloj Aziji, u Misiru i u samome Rimu vidio mnogo različnih hramova, upoznao mnogo vjera i čuo mnoštvo pjesama, no ovdje je istom prvi put vidio ljude koji su zazivali božanstvo pjesmom ne zato da izvrše neki ustaljeni obred nego od srca, iz onakve prave čežnje za njim kakva može

osvajati djecu za ocem i materom. Trebao bi biti slijep tko ne bi vidio da ti ljudi ne samo štuju svojega Boga nego da ga i svom dušom ljube, a toga Vinicije nije vidio dosele ni u kojoj zemlji, ni u kojem zakonu, ni u kojem hramu, jer u Rimu i Grčkoj oni koji su još davali poštu bogovima, činili su to da naklone sebi njihovu pomoć, ili od straha, ali nikome nije padalo na um da ih ljubi.I koliko mu je god misao zaokupila Ligija, a pažnju traženje očima između gomila, ipak nije mogao da ne vidi te čudne i neobične stvari koje su se oko njega događale. Uto naložiše opet nekoliko zubalja na vatru, koja obli groblje crvenim svjetlom i potamni blijesak svjetiljaka, a u taj čas iziđe iz podzemlja starac u kabanici sa kukuljicom, ali otkrivene glave i stupi na kamen koji je ležao blizu ognja.Mnoštvo se ustalasa kad ga ugledaše. Glasovi oko Vinicija stadoše šaptati: »Petar! Petar!« ... Neki kle-koše, drugi su pružali prema njemu ruke. Nastade tako duboka tišina da su čuli svaki ogarak što bi186pao sa zublje, i daleko treskanje kola na Nomen-tanskom drumu i šuškanje vjetra u borovima koji su rasli oko groblja.Hilon se nagne Viniciju i šapne:— To je on, prvi učenik Kristov, ribar!A starac diže ruku i znakom križa blagoslovi sakupljene, koji u taj mah klekoše na koljena. Drugovi Vinicijevi i on sam, ne hoteći se izdati, povedoše se za primjerom drugih. Mladić nije znao odmah pohvatati svoje dojmove jer mu se činilo da je lik što ga vidi pred sobom, i dosta priprost i neobičan, i čak da ta neobičnost dolazi upravo od te prostote. Starac nije imao mitre na glavi, ni hrastova vijenca na tjemenu, ni paome u rukama, ni zlatnih pločica na prsima, ni haljina izvezenih zvijezdama ili bijelih, jednom riječju, nikakva obilježja što su ih nosili istočni, misirski, grčki svećenici ili rimski flamini. I ponovo se začudi Vinicije toj razlici što je opazio slušajući kršćanske pjesme, jer i taj »ribar« učini mu se ne kao neki veliki svećenik, vješt ceremonijama, nego kao neki prosti, starodavni i prečasni svjedok koji je došao izdaleka navijestiti neku istinu koju je vidio, koje se doticao, u koju je povjerovao, kako se vjeruje u očevidnost, i koju je zavolio upravo zato što je vjerovao. Bila mu je i u licu snaga uvjerenja, kakvu imade samo istina. I Vinicije, koji se kao skeptik nije htio predati njegovu caru, predade se ipak nekoj grozničavoj radoznalosti, što li će sada poteći iz usta ovoga druga tajnovitoga »Hristosa« i kakva je to nauka što ispovijedaju Ligija i Pomponija Grecina.Uto Petar poče govoriti. Isprva je govorio kao otac koji opominje djecu i uči ih kako će živjeti. Zapovijedao im je da se odreknu suviška i raskoši, a da ljube uboštvo, čistoću običaja, istinu, da podnose strpljivo krivice i progonstva, da slušaju starješine i oblasti, da se čuvaju izdaje, prijetvornosti, klevetanja i napokon da daju dobar izgled i među se jedni drugima, pa i poganima. Vinicija, kojemu je bilo dobro samo ono što mu je moglo vratiti Li-giju, a zlo sve što je stajalo između njega kao za-187preka, zapekoše i ogorčiše neki od tih savjeta, jer mu se činilo da starac preporučujući čistoću i borbu protiv požuda, tim smije ne samo osuđivati njegovu ljubav, nego i Ligiju odvraćati od njega i utvrđivati je u otporu. Razumio je, ako je ona među sabranima i sluša te riječi i pribire ih u srce, da u taj čas zacijelo misli o njemu kao neprijatelju te nauke i opaku čovjeku. Na tu misao uhvati ga ljutina. »Pa što sam novo čuo?« govorio je u sebi. »To li je ta nepoznata nauka? To zna svaki, svatko je to čuo. Pa siromaštvo i ograničenje potreba preporučuju i cinici; a

krepost je preporučivao i Sokrat kao stvar staru i dobru, pa svaki stoik, i onakav kakav je Se-neka koji ima pet stotina stolova od četrunovine hvali umjerenost, preporuča istinu, strpljivost u pro-tivštinama, postojanost u nesreći; i to je sve kao zaležalo žito koje grizu miševi, a ljudi ga neće jesti jer od stareži tukne.« I osim gnjeva osjeti kao neko razočaranje jer se nadao otkrivanju nekih neznanih čarobnih tajna, a u najmanju ruku je mislio da će čuti kakva retora koji će zadivljavati svojom rječitošću. A kad tamo slušao je tek riječi sasvim proste, bez ikakvih ukrasa. Čudio se samo onoj tišini i onoj sabranosti s kojom ga je mnoštvo slušalo. No starac je besjedio dalje tim ljudima koji su se zaslušali u njegovu riječ: kako treba da budu dobri, smjerni, pravedni, siromašni i čisti, ne radi toga da bi za života imali mir, nego da bi poslije smrti vječno živjeli u Kristu, u takvu veselju, u takvoj slavi, cvatu i radosti, što je nitko na zemlji nije nikada okusio. Kod toga Vinicije, koliko je god maloprije nepovoljno sudio, nije mogao nego opaziti kako ipak ima razlika između nauke starčeve i onoga što su govorili cinici, stoici ili drugi filozofi, jer oni su dobro i krepost preporučivali kao stvar razumnu i praktičnu samo u životu, a on je za nju obećavao besmrtnost, i to ne kakvu ništavnu besmrtnost pod zemljom, u dosadi, ništavilu, pustoši, nego divnu, gotovo ravnu blaženstvu bogova. Pri tom je govorio o njoj kao o sasvim izvjesnoj istini, pa je stoga krepost prema takvoj vjeri dobivala upra-188vo neizmjernu cijenu, a nevolje u životu spale su na nešto potpuno ništavno, jer trpjeti jedan čas radi nenadmašne sreće sasvim je nešto drugo negoli trpjeti samo zato što je takav red u prirodi. No starac produži besjediti, da krepost i istinu treba ljubiti radi njih samih, jer je najveće dobro i krepost od-vijeka Bog, i tko njih ljubi, ljubi Boga, i po tom sam postaje njegovo ljubljeno čedo. Vinicije nije toga dobro razumijevao ali je znao otprije iz riječi što ih je Pomponija Grecina rekla bila Petroniju, da je taj Bog po mišljenju kršćana jedan i svemoguć, i kad je sad još uz to čuo da je on najveće dobro i najviša istina, pomisli i nehotice da bi kod takvoga Demiurga Jupiter, Saturn, Apolon, Junona, Vesta i Venera bili kao neka sitničava i bučna zadruga, u kojoj spletkare svi ukupno i svaki na svoju ruku. Ali najvećma dade se na čudo mladiću kad starac stade naučavati da je Bog ujedno najveća ljubav, i zato tko ljubi ljude, ispunjava najveću njegovu zapovijed. Ali nije dosta ljubiti ljude od svojega naroda, jer je Bog-čovjek za sve ljude krv pro-lio, pa je i među neznabošcima našao već svoje izabrane, kao Kornelija kapetana. Nije dovoljno ljubiti one koji nam dobro čine, jer je Krist oprostio i Židovima koji su ga predali bili na smrt, i vojnicima rimskim, koji su ga pribili na križ. Treba, dakle, onima koji nam krivnju čine ne samo praštati nego ih i ljubiti i vraćati im dobro za zlo. I nije dosta ljubiti dobre, nego treba ljubiti i zle, jer samo ljubavlju može se iz njih istrijebiti zloća. Hilon kod tih riječi pomisli u sebi da mu je sav trud otišao niz vodu i da Urso nikada na svijetu neće smjeti ubiti Glauka, ni noćas ni ikoje druge noći. No ipak se odmah utješi drugim zaključkom izvedenim iz nauke starčeve: da ni Glauko neće ubiti njega, baš da ga i otkrije i prepozna. Vinicije nije više mislio da u riječima starčevima nema ništa novo, nego je u čudu sam sebe pitao: Kakav je to Bog? Kakva je to nauka? Kakav li je to svijet? Sve što je čuo, nije mu nikako išlo u glavu. To je njemu bila neka nečuvena novost pojmova. Osjećao je kao da bi na189priliku htio pristati za tom naukom, da bi mu valjalo na lomaču naložiti svoje mišljenje, običaje, značaj, svukoliku dosadan ju ćud i sve to sažeci u pepeo i napuniti se nekim iz temelja drugim životom i potpuno novom dušom. Nauka koja mu je zapovijedala da ljubi Parte, Sirce, Grke, Misirce, Gale i Britance, da

oprašta neprijateljima, da im uzvraća dobro za zlo i da ih ljubi, učini mu se mahnita, a u isti tren osjeti da ipak u toj mahnitosti ima nešto snažnije nego u svim dosadašnjim filozofijama. Mislio je da je sa svoje mahnitosti neizvršiva i radi neizvršivosti božanska. Odbijao ju je u duši a osjećao je da od nje diše, kao s livade pune cvijeća, neki opojni miris, i tko ga se jednom nadiŠe, mora, kao u zemlji lotofaškoj, zaboraviti sve drugo i samo za njome čeznuti. Činilo mu se da u njoj nema ništa stvarno i ujedno da je stvarnost prema njoj nešto tako isprazno da ne vrijedi kod nje zaustavljati svojih misli. Opkoliše ga neki ogromni prostori kojih ni slutio nije, i neki oblaci. Ovo groblje poče ga se doimati kao zborište mahnitaca, ali i kao mjesto tajnovito i strašno na kojemu se kao u nekoj mističnoj ložnici rađa nešto čega još nije bilo na svijetu. Posvijestio je sebi sve što je od prvoga časa starac zborio o životu, o istini, ljubavi, Bogu, i misli su mu se zasjenjivale od bljeska kako se zasje-njuju oči od učestalih munja koje se naglo sustižu. Kako je običajeno u ljudima kojima se sav život pretvorio u jednu strast, mislio je o svemu tome prema svojoj ljubavi k Ligiji, i pri svjetlu tih munja ra-zabra jasno jednu stvar: ako je Ligija na groblju, ako ispovijeda tu nauku, ako je sluša i osjeća, da nigda dovijeka neće postati njegova priležnica.I prvi put, otkako ju je upoznao kod Aulovih, osjeti, kad bi je sada i opet dobio, da je ipak ne bi dobio. Ništa mu slično dotad nije padalo na um, a i sada nije sebi znao dati o tome računa, jer je to bilo ne toliko razumijevanje, koliko mutno osjećanje nekoga nenadoknadivog gubitka i neke nesreće. Nastade u njemu nemir koji se prometnuo u gnjevnu oluju protiv kršćana uopće, a napose protiv star-190ca. Ovaj ribar, kojega je na prvi pogled oka ocijenio za prostaka, zadavao mu je sada gotovo strah i činio mu se kao neki tajanstveni Usud koji neumoljivo i ujedno tragično kroji njegovu sudbinu.Grobar nabaci opet nečujno nekoliko zubalja na oganj, vjetar prestade šumjeti u borovima, plamen se dizao dugim jezikom ravno put zvijezda koje su se krijesile na vedru nebu. A starac spomenuvši smrt Kristovu, stade sada samo o njemu govoriti. Svi su-zdržaše dah u prsima i nastade još veća tišina nego prije, takva tišina da se gotovo čulo kucanje srdaca. Taj čovjek bješe vidio! I pričao je kao onaj kome se svaki trenutak usijekao tako u pamet da vidi i onda kad sklopi oči. Govorio je kako su, vrativši se ispod križa, prosjedjeli on i Ivan dva dana i dvije noći u blagovalištu, ne spavajući, ne jedući, izmučeni u tuzi, tjeskobi, u sumnji, glave držeći u rukama i promišljajući kako je On umro. Ah, kako je to bilo teško! Kako mučno! Već je svanuo bio treći dan i zora je zablijedila zidove, a on i Ivan sjedjeli su tako pod zidom bez savjeta i nade. A kad bi ih san i obrvao (jer i onu noć uoči muke proveli su bili bez sna), opet su se trzali iza sna i iznova stali tužiti. No tek što se rodilo sunce, upade Marija iz Magdale bez daha, raspletene kose, kličući: »Uzeše Gospoda!« A oni, čuvši to, skočiše na noge i pote-koše na mjesto. No Ivan, čovjek mlađi, dotrča prvi, ugleda grob prazan i ne smjede unići. Istom kada se skupiše sve troje na ulazu, on, koji im to govori, unišao je, ugledao na kamenu pokrov i veze, ali tijela ne nađe. I napade na njih strah, jer su mislili da su ugrabili Krista svećenici, i obojica se vra-tiše kući još u većoj žalosti. Potom dođoše drugi učenici i stadoše naricati redom svi u jedan glas, eda bi ih lakše čuo Gospod nad vojskama. Premrla je u njima duša, jer su se nadali da će Učitelj otkupiti Izrael, a bješe treći dan kako je umro pa nisu razumjeli zašto je Otac ostavio bio Sina, i bili bi voljeli da ne gledaju dana i da pomru, tako je teško bilo to breme.191Uspomena na te strašne časove sad istisne iz očiju starcu dvije suze, koje su se

dobro vidjele na sjaju ognja kako se trune niza sijedu bradu. Stara bez kose glava stade mu se tresti glas mu zamrije u prsima. Vinicije reče u duhu: »Taj čovjek govori istinu i plače nad njom!« A slušače prostih srdaca također uhvati žalost za grlo. Čuli su već više puta o muci Kristovoj i znali su da će radost nastupiti iza tuge, ali jer je to pričao apostol koji je sve to vidio, lamali su u uzbuđenosti ruke jecajući ili su se udarali u prsi.No pomalo se primiriše jer ih svlada želja da dalje slušaju. Starac sklopi oči kao da hoće bolje vidjeti u duši davne događaje, i proslijedi: »Dok su tako tužili, upade iznova Marija iz Magdale vičući da je vidjela Gospoda. Ne mogavši ga od velikoga sjaja prepoznati, mislila je da je vrtlar, ali On reče: »Marija!« Nato je ona uskliknula: »Rabboni!« I pala mu je do nogu, a on joj naredi da ide k učenicima i nestade. Ali oni, učenici, ne vjerovaše joj, a kad je plakala od radosti, jedni su je korili, a drugi mišljahu da joj je žalost pomutila pamet, jer je također govorila da je u grobu vidjela bila anđele, a oni opet dotrčavši onamo vidješe prazan grob. Zatim uveče dođe Kleofa, koji je išao s drugim učenikom u Emaus, i vratiše se na svu hitnju govoreći: »Zaista uskrsnu Gospod!« I stadoše se prepirati zatvorivši vrata od straha pred Židovima. Uto stade On među njima, premda vrata nisu škrinula, i kad se s toga uplašiše, reče im: »Mir s vama!«»I vidjeh Ga, kao svi što Ga vidješe, i bješe kao svjetlost i kao sreća srcima našim, jer vjerovasmo da je uskrsnuo i da će mora presahnuti i gore se u prah pretvoriti, a slava Njegova neće proći.«»I osmi dan stavi Toma Blizanac prste u Njegove rane i dotače se boka Njegova i onda Mu pade k nogama i povika: »Gospod moj i Bog moj!« A on mu192odgovori: »Jer me vidje, vjerova. Blago onima koji ne vidješe, a vjerovaše.« I te riječi čusmo i oči naše gledaše Njega, jer bješe među nama.«Vinicije je slušao i s njime se zbivalo nešto čudno. Zaboravio je načas gdje je, i stao je gubiti osjećaj realnosti, mjeru, suđenje. Stajao je pred dvjema nemogućim stvarima. Nije mogao povjerovati što je starac zborio, a osjećao je da bi morao biti samo slijep i odreći se svoga razuma, pa da dopusti da ovaj čovjek koji je govorio: »Vidjeh«, laže. Bilo je u njegovoj ganu tosti, u njegovim suzama, u čitavu njegovu liku i u pojedinostima događaja što ih je kazivao, nešto što je činilo nemogućom svaku sumnju. Viniciju je bilo na mahove kao da sniva. No oko sebe vidio je mnoštvo u nijemu muku; čađa od svjetiljaka dolijetala mu je do nosnica; podalje su plamtjele zublje, a kod njih na kamenu stajao je čovjek, starac, blizak grobu, kojemu se tresla glava dok je dajući svjedočanstvo ponavljao: »Vidio sam!«I ispripovjedi im sve dalje do uzašašća. Časom bi otpočinuo, jer je govorio vrlo potanko, ali se osjećalo da mu se svaka i najmanja sitnica urezala u pamet kao u kamen. Oni koji ga slušahu bijahu opo-jeni. Zavratiše s glava kukuljice, da bolje čuju i da im ne izmakne nijedna od tih riječi koje su za njih bile predragocjene. Činilo im se da ih neka nadljudska snaga prenosi u Galileju, da šeću zajedno s učenicima po onim gajevima i uz vode, da se ovo groblje pretvara u Tiberijadsko jezero, a na obali u jutarnjoj magli stoji Krist onako kako je stajao kad Ivan gledajući iz lađice reče: »Eno Gospoda!« A Petar se bacio u vodu da prije padne k dragim nogama. Na licima se razabirao zanos bez mjere i zaborav života i sreća i neizmjerna ljubav. Očito su neki za dugoga pripovijedanja Petrova imali viđenje, i kad je stao govoriti kako su se u času uzašašća oblaci podmicali pod noge Spasitelju, stali ga zaklanjati i sakrivati od očiju apostola, sve se glave nehotice podigoše nebu i nastupi trenutak očekivanja, kao da se ovi ljudi nadaju da će Ga još ugledati ili da13 Quo vadiš

193će iznova sići s nebeskih visina da pogleda kako stari Apostol pase povjerene mu ovce, da blagoslovi njegovo stado.I za te ljude nije bilo u taj tren Rima, nije bilo mahnitoga Cezara, nije bilo hramova, bogova poganskih, bio je samo Krist koji je ispunjavao zemlju, more, nebo i svijet.U udaljenim kućama, razasutim duž Nomentan-skoga druma, stadoše pjevati pijetlovi oglašujući ponoć. U taj čas stade Hilon Vinicija vući za skut od plašta i reče šapatom:— Gospodine, eno ondje sasvim blizu starca vidim Urbana i do njega neku djevojku.Vinicije se trže kao od sna, i obrativši se kamo mu je pokazao Grk, ugleda Ligiju.194XXISvaka kapljica krvi ustrepti u mladom patriciju kad ju je opazio. Zaboravi mnoštvo, starca, svoje čuđenje o tim nepojmljivim stvarima što je bio čuo, i vidio je pred sobom samo nju jedinu. Eto napokon je našao poslije svih napora, poslije dugih dana nemira, lomljenja i jada! Prvi put u životu osjeti da radost može nasrnuti na prsi kao divlja zvijer i pritisnuti ih da čovjek ne može ni dušom dahnuti. On, koji je dosele držao da je »Fortuna« nekako dužna da mu izvršuje sve njegove prohtjeve, jedva je sada vjerovao svojim očima i svojoj sreći. Da nije bilo te sumnje, njegova žestoka ćud mogla bi ga zanijeti na kakav nepromišljen čin, no on se htio prije uvjeriti nije li to nastavak onih čudesa kojih mu je bila puna glava, i da li ne sanja. Ali nije bilo sumnje: vidio je Ligiju i od nje ga je rastavljao razmak jedva od deset koračaja. Stajala je u punom svjetlu, pa je se mogao nagledati koliko je god htio. Kukuljica joj se omakla s glave i pomrsila joj kosu; usta joj se malo otvoriše, oči je uzdigla u Apostola, lice se zagledalo i zanijelo. U plastu od mrke vune bijaše odjevena kao djevojka iz puka, no Vinicije ne bješe je vidio nikad ljepšu, i pored sve smetnje koja u njemu nastade, udari mu u oči kod onih gotovo ropskih haljina plemenitost one divne patricijske glave. Ljubav ga prožeže kao plamen, silna, smiješana s nekim čudnim osjećajem čežnje, udiv-ljenja, počitanja i požude. Osjetio je raskoš od sa-195moga toga pogleda i sladio se njime kao živom vodom nakon duge žeđe. Stojeći uz golemoga Ligijca, činila mu se manjom nego je prije bila, gotovo dijete. Opazio je također da je oslabila. Koža joj je bila gotovo prozirna; činila je na njega dojam cvijeta i duše. Ali je to većma želio zadobiti to biće, tako različno od žena što ih je viđevao ili ljubio na Istoku i u Rimu. Osjećao je da bi dao za nju one sve, i s njima zajedno i Rim i savkoliki svijet!Bio bi se zagledao i posvema zaboravio da nije bilo Hilona koji ga je vukao za skut od plašta iz straha da ne učini štogod što bi ih moglo izložiti opasnosti. Začas zagrmi »Maranatha«, i Veliki Apostol stane krstiti vodom s vodometa one koje su mu prezbiteri dovodili kao pripravljene da prime krštenje. Viniciju se činilo da se ta noć neće nikad svršiti. Htio je sada da ide što prije za Ligijom i da je ugrabi na putu ili u njenu stanu.Napokon stadoše neki odilaziti s groblja. Nato prišapne Hilon:— Iziđimo, gospodine, pred vrata jer nismo skinuli kukuljice i ljudi nas gledaju.Tako je doista i bilo. Dok su svi za Apostolove besjede poskidali kukuljice da bi bolje čuli, oni se nisu poveli za tim primjerom. Hilonov savjet učini se i zato dobar jer su stojeći na vratima mogli motriti sve prolaznike, a Ursa je bilo lako prepoznati po uzrastu i po liku.

— Poći ćemo za njima — reče Hilon — vidjet ćemo u koju kuću ulaze, pa ćeš, gospodine, sutra, to jest još danas opkoliti sve ulaze u kuću robovima i odvesti je.— Ne! — reče Vinicije.— Da što ćeš učiniti, gospodine?— Ući ćemo za njom u kuću i odmah je ugrabiti! Toga si se pothvatio Krotone.— Jesam — reče lanista — i predajem ti se, gospodine, kao rob ako ne slomim krsta onome bivolu koji je čuva.No Hilon ih stane odgovarati i zaklinjati svim bogovima da toga ne čine. Ta Krotona su namislili196uzeti samo kao zaštitu za slučaj da ih prepoznadu a ne da otimlju djevojku. Ako je stanu otimati samo njih dvojica, sami će staviti glavu u torbu, i što je gore, može im se izmaći iz ruku pa se sakriti na drugome mjestu ili pobjeći iz Rima. Pa što su onda postigli? Zašto ne bi radili sigurno, zašto da se izlažu smrti, a sav pothvat neizvjesnoj sreći? Vinicije je pored toga što se teškom mukom uzdržavao da odmah na groblju ne uhvati Ligiju u naručaj ipak vidio da Grk ima pravo i bio bi se možda priklonio njegovu svjetovanju da nije bilo Krotona kojemu je bilo stalo do nagrade.— Zapovjedi, gospodine, ovome starome jarcu da šuti — reče — ili mi dopusti da ga dohvatim malo šakom po glavi. Jednom me je u Buksentu, kamo me je na igre doveo bio Lucije Saturnin, napalo u krčmi sedam pijanih gladijatora i nijedan nije otišao čitavih rebara. Ne kažem da djevojku otmemo sada iz ove svjetine, jer bi nam mogli bacati pod noge kamenje; ali kad bude jednom u kući, otet ću ti je i odnijeti kamo god budeš htio.Vinicije se obradova čuvši te riječi i odgovori:— Tako će biti, Herkula mi! Moglo bi se sutra desiti da je ne nađemo u kući, a da ih uzbunimo zacijelo bi je drugamo odveli.— Onaj Ligijac čini mi se strašno jak! — reče Hilon.— Ne kažu tebi da mu držiš ruke — odsiječe mu oštro Kroton.Ipak im je valjalo još podugo čekati, i pijetli stadoše pjevati prije osvita, dok ne ugledaše Ligijca gdje izlazi kroz dveri i s njime Ligija. Pratilo ih je nekoliko drugih osoba. Kad su izašli, pođe Ligija s Velikim Apostolom naprijed, a iza njih je išao drugi starac, znatno nižega uzrasta, dvije postarije žene, Urso i dječak, koji je svijetlio svjetiljkom. Za ovom četicom išlo je mnoštvo od oko dvjesta ljudi. Vinicije, Hilon i Kroton pomiješaše se u tu hrpu.— Da, gospodine — reče Hilon — tvoja je djevica pod moćnom zaštitom. Ono ide s njome on, Ve-197liki Apostol, jer gle kako ljudi klecaju pred njim na prolazu.Ljudi su doista padali na koljena, ali Vinicije ih nije gledao. Ne skidajući ni za tren oka s Ligije, mislio je samo o njenoj otmici i obikavši u vojsci na osvajanja svake ruke, gradio je u glavi s vojničkom točnošću čitavu osnovu za otmicu. Osjećao je da je korak na koji se odlučio vratoloman ali je znao dobro da smjeli napadaji obično polaze za rukom. Put se ipak otegao pa je časomice mislio i na jazove što ih je iskopala između njega i Ligije ova čudna nauka, koju je ona priznavala. Razumio je sada sve što se u prošlosti dogodilo i razumio je zašto se dogodilo. Bio je za to dosta razabrane pameti. Eto on dosad nije znao Ligije u dušu. Vidio je u njoj najljepšu od svih drugih djevojaka, za kojom mu pla-nuše sva ćutila a sad je razabrao da je ta nauka učinila od nje neko biće različno od drugih žena, i da je nada da će i nju zanijeti ćutila, požuda, bogatstvo, raskoš, samo obmana. Poimao je sada napokon što obojica, ni on ni Petronije ne

razumješe da je ova vjera ucjepljivala u dušu nešto neznano ovome svijetu u kojemu je živio, i da Ligija, sve kad bi ga i zavoljela, ništa neće od svojih kršćanskih istina žrtvovati radi njega; ako postoji za nju kakav raskoš, taj je zacijelo sasvim različan od onoga za kakvim je hlepio on, Petronije i Cezarov dvor i sav Rim. Svaka druga od žena što ih je poznavao, mogla mu je biti ljubavnica, ali ova kršćanka mogla je da bude samo žrtva.I misleći o tome, osjećao je žestoku bol i gnjev, a ujedno je osjećao da je taj gnjev nemoćan. Oteti Ligiju činilo mu se moguće i bio je o tome siguran, ali je jednako bio siguran da su prema toj nauci on sam, njegovo junaštvo i njegova moć ništa i da s njome neće izaći nakraj. Ovaj rimski vojnički tribun, koji je bio uvjeren da će ona snaga mača i pesnice koja je zavladala svijetom, uvijek njime vlada+i, prvi put u životu vidje da osim nje može biti još nešto drugo pa se u čudu pitao: što je to?198I nije umio jasno sebi odgovoriti, jedino su mu glavom prolijetale slike groblja, skupljenog svijeta i Ligije koja je svom dušom slušala riječi starca, što je pričao o muci, smrti i uskrsnuću Boga-čovjeka koji je otkupio svijet i obrekao mu sreću s onu stranu Stiksa.I kad je o tome mislio, u glavi mu je nastajao kaos. No iz toga zamršaja misli trže ga jadikovanje Hilona koji se stane jadati na svoju sudbinu: ta on se pogodio samo da nađe Ligiju, pa ju je s opasnošću po svoju glavu našao i pokazao. Pa što hoće od njega još više? Zar se pothvaćao da je otme, i tko bi mogao zahtijevati takvo što od bogalja bez dva prsta, od čovjeka starca koji se predao razmišljanju, nauci i vrlini? Što će biti ako gospodina, ovako dostojna kakav je Vinicije, snađe kakva bijeda pri otmici ove djevojke? Istina, bogovi su dužni čuvati izabrane, ali zar se gdjekad ne dešavaju takve stvari da se čini kao da se bogovi igraju piljaka, mjesto da gledaju što se po svijetu zbiva? Fortuni su, kako je poznato, zavezane oči, pa ne vidi ni danju, a kamoli noću. Neka se što dogodi, neka onaj ligijski medvjed potegne na plemenitoga Vinicija žrvnjem, buretom vina ili, što je još gore, vode, tko će jamčiti da na kukavca Hilona mjesto nagrade ne padne odgovornost? On, ubogi mudrac, prionuo je iz prijateljstva plemenitome Viniciju, kao Aristotel Aleksandru Makedoncu, pa kad bi mu plemeniti Vinicije poklonio onu kesicu što je na njegove oči zadjenuo bio za pas na polasku od kuće, imao bi čime u nesreći prizvati odmah pomoć ili predobiti same kršćane. O, zašto neće da sluša starčevih savjeta, što ih kazuje razboritost i iskustvo?Ćuvši to, Vinicije izvadi kesu iza pasa i baci je Hi-lonu u ruke.— Evo ti, pa muči!Grk osjeti da je neobično teška, pa se ohrabri.— Sva mi je nada u tome — reče — što su Her-kul i Tezej izvodili još mučnija djela, a što je moj osobiti najglavniji prijatelj Kroton, nego Herkul? A199tebe pak, dostojni gospodine, neću nazvati polubogom jer si čitav bog i nećeš ni unapredak zaboraviti slugu siromašna ali vjerna, kome treba od vremena na vrijeme podmirivati potrebe, jer on sam, kad se jednom udubi u knjige, ne mari ni za što ... Nekoliko ara vrta i kućica, ma i s najmanjim trijemom radi hlada ljeti, bilo bi nešto dostojno ovakvoga darovatelja. A sada ću se poizdaljega diviti vašim viteškim podvizima, prizivat ću Jupitera da vam bude prijazan, a ako bude nevolje, dići ću takvu graju da će se pola Rima razbuditi i doći vam u pomoć. Rđava li i neravna puta! Izgorjelo mi je ulje u svjetiljci; nego kad bi me Kroton, koji je jednako plemenit kao i jak, htio uzeti na ruke i donijeti do gradskih vrata, znao bih najprije, hoće li lako odnijeti djevojku, drugo, učinio bi kao Eneja, a

najposlije naklonio bi sebi sve poštenije bogove tako da se ne bi trebao nimalo bojati za uspjeh našega pothvata.— Volio bih nositi mrcinu od ovce prije mjesec dana od šuge Upsalu — odvrati mu lanista — ali ako mi daš onu kesu što ti je dobacio čestiti tribun, nosit ću te sve do vrata.— Dabogda prebio nožni palac! — odgovori Grk. — Zar si se tako okoristio naukom onoga časnoga starca koji je preporučio uboštvo i milosrđe kao dvije ponajveće kreposti.. .? Zar ti nije izrijekom kazao da me ljubiš? Vidim da od tebe neću učiniti nikad rđava kršćanina, i da bi lakše sunce prošlo kroz zidove mamertinske tamnice nego istina kroz tvoju hipopotamsku lubanju.A Kroton, u kojega je bila životinjska snaga, ali zato nije imao nikakva čovječnog osjećaja, odvrati:— Ne boj se! Od mene nikad kršćanina! Neću da gubim svoj hljebac!— Istina, ali da imaš i sam osnovne pojmove iz filozofije znao bi da je zlato ništetno.— Udari ti mene filozofijom, a ja ću tebe glavom gruhnuti u trbuh, pa da vidimo tko će pobijediti.— Tako isto mogao je i vol kazati Aristotelu — dočeka ga Hilon.200Mrak se stao gubiti. Zora je blijedom bojom obojila vrhove zidova. Drveće kraj puta, zgrade i koje-gdje postavljeni grobni spomenici stadoše se pomaljati iz tame. Drum nije više bio sasvim pust. Pre-kupci hrane žurili su se na otvorenje gradskih vrata goneći magarce i mazge, natovarene povrćem; ponegdje su škripala kola, na kojima su vozili divljač. Na putu i s obje strane druma povila se nad samom zemljom laka magla, koja je slutila na lijepo vrijeme. Ljudi, viđeni dalje, činili su se u toj magli kao duhovi. Vinicije je upro oči u vitku priliku Ligije, koja mu se, što je većma svitalo, činila sve srebrenijom.— Gospodine — reče Hilon — uvrijedio bih te kad bih pomišljao da će se ikada iscrpsti tvoja po-datljivost, no sada kad si me platio, ne možeš sumnjati da govorim samo za svoju korist. Evo, još te jednom svjetujem, sada kad saznaš u kojoj kući stanuje božanska Ligija, da se vratiš kući po robove i nosiljku i da ne slušaš ovoga slonova rila, Kroto-na, koji se samo zato pothvaća da sam otme djevicu, ne bi li ti izažeo kesu kao vrećicu sira.— Dobit ćeš od mene udarac šakom među lopatice, to će reći da ćeš poginuti — javi se Kroton.— Dobit ćeš od mene bure kefalonca, to će reći da ću ostati zdrav — odvrati Grk.Vinicije ne odgovori ništa jer se približiše gradskim vratima, gdje vidješe čudan prizor. Kad je prolazio Apostol, dva vojnika klekoše, a on časom položi ruke na njihove kacige i učini nad njima znak križa. Mladome patriciju nikad dotad nije palo na um da bi već i među vojnicima moglo biti kršćana i u čudu pomisli kako u gradu koji gori, požar zahvaća sve više i više kuća, da tako i ova nauka osvaja očevidno svaki dan nove duše i širi se preko svakoga ljudskoga shvaćanja. To mu udari u oči i poradi Ligije, jer se uvjerio da bi se, kad bi htjela pobjeći iz grada, našli stražari koji bi joj sami olakšali tajni izlazak. I zato je taj čas zahvaljivao svim bogovima što se to nije dogodilo.Prošavši nezagrađena mjesta, koja su se nalazila izvan zidova, četa kršćana stade se razilaziti. Trebalo201je ići za Ligijom u većem razmaku i opreznije, da ne svrnu na se pažnju. Hilon se stane tužiti na rane i sijevanje u nogama i sve je većma zaostajao, a Vi-nicije nije se tome protivio misleći da mu sada stra-šivi i slabački Grk neće više biti od

potrebe. Bio bi mu čak i dopustio da ide kamo hoće, ali je čestitoga mudraca zadržavala opreznost ili nagonila izvjed-Ijivost, jer je neprestano pristajao za njima i ponekad im i prilazio ponavljajući svoje pređašnje savjete i nagađajući da bi starac koji ide iza Apostola, kad ne bi bio nešto nižega rasta, mogao biti Glauko.Išli su još dugo, čak na Zatiberje, i sunce je već bilo gotovo izašlo kad se četica, u kojoj je bila Li-gija, razdvoji. Apostol, stara žena i dječak odoše uz rijeku, a starac nižega uzrasta, Urso i Ligija zama-koše u tijesnu ulicu i prošavši još oko stotinu koraka uđoše u predvorje kuće, u kojoj su bila dva dućana, jedan uljarski, a drugi ptičarski.Hilon, koji je išao nekih pedeset koraka za Vini-jem i Krotonom, stane odjednom kao ukopan i pri-bivši se uza zid stane im psikati da se vrate k njemu.Oni se vratiše, jer se trebalo posavjetovati.— Idi — reče mu Vinicije — i pogledaj da nema ova kuća možda drugi izlaz na onu ulicu.Kako se god Hilon prije tužio na rane na nogama, sada poskoči tako živo kao da ima na gležnjima Merkurova krilašca i časom se vrati.— Nema — reče — nego jedan izlaz. Zatim sklopi ruke:— Tako ti Jupitera, Apolona, Veste, Kibele, Iziđe i Ozirisa, Mitre, Bala i svih bogova sa Istoka i Zapada, zaklinjem te, gospodaru, okani se ove namjere... Poslušaj me ...No najednom mu zape riječ, kad ugleda kako je Viniciju lice problijedilo od uzrujanosti, a oči mu se zažagriše kao vučje zjenice. Dosta ga je bilo pogledati pa razumjeti da ga ništa na svijetu neće zadržati od pothvata. Kroton stane sabirati dah u svoja herkulska prsa i kretati svojom nerazvijenom lubanjom kao medvjed što čini u zatvorenom kavezu.202Doduše, na njegovu licu nije bilo traga kakvoj uznemirenosti.— Ja idem prvi! — reče.— Ti ćeš za mnom! — reče zapovjedničkim glasom Vinicije.I začas iščezoše obojica u mračnoj veži. Hilon skoči do ugla najbliže uličice i stane iza ugla izvirivati čekajući što će biti.203XXIIIstom u veži Vinicije razabra svu teškoću pothvata. Kuća je bila velika, na više katova, građena na onaj tip, kakvih je bilo u Rimu na tisuće posagra-đeno da se izdaju u najam, a obično su bile na brzu ruku rđavo građene, te nije gotovo bilo godine da se nije po nekoliko njih srušilo na glave stanovnicima. To su bile prave košnice, odviše visoke i odviše tijesne, pune komorica i klijeti, u kojima je stanovao siromašni svijet, a uz to mnogobrojan. U gradu, u kome mnoge ulice nisu imale naziva, te kuće nisu imale brojeva. Ubiranje stanarine vlasnici su povjeravali robovima, a oni nisu bili obvezani od gradske uprave da prijavljuju imena stanovnika pa ih često puta ni sami nisu poznavali. Raspitati se za koga u ovakvoj kući bilo je često neobično teško, osobito kad na vratima nije bilo vratara.Vinicije i Kroton dođoše kroz vežu, sličnu dugačku hodniku, u tijesno, sa četiri strane ograđeno dvorište, koje je bilo kao neki zajednički atrij za svu kuću, s česmom na srijedi, iz koje je mlaz vode padao u kamenicu uzidanu u zemlji. Duž svih zidova bile su izvana stube, koje kamene, koje drvene, i vodile su na hodnike, s kojih se ulazilo u stanove. Prizemno bili su također stanovi, neki s drvenim vratima, neki od dvorišta odijeljeni samo vunenim, većinom otrcanim i izderanim ili zakrpljenim zavjesama.

204Bilo je još rano i na dvorištu još nije bilo ni žive duše. Očito su u cijeloj kući još svi spavali, osim onih što se vratiše iz Ostriana.— Što da činimo, gospodaru? — upita Kroton za-stavši malko.— Čekajmo ovdje, možda će se tkogod javiti —odgovori Vinicije.— Ne treba da nas vide na dvorištu.No odmah pomisli da je Hilonov savjet ipak bio praktičan. Da je imao nekoliko desetaka robova, mogao bi zaposjesti vežu koja je bila jamačno jedini izlaz, i pretresti sve stanove, a ovako je trebao ot-prve pogoditi u Ligijinu sobu, jer bi joj inače kršćani, kojih je zacijelo bilo više u ovoj kući, mogli dojaviti da je traže. Zato je bilo opasno i raspitivati tuđe osobe. Vinicije je čas promišljao ne bi li se vratio po robove, kadli uto ispod jedne zavjese, koje su zatvarale dalje stanove, izađe čovjek sa sitom u ruci i priđe česmi.Mladić na prvi pogled pozna Ursa.— To je Ligijac! — šapne Vinicije.— Da mu odmah polomim kosti?— Čekaj.Urso ih nije opazio jer su stajali u mraku u veži i stane mirno ispirati u vodi zelenje što je bilo u situ. Očevidno je poslije noći, provedene na groblju, kanio od njega zgotoviti doručak. Začas svršivši taj posao, uze mokro sito i iščezne s njime za zavjesom. Kroton i Vinicije krenuše za njim misleći da će upasti pravo u Ligijin stan.Koliko li se začudiše, kad vidješe da je zavjesa od dvorišta dijelila ne stan, nego drugi tamni hodnik na kraju kojega se vidio vrtić od nekoliko čempresa, nekoliko grmova mrčike i malena klijet, koja se kao prilijepila na slijepi stražnji zid druge neke kuće.Oba odmah shvatiše da je to baš zgoda za njih. Na dvorištu je mogla nastati strka svih stanara, a osamljenost klijeti olakšavala je pothvat. Brzo će svršiti s braničima, ili bolje s Ursom, pa će ugrabljenu Ligiju isto tako brzo iznijeti na ulicu, a tamo će već znati kako će dalje. Po svoj prilici nitko ih ne-205će zaustaviti, a ako ih i zaustavi, oni će reći da se radi o bjegunici, Cezarovoj taokinji, a u krajnjem slučaju, javit će se Vinicije vigilima i prizvati njihovu pomoć.Urso je već ulazio u kuću, kadli mu topot koraka svrne pažnju, pa stade i, vidjevši dva čovjeka, ostavi sito na balustradi i vrati se k njima.— A što tražite ovdje? — upita.— Tebe! — odvrati Vinicije.Pa okrenuvši se Krotonu klikne brzim, tihim glasom:— Ubij!Kroton skoči kao tigar i u tren oka, prije nego je Ligijac stigao da se snađe i razabere neprijatelja, dohvati ga svojim čeličnim mišicama.No Vinicije se odviše uzdao u njegovu nadčovje-čju snagu i ne počeka svršetak borbe, nego izmakav-ši se pored njih skoči k vratima kućice, gurne ih i nađe se u sumračnoj odaji, ali osvijetljenoj ponešto ognjem koji je gorio u kaminu. Blijesak toga ognja padao je upravo Ligiji na lice. Druga osoba, što je sjedjela kod vatre, bio je onaj starac koji je pratio djevojku i Ursa putem od Ostriana. Vinicije bane tako naglo da je Ligiju, prije nego ga je mogla raspo-znati, uhvatio oko pasa i podigavši je uvis srne opet k vratima. Starac ga stiže, doduše, pa mu stane na put, ali on pritisnuvši djevojku jednom rukom k prsima odrine ga drugom

slobodnom rukom. Kukuljica mu spade s glave. U Ligiji se pri tome na pogled ovoga znanoga, a u taj čas strašnog lica stisnu krv od prepasti, a glas joj zamrije u grlu. Htjela je zvati u pomoć ali nije mogla. Isto tako zaludu htjede da se uhvati za dovratnik, da se tako odupre. Prsti joj ok-liznuše po kamenu, i bila bi se obeznanila da nije bilo jezovitoga prizora što ga je ugledala kad je Vinicije izletio s njome u vrt.Tamo je Urso držao u rukama nekoga čovjeka, sasvim pognuta nauznak, prelomljene glave, okrvavljenih usta. Ugledavši ih, Urso još jednom udari šakom po onoj glavi i u tren oka skoči kao pobješnjela zvijer k Viniciju.206— Smrt! — pomisli mladi patricije.I zatim začuje kao kroz san Ligijin krik:— Ne ubij!Potom osjeti da mu je nešto kao munja razriješilo ruke kojima ju je bio obuhvatio, a onda se zemlja okrene s njime i dnevno svjetlo smrači mu se pred očima--------------------------------------------------------A Hilon se zgurio za uglom i čekao je što će biti jer se u njemu borila izvjedljivost sa strahom. Mislio je također, ako im uspije oteti Ligiju, da će dobro biti nađe li se uz Vinicija. Ursa se nije bojao jer je također tvrdo vjerovao da će ga Kroton ubiti. Mjesto toga računao je, ako na pustim još ulicama nastane kakva strka, ili ako kršćani ili drugi tkogod stane na put Viniciju, on će im zaprijetiti kao predstavnik oblasti, kao izvršitelj Cezarove volje, a u najgorem slučaju pozvat će vigile u pomoć mladome patriciju protiv ulične svjetine i tim će zaslužiti nove milosti. U duši je ipak prosuđivao da je postupak Vinicijev nerazborit, ali gledajući na strašnu snagu Krotonovu dopuštao je da može uspjeti.— Ako bude do nevolje — govorio je sam sebi — nosit će tribun sam djevojku, a Kroton će mu krčiti put.No ipak mu je to malo predugo trajalo, a i uzne-miravala ga je tišina u veži, na koju je izdaleka gledao.— Ako ne pogode u njeno skrovište i načine buku,uplašit će je.I misao o tome nije mu bila baš mrska, jer je vidio da će i u takvom slučaju iznovice trebati Viniciju i da će opet iz njega izmamiti priličan broj ses-tercija.— Učinili što mu drago — govorio je u sebi — učinit će za me, premda se nijedan tome ne dosje-ća . ,. Bogovi, bogovi, dajte mi samo ...I naglo se prekide, jer mu se pričini da je nešto izvirilo iz veže. Zato pribivši se uza zid stane gledati, zatomljujući dah u prsima.207I nije se prevario jer se iz veže pomolila upola neka glava i počela se razgledavati uokolo. No začas je nestade.— Bit će Vinicije ili Kroton — pomisli Hilon — ali ako su oteli djevojku, zašto ona ne viče i zašto gledaju na ulicu? Ljude će i tako sretati, jer dok dođu na Karine, oživjet će u gradu promet. Što je to!? Za ime svih besmrtnih bogova ...!I najednom mu se ono malo kose naježi na glavi.Na vratima se pojavio Urso s prevješenim preko ramena Krotonovim tijelom i, razgledavši se još jednom, potrča s njime kroz pustu ulicu k rijeci.Hilon se splošti uza zid kao komad lijepka kojim se zid maže.— Poginuo sam ako me opazi! — pomisli.No Urso potrča brzo oko ugla i nestade ga za drugom kućom, a Hilon ne časeći časa poteče u dubinu poprečne ulice cvokoćući zubima od strave i takvom brzinom koja bi bila zamjerna i u mladića.

— Ako me na povratku izdaleka opazi, stići će me i ubiti — govorio je sam u sebi. — Spasi me, Zeuse, spasi me, Apolone, spasi, Hermese, spasi, kršćanski Bože! Idem iz Rima, vratit ću se u Mesembriju, ali izbavite me iz ruku onoga demona.Onaj Ligijac koji je ubio Krotona, činio mu se toga časa doista kao neko nadljudsko biće. Trčeći, pomisli da je to možda kakav bog koji je uzeo na se lik barbarina. U taj čas vjerovao je u sve bogove na svijetu i u sve mitske priče kojima se obično podrugi-vao. Glavom mu sijevne i to da je Krotona mogao ubiti Bog kršćanski, i kosa mu iznova stane rasti na glavi pri pomisli da je dirnuo u takvu silu. Istom kad je projurio kroz nekoliko uličica i ugledao neke radnike gdje izdaleka idu prema njemu, ponešto se umiri. U prsima već mu je nestalo daha, zato sjede na prag neke kuće i stane rogljem plašta utirati svoje znojno čelo.— Star sam i treba mi mira! — reče.Ljudi koji su mu išli u susret, svrnuše u neku pobočnu ulicu, i' ponovo ga obuze samoća. Grad je još208spavao. Jutrom je promet nastajao ranije u bogatijim četvrtima, gdje su robovi u gospodskim domovima morali ustajati prije dana, a u onima gdje je stanovao slobodni puk koji je živio na državni trošak i zato besposličio, ustajali su, osobito zimi, dosta kasno. Sjedeći Hilon tako na pragu osjeti neku hladnoću. Zato već iza malo časaka ustade i uvje-rivši se da nije izgubio kesu, što je dobio od Vinicija, uputi se polaganijim korakom k rijeci.— Možda ću gdjegod ugledati Krotonovo tijelo — govorio je u sebi. — Bogovi! Taj Ligijac ako je čovjek, mogao bi u godini zaraditi milijune sesterci-ja, jer ako je Krotona udavio kao štene, tko će mu se smjeti oduprijeti? Za svaki nastup u areni dali bi mu toliko zlata koliko važe. Čuva on bolje djevojku nego Kerber pakao, dabogda ter ga pakao progutao. Neću više imati s njime posla. Odviše je koščat. Ali što ću sad? Dogodilo se nešto strašno. Ako je on onakvome Krotonu polomio kosti, onda zacijelo i Vini-cijeva duša cvili negdje nad onom prokletom kućom čekajući pogreb. Kastora mi! Ta on je ipak patricij, prijatelj Cezarov, Petronijev rođak, gospodin poznat u čitavom Rimu i vojnički pukovnik. Njegova smrt neće im olako proći... Kako bi bilo da odem na priliku u pretorijanski tabor ili k vigilima ...?Tu zašuti i stane malo razmišljati, no već začas reče:— Kuku meni! Tko ga je vodio u onu kuću nego ja...? Njegovi oslobođenici i robovi znadu da sam mu ja dolazio, da sam mu navlas pokazao kuću u kojoj ga je snašla smrt? Makar se poslije i pokazalo na sudu da ja toga nisam namjeravao, opet će reći da sam ja uzrok ... A to je ipak patricij, pa ni u kojem slučaju neću proći bez kazne. A da, potajno šmugnem iz Rima i odem kamo daleko, izložio bih se još većoj sumnji.I ovako i onako bilo je zlo. Rim je bio golem grad, ali je Hilon ipak osjetio da u njemu može biti tijesno. Jer svatko drugi mogao bi prosto otići k prefektu vigila i kazati mu što se dogodilo, pa ako bi i pala na nj kakva sumnja, mogao bi mirno čekati istragu.14 Quo vadiš209Ali sva prošlost Hilonova bila je takva da bi mu svako bliže poznanstvo, bilo s prefektom grada, bilo s prefektom vigila, donijelo na vrat teških neprilika i ujedno bi utvrdio sumnju koja bi mogla pasti na um činovnicima.S druge strane pobjeći značilo bi utvrditi Petro-nija u misli da je Vinicije bio izdan i po dogovoru ubijen. A Petronije je bio čovjek moćan koji je mogao raspolagati policijom u čitavoj carevini i koji bi bez sumnje nastojao naći krivce pa da su

nakraj svijeta. Ipak Hilonu dođe na um da ode do njega i da mu ispriča što se dogodilo. Da! To je bio najbolji način. Petronije je bio čovjek miran i Hilon je mogao biti siguran barem za to da će ga saslušati do kraja. Petronije, koji je znao stvar od početka, lakše bi također povjerovao u nevinost Hilonovu nego prefekti. Ali da pođe k njemu, trebalo bi pouzdano znati što se dogodilo s Vinicijem. A Hilon toga nije znao. Vidio je, doduše, Ligijca gdje se s Kroto-novim tijelom krade k rijeci, ali više ništa. Vinicije je mogao biti ubijen, ali je mogao biti ranjen ili uhvaćen. Sada istom pade Hilonu na um da kršćani zacijelo ne bi smjeli ubiti čovjeka tako moćna, augu-stiana i visokoga vojničkoga časnika, jer bi takvo djelo moglo na njih navući općeniti progon. Vjerojatnije je bilo da su ga zadržali na silu, kako bi dali Ligiji vremena da se presakrije.Ta misao umiri donekle Hilona.— Ako ga onaj ligijski zmaj nije pogubio od prvoga zaleta, onda je živ, a ako je živ, sam će posvjedočiti da ga nisam izdao, i onda ne samo da mi ne prijeti ništa zlo nego se (o Hermese, računaj iznova na dvije jalovice!) preda mnom otvara novo polje ... Mogu dojaviti kojemu od oslobođenika gdje mu valja tražiti gospodara, a hoće li on ići prefektu ili neće, to je njegova stvar, samo da ja ne idem k njemu ... Mogu tako poći k Petroniju i računati na nagradu ... Tražio sam Ligiju pa ću sada tražiti Vi-nicija, a onda opet Ligiju... Nego valja prije znati da li je živ ili je ondje zaglavio.210Sad mu dođe misao da bi noću mogao otići do pekara Demasa i zapitati za Ursa. Ali tu misao odmah zabaci. Volio je ne imati nikakva posla s Ursom. Mogao je po pravu nagađati, ako Urso nije ubio Glau-ka, da ga je bez sumnje koji od starješina kršćanskih, kome je priznao svoj naum, svjetovao da je to nečist posao, i da ga je na to htio navesti kakav izdajica. Napokon od same uspomene Ursove Hilona podiđoše trnci po čitavu tijelu. Mjesto toga pomisli da pošalje doveče Euricija po vijesti u kuću u kojoj se dogodila nezgoda. Međutim, trebalo mu je da se sada malo okrijepi, pa da se okupa i otpočine. Ne-prospavana noć, put u Ostrian i ovaj bijeg za Zati-berja doista ga teško umoriše.Samo jedno ga je neprestano tješilo: da ima kod sebe dvije kese, i onu što mu je bio dao Vinicije u kući, i onu koju mu je dobacio na povratku sa groblja. Radi te sretne okolnosti kao i radi svih tolikih uzbuđenja što ih je noćas i jutros podnio, namisli da se obilnije nahrani i da se napije boljega vina nego obično.Kad je dakle došao sat da se otvori krčma, okrijepi se u tako znatnoj mjeri da je kupelj zaboravio. Htjelo mu se prije svega spavati i sanjivost uzela mu je snagu tako da je jedva doklipsao u svoj stan na Suburi, gdje ga je čekala robinja koju je bio kupio za Vinicijeve novce.Unišavši u ložnicu, mračnu kao lisičja jazbina, baci se ondje na postelju i za kratak čas zaspi tvrdim snom. Probudio se istom podveče, ili bolje, probudi ga robinja pozivajući ga da ustane, jer da ga netko traži i hoće s njime govoriti o nekom vrlo hitnu poslu.Oprezni Hilon osvijesti se u jedan čas, navuče hitro plašt s kukuljicom i rekavši robinji da odstupi na stranu, odškrine malo vrata i pomoli najprije vrlo oprezno glavu.Od strave se zaprepasti! Jer kroz vrata sobe ugleda divovski stas Ursov.Na taj pogled osjeti da mu se noge i glava slede-niše, srce mu presta kucati u prsima, uz leđa mu po-211gmizaše mravi. Nekoliko časova nije mogao proslo-viti ni jedne riječi, a onda cvokoćući zubima reče ili bolje za jeca robinji:

— Širo! Nema me kod kuće... ne znam... toga... dobroga čovjeka...— Rekla sam mu da si kod kuće i da spavaš, gospodaru — odvrati djevojka — a on je tražio da te probudim...— 0 bogovi... ja ću te ...No, Urso, već nestrpljiv radi otezanja, približi se k vratima ložnice i sagnuvši se zavuče unutra glavu.— Hilone Hilonidesu! — reče.— Pax tecum! Pax! Pax! — odgovori Hilon. — O, najbolji od kršćana! Da, ja sam Hilon, ali mora da je to pomutnja ... jer te ne poznajem!— Hilone Hilonidesu — ponovi Urso — gospodar tvoj Vinicije zove te da dođeš do njega zajedno sa mnom.DRUGI DIO212XXIIIVinicija probudi ljut bol. U prvi mah nije mogao razabrati gdje je i što je s njim. U glavi mu je zujalo a oči su mu bile pokrivene kao maglom. No postupno vraćala mu se svijest i tada kroz tu omaglicu opazi tri čovjeka koji su se nadni-jeli nad njim. Dvojicu je prepoznao: jedan je bio Urso, drugi onaj starac kojega je bio oborio noseći Ligiju. Treći, sasvim nepoznat, držao mu je lijevu ruku i pipajući duž lakta sve do ramena i ključne kosti zadavao mu je tako strašan bol, te je Vinicije, misleći da je to neka osveta nad njim, rekao kroz stisnute zube: — Ubijte me!No oni, činilo se, nisu pazili na njegove riječi, kao da ih ne čuju ili kao da ih smatraju za obično jau-kanje od bola. Urso, zabrinuta a ujedno grozna barbarskoga lica, držao je u ruci svitke bijelih krpa, izderanih na duge trakove, a starac je govorio čovjeku koji je gnječio Vinicijevu ruku:215— Glauko, jesi li siguran da ta rana na glavi nije smrtna?— Jesam, časni Krispo — odgovori Glauko. — Kad sam robom služio u mornarici i kasnije, živeći u Napulju, viđao sam mnoge rane i dobitkom što mi je nosio taj posao, otkupio sam sebe i svoje... Rana je na glavi laka. Kad je ovaj čovjek (tu pokaza na Ursa) oteo mladiću djevojku i stisnuo ga o zid, on se očito padajući zaklonio rukom koju je iščašio i slomio, ali je očuvao glavu i život.— Mnoge od braće već si njegovao — odgovori Krispo — i na glasu si kao vješt ljekar ... Zato sam i poslao Ursa po te.— Koji mi je uz put priznao da je još jučer bio spreman da me ubije.— Ali prije nego tebi, priznao je meni svoju namjeru, a ja, znajući tebe i tvoju ljubav prema Kristu, razložio sam mu da ti nisi izdajnik, nego onaj neznanac koji ga je na ubojstvo htio nagovoriti.— To je bio zao duh, a ja sam ga držao za anđela — odgovori s uzdahom Urso.— To ćeš mi drugom zgodom ispričati — reče Glauko — a sada nam valja misliti na ranjenika.I rekavši to, stane namještati ruku Viniciju koji se neprestano onesvješćivao od bola, premda mu je Krispo vodom škropio lice. To je uostalom bila za njega sretna okolnost, jer nije osjećao ravnanja noge niti istezanja slomljene ruke, koju Glauko uhvati u dvije izdubene daščice, pa je stegne hitro i čvrsto, da se ne bi mogla micati. No poslije svršene operacije probudi se on iznova — i ugleda više sebe Ligiju.Stajala je tik uz njegovu postelju držeći pred sobom mjedeno vjedarce s vodom, u koju je Glauko pokadšto umakao spužvu i kvasio mu glavu.Vinicije je gledao i nije vjerovao svojim očima. Činilo mu se da mu san ili vrućica

pokazuju dragu prikazu — i tek poslije dugoga vremena mogao je šap-nuti:— Ligijo ...Na njegov glas zadrhta vjedarce u njenim rukama, ali ona ipak svrati na nj oči, prepune tuge.216Mir s tobom! — odgovori mu tiho.I stajaše pruživši pred sobom ruke, lica puna milosrđa i tuge. On je gledao nju, kao da hoće napuniti njom zjenice tako da bi mu, kad sklopi vjeđe, ostala pod njima njena slika. Gledao joj je lice, bljeđe i mršavije nego prije, uvojke vrane kose, sirotinjsko ruho radničko; zagledao se tako da je pod njegovim pogledom njezino nježno čelo porumenjelo — i najprije pomisli da je još uvijek ljubi, a drugo da ju je on izagnao iz doma, gdje su je ljubili i gdje je živjela u obilju i udobnosti, i gurnuo je u tu kukavnu sobicu i navukao joj taj uboški plašt od mrke vune. A jer bi je želio odjenuti u najskupocjenije haljine zlatom izvezene i okititi svim uresima ovoga svijeta, obuze ga čuđenje, tjeskoba, samilost i žalost tako velika da bi joj bio pao pred noge da se mogao maknuti.— Ligijo — reče — ti nisi dala da me ubiju. A ona odgovori blago:— Bog ti vratio zdravlje!Za Vinicija koji je sebi bio svjestan i onih krivnja što joj je prije učinio bio, i ove što je jutros htio učiniti, bile su riječi Ligijine pravi balzam. Zaboravio je taj trenutak da na njena usta možda progovara kršćanska nauka, i osjećao je samo da govori ljubljena žena, i da u njenu odgovoru ima neka osobita nježnost i upravo nadčovječna dobrota koja ga potresa do dna duše. Kako je prvo od bola, tako je sada oslabio od uzbuđenosti. Osvoji ga neka nemoć, u isti mah i velika i slatka. Bilo mu je kao da pada nekamo u ponor ali je pri tom osjećao da mu je dobro — i da je sretan. Mislio je također u tom trenutku slaboće da nad njim stoji božanstvo.Uto Glauko dovrši ispiranje rane na njegovoj glavi i privije na nju melem od ljekovite masti. Urso prihvati mjedenicu iz Ligij inih ruku, a ona, dohvativši sa stola pripravljenu čašu vode pomiješanu s vinom, prinese je ustima ranjenikovim. Vinicije ispije požudno i osjeti veliku olakšicu. Poslije povijanja bol mu je gotovo uminuo. Rane i uboji stadoše manje boljeti. Vratila mu se posvema svijest.217— Daj mi još piti — reče.Ligija ode s praznom čašom u drugu odaju, a Kris-po poslije kratka razgovora s Glaukom približi se postelji i reče:— Vinicije, Bog ti nije dao da izvršiš zlo djelo nego te je sačuvao na životu da se osvijestiš u duši svojoj. Onaj, prema kojemu čovjek nije nego prah, predao te bez obrane u naše ruke, no Krist u kojega vjerujemo, zapovjedio nam je da ljubimo naše zlotvore. Zato smo zavili tvoje rane i, kako reče Ligija, molit ćemo se da ti Bog vrati zdravlje, ali dulje te njegovati ne možemo. Ostani, dakle, miran i promisli, bi li se pristojalo da i dalje progoniš Ligiju koju si lišio hranitelja, krova, i nas, koji smo ti dobrim zlo naplatili?— Zar hoćete da me ostavite? — upita Vinicije.— Hoćemo da ostavimo ovu kuću u kojoj nas može dosegnuti potjera gradskoga prefekta. Tvoj je drug poginuo, a ti, koji si moćan među svojima, ležiš ranjen. Nije se dogodilo našom krivnjom, ali na nas bi ipak bez svake sumnje pao gnjev zakona ...— Progonstva se ne bojte — reče Vinicije. Ja ću vas zaštititi.Krispo mu ne htjede odgovoriti da im nije samo do prefekta i policije, nego da ni u njega nemaju vjere, pa da zato hoće da zaklone Ligiju od njegova budućeg

gonjenja.— Gospodine, — reče — desna ti je ruka zdrava. Zato evo ti pločice i stila: napiši slugama da dođu večeras po te s nosiljkom i da te odnesu u tvoj dom gdje će ti biti udobnije nego u našoj siromaštini. Mi ovdje stanujemo kod siromašne udovice koja će skoro doći sa svojim sinom, pa će taj momčić odnijeti tvoje pismo, a nama nema druge nego da svikolici potražimo drugo zaklonište.Vinicije problijedi, jer je razumio da ga hoće rastaviti od Ligije, a ako je nanovo izgubi da je, možda, nikad više u životu vidjeti neće ... Razumio je, doduše, da su se među njim i njome dogodile krupne stvari, zbog kojih će mu, ako je bude htio predobiti, valjati da traži kakve nove putove o kojima još nijeimao vremena misliti. Razumio je isto tako da oni, što god kazao tim ljudima — makar im se zakleo da će Ligiju vratiti Pomponiji Grecini — imaju pravo da mu ne vjeruju i neće mu vjerovati. Ta to je mogao učiniti već prije: mogao je, mjesto da progoni Ligiju, poći k Pomponiji i zakleti joj se da se ostavlja progonjenja, pa bi u takvu slučaju sama Pomponija potražila i uzela k sebi djevojku. — Ne! Osjećao je da ih nikakva obećanje te vrste neće zadržati i nikakvu svečanu zakletvu neće mu priznati, to više, jer nije kršćanin, pa bi se mogao samo zakleti besmrtnim bogovima, u koje ni sam nije mnogo vjerovao, i koje su oni smatrali za zle duhove.No očajno je želio da se nagodi i s Ligijom i s ovim njenim skrbnicima na kakav mu drago način, a za to je trebao vremena. Bilo mu je i do toga da je gleda makar nekoliko dana. Kako se utopljeniku svaki komad daske ili vesla čini spasom, tako se i njemu činilo da će za tih nekoliko dana biti vrstan reći štogod takvo što će ga njoj približiti, da će se možda čemu dosjetiti, da će se možda dogoditi štogod povoljno po nj.Zato, sabravši svoje misli, reče:— Poslušajte me, kršćani. Sinoć sam bio zajedno s vama na Ostrianu i slušao sam vašu nauku, ali da je i ne poznajem, vaša bi me djela uvjerila da ste ljudi pošteni i dobri. Recite toj udovici koja stanuje u ovoj kući, da ostane u njoj, ostanite i vi također i dopustite i meni da ostanem. Neka ovaj čovjek (ovdje pogleda u Glauka), koji je ljekar ili je barem vješt viđanju rana, kaže je li moguće mene danas prenositi. Bolan sam i prebijena mi je ruka koja mora više dana mirovati. I zato vam kažem da neću krenuti odovud, osim ako me silom iznesete.Tu prekine, jer mu je u umornim prsima ponestalo daha, a Krispo reče:— Nitko, gospodine, neće upotrijebiti protiv tebe silu, samo mi ćemo odavle iznijeti naše glave.Nato mladić, nenavikao otporu, namršti obrve i reče:— Daj mi da odahnem.218219I začas opet produži:— Za Krotona, kojega je udavio Urso, nitko neće ni zapitati; danas je trebao poći u Benevent, kamo ga je pozvao Vatinije, pa će svi misliti da je otputovao. Kad smo ušli u ovu kuću, nije nas vidio nitko do jednoga Grka, koji je s nama bio u Ostrianu. Kazat ću vam gdje stanuje, dovedite mi ga, a ja ću mu narediti da šuti, jer je moj plaćenik. U svoj dom napisat ću pismo da sam također otputovao u Benevent. Ako li je Grk već obavijestio prefekta, ja ću izjaviti da sam Krotona sam ubio, i da mi je on slomio ruku. Tako ću učiniti, tako mi sjene očeve i materine! Zato možete ovdje mirno ostati, jer vam neće ni vlas pasti nijednome s glave. Dovedite mi brzo Grka, koji se zove Hilon Hilonides!— Neka dakle Glauko ostane kod tebe, gospodine — reče Krispo — pa će te zajedno s udovicom njegovati.

Vinicije namršti još jače obrve.— Poslušaj, starce, što ću ti reći! — reče. — Dužan sam ti zahvalnost, i čini se da si dobar i pošten čovjek, ali mi ne kazuješ ono što ti je na dnu duše. Ti se bojiš da ne bih pozvao svoje robove i zapovjedio im da vode Ligiju? Nije li tako?— Jest, tako je! — ponešto oštro reče Krispo.— Onda čuj i promisli: ja ću s Hilonom govoriti pred vama i pred vama ću napisati pismo kući da sam otputovao, i neću kasnije naći drugih poslanika doli vas ... Promisli sam i ne draži me više.Tu se naljuti i lice mu se stegne od gnjeva te stane govoriti u pomami:— Zar si ti mislio da ću zanijekati da hoću ovdje ostati zato da nju vidim ...? I luđak bi to pogodio, kad bih i zanijekao. Ali silom je više neću otimati... A tebi ću reći drugo nešto: ako ona ovdje ne ostane, tad ću ovom zdravom rukom raskinuti povoje na ruci, neću primiti ni jela ni pića, i neka moja smrt padne na te i tvoju braću. Zašto si me povijao, što me nisi dao ubiti?I problijedi od Ijutine i slaboće. No Ligija, koja je iz druge odaje čula čitav razgovor i koja je bila uvje-220rena da će Vinicije izvršiti ono čim se prijeti, prepade se od njegovih riječi. Nipošto nije htjela njegove smrti. Ranjen i nemoćan budio je u njoj samo sućut a ne strah. Od svoga bijega živući usred ljudi koji su bili opojeni vjerskim zanosom, promišljajući samo o žrtvama, pregaranju i neizmjernom milosrđu, sama se opojila tim novim duhom u tolikoj mjeri da joj je on zamjenjivao dom, obitelj, izgubljenu sreću i ujedno učinio od nje jednu od onih kršćanskih djevica, koje su kasnije izmijenile svijetu staru dušu. Vinicije je pao odviše teško na tezulju u njenoj sudbini i odviše joj se nametnuo da bi ga mogla zaboraviti. Mislila je o njemu čitave dane i često je molila Boga za takav trenutak kad bi mu mogla vladajući se po duhu kršćanske nauke vratiti dobro za zlo, milosrđe za progone, slomiti ga, predobiti za Krista i spasiti. I sad joj se učini da je upravo takav trenutak došao i da su joj molitve bile uslišane.Zato priđe Krispu lica kao nadahnuta i prozbori, kao da iz nje govori neki drugi glas:— Krispo, neka on ostane među nama i mi ćemo ostati s njime, dok ga Krist ne ozdravi.A stari svećenik, navikao u svemu tražiti poticaje Božje, videći njen zanos pomisli odmah da moguće govori kroza nju viša moć, i uplašivši se u srcu, prikloni glavu.— Neka bude kako govoriš! — reče.Na Vinicija, koji sve to vrijeme nije s nje oka smetnuo, ta brza poslušnost Krispova učini čudan i dubok dojam. Činilo mu se da je Ligija među kršćanima neka Sibila ili svećenica, kojoj svatko daje čast i posluh. I nehotice se poda također tome poštovanju. Ljubavi, što je osjećao, pridruži se sada kao neka bojazan ili zaziranje, zbog kojega je ljubav sama postajala nešto gotovo odviše smjelo. Nije se pri tome umio pomiriti s mišlju da je njihov odnos promijenjen i da sada ne ovisi ona o njegovoj, nego on o njenoj volji, da leži ovdje bolestan, slomljen, da nije više sila napadačka i osvajačka i da je kao nejako dijete ostavljen njenoj njezi. Za njegovu ponositu i samovoljnu ćud ovakav bi odnos prema sva-221kome drugome bio poniženje, ali ovaj put ne samo da se nije osjetio ponižen nego joj je bio zahvalan kao svojoj gospodarici. To su bili osjećaji u njega nečuveni, koji mu još jučer nikako ne bi išli u glavu i koji bi mu čak i ovoga časa bili čudni da je umio razgovijetno dati sebi o njima računa. Ali sad nije pitao zašto je tako, kao da

je to sasvim prirodno, nego se samo osjećao sretan što ovdje ostaje.I htjede zahvaliti joj na tome sa zahvalnošću i s još nekim čuvstvom, njemu tako nepoznatim, da ga nije umio ni imenom nazvati, jer je to prosto bila smjernost. Ali pređašnje uzbuđenje tako ga je bilo izmorilo da nije bio podoban govoriti, nego joj je zahvaljivao samo očima, u kojima je sjala radost što ostaje kod nje i što će je moći gledati sutra, prekosutra, možda dugo jošte. Tu mu je radost mutila samo bojazan da ne izgubi ono što je dobio, tako velika, da se, kad mu je Ligija začas opet dala vode i kad mu je nadošla želja da primi njezinu ruku — bojao učiniti, bojao se — on, onaj isti Vinicije, koji je na časti kod Cezara cjelivao na silu njena usta i poslije njena bijega zarekao se da će je za kosu vući u ložnicu, ili da će je dati šibati.222XXIVNo u isti čas stade strahovati da mu kakva nezgodna pomoć izvana ne pokvari radost. Hilon je mogao dojaviti njegovo iščeznuće gradskome prefektu ili kućnim oslobođenicima, pa je u takvu slučaju bilo vjerojatno da će se umiješati vigili. Glavom mu sine misao da bi tada lako mogao zapovjediti da uhvate Ligiju i da je zatvore u njegovoj kući, ali je osjećao da mu to ne priliči učiniti — i da ne bi mogao. Bio je čovjek samovoljan, smion i dosta pokvaren, a u potrebi i neumoljiv, ali nije bio ni Tige-lin ni Neron. Vojnički život ostavio mu je neki osjećaj pravednosti, vjere i toliko savjesti, te je razabrao da bi takav postupak bio grdna podlost. Bio bi možda i podoban učiniti ga u srdžbi i u punoj snazi, ali u taj je mah bio dirnut i bolestan, pa mu je bilo samo do toga da nitko ne stane između njega i Li-gije. I opazio je sa čuđenjem, da od časa kako je Ligija stala na njegovu stranu, ni ona sama ni Krispo ne traže od njega nikakva jamstva, kao da su bili uvjereni da će ih u potrebi obraniti kakva vrhunaravna sila. Viniciju, kome se — otkako je u Ostrianu čuo bio nauku i propovijedanje Apostolovo — u glavi stade mrsiti razlika između mogućnosti i nemogućnosti, nije mnogo trebalo da pomisli, e bi i to moglo biti. Ipak uzevši stvar treznije sam im spomenu što je govorio za Grka, i iznova zaiska da mu dovedu Hilona.223Krispo pristade na to, te odlučiše poslati Ursa. Vi-nicije, koji je posljednjih dana prije polaska u Os-trian često, ali zaludu, šiljao svoje robove do Hilo-na, opiše Ligijcu natanko njegov stan, zatim napiše nekoliko riječi na daščici i reče okrenuvši se Krispu:— Dajem mu tablicu jer je to čovjek sumnjičav i prevejanac, koji je, kad sam ga često pozivao, poručivao mojim ljudima da ga nema doma, a činio je to svagda kad se nemajući za me povoljnih vijesti bojao mojega gnjeva.— Samo ako ga nađem, dovest ću ga, htio on, ne htio — odgovori Urso.Potom, dohvativši plašt, izađe brzo.Naći koga u Rimu nije bilo tako lako i kod najboljih uputa, ali Ursu je u takvim slučajevima pomogao nagon šumskoga čovjeka, a ujedno i veliko poznavanje grada, tako da se poslije malo vremena našao u Hilonovu stanu.Ali njega nije prepoznao. Prije ga je vidio samo jednom u životu i osim toga noću. Povrh toga, onaj ponosni i samosvjesni starac koji ga je nagovarao da ubije Glauka, tako se razlikovao od ovoga Grka, savitoga udvoje od straha, da nitko živ ne bi pomislio da su obojica jedna osoba. I Hilon, opazivši da ga Urso gleda kao sasvim tuđega čovjeka, sabere se od prve prestravljenosti. Ugledavši daščicu s Vinici-jevim rukopisom, umiri se još više. Nije ga bar plašila sumnja da ga Urso mami navlas u stupicu. Pomisli pri tome da kršćani nisu pogubili Vinicija očito stoga što ne smjedoše dići ruku na tako ugledna čovjeka.

— Tako će Vinicije i mene u potrebi zakriliti — reče u sebi — jer ne poziva me valjda zato da me oni ubiju.Oslobodivši se, dakle, ponešto takvih misli, zapita:— Dobri čovječe, zar nije moj prijatelj, plemeniti Vinicije, poslao po me nosiljku? Noge su mi otekle pa ne mogu pješačiti tako daleko.— Nije — odgovori Urso — ići ćemo pješke.— A aVr> ia npr.ii'A ako ja neću?224

— Ne čini toga, jer moraš ići.— I hoću, ali od svoje volje. Inače me nitko ne bi mogao prisiliti jer sam čovjek slobodan i prijatelj s gradskim prefektom. Kao mudrac znam se i ja braniti od sile, umijem pretvarati ljude u drveće i životinje. Ali idem, idem! Samo ću još ogrnuti malo topliju kabanicu i kukuljicu da me ne poznaju robovi u ovoj četvrti, jer bi nas drukčije neprestano zaustavljali da mi cjelivaju ruke.Rekavši to, ogrne se dugim plaštem a na glavu natuče veliku galsku kukuljicu od straha da mu Urso ne prepozna obličja kad izađu na veće svjetlo.— Kamo me vodiš — upita putem Ursa.— Na Zatiberje.— Tek sam od nedavna u Rimu, pa nisam nikada bio ondje, ali i tamo zacijelo žive ljudi koji ljube krepost.No Urso je bio čovjek prostodušan i bio je čuo Vinicija, gdje reče da je Grk bio s njime u Ostri-anu i potom vidio kad je ulazio s Krotonom u kuću gdje je stanovala Ligija. Zato sad zastade i reče:— Ne laži, starce, jer si noćas bio s Vinicijem na Ostrianu i pred našim vratima.— Ah — reče Hilon — dakle vaša je ona kuća preko Tibera. Došao sam, nije tome davno, u Rim, pa ne znam dobro kako se zovu ti različni gradski dijelovi. Tako je, prijatelju! Bio sam na vašim vratima i zaklinjao sam u ime kreposti Vinicija da ne ulazi. Bio sam i na Ostrianu, a znaš li zašto? Evo od nekoga vremena radim o tome da obratim Vinicija, pa sam htio da čuje Velikoga Apostola. Neka svjetlo prodre u njegovu i tvoju dušu! Bit ćeš i ti jamačno kršćanin i žudiš zacijelo da istina nadvlada laž?— Da! — odgovori smjerno Urso. Hilon se sasvim ojunači.— Vinicije je moćan gospodin — reče — i prijatelj Cezarov. Često on još sluša prišaptavanja zloga duha, ali da mu jedan vlas padne s glave, osvetio bi se Cezar svim kršćanima.15 Quo vadiš225— Nas čuva viša moć.— Pravo! Pravo! Nego što ste naumili činiti s Vinicijem? — upita s novim nemirom Hilon.— Ne znam. Krist zapovijeda milosrđe.— To si izvrsno rekao. Misli uvijek na to, jer ćeš se inače cvariti u paklu kao kobasica u tepsiji.Urso uzdahne, a Hilon pomisli da bi s ovim čovjekom, strašnim u prvoj žestini, svagda učinio što bi htio.Ali želeći saznati kako je protekla stvar kod Ligi-jina otimanja, opet priupita glasom oštra sudije:— A što ste učinili od Krotona? Govori i ne laži!— Kazat će ti Vinicije.

— To će reći da si ga ubo nožem ili ga umlatio kocem?— Bio sam goloruk.Grk nije mogao odoljeti čuđenju nad velikom snagom barbarinovom.— Neka te Pluton... to jest htio sam reći: Neka ti Krist oprosti!Išli su nekoliko časaka mučke, a onda nadoveže Hilon:— Ja te neću izdati, ali se čuvaj vigila.— Ja se bojim Krista, a ne vigila.— I to s razlogom. Nema ti teža grijeha od ubojstva. Molit ću se za te, ali ne znam hoće li moja molitva što pomoći, osim ako učiniš zavjet da nikad više u životu nećeš nikoga ni prstom dohvatiti.— Ja ionako nisam ubio hotimice — odvrati Urso.No Hilon, koji se htio za svaki slučaj osigurati, nadoveza da bi Ursu što više ogadio razbojstva kako bi trebalo da se zavjetuje. Ispitivao je također za Vi-nicija, no Ligijac je odgovarao na njegova pitanja preko srca ponavljajući da će iz usta samoga Vi-nicija čuti što treba. Razgovarajući se tako, prevališe napokon daleki put od Grkova stana do Zatiberja i stigoše pred kuću. Srce Hilonovo iznova zakuca nemirno. Od straha učini mu se da ga Urso počinje gledati nekakvim lakomim pogledom. »Mala mi je to utjeha« — govorio je u sebi, — »ako me ubije226nehotice, i volio bih svakako da ga udari kap i skupa s njime i sve ostale Ligijce. To daj, Zeuse, ako možeš.« Razmišljajući tako, uvijao se sve jače u svoj galski gunjac tvrdeći da se boji prehlade. Najzad, kad se prošavši vežu i prvo dvorište nađoše u trijemu koji je vodio u vrtić pred kućicom, zastade odjednom i reče:— Daj mi da odahnem, jer neću drukčije moći razgovarati s Vinicijem i dati mu spasonosne savjete.To reče i stade, jer koliko god ponavljao sebi da mu nikakva opasnost ne prijeti, ipak na pomisao da će doći među te tajanstvene ljude što ih je vidio na Ostrianu, noge mu malo zadrhtaše.Uto mu iz kućice dopre do ušiju pjevanje.— Što je to? — upita.— Veliš da si kršćanin, a ne znaš da je u nas običaj poslije svakoga obroka slaviti Spasitelja pjevanjem — odgovori Urso. — Bit će da se već vratila Mirjama sa sinom, a moguće je i Apostol s njima, jer svaki dan pohodi udovicu i Krispa.— Vodi me ravno k Viniciju.— Vinicije je u istoj odaji gdje i svi ostali, jer je ta jedina veća, a ostalo sve su polutamne komorice, u koje odlazimo samo spavati. Hajdemo već unutra, tamo ćeš se odmoriti.I uđoše unutra. U odaji je bilo sumračno, večer je bila oblačna, hladna, a plamen od nekoliko uljanica nije mogao posve razagnati mrak. Vinicije je više pogodio nego raspoznao u zakukuljenom čovjeku Hilona, a on, ugledavši postelju u uglu i na njoj Vi-nicija, pođe ne gledajući druge ravno k njemu, kao uvjeren da će uza nj biti najsigurniji.— O, gospodine! Što nisi slušao mojih savjeta! — zavapi sklapajući ruke.— Šuti — reče Vinicije — i slušaj!I stane bistro gledati Hilonu u oči i progovori lagano i odrešito, kao da želi da svaka njegova riječ bude shvaćena kao zapovijed i da se zauvijek utvrdi u Hilonovoj glavi:227— Kroton je navalio na me da me ubije i orobi, razumiješ li? I ja sam ga ubio, a ovi ljudi povezali su mi rane što sam ih dopao u borbi s njim.Hilon odmah shvati, kad tako govori Vinicije, onda će to biti bez sumnje po

dogovoru s kršćanima, i u takvom slučaju želi da mu se vjeruje. Razabrao je to također iz njegova lica, i u isti trenutak ne pokazavši ni sumnje ni čuđenja pogleda uvis i uzvikne:— Lupež je ono bio da mu para nema, gospodine! Opominjao sam te da mu ne vjeruješ ništa. Sve moje nauke odbijale su se od njegove glave kao bob od zida. Sav Had nema za nj dosta muka. Jer tko ne može da bude pošten čovjek, taj mora biti u neku ruku lupež, a kome je teže da se provaljani nego lupežu? Ali napusti svojega dobrotvora i gospodina tako velikodušna! O bogovi...!Sad se dosjeti da se putem Ursu prikazivao kao kršćanin — i zašuti. Vinicije reče:— Da nije bilo noža, što sam ga imao uza se, bio bi me ubio.— Blagoslivljem onaj čas kad sam te svjetovao da poneseš ma i nož.No Vinicije svrati na Grka ispitljiv pogled i upita:— Što si radio danas?— Kako? Zar ti nisam, gospodine, rekao, da sam činio zavjete za tvoje zdravlje?— I ništa drugo?— I upravo sam se spremao da te obiđem, kada dođe ovaj dobri čovjek i reče mi da me zoveš.— Evo ti daščice. Pođi s njome do moje kuće, pa ćeš naći mojega oslobođenika i izruči mu je. Piše na njoj da sam otišao u Benevent. I sam ćeš kazati Demusu da sam to učinio jutros, pozvan hitnim pismom Petronijevim.I ponovo naglasi:— Otišao sam u Benevent, razumiješ li?— Otišao si, gospodine! Ta jutros sam se praštao s tobom kod Porte Kapene, i otkako si otišao tako me uhvatila tuga, da ću, ako je tvoja velikodušnost228ne utaži, kao nesretna Zetova žena od žalosti za Iti-lom, umrijeti cvileći.Vinicije, ako i bolan i navikao na Gr kovu hitrinu, nije mogao da se ne osmjehne. Uz to bilo mu je drago što ga je Hilon brzo razumio, pa reče:— Pripisat ću još da ti utru suze. Daj mi žižak. Hilon, već potpuno umiren, ustane i korakne prema kaminu, pa skine jedan od žižaka što su gorjeli0 zidu.No kad mu pri tom pokretu kukuljica spade s glave i svjetlo pade ravno na njegovo lice, skoči Glauko s klupe i približivši se naglo stane pred njim.— Ne poznaješ li me, Cefase? — upita.I u glasu bijaše mu nešto tako strašno da su svi nazočni protrnuli.Hilon podigne žižak i u isti tren ispusti ga na zemlju, pa se previje udvoje do zemlje i zaječi:— Nisam ja ... Nisam ja ... Milost!A Glauko se okrene k onima što su večerali i reče:— Evo čovjeka koji je prodao i pogubio mene i moju obitelj ...!Povijest njegova bila je poznata i svim kršćanima1 Viniciju, koji se samo zato ne dosjeti tko je taj Glauko, što mu ne ču imena previjajući se neprestano od bola pri povijanju. No i Ursu je onaj kratki čas, u vezi s Glaukovim riječima, bio kao munja u pomrčini. Prepoznavši Hilona jednim skokom nađe se kod njega, ščepa ga za ruke i trgnuvši mu ih na leđa vikne:— On me je nagovarao da ubijem Glauka!— Milost! — jekne Hilon. — Dat ću vam... Gospodine ...! — zavapi okrećući glavu Viniciju. — Izbavi me! U tebe sam se pouzdao, zauzmi se za me ... Tvoje pismo ... odnijet ću ... Gospodine! Gospodine...!No Vinicije, koji je od svih naj ravnodušni je gledao što se događalo, jedno zato što su mu svi Grkovi poslovi bili poznati, a drugo zato što njegovo srce nije znalo za

milost, reče:— Zakopajte ga u vrtu: pismo će odnijeti tko drugi.229

Hilonu se pričini da su te riječi odlučna presuda. Kosti mu stadoše pucati u strašnim rukama Urso-vim, na oči mu skočiše suze od bola.— Tako vam vašega Boga! Smilujte se! — vikao je. — Ja sam kršćanin, pa ako mi ne vjerujete, pokrstite me još jednom, još dva puta, još deset puta! Glauko, to je pomutnja! Dopustite mi da govorim! Učinite me robom ... Nemojte me ubijati! Smilujte se...!I glas njegov, prigušen od bola, slabio je sve više, kad uto za stolom ustane Apostol Petar: časak je potresao svojom sijedom glavom spuštajući je na prsa, i oči je sklopio, ali ih zatim ponovo otvori i reče usred tišine:— A Spasitelj nam reče: Ako ti brat tvoj sagriješi, pokaraj ga; a ako se pokaje, oprosti mu. I ako ti sedam puta na dan sagriješi i sedam puta povrati se k tebi govoreći: »Sagriješih«, oprosti mu!Zatim nasta još veća tišina. Glauko je stajao dugo pokrivši lice rukama. Napokon ih pusti i reče:— Cefase, Bog ti oprostio što si mi skrivio, kako ti u ime Kristovo i ja praštam.A Urso, pustivši Grku ruke, odmah nadoda:— Neka mi Spasitelj bude tako milostiv, kako ti i ja opraštam.Hilon posrne na zemlju i uprijevši se o nju rukama kretao se kao zvijer uhvaćena u zamku, ogledavajući se oko sebe i čekajući otkuda će smrt doći. Očima i ušima još nije vjerovao i nije usuđivao nadati se oproštenju.No pomalo mu se vraćala svijest, samo su mu sinje nosnice, koje su pomodrile, još drhtale od straha. Uto reče Apostol:— Idi u miru!Hilon ustane, ali još nije mogao prosioviti riječ. Približi se nehotice Vinicijevoj postelji, kao da još traži u njega zaštite, jer nije još imao vremena pomisliti da ga je on, mada se koristio njegovim uslugama i bio donekle njegov ortak, osudio, dok su mu * r230upravo oni, protiv koji je bio služio, oprostili. Ta mu je misao došla mnogo kasnije. U ovaj mah vidjelo mu se na očima samo čuđenje i nevjerovanje. Premda je već opazio da su mu oprostili, ipak je htio što prije iznijeti glavu od ovih nepojmljivih ljudi kojih ga je dobrota zapanjivala upravo tako kako bi ga zaprepašćivala okrutnost. Činilo mu se ako duže ostane da će se opet zbiti štogod neočekivano, pa stane poviše Vinicija i navali govoriti isprekidanim glasom:— Daj, gospodine, list! Daj list!I dohvativši tablicu, koju mu pruži Vinicije, pokloni se duboko kršćanima, pa onda bolesniku i sav zgrbljen držeći se uza zid izleti na vrata.Kad ga je u vrtiću obastrla pomrčina, od straha mu opet stane rasti kosa na glavi, jer je tvrdo bio uvjeren da će Urso poletjeti za njim i ubiti ga nasred noći. Bio bi iz sve snage bježao, ali ga noge izdaše i začas mu sasvim odrekoše službu, jer se Urso zbilja stvorio pred njim.Hilon udari licem o zemlju i procvili:— Urbane, za ime Kristovo ... No Urban reče:— Ne boj se. Apostol mi je rekao da te izvedem na vrata, da ne zađeš u mraku, a ako ne možeš, is-pratit ću te kući.Hilon podiže lice.— Što govoriš? Što ...? Nećeš me ubiti?

— Ne! Neću te ubiti, a ako sam te malo jače uhvatio i povrijedio ti kosti, oprosti mi.— Pomozi mi da ustanem — reče Grk. — Nećeš me ubiti, što? Izvedi me na ulicu, pa ću dalje ići sam.Urso ga podigne sa zemlje kao perce i osovi na noge, pa ga provede kroz mračni prolaz u drugo dvorište, iz kojega se izlazilo u vežu i na ulicu. U trijemu je Hilon neprestano ponavljao u duši: »Gotov sam!« I istom onda, kad banuše na ulicu, dođe k sebi i reče:— Dalje idem sam.— Mir bio s tobom!231— I s tobom! I s tobom ...! Daj da odahnem.A kad je Urso otišao, odahne iz svih grudi a rukom se pipne po pojasu i bedrima, kao da se hoće uvjeriti da li je još živ i pođe nato brzim korakom dalje.No, prošavši nekoliko desetina koračaja, stane i reče:— A zašto me oni nisu ubili?I pored onoga što je s Euricijem razgovarao o kršćanskoj nauci, i pored razgovora na rijeci s Urbanom, i nakon svega što je čuo u Ostrianu, ipak nije znao na to pitanje naći odgovora.232XXVVinicije također nije znao sebi objasniti što se dogodilo, i u duši se čudio ne manje od Hilona. Jer što su s njime ovi ljudi uradili ovako kako su uradili, i mjesto da mu se osvete za gonjenje, zavili mu brižljivo rane, pripisivao je to njihovoj nauci koju su ispovijedali, ali još većma Ligiji, a i svome visokome položaju. No njihovo postupanje s Hilonom nadmašivalo je prosto njegove pojmove o ljudskoj sposobnosti praštanja. I njemu se protiv volje nametalo pitanje: zašto nisu ubili Grka? Ta mogli su to učiniti bez kazne. Urso bi ga zatrpao u vrtu ili bi ga noću odnio u Tiber, koji je u ta vremena noćnih razbojstava što ih je počinjao Cezar, tako često izbacivao ljudske leševe da nitko nije ni istraživao otkuda su dolazili. Povrh toga, po Vinicijevu mnijenju, kršćani nisu samo mogli, nego su i trebali ubiti Hilona. Milosrđe nije bilo, istina, sasvim nepoznato svijetu kojemu je pripadao mladi patricije. Atenjani mu sagradiše žrtvenik i dugo su se protivili uvođenju gladijatorskih borba u Ateni. Dešavalo se da su i u Rimu pobijeđenima opraštali život, kao na primjer Kalikratu, kralju bretonskomu, koji je bio zarobljen za Klaudija i od njega obilato nadaren prebivao slobodan u gradu. No osveta za osobne krivnje činila se Viniciju posvema dopuštena i opravdana. Odreći se osvete bilo je sasvim protivno njegovoj dusi. Cuo je, doduše, i on u Ostrianu da treba ljubiti svoje zlotvore, ali to je držao za neku teoriju koja233I,u životu nema značenja. I sada mu je padalo još na um da moguće Hilona nisu ubili samo stoga jer je bilo možda kakvo svetačno vrijeme ili kakva mjesečeva mijena, za koje kršćanima nije dopušteno ubijati. Čuo je da ima takvih rokova u kojima raznim narodima nije slobodno ni zaratiti se. No zašto ga onda nisu izručili u ruke pravde? Zašto je Apostol govorio, ako tko sedam puta skrivi da mu treba sedam puta oprostiti? I zašto je Glauko rekao Hilonu: »Prostio ti Bog, kako ti i ja praštam?« I ipak mu je Hilon učinio najstrašniju nepravdu što je može čovjek čovjeku učiniti. I u Viniciju na samu pomisao kako li bi postupao s onim koji bi na primjer ubio Ligi ju, uzavre srce kao krop: nema muka kojima se ne bi

osvetio! A Glauko je oprostio! I Urso je također oprostio, on, koji je doista mogao u Rimu ubiti koga bi mu se samo prohtjelo, sasvim bez kazne, jer bi zatim trebao samo da ubije kralja Nemo-renske šume i da preuzme njegovo mjesto. Zar bi se čovjeku, kojemu Kroton nije odolio, odrvao gladijator koji je imao tu čast do koje se dolazilo samo ubojstvom pređašnjega »kralja«? Samo jedan bio je odgovor na sva ta pitanja: oni nisu ubijali iz neke dobrote, tako velike da slične nije još bilo nigda na svijetu, iz beskrajne ljubavi k ljudima, koja je zapovijedala zaboravljati sebe, svoje krivnje, svoju sreću i svoju nesreću — i živjeti za druge. Kakvu su plaću za to imali primiti, čuo je Vinicije u Ostrianu, ali to mu nije išlo u glavu. Mjesto toga osjećao je da bi ovaj zemaljski život, vezan za dužnost prega-rati sve što je dobro i raskošno, za korist drugih, morao biti kukavan. Zato je također u tome što je u ovaj čas mislio o kršćanima, pored najvećega začu-đenja bilo i sažaljenja i kao neko preziranje. Činilo mu se da su to ovce koje će prije ili kasnije zacijelo izjesti vuci, a njegova rimska ćud nije bila podobna da osjeti kakvo priznanje prema onima koji se daju izjesti. No jedna ga je stvar zapanjila. Poslije Hilonova odlaska neka duboka radost razvedri sva lica. Apostol se približi Glauku i, položivši ruku na njegovu glavu, reče:234— Krist je u tebi pobijedio!A on podiže oči uvis, tako pune pouzdanja i radosti, kao da ga je snašla neka velika, nenadana sreća. Vinicije, koji bi razumio samo radost nad ispunjenom osvetom, gledao je u nj raširenim od vrućice očima, kako bi otprilike gledao bio na čovjeka koji je šenuo pameću. Vidio je zatim, ne bez ljutine u sebi, kako je Ligija na svoja kraljevska usta pritisnula ruku toga čovjeka, koji je vanjštinom bio nalik na roba, i činilo mu se da se poredak ovoga svijeta izvrnuo naopako.Nato dođe Urso i stane kazivati kako je ispratio Hilona na ulicu i kako ga je molio za oprošten je radi krivnje što ju je moguće učinio njegovim kostima, a Apostol nato blagoslovi i njega. A Krispo reče da je to dan velike pobjede. Čuvši za tu pobjedu, tkivo Vinicijevih misli do kraja se zamrsi.No kad mu je Ligija začas pružila hladni napitak, zadrža časak njezinu ruku i zapita:— Dakle, i ti si meni oprostila?— Mi smo kršćani. Nama nije slobodno gajiti u srcu mržnje.— Ligijo — reče on nato — tkogod bio tvoj Bog, počastit ću ga sa sto volova samo zato jer je tvoj.Ligija mu odvrati:— Učinit ćeš mu čast srcem, kad Ga uzljubiš.— Zato samo jer je tvoj ... — ponovi slabijim glasom Vinicije.I nato zatvori oči, jer ga je opet osvojila slabost.Ligija ode ali se doskora opet vrati i stane blizu nad njim, da se uvjeri spava li. Vinicije osjeti njenu blizinu i otvori oči, osmjehne se, a ona mu stavi na oči lagano ruku, kao da ga hoće privoljeti da spava. Tada ga obuze velika milina ali se ujedno osjeti većma bolestan. I bilo je tako doista. Već se sasvim unoćalo bilo, pa je s noću nastupila i jača groznica. Zato nije mogao spavati i pratio je Ligi ju svojim pogledima, kamo bi se god maknula. Na časove upadao je ipak u neki polusan, u kom je vidio i čuo sve235što se oko njega zbivalo, ali u kojem se zbiljnost miješala s grozničavim priviđenjima. Činilo mu se da na nekom starom, zapuštenom groblju stoji hram u obliku kule, u kojoj je Ligija svećenica. I nije odvajao od nje očiju, nego ju je gledao na vrhu kule s lutnjom u ruci, svu u svjetlu, sličnu onim svećeni-čama

koje su noću pjevale himne mjesecu u čast i što ih je viđevao na Istoku. A on se penjao s velikim naporom po zavojitim stubama da je ugrabi, a za njim je puzao Hilon cvokoćući zubima od strave i ponavljajući: »Ne čini toga, gospodine, jer je to svećenica, za koju će se On osvetiti...« Vinicije nije znao tko je taj On, ali je razumio da ide da učini svetogrđe, i kod toga je osjećao silan strah. No kad je došao do naslona koji je bio oko najvišega kata na kuli, uz Ligiju se stvori iznenada Apostol srebrne brade i reče: »Ne stavljaj na nju ruke, jer ona pripada meni.« I rekavši to, pođe s njome po tragu mjesečeva svjetla, kao po putu u nebo, a on, Vinicije, pruživši za njima ruke stane im se moliti da ga povedu sa sobom.Nato se probudi, sabere i pogleda oko sebe. Vatra na visoku ognjištu žarila se već slabije, ali je još bacala dosta živ blijesak, a oni su sjedjeli svi uz vatru grijući se, jer je noć bila hladna, a odaja studena. Vinicije je vidio njihov dah, koji je izlazio iz usta u obliku pare. Na srijedi sjedio je Apostol, do njegovih koljena na niskoj klupčici Ligija, dalje Glauko, Krispo, Mirjama, a na krajevima s jedne strane Urso, s druge Nazarije, sin Mirjamin, mlad dječak, ljepolik, duge ravne kose koja mu je pala do ramena.Ligija je slušala Apostola podignutih očiju, i sve su glave bile k njemu okrenute, a on je govorio u po glasa. Vinicije se zagleda u nj s nekim praznovjernim strahom, malo manjim od one strave što ga je hvatala u grozničavoj tlapnji. Prođe mu kroz glavu da je u groznici osjećao kao da mu taj sijedi priča-lac s dalekih obala doista uzima Ligiju i da je vodi nekamo na neznane putove. Bio je također uvjeren236da starac o njemu govori, ili se moguće savjetuje kako bi ga od nje rastavio, jer mu se činilo nevjerojatno da bi tko mogao govoriti o drugom čemu, pa zato pribravši svu svijest stane osluškivati riječi Petrove. Ali se potpuno prevari, jer je Apostol opet govorio o Kristu.— Oni žive samo o tom imenu! — pomisli Vinicije.A starac je pričao kako uhvatiše Isusa. Došla je četa sa slugama svećeničkim da Ga uhvate. Kad ih je Spasitelj upitao koga traže, odgovoriše: »Isusa Nazarećanina.« A On im reče: »Ja sam!« I padoše na zemlju i ne smjedoše staviti na Nj ruke, nego Ga istom po drugom pitanju uhvatiše.Nato Apostol stane i, pruživši ruke k vatri, reče:— Noć je bila hladna kao noćas a u meni je prekipjelo srce, te podigoh mač da Ga branim, i odsje-koh uho sluzi velikoga svećenika. I bio bih Ga branio većma nego svoj život da mi nije rekao: »Ostavi mač svoj u korice. Zar da ne pijem čašu koju mi dade Otac?« . . . Tada Ga uhvatiše i svezaše.Tu stane i prinese ruku na čelo, kao da je htio pred nastavkom pričanja svladati moć uspomena. No Urso koji nije mogao odoljeti, trže se, potače ožegom vatru na ognjištu, da su se sve varnice osule kao zlatna kiša i plamen življe bukne uvis, pa sjede i vikne:— A neka bi bilo što mu drago, hej . . .!No odmah stane, jer je Ligija metnula prst na usta. Samo je glasno disao i vidjelo se da se buni u duši, i premda je uvijek gotov da cjeliva noge Apostolu, da mu ipak ne može taj jedan čin odobriti u duši, jer kad bi ovako eto na priliku pred njim tko digao ruku na Spasitelja, ili da je on bio s Njime one noći, svašta bi bilo od vojnika i slugu svećeničkih i slušatelja ... I oči mu se pri samoj pomisli o tome zamutiše suzama od žalosti i duševne muke, jer je u jednu ruku pomislio da bi ne samo obranio Spasitelja on sam nego bi mu još prizvao u po-237moć Ligijce, odabrane momke, a u drugu ruku, kad bi to učinio, pokazao bi se neposlušan Spasitelju i omeo otkupljenje svijeta.

Zato nije mogao zatomiti suza.Začas Petar, skinuvši ruke s čela, proslijedi pričati, no Vinicija opet srva grozničavi polusan. Ono što je sada čuo, pomiješa mu se u glavi s onim što je Apostol pričao sinoć u Ostrianu o onome danu kad se Krist ukazao na obali Tiberijadskoga jezera. Vidio je, dakle, široku pučinu, na njoj lađu ribaricu, a u lađi Petra i Ligiju. On je sam plivao svom snagom za njima, ali bol u slomljenoj ruci smetao mu je da ih stigne. Bura mu stane bacati valove u oči, i on se stao topiti vapijući molećivim glasom u pomoć. Tada Ligija klekne pred Apostolom, a on okrene lađu i pruži mu vesla, za koje se on prihvati i s njihovom pomoću uspne se u lađu i pade joj na dno.No zatim mu se učini da je, ustavši, ugledao mnoštvo ljudi koji plivaju za lađom. Valovi su pjenom pokrivali njihove glave; nekojima su se iz virova vidjele samo ruke, ali Petar je redom izbavljao utopljenike, primao ih k sebi u lađicu koja se širila kao čudom. Zakratko je pritisnuše cijele gomile, tako velike, kao one što bijahu sabrane u Ostrianu, a i pobojao se da se ne utope. No Ligija ga stane miriti i pokazivati mu neko svjetlo na dalekoj obali, prema kojoj su plovili. Sad se Vinicijeve tlapnje iznova smiješaše s onim što je čuo bio u Ostrianu iz Apostolovih usta, kako se jednom Krist bio ukazao na jezeru. Zato je sada u onom svjetlu na obali vidio neku priliku kojoj je Petar upravio krmu. I što su joj se većma primicali, postajala je tišina sve veća, pučina sve glađa, a svjetlo jače. Gomile zapjevaše slatku himnu, uzduh se napuni nardovim mirisom, a voda se prelijevala u bojama duge, kao da su s dna gledali ljiljani i ruže, i napokon lađa udari lagano kljunom u pržinu. Tada ga Ligija dohvati za ruku i reče: »Hodi, ja ću te voditi.« I povede ga u svjetlo...238Vinicije se iznova probudi ali njegove su se tlapnje raspršavale polagano i nije se odjednom našao na javi. Neko vrijeme još mu se činilo da je na jezeru, i da su oko njega gomile, među kojima je, ne znajući ni sam zašto, stao tražiti Petronija i začudio se kako ga ne može naći. Živo svjetlo od kamina, uz koji nije više bilo nikoga, sasvim ga osvijesti. Maslinovi panj ići žarili su se žmirkajući pod ružičastim pepelom, ali su zato cjepke borova, očito maloprije naložene na vatru, plamtjele jasnim plamenom, i u tom sjaju ugleda Vinicije Ligiju gdje sjedi nedaleko od njegova kreveta.Pogled na nju dirne ga u dno duše. Sjećao se da je prošlu noć provela u Ostrianu i sav dan poslovala njegujući ga, a sada, kad su svi pošli na počinak, ona je sama bdjela kraj njegove postelje. Lako je bilo pogoditi da je zacijelo umorna, jer je sjedjela nepomično a oči su joj bile sklopljene. Vinicije nije znao da li spava ili se zanijela u misli. Gledao je njen profil, spuštene trepavice, ruke složene na koljenima, i u njegovoj neznabožačkoj glavi stane se mučno probijati shvaćanje da pored nage, samosvjesne i ponosne sa svojih oblika grčke i rimske ljepote, ima na svijetu neka druga, nova, neizmjerno čista ljepota u kojoj se nalazi duša.Nije se mogao odlučiti da je nazove kršćanskom, no misleći na Ligiju nije više mogao tu ljepotu odvojiti od nauke koju je ona ispovijedala. Pojmio je čak i to, ako su svi ostali pošli na počinak, a Ligija jedina, ona, kojoj je toliko zla učinio, bdi nad njim, da to čini upravo zato jer ta nauka tako zapovijeda. No ta misao, s koje se divio toj nauci, bila mu je ujedno neugodna. Volio bi da je to Ligija radila iz ljubavi prema njemu, radi njegova lica, očiju, radi skladnih udova, riječju s onih svih razloga s kojih su se često o njegovu vratu ovijale nježne ruke grčke i rimske.No odmah osjeti, kad bi ona bila kao i druge žene, da bi mu nešto kod nje nedostajalo. Tada se začudio i sam nije znao što se s njime događa, jer je239

vidio da se i u njemu rađaju neki novi osjećaji i mile mu se nove stvari, tuđe onome svijetu u kojemu je dosada živio.Uto ona otvori oči i videći da je Vinicije gleda, pristupi k njemu bliže i reče:— Ja sam kod tebe. A on odgovori:— Vidio sam u snu tvoju dušu.XXVI240Sutradan se probudi oslabljen ali hladne glave i bez vrućice. Činilo mu se da ga je probudio razgovor šaptom. No kad je otvorio oči, Ligije nije bilo kod njega, samo je Urso sagnut pred kaminom ras-pretao sivi pepeo i tražio pod njim žara, i našavši ga stao ga raspirivati, kao da ne puše ustima, nego kovačkom mješinom. Vinicije se sjeti da je taj čovjek slomio jučer Krotona, pa je gledao sa zanimanjem, dostojnim ljubitelja arene, njegova kao u Kiklopa divovska pleća i silne poput stupova udove.— Hvala Merkuru što mi nije zakrenuo vratom! — pomisli Vinicije u duši. — Poluksa mi! Ako su drugi Ligijci njemu slični, imat će dunavske legije još teške muke s njima.I javi se naglas:— Ej, robe!Urso okrene glavu od kamina i, osmjehnuvši se gotovo prijazno, reče:— Bog ti dao, gospodine, dobar dan i lijepo zdravlje, ali ja sam slobodan čovjek, a nisam rob.Viniciju koji je htio raspitati Ursa za Ligijin zavičaj te riječi bijahu ugodne, jer je razgovor sa slobodnim čovjekom, makar i prostim, manje vrijeđao njegovu rimsku patricijsku čast nego razgovor s robom, kojemu ni pravo ni običaj nisu priznavali ljudskoga bića.— Dakle, ti nisi Aulov? — upita.16 Qu° vadiš241— Ne, gospodine. Ja služim Kalini, kako sam služio njenoj materi, ali dragovoljno.I opet zavuče glavu u kamin da raspiruje žeravu, zatim je izvuče i reče:— U nas nema robova. No Vinicije zapita:— Gdje je Ligija?— Upravo je otišla, a ja imam zgotoviti doručak, gospodine. Čuvala te svu noć.— Zašto je nisi zamijenio?— Jer je tako htjela, a moja je dužnost da slušam.Oči mu se smrknuše i začas reče:— Da je nisam slušao, ti, gospodine, ne bi više živio.— Zar ti je žao što me nisi ubio?— Nije, gospodine: Krist nije zapovjedio da treba ubijati.— A Atacin? A Kroton?— Nisam mogao drukčije — mrmljao je Urso.I pogleda kao raskajan svoje ruke, koje su očito ostale poganske, premda je duša primila krst.Zatim pristavi lonac na ognjište i, čučnuvši pred kaminom, zamišljeno se zagleda u plamen.— To je tvoja krivnja, gospodine — reče najzad — zašto si digao ruku na nju, na kraljevsku kćer?U Viniciju plane u prvi čas ponos što prostak i barbarin smije ne samo govoriti s njime tako povjerljivo nego ga jošte i koriti. K onim neobičnim i nevjerojatnim

stvarima koje mu se od preksinoć dogodiše, dođe još jedna. No jer je bio slab i nije imao pri ruci svojih robova, svlada se osobito stoga što je u njemu pretegla želja da dozna kakve potankosti iz Ligijina života.Zato se umiri i stane ispitivati za Ligijski rat s Vanijem i Svevima. Urso je s voljom stao pričati, ali nije znao kazati mnogo više od onoga što je Viniciju pričao Aulo Plaucije. Urso nije bio u boju, jer je pratio taoce u tabor Atelija Histera. Znao je samo to da su Ligijci razbili Sveve i Jazige, ali jenjihov vojvoda i kralj poginuo od jaziške strijele. Odmah po tome dopadoše im glasovi da su Semno-ni popalili šume na njihovim granicama, pa su stoga brže pohitali natrag da osvete tu krivicu, a taoci ostadoše u Atelija, koji isprva naredi da im ukazuju kraljevske počasti. Poslije je mati Ligijina umrla. Rimski vojvoda nije znao što će s djetetom. Urso se htjede vratiti s njime u postojbinu, ali to je bio put opasan od zvjeradi i divljih plemena; i kad dođe glas da se neko ligijsko poslanstvo nalazi kod Pom-ponija nudeći mu pomoć protiv Markomana, uputi ih Hister Pomponiju. No došavši k njemu, doznaše da nije bilo nikakvih poslanika — i tako ostadoše u taboru, otkuda ih Pomponije odvede u Rim, i pro-slavivši slavlje dade malu kraljevnu Pomponiji Gre-cini.Premda su Viniciju u tome pričanju samo neke potankosti bile nepoznate, slušao je rado, jer je neizmjernome njegovu obiteljskom ponosu godilo što je očevidac potvrđivao kraljevsko podrijetlo Ligiji-no. Budući kraljevska kći, mogla je primiti na dvoru Cezarovu položaj ravan kćerima prvih obitelji, to više što narod kojim je vladao njezin otac nije nikad dotad ratovao s Rimom, i premda barbarski, mogao je biti strašan, jer je po svjedočanstvu samoga Atelija Histera imao nebrojenu silu ratnika.Urso je, uostalom, potpuno potvrdio to svjedočanstvo jer na pitanje Vinicijevo o Ligijcima odgovori:— Mi sjedimo u šumama, ali zemlje ima u nas toliko da nitko ne zna gdje je kraj šume. I naroda ima u njoj mnogo. Ima u šumi i drvenih gradova u kojima je veliko bogatstvo, jer što Semnoni, Markoma-ni, Vandali i Kvadi zadobiju plijena po svijetu, to im mi otmemo. A oni ne smiju k nama, nego samo kad vjetar puše od njih, onda nam pale šume. I ne bojimo se ni njih ni rimskoga Cezara.— Bogovi su dali vlast Rimljanima na zemlji — reče oštro Vinicije.— Bogovi su zli duhovi — odgovori prostodušno Urso — i gdje nema Rimljana, nema ni njihove vlasti.

242243I potičući vatru govorio je kao sam sebi:— Kad je Kalinu uzeo Cezar u svoj dvor, i ja sam mislio da se može dogoditi kakvo zlo, pa sam htio ići onamo u šume i dovesti Ligijce u pomoć kraljevni. I Ligijci bi krenuli na Dunav, jer to je narod dobar ako i jesu pogani. Eto, odnio bih im »evanđelje«. Ali ja ću i ovako jednom, čim se Kalina vrati k Pomponiji, pokloniti joj se i zamoliti je da mi dopusti poći k njima, jer se Krist rodio daleko, a oni nisu čuli za Nj ... Znao je On bolje od mene gdje Mu se valjalo roditi, ali da se kojom srećom rodio kod nas u šumi, da je kod nas došao na svijet, zacijelo ne bismo ga bili mučili, nego bismo njegovali Djetešce i nastojali da Mu nikad ne uzmanjka ni divljači, ni vrganja, ni dabrova krzna, ni jantara. A što bismo od Sveva ili Markomana oteli, to bismo Njemu dali, da ima svega do volje i da Mu bude lijepo.Tako govoreći, pristavi na vatru posudu s juhom, određenom za Vinicija, i zašuti. Misao mu je očito bludila neko vrijeme po ligijskim šumama, i istom kad je jelo uzavrelo, izlije ga u plitku zdjelu i dobro ga ohladivši reče:

— Glauko mi je odredio da što manje krećeš, gospodine, i onom rukom koja ti je zdrava, pa mi je Kalina naredila da te hranim.Ligija je naredila! Nije bilo prigovora. Viniciju i ne pade na um da se usprotivi njezinoj volji, kao da je Cezareva kći ili boginja, zato ne reče ni riječi, a Urso sjede kod njegove postelje i stane grabiti juhu iz zdjele malim čankom i hraniti ga. Činio je to tako pomnjivo, s tako ljubaznim osmijehom u svojim modrim očima da Vinicije nije vjerovao očima da bi ovo mogao biti onaj isti strašni Titan koji je jučer nadrvao Krotona i kidisao i na nj kao vihor, i bio bi ga raznio na komade da se nije Ligija na nj smilovala. Mladi patricije stao je prvi put u životu misliti o tome što se može događati i u grudima prostaka, sluge i barbarina.No Urso pokaza se dadiljom toliko nespretnom, koliko i brižljivom. Zdjelica je gotovo sasvim upala244u njegove herkulske prste, tako da nije ostajalo ni malo mjesta za Vinicijeva usta. Poslije nekoliko neuspjelih pokušaja div se teško zabrine i reče:— Ej, lakše bih tura izveo iz šume... Vinicija je zabavljala Ligijčeva neprilika, ali gaje još više zanimala ta riječ. Viđao je u cirkusima strašne »turove«, dovedene iz sjevernih šuma, koje su najvrsniji »bestiarii« lovili sa strahom i koji su jedino za slonovima zaostajali veličinom i snagom.— Zar si kadgod kušao uhvatiti takve nemani za rogove? — upita u čudu.— Dok nisam preturio dvadeset zima, bojao sam se — odgovori Urso — ali poslije bilo je i toga.I opet stane hraniti Vinicija još nespretnije negoli prije.— Nema druge nego da zamolim Mir jamu ili Na-zarija — reče.No u taj čas pomoli se iza zavjese blijeda glavica Ligijina.— Odmah ću pomoći — reče.I izađe začas iz ložnice, u kojoj se očito spremala na počinak, jer je bila odjevena samo u zategnutoj tunici, koja se zvala capiteum, što je sasvim pokrivala grudi, i kosa joj je bila raspletena.Vinicije, kome je srce življe zakucalo kad ju je ugledao, stane je koriti što još nije pošla spavati, no ona odgovori veselo:— Upravo sam htjela to učiniti, ali ću prije zamijeniti Ursa.I uzevši zdjelicu sjedne na kraj postelje i stane hraniti Vinicija koji je bio ujedno i potišten i sretan. Kad se prigibala k njemu, osjećao je toplinu njezina tijela i raspletena njena kosa padala mu je na prsi, a on je blijedio od uzbuđenosti, ali je u zabuni i uzbuđenosti požude ujedno osjećao da je ovo više od svega draga i većma od svega obožavana glava, prema kojoj sav je svijet ništa. Prije ju je poželio bio a sada ju je počimao ljubiti svom dušom. Prije je kao uopće u životu, tako i u osjećanju bio kao svi tadašnji ljudi slijep, bezobziran245samoživac, kojemu je bilo do sebe, a sad mu je bilo i do nje. I začas ne htjede više jesti, i premda je u gledanju njezinu i njezinoj prisutnosti nalazio neizmjernu slast, reče:— Dosta. Pođi na počinak, božanska moja!— Ne zovi me tako — odgovori — meni ne dolikuje to slušati.Ipak se osmjehivala na nj, pa mu potom reče da joj se razbio san, da ne osjeća sustalost i da neće ići na počinak dok ne dođe Glauko. On je slušao njene riječi kao glazbu, i ujedno mu je srce previralo od sve većega uzbuđenja, sve većega ushita, sve veće zahvalnosti, i misli se trudile kako da joj tu zahvalnost posvjedoči.

— Ligijo — reče — ja te nisam poznavao. Ali sad znam da sam htio doći do tebe naopakim putem pa ti kažem: vrati se Pomponiji Grecini i budi uvjerena da odsada nitko neće na te dići ruke.A njeno se lice naglo rastuži.— Bila bih sretna — odgovori — da mi ju je bar izdaleka vidjeti, ali vraćati se više k njoj ne mogu.— A zašto? — upita u čudu Vinicije.— Mi kršćani znamo od Akte što se na Palatinu događa. Zar nisi čuo da je Cezar malo poslije moga bijega i prije svoga puta u Napulj pozvao Aula i Pomponiju i, misleći da su mi oni pomogli, zaprijetio im je svojim gnjevom. Na sreću Aulo mu je mogao odgovoriti: »Znaš, gospodaru, da nikad laž nije prešla preko mojih usta; eto, kunem ti se da joj nismo pomogli u bijegu i da ne znamo ni to šta je od nje bilo!« I Cezar mu je povjerovao i poslije zaboravio, no ja po savjetu starješina nikad nisam majci javila gdje sam, da se ona može uvijek slobodno zakleti da o meni ništa ne zna. Ti, možda, nećeš toga razumjeti. Vinicije, nama nije slobodno lagati, ni da se o glavi radi. Takva je naša nauka prema kojoj nastojimo upraviti srca, zato nisam vidjela Pomponije otkako sam ostavila njezinu kuću, a njoj su tek pogdjekad dolazili daleki glasovi da živim i da sam izvan svake pogibli.246Nato je svlada tuga, a oči joj se orosiše suzama, ali se začas umiri i reče:— Znam da i Pomponija čezne za mnom, ali mi imamo svoje utjehe, kojih nemaju drugi.— Jest — odgovori Vinicije — vaša je utjeha Krist, ali ja toga ne razumijem.— Pogledaj nas: za nas nema rastajanja, nema bolova i stradanja, i ako dođu, pretvaraju se u radost. I sama smrt, koja je vama svršetak života, nama je samo njegov početak i promjena gore sreće za bolju, manje spokojne za spokojniju i vječnu. Prosudi kakav je nauk koji nam zapovijeda milosrđe i prema neprijatelju, zabranjuje laž, očišćava nam duše od zlobe i obećava po smrti neizmjerno blaženstvo.— Čuo sam to u Ostrianu i vidio sam kako ste radili sa mnom i s Hilonom, i kad o tome mislim, i sada mi se čini da je to samo san i da ne mogu vjerovati ni očima ni ušima. Nego ti mi odgovori na drugo pitanje: jesi li sretna?— Jesam! — odgovori Ligija. — Ispovijedajući Krista ne mogu biti nesretna.Vinicije je pogleda, kao da je to što je govorila sasvim prevršilo mjeru ljudskoga shvaćanja.— I ne bi se htjela vratiti k Pomponiji?— Ja bih to htjela od sve duše i vratit ću se ako bude Božja volja.— Onda ti velim: vrati se i ja ću ti se zakleti i svojim bozima da neću dići na te ruke.Ligija se zamisli za časak, pa odvrati:— Ne. Ne mogu svojih bliskih izvrgnuti opasnosti. Cezar ne ljubi Plaucijeva roda. Da se vratim, ti znaš, kako se kroz robove raznosi svaka novost po gradu, pa bi se i moj povratak pročuo u gradu, i Neron bi bez svake sumnje doznao za nj od svojih robova. Tada bi pokarao Aulove, a u najmanju ruku uzeo bi me iznova od njih.— Jest — reče mršteći obrve Vinicije — to bi moglo biti. Učinio bi to, ako ni za što, a ono da pokaže da se njegova volja mora izvršiti. Istina je da je on247tebe samo zaboravio ili nije htio misliti držeći da se nije dogodilo preko njegove, nego preko moje volje. Nego moguće da bi... uzevši te od Aula... predao meni, a ja bih te vratio Pomponiji.

No ona zapita s tugom:— Vinicije, zar bi ti htio da me opet vidiš na Pa-latinu?A on stisne zube i odgovori:— Ne. Imaš pravo. Govorio sam kao luda. Ne! I u jedan čas ugleda pred sobom kao bezdanupropast. Bio je patricij, bio je vojnički tribun, bio je čovjek moćan, ali iznad svih moći svijeta kojemu je on pripadao, stajao je mahnitac kojemu nitko nije mogao pogoditi volje ni pakosti. Ne mariti za nj, ne bojati ga se mogli su samo ovakvi ljudi kao što su kršćani, kojima sav ovaj svijet, njegovi rastanci, stradanja i smrt nisu bili ništa. Svi drugi morali su se tresti pred njime. Sva strahota vremena u kojima su živjeli, pokaza se Viniciju u svoj svojoj veličini. Nije mogao eto predati Ligiju Aulovima od straha da se zloduh ne sjeti nje i ne obrati na nju svoj gnjev, a s istoga razloga, kad bi je sada uzeo za ženu, mogao bi strovaliti u propast i nju i sebe i Aulove. Dosta bi bio jedan čas zlovolje da ih sve upropasti. Vinicije osjeti prvi put u životu da se svijet mora promijeniti i preporoditi, jer će inače život postati nemoguć. Razumio je također što mu je maločas još bilo tamno, da u ovakvo vrijeme jedini kršćani mogu biti sretni.No najviše ga ožalosti kad je razabrao da je on sam tako zamrsio život sebi i Ligiji, da im iz toga zapleta skoro nije bilo izlaska. I u toj žalosti stane govoriti:— Znaš li ti da si sretnija od mene? Ti si u ubo-štvu i u ovoj bijednoj odaji usred prostih ljudi imala svoju nauku i svog Krista, a ja imam samo tebe, i kad mi je tebe nestalo, postao sam kao nevoljnik koji nema ni krova nad sobom ni kruha. Ti si mi draža od svega svijeta. Tražio sam te jer nisam mogao živjeti bez tebe. Nisam htio ni gozba ni sna. Da i248nije bilo nade da ću te naći, bacio bih se bio na mač. Ali bojim se smrti jer ne bih mogao tebe gledati. Govorim ti čistu istinu kad kažem da ne mogu bez tebe živjeti. I dosad sam živio samo od nade da ću te naći i opet vidjeti. Sjećaš li se našega razgovora kod Aulovih? Jednom si mi nacrtala ribu na pijesku, a ja nisam razumio što to znači. Sjećaš li se kako smo se igrali lopte? Ljubio sam te već tada više nego život, a i ti si već počela naslućivati da te ljubim... Došao je Aulo, plašio nas Libitinom i prekinuo naš razgovor ... Pomponija reče na oproštaju Petroniju da je Bog jedan, svemoguć i milosrdan, ali nama nije ni nakraj pameti bilo da je vaš Bog Krist. Neka mi pokloni tebe pa ću Ga zavoljeti, premda mi se čini da je On Bog robova, tuđinaca i sirotinje. Ti sjediš kod mene i misliš samo na Nj. Misli na mene, jer ću drukčije zamrziti Njega. Za me si jedina ti božanstvo. Blažen otac tvoj i mati, blažena zemlja koja te rodila! Htio bih da ti obujmim noge i da ti se molim, da ti iskazujem štovanje, da ti prinosim žrtve, da ti se klanjam — tebi, tri puta moja božice! Ti ne znaš i ne možeš znati kako te ja ljubim ...Govoreći tako prevuče rukom preko blijeda čela i sklopi oči. Narav njegova nije znala nikad mjere, u gnjevu kao ni u ljubavi. Govorio je u ushitu kao čovjek koji je prestao sobom vladati, pa neće da se obazire ni na kakvu mjeru u riječima ni u štovanju. No govorio je iz dna duše i srca. Osjećalo se da su bol, zanos, strast i obožavanje nakupivši se u njegovim grudima napokon provalili nesuzdrživom bujicom riječi. Ligiji se učiniše njegove riječi kao hule, a ipak joj je srce stalo jače udarati, kao da će raskinuti tuniku koja joj je sapinjala prsi. Nije mogla odoljeti sućuti prema njemu i njegovoj muci. Uzbudilo ju je poštovanje s kakvim joj je govorio. Osjećala se ljubljena i neizmjerno obožavana, osjećala je da taj neslomivi i opasni čovjek pripada sada njoj dušom i tijelom, kao rob, i taj osjećaj njegove pokornosti i svoje moći napuni je srećom. U tomu joj oživješe uspomene. Bio je to za nju iz-

249nova onaj gizdavi, kao poganski bog krasni Vinicije, koji joj je u kući Aulovih govorio o ljubavi i budio kao oda sna njeno tada poludjetinje srce: onaj isti kojega je cjelove još osjećala na ustima, i iz čijega ju je zagrljaja kao iz plamena na Palatinu istrgao Urso. Samo što joj se sad s ushitom i ujedno s bolom u svom orlujskom obličju, ublijedjela čela i molećivih očiju, ranjen, srvan od ljubavi, zaljubljen, pun obožavanja i poniznosti, učinio onakav kakva ga je onda željela i kakva bi tada ljubila svom dušom, i zato joj je bio draži nego ikad prije.I najednom shvati da može doći čas kada će njegova ljubav osvojiti i ponijeti nju kao vjetar, i oću-tjevši to bilo joj je u duši isto onako kao i njemu maloprije: kao da stoji nad ponorom. Zar je zato ostavila Aulove i njihov dom? Zato li se spasila bijegom? Zato li se krila toliko vremena u zapuštenim gradskim dijelovima? Tko je bio taj Vinicije? Au-gustian, vojnik i dvoranin Neronov! I on je sudjelovao u njegovu razvratu i mahnitanju, kako je pokazivala ona gozba koju Ligija nije mogla zaboraviti; i on je polazio i odlazio s ostalima u hramove i prinosio žrtve sramotnim bogovima, u koje, možda, nije vjerovao ali im je ipak iskazivao službeno štovanje. I progonio ju je, ne bi li od nje učinio svoju robinju i milosnicu, i ujedno da je povuče u onaj strašni svijet bančenja, raskoša, opačine i sramote, koji su vapili za osvetom Božjom. Činio joj se, doduše, promijenjen, ali eto sam joj je rekao, ako bude više mislila o Kristu nego o njemu, da Ga je gotov zamrziti. Ligiji se učinilo da je već svaka misao o kakvoj mu drago ljubavi, osim ljubavi prema Kristu, grijeh protiv Njega i protiv Njegove nauke, i kad je razabrala da joj se na dnu duše mogu probuditi drugi osjećaji i želje, uhvati je strah od svoje vlastite budućnosti i vlastitoga srca.U taj čas nutarnje borbe bane Glauko, koji je došao prigledati bolesnika i ispitati njegovo zdravlje. Na Vinicijevu licu učas sine gnjev i nestrpljenje. Razljutio se što mu je prekinuo razgovor s Ligijom, i kad ga Glauko stade pitati, odvraćao mu je gotovo250s prezirom. Odmah je, doduše, opet promijenio svoje držanje, ali ako je Ligija imala kakve god obmane da je ono što je čuo u Ostrianu moglo djelovati na njegovu naprasitu ćud, te su se obmane sad morale raspršiti. Promijenio se samo prema njoj, ali izvan toga jedinoga osjećaja ostade mu u prsima staro neprijazno i samoljubivo, pravo rimsko i vučje srce, nepodobno ne samo za osjećaj blage kršćanske nauke nego i za zahvalnost.Ona ode napokon s nemirom i zabrinutošću u srcu. Nekoć je u molitvi darivala Kristu srce vedro i doista čisto kao suza. Sada je ta vedrina bila pomućena. U cvijet je ušao otrovan crv i stao ga gristi. Ni san joj pored neprospavanih dviju noći nije donio pokoja. Snilo joj se da na Ostrianu Neron s pratnjom augustiana, bahantica, koribanata i gladijatora gazi kolima, okićenim ružama, gomile kršćana, a Vinicije grabi je u naručaj, viče na kvadrigu i privijajući je k prsima šapće: »Hodi s nama!«251XXVIIOtada se rjeđe stala pokazivati u zajedničkoj odaji i rjeđe se približavala njegovoj postelji. Ali mir joj se nije vraćao. Vidjela je da je Vinicije prati za-molnim pogledom, da čeka svaku njezinu riječ kao kakvu milost, da trpi, a ne smije se potužiti da je ne bi odvratio od sebe, da mu je samo ona zdravlje i radost, i tada je u njoj srce previralo od sažaljenja. Urso opazi također što se većma nastoji uklanjati od njega da joj ga je sve većma žao i da se u njoj time rađaju sve nježniji osjećaji prema njemu. Izgubila je mir. Kadšto je govorila u sebi da treba da bude

neprestano uza nj, prvo, jer božanska nauka zapovijeda vraćati dobro za zlo, a drugo stoga što bi ga razgovarajući se s njime mogla k toj nauci privući. Ali bi odmah u njoj progovorila savjest da vara samu sebe, i da je ne pri teže k njemu ništa nego njegova ljubav i njegov čar. Na taj način živjela je u neprestanoj duševnoj borbi koja se povećavala svaki dan. Časomice joj se činilo da je steže neka mreža, a ona se, htijući je raskinuti, sve većma u nju zapliće. Morala je također priznati pred sobom da joj je svaki dan sve potrebnije da ga vidi, da joj je njegov glas sve miliji, i da se sve većma mora boriti sa željom da sjedi uz njegovu postelju. Kad se približavala k njemu, on bi se preobrazio i radost je i njoj zalijevala srce. Jedan dan vidjela je tragove suza na njegovim trepavicama, i prvi put u životu dođe joj misao da bi ih mogla osušiti cjelovima.252Prestravljena tom mišlju i puna prezira prema sebi svu je noć proplakala.A on je bio strpljiv, kao da se zakleo na strpljivost. Kad mu časovito sijevnuše oči od nestrpljivosti, samovolje ili gnjeva, odmah je zatomljivao taj blijesak i gledao bi Ligiju onda nemirno, kao da je hoće zamoliti za oproštenje, a nju je to diralo još jače. Nikad nije osjećala da je tako mnogo ljubljena, i kad je o tome mislila, osjećala se ujedno kriva i nesretna. A Vinicije se zbilja mijenjao. U njegovim razgovorima s Glaukom bilo je manje oholosti. Često mu je dolazilo u glavu da i taj siromašni rob liječnik i tuđinka stara Mirjama, koja ga je njegovala, i Krispo, kojega je viđao neprestano zadubljena u molitvu, da su također ljudi. Čudio se takvim mislima, ali se bavio njima. Ursa je s vremenom zavolio i razgovarao je s njime sada po čitave dane, jer je mogao s njime govoriti o Ligiji, a div je bio neiscrpan u pričanju i iskazujući bolesniku najprostije usluge, stane mu također pokazivati neku odanost. Ligija je jednako Viniciju bila biće kao od druge vrste, sto puta više od onih što su bili oko nje; ali ipak je stao promatrati ljude proste i uboge, što nije činio nikad u životu, i stao u njima otkrivati različna svojstva vrijedna pažnje, za koje mu nikada prije nije padalo na um da bi mogla u njima postojati.Samo Nazarija nije mogao podnositi, jer mu se činilo da se mladi dječak usuđuje ljubiti Ligiju. Svladavao se dugo vremena, doduše da mu ne pokaže zlovolje, ali kad je jednom donio djevojci dvije prepelice, što je kupio bio na trgu za svoj zarađeni novac, u Viniciju se javi kviritski potomak kojemu je došljak iz tuđega puka značio manje nego najjadniji crv. Čuvši zahvalu Ligijinu, problijedi strašno, i kad Nazarije ode po vodu za piće, reče:— Ligijo, zar možeš trpjeti da ti on donosi poklone? Zar ne znaš da ljude njegova roda Grci nazivaju židovskim psima?— Ne znam kako ih nazivaju Grci — odvrati ona — ali znam da je Nazarije kršćanin i moj brat.253iRekavši to pogleda ga s čuđenjem i žalošću, jer ju je već bio odučio od takvih provala, a on stisne zube da joj ne reče da bi takvoga njena brata išibao do smrti ili bi ga otpravio na selo da, kao compe-ditus1, kopa motikom zemlju u njegovim sicilijanskim vinogradima... Ipak se suspregne, uguši u sebi gnjev i istom začas reče:— Oprosti mi, Ligijo! Ti si za me kraljevska kći i milo dijete Plaucijevo.I svladao se toliko da je Nazariju, kad je opet došao u odaju, obećao da će mu, čim se vrati u svoju vilu, darovati par paunova ili plamenaca kojih je imao pune perivoje.Ligija je razumjela koliko ga negdje stoje takve pobjede nad samim sobom. No što

ih je češće dobivao, to joj se većma srce k njemu priklanjalo. No njegova zasluga prema Nazariju bila je manja nego je mislila. Vinicije se mogao trenutno naljutiti na nj, ali nije mogao biti na nj ljubomoran. Mirjamin sin odista u njegovim očima nije mnogo više značio od psa, a osim toga bio je još dijete koje, ako je i ljubio Ligiju, ljubio ju je nesvjesno i kao sluga. Teže je borbe imao sa sobom mladi tribun da se podloži, bilo i mučke, onome štovanju što su ga ti ljudi davali imenu Kristovu i Njegovoj nauci. U tom pogledu događale su se u Viniciju čudnovate stvari. Bila je to svakako nauka u koju je vjerovala Ligija, pa je samo radi toga bio spreman da je prizna. Zatim, što mu se većma vraćalo zdravlje, što se bolje prisjećao čitavoga niza događaja koji se dogodiše od one noći na Ostrianu, i čitavoga niza pojmova koji mu od toga doba uniđoše u glavu, to se većma čudio nadljudskoj sili te nauke koja je iz temelja tako preporađala ljudske duše. Razumio je da ima u njoj nešto neobično, nešto čega dotad nije bilo na svijetu, i osjećao je, kad bi zahvatila sav svijet i kad bi mu ucijepila svoju ljubav i svoje milosrđe, da bi tada nastao neki novi svijet, nalik onome zlatnome vijeku kad još nije vladao svijetom Jupiter negoRob ili kažnjenik koji je radio okovan u negvama.254Saturno. Nije smio ni sumnjati u vrhunaravno podrijetlo Kristovo, ni u Njegovo uskrsnuće ni njegova čudesa. Očiti svjedoci, koji su o tome pripovijedali, bili su odviše vjerodostojni i odviše su se gadili na laž a da bi mogao i pomisliti da pričaju neistine. Uostalom, skepticizam rimski dopuštao je nevjerovanje u bogove, ali je vjerovao u čudesa. Vinicije se našao pred nekom čudnom zagonetkom koje nije znao odgonetnuti. A s druge strane, čitava ta nauka činila mu se tako suprotna postojećem redu svjetskom, tako neprikladna za praktičnu primjenu i tako mahnita kao nijedna druga. Po njegovu mišljenju, ljudi u Rimu i po svemu svijetu bili su možda zli, ali poredak u svijetu bio je dobar. Da je, na priliku, Cezar bio pošten čovjek, da je senat bio sastavljen ne od podlih raspuštenika, nego od ljudi kakav je bio Traseja, što bi čovjek više mogao poželjeti? Ta rimski mir i rimsko gospodstvo bijahu dobre stvari, razlika među ljudima pravedna i na mjestu. A ova bi nauka, po Vinicijevu shvaćanju, srušila svaki poredak, svaku vlast i uklonila bi sve razlike staleža. Pa što bi onda bilo, eto, baš od vlasti i države rimske? Zar su Rimljani mogli prestati vladati, ili priznati čitavo krdo pokorenih naroda sebi ravnima? To već nije mogla dokučiti patricijeva glava. I povrh toga ta je nauka još napose bila suprotna svim njegovim predodžbama, navikama, značaju i poimanju života. Nije mogao nikako zamisliti kako bi mogao živjeti kad bi, na priliku, tu vjeru prigrlio. Zazirao je od nje i divio joj se, ali od toga da je primi, prosto se žacala njegova narav. Razumio je, napokon, da ga nije ništa drugo nego ona razdijelila od Ligije, i kad je o tome mislio, mrzio ju je svom snagom duše.Ipak je već opažao da je ona odjenula Ligiju onom nekom posebnom i neizrecivom ljepotom, koja je u njegovu srcu rodila osim ljubavi poštovanje, osim požude obožavanje i od same Ligije učinila biće draže od svega na svijetu. I tada je opet htio ljubiti Krista. I jasno je poimao da će Ga ili uzljubiti ili zamrziti, ali da ne može ostati ravnodušan. Kao da255su ga nosila dva protivna vala, kolebao se u osjećajima, nije umio izabrati, ali je ipak priklanjao glavu i iskazivao mučke počitanje ovome za njega neshvatljivome Bogu samo zato što je Ligijin Bog.A Ligija je vidjela što se u njemu zbiva, kako se lomi, kako njegova narav odbija tu nauku, pa iako ju je to s jedne strane teško boljelo, s druge su strane milostiva

sućut i zahvalnost prema Kristu što je pokazivao, vukle k njemu neodoljivom snagom njeno srce. Sjetila se Pomponije Grecine i Aula. Pom-poniji je izvor bezutješne tuge i nepresušnih suza bila misao da iza groba neće naći Aula. Ligija je počela sada bolje razumijevati tu gorčinu i tu bol. I ona je našla drugo biće, od kojega joj je prijetio vječni rastanak. Kadšto bi se, doduše, zavaravala da će se njegova duša još otvoriti Kristovim istinama, ali te obmane nisu bile trajne. Znala ga je i razumjela već odviše dobro. Vinicije, kršćanin! Ta se dva pojma čak i u njenoj neiskusnoj glavi ne mogoše složiti. Kad razboriti i ozbiljni Aulo nije postao kršćanin pod utjecajem mudre i savršene Pomponije, kako bi to postao Vinicije? Na to nije bilo odgovora, ili bolje bio je tek jedan: da mu nema nade ni spasa.No Ligija opazi sa stravom da ta teška osuda koja ga čeka mjesto da je od njega odvaja, po samom sažaljenju još joj ga čini dražim. Kadšto ju je obuzela želja da govori s njime iskreno o njegovoj tamnoj budućnosti, no kad je jednom sjela kraj njega i rekla mu da izvan nauke kršćanske nema života, on se, jer je bio već ojačao, podiže na svoju zdravu ruku, pa joj iznenada nasloni glavu na koljena i reče:— Ti si život!A njoj stade dah u grudima, svijet je ostavi, od neke raskošne drhtavice protrne od glave do pete. Uhvativši ga rukama za sljepoočice, trudila se da ga podigne, ali se i sama prignula kod toga k njemu tako da se ustima dotakla njegove kose. I nekoliko časova borili su se tako u opojnosti sa sobom i s ljubavlju koja ih je vukla jedno k drugomu.256Napokon Ligija skoči i pobježe osjećajući u žilama živ oganj i vrtoglavicu. No to je bila kap, koja je napokon prelila prepunu već čašu. Vinicije nije ni slutio kako će skupo platiti taj sretni čas, no Ligija je uvidjela da sada njoj samoj treba spasa. Noć poslije te večeri provela je u besanici i suzama i u molitvi, s osjećajima da nije vrijedna da se moli i da ne može biti uslišana. Sutradan iziđe rano iz ložnice i pozvavši Krispa u vrtnu sjenicu, pokrivenu bršljanom i uvelim slakom, otvori mu svoju dušu moleći ga ujedno da joj dopusti ostaviti kuću Mir-jaminu, jer se više ne uzda u se i ne može savladati u srcu ljubavi k Viniciju.Krispo, koji je bio čovjek star, oštar i predan neprestanom zanosu, pristade da ostavi kuću Mir-jaminu, ali nije našao riječi oproštenja za njenu ljubav koju je držao grešnom. Srce mu plane ljuti-nom na samu pomisao da je ona, Ligija koju je pazio od njena bijega, koju je zavolio, utvrdio u vjeri i na koju je dotada gledao kao na bijeli ljiljan-cvijet iznikao na njivi kršćanske nauke, nepokvaren nikakvim zemaljskim zadahom, mogla naći u duši mjesta za drugu ljubav negoli za nebesku. Vjerovao je dotada da nigdje u svemu svijetu nije kucalo čistije srce u Kristovu slavu. Htio ju je prikazati Njemu kao biser, kao dragi kamen i dragocjeno djelo svojih ruku, pa ga je prevarena nada ispunila čuđenjem i gorčinom.— Idi i moli Boga da ti oprosti grijehe! — reče joj mrko. — Bježi dok te zli duh, koji te je spleo, ne odvede u potpunu propast i dok se nisi odrekla Spasitelja. Bog je umro za te na križu da svojom krvlju otkupi tvoju dušu, a ti si voljela uzljubiti onoga koji te htjede učiniti svojom priležnicom. Bog te je čudom izbavio iz njegovih ruku, a ti si otvorila srce nečistoj požudi i zamilovala sina tame. Tko je on? Prijatelj i sluga Antikristov, učesnik raspuštenosti i opačine. Kamo će te on odvesti, nego u onaj jaz i u onu Sodomu u kojoj sam živi? A ja ti kažem: bolje bi bilo da si umrla, bolje bi bilo da su se zidovi ove kuće oborili na tvoju glavu prije nego što17 Quo vadiš

257se taj čovjek uvukao u tvoje grudi i ukaljao ih otrovom svojega bezakonja.I žestio se sve više jer ga je grijeh Ligijin ispunio ne samo gnjevom nego i odvratnošću i prezirom prema naravi ljudskoj uopće, a napose prema ženskoj, koju ni kršćanska nauka nije očuvala od Evine slabosti. Ništa njemu nije bilo što je djevojka ostala posve čista, što je htjela bježati od te ljubavi i što ju je ispovjedila sa žalošću i skrušenošću. Krispo ju je htio pretvoriti u anđela i uznijeti u visine na kojima je postojala samo ljubav prema Kristu, a ona se, eto, zaljubila u augustiana! Sama pomisao na to ispunjavala mu je srce grozom koju je pojačao osjećaj razočaranja i prevarene nade Ne! Nije joj mogao toga oprostiti! Riječi zgražanja pekle su mu usta poput živoga ugljevlja; borio se još sa sobom da ih ne izgovori, ali su mu se lepršave ruke tresle pred prestrašenom djevojkom. Ligija se osjećala kriva, ali ne toliko. Mislila je čak da će odlazak iz Mirjamine kuće biti pobjeda nad kušnjom i ublažiti krivnju. Krispo ju je šatro u prah; pokazao joj je svu bijedu i niskost njene duše, kakve još nije slutila dotada. Ona je mislila da će stari svećenik, koji joj je od časa njezina bijega s Palatina bio kao otac, pokazati malo samilosti, da će je utješiti, ohrabriti, okrijepiti.— Bogu prinosim svoju prevarenu nadu i svoju bol — govorio je — ali ti si iznevjerila i Spasitelja, jer si zašla na baruštinu u kojoj su ti ispariva-nja otrovala dušu. Mogla si je prikazati Kristu kao dragocjen sud i reći mu: »Ispuni ga, Bože, ljubavlju!« A voljela si je darovati sluzi zloga duha. Bog ti oprostio i smilovao se na te, jer ja, dok ne izbaciš zmiju ... ja, koji sam te držao za izabranu ...I najednom presta govoriti jer je opazio da nisu sami.Kroz uveli slak i kroz bršljan, koji se zelenio jednako ljeti i zimi, opazi dva čovjeka od kojih je jedan bio Petar Apostol. Drugoga nije mogao odmah prepoznati, jer mu je plašt, otkan od grube kostrijeti258zvane cilicium, zaklonio dio lica. Krispu se činilo časom kao da je to Hilon.A oni, čuvši uzrujani glas Krispov, uđoše u sjenicu i sjedoše na kamenu klupu. Petrov drug otkrije tada glavu mršava ćelava tjemena, pokrivena sa strane kudravom kosom, crvenih kapaka i kukasta nosa — lice ružno i ujedno nadahnuto, u kojem Krispo prepozna obličje Pavla iz Tarsa. Ligija pade na koljena i zagrli rukama očajno noge Petrove i privi-nuvši svoju izmorenu glavicu u nabore njegova plašta ostade tako bez glasa.A Petar reče:— Mir dušama vašim!I videći dijete kod svojih nogu zapita što se dogodilo. Nato Krispo stade pričati sve što mu je priznala Ligija: njenu grešnu ljubav, njenu želju da bježi iz Mirjamine kuće, i svoju žalost što se duša, koju je htio Kristu prikazati čistu kao suzu, okaljala zemaljskim osjećajem za učesnika svih nepo-činstava, u kojima je ogreznuo poganski svijet i koja su vapila za osvetom Božjom.Ligija je za njegovih riječi sve jače grlila noge Apostolove, kao da kod njega želi tražiti utočište i isprositi ma i malo milosti.A Apostol, poslušavši do kraja, položi staračku ruku na njezinu glavu, zatim podigne oči prema starome svećeniku i reče:— Krispo, zar nisi čuo da je naš ljubljeni Učitelj bio u Kani na svadbi i blagoslovio ljubav između žene i muža?Krispu klonuše ruke, i on pogleda u čudu Apostola ne mogavši progovoriti ni riječi. A Apostol iza časka šutnje zapita opet:— Krispo, zar misliš da bi se Krist, koji je dopustio Mariji iz Magdale da leži kod njegovih nogu, i koji je oprostio očitoj grešnici, odvratio od ovoga djeteta koje je

čisto kao ljiljan u polju?Ligija jecajući privine se još jače k nogama Petrovim razumjevši da nije uzalud tražila kod njega utočište. A Apostol podigne njeno suzama obliveno lice i reče joj:259— Dok se oči onoga kojega ljubiš ne otvore svjetlu istine, uklanjaj mu se da te ne uvede u grijeh, ali se moli za nj i znaj da nema grijeha u ljubavi tvojoj. I jer hoćeš da se čuvaš napasti, bit će ti to upisano u zaslugu. Ne tuguj i ne plači, jer kažem ti da te ljubav Spasiteljeva nije ostavila i da će molitve tvoje biti uslišane, i poslije tuge nastat će dani radosti.Rekavši to, položi obje ruke na njenu kosu i, dig-nuvši oči k nebu, blagoslovi je. S lica mu je sjala nadzemaljska dobrota.A skrušeni Krispo stade se smjerno ispričavati:— Sagriješih protiv milosrđa — reče — ali sam mislio da se odrekla Krista puštajući u srce zemaljsku ljubav...A Petar odgovori:— Tri puta sam Ga se odrekao, pa mi je opet oprostio i zapovjedio da pasem ovce Njegove.— I zato — dovrši Krispo — što je Vinicije au-gustian ...— Krist je slomio još tvrđa srca — odgovori Petar.Nato Pavao iz Tarsa, koji je dotle šutio, stavi ruke na prsa i pokazujući na se reče:— Ja sam onaj koji je gonio i vodio na smrt sluge Kristove. Ja sam pri kamenovanju Stjepanovu čuvao haljine onih koji su ga kamenovali. Ja sam htio istrijebiti istinu po svoj zemlji gdje stanuju ljudi, pa ipak je mene odredio Gospod da je po svoj zemlji naučavam. I naučavao sam je u Judeji, u Grčkoj, na otocima i u ovom bezbožnom gradu, kad sam prvi put kao suzanj u njemu boravio. A sada, kad me je pozvao Petar, moj starješina, stupit ću u ovaj dom da sagnem tu oholu glavu do Kristovih nogu i da bacim sjeme u tu kamenitu njivu koju će upitomiti Gospod da donese obilan rod.I ustade, a Krispu se taj mali, pogrbljeni čovjek učini u taj čas ono što je odista bio, to jest div koji će preokrenuti svijet iz temelja i osvojiti puke i države. -260XXVIII»Petronije Viniciju!Smiluj se, carissime, nemoj oponašati u pismima svojim ni Lakonce ni Julija Cezara. Da si kao on mogao napisati: veni, vidi, vici — još bih razumio lakonizam. Ali tvoj list to sve u jednu znači: veni, vidi, fugi; a jer je takav svršetak stvari sasvim protivan tvojoj naravi jer si bio ranjen, i jer su se najzad dogodile s tobom neobične stvari, treba tvoj list objašnjenja. Očima nisam vjerovao kad sam pročitao da je onaj Ligijac udavio Krotona tako lako kao kaledonski pas vuka u hibernijskim klanacima. Onaj čovjek vrijedi toliko zlata koliko sam važe, i samo bi do njega stajalo da postane Cezarov ljubimac. Kad se vratim u grad, moram ga upoznati i dat ću ga sebi saliti od mjedi. Rađobradi će pući od radoznalosti kad mu kažem da je to po naravi. Prava atletska tijela sve su rjeđa, i u Italiji i u Grčkoj; o Istoku ne treba ni govoriti, a Germani, ako su i stasiti, imaju mišice pokrivene salom, i više krupnoće nego snage. Ispitaj i doznaj od Ligijaca je li on izuzetak ili imade u njegovu kraju više ljudi njemu sličnih. Ako tebe ili mene zapadne kadgod, da po službi priređujemo igre, dobro bi bilo znati gdje da tražimo najbolja tijela.No hvala istočnim i zapadnim bogovima što si iznio živu glavu iz takvih ruku. Prošao si zdravo jamačno zato što si patricij i sin bivšega konzula, ali sve što te je

zadesilo meni je veliko čudo: i ono gro-261bije gdje si se našao među kršćanima, i kršćani sami, i njihovo postupanje s tobom, i drugi bijeg Ligijin i konačno ona neka tuga i nemir kojom odiše tvoj kratki list. Objasni mi sve to, jer mnogo stvari ne razumijem, i ako hoćeš istinu, reći ću ti otvoreno da ne razumijem, ni kršćana, ni tebe, ni Ligije. I ne čudi se što ja, kojega se izvan moje osobe malo što tiče na svijetu, ispitujem za sve to tako užurbano. Ja sam imao dijela kod svega što se dogodilo, pa je to donekle moja stvar. Piši brzo jer ne mogu pouzdano znati kad ćemo se vidjeti. U Riđobradovoj glavi naumi se mijenjaju kao proljetni vjetrovi. Sada, sjedeći u Beneventu, dolazi mu želja da ide ravno u Grčku i da se ne vraća u Rim. No Tigelin ga svjetuje da se vrati makar na neko vrijeme, jer puk odviše čezne za njim (čitaj: za igrama i kruhom) i mogao bi se pobuniti. Ne znam, dakle, kako će biti. Ako pretegne Grčka, moguće da će nam se prohtjeti otići i u Misir. Najvolio bih i najvećma te molim da ovamo dođeš, jer držim, da bi ti u tom duševnom stanju putovanje i naše zabave bile lijek, premda bi mogao i ne zateći nas ovdje. Pomisli ipak ne bi li bilo bolje u takvom slučaju da se odmoriš na svojim imanjima u Siciliji nego da sjediš u Rimu. Piši mi opširno o sebi i da si mi zdravo. Želja nikakvih osim zdravlja ovaj put ne dodajem, jer, Poluksa mi, ne znam, što da ti zaželim!«Kad je Vinicije primio to pismo, nije isprva imao nimalo volje da odgovara. Nekako je osjećao da ne vrijedi odgovarati, jer to neće nikome ništa koristiti, ništa neće objasniti i ništa neće razmrsiti. Od svega je zazirao i osjećao je ispraznost života. Činilo mu se, osim toga, da ga Petronije nikako neće razumjeti, i da se dogodilo nešto što ih je jednoga od drugoga udaljilo. Nije mogao doći načisto ni sam sa sobom. Vrativši se sa Zatiberja u svoju raskošnu insulu na Karinama bio je jošte slab, iznemogao, pa je prve dane osjećao neko zadovoljstvo odmora, udobnosti i obilja što ga je imao oko sebe. No to zadovoljstvo potraja zamalo. Doskora osjeti da živi u besposlici, da sve ono što mu je dotada bilo od t*262 •životnoga zanimanja, ili uopće za nj ne postoji, ili se smanjilo do jedva zamjetljivih razmjera. Isto je tako ćutio kao da su mu istrgane u duši sve žice koje su ga dotad vezale sa životom, a nove da nisu nadovezane. Kod pomisli da bi mogao poći u Bene-vent, pa u Grčku i uroniti u život raskošja i ludih zabava, osjeti neku prazninu. »Zašto? Što ću imati od toga?« To su bila prva pitanja koja mu munuše glavom. Jednako, prvi put u životu pomisli da bi ga, kad bi pošao onamo, Petronijev razgovor, njegova blistava dosjetljivost, njegovo sjajno izricanje misli i biranje točnih riječi za svaku ideju moglo umarati.S druge strane stane mu dotuživati i njegova samoća. Svi njegovi znanci bavili su se s Cezarom u Beneventu, pa je morao sjedjeti u kući sam, s glavom punom misli i srcem punim osjećaja, o kojima nije znao sebi dati razloga. Kadšto je mislio, kad bi se mogao s kime porazgovoriti o svemu što se u njemu događa, da bi mu možda uspjelo da to sve nekako uhvati i razazna bolje. U toj se nadi poslije nekoliko dana oklijevanja nakani da odgovori Petroniju, i premda nije stalno odlučio hoće li mu uopće poslati taj odgovor, napisao ga je ipak ovim riječima:»Hoćeš da ti pišem opširnije. Dobro, dakle. Hoću li znati da pišem jasnije, ne znam, jer sam mnogo čvorova ne umijem razriješiti. Javio sam ti za svoj boravak među kršćanima, zatim o njihovu vladanju prema neprijateljima u koje su imali pravo brojiti mene i Hilona, pa o dobroti s kojom su me njegovali, i o tom kako je opet nestalo Ligije. Ne, dragi, nisu me poštedjeli stoga što sam sin bivšega konzula. Takvi obziri za njih ne postoje. Ta oprostili su i Hilonu, premda sam ih sam nagovarao da ga zakopaju u vrtu. To su ljudi kakvih dosad svijet nije vidio, i

nauka, o kakvoj dosad svijet nije još čuo. Ništa ti ne mogu drugo kazati, i tko god bude htio mjeriti našom mjerom, prevarit će se. Nego reći ću ti da sam ležao s prebijenom rukom u svojoj kući i da su me pazili moji ljudi ili moja obitelj, da bih imao veće ugodnosti, ali ne bih vidio ni pola onakve brižljivosti što sam je uživao među njima. A znaj i263to da je i Ligija kao i ostali. Da mi je bila sestra ili žena, ne bi me mogla pažljivije njegovati. Sto mi je puta radost zalijevala srce, jer sam držao da samo ljubav može udahnuti takvu pažnju. Često sam čitao u njenu licu i pogledu i, hoćeš li vjerovati, da sam se tada među tim prostim ljudima u siromašnoj odaji, koja im je bila ujedno kuhinja i triklinij, osjećao sretniji nego ikad prije? Ne! Nisam joj bio ravnodušan i danas još čini mi se besmisleno misliti drukčije. A ipak je i ta ista Ligija ostavila potajno od mene Mirjamin stan. Sjedim sada čitave dane poduprijevši glavu rukama i razmišljam zašto je ona to učinila? Jesam li ti pisao da sam joj sam ponudio da ću je vratiti Aulovima? Ona mi je, istina, odgovorila da je to već nemoguće i zato što su Aulo vi otputovali na Siciliju, i radi glasova, koje robovi raznose iz kuće u kuću, pa tako dolaze i na Palatin. Cezar bi je mogao iznova uzeti od Aulovih. Istina! Ali ona je ipak znala da više neću nasrtati na nju, da se ostavljam nasilnoga puta, i kad ne mogu prestati da je ljubim, ni da živim bez nje, da ću je voditi u kuću svoju kroz ovjenčana vrata i posaditi je na sveto runo uz ognjište... Pa ipak je pobjegla! Zašto? Ništa joj više nije prijetilo. Ako me nije ljubila, mogla me je odbiti. Uoči toga dana upoznao sam čudnoga čovjeka, nekoga Pavla iz Tarsa, koji je razgovarao sa mnom o Kristu i Njegovoj nauci i govorio tako snažno, te mi se učinilo da će svaka njegova riječ i bez njegove volje raznijeti, kao laki pepeo, sve temelje našega svijeta. Taj me je isti čovjek pohodio poslije njena bijega i rekao mi: »Kad Bog otvori svjetlu oči tvoje i skine s njih mrenu, kao što je s mojih skinuo, tad ćeš vidjeti da je učinila pravo i tada ćeš je, možda, opet naći.« I sad evo razbijam glavu oko tih riječi, kao da sam ih čuo iz usta delfijske Piti je. Na časove mi se čini da već nešto razumijem. Oni su, ljubeći ljude, neprijatelji našega života, naših bogova i... naših opačina, pa zato je ona pobjegla od mene, kao od čovjeka koji je od ovoga svijeta i s kojim bi morala dijeliti život koji kršćani drže opakim. Reći ćeš, kad264me je mogla odbiti, da onda nije bilo sile da se uda-ljuje. No ako me ljubi? U tom slučaju htjela je pobjeći od ljubavi. Kod same misli o tome dolazi mi želja razaslati robove u sve rimske uličice i zapovjediti im da viču po kućama: »Vrati se, Ligijo!« Ali ne mogu dokučiti zašto je to učinila. Ta ne bih joj, valjda, branio da vjeruje u svojega Krista, i sam bih mu sagradio žrtvenik u atriju. Što bi mi mogao nauditi jedan novi bog više i zašto ne bih u Njega vjerovao ja, koji ne vjerujem mnogo u stare? Znam sasvim pouzdano da kršćani nikad ne lažu, a govore da je uskrsnuo od mrtvih. Čovjek to ipak nije mogao učiniti. Onaj Pavao iz Tarsa, koji je građanin rimski, ali kao 2idov zna stare knjige židovske, govorio mi je da je dolazak Kristov bio naviješten više tisuća godina po prorocima. Sve su to neobične stvari, ali zar nas neobičnost ne okružuje sa svih strana? Ta nisu još prestali govoriti ni o Apoloniju iz Tiane. To, što je potvrdio Pavao da nema čitave hrpe bogova nego da je samo jedan, čini mi se razumno. Po svoj prilici i Seneka će biti toga mišljenja, a prije njega bilo je i mnogo drugih. Krist je bio, dao se raspeti na križ za spas svijeta i uskrsnuo od mrtvih. Sve je to posvema vjerojatno, i ne vidim zato razloga, zašto bih se tvrdovrato držao protivnoga mnijenja ili zašto mu ne bih sagradio žrtvenik kad bih bio spreman da ga podignem, recimo, Serapisu. Ne bi mi čak ni teško bilo odreći se drugih bogova, jer nijedan bistriji um ionako u njih ne vjeruje.

Nego čini mi se da sve to kršćanima još nije dosta. Nije dosta poštivati Krista, nego treba i živjeti po Njegovoj nauci. I tu istom staješ kao na obali mora, koje ti zapovijedaju da pregaziš. Kad bih im to obećao, sami bi osjetili da su to u mojim ustima samo puste riječi. Pavao mi je to otvoreno rekao. Ti znaš kako ljubim Ligiju, i znaš da nema ništa takvo što ne bih za nju učinio. Ali ne bih mogao ni na njenu želju dići na plećima Sorakte ili Vezuv, niti zahvatiti u dlan Trasimensko jezero, niti pretvoriti svoje oči iz crnih u plave, kakve imaju Ligijci. Kad bi ona to željela, ja bih to htio, ali to ne stoji u mojoj moći. Ja nisam265filozof, ali nisam ni onako lud kako ti se možda često činilo. Evo kazat ću ti ovako: ne znam kako kršćani uređuju svoj život, ali znam, gdje se započinje njihova nauka tamo se svršava rimska vlast, prestaje Rim, prestaje život, razlika između pobjednika i pobijeđenoga, mogućnika i siromaha, gospodara i roba, prestaje vlast, prestaje Cezar, pravo i sav poredak svijeta, a mjesto toga svega dolazi Krist i neko milosrđe, kojega dosad nije bilo, i neka blagost, protivna ljudskim i našim rimskim nagonima. Mene se, doduše, Ligi ja tiče više nego sav Rim i njegovo gospodstvo, i neka sav svijet propadne, samo da je ja mogu imati u svojoj kući. Ali to je druga stvar. Njima, kršćanima, nije dosta da privoliš riječima, treba još i osjećati da je tako dobro i da nema u duši ništa drugo. A ja, bogovi su mi svjedoci, ne mogu. Razumiješ li što to znači? Nešto je u mojoj naravi što se odupire toj nauci, i kad bi je moja usta slavila, kad bih se i upravljao po njenim propisima, razum i duša govorili bi mi da to činim radi ljubavi, radi Ligije, i kad nje ne bi bilo, ne bi bilo za me ništa mrze na svijetu. I začudo da toga onaj Pavao iz Tarsa ne razumije, ali razumije to uza svu svoju prostotu i svoj niski rod onaj stari theurgus, najveći među njima, Petar, koji je bio učenik Kristov. I znaš li što čine? Mole se za me i ištu od Boga za me nešto što nazivlju milošću, a meni na srce pada samo nemir i sve veća čežnja za Ligijom.Pisao sam ti da je ona otišla potajno, ali mi je na odlasku ostavila križ koji je sama svezala od šimši-rovih grančica. Kad sam se probudio, našao sam ga uz postelju. Sad mi je u larariju, i sam ne znam pravo razloga, zašto mu se ipak približavam kao da je u njemu nešto božansko, to jest s počitanjem i sa strahom. Drag mi je jer su ga njene ruke vezale, a mrzak mi je jer nas dijeli. Kadšto mi se čini da su u tome svemu neki čari, i da je onaj theurgus Petar, premda se pokazuje kao prost ribar, veći od Apolonija i od svih što ih je god prije njega bilo, i da je on opčinio sve, Ligiju, Pomponiju i mene.266¦•#¦Ti pišeš da se u mojemu pređašnjem pismu osjeća nemir i tuga. Kako da ne bude tuga kad sam je iznova izgubio? A nemir je odatle što se ipak nešto u meni promijenilo. Iskreno ti velim: nema ništa što bi bilo mrze mojoj naravi od te nauke, pa ipak od onoga doba kad sam se s njome sreo, ne mogu sebe prepoznati. Čari ili ljubav ... ? Kirka je dodirom pretvarala ljudska tijela, a meni je pretvorena duša. To je zacijelo samo Ligija mogla učiniti, ili bolje Ligija kroz tu čudnu nauku što je ispovijeda. Kad sam se od njih vratio kući, nitko mi se nije nadao. Mislili su da sam u Beneventu i da se neću skoro vratiti, pa sam u kući zatekao nered, pijane robove i gozbu koju su priredili bili u mom trikliniju. Prije su očekivali smrt nego mene i manje bi se bili pre-nerazili. Ti znaš kako čvrstom rukom držim svoj dom, pa se sve živo bacilo na koljena, a nekoji se obeznaniše od straha. A znaš li što sam ja učinio? U prvom času htio sam tražiti šibe i usijano gvožđe, ali me odmah na to uhvati neki stid i, hoćeš li vjerovati, neko sažaljenje prema onim jadnicima. Ima među njima i starih robova što ih je

jošte moj djed M. Vinicije doveo u Augustovo vrijeme s Rajne. Zatvorio sam se sam u knjižnicu, i tamo mi dođoše još čudnije misli u glavu, i to da mi poslije onoga što sam čuo i vidio među kršćanima, ne dolikuje postupati s robovima onako kako sam postupao dotada, i da su i oni ljudi. Oni su nekoliko dana hodali u smrtnome strahu misleći da odgađam kaznu radi toga, ne bih li što okrutniju smislio, a ja nisam kažnjavao i nisam ih kaznio, jer nisam mogao! Pozvao sam ih treći dan te im rekao: »Opraštam vam, a vi nastojte pomnjivom službom da ispravite svoju krivnju!« Nato padoše na koljena lijući suze, pružajući uz jecanje ruke i zovući me gospodarom, ocem, a ja, sa stidom ti kazujem, bio sam također u srcu dirnut. Učinilo mi se da u taj tren vidim milo Ligi-jino lice i njene oči zalivene suzama, koje mi zahvaljuju za taj čin. I — prolipudorl — osjetih, da su se i rneni orosile trepavice .. . Znaš li što ću ti priznati: da se ne znam snaći bez nje, da mi je zlo samomu,267da sam prosto nesretan i da je moja tuga veća nego naslućuješ ... Ali kod mojih robova jedno mi je bilo začudo. Oproštenje što su ga dobili, ne samo da ih nije uzobijestilo, ne samo što nije rasulo stegu nego ih nikad strah nije nagonio na tako revnu službu, na kakvu ih potiče zahvalnost. Ne samo što služe nego se čini da se natječu pogađajući moje misli, a ja to spominjem radi toga što mi je, kad sam uoči svoga odlaska od kršćana rekao Pavlu da bi se svijet po njegovoj nauci rasuo kao sud bez obruča, on kazao: »Jače steže ljubav nego strah«. I sad vidim da to mišljenje može biti u nekim slučajevima pravo. Uvjerio sam se o tome i u odnošaju prema klijentima koji se, doznavši za moj povratak, štrcaše da me pozdrave. Znaš da im nisam nikada bio odviše tvrde ruke, ali moj se otac iz načela vladao s njima ponosito, pa je i mene privikao takvome vladanju. I sada, videći one izlizane plašteve i izgladnjela lica, sažališe mi se. Zapovjedio sam da im dadu jesti, pa sam još i govorio s njima: neke sam prizvao po imenu, neke sam zapitao za njihove žene i djecu i iznova sam vidio suze u očima, i uz to mi se opet učini da to Ligija vidi, da se raduje i da to hvali... Ili mi se razum pomućuje ili me ljubav zanosi, ne znam, samo znam da mi je jednako pri duši, kao da me ona izdaleka gleda, i bojim se učiniti što takvo što bi je moglo ožalostiti i uvrijediti. Jest, Gajo, promijenila se u meni duša, i kadšto mi je to milo, a kadšto se mučim tom mišlju, jer se bojim da mi je oduzeta stara muževnost, stara energija i da sam, moguće, nesposoban ne samo za savjet, sud, gozbe nego čak i za rat. To su bez sumnje čarolije! I tako me pro-mijeniše, da mi je ovo dolazilo u glavu još onda kad sam bolovao: kad bi Ligija bila slična Nigidiji, Po-peji, Krispinili i drugim našim puštenicama, da je onako bestidna, onako nemilosrdna i onako lakomislena kao one, ja je ne bih ljubio tako kako je ljubim. Ali ljubeći je zbog onoga što nas dijeli, domislit ćeš se kakav li se kaos rađa u mojoj duši, i u kakvoj živim tami, kako ne vidim pred sobom jasnih putova i kako ne znam što bih započeo. Ako se život268može isporediti s vrelom, u mojem izvoru mjesto vode izvire nemir. Živim od nade da ću je još ugledati, i kadšto mi se čini da to mora biti... Ali što će biti od mene za godinu ili dvije, ne znam i ne mogu pogoditi. Iz Rima neću odlaziti. Ne bih mogao podnijeti društva augustiana, a pri tome odlane mi tuga i nemir, samo kad pomislim da sam blizu Ligije, da ću po liječniku Glauku koji me je obećao pohoditi ili po Pavlu iz Tarsa možda s vremenom štogod za nju doznati. Ne! Ne bih ti ostavio Rima sve da mi dajete upravu Misira. Znaj i to da sam naredio kiparu da oteše grobni kamen za Gula kojega sam ubio u srdžbi. Prekasno mi je palo na um da me je na rukama nosio i prvi me učio kako se strijela zapinje za luk. Ne

znam zašto se sada probudila u meni uspomena na nj, nalik na kajanje i prijekor. Ako se začudiš tome što pišem, odgovaram ti, da se i ja ne čudim manje od tebe, ali ti pišem sve po istim. Zdravo!«269XXIXNa taj list Vinicije nije više dobio odgovora, jer Petronije nije otpisivao nadajući se očito da će car za koji dan zapovjediti povratak u Rim. Glas je o tome doista pukao gradom i veoma obradovao svjetinu koja se zaželjela igara i razdavanja žita i maslinova ulja, kojih je veliko mnoštvo bilo istovareno u Ostiji. Helije, oslobođenik carev, navijesti konačno njegov povratak u senatu. No Neron, koji se ukrcao zajedno s dvorom na brodove kod Misenskoga rta, vraćao se polako svraćajući se u gradove na moru radi odmora ili radi predstavljanja u kazalištima. U Minturni, gdje je također javno pjevao, zabavi se desetak dana, pa je već iznova promišljao ne bi li se vratio u Napulj i pričekao proljeće, koje je bilo toplo i dolazilo ranije nego obično. Sve to vrijeme Vinicije je živio zatvoren u svojoj kući misleći o Ligiji i o svim onim novim stvarima koje su zanimale njegovu dušu i unosile u nju pojmove i osjećaje, koji su mu dotada bili nepoznati. Viđao je samo od vremena do vremena liječnika Glauka, čiji ga je svaki pohod veoma obradovao, jer se mogao s njime razgovarati o Ligiji. Glauko nije, doduše, znao gdje se zaklonila, ali ga je uvjeravao da su se starješine svojski za nju pobrinule. I jednom, ganut Vinicije-vom tugom, reče mu da je Petar Apostol prekorio Krispa zato što je zamjerio Ligiji njezinu zemaljsku ljubav. Kad je to mladi patricije čuo, problijedi od uzbuđenja. I njemu se činilo više puta da nije rav-270nodušan Ligiji, ali je isto tako često upadao u sumnju i neizvjesnost, a sad je prvi put čuo potvrdu svojih čežnja i nada iz tuđih usta, i to iz kršćanskih. U prvom času zahvalnosti htjede poteći k Petru, no čuvši da ga nema u gradu i da naučava u okolici, stade preklinjati Glauka da ga k njemu vodi, obećavajući da će obilno nadariti općinske siromahe. Činilo mu se također, ako ga Ligija ljubi, da su već tim uklonjene sve zapreke, jer je bio spreman svaki čas da iskaže poštovanje Kristu. No Glauko, premda ga je usrdno nagovarao da primi krst, nije mu smio jamčiti da će tim odmah dobiti Ligiju, i govorio mu je da krst treba tražiti radi krsta samoga i radi ljubavi Kristove, a ne radi drugih ciljeva. Treba imati i dušu kršćansku — reče mu, a Vinicije iako ga je svaka zapreka razdraživala, stao je već poimati da Glauko kao kršćanin govori ono što mu je dužnost. On sam nije još bio svjestan da je jednu od najdubljih promjena u njegovoj naravi učinilo to što je nekoć mjerio ljude i stvari samo po svojoj sebičnosti, a sad se pomalo priučavao na misao da druge oči mogu drukčije gledati, drugo srce drukčije osjećati, i da pravičnost ne znači svagda isto što i osobna korist.Često ga je također snalazila želja da vidi Pavla iz Tarsa, čije su ga riječi uznemiravale i probudile njegovu radoznalost. Pripravljao je u duši razloge kojima će pobijati njegovu nauku, protivio mu se u misli, ali ga je ipak htio vidjeti i čuti. No Pavao je bio otišao u Ariciju, pa kad su i Glaukovi pohodi postali sve rjeđi, Vinicije se nađe sasvim osamljen. Tada je opet stao dolaziti u uličice kod Subure i u tijesne ulice za Tibrom, sve u nadi da će makar i izdaleka ugledati Ligiju, ali kad ga je i ta nada iznevjerila, u srcu mu se stane sabirati čama i nestrpljenje. Dođe najzad vrijeme, te se stara ćud još jednom javila u njemu s onom snagom, s kakvom se val za plime vraća na obalu od koje je potekao. Učinilo mu se da je bio lud, da je bez nevolje kinjio svoju glavu stvarima koje su ga dovele u tugu, i da treba od života uzimati što se može. Odlučio je da271

zaboravi Ligi ju, ili da bar traži raskoša i uživanja izvan nje. Osjećao je ipak da je to posljednji pokušaj, pa se baci u vir života sa svom slijepom energijom i žestinom, koja je samo njemu bila prirođena. A činilo se da ga i život sam na to bodri. Grad, koji je kroz zimu bio opustio bez ljudi, stade oživljavati nadom u skori carev dolazak. Spremali su mu divan doček. Pri tom se primicalo proljeće. Snijeg je okopnio od daha afričkih vjetrova na vrhovima Albanskih gora. Travnjaci u vrtovima pokriše se ljubicama. Gradski trgovi i Martova poljana uzavriješe od svijeta, koji je ogrijevalo sve toplije sunce. Na Apijevoj cesti, koja je bila obično mjesto za šetanje izvan grada, nastade vreva od gizdavo ukrašenih kola. Već su išli na izlete i u Albanske gore. Mlade su žene pod izlikom štovanja Junone u Lanuviju ili Diane u Ariciji izmicale od kuće, da mimo grada potraže dojmove, društva, sastanke i raskoš. Tu je Vinicije među sjajnim kočijama opazio jedan dan gizdavu kočiju, pred kojom su trčala dva molosa, a u njoj Petronijevu Hrisotemidu, opkoljenu cijelim kolom mladeži i starih senatora, koje je služba zadržala u gradu. Hrisotemida je sama tjerala četiri kor-zička kusorepa konjića i dijelila uokolo osmijehe i lake udarce zlatnim bičem, ali opazivši Vinicija zaustavi konje i uze ga u kočiju, a zatim ga povede kući na gozbu koja je trajala svu noć. Vinicije se tako opio na toj gozbi da se nije sjećao kad su ga odvezli kući, samo se sjetio kad ga je Hrisotemida pitala za Ligiju, da se uvrijedio i onako pijan izlio joj na glavu pehar falernskoga vina. Razmišljajući o tome dan iza toga još se i trijezan ljutio. No drugi dan Hrisotemida, zaboravivši očito uvredu, pohodila ga je u kući i povela iznova na Apijevu cestu, a poslije toga bila je u njegovoj kući na večeri za kojom je priznala da joj je ne samo Petronije nego i njegov lutnjar odavna dosadio i da joj je slobodno srce. Nedjelju dana pokazivali su se zajedno, ali njihov odnošaj nije obećavao da će biti trajan. Premda od onog događaja s falerncem ime Ligijino nije bilo nikad spomenuto, Vinicije se nije mogao oteti misli na nju. Stalno je272osjećao da ga njene oči neprestano gledaju, i taj ga je osjećaj napunjao stranom. Ljutio se sam na se, jer se nije mogao nikako otresti ni misli da Ligiju žalosti, ni žaljenja koje se iz te misli rađalo. Poslije prvoga prizora ljubomora, što mu ga je učinila Hrisotemida zbog dviju sirijskih djevojaka što ih je bio kupio, otjera je na surov način. Nije se, istina, naprečac okanio raskoša i raspuštenosti, činio je to štoviše kao za prkos Ligiji, ali napokon je uvidio da ga misao na nju ne ostavlja ni časak, da je isključivo ona uzrok njegovih i dobrih i rđavih djela, i da on doista ni za što na svijetu ne mari osim za nju. Tada mu dozlogrdi i izmori ga i taj život. Uživanje mu se ogadi i ostavi mu samo grižnju savjesti. Činilo mu se da je bijednik, i neizmjerno se začudi tome osjećaju, jer je nekoć držao dobrim sve što mu je godilo. Najposlije izgubi slobodu, pouzdanje u se i upade u potpuno mrtvilo, iz kojega ga nije mogla trgnuti ni vijest o carevu povratku. Ništa ga već sada nije zanimalo, pa ni k Petroniju nije otišao, dok mu nije sam poslao poziv i svoju vlastitu nosiljku.Kad ga je Vinicije ugledao, premda je bio radosno pozdravljen, odgovarao je na Petronijeva pitanja preko srca, dok napokon dugo zatomljivani osjećaji i misli ne provališe i potekoše mu iz usta obilnim potokom riječi. Još mu jednom ispripovjedi potanko kako je išao u potragu za Ligijom i kako je boravio među kršćanima i ispriča mu sve što je ondje vidio i čuo, sve što mu je prolazilo kroz glavu i srce, pa se napokon stade žaliti kako je upao u kaos u kojemu je izgubio mir i sposobnost da razlikuje stvari i da o njima sudi. Ništa ga sad ne mami ništa mu nije po volji, ne zna čega da se drži i kako da se vlada. Gotov je poštovati Krista i goniti Ga, razumije uzvi-šenost Njegove nauke i ujedno osjeća prema njoj

neodoljivu mrzost. Ako i zadobije Ligiju, shvaća da je neće zadobiti potpuno, jer će je morati dijeliti s Kristom. Najposlije živi kao da i nije živ: bez nade, bez budućnosti, bez vjere u sreću, i odasvuda ga je18 Quo vadiš273obastrla pomrčina iz koje pipajući traži izlaz, a ne može ga naći.Petronije je gledao za vrijeme pričanja njegovo promijenjeno lice, ruke, koje je govoreći pružao čudnovato preda se, kao da doista traži put u mraku, i razmišljao je. Odjednom ustane i prišavši Viniciju stane mu prematati prstima kosu nad uhom.— Znaš li — upita — da imaš nekoliko sijedih vlasi na sljepoočici?— Moguće — odgovori Vinicije. — Ne bih se čudio da mi sve doskora posijede.Zatim nastade šutnja. Petronije je bio čovjek razuman i često je razmišljao o duši ljudskoj i o životu. No uopće taj život u tome svijetu, u kojemu su obojica živjela, bio je izvana sretan ili nesretan, ali iznutra bio je spokojan. Kao što je grom ili potres mogao oboriti hram, tako je nesreća mogla pomutiti život, ali sam u sebi on je bio složen od pravih i harmonijskih crta, prostih od svakoga zamr-šaja. A u riječima Vinicijevim bilo je nešto drugo i Petronije se prvi put nađe pred redom duševnih čvorova kojih nitko dotada nije razriješio. Bio je toliko razuman da je osjećao njihovu važnost, ali kod sve svoje bistrine uma nije znao ništa odgovoriti na takva pitanja — i napokon poslije duga mucanja reče:— To su valjda čarolije.— I ja sam tako mislio — odgovori Vinicije. — Više puta činilo mi se da smo nas oboje, i ona i ja, očarani.— A da odeš — reče Petronije — na priliku Sera-pisovim svećenicima? Bez sumnje ima među njima, kao uopće među našim svećenicima, mnogo varalica, ali ima i takvih koji su došli na dno čudnim tajnama.No govorio je to bez vjere i nesigurnim glasom, jer je i sam osjećao kako se taj savjet može činiti u njegovim ustima ništav, a i smiješan.Vinicije protare čelo i reče:— Čarolije...! Vidio sam čarobnike koji su se podzemnim neznanim silama služili za dobitak, vi- j*274dio sam i takve koji su ih upotrebljavali na štetu svojih zlotvora. No kršćani žive u siromaštvu, zlotvorima praštaju, naviještaju smjernost, krepost i milosrđe, pa što im, dakle, mogu donijeti čarolije i za što bi ih upotrebljavali...?Petronije se stane ljutiti što njegov um ne može naći ni na što odgovora ali nije htio toga priznati, pa odgovori, samo da dade nekakav odgovor:— To je nova sekta ... A začas reče:— Tako mi božanske stanovnice poljskih gajeva, kako to sve kvari život! Ti se diviš dobroti i vrlini tih ljudi, a ja ti kažem da su opaki, jer su neprijatelji života, kao bolesti i kao smrt. Dosta nam ih je i ovako! Ne treba nam još i kršćana. Izbroj samo: bolesti, Cezar, Tigelin, Cezarovi stihovi, postolari koji vladaju potomcima starih Kvirita, oslobođeni-ci koji sjede u senatu... Kastora mi, i toga je dosta. To je pogubna i odurna sekta! Jesi li kušao otresti se te tuge i uživati malo života?— Kušao sam — odgovori Vinicije. Petronije se nasmija i reče:— Ah, izdajice! Po robovima brzo se šire glasovi: premamio si mi Hrisotemidu!Vinicije mahne zlovoljno rukama.— Svakako ti zahvaljujem — govorio je Petronije — poslat ću joj par cipelica izvezenih biserom. U mojem ljubavnom jeziku to znači: »Putuj!« Zadužio si me dvostrukom zahvalnošću: jedno, što nisi primio Eunike, drugo, što si me

oslobodio Hrisote-mide. Poslušaj me: vidiš pred sobom čovjeka koji je jutrom ustajao, kupao se, častio, imao Hrisotemidu, pisao satire, pokadšto stihovima ispletao prozu, ali se dosađivao kao Cezar i često nije znao otjerati tmurnih misli. A znaš li zašto je tako bilo? Eto zato jer sam tražio daleko ono što je bilo blizu ... Lijepa žena vrijedi uvijek onoliko zlata koliko je teška, ali žena koja uz to ljubi, prosto nema cijene. To ne možeš kupiti za sve Verovo blago. Sada govorim ovo: bokal života punim najizvrsnijim vinom što je zemlja rodila, i pijem, dok mi se ne ukoči ruka i275usta ne poblijede. Što će biti dalje, ne hajem, i to mi je eto moja najnovija filozofija.— Uvijek si je ispovijedao. Ništa u njoj nema novo.— Ima sadržaj kojega nije bilo.Rekavši to zovne Euniku, koja uniđe obučena u bijelu haljinu, zlatokosa, ne više kao robinja nego kao boginja ljubavi i sreće.A on joj raširi ruke i reče:— Hodi!Nato ona pritrča k njemu i sjednuvši mu na koljena ogrli rukama njegov vrat, a glavu prisloni na njegove prsi. Vinicije je vidio kako su se njezini obrazi stali polako pokrivati odsjevom grimiza, kako su joj se oči zamaglile. Zagrljeni činili su divan skup ljubavne sreće. Petronije se maši rukom u plitku vazu, koja je stajala pokraj njega na stolu, i za-hvativši iz nje punu šaku ljubičica stade ih prosipati na glavu, prsi i haljinu Eunici, zatim joj skine tuniku s ramena i reče:— Blago onome tko je kao ja našao ljubav, utjelovljenu u ovakvu priliku...! Ćini mi se često da smo nas dvoje bogovi... gledaj i sam: je li Praksi-tel, je li Miron, je li Skopas ili Lisija stvorio kada divnijih linija? Ima ljudi koji cjeluju rubove vaza, no ja volim tražiti nasladu ondje gdje se doista može naći.To rekavši stane ljubiti njena usta, njena ramena i vrat, a nju su prolazili srsi i oči su joj se zatvarale i otvarale s izrazom neizrecive slasti. Petronije diže začas svoju gizdavu glavu i obrativši se Viniciju reče:— A sada pomisli što su prema ovomu tvoji mrko-gleđe kršćani? I ako ne razumiješ razlike, a ti pođi k njima ... Ali ovaj pogled izliječit će te.Vinicije raširi nosnice u koje je udario miris ljubica, koji je napunio svu sobu, i problijedi, jer je pomislio, kad bi ovako mogao cjelivati Ligiju po ramenima, da bi to bila neka svetogrdna naslada, tako velika da ne bi mario nakon toga da propadne cijeli276svijet. No naučivši se već da brzo shvaća ono što se u njemu događa, opazi da i u taj čas misli o Ligiji, samo o njoj.A Petronije reče:— Euniko, kaži, božice, da nam priprave i doručak i vijence na glave.A kad ona ode, obrati se Viniciju:— Htio sam je osloboditi, a ona, znaš što mi je odgovorila? »Volim biti tvoja robinja nego Cezarova žena«. I ne htjede pristati. Nato sam je oslobodio bez njena znanja. Pretor je to učinio meni za volju, te nije tražio njezinu nazočnost. Ali ona ne zna za to, niti da će ova kuća i sve moje dragocjenosti, osim dragulja, iza moje smrti pripasti njoj.Zatim ustane, prošeta odajom i reče:— Ljubav mijenja nekoga više, nekoga manje, ali je promijenila i mene. Nekoć sam ljubio miris ver-vena, no jer Eunika voli ljubičice, zato sam ih i ja sada nadasve zavolio, i otkako je svanulo proljeće, mirišemo samo ljubičice.

Tada zastane pred Vinicijem i zapita:— A ti? Uvijek se držiš narda?— Prođi me se! — odgovori mladić.— Htio sam da gledaš Euniku, i spominjem to zato što možda i ti tražiš daleko ono što je blizu. Možda i za te kuca gdje u tvojim ropskim ložnicama prosto i vjerno srce. Privij takav melem na svoje rane. Govoriš da te Ligija ljubi? Može biti! Ali kakva je to ljubav koja se odriče? Zar to ne znači da ima nešto jače od nje? Ne, dragi, Ligija nije Eunika.No Vinicije odvrati:— Sve je samo neko mučenje. Vidio sam te gdje cjelivaš ramena Euničina i pomislio sam tada da mi Ligija otkrije tako svoja, ne bih žalio da se zemlja provali pod nama! Ali od same pomisli na to uhvati me neki strah, kao da sam navalio na vestalku ili namjeravao obeščastiti božanstvo ... Ligija nije Eunika, ali ja drukčije shvaćam tu razliku od tebe. Tebi ljubav mijenja nosnice pa voliš ljubice od ver-vene, a meni je pretvorila dušu, pa osim svojega277jada i požude volim da je Ligija takva kakva jest nego da bude nalik na druge. Petronije slegne ramenima.— U takvu slučaju ne čini ti se krivica. Ali ja toga ne razumijem.A Vinicije odgovori kao u vrućici:— Da! Da...! Mi se više ne možemo razumjeti! Nasta opet čas šutnje, a onda će Petronije:— Neka Had proždre tvoje kršćane! Napunili su te nemirom i uništili ti smisao za život. Had ih pro-ždro! Varaš se misleći da je to blagotvorna nauka, jer blagotvorno je ono što ljudima daje sreću, to jest ljepotu, ljubav i moć, oni pak to nazivaju ispraz-nošću. Varaš se da su pravedni, jer ako ćemo zlo plaćati dobrim, čime ćemo onda plaćati dobro? Pa ako se pri tome za ovo i za ono jednako plaća, zašto da ljudi budu dobri?— Ne, plaća nije jednaka, nego čovjek prima plaću po njihovoj nauci u drugom životu, koji nije prolazan.— U to se ja ne miješam, jer to ćemo istom vidjeti, ako se može vidjeti... bez očiju. Međutim to su prosto smetenjaci. Urso je udario Krotona, jer ima udove od čelika, ali su oni budale, a budućnost ne može pripadati budalama.— Njima život počinje sa smrću.— To je kao da netko kaže: dan se počinje s noću. Misliš li ti otimati Ligiju?— Ne. Ne mogu joj vraćati zlo za dobro i zakleo sam se da toga neću učiniti.— A misliš li primiti nauku Kristovu?— Htio bih, ali narav mi je ne podnosi.— A hoćeš li moći zaboraviti Ligiju?— Neću.— A ti otiđi na putovanja!Robovi taj čas javiše da je doručak gotov, no Petronije, kojemu se činilo da se dosjetio dobroj misli, produži idući u triklinij:— Proputovao si komad svijeta, ali samo kao vojnik koji hita na određeno mjesto i ne zaustavlja se278putem. Pođi s nama u Grčku! Cezar se još nije okanio namjere da putuje onamo. Svratit će se svuda putem, pjevat će, kupiti vijence, plijeniti hramove i napokon vratit će se kao dobitnik u Italiju. To će biti nešto kao put Bahov i Apolonov u jednom licu. Augustiani, augustianke, tisuće citara, Kastora mi! To vrijedi vidjeti, jer dosad svijet nije vidio ništa slično.

Zatim se spusti na počivaljku kraj stola, a do njega Eunika, i dok mu je rob metao na glavu vijenac od sasa, govorio je dalje:— Što si ti vidio u službi Korbulonovoj ? Ništa! Jesi li pohodio i razgledao, kao ja, grčke hramove, ja, koji sam više od dvije godine prelazio iz ruku jednoga vodiča drugomu? Je si li išao na Rod pogledati mjesto gdje je stajao Kolos? Je si li vidio u Pa-nopi u Fokidi glinu od koje je Prometej lijepio ljude, ili u Sparti jaje koje je snijela Leda, ili u Ateni slavni oklop sarmatski, sastavljen od konjskih kopita, ili na Eubeji Agamemnonovu lađu, ili čašu kojoj je kalup bila lijeva dojka Helenina? Jesi li vidio Aleksandriju, Memfis, piramide, vlas Memnonovu? Svijet je širok i ne svršava se sve za Tibrom! Ja ću pratiti Cezara, a onda kad se budem vraćao, ostavit ću ga i poći na Cipar, jer ova moja zlatokosa bogi-njica želi da zajedno u Pafosu žrtvujemo Kipridi golubove, a treba ti znati što ona poželi ono i biva.— Tvoja sam robinja — reče Eunika.A on nasloni ovjenčanu glavu na njena njedra i reče smiješeći se:— Dakle, rob sam svoje robinjice. Divim ti se, božanska, od glave do peta.Pa nastavi Viniciju:— Hodi s nama na Cipar. No prije upamti da ti valja pohoditi Cezara. Zlo je što mu već nisi otišao. Tigelin je spreman da to iskoristi na tvoju štetu. On te, doduše, ne mrzi osobito, ali ne može te ljubiti već zato što si mi sestrić ... Reći ćemo da si bio bolestan. Treba nam misliti što ćeš mu odgovoriti ako te zapita za Ligiju. Najbolje odmahni rukom i reci mu279da je bila kod tebe dok ti nije dosadila. On to razumije. Reci mu također da te je bolest zadržala kod kuće, da ti je vrućicu uvećala žalost što nisi mogao biti u Napulju i slušati njegov pjev i da te je zdravlju privodila jedino nada da ćeš ga čuti. Ne žacaj se pretjerivanja. Tigelin obećaje da će za Cezara izmisliti nešto ne samo veliko nego i krupno. Bojim se ipak da me ne potkopa. Bojim se također tvojega raspoloženja...— Znaš li — reče Vinicije — da ima ljudi koji se Cezara ne boje i žive tako mirno kao da ga i nema na svijetu?— Znam koga ćeš spomenuti: kršćane.— Jest. Samo oni... Naš pak život što je drugo nego neprestano strahovanje?— Ostavi me na miru s tvojim kršćanima! Ne boje se Cezara, jer on možda za njih nije ni čuo. Svakako ništa o njima ne zna i toliko mu je do njih stalo koliko do uvela lišća. A ja ti kažem da su to benavci, a to i sam osjećaš; i ako se tvoja narav potresa od njihove nauke, to je upravo radi toga što osjećaš njihovu benavost. Ti si čovjek od druge gline i zato ostavi i sebe i mene s njima u miru. Mi znamo živjeti i umrijeti, a što oni umiju, to se ne zna.Vinicija se dojmiše te riječi i vrativši se kući stane razmišljati da li ta dobrostivost i milosrđe kršćana ne dokazuje zbilja slabost njihovih duša. Činilo mu se da ljudi koji su jaki i čelični, ne bi smjeli onako praštati. Dođe mu misao da to doista može biti uzrok odvratnosti što je njegova rimska duša osjeća prema toj nauci. »Znamo živjeti i umrijeti!« reče Petronije. A oni? Oni znadu samo praštati, ali ne razumiju ni prave ljubavi ni prave mržnje.280XXXNeron je iza povratka u Rim bio zlovoljan što se vratio, i već za nekoliko dana spopadne ga opet želja da ide u Grčku. Izdao je i edikt u kom je objavio da njegovo izbivanje neće dugo potrajati, i da dobro države neće radi toga trpjeti nikakve štete. Zatim u pratnji augustiana, među kojima se nalazio i Vinicije, ode na Kapitol da prinese bogovima žrtve za sretno putovanje. No sutradan, kad je po

redu pohodio Vestin hram, desi se slučaj koji je prevrnuo njegove namjere. Neron nije vjerovao u bogove, ali ih se bojao, a osobito mu je tajanstvena Vesta zadavala takav strah da mu se, na pogled boginje i svetoga ognja, naglo naježi kosa od strave, zubi se stisnuše. drhtavica mu obuze sve udove, i on se svali na ruke Viniciju koji se slučajno tik za njim desio. Iznesoše ga odmah iz svetinje i otpraviše na Palatin, gdje je, doduše, odmah došao k sebi, ali je sav dan proležao u postelji I na veliko čudo svih izjavi da namjera-vani put odlučno odgađa do kasnijega vremena, jer ga je božanstvo potajno opomenulo da ne hita. Za jedan sat oglašivali su javno narodu po svemu Rimu da car, videći ožalošćena lica satnovnika i dirnut prema njima ljubavlju oca k djeci, ostaje s njima da dijeli njihove radosti i sudbinu. Puk obradovan tom odlukom i znajući da neće nedostajati igara i razdavanja žitka, sabra se u hrpama pred palatin-skim vratima kličući u čast božanskome Cezaru, a281on prekide kockanje, kojim se s augustianima zabavljao, i reče:— Jest! Trebalo je odgoditi. Misir i vlast nad Istokom po proročanstvu ne može me minuti, pa mi ni Aheja ne gine. Dat ću prokopati korintsku prevlaku, a u Misiru podići ćemo takve spomenike, prema kojima će piramide biti djetinja igračka. Sagradit ću Sfingu sedam puta veću od one što kod Memfisa gleda u pustinju, ali dat ću joj svoje lice. Budući vje-kovi govorit će samo o tome spomeniku i o meni.— Sagradio si sebi već spomenik svojim stihovima, ne sedam puta, nego tri puta sedam veći od piramide Keopsove — reče Petronije.— A pjevanjem? — reče Neron.— Na žalost! Kad bi ti se mogao sagraditi kip poput Memnonova, koji bi se javljao tvojim glasom o sunčanom ishodu! Mora oko Misira vrvjela bi dovijeka od lađa na kojima bi mnoštvo iz triju dijelova svijeta slušalo tvoju pjesmu.— Ah, tko bi to mogao! — reče Neron.— Ali možeš se dati isklesati iz bazalta, kako tjeraš kvadrigu.— Istina je. To ću učiniti.— Učinit ćeš dar čovječanstvu.— U Misiru ću se vjenčati s Lunom, koja je udovica, pa ću biti pravi bog.— A nama ćeš dati za žene zvijezde, pa ćemo stvoriti novo zviježđe, koje će se zvati Neronovo zviježđe. A Vitelija oženi Nilom, neka rasplođuje vodene konje. Tigelinu daruj pustinju pa će biti kralj šakala ...— A meni što si namijenio? — upita Vatinije.— Neka te Apis blagoslovi! Priredio si nam tako divne igre u Beneventu da ti ne mogu zlo željeti! Načini par cipela Sfingi, kojoj šape zebu noću od rose, pa ćeš onda praviti obuću za kolose koji stoje u nizu pred hramovima. Svaki će ondje dobiti službu po svojoj sposobnosti. Domicije Afer bit će, na priliku, rizničar, jer je poznat poštenjak. Drago mi je, Ce-zare, kad sanjariš o Misiru, i žao mi je što si odgodio putovanje.282A Neron reče:— Vaše smrtne oči ništa nisu vidjele, jer božanstvo se čini nevidljivim, kome hoće. Znajte, kad sam bio u Vestinu hramu, ona je sama stala uza me i rekla mi na uho: »Odgodi putovanje.« Dogodilo se to tako nenadano da sam se prestravio, premda bi za takvu očitu brigu bogova trebalo da im budem zahvalan.— Svi smo se prestrašili — reče Tigelin — a vestalka Rubrija onesvijestila se.— Rubrija! — reče Neron. — Što je u nje snježan vrat!— Sva se rumeni kad te vidi, božanski Cezare ...

— Da, i ja sam to opazio. To je čudno! Vestalka! Ima nešto božansko u svakoj vestalki, a Rubrija je osobito lijepa.Nato se zamisli malo pa upita:— Kažite mi, zašto se Veste ljudi većma boje nego drugih bogova? Što je u tome? Evo mene samoga popade strah, premda sam najviši svećenik. Sjećam se samo da sam pao nauznak i da bih tresnuo o zemlju da me nije netko pri držao. Tko me pridržao?— Ja — odgovori Vinicije.— Ah, ti »ljuti Arese«? Što nisi bio u Beneventu? Kazivali su mi da si bolestan, i doista si se promijenio u licu. Nego čuo sam da te je Kroton htio mučke ubiti? Je li istina?— Jest, istina je, i prebio mi je ruku, ali sam se obranio.— Prebijenom rukom?— Pomogao mi je neki barbarin koji je bio jači od Krotona.Neron ga pogleda u čudu.— Jači od Krotona? Možda se šališ? Kroton je bio najjači od ljudi, a sad je Sifaks iz Etiopije.— Govorim ti, Cezare, što sam vidio svojim očima.— Gdje je taj biser? Da nije postao kralj nemo-renski?— Ne znam, Cezare. Izgubio sam ga s očiju.283— Zar ne znaš ni od kojega je naroda?— Ruka mi je bila slomljena, pa nisam mogao da ga ni za što pitam.— Potraži mi ga i nađi! Nato reče Tigelin:— Ja ću se o tome postarati.— Hvala ti što si me pridržao. Mogao sam, da sam pao, razbiti glavu. Nekada si bio drug od oka, ali otkako si u vojsci služio pod Korbulonom, podivljao si i rijetko te viđam.Zatim zašuti naglo, pa onda nastavi:— Kako je ona djevojka ... uska u bedrima ... što si bio u nju zaljubljen i koju sam od Aula bio uzeo za te:Vinicije se smete, no Petronije mu časom priskoči u pomoć.— Kladim se, gospodaru — reče da ju je već zaboravio. Vidiš li njegovu zabunu? Pitaj ga koliko ih je bilo odonda, i ne jamčim hoće li i na to znati odgovoriti. Viniciji su dobri vojnici, ali još bolji izbi-rači, što se tiče djevojaka. Kazni ga zato gospodaru, pa ga nemoj pozvati na gozbu što nam je Tigelin obećava prirediti u tvoju čast na Agripinu jezeru.— Ne, toga neću učiniti. Uzdam se u Tigelina da će baš ondje biti ljepotica kao nigdje drugdje.— Zar da fale Harite ondje gdje će biti Amor? — odgovori Tigelin.No Neron reče:— Ubi me dosada! Po volji božice ostao sam u Rimu, ali ne mogu ga podnositi. Otići ću u Ancij. Gušim se u ovim tijesnim ulicama, među ovim rušev-nim kućama, u prljavim ćor-sokacima. Teški zapah dolijeće sve dovle, u moju kuću i u moje vrtove. Ah, kad bi potres uništio Rim, kad bi ga kakav razgnjevljeni bog sravnio sa zemljom, onda bih vam pokazao kako se gradi grad koji je glava svijeta i moja stolica!— Cezare — odgovori Tigelin — govoriš: »Kad bi kakav razgnjevljeni bog uništio grad!« Je li tako?— Jest, pa što?— Zar ti nisi bog?

284Neron mahne rukom s izrazom dosade pa reče:— Vidjet ćemo što ćeš nam prirediti na Agripinu jezeru. Onda ću poći u Ancij. Vi ste svi još mali, pa ne razumijete da mi treba velikih stvari.Rekavši to sklopi oči, a tim je dao znak da treba mira. Augustiani se stanu razilaziti. Petronije izađe s Vinicijem i reče mu:— Pozvan si, dakle, na sudjelovanje kod zabave. Riđobradi se okanio putovanja, ali će zato ludovati većma nego ikada prije i razmetat će se po gradu kao u svojoj kući. Nastoj i ti u ludovanju naći zabave i razbibrige. Do bijesa! Ta pokorili smo svijet, pa imamo pravo zabavljati se. Ti si, Marko, vrlo krasan mladić i tome dobrim dijelom pripisujem ljubav što je imam k tebi. Tako mi efeške Diane! Da možeš vidjeti svoje sastavljene obrve i svoje lice, u kojemu se spoznaje stara krv kviritska! Oni drugi prema tebi čine se kao oslobođenici. Jest, da nije te divlje nauke, Ligija bi bila danas u tvojoj kući. Pa pokušaj još da mi dokazuješ da kršćani nisu neprijatelji života i ljudi... Postupali su s tobom dobro pa im možeš biti zahvalan, ali ja bih na tvojem mjestu zamrzio tu nauku i tražio nasladu ondje gdje je ima. Gizdav si mladić, ponavljam ti, a Rim vrvi od pu-štenica.— Za čudo mi je samo kako ti sve to nije već omrznulo — odgovori Vinicije.— Tko ti je to rekao? Dotužilo mi je odavna, ali ja nemam tvojih godina. Ja, uostalom, volim drugo koješta, za što ti ne mariš. Ljubim knjige, kojih ti ne ljubiš, ljubim poeziju, koja tebi dosađuje, drago mi je posuđe, dragulji, mnoge stvari kojih ti i ne gledaš, imam sijevanje u krstima, kojega ti nemaš i najposlije našao sam Euniku, a ti nisi našao ništa slično ... Meni je dobro u kući, među umjetninama, a od tebe nikad neću odgojiti estete. Znam da u životu ništa više neću naći no što sam našao; a ti ne znaš ni sam da se još uvijek nadaš i tražiš. Da tebi dođe smrt kod svega tvojega junaštva i sve žalosti, umro bi čudeći se što već moraš ostaviti svijet, a ja bih je primio kao nuždu s uvjerenjem da nema na285svijetu jagoda kojih nisam okusio. Ne žuri mi se, ali neću se ni skanjivati, samo ću nastojati da mi bude dokraja veselo. Ima na svijetu veselih skeptika. Sto-ici su za me glupani, ali stoicizam barem čelici, a tvoji kršćani uvode na svijet tugu koja je u životu ono što je kiša u prirodi. Znaš li što sam doznao? Da će na slavi što će je prirediti Tigelin na obalama Agripi-na jezera, biti lupanari, a u njima će biti sakupljene žene iz najprvih kuća u Rimu. Zar se neće naći bar jedna dosta lijepa, koja bi te mogla utješiti? Bit će i djevica, koje će prvi put izići u svijet... kao nimfe. Takva ti je naša rimska carevina ... Toplo je već! Podnevni vjetar ugrijat će vodu i neće popucati djevojačka tijela. A ti, Narcise, znaj da se neće naći nijedna koja bi ti se oduprla, ni jedna jedina, pa da je vestalka.Vinicije se stane udarati dlanom u glavu, kao čovjek koji je neprestano zabavljen jednom jedinom mišlju.— Kamo sreće da se namjerim na takvu jednu je-jedinu!— A tko je to učinio, ako nisu kršćani...! No ljudi kojima je geslo križ, ne mogu biti drukčiji. Slušaj me! Grčka je bila lijepa i stvorila je mudrost svijeta, mi smo stvorili silu, a što po tvomu mišljenju može stvoriti ta nauka? Ako znaš, objasni mi jer, Poluksa mi, ja ne mogu toga pogoditi.Vinicije slegne ramenima.— Čini se, kao da se bojiš da ne postanem kršćanin.— Boum se da sebi život ne pokvariš. Ako ne možeš biti Grčka, a ti budi Rim: vladaj i uživaj! Ludovanje naše ima zato nekoga smisla, jer se osniva na toj misli. Riđobradoga prezirem, jer je Grk-kome-dijant. Da se drži kao Rimljanin, priznao bih mu da ima pravo mahnitati. Obećaj mi, ako sada na povratku u kuću zatečeš

kakva kršćanina da ćeš mu pokazati jezik. Ako to bude liječnik Glauko, neće se ni začuditi. Do viđenja na Agripinu jezeru!286XXXIPretorijanci su opkolili gajeve koji su rasli na obalama Agripina jezera, da odveć velike gomile gledalaca ne smetaju Cezaru i njegovim gostima, jer se pročulo da je sve što je god u Rimu odlično bilo bogatstvom, umom ili ljepotom, došlo na ovu gozbu, kojoj nije bilo ravne u povijesti svijeta. Tigelin htjede nadoknaditi Cezaru odgođen put u Grčku i ujedno nadvisiti sve, koji su ikada bili gosti Cezara i pokazati mu da ga nitko neće znati tako zabaviti. U tu svrhu, baveći se jošte kod Cezara u Napulju i poslije u Beneventu, činio je priprave i slao zapovijedi da se iz najudaljenijih krajeva svijeta donesu životinje, ptice, rijetke ribe i bilje, i ne spominjući posuda i tkanina kojima se imala gozba uzveličati. Dohoci od čitavih pokrajina prosipali su se da podmire mahnite prohtjeve, ali moćnom udvorici nije se trebalo na to obazirati. Utjecaj njegov rastao je iz dana u dan. Tigelin možda još nije bio Neronu miliji od drugih, ali je postajao sve potrebniji. Petronije ga je neusporedivo nadmašivao uglednošću, umom, do-sjetljivošću i u razgovorima umio je bolje zabavljati Cezara; ali je na svoju nesreću tim nadvisio i samoga Cezara, pa je stoga budio u njega zavist. Nije znao također biti u svemu poslušno oruđe, i Cezar se bojao njegova mišljenja kad se radilo o stvarima ukusa; s Tigelinom pak nije se ćutio sputan. Već samo ime arbiter elegantiarum, što su davali Petroniju, dražilo je samoljublje Neronovo, jer tko je trebao287da ga nosi nego on sam? No Tigelin je imao toliko pameti da je opažao svoje nedostatke pa, videći da se ne može nadmetati ni s Petronijem, ni s Luka-nom, ni s drugima koje je odlikovao rod i talent ili nauka, smislio je da ih zasjeni svojom uslužnom po-datljivošću, a najviše takvim raskošem da i Nero-nova mašta bude zapanjena.Zato je dao pripraviti gozbu na golemu splavu, sagrađenu od pozlaćenih greda. Krajevi su bili potki-ćeni prekrasnim školjkama, pohvatanima u Crvenom moru i u Indijskom oceanu, koje su se prelijevale bojama bisera i druge. Bokovi su bili pokriveni stogovima palmi, gajićima lotosa i procvalih ruža, među kojima su bili sakriveni vodoskoci, koji su bacali mirisave vodice, kipovi bogova i zlatni ili srebrni kavezi sa šarenim pticama. Na sredini jezera bio je velik čador, ili bolje da se ne zaklanja vidik, krov ča-dora od sirijskog grimiza na srebrnim stupovima, a pod njim su sjali kao sunce stolovi, prostrti za goste, prepuni aleksandrijskog stakla, kristala i posuđa prosto bez cijene, zaplijenjena u Italiji, Grčkoj i Maloj Aziji. Splav, koji je radi natrpanosti bilja i drveća bio nalik na otok i perivoj, bio je vezan konopcima od zlata i skrleti za lađe u obliku riba, labudova, galebova i plamenaca, na kojima su uz obojena vesla sjedjeli mladi veslači i veslačice, oblika i lica divne ljepote, s kosom opletenom na istočnjačku ili svezanom u zlatne mrežice. Kad je Neron, došavši s Popejom i augustianima, stupio na glavni splav i sjeo pod grimizni čador, lađe zaploviše, vesla stadoše udarati vodu, zlatni se konopci zategoše i splav zajedno sa gostima krene i stade opisivati krugove po jezeru. Opkoliše je i druge lađe i drugi manji splavovi, puni citaristica i sviračica na harfe, i činilo se da njihova ružičasta tijela na pozadini nebeske i vodene modrine i u sjaju zlatnih glazbala upijaju u se onu plavet i odsjeve da se prelijevaju i cvatu kao cvjetovi.Iz gajeva na obali, iz fantastičnih kolibica, sagrađenih za ovu zgodu i posakrivanih u gušću, odjek-nuše također svirke i pjesme. Zaorila se okolica, za-288

orise gajevi, jeka udvoji glas rogova i truba. Sam car, uz kojega je bila s jedne strane Popeja, a sa druge Pitagora, divio se osobito kad se među lađama pokazaše mlade djevojke robinjice, odjevene kao Sirene, pokrivene zelenom mrežicom poput ljusaka, nije štedio pohvala Tigelinu. Ali od običaja pogledao je na Petronija, jer je htio da čuje sud »arbitrov«, no on se držao dugo vremena ravnodušno i istom iz-novice zapitan, odgovori:— Sudim, gospodaru, da deset tisuća golih djevojaka čini manji dojam nego jedna.Neronu se ipak svidjela »ploveća gozba«, jer je to bila novost. Iznosili su uostalom, kao obično, tako izabrana jela da bi i Apicijeva mašta potamnjela da ih je vidio, i toliko različnih vina da bi se Oton, koji ih je iznosio osamdeset, sakrio bio u vodu od stida da je mogao vidjeti ovaj raskoš. Za stol, osim žena, sjedoše sami augustiani, među kojima je Vinicije sve zasjenio ljepotom. Nekoć su mu stas i lice odviše pokazivali vojnika od zanata, a sad su nutarnje tuge i fizička bol, što je pretrpio bio, tako pretvorili njegove crte, kao da je preko njih prešla nježna ruka vještaka kipara. Koža mu je izgubila negdanju zagorjelu boju, samo joj ostade zlatan odsjev numi-dijskoga mramora. Oči su postale veće, sjetnije. Samo mu je stas zadržao pređašnje snaže oblike, kao stvorene za oklop, ali nad tim stasom legionara vidjela se glava grčkoga boga, ili rafinirana patricija, ujedno nježna i ponosita. Petronije mu je govorio da nijedna od augustianki neće moći ni htjeti da mu se opre, a to je govorio kao iskusan čovjek. Gledale su ga sada sve, ne izuzevši ni Popeje, ni vestalke Rubrije, za koju je car želio da bude na gozbi.Vina, hlađena u snijegu s gora, naskoro ugrijaše srca i glave gostiju.Iz guštare uz obalu pomaljale su se jednako nove lađice u obliku skakavaca i vodenih cvjetova. Činilo se kao da je modra pučina jezera posuta laticama cvijeća, ili kao da su po njoj pali leptiri. Nad lađama lepršali su ovdje-ondje, vezani za srebrne i modre niti ili vrpce, golubovi i druge ptice iz Indije i19 Q"° vadiš289Afrike. Sunce je već bilo premašilo viši dio neba, i premda se gozba držala u početku svibnja, dan je bio topao i čak vruć. Jezero se zalelujalo od udara vesala, koja su udarala duboko u vodu po taktu glazbe, no u uzduhu nije bilo ni najmanjega daška vjetra, i gajevi su stajali nepomično, kao da su se za-slušali i zagledali u ono što se zbivalo na vodi. Splav je kružio neprestano jezerom vozeći sve pijanije i bučnije goste. Gozba još nije dospjela do polovice, i već se nije više pazilo na red kojim su svi posjedali za sto. Sam je Neron dao primjer, jer je ustao i kazao Viniciju, koji je bio uz vestalku Rubriju, da se ukloni, i zauzevši njegov triklinij, stane joj nešto šaputati u uho. Vinicije se nađe uz Popeju, koja mu začas pruži ruku moleći da joj šapne raspučenu gri-vnu, i kad je to učinio malo uzdrhtalom rukom, baci mu ona ispod svojih dugih trepavica pogled kao zastiđena i potrese svojom zlatokosom glavom, kao da nešto odbija. Međutim sunce postade veće, rume-nije i stade se polagano spuštati na vršike gajeva. Gosti su se većim dijelom posvema izopijali. Splav je sada kružio uz obale, na kojima su se usred kupova drveća vidjele četice ljudi, preodjevenih u faune ili satire, koji su svirali u frule, svirali i udarali u bubnjeve, a uz njih kola djevojaka koje su predstavljale nimfe, driade i hamadriade. Najzad pade mrak uz pijanu viku, koja je dopirala ispod čadora na gozbi. Nato se gajevi zasjaše od tisuće svjetiljaka. Iz lupanara, koji su stajali uz obalu, zasjaše zrake svjetla. Na uzvisinama se pokazaše nove gomile žena i kćeri iz prvih kuća rimskih. Sve je obuzela pomama. Nitko nije znao kamo se djenuo Cezar, tko je senator, tko li vitez, tko igrač ili svirač. Satiri i fauni, svi počeše naganjati nimfe. Svuda se čulo pot-cikivanje i

smijeh. Rim doista nije bio nešto slično dotad vidio.Vinicije nije bio pijan kao na onoj gozbi u carskoj palači, na kojoj je bila Ligija, ali i njega zabliješti i opoji pogled na sve što se događalo, pa i njega napokon uhvati groznica raskoša. Pošao je u šumu i trčao zajedno s drugima razgledajući koja će mu290se od driada učiniti najljepša. Svaki čas prelijetale su pored njega s pjesmom i krikom nova njihova jata, a gonili su ih fauni, satiri, senatori, vitezovi i zvuči glazbe. Opazivši najposlije četu djevojaka, koju je vodila jedna, odjevena kao Diana, skoči k njima, da bliže ogleda božicu, i iznenada mu srce za-mrije u grudima. Učinilo mu se da u boginji s polumjesecom na glavi poznaje Ligiju. A one ga okružiše pomamnim kolom i začas, hoteći ga očito zamamiti na potjeru, razbjegoše se od njega kao stado srna. No on osta na mjestu burna srca, bez daha, jer premda je razabrao da Diana nije bila Ligija i izbliza joj nije bila nalik, odviše jaka uzbuđenost liši ga snage. Najednoć uhvati ga teška želja za Ligijom, tako neizmjerna, kakve nikad još u životu nije osjetio, i ljubav k njoj zalije mu novim silnim valom grudi. Nikad mu se nije činila draža, čistija i većma ljubljena nego u toj šumi mahnitanja i divlje raspu-štenosti. Maloprije i sam je htio piti iz te čaše i sudjelovati u ovoj razuzdanosti sjetila i bestidnosti, a sad ga osvoji odvratnost i gnušanje. Osjeti da ga guši gađenje, da mu prsima treba uzduha a očima zvijezda, nepomračenih guštarom ove strašne dubrave, i namisli bježati. Ali netom se maknuo, stane pred njim nekakva prilika zavijene glave i uprijevši se rukama o njegova ramena stade mu šaptati zalijevajući mu žarkim dahom lice:— Ljubim te ...! Hodi! Nitko nas neće vidjeti. Žuri!Vinicije se razbudi kao od sna:— Tko si ti?No ona se nasloni na nj i stade navaljivati:— Žuri se! Gledaj kako je ovdje pusto, a ja te ljubim! Hodi!— Tko si ti? — ponovi Vinicije.— Pogodi...!Rekavši to, pritisne kroz zavoj usta na njegova usta privlačeći u isti mah k sebi njegovu glavu, dok napokon, kad joj nestane daha, ne otkide od njega lice.291No Vinicija ožeže onaj cjelov i napuni ga novim gađenjem. Duša i srce njegovo bijaše drugdje i na čitavome svijetu nije bilo za njega ničega osim Li-jZato, otisnuvši rukom zakukuljenu priliku reče:— Bila tko mu drago, ja ljubim drugu i neću te. A ona prikloni k njemu glavu:— Podigni zavoj ...!No u taj mah zašušta lišće u bliskim mrčikama, a prilika iščezne kao prikaza u snu, samo još se izdaleka čuo neki čudan i zlokoban smijeh.Petronije stade pred Vinicijem.— Čuo sam i vidio — reče. A Vinicije odvrati:— Hajdemo otuda ...!I pođoše. Prošli su sjajno rasvijetljene lupanare, gaj, red pretorijanske konjice i nađoše nosiljke.— Sjest ću s tobom — reče Petronije.I sjedoše zajedno. No putem su šutjeli obojica. Istom kad se nađoše u atriju Vinicijeva doma, progovori Petronije:— Znaš li tko je to bio?— Rubrija? — upita Vinicije, uzdrhtavši od same pomisli da je Rubrija bila

vestalska djevica.— Nije.— Da tko je bio? Petronije snizi glas:— Oganj Vestin oskvrnjen je jer je Rubrija bila s Cezarom. A s tobom je govorila ...I dovrši još tiše:— Diva Augusta, cezarica ... Časak potraja šutnja.— Cezar — reče Petronije — nije znao pred njom prikriti svoju požudu k Rubriji, pa se moguće htjela osvetiti, a ja sam vas pomeo, jer da si, prepoznavši Augustu, odbio je, propao bi bez spasa i ti i Ligi ja, a možda i ja.No Vinicije plane:— Dosta mi je Rima, Cezara, gozba, Auguste, Ti-gelina i vas sviju! Gušim se! Ne mogu tako živjeti! Ne mogu! Razumiješ li me?292— Gubiš glavu, razbor, mjeru ...! Vinicije!— Ljubim nju jedinu na svijetu!— Pa što?— Pa neću druge ljubavi, neću vašega života, vaših gozba, vaše bezobraznosti i vaših zločina!— Što je s tobom? Zar si i ti kršćanin?A mladić uhvati rukama glavu i stane ponavljati kao u očaju:— Još nisam! Još nisam!293XXXIIPetronije ode kući sliježući ramenima i vrlo nezadovoljan. Opazio je sad i on da se prestao s Vinici-jem razumijevati, i da su im se duše potpuno raz-družile. Nekoć je Petronije na mladoga vojnika imao silan utjecaj. Bio mu je u svemu uzor i često je nekoliko njegovih ironičnih riječi bilo dosta da Vini-cija od čega odvrati ili ga na nešto potakne. Sad se od toga nije dogodilo ništa, tako da Petronije nije čak ni pokušao starih sredstava osjećajući da će se njegova duhovitost i ironija okliznuti bez ikakva učinka niz nove slojeve što ih je na Vinicijevoj duši ostavila ljubav i sukob s neshvatljivim kršćanskim svijetom. Iskusni skeptik razumio je da je izgubio ključ od te duše. Zato ga je mučilo nezadovoljstvo pa i strah, koje pojačaše jošte noćašnji događaji. »Ako to sa strane Augustine nije prolazni hir, nego trajnija požuda«, umovao je Petronije, »onda će biti jedno od dvoga: ili joj se Vinicije neće oduprijeti, pa ga može bilo kakav slučaj upropastiti, ili će joj se, što mu je danas priličnije, oduprijeti, pa je u takvu slučaju propao bez sumnje, a s njime moguće i ja, ako ni zbog čega a ono zbog toga što sam mu rođak, i što će Augusta, zamrzivši čitavu porodicu, prebaciti težinu svojega utjecaja na Tigelinovu stranu ...« I ovako i onako bilo je zlo. Petronije je bio čovjek odvažan i nije se plašio smrti, ali ne nadajući se od nje ničemu, nije je htio izazivati. Poslije duga smišljanja odluči, napokon, da će najbolje i294najpouzdanije biti da otpravi Vinicija iz Rima na putovanje. Ah! Da mu za put može dati Ligiju, s radošću bi to učinio. No i ovako se nadao da mu neće biti odveć teško da ga nagovori. Tada bi na Palatinu rasturio glas o bolesti Vinicijevoj i uklonio bi ujedno i od njega i od sebe opasnost. Augusta najposlije nije znala da li ju je Vinicije prepoznao; mogla je držati da nije, pa joj stoga samoljublje nije odviše bilo povrijeđeno. Nego unapredak moglo je biti drukčije i to je valjalo spriječiti. Petroniju je bilo stalo najviše da dobije vremena jer je znao, čim se Cezar otpravi u Aheju, Tigelin, koji se nije razumio na području umjetnosti ni u

što, past će naniže i izgubiti svoj utjecaj. U Grčkoj bio je Petronije siguran za pobjedu nad svim takmacima.Međutim, odlučio je paziti na Vinicija i nagovoriti ga na putovanje. Mnogo je dana promišljao čak ne bi li ishodio u Cezara edikt da se gone kršćani iz Rima, pa da i Ligi ja ode iz njega s ostalim priznavao-cima Kristovim, a za njom i Vinicije. Tada ga ne bi trebao nagovarati. A sama stvar bila je moguća. Ta nije još tako davno, kad su Židovi zametnuli nemire iz mržnje na kršćane, pa je car Klaudije, koji nije znao razlikovati jedne od drugih, izagnao Židove. Zašto, dakle, ne bi Neron istjerao kršćane? U Rimu bi bilo prostranije. Petronije je poslije one »ploveće gozbe« vidio dnevno Nerona i na Palatinu i u drugim kućama. Metnuti mu u glavu sličnu misao bilo je lako, jer Cezar se nije nikad protivio nagovorima koji su bili na čiju propast ili štetu. Poslije zrele odluke Petronije sastavi cijelu osnovu. Priredit će kod kuće gozbu i na njoj će skloniti Cezara da izda edikt. Imao je čak i osnovanu nadu da će Cezar njemu povjeriti izvršenje. Tada bi otpravio Ligiju sa svim obzirima koji su priličili ljubovci Vinicijevoj, na priliku, u Baje, pa neka se tamo ljube i bave kršćanstvom koliko im ondje bude drago.Dotle je često polazio k Viniciju, jedno stoga što se uza svu svoju rimsku sebičnost nije mogao ostaviti odanosti prema njemu, a drugo ne bi li ga kako nagovorio na putovanje. Vinicije se gradio bolestan295nm..i nije se pokazivao na Palatinu, gdje su se svaki dan stvarale nove odluke. Napokon je jedan dan čuo Pe-tronije iz Neronovih usta da će za tri dana zastalno ići u Ancij, i odmah sutradan ode da o tome obavijesti Vinicija.No on mu pokaza popis uzvanika koje je Cezar pozvao u Ancij. Taj mu je popis izjutra donio oslo-bođenik Cezarov.— Nalazi se u njemu i moje ime — reče — a tvoje također. Kad se vratiš, naći ćeš kod kuće isto ovakav popis.— Kad me ne bi bilo među uzvanicima — odgovori Petronije — to bi značilo da treba umrijeti, a tome se ne nadam prije puta u Grčku. Ondje ću biti odviše potreban Neronu.Zatim, pregledavši popis, reče:— Tek smo došli u Rim, pa treba iznova ostaviti kuću i potezati se u Ancij. Ali druge nije, jer to nije samo poziv nego i zapovijed.— A ako tko ne bi poslušao?— Dobio bi drukčiji poziv, da ide na znatno duži put s koga nema povratka. Kakva šteta što nisi poslušao moga savjeta i nisi otputovao dok je bilo na vrijeme. Sada ti valja ići u Ancij.— Sada mi valja poći u Ancij ... Gledaj, u kakvo mi vrijeme živimo i kako smo podli robovi.— Zar si to istom danas opazio?— Nisam. Ali vidiš li, ti si mi dokazivao da je nauka kršćanska neprijateljica života, jer nameće veze. A ima li težih nego ih mi nosimo? Ti si govorio: Grčka je stvorila mudrost i ljepotu, a Rim moć. Gdje je naša moć?— Zovi sebi Hilona! Danas me nije volja mudrovati. Herkula mi! Nisam ja stvorio ta vremena i nisam ja za to odgovoran. Govorimo o Anciju! Znaj da te ondje čeka velika opasnost, i da bi ti moguće bolje bilo da se ogledaš s onim Ursom što je udavio Krotona nego da onamo ideš, a ipak nije druge, valja ići.Vinicije mahne nehajno rukom i reče:296— Opasnost! Mi svi lutamo po smrtnome mraku i svaki čas zaroni po koja glava

u taj mrak.— Zar ću ti nabrajati sve, koji su imali malo razuma te su i za Tiberija, Kaligule, Klaudija i Nero-na doživjeli po osamdeset ili devedeset godina? Neka ti za primjer posluži onaj Dominicije Afer. On je ostario na miru premda je sav život bio lupež i nitkov.— Možda zato! Možda baš zato! — odgovori Vinicije.Zatim stade pregledavati popis i reče:— Tigelin, Vatinije, Seksto Afrikan, Akvilin Re-gul, Suilije Nerulin, i tako redom! Kakav izbor ološa i razbojnika...! I kazati da to vlada svijetom! Zar im ne bi bolje pristajalo da vozaju kakvo egipatsko ili sirijsko božanstvo po zabitnim gradićima, da sviraju u citare i da zarađuju krušac gatanjem ili igranjem ...?— Ili pokazujući učene majmune, pse račundžije ili magarce koji pusu u frulu — doda Petronije. — Sve je to istina, ali govorimo o čemu ozbiljnijem! Saberi se i slušaj me. Rekao sam na Palatinu da si bolan i da ne možeš izlaziti iz kuće, pa ipak se tvoje ime nalazi u popisu, a to dokazuje da netko nije vjerovao mojemu pričanju i pobrinuo se navlas za poziv. Neronu nije bilo do toga stalo, jer si za njega vojnik s kojim najviše ako se može govoriti o trka-ma u cirkusu i koji o poeziji i glazbi nema pojma. Bit će se, dakle, Popeja pobrinula za upis tvoga imena, a to znači da njena strast prema tebi nije bila prolazan hir i da te želi predobiti.— Odvažna je ona Augusta!— Odvažna, doista, jer te može pogubiti bez spasa. Neka je Venera nadahne što prije drugom ljubavlju, ali dok joj se hoće tebe, moraš biti u najvećem oprezu. Riđobradome ona već postaje obična, on danas voli Rubriju ili Pitagoru, ali bi vam se već zbog svoga samoljublja najstrašnije osvetio.— U gaju nisam znao da ona sa mnom govori, ali si ipak prisluškivao i znaš što sam joj odgovorio: da ljubim drugu i da je neću.297— A ja te zaklinjem svim podzemnim bogovima, nemoj gubiti to malo pameti što su ti je jošte kršćani ostavili. Kako je moguće kolebati se kod izbora između vjerojatne i izvjesne propasti? Zar ti nisam već govorio, kad bi samoljublje Augustino ranio da ti ne bi bilo spasa. Hada mi! Ako ti je život omrz-nuo, radije odmah otvori žile ili se baci na mač, jer ako uvrijediš Popeju, može te snaći manje laka smrt, Nekoć je bilo ugodnije s tobom govoriti! Za čim ti je zapravo stalo? Hoće li te to priječiti da ljubiš svoju Ligiju? Sjeti se pri tom da ju je Popeja vidjela na Palatinu i da joj se neće biti teško domisliti radi koga odbijaš tako visoku milost, pa će je tada iznaći ma i ispod zemlje. Pogubit ćeš ne samo sebe nego i Ligiju, razumiješ li?Vinicije je slušao kao da misli o čemu drugom, i napokon reče:— Moram je vidjeti.— Koga? Ligiju?— Ligiju.— Znaš li gdje je ona?— Ne znam, ali moram je vidjeti.— Dobro. Premda je kršćanka, možda će se pokazati da je razboritija od tebe, a pokazat će to bez sumnje, ako ne želi tvoju propast.Vinicije slegne ramenima.— Izbavila me je iz ruku Ursovih.— U takvu slučaju pohitaj, jer Riđobradi neće otezati s odlaskom. Smrtne osude može izdavati i iz Ancija.No Vinicije nije slušao. Zanimala ga je samo jedna misao: da se vidi s Ligijom, pa

je stao razmišljati o načinu kako da do nje dođe.Uto se dogodi slučaj, koji je mogao ukloniti sve teškoće. Sutradan dođe mu iznenada Hilon.Došao je jadan i u izderanu plastu, s pečatom gladi na licu; no sluge, koji su nekoć imali nalog puštati ga u svako doba danju i noću, ne smjedoše ga zadržati, pa zato i sad uđe ravno u atrij, stane pred Vinicijem te reče:298— Neka ti bogovi dadu besmrtnost i podijele s tobom vladu nad svijetom!Vinicija u prvi mah snađe želja da ga dade baciti van. Ali pade mu na um da Grk možda zna štogod o Ligiji, i radoznalost odoli odvratnosti.— To si ti? — upita. — Što je s tobom?— Zlo, sine Jupiterov — odgovori Hilon. — Prava je krepost roba za koju danas nitko ne pita, i pravi mudrac mora biti radostan ako jednom u pet dana ima za što kupiti u mesara glavu od brava, koju glođe u potkrovnici zalijevajući je suzama. Ah, gospodaru! Sve što si mi dao, potrošili na knjige kod Atrakta, pa me zatim pokradoše, uništiše: robinja, koja je imala pisati moju nauku, pobježe ponijevši ostatak onoga čim me je tvoja velikodušnost obdarila bila. Jadnik sam ali sam pomislio u sebi: kome ću poći ako ne tebi, Serapise, kojega ljubim, obožavam i za koga sam i život izvrgao pogibiji?— Po što si došao i što donosiš?— Po pomoć, Bale, i donosim ti svoju nevolju, svoje suze, svoju ljubav i napokon vijesti što sam iz ljubavi prema tebi skupio. Sjećaš li se, gospodaru, što sam ti nekoć govorio, da sam poklonio robinji božanskoga Petronija jednu nit iz pojasa Venerina u Pafosu...? Onomadne pitao sam, je li joj pomoglo, i ti, sine Sunca, koji znaš što se događa u onoj kući, znaš, također, što je ondje Eunika. Imam još jednu onakvu nit. Čuvao sam je za te, gospodaru.Ali tu stane, jer je opazio gnjev koji se kupio u obrvama Vinicijevim i, hoteći prestići prasak, saspe na dušak:— Znam gdje boravi božanska Ligija, pokazat ću ti, gospodine, kuću i ulicu.Vinicije zatomi uzbuđenje kojim ga je prožela ta vijest, i reče:— Gdje je ona?— Kod Lina, staroga kršćanskoga svećenika. Ona je ondje zajedno s Ursom, a on ide kao i prije k mlinaru, koji se zvao kao i tvoj oslobođenik: Demas. Jest, Demas ...! Urso radi noću, zato, ako opkoliš299noću stan, on neće biti kod kuće ... Lino je star ... a u kući osim njega samo su još starije dvije žene.— Odkuda znaš sve to?— Sjećaš li se, gospodaru, da su me kršćani imali u rukama i poštedjeli su me? Glauko se, odista, vara misleći da sam ja uzrok njegovih nesreća, ali je siromah to tako sebi utuvio u glavu, te još uvijek to vjeruje, pa ipak su me poštedjeli! Ne čudi se stoga, gospodaru, što mi je zahvalnost napunila srce. Ja sam čovjek iz starih boljih vremena. Mislio sam dakle: da ostavim svoje prijatelje i dobrotvore? Zar ne bi bilo znak okorjela srca ne zapitati za njih, ne doznati kako im je, kako ih služi zdravlje, gdje borave? Pesinuntske mi Kibele! To nisam podoban učiniti! Pribojavao sam se ispočetka da naopako ne shvate moje namjere. Ali ljubav, što sam prema njima gajio, pokaza se veća od bojazni, a osobito me ohrabri lakoća kojom oni praštaju svaku krivicu. No prije svega mislio sam, gospodine, o tebi. Posljednji naš pothvat svršio se porazom, a može li se takav sin Fortune nagoditi s tom mišlju? Zato sam ti pripravio pobjedu. Kuća stoji na osami. Možeš je opkoliti robovima, da ti baš ništa ne izmakne. O gospodine, gospodine! Do tebe je

samo da se još noćas ona velikodušna kraljevna nađe u tvom dvoru. Ali ako se to dogodi, pomisli, da je tome pripomogao vrlo jadni i ogladnjeli sin mojega oca.Viniciju udari krv u glavu. Napast još jednom potrese sve njegovo biće. Jest! To je bio način i ovaj put, način pouzdan. Kad bude jednom imao Ligiju kod sebe, tko će mu je moći uzeti? Kad jednom učini Ligiju svojom milosnicom, što će joj ostati, nego da to ostane zauvijek? I neka poginu sve nauke! Što će njemu tada značiti kršćani sa svojim milosrđem i tmurnom vjerom? Zar nije vrijeme otresti se svega toga? Zar nije vrijeme da stane živjeti kako svi žive? Što će potom učiniti Ligi ja, kako će pomiriti svoju sudbinu s naukom koju ispovijeda, to je također mala stvar. To su sitnice bez važnosti! Prije svega bit će njegova, i to još danas. A i to je pitanje, hoće li se održati u njenoj duši ta nauka300kod ovoga novoga za nju svijeta, kod raskoša i zanosa, kojima neće moći odoljeti. A to bi moglo biti još danas. Dosta je zadržati Hilona i dati o sumrač-ju zapovijedi. A zatim ga čeka radost bez kraja! »Što je bio moj život?« mislio je Vinicije. »Stradanje, nezadovoljena želja i neprestano zadavanje pitanja bez odgovora.« Na taj način sve će naprečac prekinuti. Sjetio se, doduše, da joj je obećao da neće na nju dići ruke. Ali čime se zakleo? Nije bogovima, jer nije u njih više vjerovao, nije Kristom, jer u njega nije još vjerovao. Napokon ako joj bude krivo, vjenčat će se s njome, pa će joj tako naknaditi krivnju. Da! Osjeća da je to dužan, jer njoj duguje svoj život. I sjeti se onoga dana kad je s Krotonom provalio u njeno zaklonište; sjeti se podignute nad sobom šake Ursove i svega što je zatim slijedilo. Vidio ju je opet sagnutu nad svojom posteljom, pre-odjevenu u ropske haljine, lijepu kao božanstvo, dobrohotnu i obožavanu. Oči mu nehotice utekoše na lararij i onaj križić što mu je bila ostavila na odlasku. Zar da joj za sve to plati novim napadajima? Zar će je vući za kosu u ložnicu kao robinju? I kako će to moći učiniti, kad je ne samo želi nego je i ljubi, a ljubi je upravo zato jer je takva kakva jest! I naglo osjeti da mu nije dosta imati je u kući, nije dosta uhvatiti je silom u naručaj, i da njegova ljubav hoće već nešto više, to jest: njenu privolu, njenu ljubav i njenu dušu. Blažen ovaj krov, ako ona uđe poda nj dragovoljno, blažen čas, blažen dan, blažen život! Tada će sreća njihova biti kao nepresušno more i kao sunce. Ali grabiti je silom značilo bi ubiti zauvijek takvu sreću i ujedno uništiti, opo-ganiti i nagrditi ono što je najdraže i jedino ljubljeno u životu.Zgrozi se sada na samu pomisao o tome. Pogledao je Hilona, koji je mot^ ci ga turio ruku pod ćebe i češao se nemirno, pa ga uhvati neizrecivo gađenje i volja da zgazi toga nekadanjega pomoćnika, kako se gazi gadna buba ili otrovna zmija. Začas već je znao što mu treba učiniti. Ali ne znajući301ni u čemu mjere, povodeći se za žestinom svoje nemile rimske naravi, obrati se k Hilonu i reče:— Neću učiniti što mi savjetuješ, ali da ne odeš bez nagrade kakvu zaslužuješ, zapovjedit ću da ti dadu trista šiba u kućnom ergastulu.Hilon problijedi. U lijepom licu Vinicijevu toliko je bilo hladnoga bijesa da se ni čas nije mogao varati nadom da bi obećana nagrada mogla biti samo okrutna šala. Zato se baci odmah na koljena i sag-nuvši se zaječa isprekidanim glasom:— Kako to, kralju perzijski? Zašto ...? Piramido milosti! Kolose milosrđa! Zašto ...? Ja sam star, gladan, nevoljan ... Služio sam te ... Zar tako plaćaš ...?— Kao ti kršćanima — odsiječe Vinicije i zovne oslobođenika.No Hilon priskoči k njegovim nogama i, zagrlivši ih grčevito, stane još više vikati, a lice mu pokri smrtno bljedilo.— Gospodine! Gospodine ...! Ja sam star! Pedeset, ne trista ... pedeset je

dosta ...! Sto, ne trista ...! Milost! Milost!Vinicije ga odgurne nogom od sebe i izda nalog. U tren oka uletješe za oslobođenikom dva jaka Kva-da koji zgrabiše Hilona za ono malo kose, zamotaše mu glavu njegovim ćebetom i povukoše ga u erga-stulum.— Za ime Kristovo ...! — zavapi Grk na vratima koja su vodila u hodnik.Vinicije ostade sam. Izdana zapovijed podražila ga je i oživila. Nastojao je pribrati i srediti raspršene misli. Odlanulo mu je i pobjeda nad samim sobom napuni ga nadom. Činilo mu se da je učinio velik korak prema Ligij i i da ga za to mora stići neka nagrada. U prvi čas i ne pade mu na um kako je tešku nepravdu učinio Hilonu i da ga je dao šibati za ono isto za što ga je prije nagrađivao. Još je bio odviše Rimljanin da bi ga boljela tuđa bol i da bi se osvrtao na jednoga kukavnoga Grka. A da je i pomislio o tome, činilo bi mu se da je pravo postupao zapovjedivši kazniti nevaljalca. No on je302mislio o Ligiji i govorio joj: »Neću vraćati zlo za dobro, i kad jednom doznaš kako sam radio s onim koji me je htio nagovoriti da dignem na te ruku, bit ćeš mi za to zahvalna.« No sad stade misliti bi li Ligija pohvalila njegov postupak s Hilonom. Nauka što je ona ispovijeda, zapovijeda praštati: ta kršćani su oprostili nitkovu, premda su imali veće razloge za osvetu. Tad mu se istom u duši javi vapaj: »Za Kristovo ime!« Sjeti se da se sličnim uzvikom Hilon izbavio iz ruku Ligijčevih, i htjede da mu oprosti ostatak kazne.U tu je svrhu upravo htio da zovne oslobođenika, kadli ovaj sam stupi preda nj i reče:— Gospodine, onaj se starac obeznanio, a možda je i umro. Da ga dalje šibamo?— Osvijestite ga i dovedite ga k meni.Nadstojnik atrija nesta iza zavjesa, no osvješćivanje mora da nije išlo tako lako, jer je Vinicije čekao još dugo vremena, i već ga hvatala nestrpljivost, dok napokon robovi uvedoše Hilona i na dani znak odmah se ukloniše.Hilon je bio blijed kao platno i niz noge su mu curili na atrijski mozaik tanki mlazovi krvi. No bio je pri sebi te pade na koljena i stade govoriti pru-živši ruke:— Hvala ti, gospodine! Milosrdan si i velik.— Pseto! — reče Vinicije. — Znaj da sam ti oprostio radi onoga Krista, kojemu i sam dugujem život.— Služit ću, gospodine, Njemu i tebi.— Šuti i slušaj. Ustani! Ići ćeš sa mnom i pokazat ćeš mi kuću u kojoj stanuje Ligija.Hilon ustade, ali netom se osovio na noge, problijedi još većma i reče iznemoglim glasom:— Gospodine, ja sam odista gladan ... Idem, gospodine, idem! Ali nemam snage . .. Zapovjedi da mi dadu one ostatke iz zdjele tvojega psa pa ću ići. ..!Vinicije zapovjedi da mu dadu jela, zlatnik i plašt. No Hilon, koga su oslabile šibe i glad, nije mogao poći ni poslije nešto jela, premda mu je strah da Vi-303ničije ne uzme njegovu nemoć za otpor i ne stane ga iznova biti, dizao kosu na glavi.— Samo neka me vino malo ugrije — ponavljao je cvokoćući zubima — pa ću moći odmah da idem, ma i u Veliku Grčku.I poslije nekog vremena kad je malo povratio dušu, otputiše se. Put se oduljio, jer je Lino kao i veći dio kršćana stanovao za Tiberom, nedaleko od Mir-jamine kuće. Hilon pokaza najzad Viniciju malu kućicu na osami, ograđenu zidom, koji je sav bio obrastao bršljanom, i reče:

— Evo ovdje, gospodine.— Dobro — reče Vinicije — idi sada bestraga, ali prije poslušaj što ću ti reći: zaboravi da si me služio, zaboravi gdje stoji Mirjama, Petar i Glauko, i zaboravi ovu kuću i sve kršćane! Doći ćeš svaki mjesec u moju kuću, gdje će ti oslobođenik Demas isplaćivati po dva zlatnika. Ali ako se dalje usudiš uhoditi kršćane, dat ću te isprebijati na mrtvo ime ili ću te predati u ruke gradskome prefektu.Hilon se pokloni i reče:— Zaboravit ću... I nestade.No kad je Vinicije zaokrenuo na zavijutku uličice, pruži za njime ruku i prijeteći pesnicama poviče:— Tako mi Ate i Furija! Neću zaboraviti! Zatim iznova iznemogne.304XXXIIIVinicije pođe pravo u kuću gdje je stanovala Mir-jam. Na vratima srete Nazarija koji se smete videći ga, ali on ga prijazno pozdravi i reče mu da ga odvede u stan k majci.U stanu zateče osim Mirjam, Petra, Glauka, Krispa i Pavla iz Tarsa, koji se upravo bio vratio iz Fregela. Ugledavši mladoga tribuna, pokaza se začuđenje na svim licima, a on reče:— Pozdravljam vas u ime Krista kojega štujete.— Neka bude ime Njegovo slavljeno u vijeke!— Vidio sam vašu krepost i okušao dobrotu pa dolazim kao prijatelj.— I mi te pozdravljamo kao prijatelja — prihvati mu Petar. — Sjedi, gospodine, i podijeli s nama okrepu kao naš gost.— Sjest ću i podijeliti s vama okrepu, samo me prije poslušajte, ti, Petre, i ti, Pavle iz Tarsa, da poznate moju iskrenost. Znam gdje je Ligija. Vraćam se ispred Linove kuće koja je blizu ovoga stana. Imam na nju pravo, dano mi od Cezara, imam u gradu u svojim kućama blizu pet stotina robova, mogao bih opkoliti njeno zakloniš te i uhvatiti je pa ipak nisam toga učinio niti ću učiniti.— Zato će blagoslov Božji biti nad tobom i bit će očišćeno srce tvoje — reče Petar.— Hvala ti, ali me jošte poslušajte: nisam toga učinio, iako živim u muci i čežnji. Prije nego sam20 Qu° vadiš305bio s vama, bio bih je bez sumnje oteo i zadržao na silu, ali vaša krepost i vaša nauka, premda je ne priznajem, promijenila je nešto u mojoj duši tako da se već ne uzdam u silu. Sam ne znam zašto se tako dogodilo, ali tako jest! Zato dolazim k vama, jer vi Ligiji zamjenjujete oca i mater, i govorim vam: dajte mi je za ženu, a ja ću vam se zakleti ne samo da joj neću braniti da ispovijeda Krista nego ću se i sam stati učiti Njegovoj nauci.Govorio je uzdignute glave, čvrstim glasom, ali je ipak bio uzbuđen i noge su mu se tresle pod prugastim plaštem. A kad poslije njegovih riječi nastade šutnja, nastavi govoriti kao da hoće preteći nepovoljan odgovor:— Znam kakve su zapreke ali je ljubim kao svoje oči, i premda još nisam kršćanin, nisam neprijatelj ni vaš ni Kristov. Hoću da budem pred vama iskren, da mi možete vjerovati. Radi se ovaj čas o mome životu, a ja vam ipak govorim istinu. Drugi bi vam moguće rekao: krstite me! A ja kažem: prosvijetlite me! Vjerujem da je Krist uskrsnuo od mrtvih jer to kažu ljudi koji žive od istine, koji Ga vidješe po smrti. Vjerujem jer sam vidio da vaša nauka rađa krepost, pravdu i milosrđe, a ne opačine s kojih vas bijede. Nisam je mnogo dosad upoznao.

Onoliko što sam čuo od vas, ili iz vaših djela, od Ligije, iz razgovora s vama. A ipak ponavljam vam da se i u meni nešto već od nje promijenilo. Držao sam nekoć gvozdenom rukom svoje sluge, a sada ne mogu. Nisam znao za milost, sada znam. Uživao sam u ras-košu a sad sam pobjegao s jezera Agripina jer mi je nestalo daha od gađenja. Prije sam vjerovao u silu, danas sam je se odrekao. Znajte da sam sebe ne poznajem, ali mi se ogadiše gozbe, ogadilo mi se vino, pjevanje, sve opačine. I kad mislim da je Li-gija kao snijeg na gori, onda je to većma ljubim; i kad pomislim da ju je takvom učinila vaša nauka, tad ljubim i tu nauku i hoću je! Ali jer je ne razumijem, jer ne znam hoću li u njoj moći živjeti i hoće li je podnijeti moja narav, živim u neizvjesnosti i muci, kao u tamnici.306Obrve mu se na čelu sastaviše u bolan nabor, jagodice mu se zarumenješe, pa nastavi brže i sa sve većom uzbuđenošću:— Vidite! Mučim se od ljubavi i u mraku. Govorili su mi da se u vašoj nauci neće održati ni život, ni radost ljudska, ni sreća, ni zakon, ni red, ni vlast, ni gospodstvo rimsko. Je li tako? Govorili su mi da ste mahniti ljudi. Recite što donosite? Je li grijeh ljubiti? Je li grijeh osjećati radost? Je li grijeh htjeti sreću? Jeste li vi neprijatelji života? Mora li kršćanin biti bijednik? Bi li trebalo da se odreknem Ligije? Kakva je vaša istina? Vaša su djela i vaše riječi kao prozirna voda, ali kakvo je dno te vode? Vidite da sam iskren. Raspršite mrak! Jer mi rekoše i to: »Grčka je stvorila mudrost i ljepotu, Rim moć, a što oni donose?« Zato recite, što donosite? Ako je za vratima vašim svjetlo, otvorite mi!— Mi donosimo ljubav — reče Petar. A Pavao iz Tarsa doda:— Da govorim jezicima ljudskim i anđeoskim, a ljubavi da nemam, bio bih kao mjed koja zveči...No srce staroga Apostola dirnu ta duša u muci koja se kao ptica u kavezu otimala za uzduhom i suncem, zato pruži Viniciju ruku i reče:— Tko kuca, otvorit će mu se, i milost je Gospodnja nad tobom. Zato blagoslivljam tebe, tvoju dušu, i tvoju ljubav u ime Spasitelja svijeta.Vinicije, koji je i prije govorio u zanosu, čuvši blagoslov skoči k Petru, i tada se dogodi neobična stvar. Ovaj potomak Kvirita, koji donedavna nije priznavao u tuđinu čovjeka, uhvati ruke staroga Ga-lilejca i stade ih sa zahvalnošću pritiskivati na usta.A Petar se obradovao, jer je razumio da je sjeme palo na jednu njivu više i da je njegova ribarska mreža uhvatila jednu dušu više.A nazočni, ne manje obradovani tim javnim znakom poštovanja Božjega Apostola, jednoglasno us-klikoše:— Slava Bogu na visini!307Vinicije ustade vedra lice i nastavi:— Vidim da sreća može među vama prebivati, jer se osjećam sretan. Mislim da ćete me isto tako uvjeriti i u ostalim stvarima. Ali još ću vam jedno reći da se to neće dogoditi u Rimu. Cezar ide u Ancij, a ja moram s njime, jer imam zapovijed. Znate da ne poslušati znači smrt. Ali ako sam našao ljubav u vašim očima, pođite sa mnom da me naučavate vašoj istini. Bit ćete ondje sigurniji nego ja sam. U onoj velikoj množini ljudi moći ćete naviještati vašu istinu na samome dvoru Cezarovu. Kažu da je Akte kršćanka, a i među pretorijancima ima kršćana, jer sam sam vidio kako su vojnici sagibali koljena pred tobom, Petre, kod Nomentanskih vrata. U Ancij u imam ljetnikovac, gdje ćemo se skupljati da u Neronovoj blizini slušamo vašu nauku. Glau-ko mi je govorio da ste vi za jednu dušu spremni ići nakraj svijeta, zato učinite to radi mene što ste učinili za one,

radi kojih ste došli ovamo čak iz Judeje, učinite to i ne ostavljajte moje duše!Kad su oni to čuli, stadoše se savjetovati misleći s radošću o pobjedi svoje nauke i o značenju što će ga imati za poganski svijet obraćenje augustiana i potomka jednoga od najstarijih plemena rimskih. Spremni su bili doista putovati nakraj svijeta radi jedne duše i od smrti Učiteljeve ništa drugo nisu učinili, pa im niječan odgovor nije ni pao na um. Ali Petar je bio u taj čas pastir svega kršćanstva pa nije mogao ići. Ali Pavao iz Tarsa, koji je nedavno bio u Ariciji i Fregelama i iznova polazio na daleko putovanje na Istok da ondje obiđe Crkve i da ih oživi novim duhom revnosti, prista da prati mladoga tribuna u Ancij, jer mu je lako bilo naći ondje brod koji bi išao na grčka mora.Premda je Viniciju bilo žao što ga neće pratiti Petar kojemu je bio toliko zahvalan, ipak im srdačno zahvali pa se zatim obrati starome Apostolu s posljednjom molbom.— Znajući za Ligijin stan — reče — mogao bih sam poći k njoj i zapitati kako se pristoji, hoće li308poći za me ako moja duša postane kršćanska, ali volim moliti tebe, Apostole: dopusti mi da je vidim, ili me sam odvedi k njoj. Ne znam kako ću se dugo zabaviti u Anciju, i znajte da kod Cezara nitko nije siguran za sutrašnji dan. Već mi je govorio Petro-nije da mi neće biti ondje sasvim bezopasno. Daj da je vidim prije toga, da nasitim njome oči i da je zapitam hoće li zaboraviti moje zlo i hoće li dobro sa mnom podijeliti. A Petar Apostol nasmiješi se blagostivo i reče:— A tko bi ti mogao kratiti opravdanu radost, sinko?Vinicije se prigne iznova njegovoj ruci, jer više nije mogao svladati prepuno srce, a Apostol ga uhvati za sljepoočice i reče:— A ti se Cezara ne boj, jer ti kažem da ti ni vlas neće pasti s glave.Zatim posla Mirjamu po Ligiju, naloživši da joj ne kazuju koga će među njima naći, kako bi i djevojci učinili što veću radost.Nije bila daleko, te su sabrani u odaji zamalo opazili među mrčikama u vrtu Mirjamu koja je za ruku vodila Ligiju.Vinicije joj htjede poletjeti u susret, ali opazivši ono ljubljeno lice, sreća mu nije dala snage — i stade bez daha, a srce mu se uskucalo, i jedva se mogao držati na nogama, stoput više uzrujan nego kad je prvi put u životu čuo partske strijele gdje mu zuje oko glave.Ona utrča ne očekujući ništa neobično i, kad ga opazi, stade također kao ukopana. U licu se zarumeni i odmah vrlo poblijedi, zatim stade gledati začuđenim i ujedno prestrašenim očima nazočne. No vidjela je oko sebe vedre poglede pune dobrote. A Apostol Petar se približi k njoj i reče:— Ligijo, ljubiš li ga još uvijek?Časak nasta šutnja. Usta joj zadrhtaše kao u djeteta koje će zaplakati i koje se osjeća krivo, pa vidi da mu valja priznati krivicu.— Odgovori! — reče Apostol.309Nato ona pade do koljena Petrovih i šapne smjernim i bojažljivim glasom:— Da...No Vinicije odmah klekne do nje, a Petar položi ruke na njihove glave i reče:— Ljubite se u Gospodinu i na Njegovu slavu, jer nema grijeha u ljubavi vašoj.310XXXIVŠećući po vrtiću Vinicije je Ligiji pričao kratkim, iz dna srca izvađenim riječima, što je maloprije bio očitovao apostolima: nemir svoje duše, promjene što su se u

njemu dogodile, i napokon onu neizmjernu tugu koja mu je pomračila život otkako je otišao iz Mirjamina stana. Priznao je Ligiji da ju je htio zaboraviti, ali nije mogao. Mislio je o njoj po čitave dane i noći. Sjećao ga je nje onaj križić, svezan od šimširovih grančica, što mu je bila ostavila i koji je on stavio u lararij i nehotice štovao kao nešto bo-žansko. I čeznuo je sve jače, jer je ljubav bila od njega jača i već mu je kod Aulovih bila sasvim osvojila dušu ... Drugima predu nit života Parke, a njemu ga je prela ljubav, čežnja i tuga. Zla su bila njegova djela, ali su dolazila od ljubavi. Ljubio ju je kod Aulovih i na Palatinu, i kad ju je vidio na Ostria-nu, gdje sluša riječi Petrove, i kad ju je išao otimati s Krotonom, i kad je bdjela uz njegovu postelju, i kad ga je ostavila. Došao je eto sad Hilon, koji je uhodio njezin stan, i svjetovao njezinu otmicu, ali on je radije kaznio Hilona i išao apostole moliti za istinu i za nju... I neka je blagoslovljen onaj čas kad mu je takva misao došla u glavu, jer evo ga kod nje, i ona, jamačno, neće više bježati od njega kako je posljednji put pobjegla iz Mirjamina stana.— Ja nisam od tebe pobjegla — reče Ligija.— Nego zašto si to učinila?311A ona pridigne k njemu svoje kao perunika plave oči i oborivši zastiđenu glavu odgovori:— Ti znaš.Vinicije zanijemi časak od prevelike sreće pa opet stane pričati kako su mu se polagano otvarale oči da je ona sasvim različna od svih Rimljanki i jedinoj Pomponiji slična. Nije joj, uostalom, to znao dobro izreći, jer ni sam nije razabirao što osjeća, da u njoj dolazi na svijet neka posve druga ljepota, koje prije nije bilo na svijetu i koja nije samo kip nego i duša. Mjesto toga reče joj, što ga je ispunjalo radošću, da ju je zavolio i zato što je bježala od njega, i da će mu biti svetinja uz ognjište. Potom, primivši je za ruku, nije mogao više govoriti samo ju je gledao sa zanosom kao vraćenu sreću života i ponavljao njeno ime, kao da se hoće tvrdo uvjeriti da ju je našao i da je kraj nje:— O Ligijo! Ligijo ...!Najposlije je stane pitati što se zbivalo u njenoj duši i ona mu priznade da ga je zavoljela još u Aulo-voj kući, pa da ju je odveo k njima s Palatina, bila bi im priznala svoju ljubav i nastojala ublažiti njihov gnjev na nj.— Zaklinjem ti se — reče Vinicije — da mi nije ni na um palo da te otimam od Aulovih. Petronije će ti jednom reći da sam već tada govorio da te ljubim i da se želim vjenčati s tobom. Rekao sam mu: »Neka namaze moja vrata vučjim salom i neka sjedne kod mojega ognjišta!« Ali on mi se nasmijao i Cezara podgovorio da te traži kao taokinju i dade meni. Sto puta proklinjao sam ga u svojoj žalosti, ali je to moguće sretan udes tako udesio, jer drukčije ne bih upoznao kršćane, niti bih tebe razumio ...— Vjeruj mi, Marko — odgovori Ligija — da te je to Krist hotimice vodio k sebi.Vinicije podiže glavu nešto začuđeno.— Istina! — prihvati živo. — Sve se udešavalo tako čudno da sam tražeći tebe naišao na kršćane... Na Ostrianu slušao sam zapanjeno Apostola, i312jer takvih riječi nikad nisam čuo. Ti si se zacijelo molila za me?— Jesam — odgovori Ligija.Prođoše pored sjenice, pokrite gustim bršljanom, i približiše se mjestu gdje je Urso, udavivši Kroto-na, nasrnuo na Vinicija.— Ovdje bih — reče mladić — da nije tebe bilo, bio poginuo.— Ne spominji! — odgovori Ligija. — I nemoj Ursu zamjeriti toga.

— Zar bih mu mogao zamjeriti to što te je branio? Da je rob, odmah bih mu darovao slobodu.— Da je rob, Aulovi bi ga davno bili oslobodili.— Sjećaš li se — reče Vinicije — da sam te htio vratiti Aulovima? Ali ti si mi to odbila, jer da bi Cezar mogao doznati i osvetiti im se. Gledaj, sad ćeš ih moći pohađati koliko god budeš htjela.— Kako to, Marko?— Velim »sada«, a mislim da ćeš ih moći slobodno viđati kad budeš moja. Da...! Jer ako me Cezar, doznavši to, zapita što sam učinio s taoki-njom koju mi je povjerio, reći ću mu: »Oženio sam se njome, pa k Aulovima ide s mojom voljom«. On se neće dugo baviti u Anciju, jer mu se hoće u Grčku, a da se i zabavi, ne mora me viđati svaki dan. Kad me Pavao iz Tarsa nauči vašoj Istini, odmah ću primiti krst i vratit ću se ovamo, zadobit ću opet prijateljstvo Aulovih koji se ovih dana vraćaju u grad, i neće više biti zapreka, pa ću te tada uzeti i posaditi kod svojega ognjišta. 0, carissima! Najdraža!Rekavši to, pruži ruke, kao da nebo zove za svjedoka svoje ljubavi, a Ligija, podigavši k njemu sjajni pogled, reče:— I tada ću reći: »Gdje si ti Gajo, ondje sam i ja Gaja.«— Ne, Ligijo! — usklikne Vinicije. — Zadajem ti vjeru da nikad nije žena bila tako poštovana u kući muževoj kako ćeš ti biti u mojoj.313Časak su šetali, ne mogavši obuhvatiti grudima sreću, zatravljeni od ljubavi, nalik na dvoje bogova i tako lijepi, kao da ih je zajedno s cvijećem proljeće rodilo na svijet.Napokon stadoše pred čempresom koji je uzra-stao blizu ulaza u stan. Ligija se prisloni uz njegovo deblo; a Vinicije je stade iznova moliti drhtavim glasom:— Kaži Ursu da ide u Aulovu kuću, pa da uzme tvoje stvari i djetinje igračke i da ih odnese k meni.A njoj na lice udari plamen, crven kao ruža ili zora, te odgovori:— Običaj kaže drukčije ...— Ja znam. Nosi ih obično pronuba1 istom za vjerenicom, ali ti učini tako meni za volju. Ja ću ih ponijeti u svoj ljetnikovac u Ancij, da me podsjećaju na te.I sklopi ruke i stade ponavljati kao dijete kad moli.— Pomponija će se vratiti ovih dana, pa učini to, božanska, učini, najdraža moja!— Neka Pomponija učini kako joj bude volja! — odgovori Ligija, koja se kod spominjanja »pronube« još jače zarumenjela.I opet zasutješe, jer im je ljubav sapinjala dah u prsima. Ligija je stajala naslonivši se plećima na čempres, a lice joj se u sjeni bijeljelo poput cvijeta. Stajala je spuštenih očiju i življe uzbibanih grudi, dok je Vinicije mijenjao boju u licu i blijedio. U podnevnoj tišini čuli su kucanje svojih srdaca i u uzajamnoj opojnosti čempres, mrčikovo grmlje i zimzelen na sjenici pretvarali su im se u perivoj ljubavi.Uto se Mirjam pojavi na vratima i pozva ih na objed. Tada sjedoše između apostola, a oni su na njih gledali zadovoljno kao na mladi rod koji će poslije njihove smrti sačuvati i dalje sijati sjeme nove nauke.1 Žena koja je pratila nevjestu i poučavala je o dužnostima žene.314Petar je lomio i blagoslivljao kruh. Na svim licima zrcalio se mir i činilo se kao da je golema sreća ispunila svu tu odaju.— Pogledaj — reče napokon Pavao obraćajući se Viniciju — zar smo mi neprijatelji života i radosti?

A on odgovori:— Znam kako je, jer nikad nisam bio tako sretan kao među vama.315XXXVUveče istoga dana prolazeći preko fora kući, Vi-nicije opazi na ulazu u Vicus Tuscus pozlaćenu Pe-tronijevu nosiljku, koju je nosilo osam Bitinaca i, ustavivši ih znakom ruke, približi se zavjesama.— Bio ti ugodan i blag sanak! — dovikne smijući se opazivši Petronija kako spava.— Ah, to si ti! — reče prenuvši se Petronije. — Da, zadrijemao sam, jer sam noć proveo na Pala-tinu. Sad sam pošao kupiti kakvo štivo za Ancij ... Što je novo?— Obilaziš knjižare? — upita Vinicije.— Da. Neću da pokvarim red u knjižnici pa nabavljam za put posebnu zalihu. Po svoj prilici već su izašle nove stvari Musonijeve i Senekine. Tražim također Persija i neko izdanje Virgilijevih Eklo-ga, kojega nemam. Oh što sam umoran i kako me ruke zabolješe skidajući zavoje s paličica ... Jer kad si jednom u knjižari, dolazi ti radoznalost da ogledaš i ovo i ono. Bio sam kod Aviruna, kod Atrakta na Argiletu, a još prije toga kod Sosija na Vicus Sandalarius. Kastora mi, što mi se danas drijema ...!— Bio si na Palatinu, pa ću ja tebe zapitati što se čuje novo? Ili znaš što: pošalji nosiljku i kutije s knjigama kući pa hodi k meni. Porazgovorit ćemo se o Anciju i još o nečemu.— Dobro — reče Petronije izlazeći iz nosiljke. — Znaš, valjda, da prekosutra krećemo u Ancij.316

— A otkuda bih znao?— Na kakvu ti svijetu živiš? Dakle, ja ti prvi donosim glas? Da! Budi spreman za prekosutra ujutro. Grašak s uljem nije pomogao, rubac na debeloj vratini nije koristio, Riđobradi je promukao. Kod toga nema ni govora o odgađanju. Proklinje Rim, njegov uzduh i cijeli svijet, htio bi ga sa zemljom sravniti ili uništiti ognjem i hoće mu se što prije mora. Kaže da ga ubija taj zadah što ga vjetar nosi iz tijesnih uličica. Danas su se klale velike žrtve u svim hramovima da bi mu se vratio glas, i teško Rimu, a pogotovo senatu, ako mu se brzo ne vrati!— Ne bi imao tada po što da ide u Grčku.— Zar naš božanski Cezar ima samo tu jedinu sposobnost? — odgovori smijući se Petronije. — Na olimpijskim igrama istupio bi kao pjesnik sa svojim požarom Troje, kao vozač, kao svirač, kao rvač, dapače i kao igrač, i odnio bi u svakoj utakmici sve vijence određene pobjednicima. Znaš li od čega je taj majmun promukao? Eto, sinoć mu se htjelo da se isporedi u plesu s našim Parisom, i igrao nam je Ledinu pustolovinu pa se oznojio i nazebao. Sav je bio mokar i ljepljiv kao jegulja kad je izvadiš iz vode. Mijenjao je masku za maskom, vrtio se kao vreteno, mahao rukama kao pijan mornar, i sve ti se gadilo gledajući onu trbušinu i one tanke noge. Pariš ga je vježbao dvije nedjelje, ali zamisli Riđo-bradoga kao Ledu ili kao boga labuda. Taman labud! No on hoće javno da nastupi s tom pantomimom, najprije u Anciju, pa onda u Rimu.— Sablažnjavali su se već time što je javno pjevao, ali pomisliti da će rimski car nastupiti kao glumac, ne toga Rim zacijelo neće podnijeti!— Moj dragi! Rim će sve podnijeti, i senat će odobriti zahvalnicu »ocu domovine«.A začas nadoveže:— I svjetina se još ponosi tim što je Cezar njena budala.

— Reci sam može li čovjek ogreznuti dublje u podlost?317Petronije slegne ramenima.— Ti živiš sam u kući i u svojim razmišljanjima čas o Ligiji, čas o kršćanima, pa jamačno ne znaš što se dogodilo prije nekoliko dana. Neron se javno vjenčao s Pitagorom. On je bio nevjesta. Činilo bi se da to već prevršuje svaku mjeru ludosti, zar ne? Pa što ćeš na to reći: došli su pozvani flamini i svečano ih vjenčali! I ja sam bio. Mogu ja mnogo podnijeti, ali ipak priznajem da sam kod toga pomislio: ako ima bogova, moraju dati kakvo znamenje... Ali Cezar ne vjeruje u bogove i ima pravo.— Dakle, u jednom je licu vrhovni svećenik, bog i bezbožnik — reče Vinicije.Petronije udari u smijeh.— Istina! Nije mi to palo na um, a to je kombinacija kakve svijet dosad nije vidio.Zatim, nasmijavši se, reče:— No treba još dodati da se taj vrhovni svećenik koji ne vjeruje u bogove, i taj bog koji im se podruguje, boji tih bogova kao ateista.— Dokaz je ono što se dogodilo u Vestinu hramu.— Kakav je to svijet!— Kakav svijet, takav Cezar! Ali dugo to neće trajati.U takvu razgovoru uđoše u kuću k Viniciju, koji veselo zovne večeru, pa se obrati Petroniju i reče:— Ne, moj dragi, svijet se mora preporoditi.— Mi ga ne preporodismo — odgovori Petronije — već zato što je u Neronovo vrijeme čovjek kao leptir: živi na suncu milosti, a od prvoga hladnoga daška gine, da mu se i neće! Tako mi Majina sina: često se pitam kakvim je čudom onakav Lucije Sa-turnin mogao doživjeti devedeset i tri godine, nadživjeti Tiberija, Kaligulu, Klaudija ...? Ali to je sporedna stvar. Hoćeš li mi dopustiti da pošaljem tvoju nosiljku po Euniku? Razbila mi se nekako po-spanost, pa bih se htio proveseliti. Kaži svome cita-risti da dođe na večeru, pa ćemo se onda porazgo-voriti o Anciju. Treba da o tome promislimo, a osobito ti. L318 ;Vinicije dade zapovijed da pošalju po Euniku, ali reče da boravkom u Anciju sebi ne misli razbijati glavu. Neka je razbijaju oni koji ne umiju živjeti drukčije nego o zrakama Cezarove milosti. Nije sav svijet Palatin, a osobito onima koji i drugo što nose u srcu i u duši.I govorio je to tako nehajno, tako oživljen i veseo da je sve to udarilo u oči Petroniju koji ga je promatrao časak, pa onda rekao:— Šta je to s tobom? Ti si danas kakav si bio kad si još nosio o vratu zlatnu bulu.— Sretan sam — odvrati Vinicije. — Pozvao sam te k sebi navlas, da ti to kažem.— Što ti se dogodilo?— Nešto takvo što ne bih dao ni za svu rimsku carevinu.Rekavši to sjede, podupre ruku o naslon stolice, glavu podnimi rukom i stane govoriti smješljiva lica i svijetla pogleda:— Sjećaš li se kad smo bili zajedno kod Aula Pla-ucija i kad si ondje prvi put vidio božansku djevojku koju si sam nazvao zorom i pramaljećem? Sjećaš li se one Psihe, one neisporedive, one najljepše od djevica i od vaših boginja?Petronije je gledao u njega snebivajući se, kao da želi ispitati da li mu je glava u redu.— Kakvim ti to jezikom govoriš? — reče napokon. — Dakako da se sjećam Ligije.

A Vinicije reče:— Ja sam njen zaručnik.— Što ...?No Vinicije usta naglo i zovne nadstojnika.— Neka robovi dođu ovamo preda me, svi do jednoga! Brzo!— Ti si njen zaručnik? — ponovi Petronije.No prije nego se snašao od čuda, u prostrani atrij Vinicijeve kuće navrvješe ljudi. Trčali su zasopljeni starci, muškarci u naponu snage, žene, dječaci i djevojke. Od časa do časa se atrij sve većma punio; na hodnicima, zvanim fauces (ždrijela), čuli su se glasovi koji su se dozivali u različnim jezicima. Napo-319kon svi stadoše nepomično uza zidove i između stupova, a Vinicije stade kod vododrže, obrati se k oslo-bođeniku Demasu i reče:— Oni koji su služili u kući dvadeset godina, neka se sutra prijave kod pretora, gdje će dobiti slobodu, a oni koji nisu odslužili, dobit će po tri zlatnika i dvostruki obrok jela kroz nedjelju dana. U ergastule seoske pošalji nalog da se oproste kazne, skinu ljudima okovi s nogu i da ih hrane dobro. Znajte da je nastao za me sretan dan, i hoću da bude radost u kući.Robovi su stajali časak nijemi kao da ne vjeruju svojim ušima, zatim se sve ruke podigoše odjednom uvis i sva usta zavapiše:— Aa! Gospodaru! Aa ...!Vinicije ih otpusti kretom ruke, i premda su mu htjeli zahvaljivati i padati mu do nogu, otiđoše žurno ispunivši kuću srećom od podzemlja do potkrovlja.— Sutra — reče Vinicije — zapovjedit ću im da se iskupe u vrtu i da crtaju pred sobom znakove, kakve htjednu. One koji nacrtaju ribu, oslobodit će Ligija.No Petronije, koji se nikada nije ničemu dugo čudio, već se bio sabrao od čuda te zapita:— Ribu? Aha! Sjećam se što je pričao Hilon: to je kršćanski znak.Zatim pruži ruku prema Viniciju i reče:— Sreća je svagdje gdje je čovjek vidi. Neka vam Flora sipa cvijeće pred noge mnogo godina! Želim ti sve što sebi i sam želiš.— Zahvaljujem ti, jer sam mislio da ćeš me odgovarati, a to bi, vidiš, bilo izgubljeno vrijeme.— Ja da te odgovaram? Ni najmanje. Naprotiv, evo velim ti da dobro činiš.— Ha, šarenjače! — odgovori veselo Vinicije. — Zar si zaboravio što si mi nekoć govorio, kad smo izlazili iz kuće Pomponije Grecine?— Nisam, ali promijenio sam mišljenje.320A začas doda:— Moj dragi, u Rimu se sve mijenja. Ljudi mijenjaju žene, žene mijenjaju muževe, zašto ja ne bih smio promijeniti mišljenja? Nije bilo daleko, pa bi se Neron oženio Aktom kojoj su osobito za nj pronašli i kraljevsko podrijetlo. Pa što! Imao bi poštenu ženu, a mi poštenu Augustu. Tako mi Proteja i njegovih morskih pustinja, svagda ću mijenjati mišljenje, kadgod mi se to učini prikladno ili korisno. Što se tiče Ligije, njeno je kraljevsko podrijetlo sigurnije nego pergamski pređi Aktini. No ti se čuvaj u Anciju Popeje, koja je osvetljiva!— I ne mislim na nju! Neće mi ni vlas pasti s glave u Anciju.— Ako misliš da ćeš me još jednom natjerati u čudo, varaš se. Ali otkuda ti ta izvjesnost?— Rekao mi je to Petar Apostol.— A! Rekao ti je to Petar Apostol! Proti tome nema pogovora, ali dopusti da se

postaram za neka sredstva opreznosti već stoga da se Petar Apostol ne pokaže lažnim prorokom, jer da se Petar Apostol po nesreći prevari, mogao bi izgubiti tvoje pouzdanje koje će i unapredak Petru Apostolu valjati.— Čini što ti drago, ali ja mu vjerujem. I ako misliš da ćeš me od njega odbiti ponavljajući ujedljivo njegovo ime, onda se varaš.— Dakle, još jedno pitanje: jesi li već postao kršćanin?— Nisam još, ali Pavao iz Tarsa ide sa mnom da mi razlaže nauku Kristovu, pa ću onda primiti krštenje, jer ono što si govorio da su neprijatelji života i radosti, nije istina.— To bolje za te i za Ligi ju — odgovori Petronije. Zatim slegnuvši ramenima reče kao sam sebi:— Ipak je začudo, kako ti ljudi umiju dobivati pristaše i kako se ta sekta širi.A Vinicije odgovori takvim žarom, kao da je i sam već kršten:— Da! Na tisuće i desetke tisuća ima ih u Rimu, po italskim gradovima, po svoj Grčkoj i Aziji. Ima kršćana u legijama i među pretorijancima, ima ih21 Quo vadiš321u samome dvoru Cezarovu. Ispovijedaju tu nauku i robovi i građani, siromašni i bogati, puk i vlastela. Znaš li da su neki Korneliji kršćani, da je kršćanka Pomponija Grecina, da je bila po svoj prilici Oktavi ja, a da jest i Akte? Da, ta nauka obuhvaća svijet i ona ga jedina može preporoditi. Nemoj slijegati ramenima, jer tko zna nećeš li je i sam primiti za mjesec ili za godinu dana.— Ja? — reče Petronije. — Ne, sina mi Letina! Ja je neću primiti, ma u njoj boravila istina i mudrost i božanska i čovječanska ... To bi zahtijevalo truda, a ja se ne volim truditi. To bi tražilo odricanja, a ja se ne volim ničega u životu odricati. S tobom, koji imaš narav nalik na oganj i vrtlog, uvijek se moglo tako što desiti, a ja? Ja imam svoje dragulje, svoje kamenje, svoje vaze i svoju Euniku. U Olimp ne vjerujem, ali ga sebi udešavam na zemlji i uživat ću dokle me ne probiju strijele božanskoga strijelca, ili dok mi Cezar ne naredi da otvorim žile. Ja suviše volim miris ljubičica i ugodni triklinij. Volim čak i naše bogove ... kao retorske figure, i Aheju, u koju se spremam s debelim tankonogim, nesravnjivim božanskim Cezarom, Augustom, Periodonikom, Her-kulom, Neronom!Izrekavši to razveseli se na samu pomisao da bi mogao primiti nauku galilejskih ribara, pa poče poluglasno pjevati:»U zelen mrčike ću uvit sjajni svoj mač, poput Harmodija i Aristogitona...«No najednom stane, jer je prijavnik oglasio da je došla Eunika.A odmah je po njenu dolasku iznesena i večera, na kojoj je, pošto je citarista odsvirao nekoliko pjesama, Vinicije pričao Petroniju o Hilonovu pothvatu, i kako mu je taj pohod dao misao da ode ravno apostolima, a ta mu je došla baš kad je Hilon šiban.Nato Petronije, kojega opet poče obuzimati sa-njivost, metne ruku na čelo pa reče: (322— Misao je bila dobra, čim je posljedica dobra. A što se tiče Hilona, ja bih mu dao pet zlatnika. Ali pošto si ti naredio da ga šibaju, onda je bilo bolje i ubiti ga, jer tko zna neće li mu se s vremenom senatori klanjati, kao što se danas klanjaju našem vitezu dretvici Vatiniju. Laku noć!I skinuvši vijenac stadoše se on i Eunika spremati kući. A kad su otišli, Vinicije ode u knjižnicu i napisa Ligiji ovo pismo:»Hoću da ti, božanska, kad otvoriš svoje lijepe oči, ovo pismo nazove: Dobro jutro! Zato pišem večeras, iako ću te vidjeti sutra. Cezar prekosutra polazi u Ancij i ja

(eheu!) valja da ga pratim. Već sam ti rekao da bi neposluh značio staviti život na kocku, a ja sad ne bih imao odvažnosti umrijeti. No ako ti nećeš, otpisi mi jednu riječ, pa ću ostati, a na Petroniju će biti da odvrati od mene pogibao. Danas, na radosni dan, razdijelio sam nagrade svim svojim robovima, a one koji su odslužili u kući dvadeset godina, povest ću sutra do pretora da ih oslobodim. Ti, draga, treba da me zato pohvališ, jer mi se čini da će to biti u skladu s onom milom naukom što je ispovijedaš, a najposlije to sam učinio radi tebe. Kazat ću im sutra da tebi duguju hvalu, neka ti budu zahvalni i neka slave tvoje ime. Sam se za to predajem u ropstvo sreći i tebi, i dabogda se nikad ne oprostio toga robovanja! Proklet bio Ancij i Riđobra-dovo putovanje! Tri, četiri puta blago meni što nisam tako mudar kao Petronije, jer bih možda morao putovati i u Grčku! No dotle će mi časove rastanka zasladiti tvoja uspomena. Kad se god budem mogao oteti, sjest ću na konja i pohitati u Rim da nasitim oči tvojim pogledom, uši tvojim glasom. Kad ne budem mogao, poslat ću ti roba s pismom i pitanjem za tvoje zdravlje. Ne srdi se što te zovem božanskom. Ako zabraniš, poslušat ću, ali danas još ne umijem drukčije. Pozdravljam te iz budućega tvoga doma od sve duše.«323IXXXVIPoznato je bilo u Rimu da Cezar želi pohoditi na putu u Ostiju i najveću lađu na svijetu, koja je skoro dovezla bila žito iz Aleksandrije, a odanle da će Primorskom cestom1 u Ancij. Zapovijedi su bile izdane pred nekoliko dana, zato su se rano ujutro stale kupiti gomile gradske svjetine i ljudi od svih naroda na svijetu da napasu oči na carskoj pratnji, koje se rimski puk nikada nije mogao sit nagledati! U Ancij put nije bio baš naporan ni dalek, i u tome mjestu gdje su bile sve samo divno uređene palače i ljetnikovci, nalazilo se sve što je tražila udobnost, pa i najizabranija tadanja raskoš. Ipak je Cezar imao običaj da nosi sa sobom na put sve omiljele predmete, počevši od glazbala i pokućstva do kipova i mozaika, što su ih namještali i onda kad bi se htio samo kratak čas zaustaviti na putu, bilo radi odmora, bilo radi obroka jela. Zato su ga na svakom izletu pratile čitave čete slugu, ne brojeći pretorijanskih odjela i augustiana, od kojih je svaki vodio svoju pratnju robova.Rano ujutro toga dana protjeraše pastiri iz Kam-panije, obučeni u kozje kože i preplanula lica od sunca, kroz gradska vrata pet stotina magarica, da se može Popeja sutradan po dolasku u Ancij, kao obično, kupati u njihovu mlijeku. Svjetina je sa smijehom i zadovoljstvom gledala duge uši koje su klapale u oblacima prašine, i radosno slušala fijuk bi-Via Littoralis.324čeva i divlju viku pastira. Poslije prolaska magarica navrvješe na cestu četice slugu i očistivši je pomno, stadoše je posipati cvijećem i iglicama borova. Svjetina je govorila s nekim osjećajem ponosa da će sav put sve do Ancij a biti posut cvijećem, koje je sabrano iz privatnih vrtova u okolici, pa i nakupovano za skupe novce od cvjećarica kod Porta Mugionis. Kako su prolazili jutarnji satovi, sve je veća bivala navala svijeta. Neki dovedoše cijele obitelji, pa da im ne bude dugočasno, pometali su svoj živež na stijene, određene za novi hram Cererin, i ručali su »pran-dium« pod vedrim nebom. Mjestimice zbio se svijet u hrpe, gdje su kolo vodili ljudi koji su bili na situ i na rešetu. Pretresali su u prigodu careva puta buduća njegova putovanja uopće, i pri tom su mornari i ispisani vojnici pričali čudesa o krajevima za koje su bili čuli na dalekim putovanjima, i kojih još nije pregazila rimska noga. Građani, koji nisu nikad u životu odlazili dalje od

Apijeve ceste, divili su se slušajući o čudesima Indije i Arabije, o morima koja oblijevaju Britaniju, gdje je na nekom otočiću Briarej svezao Saturna na spavanju i gdje su prebivali duhovi, o hiperborejskim krajevima, o sle-đenim morima, o cvrčanju i rici voda Oceanovih, kad sunce na zalazu uroni u pučinu. Svjetina je lako vjerovala u takve priče, kad su u njih vjerovali i ljudi kao Plinije i Tacit. Govorili su također o onoj lađi što ju je imao pohoditi Cezar, da vozi za dvije godine pšenice, ne brojeći četiri stotine putnika i isto toliko posade i mnoštvo divlje zvjeradi koju će puštati na ljetnim igrama. To je pribavljalo opću naklonost caru, koji je puk ne samo hranio nego i zabavljao. Pripravljali su mu oduševljen pozdrav.Uto se pomoli četa numidskih konjanika koji su pripadali pretorijanskoj vojsci. Bili su odjeveni u žute haljine, imali su crvene pasove i velike naušnice, koje su bacale zlatan blijesak na njihova crna lica. Oštrice njihovih bambusovih kopalja sijevale su na suncu kao plamenovi. Kad oni projahaše, naiđe povorka slična procesiji. Svjetina se stisne da izbliže vidi prolazak, ali naiđoše odjeli pješaka pretorija-325naca i postavivši se uzduž puta s obje strane branili su pristup na cestu. Sprijeda su išla kola koja su vozila čadorove od grimiza, crvene i ljubičaste, i čadorove od beza bijela kao snijeg sa zlatnim natki-vom, i istočne sagove, i stolove od četrunovine, i ka-mičke mozaika, i kuhinjsko suđe, i kaveze s pticama s Istoka, Juga i Zapada, kojih će mozgovi ili jezici doći na carsku trpezu, i amfore vina, i košare voća. No predmete kojih nisu htjeli izvrgnuti da se ugnu ili razbiju na kolima, nosili su pješke robovi. Prolazile su stotine ljudi, što su nosili sudove i kipiće od korintske mjedi: jedni su nosili etrurske vaze, drugi grčke, treći posuđe zlatno, srebrno ili od aleksan-drijskoga stakla. Rastavljali su ih mali odredi pre-torijanaca i pješaka ili konjanika, a svaki odio robova nadzirali su nadzornici s bičevima, na kojima su bile na kraju kuglice od olova ili gvožđa, mjesto švigara. Povorka u kojoj su ljudi nosili s pomnjom i sabranošću različne predmete, bila je nalik kakvoj svečanoj vjerskoj ophodnji, i ta je sličnost bila još izrazitija kad se pojaviše glazbala Cezarova i dvorska. Vidjele se harfe, lutnje grčke, židovske i misir-ske lire, forminge, citare, frule, duge krive trublje i cimbali. Gledajući to more glazbala, koja su sijevala na suncu zlatom, bronzom, dragim kamenjem i sedefom, rekao bi da su Apolon i Baho pošli da putuju svijetom. Zatim naiđoše gizdave kočije, pune pelivana, igrača, igračica u slikovitim skupovima, s palicama u rukama. Za njima su se vozili robovi, koji nisu bili za službu, nego za raskoš: dječaci i djevojčice, izabrani u svoj Grčkoj i Maloj Aziji, dugokosi ili zakovrčenih uvojaka u zlatnim mrežicama, slični amorima, divnih lica, sasvim pokrivenih debelim slojem bjelila i rumenila, da im nježnu kožu ne opali vjetar iz Kampanije.Zatim opet naiđe pretorijanski odred golemih Si-kambara, bradatih, plave i riđe kose i modrih očiju. Pred njima su zastavnici, zvani imaginari nosili rimske orlove, pločice s napisima, kipiće bogova germanskih i rimskih, i najposlije male kipove i poprsja Cezarova. Ispod kože od zvjeradi i vojničkih ok-326lopa vidjele su se ruke opaljene i snaže, kao ratni strojevi koji vješto rukuju teškim oružjem, kojim su bile oboružane ovakve straže. Činilo se da se zemlja savija pod njihovim složenim teškim korakom, a oni su, svjesni svoje snage koju su mogli okrenuti protiv samih Cezara, gledali ponosito svjetinu s ulice, očito zaboravljajući da je mnogo od njih došlo u grad u okovima. No bila ih je mala šačica, jer su glavne pretorijanske sile ostajale u taborima u gradu, da čuvaju grad i drže ga u zaptu. Kad oni uminuše, provedoše i tigrove i lavove Neronove,

koje su upre-zali u kola, kad bi mu došla želja da nasljeduje Dio-nisa. Vodili su ih Indijci i Arapi na čeličnim verigama s brnjicom, ali tako okićenim u cvijeće da bi rekao da su od cvijeća spletene. Zvijeri, ukroćene od vještih bestiarija, gledale su mnoštvo svojim zelenim, kao snenim očima i kadšto su zabacivale goleme glave i uvlačile sopćući u nozdrve ljudski miris oblizujući bodljivim jezicima žvale.Išla su još iza toga carska kola i nosiljke, veće i manje, zlatne i grimizne, u koje je bila ulagana slonova kost, biser, ili blistavo drago kamenje; za njima opet mali odio pretorijanaca u rimskoj opremi, sve sami italski vojnici dobrovoljci; onda opet čete gizdavih slugu, robova i robinja, i dječaka, a najposlije vozio se sam Cezar, čiji je dolazak izdaleka na-viještala vika svjetine.U stisci nalazio se i Apostol Petar, koji je jednom u životu htio vidjeti Cezara. Pratila ga je Ligija, koja je lice pokrila bila gustom koprenom, i Urso, čija je snaga bila najbolja zaštita djevojci usred neuzap-ćene i raspojasane svjetine. Ligijac uze u ruke ogroman kamen, određen za temelj hramski i donese ga Apostolu da bi on stupivši na nj mogao bolje vidjeti od ostalih. Mnoštvo stane ispočetka mrmljati, kad ih je Urso razmicao, kao brod što siječe valove, ali kad je sam digao kamen što ga četiri jaka čovjeka ne bi krenula, mrmljanje se pretvori u divljenje i poklici: »Macte!« zaoriše sa svih strana. No uto naiđe Cezar. Sjedio je na kolima, što su bila nalik šatoru, koja je vuklo šest bijelih idumejskih ždrijeba-327ca, potkovanih zlatom. Kola su bila kao šator s navlas otvorenim stranama, da svjetina može vidjeti Cezara. Moglo je pod čador stati više lica, no Neron hoteći da se pažnja svraća samo na nj, vozio se kroz grad sam, samo je do nogu imao dva nakazna patuljka. Odjeven je bio u bijelu tuniku i u togu ame-tistove boje, koja je bacala sinji odsjev na njegovo lice. Na glavi je imao vijenac od lovora. Otkako je otišao bio u Napulj, znatno se ugojio. Lice mu se razlilo, pod donjom vilicom objesio se dvostruk podbradak, pa su mu se usta, koja su bila i prije odviše blizu nosa, činila sada kao da su izrezana tik ispod nosnica. Debeli je vrat zavio kao obično svilenom maramom, koju je svaki čas popravljao bijelom i tustom rukom, obraslom ozgo riđom dlakom, što se uhvatila kao u crvenim mrljama i koju nije dao čupati epilatorima, jer mu rekoše da se od toga tresu ruke i da to smeta udaranju u lutnju. Beskrajna taština pokazivala se kao svagda na njegovu licu zajedno s umorom i dosadom. Uopće je to lice bilo ujedno strašno i luđačko. Vozeći se okretao je glavu na sve strane žmirkajući časomice očima i osluškujući pažljivo kako ga pozdravljaju. Dočekivali su ga s burnim pljeskom i vikom: »Zdravo božanski! Cezare, imperatore, zdravo dobitnice, zdravo neusporedivi sine Apolonov, Apolone!« Slušajući te riječi, smješkao se, no kadšto mu je preletio preko lica kao oblak, jer je svjetina rimska bila pogana jezika i uzda-jući se u mnoštvo oslobađala se na podrugljivo zajedanje i prema velikim trijumfatorima, i onakvima koje je odista cijenila. Poznato je bilo da su nekoć vikali kod ulaska Julija Cezara u Rimu: »Građani, posakrivajte žene, evo dolazi ćelonja ženskar!« No pretjerano samoljublje Neronovo nije podnosilo ni najmanjih prijekora ni peckanja, pa ipak su se u mnoštvu između pohvalnih usklika čuli uzvici: »Ri-đobradi...! Riđobradi! Kamo voziš svoju plamenu bradu! Bojiš li se da se Rim od nje ne zapali?« I oni koji su tako vikali, nisu znali da njihova šala krije u sebi strašno proročanstvo. No cara nisu odviše ljutili takvi glasovi, to manje, jer nije nosio328brade, pošto ju je prije jošte prikazao u zlatnoj kutiji Jupiteru Kapitolinskome. No drugi, sakriveni za hrpama stijenja i za građom hramskom, vikali su: »Matricida! Neron! Orestes! Alkmeon!« A neki: »Kamo Oktavija? Vrati purpur!« A Popeji, koja

se vozila odmah za njim, dovikivali su »Flava coma!« Tim su imenom zvali ulične žene. Glazbeno uho Neronovo hvatalo je i takve uzvike, i tada bi prinosio prstima k oku svoj izbrušeni smaragd, kao da hoće pogledati i zapamtiti one koji su to vikali. Tako mu zape oko za Apostola, koji je stajao na kamenu. Ća-sak gledala su se ta dva čovjeka, i nitko od te svijetle pratnje ni od tih neprebrojnih hrpa nije slutio da se gledaju u taj tren dva vladara zemlje, od kojih će jedan naskoro uminuti kao krvav san, a drugi, onaj starac, obučen u gruboj lacerni, da će uzeti pod svoju vječnu vlast i ovaj grad i cijeli svijet.Uto odmače Cezar na kolima, a za njim odmah pronese osam Afričana gizdavu nosiljku u kojoj je sjedjela narodu omražena Popeja. Obučena kao Neron, u haljinu ametistove boje, s debelom naslagom ličila na licu, nepomična, zamišljena i ravnodušna, činila se kao kakvo božanstvo, ujedno lijepo i zlo, koje su nosili kao na procesiji. Za njom je opet išao cijeli dvor muških i ženskih slugu, pa nizovi kola s predmetima za udobnost i odijevanje. Sunce je već dobrano premašilo podnevnu visinu, kad stadoše prolaziti augustiani, povorka sjajna, blistava, koja se prelijevala kao zmija, i beskrajna. Ljenjivi Petro-nije, prijazno pozdravljen od mnoštva, prošao je zajedno sa svojom božici sličnom robinjom u nosiljci. Tigelin vozio se u kočiji koju su vukli mali konjići, okićeni bijelim i grimiznim perjem. Vidjeli su ga kako je ustajao iz kola i protežući šiju izvirivao hoće li mu skoro dati Neron znak da sjedne s njime. Između ostalih svjetina je pozdravljala Ličinijana Pisona, sa smijehom dočekala Vitelija, sa zviždanjem Vati-nija, Licinija i Lekanija, konzule dočekaše ravnodušno, no Tulije Senecion, kojega su imali rado, ne zna se zašto, kao i Vestin, bili su dočekani pljeskanjem svjetine. Dvoranima nije bilo broja. Činilo se da se329sve što je bogatije i odličnije ili poznatiji u Rimu, seli u Ancij. Neron nikad nije putovao s manje od tisuću kola, a četa njegovih pratilaca uvijek je bila veća od broja vojnika u legiji.1 Pokazivali su rukama i Domicija Afera i sijedoga Lucija Saturnina; vidjeli su Vespazijana koji još nije bio otišao na svoju vojnicu u Judeju, s koje se vratio istom po carski vijenac, i njegove sinove, i mladoga Nervu i Lukana, i Ani ja Galona, i Kvintinijana i mnoštvo žena, poznatih s bogatstva, ljepote, raskoša i raspuštenosti. Oči svjetine prenosile su se sa poznatih lica na konjske orme, konje, kola, neobične nošnje slugu, koje su bile od sviju naroda svijeta. U toj poplavi gizde i veličine nije se znalo što treba gledati, i ne samo oči nego i pamet zabliještila se od zlatna sjaja, od onih grimiznih i ljubičastih boja, od sijevanja dragoga kamenja, od svjetlucanja bisera, sedefa, slonove kosti. Činilo se da se i same sunčane zrake gube u ovom moru od sjaja. I premda je među svjetinom bilo mnoštvo prepuke sirotinje upalih trbuha i gladnih očiju, ipak ih je taj pogled uspavljivao ne samo željom za uživanjem i zavišću nego ih je ujedno na-punjao nasladom i ponosom, dajući im osjećaj one moći i neprolaznosti rimske, kojoj se povjeravao i pred kojom je klečao sav svijet. I doista na svemu svijetu nije bilo nikoga tko bi smio i misliti da ta sila neće preturiti sve vjekove, da neće nadživjeti sve narode i da joj se išta na svijetu može oprijeti.Vinicije se vozio na svršetku povorke, pa opazivši Apostola i Ligiju, koje se nije nadao vidjeti, skoči s kola i pozdravivši ih preobražena lica, stade govoriti brzo kao čovjek koji nema kad gubiti vrijeme:— Došla si! Ne znam kako da ti zahvalim, Ligijo! Bog mi nije mogao poslati bolje kobi. Pozdravljam te još jednom na oproštaju, ali ne opraštam se zadugo. Putem ću namjestiti partske konje, pa ću svaki slobodni dan biti kod tebe, dok ne izmolim povratak. Ostaj mi zdravo!Za carstva legija je brojila više od 12.000 ljudi.

330— Ostaj zdravo, Marko! — odgovori Ligija i zatim doda tiše: — Neka te Krist vodi i otvori tvoju dušu riječima Pavlovim!A on se obraduje u srcu što joj je stalo da brzo postane kršćanin, pa joj odgovori:— Oko moje! Neka bude kako govoriš. Pavao voli ići među mojim ljudima, ali je ipak sa mnom pa će mi biti učitelj i drug ... Digni koprenu, radosti moja, da te vidim još prije puta. Što si se tako pokrila?Ona podigne rukom koprenu i pokaza mu svoje vedro lice i divne smješljive oči pitajući:— Zar je to zlo?U osmijehu joj je bilo malo djevojačke obijesti, no Vinicije gledajući je zaneseno odgovori:— Zlo je za moje oči, koje bi dovijeka gledale samo tebe.Nato se obrati k Ursu i reče:— Urso, pazi je kao zjenicu očiju, jer ona nije samo tvoja nego i moja gospodarica!Rekavši to, uze je za ruku i pritisne na nju usta na veliko čudo svjetini, koja nije mogla pojmiti iskazivanje takvoga štovanja augustiana djevojci u prostim, gotovo ropskim haljinama.— Ostaj mi zdravo ...!I udalji se brzo, jer je sva carska pratnja znatno već bila odmakla. Apostol Petar blagoslovi ga neprimjetno znakom križa, a dobri Urso stane ga hvaliti, radostan što ga mlada gospodarica sluša željno i gleda na nj sa zahvalnošću.Povorka je odmicala i oblaci žute prašine stadoše je zaklanjati, no oni su još dugo gledali za njom, dok im se ne približi mlinar Demas, onaj isti kod kojega je Urso radio noću.On poljubi ruku Apostolu i stane ga moliti da se k njemu svrate na ručak, govoreći da mu je kuća blizu Emporija, a oni su zacijelo gladni i umorni, kad su prestajali veći dio dana na gradskim vratima. I uputiše se svi zajedno. Odmorivši se i okrijepivši u njegovoj kući, istom se podveče vratiše na Zati-berje. Odlučivši prijeći rijeku po Emilijevu mostu,331udariše preko Clivus Publicusa, koji je išao posred brežuljka Aventina između hramova Diane i Merkura. Apostol Petar gledao je s visine zgrade oko sebe i one koje su se gubile u nedogled, i zanesavši se u šutnju razmišljao je o veličini i vlasti toga grada, u koji je došao naviještati riječ Božju. Dotad je viđao rimsko vladanje i legije u različnim krajevima kojima je putovao, no to su bili kao pojedini članci one sile što je danas prvi put vidio utjelovljenu u Ceza-revu liku. Ovaj neizmjerni grad, grabljiv i lakom, uz to i razuzdan, truo do srži i ujedno nepokoleban u svojoj nadčovječnoj moći; onaj Cezar, krvnik vlastitoga brata, matere i žene, za kojim se vukla povorka krvavih utvara ne manja od njegova dvora; onaj raspuštenik i luđak i ujedno gospodar trideset legija, a po njima cijeloga svijeta; oni dvorani u zlatu i skerletu, nesigurni za sutrašnji dan i ujedno sil-niji od kraljeva — sve to zajedno uzeto činilo mu se kao neko pakleno kraljevstvo zla i bezakonja. I začudi se u prostom srcu, kako Bog može davati takvu nepojmljivu svemoć sotoni i kako mu može predavati zemlju da je mijesi, valja, gazi, da iz nje izažim-lje suze i krv, da njome vije kao vihor, da je stresa kao bura, da je pali plamenom. I od tih misli prepade se njegovo apostolsko srce i Petar stade u sebi govoriti Učitelju:»Gospode, što ću s tim gradom u koji si me poslao? Njegova su mora i kopna, njegove životinje na zemlji i vodeni stvorovi, njegove su ostale zemlje i gradovi i

trideset legija koje ih čuvaju, a ja sam, Gospode, ribar s jezera! Što ću? I kako ću njegovu zlobu predobiti?«Govoreći tako, dizao je svoju sijedu, drhtavu glavu k nebu moleći se i vapijući iz dubine srca svojemu Božanskome Učitelju, ožalošćen i uplašen.Uto mu prekide molitvu glas Ligije, koja reče:— Sav je grad kao u ognju...Sunce je doista toga dana zalazilo čudnovato. Njegov golem kotur bio je zašao dopola za brdašce Ja-nikul, i sav nebeski prostor napunio se rujnim sjajem. S mjesta na kojemu su stajali, pogled im je za-332hvatao znatan prostor. Malo nadesno vidjeli su gdje su se otegli zidovi Circusa Maksimusa, više njih pa-latinske palače, koje su se izdizale jedne povrh drugih, a ravno pred sobom iza Forum Boarium i Vela-bruma vrh Kapitola s Jupiterovim hramom. A zidovi, stupovi i vrhovi hramova kao da su se kupali u onom zlatnom i grimiznom blijesku. Dijelovi rijeke, koji su se izdaleka vidjeli, tekli su kao krv, i što je sunce većma zamicalo za brdo, sjaj je bio sve rumeni ji, sve sličniji požaru i jačao je, širio se, dok napokon nije prelio sedam brežuljaka, a s njih — činilo kao da se slijeva na sav kraj:— Sav je grad kao u ognju! — ponovi Ligija. A Petar natkrije oči rukama i reče:— Gnjev je Božji nad njim.se333XXXVII»Vinicije Ligiji!Rob Flegon, po kojemu ti šaljem ovo pismo, jest kršćanin, pa će zato biti jedan od onih koji će primiti slobodu iz tvojih ruku, najmilija moja. To je stari sluga naše kuće, pa mogu po njemu pisati posve povjerljivo i bez straha da će pismo pasti u druge ruke doli u tvoje. Pišem iz Laurentuma, gdje smo stali radi žege. Oton je imao ovdje divan ljetnikovac, koji je nekoć poklonio Popeji, svojoj ženi, a ona, ako je i razvedena s njime, opet je držala za prikladno da zadrži lijepi dar... Kad mislim o tim ženama koje su sada oko mene, i o tebi, čini mi se da su od kamenja Deukalionova morale postati od različne, ni po čemu slične vrste ljudi, i da ti pripadaš u onu koja je postala od kristala. Divim ti se i ljubim te svom dušom tako da bih htio govoriti samo o tebi i moram se siliti da ti pišem o putovanju i onome što se događa sa mnom, i o dvorskim novostima. Cezar je, dakle, bio gost Popejin, koja je tajno pripravila divan doček. Augustiana nije mnogo pozvala, ali ja i Petronije dobili smo poziv. Poslije ručka plovili smo na zlatnim lađicama po moru, koje je bilo mirno, kao da spava i modro kao tvoje oči, božanska! Veslali smo sami, jer je to očito laskalo Augusti što je voze konzularci ili njihovi sinovi. Cezar, stojeći na kormilu u grimiznoj togi, pjevao je himnu u čast moru, koju je spjevao prošle noći i za koju je složio glazbu zajedno s Diodorom. Na drugim la-334dama pratili su pjev robovi iz Indije, koji znadu svirati u morske školjke, a oko nas pokazivali su se mnogi dupini, kao da su odista izvabljeni iz Amfi-tritinih dubina glazbom. A ja, znaš li što sam radio? Mislio sam o tebi i čeznuo za tobom i htio sam uzeti to more i taj mir i tu glazbu pa sve tebi dati. Hoćeš li da se jednom nastanimo na morskoj obali, carice moja, daleko od Rima? Imam na Siciliji imanje, na kojem imam sad badema, koji u proljeće cvatu ružičastim cvijetom, i što su tako blizu moru da se grane vršikama dotiču vode. Tamo ću ljubiti tebe i slavit onu nauku kojoj će me Pavao naučiti, jer već znam da se ona ne protivi ljubavi i sreći. Hoćeš li...? No prije negoli čujem odgovor iz tvojih usta, nastavljam

ti pisati što je bilo na lađi. Kad je obala ostala daleko za nama, opazismo jedro u daljini pred sobom i odmah nasta spor je li to obična ribarica ili veliki brod iz Ostije. Ja sam prvi pogodio, i tada Augusta reče da mojim očima očevidno ne može biti ništa sakrito, i spustivši naglo koprenu na lice upita bih li je tako prepoznao? Petronije odmah odgovori da se za oblakom ni sunce ne može vidjeti, no ona kao smijući se reče da bi tako bistre oči samo ljubav mogla zaslijepiti, i imenujući mnoge augustianke stade pitati i pogađati koju ja ljubim. Odgovarao sam mirno, no najzad ona spomene i tvoje ime. Govoreći o tebi, otkri iznova lice i stade gledati u me pakosnim i ispitljivim očima. Doista sam zahvalan Pe-troniju koji je u taj tren nagnuo lađicu, pa se opća pažnja odvratila od mene, jer da sam čuo o tebi ne-prijaznu ili uvredljivu riječ, ne bih umio pritajiti srdžbe i morao bih se boriti sa željom da razbijem veslom glavu toj raskalašenoj i zlobnoj ženi... Ta sjećaš se što sam ti uoči polaska pričao u kući Lino-voj o događaju na Agripinu jezeru? Petronije se boji za me i još danas me je zaklinjao da ne dražim Augustine samoljubivosti. No Petronije me više ne razumije i ne zna da izvan tebe nema za me ni ras-koša, ni ljepote, ni milovanja, i da za Popeju osjećam samo mrskost i preziranje. Ti si već uvelike preobrazila moju dušu, tolikom mjerom da se više335MlJne bih mogao vratiti na stari život. Ali se ne boj da bi me ovdje moglo zadesiti kakvo zlo. Popeja me ne ljubi, jer ona nikoga nije kadra ljubiti, i njeni prohtjevi potječu samo iz bijesa na Cezara koji je još pod njenim utjecajem i koji je moguće i sada ljubi, ali je svakako više ne štedi i ne krije od nje svoje bestidnosti i svojih prestupaka. Reći ću ti napokon i drugo, što će te zacijelo umiriti. Na odlasku reče mi Apostol Petar da se ne bojim Cezara, jer mi ni vlas neće pasti s glave, i ja mu vjerujem. Neki glas govori mi u duši da se svaka njegova riječ mora ispuniti, i kad je on blagoslovio našu ljubav, da mi te ni Cezar, ni sva paklena sila, pa ni sam Usud neće moći ugrabiti, Ligijo! Kad o tome mislim, sretan sam, kao da sam Nebo koje je jedino sretno i mirno. No tebe kao kršćanku moguće vrijeđa to što govorim o Nebu i Usudu? U tom slučaju oprosti mi, jer griješim nehotice. Krst me nije još oprao, ali moje je srce kao prazna čaša, koju će Pavao iz Tarsa napuniti slatke nauke vaše, meni to slađe što je ta nauka tvoja. Ti mi, božanska, ubroj u zaslugu makar to što sam iz čaše izlio kapljevinu kojom je prije bila puna, i što ne uzmičem, nego je pružam kao čovjek koji je izgorio od žeđe i stoji na bistru izvoru. Samo da nađem ljubav u tvojim očima! U Anciju boravit ću dane i noći slušajući Pavla koji je među mojim ljudima već prvi dan stekao takav ugled, da se kupe oko njega bez prestanka gledajući u njemu ne samo svećenika nego gotovo vrhunaravno biće. Jučer sam opazio radost na njegovu licu, i kad sam ga zapitao šta radi, reče mi: »Šijem.« Petronije zna da se on nalazi među mojim ljudima i živo želi da ga vidi, kao i Seneka, koji je o njemu čuo od Galona. Ali zvijezde već gasnu na vidiku, Ligijo, a jutarnji »Lucifer« sja sve više. Naskoro će zora zaru-diti more. Sve uokolo spava, samo ja mislim o tebi i ljubim tebe. Budi pozdravljena zajedno s ranom zoricom, vjerenice moja!«336XXXVIII»Vinicije Ligiji!Jesi li, draga, bila kad s Aulovima u Anciju? Ako nisi, bit ću sretan kad ti ga jednom pokažem. Već od Laurentuma nižu se uz obalu ljetnikovci jedan za drugim, a sam Ancij nije nego beskrajan vijenac palača i trijemova, kojih se stupovi za mirna vremena ogledaju u vodi. I ja imam ovdje stan tik nad vodom, s maslinikom i šumom čempresovom za ljetnikovcem, i kad pomislim da će taj stan

jednom biti tvoj, bjelji mi je njegov mramor, sjenovitiji vrtovi i more ljubičaste boje. Ligijo, kako je ovdje lijepo živjeti i ljubiti! Stari Meniklo koji upravlja ovim ljetnikovcem, posadio je na livadama pod mrčikama čitave kupove perunika, i kad sam ih ugledao, sjetio sam se Aulove kuće, vašega impluvija i vašega vrta, u kojemu sam sjedio uza te. I tebi će te perunike spominjati roditeljski dom, zato sam uvjeren da ćeš zavoljeti Ancij i ovaj ljetnikovac. Odmah poslije dolaska dugo smo razgovarali ja i Pavao za objedom. Govorili smo o tebi, pa me onda on stade učiti, a ja sam ga slušao dugo i samo ću ti reći: da znam pisati kao Petronije, još ti ne bih znao iskazati svega što mi je prošlo mišlju i dušom. Nisam se nadao da može biti na svijetu još takva sreća, ljepota i mir, za koje ljudi dosada i ne znadu. No sve to čuvam za razgovor s tobom, kad prvom slobodnom zgodom dođem u Rim. Reci mi, kako može zemlja držati u isto vrijeme ljude, kakvi su22 Qu° vadiš337Li.*1"-*Petar Apostol, Pavao iz Tarsa i Cezar? Pitam se stoga što sam večer poslije Pavlova nauka proveo kod Nerona, i znaš li što sam ondje čuo? Najprije je on sam čitao svoju pjesmu o razorenju Troje i stao se tužiti što nikad nije vidio grada gdje gori. Zavidio je Priamu i zvao ga sretnim stoga što mu je bilo dano vidjeti požar i rasap očinskoga grada. Nato reče Tigelin: »Reci riječ, božanski, pa ću uzeti zublju, i prije nego noć prođe, vidjet ćeš Ancij u plamenu!« No Cezar ga nazva budalom. »Kamo bih«, reče, »dolazio da dišem morski uzduh i da njegujem ovaj glas koji mi darovaše bogovi i koji, kažu, treba da pazim radi narodnoga dobra? Zar mi ne škodi Rim, zar mi zagušljive ispare sa Subure i Eskvilina ne uzrokuju promuklost i zar mi ne bi goreći Rim davao tri puta divniji i tragičniji prizor od Ancij a? Nato stadoše svi govoriti kako bi nečuvena tragedija bio prizor onakvoga grada, koji je podložio svijet, pretvorena u gomilu siva pepela. Cezar je tvrdio da bi tada njegova pjesma nadmašila pjesme Homerove, a potom stade govoriti kako bi opet izgradio grad i kako bi se budući vjekovi divili njegovu djelu, pred kojim bi se umanjila sva druga djela ljudska. Nato stadoše pijani gosti vikati: »Učini to! Učini!« A on reče: »Trebalo bi da imam vjernije i odani je prijatelje!« Ja, priznajem, slušajući to uznemirio sam se odmah, jer si mi ti u Rimu, pre-mila moja. Sam se smijem sada toj bojazni i mislim da se Cezar i augustiani, premda su ludi, ne bi usudili počiniti takvu mahnitost, pa ipak gledaj, kako se čovjek boji za svoje milovanje. Volio bih da nije Linova kuća u tijesnoj uličici na Zatiberju i u predjelu gdje stoje tuđinci, na koje bi se u takvom slučaju manje obazirali. Meni ne bi ni palatinske palače bile stan tebe dostojan, pa bih htio da ti ne uzmanjka ništa od onih uresa i udobnosti, kojima si se od djetinjstva privikla. Preseli se u Aulovu kuću, Ligijo moja. Ja sam ovdje mnogo o tome mislio. Da je Cezar u Rimu glas o tvojem povratku mogao bi doista doći po robovima na Palatin, svratiti na te pažnju i uzrokovati proganjanje što si smjela raditi338protiv volje Cezarove. Ali on će se dugo zabaviti ovdje u Anciju, i dok se vrati, davno će robovi o tome prestati pričati. Lino i Urso mogu s tobom stanovati ondje. Uostalom, živim od nade da ćeš ti, božanska, prije nego Palatin opet vidi Cezara, već boraviti u svojoj kući na Karinama. Blažen dan, sat i čas, kad prestupiš moj prag, i ako to učini Krist, kojega se učim poznavati, neka bude blagoslovljeno i Njegovo ime! Služit ću Mu i dat ću za Nj život i krv. Zlo velim! Služit ćemo Mu oboje, dok nam bude trajala životna pređa. Ljubim te i pozdravljam te svom dušom.«339

XXXIXUrso je grabio vodu iz čatrnje i vukući na konopcu po dvije amfore pjevao je u po glasa čudnu pjesmu ligijsku i ujedno pogledavao obradovanim očima na Ligi ju i Vinicija, koji su se među čempresima u Linovu vrtu bijelili kao dva kipa. Ni najmanji vjetrić nije dirao njihove haljine. Na svijet padao je zlatni i blijedi sumrak, a oni su se u večernjoj tišini razgovarali držeći se za ruke.— Zar te ništa zlo ne može zadesiti, Marko, što si otišao iz Ancija bez znanja Cezarova? — upita Ligija.— Ništa, draga moja — odgovori Vinicije. — Cezar je javio da će se zatvoriti s Terpnosom za dva dana, pa će skladati nove pjesme. To on često čini i tada ni za što drugo ne zna i ne misli. Uostalom, što je meni do Cezara kad sam kod tebe i gledam tebe? Odviše sam te se već zaželio, a posljednjih noći odbjegavao me san. Više puta, kad sam zadri-jemao od umora, naglo sam se trgao oda sna s osjećajem da si u opasnosti; kadšto mi se pričini da su mi pokrali razmještene konje koji su me trebali nositi iz Ancija u Rim i na kojima sam protrčao taj put brže nego ijedan carski teklić. I nisam duže mogao izdržati bez tebe. Odveć te ljubim, draga, najdraža moja!— Znala sam da ćeš doći. Urso je dvaput odlazio na moju molbu na Karine i pitao za te u tvom domu. Lino mi se smijao i Urso također.340Doista se vidjelo da ga je čekala, jer je mjesto obične mrke haljine imala na sebi meku, bijelu stolu; iz njenih lijepih nabora isticahu joj se ruke i glava kao procvali drijenci iz snijega. S nekoliko ružičastih sasa bila je zakitila kosu.Vinicije pritisne usta na njenu ruku, pa onda sjedoše na kamenoj klupi usred vinjage i naslonivši se ramenima jedno uz drugo, šutjeli su pogledavajući rumen na nebu, od koje su posljednje zrake odsije-vale u njihovim očima.Čar tihoga večera lagano ih je svladavao.— Kako li je ovdje tiho i kako je svijet krasan! — reče tihim glasom Vinicije. — Noć nastaje veoma jasna. Osjećam se tako sretan kako nisam bio nikad u životu. Reci mi, Ligijo, što je to? Nikada nisam slutio da bi moglo biti takve ljubavi. Mislio sam da je to samo vatra u krvi i požuda, a sad istom vidim da se može ljubiti svakom kapljom krvi i svakim dahom i ujedno osjećati takav blag i neizreciv mir, kao da su već upokojili dušu San i Smrt. To je meni nešto novo. Gledam ovaj mir drveća i čini mi se da je on u meni. Sad istom razumijem da može postojati sreća za kakvu ljudi dosad nisu znali. Sad istom razumijem zašto ste ti i Pomponija Grecina tako vedre ... Da ...! To daje Krist...A ona u taj čas položi svoje krasno lice na njegovo rame i reče:— Moj dragi Marko ...I nije mogla više govoriti. Radost, zahvalnost i osjećaj da joj je sad istom slobodno da ga ljubi, pre-uzeše joj glas, a oči joj se napuniše suzama od uz-buđenosti. Vinicije obujmi rukom njeno vitko tijelo privijajući je časak uza se, pa onda reče:— Ligijo, neka je blagoslovljen čas kad sam prvi put čuo Njegovo ime!A ona odgovori tiho:— Ljubim te, Marko!Zatim umukoše oboje, jer nisu mogli prosloviti ni riječi iz prepunih grudi. Na čempresima se pogasiše posljednje blijede zrake i vrt se posrebrio od mjesečeva srpa.341Začas progovori Vinicije:— Znam ... Ćim sam unišao ovamo, čim sam poljubio tvoje drage ruke, pročitao sam u tvojim očima pitanje, jesam li shvatio onu božansku nauku koju ti

ispovijedaš, i jesam li kršten? Ne! Nisam još kršten, a znaš li, svijete moj, zašto? Pavao mi reče: »Ja sam te uvjerio da je Bog došao na svijet i da je bio raspet za spasenje svijeta, ali neka te na vrelu milosti opere Petar, koji je prvi pružio na te ruku i prvi te blagoslovio.« A i ja sam također htio da ti, najdraža, vidiš moje krštenje, i da mi kuma bude Pomponija. Zato, dakle, nisam dosad kršten, ako i vjerujem u Spasitelja i Njegovu blagu nauku. Pavao me je uvjerio, obratio, i zar je moglo biti drukčije? Kako da ne vjerujem da je Krist došao na svijet, kad tako govori Petar, koji je bio Njegov učenik, i Pavao, kojemu se objavio? Kako da ne vjerujem da je bio Bog, kad je uskrsnuo od mrtvih? Ta vidjeli su Ga i u gradu, i kod jezera, i na gori, i vidjeli su ga ljudi, kojih usta nisu izrekla laži. Ja sam u to vjerovao od onoga časa kad sam čuo Petra na Ostrianu, jer sam već tada rekao u sebi: na svemu svijetu svaki drugi čovjek mogao bi slagati prije nego ovaj koji govori: »Vidio sam!« Ali bojao sam se vaše nauke. Činilo mi se da mi ona otima tebe. Mislio sam da u njoj nema ni mudrosti, ni ljepote, ni sreće. No danas, kad sam je upoznao, kakav bih bio čovjek kad ne bih htio da na svijetu vlada istina, a ne laž, ljubav, a ne mržnja, dobrota, a ne bezakonje, vjera, a ne nevjera, milosrđe, a ne osveta? Tko bi bio takav da ne bi to volio i toga htio? A to sve uči vaša nauka. I druge nauke žele pravdu, ali samo ova jedina čini ljudsko srce pravednim. I osim toga čini ga čistim, kao tvoje i Pomponijino, i čini ga vjernim, kao tvoje i Pomponijino. Bio bih slijepac da toga ne vidim. A kad je uz to Krist obećao život vječni i sreću tako neizmjernu da je može dati samo svemogućnost Božja, što onda da čovjek poželi više? Da zapitam Se-neku zašto preporuča krepost, kad pokvarenost donosi više sreće, ne bi mi znao odista ništa pametno odgovoriti. Ali ja znam sada zašto treba biti krepo-342stan. Eto zato što dobro i ljubav izviru od Krista, i zato da, kad mi smrt sklopi oči, nađem život, nađem sreću, nađem sebe sama i tebe najdraža moja... Kako neću zamilovati i primiti nauku koja ujedno govori istinu i uništava smrt? Tko ne bi volio dobro nego zlo? Ja sam mislio da se ta nauka protivi sreći, a Pavao me uvjerio da ona ne samo što ništa ne uzima nego jošte daje. Sve to jedva staje u moju glavu, ali osjećam da je tako, jer nikad nisam bio ovako sretan, niti sam mogao da budem, pa da sam te i oteo na silu i držao u svom domu. Evo si mi maloprije rekla: »Ljubim te«, i tih riječi ne bih od tebe dobio ni za svu rimsku moć. O Ligijo! Um govori da je ta nauka božanska i najbolja, srce to osjeća, pa tko da se opre takvim dvjema silama? Ligija je slušala, zagledavši se u njega svojim modrim očima, sličnima kod mjesečeva sjaja mističnome cvijeću i jednako vlažnima kao cvijeće.— Da, Marko, istina je! — reče naslanjajući jače glavu na njegovo rame.I u taj čas bili su oboje neizmjerno sretni, jer su razumjeli da ih osim ljubavi spaja još druga neka sila, ujedno mila i neodoljiva, kroz koju sama ljubav postaje nešto nepropadljivo, nepodložno promjenama, razočaranju, izdaji, pa ni samoj smrti. Srca im sasvim prepuni pouzdana nada da se oni, što se god dogodilo, neće prestati ljubiti i pripadati jedno drugome. I zato im je obuzimao duše neizreciv mir.Vinicije je pri tom osjećao da je ta ljubav ne samo čista i duboka, nego posvema nova, kakve svijet dosele još nije znao i nije mogao dati. Sve je pri-tjecalo u njegovu srcu toj ljubavi: i Ligija, i nauka Kristova i svjetlo mjesečevo, i tišina pozaspalih čempresa, i vedra noć, tako da mu se čitav svemir učinio jedino njome ispunjen.Začas opet progovori stišanim i drhtavim glasom:— Ti ćeš biti duša moje duše i bit ćeš mi najdraža od svega na svijetu. Jednako

će nam kucati srca, jedna će biti naša molitva i jedna zahvalnost Kristu. O moja draga! Živjeti zajedno, štovati zajedno milog Boga i znati da ćemo, kad dođe smrt, oči opet otvo-343riti kao iza blagoga sanka na novo svjetlo, može li se što bolje zamisliti? Zato se samo čudim kako nisam toga prije razumio. I znaš li što mi se sada čini: da toj nauci neće moći nitko odoljeti. Za dvjesta ili trista godina primit će je sav svijet. Ljudi će zaboraviti Jupitera, i neće biti drugih bogova, nego samo Krist, ni drugih hramova do kršćanskih. Tko ne bi želio sebi sreću? Ah, čuo sam razgovor Pavlov i Pe-tronijev, i znaš li što Petronije najzad reče: »To nije za me«, i ništa više nije znao da kaže.— Ponovi mi riječi Pavlove — reče Ligija.— Bilo je to jedno veče kod mene. Petronije je stao bezbrižno besjediti i šaliti se, kako obično zna. A nato će Pavao reći: »Kako možeš, mudri Petronije, nijekati da je Krist živio i uskrsnuo od mrtvih, kad tebe nije tada bilo na svijetu? A Petar i Ivan vidješe Ga, i ja Ga vidjeh na putu u Damask! Neka, dakle, prije tvoja mudrost dokaže da smo lažljivci, a onda neka zaniječe naša svjedočanstva.« No Petronije odgovori da mu nije na umu nijekati, kad zna da se događa mnogo koješta nepojmljivo što ipak ljudi dostojni vjere potvrđuju. Nego reče da je jedna stvar otkriti kakvoga novoga tuđega boga, a drugo je primiti njegovu nauku. »Neću«, reče, »da znam ni za što, što bi moglo pokvariti život i oštetiti njegovu ljepotu. Ne marim, jesu li naši bogovi pravi, ali oni su lijepi, nama je kod njih veselo, i možemo da živimo bez brige.« Nato mu Pavao odgovori: »Odbijaš nauku ljubavi, pravde i milosrđa iz straha od briga u životu. No pomisli, Petronije, je li vaš život, doista, bez briga. Eto ni ti, gospodine, i nitko između najbogatijih i najmoćnijih ne zna, lije-žući s večera na počinak, neće li ga probuditi smrtna osuda. Reci nam: kad bi Cezar priznavao tu nauku, koja nalaže ljubav i pravednost, zar tvoja sreća ne bi bila mirnija? Bojiš se za svoje radosti, a ne bi li život tada bio veseliji? A što se tiče ukrasa života i ljepote, ako ste sagradili toliko hramova i kipova na čast božanstvima zlim, osvetijivim, preljubočincima i lažljivcima, što onda ne biste učinili na čast jedinoga Boga ljubavi i istine? Hvališ se svojom sudbi-344nom, jer si moguć i živiš raskošno, no mogao si jednako biti bijedan i ostavljen, iako si od velikoga doma, i tada bi, zaista, bolje bilo na svijetu da ljudi priznavaju Krista. U vašem gradu i bogati roditelji izbacuju često djecu iz kuće, jer neće da se muče njihovim odgojem, pa tu djecu zovu alumni. I ti si, gospodine, mogao biti takav alumnus. No kad bi roditelji tvoji živjeli po našoj nauci, ne bi te moglo to zadesiti. Kad bi se u naponu svoje snage oženio ljubljenom ženom, želio bi da ti ostane vjerna do smrti. A gledaj što u vas biva, koliko ima sramote, koliko bestidnosti i mešetarenja bračnom vjerom! Ta i sami se već čudite kad se nađe žena koju zovete univira. A ja ti kažem da one koje budu nosile Krista u srcu, neće pogaziti vjere muževima, jednako kao što će i kršćanski muževi čuvati vjeru ženama. Ali vi nemate pouzdanja ni u svoje vladare, ni u svoje očeve, ni žene, ni djecu, ni sluge. Pred vama se trese sav svijet, a vi strepite od svojih robova, jer znate da svaki čas mogu podići protiv vašega tlačenja strašnu bunu, kako su je već više puta dizali. Bogat si, a ne znaš neće li ti sutra zapovjediti da ostaviš svoje bogatstvo. Mlad si a sutra ćeš možda morati da umreš. Ljubiš, a vreba te izdaja; naslađuješ se ljetnikovcima i kipovima, a sutra možeš biti protjeran u pustoš Pandatarijsku; imaš tisuće slugu, no sutra ti mogu sluge istočiti krv. Pa ako je tako, kako onda možete biti mirni, sretni i živjeti u radosti? A ja evo naviještam

ljubav i propovijedam nauku koja zapovjeda vladarima da ljube podanike, gospodarima da ljube robove, robovima da služe iz ljubavi svima, da čine pravdu i milosrđe, i na svršetku obećaje sreću neiscrpivu kao more bez kraja. Kako, dakle, možeš, Petronije, govoriti da ta nauka kvari život kad ga ona popravlja na bolje, i kad bi i ti stoput bio sretniji i sigurniji, kad bi ona osvojila svijet onako kako ga je osvojila vaša rimska vlast.« Tako je govorio Pavao, Ligijo, a nato reče Petronije: »To nije za me«, i hineći da je pospan, iziđe, a na polasku još reče: »Više volim svoju Euniku nego tvoju nauku, Židove, ali ne bih se htio s tobom hvatati345u koštac na govorničkoj tribini.« No ja sam slušao njegove riječi svom dušom, i kad je govorio o našim ženama, veličao sam tu nauku svim srcem, iz koje si izrasla, kao u proljeće što rastu ljiljani na bujnoj njivi. I mislio sam tada: eno Popeja je ostavila dva muža radi Nerona, eno Kalvije Krispinile, eno Nigi-dije, eno gotovo svih što ih god znam, osim jedine Pomponije, sve su pazarile vjerom i zakletvama, i samo ona jedna, samo ova moja neće odstupiti, neće prevariti ni potrnuti ognjišta, makar me prevarilo i odstupilo od mene sve u što sam se uzdao. Pa sam govorio sebi u duši: čim ću ti se odužiti, ako neću ljubavlju i poštovanjem? Jesi li osjećala da sam ondje u Anciju tebi govorio i razgovarao s tobom bez prestanka, bez odmora, kao da si bila kod mene? Ljubim te stoput više zato što si pobjegla preda mnom iz Cezarove kuće. Reci riječ, pa ćemo ostaviti Rim i nastaniti se gdjegod daleko.A ona ne dižući glave s njegova ramena, podiže oči kao zamišljeno put posrebrenih vršika čempresa i odvrati:— Dobro, Marko. Ti si mi pisao za Siciliju, gdje se i Aulovi misle skloniti pod starost...A Vinicije je prekide s radošću:— Jest, draga moja! Naša su imanja blizu. Divna je ono obala, gdje je podneblje još blaže, a noći još vedrije od rimskih, mirisne i jasne ... Tamo su život i sreća skoro jedno isto.I stade maštati o budućnosti:— Tamo možemo zaboraviti sve brige. U gajevima i po maslinicima šetat ćemo i počivati u hladu. O Ligijo, kakva li života: ljubiti se, uživati slatkoga Boga i tvoriti oko sebe dobro i pravdu u miru!Oboje zašutješe zagledavši se u budućnost, samo ju je on sve jače privijao k sebi, pri čemu je na mjesečini sjajio na njegovoj ruci zlatan viteški prsten. U ovoj gradskoj četvrti, gdje je stanovao siromašan radni svijet, sve je već spavalo i nikakva buka nije mutila tišine.— Hoćeš li mi dopustiti da idem češće k Pom-poniji? — upita Ligija.346— Da, draga. Pozivat ćemo ih u naš dom ili ćemo sami odlaziti k njima. Hoćeš li da povedemo sa sobom Petra Apostola? Njega su pritisnule godine i napor. I Pavao će nas pohoditi, obratit će Aula Pla-ucija, i kako vojnici grade kolonije u dalekim krajevima, tako ćemo mi sagraditi kršćansku naseobinu.Ligija podigne Vinicijevu ruku i htjede pritisnuti na nju usta, no on stade govoriti šaptom, kao da se boji uplašiti sreću:— Nemoj, Ligijo, nemoj! Ja tebe štujem i obožavam. Daj mi ti ruke.— Ljubim te.No on je već pritisnuo usta na njene kao čemin bijele ruke i nekoliko trenutaka čuli su samo kucaje svojih srdaca. Uzduhom nije lahorio ni najmanji povjetarac i čempresi su stajali tako nepomični, kao da su također suspregnuli dah u prsima ...

Najedanput presiječe tišinu nenadana rika, duboka, kao da gudi negdje pod zemljom. Ligijino tijelo ustrepti dršćući, no Vinicije ustane i reče:— To lavovi riču u zvjerinjacima ...I oboje stadoše osluškivati. Uto prvoj tutnjavi odazove se druga, treća, deseta, sa svih strana i iz svih četvrti grada. U gradu je znalo biti kadšto po više tisuća lavova, zatvorenih pri raznim arenama, pa su često noću prilazeći rešetkama i naslanjajući na njih goleme glave na taj način javljali svoju tugu za slobodom i pustinjom. Tako su stali tugovati i sada i dozivajući jedan drugoga u noćnoj tišini zaglušili su rikom sav grad. Bilo je u tome nešto neizrecivo jezivo i sumorno, pa ih je stoga Ligija, kojoj su ti glasovi zaplašili jasna i slatka priviđenja budućnosti, slušala sa srcem stisnutim od nekog čudnog užasa i tuge.No Vinicije je obujmi rukom i reče:— Ne boj se, draga! Igre su blizu, pa su svi zvjerin jaci prepunjeni.Zatim uđoše oboje u kuću Linovu, praćeni sve jačom rikom lavljih glasova.347XLU Anciju je dotle Petronije slavio gotovo svakoga dana nove pobjede nad augustianima, koji su se s njime natjecali za Cezarovu milost. Utjecaj Tigeli-nov opade sasvim. U Rimu, gdje je trebalo uklanjati ljude koji su se činili opasni, plijeniti njihov imutak, obavljati političke poslove, davati igre koje su se odlikovale raskošnošću i neukusom, i najposlije ispunjavati nakazne prohtjeve Cezarove, Tigelin, jednako vješt kao i spreman na sve, pokazivao se prijeko potreban. No u Anciju, usred palača koje su se ogledavale u plavom moru, Cezar je živio na grčki način. Od jutra do mraka čitali su stihove, raspravljali bi o njihovoj gradnji i savršenosti, zanosili se uspjelim obratima, bavili se glazbom, kazalištem, jednom riječju samo onim što je izumio i čime je život ukrasio grčki genij. No u takvim je prilikama Petronije, neusporedivo bolje obrazovan od Tigelina i drugih augustiana, dosjetljiv, rječit, pun tankoćutnog ukusa, morao pretegnuti. Cezar je tražio njegovo društvo, slušao njegovo mnijenje, pitao savjete kad je sam stvarao, i pokazivao prema njemu prijateljstvo življe nego ikada. Onima koji su oko njih bili činilo se da je Petronije postigao već odlučnu pobjedu da se prijateljstvo među njim i Cezarom utvrdilo i da će preživjeti godine. I oni, koji su nekoć pokazivali neprijateljstvo gizdavom epikurejcu, stadoše se sad kupiti oko njega i otimati se za njegovu naklonost. A mnogi su se i radovali u duši što >'348je pretegnuo čovjek koji je doista znao što mu valja0 kome držati, i primao sa skeptičnim osmijehom laskanje jučerašnjih zlotvora, ali bilo od ljenivosti, bilo od velike naobrazbe nije bio osvetljiv, niti se svojom moću služio na tuđu propast ili štetu. Bilo je časova kad je mogao pogubiti i Tigelina, ali on je volio da ga ismijava i pokazuje očito njegovu nedostatnu naobrazbu i prostaštvo. Senat je u Rimu odahnuo, jer već podrug mjeseca nije bila izrečena smrtna osuda.I u Anciju i u Rimu pričali su prava čudesa o pre-finjenosti do koje je dotjerala raspuštenost Cezara1 njegova ljubimca, no svaki je volio osjećati nad sobom Cezara, prefinjena u raspuštenosti, nego po-živinčena u rukama Tigelinovim. Samo je Tigelin očajavao i smišljao, ne bi li se ostavio borbe, jer je Cezar često puta govorio da su u čitavom Rimu i na svemu dvoru samo dvije duše podobne da se razumiju, i da su samo dva prava Helena: on i Petronije.Neobična okretnost Petronijeva utvrdila je ljude u uvjerenju da će njegov utjecaj ostati trajniji od svih ostalih. Nisu više ni mislili kako bi Cezar mogao bez njega, s

kime bi mogao razgovarati o poeziji, glazbi, utrkama, u čije bi oči gledao kad bi htio provjeriti je li ono što tvori odista savršeno. A Petronije, s onim običnim svojim nehajem, činilo se da ne podaje nikakve važnosti svojemu položaju. Bio je kao obično trom, lijen, dosjetljiv i skeptičan. Cesto je činio na ljude dojam čovjeka koji se podru-guje njima, sebi, Cezaru i cijelome svijetu. Kadšto se oslobodio da kudi u oči i Cezara, i kad su drugi mislili da zalazi predaleko ili da sebi prosto sprema propast, on je umio kudnju izvrnuti tako naglo da mu je ona bila na korist, a u nazočnima je budila čuđenje i uvjerenje da nema neprilike, iz koje on ne bi izašao kao pobjednik.Po prilici tjedan dana poslije povratka Vinicijeva iz Rima Cezar je čitao u malenu društvu odlomak iz svoje Troike, pa kad je svršio i kad se stišao gromki i zanosan pljesak, Petronije, zapitan pogledom Cezarovim, reče:349— Loši stihovi, vrijedni da se bace u vatru. Nazočnima srca prestadoše kucati od prepasti, jerNeron od djetinjstva nije čuo nikada iz ničijih usta slične presude. Samo Tigelinu sine lice od radosti. No Vinicije problijedi misleći da je Petronije, koji se nikad nije opijao, ovaj puta pijan.A Neron priupita međutim glasom, u kojemu je ipak zaigrala duboko ranjena taština:— Što nalaziš u njima loše?A Petronije priđe k njemu bliže:— Ne vjeruj njima — reče pokazujući rukom na nazočne — oni se ni u što ne razumiju. Pitaš što je loše u tim stihovima? Ako ćeš da ti pravo kažem: dobri su za Vergilija, dobri za Ovidija, dobri su ako hoćeš i za Homera, ali nisu za te. Tebi nije slobodno ovakve stihove pisati. Taj požar što ga opisuješ, ne žari dosta, tvoja vatra ne žeže dovoljno. Ne slušaj laskanja Lukanova. Njemu bih za iste takve stihove priznao genij, ali ne tebi. A znaš li zašto? Jer si veći od njih. Komu su bogovi dali toliko kao što su dali tebi, od toga se više može zahtijevati. Ali ti se lijeniš. Voliš prospavati poslije prandija nego sjedjeti i izglađivati stihove. Ti možeš stvoriti djelo za kakvo svijet još nije čuo, i zato ti u oči kažem: napiši bolje!Govorio je to preko volje, kao da se podsmijeva i ujedno kao da grdi. No Cezaru se oči zamagliše od miline, te reče:— Bogovi su mi dali nešto talenta, ali su mi dali uz to nešto više, pravoga poznavaoca i prijatelja koji jedini znade govoriti istinu u oči.Rekavši to, pruži svoju tustu, crvenkastom dlakom obraslu ruku zlatnome svijećnjaku, ugrabljenom iz Delfa, te htjede da spali stihove.No Petronije uze mu ih, prije nego se plamen dotakao papirusa.— Ne, nipošto! — reče. — I ovako loši pripadaju čovječanstvu. Ostavi ih meni.— A ti mi dopusti da ti ih pošaljem u kutiji po mom ukusu — odgovori Neron grleći ga.350I zamalo nastavi:— Tako je, imaš pravo. Moj požar ne plamti dovoljno, moj oganj ne žeže dosta. Mislio sam ipak, kada dostignem Homera da će mi biti dosta. Neka skromnost i loše mišljenje o sebi svagda su mi smetali. Ti si mi otvorio oči. Ali znaš li zašto je tako kako ti govoriš? Eto, kipar na priliku, kad hoće da stvori lik boga, traži uzor, a ja nisam imao uzora. Nisam vidio nikad gdje gori grad, i zato mojemu opisu nedostaje istinitosti.— Onda ću ti reći da treba ipak biti velik umjetnik pa to pogoditi.Neron se zamisli i začas reče:

— Odgovori mi, Petronije, na jedno pitanje: žališ li ti što je Troja izgorjela?— Žalim li...? Tako mi hromoga muža Venerina, nimalo! A reći ću zašto! Troja ne bi planula da nije Prometej darovao ljudima oganj i da se Grci nisu zaratili sa Priamom; a da nije bilo vatre, Eshil ne bi napisao svojega Prometeja, kao što Homer ne bi spjevao Ilijade, a ja volim da imamo Prometeja i Ilijadu nego da se uzdržala varošica, po svoj prilici jadna i prljava, u kojoj bi sada sjedio kakav za kaznu premješteni prokurator i dodijavao ti svojim raspravama s gradskim areopagom.— Evo što će reći pametno govoriti — odgovori Cezar. — Za poeziju i umjetnost slobodno je i nužno sve žrtvovati. Blago Ahejcima koji Homeru dadoše sadržaj za Ilijadu, i blago Priamu koji je vidio rasap svoje otadžbine. A ja? Ja nisam vidio grada koji gori.Nastade časom šutnja, koju napokon prekide Ti-gelin.— Pa već sam ti govorio, Cezare — reče — zapovjedi, pa ću spaliti Ancij. Ili znaš što? Ako ti je žao ovih ljetnikovaca i palača, spalit ću ti brodove u Ostiji ili ću ti sagraditi na Albanskom podgorju drven grad koji ćeš sam sažeci. Hoćeš li?No Neron mu dobaci pogled pun prezira:— Zar ja da gledam gdje gore drven jare? Tvoja je pamet ishlapila, Tigeline! I vidim uz to da ne ci-351jeniš osobito moga talenta i moje Troike, kad misliš da bi druga neka žrtva bila za nju prevelika.Tigelin se smete, a Neron doda, kao da misli svratiti razgovor drugamo:— Ljeto nastaje... O, što sada negdje onaj Rim zaudara...! A ipak trebat će se vraćati onamo na ljetne igre.— Kad otpustiš augustiane, Cezare, dopusti mi da ostanem časak s tobom nasamu.Sat kasnije reče Vinicije na povratku iz carskoga ljetnikovca Petroniju:— Pretrpio sam za te jedan čas mnogo straha. Mislio sam da si pretjerao u piću i da si propao bez spasa. Drži na pameti da se titraš sa smrću.— To je moja arena — odgovori nehajno Petro-nije — i zabavljam se osjećajući da sam na njoj najbolji gladijator. Ta pogledaj kako se svršilo. Moj je utjecaj večeras još porastao. Poslat će mi svoje stihove u kutiji, koja će biti, hoćeš li se okladiti, silno skupocjena i silno neukusna. Naložit ću svojemu liječniku da u njoj drži lijekove za čišćenje. Učinio sam ono i poradi toga što će Tigelin, videći kako ovakve stvari polaze za rukom, htjeti, bez sumnje, da se povodi za mnom, i zamišljam što će biti kad stane izvoditi gluposti. To će biti kao kad bi piri-nejski medvjed htio hodati po užetu. Smijat ću se kao Demokrit. Da mi se ozbiljno hoće, mogao bih upropastiti Tigelina i postati mjesto njega prefekt pretorijanski. Tada bih imao u rukama i samoga Riđobradoga. Ali ja sam lijen. Volim od te napasti ovakav život kakav provodim, pa i Cezarove stihove.— Kakva je to vještina koja i kudnju znade pretvoriti u laskanje! Ali jesu li, doista, ti stihovi tako loši? Ja se u to ne razumijem.— Nisu gori nego od drugih pjesnika. Lukan ima u jednom prstu više talenta, ali ima nešto i u Riđo-bradom. Ima prije svega veliku ljubav k poeziji i glazbi. Za dva dana imamo doći k njemu slušati glazbu za himnu na čast Afroditi, koju će danas ili sutra dovršiti. Bit ćemo u malom krugu: samo ja, ti, Tu- 4v,352lije Senecion i mladi Nerva. A što sam ti rekao da njegove stihove upotrebljavam poslije gozbe, kako Vi teli je upotrebljava plamenčeva pera, to nije istina...! Kadšto su rječiti. Riječi Hekubine dirljive su ... Ona se tuži na trudove pri porođaju, i

Neron je pogodio dobre izraze možda zato što i sam s trudom rađa svaki stih... Nekad ga i žalim. Tako mi Poluksa, što je to čudna zbrka! Kaliguli je falila peta daska, ali ovakva čudesa i pokore nije ni on činio.— Tko predviđa dokle će otići ludovanje Riđobradoga? — reče Vinicije.— Nitko živ. Mogu se još dogoditi takve stvari — odvrati Petronije — da će ljudima kroz vjekove rasti kosa na glavi kad ih se sjete. No to baš i jest zanimljivo i vrijedno vidjeti, i premda se znam dosađivati kao Jupiter Amonski u pustinji, mislim da bih se pod drugim Cezarom dosađivao još stoput više. Tvoj je Židov Pavao rječit, to mu priznajem, i ako budu takvi ljudi naviještali tu nauku, naši bogovi treba da se, nema šale, čuvaju da se vremenom ne moraju prtljati na tavan u starežine. Istina da je na priliku Cezar kršćanin, svi bismo se osjećali sigurnije. No tvoj prorok iz Tarsa, upravljajući na me svoje dokaze nije, vidiš, pomislio da je meni ta neizvjesnost začin životu. Tko se ne kocka, neće proigrati imutka, pa opet se ljudi kockaju. Znao sam sinove vitezova i senatora koji su dragovoljno otišli u gladijatore. Veliš da se titram životom. Istina je, ali činim to jer me to zabavlja, a vaše kreposti kršćanske dosadile bi mi kao Senekine rasprave, za jedan dan. Zato je rječitost Pavlova bila zabluda. On bi trebao razumjeti da ljudi kakav sam ja neće primiti te nauke nikada. Ti, to je što drugo! S tvojom ćudi mogao si ili zamrziti na ime kršćansko kao na kugu, ili sam postati kršćanin. Ja im dajem pravo zijevajući. Ludujemo, srćemo u propast, nešto nepoznato ide nam u susret iz budućnosti, nešto se prolama pod nama, nešto mre uz nas, sve to priznajem! Ali znat ćemo umrijeti, a dotle što da sebi tegobimo život i služimo smrti, prije nego nas odnese. Život postoji radi sebe sama, a ne radi nje.23 Quo vadiš353— A meni je tebe žao, Petronije.— Ne žali me više nego što se sam žalim. Nekoć ti nije bilo zlo među nama i vojujući u Armeniji če-znuo si za Rimom.— I sada čeznem za Rimom.— Da! Jer si zamilovao kršćansku vestalku koja sjedi na Zatiberju. Niti se tome čudim niti prigovaram. Čudim se više tome što i kod te nauke za koju tvrdiš da je more sreće, i kod te ljubavi koja će biti skoro ovjenčana, tuga ne silazi s tvoga lica. Pompo-nija Grecina uvijek je tužna, a i ti, otkako si postao kršćanin prestao si se osmjehivati. Nemoj me uvjeravati da je to vesela nauka. Iz Rima si se vratio još tužniji. Ako se vi tako po kršćanski ljubite, tako mi svijetlih uvojaka Bakovih, ja ne idem vašim tragom.— To je nešto drugo — odgovori Vinicije. — Kunem ti se ne Bakovim uvojcima, nego dušom svoga oca da nisam nikad za pređašnjega vremena ni okušao slasti ovakve sreće kakvu sada uživam. Nego mori me tuga, i što je još čudnije, kad sam od Ligije daleko čini mi se da joj prijeti neka pogibao. Ne znam kakva, ni otkuda bi mogla hrupiti, ali je slutim onako kako se sluti oluja.— Za dva dana pothvaćam se da ti izradim dopust da ostaviš Ancij, za koliko god hoćeš. Popeja je nešto mirnija, i koliko znam, ništa od nje ne prijeti ni tebi ni Ligiji.— I danas me je pitala što sam radio u Rimu, premda je moj odlazak u Rim bio tajna.— Može biti da te je uhodila. No sada joj valja i sa mnom računati.Vinicije zastade i reče:— Pavao je govorio da nas Bog kadšto opominje, ali u praznovjerje i gatanje ne dopušta da vjerujemo, pa se branim od tog praznovjerja, a ne mogu mu se oteti.

Hajde da ti kažem, ne bih li zbacio teret sa srca. Sjedjeli smo ja i Ligija jedno do drugoga za noći ovako vedre kao što je noćas i raspoređivali budući život. Ne umijem ti reći kako smo bili sretni i mirni. I u to zarikaše lavovi. To je u Rimu obična354stvar, pa ipak od toga časa nemam mira. Čini mi se da je u toj rici bila kao neka prijetnja, kao nagovi-ještanje nesreće ... Znaš da me strah ne hvata lako, ali tada je bilo nešto takvo da je strah ispunio svu noćnu tamu. Tako je došlo čudno i nenadano da mi još uvijek odjekuje u ušima ona rika, i u srcu osjećam nepokoj, kao da Ligija treba moju obranu od nečega strašna... možda od onih lavova. I mučim se. Ishodi mi dopuštanje da odem, jer ću drukčije otići i bez dopuštenja. Ne mogu ovdje sjedjeti, ponavljam, ne mogu! Petronije se nasmije.— Još nije do toga došlo — reče — da se sinovi bivših konzula ili njihove žene predaju lavovima na areni. Može vas zadesiti svaka druga smrt, ali ne takva. Tko zna najposlije, jesu li to bili lavovi, jer germanski turovi ne riču lošije od njih. A ja se rugam i gatanju i kobi. Sinoć je bila topla noć i vidio sam zvijezde gdje se siplju kao kiša. Mnogome ne mili se takav prizor, no ja sam pomislio: ako je među njima i moja, barem neću poželjeti društva ...!Zatim posuti časak i iza kratka razmišljanja, reče:— Napokon, eto vidiš, ako je vaš Krist uskrsnuo od mrtvih, onda može i vas oboje obraniti od smrti.— Može — odgovori Vinicije pogledavajući na nebo koje se osulo zvijezdama.355XLINeron je svirao i pjevao himnu u čast »Gospodarice Cipra«, za koju je sam složio stihove i udesio glazbu. Bio je toga dana pri glasu i osjećao je da njegova glazba, doista, zanosi nazočne, i taj je osjećaj dao toliko snage njegovu glasu i tako mu je zanosio dušu da se odista činilo da je nadahnut. Na koncu problijedi i sam od iskrenoga ganuća. I zacijelo prvi put u životu nije htio slušati pohvale nazočnih. Sjedio je naslonivši ruke na citaru i spuštene glave, zatim ustane naglo i reče:— Umoran sam i treba mi uzduha. Ugodite dotle citare.Rekavši to, zavije vrat svilenom maramom.— Vi hodite sa mnom — reče obraćajući se Pe-troniju i Viniciju, koji su sjedjeli u kutu dvorane. — Ti, Vinicije, pruži mi ruku, jer me je ostavila snaga, a Petronije će mi govoriti o glazbi.I iziđu zajedno na alabastrom popođenu i šafranom posutu terasu od palače.— Ovdje se diše slobodnije — reče Neron. — Duša mi je uznemirena i tužna, iako vidim da s ovim što sam vam za ogled zapjevao, mogu istupiti javno, i da će to biti trijumf kakva nikad još nijedan Rimljanin nije slavio.— Možeš istupiti ovdje, u Rimu i u Aheji. Divio sam ti se svim srcem i mislima, božanski! — odgovori Petronije.356— Znam. Odviše si lijen da se siliš na pohvale. Iskren si kao Tulije Senecion, ali si bolji znalac od njega. Reci mi što sudiš o glazbi?— Kad slušam poeziju, kad gledam kvadrigu na kojoj se voziš u cirku, lijep kip, lijep hram ili sliku, osjećam da obuhvaćam ono što vidim, cjelovito i da moj zanos dohvaća sve što te stvari mogu dati. No kad slušam glazbu, osobito tvoju, otvaraju se preda mnom nove raskoši i ljepote. Trčim za njima, ali netom ih primim u se, pritječu neprestano nove, upravo kao valovi morski koji idu iz beskrajnosti. Zato ti kažem da je glazba kao more. Stojimo na jednoj obali i vidimo daljinu, ali druge obale dogledati ne možemo.

— Ah, kako si ti dubok znalac! — reče Neron.I časkom su šetali šuteći, samo je šafran tiho šuš-tio pod njihovim nogama.— Izrekao si moju misao — reče napokon Neron — i zato kažem uvijek da me u cijelome Rimu ti jedini možeš razumjeti. Tako je. Isto tako sudim i ja o glazbi. Kad sviram i pjevam, vidim takve stvari za koje nisam znao da postoje u mojem carstvu ili na svijetu. Eto ja sam Cezar i svijet pripada meni, mogu sve. A ipak mi glazba otvara nova carstva, nove zemlje i mora i nove raskoši, kojih dosad nisam poznavao. Najčešće ne umijem ih nazvati imenom, ni pojmiti umom, samo ih osjećam. Osjećam bogove, vidim Olimp. Neki vjetar s onoga svijeta puše na me: nazirem kao u magli neke veličine neizmjerne i mirne i tako jasne kao izlaz sunca... Čitav sferos igra oko mene i reći ću ti — i Neronov glas zadrhta očitim zanosom — da se ja, Cezar i bog, osjećam tada sitan kao prašak. Hoćeš li vjerovati?— Da. Samo veliki umjetnici mogu se osjećati prema umjetnosti maleni...— Danas je noć iskrenosti, zato otvaram pred tobom dušu kao pred prijateljem i reći ću ti još više ... Misliš li da sam slijep ili lišen pameti? Misliš li da ne znam da u Rimu pišu pogrde o meni po zidovima, da me zovu ubojicom matere i žene... da me drže za neman i okrutnika, zato jer je Tigelin iz-357radio u mene nekoliko smrtnih osuda mojim neprijateljima? Da, prijatelju, drže me za nakazu i ja znam za to... Utuvili su mi okrutnost dotle da se sam kadšto pitam, nisam li okrutnik... Ali oni ne razumiju toga da djela čovjekova mogu biti kadšto okrutna, a čovjek može ne biti okrutnik. Ah, nitko neće vjerovati, možda ni ti, moj dragi, nećeš vjerovati da se na mahove, kad glazba uljuljava moju dušu, osjećam dobar kao čedo u kolijevci. Tako mi onih zvijezda što nad nama sjaju, govorim ti pravu istinu: ljudi ne znadu koliko dobro leži u mome srcu i kakvo i ja sam vidim blago u njemu kad glazba otvori njegova vrata.Petronije, koji nije nimalo sumnjao da Neron iskreno govori u taj čas, i da je glazba doista kadra probuditi plemenitije sklonosti njegove duše, pritisnute brdima sebičnosti, raspuštenosti i opačine, prihvati:— Tebe treba poznavati izbliza, kao što te ja poznajem. Rim te nikada nije znao cijeniti.A Cezar se nasloni jače o Vinicijevo rame, kao da se sagnuo pod bremenom nepravde, i odgovori:— Tigelin mi je govorio da u senatu šapću da Diodor i Terpnos bolje od mene udaraju u citaru. I to mi poriču! No ti, koji govoriš uvijek istinu, reci mi po duši: sviraju li oni bolje od mene, ili isto tako dobro kao i ja?— Ni prilika ti nisu. Ti imaš blag udar i ujedno više snage. U tebi se vidi umjetnik, u njima vješti zanatlije. Dakako! Tko čuje prije njihovu glazbu, bolje razumije što si ti.— Ako je tako, neka žive. Neće se nikad domisliti kakvu si im učinio ovaj čas uslugu. Uostalom, da ih pošaljem u progonstvo, valjalo bi mi na njihovo mjesto uzeti druge.— I ljudi bi još govorili da iz ljubavi prema glazbi zatireš u državi glazbu. Nemoj ubijati nikada umjetnosti radi umjetnosti, božanski.— Kako si ti različan od Tigelina! — odgovori Neron. — No vidiš, ja sam upravo u svemu umjetnik, i jer glazba otvara preda mnom prostore kojih358ni slutio nisam, krajeve kojima ne vladam, raskoše i sreću kojih nisam poznavao, ne mogu živjeti običnim životom. Ona mi govori da imade neobičnost, pa je tražim svom silom vlasti što su je bogovi stavili u moje ruke. Kadšto mi se čini da treba,

da bi čovjek došao u te olimpijske svjetove, učiniti nešto takvo čega nijedan čovjek dosad nije učinio, treba nadmašiti čovječji rod u dobru ili zlu. Znam, također, da ljudi sumnjaju na me da sam mahnit. No ja nisam mahnit, ja samo tražim! A ako pomahnitam, to biva od dosade i nestrpljivosti, jer ne mogu naći što tražim. Ja tražim, razumiješ li me, i zato hoću da budem veći od čovjeka, jer samo na taj način mogu biti najveći kao umjetnik.Uto snizi glas da ga ni Vinicije ne može čuti i, prinese usta Petronijevu uhu, stade šaptati:— Znaš li da sam ponajviše radi toga osudio na smrt majku i ženu? Pred vratima nepoznatog svijeta htio sam prinijeti najveću žrtvu što je čovjek može prinijeti. Mislio sam da će se poslije toga nešto dogoditi i da će se otvoriti neka vrata za kojima ću ugledati nešto neznano. Bilo to divnije ili strasnije od ljudskoga poimanja, samo da je neobično i veliko ... No ta žrtva nije bila dovoljna. Da se otvore vrata spoznaje, hoće se jamačno više, i neka bude kako hoće Usud.— Što kaniš učiniti?— Vidjet ćeš, vidjet ćeš prije nego misliš. Međutim, znaj da postoje dva Nerona: jedan onakav kakva ga znadu ljudi, a drugi umjetnik, kojega znaš ti sam i koji, ako ubija kao smrt ili bjesni kao Bako, čini to upravo zato što ga guši pličina i ništavnost običnoga života, i htio bi da ih istrijebi, pa makar morao upotrijebiti oganj ili gvožđe... Oh! Što će taj svijet biti jadan kad mene nestane ...! Nitko još ne sluti, ni ti, dragi, kakav sam ja umjetnik. No baš zato stradam i iskreno velim da je duša u meni katkad tako tužna kao oni čempresi što se eno crne pred nama. Teško je čovjeku nositi ujedno breme najviše vlasti i najvećega talenta ...359— Osjećam s tobom, Cezare, svim srcem, i sa mnom zemlja i more, i ne spominjući Vinicija koji te u duši obožava.— Bio mi je on uvijek drag — reče Neron — premda služi Martu, a ne Muzama.— On služi prije svega Afroditi — reče Petronije.I brzo odluči jednim mahom obaviti stvar sestri-ćevu i ujedno ukloniti pogibli koje su mu mogle zaprijetiti.— Zaljubio se kao Troilo u Kresidu — reče. — Dopusti mu, gospodaru, da ode u Rim, jer će mi svis-nuti. Znaš li da se ona ligijska taokinja, što si mu je poklonio, našla i da ju je Vinicije, polazeći u Ancij, ostavio pod zaštitom nekoga Lina? Nisam ti toga spominjao kad si sastavljao himnu, jer to je od svega najpreča stvar. Vinicije je htio da mu bude milosnica, no kad se ona pokazala kreposna kao Lukrecija, zaljubio se u njezinu krepost i sad se želi oženiti njome. Ona je kraljevska kći, može mu, dakle, biti prilika, ali on je pravi vojnik: uzdiše, vene, jauče, ali čeka dopuštenje svoga imperatora.— Ne izabire imperator žene vojnicima. Što će mu moje dopuštenje?— Rekoh ti, gospodaru, da te obožava.— To većma može biti siguran za dopuštenje. Ona je lijepa djevojka, ali je u struku odviše tanka. Augusta Popeja tužila se na nju preda mnom da je urekla naše dijete u palatinskom perivoju ...— Ali sam ja kazao Tigelinu da se božanstva ne primaju zli uroci. Sjećaš li se, božanski, kako se smeo, i sam si kliknuo: habetl— Sjećam se — Neron će, pa se obrati Viniciju. — Ljubiš li je onako kao što to Petronije kaže?— Ljubim je, gospodaru!— Onda ti zapovijedam da ideš odmah sutra u Rim, da se oženiš njome i da mi ne dolaziš na oči bez vjenčanoga prstena.— Hvala ti, gospodaru, od srca i duše!

— Oh, kako je ugodno usrećivati ljude! — reče Neron. — Htio bih da drugo ništa ne činim za svega života.360— Učini nam još jednu ljubav, božanski — reče Petronije — posvjedoči ovu svoju volju pred Augustom. Vinicije se ne bi nikad usudio oženiti onom, na koju Augusta mrzi, a ti ćeš, gospodaru, jednom riječju raspršiti njezinu nesklonost ako izjaviš da si sam tako zapovjedio.— Dobro — reče Cezar — tebi i Viniciju ne bih mogao ništa uskratiti.I vrati se u vilu, a oni pođoše zajedno s njime, puni pobjedonosne radosti. Vinicije se morao suzdržavati da se ne baci o vrat Petroniju, jer mu se činilo da su sada sve opasnosti i zapreke uklonjene.U atriju ljetnikovca zabavljali su mladi Nerva i Tuli je Senecion Augustu razgovorom, a Terpnos i Diodor ugađali su citare. Unišavši Neron sjedne na stolicu, ukrašenu kornjačevinom, i šapnuvši nešto u uho grčkome dječaku, stane čekati. Dječak se brzo vrati sa zlatnom kutijom, a Neron je otvori i izva-divši đerdan od velikih opala reče:— Ovi su dragulji dostojni današnjega večera.— Odsijeva u njima zora — odgovori Popeja, uvjerena, da je đerdan njoj namijenjen.Neron je časom dizao i spuštao ružičasto kamenje i napokon reče:— Vinicije, poklonit ćeš od mene ovaj đerdan mladoj kraljevni ligijskoj s kojom ti zapovijedam da se vjenčaš.Popejin pogled, pun bijesa i iznenađenja, prenosio se od Cezara na Vinicija, pa se napokon zaustavi na Petroniju. No on je prignuvši se nehajno preko naslona stolice gladio rukom harfu, kao da hoće točno zapamtiti njezin oblik.Međutim se Vinicije zahvalivši na daru približi Petroniju i reče:— Čime ću ti se odužiti za ovo što si danas učinio za mene?— Žrtvuj Euterpi par labudova — odgovori Petronije — hvali pjesme Cezarove i smij se slutnjama. Nadam se da lavlja rika neće više mutiti sna ni tebi ni tvojemu ligijskom ljiljanu.361— Neće — reče Vinicije — sad sam potpuno miran.— Neka vam božica sreće bude prijazna! No sad slušaj, jer Cezar opet uzima formingu. Uzdrži dah, slušaj i roni suze.Neron je doista uzeo formingu u ruku i podigao oči uvis. U dvorani zašuti razgovor i ljudi sjeđahu nepomično kao da su se skamenili. Samo Terpnos i Diodor, koji su imali pratiti cara, pogledali su krećući glave sad jedan na drugoga, sad na njegova usta, očekujući prve znakove pjesme.Uto u trijemu nastade trka i graja, i začas nahrupi iza zavjesa carski oslobođenik Faon, a za njim u stopu konzul Lekanije.Neron namršti obrve.— Oprosti, božanski imperatore — reče usoplje-nim glasom Faon — u Rimu je požar! Veći dio grada u plamenu...!Na taj glas skočiše svi na noge. Neron ostavi formingu i reče:— Bogovi...! Vidjet ću grad gdje gori, i dovršit ću Troiku.I okrene se konzulu:— Ako pođem odmah, hoću li još stići da vidim požar?— Gospodaru! — odgovori konzul blijed kao zid. — Nad gradom se sastavilo more od plamenova: dim guši stanovnike i ljudi se onesvješćuju ili od ludila skaču u oganj... Rim propada, gospodaru!Nastade časkom tišina koju prekide Vinicijev krič:

I mladić odbacivši togu izleti u samoj tunici iz palače.A Neron podiže ruke k nebu i zavapi:— Jao tebi, sveti Priamov grade...!— Vae misero mihi\lJao meni bijednome!362XLIIVinicije jedva stiže zapovjediti nekolicini robova da jašu s njim, i bacivši se na konja protjera ga u gluho doba noći kroz puste ulice Ancija prema Lau-rentu. Našavši se na strašan glas kao u nekom ludilu i duševnoj podivljalosti, gubio je na časove svijest o onome što se događalo s njim, samo je osjećao da na istom konju sjedi njemu za plećima nesreća i vičući: »Rim gori!« šiba njega, konja i tjera ih u tu vatru. Položivši glavu po konjskom vratu, letio je u gustoj tmici bezobzirce ne gledajući preda se i ne pazeći na zapreke na koje je mogao naletjeti. Usred noćne tišine, spokojne i zvjezdane, činili su se konjanik i konj, preliveni mjesečinom, kao utvare iz sna. Idumejski konj položivši uši i ispruživši vrat, grabio je kao strijela promičući pored nepomičnih čempresa i bijelih ljetnikovaca, koji su se među njima zaklonili. Jaki udarci kopita o kamenu kaldrmu budili su ovdje-ondje pse, koji lavežom ispratiše neobično priviđenje, a zatim uznemireni njegovom brzinom stadoše zavijati dižući gubicu prema mjesecu. Robovi, koji su jahali za Vinicijem, imajući mnogo lošije konje skoro pozastaše. On sam preleti kao oluja pospani Laurent, zavrnu k Ardeji, gdje je od dolaska u Ancij držao u pričuvi konje, kao i u Ariciji, u Bovili i Ustrinu eda bi mogao za najkraće vrijeme prevaljivati udaljenost koja ga je dijelila od Rima. Misleći o tome, tjerao je konja neštedice do posljednje snage. Za Ardejom učini mu se da se nebo na363;-..- K: •: <¦esjeveroistočnoj strani prevlaci rumenkastim odsje-vom. Mogla je to biti i jutarnja zora, jer je dan u srpnju svitao rano. No Vinicije nije mogao zalomiti uzvik očajnog bijesa, jer mu se učinilo da se ono nebo zažarilo od ognja. Sjeti se Lekanijevih riječi: »Sav je grad u plamenom moru« — i časak osjeti da mu odista prijeti ludilo, jer je sasvim izgubio nadu da bi mogao izbaviti Ligiju ili samo stići u grad prije nego se pretvori u gomilu pepela. Misli mu sad po-stadoše još brže nego trka konja i jurile su pred njim kao jato crnih ptica, očajne i grdne. Nije znao, doduše, koji se dio grada zapalio, ali je ipak nagađao da je zatiberski dio, pun zbijenih kuća, skladišta drva i daščara, gdje su se prodavali robovi, najprije mogao nastradati od vatre. U Rimu su se dosta često dešavali požari, kod kojih je isto tako često bivalo nasilja i otimanja, osobito u dijelovima gdje je stanovao siromašni i napola barbarski svijet. Što je onda moglo biti na onakvu Zatiberju, gdje je bilo gnijezdo propalica koji su se onamo slegli sa svih strana svijeta? Taj mah pade na pamet Viniciju Urso sa svojom nadljudskom snagom, ali što je mogao učiniti, pa da je ne čovjek, nego titan, protiv zator-ne ognjene sile? Strah od ustanka robova bijaše također mora koja je davila Rim već mnogo godina. Pričalo se da stotine tisuća ljudi sanjaju o vremenu Spartakovu i čekaju samo zgodu da prihvate za oružje protiv tlačitelja i grada. I evo došao je čas! Može biti da ondje, u gradu, pored požara bijesni pokolj i rat. Možda su čak i pretorijanci navalili na grad i po zapovijedi Cezarovoj ubijaju što stignu. I kosa stane rasti Viniciju od iznenadnoga straha. Sjeti se svih razgovora o požarima gradova, što su se ne jednom uporno ponavljali na dvoru Cezarovu, sjeti se njegove tužbe što mora opisivati grad koji gori, a nije vidio još nikada pravoga požara, pa njegov

prezirni odgovor Tigelinu koji je obećavao da će upaliti Ancij ili umjetni drveni grad, pa njegove žalbe na Rim i smradne uličice na Suburi! Da! Cezar je jamačno zapovjedio da upale grad! Samo on se mogao na to odvažiti, a jedini se Tigelin pothvatiti364da izvrši takav nalog. No ako Rim gori po Cezarovu nalogu, tko može jamčiti da i narod neće biti po njegovu nalogu pobijen? Nakaza je bila podobna i to učiniti. Dakle, požar, ropska buna i pokolj! Strašna li kaosa! Neko razularenje razornih živalja i ljudskoga bijesa, i u tome svemu Ligija. Jek Vinici-jev pomiješa se s hripanjem i jekom konja, koji je grabeći sve do Aricije uzbrdicom jurio već posljednjim dahom. Tko će je iznijeti iz upaljena grada i tko je može spasiti? I Vinicije, položivši se sasvim po konju, zakopa prste u kosu, gotov da od bola grize konjski vrat. No u taj čas neki konjanik, koji je jurio također kao vihor, ali s protivne strane u Ancij, krikne promičući pored njega: »Rim gine!« I poleti dalje.Viniciju dođe do ušiju samo još riječ: »Bogovi«, ostalo zagluši jeka kopita. No ta ga riječ otrijezni. Bogovi...! Vinicije podiže naglo glavu i pru-živši ruke k nebu, gusto osutu zvijezdama, stade se moliti: »Ne prizivam vas, kojima gore hramovi, nego Tebe ...! Ti si sam stradao, ti si jedini milosrdan! Ti si jedini razumio ljudsku bol! Ti si došao na svijet da ljude naučiš milosrđu, pokaži ga, dakle, sada. Ako si onakav kako kazuje Petar i Pavao, spasi mi Ligiju. Uzmi je na ruke i iznesi iz plamena. Ti to možeš! Daj mi je, a ja ću ti dati krv. Pa ako nećeš radi mene to učiniti, učini to radi nje! Ona te ljubi i uzda se u Te. Obećaješ život po smrti i sreću, ali sreća po smrti ne gine, a ona neće još da umre. Daj joj neka živi. Uzmi je na ruke i iznesi iz Rima. Ti možeš, osim ako nećeš ...«I stane, jer osjeti da bi se dalja molitva mogla prometnuti u prijetnju, a bojao se uvrijediti Božanstvo u času kad je trebao najvećma Njegovo milosrđe i sklonost. Prepade se i od same pomisli na to, i da ne pripusti u misli ni sjenu kakve hule, stane iznova šibati konja, to većma što su bijeli zidovi Aricije, koja je bila na po puta u Rim, zasvijetlili već sasvim pred njim na mjesečini. Zamalo proleti uzagrapce oko Merkurova hrama koji je bio u gaju pred gradom. Tu su već zacijelo znali o nesreći, jer je pred hramom bila neobična vreva. Vinicije u trku vidje na stepe-365nicama i među stupovima hrpe ljudi koji su svijetlili zubljama i hitali pod zaštitu božanstva. Ni put nije bio onako pust ni slobodan kao iza Ardeje. Mnoštvo je, istina, hrlilo u gaj stazama sa strane, ali i na glavnom putu stajale su četice koje su se hitro uklanjale brzome konjaniku. Iz grada dopirao je žamor glasova. Vinicije bane u grad kao vihor oborivši i pre-gazivši nekolicinu na putu. Oko sebe čuo je sada vapaje: »Rim gori! Grad je u vatri! Bogovi, spasite Rim!«Konj se spo tace i pritegnut jakom rukom sjede na šljukove pred krčmom, u kojoj je Vinicije držao drugoga za promjenu. Robovi kao da su iščekivali dolazak gospodarev, pa su stajali pred krčmom i na njegovu zapovijed potekoše kao za okladu da dovedu novoga konja. A Vinicije opazivši odio od deset pre-torijanaca konjanika koji su očito išli s glasom iz grada u Ancij, skoči k njima i zapita:— Koji je dio grada u ognju?— Tko si ti? — upita desetnik.— Vinicije, vojnički tribun i augustian! Odgovaraj, glave ti!— Požar je, gospodine, planuo u dućanima kod Velikoga Cirkusa. Kad su nas poslali, sredina grada bila je u vatri.— A Zatiberje?— Dosada plamen još nije onamo dopro ali širi se nesuzdrživom snagom sve

dalje po svim dijelovima grada. Ljudi ginu od žara i dima i svako je spašavanje nemoguće.U taj čas dovedoše Viniciju novoga konja. Mladi tribun sjede na nj i potjera dalje.Jahao je sad prema Albanu ostavljajući na desnu ruku Albalongu i njeno divno jezero. Put u Ariciju išao je uz brdo, koje je zaklonilo posvema vidik i Albanum s druge strane. No Vinicije je znao kad se maši vrha, da će vidjeti ne samo Bovilu i Ustrin, gdje su ga čekali novi konji, nego i Rim, jer je za Albanom pukla s obje strane Apijeva druma ravna, niska Kampanija, niz koju su vodili k Rimu samo svodovi vodovoda i ništa više nije smetalo pogledu.366— Sa sljemena vidjet ću plamen — govorio je sebi.I ponovo je dohvaćao konja bičem. No prije nego je izbio na vrh brda, osjeti na licu tih vjetar koji mu donese u nos miris paljevine. Uto se i vrh brda stao pozlaćivati.— Požar! — pomisli Vinicije.No noć je već odavna stala blijedjeti, osvit je prelazio u praskozorje i po svim bližnjim vrhovima sjao je jednako zlatan i ružičast blijesak, koji je mogao biti i od vatre i od zore. Vinicije uzleti na vrh brda i strahovit prizor udari mu u oči.Sve je polje pritisnuo dim kao golem oblak, koji je legao na zemlju. U tom oblaku iščezoše gradovi, vodovodi, ljetnikovci, drveće, a na kraju te sive, stra-hotne ravnice gorio je po brežuljcima grad.No požar nije imao oblik ognjenoga stupa, kako biva kad gori pojedina zgrada, pa bila i najveća, nego je bila duga pruga, nalik na jutarnji osvit.Nad tom prugom odskočio je bedem od dima, negdje posvema mrk, negdje opet mijenjajući ružičastu u krvavu boju, zbijen, nadimajući se, gust, pa se povijao kao zmija, kad se svija i pruža. Na mahove činilo se da grdni taj bedem prekriva i onu prugu ognja, tako da se stanjila kao trak, a na mahove ga je ona rasvjetljavala ozdo mijenjajući njegovo donje klupko u plamene valove. Oboje se proteglo od kraja do kraja obzora zatvarajući ga, kako ga kadšto zatvara duga šuma. Sabinska brda nisu se vidjela.Viniciju se na prvi pogled učinilo da ne gori samo grad nego sav svijet, i da se ništa živo ne može spasiti iz toga mora ognja i dima.Vjetar je sve jače puhao od strane požara noseći miris paljevine i dim koji je stao zaklanjati i bliže predmete. Već se bilo sasvim razdanilo i sunce je obasjalo vrhove oko Albanskog jezera. Ali sjajni zlatni jutarnji zraci činili su se od dima kao crveni i blijedi. Vinicije je silazeći k Albanu ulazio u sve gušći dim i sve neprozirniju maglu. Sam je gradić bio utonuo u dim. Uznemireni stanovnici izašli su na uli-367ce, i strašno je bilo pomisliti kako je tek u Rimu, kad je već ovdje bilo teško disati.Očaj opet osvoji Vinicija i od prepasti diže mu se kosa na glavi. No nastojao je da se utješi kako je znao. »Nije moguće«, mislio je, »da bi sav grad odjednom planuo. Puše vjetar i nosi dim samo na ovu stranu. Sa druge strane nema dima. Zatiberje, odijeljeno rijekom, moguće da se sasvim očuvalo, a u svakom slučaju dosta je da Urso pođe zjedno s Ligi-jom kroz Janikulska vrata, pa da se ukloni opasnosti. Isto tako nije prilike da bi propao sav narod i da bi grad, koji vlada svijetom, bio satrt ujedno sa stanovnicima s površja zemaljskog. I u osvojenim gradovima, kad klanje i vatra naporedo bjesne, neki broj ljudi ostaje uvijek u životu, pa zašto bi napokon poginula i Ligija? Ta i nju čuva Bog, koji je sam svladao smrt!« Tako umujući stade se iznova moliti i po običaju, kako se privikao bio, činiti Kristu velike zavjete i obećavati darove i žrtve. Prole-tjevši Albanum, u kom je gotovo sav svijet sjedio na krovovima i drveću da gleda Rim, umiri se

ponešto i povrati mu se hladnokrvnost. Pomisli, također, da se za Ligiju brine ne samo Urso i Lino nego i Petar Apostol. Kod samoga sjećanja na nj povrati mu se nova nada u srce. Petar mu je uvijek bio biće nepojmljivo, upravo nadljudske Otkako ga je bio čuo u Ostrianu, osta mu čudan dojam o kojemu je o početku boravka u Anciju pisao Ligiji: da je svaka riječ toga starca istina, ili da se mora obistiniti. Bliže poznanstvo, što je sklopio bio s Apostolom za bolesti, pojačalo je još dojam, koji se zatim pretvorio u nepokolebljivu vjeru. I budući da je Petar blagoslovio njegovu ljubav i obećao mu Ligiju,. zato Ligija nije mogla propasti u plamenu. Makar grad izgorio, ni jedna iskra vatre neće pasti na njenu odjeću.Od besane noći, mahnitoga jahanja i uzbuđenja Vinicija osvoji čudan zanos, u kojemu mu se sve činilo moguće: Petar će blagosloviti plamen, rastvoriti ga jednom riječju, pa će oni nepovrijeđeni proći kroz vatru. Petar je pri tom znao buduće stvari, te je, bez sumnje, predvidio i taj strašni požar, pa kako i368da ne bi u takvu slučaju opomenuo i izveo iz grada kršćane, a među njima i Ligiju koju je ljubio kao svoje dijete? I sve jača nada stade ulaziti u Vinici-jevo srce. Pomisli, ako oni bježe iz grada da ih može naći u Bovili ili susresti putem. Svaki čas može se ljubljeno lice pomoliti iz toga dima koji se prostirao sve našire po svoj Kampaniji.Učinilo mu se to tim vjerojatnije, jer je putem stao susretati više ljudi koji su, ostavivši grad, išli u Albanske gore eda bi spasivši se od ognja došli zatim i izvan dima. Još nije došao ni do Ustrina, kad morade poći lakše, jer je put bio zakrčen. Pored pješaka sa zavežljajima na plećima, susretao je osama-rene konje, mazge, kola natovarena pokretnom imovinom, pa najposlije i nosiljke, u kojima su robovi nosili imućnije građane. Ustrin je bio već tako prepun bjegunaca iz Rima da je mnoštvo teškom mukom moglo prolaziti. Na trgu, u trijemovima hramova i na ulicama vrvjeli su bjegunci. Ovdje-ondje stadoše već razapinjati šatore pod kojima će se skloniti cijele obitelji. Drugi se utaboriše pod vedrim nebom vičući, prizivajući bogove ili proklinjući sudbinu. U općoj prepasti teško je bilo što pitati. Ljudi kojima se obraćao Vinicije, ili mu nisu uopće odgovarali, ili su na nj podizali upola smetene oči od strave odgovarajući da propada grad i svijet. Od rimske strane dolazile su svakim časom nove hrpe muškaraca, žena i djece, koje su uvećavale pometnju i jauke. Neki su se izgubili u gužvi te su očajno tražili rodbinu. Drugi se stadoše tući za mjesta. Hrpe poludivljih čobana iz Kampanije dođoše u gradić tražeći novosti ili plijena od pljačke, koju je olakšavao metež. Gdjegdje je gomila, sastavljena od robova svakoga naroda i od gladijatora, stala harati kuće i ljetnikovce u gradu i biti se s vojnicima koji su branili stanovnike.Senator Junije kojega Vinicije opazi kod krčme, okružena četom batavskih robova, prvi dade potanje vijesti o požaru. Vatra je, doista buknula kod Velikoga Cirkusa, na mjestu koje se dotiče Palatina i brdašca Ćelija, a raširila se s nepojmljivom brzinom24 Quo vadiš369tako da je zahvatila svu sredinu grada. Nikad još od Brenovih vremena nije grad snašla ovako strašna nesreća. »Cirkus je izgorio sav i oko njega dućani i kuće« — reče Junije. — »Aventin i Celij su u vatri. Plamen je, okruživši Palatin, zahvatio Karine ...«I Junije, koji je na Karinama imao insulu, punu umjetnina koje je volio više svega, zahvati šaku prljave prašine i posuvši njome glavu stade očajno jaukati.No Vinicije ga strese za ramena.— I moja je kuća na Karinama — reče — ali kad sve propada, neka propadne i

ona.Potom se sjeti da se možda Ligija, ako je poslušala njegov savjet, preselila u Aulovu kuću, pa upita:— A Vicus Patricius?— U vatri! — odgovori Junije.— A Zatiberje?Junije ga pogleda u čudu.— Lako za Zatiberje — reče stišćući rukama umorne sljepoočice.— Meni je više do Zatiberja nego do čitavoga Rima — vikne silovito Vinicije.— Onda možeš onamo doći jedino Lučkom cestom, jer će te ispod Aventina ugušiti žega ... Zatiberje? ...? Ne znam. Vatra nije mogla po svoj prilici dosad stići onamo, ali ne dolazi li već ovaj čas, sami bogovi znaju ...Tu se Junije malo skanjivao, pa reče sniženim glasom:— Znam da me nećeš odati, pa ću ti reći da to nije običan požar. Nisu dali da se cirkus spašava... Kad su kuće stale naokolo gorjeti, tisuće je glasova vikalo: »Smrt onima koji budu spašavali!« Nekakvi ljudi trče gradom i bacaju u kuće zapaljene zublje... S druge strane narod se buni i viče da grad gori po nalogu. Ništa ti više ne kazujem. Teško gradu, teško nama svima i meni! Što se ondje događa, toga ne može ljudski jezik izreći. Narod gine u vatri ili se uzajamno ubija u gužvi... Ovo je propast Rima ...!.370I iznova uze ponavljati:— Jao! Jao si ga gradu i nama!No Vinicije poklopi konja i potjera Apijevom cestom.No ovo je sad bilo gotovo guranje kroz rijeku ljudi i kola, koja je tekla iz grada. A grad je bio sad pred Vinicijem kao na dlanu, obuhvaćen grdnim požarom ... Od ognjenoga mora i dima udarala je žestoka žega, i ljudski vapaji nisu mogli zaglušiti sik-tanje i huke plamenova.371XLIIIŠto se Vinicije većma primicao zidovima, pokazivalo se da je lakše bilo doći do Rima negoli doprijeti u sredinu grada. Apijevom cestom bilo je mučno proći radi navale ljudi. Kuće, polja, vrtovi i hramovi, koji su bili oko ceste s obje strane, pretvoriše se u taborište. Na Martovu hramu, koji je bio tik do Porta Apia, svjetina je obila vrata da se u njemu skloni noću. Na grobljima osvajali su veće grobne spomenike i zametali oko njih svađe, koje su se svršavale krvoprolićem. Ustrin sa svojim neredom davao je samo laku slutnju onoga što se zbivalo pod zidovima samoga grada. Prestao je svaki obzir na poštivanje zakona, na vlast, na obiteljske veze, na razliku staleža. Bilo je vidjeti robove gdje toljagama mlate građane. Gladijatori pijani od vina što su ugrabili u Em-poriju, skupili su se u velike čete i jurili pomamno vičući po trgovima uz put, razgoneći ljude, gazeći, robeći. Mnoštvo barbara, izvedenih na prodaju u gradu, utekoše iz daščara. Požar i propast grada bijaše im ujedno kraj ropstva i čas osvete, i kad su jadni stanovnici kojima je u vatri propadalo sve imanje pružali očajno ruke k bogovima vapijući za spasom, oni su s radosnim urlikanjem napadali mnoštvo skidajući ljudima haljine s ramena i otimajući mlađe žene. S njima su se udruživali robovi koji su odavna već služili u Rimu, siromasi u kojih nije bilo ništa na tijelu osim vunenoga pasa oko bedara, strašni likovi iz zakutaka koji se danju nisu vidjeli gotovo372nikada na ulicama i za koje je bilo teško znati da su u Rimu. Ta gomila, sastavljena od Azijata, Afričana, Grka, Tračana, Germana i Britanaca, koja je

vikala svim jezicima zemlje, divlja i razularena, bjesnila je misleći da je došao čas kad se može slobodno naplatiti za godine trpljenja i bijede. Usred te ustalasane vreve ljudske, u svjetlu dana i požara bliještale su kacige na glavama pretorijanaca, kojima su se pod okrilje utjecali mirniji stanovnici i koji su na mnogo mjesta morali jurišem udarati na podivljalu svjetinu. Vinicije je vidio u životu osvojene gradove, ali njegove oči nisu gledale prizora gdje bi se očaj, suze, bol, jauci, pomamna radost, mahnitanje, bijes i raspojasanost smrsili u ovako neizmjeran kaos. A nad tom uzavrelom obezumljenom gužvom ljudskom hučao je požar, od kojega je na brežuljcima gorio najveći grad na svijetu, šaljući u vrevu svoj ognjeni dah i pokrivajući ga dimom, nad kojim se više nije vidjelo nebo.Mladi je tribun s najvećim naporom, svaki čas u opasnosti, dopro napokon do Apijevih vrata, no tu razabra da kroz gradsku četvrt Porta Capena neće moći u grad ne samo radi stiske nego i od strašne žege, od koje je i za vratima podrhtavao sav uzduh. Povrh toga kod Porta Trigenia prema hramu Dobre Boginje, nije jošte bilo mosta, pa ako je htio prijeći Tiber, trebalo se provući sve do mosta Sublicija, to jest proći pored Aventina, koji je dijelom bio zaliven čitavim morem plamena. To je bilo sasvim nemoguće. Vinicije vidje da mu se valja vratiti prema Ustri-nu, ondje skrenuti s Apijeve ceste, prijeći rijeku niže grada i doći na Lučku cestu koja je vodila ravno na Zatiberje. Ni to nije bilo tako lako zbog sve većega komešanja na Apijevoj cesti. Trebalo bi da se krči put mačem, a Vinicije nije imao oružja, jer je iz An-cija poletio onako kako ga je vijest o požaru Rima zatekla bila u ljetnikovcu Cezarovu. No na Merku-rovu vrelu opazi poznatoga kapetana pretorijansko-ga koji je s nekoliko desetaka momaka branio pristup u hramsku zgradu, pa mu zapovjedi da pođe s373njim, a on prepoznavši tribuna i augustiana ne smjede da se zapovijedi usprotivi.Vinicije sam preuze zapovjedništvo odjela i zabo-ravivši taj čas nauku Pavlovu o ljubavi prema bližnjemu rasturivao je i razgonio pred sobom svjetinu, tako da su mnogi stradali koji se na vrijeme ne stigoše skloniti. Za njim su letjele psovke i tuča kamenja, no on nije za to hajao želeći da što prije iziđe na čistinu. Samo s najvećom mukom mogoše se pomicati naprijed. Ljudi, koji su se već utaborili, ne htjedoše se vojnicima sklanjati s puta, psujući u sav glas Cezara i pretorijance.Na nekim se mjestima gomila stade i prijetiti. Do ušiju Vinicijevih dolazili su glasovi koji su krivili Nerona da je on potpalio grad. Prijetili su se otvoreno smrću njemu i Popeji.— Luđak! Glumac! Krvnik svoje matere! — stade vika oko njih. Neki su vikali da ga treba baciti u J*ker, drugi da je Rim pokazao dosta strpljivosti. Očito je bilo da se ove prijetnje mogu pretvoriti u otvorenu bunu koja bi mogla, samo kad bi se našao vođa, svaki čas planuti. Međutim bijes i očaj mnoštva obraćao se protiv pretorijanaca, a nisu mogli proći kroz vrevu i zakrčen put: škrinje i burad sa živežom, vrednije pokućstvo, suđe, dječje kolijevke, postelje, kola i nosiljke. Ovdje-ondje došlo je i do sukoba, no pretorijanci su lako izlazili nakraj s golorukom svjetinom.Prošavši s mukom upoprijeko Latinsku, Numi-cijsku, Ardejsku, Lavinijsku i Ostijsku cestu, obilazeći ljetnikovce, vrtove, groblja i hramove Vinicije dospije najposlije do gradića, zvanoga Vicus Alex-andri, za kojim je prešao Tiber. Tamo je već bilo prostranije i manje dima. Od bjegunaca, kojih je i ondje bilo dosta, doznao je da je samo neke ulice na Zatiberju zahvatila vatra, ali da zacijelo ništa neće ostati od silne vatre, jer ima ljudi koji je hotimice podmeću i ne daju da se gasi vičući da to čine po zapovijedi. Mladi tribun nije više nimalo sumnjao da je odista Cezar zapovjedio da se upali Rim, i osveta koju su vapile hrpe svijeta,

činila mu374se kao stvar razložna i pravedna. Što bi veće mogao učiniti Mitridat ili koji mu drago od najljućih neprijatelja Rima? Mjera je bila prevršena, mahnitosti odviše, a život ljudski odveć nemoguć. Vinicije je također vjerovao da je Neronu kucnuo čas, i da one ruševine u koje se raspada grad, moraju pritisnuti i nakaznoga luđaka sa svim njegovim nepočin-stvima. Da se nađe čovjek dosta slobodan, pa povede stanovništvo koje je bilo dotjerano do očaja, moglo se to dogoditi za nekoliko sati. I smjele i osvetljive misli stadoše prolijetati Vinicijevom glavom. A da to on učini? Kuća Vinicija koja je do posljednjih vremena brojila cijele nizove konzula, bila je poznata u svemu Rimu. Mnoštvu je trebalo samo ime. Ta već jednom prije radi neke smrtne osude četiriju stotina robova prefekta Pedanija Sekunda, malo da nije planula buna i građanski rat, a što bi istom danas bilo pri ovoj strašnoj nevolji, koja je nadmašila gotovo svekolike što ih je Rim u osam stoljeća pretrpio! Tko pozove na oružje Kvirite (mislio je Vinicije), taj će bez sumnje oboriti Nerona i sam obući grimiz. Pa zašto ne bi to učinio on? Bio je jači, vrsniji i mlađi od drugih augustiana... Neron je, doduše, vladao nad trideset legija koje su činile stražu na granicama, ali zar se i te legije i njihovi zapovjednici neće pobuniti na glas o spaljenju Rima i njegovih svetinja...? I u takvu slučaju bi se on, Vinicije, mogao zacariti. Ta augustiani su šaptali među sobom da je neki gatalac gatao grimiz Otonu. Po čemu je on gori? Možda bi mu i Krist pomogao svojom božanskom moći, možda je to njegovo nadahnuće? »Kad bi tako bilo!« usklikne u sebi Vinicije. »Osvetio bih se tada Neronu za Ligijinu opasnost i za sav ovaj nemir, uveo bih vladu pravde i istine, raširio bih nauku Kristovu od Eufrata do maglovitih obala britanskih i ujedno bih obukao u grimiz Ligiju i učinio je gospodaricom svijeta.«No te misli koje mu planuše u glavi kao kiša var-nica iz zapaljene kuće, i ugasiše se kao varnice. Trebalo je ponajprije izbaviti Ligiju. Gledao je sada požar izbliza, pa ga opet osvoji strah, i kod toga375mora vatre i dima, sudarivši se sa strašnom stvarnošću, pouzdanje po kojem je vjerovao da će Petar Apostol izbaviti Ligiju, zamrije posve u njegovu srcu. Očaj ga uhvati po drugi put, i kad je dospio na Lučku cestu, koja je vodila ravno na Zatiberje, osvijesti se tek na vratima gdje je ponovo čuo što su prije govorili bjegunci, da veći dio te četvrti nije jošte zahvaćen požarom, premda je vatra već na više mjesta prešla rijeku.No Zatiberje bilo je ipak puno dima i svijeta, kroz koji je bilo mučnije proći, jer su ljudi imali kad iznositi i spašavati više stvari. Sama glavna Lučka cesta bila je njima na mnogo mjesta zakrčena, a oko Naumahije Augustove bile su stvari potrpane na gomilu. Tješnje uličice u kojima se gušće zbio dim, bile su naprosto nepristupačne. Stanovnici su bježali iz njih na tisuće. Vinicije je vidio putem stravične slike. Kadšto su dvije rijeke ljudske, tekući sa suprotnih strana i sukobivši se u tijesnu, potiskivale jedna drugu i borile se na život i smrt. Ljudi su se tukli i gazili jedni druge. Obitelji se rasuše u metežu, matere su očajno dozivale djecu. Viniciju se kosa dizala pri pomisli što li se događa tamo bliže vatre. U toj dreci i gužvi teško je bilo za što raspitati ili razumjeti odgovore. Na mahove su se iza rijeke valjale nove oblačine dima, tmasta i tako teška da se povijao tik do zemlje zaklanjajući kao noć kuće, ljude i sve predmete. No vjetar, koji se podigao od požara, razvijao ga je, i tada je Vinicije mogao napredovati prema uličici, gdje je bila Linova kuća. Zega srpanjskoga dana, uvećavana žegom koja je udarala od gorućih dijelova grada, postade nesnosna. Dim je ujedao za oči, prsima je

nedostajalo daha. I oni stanovnici, koji su se nadali da vatra neće doći preko rijeke, te su ostali dosada u kućama, stadoše ih ostavljati i stiska se povećavala svakim satom. Pre-torijanci, koji su pratili Vinicija, zastadoše. U vrevi ranio je netko čekićem njegova konja, koji stade bacati okrvavljenu glavu, propinjati se i ne slušati konjanika. Uz to po gospodskoj tunici poznadoše augustiana i odmah jekne odasvud vika: »Smrt Ne- i376ronu i njegovim palikućama!« Nastade čas strašne pogibli, jer se stotine ruku pružiše za Vinicijem, no uplašeni konj odnese ga gazeći ljude, a u isti mah nadođe novi val onoga dima i zamrači ulicu. Videći Vinicije da neće projahati, skoči najzad na zemlju i potrča pješke promičući kraj zidova, a na mjestima i čekajući da prođe mnoštvo koje je bježalo. U duši je govorio sebi da mu je zalud trud. Ligija je mogla i ne biti više u gradu, možda se baš u taj čas spašavala bijegom: lakše bi bilo naći iglu na morskom žalu, nego nju u toj stisci i metežu. No htio je doprijeti do Linove kuće, pa makar ga to glave stajalo. Časomice se ustavljao i protirao oči. Otkinuvši skut od tunike, pokri njim nos i usta i potrča dalje. Što se većma primicao rijeci, povećavala se strasnija žega. Vinicije je znao da je vatra planula kod Velikoga Cirkusa, te je držao ispočetka da ta žega udara od njegovih garišta, pa od Goveđeg trga i od Velabra, koji su također jamačno planuli, jer su bili u blizini. No žega je porasla do nesnosno-sti. Neki bjegunac, posljednji što ga je Vinicije vidio, starac na štakama, vikne: »Ne idi blizu Cesti-jevu mostu! Sav je otok u vatri.« I odista dulje se nije mogao varati. Na zavoju, koji zaokreće k Židovskoj ulici, gdje je bila Linova kuća, mladi tribun opazi usred oblaka od dima plamen; nije gorio samo otok, nego i Zatiberje, ili u najmanju ruku drugi kraj uličice, u kojoj je stanovala Ligija. No Vinicije se sjećao da je kuća Linova okružena vrtom za kojim je prema Tiberu bilo omanje, neizgrađeno polje. Ta ga misao obodri. Vatra se možda zaustavila na pustu mjestu. U toj nadi trčao je dalje, premda je svaki dah vjetra donosio sada ne samo dim nego i tisuće iskara, koje su mogle zapaliti ulicu s drugoga kraja i presjeći mu povratak.Napokon ugleda ipak kroz zastor od dima čemprese u Linovu vrtu. Kuće što su ležale za golim poljem, gorjele su već kao gomile drvlja, no mala kuća Linova stajala je još netaknuta. Vinicije pogleda zahvalno k nebu i skoči k njoj premda ga je i sam uz-377duh stao žeći. Vrata su bila zatvorena, no on ih odgurne i upade unutra.U vrtiću nije bilo ni žive duše i kuća je bila, činilo se, također sasvim pusta.— Da nisu iznemogli od dima i žege? — pomisli Vinicije.— I stade vikati:— Ligijo! Ligijo!Odgovori mu šutnja. U tišini se čulo samo bukta-nje dalekoga požara.— Ligijo!Najednom mu dopre do ušiju onaj sumorni glas, što ga je već slušao jednom u ovome vrtiću. Na bližnjemu otoku se jamačno upalio zvjerinjak, koji je bio nedaleko Eskulapova hrama, u kojemu stadoše svake vrsti životinje, a među njima i lavovi, rikati od straha.Vinicija prođoše trnci od glave do pete. Eto već drugi put u času kad je sve njegovo biće okupila misao o Ligiji, javljali su se ti strašni glasovi kao na-goviještanje nesreće, kao čudno proročanstvo zlokobne budućnosti.No to je bio kratak, trenutan dojam, jer ga je huka požara, strasnija od rike divljih životinja, silila da misli o drugome. Ligija se nije, doduše, javila na dozivanje, ali se mogla nalaziti u toj ugroženoj zgradi u nesvjestici ili zagušena od

dima. Vinicije skoči u kuću. U malom atriju bilo je pusto i mračno od dima. Tražeći rukama vrata, koja su vodila u ložnicu, opazi plamičak od žiška gdje titra i približivši se vidje lararij, u kome je mjesto lara bio križ. Pod tim križem gorio je žižak. Kroz glavu mladoga kateku-mena sjevne munjevitom brzinom misao da mu onaj križ šalje to svjetlo, po kojemu može naći Ligiju, pa dohvati žižak i stane tražiti ložnice. Našavši jednu odgrne zavjesu i svijetleći svjetiljkom stane gledati. No i tu nije bilo nikoga. Vinicije je bio ipak uvjeren da je pogodio u Ligijinu ložnicu, jer su o klinovima, pozabijenim u zid, visjele njene haljine, a na postelji je ležao »capitium«, uzak oplećak što ga ženske nose neposredno na tijelu. Vinicije ga dohva- .378ti, pritisne na usta i prevjesivši ga preko ramena pođe dalje u potragu. Kućica je bila mala, te je časom obišao sve odaje, pa i pivnicu. No nigdje nije našao ni žive duše. Bilo je odviše očito da su Ligija, Lino i Urso s drugim stanovnicima te četvrti potražili u bijegu spas od požara. »Valja ih tražiti među svije- * tom izvan gradskih vrata«, pomisli Vinicije.Nije se baš odviše začudio što ih nije sreo na Lučkoj cesti, jer su mogli izaći iz Zatiberja na protivnu stranu, u smjeru Vatikana. U svakom slučaju spasili su se barem od ognja. Viniciju se svali kamen s grudi. Vidio je, doduše, s kako je strašnim opasnostima vezano bježanje, ali tješila ga je misao o nadljudskoj snazi Ursovoj. »Valja mi sada«, govorio je sam sebi, »bježati otuda i kroz vrtove Domicijine proći u vrtove Agripinine. Ondje ću ih naći. Ondje nije strašan dim, jer vjetar vije od Sabinskih gora.« Došlo je ipak krajnje vrijeme kad mu je trebalo misliti o svojemu spasu, jer je vatra dopirala sve bliže od strane otoka, i dim je pritisnuo gotovo sasvim ulicu. Žižak kojim je svijetlio sebi u kući, ugasi se na promaji. Vinicije izleti na ulicu i po teče što je ikad mogao k Lučkoj cesti, na onu istu stranu s koje je došao, i činilo mu se da ga požar progoni svojim ognjenim dahom, sada ga opkoljujući novim valovima dima, sada ga obasipajući iskrama, koje su mu padale na kosu, na vrat i na odijelo. Tunika je stala na njemu tinjati na više mjesta, no on nije za to mario i trčao je dalje bojeći se da ga dim ne uguši. I u ustima je imao okus paljevine i čađe, grlo i pluća pekli su ga kao vatra. Krv mu je navirala u glavu, tako da je na mahove vidio sve crveno, i sam dim činio mu se također crven. Tada je govorio sebi u duši: »To je živa vatra! Bolje bi mi bilo baciti se na zemlju i poginuti.« Trčanje ga je umaralo sve više. Glava, šija i pleća zalijevali su se znojem, i taj znoj pario ga je kao krop. Da nije bilo imena Ligijina, koje je sebi ponavljao u misli, i da nije bilo njena »capitiu-ma«, kojim je ovio usta, bio bi pao. No nekoliko ča-saka kasnije nije više razaznavao uličice kojom je trčao. Pomalo ga je ostavljala svijest, samo se sjećao379da mu valja bježati, jer ga u široku polju čeka Li-gija koju mu je obećao Petar Apostol. I odjednom ga obuze neka čudna, upola već grozničava sigurnost, slična smrtnom viđenju da je mora vidjeti, vjenčati se s njom, pa da će onda odmah umrijeti.No trčao je već kao pijan teturajući od jedne strane do druge. A uto se promijeni nešto u grdnome žarištu, koje je zahvaćalo golem grad. Sve što je do tog časa jošte tinjalo, planulo je jednim velikim plamenim morem, jer je vjetar prestao donositi dim, a onaj, što se nakupio po uličicama, oduhne bijesan mah ražarenoga uzduha. Taj mah tjerao je sada milijune iskara, tako da je Vinicije trčao kao u oblaku ognja. No zato je bolje mogao vidjeti pred sobom i baš kad je htio već pasti, ugleda kraj uličice. Taj vidik povrati mu iznovice snagu. Prošavši oko ugla, nađe se u ulici koja je vodila k Lučkoj cesti i Kodetanskome polju.

Varnice ga prestadoše goniti. Razumio je, ako ga odnesu noge do Lučke ceste da je spašen, pa sve ako bi i svijest izgubio.Na kraju ulice ugleda opet neki oblak, koji je zaklonio izlaz. »Ako je to dim« — pomisli — »onda neću više proći.« Trčao je još s ostatkom snage. Putem je zbacio sa sebe tuniku, koja upalivši se od var-nica stade ga pržiti kao Nesova košulja, pa je letio gol imajući na glavi i na ustima samo Ligijin »ca-pitium«. Dotrčavši bliže, vidje da je ono što je držao dimom bila prašina, u kojoj su se čuli glasovi i vika ljudi.— Rulja hara kuće — pomisli.No trčao je k tim glasovima. Svakako su bili ondje ljudi koji su mu mogli pružiti pomoć. U toj je nadi već prije nego je dotrčao stao zvati iza glasa u pomoć. No to mu je bio posljednji napor. Pred očima pocrveni mu još većma, a u prsima nestane mu daha, u kostima snage i on pade, kako je dug i širok.Ipak su ga čuli, ili bolje vidjeli, i dva čovjeka dođoše mu u pomoć s tikvama punim vode. Vinicije, koji je pao od umora, ali nije izgubio svijest, dokopa objeručke posudu i ispije do polovice.380— Hvala — reče — dignite me na noge, dalje ću poći sam.Drugi radnik zalije mu glavu vodom, pa ga obojica osoviše na noge, podigoše sa zemlje i ponesoše do ostalih, koji ga okružiše pitajući brižljivo nije li se odviše ozlijedio. Ta brižljivost zadivi Vinicija.— Ljudi — upita — tko ste vi?— Rušimo kuće da požar ne dođe do Lučke ceste— odgovori jedan od radnika.— Došli ste mi u pomoć kad sam već bio pao. Hvala vam.— Nama nije slobodno uskratiti nikome pomoć— odazove se nekoliko glasova.Tada Vinicije, koji je prije od jutra gledao poži-vinčene gomile, tučnjavu i grabež, pogleda pomnije lica oko sebe i reče:— Platio vam ... Krist.— Slava imenu Njegovu! — kliknuše svi u jedan glas.— Lino ...? — zapita Vinicije.Ali nije mogao pitati više i nije čuo odgovora, jer je od uzbuđenja i napora izgubio svijest. Probudio se istom na Kodetanskom polju, u vrtu, okružen od nekoliko žena i muškaraca, i prve riječi što je iznova smogao bijahu:— Gdje je Lino?U prvi mah nije bilo odgovora, a zatim neki Vi-niciju poznati glas reče:— Za Nomentanskim vratima. Otišao je u Os-trian ... ima dva dana ... Mir s tobom, kralju perzijski!Vinicije se pridigne i sjede ugledavši iznenada više sebe Hilona, a Grk reče:— Tvoj se dom, gospodaru, zacijelo upepelio, jer su Karine u plamenu, no ti ćeš ipak biti bogat kao Mida. O, grdne li nesreće! Kršćani, Serapisov sine, davno prorekoše da će vatra uništiti ovaj grad, a Lino je zajedno s Jupiterovom kćerkom na Ostria-nu ... O, teške li nesreće za ovaj grad!Vinicija opet zahvati nesvjestica.381— Vidio sam ih, gospodaru...! Hvala Kristu i svim bogovima, kad ti mogu dobrim glasom platiti tvoja dobročinstva. No ja ću ti se, Ozirise, još odužiti, tako mi ovoga Rima, što sada gori!Na polju je već nastajala večer, no u vrtu bilo je vidno kao danju, jer je požar bivao još jači. Činilo se kao da ne gore više pojedini dijelovi nego čitav grad, kako

je dug i širok. Dokle je oko dopiralo, nebo se zažarilo, i na svijet je padala crvena noć.TREĆI DIO382XLIVOodsjev od grada u plamenu zalio je nebo nadaleko, koliko je oko moglo pregledati. Iza brda pokazao se velik i pun mjesec te se odmah ražario od blijeska, i primivši boju usijana bakra, činilo se da u čudu pogleda prijestolnicu svijeta kako propada. Na zarumenjenoj pučini nebeskoj sjale su isto tako rumene zvijezde, no zemlja je sasvim protivno nego za drugih noći, bila sjajnija od neba. Rim je poput krvave lomače rasvijetlio svu Kam-paniju. U tom krvavom sjaju vidjela su se dalja brda, gradovi, ljetnikovci, hramovi, spomenici i vodovodi, koji su vodili sa svih okolnih gora prema gradu, a na vodovodima gomile ljudi koji se ondje skloniše bilo radi sigurnosti, bilo da gledaju požar. Međutim, strašni je požar osvajao nove četvrti. Nije bilo moguće sumnjati da neke zločinačke ruke popaljuju grad, kad su neprestano novi požari izbijali na mjestima udaljenim od glavnoga ognjišta. S brežuljka na kojima je bio Rim sagrađen, plame-25 Quo vadiš385novi su se slijevali poput morskih valova u doline, tijesno ispograđene kućama od po pet i po šest katova, pune daščara, dućana, drvenih pokretnih amfiteatara, pograđenih prigodice za različne predstave, pa napokon skladišta drva, maslina, robe, oraha, borovih šišarica, čijim se zrnjem hranio siromašan svijet, i odjeće, što su je znali kadšto iz milosti Cezarove dijeliti beskućnicima koji su se gnijezdili po tijesnim uličicama. Ondje se požar, nalazeći obilje goriva, pretvarao gotovo u niz eksplozija i s nečuvenom brzinom širio se čitavim ulicama. Ljudi koji se utaboriše izvan grada ili su stajali na vodovodima, pogađali su po boji plamena što gori. Bijesni zamah vjetra nosio je na mahove iz ognjenih virova tisuće i tisuće usijanih ljusaka od oraha i bajama, koje su naglo letjele u visinu, kao nebrojni rojevi sjajnih leptira — i pucale su s treskom u uzduhu ili su, tjerane vjetrom, padale na nove četvrti, na vodovode i po poljima oko grada. Svaka misao o spašavanju činila se bezumna, i metež je bivao sve veći, jer dok je s jedne strane gradski puk bježao na sva vrata izvan zidova, s druge strane požar je primamio tisuće ljudi iz okolice, stanovnika malih gradića jednako kao i seljaka i poludivljih čobana iz Kam-panije, koje je dovukla želja za pljačkanjem.Uzvik »Rim propada!« nije silazio s usta mnoštva, i propast grada činila se u ono doba da je ujedno kraj vlasti i kidanje svih veza koje su dotada vezivale čovječanstvo u jednu cjelinu. I rulja, kojoj u većini, sastavljenoj od robova i došljaka, nije ništa bilo stalo do rimskoga gospodstva, i koju je prevrat mogao samo osloboditi spona, uzimala je ovdje-ondje prijeteće držanje. Širila se silovitost i grabež. Činilo se da samo prizor grada koji gine, sapinje ljudsku pažnju i uzdržava jošte da ne plane sječa koja će se zametnuti odmah čim se samo grad pretvori u garište. Činilo se da stotine tisuća robova zaboravlja da Rim osim hramova i zidova ima jošte nekoliko desetak legija u svim stranama svijeta, te da samo čekaju geslo i vođu. Stadoše spominjati ime Spartakovo — no Spartaka nije bilo — pa se zato386građani stadoše okupljati u čete i oružati se čime su mogli. Najnemogućniji glasovi širili su se na svim gradskim vratima. Neki su tvrdili da Vulkan po zapovijedi Jupiterovoj ništi grad ognjem, koji izbija iz zemlje; drugi da je to osveta Vestina za vestalku Rubriju. Ljudi koji su o tome bili uvjereni, nisu htjeli ništa

spašavati, nego su se skupili oko hramova i vapili bogovima za smilovanje. Najopćenitiji bio je glas koji je ponavljao da je Cezar zapovjedio spaliti Rim zato da se oslobodi vonja koji je dopirao sa Subure, i da sagradi nov grad pod imenom Neronia. Na tu je misao bijes ulazio u ljude, i da se onako, kako je Vinicije mislio, našao vođa koji bi se htio okoristiti ovom provalom mržnje, Neronov kraj bi bio došao nekoliko godina ranije.Govorilo se također da je Cezar poludio, da će narediti pretorijancima i gladijatorima da udare na puk i da sve pokolju. Neki su se kleli bogovima da su zvijeri iz svih vivarija bile puštene na nalog Ri-đobradoga. Vidjeli su na ulici lavove s upaljenom grivom i bijesne slonove i turove koji su gazili gomile svijeta. Bilo je u tome nešto istine, jer su na više mjesta slonovi, vidjevši požar koji se približavao, razvalili obore i, dočepavši se slobode, nagnuli poplašeni na stranu protivnu od vatre tarući sve pred sobom poput oluje. Javni glas kazivao je da su deseci tisuća čeljadi nastradali u vatri. I doista je poginula množina ljudi. Bilo ih je koji su se, izgubivši sav imutak ili srcu najdraža bića, dragovoljno bacali u vatru od očaja. Druge je pogušio dim. Nasred grada, između Kapitola s jedne i Kvirinala, Viminala i Eskvilina s druge strane, kao i između Palatina i brežuljaka Ćelija, gdje su bile najgušće ulice, požar je izbijao na toliko mjesta odjedanput, da su cijele hrpe ljudi bježeći na jednu stranu udarale iznenada na novi zid plamena s protivne strane, i pogibale strašnom smrću u ognjenoj poplavi.U strahu, smetnji i izvan sebe, ne znadoše već kamo bi bježali. Putovi su bili zakrčeni stvarima, a na mnogim tjesnacima sasvim zatvoreni. Oni koji387su se zaklanjali na trgove i poljane, na mjesta gdje je kasnije bio izgrađen Flavijev amfiteatar, blizu Livijina trijema i naviše, kod hramova Junone i Lu-cine, pa između Clivus Vibriusa i starih Eskvilinskih vrata, opkoljeni morem vatre izginuše od žege. Na mjestima kuda nije plamen dopro, nalazile su se kasnije stotine tjelesa, pretvorenih u ugljen, premda su ovdje-ondje nesretnici iskapali kamene ploče i zatrpavali se do pola u zemlju. Nijedna gotovo od obitelji koje su stanovale u sredini grada, nije se svakolika spasila, i zato se duž zidova i na svim vratima čulo očajno zapomaganje žena koje su dozivale draga im imena poginulih u metežu ili u ognju.I dok su tako jedni molili od bogova milosrđe, drugi su ih hulili u toj strašnoj nevolji. Vidjeli su se starci, koji su obrnuvši se prema hramu Jupitera Liberatora vapili: »Ako si izbavitelj, izbavi svoj žrtvenik i grad!« No očaj obraćao se najviše protiv starih rimskih bogova koji su, po mišljenju puka, bili dužni brižljivi je čuvati grad nego drugi. Pokazaše se nemoćni, pa su ih stoga pogrđivali. I zato, kad se na Magarećoj ulici pokazala povorka misirskih svećenika koja je pratila Izidin kip što su ga spasili bili iz hrama kod Celimontanskih vrata, svjetina uleti među pratnju, upregnu se kod kola, dovuče ih sve do Apijevih vrata i uzevši kip, namjesti ga u Mar-tovu hramu zlostavivši pri tom svećenike toga božanstva kad im se usudiše suprotstaviti.Na drugim mjestima prizivali su Serapisa, Baala ili Jehovu, kojega priznavaoci izmilješe u gomilama iz uličica na Suburi i sa Zatiberja te napuniše drekom i vikanjem polja ispod grada. No u njihovoj vici razlijegalo se slavodobiće, i zato dok se jedan dio građana pridružio zboru slaveći »Gospoda nad svijetom«, drugi su ljuteći se na tu radosnu viku, nastojali da je silom ometu. Drugdje se čulo gdje pjevaju ljudi u naponu snage, starci, žene i djeca pjesme čudne i svečane, kojima ne znadoše pojmiti značenja, u kojima su se često vraćale riječi: »Evo dolazi sudac u dan gnjeva i nevolje.« Tako su po-388

kretljivi, nemirni valovi ljudski opkoljavali poput burnoga mora grad koji je gorio.Ali nije pomogao ni očaj, ni psovka, ni pjesme. Nesreća se činila nesavladiva, potpuna i neumoljiva kao Usud. Kod Pompejeva amfiteatra upališe se skladišta konoplje i ulja, kojih je trebalo sila za cirkuse, arene i svakovrsne strojeve, što su upotrebljavali kod igara, a s njima planuše i susjedne zgrade, gdje se čuvala burad sa smolom kojom su mazali konope. Nekoliko je sati sav taj dio grada, za kojim je ležalo Marsovo polje, sjao tako otvoreno žutim plamenom da se gledaocima, napola nesvjesnim od straha, činilo neko vrijeme da se pri općoj propasti pomrsio red dana i noći i da vide sunčani sjaj. No zatim je jednolični krvav blijesak zamijenio ostale boje plamena. Iz mora ognja šibali su k zažarenome nebu golemi vodoskoci i stupovi od ognja razvijajući se u visini u vatrene grane i pera, a vjetar ih je grabio, pretvarajući ih u zlatne konce i dlake od varnica i nosio preko Kampanije sve do Albanskih planina. Noć je bivala sve vidnija i činilo se da je sam uzduh prožet ne samo sjajem nego i vatrom. Tiber je tekao živim ognjem. Nesretni grad pretvorio se sav u jedan pakao. Požar je grabio oko sebe sve veće prostore, osvajao na juriš brda, razlijevao se u ravnicama, potapao doline, bjesnio, hučao i grmio.389XLVMakrin, tkalac u čiju kuću donesoše Vinicija, umio ga je, dao mu haljine i okrijepio ga. Poslije toga mladi tribun, kad mu se ponešto povratila snaga, reče da će još noćas nastaviti tražiti Lina. Makrin, koji je bio kršćanin, potvrdi riječi Hilonove da su Lino i stariji svećenik Klement otišli u Ostrian, gdje je Petar imao krstiti čitavo mnoštvo pristalica nove vjere. U toj je četvrti bilo poznato kršćanima da je Lino čuvanje svoje kuće ostavio prije dva dana nekome Grku. Viniciju je to bio dokaz da ni Ligija, ni Urso nisu ostali u kući, nego da su i oni zacijelo otišli u Ostrian.Ta mu je misao bila veliko olakšanje. Lino je bio starac kojemu je teško bilo obilaziti svaki dan sa Zatiberja čak za daleka Nomentanska vrata i vraćati se iznova otuda na Zatiberje, pa se po svoj prilici odselio za tih nekoliko dana ka kojemu od istovje-raca za zidovima, a s njime i Ligija i Urso. Na taj način izmakoše požaru koji nije ni zahvatio drugi pristranak Eskvilina. Vinicije je vidio u svemu tome volju Kristovu te osjetio nad sobom Njegovu zaštitu, i srce mu prevrije većom no ikad ljubavlju, i on Mu se zakle u duši da će Mu se odužiti cijelim životom za te očite znakove ljubavi. No to mu se više htjelo u Ostrian. Naći će Ligiju, naći će Lina i Petra i povest će ih sa sobom nekamo daleko, na koje bilo od svojih imanja, pa bilo i na Siciliju. Eto Rim gori i za nekoliko dana ostat će od njega samo gomila ¦•" 1.390_ Logaraka, pa zašto da ostanu ovdje u nevolji i među razbacanim narodom? Tamo će biti oko njih čete poslušnih robova, bit će oko njih tišina i svi će živjeti mirno pod krilima Kristovim, blagoslivljani od Petra. Samo da mu ih je sada naći!No to nije bilo lako. Vinicije se opominjao s kakvom je mukom prošao s Apijeve ceste na Zatiberje i kako je morao obilaziti naokolo da se dohvati Lučke ceste, pa zato namisli sada obići grad s protivne strane. Idući Trijumfalnom cestom, mogao je duž rijeke doći do Emilijeva mosta, a odanle ispod Pin-cija Martovom poljanom, pored vrtova Pompeje-vih, Lukulovih i Salustijevih provući se na Nomen-tansku cestu. To je bio prečac, ali i Makrin i Hilon nisu mu svjetovali da se hvata toga puta. Vatra nije, doduše, još bila zahvatila taj dio grada, no svi su trgovi i ulice, po svoj prilici, bili sasvim zakrčeni ljudima i njihovom imovinom. Hilon je

svjetovao da ide preko Vatikanskoga polja do Flaminijeva vrta, ondje da prijeđe rijeku i da idu dalje izvan zidova, iza Acilijevih vrtova k Salarijskim vratima. Poslije kratkog razmišljanja pristade Vinicije na taj savjet. Makrin je morao ostati da čuva kuću, da bi se pobrinuo za dvije mazge, koje su mogle poslužiti Ligiji za dalji put. Htio je dati i svoga roba, no Vinicije to nije primio misleći da će, kako je već prije bilo, prvi odred pretorijanaca koji sretne na putu, poslušati njegove zapovijedi.I začas se obojica, on i Hilon, uputiše preko Ja-nikula prema Trijumfalnoj cesti. Na otvorenim mjestima i tu su bila taborišta, ali kroz njih su prolazili s manje muke, jer je veći dio stanovnika bježao k moru Lučkom cestom. Za Septimanskim vratima ja-hali su između rijeke i divnih Domicijinih perivoja, u kojima su silni čempresi sjali crvenim sjajem od požara, kao od večernje rumeni. Put je bivao slobodniji, samo im se kadšto valjalo boriti sa strujom seoskoga stanovništva koje bi časomice navrvjelo. Vinicije je tjerao koliko je mogao mazgu, a Hilon, jašući odmah za njim, razgovarao se cijelim putem sam sa sobom.391— Eto požar je ostao za nama, i sad nam grije pleća. Još nikad na ovome putu nije bilo tako vidno noću. O Zeuse! Ako ne pustiš pljusak na taj požar, to će biti znak da ne ljubiš Rima. Ljudska moć bogme ne ugasi te vatre. Ovakav grad, kojemu je služila Grčka i sav svijet! A sad će svako Grče moći pržiti bob u njegovu pepelu! Tko bi se tome nadao ...? I neće biti više Rima, ni gospode rimske ... I tko bude htio šetati po garištu, kad se ohladi, i zviždati moći će bez brige. 0 bogovi! Zviždati nad ovakim zemljotresnim gradom! Tko se od Grka ili od barbara bio mogao tome nadati? A ipak moći će zviždati, jer hrpa pepela, ostala ona od čobanske vatre ili od spaljenoga grada, opet je hrpa pepela koju će prije ili poslije vjetar razvijati.Govoreći tako, obraćao se na mahove prema požaru i gledao je ognjene valove sa zlobnom radošću. Zatim je nastavljao:— Propao je! Propao! I neće ga biti više na zemlji. Kud će sad svijet slati svoje žito, svoje ulje i svoj novac? Tko će mu izažimati zlato i suze? Mramor ne gori, ali puca u vatri. Ode Kapitol u ruševine i Pa-latin ode u ruševine. O Zeuse! Rim je bio kao pastir, a drugi narodi kao ovce. Kad je pastir bio gladan, priklao bi jednu od ovaca, blagovao bi meso, a tebi je, oče bogova, prikazivao kožu. Tko će, Oblač-niče, sada klati i kome li ćeš u ruke sada dati haj-kaču? Jer Rim gori tako dobro, kao da si ga sam strijelom upalio.— Pohitaj! — požurivao je Vinicije. — Što tamo radiš?— Plačem nad Rimom, gospodaru — odgovori Hi-lon. — Ovakav Jupiterov grad ...!I neko vrijeme jahali su šuteći i osluškujući huku požara i lepet ptičjih krila. Golubovi, kojih se mnoštvo gnijezdilo kod vila i po kampanjskim gradićima, i različne divlje ptice s mora i iz obližnjih planina, držeći očito sjaj požara za sunčano svjetlo, sr-tale su jatomice slijepo u vatru.392Vinicije prekide prvi šutnju:— Gdje si bio kad je oganj planuo?— Išao sam k svojem prijatelju Euriciju, gospodine, koji je imao dućan kod Velikoga Cirkusa, pa sam upravo razmišljao o Kristovoj nauci, kad stade vika: »Vatra!« Ljudi se strkaše oko cirkusa, da spašavaju i da gledaju, no kad je vatra uhvatila sav cirkus, a uz to je planula i na drugim mjestima, valjalo je misliti o svome spasu.— Jesi li vidio ljude da bacaju zublje u kuće?

— Čega ja nisam vidio, Enejin unuče! Vidio sam ljude gdje sebi krče u gužvi put mačevima; vidio sam bitke i utrobe ljudske zgažene na putu. Ah, gospodine, da si to gledao, mislio bi da su barbari osvojili grad i da kolju narod. Ljudi su odasvuda vikali da je nastao konac svijeta. Neki su sasvim izgubili glave i ne misleći na bježanje čekali su besmisleno da ih uhvati plamen. Drugi šenuše umom, neki su jaukali od očaja, ali sam vidio i takvih koji su zavijali od radosti, jer ima na svijetu, gospodaru, mnogo rđavih ljudi, pa ne umiju ocijeniti dobročinstva vašega blagoga vladanja i onih pravednih zakona po kojima uzimate svima što imadu, i prisvajate sebi. Ljudi se ne umiju pomiriti s voljom bogova!Vinicije je bio odviše zabavljen svojim mislima da bi opazio porugu u Hilonovim riječima. Trnuo je od strave misleći da se Ligija mogla naći usred toga meteža, na tim strašnim ulicama. Zato, premda je već gotovo deset puta pitao Hilona sve što je mogao znati, okrene mu se još jednom i upita:— A njih si vidio na Ostrianu svojim očima?— Vidio sam, Venerin sine, vidio sam djevicu, dobroga Ligijca, svetoga Lina i Petra Apostola.— Prije požara?— Prije požara, Mitro!No u duši Vinicijevoj rodi se sumnja da li Hilon ne laže, pa zaustavivši mazgu pogleda oštrim pogledom staroga Grka i upita ga:— A što si ondje radio?393Hilon se zbuni. Doduše, kao mnogim ljudima i njemu se činilo da zajedno s propašću Rima dolazi i rimskoj vlasti kraj, no sad je bio nasamu s Vinici-jem i sjetio se kako mu je on strašnom prijetnjom zabranio uhoditi kršćane, a osobito Lina i Ligiju.— Gospodine — reče — zašto mi ne vjeruješ da ih ljubim? Jest, bio sam na Ostrianu, jer sam napola kršćanin. Piron me je naučio cijeniti krepost više nego filozofiju, pa zato sve većma prianjam uz kreposne ljude. A pri tom sam, gospodine, ubog, i kad si se ti, Jupitre, bavio u Anciju, često sam umirao od gladi nad knjigama, pa sam znao sjediti kod zida na Ostrianu, jer kršćani, mada su sami siromašni, dijele više milostinje nego svi drugi stanovnici rimski skupa.Taj razlog pričini se Viniciju dostatan, pa zapita manje nabusito:— I ne znaš gdje se sada nastanio Lino?— Kaznio si me jednom nemilo za radoznalost, gospodaru — odgovori Grk.Vinicije ušuti i oni nastaviše put dalje.— Gospodine — reče malo zatim Hilon — ti ne bi našao djevojke da nije mene, ali ako je nađemo, zar ne, ti nećeš zaboraviti uboga mudraca?— Da, dobit ćeš kuću s vinogradom kod Amerio-le — odgovori Vinicije.— Hvala ti, Herkule! S vinogradom ...? Hvala ti! O, da! S vinogradom!Sad su prolazili ispod humka Vatikana, koji je sjao crvenim odsjevom od požara, no za Naumahi-jom okrenuše nadesno da prijeđu Vatikansko polje i da se približe rijeci, pa kad je prijeđu da se dohvate Flaminijevih vrata. Najednom zaustavi Hilon mazgu i reče:— Gospodine! Pade mi na um dobra misao.— Govori! — reče Vinicije.— Između brda Janikula i Vatikana, za vrtovima Agripininim neka su podzemlja, iz kojih su vadili kamen i pijesak za gradnju Neronova cirkusa. Poslušaj me, gospodaru! Posljednje vrijeme Židovi, ko-394jih, kako znadeš ima mnogo na Zatiberju, stali su goniti kršćane. Sjećaš li se da

su već za božanskoga Klaudija bile takve razmirice da ih je Cezar morao istjerati iz Rima. Danas, kad se vratiš-3 i kad se pod zaštitom Augustinom osjećaju sigurni, još slobodnije udaraju na kršćane. Ja to znam! Ja sam vidio! Nikakav edikt nije bio izdan protiv kršćana, ali ih Židovi bijede pred gradskim prefektom da kolju djecu, da se klanjaju magarcu i naučavaju vjeru koja nije priznata od senata, i sami ih biju i napadaju na njihove bogomolje tako bijesno da se kršćani moraju kriti pred njima.— Pa što hoćeš time da kažeš? — zapita Vinicije.— To, gospodine, da je sinagoga slobodno otvorena na Zatiberju, ali kršćani, ako se hoće ukloniti gonjenju, moraju se moliti na skrovitim mjestima i skupljaju se u pustim sušama za gradom ili u arena-rijima. Oni, koji stanuju u Zatiberju, izabrali su sebi upravo ono podzemlje, koje je postalo radi gradnje cirkusa i različnih kuća kraj Tibera. Sada, gdje gine grad, priznavaoci Kristovi bez sumnje mole se Bogu. Naći ćemo ih bezbroj u podzemljima, zato ti, gospodine, savjetujem da se uz put svratimo onamo.— Pa rekao si da je Lino otišao u Ostrian! — klikne nestrpljivo Vinicije.— A ti si mi obećao kuću s vinogradom niže Ame-riole — odgovori Hilon — pa ću tražiti djevojku svuda gdje imam nade da ću je naći. Pošto je buknuo požar, mogli su se vratiti na Zatiberje... Mogli su obići grad, kao mi sad što obilazimo. Lino ima kuću, pa je moguće htio da bude bliže kući, da vidi neće li vatra zahvatiti i onu četvrt. Ako su se vratili, kunem ti se, gospodine, Persefonom da ćemo ih naći na molitvi u podzemlju, a u najgorem slučaju, dobit ćemo o njima vijesti.— Imaš pravo, dakle vodi! — reče tribun.Hilon okrene bez promišljanja nalijevo k brdu. Zavoj toga brda zakloni im na časak požar tako da se, premda su obližnji visovi bili u svjetlu, oni sami nađoše u sjeni. Prošavši oko cirkusa, skrenuše opet na-395lijevo i uđoše u neki kao klanac, u kom je bilo sasvim tamno. No u toj tami opazi Vinicije svjetluca-nje nebrojenih svjetiljaka.— Eno ih! — reče Hilon. — Bit će ih danas više nego ikada, jer su druge bogomolje izgorjele ili su pune dima, kao i cijelo Zatiberje.— Da! Čujem pjevanje — reče Vinicije.Iz tamnog otvora dopiralo je pjevanje ljudskihglasova, a svjetiljke su se u njemu gubile jedna po- jedna. No iz klanca su sa strane izbijale svaki časnove prilike, tako da se za neko vrijeme Vinicije iHilon nađoše među mnoštvom ljudi.Hilon siđe s mazge i dozvavši rukom momčića, koji je išao pored njih, reče mu:— Ja sam svećenik Kristov i biskup. Pridrži nam mazge, pa ćeš dobiti moj blagoslov i oproštenje grijeha.Zatim ne čekajući odgovora uklepa mu u ruke uzde, a sam se pridruži zajedno s Vinicijem gomili.Doskora uđoše u podzemlje i prođoše prema svjetlu od žižaka tamnim hodnikom, dok ne uđoše u široku pećinu, iz koje su očito nekoć vadili kamen, jer su joj zidovi bili od odnedavno odbijenih stijena.Tu je bilo vidni je nego u hodniku, jer su osim žižaka i svjetiljaka gorjele i zublje. Prema njihovu svjetlu ugleda Vinicije cijelu hrpu ljudi, koji su klečali podignuvši ruke uvis. Ligije, Petra Apostola ni Lina nije mogao nigdje vidjeti, samo je gledao oko sebe lica svečana i potresena. Na nekim se vidjelo očekivanje, bojazan, nada. Sjaj svjetiljaka odbijao se u njihovim očima, znoj se slijevao niz blijeda njihova čela; neki su pjevali pjesme, drugi su grozničavo ponavljali ime Isusovo, neki su

se udarali u prsi. Na svima se vidjelo da svaki čas očekuju nešto neobično.Uto zamukoše pjesme i nad zborom se u izdubini, koja je nastala kad je bio izvađen golem kamen, pojavi Viniciju poznati Krispo, poluprisebna, blijeda, fanatična i oštra lica. Oči se obratiše k njemu očekujući riječi okrepe i nade, a on prekrstivši skup stade govoriti brzo i gotovo vičući:396«*— Kajte se za grijehe svoje, jer je došao čas! Evo je na grad opačina i raspuštenosti, na novi Babilon Gospod pustio zatomi plamen. Kucnuo je čas suda, gnjeva i poraza... Gospod je navijestio došašće, i naskoro ćete Ga vidjeti! Ali neće doći više kao Jaganjac, koji je žrtvovao svoju krv za grijehe naše, nego kao strašni sudac, koji će u svojoj pravednosti baciti u bezdan grešnike i nevjerne ... Teško svijetu i teško grešnicima, jer više za njih neće biti milosrđa...! Sunce se pomračuje, zemlja se otvara iz dubine i mrtvi ustaju, a Ti ideš uz jeku trublja nad vojskama anđela, u grmljavini gromova. Vidim te i čujem Te, Kriste!Tu zašuti uzdignuvši lice, i činilo se, kao da se zagledao u nešto daleko i strašno. Uto odjekne podzemljem gluha tutnjava, prva, druga, deseta. U zapaljenu gradu stadoše se čitave ulice rušiti s praskom. No većina kršćana uze te glasove za očito znamenje da nastaje strašni čas, jer je vjera u skori drugi dolazak Kristov i u svršetak svijeta bila ionako među njima raširena, a sad je još pojačao požar grada. I strah Božji napadne na sabrane. Brojni glasovi stadoše ponavljati »Dan suda! Evo dolazi...!« Neki su pokrivali rukama lice u uvjerenju da će se odmah zemlja potresti iz temelja i da će iz njena ždrijela izići paklene nemani da se bace na grešnike. Drugi su vikali: »Kriste pomiluj! Spasitelju, budi milostiv ...!« Treći su ispovijedali naglas grijehe, a neki su se grlili da u stravičnom času imadu koje blisko srce uza se.No bilo je i takvih kojima lica, kao u nebo uznesena, puna nadzemaljskih osmijeha, nisu pokazivala straha. Na nekoliko mjesta čuli su se čudni glasovi: ljudi u vjerskom zanosu stadoše vikati nerazumljive riječi u nerazumljivim jezicima. Netko iz mračnoga kuta pećine zaviče: »Probudi se, koji spavaš!« A sve je glasove nadvisio Krispov poklik: »Bdijte! Bdijte!«Na mahove je nastajala šutnja, kao da su svi, uz-državši dah u prsima, čekali što će biti. I tada bi397odjeknuo dalek trijesak gradskih dijelova koji su se rušili, poslije njega opet je nastalo jecanje, molitve, glasovi i vika: »Spasitelju, pomiluj!« Kadšto je Kri-spo opet produžio vičući: »Odrecite se dobra zemaljskoga, jer će vam zamalo nestati zemlja pod nogama! Odrecite se zemaljske ljubavi, jer će Gospod osuditi one koji su više nego Njega ljubili žene i djecu. Teško onome tko je zamilovao stvora više nego Stvoritelja! Teško mužu, ženi i djetetu ...!«Najednom strese kamenolom trijesak jači od pre-đašnjih. Svi padoše na zemlju pruživši ruke skršte-ne u križ, da se tim likom obrane od zlih duhova. Nastade tišina u kojoj se čulo samo ubrzano disanje, preneraženo šaptanje: »Isuse, Isuse, Isuse!« — i negdje plač djece. Uto nad onim mnoštvom ljudi, koji su ležali na zemlji neki mirni glas reče:— Mir s vama!Bio je to glas Petra Apostola koji je maloprije uni-šao u pećinu. Na glas njegovih riječi nestade u isti čas straha, kao što prolazi strah stado u kojem se pojavi pastir. Ljudi poustajaše sa zemlje, bliži mu stadoše grliti koljena, kao da traže pod njegovim okriljem zaštitu, a on pruži nad njih ruke i reče:— Što se plašite u srcu? Tko će od vas pogoditi što ga može zadesiti prije nego

dođe sudnji čas? Gospod je pokarao ognjem Babilon, ali nad vama koje je oprao Krist, i kojih je grijehe otkupila krv Jaganj-čeva, bit će Njegovo milosrđe i pomrijet ćete s Njegovim imenom na ustima. Mir s vama!Poslije strašnih i nemilosrdnih riječi Krispovih padoše riječi Petrove kao melem na srce nazočnima. Mjesto straha od Boga zavlada u dušama ljubav Božja. Ljudi nađoše onakvoga Krista kakvoga su zami-lovali iz apostolskoga pričanja, ne, dakle, nemilosti-voga sudiju, nego blagoga i strpljivoga Jaganjca kojega je milosrđe stoput nadmašilo ljudsku zloću. Svemu zboru odlanu u duši i nada, udružena sa zahvalnošću prema Apostolu, napuni srca. Glasovi s razli-čnih strana stadoše vapiti: »Mi smo tvoje ovce, spa-398si nas!« A bliži su govorili: »Ne ostavljaj nas u dan nevolje!« I padali su na koljena oko njega. I Vinici-je, videći to približi se, dohvati skut njegova plašta i oborivši glavu reče:— Gospodine, izbavi me! Tražio sam je u dimu od požara i u ljudskoj stisci, a nigdje je nisam mogao naći, ali vjerujem da mi je ti možeš vratiti.A Petar mu položi ruku na glavu.— Uzdaj se — reče — i hodi za mnom!399XLVIGrad je još uvijek gorio. Veliki cirkus razvalio se u ruševine, a zatim u onim četvrtima koje su stale gorjeti, rušile se cijele ulice i uličice. Poslije svakoga pada stupovi od plamena sunuli bi do neba. Vjetar se okrenuo i sad je puhao neizmjernom snagom s mora noseći na Celij, na Eskvilin i na Viminal val ognja i ugljevlja. No već su stali misliti o spašavanju. Po zapovijedi Tigelina, koji je trećega dana dotrčao iz Ancija, stadoše rušiti kuće na Eskvilinu da se vatra, naišavši na pusta mjesta, ugasi sama po sebi. No to je bilo poduzeto za spas ostataka grada, jer o spašavanju onoga što je već gorjelo, nije se moglo ni pomisliti. Trebalo je uz to uklanjati i dalje posljedice nesreće. Zajedno s Rimom propadala su neizmjerna bogatstva, ginuo je sav imutak njegovih stanovnika tako da su se sad oko zidova tabo-rile stotine tisuća sve samih beskućnika. Drugoga dana već stade dotuživati glad onome mnoštvu svijeta, jer su neizmjerne zalihe žitka, nagomilane u gradu, također gorjele, a u općoj zabuni i rasulu oblasti nitko nije pomislio da namakne nove. Istom kada je došao Tigelin, odoše u Ostiju potrebne zapovijesti, no stanovnici su se već stali buniti i većma prijetiti se.Oko kuće Aqua Appia, u kojoj se za to vrijeme nastanio Tigelin, slegoše se gomile žena vičući od jutra do kasne noći: »Kruha i krova!« Zaludu su se pre-torijanci, dovedeni iz velikoga tabora koji je bio iz-400među via Salaria i Nomentana, trudili da uzdrže kakav god red. Negdje su im se oružjem opirali, negdje su goloruke hrpe pokazujući na grad koji je gorio, vikale: »Koljite nas pred tim ognjem!« Kleli su Cezara, augustiane, pretorijanske vojnike, i uzbuna je rasla svaki sat tako da je Tigelin, pogledavajući noću tisuće ognjeva naloženih oko grada, govorio u sebi da su to ognjevi neprijateljskih tabora. Na njegovu zapovijed dopremiše osim brašna što se samo moglo veće mnoštvo gotovih hljebova, koje su dobivali ne samo iz Ostije, nego i iz svih okolnih gradova i sela. No kad prve pošiljke stigoše noću u Em-porij, narod je obio glavna vrata s aventinske strane i razgrabio mahom živež te prouzročio strašan metež. Pri odsjevu požara borili su se za hljebove, kojih su mnoštvo zgazili po zemlji. Brašno iz isprovalji-vanih vreća pokrilo je kao snijegom sav prostor od žitnica pa do luka Drusova i Germanikova, i vreva je trajala dokle god nisu vojnici zaposjeli sve

zgrade i stali odbijati rulje strijelama i otiskivati ih kopljima.Od vremena provale galske pod Brenom nikad nije Rim ovako postradao. I s očajem poredili su ta dva požara. No tada je ostao čitav barem Kapitol. Sada je Kapitol bio opasan strašnim ognjenim pašom. Mramor nije, istina, gorio plamenom, ali noću kad je vjetar na mahove razgonio plamen, vidjeli su se redovi stupova visokoga Jupiterova hrama, usijani i crveni poput žive žeravice. Napokon za vremena Brenovih Rim je imao stanovništvo disciplinirano, istorodno, odano gradu i rimskoj vjeri, a sada su oko zidova upaljenoga grada nalegle gomile raznih jezika, sastavljene većim dijelom od robova i oslo-bođenika, podivljale, samovoljne i spremne da se u nevolji okrenu protiv vlasti i grada.No sama je veličina požara, ispunjujući srca stravom, razoružavala donekle svjetinu. Za nesrećom vatre mogla je doći nevolja gladi i bolesti, jer je, da bude mjera prevršena, nastala strašna srpanjska že-ga. Uzduh, raspaljen od ognja i sunca, nije se mogao udisati. Noć ne samo što nije donosila olakšice, ne-26 Qu° vadiš401go je postajala pravi pakao. Danju se pokazivao jeziv i zlokoban prizor: u sredini golem grad na brežuljcima, pretvoren u vulkan, koji je hučao, a oko njega sve do Albanskih planina nepregledan tabor daščara, šatora, sjenica, kola, kolica, nosiljaka, dućančića, va-tara, logor pokriven dimom, prašinom, obasjan crvenim zrakama koje su prosijavale kroz požar, pun graje, vike, prijetnja, mržnje i straha, neobična slika muškaraca, žena i djece, među Grcima kosati plavo-oki ljudi sa sjevera, pa Afričani i Azijati; među građanima robovi, oslobođenici, gladijatori, trgovci, zanatlije, seljaci i vojnici, pravo ljudsko more koje se razlilo oko ognjenoga otoka.Različne vijesti zanjihavale su tim morem kao vjetar pravom paučinom. Bile su povoljne i nepovoljne. Pričalo se o neizmjernim zalihama živeža i odijela koje su imale doći u Emporij i dijeliti se besplatno. Pričalo se također da će po zapovijedi Cezarovoj u azijskim i afričkim pokrajinama biti oplijenjeno sve bogatstvo i blago, i sakupljeno na taj način da će se podijeliti među stanovnike rimske, tako da će svaki moći sagraditi sam sebi kuću. No u isto su vrijeme pronosili glasove da je voda u vodovodima otrovana i da Neron hoće uništiti grad i pobiti do jednoga sve stanovnike, da se može preseliti u Grčku ili Misir i odanle vladati svijetom. Svaka vijest širila se kao munja i svaka je nalazila vjeru među svjetinom uzrokujući pretjeranu nadu ili gnjev, užas ili bijes. Naposljetku neka groznica popade tisuće ovih beskućnika. Vjerovanje kršćana da je blizu konac svijeta od ognja, širilo se i među priznavaocima bogova svaki dan sve većma. Ljudi su upadali u mrtvi nehaj ili u ludilo. U oblacima, obasjanim od požara, vidjeli su bogove, gdje gledaju propast zemlje, i pružali su k njima ruke za milost ili su ih proklinjali.Međutim, vojnici pomagani od nekoga broja građana, stali su rušiti redom kuće na Eskvilinu, na Ćeliju a i u Zatiberju, koje je tako dobrim dijelom ostalo čitavo. No u samomu gradu gorjelo je neizmjerno blago, potrpano na gomile kroz vjekove pobjedničke prošlosti, i sjajna djela grčke i rimske umjet-402nosti, divni hramovi i najvredniji spomenici rimske starine i rimske slave. Nagađali su da će od svega grada ostati jedva nekoliko četvrti na krajevima grada i da će stotine tisuća ljudi ostati bez kućišta. No drugi su širili glas da vojnici ne ruše kuće radi sprečavanja požara, nego zato da ništa ne bi ostalo od grada. Tigelin je živo molio u svakom listu da Cezar dođe i da svojom nazočnošću umiri očajni narod. No Neron je krenuo istom onda kad je vatra uhvatila »domus transitoria«, i hitao je da ne promaši čas kad je požar bio u najvećem jeku.

403XLVIIVatra je uto stigla do Via Nomentana i od nje se zajedno s obratom vjetra okrenula na Via Lata i k Tiberu, zaobišla Kapitol, razlila se niz Forum Boa-rium i rušeći sve što je u prvome zaletu prošla, približila se iznova Palatinu. Tigelin je skupio sve sile pretorijanaca te je pošiljao glasnika za glasnikom Cezaru, koji se primicao s viješću da ništa neće izgubiti od veličajnosti prizora, jer se požar još pojačao. No Neron htjede stići noću da bi bolje mogao uživati u slici grada koji propada. U tu svrhu stadoše kod Aqua Albana i pozvavši pod čador tragika Alitura, udešavao je uz njegovu pomoć držanje, lice, pogled i vježbao se prikladnim kretnjama prepiru-ći se uporno s njime, treba li kod riječi: »Sveti grade, koji si se činio tvrđi od Ide«, dignuti uvis obje ruke ili bi držeći u jednoj formingu pustio je niza se, a digao samo drugu. I to pitanje činilo mu se sada preče od svih drugih pitanja. Krenuvši napokon u suton, svjetovao se s Petronijem ne bi li u stihove, namijenjene požaru, umetnuo nekoliko veličanstvenih hula na bogove i ne bi li se takve hule s gledišta umjetnosti same od sebe morale oteti iz usta čovjeku, koji u sličnom položaju gubi domovinu.O ponoći približi se napokon zidovima Rima zajedno sa svojim silnim dvorom, sastavljenim od čitavih četa senatora, vitezova, oslobođenika, robova, žena i djece. Šesnaest tisuća pretorijanaca, raspoređenih u bojnom redu uz put, čuvalo je mir i sigurnost404njegova ulaska držeći ujedno u potrebnom razmaku uzrujan puk. Narod je doista proklinjao, vikao i zviždao opazivši pratnju, ali nije smio na nju udariti. No na mnogo mjesta stade pljeskati rulja koja, nemajući ništa, nije u požaru ništa ni izgubila, a nadala se podjeli žita, ulja, haljina i novaca, obilnijoj nego obično. Najposlije zagluši viku i zviždanje kao i pljesak, jeka trubalja i rogova, u koje je zapovjedio Tigelin da se puše. Prošavši kroz ostijsku kapiju Neron zastade i reče: »Beskućnik vladar puka besku-ćnoga, gdje ću položiti noću nesretnu svoju glavu?« I prešavši clivus Delphini uziđe uza stepenice koje su bile za njega pripravljene, na Apijev vodovod, a za njim augustiani i zbor pjevača, koji su unosili citare, lire i druga glazbala. I svi uvukuše dušu u se čekajući neće li Neron izreći kakve velike riječi, koje bi valjalo radi svoje sigurnosti pamtiti. No on je stajao svečan, nijem, ogrnut grimiznim plaštem, pod vijencem od zlatnoga lovora, zagledavši se u pomamije-nu silu ognja. Kad mu je Terpnos pružio zlatnu liru, podiže oči k nebu, zalivenu požarom, kao da čeka nadahnuće.Narod je rukama pokazivao izdaleka na nj, oblivena krvavim blijeskom. U daljini siktale su zmije od plamenova i gorjele su iskonske najsvjetlije starine; gorio je hram Herkulov što ga je sagradio Evandar, zatim hram Jupitera Statora i hram Lune, sagrađen još za Servija Tuli ja, i kuća Nume Pompi-lija i svetinja Vestina s penatima naroda rimskoga. U pramenovima plamena pokazivao se na mahove Kapitol, gorjela je prošlost i duša Rima, a on, Cezar, stajao je s lirom u rukama, s licem tragičnoga glumca i ne misleći o domovini koja je propadala, nego o svom držanju i dirljivim riječima, kojima bi najbolje mogao izreći veličinu nesreće, probuditi najveće udivljenje i dobiti najvatrenije pljeskanje.Mrzio je taj grad, mrzio je njegove stanovnike, ljubio je samo svoje pjesme i stihove, pa se radovao u srcu što je konačno vidio tragediju nalik onoj koju je opisivao u svojoj pjesmi. Stihotvorac se osjećao sretan, deklamator se ćutio nadahnut, tražilac uzbu-405đenja opajao se strašnim prizorom i s nasladom je mislio da ni propast Troje nije

bila ništa prema propasti ovoga grada. Što je mogao još poželjeti? Eto Rim, svemoćni Rim gori, a on stoji na oknu vodovoda, sa zlatnom lirom u rukama, na vidiku, u grimi-zu, te izaziva gledaoce da mu se dive kako je veličanstven i poetičan! Tamo negdje dolje u mraku mrmlja i buni se narod! Ali neka mrmlja. Vjekovi će proći tisuće godina minut će, a ljudi će pamtiti i slaviti pjesnika koji je u takvoj noći pjevao propast i požar Troje. Što je prema njemu Homer? Što je i sam Apolon sa svojom izdubenom formingom?I on podiže ruke i udarivši u žice protuži riječima Priamovim:— O gnijezdo otaca mojih, kolijevko draga ...!Glas njegov na otvorenom uzduhu, kod buke požara i daleke graje tisuća hrpa svijeta činio se neobično sitan, drhtav i slab, a glas pratnje ječao je kao zujanje muhe. No senatori, činovnici i augustiani, sabrani na vodovodu, oboriše glavu slušajući u nijemu zanosu. A on je pjevao dugo i dolazio u sve žalosnije raspoloženje. U časovima kad bi prestajao da odahne, zbor bi pjevača ponavljao posljednje stihove, pa bi na to Neron iznova bacio naučenom od Alitura kretnjom s ramena tragičnu »sirmu«, udario bi u žice i nastavio pjevati. Svršivši napokon pjesmu, sastavljenu prije, stade improvizirati tražeći velike poredbe u prizoru koji se pred njim širio. I lice mu se stade mijenjati. Nije ga, doduše, dirnula pogibija očinskoga grada, ali se opojio i uzbudio patosom svojih riječi toliko da je u jedan mah ispustio pod noge liru sa zvekom i zavivši se u »sirmu« ostao kao okamenjen, nalik na jedan od onih kipova Niobida što su krasili dvorište na Palatinu.Poslije kratke šutnje zaori buran pljesak. No izdaleka odgovori mu urlanje svjetine. Sad već nitko nije sumnjao da je Cezar zapovjedio spaliti taj grad, da sebi priredi predstavu i da pjeva pri njoj pjesme. Čuvši Neron onaj krik od stotinu tisuća glasova obrati se augustianima sa tužnim, punim prijegora smiješkom čovjeka, kojemu čine krivicu i reče:406*•»..*— Eto, kako Kviriti umiju cijeniti mene i poeziju.— Lupeži! — odgovori Vatinije. — Zapovjedi, gospodaru, pretorijancima da na njih udare.Neron se obrati k Tigelinu:— Mogu li se pouzdati u vjernost vojnika?— Možeš, božanski! — odgovori Tigelin. No Petronije slegne ramenima.— U njihovu vjernost da, ali ne u njihov broj — reče. — Ostani sada tu gdje jesi, jer je ovdje najsigurnije, a ovaj puk treba umiriti.To je mislio i Seneka i konzul Ličini je. Međutim, uzbuna se dolje povećala. Narod se oružao kamenjem, motkama od šatora, daskama s kola i taljiga i svakovrsnom gvožđarijom. Zamalo doleti nekoliko zapovjednika kohorata s viješću da pretorijanci, potiskivani od svjetine, s najvećim naporom održavaju bojni red i nemajući zapovijedi da udare, ne znaju što da čine.— Bogovi! — reče Neron. — Kakve li noći! S jedne strane požar, s druge bijesno more puka!I stade dalje tražiti izraze, kojima bi najkićenije mogao opisati opasnost trenutka, no videći oko sebe blijeda lica i nemirne poglede prepade se i on.— Dajte mi mrki plašt s kukuljicom! — vikne. — Zar će se doista zametnuti boj?— Gospodaru — odgovori mu nesigurnim glasom Tigelin — ja sam učinio sve što sam mogao, ali opasnost je strašna ... Progovori, gospodaru, puku i učini mu obećanje.— Cezar da govori svjetini? Neka to učini drugi umjesto mene. Tko će se toga prihvatiti?

— Ja! — reče mirno Petronije.— Idi, prijatelju! Ti si mi najvjerniji u svakoj potrebi... Idi i ne štedi obećanja.Petronije se obrati k pratnji nehajna i podrugljiva lica.— Senatori koji su ovdje nazočni — reče — i osim njih Pison, Nerva i Senecion poći će sa mnom.Zatim siđe lagano s vodovoda, a oni koje je pozvao, išli su za njim bez skanjivan ja, ali s nekom nadom407koju im je ulijevao njegov mir. Petronije stade podno arkada, zapovjedi da mu dadu bijelca konja, i uzjahavši pođe pred družinom kroz duboke redove pretorijanaca k svjetini koja je vikala, goloruk, s tankom palicom od slonovine koju je obično nosio u ruci.I dojahavši među njih natjera konja u svjetinu. Pri sjaju od požara vidjele su se uzdignute ruke, oboružane svakovrsnim oružjem, zažagrene oči, znojna čela i zapjenjena usta, koja su se derala. Uzbješnjeli val odmah opkoli njega i pratnju, a za njim se vidjelo doista kao more od glava, pokretno, uzavrelo, strahovito. Dreka se udvoji i pretvori u neljudsko kričanje; motke, vile, pa i mačevi vitlali su se nad glavom Petronijevom, grabijive ruke pružale su se za uzdama njegova konja i za njim, no on je jahao sve dalje hladan, ravnodušan, prezriv. Kadšto bi kucnuo palicom po glavama najslobodnijih, kao da sebi krči put u običnoj gužvi i to njegovo pouzdanje, taj mir zaprepaštavao je gotovo pomamljenu svjetinu. Napokon ga prepoznaše i brojni glasovi udariše u viku:— Petronije! Arbiter elegantiarum! Petronije!— Petronije! — jekne vika sa svih strana.I kako se ponavljalo to ime, lica su uokolo bivala manje strašna i vika manje bijesna, jer je taj gizdavi patricije, premda se nikad nije otimao za ljubav puka, ipak bio njegov ljubimac. Držali su ga za čovječna i podatljiva, i omilio je narodu osobito od ubojstva Pedanija Sekunda, gdje je govorio za ubla-ženje okrutne osude, koja je osudila na smrt sve robove prefektove. Osobito ga je mnoštvo robova za-voljelo otada s onom neograničenom ljubavlju, kakvom ljudi potlačeni i nesretni obično ljube one koji im pokazuju imalo sućuti. Osim toga pridružila se u ovaj čas i radoznalost što će reći odaslanik Cezarov, jer nitko nije sumnjao da ga je Cezar posebno poslao.A on skine sa sebe svoju bijelu, grimiznim trakom porubljenu togu, digne je uvis i stane mahati njome nad glavom za znak da hoće govoriti.— Mir! Mir! — stadoše vikati sa svih strana.408Zamalo se doista primiriše. Tada se Petronije uspravi na konju i progovori zvonkim, mirnim glasom:— Građani! Neka oni koji me čuju, ponove moje riječi onima koji stoje dalje, a svi neka se vladaju kao ljudi a ne kao životinje u arenama.— Cujmo! Ćujmo ...!— Dakle čujte! Grad će se iznova sagraditi vrtovi Lukulovi, Mecenatovi, Cezarovi i Agripini bit će vam otvoreni. Od sutra počet će se dijeliti žito, vino i ulje, tako da će svaki moći napuniti trbuh do grla! Zatim će vam Cezar pripraviti igre, kakvih svijet još nije vidio, na kojima vas čekaju gozbe i darovi. Bit ćete bogatiji poslije požara nego pred požarom!No na te riječi odgovori mu mrmljanje, koje se širilo od sredine na sve strane, kao što se šire valovi u vodi u koju je netko bacio kamen: tako su bliži ponavljali daljima njegove riječi. Zatim se ovdje--ondje čuše uzvici gnjeva ili odobravanja, koji se pre-tvoriše najposlije u jedan opći gromki vrisak:

— Panem et circenses!1A Petronije se ogrne togom, pa je časak ostao nepomičan, sličan mramornome kipu u svojoj haljini. Vrisak je rastao, zaglušivao huku požara, ječao sa svih strana i iz sve širih redova, no odaslanik je očito imao još nešto kazati, jer je čekao.I konačno, naloživši opet uzdignutom rukom šutnju, vikne:— Obećaj em vam panem et circenses, a sada kliknite u čast Cezaru, koji vas hrani, pa onda idite spavati, jer će skoro svanuti dan.Rekavši to, okrene konja i, dohvaćajući lagano paličicom po glavi i licu one koji su mu stajali na putu, odjaha polako k pretorijanskim redovima.Začas je bio pod vodovodom. Gore nađe sve u strahu. Ondje nisu razumjeli viku: »Panem et circenses«, pa su držali da je to nova provala bijesa. Nisu se ni nadali da bi se Petronije mogao izbaviti, jer i Ne-ron, ugledavši ga, dotrča do stepenica i problijedje-la od uzrujanosti lica, okupi ga pitati: Kruha i igara.409— Što je, dakle, bilo? Što se ondje događa? Biju li se već?Petronije zahvati ustima uzduha, odahne duboko i reče:— Poluksa mi, znoje se i zaudaraju! Dajte mi koji »epilinum« jer ću se inače onesvijestiti.Pa se obrati Cezaru.— Obećao sam im — reče — žita, ulja, otvorenje vrtova i igara. Obožavaju te opet i vrište raspucanim ustima u tvoju čast. Bogovi, što taj plebs ima neugodan zapah!— Bio sam pripravio pretorijance — poviče Ti-gelin — i da ih nisi umirio, bukači bi umakli zavi-jeke. Šteta, Cezare, što mi nisi dopustio da upotrijebim silu.Petronije pogleda govornika, slegne ramenima i reče:— Još nisi izgubio priliku. Možda ćeš je morati upotrijebiti sutra.— Ne, ne! — reče Cezar. — Otvorit ću im vrtove i dijeliti žito. Hvala ti, Petronije! Igre ću prirediti, a onu pjesmu što sam vam je pjevao danas, otpjevat ću javno.S tim riječima stavi ruku na rame Petroniju, zašuti i napokon, smirivši se, zapita:— Reci iskreno: kako sam ti se činio kad sam pjevao?— Bio si dostojan prizora, kao i prizor što je bio dostojan tebe — odgovori Petronije.Pa se okrenu prema požaru:— Nego pogledajmo još onamo — reče on — i oprostimo se od staroga Rima!1XLVIIIRiječi Apostolove uliše kršćanima nadu u duše. Svršetak svijeta činio im se još uvijek blizu, no ipak počeše vjerovati da strašni sud neće nastupiti odmah, i da će prije toga još vidjeti možda kraj vladanja Neronova, koje su držali vladanjem Antikristo-vim, i kaznu Božju za njegove opačine koje su vapile za osvetom. Potkrijepljeni dakle u srcima, stadoše se razilaziti poslije svršenih molitava iz podzemlja i vraćati se u svoja privremena zakloništa, pa i na Za-tiberje, jer su došle vijesti da se vatra, podmetnuta na mnogo mjesta, okrenula zajedno s promjenom vjetra k rijeci i uništivši ovdje-ondje što je mogla uništiti, prestala se širiti.Apostol ostavi u društvu s Vinicijem i Hilonom, koji je išao za njima, također podzemlje. Mladi tribun nije smio prekidati njegove molitve, pa je neko vrijeme išao mučke, očima samo moleći smilovanje i dršćući od nemira. No mnogo je još ljudi prilazilo cjelivati ruke i skut haljine Apostolove, matere su dizale k njemu

djecu, drugi su se spuštali na koljenima u tamnom, dugom prolazu i dižući uvis svjetiljke molili su blagoslov, a neki su napokon, idući kraj njih, pjevali tako da nije bilo zgodnoga časa ni za pitanje ni za odgovaranje. Tako je bilo i u klancu. Istom kad iziđoše na slobodniji prostor s kojega se već vidio goreći grad, Apostol ga blagoslovi triput, pa se okrene Viniciju i reče:410411— Ne boj se! Blizu je otuda kamenareva koliba gdje ćemo naći Ligi ju s Linom i s vjernim njenim slugom. Krist, koji ti ju je odredio, sačuvao ju je tebi.A Vinicije se zaljulja i uhvati se rukom za stijenu. Put iz Ancija, događaji pod zidovima, traženje Ligije u vrućem dimu, nespavanje i strašna uzrujanost iz-moriše mu snagu, te ga sasvim svlada vijest da je ta najdraža na svijetu glava blizu i da će je začas vidjeti. Obuze ga iznenada tako velika iznemoglost da je pao k nogama Apostolovim i zagrlivši njegova koljena ostade tako, te nije mogao ni riječi prosloviti.— Ne meni, ne meni, nego Kristu!— Što je to mogućan Bog! — javi se straga Hilo-nov glas. — Ali ne znam što ću s mazgama koje čekaju podalje.— Ustani i hajde sa mnom! — reče Petar uzevši mladića za ruku.Vinicije ustane. Prema svjetlu od požara vidješe se suze, koje su mu se ronile niz lice, poblijedjelo od ganuća. Usta su mu drhtala, kao da se moli.No Hilon opet zaintači:— Gospodaru, što ću s mazgama koje čekaju? Ne bi li možda taj dostojni prorok volio jahati nego pješke gaziti?Vinicije sam nije znao što bi odgovorio, nego čuvši od Petra da je kamenareva koliba na domaku, reče:— Mazge odvedi k Makrinu.— Oprosti, gospodine, što ću te podsjetiti na kuću u Amerioli. Kod ovoga grdnoga požara lako je zaboraviti takvu sitnicu.— Dobit ćeš je.— O, unuče Nume Pompilija, o tome sam bio uvijek uvjeren, ali sada kad je obećanje čuo i ovaj velikodušni Apostol, i ne spominjem ti da si mi obrekao i vinograd. Pax vobiscuml Ja ću te već naći, gospodine. Pax vobiscum! Mir s vama!A oni odgovoriše.— I s tobom.•> *.Zatim oba krenuše nadesno k brežuljcima. Putem reče Vinicije:— Gospodine! Operi me vodom krštenja da se mogu nazvati pravim priznavaocem Kristovim, jer Ga ljubim svom snagom duše svoje. Operi me brzo, jer sam u srcu već spreman. I što mi zapovjediš učinit ću, ali ti mi reci što bih mogao povrh toga učiniti.— Ljubi ljude kao braću svoju — odgovori Apostol — jer Mu samo ljubavlju možeš služiti.— Da! Ja to već razumijem i osjećam. Djetetom vjerovao sam u bogove rimske, ali ih nisam ljubio, a Njega jedinoga ljubim tako da bih za Nj radosno život dao.I zagleda se u nebo ponavljajući zaneseno:— Jer On je jedini! On je dobar i milosrdan! Zato da propadne ne samo ovaj grad nego i sav svijet, Njega ću jedinoga ispovijedati i Njega priznavati!— A On će blagosloviti tebe i tvoju kuću — završi Apostol.Uto svrnuše u drugi klanac, kojemu se na kraju vidjelo slabašno svjetlo. Petar pokaže na nj rukom i reče:

— Eno kolibe dobroga kamenara koji nam je dao sklonište kad smo se vratili s bolesnim Linom s Os-triana te ne mogosmo poći na Zatiberje.Začas stigoše. Kuća je bila više kao pećina, izdube-na u izvalini brda, koju izvana zatvoriše zidom, slijepljenim od ilovače i trske. Vrata su bila zatvorena, ali kroz otvor koji je bio mjesto prozora, vidjela se ponutrica, rasvijetljena vatrom s ognjišta.Neka tamna golema prilika ustade da dočeka došljake i zapita:— Tko ste vi?— Sluge Kristove — odvrati Petar. — Mir s tobom, Urso?Urso se prigne k nogama Apostolovim, zatim pre-poznavši Vinicija uhvati u zapešću njegovu ruku i prinese je k ustima.— I ti, gospodine? — reče. — Blagoslovljeno ime Jaganjčevo za radost što ćeš je učiniti Kalini!412413S tim riječima otvori vrata te uniđoše. Bolesni Li-no ležao je na slamnjači omršavjela lica i čela žuta poput slonove kosti. Uz ognjište sjedjela je Ligija držeći u rukama vijenac ribica, nanizanih na konac i određenih očevidno za večeru.Zabavljena skidanjem ribe s konca i uvjerena da to ulazi Urso, ona i ne diže očiju. No Vinicije se približi te izustivši njeno ime, pruži k njoj ruke. Tada se ona naglo diže: munja čuđenja i radosti sijevnu joj licem i bez riječi, kao dijete koje poslije dana straha i nevolje nalazi oca ili mater, baci se u njegov otvoreni naručaj.A on je zagrli i nekoliko časova privijao ju je na grudi s jednakim zanosom kao da je čudesno spašena. Zatim, pustivši je, uze u ruke njene sljepoočice te ju je cjelivao u čelo, oči i iznova je grlio, ponavljao njezino ime, ljubio joj ruke, pozdravljao je, obožavao, štovao. Njegovoj radosti nije bilo gotovo granica, kao god i njegovoj ljubavi i sreći.Napokon stade pričati kako je doletio iz Ancija, kako ju je tražio pod zidovima i u dimu, u kući Li-novoj, koliko se namučio i straha podnio, i koliko je pretrpio dok mu nije Apostol kazao za njeno sklonište.— No sada — govorio je — kad sam te našao, neću te ostaviti ovdje blizu ove vatre i pomamne svjetine. Ljudi se ovdje kolju oko zidova gradskih, robovi se bune i pljačkaju, i sam Bog zna kakve još bijede mogu pasti na Rim. No ja ću spasiti tebe i vas sve. Draga moja ...! Hoćete li sa mnom u Ancij? Tamo ćemo se ukrcati na lađu i otploviti na Siciliju. Moje zemlje vaše su zemlje, moje kuće vaše su kuće. Slušaj me! Na Siciliji ćemo potražiti Aulove, vratit ću te Pomponiji i uzet ću te onda iz njenih ruku. Ta ti se, carissima, mene više ne bojiš. Krštenje me nije jošte opralo, ali pitaj eto Petra, nisam li mu malo prije, idući k tebi, rekao da želim biti pravi prizna-valac Kristov, i nisam li ga molio da me krsti, ma u ovoj kamenarevoj kućici. Vjeruj mi i vjerujte mi svi.Ligija je slušala te riječi preobražena lica.414Svi su ovdje zbog židovskog proganjanja, a sada zbog požara i meteža, živjeli u neprestanoj neizvjesnosti i strahu. Odlazak na mirnu Siciliju dokrajčio bi sve nemire i ujedno bi otvorio novi vijek sreće u njihovu životu. Da je Vinicije htio pri tom uzeti samo Ligiju, bila bi se zacijelo protivila tome, jer ne bi htjela ostavljati Petra Apostola i Lina, no Vinicije im je govorio: »Pođite sa mnom! Moje su zemlje vaše, moje su kuće vaše kuće!« Zato se ona sagne do njegove ruke, da je poljubi za znak poslušnosti, i reče:— Tvoje je ognjište moje.No isti čas postidi se što je izrekla te riječi koje su po rimskom običaju ponavljale

samo vjerenice na vjenčanju, te je oblije rumenilo i ona je stajala u blijesku vatre oborene glave, dvoumeći neće li joj ih primiti na zlo.No u Vinicijevu pogledu zrcalilo se samo beskrajno obožavanje. On se nato obrati Petru i iznova prihvati riječ:— Rim je zapaljen po Cezarevoj naredbi. Već u Anciju tužio se kako nije vidio velikoga požara. No ako nije uzmakao pred takvim zločinstvom, pomislite što se još može dogoditi. Tko zna neće li, pri-kupivši vojsku, zapovjediti da se pobiju stanovnici. Tko zna kakvi će nastati progoni, tko zna neće li poslije nesreće od požara nastupiti nevolja domaćega rata, ubijanja i gladi. Čuvajte se, dakle, i čuvajmo Ligiju! Ondje ćete preživjeti oluju u pokolju, i kad umine, vratiti ćete se iznova, da šijete dobro sjeme.Vani, od Vatikanskog polja kao za potvrdu Vini-cijevih bojazni javila se neka udaljena vika, puna bijesa i strave. U taj čas uđe i kamenar, vlasnik kućice, i zatvorivši brzo vrata poviče:— Ljudi se kolju kod Neronova cirkusa. Robovi i gladijatori navališe na građane!— Čujete li? — reče Vinicije.— Puni se mjera — reče Apostol — i nevolja će biti beskrajna kao more.415Zatim se okrene Viniciju i pokazujući na Ligi ju reče:— Uzmi ovu djevojku koju ti je Bog dosudio pa je izbavi, a Lino koji je bolestan, i Urso neka pođu s vama.No Vinicije, koji je zavolio Apostola svom silom svoje neobuzdane duše, klikne:— Zaklinjem ti se, učitelju, da te neću ovdje ostaviti u pogibli.— I Gospod će te blagosloviti za tvoju dobru volju — odgovori Apostol — ali zar nisi čuo da mi je Krist triput ponovio nad jezerom: »Pasi jaganjce moje!«Vinicije zašuti. A Petar nastavi:— Dakle, ako ti, kome nitko nije povjerio brigu za me, govoriš da me nećeš ovdje ostaviti u pogibli, kako hoćeš da ja odbjegnem stado svoje u dan nevolje? Kad je bila oluja na jezeru i kad smo se plašili u srcu, On nas nije ostavio, pa kako ja, sluga, neću ići za primjerom Gospodina svojega?Uto Lino podiže svoje izmršavljeno lice i zapita:— A kako da ja, namjesnice Gospodnji, ne idem za tvojim izgledom?Vinicije stade kretati rukom preko glave kao da se bori sa sobom ili s mislima, pa uhvativši Ligiju za ruku reče glasom, u kom se osjetila odlučnost rimskoga vojnika:— Slušaj me, Petre, Lino i ti Ligijo! Govorio sam što mi je naložio moj ljudski razum, ali vi imate drugi, koji ne gleda svoju sigurnost, nego zapovijedi Spasiteljeve. Da! Ja toga nisam razumio i pogriješio sam, jer s mojih očiju još nije pala mrena i stara se narav javlja u meni. No jer ljubim Krista i hoću da budem Njegov sluga, jer mi je pri tom do nečega višega stalo nego do moje glave, evo me pred vama na koljenima i zaklinjem se da ću i ja izvršiti zapovijed ljubavi i neću ostaviti braće svoje u dan nevolje.Rekavši to, klekne i iznenada ga obuze zanos. Oči i ruke podiže uvis i poviče: ,416— Da li te već razumijem, Kriste? Jesam li te dostojan?Ruke su mu se tresle, oči se zasjaše od suza, tijelo mu uzdrhta od vjere i ljubavi. A Petar Apostol dohvati glinenu posudu s vodom i približivši mu se reče svečano:— Eto te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, amen!Tada obuze vjerski zanos sve nazočne. Činilo im se da se soba napunja nekim nadzemaljskim svjetlom, da čuju neku nadzemaljsku glazbu, da se stijena od

pećine otvara nad njihovim glavama, da s neba slijeću čete anđela, a ondje gore da vide križ i pribijene ruke koje ih blagoslivljaju.A napolju je odjekivala vika ljudi koji su se borili, i buktio je plamen u zapaljenu gradu.27 Quo vadiš417XLIXTabori puka legli su po divnim carskim perivojima, nekadanjim vrtovima Domicija i Agripine, po Martovim poljanama, baščama Pompejevim, Salusti-jevim i Mecenatovim. Ljudi naseliše trijemove, lop-tališta, gizdave ljetnikovce i staje, sagrađene za životinje. Paunovi, plamenci, labudovi i nojevi, gazele, antilope iz Afrike, jeleni i srne, koje su bile za ukras vrtova, padoše pod nožem svjetine. Živež su stali namicati iz Ostije tako obilno da se po splavovima i raznolikim lađama moglo prelaziti s jedne strane Tibera na drugu kao po mostu. Žito su dijelili za nečuveno nisku cijenu od tri sestercija, a siromašnijima sasvim besplatno. Donosili su neizmjerne zalihe vina, ulja i kestenja, s planina dogonili su svaki dan nebrojena krda volova i ovaca. Sirotinja, koja se prije požara zaklanjala u uličicama na Suburi i koja je pogibala u obično vrijeme od gladi, živjela je sada bolje nego ikada prije. Glad je bila sasvim uklonjena, ali je zato teže bilo stati na put razbojstvu, grabežu i nasiljima. Nestalan život u taborima osiguravao je nekažnjivost lopovima, to većma, jer su se iskazivali kao carevi obožavatelji i nisu mu žalili pljeska, gdje bi se god pojavio. I kad su uz to uredi bili silom prilika zatvoreni, a ujedno nije bilo ni mjesta ni dovoljne oružane sile koja bi mogla samovolju suzbijati, u gradu gdje je boravio talog svega tadanjega svijeta, događale su se stvari koje su nadmašivale ljudsku maštu. Svake su noći bile tuč- ,• .418njave, umorstva, otmice žena i djece. Kod Porta Muljionis, gdje su bili obori za stada dotjerana iz Kampanije, dolazilo je do borba u kojima su ginule stotine ljudi. Svako jutro bile su obale Tibera pune utopljenih tjelesa kojih nije nitko sahranjivao i koja su, truneći naglo zbog žege uvećavane još požarom, ispunjala uzduh smradom. U taborima nastadoše bolesti, i strašljiviji slutili su velike zaraze.A grad je jednako gorio. Tek šesti dan, požar do-prijevši do pustoga prostora na Eskvilinu, gdje je navlas bilo porušeno mnogo kuća, stade jenjavati. No gomile živoga ugljevlja žarile su se još tako jako da narod nije htio vjerovati da je to već kraj nevolje.I doista sedme noći požar plane novom snagom u kućama Tigelinovim; no jer zapravo nije bilo što da gori, potrajao je kratko vrijeme. Samo su još kuće, koje su izgarale, padale ovdje i ondje, a iz njih su strijeljale nove plamene zmije i kiša ognjenih varnica. No malo-pomalo garišta, koja su iznutra žarila, zacrveniše se po vrhu. Nebo poslije zalaska sunca nije sjalo više krvavim odsjevom, i samo su noću na prostranoj crnoj pustinji iskakali modri jezici, koji su se otimali iz hrpa ugljevlja.Od četrnaest dijelova Rima ostadoše jedva četiri, ubrojivši u to i Zatiberje. Ostatak proždrije oganj. Kad se najzad upepeliše hrpe žerava, vidio se od Tibera pa do Eskvilina golem prostor, siv, žalostan, kao izumro, iz kojega su odskočili redovi dimnjaka kao spomenici na groblju. Među tim spomenicima vrzle su se danju mrke gomile ljudi, koji su tražili dragocjene stvari ili kosti svojih milih. Noću su zavijali psi na pepelištima i garištima nekadanjih domova.Sva izdašnost i pomoć, što je car učinio narodu, nije suzdržala proklinjanja i

ogorčenja. Zadovoljna bijaše samo četa pustolova, lupeža i beskućne fukare koja je mogla dovolje jesti, piti i otimati. No ljude, koji bjehu izgubili najmilije i imanje, nije moglo umiriti otvorenje vrtova, ni razdavanje živeža, ni obećanje igara i darova. Nesreća bijaše odveć velika i odveć nečuvena. Druge, u kojima je još tinjala ne-419ka iskra ljubavi za grad, za domovinu, dovodila je u očaj vijest da će staro ime »Roma« nestati sa zemlje i da car misli podići iz pepela novi grad po imenu Neropolis. Val mržnje nabujao je i rastao svaki dan te je uza sva laskanja augustiana i uza sve laži Tige-linove, Neron, koji je bio osjetljiv kao nijedan od pređašnjih careva za ljubav puka, sa strahom pomišljao da mu, u podmukloj borbi što je do istrage vodio s patricijima i senatom, može nestati uporišta. Pa ni augustiani nisu bili manje uznemireni, jer im je svako jutro moglo donijeti propast. Tigelin je mislio kako bi doveo nekoliko legija iz Male Azije. Vatinija, koji se smijao i onda kad je dobivao ćuške, ostavi dobro volja, a Vitelije izgubi tek.Drugi su se svjetovali između sebe kako bi odvratili opasnost, jer nikome nije bila tajna, kad bi kakva buna oborila cara, da nijedan od augustiana, izuzevši možda Petronija, ne bi odnio žive glave. Ta njihovu su utjecaju pripisivali Neronovo mahnitanje, njihovu prišaptavanju sve zločine što je bio počinio. Mržnja je bila na njih gotovo jača nego na nj.Stadoše, dakle, razbijati glave kako bi zbacili sa sebe odgovornost za spaljenje grada. No ako su htjeli skinuti krivnju sa sebe, trebalo je očistiti od objeda i Cezara, jer drukčije nitko ne bi povjerovao da oni nisu uzročnici nesreće. Tigelin je u tu svrhu vijećao s Domicijem Aferom, pa i sa Senekom, premda je njega mrzio. A i Popeja je vidjela da bi Nero-nova propast bila i njena osuda, te je pitala za mišljenje svoje pouzdanike i židovske svećenike, jer se općenito mislilo da je već nekoliko godina priznavala vjeru u Jehovu. Neron je opet smišljao razna sredstva na svoju ruku koja su često bila strašna i još češće upravo luđačka, pa je naizmjence upadao u strah, sad se opet veselio kao dijete, a najviše je jadikovao.Jednom je u Tiberijevoj kući, koja je bila sačuvana od požara, bilo dugo i bezuspješno savjetovanje. Petronije je predlagao da se ostave brige i da pođu u Grčku, a zatim u Misir i Malu Aziju. Taj je put, uos- ,• ,.420talom, bio već davno zamišljen, pa zašto da ga sada odgađaju, kad je u Rimu i žalost i opasnost?Cezar primi oduševljeno taj savjet, no Seneka, promislivši malo, reče:— Lako je poći, ali vratiti se bilo bi poslije teže.— Herakla mi — odgovori Petronije. Mogli bismo se vratiti s azijskim legijama.— Tako ću i učiniti! — klikne Neron.No Tigelin stade se protiviti. On sam nije se znao ničemu domisliti, i da mu je misao Petronijeva došla u glavu, bio bi je bez sumnje iznio kao jedino spasonosnu. No njemu je bilo stalo i do toga kako se ne bi Petronije pokazao i drugi put jedinim čovjekom koji u teškim časovima može sve i svakoga spasiti.— Slušaj me, božanski! — reče. — Taj je savjet poguban! Još prije nego stigneš do Ostije, zametnut će se građanski rat, i tko zna neće li se tkogod od živih sporednih potomaka pokojnoga cara proglasiti carem, pa što ćemo onda ako i legije pristanu uza nj?— Učinit ćemo to — odgovori Neron — da ćemo se prije postarati da ponestane Augustova koljena. Mnogo ih ionako više nema, pa ih se možemo lako osloboditi.— To se može, ali zar se samo o njima radi? Moji su ljudi jučer čuli među pukom

da Cezar treba da bude onakav čovjek kakav je Traseja.Neron se ugrize za usnicu. Začas digne oči uvis i reče:— Nezasitne li i nezahvalne rulje! Imaju dosta žita i ulja na kojem mogu peći lepinje, što hoće više?Nato će Tigelin:— Osvetu.Nasta šutnja. Najedanput Neron ustane, digne ruku i stane deklamovati:»Srca osvetu viču, a osveta žrtvu.« Zatim, zaboravivši na sve, klikne razvedrena lica:421— Dajte mi daščicu i stilo da zapišem taj stih. Lukan nije nikad sličnoga načinio. Jeste li vidjeli kako sam ga našao u tren oka?— O neisporedivi! — javi se nekoliko glasova. Neron zabilježi stih i reče:— Da osveta vapije za žrtvom.Zatim obreda pogledom društvo oko sebe:— A kako bi bilo da pustimo glas da je Vatinije naredio zapaliti grad, pa da njega žrtvujemo gnjevu naroda?— O božanski! Ta tko sam ja? — poviče Vatinije.— Istina je! Treba netko veći od tebe ... Vitelije? Vitelije problijedi, ali udari u smijeh.— Moje salo — odgovori — moglo bi samo iznova razjariti požar.No Neron je imao nešto drugo na umu, jer je tražio u duši žrtvu koja bi doista mogla smiriti pučki gnjev. I našao ju je.— Tigeline! — reče zatim — ti si zapalio Rim! Sakupljene podiđe drhtavica. Razumjeli su da seCezar ovaj puta ostavio šale i da dolazi čas teških događaja.Tigelinovo lice stegne se kao gubica u psa koji je spreman ugristi.— Zapalio sam Rim po tvojoj zapovijesti — reče.I stadoše se gledati kao dva demona. Nastade takva tišina da se čulo zujanje muha, koje su letjele po atriju.— Tigeline — javi se Neron — ljubiš li mene?— Ti znaš, gospodaru.— Žrtvuj se za me!— Božanski Cezare — odgovori Tigelin — zašto mi pružaš slatki napitak koji ne smijem prinijeti ustima? Puk mrmlja i buni se. Hoćeš li da se i pre-torijanci stanu buniti?Nazočnima zamre srce od groze. Tigelin je bio prefekt pretorijanaca, i njegove riječi imale su naprosto značenje prijetnje. Sam je Neron to razumio i blijedilo mu pade na lice.422Tada uđe Epafrodit, oslobođenik Cezarov, i javi da božanska Augusta želi govoriti s Tigelinom, jer su kod nje ljudi koje treba prefekt da presluša.Tigelin se pokloni Cezaru i iziđe mirna i prezirna lica. Htjedoše ga udariti, ali on je pokazao zube: nagovijestio je tko je on, i znajući kukavštinu Nero-novu bio je uvjeren da ovaj vladar svijeta nikad neće smjeti dići na nj svoju ruku.A Neron je sjedio časak šuteći, no videći da nazočni očekuju od njega bilo kakvu riječ, reče:— Odgojio sam guju u njedrima.Petronije slegne ramenima, kao da će reći da takvoj zmiji nije teško otkinuti glavu.Petronije je već skoro otvorio usta da kaže: »Ime-nuj mene prefektom

pretorijanaca, pa ću ja predati narodu Tigelina i u jedan dan umiriti grad.« No pretegla je njegova prirođena lijenost. Biti prefekt značilo je upravo nositi na plećima Cezara i tisuće javnih poslova. A na što mu taj trud? Zar nije bolje čitati u gizdavoj biblioteci stihove, gledati vaze i kipove, ili držeći na krilu božansko tijelo Euničino mrsiti prstima njenu zlatnu kosu i prinositi usta na njena koraljna usta?Zato reče:— Ja svjetujem da ideš u Grčku.— Ah — odgovori Neron — čekao sam od tebe nešto više. Senat me mrzi. Kad odem, tko će mi jamčiti da se neće pobuniti protiv mene i proglasiti koga drugoga carem? Puk mi je nekoć bio vjeran, no danas će pristati uz njih... Tako mi Hada, taj senat i taj narod ima jednu glavu ...!— Dopusti da ti kažem, o božanski, ako hoćeš sačuvati Rim, da treba sačuvati bar nekoliko Rimljana — reče sa smiješkom Petronije.No Neron stade naricati:— Što je meni do Rima i Rimljana! U Grčkoj bi me slušali. Ovdje me okružuje samo izdaja. Svi me ostavljaju! I vi ste spremni da me iznevjerite! Znam ja to, znam... Vi i ne mislite što će reći o vama budući vijekovi, kad odbjegnete ovakva umjetnika kakav sam ja.423.LTu se odjednom udari o čelo i klikne:— Istina...! Od pustih briga zaboravljam i ja tko sam.Rekavši to, okrene se Petroniju već sasvim vedra lica.— Petronije — reče — narod mrmlja, ali da uzmem liru i iziđem s njome na Martovu poljanu, pa da mu zapjevam onu pjesmu što sam je vama pjevao uz požar, ne misliš li da bih i njih ganuo svojim pjevom, kako je nekoć Orfej dirao divlje životinje, drveće i kamenje?Nato će Tulije Senecion, koji je već odavna bio nestrpljiv:— Bez sumnje, Cezare, kad bi ti dopustili da za-počneš.— Hajdemo u Heladu! — vikne zlovoljno Neron.No taj čas uđe Popeja, a za njom Tigelin. Oči nazočnih obratiše se nehotice k njemu, jer nikad nije trijumfator ulazio s takvim ponosom na Kapitol, s kakvim je on sada stao pred Nerona.Zatim stane govoriti lagano i presudno glasom u kojemu se čuo kao zvek gvožđa:— Poslušaj me, Cezare, jer evo mogu ti reći: našao sam! Narodu treba osvete i žrtve, ali ne jedne, nego stotina i tisuća. Jesi li ikad čuo, gospodaru, tko je bio Krist, onaj što ga je Poncije Pilat raspeo bio na križ? I znaš li tko su kršćani? Nisam li ti govorio o njihovim opačinama i sramotnim obredima, o njihovom gatanju da će oganj donijeti smak svijeta? Narod ih mrzi i sumnja na njih. Nitko ih nije vidio u hramovima, jer bogove naše drže za zle duhove; nema ih u stadiju, jer preziru utrkivanja. Nikad te ruke kojega kršćanina ne počastiše pljeskom. Nikad te nije koji priznao bogom. Oni su neprijatelji roda ljudskoga, neprijatelji Rima i neprijatelji tvoji. Narod mrmlja protiv tebe, ali nisi ti, Cezare, meni zapovjedio da spalim Rim, niti sam ga spalio ... Narod žudi za osvetom, pa neka mu bude. Narod žudi za krvlju i igrama, pa neka mu budu. Narod sumnja na te, ali neka se njegove sumnje obrate na drugu stranu.424Neron je slušao isprva začuđeno. No uz Tigelinove riječi glumačko se njegovo lice stalo mijenjati i primati izmjenice izraz gnjeva, žalosti, sažaljenja, ogorčenja. Najednom ustane i bacivši sa sebe togu, koja mu pade do nogu, pruži obje ruke

uvis i osta neko vrijeme šuteći.Onda se javi glasom tragika:— Zeuse, Apolone, Hero, Ateno, Persefono i svi besmrtni bogovi, zašto nam ne pritekoste u pomoć? Što učini ovaj nesretni grad onim okrutnicima da ga tako nečovječno spališe?— Neprijatelji su roda ljudskoga i tvoji! — reče Popeja. A drugi stadoše vikati:— Izvrši pravdu! Kazni palikuće! Sami bogovi traže osvetu.A on sjede, obori glavu na prsa te je iznova šutio kao da ga je gnusnost o kojoj je čuo, zaglušila. No začas mahnu rukama i reče:— Kakve su muke i kakve kazne zaslužili za takvo bezakonje...? No bogovi će me nadahnuti i uz pomoć tartarskih vlasti dat ću jadnome puku takve predstave da će me dovijeka spominjati sa zahvalnošću.Petroniju se čelo iznenada naoblači. Pomislio je na pogibao koja će zaprijetiti Ligiji, Viniciju kojega je ljubio, i svim onim ljudima, čiju je nauku odbijao, ali je bio uvjeren o njihovoj nedužnosti. Pomislio je također da će se započeti jedna od onakvih krvavih orgija kakvih nisu podnosile njegove estetske oči. Pa prije svega reče sebi: »Valja mi spasiti Vinicija, koji će poludjeti ako ona djevojka pogine.« I taj razlog pretegne sve ostale, jer je Petronije dobro razumio da zameće tako opasnu igru, kao nikad u životu.No počeo je ipak govoriti slobodno i nehajno, kako je govorio obično, kad bi kritikovao ili ruglu izvrgavao pojmove Cezara i augustiana, koji nisu bili dovoljno estetski.— Dakle ste našli žrtve! Dobro! Možete ih poslati na arene ili obući u »bolne tunike«. I to je lijepo! Ali poslušajte i mene. Imate vladu, imate pretorijan-425ce, imate silu, budite dakle iskreni barem tada kad vas nitko ne čuje. Varajte puk, ali nemojte sami sebe. Predajte puku kršćane, osudite ih na kakve hoćete muke, ali imajte srčanosti reći sami sebi da nisu oni upalili Rim ...! Pi! Nazivate me arbitrom elegancije, pa vam izjavljujem da mi se grste jadne komedije. Pi! Ah, kako me to sve sjeća teatralnih daščara kod Porte Asinarije, gdje se glumci igraju za zabavu svjetini iz predgrađa bogova i kraljeva, a poslije predstave piju kiseliš i jedu crveni luk ili dobivaju batine. Budite, odista, bogovi i kraljevi, jer vam kažem da to možete biti. A ti, Cezare, koji si nam se prijetio sudom budućih vijekova, pomisli, da će oni izreći presudu i o tebi. Božanske mi Klije! Neron vladar svijeta, Neron bog upalio je Rim, jer je bio tako moguć na zemlji, kao Zeus na Olimpu. Neron pjesnik tako je ljubio poeziju da joj je žrtvovao otadžbinu! Od početka svijeta nitko nije ništa slično učinio, ništa slično smio učiniti. Zaklinjem te imenom devet Libertida, ne odriči se takve slave, jer će pjesme o tebi pjevati dok je svijeta i vijeka! Što će prema tebi biti Priam? Što li Agamemnon? Što Ahil? Što sami bogovi? Ne pitam, je li spaljenje Rima stvar dobra, ali je velika i neobična! A kažem ti uz to, da puk neće dići na te ruke! To nije istina! Budi slobodan! Čuvaj se djela tebe nedostojnih, jer ti prijeti da će budući vjekovi moći kazati: »Neron je spalio Rim ali se kao malodušni Cezar i malodu-šni pjesnik odrekao velikoga čina od straha i bacio je krivnju na nedužne!«Riječi Petronijeve činile su obično na Nerona jak dojam, no ovaj put nije se ni sam Petronije varao, jer je vidio da je ono što govori krajnje sredstvo koje može doista u sretnom slučaju spasiti kršćane, ali još lakše pogubiti njega samoga. Ipak nije se ustegao, jer mu je bilo i do Vinicija kojega je ljubio, i do igre s opasnošću kojom se zabavljao. »Kocka je bačena«, govorio je sebi, »Vidjet ćemo hoće li majmunu strah za njegovu kožu biti veći od slavično-sti.« No u duši nije sumnjao da će ipak pretegnuti strah.

426Međutim poslije njegovih riječi nastade tišina. Po-peja i svi nazočni zagledaše se pažljivo u oči Nero-nu, a on stade dizati usnice uvis približujući ih do samih nozdrva, kako je bio navikao činiti kad nije znao što će i kamo će, najzad mu se zabuna i zlovolja očito pokazaše na licu.— Gospodaru — videći to poviče Tigelin — dopusti mi da odem, jer kad hoće da izlože propasti tvoju osobu, a uz to te nazivaju malodušnim pjesnikom, palikućom i komedijašem, ne mogu mi uši da podnesu takvih riječi.— Proigrao sam! — pomisli u sebi Petronije. No, okrenuvši se Tigelinu, promjeri ga pogledom,u kom je bio prezir velikoga gospodina i otmjenoga čovjeka prema prostaku, pa reče:— Tigeline, tebe sam nazvao komedijašem jer si to i sada.— Zar zato što neću da slušam tvojih pogrda?— Zato što hiniš neizmjernu ljubav prema Cezaru, a maloprije prijetio si mu pretorijancima, što smo razumjeli svi mi, i on također.Tigelin, koji se nije nadao da će Petronije smjeti baciti na sto takve kocke, problijedi, smete se i zanijemi. No to je bila posljednja pobjeda arbitra elegancije nad takmacem, jer u taj čas reče Popeja:— Gospodaru, kako možeš dopustiti da takva misao padne kome na pamet, a kamoli da je tko smije izgovoriti glasno tebi u lice?— Kazni drznika! — klikne Vitelije.Neron podigne opet usnice do nosnica i, zaklije-štivši u Petronija svojim staklastim kratkovidnim očima, reče:— Zar mi tako plaćaš prijateljstvo koje sam k tebi imao?— Ako se varam, dokaži mi to — odgovori Petronije — no znaj da govorim ono što mi nalaže ljubav k tebi.— Kazni drznika! — ponovi Vitelije.— Učini to! — začu se nekoliko glasova.427U atriju nastade šum i nemir, jer se ljudi stadoše odmicati od Petronija. Odmače se pače i Tulije Se-necion, njegov postojani drug na dvoru, i mladi Nerva, koji mu je dotad pokazivao najživlje prijateljstvo. Zašas je Petronije ostao sam na lijevoj strani atrija te je s osmijehom na usnama uređivao rukom nabore na togi očekujući još što će reći ili učiniti Cezar.A Cezar reče:— Hoću da ga kaznim, no to je moj drug i prijatelj, pa ako me je i ranio u srce, neka zna da to srce ima za prijatelja samo ... oproštenje.— Proigrao sam i propao! — pomisli Petronije. Međutim Cezar ustane, i vijeće je bilo svršeno.428Petronije se uputi kući, a Neron s Tigelinom prijeđe u atrij Popejin, gdje su ih čekali ljudi s kojima je prefekt prije razgovarao. Tamo su bila dva »rab-bi« sa Zatiberja, odjeveni u duge svečane haljine, s mitrama na glavi, zatim mladi pisar, njihov pomoćnik, i Hilon. Ugledavši cara, svećenici problijedješe od uzbuđenja, podigoše ruke do visine ramena i po-kloniše se do ruku.— Zdravo, vladaru nad vladarima i kralju nad kraljevima! — reče stariji. — Zdravo zemaljski gospodaru, zaštitnice izabranoga puka i Cezara, lave među ljudima, čija je vlast kao sunčano svjetlo i kao cedar libanski i kao vrelo i kao palma i kao balsam jerihonski...!— Ne zovete me bogom? — upita Cezar. Svećenici problijediše još jače, a stariji

opet progovori:— Riječi su tvoje, gospodaru, slatke kao grožđe na čokotu i kao zrela smokva, jer je Jehova napunio dobrotom srce tvoje. No prethodnik oca tvojega, cezar Gajo, bio je okrutan, pa ga ipak naši poslanici nisu nazivali bogom voleći smrt nego da pogaze Zakon.— A Kaligula ih je bacio lavovima?— Nije, gospodaru. Cezar Gajo pobojao se gnjeva Jehovina.429I podigoše glave, jer im je ime silnoga Jehove dalo odvažnosti. Uzdajući se u njegovu moć, smjelo pogledaše u oči Neronu.— Vi optužujete kršćane radi požara Rima? — upita Cezar.— Mi ih, gospodaru, samo tužimo da su neprijatelji Zakona, zlotvori roda ljudskoga, dušmani Rima i tvoji i da su odavna prijetili gradu i svijetu ognjem. Ostalo će ti reći ovaj čovjek, čija se usta neće okaljati lažju, jer je u žilama njegove matere tekla krv izabranoga naroda.Neron se obrati ka Hilonu:— Tko si ti?— Tvoj poklonik, Ozirise, i uz to ubogi stoik...— Mrzim stoike — reče Neron — mrski su mi Traseja, Musonije i Kornut. Odvratan mi je njihov jezik, njihovo preziranje umjetnosti, njihovo dragovoljno uboštvo i njihova prljavost.— Gospodaru, tvoj učitelj Seneka ima tisuću stolova od četrunovine. Poželi samo, pa ću imati dvaput više. Ja sam stoik za nevolju. Okiti, Presjajni Care, moj stoicizam vijencem od ruža i postavi preda nj vrč vina, pa ću zapjevati Anakreonta tako da ću zaglušiti sve epikurovce.Neron, komu se sviđao pridjevak »Presjajni«, osmjehnu se i reče:— Sviđaš mi se!— Taj čovjek vrijedi zlata koliko je težak — kliknu Tigelin.A Hilon odgovori:— Dopuni, gospodaru, moju težinu svojom darež-ljivošću, jer će drukčije vjetar odnijeti nagradu.— Doista, Vitelija ne bi pretegnuo — nastavi Cezar.— Eheu, Srebrnoruki, moja dosjetljivost nije od olova.— Vidim da ti tvoj zakon ne smeta da me zoveš bogom?430— O besmrtni! Moj je zakon u tebi. Kršćani su hulili taj zakon i zato sam zamrzio njih.— Što znaš o kršćanima?— Hoćeš li mi dopustiti da se isplaćena, božanski?— Ne — reče Neron — to mi je dosadno.— I imaš triput pravo, jer u očima koje su tebe vidjele, moraju zauvijek presahnuti suze. Gospodaru, brani me od mojih zlotvora.— Govori o kršćanima! — reče Popeja malo nestrpljivo.— Bit će kako kažeš, Izido! — odgovori Hilon. — Eto od mladosti dao sam se na filozofiju i tražio sam istinu. Tražio sam je i kod starih božanskih mudraca i u akademiji u Ateni i u Serapeumu aleksandrij-skom. Kad sam čuo za kršćane, pomislio sam da je to kakva nova škola u kojoj ću moći naći nekoliko zrna istine, i upoznadoh se s njima na svoju nesreću! Prvi kršćanin na kojega me sudbina nanijela bijaše Glauko, liječnik u Napulju. Od njega sam doznao s vremenom da se oni klanjaju nekakvome Kristu koji im je obećao istrijebiti sve ljude i iskopati do temelja sve gradove na zemlji, a njih ostaviti ako mu pomognu uništiti

Deukalionovu djecu. Zato, gospodaru, oni mrze ljude, zato truju studence, zato na svojim sastancima bacaju kletve na Rim i na sve hramove u kojima se odaje čast našim bogovima. Krist je bio raspet, ali im je obećao, kad Rim bude uništen ognjem, da će tada drugi put doći na svijet i dati im vlast nad zemljom ...— Sad će puk razumjeti zašto je Rim izgorio — prekide Tigelin.— Mnogi već razumiju, gospodaru — odgovori Hilon — jer ja obilazim po vrtovima, po Martovoj poljani i naučavam. No ako me htjednete poslušati dokraja, vidjet ćete kakve imam uzroke za osvetu. Liječnik Glauko nije mi isprva odavao da njihova nauka nalaže mržnju prema ljudima. Nasuprot, govorio mi je da je Krist dobro božanstvo i da je bit njegove nauke ljubav. Blago moje srce nije moglo431odoljeti takvim istinama, pa sam zavolio Glauka i pouzdao se u nj. Dijelio sam s njime svaki komadić kruha, svaki novčić, i znaš li, gospodaru, kako mi se odužio? Na putu iz Napulja u Rim ubo me nožem, a moju ženu, moju lijepu i mladu Bereniku prodao je trgovcima robija. Da je Sofoklo znao moje događaje ___Ali što govorim! Sluša me netko bolji od So-fokla.— Siromah čovjek! — uzdahnu Popeja.— Tko je vidio lice Afroditino nije siromah, gospođo, a ja ga vidim u ovaj čas. No tada sam potražio utjehu u filozofiji. Došavši u Rim, nastojao sam da nađem starješine kršćanske da pravo presude meni i Glauku. Mislio sam da će ga prisiliti da mi vrati ženu... Upoznao sam se s njihovim velikim svećenikom, upoznao sam se s drugim, Pavlom po imenu koji je ovdje sužnjevao pa je onda bio pušten, upoznao sam sina Zebedejeva, upoznao sam Lina, Kleta i mnogo drugih. Znam gdje su boravili prije požara, znam gdje se sastaju, mogu pokazati jedno podzemlje za Nomentanskim vratima gdje slave svoje pogane obrede. Vidio sam ondje Petra Apostola, vidio sam Glauka kako je klao djecu da bi Apostol imao čime kropiti glave nazočnima, i vidio sam Ligiju, gojenicu Pomponije Grecine, gdje se hvali da nije mogla donijeti djetinje krvi, ali da donosi smrt djeteta, jer je urekla malu Augustu, kćerku tvoju, Ozirise, i tvoju, Izido!— Čuješ li, Cezare? — reče Popeja.— Može li to biti? — poviče Neron.— Mogao sam oprostiti svoje nepravde — produži Hilon — no čuvši za vaše, htio sam je nožem ubosti. Na žalost, spriječio me plemeniti Vinicije, koji je ljubi.— Vinicije? Pa ona je od njega pobjegla?— Bila je pobjegla, ali on ju je tražio jer nije mogao bez nje živjeti. Za kukavnu naplatu pomagao sam mu je tražiti i pokazao sam mu kuću gdje je stanovala među kršćanima na Zatiberju. Pošli smo432onamo jednom skupa, a s nama i tvoj rvač Kroton, kojega je plemeniti Vinicije najmio za sigurnost. No Urso, rob Ligijin, udavio je Krotona. To je čovjek strašne snage, gospodaru, koji bikovima zakreće vratom tako lako kako bi tko drugi zakretao vrapcima. Zato su ga Aulo i Pomponija i pazili.— Herkula mi! — reče Neron. — Smrtnik koji je udavio Krotona zaslužuje kip na Forumu. Ali varaš se ili lažeš, jer je Krotona ubio nožem Vinicije.— Teško eto ljudi oblaguju bogove. O gospodaru, ja sam gledao kako rebra Krotonova pucaju u rukama Ursovim koji je zatim oborio i Vinicija. Bio bi ga ubio da nije bilo Ligije. Vinicije je dugo poslije bolovao, no oni su ga njegovali nadajući će da će radi ljubavi postati kršćanin. I postao je kršćanin.— Vinicije?— Jest.

— Da nije možda i Petronije? — upita hitro Ti-gelin.Hilon se stade previ jati, trti ruke i reče:— Divim se tvojoj pronicavosti, gospodine! 0 ...! Moguće! Vrlo lako moguće!— Sad razumijem zašto je onako branio kršćane. No Neron se stane smijati.— Petronije kršćanin ...! Petronije neprijatelj života i raskoša! Ne budite ludi i nemojte htjeti da u to vjerujem, jer ionako sam spreman da ništa ne vjerujem.— No plemeniti je Vinicije postao kršćanin, gospodaru. Zaklinjem ti se ovim blijeskom koji od tebe bije da govorim istinu, i da mi se ništa tako ne gadi kao laž. Pomponija je kršćanka, mali Aulo je kršćanin i Ligija i Vinicije. Služio sam ga vjerno, a on me je za nagradu po Glaukovoj želji i zahtjevu šibao ovako stara, a bio sam bolan i gladan. I zakleo sam se Hadom da ću mu to zapamtiti. O gospodaru, osveti na njima moje nepravde, a ja ću vam predati Petra Apostola i Lina i Kleta i Glauka i Krispa, sve same starješine, i Ligiju i Ursa, pokazat ću vam ih stotine, tisuće, pokazat ću bogomolje, groblja, u sve28 Quo vadiš433vaše tamnice neće stati...! Bez mene ne biste ih mogli naći! Dosad sam nevoljama svojim tražio utjehu u filozofiji, neka je sada nađem u milostima koje će me obasuti... Star sam, a nisam upoznao života, daj da otpočnem ...!— Ti bi htio biti stoik za punom zdjelom — reče Neron.— Tko tebi čini usluge, već ju je napunio.— Ne varaš se, filozofe.No Popeja nije izgubila iz misli svoje neprijatelje. Njena naklonost k Viniciju bila je, doduše, većma časovita požuda, koja se rodila zbog ljubomora, gnjeva i povrijeđenoga samoljublja. A ipak ju je hladnoća mladoga patricija takla duboko i napunila joj srce zlopamtilačkom srdžbom. Već samo to što je smio drugu cijeniti više od nje, činilo joj se pre-stupak koji je vapio za osvetom. A Ligiju je počela mrziti od prvoga časa, kad ju je uznemirila ljepota toga sjevernog ljiljana. Petronije, koji je govorio o pretankom struku djevojčinom, mogao je utuviti što je htio Cezaru, ali nije Augusti. Vješta Popeja od prvoga pogleda razabrala je da se u čitavom Rimu jedina Ligija može takmiti s njome, pa je i nadmašiti. I od tog se časa zaklela da će je pogubiti.— Gospodaru — reče — osveti naše dijete!— Pohitajte! — klikne Hilon. — Pohitajte, jer će je Vinicije sakriti. Ja ću pokazati kuću u koju su se iznova povratili poslije požara.— Dat ću ti deset momaka, pa idi odmah! — reče Tigelin.— Gospodine! Ti nisi vidio Krotona u šakama Ur-sovim: ako daš pedeset, pokazat ću samo izdaleka kuću. No ako ne uhvatite i Vinicija poginuo sam.Tigelin pogleda Nerona.— Ne bi li bilo dobro, božanski, raščistiti sada račune i s ujakom i sa sestrićem?Neron promisli časak i odvrati:— Ne! Ne sada...! Ljudi ne bi vjerovali kad bi im se pokušalo dokazati da su Petronije, Vinicije ili Pomponija Grecina upalili Rim. Imali su odveć lije-434pe domove. Danas se hoće druge žrtve, a na one red ce doći kasnije.~~ ^.ti,mi' g°sP°daru, daj vojnika da me čuvam.— Tigelin će se o tome postarati.— Nastanit ćeš se međutim kod mene — reče prefekt.Hilonu sine lice od radosti.— Predat ću sve! Samo se požurite, požurite! — viknu promuklim glasom.435

LIKad se Petronije vratio od Cezara, zapovijedi da ga nose u njegov dom na Karinama, koji je, opkoljen sa tri strane vrtom a sprijeda malenim Cecilijevim trgom, začudo ostao čitav za požara. Stoga su drugi augustiani, koji izgubiše kuće i u njima mnoštvo blaga i umjetnina, zvali Petronija sretnikom. Govorili su o njemu uostalom odavna, da je prvenac For-tunin, i sve veća prijazan koju mu je posljednje vrijeme pokazivao Cezar, činilo se da potvrđuje to mišljenje.No taj prvenac Fortunin mogao je sada razmišljati0 promjenljivosti te majke, ili o njenoj sličnosti s Kronom koji je proždirao svoju rođenu djecu.— Da mi je izgorjela kuća — govorio je sebi —1 s njome ujedno moji dragulji, moje etrursko posuđe, aleksandrijsko staklo i korintska mjed, možda bi Neron doista zaboravio uvredu. Poluksa mi! Kad pomislim da je samo na meni bilo da ovoga časa budem prefekt pretorijanaca. Tigelina bih oglasio palikućom, kako i jest, obukao bih ga u bolnu tuniku, predao puku, obranio kršćane i nanovo bih sagradio Rim. Tko zna ne bi li možda poštenim ljudima i odlanulo i sve na bolje pošlo. Trebalo mi je sve to učiniti već i radi Vinicija. Ako bi mi bilo odviše posla, njemu bih ustupio prefekturu, i Neron se ne bi ni pokušao protiviti... Pa neka bi Vinicije poslije pokrstio sve pretorijance, makar i samoga Nerona, što bi mi to smetalo! Neron pobožan, Neron436krepostan i milosrdan, to bi pače bilo lijepo pogledati.I njegova nebriga bila je tako velika da se stao smijati. No začas mu se misao svrati na drugu stranu. Učini mu se da je u Anciju i da mu Pavao iz Tarsa govori:»Nazovite nas neprijateljima života, ali odgovori mi, Petronije, da je Cezar kršćanin i da se vlada po našoj nauci, zar vaš život ne bi bio sigurniji i mirniji?«I sjetivši se tih riječi govorio je sam sebi dalje:— Kastora mi! Kolikogod oni ovdje pomore kršćana, toliko će Pavao naći novih, jer ako svijet ne može postojati na lupeštvu, onda on ima pravo ... Ali tko zna da li ne može, kad postoji. I ja sam, koji sam koješta naučio, nisam naučio kako treba biti dosta velik lupež, i zato će mi valjati otvoriti žile ... Ali ipak bi se tako moralo svršiti; a da se i ne svrši tako, svršilo bi se drukčije. Žao mi je Eunike i moje mirenske vaze, no Eunika je slobodna, a vaza će sa mnom. Riđobradi je neće dobiti ni u kojem slučaju! Šteta i Vinicija. Uostalom, premda sam se manje dosađivao u posljednje vrijeme nego prije, spreman sam. Na svijetu ima lijepih stvari, ali ljudi su većim dijelom tako odvratni da ne vrijedi žaliti za životom. Tko je znao živjeti, treba da zna i umrijeti. Ako sam se i brojio među augustiane, bio sam slobodniji čovjek nego što oni onamo misle.Tu slegne ramenima:— Oni ondje misle možda, kako mi ovaj čas dršću koljena i kako mi strah diže kosu na glavi, a ja ću, kad se vratim kući, okupati se u vodi od ljubičica, pa će me moja zlatokosa sama namazati i poslije večere naredit ćemo da nam pjevaju onu himnu Apolonu koju je složio Antemije. Sam sam nekoć rekao: na smrt nije vrijedno misliti, jer ona bez naše pomoći na nas misli. Bilo bi ipak divno kad bi, odista, postojale kakve Elizejske poljane, a na njima sjene... Eunika bi došla kadgod do mene, pa bismo zajedno šetali po livadama gdje rastu zlatoglavi. A našao bih i bolje društvo nego ovdje... Kakve bu-437dale! Kakvi komedijaši, kakvi li prostaci bez ukusa i uglađenosti! Ni deset arbitara elegancije ne bi pretvorilo te Trimalhione u pristojne ljude! Persefone mi, već mi ih je dosta!

I sa začuđenjem opazi da ga je već nešto odvojilo od onih ljudi. Ta poznavao ih je i prije dobro i znao što mu treba o njima držati, pa ipak mu se učiniše sada nekako dalji i dostojniji prezira nego obično. Doista su mu dosadni. No zatim stade misliti o svom položaju. Po svojoj pronicavosti razumio je da mu propast ne prijeti odmah. Ta Neron se okoristio prigodom da izreče nekoliko lijepih, uzvišenih besjeda o prijateljstvu, o praštanju, i donekle se njima obvezao. Sad mu valja tražiti izlike, a dok ih ne nađe, može proći dosta vremena.— Najprije će prirediti igre s kršćanima — govorio je sebi Petronije — zatim će istom pomisliti o meni, a ako je tako, nije vrijedno sebi o tome trti glavu, niti mijenjati način života. Bliža je pogibao Viniciju!I sad stane misliti samo o Viniciju kojega odluči spasiti.Robovi su brzo nosili nosiljku između ruševina, garišta i dimnjaka, kojima su još bile zakrčene Ka-rine, no on im zapovjedi da idu brže, eda bi što prije stigao kući. Vinicije, kojemu je kuća izgorjela, smjestio se kod njega i na sreću bio je doma.— Jesi li vidio danas Ligi ju? — upita ga na ulasku Petronije.— Vraćam se od nje.— Poslušaj što ću ti kazati, i ne trati vremena pitajući. Danas odlučiše kod Cezara okriviti kršćane da su zapalili Rim. Prijete im progoni i muke. Potjera može započeti svaki čas. Uzmi Ligiju i bježite odmah ako ćete za Alpe ili u Afriku. I žuri, jer s Pala-tina je bliže na Zatiberje nego odavle.Vinicije je bio doista odviše vojnik da bi gubio vrijeme suvišnim pitanjem. Slušao je namrštenih obrva, lica sabrana i mrka, ali bez prepasti. Očito je prvi osjećaj, koji se u toj naravi budio prema opasnosti, bila želja za borbom i obranom.438h— Idem! — reče.— Još samo riječ! Uzmi kesu zlata, uzmi oružje i više svojih ljudi kršćana. Ako bude do nevolje, otmi je silom!Vinicije je bio već na atrijskim vratima.— Pošalji mi vijest po robu! — vikne za njim Petronije.I ostavši sam, stade šetati uzduž stupova koji su krasili atrij, razmišljajući što će se dogoditi. Znao je da su se Ligija i Lino vratili iza požara u staru kuću koja je, kao i veći dio Zatiberja ostala čitava, i to je bila nepovoljna okolnost, jer bi ih drukčije teško bilo naći među gomilama svijeta. Ipak se nadao da i tako nitko u Palatinu ne zna gdje borave, pa da će zato Vinicije svakako preteći pretorijance. Dođe mu isto tako na pamet da će Tigelin zastalno htjeti uloviti najednom što veći broj kršćana, i zato će morati mrežu razapeti na cijeli Rim, to će reći podijeliti pretorijance na male odjele.— Ako ne pošalju po nju više od deset ljudi — mislio je — onda će im sam golemi Ligijac polomiti kosti, a što istom kad mu u pomoć dođe Vinicije! I razmišljajući tako o tome, razbistri se. Istina, oprijeti se oružjem pretorijancima značilo je gotovo isto što i zaratiti se s Cezarom. Petronije je znao, ako se Vinicije i spase od Neronove osvete, da osveta može stići njega, ali za to nije mario. Dapače, razveselila ga je misao da će pomrsiti osnove Neronu i Tigelinu. I odluči da neće požaliti za to ni novaca ni ljudi, i budući da je Pavao iz Tarsa još u Anciju obratio veći dio njegovih robova, mogao se pouzdati da u obrani kršćanke može računati na njihovu spremnost i požrtvovnost.Uto uđe Eunika i prekine ga u tom razmišljanju. Čim ju je ugledao, sve mu glavobolje i brige iščezoše bez traga. Zaboravio je Cezara i nemilost u koju je pao, kukavne augustiane, potjeru, koja je prijetila kršćanima, Vinicija, Ligiju i gledao je samo Euniku očima estete, koji voli lijepe oblike, i očima ljubavnika, kojega iz

tih oblika osvaja ljubav. Ona je bila odjevena u prozirnu ljubičastu haljinu, zvanu coa439vestis, te je bila zbilja lijepa kao kakva božica. Osjećajući pri tom da joj se on divi i ljubeći ga svom dušom, uvijek željna njegova draganja, plamen joj udari u obraze od radosti, kao da nije bila milosnica nego nevina djevojka.— Što ćeš mi reći, Harito? — reče Petronije pružajući joj ruke.A ona prigne k njemu svoju zlatnu glavu i odgovori:— Gospodaru, došao je Antemije s pjevačima i pita hoćeš li ga poslušati danas.— Neka pričeka. Zapjevat će nam kod objeda himnu Apolonu. Oko nas su još garišta i pepelišta, a mi ćemo slušati himnu Apolonovu! Tako mi paf-skih gajeva, kad je vidim u ovoj haljini, čini mi se da se Afrodita pokrila komadićem neba i još stoji preda mnom.— O gospodaru! — reče Eunika.— Hodi amo, Euniko, zagrli me rukama i daj mi svoja usta ... Ljubiš li me?— Ne bih više ljubila ni Zeusa.Rekavši to, pritisne svoja usta na njegova dršćući u njegovu zagrljaju od sreće. No začas će Petronije:— A kad bismo se morali rastati...? Eunika mu pogleda sa strahom u oči.— Kako to, gospodaru?— Ne plaši se! No vidiš, tko zna neću li morati na dalek put.— Vodi me sa sobom ...— Reci mi, ima li na travnicima u vrtu zlato-glava?— U vrtu su čempresi i travnici svenuli od požara, a s mrčika je opao list i sav je vrt kao mrtav.— Sav je Rim kao mrtav i naskoro će biti pravo groblje. Znaš li da će izići edikt protiv kršćana i da će započeti progoni u kojima će izginuti tisuće ljudi?— Zašto će ih kažnjavati, gospodaru? To su dobri i mirni ljudi.440— Baš zato.— A mi hajdemo na more! Tvoje božanske oči nerado gledaju krv.— Dobro, no sad mi se valja okupati. A kad se okupam, ti ćeš mi namazati ruke. Tako mi Kipri-dina pasa, nikad mi se još nisi učinila tako lijepa. Naložit ću da ti se načini kada u obliku školjke, i ti ćeš biti u njoj kao najdragocjeniji biser. Dođi, zlatokosa!I ode. A sat su kasnije oboje pod vijencima od ruža i zamagljenih očiju počivali ispred stola, puna zlatnoga suda. Posluživali su ih dječaci odjeveni kao amori, a oni su pijući vino iz kristalnih pehara, ovijenih bršljanom, slušali himnu Apolonu koju su pjevali pjevači uz pratnju harfa pod upravom Antemi-jevom. Nije im bilo stalo što su naokolo iz garišta stršali dimnjaci kuća i što je vjetar raznosio pepeo spaljenoga Rima! Bili su sretni i mislili su samo na ljubav koja im je život pretvarala kao u božanski san.No himna još nije bila dovršena, kad u dvoranu uđe rob, nadstojnik atrija.— Gospodaru — reče glasom u kojem je podrhtavao nemir — centurion s odjelom pretorijanaca stoje pred vratima i po zapovijedi Cezarovoj želi govoriti s tobom.Pjev i zvuči harfa zanijemiše. Nemir osvoji sve nazočne jer se Cezar u saobraćaju s prijateljima nije služio pretorijancima, i dolazak njihov nije slutio u ono doba ništa dobro. Jedini Petronije ne pokaza ni najmanje uzrujanosti, te reče kako bi govorio čovjek kojemu dodijavaju česti pozivi:— Mogli bi me barem ostaviti da na miru objedujem.

Zatim se okrene nadstojniku atrija i zapovjedi:— Pusti ga!Rob iščezne za zavjesom. Zamalo odjeknuše teški koraci i u dvoranu uđe Petroniju poznati kapetan Aper u oklopu i s kacigom na glavi.— Plemeniti gospodine, evo ti pisma od Cezara.441Petronije pruži lijeno svoju bijelu ruku, prihvati daščice i bacivši na njih oko dade ih sasvim mirno Eunici.— Čitat će večeras novu pjesmu iz Troike — reče— pa me zove da dođem.— Imam samo zapovijest da predam pismo — reče kapetan.— Dobro. Neće biti odgovora. Ali moguće bi, kapetane, malo počinuo kod nas i srknuo pehar vina?— Hvala ti, plemeniti gospodine! Pehar vina popit ću rado u tvoje zdravlje, ali počinuti ne mogu kad sam u službi.— Zašto su tebi dali pismo, mjesto da pošalju po robu?— Ne znam, gospodine. Možda zato što su me poslali ovuda po drugom poslu.— Znam — reče Petronije — protiv kršćana.— Jest, gospodine.— Je li potjera već davno započela?— Neki su odjeli bili poslani na Zatiberje još prije podne.Rekavši to, prolije kapetan iz čaše malo vina na čast Marsu, pa je iskapi i reče:— Neka ti bogovi dadu, gospodine, što želiš!— Uzmi još i ovaj pehar! — reče Petronije. Zatim dade znak Antemiju da dopjeva himnu Apolonu.— Riđobradi se stao titrati sa mnom i s Vinici-jem — govorio je u sebi, kad harfe iznova zasviraše.— Pogađam njegovu namjeru! Htio me je natjerati u strah šaljući mi poziv po centurionu. Večeras će pitati kapetana kako sam ga dočekao. Nećeš se odviše obradovati, pakosna i svirepa lutko! Znam da uvrede nećeš zaboraviti, znam da me propast neće mimoići, ali ako misliš da ću ti gledati sa strahom u oči kao da molim milost, i ako misliš da ćeš na mome licu vidjeti strah i slomljenost, onda se varaš.— Cezar piše, gospodaru: »Dođite, ako vam je drago!« — reče Eunika. — Hoćeš li poći?442* *— Izvrsne sam volje, pa mogu slušati i njegove stihove — odgovori Petronije. — Poći ću pogotovu zato jer Vinicije ne može.I zaista poslije objeda i obične šetnje preda se u ruke robinja, češljarica i oblačilja, i za sat kasnije dao se, lijep kao kakav bog, odnijeti na Palatin. Već je bilo kasno, večer tiha, mjesečina je tako sjala da su »lampadariji«, koji su išli pred nosiljkom, pogasili zublje. Po ulicama i između ruševina prolazile su pripite hrpe ljudi, ovjenčane bršljanom i kozjom krvlju, noseći u rukama grančice mrčike i lovora iz vrtova Cezarevih. Obilje žita i nada u velike igre ispunjavala je veseljem srca ljudi. Ponegdje su pjevali pjesme, koje su slavile »božansku noć« i ljubav, a negdje su plesali na mjesečini. Više puta robovi su vikali da načine prolaz za nosiljku »plemenitoga Pe-tronija«, i onda se gomila razmicala kličući u čast svomu miljeniku.A on je razmišljao o Viniciju i čudio se što nema od njega glasa. Bio je epikurej i samoživac, ali razgovarajući nekad s Pavlom iz Tarsa, nekad s Vini-cijem i

slušajući svaki dan o kršćanima bio se ponešto promijenio, iako sam nije toga opažao. Puhnuo je i na nj od njih neki vjetar, koji je bacio u njegovu dušu nepoznato sjeme. Izvan njega samoga stadoše ga zanimati i drugi ljudi, a Viniciju je ionako bio priklonjen, jer je u djetinjstvu veoma ljubio njegovu mater, svoju sestru, pa je sada, kad je imao dijela u njegovim poslovima, gledao na njih s takvim zanimanjem kao da gleda kakvu tragediju.Nije gubio nade da je Vinicije pretekao pretori-jance i pobjegao s Ligijom, ili ju je u najgorem slučaju oteo. No bio bi volio da znade sigurno, jer je slutio da će možda odgovarati na različna pitanja na koja bi bolje odgovarao da je bio pripravljen.Zaustavivši se pred Tiberijevom palačom, iziđe iz nosiljke i začas uđe u atrij koji je bio već pun augu-stiana. Jučerašnji prijatelji, koliko im je god začudo bilo da je i on bio pozvan, još su se odmicali od njega, no on se kretao među njima lijep, slobodan, nemaran i tako siguran kao da sam može milosti di-443jeliti. A nekoji opet, kad su ga vidjeli, uznemiriše se u duši nije li bilo prerano pokazivati prema njemu ravnodušnost.No Cezar se gradio kao da ga ne vidi, i nije mu odzdravio na poklon, kao da je tobože zabavljen razgovorom. Ali Tigelin mu se približi i reče:— Dobar veče, arbitre elegancije! Zar još uvijek tvrdiš da nisu kršćani spalili Rima?A Petronije slegne ramenima i, kucajući ga po plećima kao oslobođenika, odgovori:— Ti znaš dobro kao i ja što treba o tome misliti.— Ne smijem se porediti s tvojom mudrošću.— I ponešto imaš pravo, jer bi u takvom slučaju, kad nam evo sada Cezar pročita novu pjesmu iz Troi-ke, morao, mjesto da vičeš kao paun, izreći kakav neumjestan sud.Tigelin se ujede za usnice. Nije mu bilo odviše drago što je Cezar bio naumio objaviti danas novu pjesmu, jer tu se otvaralo polje na kojemu se nije mogao ogledati s Petronijem. I, zaista, Cezar je čitajući nehotice, po staroj navici, svraćao oči na Pe-tronija pažljivo gledajući što će na njegovu licu pročitati. A on je slušao uzvijajući obrve, negdje povlađujući, negdje opet naprežući pažnju kao da se hoće uvjeriti je li dobro čuo. Zatim je ovo hvalio, ono kudio tražeći popravak ili dotjerivanje nekih stihova. Sam je Neron osjećao da je drugima u pretjeranim pohvalama stalo samo za njihove osobe, a on se jedini bavi poezijom radi same poezije, jedini se razumije, i ako što pohvali, onda može vjerovati pouzdano da su stihovi vrijedni pohvale. Pomalo je također počeo s njime raspravljati, prepirati se, i kad je napokon Petronije posumnjao o pristalosti kojeg izraza, reče mu:— Vidjet ćeš u posljednjoj pjesmi zašto sam ga upotrijebio.— Ah — pomisli Petronije — dakle ću dočekati posljednju pjesmu!A gdjekoji, čuvši to, pomisli u duši:444— Naopako za me! Petronije je dobio vremena, pa se može povratiti u carevu milost i oboriti samoga Tigelina.I stadoše mu se opet približavati. No svršetak večere bio je manje sretan, jer je Neron, u času kad se Petronije praštao, iznenada zapitao žmirkajući očima i zlurada lica:— A zašto nije Vinicije došao?Da je Petronije bio siguran da su Vinicije i Ligija izmakli iz grada, bio bi odgovorio: »Oženio se s tvojim dopuštenjem i otputovao.«

No videći čudan osmijeh Neronov odgovori:— Tvoj poziv, božanski, nije ga zatekao kod kuće.— Reci mu da bih ga rado vidio — odgovori Neron — i reci mu od mene da svakako dođe na igre na kojima će nastupiti kršćani.Petronija uznemiriše te riječi, jer mu se činilo da smjeraju upravo na Ligiju. Sjedajući u nosiljku zapovjedi da ga nose kući još brže nego do podne. No to nije bilo lako. Pred kućom Tiberijevom stajala je gusta i bučna gomila, pijana kao i prije, ali nije pjevala i plesala, nego je bila uzbunjena. Izdaleka dopirala je neka vika, koje Petronije nije mogao odmah razumjeti, i bivala je sve jača, rasla je, dok se napokon ne pretvori u jedan divlji vrisak:— Kršćane pred lavove!Sjajne nosiljke augustiana jedva su se gurale kroz svjetinu, koja se derala. Iz spaljenih ulica pridolazile su neprestano nove gomile ljudi koji, čuvši strašan povik, stadoše ga ponavljati. Od usta do usta išla je vijest da potjera traje već od podne i da je pohvatano već veliko mnoštvo palikuća. I nije prošlo dugo, te su se po svim novim i starim ulicama, po uličicama i ruševinama pa oko Palatina, po svim brežuljcima i vrtovima i po cijelome Rimu stali raz-lijegati sve jači i sve bješnji povici:— Kršćane pred lavove!— Skotovi! — pomisli s prezirom Petronije. — Puk dostojan Cezara.I poče misliti da takav svijet koji se oslanja na silu, na okrutnost kakve ni barbari nisu mogli po-445misliti, na opačinu i na mahnitu raspuštenost, ne može se ipak održati. Rim je bio gospodar svijeta, ali i čir svijeta. Od njega je udarao mrtvi zadah. Na gnjili život padala je smrtna sjena. Često se o tome govorilo i među augustianima, no Petroniju nije nikad jasnije došla pred oči ta istina, da ona ovjenčana kola na kojima se u trijumfatorskom liku koči Rim, vukući za sobom sputano krdo naroda, jure u propast. Život svemoćnoga grada učini mu se kao neko luđačko kolo i neka orgija kojoj ipak mora doći kraj.Sad je razumio da jedini kršćani imaju nekakve nove podloge života, ali je držao da zamalo neće ostati ni traga od kršćana. A što će biti onda?Luđačko kolo opet će i dalje zaigravati pod Ne-ronovim vodstvom, a nestane li njega, naći će se drugi, isto takav ili gori, jer kod takvoga naroda i takvih patricija nije prilika da bi se našao tko bolji. Bit će nova orgija, i to još odvratnija i ružnija.A orgija ne može trajati dovijeka, nego poslije nje treba ići spavati, makar od samoga umora.Misleći o tome, Petronije se i sam osjećao vrlo umoran. Je li vrijedno živjeti, i to živjeti u neizvjesnosti hoćeš li dočekati sutrašnji dan, samo zato da gledaš ovakav svjetski poredak? Taj genij smrti nije manje lijep od genija sna. I on također ima krila na ramenima.Nosiljka stane pred kućnim vratima, koja je budni vratar u isti čas otvorio.— Je li se plemeniti Vinicije vratio? — upita Petronije.— Maloprije, gospodaru — odgovori rob.— Dakle nije je oteo! — pomisli Petronije.I bacivši togu, uleti u atrij. Vinicije je sjedio na tronogu oborivši glavu gotovo do koljena i uhvativši je rukama, no kad odjekne korak, podiže okamenjeno lice u kojemu su samo oči sijevale grozničavo.— Došao si prekasno? — upita Petronije.— Da. Uhvatili su je prije podne. Nastade čas šutnje.446

— Jesi li je vidio?— Jesam.— Gdje?— U Mamertinskoj tamnici.Petronije se zgrozi i stane gledati na Vinicija upitnim pogledom. On je razumio.— Ne! — reče. — Nisu je bacili u Tulianum1, ni u srednju tamnicu. Podmitio sam stražara da joj prepusti svoju odaju. Urso leži na pragu i čuva je.— Zašto je Urso nije obranio?— Poslali su pedeset pretorijanaca. Uostalom, Li-no mu je zabranio.— A Lino?— Lino umire. Zato ga nisu ni zatvorili.— Što kaniš sada?— Izbaviti je ili umrijeti s njome zajedno. I ja vjerujem u Krista.Vinicije je govorio naoko mirno, ali u njegovu glasu bilo je nešto tako ganutljivo da se u Petronija srce potreslo od iskrena sažaljenja.— Ja te razumijem — reče — ali kako ćeš je izbaviti?— Potkupio sam stražare, i to ponajprije zato da je očuvam od napasti, a drugo da joj ne smetaju u bijegu.— Kad bi to trebalo da bude?— Odgovorili su mi da je ne mogu izručiti ovaj čas jer se boje odgovornosti. Kad se tamnice napune množinom ljudi i kad se izgubi točan račun o sužnjevima, tada će mi je predati. No to je krajnje sredstvo! Prvo ti spašavaj nju i mene! Prijatelj si Cezarov. On mi ju je sam dao. Idi do njega i spasi me!Petronije mjesto odgovora zovne roba i, narediv-ši da donese dva mrka plašta i dva mača, obrati se Viniciju:1 Najniži dio tamnice, koji je ležao posve pod zemljom, s jednim jedinim otvorom na svodu. Ondje je umro od gladi Jugurta.447— Putem ću ti odgovoriti — reče. — Sad uzmi plašt, uzmi oružje i hajdemo do tamnice. Ondje podaj straži sto tisuća sestercija, daj i dvaput i petput toliko samo da puste Ligiju odmah. Drukčije bit će prekasno.— Hajdemo! — reče Vinicije.I začas se oba nađoše na ulici.— A sada poslušaj me! — reče Petronije. — Nisam htio tratiti vremena. Od danas sam u nemilosti. Moj vlastiti život visi o dlaci, i zato ne mogu ništa postići kod Cezara. Još gore! Tvrdo sam uvjeren da bi on učinio protiv moje molbe. Da nije toga, zar bih te savjetovao da bježiš s Ligijom i da je otimaš? Ta da ti je za rukom pošlo umaknuti, gnjev Cezarov bio bi se oborio na me. Ali on bi danas prije učinio nešto na tvoju molbu nego na moju. No u to se ne uzdaj. Izbavi je iz tamnice i bježi! Ništa ti više drugo ne preostaje. Ako ti to ne uspije, bit će vremena za druge načine. Međutim, znaj da Ligiju nisu uhvatili samo zbog Kristove vjere. Nju i tebe goni gnjev Popejin. Pamtiš li da si uvrijedio Popeju što si je odbio? A ona zna da si je odbio radi Ligije na koju je ionako zamrzila od prvoga pogleda. Ta već se i prije upela da je pogubi, pripisujući njenim čarolijama smrt svoga djeteta. U tome što se dogodilo Popejini su prsti! Čim ćeš objasniti da je Ligija prva uhvaćena? Tko je mogao pokazati kuću Linovu? Ja ti velim da su je već odavna uhodili! Znam da ti raz-direm dušu i uzimam ostatak nade ali govorim ti ovo navlas radi toga što ćete poginuti oboje, ako je ne oslobodiš prije nego se dosjete da ćeš to pokušati.— Tako je! Razumijem! — odvrati gluho Vinicije.Ulice su zbog kasnoga sata bile puste, ali im dalji razgovor prekide pijani gladijator, koji im je dolazio u susret i koji je posrnuo na Petronija tako da se

naslonio rukom na njegovo rame i, zadišući ga vinskim mirisom, dreknu promuklim glasom:— Kršćane lavovima!— Mirmilone — reče mirno Petronije — poslušaj dobar savjet i idi svojim putem.448Uto ga pijanac ščepa za rame i drugom rukom:— Viči zajedno sa mnom, jer ću ti zavrnuti vratom: kršćane pred lavove!No Petronijevim živcima bilo je već dosta te dreke. Otkako je izašao iz Palatina, gušila ga je kao mora i razdirala mu uši, i kad je još vidio nad sobom uzdignutu šaku onoga ljudeskare, prevrši se mjera njegove strpljivosti.— Prijatelju — reče — zaudaraš po vinu i smetaš mi.I govoreći tako zabode mu u prsi do drška kratki mač, kojim se bio oboružao, polazeći od kuće, pa uhvativši se za Vinicijevu ruku nastavi, kao da nije ništa bilo:— Cezar mi je rekao danas: »Reci od mene Vini-ciju da se nađe na igrama na kojima će nastupiti kršćani.« Razumiješ li što to znači? Hoće da se na-gledaju tvoje muke. To je gotova stvar. Možda zato nisu dosad uhvatili tebe i mene. Ako je ne uzmogneš odmah izbaviti, onda ... ne znam ... Možda će se Akte zauzeti za te, no hoće li ona što postići...? Tvoje sicilijanske zemlje mogle bi također dovesti Tigelina u napast. Pokušaj!— Dat ću mu sve što imam — odgovori Vinicije. S Karina na Forum nije bilo odviše daleko, pasu brzo stigli. Noć je već stala blijedjeti i zidovi tvrđave pomaljali su se jasno iz sjene.Najednom, kad skrenuše k Mamertinskoj tamnici, stane Petronije i reče:— Pretorijanci...! Prekasno ...!I doista, tamnicu je opkoljavao dvostruk red vojnika. Osvit je posrebrio njihove željezne kacige i vrhove kopalja.Lice Vinicijevo problijedi kao mramor.— Hajdemo! — reče.Začas stadoše pred redom vojnika. Petronije, koji je imao neobično pamćenje i poznavao ne samo starješine nego i gotovo sve vojnike od pretorija, odmah opazi poznatoga zapovjednika kohorte i rukom mu dade znak.29 Quo vadiš449— Što je to, Nigre? — reče. — Zar vama zapo-vjediše da čuvate tamnicu?— Jest, plemeniti Petronije. Prefekt se bojao da ne bi tkogod pokušao oteti palikuće.— Imate li nalog da ne puštate nikoga? — upita Vinicije.— Ne, gospodine. Znanci će pohoditi sužnjeve i na taj način pohvatat ćemo više kršćana.— Onda me pusti unutra! — reče Vinicije. I stisnuvši ruku Petroniju, reče:— Otiđi k Akti, a ja ću doći da čujem što ti je odgovorila...— Dođi! — odgovori Petronije.Uto pod zemljom i iza debelih zidova zaječi pjesma. Pjesma, isprva slaba i tiha, bivala je sve glasnija. Muški, ženski i djetinji glasovi stapali su se u jedan skladni zbor. Sva je tamnica zaječala u tišini na uranku kao harfa. No to nisu bili glasovi žalosti ni očaja, nego je u njima naprotiv zvučala radost i trijumf.Vojnici se zagledaše u čudu. Na nebu pojaviše se prvi zlatni i rumeni traci zore.450LII

Vika: »Kršćane lavovima!« orila se neprestano po svim dijelovima grada. U prvi mah ne samo da nitko nije sumnjao da su oni bili pravi krivci nesreći nego nitko nije ni htio u to sumnjati, jer njihova kazna imala je biti ujedno sjajna zabava narodu. No raširilo se mišljenje da nevolja ne bi bila tako golema da nije bilo gnjeva bogova, zato narediše u hramovima »piacula« ili pomirne žrtve. Po savjetu starodavnih knjiga Sibilinih senat je naredio svečanosti i javne molitve Vulkanu, Cereri i Proserpini. Matrone prinosile su žrtve Junoni, u čitavoj procesiji odoše do žala morskoga da zahvate vode i pokrope njome kip božičin. Udate žene pripravljale su bogovima gozbe i noćna bdjenja. Sav Rim čistio se od grijeha, prinosio žrtve i ublaživao besmrtnike. A međutim su kroz garišta odmjerivali nove široke ulice. Na mjestima već su udarili temelje novim kućama, palačama i hramovima. No prije svega gradili su nečuvenom brzinom goleme drvene amfiteatre, u kojima će umirati kršćani. Odmah poslije vijeća u kući Tiberijevoj otiđoše zapovijedi prokonzulima da dobavljaju divlju zvjerad. Tigelin je ispraznio zvjeri-njake svih italskih gradova, ne izuzevši ni manjih. U Africi prirediše po njegovoj zapovijedi velike lovove, na kojima su morali sudjelovati svi mjesni stanovnici. Dovozili su slonove i tigrove iz Azije, krokodile i vodene konje iz Nila, lavove s Atlasa, vukove i medvjede s Pirineja, ljute pse iz Hibernije,451pse molose iz Epira, bivole i goleme bijesne turove iz Germanije. Zbog mnoštva sužnjeva igre su imale nadmašiti sve što se dotada vidjelo. Neron je poželio da utopi uspomenu požara u krvi i da opoji njome Rim, i još nikad nijedno krvoproliće nije bilo tako veličanstveno, kao što je ovo obećavalo biti.Oduševljeni puk pomagao je vigilima i pretori-jancima u potjeri za kršćanima. To nije bilo teško, jer su cijele hrpe koje su se bile utaborile zajedno s drugim narodom usred vrtova, priznavale glasno svoju vjeru. Kad su ih opkoljavali, padali bi na koljena i pjevajući pjesme dali bi se voditi bez otpora. No strpljivost njihova podjarivala je još više gnjev puka koji je tu strpljivost, ne razumijevajući njena izvora, držao za upornost i okorjelost u opačini. Bijes uhvati progonitelje. Događalo se da je svjetina otimala kršćane iz ruku pretorijanaca i rastrgala ih rukama; žene su vukli za kose u tamnice, djecu razbijali o kamenje. Tisuće je ljudi danju i noću letjelo po ulicama. Tražili su žrtve po garištima, u dimnjacima i u pivnicama. Pred tamnicama kod vatre oko bačava s vinom pripravljali su bahantske gozbe i plesove. Po večerima slušali su s opojenošću riku divljih zvijeri, sličnu grmljavini, od koje se orio sav grad. Tamnice su bile prepunjene tisućama ljudi, a svjetina i pretorijanci dogonili su svaki dan nove žrtve. Nestalo je smilovanja. Činilo se kao da su ljudi zaboravili govoriti i u divljoj mahnitosti zapamtili samo jedan krik: »Kršćane lavovima!« Nastali su neobično sparni dani i tako zagušljive noći kakvih prije toga nije bilo. I sam uzduh kao da je bio zasićen bjesnilom, krvlju, zločinom.I toj prepunoj mjeri okrutnosti odgovarala je isto tako prepunjena mjera želje za mučeništvom. Ispo-vijedaoci Kristovi išli su dragovoljno u smrt ili su je tražili, dok ih ne sustegnuše oštre zapovijedi njihovih starješina. Po njihovoj zapovijedi stadoše se sabirati samo još za gradom, u podzemljima na Api-jevoj cesti i po okolnim vinogradima patricija kršćana, od kojih nisu dotad nijednoga bili uhvatili. Na Palatinu znali su potanko da među sljedbenike Kri-452stove pripadaju i Flavije i Domicila i Pomponija Grecina i Kornelije Pudens i Vinicije. No sam se Cezar bojao da se puk neće dati uvjeriti da bi takvi ljudi upalili Rim, a jer se radilo prije svega o tom da se uvjeri narod, odgodiše njihovu kaznu i osvetu do druge zgode. Drugi su mislili da je te patricije spasio utjecaj

Aktin. To je mišljenje bilo krivo.Kad se Petronije rastao od Vinicija, otišao je zbilja k Akti po pomoć za Ligiju, no ona mu je mogla dati samo suze, jer je živjela u zaboravi i u bolu, trpljena samo toliko koliko se krila od Pope je i Cezara. No ipak je obišla Ligiju u tamnici, odnijela joj odjeće i hrane, a osobito je spasila od uvreda ionako već podmićenih tamničkih stražara.Ipak Petronije nije mogao zaboraviti da ne bi Li-gija bila sada u tamnici, kad on ne bi bio svjetovao da je odvedu iz Aulove kuće. A osim toga želeći dobiti igru s Tigelinom nije žalio vremena ni truda. U nekoliko dana obišao je Seneku, Domicija Afera, Kri-spinilu, po kojoj je htio doći do Popeje, vidio se s Terpnosom, s Diodorom, s lijepim Pitagorom i naj-poslije s Aliturom i Parisom, kojima obično Cezar nije odbijao ničega. S Hrisotemidinom pomoću, koja je sad bila milosnica Vatinijeva, trudio se da zadobije i njegovu pomoć ne štedeći ni njemu ni drugima novaca ni obećanja.No svi ti napori ostadoše bez uspjeha. Seneka, koji sam nije bio siguran ni za sutrašnji dan, stade mu dokazivati da kršćani, ako i nisu spalili Rim, treba da budu istrijebljeni do jednoga radi dobra samoga Rima, riječju, opravdavao je budući pokolj državnim razlogom. Terpnos i Diodor uzeše novac, ali ne uči-niše ipak ništa. Vatinije dojavi Cezaru da su ga nastojali podmititi. Jedini Alitur, ispočetka neprijatelj kršćanima, sada ih je žalio i uslobodio se spomenuti Cezaru o zatvorenoj djevojci i zamoliti za nju milost, no nije dobio ništa osim odgovora:— Zar misliš da imam manju dušu od Brata, koji za dobro Rima nije poštedio ni svojih sinova?I kad je ponovio taj odgovor Petroniju, on reče:453— Kad je već našao poredbu s Bratom, onda nema više spasa.No žao mu je bilo Vinicija i pribojavao se da ne bi stavio ruku na svoj život. »Sada ga«, govorio je sebi, »podržavaju još samo nastojanja oko njena spasa i to što je može vidjeti, pa i sama njena muka, no kad ga sva sredstva prevare i kad ugasne posljednja iskra nade, Kastora mi, on je neće preživjeti, nego će se baciti na mač.« Petronije je razumio bolje da se može tako svršiti nego da se može tako ljubiti i tako trpjeti.Međutim je Vinicije činio još sve što mu je pamet mogla izmisliti da izbavi Ligiju. Pohodio je augustiane te je, nekada onako ponosit, prosio sada njihovu pomoć. Po Viteliju ponudio je Tigelinu svoje sicilijanske zemlje i sve što zaželi, no Tigelin se nije zacijelo htio omraziti Augusti, pa ga je odbio. Otići k samome Cezaru, zagrliti mu koljena i zakli-njati ga nije bilo od koristi. Vinicije je htio, doduše, i to učiniti, no kad je Petronije čuo tu njegovu namjeru, upita ga:— A ako ti uskrati ili odgovori šalom ili sramotnom prijetnjom, što ćeš onda?Nato se crte Vinicijeva lica zategoše od boli i bijesa, a stisnute vilice zaškrgutaše.— Da! — reče Petronije. — Zato te odgovaram. Zatvorit ćeš sve putove spasu.No Vinicije se svlada i prešavši rukom preko čela, pokrivena hladnim znojem, reče:— Ne, ne! Ja sam kršćanin ...!— Zaboravit ćeš to, kako si ovaj čas zaboravio. Imaš pravo pogubiti sebe, ali ne nju. Sjeti se što je prije smrti pretrpjela Sejanova kći.Govoreći tako, nije ipak bio sasvim iskren, jer mu je većma bilo do Vinicija nego do Ligije. No znao je da ga ničim neće tako uzdržati od opasnoga koraka kao tim, ako mu predoči da bi sam mogao prouzročiti neizbježivu propast Ligijinu. Uostalom, imao je pravo, jer su na Palatinu predvidjeli dolazak mladoga tribuna i pripravili sav oprez.

454Vinicijeva muka nadmašila je sve što može ljudska snaga podnijeti. Od časa kad je Ligija bila zatvorena i kad na nju pade blijesak budućega muče-ništva, ne samo što ju je još stoput više zavolio nego joj je prosto stao u duši prinositi gotovo religioznu počast kao kakvome nadzemaljskom biću. A sada kad je pomišljao da mu valja to ljubljeno sveto biće izgubiti, i da je osim smrti mogu zadesiti muke strasnije od same smrti, krv mu se ledila u žilama, duša se sva pretvarala u jedan bolan vapaj, mutila mu se pamet. Na časove mu se činilo da mu je lubanja puna žive vatre od koje će izgorjeti ili pući. Nije razumio više što se događa, nije razumio više zašto Krist, onaj milosrdni, onaj Bog, re dolazi u pomoć svojim priznavaocima, zašto čađavi zidovi Pa-latina ne propadaju u zemlju, i s njima ujedno Ne-ron, augustiani, pretorijanski tabor i sav taj opaki grad. Mislio je da ne može i ne smije biti drukčije, i da je sve to što gledaju njegove oči, od čega mu se lomi duša i jeca srce, samo san. No rika divljih zvijeri govorila mu je da je to zbilja, a potvrđivala mu je to i vika naroda i prepune tamnice. U takvim časovima zakolebala se u njemu vjera u Krista, i to je za nj bila nova muka, možda od svih najstrašnija. A Petronije mu je povrh toga govorio: — Sjeti se što je prije smrti pretrpjela Sejanova kći!455LIIII sve je bilo zaludu. Vinicije se tako ponizio da je tražio potpore i kod oslobođenika i robinja Cezarovih i Popejinih, te je skupo plaćao njihova prazna obećanja, velikim darovima osvajao njihovu sklonost. Potražio je prvoga muža Augustina, Rufija Kri-spina i dobio od njega pismo; poklonio je ljetnikovac u Anciju njenu sinu iz prvoga braka, Rufiju, no tim je samo razgnjevio Cezara koji je mrzio svoga pastorka. Po osobitom glasniku Vinicije piša drugome mužu Popejinu, Otonu, u Hispaniju i ponudi mu sav svoj imetak i sebe sama, dok napokon nije vidio da je bio samo ljudska igračka i da bi prije izbavio Ligiju pretvarajući se da ga se njeno tamnovanje malo tiče.To je opazio i Petronije. Međutim prolazio je dan za danom. Amfiteatri bili su gotovi. Već su dijelili »tesere«, to jest ulaznice za »ludus matutinus«. No ovaj put »jutarnja igra« nečuvenog mnoštva žrtava imala se protegnuti na dane, nedjelje i mjesece. Nisu znali kamo će već smjestiti kršćane. Tamnice su bile prepunjene i u njima je harala groznica. »Pu-ticuli«, to jest zajedničke rake u koje su sahranjivali robove, stadoše se prepunjavati. Nastade bojazan da se bolesti ne rašire po cijelome gradu, zato odrediše da se hita.I sve te vijesti dolazile su do ušiju Viniciju gaseći u njemu posljednje zrake nade. Dok je bilo vremena, mogao se varati da će još što popraviti, a sad456već nije bilo više ni vremena. Predstave su imale početi. Za koji dan Ligija se mogla naći u cirkuskom kunikulu, otkuda je bio izlaz samo na arenu. Ne znajući kamo će je baciti sudbina i okrutna sila, Vinicije stade obilaziti sve cirkuse potkupljujući stražare i »bestiarije« tražeći od njih što nisu mogli ispuniti. Kadšto je razabirao da radi jošte samo o tome da joj učini smrt manje strašnom, i tada je osjećao da mu je mjesto mozga u glavi živa žerava.Nije, uostalom, mislio da je preživi i odlučio je da pogine s njome zajedno. No mislio je da će bol možda spaliti u njemu život prije nego dođe strašni rok. Njegovi prijatelji i Petronije mislili su također da će mu se naskoro otvoriti sjenovito carstvo. Lice je Vinicijevo pocrnjelo i postalo slično onim voštanim maskama u »lararijima«. U crtama mu se ukočilo čuđenje, kao da nije razumio što se dogodilo i što se može dogoditi. Kad bi mu tko govorio, prinosio bi nesvjesnom kretnjom

ruke glavi i stišćući rukama sljepoočice gledao bi ga preplašenim i upitnim pogledom. Noćivao je, zajedno s Ursom, pred vratima Ligijinim u tamnici, a kad bi mu kazala da ode i otpočine, vraćao se k Petroniju i šetao do jutra atrijem. Robovi su ga nalazili često gdje kleči uzdignutih ruku, ili gdje leži ničice. Molio se Kristu jer je to bila posljednja nada. Sve ga je izdalo. Ligiju je moglo izbaviti samo čudo, pa je zato Vinicije udarao čelom u kamen ploče i molio za čudo.No ostalo mu je još toliko svijesti da je razumio da molitva Petrova znači više nego njegova. Petar mu je bio obećao Ligiju, Petar ga je krstio, Petar je sam činio čudesa pa neka mu i sada da spas i pomoć.I jedne noći pođe da ga traži. Kršćani, kojih je još malo bilo ostalo, krili su ga sada najpomnjivije i jedni od drugih, da ga ne bi tkogod od slabijih duhom izdao nehotice ili hotimice. Vinicije u općoj zabuni i prepasti, zabavljen uz to sasvim nastojanjem o izbavljenju Ligijinu iz tamnice, izgubio je Apostola s očiju, tako da ga je od svojega krštenja susreo jedva jedan ili dva puta, još prije progona. No otišavši onome kamenaru, u čijoj je kući bio457kršten, dozna od njega da će kod Kornelija Pudensa u vinogradu biti kršćanski sastanak. Kamenar se prihvatio da odvede onamo Vinicija uvjeravajući ga da će ondje naći Petra. I u sumrak pođoše i izašavši izvan zidova išli su zatim dolinama koje su bile zarasle trskom, i stigoše u vinograd koji je bio na pustu i sklonitu mjestu. Sastanak se držao u pojati, u kojoj se obično tiještilo grožđe. Do ušiju Vinicije-vih doprije na ulasku žamor molitve, i unišavši, pri slabom svjetlu žižaka, opazi nekoliko desetaka prilika koje su klečale udubljene u molitvu. Čitali su neku vrstu litanija, a zbor glasova, muških i ženskih, ponavljao je svaki čas: »Kriste, pomiluj!« U tim je glasovima podrhtavala duboka, srdobolna tuga i žalost.Petar je bio ondje. Klečao je sprijeda pred drvenim križem, pribijenim na zidu suše, i molio se Bogu. Vinicije prepozna izdaleka njegovu sijedu kosu i uzdignute ruke. Prva je misao mladome patriciju bila da prođe između svijeta da se baci Apostolu do nogu i da vikne: »Spasi je!« No ili svečanost molitve ili neka nemoć šapne koljena njegova, i kleknuvši kod ulaza stade ponavljati uzdišući i skrstivši ruke: »Kriste, pomiluj!« Da je bio priseban, bio bi razabrao da nije samo u njegovoj molitvi zvučalo jecanje, i da nije samo on donio ovamo svoj bol, svoju žalost i svoj strah. U tome skupu nije bilo nijedne ljudske duše koja nije izgubila srcu dragih bića, i kad su najrevniji i najslobodniji od priznavalaca bili već zatvoreni, kad su se svaki čas širili novi glasovi o pogrđivanju i mukama što su ih trpjeli u tamnicama, kad je veličina nesreće nadvisila sva domišljanja kad je ostala samo ta šaka, nije u njoj bilo jednoga srca koje se ne bi uplašilo u vjeri i zapitalo u sumnji: »Gdje je Krist? i zašto dopušta da zlo bude jače od Boga?«No sada su Ga usrdno molili s očajem za smilo-vanje, jer je u svakoj duši još tinjala iskra nade da će doći, satrti zlo, baciti u propast Nerona i zavladati svijetom ... Još su gledali u nebo, još su osluškivali, još su molili dršćući. I Vinicija, dok je po-458navijao: »Kriste, pomiluj!« stade obuzimati zanos, onakav kao nekoć u kući kamenarevoj. Evo, priziva Ga iz dubine boli, iz ponora, eto priziva Ga Petar, pa će se začas rasklopiti nebo, zemlja će se potresti iz temelja i sići će On, u neizmjernom blijesku, sa zvijezdama do nogu milosrdan ali strašan, koji će uzvisiti svoje vjerne i zapovjedit će bezdanima da proždru progonitelje. Vinicije pokri lice rukama i pade na zemlju. Najednom nastane oko njega tišina, kao da je od bojazni zapelo dalje prizivanje u ustima svih nazočnih. I činilo mu se da se mora napokon nešto dogoditi, da će nastati čas čuda. Bio je siguran, da će kad se

podigne i otvori oči, ugledati svjetlo koje zablještava smrtne oči, i da će čuti glas od kojega obamiru srca.No tišina je trajala jednako. Prekide je naposljetku žensko jecanje. Vinicije se podiže i stade gledati ukočenim pogledom preda se. U pojati, mjesto nadzemaljskoga sjaja, svjetlucali su se slabi plamečci svjetiljaka i mjesečevi zraci, koji su ulazili na otvor u krovu i obasjali je srebrnim velom. Ljudi, koji su klečali kraj Vinicija, šuteći su dizali oči zalivene suzama prema križu, ovdje-ondje čuo se drugi plač, a izvana se čulo oprezno zviždanje stražara. Uto ustade Petar i obrativši se prema mnoštvu reče:— Djeco, uzdignite srca k Spasitelju našemu i pri-kažite Mu svoje suze.I zašuti.Najednom se između sabranih javi ženski glas, pun žalosne tužbe i beskrajnoga bola:— Ja, udovica, imala sam jedinca, koji me je hranio ... Vrati mi ga, Gospodine!Nasta iznova čas tišine. Petar je stajao pred mnoštvom, koje je klečalo, star, brižan i činio im se u taj čas kao živa slika ostarjelosti i nemoći.Uto produži drugi glas:— Krvnici osramotiše moje kćeri, a Krist je to dopustio!Zatim treći:— Ostadoh samohrana s dječicom, pa kad i mene uhvate, tko će im dati kruha i vode?459— Lina, kojega su bili ostavili, opet uhvatiše i udariše na muke, Gospodine.Onda peti:— Kad se vratimo kućama, pohvatat će nas pre-torijanci. Ne znamo gdje da se sakrijemo.— Teško nama! Tko će nas zakriliti?I tako se noćnom tišinom razlijegala tužba za tužbom. Stari ribar sklopi oči i klimaše svojom bijelom glavom nad tim ljudskim bolom i nevoljom. Opet je nastala šutnja, samo su stražari tiho zviždali za pojatom.Vinicije se opet trgne i htjede se progurati kroz mnoštvo do Apostola i zatražiti od njega pomoć, no iznenada ugleda pred sobom kao neku propast, i na taj ga pogled izdadoše noge. Što će biti ako Apostol prizna svoju nemoć, ako potvrdi da je rimski Cezar moćniji od Krista Nazarećanina? I od te misli digla mu se kosa na glavi od prepasti, jer osjeti da će tada u taj jaz pasti ne samo ostatak njegove nade, nego i on sam, i njegova Ligija, i njegova ljubav prema Kristu, i njegova vjera, i sve čime je živio, i ostat će samo smrt i noć, beskrajna kao more.A Petar progovori glasom, isprva tihim, da ga se jedva čulo:— Djeco moja! Na Golgoti sam vidio kako su Boga pribijali na križ. Cuo sam čekiće i vidio kako su uzdigli križ uvis da sve zemlje gledaju smrt Sina čovječjega--------------------------------------------------... I vidio sam, kako Mu otvoriše bok i kako je umro. I tada sam vraćajući se od križa vapio u bolu, kao vi što vapijete: »Jao! Jao! Gospodine! Ti si Bog! Zašto si to dopustio? Zašto si umro i zašto si ucvi-lio srca nama koji smo vjerovali da će doći kraljevstvo Tvoje...?«... A on, Gospod naš i Bog naš, treći dan usta od mrtvih i bijaše među nama, dok u velikoj svjetlosti ne uđe u kraljevstvo Svoje ...460A mi upoznavši malu vjeru svoju okrijepili smo se u srcima i otada sijemo sjeme Njegovo----------I obrativši se onamo, otkuda je došla prva tužba, poče govoriti već jačim glasom:

— Što se tužite...? Bog se sam predao muci i smrti, a vi hoćete da vas od nje zakloni? Ljudi malo-vjerni! Zar niste shvatili Njegove nauke? Zar vam je On samo ovaj jedan život obećao? Evo dolazi k vama i govori vam: »Pođite za mnom!« Evo vas diže k sebi, a vi se hvatate zemlje rukama, vičući: »Gospode, izbavi nas!« Ja sam prah pred Bogom, ali pred vama Apostol i namjesnik Božji, pa vam govorim u ime Kristovo: Nije smrt pred vama, nego život, nisu muke, nego neiscrpive naslade, nisu suze i uzdisanje, nego pjevanje, nije ropstvo, nego kraljevstvo! Ja, Apostol Božji, govorim tebi, udovice: sin tvoj neće umrijeti, nego će se roditi u slavi za život vječni i združit ćeš se s njime! Tebi oče, kome krvnici obaljaše nevine kćeri, obećajem da ćeš ih naći bjelje od ljiljana hebronskih! Vama, majke, koje će ugrabiti od siročadi, vama koji ćete izgubiti hranitelje, vama, koji se tužite, vama, koji ćete gledati smrt milih, vama, ucviljeni, nesretni, prestrašeni, i vama, koji ćete umrijeti, velim u ime Kristovo, da ćete se probuditi kao od sna na sretnu javu, i kao iz noći na svijet Božji. U ime Kristovo, neka padne mrena s očiju vaših i neka ojačaju srca vaša!Rekavši to, podiže, ruku kao da zapovijeda, a oni osjetiše novu krv u žilama i ujedno drhtaj u kostima, jer je stajao pred njima ne više iznemogao i ispaćen starac nego vladar koji je uzimao njihove duše i dizao ih iz praha i brige.— Amen! — uzvikne nekoliko glasova.A njemu je iz očiju sijevao sve veći sjaj i izlazila iz njega sila, izlazilo veličanstvo, izlazila svetost. Glave su se prigibale pred njim, a on, kad je zamro »amen«, nastavi:— Sijte u plaču da žanjete u veselju. Zašto se plašite moći zloga? Nad zemljom, nad Rimom, nad zi-461dovima gradova jest Gospod, koji se nastanio u vama. Kamenje će se orositi suzama, pijesak će se natopiti krvlju, puni će biti grobovi tjelesa vaših, a ja vam kažem: vi ste pobjednici! Gospod ide da osvoji ovaj grad opačina, sile i oholosti, a vi ste Njegova legija! I kako je sam otkupio mukom i krvlju grijehe svijeta, tako hoće da i vi otkupite mukom i krvlju ovo leglo bezakonja...! To vam naviješta na moja usta!I raskrili ruke, a oči podiže uvis; a njihova srca prestadoše kucati u grudima, jer osjetiše da pogled Njegov vidi nešto čega ne mogu vidjeti njihove umrle oči.I lice mu se preobrazi i zasja svjetlom, i gledao je tako časak bez riječi, kao da je zanijemio od ushita, no začas se čuo opet njegov glas:— Ti si to, Gospode, i pokazuješ mi putove svo« je ...! Kako, o Kriste ...? Ne u Jeruzalemu, nego u ovom gradu Sotone hoćeš da postaviš Stolicu Svoju? Ovdje, iz ovih suza i iz ove krvi hoćeš da sazidaš Crkvu Svoju? Ovdje, gdje vlada Neron, da bude vječno kraljevstvo Tvoje? O, Gospode, Gospode! I zapovijedaš ovim strašivima da od kosti svojih sagrade temelj Sionu ovoga svijeta, a mojemu duhu zapovijedaš da prihvati upravu njegovu i naroda zemaljskih ...? I izlijevaš vrelo snage na slabe da budu jaki, i zapovijedaš mi da odavde pasem jaganjce Tvoje do svršetka vijeka ...? O, budi slavljen u zapovijedima Svojim, jer nas vodiš k pobjedi. Hosana! Hosana...!Oni koji su bili plašljivi, ustadoše, a u one koji posumnjaše, uliše se potoci vjere. Jedni glasovi us-kliknuše: »Hosana!« A drugi: »Za Krista!« Zatim nasta tišina. Vedre ljetne munje rasvjetljivale su nutrinu prostorije i lica koja su problijedjela od uzbu-đenosti.Petar, zadubivši se u viđenje, molio se još dugo no napokon se sabere, okrene prema mnoštvu svoju sijedu svjetlom obasjanu glavu i reče:— Eto, kako je Gospod pobijedio u vama sumnju, tako i vi idite i pobjeđujte u

ime Njegovo!462I premda je već znao da će pobijediti, premda je znao što će izniknuti iz njihovih suza i krvi, ipak ga je izdao glas od ganuća kad ih je stao blagoslivljati križem, govoreći:— A sad vas blagoslivljam, djeco moja, za muku, za smrt, za vječnost!No oni ga okružiše vičući:— Mi smo spremni, ali ti se, sveta glavo, čuvaj, jer si ti namjesnik koji upravljaš mjesto Krista!Govoreći tako, hvatali su se za njegove haljine, a on je polagao ruke na njihove glave i blagoslivljao svakoga napose, kako otac blagoslivlje djecu otpremajući ih na dalek put.I odmah stadoše izlaziti iz prostorije, jer im se već žurilo kući, a od kuće u tamnice i arene. Misli njihove odvajale su se od zemlje, duše su im se us-krilile do vječnosti, te su išli kao u snu ili u ushićenju da se onom silom, koja je bila u njima, odupru sili i svireposti »Zvijeri«.A Apostola uze Nerej, sluga Pudensov, i povede ga zaklonjenom stazom u vinogradu k svojoj kući. No u jasnoj noći išao je za njima Vinicije, i kad su napokon došli do Nerej eve kuće, baci se iznenada k nogama Apostolovim.A on ga prepozna i zapita:— Šta želiš, sinko?No Vinicije poslije onoga što je čuo u pojati, nije ga smio ništa više zamoliti, samo je ogrlio objema rukama njegove noge i pritiskao na njih čelo jecajući i moleći tim nijemim načinom milost.A on reče:— Znam. Oduzeli su ti djevojku koju si zavolio. Moli se za nju!— Gospodine! — zavapi Vinicije grleći još jače noge Apostolove. — Gospodine! Ja sam nevoljni crv, a ti si poznavao Krista, ti ga moli, ti se zauzmi za nju!I trzao se od boli kao list i udarao je čelom o zemlju, jer je upoznavši moć Apostolovu znao da mu je samo on može vratiti.463A Petar se sažali na tu bol. Sjetio se kako je jednom Ligija, poništena od Krispa, ležala isto ovako do njegovih nogu prošeci smilovanje. Sjeti se da ju je podigao i utješio, pa podiže sada Vinicija.— Sinko — reče — molit ću za nju, no ti drži na umu što sam govorio onima koji posumnjaše: da je Bog sam prošao mukom raspeća, i ne zaboravljaj da poslije ovoga života započinje drugi, vječni.— Ja znam___! Ja sam čuo — odgovori Vinicijehvatajući poblijedjelim ustima uzduh — ali vidiš, gospodine... ne mogu! Ako treba krvi, moli Krista, neka uzme moju... Ja sam vojnik. Neka mi udvoji, neka utroji muke njoj namijenjene, izdržat ću! Ali neka nju spasi! Ona je još dijete, gospodine! A On je moćniji od Cezara, vjerujem, moćniji...! Ti si je sam ljubio. Ti si nas blagoslovio. Ona je još nevino dijete...!I iznova klone i položivši lice na koljena Petrova stane ponavljati:— Ti si znao Krista, gospodine! Ti si Ga znao. On će tebe poslušati! Zauzmi se za nju!Petar sklopi ruke i stane se vruće moliti.Ljetne munje opet stadoše sijevati nebom. Vinicije je pogledao prema njihovu blijesku na usta Apostolova čekajući iz njih presudu smrti ili života. U tišini čule su se prepelice koje su se u vinogradima dozivale, i mukli, daleki šumor mlinova uz via Sa-laria.

— Vinicije — zapita napokon Apostol — vjeruješ li?— Gospodine, zar bih drukčije došao ovamo? — odgovori Vinicije.— Vjeruj dakle do kraja, jer vjera i bregove prenosi. I zato, sve da vidiš onu djevicu pod krvničkim mačem ili u žvalama lavljim, vjeruj jošte da je Krist može izbaviti. Vjeruj i moli mu se, a ja ću se moliti s tobom.Zatim uzdigne lice k nebu i reče glasno:— Kriste milosrdni, pogledaj na ovo razboljeno srce i utješi ga! Kriste milosrdni, udesi vjetar po vuni janješca! Kriste milostivi, koji si molio Oca da464odvrati gorku čašu od usta Tvojih, odvrati je od usta ovoga sluge Tvojega! Amen.A Vinicije pruži ruke k zvijezdama i zavapi plačući:— O Kriste! Ja sam Tvoj! Uzmi mene za nju! Na istoku nebo se stalo bijeljeti.30 Quo vadiš465LIVKad je Vinicije ostavio Apostola, uputi se u tamnicu preporođena srca od nade. Negdje na dnu duše vapili su još očaj i strava, no on je zato gušio u sebi te glasove. Činilo mu se neprilično da bi zagovor Božjega namjesnika i snaga njegove molitve imali ostati bez učinka. Bojao se ne imati nade, bojao se sumnjati. »Vjerovat ću u milosrđe njegovo«, govorio je sebi, »sve da je vidim u lavljim raljama.« I na tu je misao bio pun vjere, premda je drhtala u njemu duša i studen mu znoj oblijevao čelo. Svaki je kucaj njegova srca bio sada molitva. Počinjao je razumjeti da vjera kreće brdima, jer je osjetio u sebi neku čudnu snagu koje nije osjećao prije toga. Činilo mu se da će izvesti takve stvari, koje još jučer nisu bile u njegovoj snazi. Činilo mu se časomice kao da je zlo već prošlo. Kad bi mu očaj zaječao u duši, sjetio bi se one noći i onoga sijedoga lica, uzdignutoga k nebu u molitvi: »Ne! Krist neće odbiti prvome učeniku svojemu i pastiru stada! I Krist mu neće uskratiti, a ja neću posumnjati.« I hitao je k tamnici kao dobar glasnik.No ondje ga je čekalo iznenađenje.Straže pretorijanske, koje su se mijenjale pred Mamertinskom tamnicom, znale su ga već sve i obično mu nisu činile nimalo teškoća, no ovaj put ne otvoriše mu puta, nego kapetan pristupi k njemu i reče:466— Oprosti, plemeniti tribune, imamo danas nalog da ne puštamo nikoga.— Nalog? — ponovi problijedjevši Vinicije. Vojnik ga pogleda sućutno i odgovori:— Jest, gospodine, nalog od Cezara. U tamnici ima mnogo bolesnika, pa se možda boje da pohodnici ne raznesu bolest po gradu.— No rekao si da je nalog samo za danas?— 0 podne se odmjenjuju straže.Vinicije zašuti i otkri glavu, jer mu se činilo damu je »pileolus« što ga je imao na njoj od olova.Uto mu se vojnik primakne bliže i reče šaptom:— Umiri se, gospodine. Stražari i Urso bdiju nad njom.Rekavši to, prigne se i u tren oka našara na kamenoj ploči svojim dugim galskim mačem lik ribe. Vinicije ga pogleda bistro.— ... I ti si pretorijanac ...?— Dok ne dođem onamo — odgovori vojnik pokazujući na tamnicu.— I ja štujem Krista.— Neka je slavljeno ime Njegovo! Znam, gospodine. Ne mogu te pustiti u tamnicu, no ako napišeš pismo, predat ću ga stražarima.— Hvala ti, brate ...!

I stisnuvši ruku vojniku ode. »Pileolus« nije mu više bio težak kao olovo. Sunce je poranilo nad zidovima tamničkim, a zajedno s njegovim svjetlom poče iznova ulaziti nada u srce Vinicijevo. Onaj vojnik, kršćanin, bio je za nj kao novo svjedočanstvo moći Kristove. Začas se zaustavi, upre pogled u ružičaste oblake nad Kapitolom i hramom Statorovim te reče:— Nisam je vidio danas, Gospode, ali vjerujem u Tvoje milosrđe.U kući ga je čekao Petronije koji je, kao obično pretvarajući noć u dan, maloprije došao. No ipak je stigao da se okupa i namaze za spavanje.— Donosim ti novosti — reče. Bio sam danas kod Tulija Seneciona, kod kojega je bio i Cezar. Ne znam, otkuda je Augusti palo na um da povede maloga467Rufija ... Moguće zato da bi svojom ljepotom umek-šao Cezaru srce. Na nesreću je dijete, zamoreno snom, usnulo za čitanja, baš kao nekoć Vespazijan, a kad je to vidio Riđobradi, udario ga je peharom u glavu i teško ga ranio. Popeja se onesvijestila, a svi su čuli kad joj Cezar reče: »Dosta mi je toga kopileta!« A znaš da je to isto što i smrt!— Popeju će stići kazna Božja — odgovori Vini-cije. — Ali zašto mi to pričaš?— Pričam ti zato što je tebe i Ligiju progonio gnjev Popejin, a sada će ona, zabavivši se svojim jadom, možda ostaviti osvetu i lakše se pomiriti. Vidjet ću je večeras, pa ću govoriti s njome.— Hvala ti! Javio si mi dobar glas.— A ti se okupaj i počini. Usta su ti modra i postao si kao sjena.No Vinicije zapita:— Nisu li govorili, kad će biti prvi ludus matu-tinus?— Za deset dana. Ali ponajprije doći će na red druge tamnice. Što nam više ostane vremena, to bolje. Nije još sve izgubljeno.I govoreći tako, govorio je čega sam nije više vjerovao, jer je dobro znao, kad je Cezar odgovarajući na molbu Aliturovu našao odgovor koji je divno glasio i u kojem se isporedio s Brutom, da Ligiji više nema spasa. Iz sažaljenja prešutio je također što je čuo kod Seneciona, da su Cezar i Tigelin odlučili izabrati za se i za svoje prijatelje najljepše djevice kršćanke i zlostaviti ih prije muke, a ostale su imale biti predane na sam dan igara pretorijancima i be-stijarijima. Znajući da Vinicije ni u kojem slučaju neće htjeti nadživjeti Ligiju, hotimice je sada krijepio nadu u njegovu srcu, ponajprije zbog sućuti k njemu, a drugo, jer je ovome esteti bilo do toga da Vinicije, ako treba da umre, umre lijep, a ne lica porušena i potamnjela od bola i nespavanja.— Reći ću danas Augusti — reče on — otprilike ovo: spasi Ligiju Viniciju, ja ću spasiti Rufija. I odista ću o tome razmišljati. Kod Riđobradoga jedna468riječ u zgodi rečena može koga spasiti ili pogubiti. U najgorem slučaju dobit ćemo vremena.— Hvala ti! — ponovi Vinicije.— Najbolje ćeš mi zahvaliti ako se nahraniš i ot-počineš. Atene mi! Odisej u najvećoj nesreći nije zaboravljao san i jelo. Zacijelo si ovu noć proveo u tamnici.— Nisam — odgovori Vinicije. — Htio sam poći u tamnicu sada, ali je došao nalog da nikoga ne puštaju. Doznaj ti, Petronije, je li zapovijed samo za danas ili do dana igara.— Doznat ću noćas, a sutra ću ti ujutro kazati za koliko vremena i zašto je bio izdan nalog. A sada, da Helije siđe od jada u Kimerijske krajeve, idem spavati, a ti učini kao i ja.I raziđoše se, no Vinicije ode u knjižnicu i stade pisati list Ligiji. Kad je svršio,

odnese ga sam i uruči kapetanu kršćaninu, koji odmah ode s pismom u tamnicu. Začas se vrati s pozdravom od Ligije i s obećanjem da će još danas donijeti njen odgovor. No Vinicije nije se htio vraćati, nego sjede na stijenu da čeka Ligijino pismo.Sunce je već bilo visoko odskočilo na nebu i preko Clivis Argentariusa vrvjelo je na Forumu kao obično mnoštvo ljudi. Prekupci su vikali naglas nudeći svoju robu. Vračari su nudili prolaznike svojim uslugama, a građani su šetali ozbiljnim korakom do ro-stre, da slušaju prigodne govornike ili da pričaju jedan drugome najnovije vijesti. Kako je sunce sve jače stalo žeći, sklanjale su se hrpe besposlica pod trijemove hramova iz kojih su svaki čas izlijetala uz šuman lepet krila jata golubova, kojima je bijelo perje blistalo prema sunčanom svjetlu i modrome nebu. Od silnoga svjetla, od žamora, topline i teškoga umora stadoše se Viniciju oči sklapati. Jednolična vika dječaka, koji su se blizu igrali more, i odmjereni vojnički koraci uspavljivali su ga. Nekoliko je puta još podigao glavu i očima promjerio tamnicu, zatim nasloni glavu na žalom stijene, uzdahne kao dijete koje hoće da zaspi poslije duga plača, i usne.469I odmah ga napadoše viđenja. Prisnilo mu se da noću nosi na rukama Ligi ju preko nepoznata vinograda, a pred njima ide Pomponija Grecina sa svjetiljkom u ruci i svijetli. Neki glas, kao Petronijev, vikao je za njim izdaleka: »Vrati se!« No on se nije obazirao na to dozivanje, nego je išao dalje za Pom-ponijom, dok ne dođoše do kućice kojoj je na pragu stajao Petar Apostol. Tada mu je pokazao Ligiju i rekao: »Idemo iz arene, gospodine, ali je ne možemo probuditi, probudi je ti.« No Petar odgovori: »Krist će sam doći da je probudi!«Zatim mu se slike stadoše mrsiti. Vidio je u snu Nerona i Popeju, koja je držala na rukama maloga Rufija okrvavljena čela, koje mu je ispirao Petroni-je, i Tigelin, gdje posipa pepelom stolove pune skupih jela, pa i Vitelije, kako proždire ta jela, i mnoštvo drugih augustiana, gdje sjede na gozbi. A on je sam bio kod Ligije. No između stolova šetali su lavovi, kojima je s rusih brada kapala krv. Ligija ga je molila da je izvede, a njega obuze tako strašna nemoć da se nije mogao maknuti. Zatim nastade u njegovim viđenjima još veća zamršenost i najposlije sve propade u potpun mrak.Iz duboka sna probudi ga istom sunčani žar i vika, koja se razlegla baš do mjesta na kojemu je sjedio. Vinicije protare oči. Ulica je vrvjela od ljudi, no dva trkača u žutim tunikama razmicali su dugim trskama svijet vičući i otvarajući put sjajnoj nosiljci, koju su nosila četiri jaka misirska roba.U nosiljci sjedio je neki čovjek, odjeven u bijele haljine, kojemu se lice nije dobro vidjelo, jer je k samim očima prinio svitak papirusa i čitao nešto pomnjivo.— Mjesta za plemenitoga augustiana! — vikali su trkači.No ulica je bila tako zakrčena da je nosiljka morala časom stati. Tada augustian spusti nestrpljivo svitak papirusa i promoli glavu vičući:— Rastjerajte mi te dangube! Brže!U jedan čas, opazivši Vinicija, trgne glavu i navuče brzo svitak pred oči.470A Vinicije prevuče rukom preko čela držeći da još sniva.U nosiljci je sjedio Hilon.Međutim, trkači prokrčiše put i Misirci htjedoše da pođu, kad se mladi tribun, koji je u tren oka shvatio mnoge stvari koje su mu dotad bile nerazumljive, približi nosiljci.— Pozdravljam te, Hilone! — reče.— Mladiću — odgovori s dostojanstvom i ponosom Grk trudeći se da dade svome

licu izraz mira, kojega u duši nije imao — zdravo, ali ne zadržavaj me, jer mi se žuri k mome prijatelju, plemenitom Tigelinu.A Vinicije dohvati za kraj od nosiljke, prikloni se k njemu i gledajući mu ravno u oči, reče upo glasa:— Ti si izdao Ligiju ...!— Kolose Memnonov! — zavapi u strahu Hilon. No u očima Vinicijevim nije bilo prijetnje, pa jeGrka brzo prošao strah. Sjeti se da je pod zaštitom Tigelinovom i samoga Cezara, to jest sila pred kojima strepi sve, i da su oko njega jaki robovi, a Vinicije stoji pred njim goloruk, istrošena lica i držanja slomljena od boli. Na tu misao povrati mu se srčanost. Zapilji u Vinicija oči, obrubljene crvenim ko-lobarima, i odvrati također upo glasa:— A ti si, kad sam umirao od gladi, naredio da me šibaju.— Skrivio sam ti, Hilone ...!Nato Grk digne glavu i pucnuvši prstima, što je u Rimu bio znak nepoštovanja i prezira, odgovori glasno, da bi ga svi mogli čuti:— Prijatelju, ako imaš k meni kakvu molbu, dođi u moju kuću na Eskvilinu rano ujutro poslije kupanja, kad primam goste i klijente.I mahne rukom. Na taj znak Misirci digoše nosiljku, a robovi u žutim tunikama stadoše vikati, mašući trskama:— Mjesta za nosiljku plemenitoga Hilona Hilo-aidesa! Mjesta! Mjesta ...!471LVLigija se u dugom, žurno pisanom listu opraštala zauvijek od Vinicija. Znala je da u tamnicu nije bilo više nikome slobodno ulaziti i da će vidjeti Vinicija istom s arene. Zato ga je molila da dozna kad će na njih doći red, i da bude na igri, jer ga je htjela još jednom vidjeti za života. U njenu listu nije bilo straha. Pisala je da i ona i drugi čeznu već za arenom na kojoj će naći oslobođenje iz tamnice. Nadajući se dolasku Pomponije i Aula, molila je da dođu i oni. U svakoj njenoj riječi vidio se zanos i odricanje od života u kojem su živjeli svi sužnjevi, i ujedno nepokolebiva vjera da se obećanja moraju ispuniti do groba. »Izbavi li me Krist sada ili poslije smrti, On me je tebi obećao na usta Apostolova, zato sam tvoja.« I zaklinjala ga je da za njom ne tuguje i da se ne da srvati od bola. Njoj smrt nije bila kidanje zaruka. S djetinjim pouzdanjem uvjeravala je Vinicija da će odmah poslije muke u areni reći Kristu da je u Rimu ostao njen zaručnik Marko, koji svim srcem čezne za njom. I mislila je da će, možda Krist dopustiti njenoj duši da se vrati načas k jemu i kaže mu da živi, da se ne sjeća muke i da je sretna. Čitav njen list disao je srećom i velikom nadom. Bila je u njemu samo jedna molba, vezana sa zemaljskim poslovima: da Vinicije uzme iz spoliarija njeno tijelo i da je sahrani kao svoju ženu u grobnici u kojoj će i sam jednom počivati.472On je čitao taj list, koji mu je dušu razdirao, no ujedno mu se činilo nemoguće da bi Ligija mogla poginuti pod zubima zvijeri, a da se Krist ne bi smilovao na nju. Vrativši se kući, odgovori joj da će dolaziti svaki dan pod zidove Tuliana i čekati dok Krist ne obori zidove i njemu je ne da. Naređivao joj je da vjeruje, da mu je On može dati i iz cirkusa, da Ga veliki Apostol moli za to i da je čas oslobođenja bli-zu.Centurion, koji je imao sutradan ići u službu, od-nijet će joj ovo pismo.No kad je Vinicije došao sutradan pred tamnicu, ostavi kapetan četu, približi mu se prvi i reče:

— Slušaj me, gospodine. Krist, koji te je teško iskušao, pokazao ti je milost svoju. Noćas dođoše oslobođenici od Cezara i prefekta, da izaberu kršćanske djevice da ih obeščaste. Pitali su i za tvoju zaručnicu, no Gospod naš poslao je na nju vrućicu od koje umiru sužnji u Tulianu, pa su je ostavili. Sinoć već nije bila pri svijesti, i neka bude blagoslovljeno ime Spasitelj evo, jer ta bolest koja ju je spasila od sramote, može je spasiti i od teške smrti.Vinicije se prihvati rukom za naramenik vojnikov da ne padne, a on nastavi:— Zahvali milosrđu Gospodnjemu! Lina su uhvatili i stavili na muke, no videći da umire, pustili su ga. Možda će sada i nju tebi vratiti, a Krist će joj vratiti zdravlje.Mladi tribun stajao je još časak oborene glave, a onda je podiže i reče tiho:— Tako je, kapetane. Krist, koji ju je izbavio od sramote, može je izbaviti i od smrti.I sjedio je pod zidom od tamnice do večera, a zatim se vrati kući da pošalje svoje ljude po Lina, i zapovjedi da ga prenesu u jedan od njegovih zaselaka kod grada.No kad je za sve to doznao Petronije, naumi da još istoga dana radi. Prije je već bio kod Auguste, a sad joj ode drugi put. Našao ju je kod postelje maloga Rufija. Dijete je razbijene glave tlapilo u vrućici, a mati ga je njegovala s očajem i grozom u srcu misle-473ći, ako ga spase, da će to biti možda samo zato da naskoro pogine još strasnijom smrću. Zabavljena samo svojim bolom ne htjede ni slušati o Viniciju i Li-giji, no Petronije je prestraši.— Uvrijedila si — reče joj — novo nepoznato božanstvo. Ti, Augusta, štuješ jamačno židovskog Je-hovu, a kršćani tvrde da je Krist njegov sin, pa pomisli da te nije možda stigao očev gnjev. Tko zna nije li to što te je zadesilo njihova osveta, i ne stoji li život Rufijev do toga kako ćeš se ti dalje držati.— Što hoćeš da učinim? — upita prestrašeno Po-peja.— Umiri razgnjevljena božanstva.— Kako?— Ligija je bolesna. Izradi kod Cezara ili Tigelina da je predadu Viniciju.A ona zapita očajno:— Zar misliš da ja to mogu?— A ti možeš nešto drugo. Ako Ligija ozdravi, valja joj ići na smrt. Idi u hram Vestin i zatraži da se Virgo Magna nađe slučajno kod Tuliana u času kad povedu sužnje na smrt, i da zapovjedi neka puste tu djevojku. Velika vestalka neće ti toga odbiti.— A ako Ligija umre od vrućice?— Kršćani kažu da je Krist osvetijiv, ali pravedan: može biti da ćeš ga umoliti samom dobrom voljom.— Neka mi dade kakav znak da će spasiti Rufija. Petronije slegne ramenima.— Ja ne dolazim kao njegov poslanik, božanska, nego velim ti samo: bolje ti je da budeš u prijateljstvu sa svim bogovima i rimskim i tuđima.— Idem! — reče slomljenim glasom Pope ja. Petronije odahne duboko.— Napokon sam nešto postigao! — pomisli. I, vrativši se k Viniciju, reče mu:— Moli svojega Boga da Ligija ne umre od vrućice, jer ako ne umre, velika će vestalka zapovjediti da je puste. To će sama Popeja moliti.474Vinicije pogleda na nj očima u kojima se zrcalila vrućica, i odgovori:— Nju će izbaviti Krist.I Popeja, koja je bila gotova paliti hekatombe svim bogovima svijeta za spasenje

Rufijevo, ode još isto veče na Forum k vestalkama, ostavivši njegu bolesna djeteta vjernoj dojkinji Silviji, koja je i nju bila othranila.No na Palatinu osuda djetetu bila je već izdana, jer čim je nosiljka caričina zamakla za veliku kapiju, uđu u odaju u kojoj je počivao mali Rufije dva oslo-bođenika Cezarova, od kojih jedan navali na staru Silviju i začepi joj usta, a drugi dohvativši mjedeni kipac Sfinge onesvijesti je prvim udarcem.Zatim se približiše Rufiju. Dječak, kojega je mučila vrućica i nesvjestica, ne shvaćajući što biva oko njega, smiješio im se i žmirkao svojim lijepim očima, kao da se trudi da ih raspozna. No oni, skinuvši s dadilje pas zvan cingulum, zavezaše mu ga oko vrata i stadoše pritezati. Dijete zazove još jednom mater i izdahne. Zatim ga zavise u plahtu, sjedoše na spremne konje i pohitaše čak do Ostije gdje baciše tijelo u more.Popeja nije zatekla Velike Djevice, koja je zajedno s ostalim djevicama bila kod Vatinija, te se vrati brzo opet na Palatin. Našavši pustu postelju i hladno tijelo Silvijino, onesvijesti se. A kad je osvijestiše, udari u viku, i mahniti njezin krič orio se svu noć i slijedeći dan. No trećega dana Cezar joj zapovjedi da dođe na gozbu. I ona se obukla u tuniku ametistove boje te je došla i sjedjela kamena lica, zlatokosa, šutljiva, divna i zloslutna kao genij smrti.475mmSS&LVIDok Flaviji nisu bili sagradili Kolosej, gradili su se amfiteatri u Rimu ponajviše od drveta, i zato su gotovo svi planuli za požara. No Neron, da pripravi obećane igre, zapovjedi da ih se ima sagraditi više, a među njima jedan vrlo velik, za koji su odmah čim je bio ugašen požar, stali dovoziti morem i Tiberom silna stabla drveća, posječena na pristrancima Atlasa. Pošto su igre imale da nadvise sjajem i brojem žrtava sve pređašnje, prigradili su prostrane obore za ljude i zvijeri. Tisuće majstora radili su na gradnji danju i noću. Gradili su i kitili bez odmora. Narod je pričao čudesa o naslonima, obloženima bron-zom, jantarom, slonovinom, sedefom i korom prekomorskih kornjača. Kanali, koji su tekli duž sjedala, napunjeni ledenom vodom iz brda, imali su ugodno rashlađivati zgradu i za najveće žege. Silan grimizni velarium štitio je amfiteatar od sunčanih zraka. Između redova sjedala namjestiše sprave za škropljenje gledalaca šafranovom vodicom i verve-nom. Slavni graditelji Sever i Celer upeli su sve svoje znanje da podignu amfiteatar bez premca, u koji će stati toliki broj gledalaca koliko ih nije mogao dotada primiti nijedan od drugih poznatih amfiteatara. Zato su onaj dan kad je imao započeti ludus matu-tinus, hrpe svjetine čekale od rane zore otvorenje vrata slušajući s užitkom riku lavova, promuklu dreku pantera i zavijanje pasa. Zvjeradi nisu dali dva dana jesti, nego su im pokazivali krvave komade me-476sa, da većma razdraže u njima bijes i glad. Kadšto je nastajalo takvo urlanje divljih glasova da se ljudi pred cirkusom nisu mogli razgovarati, a osjetljiviji blijedjeli su od straha. No odmah o izlasku sunca jeknuše u cirkusovu krugu glasne ali mirne pjesme, koje su slušali ljudi začuđeno ponavljajući jedni drugima: »Kršćani! Kršćani!« I doista mnogo četa dovedoše ih u amfiteatar još noću, i to ne samo iz jedne tamnice nego iz svih pomalo. Svijet je znao da će se igre otegnuti cijele tjedne i mjesece, ali su se prepirali, hoće li se s onim dijelom kršćana, koji je bio određen za danas, moći svršiti u jedan dan. Glasovi muški, ženski i djetinji, koji su pjevali jutarnju pjesmu, bili su tako brojni da su vještaci tvrdili, slali ih po sto i po dvjesta najedanput, da će se životinje umoriti, nasititi i

do večera neće stići sve porazdi-rati. Drugi su tvrdili da odveć velik broj žrtava koje izlaze u isto doba na arenu, rastjera pažnju i ne da u prizoru uživati kako valja. Kako se približavao čas da se otvore hodnici, koji su vodili unutra i zvali se vomitoria, narod je oživljavao, veselio se i raspravljao različne stvari koje su se ticale predstave. Stadoše se stvarati stranke koje su zastupale veću vrsnoću lavova i tigrova u razdiranju ljudi. Ovdje-ondje stadoše se kladiti. Drugi su pričali o gladijatorima, koji su imali prije kršćana istupiti na areni, i iznova su nastajale stranke Samnićana, Gala, Mirmilona, Tračana ili mačevalaca. Ranim jutrom stadoše veći ili manji njihovi odjeli za svojim učiteljima, zvanim lanistima, vrvjeti u amfiteatar. Budući da se nisu htjeli umarati prije vremena, išli su bez oružja, neki sa zelenim granama u rukama, ili ovjenčani cvijećem, mladi, lijepi na jutarnjem svjetlu i u naponu snage. Njihova tijela, sjajna od ulja, snažna, kao od mramora otesana, ushićivala su puk, koji je volio lijepe oblike. Mnoge su od njih pozdravljali i svaki čas odjekivali su uzvici: »Zdravo, Furnije! Zdravo, Leone! Zdravo, Maksime! Zdravo, Diomede!« Djevojke su ih gledale ljubazno, a oni su se ogledavali gdje je koja najljepša, i javljali su im se šalama kao da ih ne pritište nikakva briga, šaljući im cjelove477ili dovikujući: »Zagrli me, dok me smrt nije zagrlila!« Zatim su nestajali na vratima, kroz koja mnogi neće više izaći. No neprestano su nove čete prisvajale pažnju gomila. Za gladijatorima išli su mastigo-fori, to će reći ljudi sa hajkačama, kojima je dužnost bila da šibaju i nagone borce. Zatim su teglile mazge put »spoliariuma« nizove kola, na kojima su bile kamare drvenih sanduka. Na taj pogled obradova se narod računajući prema njihovu broju veličinu predstave. Za njima su išli ljudi koji će ubijati ranjene, odjeveni tako da svaki bude nalik Haronu ili Merkuru, zatim redari, koji su pazili na red u cirkusu i određivali sjedala, pa robovi za raznošenje jela i hladnih pića, najposlije pretorijanci, koje je svaki Cezar imao u amfiteatru pri ruci.Napokon otvoriše se vomitoria, i svjetina nasrne unutra. No množina skupljenih bila je tako velika da su vrvjeli cijele sate, te je pravo čudo bilo kako može amfiteatar progutati toliki svijet. Rika zvjeradi, koja je osjetila ljudski dah, još se povećala. Narod je bučao u cirkusu kod namještanja, kao što buče valovi za oluje.Napokon dođe gradski prefekt u pratnji vigila, a za njim se već neprekinutim nizom nadovezaše nosiljke senatora, konzula, pretora, edila, činovnika državnih i dvorskih, pretorijanskoga zapovjedništva, patricija i odličnih žena. Pred nekim nosiljkama išli su liktori, noseći sjekire u snopu šiba, a pred nekima čete robova. Na suncu je sijevalo zlato na nosiljkama, bijele i raznobojne haljine, perje, naušnice, drago kamenje i čelik sjekira. Iz cirkusa orili su se zvuči kojima je narod pozdravljao moćne dostoj-nike. Pokadšto su nadolazili još omanji odjeli preto-rijanaca.Petronije je došao s augustianima vodeći sa sobom i Vinicija u svojoj nosiljci. On je znao da je Ligija bolesna i u nesvjestici, no budući da je posljednjih dana pristup u tamnicu bio najoštrije čuvan, a stare straže bile su zamijenjene novima, koje nisu smjele govoriti s tamničkim stražarima niti davati najma-478nja obavještenja onima koji su dolazili pitati za suž-nje, stoga nije bio siguran, nije li i ona među žrtvama, koje su određene za prvi dan predstave. Pred lavove mogli su je baciti i bolesnu, pa i bez svijesti. No budući da su žrtve imale biti ušivene u zvjersku kožu i slane u hrpama na arenu, nije nitko od gledalaca mogao razabrati da li je jedna više ili manje među njima, niti je tko mogao koju prepoznati. Stra-žari i sve sluge u amfiteatru potkupljeni su, a s be-stiarijima

pogodiše se da sakriju Ligiju u nekom tamnom zakutku amfiteatra, a noću će je predati u ruke nekoga Vinicijeva zakupnika koji će je odmah odvesti u Albanske gore. Petronije, kojemu je bila poznata ta tajna, svjetova Vinicija da otvoreno ide s njime u amfiteatar te da se istom na ulazu izmakne u gužvi i pohita u donje prostore gdje će sam pokazati stražarima Ligiju, da presretne moguću pomutnju. Straža ga je pustila na mala vratašca, na koja je i sama ulazila. Jedan od njih, po imenu Širo, otprati ga namah kršćanima. Uz put reče:— Ne znam, gospodine, hoćeš li naći što tražiš. Mi smo pitali za djevojku po imenu Ligiju, ali nitko nam nije odgovorio, no može biti da nam ne vjeruju.— Ima li ih mnogo? — upita Vinicije.— Mnogo će ih morati ostati za sutra.— Ima li bolesnih među njima?— Nema takvih koji ne bi mogli stajati na nogama.Rekavši to, otvori Širo vrata. Uniđoše kao u veliku odaju, ali nisku i tamnu, jer je svjetlo dolazilo u nju jedino kroz okna, zatvorena rešetkama, koja su je dijelila od arene. Vinicije ispočetka nije vidio, samo je čuo u odaji žagor glasova i viku puka, koja je dopirala iz amfiteatra. No začas, kad mu se oči priučiše na mrak, vidio je čitave gomile čudnih bića, sličnih vucima i medvjedima. To su bili kršćani, opšiveni životinjskim kožama. Jedni su od njih stajali, drugi su se molili klečeći. Ovdje-ondje po dugoj kosi, koja je pala niz kožu, moglo se pogoditi da je žrtva žena. Matere, slične vučicama, nosile su na479rukama jednako kosmato opšivenu djecu. No ispod koža provirala su vedra lica, oči su u mraku blistale od radosti i vrućice. Bilo je očito da je veći dio tih ljudi osvojila jedna misao, zanosna i nadzemaljska, koja ih je jošte za života učinila neosjetljivima za sve što se moglo oko njih događati i što ih je moglo zadesiti. Neki, koje je Vinicije zapitao za Li-giju, gledali su ga očima, kao probuđenim oda sna, ne odgovarajući na pitanja, drugi su mu se smiješili stavljajući prst na usta ili pokazujući gvozdene rešetke, kroz koje su ulazili sjajni pramenovi svjetla. Samo su negdje plakala djeca, prestrašena rikom zvjeradi, zavijanjem pasa, vikom naroda i likovima svojih roditelja, koji su bili slični divljim životinjama. Vinicije idući kraj stražara Sira pomno je promatrao lica, tražio, raspitivao kadšto se spoticao o tijela onih koji su se bili onesvijestili od stiske, zadaha i vrućice, pa se provlačio dalje u tamnu dubinu te sobe, koja se činila prostrana kao čitav amfiteatar.No iznenada stane, jer mu se činilo da se blizu rešetke javio neki poznati glas. Časak osluhne, pa se onda vrati i protisnuvši se kroz gomilu pristupi bliže. Pramen svjetla pao je na glavu govornikovu, i u tome svjetlu Vinicije prepozna pod vučjom kožom mršavo i neumoljivo lice Krispovo.— Kajte se za grijehe svoje — govorio je Krispo — jer odmah će kucnuti vaš čas! No tko misli da će samom smrću iskupiti grijehe, taj čini novi grijeh i bit će bačen u oganj vječni. Svakim grijehom svojim, koji ste za života učinili ponavljali ste muku Gospodinovu, pa kako, dakle, smijete misliti da bi sva muka koja vas čeka, mogla onu izmjeriti? Jednakom smrću umrijet će danas pravedni i grešni, no Gospod će izabrati svoje. Teško vama, jer će lavlji zubi raskinuti tijela vaša, ali neće raskinuti grijeha vaših, ni vašega računa s Bogom! Gospod je pokazao dosta milosrđa kad se dao na križ pribiti, ali odsele će biti samo sudac, koji nijednoga grijeha neće ostaviti bez kazne. Zato vi, koji ste mislili da ćete mukom isprati grijehe svoje, pohulili480\

ste na pravdu Božju, pa ćete tim dublje biti bačeni. Svršilo se milosrđe, a došao je čas gnjeva Božjega. Evo začas ćete stajati na strašnome sudu, gdje će se i pravednik jedva obraniti. Kajte se za grijehe, jer su otvorene paklene čeljusti, i teško vama, muževi i žene, teško vama, roditelji i djeco!I pruživši koštunjave ruke mahao je njima nad pognutim glavama, neustrašiv, ali i neumoljiv i pred smrću, u koju su začas imali poći svi ovi osuđeni. Poslije njegovih riječi začuše se glasovi: »Kajmo se za svoje grijehe!« I nastade šutnja i čuo se samo plač djece i udaranje ruku u prsa. A Viniciju se stisne krv u žilama. On, koji je svu nadu polagao u milosrđe Kristovo, čuo je sada da je došao dan gnjeva i da milosrđa neće postići ni sama smrt u areni. Glavom mu mune, doduše, jasna i kao munja brza misao, da bi Petar Apostol drukčije govorio ovim samrtnicima, no ipak su mu grozne, fanatične riječi Krispove i taj mračni podrum s rešetkama za kojima je bilo polje muke, i blizina te muke i gomila žrtava odjevenih već za smrt, napunili dušu grozom i stravom. Sve mu se to zajedno učinilo strašno i stoput jezovitije nego najkrvaviji bojevi u kojima je bivao. Zadah i sparina stadoše ga gušiti. Hladan znoj izbio mu na čelo. Pobojao se da će se onesvijestiti, kao oni o čija se tijela spoticao tražeći u dnu odaje, i kad je još pomislio da se svaki čas mogu otvoriti rešetke, stane naglas zvati Ligiju i Ursa u nadi da će mu, ako ne oni, odgovoriti tkogod tko ih poznaje.I odmah ga neki čovjek, obučen u kožu od medvjeda, povuče za togu i reče:— Gospodine, oni ostadoše u tamnici. Mene su posljednjega izveli i ja sam je vidio bolesnu na postelji.— Tko si ti? — upita Vinicije.— Kopač, u čijoj te je kući Apostol krstio, gospodine. Uhvatili su me, ima tri dana, a danas ću umrijeti.Vinicije odahne. Ulazeći ovamo želio je naći Ligiju, a sad je bio spreman zahvaljivati Kristu što31 Quo \adis481je nema ovdje, i bio je pripravan vidjeti u tome znak Njegova milosrđa.Međutim povuče ga kopač još jednom za togu i reče:— Sjećaš li se, gospodine, da sam te ja odveo u Kornelijev vinograd, gdje je u potaji učio Apostol?— Sjećam se.— Vidio sam ga kasnije, uoči dana kad me zatvo-riše. Blagoslovio me je i govorio da će doći u amfiteatar blagosloviti one koji budu umirali. Htio bih ga gledati u času smrti i vidjeti znak križa, jer će mi tada biti lakše umrijeti, pa ako znaš, gospodine, gdje je, kaži mi.Vinicije snizi glas i odgovori:— On se nalazi među Petronijevim ljudima, pre-odjeven u roba. Ne znam gdje su izabrali mjesto, ali ću se vratiti u cirkus i pogledati. Ti gledaj u me kad iziđete na arenu, a ja ću ustati i okrenuti glavu na njihovu stranu. Onda ćeš ga naći očima.— Hvala ti, gospodine, i mir s tobom!— Bio ti Spasitelj milostiv!— Amen.Vinicije izađe iz »laguma« i ode u amfiteatar, gdje mu je bilo mjesto do Petronija među drugim augu-stianima.— Je li tu? — upita ga Petronije.— Nema je. Ostala je u tamnici.— Slušaj što mi je još palo na um, no slušajući me, gledaj na priliku u Nigidiju da bi se činilo kao da govorimo o njenu češljanju . . . Tigelin i Hilon gledaju nas

ovaj čas ... Slušaj dakle: neka Ligiju noću polože u lijes i iznesu iz tamnice kao mrtvu, ostalome se već domišljaš.— Da — odgovori Vinicije.Dalji razgovor prekide im Tulije Senecion, koji se nagnu k njima i reče:— Ne znate li hoće li dati kršćanima oružja?— Ne znamo — odgovori Petronije.— Volio bih da im dadu — govorio je Tulije — jer drukčije arena odveć brzo postaje slična klaonici. Ali što je divan amfiteatar!482Pogled je doista bio divan. Niža sjedala, prepuna toga, zabijeljela su se kao snijeg. Na pozlaćenom podiju sjedio je Cezar i smrknuta Augusta, do njih s obje strane vestalke, veliki činovnici, senatori u vezenim plaštevima, vojnički zapovjednici u sjajnim odorama, riječju sve što je u Rimu bilo moćno, slavno i bogato. U daljim redovima sjedili su vitezovi, a poviše crnilo se uokrug more ljudskih glava, nad kojima su od stupa do stupa visjeli vijenci, savijeni od ruža, ljiljana, mrazovih sestrica, bršljana i vinove loze.Puk je glasno razgovarao, dovikivao, pjevao, svaki čas prasnuo bi u smijeh radi kakve dosjetljive riječi, koju su dobacivali iz reda u red, i topotao nogama od nestrpljivosti, da pospiješi predstavu.Napokon je taj topot nogu postao sličan grmljavini i nije prestajao. Nato gradski prefekt, koji je već prije bio sa sjajnom pratnjom obišao arenu, dade znak maramom, a u amfiteatru odjekne opći: »Aaa!« iz tisuću prsiju.Obično su se igre počinjale lovom divljači, u Čemu su se odlikovali razni barbari sa sjevera i juga, no ovaj put bilo je životinja i odviše, pa su igru zametnuli andabati, to jest ljudi s kacigom na glavi, koja nije imala otvora za oči, pa su se zato borili nasumce. Dvadesetak njih, izišavši najednom u arenu, stade parati mačevima uzduhom, a mastigofori potiskivali su ih dugim vilama jedne k drugim, da se mogu sukobiti. Otmjeniji gledaoci gledali su ravnodušno i prezirno ovakvu predstavu, no narod se zabavljao nespretnim kretnjama boraca, i kad bi se desilo da borci naiđu jedan na drugoga leđima, udario bi u grohotan smijeh vičući: »Desno, lijevo, naprijed!« i često navlas varajući protivnike. Nekoliko pak parova dohvatiše se, te je nastajao krvav boj. Uporniji borci bacali su štitove i uhvativši se za lijeve ruke, da se više ne rastavljaju, borili su se desnicama na život i smrt. Tko je pao, dizao je ruku uvis moleći tim znakom milost, no na početku igara narod je obično tražio smrt ranjenih, osobito kad se radilo o andabatima, koji su mu imajući zastrta483lica ostajali nepoznati. Pomalo se broj boraca smanjivao, i kad napokon ostadoše samo dvojica, natjeraše ih jednog na drugoga tako da su, sukobivši se, obojica pali na pijesak i međusobno se na njemu zaklali. Nato stade vika: »Peractum est!« »Gotovo!« Sluge skloniše mrtvace, a dječaci grabljama podr-ljaše krvave tragove u areni i posuše šafranovim cvijetom. Sad su imale nastati ozbiljne borbe koje su pobuđivale zanimanje ne samo proste svjetine nego i odličnijih ljudi, za koje su se mladi patriciji često kladili za goleme svote, proigravajući sve do posljednje pare. Odmah pođoše od ruke do ruke daščice, na kojima su bila napisana imena ljubimaca i broj se-stercija, što je tko metao za svoga izabranika. »Spec-tati«, to jest gledani borci koji su već odnosili pobjede na areni, imali su najviše pristaša. No među igračima bilo je i takvih koji su stavljali znatne svote na nove i sasvim nepoznate gladijatore, nadajući se da će za slučaj njihove pobjede zgrnuti golem dobitak. Kladio se i sam Cezar i svećenici i vestalke i senatori i vitezovi i narod. A ljudi iz puka, kad im je nestalo novaca, davali su često u zalog svoju slobodu.

Zato su čekali također nemirna srca pa i sa strahom, kad će se pojaviti borci, i mnogi su glasno činili zavjete bogovima da izmole njihovu zaštitu svom ljubimcu.I čim zaječaše reski glasovi trubalja, u amfiteatru nastade napeta tišina. Tisuće očiju svrnuše se k velikim verigama, kojima se približi čovjek, odjeven kao Haron, i usred mrtve tišine kucne u njih čekićem, kao da poziva na smrt one koji su bili za njima sakriveni. Zatim se polako otvoriše oba krila vrata pokazujući crno zjalo, iz kojega stadoše izlaziti na svijetlu arenu gladijatori. Išli su u odijelima po dvadeset i pet momaka, napose Tračani, napose Mirmi-loni, Samnićani, Gali, svi teško oboružani, i napokon »retiarii«, noseći u jednoj ruci mrežu, u drugoj tro-zub. Kad ih ugledaše, nastade ovdje-ondje na klupama pljesak, koji se naskoro prometne u silni, dugotrajni urnebes. Od vrha do dna vidjela su se raspa-ljena lica i ruke, koje su pljeskale, i otvorena usta,484iz kojih su izlazili uzvici. A oni obiđoše cijelu arenu složnim i lakim korakom blistajući oružjem i divnim oklopima, pa onda stadoše pred carskim podijem ponosni, mirni i sjajni. Oštar glas roga stiša pljesak, i nato borci pružiše uvis desnice i uzdižući oči i glave k Cezaru stadoše vikati ili bolje pjevati otegnuto:»Ave, Caesar imperator! Morituri te salutant!1Zatim se brzo razmakoše i stadoše na svoja mjesta uz krajeve arene. Trebali su se boriti čitavi odjeli, ali prije toga bilo je dopušteno čuvenijim borcima da se ogledaju u dvoboju, gdje se najbolje pokazivala vještina i srčanost protivnika. I odmah između Gala izmače se na srijedu borac, poznat dobro po-hađačima amfiteatra po imenu Lanio (mesar), koji je odnio mnogo megdana.Pod mjedenom kacigom i oklopom, koji je sprijeda i straga pokrivao njegov snažni trup, činio se na svjetlu žute arene kao golem sjajni kukac. Prema njemu istupi ne manje čuveni retiarius (mrežar) Kalendion.Gledaoci se stadoše kladiti.— Pet stotina na Gala!— Pet stotina na Kalendiona!— Herkula mi, tisuću!— Dvije tisuće!Uto Gal došavši do polovice arene, stane uzmicati uperivši mač i spuštajući glavu gledao je pažljivo kroz očnice kacige protivnika, a lagani retiarius, lijepih kao za kip stvorenih udova, sasvim nag, osim pojasa oko bedara, oblijetao je hitro teškoga protivnika titrajući se umiljato mrežom, spuštajući ili dižući trozubac i pjevajući običnu »mrežarsku« pjesmicu:»Zdravo, care gospodaru! Umirući te pozdravljaju!«485»Neću tebe, hoću ribu, zašto bježiš, pijetle.«1No Gal nije bježao, jer začas se ustavi na mjestu i stade se samo neznatnim obratom okretati tako da mu neprijatelj bude uvijek sučelice. U njegovu liku i nakazno velikoj glavi bilo je nešto strašno. Gledaoci razumješe dobro da se ono teško, u mjed okovano tijelo, sprema na nagli skok koji može dokrajčiti borbu. Mrežar je, međutim, sad priskakivao, sad odskakivao od njega tako hitro vitlajući svojim trozubim vilama da ih je pogled ljudski jedva stizao. Zveknuše zubi o štit nekoliko puta, no Gal se i ne mače posvjedočavajući tako golemu svoju snagu. Činilo se da se sva njegova pažnja skupila ne oko trozuba, nego oko mreže koja mu se neprestano vi-jala više glave kao zlokobna ptica. Gledaoci su zatomili dah u prsima i motrili vještu borbu gladijatora. Lanio, uvrebavši zgodu, nasrne napokon na protivnika, a ovaj se hitrinom izmače ispod njegova mača i dignuvši ruku ispravi se i hiti mrežu. Gal se okrene na mjestu, zadrža je štitom, i obojica

odsko-čiše jedan od drugoga. U amfiteatru zagrmješe uzvici. »Macte!« A u nižim redovima stadoše se nanovo kladiti. Sad Cezar, koji je ispočetka razgovarao s vestalkom Rubrijom i nije se odviše obazirao na predstavu, okrene glavu areni.A oni opet zapodješe borbu tako vješto i s takvom odmjerenošću u kretnjama, da se časomice činilo da im se ne radi o smrti i o životu, nego da žele pokazati svoju vještinu. Lanio izmače još dva puta mreži, i opet stade uzmicati prema obodu arene. Ali tada oni koji su se kladili protiv njega, ne hoteći mu dati da se odmori, udariše u viku: »Navali!« Gal posluša i napade. Lanio se zguri i skoči da zada posljednji udarac. No u taj tren Kalendion, koji se navlas uhi-njio da ne može vladati više mrežom, izvije se u1 Pijetao znači latinski gallus, a Gallus znači i Gal (pripadnik tadašnjeg glaskog naroda). Zato ovdje Gala naziva pijetlom.486stranu, izmače ubodu i podmetnuvši trozubac protivniku među koljena obori ga na zemlju.Ovaj htjede ustati, no učas ga obaviše kobni ko-nopci, koji su mu kod svake njegove kretnje većma sapinjali ruke i noge. A udarci trozuba prikivali su ga sve jedan za drugim k zemlji. Još se jednom upeo, naslonio se na ruke i ispružio da ustane. Zaludu! Prinese još glavi smalaksalu ruku, koja već nije mogla držati mača, i pade nauznak. Kalendion pritisne mu trozupcem vrat k zemlji i naslonivši se objema rukama na držalo obrati se k carskoj loži.Sav se cirkus potrese od pljeskanja i ljudske vike. Onima, koji su se kladili za Kalendiona, bio je on u taj čas veći od Cezara, no upravo zato iščeznuše iz njihova srca nenavidnost prema Lanionu, koji im je troškom svoje krvi napunio kese. Zato se želje svjetine razdvojiše. Na svim klupama pokaza se pola znakova za smrt, a pola za smilovanje; no mrežar je gledao samo u ložu Cezara i vestalki čekajući što će oni narediti. Na nesreću, Cezar nije gledao dobro La-niona, jer je na posljednjim igrama pred požarom, kladeći se protiv njega s Ličinijem, proigrao znatnu svotu, pa pomolivši ruku s podija okrenu palac zemlji.Vestalke ponoviše odmah znak. Nato Kalendion klekne Galu na prsa, izvadi kratki nož što je nosio o pojasu, i razmakavši oklop protivniku oko vrata, žabi mu trouglo gvožđe do drška u vrat.— Peractum est! — razlijegoše se glasovi amfiteatrom.A Lanion trzao se još neko vrijeme kao zaklan vol i kopao nogama pijesak, a onda se ispruži i ostade nepomičan.Merkuru nije trebalo ogledavati usijanim gvož-đem da li jošte živi.Odmah ga ukloniše, a na megdan iziđoše drugi parovi, pa kad su i oni svršili, nastade boj čitavih odjela. Narod je u njemu sudjelovao dušom, srcem, očima, zavijao, rikao, zviždao, pljeskao, smijao se, nadraživao borce, bjesnio. Na areni gladijatori, podijeljeni u dvije čete, borili su se bijesno kao divlje487zvijeri, prsi su udarale o prsi, tijela su se splećala u smrtnom zagrljaju, silni udovi pucali su u zglobovima, mačevi su upadali u prsi i trbuhe, blijeda usta izbacivala su krv na pijesak. Petnaestak novaka uhvati potkraj tako velik strah, da su istrgavši se iz gužve stali bježati, no mastigofori natjeraše ih odmah u boj hajkačima, na kojima je bilo na vrhu olovo. Na pijesku padoše velike tamne mrlje. Sve više golih i oboružanih tjelesa ležalo je otegnuvši se poput snoplja. Živi su se borili na mrtvacima, zapinjali za oklope, za štitove, krvarili noge o polomljeno oružje i padali. Narod je bio izvan sebe od radosti, opajao se smrću, disao je njome, zasićivao oči njezinim vidikom i s nasladom udisao u pluća njeno ispari-vanje. Oni, koji su bili pobijeđeni, izgiboše gotovo svi- Jedva nekoliko ranjenika

kleče na sredini arene i dršćući pruži prema gledaocima ruke moleći smi-lovanje. Pobjednicima razdijeliše nagrade, vijence, maslinove grančice, te nastade čas odmora, koji se na zapovijed svemoćnoga Cezara pretvorio u gozbu. U posudama zapališe mirodije. Robovi stadoše ro-siti puk kišicom koja je mirisala na šafran i ljubicu. Raznosili su hladna jela, pečeno meso, slatke kolače, vino, masline i voće. Narod je blagovao, razgovarao i klicao u čast Cezaru, da bi ga sklonio na još veću darežljivost. I odista, kad utoliše i utažiše glad i žeđu, stotine robova donesoše košarice pune darova, iz kojih su dječaci odjeveni kao amori, vadili različne predmete i objeručke bacali među sjedala. Kad su razdavali lutrijske tesere, nastade tučnjava: ljudi su se tiskali, obarali, gazili jedni druge, vikali za pomoć, preskakivali preko redova sjedala i davili se u strašnom metežu, jer tko je ugrabio sretan broj, mogao je dobiti i kuću s vrtom, roba, divno odijelo ili rijetku divlju životinju, koju bi zatim prodao u amfiteatar. Radi toga znala je nastati također jagma, te su često pretorijanci morali praviti red, i poslije svakoga razdavanja iznosili su iz kazališta ljude polomljenih ruku, ili čak mrtve zga-žene u stisci.488No bogatiji se nisu otimali za »tesere«. Augustiani zabavljali su se dotle gledajući Hilona i podsmije-vajući se njegovu uzaludnu naprezanju da pokaže ljudima kako može borbu i krvoproliće gledati kao svaki drugi. No uzalud je nesretni Grk mrštio obrve, grizao usnice i stiskao šake, da su mu se sve nokti zarivali u meso. Njegova grčka narav kao i njegova osobna kukavština nisu podnosile takvih prizora. Lice mu je problijedjelo, čelo se zacaklilo kapljicama znoja, usnice su mu posinjile, zubi stadoše cvoko-tati, a tijelo uhvati drhtavica. Nakon svršene borbe došao je ponešto k sebi, no kad ga stadoše ismijavati, uhvati ga nagli bijes, pa se stade očajno braniti.— Ha, Grčiću! Nesnosan ti je pogled na probu-šenu ljudsku mješinu! — reče Vatjnije povukavši ga za bradu. ¦A Hilon iskesi na nj svoja dva preostala žuta zuba, pa otkresa:— Moj otac nije bio postolar, pa ja ne znam krpati. , i— Macte! Habet! — kliknu nekdliko glasova.No drugi su peckali dalje:— Nije on kriv što mjesto srca nosi u grudima komad sira! — vikne Senecion.— Ni ti nisi kriv što mjesto glave nosiš mjehur! — odvrati Hilon.— Da nećeš u gladijatore? Čudno bi te bilo vidjeti s mrežom u areni.— Da tebe u nju uhvatim, ulovio bih smrdljivoga pupavca.— A kako ćemo s kršćanima? — priupita ga Fešto iz Ligurije. — Zar ne bi htio biti pas, pa da ih možeš ujedati?— Ne bih htio da ti budem brat.— Ti meotski bumbaru!— Ti ligurski mazgove!— Vidi se da te svrbi koža, ali ti ne bih rekao da mene zamoliš da te počešem!— Počeši se sam! Ako iščešeš svoje prišteve, uni-štit ćeš što je na tebi najbolje.489I tako su ga sa svih strana napadali, a on se ugriž-ljivo branio uz opći smijeh. Cezar je pljeskao u dlanove i ponavljao: »Macte«! I time ih je podbadao da nastave. No začas se približi Petronije i dotakav-ši Grka palicom od slonovine, reče hladno:— To je lijepo, filozofe, ali u jednome nisi pogodio: bogovi su te stvorili kradikesom, a ti si se prometnuo u demona, i zato nećeš izdržati!Starac pogleda na nj svojim zacrvenjelim očima, no ovaj put nekako ne nađe zgodna odgovora. Ča-sak zašutje, a onda odgovori kao s nekom usilje-nošću:— Izdržat ću .. .!

No uto dadoše trublje znak da je odmor u igri dovršen. Ljudi stadoše ostavljati odjele u kojima su se kupili, da protegnu noge i da se razgovaraju. Sve se uskomešalo te nastadoše obične svađe za pređaš-nja sjedala. Senatori i patriciji išli su na svoja mjesta. Pomalo se stiša žagor i u amfiteatru povrati se red. Na areni pojavi se hrpa ljudi, da ovdje-ondje pograbljaju grude pijeska, slijepljene zgrušanom krvlju.Dolazio je red na kršćane. No budući da je to bio puku neviđen prizor i nitko nije znao kako će se oni vladati, iščekivali su ih s velikom radoznalošću. Raspoloženje svjetine bilo je pažljivo, jer su se nadali neobičnim prizorima, ali to je raspoloženje bilo neprijateljsko. Ta ovi ljudi, što su se imali sada pojaviti, upalili su Rim i njegovo drevno blago. Ta oni su se hranili krvlju nejačadi, trovali studence, proklinjali sav rod ljudski i počinjali najteža bezakonja. Raspaljenoj mržnji nije bilo dosta najžešćih muka, i ako je kakav strah obuzimao srca, bio je to jedino strah hoće li muke odgovarati zločinima ovih opakih kažnjenika.Međutim je sunce visoko bilo odskočilo i njegove zrake, procijeđene kroz grimizni »velarium«, napuniše amfiteatar krvavim svjetlom. Pijesak je dobio vatrenu boju i u tome svjetlu, u licima ljudskim, kao i u pustoši arene, koja se začas imala napuniti ljudskom mukom i zvjerskim bijesom, bilo je nešto490strahovito. Činilo se da u uzduhu lebdi groza i smrt. Mnoštvo, obično veselo, uporno je sada šutjelo od teške nenavisti. Sva su lica imala izražaj mržnje i radoznalosti.Uto prefekt dade znak: onaj isti starac, obučen kao Haron, koji je izazivao na smrt gladijatore, po-šeta lagano preko arene i usred gluhe tišine kucnu tri puta čekićem na vrata.Cijelim amfiteatrom proletje šapat:— Kršćani! Kršćani. . .!Skinuše gvozdene rešetke: u tamnim otvorima razli ježe se obična vika mastigofora: »Na pijesak!« i začas napuni se arena hrpama kao nekih fauna, obraslih kosama. Svi su išli ponešto trkom, grozničavo, i došavši na sredinu padali su na koljena jedni do drugih uzdignuvši uvis ruke. Narod je mislio da je to molba za milost i stane razjaren kukavštinom to-potati nogama, zviždati i bacati prazne posude od vina, oglodane kosti i rikati: »Zvjerad! Zvjerad ...«! No ujedanput dogodi se nešto neočekivano. Usred kosmate hrpe stadoše se razlijegati glasovi pjevanja ,iu isti čas odjekne pjesma, koja se prvi put čula u rimskom cirkusu:»Christus regnat.../«'Svijet se zapanjio. Kažnjenici su pjevali uzdigavši oči k velariju. Vidjela su se lica poblijedjela, ali kao nadahnuta. Svi razumješe da ti ljude ne mole milosrđa, i činilo se da ne vide ni cirkusa, ni naroda, ni senata, ni Cezara. »Christus regnat!« ječalo je sve glasnije, a u klupama svuda, sve od vrha gledališta, u redovima gledalaca mnogi se pitao: što to biva i kakav je to Krist, što vlada u ustima tih ljudi koji moraju umrijeti? No uto se otvori nova rešetka i na arenu ispadoše u divljem trku i lajući čitavi čopori pasa: golemih žućkastih samsova iz Peloponeza, pru-tastih pasa iz Pirineja i vucima sličnih kudrova iz Hibernije, navlas izmorenih glađu, upalih bokova i1 »Krist vlada«491Lkrvavih očiju. Zavijanje i lavež napuni sav amfiteatar. Kršćani su, otpjevavši pjesmu, klečali nepomično kao okamenjeni ponavljajući samo tužnim zborom: »Pro Christo! Pro Christo!« Za Krista! — Kad su psi osjetili ljude pod životinjskim

kožama, ne usudiše se, zapanjeni njihovom nepomičnošću, na njih odmah navalili. Jedni su se propinjali uza zidove loža, kao da se hoće dočepati gledalaca, drugi su trčali naokolo štekćući bijesno, kao da tjeraju nevidljivu zvjerku. Puk se stao žestiti. Vrisnuše tisuće glasova: neki od gledalaca oponašali su životinjsku riku, drugi su lajali kao psi, treći su ih draškali u svim jezicima. Amfiteatar se potrese od vriska. Razdraženi psi stadoše nasrtati na mnoštvo koje je klečalo, pa opet uzmicati klepajući zubima, dok napokon jedan od molosa zari zube u pleća jedne žene, koja je klečala sprijeda i povuče je poda se.Odmah na to nasrnuše čoporom u sredinu, kao kroz prolom. Svjetina presta vikati, da može promatrati s većom pažnjom. Kroz zavijanje i štektanje čuli su se još žalosni muški i ženski glasovi: Pro Christol A po areni stale su se valjati hrpe ljudskih i pasjih tjelesa, koja su se trzala. Krv je sada tekla potokom iz razderanih tjelesa. Psi su otimali jedan od drugoga krvave ljudske udove, dah krvi i rastrza-nih utroba zaguši arapske mirodije i napuni sav cirkus. Na koncu su se samo gdjegdje još vidjele pojedine prilike gdje kleče, ali su ih brzo spopadale hrpe pasa s divljim urlanjem.Vinicije, koji je u času, kad kršćani uđoše, ustao i okrenuo se, da po obećanju kopaču pokaže onu stranu na kojoj je među Petronijevim ljudima bio skriveni Apostol, sjede opet i sjedio je s izrazom mrtva čovjeka gledajući staklenim očima jezovit prizor. Ispočetka ga je strah da se kamenar mogao prevariti i da se Ligija može nalaziti među žrtvama, sasvim ukočio, no kad je čuo glasove: »Pro Christo!« i kad je vidio muke toliko žrtava, koje su umirući, davale svjedočanstvo svojoj istini i svome Bogu, obuze ga drugi osjećaj, težak i neodoljiv kao najstrašniji bol: kad je sam Krist umro u muci i kad evo ginu492tisuće za nj, kad se prolijeva more krvi, tada jedna kaplja više ništa ne znači i čak je grijeh i moliti milosrđe. Ta misao strujala je na nj iz arene, prožimala ga zajedno s vapajem onih koji su umirali, i s mirisom njihove krvi. A ipak je molio i ponavljao isušenim usnicama: »Kriste! Kriste! Tvoj se Apostol moli za nju!« Zatim se zanese, izgubi svijest gdje je, i činilo mu se samo da krv na areni raste, raste da se uzdiže i da će iz cirkusa poplaviti sav Rim. Napokon nije čuo ništa, ni zavijanje pasa, ni dreke naroda, ni glasova augustiana, koji stadoše vikati:— Hilon se onesvijestio!— Hilon se onesvijestio ! — ponovi Petronije i okrene se prema Grku.A on se doista bio onesvijestio i sjedio je blijed kao platno, zavaljene glave i otvorivši široko usta, bio je sličan mrtvacu.U taj čas stadoše izgoniti na arenu nove žrtve, opšivene u kože. One su odmah padale na koljena, kao i njihovi prethodnici, no izmoreni psi ne htje-doše da ih razdiru. Jedva ih je nekoliko navalilo na one, koji su najbliže klečali, a drugi legoše i digoše uvis okrvavljene njuške te stadoše teško dahtati.Tada narod uznemiren u duši, ali opijen krvlju i pomamljen, udari u zaglušnu viku:— Lavove! Lavove! Pustite lavove ...!Lavove su htjeli sačuvati za drugi dan, no u amfiteatrima puk je nametao svoju volju svima, pa i Cezaru. Jedini Kaligula, koji je bio slobodan i ćudljiv u svemu, usudio se protiviti, a znao je kadgod i zapovjediti da svjetinu biju toljagama, no i on je najčešće popuštao. Neron, komu je pljeskanje bilo draže od svega na svijetu, nije se opirao nikada, pa se to manje opro sada kad se radilo o umirenju raz-dražene svjetine poslije požara i o kršćanima, na koje je htio svaliti krivnju za nesreću.Zato dade znak da otvore »kunikulum«, a puk vidjevši to smiri se odmah. Začu se

škripa rešetaka, za kojima su bili lavovi. Čim su ih psi vidjeli, zbili su se u jedan skup na suprotnoj strani arene, grdni, žuti, velikih kudravih glava. Sam Cezar obrati k nji-493ma svoje mrzovoljno lice i prinese smaragd oku, da ih bolje promatra. Augustiani pozdraviše ih pljeskom. Puk ih je brojio na prste motreći ujedno pažljivo kakav dojam čine na kršćane, koji su klečali u sredini i stali iznova ponavljati riječi, mnogima nerazumljive, a za sve razdražljive: »Pro Christol Pro Christol«No lavovi, premda su bili izgladnjeli, nisu hitali k žrtvama. Crvenkasti blijesak u areni zablještavao ih je, pa su žmirkali kao zasjenjeni: neki su protezali lijeno svoje žućkaste udove, a neki su razjapivši čeljusti zijevali, kao da hoće da pokažu strašne koljače. No zadah krvi i raskidanih tjelesa, kojih je sila ležalo u areni, stade na njih djelovati. Zamalo im kretnje postadoše nemirne, grive im se nakostru-šiše, a nozdrve su brekćući stale uvlačiti uzduh. Jedan jurne naglo k truplu jedne žene iznakažena lica, pritisne joj prvim šapama tijelo i stade s njega oštrim jezikom lizati zgrušanu krv, a drugi se približi kršćaninu koji je držao na rukama dijete, oši-veno kožom laneta.Dijete se treslo od vike i plača hvatajući se grčevito ocu oko vrata, a on želeći mu makar začas produžiti život, trudio se da ga otkine od vrata i da ga doda onima koji su dalje klečali. No krik i kretanje podraži lava. On rikne kratko, zgnječi dijete jednim udarcem šape i zgrabivši u ralje glavu očevu smrvi je u tili čas.Kad su to drugi vidjeli, navališe svi na gomilu kršćana. Nekoliko žena nije moglo zatomiti stravičan krik, no narod ih zagluši pljeskanjem, koje se odmah stišalo, jer je jača bila želja za gledanjem. I vidješe zatim strašne stvari: glave koje su sasvim nestajale u lavljim ždrijelima, prsi rasporene odjedanput zubima, iščupana srca i pluća, i čulo se kako pucaju ljudske kosti u lavljim zubima. Neki lavovi, ščepavši žrtve za slabine ili krsta, letjeli su bijesnim skokovima po areni, kao da traže skrovišta gdje bi ih mogli požderati, a drugi su se u međusobnoj borbi propinjali hvatajući se šapama kao borci i zaglu-šujući amfiteatar rikom. Ljudi su ustajali sa svojih494mjesta. Drugi su ostavljajući sjedala silazili u niže redove da bolje vide, te su se na prolazima gurali, gotovo da se poguše. Činilo se da će zanesena svjetina jurnuti najposlije u samu arenu i da će početi zajedno s lavovima razdirati žrtve. Čas se čuo neljudski vrisak, čas pljesak, čas opet rika, rezanje, škljocanje koljača, zavijanje moloških samsova, čas samo jecanje žrtava.Cezar je sa smaragdom na oku gledao sada pažljivo. Lice Petronijevo pokazivalo je odvratnost i prezir. Hilona su bili već iznijeli iz cirkusa.A iz kunikula izgonili su neprestano nove žrtve.S najvišega reda u amfiteatru motrio ih je Petar Apostol. Nitko ga nije gledao, jer su sve glave bile okrenute prema areni, zato ustade i kako je nekoć u Kornelijevu vinogradu blagoslovio na smrt i na vječnost one koji će biti uhvaćeni, tako je sada blagoslivljao znakom križa one koji su ginuli pod zvjerskim zubima, i njihovu krv i njihovu muku i mrtva tjelesa, pretvorena u bezoblične hrpe, i duše, koje su odlijetale s krvavoga pijeska. Neki su dizali k njemu oči, a tada bi im se razvedrila lica i osmjehivali bi se videći više sebe, ondje gore, znak križa. A njemu se razdiralo srce te je govorio:»Gospode, budi volja Tvoja, jer za Tvoju slavu, za svjedočanstvo Istini ginu ove moje ovce! Ti ih izbroj, Gospode, uzmi ih, iscijeli im rane, izviđaj im bol, i daj im više sreće nego su ovdje pretrpjeli muka!«I blagoslivljao je jedne za drugima, gomilu za gomilom s ljubavlju tako velikom,

kao da su mu bila djeca koju predaje upravo s ruke Kristu.Uto Cezar, bilo od pomame, bilo zato što je htio da igre nadmaše sve što se dotad vidjelo u Rimu, šanu nekoliko riječi gradskome prefektu, a on ostavi podij i pođe odmah u kunikule. I puk se začudio vidjevši začas gdje se ponovno otvaraju rešetke. Na-pustiše sada zvjerad svake vrste, tigrove s Eufrata, numidijske pantere, medvjede, vukove, hijene i čag-ljeve. Svu arenu pritislo je neko nemirno more koža prutastih, žutih, plavih, mrkih, smeđih i šarenih. Na-495stade mješavina, u kojoj oči nisu mogle ništa više razabrati osim strašne vreve i boja životinjskih leđa. Prizor je izgubio sliku jave i pretvorio se kao u orgiju krvi, kao u strašan san, kao u čudovišnu tlapnju smetene pameti. Mjera se prevršila. Usred rike, zavijanja i urlanja javi se ovdje-ondje na klupama gledalaca užasan, grčeviti smijeh žena kojima je već ponestalo snage. Ljudima postade strašno. Lica se smračiše. Razni glasovi stadoše vikati: »Dosta! Dosta!«Ali zvijeri je bilo lakše pustiti nego ih istjerati. Neron je ipak našao način da ih ukloni s arena, pa da se narodu priredi nova zabava. U svim prolazima između klupa pojaviše se čete crnih Numiđana, okićenih perjem i naušnicama, s lukovima u rukama. Narod je pogodio, što će biti, i pozdravi ih sa zadovoljnom vikom, a oni se približiše naslonu i za-pinjući strijele za tetive stadoše strijeljati gomile zvjeradi. To je doista bio nov prizor. Tankovita, crna tjelesa pojavila su se nazad zatežući gipke lukove i šaljući strijelu za strijelom. Zujanje tetiva i frka pernatih strijela miješala se sa zavijanjem zvjeradi i zadivljenim uzvicima gledalaca. Vuci, medvjedi, pantere i ljudi, koji još ostaše živi, padali su redom jedni do drugih. Ovdje-ondje lav osjetivši strijelu u slabosti obraćao je naglim kretom gubice namrštenu od bijesa da dohvati i šatre šipku od strijele. Drugi su zavijali od bola. Sitne zvjerke spopade strah, te su trčale slijepo arenom, ili su udarale glavama o rešetke. A strijele su zujale bez prestanka, dok nije sve što je još bilo živo, popadalo u posljednjoj smrtnoj trzavici na pijesak.Nato uđoše u arenu stotine cirkuskih robova s riljačama, lopatama, metlama, tačkama i koševima, da iznose leševe, i s vrećama pijeska da pospu iznova arenu. Jedni su dolazili za drugima i na cijeloj areni nasta grozničav rad. Odmah je očistiše od mrtvaca i mrcina, od krvi i kala, prekopaše, poravnaše razbacajući latice ruža, ljiljana i svakovrsnog cvijeća. Zapališe iznova kadionice i skidoše velarium,496jer se sunce znatno već spustilo bilo. A svjetina je sve to gledala u čudu, pitajući se kakvi li ih to prizori još čekaju u današnjem danu.I zbilja ih je čekao prizor kakvome se nitko nije nadao. Cezar, koji je maloprije bio otišao s polja, pojavi se iznenada na areni posutoj cvijećem, ogrnut grimiznim plaštem pod zlatnim vijencem. Dvadeset pjevača s citarama u ruci išlo je za njim, a on držeći srebrnu liru stupi svečanim korakom na srijedu i poklonivši se nekoliko puta gledaocima podiže oči k nebu, te je stajao tako neko vrijeme, kao da čeka nadahnuće. Zatim udari u strune i zapjeva:»Lučonosni Letin sine,vladaru Teneda, Kile, Hrise,ti li si imajući na briziIlijski sveti grad,mogao ga predati grčkome gnjevu,podnijet da sveti žrtvenikgoreći vječno u tvoju častuštrapa trojanska krv?

Tebi su starci drhtave ruke,Srebrnoluki, dalekometni,tebi su majke sa srca dnadizale suzni svoj glasda im se smiluješ djeci:kamen bi ganule molbe te,a ti si bio, Sminteju, čuj,tvrđi no kamen za ljudsku bol...!«Pjesma je prelazila lagano u žalosnu, bolnu ele-giju. U cirkusu nasta nijema tišina. Za časak Cezar, koji je i sam bio potresen, zapjeva opet:»Forminge božanske mogaše zvekotn utišat lelek srca i krič, gdje oko danas još zalijeva suza ko rosa cvijet, na ove pjesme jadovni glas iz prašine, koja iz pepela budi požara stravu, nevoljni dan... Sminteju, gdje bio si tad?«32 Ono vadiš497Tu mu glas zadrhta i oči se ovlažiše. Vestalkama se na trepavicama pokazaše suze, narod je slušao tiho, pa onda udari u dugo burno pljeskanje.Međutim je izvana kroz vomitorije otvorene radi promahe, dopirala škripa kola, na koja su tovarili krvave ostatke kršćana, ljudi, žena i djece, da ih odvezu u strašne jame zvane »puticuli«.A Petar Apostol obuhvati rukama svoju sijedu drhtavu glavu i zavapi u duhu:— Gospode! Gospode! Kome dade vlast nad svijetom? I zašto hoćeš da osnuješ svoju Stolicu u ovome gradu?498LVIIMeđutim se sunce bilo već nagnulo na zapad, i činilo se kao da se rastapa u večernjoj rumeni. Predstava je svršila. Svjetina ostavi amfiteatar i stade se gurati kroz izlaze. Samo su augustiani stajali čekajući dok ode mnoštvo. Ostavivši svoja mjesta, sastave se oko podija, na kojemu se opet ukazao Cezar da sluša pohvale. Premda gledaoci nisu štedjeli pljeskanja, odmah, čim je otpjevao pjesmu, njemu to nije bilo dosta, jer je očekivao zanos koji ide do bjesnila. I zaludu su ga i sada obasipali pohvalnicama, zaludu su mu vestalke cjelivale »božanske« ruke i Rubrija se prignula pri tome tako da se njena rusa glava dotakla njegovih prsiju. Neron nije bio zadovoljan i nije znao toga sakriti. Čudio se i ujedno uz-nemiravao što Petronije mramorkom šuti. Kakva pohvalna riječ iz njegovih usta, koja bi ujedno zgodno istakla poletnost pjesme, bila bi mu u taj čas od velike utjehe. Napokon, kad nije mogao više izdržati, dade mu znak da dođe, pa kad je Petronije ušao u ložu, reče mu Neron:— Reci.A Petronije odgovori hladno:— Šutim, jer ne mogu naći riječi. Natkrilio si sam sebe.— Tako se i meni činilo, pa ipak taj puk . . .— Zar možeš tražiti od polutana da se razumiju u poeziju?— Dakle i ti si opazio da mi ne zahvališe kako sam zaslužio?499— Jer nisi pogodio zgodan čas.— Zašto?— Zato, jer mozgovi začađeni zadahom krvi, ne mogu slušati pažljivo.Neron zgrči pesti i odgovori:— Ah, ti kršćani! Spališe Rim, a sada se svete i meni. Kakve ću im još kazne izmisliti?

Petronije opazi da ide rđavim putem i da njegove riječi postižu učinak upravo protivan od onoga što je htio postići, zato hoteći svratiti misao Cezarovu na drugu stranu, prigne se k njemu i šapne:— Pjesma je tvoja divna, ali samo ću ti nešto spomenuti: u četvrtom stihu treće strofe metrika nije baš sasvim glatka.A Nerona oblije rumenilo stida, kao da je zatečen u sramotnu djelu, pa pogleda prestrašeno i odgovori također ispod glasa:— Ti sve opaziš ...! Znam ...! Dotjerat ću ...! Ali to više nitko nije opazio? Zar ne? A ti, bogova ti, ne kazuj nikome ... ako ti je život mio ...Na to Petronije namršti obrve i odgovori kao pla-nuvši od dosade i zlovolje:— Možeš me, božanski, osuditi na smrt ako ti smetam ali me njome nemoj plašiti, jer bogovi najbolje znaju da li je se bojim.Govoreći to, gledao je Cezaru ravno u oči, a on začas odgovori:— Ne ljuti se... Znaš da te ljubim ...— Zao znak! — pomisli Petronije.— Htio sam vas pozvati danas na gozbu — produži Neron — no radije ću se zatvoriti pa ću gladiti onaj prokleti stih treće strofe. Osim tebe mogao je pogrešku opaziti jošte Seneka, a moguće i Sekundo Karinat, ali njih ću se odmah osloboditi.Rekavši to, zovne Seneku i reče mu da ga zajedno s Akratom i Sekundom Karinatom šalje u Italiju i u sve pokrajine po novce, koje im zapovijeda uzimati iz gradova, iz sela, iz glavnih hramova, jednom riječju odasvuda gdje ih god bude moguće naći ili oteti. No Seneka, koji je razumio da mu se povjerava500posao pljačkaški, svetogrdni i razbojnički, jednostavno odbije.— Moram ići na selo, gospodaru — reče — ondje čekati smrt, jer sam već star i živci su mi bolesni.Iberski živci Senekini, jači od Hilonovih, nisu možda bili bolesni, no zdravlje je njegovo bilo uopće slabo, jer je bio kao sjena i glava mu je u posljednje vrijeme sasvim posijedjela.A Neron ga pogleda i pomisli da možda doista neće dugo čekati njegovu smrt, te odgovori.— Neću te izlagati putovanju ako si bolestan, no jer te iz ljubavi, koju gajim k tebi, želim imati blizu sebe, to ćeš se, mjesto da odeš na selo, zatvoriti u svojoj kući i nećeš je ostavljati.Zatim se nasmije i reče:— Ako pošaljem Akrata i Karinata same, kao da sam poslao vukove po ovce. Koga ću im postaviti za starijega?— Postavi mene, gospodaru! — reče Domicije Afer.— Ne! Neću da navučem na Rim srdžbu Merkura, kojega biste zastidjeli lupeštvom. Treba mi kakav stoik kao Seneka, ili kao moj prijatelj filozof Hilon.Rekavši to, stade se obazirati i zapita:— A gdje je Hilon?A Hilon, koji se bio oporavio na svježem uzduhu i vratio se u amfiteatar k Cezarovoj pjesmi, primače se i reče:— Evo me, svijetli porode Sunca i Mjeseca. Bio sam bolestan, ali tvoj me je pjev ozdravio.— Poslat ću te u Aheju — reče Neron. — Ti mora da znaš točno na groš koliko ima ondje u svakom hramu.— Učini tako, Zeuse, pa će ti bogovi prinijeti takav danak, kao nikome dosada.— Učinio bih to, ali neću da te lišavam gledanja i igara.

— Baale! — klikne Hilon.No augustiani, koji su se obradovali što se volja Cezarova popravila, stadoše se smijati i vikati:501— Ne, gospodaru! Nemoj lišavati igara ovoga grčkog junaka.— Ali nas izbavi, gospodaru, gledanja ovih kapi-tolinskih gusaka, što su se uzgakale, a kojih mozgovi svi skupa ne bi napunili kapice od žira! — dočeka ih Hilon. — Evo pišem, prvorođeni sine Apolonov, grčku himnu na tvoju čast i zato bih rado proveo nekoliko dana u hramu Musa da ih molim za nadahnuće.— 0 ne! — uzvikne Neron. — Hoćeš da izmakneš od budućih igara. Nema od toga ništa!— Kunem ti se, gospodaru, da pišem himnu.— Onda ćeš je pisati noću. Moli Dianu za nadahnuće; ona je sestra Apolonova.Hilon obori glavu gledajući srdito nazočne, koji iznova udariše u smijeh. A Cezar se okrene Seneci-onu i Suliju Nerulinu te reče:— Pomislite samo, polovicu smo kršćana određenih za danas dospjeli izvesti.Nato se stari Akvil Regul, veliki znalac stvari koje su se ticale amfiteatra, zamisli malo pa će Neronu:— One predstave, gdje nastupaju ljudi sine armis et sine arte,1 traju gotovo jednako dugo, a manje su zanimljive.— Naredit ću da im se da oružje — odgovori Neron.No praznovjerni Vestin probudi se naglo iz zamiš-ljenosti i upita tajnovitim glasom:— Jeste li opazili da oni, umirući, nešto vide? Gledaju uvis i umiru kao bez ikakve patnje. Uvjeren sam da oni nešto vide . . .S tim riječima podiže oči k otvoru amfiteatra, nad kojim je već noć stala raspinjati svoj veo prepun zvijezda. No drugi odvratiše sa smijehom i doskočicama nagađajući što bi kršćani mogli vidjeti na samrtnom času. U tome Cezar dade znak robovima, koji su nosili zublje, uputi se iz cirkusa, a za njim vestalke, senatori, činovnici i augustiani.Noć je bila vedra, topla. Pred cirkusom još je vrvio svijet, željan da vidi odlazak Cezarov, ali ne-Bez oružja i bez vještine.502kako mrk i mučaljiv. Ovdje-ondje začuo bi se pljesak i odmah opet prestao. Iz spoliarija škripljiva kola vozila su bez prestanka krvave ostatke kršćana. Petronije i Vinicije šutjeli su gotovo cijelim putem. Istom blizu ljetnikovca zapita Petronije:— Jesi li mislio o onome što sam ti rekao?— Jesam — odgovori Vinicije.— Vjeruješ li da je to sada i za me stvar od najveće zamašitosti? Moram je izbaviti za inat Cezaru i Tigelinu. To je kao borba. Sam sebi sam uvrtio u glavu da je moram dobiti. Ili kao igra koju hoću da izigram pa makar i na račun vlastite kože ... Današnji me je dan utvrdio u namjeri.— Neka ti Krist plati!— Budi samo oprezan!Razgovarajući se tako, stadoše pred vratima ljetnikovca i iziđoše iz nosiljke. Uto se neka tamna prilika približi k njima i upita:— Je li ovdje plemeniti Vinicije?— Jest — odgovori tribun. — Što želiš?— Ja sam Nazarije, sin Mirjamin; idem iz tamnice i nosim ti glas o Ligiji.Vinicije mu nasloni ruku na rame i stane mu uz sjaj zubalja gledati u oči, te nije

mogao progovoriti ni riječi. No Nazarije pogodi pitanje, koje je zami-ralo na njegovim usnama, te odgovori:— 2iva je dosad. Urso me šalje k tebi, gospodine, da ti kažem da se ona u vrućici moli i ponavlja ime tvoje.A Vinicije odgovori:— Hvala Kristu koji mi je može vratiti!Zatim uzme Nazarija i povede ga u svoju knjižnicu. Zamalo dođe i Petronije, da čuje njihov razgovor.— Bolest ju je izbavila od sramote, jer se krvnici boje — govorio je mladi dječak. — Urso i liječnik Glauko paze je dan i noć.— Jesu li čuvari ostali isti?— Jesu, gospodine, i ona je u njihovoj odaji. Oni sužnji, koji su bili kod nje u tamnici, pomrli su svi od groznice ili su se pogušili od zadaha.503— Tko si ti? — upita Petronije.— Plemeniti Vinicije poznaje me. Ja sam sin udovice kod koje je stanovala Ligija.— I kršćanin?Dječak pogleda upitnim pogledom na Vinicija, no videći da se on moli u taj čas, digne glavu i reče:— Jesam.— Kako možeš slobodno ulaziti u tamnicu?— Najmio sam se, gospodine, da iznosim mrtva tjelesa, a učinio sam to zato da dolazim braći u pomoć i da im donosim vijesti iz grada.Petronije stane pomnjivije motriti umiljato lice dječaka, njegove modre oči i crnu, bujnu kosu, pa zapita:— Iz kojega si kraja, dijete?— Ja sam Galilejac, gospodine.— Bi li htio da Ligija bude slobodna? Dječak podigne oči uvis.— Da, pa makar i sam iza toga morao poginuti. Uto se Vinicije prestade moliti i reče:— Kaži stražarima da je stave u lijes, kao mrtvu. Ti uzmi pomoćnike koji će je noću iznijeti zajedno s tobom. Blizu smradnih dolina naći ćete ljude koji će čekati s nosiljkom, pa ćete im predati lijes. Stražarima obećaj od mene da ću im dati toliko zlata, koliko svaki bude mogao odnijeti u plastu.I dok je tako govorio, lice mu izgubi obično mrtvilo, u njem se probudio vojnik, kojemu je nada vratila staru snagu. A Nazarije plane od radosti i, digavši ruke, klikne:— Neka je Krist ozdravi, jer će biti slobodna!— Misliš li da će stražari pristati? — upita Petronije.— Oni, gospodine? Samo kad znaju da ih neće zato zadesiti ni kazna ni muke!— Tako je! — reče Vinicije. — Stražari su htjeli pristati i na njezin bijeg, pa će to prije dopustiti da je iznesu kao mrtvu.— Ima, doduše, neki čovjek koji pokušava usijanim gvožđem provjeriti jesu li tijela koja iznosi-504mo, doista mrtva. No on prima i po nekoliko sester-cija za to da se ne dotakne gvožđem lica mrtvaca. Za jedan aureus dotaknut će se lijesa, a ne tijela.— Reci mu da će dobiti punu kesu aureosa — reče Petronije. — No hoćeš li naći pouzdane pomoćnike?— Naći ću koji bi za novac prodali i svoju ženu i djecu.— Gdje ćeš ih naći?

— U samom gradu ili u tamnici. A kad straža bude potplaćena, pustit će koga god ushtjednem.— U tom slučaju povest ćeš kao najamnika mene— reče Vinicije.No Petronije stade ga najodlučnije odgovarati da toga ne čini. Pretorijanci bi ga mogli prepoznati i preobučena, pa bi sve moglo propasti.— Ti ne smiješ ni u tamnicu ni u »smradnu dolinu« — govorio je. — Treba da svi, i Cezar i Tige-lin, budu uvjereni da je ona umrla, jer bi drukčije odmah naredili potjeru. Sumnje možemo uspavati samo na taj način da mi, dok je ne odvedu u Albanske gore ili na Siciliju, ostanemo u Rimu. Istom nedjelju dana ili dvije nakon toga ti ćeš oboljeti i pozvat ćeš Neronova liječnika koji će ti narediti da ideš u gore. Onda ćete se sastati, a zatim ...Tu se malo zamisli, pa onda odmahnu rukom i reče:— Dotle će možda nastati druga vremena.— Neka se Krist smiluje na nju — reče Vinicije— jer ti govoriš o Siciliji, a ona je bolesna i može umrijeti...— Smjestit ćemo je dotle gdjegod bliže. Nju će izliječiti samo uzduh, samo da nam ju je oteti iz tamnice. Nemaš li u brdima kakva zakupnika, u kojega bi se mogao pouzdati?— Jest, imam — odgovori brzo Vinicije. — Ima kod Koriola u planini neki čovjek, koji me je na rukama nosio kad sam još bio dijete, i koji me još i sada ljubi.Petronije mu pruži daščicu.505— Napiši mu da dođe sutra ovamo. Glasnika ću odmah otpremiti.Rekavši to, zovne atrijskoga starješinu i dade mu potrebne naloge. Za nekoliko časaka odjaha rob na konju u Koriole.— Htio bih — reče Vinicije — da je Urso prati na putu. Bio bih mirniji.— Gospodine — reče Nazarije — on je čovjek nadljudske snage, koji će polomiti rešetku i poći za njom. Ima jedan prozor nad strmom, visokom stijenom, pod kojim straža ne stoji. Donijet ću Ursu konopac, a drugo on će sam učiniti.— Tako vam Herkula! — reče Petronije. — Neka se izbavi ja kako mu drago, ali ne zajedno s njome niti dva-tri dana za njom, jer bi pošli za njim i otkrili njezino zaklonište. Tako vam Herkula! Zar hoćete da pogubite sebe i nju? Zabranjujem vam da mu spominjete Koriole, inače otresam ruke od toga posla.Oni obojica priznaše da on ima pravo pa su zašutjeli. Zatim se Nazarije stane praštati obećavajući da će doći sutradan zorom. Nadao se da će se sa stražama još noćas pogoditi, no prije je htio svratiti k majci, koja zbog neizvjesnih i strašnih vremena nije imala za nj ni časak mira. Razmislivši malo, odluči pomoćnika ne tražiti u gradu, nego naći i predobiti novcem jednoga od onih koji su zajedno s njim nosili mrtvace iz tamnice.No kad je već bio na odlasku, stane još malo, pozove Vinicija na stranu, i stane mu šaptati:— Gospodine, neću spominjati naše nakane nikome, no Petar Apostol obećao je doći k nama iz amfiteatra, pa ću njemu sve kazati.— U ovoj kući možeš govoriti glasno — odgovori Vinicije. — Petar Apostol bio je u amfiteatru s Pe-tronijevim ljudima. Uostalom, idem i ja s tobom.I zapovjedi da mu dadu ropski plašt, pa se onda uputiše.Petronije odahne duboko.— 2elio sam — mislio je — da umre od ove vrućice jer bi za Vinicija to bilo manje strašno. Ali sad506

sam spreman žrtvovati zlatni tronog Eskulapu za njeno ozdravljenje . . . Ah, ti Mjedena Brado, hoćeš da uživaš gledajući bol zaljubljenikovu! Ti, Augusto, najprije si zavidjela djevojci ljepotu, a sad bi je živu proždrla zato što je poginuo tvoj Rufije! Ti, Tigeline, hoćeš da je pogubiš meni za inat. ..! Vidjet ćemo. Ja vam kažem da je nećete svojim očima vidjeti na areni, jer ili će umrijeti od svoje smrti, ili ću vam je oteti kao psima iz zvala ... I otet ću je tako da nećete ni znati, i kad vas god poslije pogledam, svaki put ću pomisliti: Eto ludova koje je Petronije žedne preveo preko vode.I zadovoljan sam sobom prijeđe u triklinij, gdje zajedno s Eunikom sjedne za večeru. Lektor im je za toga čitao Teokritove idile. Vjetar je zbijao oblake od Sorakta, te nagla oluja pomuti tišinu vedre ljetne noći. Od časa do časa razlijegao se tutanj groma povrh sedam brežuljaka, a oni su jedno kraj drugoga za stolom slušali seoskoga pjesnika, koji je u pjevnom dorskom narječju pjevao ljubav pastira, a zatim su se zadovoljni spremali na počinak.No još prije toga vrati se Vinicije. Saznavši Petronije za njegov povratak iziđe k njemu i upita:— Što je ...? Da niste nakanili štogod novo? I je li Nazarije već otišao u tamnicu?— Jest — odgovori mladić popravljajući kosu, mokru od kiše. — Nazarije je otišao da se pogodi sa stražom, a ja sam vidio Petra, koji mi je naredio da se molim i da vjerujem.— To je dobro. Ako sve pođe po namisli, sutra doveče moći ćemo je iznijeti . ..— Zakupnik treba da dođe s ljudima u zoru.— To je kratak put. Sada idi pa počini!No Vinicije klekne u svojoj sobi i stade se moliti ...O izlasku sunca stiže iz Koriola zakupnik Niger. Doveo je sa sobom prema Vinicijevoj poruci mazge, nosiljku i četiri pouzdana čovjeka, izabrana između britanskih robova, koje je uostalom iz opreznosti bio ostavio u krčmi na Suburi. Vinicije, koji je probdio svu noć, iziđe mu u susret, a on se uznemiri ugle-507davši mladoga gospodina i cjelivajući mu lice i oči reče:— Dragi, zar si bolestan, ili su ti patnje popile krv iz lica, jer sam te jedva mogao na prvi pogled prepoznati?Vinicije ga povede u nutarnji trijem pod stupovima, nazvan ksist, i ondje mu otkrije tajnu. Niger ga je slušao sa sabranom pažnjom i na njegovu svje-žem osmaglom licu vidjela se velika uzbuđenost, koje nije ni skrivao.— Dakle, ona je kršćanka? — klikne.I pogleda iznenađeno Viniciju u lice, a on je jamačno pogodio što ga tim pogledom taj seoski čovjek hoće pitati, te odgovori:— I ja sam kršćanin ...Tada se u očima Nigrovim zasjaše suze. Časak je šutio, zatim uznese ruke uvis i reče:— Hvala ti, Kriste, kad si skinuo mrenu s najdražih mi na svijetu očiju!Zatim ogrli glavu Viniciju, zaplače od sreće i stade ga cjelivati u čelo.Čas kasnije dođe Petronije vodeći sa sobom Na-zarija.— Dobri glasi! — reče izdaleka.I doista glasovi su bili dobri. Ponajprije liječnik Glauko jamčio je za život Ligijin, premda je imala istu tamničku groznicu od koje je i u Tulianu i po drugim tamnicama umiralo svakog dana na stotine ljudi. A sa stražom i s čovjekom, koji je ustanovljivao smrt usijanim gvožđem, nije bilo ni najmanje teškoće. I pomoćnik Aspis bio je već također pogođen.— Načinili smo otvore na lijesu tako da bolesnica može disati — govorio je

Nazarije. — Sva je opasnost u tome da ona ne sjedne ili da se ne javi u času kad budemo prolazili pored pretorijanaca. No ona je vrlo oslabila i od jutra leži zatvorenih očiju. Osim toga Glauko će joj dati uspavljivi napitak, što će sam zgotoviti od lijekova koje sam mu iz grada donio. Poklopac od lijesa neće biti pribijen. Lako ćete ga dići i staviti bolesnicu na nosiljku, a mi508ćemo uvaliti u lijes punu vreću pijeska, koju treba da držite u pripremi.Slušajući Vinicije te riječi bio je blijed kao platno ali je slušao s tako napetom pažnjom, te se činilo da unaprijed pogađa što će Nazarije reći.— Zar neće i drugih tjelesa iznositi iz tamnice? — upita Petronije.— Preminulo je noćas neko dvadesetak ljudi, a do večera pomrijet će ih još desetak — odgovori dječak. — Moramo ići odmah s čitavom povorkom, ali ćemo postaj kivati da izostanemo straga. Na prvome okretu moj će drug navlas hramati. Tako ćemo zaostati prilično za drugima. Vi nas čekajte kod maloga hrama Libitine. Da Bog da što tamniju noć!— Dat će Bog — reče Niger. — Sinoć je bilo jasno veče pa je nato iznenada udarila oluja. Danas je nebo opet vedro, ali je sparno od jutra. Sad će svake noći biti kiše i oluje.— Idete li bez svjetla? — upita Vinicije.— Samo sprijeda nose zublje. Vi se za svaki slučaj nađite kod hrama Libitine čim se smrkne, premda obično iznosimo trupla istom prije same ponoći.Zašutješe. Samo se čulo brzo disanje Vinicijevo. Petronije se obrati k njemu:— Govorio sam sinoć — reče — da bi najbolje bilo da obojica ostanemo kod kuće. No sad vidim da ni sam neću izdržati... Uostalom, da se radi o bijegu, trebalo bi više opreza, no kad će je nositi kao mrtvu, čini se da nikome ni najmanja sumnja neće pasti na um.. — Da! Da! — odgovori Vinicije. — Ja moram biti ondje. Sam ću je izvaditi iz lijesa ...— Kad bude već jednom u mojoj kući kod Korio-la, onda ja odgovaram za nju — reče Niger.Time se završio razgovor. Niger ode u krčmu k svojim ljudima, a Nazarije, uzevši pod tuniku kesu sa zlatom, vrati se u tamnicu. Viniciju nastade dan pun nemira, grozničavosti, straha i iščekivanja.— Pothvat mora poći od ruke, jer je dobro smišljen — govorio mu je Petronije. — Bolje se nije509moglo sve udesiti. Ti se moraš graditi poražen od žalosti i nositi crnu togu. Ali cirkusa nemoj ostavljati. Neka te vide . .. Tako je sve smišljeno da se ne može ništa izjaloviti. No za svoga zakupnika posve si siguran?— On je kršćanin — odgovori Vinicije. Petronije ga pogleda čudeći se, zatim stade slijegati ramenima i govoriti kao sam sebi:— Poluksa mi! Kako se to širi! I kako se hvata ljudskih duša! U ovakvim grozotama ljudi bi se odrekli odmah svih bogova rimskih i grčkih i mi-sirskih. To je ipak pravo čudo . .. Poluksa mi. . .! Kad bih vjerovao da je još štogod u vlasti naših bogova, obećao bih sad svakome od njih po šest bijelih bikova, a Kapitolskom Jupiteru dvanaest. . . Ali i ti nemoj štedjeti obećanja svome Kristu . . .— Ja sam mu dao dušu — odvrati Vinicije.I rastadoše se. Petronije se vrati u sobu, a Vinicije ode da gleda izdaleka tamnicu, pa onda pođe odanle na pristranak Vatikanskoga brdašca do one kopačeve kućice, gdje je iz ruku Apostolovih primio krst. Činilo mu se da će ga u toj kući i

Krist prije uslišati nego igdje drugdje; zato našavši je i baciv-ši se na zemlju, napne sve sile svoje bolne duše u molitvi za smilovanje i zanio se u njoj tako da je zaboravio gdje je i što biva s njime.Istom poslijepodne probudi ga jek trubalja koji je dopirao od strane Neronova cirkusa. Onda iziđe iz kućice i ogleda se oko sebe, kao da se tek probudio oda sna.Bila je žega i tišina, koju je samo prekidao na časove zvek mjedenih trubalja i neprestano zrika-nje poljskih skakavaca. Uzduh posta sparan; nebo je nad gradom bilo još modro, ali od strane sabin-skih planina skupili su se nisko na rubu obzora tmasti oblaci.Vinicije se vrati kući. U atriju čekao ga je Petronije.— Bio sam na Palatinu — reče. — Pokazao sam se ondje hotimice i sjeo sam dapače i za kockarski510stol. Kod Anicija je večeras gozba, pa sam oglasio da ćemo doći, ali istom poslije ponoći, jer mi se prije valja ispavati. I otići ću, a dobro bi bilo da i ti dođeš.— Nije li bilo nikakvih vijesti od Nigera ili od Na-zarija? — upita Vinicije.— Nije. Vidjet ćemo ih zapravo o ponoći. Jesi li opazio da sluti na kišu?— Jesam.— Sutra ima biti gledanje raspetih kršćana, no možda će to kiša omesti.Rekavši to, približi se k Viniciju i dotakavši se ramena njegova reče:— Ali nje nećeš vidjeti na križu, nego u Korioli-ma. Kastora mi, ne bih dao onoga časa kad je oslobodimo ni za sve dragulje Rima. Veče je već blizu ...I veče se odista već primicalo, a mrak se stao hvatati ranije nego obično zbog oblaka koji su pritisli čitavo obzorje. Kad se spustilo veče, pade obilna kiša, koja je isparujući se na kamenju, usijanom od danje žege, ispunila maglom ulice grada. Zatim zareda naizmjence čas tišina, čas iznova udariše kratki pljusci kiše.— Žurimo se! — reče napokon Vinicije. — Radi nevremena mogli bi ranije iznijeti tjelesa iz tamnice.— Vrijeme je! — odgovori Petronije.I uzevši galske kabanice s kukuljicama iziđoše kroz vrtna vratašca na ulicu. Petronije se oboružao kratkim rimskim nožem, zvanim »sica«, koji je nosio uvijek sa sobom na noćno hodanje.Grad je zbog nevremena bio pust. Od časa do časa rasjekla bi munja oblake osvjetljujući sjajnim blijeskom nove zidove tek dograđenih ili nedograđe-nih kuća i mokre kamene ploče kojima su bile popločane ulice. Kod takvoga svjetla ugledaše napokon poslije dosta duga puta humak, na kojemu je stajao mali hram Libitine, a pod humkom gomila mazgi i konja.— Nigere! — povika tiho Vinicije.— Evo me, gospodaru! — javi se glas kroz kišu.511— Je li sve gotovo?— Jest, dragi. Čim se smrklo, bili smo na mjestu. Nego sklonite se pod opkop, jer ćete se smočiti do kože. Plahe li oluje!Bojazan Nigerova doista se obistini, jer zamalo stade padati tuča, ispočetka sitna, a onda sve krupnija i gušća. Uzduh se odmah rashladio. A oni su stojeći pod opkopom, zaklonjeni od vjetra i ledene oborine, razgovarali tihim glasom.— Ako nas tko vidi — govorio je Niger — neće ništa posumnjati, jer smo nalik na ljude koji čekaju dok ne prođe oluja. Nego se bojim da ne odlože iznošenje mrtvaca do sutra.— Tuča neće padati dugo — reče Petronije. — Valja nam čekati, ma i do zore.

I čekali su osluškujući, neće li čuti korake povorke. Tuča je, doista, prestala, no odmah zatim udari pljusak. Na mahove bi zapuhao vjetar i donosio od »smradnih dolina« strašan vonj trulih tje-lesa, koja su bila plitko i nemarno pokopana.— Vidim kroz maglu svjetlo ... jedno, dva tri... to su zublje!I okrene se k svojim ljudima.— Pazite da mazge ne brekću ...!— Idu! — reče Petronije.I svjetla su bivala sve jasnija. Začas su se već mogli razabrati plamenovi koji su drhtali na vjetru.Niger se stade krstiti i moliti. Međutim se žalobna pratnja primače bliže i napokon došavši do hrama Libitine stade. Petronije, Vinicije i Niger približe se mučke uz opkop, ne razumijući što to znači. No oni stadoše samo zato da povezu lica i usta krpama za obranu od zagušljivoga smrada koji je kod samih »puticula« bio upravo nesnosan. Zatim digoše nosila sa sanducima i pođoše dalje.Samo jedan lijes osta kraj hrama.Vinicije skoči k njemu, a za njim Petronije, Niger i dva britanska roba s nosiljkom.No prije nego pritrčaše, u mraku se ču bolan glas Nazarijev:512— Gospodine, odvedoše je zajedno s Ursom u Eskvilinsku tamnicu... Mi nosimo drugo tijelo, a nju odvedoše prije ponoći.Kad se Petronije vratio kući, bio je mrk kao oluja te nije kušao tješiti Vinicija. Znao je da o Ligijinu izbavljenju iz Eskvilinskih tamnica ne treba ni misliti. Nagađao je da su je jamačno zato preveli iz Tuliana da ne bi umrla od vrućice i da ne bi umakla namijenjenome amfiteatru. Ali to je baš bio dokaz da su je pazili i čuvali pomnjivije nego druge. Pe-troniju bi žao do dna duše i nje i Vinicija, no osim toga izjedala ga je i ta misao, što mu prvi put u životu nešto nije pošlo od ruke i što je prvi put bio pobijeđen u borbi.— Ćini se da me ostavlja Fortuna — govorio je sebi — no bogovi se varaju ako misle da ću se pogoditi s takvim životom kakav je, na primjer, njegov.I pogleda na Vinicija, koji ga je također gledao raskolačenih zjenica.— Što ti je? Ti imaš vrućicu? — reče Petronije. A on odgovori nekim čudnim slomljenim i polaganim glasom kao u bolesna djeteta:— A ja vjerujem da mi je On može vratiti. Nad gradom stišavala se posljednja grmljavinaoluje.33 Quo vadiš513LVIIITrodnevna kiša, rijetka pojava u Rimu ljeti, koja je padala protiv prirodnoga reda ne samo danju i večerom nego i obnoć, prekide igre. Narod se stao uznemirivati. Slutili su nerodicu vinograda, i kad je jednom u podne grom rastopio na Kapitolu Cere-rin kip od bronze, narediše žrtve u hramu Jupitera Salvatora. Cererini svećenici rasturiše glas da se gnjev bogova obratio na grad radi toga što su kazne protiv kršćana bile preblage pa je grad stao zahtijevati da se bez obzira na vrijeme igre nastave. I sav se Rim obradova, kad je napokon bilo objavljeno da će se poslije trodnevnoga prekida »ludus« nanovo nastaviti.Uto se povratilo lijepo vrijeme. Amfiteatar punio se od zore do mraka tisućama ljudi, a Cezar je došao također samo s vestalkama i dvorom. Predstava se imala započeti s borbom kršćana među sobom, pa su ih zato opremili kao gladijatore i dali im sve oružje što je služilo borcima od zanata za navalu i za obranu. No tu

nastupi razočaranje. Kršćani po-bacaše na pijesak mreže, vile, koplja, mačeve i mjesto toga stadoše se grliti i hrabriti jedan drugoga da istraju na mukama i u smrti. To silno uvrijedi i ra-srdi svjetinu, te zavlada teško ogorčenje u srcima gledalaca. Jedni su ih korili s malodušnosti i straši-vosti, drugi su tvrdili da neće da se bore iz prkosa i iz mržnje na puk, a i zato da bi ga lišili radosti što je čini pogled na junaštvo. Napokon po zapovijedi514Cezarovoj pustiše na njih prave gladijatore koji su ih onako goloruke na koljenima posmicali u tren oka.No kad su uklonili mrtvace, nije se dalje više predstavljala borba, nego se prikazivao cio niz mitoloških slika po Cezarovoj zamisli. Tako si vidio Herkula gdje gori živim ognjem na planini Eti. Vinicije za-drhta od pomisli da su ulogu Herkulovu namijenili možda Ursu, no očito nije još došao red na vjerna Ligijina slugu, jer je na lomači izgorio neki drugi, Viniciju sasvim nepoznat kršćanin. Zato je u drugome prizoru Hilon, kojega Cezar nije htio osloboditi od nazočnosti kod predstave, ugledao poznate sebi ljude. Predstavljala se smrt Dedalova i Ikaro-va. U ulozi Dedalovoj nastupio je Euricije, onaj isti starac koji je u svoje vrijeme Hilonu rastumačio znak ribe, a u ulozi Ikarevoj sin Kvarto. Obojicu uzdigoše osobitim strojevima uvis, pa ih onda baciše iz silne visine na arenu, pri čemu je mladi Kvarto pao tako blizu carskoga podija, da je uprskao krvlju ne samo vanjske ukrase nego i naslon pokriven grimizom. Hilon nije vidio pada jer je bio zatvorio oči, samo je čuo gluh udar tijela, i kad je začas opazio krv sasvim blizu sebe, umalo što se nije drugi put onesvijestio. No slike su se mijenjale brzo. Sramotne muke djevica koje su zlostavili prije smrti gladijatori, preodjeveni u zvjerad, razvese-liše srca svjetine. Vidjele su se svećenice Kibeline i Cererine, vidjele se Danajeve kćeri, vidjela se Dirka i Pasifaja, najposlije se vidješe nedorasle djevojčice, kdje su raskidali divlji konji. Narod je pljeskao neprestano novim izumima Cezarovim, koji je bio ponosan radi uspjeha i sav sretan radi pljeskanja te nije skidao sada ni začas smaragda s oka motreći bijela tjelesa, koja je raskidalo gvožđe, i grčevito trzanje žrtava. Zatim stadoše prikazivati slike iz gradske povijesti. Poslije djevica pokazao se Mucije Sce-vola, čija je ruka, pričvršćena za tronog s vatrom, napunjala mirisom spaljenoga mesa amfiteatar, ali koji je kao pravi Scevola stajao bez jauka uzdigavši oči uvis i sa šaptom molitve na pocrnjelim usnicama.515Pošto ga usmrtiše i tijelo mu izvukoše u spoliarij, nastade obični popodnevni odmor za predstave. Cezar ostavi zajedno s vestalkama i augustianima amfiteatar i ode u posebno podignut grimizni čador, pod kojim su priredili za nj i za goste divan »pran-dium«. Svijet se povede većim dijelom za njegovim primjerom i izišavši napolje, polijegaše u slikovitim hrpama oko šatora, da odmore udove, utruđene dugim sjedenjem, i da založe malo jela, što su ga po milosti Cezarevoj obilno raznosili robovi. Samo su najradoznaliji, ostavivši sjedišta, sišli na samu arenu i dohvatajući prstima ljepljivi od krvi pijesak raspravljali kao znaoci i ljubitelji o onome što se već svršilo i što će još doći. No brzo odoše i oni, da ne bi zakasnili na gozbu, pa ostade samo nekoliko ljudi koje nije zadržala radoznalost, nego sućut s budućim žrtvama.Oni se posakrivaše po pregradama ili na nižim mjestima, a za to su vrijeme robovi poravnali arenu i stali kopati po njoj jame jednu do druge u redovima preko čitave arene s kraja na kraj, tako da je posljednji red došao na nekoliko koraka od carskoga podija. Izvana je dopirao u cirkus žamor naroda, vika i pljesak, a ovdje su se činile s grozničavom žurbom priprave za neke nove muke. Najednom se ot-

voriše »lagumi« i iz svih otvora, koji su vodili na arenu, stadoše izgoniti gomile kršćana s križevima na ramenima. Prekrili su sav amfiteatar. Dolazili su starci, pognuti teretom drvenih greda, uz njih muškarci u naponu snage, žene raspuštene kose, kojom su nastojale prekriti svoju golotinju, nedorasli dječaci i sasvim mala djeca. Križevi i žrtve bili su većim dijelom okićeni cvijećem. Sluge su šibali nesretnike bičevima i nagonili ih da polažu križeve kraj gotovih jama i sami da uz njih stanu u red. Tako su imali poginuti oni koje prvi dan nisu stigli istjerati za hranu psima i divljim zvijerima. Sada su ih hvatali crni robovi i polažući žrtve naopako na grede stadoše im pribijati ruke za prečke revno i brzo, da bi narod, kad se vrati nakon odmora, našao već sve križeve uzdignute. Cijelim amfiteatrom516odjekivali su sad kucaji čekića, i ta je jeka odlijegla po višim redovima i dopirala čak vani oko amfiteatra i pod šator, pod kojim je Cezar gostio vestal-ke i družinu. Ondje su pili vino, zbijali šale s Hilo-nom i šaptali čudne riječi u uši Vestinim svećeni-cama, a na areni radilo se živo, čavli su probijali ruke i noge kršćana, zvečale su lopate koje su zasi-pavale zemljom jame u kojima su bili ukopani križevi.Među žrtvama, na koje je istom začas imao doći red, bio je i Krispo. Lavovi ne stigoše razderati ga, zato mu namijeniše križ, a on, kako je uvijek bio spreman na smrt, radovao se misli da dolazi i njegov čas. Danas je bio drukčiji, jer je njegovo suho tijelo bilo sasvim golo, samo mu je pojas od zimzelena pokrivao bedra, a na glavi je imao vijenac od ruža. No u očima sijevala mu je jednako ona ista neustrašiva odlučnost i pod vijencem vidjelo se ono isto oštro i fanatično lice. Nije se promijenilo ni njegovo srce, jer kako je prije u »lagumu« prijetio bio gnjevom Božjim subraći, preobučenoj u kože, tako ih je danas korio, mjesto da ih tješi.— Zahvalite Spasitelju — govorio je — što vam dopušta umrijeti onakvom smrću, kakvom je sam umro. Možda će vam dio vaših grijeha biti zato oprošten, no dršćite svakojako, jer pravdi valja udovoljiti i ne može biti jednaka nagrada zlima i dobrima.A njegovim riječima odgovarao je odjek čekića, koji su prikivali ruke i noge žrtava. Sve se više kri-ževa podizalo na areni, a on obraćajući se gomili onih, koji su još stajali svaki pri svojem drvu, nastavi:— Vidim otvoreno nebo, ali vidim i otvorenu propast ... Sam ne znam kako ću dati račun Gospodu0 svome životu, premda sam vjerovao i mrzio zlo1 ne bojim se smrti, nego uskrsnuća, ne muke, nego suda, jer nastaje dan gnjeva ...A uto se između bližnjih redova javi neki miran i svečan glas:— Ne dan gnjeva, nego dan milosrđa, dan izbavljenja i sreće, jer vam kažem da će vas Krist pri-517grliti, utješiti i posaditi o desnu sebi. Uzdajte se jer se eto nebo otvara pred vama.Na te riječi sve se oči svrnuše klupama, a i oni, koji su već visjeli na križevima, podigoše blijede, izmučene glave i stadoše gledati put čovjeka koji je govorio.A on se približi pregradi kojom je bila ograđena arena, i stade ih blagoslivljati znakom križa.Krispo pruži prema njemu ruku kao da će ga ušutkati, no ugledavši mu lice, spusti ruku, zatim se pod njim sagnuše koljena, a usta šapnuše:— Apostol Pavao ...!Na veliko čudo cirkuskih slugu kleknuše svi koje još nisu dospjeli pribiti, a Pavao

iz Tarsa obrati se Krispu i reče:— Krispo, ne prijeti im, jer će još danas biti s tobom u raju. Ti misliš da mogu biti osuđeni? No tko će ih osuditi? Zar će to učiniti Bog koji je dao za njih Sina svojega? Zar Krist, koji je umro radi njihova spasenja, kao što oni umiru radi imena Njegova? I kako može osuditi Onaj koji ljubi? Tko će reći ovoj krvi da je prokleta...?!— Gospodine, mrzio sam zlo — odgovori stari svećenik.— Krist je zapovjedio većma ljubiti ljude nego mrziti zlo, jer nauka je Njegova ljubav, a nije mržnja ...— Sagriješih na samrtnom času — odgovori Krispo.I stade se udarati u prsi.Uto se nadzornik na klupama primakne apostolu i zapita:— Tko si ti koji govoriš osuđenima?— Građanin rimski — odvrati mirno Pavao. Obrativši se zatim Krispu, reče:— Uzdaj se, jer je ovo dan ljubavi, i umri u miru, slugo Božji!Dva crnca pristupiše u taj čas Krispu da ga polože na drvo, no on pogleda još jednom oko sebe i zavapi:— Braćo moja, molite se za me!518I lice njegovo izgubi običnu oštrinu, kamene crte primiše izraz mira i blagosti. Sam je pružio ruke prečci da olakša slugama posao, i gledajući ravno u nebo stade se žarko moliti. Činilo se da ništa ne osjeća, jer kad su mu čavli ulazili u ruke, ni najmanji trzaj ne potrese njegovo tijelo, niti se na licu pojavilo stezanje od bola: molio se kad su mu prikivali noge, molio se kad su dizali križ i nabijali oko njega zemlju. Istom kad je svijet sa smijehom i vikom stao grnuti u amfiteatar, obrve starčeve stegoše se ponešto, kao da se ljuti što mu neznabožački puk muti tišinu i pokoj blage smrti.No još prije toga podigoše sve križeve tako da je na areni iznikla kao šuma od drveća na kojemu su visjeli ljudi. Na prečke križeva i na glave mučenika padao je sunčan sjaj, a na arenu krupne sjene sple-le crnu rešetku kroz koju je prosijavao žut pijesak. To je bio prizor u kojemu je narodu sva slast bila gledati polagano umiranje. Nikad dotad ne vidješe toliku množinu križeva. Arena je bila njima tako tijesno nabijena da su se sluge s mukom među njima protiskivali. Uz kraj su visjele pretežno žene, no Kri-spa, kao starješinu, uzdigoše tik pred carskim podijem na velikom križu, koji je dolje bio ovijen lišćem kozjaka. Nijedna od žrtava još nije bila izdahnula. Ali neki su se od onih, koje su najprve pribili, onesvijestili. Nitko nije jaukao niti vapio za milost. Neki su visjeli nagnuvši glave na ramena ili spustivši ih na prsi, kao da ih je san srvao ili kao da su zamišljeni, a neki su gledajući u nebo micali tiho usnicama. U toj strašnoj šumi križeva, u tim poraspi-njanim tjelesima, u šutnji žrtava bilo je nešto zloslutno. Narod, koji je poslije gozbe sit i veseo ulazio s vikom u cirkus, zašutio je ne znajući na kojemu bi tijelu zaustavio oči i što bi mislio. Dapače, raspeta ženska tjelesa nisu im dražila osjetila. Nisu se ni kladili kao obično tko će prije umrijeti, kad se na areni pojavljivalo manje mnoštvo osuđenih. Činilo se da je i Cezaru bilo dosadno, jer je nakrivivši glavu dremljiva i snena lica, namještao lijenim kre-tom ruke ogrlicu.519Uto Krispo, koji je visio prema njemu i koji je maloprije sklopio oči kao čovjek koji se onesvijestio i umire, otvori ih i stade gledati Cezara. Lice mu primi opet izraz tako neumoljiv, a pogled mu plane takvom vatrom da su augustiani stali šaptati među se pokazujući prema njemu prstima. Napokon mu sam Cezar obrati pažnju te lijeno prinese smaragd k oku.

Nasta nijema tišina. Oči gledalaca upiljiše se u Krispa koji je pokušao krenuti desnom rukom kao da će je otkinuti od drva.Začas mu se prsi digoše, rebra se izbočiše i on poviče:— Krvnice rođene matere, jao tebi!Kad su augustiani čuli smrtnu uvredu, dobačenu u lice gospodaru svijeta pred tisućama naroda, nestade im daha. A Hilon je gotovo obamro. Cezar za-dršće i spusti smaragd.Narod također zadrža dah u prsima. Glas Krispov razlijegao se sve jače cijelim amfiteatrom.— Jao tebi, krvnice svoje žene i svoga brata! Teško tebi, Antikriste! Jaz se otvara pred tobom, smrt pruža za tobom ruke i grob te čeka. Jao tebi, živi mrtvace, jer ćeš umrijeti u stravi i bit ćeš proklet zauvijek...!I kako nije mogao otkinuti pribijenu ruku od drva, samo se protegao napet, te je onako strašan, za života još nalik kosturu, nesavladiv kao usud, tresao bijelom bradom nad Neronovim podijem tru-neći pokretima glave latice od ruža s vijenca koji su mu bili metnuli na glavu.— Jao tebi, ubojico! Svršena je tvoja mjera i čas tvoj približava se ...!Nato se protegne još jednom: činilo se časak da će otkinuti ruku od križa i pružiti je s prijetnjom prema Cezaru, no najednom mu se mršave ruke još jače produžiše, tijelo klonu niže, glava mu pade na prsi i on umre.U šumi križeva i one koji su bili slabiji stao je hvatati vječni san.520LIX— Gospodaru — govorio je Hilon — sad je more kao ulje, i čini se da valovi spavaju ... Hajdemo u Grčku. Tamo te čeka slava Apolonova, tamo te čekaju vijenci, trijumfi, tamo će ti se ljudi klanjati kao bogu, a bogovi primit će te kao sebi ravna gosta, a ovdje, gospodaru...I stane, jer mu se donja usnica stade tresti tako jako da su mu riječi prešle u nerazumljivo mucanje.— Poći ćemo po svršenim igrama — reče Neron. — Znam da ionako neki već nazivaju kršćane nevinim žrtvama. Da odem, stali bi to pogovarati svi. Čega se ti bojiš, uvela gljivo?S tim riječima Neron se namršti i stade gledati upitnim pogledom Hilona, kao da čeka od njega objašnjenje, jer se samo pretvarao da je miran. Kod posljednje predstave prepao se bio riječi Krispovih i vrativši se kući nije mogao zaspati od bijesa i stida, a ujedno od straha. Uto se praznovjerni Vestin, koji je šuteći slušao njihov razgovor, obazre oko sebe i reče tajnovitim glasom:— Slušaj, gospodaru, ovoga starca, jer kod tih je kršćana nešto čudno ...! Njihovo božanstvo daje im laku smrt, ali možda je osvetljivo.Nato će brzo Neron:— Ne priređujem te igre ja, nego Tigelin.— Jest, ja — odgovori Tigelin, koji je čuo odgovor Cezarov. — Ja ih priređujem i marim ja za sve bogove kršćanske. Vestin je, gospodaru, mjehur na-521duven predrasudama, a ovaj junačina Grk samo što ne umre od straha kad vidi kvočku kako se ježi kad brani piliće.— Dobro — reče Neron — ali naredi da odsada kršćanima sijeku jezike ili da im začepljuju usta.— Začepit će im usta vatra, božanski.— Jao meni! — uzdahne Hilon.No Neron, koga je drska Tigelinova odvažnost obodrila, stane se smijati i reče

pokazujući na staroga Grka:— Gledajte, kako izgleda potomak Ahilov! Hilon je, doista, izgledao strašno. Ostaci kose naglavi posijedjeli su mu sasvim, na licu sledio mu se izraz nekoga neizmjernog nemira, straha i potiš-tenosti. Na mahove činilo se, dapače, kao da je omamljen i napola u nesvijesti. Cesto nije odgovarao na pitanja, a često je upadao u gnjev i postajao tako drzovit da su augustiani voljeli ne dirati u nj. Takav mu je i sada došao čas.— Radite sa mnom što vam drago, a ja na igre više ne idem! — uzvikne očajno pucnuvši prstima.Neron ga pogleda časak i okrenuvši se k Tigelinu reče:— Pripazit ćeš da u vrtovima ovaj stoik bude blizu mene. Hoću da vidim kakav će dojam učiniti na nj naše zublje.No Hilon se prestraši prijetnje koju je osjetio u carevu glasu. A Neron odgovori sa strašnim osmijehom:— Noć će biti vidna kao dan.Zatim se okrene drugim augustianima te se stade s njima razgovarati o trkama što je namjeravao prirediti potkraj igara.Hilonu se za to vrijeme približi Petronije i do-hvativši ga za ramena reče:— Zar ti nisam govorio? Nećeš izdržati. A on odgovori:— Hoću da se opijem.I pruži drhtavu ruku za vrčem s vinom, ali ga nije mogao prinijeti ustima, a Vestin videći to uze mu522posudu i primakavši se blizu upita radoznala i uplašena lica:— Tjeraju li te furije?— Ne — odgovori Hilon — nego je noć preda mnom.— Kakva noć ...? Neka se bogovi smiluju na te!— Noć strašna i neprozirna, u kojoj se nešto kreće i ide na me. Ali ja ne znam što je i bojim se.— Uvijek sam bio tvrdo uvjeren da su to čarob-nici. Da ti se što ne sniva?— Ne, jer ne mogu zaspati. Nisam mislio da će ih tako kazniti.— Zar ti ih je žao?— Zašto vi prolijevate toliko krvi? Čuo si što je onaj govorio s križa. Teško nama!— Čuo sam — odgovori tiho Vestin. — Ali to su palikuće.— Nije istina!— I zlotvori roda ljudskoga.— Nije istina!— I ubojice djece ...— Nije istina!— Kako? — upita u čudu Vestin. — Pa ti si to sam govorio i izdavao si ih u Tigelinove ruke!— Zato me i jest opkolila noć i smrt ide k meni... Kadšto mi se čini da sam već umro, i vi također.— Ne, oni će umrijeti, a mi smo živi. No reci mi što oni vide umirući?— Krista ...— To je njihov bog? Je li moćan bog? No Hilon odgovori također pitanjem:— Kakve će to zublje paliti u vrtu? Jesi li čuo što je govorio Cezar.— Čuo sam i znam. Zovu se sarmeniti i semaksi. Obući će ih u bolesničke tunike, natopljene smolom, zatim će ih privezati za stupove i potpaliti... Samo da njihov Bog ne pusti na grad kakve nesreće... Semaksi! To je strašna kazna.

523— Volim i to jer neće biti krvi — odgovori Hilon. — Reci robu da mi prinese pehar na usta. Pio bih a prolijevam vino, jer me ruka izdaje od starosti...Drugi su se, međutim, također razgovarali o kršćanima. Stari im se Domicije Afer podsmijavao.— Ima ih toliko mnoštvo — govorio je — da bi mogli zametnuti građanski rat. A sjećate se kako je bilo straha da se ne bi branili? A oni umiru kao ovce.— Neka pokušaju drukčije! — reče Tigelin. Nato se javi Petronije:— Varate se. Oni se brane.— Pa kako?— Strpljivošću.— To je novi način.— Zacijelo. Ali možete li reći da umiru kao prosti zločinci? Ne! Oni umiru kao da su zločinci oni koji ih na smrt osuđuju, to jest mi i sav narod rimski.— Kakve su to priče! — uzviknu Tigelin.— Hic abdera!1 — odgovori Petronije.No drugi, iznenađeni točnošću njegove primjedbe, stadoše se gledati u čudu i ponavljati:— Istina! Ima nešto osobito i neobično u njihovoj smrti!— Kažem vam da vide svoje božanstvo! — dovikne sa strane Vestin.Na to se nekoliko augustiana obrati ka Hilonu:— Oj, starce, ti ih znaš dobro. Reci nam što oni vide?A Grk ispljune vino na tuniku i odvrati:— Uskrsnuće ...!I zadršće tako da su se bliži gosti grohotom smijali.Evo pravog, pravcatog glupana.524LXVeć je nekoliko dana Vinicije noćivao izvan kuće. Petroniju je dolazilo na um da je moguće iznova smislio neku novu osnovu i da radi na tom kako da izbavi Ligiju iz Eskvilinske tamnice, ali ga ne htjede više ništa pitati da ne donese nesreću tome poslu. Gizdavi skeptik postao je također u nekom pogledu praznovjeran, ili bolje, otkako mu nije pošlo od ruke da izbavi djevojku iz Mamertinske tamnice, prestao je vjerovati u svoju zvijezdu.Nije, uostalom, ni sada računao na dobar svršetak Vinicijeva nastojanja. Eskvilinska tamnica, načinjena na brzu ruku od pivnica onih kuća koje su porušili da zapriječe požar, nije bila, doduše, tako strašna kao stari Tulian kod Kapitola, ali je zato bila stoput bolje čuvana. Petronije je dobro razumio da su Ligiju onamo prenijeli samo zato da ne bi umrla i izmakla amfiteatru, pa se mogao lako domisliti da će je upravo zato čuvati kao oko u glavi.— Jamačno je — govorio je sebi — Cezar i Tigelin određuju za kakav posebni i od sviju strasniji prizor, i Vinicije će prije sam poginuti nego će uspjeti da je izbavi.No Vinicije je također bio izgubio nadu da bi je mogao izbaviti. Sad je to mogao učiniti samo Krist. Mladome tribunu bilo je još samo do toga stalo da je može viđevati u tamnici.Od nekoga vremena nije mu davala mira misao da je Nazarije ipak ušao u Mamertinsku tamnicu kao525najamnik za iznošenje mrtvaca, zato naumi da i on pokuša taj put.Potkupljen golemom svotom novaca primio ga je nadzornik »smradnih dolova« napokon u broj svoje čeljadi, koju je svake noći slao po mrtvace u zatvore.

Opasnost da bi Vinicije mogao biti prepoznat, bila je doista mala. Zaklanjala ga je od toga noć, ropsko odijelo i rđavo svjetlo u tamnicama. Komu bi najposlije moglo pasti na um da bi se patricij, unuk i sin konzulski mogao naći među grobarskom čeljadi, koja je bila izložena zadahu tamnice i »smradnih dolova«, i prihvatio se posla na koji je nagonilo ljude samo ropstvo ili najteža bijeda? No on, kad je došlo željeno veče, s radošću prepasa bedra i zavi glavu krpom, koja je bila natopljena ter-pentinom, te pođe uzbuđena srca s četom ostalih na Eskvilin.Pretorijska straža nije im činila teškoća, jer su svi imali određene »tesere«, koje je kapetan ogledao prema svjetlu svjetiljke. Začas se pred njima otvo-riše velika gvozdena vrata i oni uđoše.Vinicije ugleda pred sobom prostranu presvođenu pivnicu, iz koje se prelazilo u red drugih. Slabe svjetiljke osvjetljivale su unutrašnjost punu ljudi. Neki su od njih ležali uza zidove, te su spavali ili možda već bili mrtvi. Drugi su se skupili oko velikoga suda s vodom, koji je stajao na srijedi, iz kojega su pili kao ljudi koje muči vrućica, treći su sjedjeli na zemlji naslonivši se laktovima na koljena i podni-mivši rukama glave; gdjegdje su spavala djeca pri-vivši se uz matere. Svuda se čulo jecanje i glasno ubrzano disanje bolesnika, plač i šapat molitve, ili pjevanje ispod glasa, ili kletve stražara. U podzemlju bio je mrtvački zadah i stiska. U mračnim dubinama vrvjele su tamne prilike, a bliže, kod nemirnih plamečaka, vidjela su se lica blijeda, prestrašena, upala i gladna, očiju ugaslih ili sjajnih od vrućice, bezbojnih usta, oznojena čela i ulijepljene kose. Po kutovima buncali su bolesnici, drugi su tražili piti, ili da ih vode na smrt. A ipak je ovo bila tamnica manje strašna od staroga Tuliana. Pod Vini-526čijem zadrhtaše noge kad je to ugledao, i u prsima mu nestane daha. Na misao da se Ligija nalazi u toj bijedi i nesreći, kosa mu se diže na glavi, a u prsima zamrije očajni krik. Amfiteatar, zubi divljih zvijeri, križevi, sve je bilo bolje od ovoga strašnog podzemlja, punog mrtvačkog zadaha, u kojem su ljudski glasovi s vapajem ponavljali sa svih strana:— Vodite nas na smrt!Vinicije utisne nokte u dlanove, jer je osjećao da slabi i da ga ostavlja svijest. Sve što je dosada prošao, sva ljubav i bol pretvori se u njemu u jednu želju, da umre.Uto se kraj njega javi glas nadzornika »smradnih dolova«.— Koliko imate noćas mrtvih?— Bit će ih dvanaest — odgovori tamnički stra-žar — a do jutra bit će ih i više, jer već neki hropcu kod zidova.I stade se tužiti na žene, koje kriju mrtvu djecu da bi je zadržale duže kod sebe, te, dokle god mogu ne dadu da budu odnesena u smradne dolove. Za mrtva tjelesa doznaju istom po zadahu, a time se uzduh, koji je ionako strašan, još većma kvari. »Volio bih«, govorio je, »biti rob u seoskom ergastulu nego paziti ove pse, koji živi trunu.« Nadzornik »smradnih dolova« tješio ga je da njegova služba nije lakša. Međutim se Viniciju vrati svijest i on stane razgledavati u podzemlju, ali je očima uzalud tražio Ligiju, misleći pri tom da je živu možda neće ni vidjeti. Pivnica je bilo oko petnaest, a bile su sastavljene samo iskopanim prokopima. Grobarski sluge ulazili su samo u one, iz kojih je trebalo uzimati leševe pomrlih, pa ga napade strah da mu ovo što ga je stajalo toliko truda, ne bude sasvim beskorisno.Na sreću njegov starješina dođe mu u pomoć.— Leševe treba odmah iznositi — reče — jer se zaraza najvećma širi od mrtvaca. Drukčije ćete po-mrijeti i vi i uznici.527

— Na sve te pivnice ima nas samo deset — odgovori stražar — a valja nam i spavati.— Onda ću ti ja ostaviti četvoricu svojih ljudi koji će noću obilaziti po pivnicama i gledati da nije tko umro.— Napit ćemo se sutra, ako to učiniš. Svakoga mrtvaca neka odnesu na ogled, jer su došle zapovijedi da se mrtvima presiječe vrat, pa onda odmah s njima u grobove.— Dobro, ali ćemo se napiti! — odgovori nadzornik.Zatim odredi četiri čovjeka, među kojima i Vini-cija, a s ostalima stade tovariti trupla na nosila.Vinicije odahne. Bio je sada siguran barem za to da će sada naći Ligiju. I najprije stane pomnjivo pregledavati prvo podzemlje. Pregledao je sve tamne kutove u koje nije skoro ni dopiralo svjetlo od žiška. Ogledao je one koji su spavali uza zidove, pokriveni pokrivačima, ogledao je i najteže bolesnike koji su bili smješteni u posebnom kutu, no Ligije nije mogao nigdje naći. I u drugoj i trećoj pivnici tražio je jednako bez uspjeha.Međutim, bilo je već dosta kasno, mrtvace su već poiznosili. Stražari, polijegavši zatim po hodnicima koji su spajali pivnice, pozaspaše. U podzemljima nije se čulo nego disanje umornih grudi i ponegdje još tihi šapat molitve.Vinicije uniđe sa žiškom u pivnicu, četvrtu po redu, ali koja je bila znatno manja, i digavši svjetlo uvis stane se po njoj razgledavati. I najednom za-dršće, jer mu se činilo, da pod zamračenim otvorom u zidu vidi golemi lik Ursov.Zato utrne odmah žižak, približi mu se i reče:— Urso, jesi li ti to? Div okrene glavu.— Tko si ti?— Zar me ne poznaješ? — upita mladić.— Utrnuo si žižak, pa kako ću te poznati?No Vinicije ugleda u taj čas Ligiju, gdje leži na plastu kod zida, zato ne rekavši više ni riječi klekne do nje.528U taj čas prepozna ga Urso i reče:— Hvala Kristu! Ali nemoj je buditi, gospodine! Vinicije klečeći promatrao je kroz suze. Premda jebilo mračno, mogao joj je razabrati lice, koje mu se pričini blijedo kao alabaster, i omršavjela ramena. I na taj ga pogled osvoji ljubav nalik na bol, koja raskida srce, koji potresa dušu, do najdubljega dna, a ujedno ljubav tako puna sažaljenja, poštovanja i obožavanja da je, bacivši se na lice, stao pritiskati na usta skut od plašta, na kojemu je počivala ova glava, draža od svega na svijetu.Urso ga je gledao dugo šuteći, ali najzad povuče ga za tuniku.— Gospodine — upita — kako si došao i dolaziš li da je izbaviš?Vinicije se digne, ali još se neko vrijeme borio s uzbuđenošću.— Pokaži mi način! — reče.— Mislio sam da ćeš ga ti naći, gospodine. Meni samo jedan pada na um ...I svrne oči prema otvoru s gvozdenim mrežama, i reče, kao da odgovara sam sebi:— Da ...! Ali ondje su vojnici...— Četa pretorijanaca — odgovori Vinicije.— Dakle, ne možemo proći!— Ne možemo!Ligijac protare čelo rukom i zapita iznova:— Kako si ušao ovamo?— Imam teseru od nadzornika »smradnih dolova« ...

I odjednom stane kao da mu je neka misao sijevnula u glavi.— Muke mi Spasiteljeve! — stade govoriti brzim glasom. — Ja ću ovdje ostati, a ona neka uzme moju teseru, neka zavije glavu krpom, pokrije ramena plaštem i iziđe. Među grobarskim robovima ima nekoliko nedoraslih momčića, pa je pretorijanci neće prepoznati, a kad jednom ode u Petronijevu kuću, on će je spasiti.34 Qu° vadiš529No Ligijac obori glavu na prsi i odgovori:— Ona ne bi privoljela na to, jer te ljubi, a uz to je bolesna i ne može se sama na nogama držati. Ako je ti, gospodine, i plemeniti Petronije niste mogli izbaviti iz tamnice, tko će je onda moći izbaviti?— Jedini Krist...!Zatim oba zašutješe. Ligijac je u prostoj svojoj glavi mislio: »Ta On bi mogao sve spasiti, ali kad toga ne čini, očito je došao čas muka i smrti.« I već se s njome za se bio primirio, ali mu je bilo žao ovoga djeteta koje je uzraslo na njegovim rukama, koje je ljubio više nego svoj život.Vinicije klekne iznova kod Ligije. Kroz željezne rešetke na otvoru doprle su u podzemlje mjesečeve zrake i obasjale ga bolje od onog jedinog malog žiška koji je još svjetlucao na vratima.Uto Ligija otvori oči i položivši svoje usijane ruke na Vinicijeve reče:— Vidim te i znala sam da ćeš doći.A on pade na njene ruke i stane ih stavljati na svoje čelo i srce, zatim je malo pridiže s ležišta i nasloni na svoje prsi.— Došao sam, draga — reče. — Neka te Krist čuva i spasi, ljubljena Ligijo ...!Nije mogao više kazati, jer mu je srce stalo jecati u grudima od boli i ljubavi, a svoje boli nije htio pred njom odati.— Bolesna sam, Marko — odgovori Ligija — i moram umrijeti ili na areni ili ovdje... ali molila sam se da te prije još mogu vidjeti, i došao si! Krist me je uslišao!No on još nije mogao izustiti riječi, nego ju je samo pritiskao na prsi, a ona nastavi:— Viđevala sam te kroz prozor iz Tuliana i znala sam da si htio doći. A sad mi je Spasitelj vratio za časak svijest, da se možemo oprostiti. Ja već idem k Njemu, Marko, ali te ljubim i uvijek ću te ljubiti.Vinicije se svlada, uguši u sebi bol i stane govoriti glasom koji je nastojao učiniti mirnim.530— Ne, draga! Ti nećeš umrijeti. Apostol mi je naredio da vjerujem, i obrekao mi je da će se moliti za te, a on je Krista znao, Krist ga je ljubio i ništa mu neće uskratiti... Kad bi trebalo da umreš, Apostol mi ne bi bio kazao da se uzdam, a on mi je rekao: »Uzdaj se!« Ne, Ligijo! Krist će se smilovati na me... On neće tvoje smrti, On je neće dopustiti ... Kunem ti se imenom Spasiteljevim da se Petar moli za te!Nasta tišina. I onaj jedini žižak što je visio nad vratima, ugasi se, ali je zato mjesečevo svjetlo pla-nulo. U suprotnom kutu pivnice zacvili dijete i umukne. Izvana su dopirali samo glasovi pretorija-naca, koji, kad su dobili zamjenu straža, stadoše igrati pod zidom »scriptae duodecim«.— Marko — odgovori Ligija — Krist je sam vapio Ocu: »Ukloni od mene ovu gorku čašu«, pa ju je ipak ispio. Krist je sam umro na križu, i sada ginu za nj tisuće. Dakle, zašto bi trebao mene jedinu štedjeti? Kad su došli k nama pretorijanci,

bojala sam se smrti, ali sad se više ne bojim. Gledaj kako je ovo strašna tamnica, a ja idem u nebo. Pomisli da je ovdje Cezar, a ondje je Spasitelj, dobar i milosrdan, i nema više smrti. Ti me ljubiš, pa promisli kako ću biti sretna. O, dragi Marko, pomisli da ćeš i ti onamo doći k meni.Tu zašuti, da udahne zraka u svoje bolesne prsi, zatim prinese njegovu ruku na svoja usta.— Marko!— Što, draga?— Nemoj plakati za mnom i pamti da ćeš onamo doći k meni. Kratko sam živjela, ali Bog mi je dao tvoju dušu. Zato hoću da kažem Kristu, premda sam umrla, i premda si gledao smrt moju i ostao u žalosti, da ipak nisi hulio na Njegovu volju i da Ga ljubiš neprestano. A ti ćeš Ga, je li, ljubiti i podnijet ćeš strpljivo moju smrt...? Jer tada će nas On združiti, a ja te ljubim i hoću da budem s tobom ... Tu je opet izda dah i jedva čujnim glasom dovrši:— Obećaj mi to, Marko ...!531Vinicije je obujmi drhtavim rukama i odgovori:— Tako mi tvoje svete glave, obećajem ...! Nato se u sjetnom svjetlu mjesečevu razvedri njeno lice.Još jednom diže na usta njegovu ruku i šapnu:— Ja sam tvoja žena ...!Za zidom se pretorijanci, koji su se igrali »scrip-tae duodecim«, stadoše glasnije prepirati, no njih dvoje zaboraviše tamnicu, straže, svu zemlju, i osjećajući uzajamno u sebi anđeoske duše počeše se moliti.532LXITri dana, ili bolje tri noći ništa im nije mutilo mira. Kad bi obični tamnički poslovi, koji su se sastojali u odlučivanju mrtvih od živih i teško bolesnih od zdravijih, bili posvršavani, i kad su umorni stražari polijegali spavati po hodnicima, Vinicije bi ulazio u podzemlje, gdje je bila Ligija i ostajao je u njemu, dokle se god kroz rešetke na prozoru nisu prolile zrake jutarnjeg svjetla. Ona je naslanjala glavu na njegove prsi, te su se razgovarali o ljubavi i o smrti. Oboje su se nehotice udaljavali od života i gubili svijest o njemu. Bili su kao ljudi koji su se na lađi otisnuli od zemlje te ne vide više obale i plove polagano u beskrajnost. Oboje se pretvaralo u tužne duše, zaljubljene u Krista i u sebi spremne da odlete. Kadšto bi se samo u srcu rodila bol, nagla kao neki vihor, a kadšto bi poput munje sijevnula nada, rođena iz ljubavi i vjere u milosrđe Raspetoga Boga. No svaki dan se Vinicije sve većma odvajao od zemlje i predavao smrti. Kad bi izjutra izlazio iz tamnice, gledao je već svijet, grad, znance i životne poslove kao kroza san. Sve mu se činilo tuđe, udaljeno, tašto i propadljivo. Prestala ga je plašiti pače i groza od muka, jer je osjećao da je to stvar kroz koju se može proći kao u zamišljenosti i upirući oči u nešto drugo. Činilo im se da ih već počinje obuzimati vječnost. Razgovarali su se o ljubavi, o tome kako će se ljubiti i živjeti zajedno, ali samo onkraj groba, i ako im se ponekad misao svra-533ćala još zemaljskim stvarima, bivalo je to jedino kao u ljudi koji, otpravljajući se na veliko putovanje, govore o putnim pripravama. Uostalom, okruživala ih je takva tišina kakva okružuje dva stupa zaboravljena negdje u pustinji. Stalo im je bilo samo do toga da ih Krist ne razdvoji, pa kako je u njima svakoga časa jačalo pouzdanje u to, zamilovaše Ga kao vezu koja će ih spojiti, kao beskrajnu sreću i beskrajan mir. Još je na zemlji s njih opadao prah zemaljski. Duše su njihove

postale čiste kao suze. U smrtnoj stravi, usred nevolje i stradanja, na tamničkom ležaju započelo je za njih nebo, jer ga je ona uzimala za ruku i vodila k vječnom vrelu života, kao da je već spašena i sveta.A Petronije se snebivaše videći u licu Vinicijevu sve veći mir i neko čudno svjetlo, kojega prije nije viđevao. Pokadšto su mu se rađala u glavi nagađanja da nije možda Vinicije našao kakav put spasa, i bilo mu je mučno što mu ne povjerava svoje tajne.Napokon nije mogao više izdržati, pa mu reče:— Sad izgledaš drukčije, pa nemoj preda mnom kriti tajne, jer hoću i mogu da ti budem od pomoći. Jesi li što smislio?— Smislio sam — odgovori Vinicije — ali ti mi više ne možeš pomoći. Poslije njene smrti priznat ću da sam kršćanin, i poći ću za njom.— Dakle, nemaš nade?— Naprotiv, imam. Krist će mi je dati i neću se rastati od nje nikad više.Petronije se stane šetati po atriju s izrazom razočaranja i nestrpljenja u licu, pa će opet:— Zato ne treba vašega Krista, jer istu uslugu može ti učiniti naš Tanatos.1A Vinicije se osmjehne i tužno reče:— Ne, dragi! Uostalom, ti toga nećeš moći razumjeti.— Neću i ne mogu — odgovori Petronije. — Nije vrijeme za rasprave, ali sjećaš li se što si govorio kad nam nije uspjelo izbaviti je iz Tuliana? Ja samGrčki bog smrti.534izgubio svaku nadu, a ti si, kad smo se vratili kući, rekao: »O, ja vjerujem da mi je Krist može vratiti!« Kad bacim skupocjenu čašu, neće mi je moći vratiti nijedan od naših bogova, ali ako ni vaš nije bolji, onda ne znam zašto bih ga štovao više nego stare.— Ali on će mi je i dati — odgovori Vinicije. Petronije slegne ramenima.— Znaš li — upita — da će kršćanima sutra rasvijetliti Cezarove vrtove?— Sutra? — ponovi Vinicije.I pred tom bliskom strašnom javom uzdrhta srce u njemu od boli i prepasti. Pomisli da je to moguće posljednja noć što će je provesti s Ligijom, zato oprostivši se od Petronija pođe žurno k nadzorniku »putikula« po svoju teseru.No tamo ga je čekalo razočaranje, jer mu nadzornik nije htio dati znaka.— Oprosti, gospodine! — reče. — Učinio sam za te što sam mogao, ali ne mogu izlagati svoj život pogibli. Noćas će izvoditi kršćane u vrtove Cezarove. U tamnici bit će puno vojnika i službenika. Da te poznaju, poginuo bih i ja i moja djeca.Vinicije uvidje da bi zaludu bilo navaljivanje. Sinula mu je ipak nada da će ga vojnici, koji su ga prije viđevali, pustiti možda i bez znaka. Zato kad je pala noć, odjenuvši se kao obično u ukopničku tuniku i povezavši krpom glavu ode do tamničkih vrata.Na taj dan pregledavali su znakove s još većom pažnjom nego obično. I što je bilo najgore, kapetan Scevin, oštar vojnik i predan tijelom i dušom Cezaru, prepozna Vinicija. No očito su u njegovim prsima, okovanim u gvožđe, tinjale neke iskre sućuti za ljudsku nevolju, jer mjesto da udari kopljem o štit za znak uzbune, povede Vinicija u stranu i reče mu:— Gospodine, vrati se kući. Prepoznao sam te ali ću šutjeti, jer neću da te upropastim. Pustiti te ne mogu, nego se vrati i neka ti bogovi pošalju mir i ublaže jade!535— Pustiti me ne možeš — reče Vinicije — ali mi dopusti da ostanem ovdje i da

vidim one koje će izvoditi.— Moja se zapovijed ne protivi tome — odgovori Scevin.Vinicije stade pred vratima čekajući da stanu izvoditi osuđene. Napokon se o ponoći rastvoriše široka vrata od tamnice i pokazaše se čitave čete suž-njeva: muškaraca, žena i djece, a oko njih odredi pretorijanaca pod oružjem. Noć je bila veoma vedra, uštap je sjao, te su se razabirale ne samo prilike nego i lica nesretnika. Išli su po dvoje u dugoj, sumornoj povorci i u tišini, koju je prekidao samo zvek vojničkoga oružja. Vodili su ih toliko, te se činilo da će sve pivnice ostati prazne.Na kraju niza opazi Vinicije jasno liječnika Glau-ka, ali ni Ligije ni Ursa nije bilo među osuđenima.536LXIIMrak još nije pao, kad se stadoše prvi valovi puka valjati u Cezarove vrtove. Svjetina, odjevena u svečano ruho, ovjenčana, razigrana i pjevajući, a djelomice i pijana, išla je gledati nove, veličanstvene prizore. Vika: »Semaksi! Sarmeniti!« razlijegala se na Via Tecti, na Emilijevu mostu i s druge strane Ti-bera, na Trijumfalnoj cesti, pored Neronova cirkusa i čak onamo do brijega Vatikana. Viđali su već i prije u Rimu ljude spaljivane na stupovima, no nikada dosele ne vidješe takvoga mnoštva osuđenih. Cezar i Tigelin htjeli su da svrše s kršćanima i ujedno da zapriječe zarazu koja se iz tamnica sve većma širila gradom, te zapovjediše da se isprazne sva podzemlja tako da je u njima ostalo tek još nekoliko desetaka ljudi, određenih za kraj igara. Zato su gomile, prošavši kroz vrtna vrata, zanijemile od čuda. Svi glavni i pobočni putovi koji su prolazili kroz gusto drveće, oko livada, grmlja, jezera, ribnjaka i lijeha, okićenih cvijećem, bili su gusto posađeni smolnim stupovima za koje su bili privezani kršćani. S viših mjesta, gdje vidik nije zaklanjalo drveće, vidjeli su se cijeli redovi kolaca i tjelesa, okićenih cvijećem, mrčikovim lišćem i bršljanom, redovi, koji su se otegli u dubinu, po brežuljcima i nizinama tako daleko da su se bliži činili kao jarboli na brodovima, a najdalji su se priviđali očima kao šarene, u zemlju zabodene tirsove palice ili koplja. Mnoštvo je njihovo nadmašilo očekivanje i samoga puka. Mo-537glo se pomisliti da je sav jedan narod poisprivezivan uza stupove radi zabave Rimu i Cezaru.Gomile gledalaca zaustavljale su se pred pojedinim stupovima, već kako su ih zanimali ovi ili oni od svezanih kršćana, zatim dob i spol žrtava, te su razgledavali njihova lica, vijence od cvijeća ili bršljana, zatim su išli dalje i dalje pitajući se u čudu: »Zar je moglo biti toliko krivaca, ili kako su mogla zapaliti Rim djeca, koja jedva mogu sama hodati?!« To je čuđenje prelazilo pomalo u nemir.Uto se uhvatio mrak i na nebu bljesnuše prve zvijezde. Nato stade kod svakoga osuđenika po jedan rob sa zapaljenom zubljom u ruci, i kad odjeknuše trublje u različnim dijelovima vrtova za znak da počinje predstava, svi primakoše plamen uz dno stupova. Pokrivena cvijećem i polivena smolom slama je odmah planula svijetlim plamenom, koji je bivajući sve jači razmicao ovoj bršljana, uspinjao se uvis i obuhvaćao noge žrtava. Puk zašutje, vrtovi zajecaše jednim snažnim jekom i jaucima bola. A neke žrtve uzdižući glave k zvjezdanome nebu stadoše pjevati u slavu Kristovu. Puk je slušao. No i najtvrđa srca napuniše se užasom, kad su s manjih kolaca djetinji glasovi stali vikati: »Mama! Mama!« Trnci prođoše i pijane gledaoce gledajući one glavice i nevina lica, koja se iskriviše od bola ili se onesvi-jestiše u dimu koji je stao gušiti žrtve. A plamen je lizao uvis i palio redom vijence ruža i bršljana. Raz-gorješe se glavni i sporedni putovi, razgorješe grmovi i livade i

cvjetne lijehe, zasjala se voda u ribnjacima i jezerima, zarumeni se trepetijivo lišće na drveću i posta vidno kao po danu. Miris spaljenih tjelesa napuni vrtove, no u taj čas stadoše robovi sipati miru i aloj u kadionice koje su bile posebno pripravljene među stupovima. Među svjetinom za-čuše se ovdje-ondje uzvici, ne zna se da li od sućuti ili opojenja i radosti, i jačali su svaki čas s ognjem, koji je zahvaćao stupove, uspinjao se k prsima žrtava, kovrčio im plamenim dahom kosu na glavi, bacao koprene na njihova pocrnjela lica, i napokon538šibao još više, kao znak pobjede i trijumfa nad silom koja ga je zapalila.No još na početku predstave pojavio se među pukom Cezar na divnoj cirkuskoj kvadrigi, u koju su bila upregnuta četiri bijelca, obučen u vozačko odijelo, boje zelene stranke, kojoj je pripadao i on i njegov dvor. Za njim su išla ostala kola, puna dvorana u gizdavim haljinama, senatora i svećenika, lijepih bakantica s vijencima na glavama i vrčevima vina u rukama, dijelom pijanih, te ih stade bijesna cika. Uz njih su glazbenici odjeveni kao fauni i satiri, svirali u citare i forminge, svirale i rogove. Na drugim kolima vozile su se matrone i djevice rimske također pijane i nečedno obučene. Uz kvadrige mahali su lakrdijaši palicama, okićenim vrpcama, a drugi su udarali u bubnjiće ili sipali cvijeće. Sva ta sjajna povorka vozila se vrišteći: »Evoe!« najširim putem u vrtu kroz dim između ljudskih zublja. Cezar, koji je imao uza se Tigelina i Hilona, želeći da se zabavlja njegovim strahom, sam je tjerao konje i vozeći se korakom gledao je tjelesa gdje gore i slušao ujedno uzvike puka. Stojeći na visokoj zlatnoj kvadrigi, okružen valom puka koji mu se klanjao do nogu, u blijesku ognja, pod zlatnim vijencem cirkuskoga pobjednika, nadvisio je glavom dvorane, mnoštvo i činio se divan. Sablasne njegove ruke, što ih je pružao držeći vodice, činilo se da blagoslivljaju puk. U licu i pritvorenim očima titrao mu je smiješak i sjao nad ljudima kao sunce ili kao božanstvo, strašno, ali divno i moćno.Kadšto je zastajao da ogleda pažljivije ili kakvu djevicu, kojoj je tijelo stalo cvrčati u plamenu, ili koje djetinje lice, izobličeno od grčevita bola. I iznova je išao dalje vodeći sa sobom ludu i pomamnu pratnju. Kadšto se klanjao narodu, ili bi, nagnuvši se natrag, pritegao zlatne vodice i razgovarao s Ti-gelinom. Došavši napokon do velikoga vodometa nasred dvaju skrštenih putova, siđe s kvadrige i do-mahnuvši društvu pomiješa se sa svjetinom.Pozdraviše ga vikom i pljeskanjem. Bakantice, nimfe, senatori, augustiani, svećenici, fauni, satiri i539vojnici opkoliše ga odmah mahnitim kolom, a on je vodeći s jedne strane Tigelina, s druge Hilona, obilazio vodomet, oko kojega je gorjelo nekoliko desetaka živih bakalja, stajući pred svakom, čineći primjedbe o žrtvama, ili se podrugujući starome Grku, kojemu se na licu odražavalo beskrajno očajanje. Napokon stadoše pred visokim stupom, koji je bio okićen mrčikom i ovijen hladoležem. Crveni jezici ognja dizali su se već do koljena žrtvi, ali lice joj se nije moglo odmah raspoznati, jer ga zelene grančice, koje su se palile, zakloniše dimom. No začas rastjera laki noćni povjetarac dim i otkri glavu starca sa sijedom bradom, koja mu je pala na prsi.Ugledavši ga, Hilon se savi odjednom u klupko kao ranjena zmija, a iz usta mu se ote krik, sličniji graktanju negoli ljudskome glasu:— Glauko! Glauko ...!I doista sa zapaljenog stupa gledao ga je Glauko, liječnik. Bio je još živ. Lice mu je bilo bolno i prignuto, kao da hoće posljednji put pogledati svoga krvnika koji ga je izdao bio, oteo mu ženu i djecu, poslao na nj ubojice, i kad mu je to sve bilo

oprošteno radi imena Kristova, još ga je jednom predao u krvničke ruke. Nikad čovjek čovjeku nije učinio strasnijih krivnja. I sad je žrtva gorjela na smolnom stupu, a krvnik je stajao do njezinih nogu. Oči Gla-ukove nisu se odvraćale od lica Grkova. Na mahove zaklanjao ih je dim, no kad bi puhnuo vjetrić, Hilon je iznova vidio one oči, uprte u se. Ustade i htjede pobjeći ali nije mogao: najednom učini mu se da su mu noge od olova i da ga neka nevidljiva ruka zadržava nadljudskom snagom pred tim stupom. Sav se okamenio. Osjećao je samo da se u njemu nešto prevraća i kida, da mu je dosta muka i krvi, da dolazi kraj života i da sve oko njega iščezava: i Cezar, i dvor, i narod, a okružuje ga samo neka bezdana, strašna i crna pustoš, u kojoj se vide samo ove mučeničke oči, koje ga pozivaju na sud. A on ga je spuštajući sve niže glavu neprestano gledao. Nazočni po-godiše da se među tim ljudima nešto događa, no540smijeh im zamrije na ustima, jer je u licu Hilonovu bilo nešto strašno.— Glauko! Za ime Kristovo, oprosti!A glava se mučenikova lagano pridigne, zatim se sa vrha stupa začuje tih glas, sličan jauku:— Opraštam!Hilon se baci ničice zavijajući kao divlja zvijer i zahvativši zemlje u obje šake pospe njome glavu. Uto buknuše plamenovi uvis, zahvatiše prsi i lice Glaukovo, raspletoše vijenac od mrčike na njegovoj glavi i zahvatiše vrpce navrh stupa, koji se sav rasvijetli velikom sjajnom svjetlošću.No Hilon ustade s tako promijenjenim licem da se augustianima činilo da vide drugoga čovjeka. Oči su mu gorjele neobičnim sjajem. Iz namrštenoga lica sijevao je zanos. Čas prije nemoćan, Grk se sada činio kao neki svećenik koji nadahnut božanstvom hoće da otkrije neznane istine.— Što mu je? Poludio je! — javi se nekoliko glasova.A on se okrene k svjetlu i pruživši uvis desnu ruku poviče, klikne tako glasno da su ne samo augusti-ani nego je i svjetina mogla čuti njegov glas:— Puče rimski! Kunem ti se svojom smrću da ovo ginu nevini, a palikuća je ovaj ...I pokaza prstom na Nerona.Nastade tišina. Dvorani se okameniše. Hilon je jednako stajao pružene, drhtave ruke, upirući prst u Cezara. Najednom nastade komešanje. Narod kao val, potisnut plahim vihorom nasrne k starcu da ga bolje vidi. Ovdje-ondje začuše se uzvici: »Drži!« Drugdje: »Jao nama!« U mnoštvu stade zviždanje i vrisak: »Riđobradi! Krvnice vlastite matere! Palikućo!« Nered je rastao svakim časom. Bakantice stadoše vrišteći iza glasa bježati na kola. Najednom se nekoliko pogorjelih stupova obori sipajući naokolo varnice i uvećavajući metež. Slijepi, zbijeni val svjetine uhvati Hilona i odnese u dubinu vrta.Svuda stadoše stupovi dogorijevati i padati preko staza napunjujući ih dimom, iskrama, paljevinom i vonjem ljudskoga mesa. Gasila su se bliža i dalja541svjetla. U vrtovima nastade mrak. Uznemirena, zlovoljna i uplašena svjetina natisne se k vratima. Glas0 događaju išao je od usta do usta, mijenjan i uvećavan. Jedni su kazivali da se Cezar obeznanio, drugi da je sam priznao da je zapovjedio zapaliti Rim, treći da se teško razbolio, a neki napokon da su ga izvezli kao mrtva na kolima. Negdje su se javljali glasovi sažaljenja za kršćane: »Nisu oni zapalili Rim. Na što, dakle, toliko krvi, muka i nepravde? Zar bogovi neće osvetiti nevine i kakve će ih žrtve opet umilostivi?« Riječi »innoxia corpora« ponavljale su se sve češće. Žene su žalile

glasno djecu, kojih je toliko bilo bačeno divljim zvijerima, pribijeno na križ i spaljeno u ovim prokletim vrtovima! I najposlije sažaljenje se pretvaralo u proklinjanje Cezara1 Tigelina. No bilo je i takvih koji su, zaustavljajući se odjednom, pitali sebe ili druge: »Kakvo je to božanstvo koje daje takvu snagu pred mukama i smrću?« I vraćali su se kućama zamišljeni...Hilon je još vrludao po sadovima ne znajući kamo će, na koju li stranu. Sad se osjeti iznova nemoćnim, slabim i iznemoglim starcem. Posrtao je svaki čas o nedogorjela tjelesa, zapinjao za glavnje, koje su sipale za njim rojeve varnica, ili bi sjedao ogledavajući se oko sebe nesvjesnim pogledom. Vrtovi se već sasvim smračiše, samo se među drvećem micao blijedi Mjesec, osvjetljujući nesigurnim svjetlom stazice i pocrnjele stupove, koji su popadali preko njih, i ostatke žrtava, pretvorene u izobličene hrpe. No starome se Grku činilo da u Mjesecu vidi lice Glaukovo i da ga njegove oči još uvijek gledaju, i zato se krio od svjetla. Napokon iziđe ipak iz sjene, pa se i nehotice, kao da ga goni neka neznana sila, uputi k vodometu, kod kojega je izdahnuo Glauko.Uto se neka ruka dotače njegova ramena.Starac se osvrne i videći pred sobom nepoznata čovjeka, vikne prestrašeno:— Tko je? Tko si ti?— Apostol, Pavao iz Tarsa.— Ja sam prokletnik ...! Što hoćeš?542A apostol odvrati:— Hoću da te spasim.Hilon se nasloni na drvo. Noge uzdrhtaše pod njim i ruke mu klonuše niz tijelo.— Meni nema spasa! — reče gluho.— Nisi li čuo da je Bog oprostio raskajanom razbojniku na križu? — upita Pavao.— Znaš li ti što sam ja učinio?— Vidio sam tvoj bol čuo sam kako si dao svjedočanstvo istini.— 0, gospodine ...!— I kad ti je sluga Kristov oprostio u času muke i smrti, kako ti neće Krist oprostiti?A Hilon se uhvati rukama za glavu kao u ludilu.— Oprostiti! Meni oprostiti!— Naš Bog je Bog milosrđa! — odgovori apostol.— I meni? — ponovi Hilon.I zajeca kao čovjek kojega je izdala snaga, pa ne može da se svlada od bola i muke. A Pavao reče:— Nasloni se na me i hodi sa mnom!I uzevši ga, pođe s njime k raskršću putova, ravnajući se po šumu vodoskoka, za koji se činilo da plače u noćnoj tišini nad tjelesima mučenika.— Naš Bog je Bog milosrđa — ponovi apostol. — Da staneš uz more i bacaš u nj kamenje, bi li mogao njime zatrpati dubinu morsku? A ja ti kažem da je milosrđe Kristovo kao i more i da će se grijesi i krivnje ljudske utopiti u njemu kao kamenje u bez-danoj dubini. I velim ti, to je milosrđe kao nebo koje pokriva gore, zemlju i mora, jer je svagdje i nema mu međe ni kraja. Ti si trpio kod stupa Glau-kova i Krist je vidio tvoje trpljenje. Ti si rekao ne gledajući što te sutra može snaći: »Ovo je palikuća!« I Krist je zapamtio tvoje riječi. Jer prošla je tvoja zloba i laž, a u srcu je ostala samo neutaživa bol... Hodi sa mnom i slušaj što ti govorim: Evo i ja sam ga mrzio i gonio Njegove izabrane. Ja Ga nisam htio i nisam vjerovao u Nj, dok mi se nije sam ukazao i pozvao me. I otada je on moja ljubav. A sad je

tebe pohodio kajanjem, strahom i bolom, da te prizove k sebi. Ti si ga mrzio, a On je tebe ljubio. Ti543si predavao na muke Njegove učenike, a On hoće da ti oprosti i da te spasi.Grudi nesretnikove stade tresati silno jecanje, od kojega mu se razdirala do dna duša, a Pavao ga je prigrlio, svladavao i vodio, kao vojnik što vodi roba.I začas progovori iznova:— Hodi sa mnom, i ja ću te voditi k Njemu! Zašto bih drugo dolazio k tebi? Nego On mi je zapovjedio da skupljam duše ljudske u ime ljubavi, zato vršim službu Njegovu. Ti misliš da si proklet, a ja ti kažem: Vjeruj u Nj, pa te čeka spasenje. Ti misliš da te On mrzi, a ja ti ponavljam da te On ljubi. Gledaj na me! Kad njega nisam imao, ništa nisam imao osim zlobe koja je stanovala u srcu mojem, a sad mi Njegova milost nadomješta oca i mater, bogatstvo i gospodstvo. U Njemu jedinomu jest utočište. On će jedini izbrojiti tvoju žalost, pogledati nevolju tvoju, skinuti s tebe strah i uzdići te k sebi.Govoreći to, dovede ga do vodoskoka kojemu se srebrni mlaz izdaleka ljeskao na mjesečini. Oko njih je bila tišina i pustoš, jer su robovi odanle već bili sklonili izgorjele stupove i tjelesa mučenika, pretvorena u ugljen.Hilon pade jecajući na koljena i sakrivši lice u dlanove ostade nepomičan, a Pavao uzdigne lice k zvijezdama i stade se moliti:— Gospodine, pogledaj na ovoga nevoljnika, na njegovo kajanje, na suze i muku! Gospode milostivi, koji si prolio krv za grijehe naše, radi svoje muke, radi smrti i uskrsnuća svoga, oprosti mu!Zatim zašuti, ali je još dugo gledao u zvijezde i molio se.A u tome se do njegovih nogu začuje jauku sličan vapaj:— Kriste ...! Kriste ...! Oprosti mi...!Tada se Pavao približi vodometu i zahvativši vode u ruke vrati se k nevoljniku, koji je klečao:— Hilone! Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, amen!544Hilon podiže glavu, raširi ruke i ostade tako nepomičan. Mjesec je obasjavao punim svjetlom njegovu bijelu kosu i jednako bijelo nepomično lice, koje je bilo kao mrtvo ili kao isklesano od kamena. Iz velikih ptičnjaka u Domicijevim vrtovima stade se ozivati pjevanje pijetlova, a on je još klečao, nalik nadgrobnome kipu.Napokon se prene, ustade i obrnuvši se apostolu zapita:— Što mi treba činiti prije smrti, gospodine?I Pavao se prene iz zamišljenosti nad neizmjernom silom, kojoj se nisu mogle oprijeti ni takve duše kakva je bila ovoga Grka, te odgovori:— Uzdaj se i daj svjedočanstvo istini!Zatim iziđoše zajedno. Na vrtnim vratima blagoslovi apostol još jednom starca, te se rastadoše, jer je to tražio sam Hilon sluteći da će poslije onoga što se dogodilo, Cezar i Tigelin dići za njim potjeru.I nije se varao. Vrativši se kući nađe već kuću opkoljenu pretorijancima, koji ga uhvatiše i pod Scevinovim vodstvom odvedoše na Palatin.Cezar je već bio pošao na počinak, no Tigelin je čekao i ugledavši nesretnoga Grka pozdravi ga mirna, ali zloslutna lica.— Počinio si zločin uvrede veličanstva — reče mu — i kazna te neće minuti. No ako sutra kažeš u amfiteatru, da si bio pijan i lud, i da su požar doista skrivili kršćani, bit ćeš samo šiban i prognan.— Ne mogu, gospodine! — odgovori tiho Hilon. A Tigelin mu se približi polaganim

korakom i zapita ga glasom jednako stišanim, ali strašnim:— Kako ne možeš, pseto grčko? Zar nisi bio pijan i zar ne razumiješ što te čeka? Pogledaj onamo!I rekavši to, pokaže u kut atrija, gdje su uz dugu drvenu klupu u mraku stajala četiri nepomična tračka roba s užadima i kliještima u rukama.A Hilon odgovori:— Ne mogu, gospodine!Tigelina stade hvatati bijes, ali se još svlada.— Jesi li vidio — zapita — kako umiru kršćani? Zar hoćeš tako da umreš?35 Quo vadiš545Starac podigne blijedo lice u vis. Neko su mu se vrijeme usnice tiho micale, zatim odgovori:— I ja vjerujem u Krista! Tigelin ga pogleda snebivajući se.— Pseto, ti si doista poludio!I najednom bijes, koji se skupio u njegovim prsima, sruši sve pregrade. Skočivši ka Hilonu uhvati ga objema rukama za bradu, obori na zemlju i stane gaziti ponavljajući s pjenom na ustima:— Poreci! Poreci!— Ne mogu! — odgovori mu sa zemlje Hilon.— Udrite ga na muke!Čuvši tu zapovijed, pograbiše Tračani starca i po-ložiše ga na klupu i privezavši ga za nju konopcima stadoše kliještima stezati njegova mršava ramena. Ali on im je, kad su ga privezivali, cjelivao smjerno ruke, a zatim je sklopio oči i bio je kao mrtav.No ipak je živio, jer kad se Tigelin sagnuo nad njim i još jednom zapitao: »Hoćeš li poreći?« — blijede njegove usnice lako se makoše i iz njih iziđe jedva čujan šapat:— Ne ... mogu ...!Tigelin zapovjedi da prekinu muke, i stane se šetati atrijem lica izobličena od gnjeva, ali i od neprilike. Napokon mu očito pade u glavu neka nova misao, jer se obrati Tračanima i reče:— Iščupajte mu jezik!546LXIIIDrama »Aureolus« davala se obično u kazalištima ili amfiteatrima tako udešenim da su se mogli otvarati te su prikazivali kao dvije odijeljene pozornice. No poslije igara u Cezarovim vrtovima ostavili su obični način, jer se radilo o tome, kako bi što veći broj ljudi mogao gledati smrt roba, pribijena na križ, kojega je u drami proždirao medvjed. U kazalištima je ulogu medvjeda igrao glumac, ušiven u kožu, ali ovaj put je predstava imala biti »prava«. To je bila nova domisao Tigelinova. Cezar je iz početka javio da neće doći, ali po nagovoru svojega miljenika promijeni svoju nakanu. Tigelin mu razloži kako je poslije događaja u vrtovima to većma dužan da se pokaže puku, i ujedno mu je zajamčio da ga raspeti rob neće pogrditi, kako je učinio bio Krispo. Narod je već bio ponešto zasićen i umoran prolijevanjem krvi, pa mu obećaše novo dijeljenje lutrijskih karata i darova i ujedno večernju gozbu, jer se predstava imala vršiti uvečer u sajno rasvijetljenom amfiteatru.I tako se u prvi mrak dupkom napunila sva zgrada amfiteatra. Na čelu svih augustiana dođe Tigelin, ne samo radi same predstave, koliko da nakon posljednjega događaja pokaže svoju vjernost i da se porazgovori o Hilonu o kojem je govorio sav Rim.

Ljudi su šaptali jedan drugome na uho da je Cezar, vrativši se iz vrtova, pao u bijes te nije mogao zaspati, da ga je napadao strah i da su mu se priči-547njala čudna priviđenja radi kojih je sutradan navijestio svoj skori odlazak u Grčku. No drugi su to poricali tvrdeći da će se odsada pokazati još neu-moljiviji prema kršćanima. A nije falilo ni kukavica koji su govorili da optužba što ju je Hilon bio dobacio Cezaru u lice pred pukom, može imati najgore posljedice. Bilo je napokon i takvih koji su iz čovjekoljublja molili Tigelina da se okani daljnjega gonjenja.— Pazite, kamo idete! — govorio je Barko Soran.— Htjeli ste zadovoljiti osvetu puku i uliti mu uvjerenje da kazna stiže krivce, a uspjeh je upravo protivan.— Istina je — doda Antistije Vero — svi sada šapću da su kršćani nevini. Ako je to istina, onda je Hilon imao pravo kad je rekao da vaši mozgovi ne bi napunili ni jedne kapice od žira.A Tigelin im se okrene i reče:— Ljudi također šapću da su tvoja kći Sevilija, Barko Sorane, i tvoja žena, Antistije, sakrili svoje robove kršćane pred pravednošću Cezarovom.— To nije istina! — vikne uznemireno Barko.— Ženu moju hoće da upropaste vaše puštenice koje joj zavide njenu krepost! — reče s jednakim nemirom Antistije Vero.No drugi su se razgovarali o Hilonu.— Što mu je bilo? — govorio je Eprije Marcel.— Sam ih je predavao u ruke Tigelinove. Od ubo-gara postao je bogataš, mogao je mirno živjeti svoje dane, imati lijep pogreb i grobni spomenik, ali ne! Volio je najednom izgubiti sve i sebe pogubiti. Doista, mora da je poludio!— Nije poludio nego je postao kršćanin — reče Tigelin.— Ta to ne može biti! — javi se Vitelije.— A nisam li ja govorio! — utače se Vestin. — Tucite kršćane, ali, vjerujte mi, nemojte ratovati s njihovim božanstvom! Tu nema šale...! Gledajte što se događa! Ja nisam palio Rima, ali da mi dopusti Cezar, odmah bih dao hekatombu njihovu bo-548žanstvu, i svi su dužni to isto učiniti, jer ponavljam, s njim nema šale! Sjetite se da sam vam to govorio.— A ja sam govorio drugo nešto — reče Petro-nije. — Tigelin se smijao kad je tvrdio da se oni brane, a ja ću sada reći više: oni pobjeđuju!— Kako? Kako? — upita nekoliko glasova.— Poluksa mi...! Kad im se onakav Hilon nije odrvao, tko će im odoljeti? Ako mislite da poslije svakih igara ne biva sve više kršćana, onda s vašim poznavanjem Rima idite u kotlokrpe ili pođite brade brijati, pa ćete onda bolje znati što puk misli i što se u gradu događa.— Govori živu istinu, svetoga mi pepluma Dia-nina! poviče Vestin.No Barko se okrene k Petroniju:— Pa što ti izvodiš iz toga?— Svršavam s onim s čime ste vi počeli: dosta je krvi!A Tigelin ga pogleda podrugljivo i reče:— Ej, još ćemo malo!— Ako ti nije dosta tvoja glava, imaš drugu na palici! — odvrati Petronije.Dalji razgovor dokrajči dolazak Cezara, koji je došao na svoje mjesto s Pitagorom. Odmah je na to započela predstava »Aureolusa«, koju nisu baš mnogo gledali, jer

su im misli bile zabavljene Hilonom. A i puk, koji je već bio obikao na muke i krv, također se dosađivao, psikao, dobacivao uvredljive poklike dvoru i vikao da požuri prizor s medvjedom, koji se jedini radoznalo iščekivao. Da nije bilo nade da će vidjeti osuđenoga starca i dobiti darova, sama predstava ne bi bila zadržala svijeta.Napokon dođe očekivani tren. Cirkuski sluge une-soše najprije drven križ, koji je bio dosta nizak, kako bi medvjed, kad se propne, mogao doseći do pr-siju mučenikovih, a zatim dva čovjeka uvedoše ili bolje, dovukoše Hilona, koji sam nije mogao ići, jer su mu bile polomljene nožne kosti. Položiše ga i pribiše na križ tako brzo da ga radoznali augustiani nisu mogli dobro ni pogledati. Tek kad je križ bio podignut i ukopan u pripravljenoj jami, sve se oči549svratiše k njemu. No malo je tko u onom nagom starcu mogao prepoznati Hilona. Poslije muka, na koje ga je udario Tigelin, nije mu u licu ostalo ni kapi krvi i samo si na bijeloj bradi poznao crveni trag što je ostavila krv kad su mu istrgli jezik. Kroz prozirnu kožu lako su mu se vidjele sve kosti. Činio se također mnogo stariji, gotovo prestar. Ali nekad su mu oči bacale uvijek nemirne i kivne poglede, budno je lice njegovo izražavalo vječni strah i nemir, a sad mu je lice bilo bolno, no tako blago i vedro, kao u ljudi koji spavaju ili su umrli. Možda mu je nadu davala misao o razbojniku na križu, kojemu je Krist oprostio, a možda je također govorio u duhu milosrdnome Bogu: »Gospode, ujedao sam kao otrovna buba, ali eto bio sam svega vijeka kukavac, umirao od gladi, ljudi su me gazili, tukli i osvećivali mi se. Bio sam, Gospode, bijedan i veoma nesretan, a evo sad me još udariše na muke i pribiše me na križ. Zato me ti, Milosrdni, nećeš otisnuti od sebe na smrtnom času!« I unišao je mir očevidno u njegovu dušu i skrušeno srce. Nitko se nije smijao, jer je bilo u tome razapetome nešto tako krotko, izgledao je tako star, bez obrane, slab i tako je svojom smjernošću vapio za smilovanjem da se svatko nehotice pitao: »Kako se mogu mučiti i pribijati na križ ljudi koji ionako već izdišu?« Puk je šutio. Među augustianima Vestin je, nagibajući se desno i lijevo, šaptao prestrašenim glasom: »Gledajte kako oni umiru!« A drugi su čekali medvjeda želeći u duši da se predstava što prije svrši.Napokon uvali se medvjed na arenu. Mašući spuštenom glavom na obje strane pogledavao je oko sebe ispod oka, kao da se na nešto nakanjuje ili kao da nešto traži. Ugledavši napokon križ i na njemu obješeno tijelo, približi mu se, digne se na stražnje noge, no zašas se opet spusti na prednje šape, sjedne pod križem i stane mumljati kao da se i u njegovu zvjerskom srcu javila samilost nad ovim ostatkom od čovjeka.Cirkuski sluge stadoše ga nadraživati, ali puk je mramorkom šutio. Uto podiže Hilon lagano glavu i550zaokruži malo očima po gledaocima. Napokon mu pogled zapne na najvišim redovima amfiteatra, a prsi mu se stadoše življe nadimati. I tada se desi nešto čemu se začudiše i zadiviše svi gledaoci: lice mu se zasja od smiješka, čelo mu okružiše kao neke zrake, oči se upraviše pred smrću uvis, i začas dvije velike suze ispod vjeđa lagano mu se skotrljaše niz obraze.I umre.A u tome neki snažan muški glas povika ozgo ispod velarija:— Mir mučenicima!U amfiteatru je bila gluha tišina.551LXIV

Poslije predstave u carskim vrtovima tamnice su znatno opustjele. Još su, doduše, hvatali i zatvarali žrtve, koje su bile sumnjive da priznaju istočno praznovjerje, ali su ih hajke hvatale sve manje, jedva koliko je trebalo da se podmire daljnje igre koje su se također primicale svršetku. Narod je već bio prezasićen krvi te je pokazivao sve veću dosadu i sve veći nemir zbog neobičnoga vladanja osuđenika.Strahovanje praznovjernoga Vestina obuzelo je tisuće duša. Po narodu pričale su se sve čudnova-tije stvari o osvetljivosti kršćanskoga božanstva. Tamnička groznica, koja se raširila gradom, uveća općeniti strah. Viđali su se česti pogrebi, pa su ljudi ponavljali jedan drugome na uho, kako su potrebna nova »piacula« da umire neznanoga boga. U hramovima prinosili su žrtve Jupiteru i Libitini. Napokon pored svega nastojanja Tigelina i njegovih ortaka širilo se sve većma mišljenje da je grad bio spaljen po zapovijedi Cezarovoj i da kršćani nedužno trpe.No upravo zato nisu ni Neron ni Tigelin popuštali u gonjenju. Da bi umirili narod, izdavali su nove naredbe o razdavanju žita, vina i ulja; objaviše propise, koji su omogućili građenje kuća, jer su bili puni olakšica za vlasnike, zatim ujedno druge propise o širini ulica i građi od koje valja graditi, da bi se ubuduće predusrele nesreće od požara. Sam je Cezar dolazio na sjednice senata i vijećao zajedno s »očima« o dobru puka i grada, ali ni sjena milosti ne552pade na osuđene. Vladaru svijeta najviše je bilo do toga da puku ucijepi uvjerenje da tako neumoljive kazne mogu padati samo na krivce. U senatu se također nijedan glas nije javio za kršćane, jer nitko se nije htio omraziti Cezaru, a osim toga ljudi, koji su dohvatali okom dalje u budućnost, tvrdili su da se od nove vjere temelji carstva rimskoga ne bi mogli održati.Samo su vraćali umiruće i mrtvace obiteljima, jer rimski zakon nije kažnjavao mrtve. Viniciju je bila neka utjeha u pomisli da će Ligiju, ako umre, on sahraniti u obiteljskoj grobnici i da će i on počivati uza nju. Nije imao više nikakve nade da će je spasiti od smrti, a i sam, napola otkinut od života, zadubljen sasvim u Krista, nije više maštao o drugome sastanku nego o vječnom.Njegova vjera postade tako duboka i silna da mu se pri njoj vječnost činila nešto neisporedivo stvarnije i istinitije od dosadanjega prolaznog života. Srce mu je bilo prepuno zanosa. On se još na ovom svijetu pretvarao kao u neko gotovo bestjelesno biće koje je čeznulo za potpunim svojim oslobođenjem i željelo ga i za drugu ljubljenu dušu. Zamišljao je da će se tada oboje, i on i Ligija, uzeti za ruke i da će otići u nebo, gdje će ih Krist blagosloviti i dopustiti im da prebivaju u tako mirnom i velikom svjetlu kao što je osvit rujne zore. Molio je Krista samo to da poštedi Ligiju od muka u cirkusu i da joj dopusti usnuti mirno u tamnici, jer je osjećao s potpunom izvjesnošću da će i sam umrijeti zajedno s njome. Mislio je da mu pred ovim morem prolivene krvi nije ni dopuštena nada da bi se ona jedina spasila. Čuo je od Petra i Pavla da i oni moraju umrijeti kao mučenici. Vidjevši Hilona na križu, uvjeri se da i mučenička smrt može biti blaga, pa je zato već želio da im dođe oboma kao teško žuđena izmjena zle, tužne i teške sudbine za bolju.Kadšto mu se činilo da već kuša zagrobnu sreću. Ona žalost koja im je pritisnula dušu gubila je sve većma nekadanju ljutu gorčinu i postupno se pretvarala u neku nadzemaljsku, mirnu predanost volji553Božjoj. Vinicije je nekoć plovio u naporu protiv struje, borio se i mučio, a sad se predao toku događaja vjerujući da ga nosi u vječni mir. Slutio je također da se Ligija kao i on pripravlja na smrt, premda ih zidovi razlučuju da idu već zajedno, i smiješio se toj misli kao kakvoj sreći.

I doista išli su tako složno, kao da su svaki dan izmjenjivali misli. U Ligije također nije bilo nikakvih želja, nikakve nade osim u život preko groba. Smrt joj se predočivala ne samo kao spasenje nego i kao vjenčani čas s Vinicijem. Prema tomu nepokolebivom uvjerenju sve je drugo gubilo važnost. Poslije smrti počinjala joj se i zemaljska sreća, pa je i čekala kao zaručnica što očekuje svadbeni tren.I ta neizmjerna rijeka vjere koja se rastajala od života i nosila u grob tisuće ovih prvih priznavalaca, ponese i Ursa. I on dugo u srcu nije htio vjerovati da će Ligija umrijeti, no kad su svakoga dana kroz tamničke zidove prodirale vijesti što se događa u amfiteatrima i vrtovima, kad se činilo da je smrt zajednička neminovna sudbina svih kršćana i ujedno njihovo dobro, veće od svih smrtnih pojmova o sreći, nije se ni on naposljetku više usudio moliti Krista, ne bi li lišio te sreće Ligiju ili joj je barem odgodio još za mnogo godina. U svojoj priprostoj barbarskoj duši mislio je pri tome da kćeri vojvode ligijskoga više pripada i da će više dobiti onih nebeskih rasko-ša nego će dobiti hrpe prostaka, u koje je i sebe brojio, i da će u vječnoj slavi ona sjesti bliže Jaganj-cu nego drugi. Čuo je, doduše, da su svi ljudi pred Bogom jednaki, ali mu je na dnu duše ostalo uvjerenje da kći kneza, i to kneza svih Ligijaca, nije kakva god robinja. Nadao se također da će mu Krist dopustiti da joj i dalje služi. Za sebe je imao samo jednu skromnu želju, to jest da bi mogao umrijeti na križu, kako je umro Jaganjac. No ta sreća činila mu se tako velika, pa iako je znao da u Rimu pribi-jaju na križ i najgore zločince, nije se usudio moliti takvu smrt. Mislio je da će zacijelo zapovjediti da pogine od zubiju divljih zvijeri, i to ga je u duši uznemirivalo. Od djetinjstva se bavio u divljim šu-554mama lovom, kojim se radi svoje nadljudske snage još prije nego je odrastao pročuo među Ligijcima. To mu je bila tako omiljela zabava da je kasnije, kad je boravio u Rimu i kad se nje morao odreći, odlazio u vivarija i amfiteatre da barem gleda znane i neznane životinje. Pogled na njih budio je u njemu neodoljivu želju za borbom i ubijanjem, pa se sada pribojavao u duši, kad mu dođe čas da se s njima sukobi u amfiteatru, da će ga napasti misli manje dolične kršćaninu, koji treba da umre pobožno i strpljivo. Ali se i u tome preporučivao Kristu imajući druge, slađe misli. Čuvši, da je Jaganjac navijestio boj silama paklenim i zlim duhovima, među koje je vjera kršćanska ubrajala sve bogove nezna-božačke, mislio je da će on u toj borbi Jaganjcu mnogo valjati, i da će mu znati bolje poslužiti od drugih, jer mu ni to nije moglo u glavu da duša njegova ne bi bila jača od duša drugih mučenika. Uostalom, molio se cijele dane, posluživao je sužnje, pomagao čuvarima i tješio svoju kraljevnu koja je kadšto žalila što nije u kratkom svom vijeku mogla izvršiti onoliko dobrih djela koliko je izvršila čuvena Tabita, o kojoj je nekoć Petar Apostol pričao. Stražari, kojima je u tamnici zadavala strah strašna sila onoga diva, jer za nj nije bilo ni okova ni dovoljnih mreža, zavolješe ga naposljetku radi njegove blagosti. Često su ga, čudeći se njegovoj vedrini ispitivali za njen uzrok, a on bi im odgovarao s takvim nepokolebivim pouzdanjem kakav ga život čeka po smrti, da su ga slušali s najvećim udivljenjem. Vidjeli su prvi put da i u samo podzemlje, kuda ne dopire sunce, može dospjeti prava sreća. I kad ih je nagovarao da vjeruju u Jaganjca padalo je nejed-nomu na um da mu je služba ropska služba, a život jadnički, i gdjekoji bi se zamislio nad svojom bijedom koju je imala dokrajčiti samo smrt. Samo što mu je smrt zadavala novi strah, jer se nisu nadali poslije smrti ničemu, dok su onaj ligijski div i ona djevojka, nalik cvijetu bačenu na tamničku slamu, išli prema njoj s radošću kao prema vratima sreće.555LXV

Jedno veče dođe k Petroniju senator Scevin i zametne s njime dug razgovor o teškim vremenima u kojima su živjeli i o Cezaru. Govorio je tako otvoreno da se Petronije, iako je živio s njime u najužem prijateljstvu, stao čuvati i paziti što govori. Senator se tužio kako svijet ide krivo i mahnito, i da će se sve skupa svršiti s kakvom nesrećom, strasnijom još od požara. Govorio je da su i augustiani ozlovo-ljeni, da i Fenije Rufo, drugi prefekt pretorijanaca, s najvećim svladavanjem teško podnosi odvratno u-pravljanje Tigelinovo, i da je sav Senekin rod doveden do očaja Cezarovim postupanjem sa starim učiteljem i s Lukanom. Naposljetku stade spominjati nezadovoljstvo legija, pa i pretorijanaca, kojih je znatan dio Fenije Rufo umio predobiti za se.— Zašto to govoriš? — upita ga Petronije.— Iz brige za Cezara — odgovori Scevin. — Imam daljnjega rođaka među pretorijancima koji se zove Scevin kao i ja, i od njega znam što se događa u taboru ... Zlovolja raste i ondje... Kaligula je također bio lud, i vidiš što se dogodilo! Našao se Kasi je Hereja... To je bilo strašno djelo i zacijelo među nama nema nikoga tko bi ga pohvalio, pa ipak je Hereja oslobodio svijet od zlotvora.— Zar ne — reče Petronije — ti govoriš ovako: »Ja Hereje ne hvalim, ali je bio čovjek od oka, i dali nam ih bogovi takvih što više!«556No Scevin promijeni razgovor i stane nenadano hvaliti Pisona. Hvalio je njegov rod, njegovu plemenitost, njegovu ljubav k ženi i napokon razum, mirnoću i neobičan dar da pridobiva ljude za se.— Cezar je bez djece — reče — a svi vide njegova nasljednika u Pisonu. I svaki bi mu, nema sumnje, pomogao od sve duše da se domogne vlade. Ljubi ga Fenije Rufo, porodica Aneja sasvim mu je odana, Plaucije Lateran i Tulije Senecion skočili bi za nj u oganj. A isto tako Natal i Subrije Flavije i Sul-picije Asper i Atranije Kvincijan, pa i Vestin.— Od ovoga posljednjega neće mnogo biti Pisonu koristi — odgovori Petronije. Vestin se boji i svoje sjene.— Vestin se boji snova i duhova — odgovori Scevin — ali je čovjek radin, koga s pravom hoće da postave za konzula. A što je u duši protiv gonjenja kršćana, toga mu ne smiješ uzeti za zlo, jer i tebi je stalo do toga da to ludovanje prestane.— Nije meni nego Viniciju — reče Petronije. — Radi Vinicija rado bih spasiti jednu djevojku, ali ne mogu jer sam nisam više u milosti Riđobradoga.— Kako to? Zar ne opažaš da se Cezar iznova približava k tebi i da se počinje s tobom razgovarati? I reći ću ti zašto. On se sprema iznova u Grčku, gdje misli pjevati svoje pjesme. Sve ga nešto vuče na taj put, ali ujedno dršće pri pomisli o podrugljivoj grčkoj ćudi. Pomišlja u sebi kako ga može zadesiti ili najveći trijumf ili najveći neuspjeh. Treba mu dobra savjeta i zna da mu boljega od tebe nitko ne može dati. To je uzrok s kojega se opet vraćaš u njegovu milost.— Mogao bi me Lukan zamijeniti.— Riđobradi mrzi njega i zapisao mu je smrt u duši. Traži samo izliku, jer on uvijek traži izlike. Lukan razumije da treba požuriti.— Kastora mi! — reče Petronije. — Može biti. Ali imao bih još jedan način da se vratim u milost.— Kakav?— Da ponovim Riđobradom što si mi maloprije govorio.557— Nisam ništa rekao! — vikne nemirno Scevin. A Petronije mu stavi ruku na rame:— Nazvao si Cezara luđakom, slutio si nasljed-ništvo Pisonovo i rekao si: »Lukan

razumije da treba požuriti.« S čime mislite požuriti, carissime?Scevin problijedi; časak su gledali jedan drugoga u oči.— Nećeš mu toga ponoviti!— Bedara mi Kipridinih! Kako me dobro poznaješ. Ne, neću ponoviti. Nisam čuo ništa, ali i neću ništa da čujem ... Razumiješ li? Život je odviše kratak da bi vrijedno bilo hvatati se čega. Molim te samo da pohodiš danas Tigelina i da se razgovaraš s njime isto tako dugo kao sa mnom o čemu ti drago.— Zašto?— Zato da mu, ako mi kadgod reče: »Scevin je bio kod tebe«, uzmognem odgovoriti: »Taj isti dan bio je i kod tebe.«Čuvši to Scevin, prebije palicu od slonovine koja mu je bila u ruci, i odgovori:— Neka zao urok padne na ovu palicu. Otići ću danas k Tigelinu, a zatim idem na gozbu k Nervi. Bit ćeš valjda i ti? U svakom slučaju do viđenja prekosutra u amfiteatru, gdje će izići posljednji kršćani...! Doviđenja!— Prekosutra! — ponovi Petronije kad je ostao sam. — Nemam dakle kada dangubiti. Riđobradomu doista trebam u Grčkoj, pa će se možda obazirati na me.I odluči pokušati posljednje sredstvo.Doista je na gozbi kod Nerve Cezar sam zaželio da Petronije legne prema njemu, jer je htio da se razgovara s njime o Grčkoj i o gradovima u kojima bi mogao istupiti s najboljim nadama u uspjeh. Naj-većma mu je stalo do Atenjana, kojih se bojao. Drugi augustiani slušali su taj razgovor pažljivo da bi, uhvativši mrve od Petronijevih nazora, mogli kazivati ih kasnije kao svoje.— Čini mi se da dosada nisam živio — reče Ne-ron — i da ću se roditi istom u Grčkoj.558— Rodit ćeš se za novu slavu i besmrtnost — odgovori Petronije.— Nadam se da će tako biti i da mi se Apolon neće pokazati zavidan. Ako se vratim s trijumfom, žrtvovat ću mu hekatombu kakve nijedan bog nije imao dosad.Scevin stade ponavljati stihove Horacijeve:»Sic te diva potens Cypri ventorumgue regat Pater.. J«1— Brod već stoji u Napulju — reče Cezar. — Htio bih poći makar sutra ujutro.Nato se Petronije pridigne i, gledajući Neronu ravno u oči, reče:— Dopusti, božanski da prije pripravim veselje na koje ću tebe prije svih pozvati.— Veselje? Kakvo?— Vinicijevu svadbu s kćer ju kralja Ligi jaca, tvojom taokinjom. Ona je, doduše, sada u tamnici, ali ponajprije kao taokinja ne može biti zatvorena, a drugo sam si dopustio Viniciju da se oženi njome, i jer se tvoje odredbe kao ni Zeusove ne poriču, za-povjedit ćeš da je puste iz tamnice, i ja ću je predati zaručniku.Hladna krv i mirno pouzdanje kojim je govorio Petronije, smetoše Nerona, koji se uvijek zbunjivao kad bi mu tko tako govorio.— Znam — reče obarajući oči. — Mislio sam o njoj i o onome divu koji je udavio Krotona.— U tom slučaju oboje su spašeni — odgovori mirno Petronije.No Tigelin dođe u pomoć svojemu gospodaru:— Ona je u tamnici po Cezarovoj volji, a sam si rekao, Petronije, da su njegove odredbe neporecive.Svi nazočni znajući povijest Vinicijevu i Ligijinu dobro su znali o čemu se radi, zato zašutješe radoznali kako će se svršiti taj razgovor.1 Vodila te moćna boginja Kipra, te braća Helenina, sjajne zvijezde i Otac vjetrova.

559.1 I— Ona je u tamnici tvojom pomutnjom i radi tvojega nepoznavanja međunarodnoga prava, dakle, protiv volje Cezarove — odgovori otresito Petronije. — Ti si, Tigeline, naivan čovjek, ali nećeš ipak ni ti tvrditi da je ona zapalila Rim, jer, uostalom, da to i ustvrdiš, Cezar ti ne bi vjerovao.No Neron se već bio razabrao i stade žmirkati kratkovidnim očima uz izraz neopisive pakosti.— Petronije ima pravo — reče začas. Tigelin ga pogleda u čudu.— Petronije ima pravo — ponovi Neron — sutra će joj se otvoriti vrata od tamnice, a o veselju razgovarat ćemo se prekosutra, u amfiteatru.— Opet sam proigrao! — pomisli Petronije.I vrativši se kući bio je već tako siguran da je došao kraj Ligijinu životu, te je sutradan poslao u amfiteatar pouzdana oslobođenika da se dogovori s nadstojnikom spoliarija za izručenje njena tijela, jer ga je htio predati Viniciju.LXVIZa Nerona uđoše u običaj u cirkusu i amfiteatrima večernje predstave, koje su nekoć bile rijetke i samo se iznimno davale. Augustiani su ih voljeli, jer su često poslije njih slijedile gozbe i pijace, koje su trajale do jutra. Premda je puk bio već presit krvoprolića, ipak su, kad se pročuo glas da dolazi svršetak igara, i da će posljednji kršćani umirati na večernjoj predstavi, bezbrojne gomile svijeta nagr-nule u amfiteatar. Augustiani su došli svi kao jedan, jer su slutili da to neće biti obična predstava i da je Cezar naumio prirediti sebi tragediju od Vinici-jeva bola. Tigelin je sačuvao tajnu kakva je muka namijenjena zaručnici mladoga tribuna, ali to je samo još više pobuđivalo opću radoznalost. Oni koji su viđevali nekoć Ligiju kod Plaucija, pričali su sada čudesa o njenoj ljepoti. Druge je zanimalo više svega pitanje hoće li je zaista vidjeti danas u areni, jer su mnogi od onih koji bjehu čuli odgovor što ga je Cezar dao Petroniju kod Nerve, tumačili dvojako. Neki su naprosto mislili da će Neron ipak dati ili je već dao djevojku Viniciju: spominjali su da je bila taokinja, pa da joj je stoga slobodno bilo štovati božanstvo kakvo ona hoće, i da je međunarodno pravo ne dopušta kažnjavati.Neizvjesnost, očekivanje i radoznalost osvoji sve gledaoce. Cezar dođe prije nego obično, i odmah čim je došao, stadoše iznova šaputati da će se ipak desiti nešto neobično, jer je Nerona osim Tigelina i56036 Qu° vadiš561Vatinija pratio Kasije, kapetan golema stasa i silne snage kojega je Cezar vodio sa sobom samo onda kad bi mu dolazila volja za noćno skitanje po Su-buri. Opaziše također da su i u samom kazalištu poduzete mjere sigurnosti. Straže pretorijanske bile su pojačane, a zapovijedao im je ne centurion, nego tribun Subrije Flavije, poznat radi svoje slijepe odanosti Neronu. Svi su odmah znali da se Cezar želi za svaki slučaj osigurati od provale Vinicijeva očaja, i radoznalost poraste još većma.Svi pogledi svraćali su se s napetim zanimanjem na mjesto gdje je sjedio nesretni zaručnik. A on je, sasvim blijed, čela pokrivena kapljicama znoja, bio u neizvjesnosti kao i ostali gledaoci, ali i uznemiren do dna duše. Petronije, koji ni sam nije znao točno što će biti, ne reče mu ništa, samo ga je, vrativši se od Nerve, zapitao da li je spreman na sve, a zatim hoće li ići na igre. Vinicije odgovori na oba pitanja: »Da!« Ali pri tom mu trnci prođoše kroz cijelo tijelo, jer se sjetio da ga Petronije ne pita bez razloga. Živio je već neko vrijeme kao nekim poluživotom, i

sam je već bio spreman na smrt, a bio se sprijateljio i sa smrću Ligijinom, jer im je oboma imala biti ujedno oslobođenje i vjenčanje. Ali sada je vidio da je posve nešto drugo misliti izdaleka na posljednji čas kao na miran san, a opet nešto drugo ići gledati muke bića dražega od života. Sve već nekoć pretrpljene boli javiše se u njemu nanovo. Umireno očajanje opet mu stade vapiti u duši; obuze ga stara volja da spasi Ligiju pod svaku cijenu. Ujutro je htio doprijeti do »cunicula«, da se uvjeri je li Ligi ja u njima, ali pretorijanske straže čuvale su sve ulaze i zapovijedi su bile tako oštre da se ni poznati vojnici ne dadoše umekšati ni molbom ni zlatom. Vini-ciju se činilo da će ga neizvjesnost ubiti prije nego bude vidio predstavu. Negdje na dnu srca kucala mu je još nada da moguće Ligije nema u amfiteatru i da su sve bojazni isprazne. Časomice se grčevito hvatao te nade svom snagom. Govorio je u sebi da ju je Krist možda izveo iz tamnice, jer neće dopustiti da je muče u cirkusu. Nekoć je ostavio bio sve na Nje-562govu volju, a sada kad se odbijen od vrata cunicula vratio na svoje mjesto u amfiteatru i kad se pod radoznalim pogledima, koji su se na nj svraćali uvjerio da najstrašnije sumnje mogu biti opravdane, stade ga moliti u duši sa strastvenošću, gotovo sličnoj prijetnji, za spas. »Ti možeš!« ponavljao je stežući grčevito ruke. »Ti možeš!« Prije nije ni slutio da će taj čas kad se pretvori u javu biti tako strašan. Sad je nesvjestan onoga što se u njemu događa, imao osjećaj da će se njegova ljubav pretvoriti u mržnju, a njegova vjera u očaj ako vidi Ligijinu muku. I odmah je uzmaknuo pred tim osjećajem, jer se bojao uvrijediti Krista kojega moli za smilovanje i čudo. Nije više molio za njen život, htio je samo da ona umre prije nego je izvedu na arenu, te je iz bezdanoga ponora bolne duše ponavljao: »Barem toga mi ne uskrati, a ja ću Te ljubiti još više nego sam Te dosada ljubio.« Napokon mu se misli obez-glaviše kao olujni valovi. Budila se u njemu želja za osvetom i krvlju. Hvatala ga pomamna želja da se baci na Nerona i da ga udari pred svim gledaocima, a u isti je čas osjećao da tom željom vrijeđa iznova Krista i da krši Njegove zapovijedi. Na mahove su mu prolijetale glavom munje nade da će to sve od čega dršće njegova duša, ipak još odvratiti svemoguća i milostiva ruka, ali su se odmah i gasile kao u nekoj neizmjernoj žalosti, jer je Onaj koji je mogao jednom riječju razoriti ovaj cirkus i izbaviti Ligiju, ostavio nju, premda se uzdala u Nj i premda Ga je ljubila svom snagom svojega čistog srca. I mislio je dalje kako ona leži negdje u mračnu rovu, slaba, bez obrane, ostavljena, predana na milost i nemilost zvjerskih stražara, dišući možda posljednjim dahom, a on mora čekati nemoćan u ovom strašnom amfiteatru ne znajući kakvu su joj izmislili muku i što će začas ugledati. Napokon se kao čovjek koji se, padajući u ponor, hvata svačega što raste nad njegovim rubom, tako i on objeručke uhvati misli da je samo vjera može izbaviti. Ostalo je još samo to jedino sredstvo! Petar je govorio da vjera može svijet potresti u temeljima!563Zato se sabra, zatomi u sebi sumnju, a sve svoje biće usredotoči u jednu jedinu riječ: vjerujem. I čekaše čudo.No kao što odviše nategnuta živa mora pući, tako i njega slomi iznemoglost. Mrtvačka bljedoća pokri mu lice i tijelo mu se stade kočiti. Tada pomisli da mu je molba uslišana, jer evo umire. Učinilo mu se da je Ligija također zacijelo već umrla i da ih Krist na taj način oboje uzima k sebi. Arena, bijele toge nebrojenih gledalaca, svjetlo od tisuću svjetiljaka i zubalja — sve to nestade mu odjednom ispred očiju.No ta nemoć ne potraja dugo. Začas se probudi, ili bolje probudi ga topot nestrpljiva naroda.

— Bolan si — reče mu Petronije. — Zapovjedi da te odnesu kući!I ne pazeći što će na to reći Cezar, ustade da podupre Vinicija i da s njime zajedno izađe. Srce mu je prevrelo od smilovanja a pri tome ga dražilo do nepodnošljivosti što je Cezar gledao kroz smaragd Vinicija motreći sa zadovoljstvom njegovu bol, možda zato da je opiše u patetičnim strofama i da tako izazove pljesak slušalaca.Vinicije odmahne glavom. Mogao je umrijeti u tome amfiteatru, ali nije mogao iz njega izići. A predstava je imala svaki čas početi.I, doista, baš u taj tren baci gradski prefekt na arenu crvenu maramu, i na taj znak stade zveka veriga naspram carskoga podija i iz tamnoga ždrijela iziđe u jasno rasvijetljenu arenu Urso.Div je žmigao očima, očito zasjenjen svjetlom arene, zatim pođe na sredinu ogledavajući se oko sebe, kao da hoće razaznati s čim mu se valja boriti. Svim augustianima i većini gledalaca bilo je poznato da je to čovjek koji je udavio Krotona, pa kad ga ugledaše, nastade šaptanje po svim klupama. U Rimu je bilo dosta gladijatora koji su mnogo nadmašivali obični ljudski rast, ali slična diva ne vidješe još oči Kvirita. Kasije, koji je stajao na podiju za Cezarem, činio se prema ovome Ligijcu malen čovjek. Senatori, vestalke, Cezar, augustiani i puk gledali su s ushitom znalaca i ljubitelja njegova silna, krupna564kao stupovi uda, prsi nalik na dva sastavljena štita, i herkulska ramena. Žagor je bivao sve veći. Za to mnoštvo nije moglo biti većega raskoša nego vidjeti ovakve mišiće u igri, u naporu i u borbi. Žagor je prelazio u viku i grozničava pitanja, gdje stanuje puk koji rađa ovakve ljudine, a on je stajao nasred amfiteatra, sličniji kamenome kolosu nego čovjeku, ozbiljna a ujedno tužna barbarskoga lica, i videći pustu arenu pogledavao je začuđeno svojim modrim djetinjim očima sad u gledaoce, sad u Cezara, sad k rešetkama cunicula, otkuda je čekao krvnike.U času kad je izlazio na arenu, njegovo je prosto srce posljednji put kucalo nadom da ga možda čeka križ, no kad nije ugledao križa ni gotove jame, pomisli da je nedostojan te milosti i da mu valja umrijeti drukčije, i to zacijelo od zvjeradi. Bio je goloruk i namislio je poginuti, kako se pristajalo sljedbeniku Jaganjčevu, mirno i strpljivo. Međutim htio je da se još jednom pomoli k zvijezdama koje su treperile kroz gornji otvor cirkusa.To se ne svidje puku. Dosta im je bilo već tih kršćana koji su umirali kao ovce. Svi su vidjeli, ako se div ne htjedne braniti, da će biti izgubljena predstava. Ovdje-ondje začulo se psikanje. Neki stadoše vikati mastigofore, što su bičevima nagonili one koji nisu htjeli da se bore. Začas se sleže sva buka, jer nitko nije znao što čeka diva i neće li se boriti kad se sa smrću sukobi okom u oko.I nisu dugo čekali. Najednom zaječa oštar glas mjedenih truba, i na taj znak otvoriše se gvozdena vrata prema carskome podiju, i na arenu upade uz dreku bestiarija grdan germanski tur, koji je nosio na sebi žensko tijelo.— Ligija! Ligija! — zavapi Vinicije.Zatim se uhvati rukama za kosu na sljepoočica-ma, savije se u luk kao čovjek koji je u sebi osjetio vrh od koplja, te stane promuklim neljudskim glasom ponavljati:— Vjerujem! Vjerujem...! Kriste! Učini čudo! Nije ni osjetio da mu je u taj čas Petronije pokrio glavu togom. Činilo mu se da mu smrt ili bol565zastire oči. Nije gledao, nije vidio. Obuze ga osjećaj neke strašne praznine. U glavi mu ne osta nijedna misao, usta su mu samo ponavljala kao u ludilu:— Vjerujem! Vjerujem! Vjerujem!

Uto se amfiteatar stišao. Augustiani ustadoše svi kao jedan sa svojih mjesta, jer se na areni događalo nešto neobično. Kad je onaj smjerni i na smrt spremni Ligijac ugledao svoju kraljevnu na rogovima divlje zvijeri, skoči kao opržen živom vatrom i pognuv-ši se potrči isprijeka k bijesnoj životinji.Iz svih prsiju ote se kratak uzvik čuđenja, za kojim nastade nijema tišina. Ligijac dopade u tren oka k pomamnome biku i uhvati ga za rogove.— Gledaj! — vikne Petronije trgnuvši togu Vini-ciju s glave.A Vinicije ustane, podigne svoje kao platno lice i zagleda se na arenu staklenim, nesvjesnim pogledom.Sve prsi prestadoše disati. U amfiteatru se moglo čuti gdje muha leti. Puk iiije htio vjerovati svojim očima. Otkad je Rim nastao, nije se vidjelo ništa slično.Ligijac je držao divlju zvijer za rogove. Noge mu utonuše do gležnja u pijesak, kičma mu se savila kao zategnuti luk, glava upala među ramena, a na rukama mišići nabrekoše da je koža gotovo pucala od njihova napora, ali je ipak zaustavio bika na mjestu. I čovjek i zvijer bili su nekoliko časaka tako nepomični da se gledaocima činilo da vide kakav prizor koji predstavlja djela Herkulova ili Te-sejeva, ili skupinu isklesanu od kamena. No u tom prividnom miru opažalo se strašno napinjanje dviju sila koje se rvu. Tur se ukopao, kao i čovjek, nogama u pijesak, a mrko, kosmato njegovo tijelo skupilo se tako da je bio nalik golemoj kugli. Tko će prije smalaksati, tko će prvi pasti? To je bilo pitanje koje je za gledaoce, zaljubljene u borbe, imalo veće značenje nego njihova vlastita sudbina, nego sav Rim i njegova vlast nad svijetom. Onaj Ligijac bio im je sada polubog, dostojan časti i kipova. I sam je Cezar ustao. Čuvši za snagu toga čovjeka,566on i Tigelin osobito su priredili takvu predstavu i, podsmijevajući se, govorili: »Neka onaj Krotonov krvnik svlada tura kojega mu izaberemo.« A sad su gledali u čudu prizor koji je bio pred njima, kao nešto nevjerojatno da bi to mogla biti java. U amfiteatru su se vidjeli ljudi koji su uzdigli ruke i tako ostali, drugima je znoj oblio čelo, kao da se i sami bore sa životinjom. U cirkusu se čulo samo pucketa-nje plamena u svjetiljkama i šuštanj ogaraka koji su padali sa zubalja. Glasovi su zamrli gledaocima u ustima, a srca su im udarala u grudima kao da će ih razbiti. Svima se činilo da borba traje vjekove.A čovjek i zvijer stajali su još neprestano nepomično, u tešku naporu, rekao bi, ukopani u zemlju.Uto gluha, jeku slična rika odjekne s arene, za kojom se iz svih prsiju otkide uzvik, a onda opet zavlada tišina. Ljudi su mislili da snivaju: ona grdna glava bivola stade se kretati u gvozdenim rukama barbarinovim.A lice Ligijčevo, vrat i ramena pocrvenješe kao grimiz, leđa se saviše još jače. Vidjelo se da pribire posljednju snagu, ali da je neće više dugo imati.Sve mukliji, hrapaviji i sve bolnij i rik turov smiješao se s hrapavim disanjem prsiju divovih. Glava životinjska kretala se sve više, a iz gubice mu ispade dugi zapjenjeni jezik. Još časak i do ušiju bližih gledalaca doprije kao treska polomljenih kostiju, a zatim se zvijer izvali na zemlju smrtno zavinuta vrata.Div odmah skine u tren oka konopce s njegovih rogova i uzevši djevojku na ruke, stade još nagli je disati. Lice mu je problijedjelo, kosa mu se lijepila od znoja, pleća i mišice su mu kao polivene vodom. Ćasak je još stajao, kao da je napola u besvjestici, no zatim podiže oči i stade gledati gledaoce.A amfiteatar je pomahnitao. Zidovi zgrade stadoše se tresti od vike desetaka tisuća gledalaca. Otkako su se počele igre, nije bilo takvoga zanosa. Oni koji su sjedjeli u višim redovima, ostaviše ih i stadoše silaziti u niže gurajući se u prolazima između

567klupa da bliže ogledaju orijaša. Odasvud zaoriše strasni, uporni glasovi za milost, koji se zamalo pre-tvoriše u jedan opći krik. Taj je div postao sada drag ovome narodu koji je nadasve ljubio tjelesnu snagu, on je postao prva glava u Rimu. A on je razumio da svjetina traži da mu se pokloni život i vrati sloboda, ali očito mu nije bilo stalo samo do sebe. Neko vrijeme ogledavao se oko sebe, zatim se približi carskome podiju i njišući tijelo djevojčino na pruženim rukama diže oči s izrazom smjerne molbe, kao da je htio govoriti:— Na nju se smilujte! Nju spasite! Ja sam to za nju učinio!Gledaoci su dobro razumjeli što je molio. Videći onesviještenu djevojku, koja se pri golemu tijelu Li-gijčevu učinila kao malo dijete, ganuće osvoji puk, vitezove i senatore. Njena sitna prilika, bijela kao da je isklesana od alabastra, njena nesvjestica, jeziva opasnost iz koje ju je izbavio div, i najposlije njena ljepota i njegova odanost dirnuše srca. Neki su mislili da to otac moli smilovanje za svoje dijete. Samilost bukne žestoko kao plamen. Dosta je već bilo ljudima krvi, dosta smrti, dosta muka. Zagušeni suzama, stadoše glasovi vapiti milost za oboje.Urso je, međutim, obilazio arenom i njišući neprestano djevojku na rukama kretnjom je i očima molio za nju život. Uto Vinicije skoči s mjesta, preskoči ogradu koja je dijelila prva mjesta od arene i, pritrčavši Ligiji, pokri togom njeno tijelo.Zatim razdere tuniku na prsima i otkri time brazgotine od rana zadobivenih u armenskom ratu, te pruži ruke prema puku.Tada zanos svijeta prijeđe svaku mjeru koja se ikada vidjela u amfiteatrima. Svjetina stade topo-tati i urlati. Glasovi koji su vikali milost, postadoše prosto grozni. Narod se nije više zauzimao samo za rvača, nego je ustajao i na obranu djevojke i vojnika i njihove ljubavi. Tisuće gledalaca okrenuše se k Cezaru sijevajući očima od gnjeva i stisnutih pesnica. No on je otezao i skanjivao se. Vinicija nije doista mrzio i do smrti Ligijine nije mu bilo nimalo568stalo, ali bi volio vidjeti tijelo djevojčino isparano rogovima bivola ili razderano zubima zvijeri. Njegova okrutnost, kao i izrođena mašta te izrođene požude nalazile su neku nasladu u sličnim prizorima. A sad eto puk je htio da ga toga liši. Na tu misao pojavi se gnjev na njegovu ugojenu licu. Taština mu također nije dopuštala da se pokori volji svjetine, a u isti mah nije joj se smio radi prirođene strašlji-vosti protiviti.Zato ustade i pogleda neće li barem među augu-stianima opaziti da drže palce okrenute k zemlji za znak smrti. No Petronije držao je ruku uzdignutu uvis gledajući pri tom gotovo izazovno u njegovo lice. Praznovjerni, ali snošljivi Vestin, koji se bojao duhova, ali se nije bojao ljudi, davao je znak milosti. To je isto činio senator Scevin, i Nerva, Tulije Senecion, i stari čuveni vojvoda Astorije Skapula, i Antistije, i Pison, i Vetus, i Krispin, i Minucije Termo, i Poncije Telesin, i Traseja, kojega je narod štovao kao najuglednijega. Kad je to Neron vidio, od-mače smaragd od oka s izrazom prezira i uvrijeđenosti, kadli se Tigelin, kojemu je bilo stalo i do toga da prkosi Petroniju, sagne i reče:— Ne uzmiči, božanski: imamo pretorijance.Nato se Neron osvrne onamo, gdje je zapovjedništvo nad pretorijancima držao oštri i dotad svom dušom njemu odani Subrije Flavije, i ugleda neobičnu stvar. Lice staroga tribuna bilo je grozno, ali obliveno suzama, i ruku je uzdigao za znak milosti.Međutim, narod stade hvatati bijes. Uzdigla se prašina od topota nogu i zaklonila amfiteatar. Usred vike čuli su se glasovi:

— Riđobradi! Krvnik svoje matere! Palikuća! Neron se prepade. Puk je bio svemoćni gospodaru cirkusu. Pređašnji cezari, a osobito Kaligula, znali su kadšto, doduše, raditi i protiv njegove volje, ali to je izazivalo svagda nemire, koji su dovodili i do prolijevanja krvi. No Neron je bio u drukčijem položaju. Ponajprije, kao komedijantu i pjevaču trebala mu je naklonost puka, zatim htio ga je imati uza se protiv senata i patricija, a najzad je poslije po-569žara Rima nastojao svakojako da ga predobije za se i da svrati njegov gnjev na kršćane. Razumio je napokon da bi bilo opasno duže opirati se, Smutnja, zametnuta u cirkusu, mogla je zahvatiti sav grad i imati neproračunane posljedice.Pogleda zato još jednom Subrija Flavija, kapetana Scevina, senatorova rođaka, vojnike i videći svuda namrštene obrve, uznemirena lica i uprte u sebe oči dade znak milosti. Tada se gromovit pljesak raz-liježe odozgo do dolje. Narod je već bio siguran za život osuđenih, jer su odsada oni dolazili pod njegovu zaštitu, pa ih ni Cezar ne bi smio dulje goniti svojom srdžbom.570LXVIIČetiri Bitinca nosila su Ligiju u Petronijevu kuću, a Vinicije i Urso išli su kraj nje žureći se da je što prije predadu u ruke grčkoga liječnika. Išli su šuteći, jer poslije događaja toga dana nisu mogli govoriti. Vinicije je još bio kao polupriseban. Ponavljao je u sebi da je Ligija spašena, da joj ne prijeti više ni tamnica ni smrt u cirkusu, da su se njihove nesreće svršile jednom zauvijek i da je nosi doma, da se neće rastaviti više od nje. I činilo mu se da je to većma početak nekoga drugoga života nego java. Od časa do časa nadnosio se nad otvorenu nosiljku da gleda ono ljubljeno lice koje mu se pri mjesečevu svjetlu činilo uspavano, i ponavljao je u misli: »To je ona! Krist ju je spasio!« Sjećao se također da je u spoliarij, kamo su on i Urso bili odnijeli Ligiju, došao neki nepoznati liječnik i uvjerio ga da djevojka živi i da će živjeti. Od te misli radost mu je nadimala prsi, tako da je časomice malaksavao i oslanjao se na Ursovu ruku ne mogući ići svojom snagom. A Urso je gledao u nebo osuto zvijezdama i molio se.Išli su žurno kroz ulice na kojima su tek podignute bijele kuće jako blistale na mjesečini. Grad je bio pust. Negdje su samo hrpe ljudi, okićenih zimzelenom, pjevale i igrale pred trijemovima uz frulu, uživajući divnu noć i svečano vrijeme koje je trajalo od početka igara. Istom kad su već bili nadomak571kuće, Urso se presta moliti i progovori tiho, kao da se boji da ne probudi Ligiju:— Gospodine, to ju je Spasitelj izbavio od smrti. Kad sam je vidio na rogovima turovim, čuo sam u duši glas: »Brani je!« I to je bio bez sumnje glas Jaganjčev. Tamnica mi je izjela snagu, ali On mi ju je vratio za onaj čas i On je nadahnuo onaj nemili puk da se zauzme za nju. Budi Njegova volja!A Vinicije odgovori:— Neka bude hvaljeno Njegovo ime!Ali nije mogao govoriti više, jer je naglo osjetio da mu silan plač navire u grudima. Uhvatila ga neodoljiva želja da se baci na zemlju i zahvali Spasitelju na čudu i na milosrđu.Međutim stigoše kući. Sluge, kojima je sve bio javio posebno poslan rob, povrvješe da ih dočekaju, jer je Pavao iz Tarsa obratio još u Anciju veći dio tih ljudi. Nesreće Vinicijeve bile su im dobro poznate, zato je njihova radost kad ugledaše žrtve istrgnute zlobi Neronovoj, bila golema, a povećavala se još više kad

je liječnik Teoklo, pregledavši Ligiju, izjavio da nije zadobila nikakve teške povrede i da će, kad joj prođe slabost koja joj ostade nakon tamničke vrućice, sasvim ozdraviti.Svijest joj se vratila još iste noći. Probudivši se u divnoj ložnici, rasvijetljenoj korintskim svjetiljkama, u mirisu od vervene, nije znala gdje je i što je s njom. Ostao joj je samo u sjećanju onaj čas kad su je vezali za rogove biku, koji je bio sapet verigama, a sada, videći nad sobom lice Vinicijevo osvijetljeno blagim obojenim svjetlom, držala je da jamačno nije više na zemlji. Misli su joj se još mutile u njenoj oslabljenoj glavi: činilo joj se prirodno da su stali gdjegod na putu u nebo zbog njene iz-mučenosti i slabosti. Ne osjećajući ipak nikakva bola, osmjehnu se na Vinicija i htjede ga upitati gdje su ovo, ali joj iz usta iziđe samo tih šapat u kojem je Vinicije jedva mogao razabrati svoje ime.A on kleče kraj nje i, lako stavivši ruku na njeno čelo, reče:572— Krist te je spasio i vratio te meni!Usta joj se maknuše opet nerazumljivim šaptom, no začas joj se vjeđe sklopiše, prsi se uzdigoše lakim uzdahom, i ona zapade u dubok san, koji je očekivao liječnik Teoklo i poslije kojega je naviještao povratak zdravlju.A Vinicije osta uza nju klečeći, uronjen u molitvu. Duša mu je kopnjela od ljubavi tako silno da se sasvim zanio. Teoklo je više puta ulazio u lož-nicu, nekoliko puta iza odmaknutoga zastora ukazivala se zlatokosa Euničina glava. Napokon su i ždra-lovi, koje su gojili u vrtovima, stali graktati navi-ještajući dan, a on je jošte grlio u misli noge Kristove ne videći i ne čujući što biva oko njega, srca pretvorena u plamen zahvalne žrtve, zaronivši u ushićenje, za života još napola uznesen u nebo.573LXVIIINakon oslobođenja Ligijina, Petronije nije htio dražiti Cezara, pa pođe za njim, zajedno s ostalim augustianima, na Palatin. Želio je čuti o čemu će ondje govoriti, a osobito da se uvjeri neće li Tige-lin izmisliti što novo da upropasti djevojku. I ona i Urso dolazili su, doduše, u neku ruku pod zaštitu puka i bez teške sumnje nitko nije sada smio dići na njih ruke, no Petronije, znajući mržnju kakvom je plamtio na njega svemoćni prefekt pretorijanski, nagađao je da će po svoj prilici, kad nije mogao izravno da mu se osveti, nastojati da bilo kakvim načinom iskali osvetu na njegovu sestriću.Neron je bio gnjevan i razdražen jer se predstava svršila sasvim drukčije nego je on želio. Petronija nije htio ni pogledati, no on mu se ne gubeći hlad-nokrvnosti približi sa svom slobodom »arbitra elegancije« i reče mu:— Znaš li, božanski, što mi pada na um? Napiši pjesmu o djevici koju zapovijed svjetskoga vladara oslobađa s rogova divljega tura i vraća je dragome. Grci su ćutljiva srca, i uvjeren sam da će ih začarati takva pjesma.Neronu se uza svu razdraženost svidjela ta misao, i to s dva razloga: najprije kao građa za pjesmu, a drugo što je mogao slaviti u njoj sam sebe kao velikodušnoga vladara svijeta. Zato pogleda časak Petronija i reče:574— Tako je! Možda imaš pravo! Ali pristoji li se meni da pjevam svoju dobrotu?— Ne treba da sebe spominješ. U Rimu će ionako svatko pogoditi o kome je riječ, a iz Rima se vijesti raznose po svem svijetu.— I uvjeren si da će se to svidjeti u Grčkoj?— Hoće, tako mi Poluksa!I otiđe zadovoljan, jer je sada bio uvjeren da Neron, komu je cijeli život bio

udešavanje stvarnosti prema književnim fikcijama, neće htjeti pokvariti temu, i time će sasvim svezati Tigelinu ruke. No to nije promijenilo njegovu namjeru da Vinicija otpravi iz Rima, čim samo zdravlje Ligiji ne bude tome smetalo. Zato, vidjevši ga drugi dan, reče mu:— Odvezi je na Siciliju. Dogodilo se nešto takvo da vam sa strane Cezarove ništa ne prijeti, ali Ti-gelin je spreman poslužiti se i otrovom, ako ne iz mržnje na vas, a ono na me.Vinicije se osmjehne i odgovori:— Ona je bila na rogovima divljega tura, pa ju je ipak Krist spasio.— A ti mu prinesi na čast stotinu volova — odgovori Petronije sa sjenkom nestrpljivosti — ali nemoj tražiti od Njega da je dva puta spašava ... Sjećaš li se kako je Eol dočekao Odiseja, kad se vratio da ga iznova zamoli za povoljne vjetrove? Bogovima nije drago da im se dosađuje.— Kad joj se vrati zdravlje — odvrati Vinicije — odvest ću je Pomponiji Grecini.— I učinit ćeš to bolje, jer Pomponija boluje. Kazivao mi je o tome rođak Aulov, Antistije. Ovdje će se, međutim, dogoditi takve stvari da će ljudi vas zaboraviti, a u današnja vremena najsretniji su oni koji su zaboravljeni. Fortuna vam bila sunce zimi, a ljeti hladak!Rekavši to, ostavi Vinicija njegovoj sreći, a sam ode Teoklu da ga pita za Ligijino zdravlje.No njoj nije prijetila više pogibao. U podzemlju bi je zbog iznemoglosti od tamničke groznice srvao pokvareni uzduh i nezgoda mjesta: no sad ju je okru-575živala najnježnija pažnja, i ne samo obilje nego i raskoš. Iza dva dana po nalogu Teoklovu stadoše je iznositi u vrtove, koji su okruživali vilu, u kojima je ostajala po više sati. Vinicije joj kitio nosiljku sasama, a osobito perunikama, da je sjećaju atrija u Aulovoj kući. Često su sakriveni u sjeni razgrana-toga stabla, držeći se za ruke, razgovarali o prošlim jadima i prošlim bojaznima. Ligija mu je govorila da ga je Krist namjerno provodio kroz muku, da mu promijeni dušu i uzdigne je k sebi, a on je osjećao da je to istina, i da nije ostalo u njemu ništa od staroga patricija koji nije priznavao drugoga zakona do svojih požuda. No u tome spominjanju nije bilo ništa gorko. Činilo im se oboma da su im čitave godine preletjele preko glave i da je ta strašna prošlost daleko za njima. Sad ih obuzima mir kakvoga nikad dotad nisu osjetili. Neki novi život, neizmjerno sretan, išao je k njima i obuzimao ih. U Rimu je mogao bjesniti Cezar i zadavati svijetu strah, ali oni su osjećali nad sobom zaštitu stoput moćniju, te se nisu više bojali ni njegove zlobe ni njegova mahnitanja, kao da je prestao biti gospodar njihova života ili smrti. Jednom pred zalazak sunca začuše od dalekih vivarija riku lavova i drugih divljih zvijeri. Nekoć su ti glasovi plašili Vinicija kao zla kob, sad se pogledaše samo s osmijehom, i zatim oboje digoše oči k večernjoj rumeni. Kadšto je Ligija, budući jošte veoma slaba i nemajući snage da hoda sama, zaspala u vrtnoj tišini, a on je bdio nad njom i gledajući njeno uspavano lice mislio bi nehotice da to nije više ona Ligija koju je susreo kod Aulovih. I, odista, tamnica i bolovanje ugasiše donekle njenu ljepotu. Kad ju je viđao kod Aula i kasnije, kad je došao da je otme iz kuće Mirjamine, bila je tako krasna kao kip i ujedno kao cvijet, a sad joj je lice postalo gotovo prozirno, ruke su joj omr-šavjele, tijelo oslabilo od bolesti, usta poblijedjela i oči su se činile manje plave nego prije. Zlatokosa Eunika, koja joj je nosila cvijeće i dragocjene tkanine za pokrivanje nogu, bila je prema njoj kao ciparska božica. Esteta Petronije zaludu se trudio da576nađe u njoj nekadašnje čari, i sliježući ramenima mislio je u duši, da ova sjena iz

Elizejskih poljana nije vrijedila toliko napora, toliko bolova i muka što umalo nisu popile život Viniciju. No Vinicije, koji je ljubio sada njenu dušu, ljubio ju je još više i kad ju je čuvao uspavanu, činilo mu se da čuva sav svijet.37 Qu° vadiš577LXIXGlas o čudesnom spasu Ligijinu raširio se brzo među raspršenim kršćanima, koji ostadoše od pogibije. Vjernici stadoše dolaziti da vide onu nad kojom se očito pokazala milost Kristova. Došao je najprije mladi Nazarije s Mirjamom kod kojih se još krio Petar Apostol, a za njima su stizali i drugi. Svi su skupa s Vinicijem, Ligijom i Petronijevim robovima slušali pažljivo pričanje Ursovo o glasu koji se javio u njegovoj duši i zapovjedio mu da se bori s divljom zvijeri, i svi su odlazili s nadom i utjehom da Krist neće dati da se istrijebe sasvim sa zemlje njegovi priznavaoci prije nego sam dođe na strašni sud.I ta nada hrabrila im je srca, jer gonjenje nije još prestajalo. Koga bi javno mišljenje označilo za kršćanina, toga su gradski vigili odmah vodili u tamnicu. Žrtava je, istina, bilo već manje, jer su glavni dio vjernika bili već pohvatali i umorili na mukama, a ostali iziđoše iz Rima da bi u daljim pokrajinama preživjeli oluju, ili su se najbrižljivije sakrivali ne smijući se skupljati na molitvu drukčije nego u pješčanicima iza grada. Ipak su ih potjere jošte svaku-da tražile, i premda su prave igre bile već dovršene, čuvali su ih za buduće ili ih osuđivali na smrt. Ako rimski puk i nije više vjerovao da su kršćani prouzročili požar grada, ipak su bili oglašeni za neprijatelje čovječanstva i države, i edikt protiv njih trajao je još u staroj snazi.Petar Apostol dugo se nije smio pokazati u Petro-nijevoj kući, dok napokon nije jedno veče Nazarije578nagovijestio njegov dolazak. Ligija, koja je već sama hodala, i Vinicije istrčaše mu u susret i stadoše mu grliti noge, a on ih je pozdravljao s to većim uzbuđenjem što mu nije ostalo mnogo ovaca u stadu nad kojim mu je upravu povjerio Krist, i nad čijom je sudbinom plakalo sada njegovo veliko srce. I zato, kad mu Vinicije reče: »Gospodine, zbog tvojega zagovora vratio mi ju je Spasitelj«, on odgovori: »Vratio ti ju je zbog tvoje vjere i radi toga da ne zani-jeme sva usta koja ispovijedaju ime Njegovo.« I jamačno je u taj čas mislio na one tisuće djece svoje, raskinute od divljih zvijeri, na one križeve, kojima su bile zasađene pune arene, i na one ognjene stupove u carskim vrtovima, jer je to govorio s velikom žalošću. Vinicije i Ligija opaziše također da mu je kosa sasvim posijedjela, da mu se tijelo zgr-bilo, a u licu mu je bilo toliko tuge i strpljenja, kao da je prošao kroza sve one bolove i muke kroz koje prođoše žrtve bijesa i ludila Neronova. No oboje su već razumjeli, kad se Krist podložio muci i smrti, da joj se ne može nitko ukloniti.Ipak im se srce stezalo gledajući Apostola, pritisnuta bremenom godina, truda i bola. Zato ga Vinicije, koji je za nekoliko dana mislio odvesti Ligiju u Napulj gdje će se sastati s Pomponijom i poći dalje na Siciliju, stade moliti da zajedno s njima ostavi Rim.No Apostol stavi ruku na njegovu glavu i odgovori:— Čujem u duši riječi Gospodnje, koje mi na Ti-berijadskom jezeru reče: »Kad si bio mlađi, opasao si se i išao kamo si htio; ali kad ostariš, pružit ćeš ruke svoje, i drugi će te opasati i voditi, kamo ne budeš htio.« Zato je pravo da idem za svojim stadom.I kad su svi zašutjeli jer nisu razumljeli što govori, doda:— Moj trud primiče se kraju, ali gostoprimstvo i počinak uživat ću istom u domu

Gospodnjem.Zatim se obrati k njima govoreći:579— Sjećajte me se, jer sam vas ljubio, kao otac što ljubi djecu svoju, i štogod učinite u životu, činite na slavu Gospodnju!Govoreći to, digne nad njih svoje stare drhtave ruke i blagoslovi ih, a oni su se privijali k njemu osjećajući da je to možda posljednji blagoslov što ga primaju iz njegovih ruku.Ipak im je bilo suđeno vidjeti ga još jedanput. Nekoliko dana poslije toga donese Petronije strašne glasove s Palatina. Ondje otkriše da je jedan od oslo-bođenika Cezarovih bio kršćanin, i nađoše u njega poslanice Apostola Petra i Pavla iz Tarsa, kao i Ja-kovljeve, Judine i Ivanove. Boravak Petrov u Rimu bio je već otprije poznat Tigelinu, ali je držao da je i on poginuo zajedno s tolikim tisućama drugih vjernika. Sad se pokazalo da su dva najveća poglavara nove vjere još u životu i da se nalaze u prijestolnici, pa zato odluči da ih nađe i uhvati pod svaku cijenu, nadajući se da će istom njihovom smrću biti iščupani posljednji korijeni omražene sekte. Petronije je čuo od Vestina da je sam Cezar izdao zapovijed, da za tri dana i Petar i Pavao iz Tarsa budu u tamnici i da se čitavi odredi pretorijanaca pošalju da premetnu sve kuće na Zatiberju.Čuvši to, Vinicije odluči da ode upozoriti Apostola na pogibao. Uveče ogrnuše on i Urso galske plašteve, koji im zakloniše lica, te otiđoše u Mirjaminu kuću, u kojoj je Petar boravio i koja je bila podno brdašca Janikula. Putem vidješe kuće opkoljene vojnicima, koje su vodili neki nepoznati ljudi. Sav predio grada bio je uznemiren, a tu i tamo kupile su se hrpe radoznala svijeta. Ponegdje su satnici ispitivali uhvaćene sužnje da saznadu za Petra Simona i Pavla iz Tarsa.Urso i Vinicije, pretekavši vojnike, dođoše sretno k stanu Mirjaminu, gdje nađoše Petra, okružena šačicom vjernih. Timotej, pomoćnik Pavla iz Tarsa, i Lino bili su također uz Apostola.Na glas o bliskoj opasnosti Nazarije ih izvede sve skrivenim prolazom do vrtnih vratašca, a odanle u puste kamenolome, koji su bili jedva nekoliko sto-580tina koraka od Janikulskih vrata. Urso je pri tome morao nositi Lina, kojemu se kosti, polomljene na mukama, nisu još bile srasle. No kad stigoše u podzemlje, osjetiše sigurnost i stadoše kod svjetla od žiška, što ga je zapalio Nazarije, tiho vijećati kako da spase dragi život Apostolov.— Gospodine — reče sam Vinicije — sutra neka te u cik zore Nazarije isprati iz grada do Albanskih planina. Tamo ćemo te stići i povesti u Ancij, gdje čeka brod koji će nas dvoje prevesti u Napulj i Siciliju. Blažen dan i čas kad stupiš u dom moj i blagosloviš moje ognjište!Drugi su ga slušali s radošću i navaljivali na Apostola govoreći:— Spasi se, pastiru naš, jer ne možeš više ostati u Rimu. Sačuvaj živu istinu da ne pogine zajedno i s nama i s tobom. Poslušaj nas koji te molimo kao oca!— Učini to za ime Kristovo! — vapili su drugi hvatajući se za njegove haljine.A on odgovori:— Djeco moja! Tko zna kad će mi Gospod odrediti kraj života?Ali nije govorio da neće ostaviti Rima, i sam je kolebao što da učini, jer mu se već odavna bila uvukla u dušu neizvjesnost, a i strah. Stado mu je bilo raspršeno, djelo porušeno, Crkvu, koja je prije požara grada bila nabujala kao divno drvo, pretvorila je u prah moć »Zvijeri«. Nije ostalo ništa osim suza, ništa osim uspomena, muka i smrti. Sjetva je donijela obilan rod, ali ga je sotona zgazio u zemlju. Ćete anđela ne dođoše u pomoć onima koji su ginuli, i sad se Neron

razmeće u slavi nad svijetom, strašan, moćniji nego ikada, gospodar sviju mora i sviju zemalja. Cesto je već Božji ribar pružao u samoći ruke k nebu i pitao: »Gospodine, što ću učiniti? Kako li ću ostati? Kako ću se ja, nemoćan starac, boriti s neizmjernom silom Zloga kojemu si dopustio da vlada i pobjeđuje?«I vapio je iz dubine neizmjerne boli, ponavljajući u duši: »Nema više onih ovaca koje si mi zapovje-581dio da pasem, nema Tvoje Crkve. Pustoš je i žalost u Tvojoj stolici, pa što ćeš mi sada zapovjediti? Hoću li ovdje ostati ili da izvedem i ovo malo stada što je ostalo, da negdje za morima skrovito slavimo ime Tvoje?«I bio je neodlučan. Vjerovao je da istina neće poginuti i da će svakako pobijediti nad zlom, ali je ponekad mislio da još nije došao njen čas koji će nastati istom onda kada Gospod siđe na zemlju u dan suda, sa silom i slavom stoput silnijom od Ne-ronove.Često mu se činilo, ako sam ostavi Rim, da će i vjernici poći za njim, pa će ih on tada povesti čak onamo u hladovite gajeve galilejske, nad tiho jezero Tiberijadsko, k pastirima, mirnim poput golubova ili ovaca koje ondje pasu po čubru i nardu. I sve veća želja za mirom i počinkom, sve veća čežnja za jezerom i Galilejom osvajala je ribarevo srce, sve su češće suze navirale na oči starcu.No kad je časovito bio već odabrao što da učini, hvatao ga je nenadan strah i nemir. Kako će ostaviti ovaj grad u kojemu je toliko mučeničke krvi natopilo zemlju, gdje je toliko samrtničkih usta posvjedočilo istinu? Hoće li se on jedini ukloniti tome? I što će odgovoriti Gospodu kad čuje riječi: »Oni pomriješe za vjeru svoju, a ti pobježe?«Noći i dani prolazili su mu u brizi i nevolji. Drugi, koje su raskinuli lavovi, oni koje su pribili na križeve, koje su sažgali u vrtu Cezarovom, zaspali su poslije muka u Gospodu, a on nije mogao spavati i ćutio je muku veću od svih onih što su krvnici smišljali za svoje žrtve. Često je već zora zabijeljela krovove kuća, dok je on još vapio iz dubine ožalošćenoga srca:— Gospode, zašto si mi zapovjedio da ovamo dođem i da u ovome brlogu Zvijeri postavim stolicu Tvoju?Trideset i četiri godine od smrti Gospoda svojega nije znao za odmor. S palicom u rukama obilazio je svijet i naviještao »blagu vijest«. Trošio je svoju snagu putujući i trudeći se. A kad je napokon u582ovom gradu, koji je bio glava svijetu, utvrdio djelo Učiteljevo, jedan ognjeni dah Zlobe spalio je sav njegov trud, i on je vidio da treba borbu iznova uzeti na se. I kakvu borbu! S jedne strane Cezar, senat, puk, legije, koje su gvozdenom gužvom sapele svijet, nebrojene gradove, nebrojene zemlje, sila, kakve oko ljudsko nije vidjelo, a s druge strane on, tako pritisnut godinama i radom da su mu slabačke ruke jedva već mogle nositi putnu palicu.Zato je kadšto govorio u sebi, da se on ne može ogledati s carem rimskim, i da to djelo može izvršiti jedino Krist.Sve te misli proletjele su sad kroz njegovu brižnu glavu, kad je slušao molbe posljednje šačice svojih vjernih, a oni okružujući ga sve tješnjim kolom ponavljali su molbenim glasom:— Spasi se, Rabi, i izvedi nas iz moći »Beštije«! Napokon i Lino prignu pred njim svoju izmučenuglavu.— Gospodine — govorio je — tebi je zapovjedio Spasitelj da paseš Njegove ovce, ali ih više nema ovdje, ili ih sutra neće biti. Zato idi onamo gdje ih možeš naći.

Riječ Božja živi još i u Jeruzalemu i u Antiohiji i u Efezu i u drugim gradovima. Što ćeš postići ako ostaneš u Rimu? Kad pogineš, samo ćeš uvećati trijumf Zvijeri. Ivanu Gospod nije odredio kraj života. Pavao je građanin rimski i bez suda ne mogu ga kazniti, ali ako se nad tobom, Učitelju, razbjesni moć paklena, tada će oni kojima je već klonulo srce, pitati: Tko je nad Neronom? Ti si stijena na kojoj je sazdana Crkva Božja. Pusti nas da umre-mo, a nemoj dopustiti da Antikrist pobijedi namjesnika Božjega, i nemoj se vraćati ovamo dok Gospod ne slomi onoga koji je lio nevinu krv.— Pogledaj na suze naše! — ponavljali su svi nazočni.Suze potekoše i niz Petrovo lice. No začas usta i, pruživši ruke nad ljudima koji su klečali, reče:— Neka bude ime Gospodnje hvaljeno i neka bude volja Njegova!583LXXSutradan u osvit zore išla su dva tamna lika Api-jevom cestom prema Kampanijskoj ravnici.Jedan je od njih bio Nazarije, drugi Petar Apostol, koji je ostavljao Rim i u njemu izmučene vjernike.Nebo na istoku već se obojilo laganim zelenim od-sjevom koji se ozdo polagano sve izrazi ti je porub-ljivao šafranovom bojom. Lišće na drveću, osrebre-no lakom rosom, bijeli mramor ljetnikovaca i okna vodovoda, koji su se pružili preko ravnice do grada, pomaljali su se iz sjene.Zelenilo neba postajalo je sve otvorenije zasiću-jući se zlatom. Zatim se istok zarumeni i obasja Albanske planine, koje se pojaviše divne, svijetle, kao da su građene od ljiljanova bjelila.Osvit je odsijevao na kapljicama rose, koje su treptjele na Ušću po drveću. Magla se prorjeđivala otkrivajući sve širi vidik na ravnicu, na kuće u njoj, na groblja, gradiće i skupove drveća, među kojima su se bijeljeli stupovi hramova.Put je bio pust. Seljaci, koji su vozili povrće u grad, nisu još bili upregli svoja kola. Od kamenih ploča, kojima je put bio sve do planina popločen, odjekivala je u tišini škripa drvenih postola.Zatim sunce odskoči iza gore, ali ujedno čudan prizor pade u oči Apostolu. Učini mu se da se zlatni kolut sunca, mjesto da se diže sve više i više na nebu, odronio s brda i da se valja cestom.Tada stade Petar i reče:584— Vidiš li ovo svjetlo koje nam se primiče!— Ne vidim ništa — odgovori Nazarije.No Petar se opet javi začas, zaslonivši rukom oči:— Neka prilika ide k nama u sunčanom sjaju. No do ušiju im nije dopro ni najmanji odjek odkoraka. Oko njih bila je potpuna tišina, samo je Nazarije vidio kako u daljini trepti drveće, kao da ga netko potresa, a sjaj se sve većma razlijeva ravninom. I stade gledati u čudu Apostola.— Rabi, što je to? — povika uznemireno.A Petru ispade iz ruku putna palica, oči mu se zagledaše ukočeno preda se, usta se otvoriše, na licu se ukaza čuđenje, radost, ushit. Najednom pade na koljena pruživši ruke preda se, a iz usta mu se ote vapaj:— Kriste ...! Kriste ...!I pade glavom na zemlju, zatim se u tišini začuše jecanjem isprekidane starčeve riječi:

— Quo vadiš, Domine?1Nazarije nije čuo odgovora, ali do ušiju Petrovih dopre glas tužan i blag, koji reče:— Kad ti ostavljaš puk moj, idem u Rim da me drugi put razapnu.Apostol ležaše na zemlji s licem u prahu, ukočen i bez riječi. Nazariju se već učinilo da se onesvijestio i umro, no Petar napokon usta, diže drhtavim rukama palicu i ne govoreći ništa okrene se put sedam gradskih brežuljaka.A dječak vidjevši to, ponovi poput jeke:— Quo vadiš, Domine?— U Rim! — odgovori tiho Petar. I vratiše se.Pavao, Ivan, Lino i svi vjerni prijatelji dočekaše ga s čuđenjem i to s većim strahom što su upravo u praskozorje, odmah poslije njegova odlaska, preto-1 Kamo ideš, Gospodine?585rijanci opkolili stan Mirjamin tražeći u njemu Apostola. No on im je na sva pitanja odgovarao samo radosno i spokojno:— Vidio sam Gospoda!I još iste večeri ode na ostriansko groblje da naučava i krsti one koji su željeli da se okupaju u vodi života.I otada je dolazio onamo svaki dan, a za njim su išle svaki dan sve veće gomile. Činilo se da se iz svake mučeničke suze rađaju novi priznavaoci i da svakome jeku na areni odjekuje tisuću grudi. Neron je greznuo u krvi. Rim i sav neznabožački svijet mahnitao je. No oni, kojima se grstilo na opačine i ludosti, oni koji su bili gaženi, oni kojima je život bio pun jada i potlačenosti, svi potišteni, svi žalosni, svi nesretni dolazili su slušati divne propovijedi o Bogu koji je iz ljubavi k ljudima bio raspet i otkupio njihove grijehe.I nalazeći Boga, kojega su mogli ljubiti, nalazili su ono što nije mogao dati dotad nikome ovaj svijet: sreću u ljubavi. I Petar je razumio da ni Cezar ni sve njegove legije neće savladati žive istine, da je neće potrnuti ni suze ni krv, i da sad istom nastaje njezina pobjeda. Razumio je također zašto ga je Gospod vratio s puta; jer je ovaj grad oholosti, opačine, raspuštenosti i sile postajao Njegov grad i dvostruka prijestolnica, iz koje je na sav svijet izlazila vlast nad tijelima i nad dušama.586LXXINapokon navrši se vrijeme obojici apostola. No kao za svršetak službe bilo je dano Božjem ribaru da ulovi dvije duše u tamnici. Vojnici Proces i Mar-tinian, koji su ga čuvali u Mamertinskoj tamnici, primiše krst. Zatim nasta čas muke. Neron tada ne bijaše u Rimu. Osudu izdadoše Helije i Politet, dva oslobođenika kojima je Cezar povjerio za svoje ne-nazočnosti upravu nad Rimom. Starca Apostola da-doše najprije, kako je zakon propisivao, šibati, a sutradan ga izvedoše izvan gradskih zidova na Vatikanske brežuljke, gdje je imao pretrpjeti kaznu na križu. Vojnici se začudiše mnoštvu koje se skupilo pred tamnicom, jer po njihovu shvaćanju smrt prosta čovjeka i još k tome tuđinca nije mogla biti tako zanimljiva, a nisu razumjeli da se ono mnoštvo ne sastoji od radoznala svijeta nego od istovjemika koji su željeli ispratiti na stratište velikoga Apostola. Napokon se po podne otvoriše vrata na tamnici, i Petar se pokaza usred odreda pretorijanaca. Sunce se već bilo ponešto spustilo k Ostiji, dan je bio tih i vedar. Petru iz obzira na njegove stare godine nisu zapovjedili da nosi križ držeći da ga ne bi mogao nositi, niti su mu metnuli procijep oko vrata, da mu ne otežavaju puta. Išao je slobodno i vjernici su ga mogli dobro vidjeti. U času kad se među kacigama vojničkim pokazala njegova sijeda glava, nasta plač među svijetom, ali

odmah gotovo presta, jer je starčevo lice bilo tako vedro i sjalo se takvom ra-587došću da su svi razumjeli da to ne ide žrtva na gu-bilište, nego da pobjednik stupa u trijumfalnom pohodu.Tako je doista i bilo. Ribar, obično ponizan i pognut, išao je sada uspravan, viši uzrastom od vojnika, pun ugleda. Moglo bi se činiti da prolazi vladar, okružen pukom i vojnicima. Sa svih strana čuše se glasovi:— Eno Petar odlazi ka Gospodu!Svi kao da zaboraviše da ga čeka muka i smrt. Išli su u svečanoj ozbiljnosti, ali mirno, osjećajući da se od smrti na Golgoti nije dotad dogodilo ništa tako veliko, pa kako je ona otkupila svijet, tako će ova otkupiti ovaj grad.Putem se svijet zaustavljao u čudu gledajući onoga starca, a učenici, stavljajući im ruke na ramena, govorili su mirnim glasom:— Gledajte kako umire pravednik koji je poznavao Krista i propovijedao ljubav po svijetu.A oni su se zamišljali i odlazili govoreći u sebi:— Zaista, ovaj nije mogao biti nikakav zločinac! Putem se stišavao žagor i ulična vika. Pratnja jeprolazila između nedavno sazidanih kuća, između bijelih stupova hramova, nad čijim se vrhovima vidjelo nebo duboko, mirno i modro. Išli su tiho, kadšto bi samo zveknulo vojničko oružje ili bi se začuli glasovi molitve. Petar ih je slušao i lice mu se sjalo sve većom radošću, jer mu je pogled jedva mogao obuhvatiti one tisuće vjernih. Osjećao je da je djelo dovršio, i znao je već da će ona istina koju je svega života svoga naviještao, zaliti sve poput pučine i da je ništa neće moći zaustaviti. I misleći tako o tom dizao je oči uvis i govorio: »Gospode, zapovjedio si mi da osvojim ovaj grad koji vlada svijetom, i ja sam ga osvojio. Naredio si mi da u njemu podignem stolicu Tvoju, i ja sam je podigao. To je Tvoj grad, Gospode, i ja idem k Tebi, jer sam se veoma utru-dio.«Prolazeći pored hramova govorio je: »Bit ćete Kristovi hramovi.« Gledajući množinu ljudi koji su prolazili pred njegovim očima, govorio im je: »Vaša588djeca bit će Kristove sluge.« I išao je s osjećajem dovršenoga osvojenja, svjestan svoje zasluge, svjestan moći, miran, velik. Vojnici ga provedoše preko Trijumfalnog mosta, kao da time nehotice daju svjedočanstvo njegovu trijumfu, i vodili su ga dalje k Naumahiji i cirkusu. Vjernici sa Zatiberja pridružiše se povorci i nastade takva navala svijeta da se kapetan koji je zapovijedao pretorijancima, dosjetivši se napokon da vodi takva velika svećenika kojega prate vjernici, prepao zbog odveć malena broja vojnika. No nijedan uzvik ogorčenja ili bijesa nije se čuo u gomili. Lica su bila obuzeta veličinom časa, svečana i ujedno puna očekivanja, jer su neki učenici sjećajući se da se kod smrti Gospodnje otvarala zemlja od strave, a mrtvi ustajali iz grobova, mislili da će i sada možda nastupiti takvi očiti znaci po kojima se dovijeka neće zatrti uspomena na smrt Apo-stolovu. A drugi su pače mislili u sebi: »Neće li Gospod izabrati Petrov čas da siđe s neba, kako je obećao, i učiniti sud nad svijetom?« I u toj misli preporučali su se milosrđu Spasiteljevu. Ali oko njih bilo je mirno. Činilo se da se brdašca griju i odmaraju na suncu.Napokon stade povorka između cirkusa i brežuljka Vatikana. Vojnici stadoše kopati jamu, drugi po-ložiše na zemlju križ, čekiće i čavle čekajući da se pripreme obave, a svijet, jednako tih i sabran, kleče na koljena.Apostol, komu su glavu obasjale sunčane zrake zlatnim sjajem, obrati se posljednji put ka gradu. Izdaleka, nešto niže, vidio se Tiber kako se ljeska, na

drugoj obali Martovo polje, više njega Augustov mauzolej ispod velikog kupališta koje je Neron upravo bio počeo zidati, još niže Pompejevo kazalište, a za njima Septa Julia, na mjestima vidna, a na mjestima zaklonjena drugim zgradama, zatim mnoštvo trije-mova, hramova, stupova kuća, koje su se naspratile jedne više drugih, i napokon ondje u daljini, brda, okićena kućama, grdan ljudski mravinjak kome su se krajevi gubili u plavoj magli, leglo opačina, ali i sile, ludosti, ali i sklada, koje je postalo glava svi-589jeta, njegov tlačitelj, ali i njegov zakon i mir, svemoćan, nepobjediv, vječan.A Petar, okružen vojnicima, gledao je na nj, kao što vladar i kralj ogleda svoju djedovinu. I govorio mu je: »Otkupljen si i moj.« I nitko ne samo od vojnika, koji su kopali jamu u koju će usaditi križ, nego i od vjernih nije slutio da među njima stoji pravi vladar ovoga grada i da će proći carevi, proteći poplave barbarske, uminuti vjekovi, a ovaj će starac vladati ovdje nepromijenjeno i vječno.Sunce se bilo još većma nagnulo k Ostiji te se uvećalo i zacrvenjelo. Sva zapadna strana neba planu neizmjernim sjajem. Vojnici se približiše Petru da ga svuku.On se pak molio i najednom uspravio i visoko pružio desnicu. Krvnici se zaustaviše kao uplašeni njegovom prilikom, vjernici zadržaše dah u prsima držeći da želi progovoriti.Nasta nijema tišina.A on stojeći na visu stade uzdignutom desnicom činiti znak križa dajući na smrtnom času blagoslov.Urbi et orbi.1Ono isto divno veče drugi odred vojnika vodio je Ostijskom cestom Pavla iz Tarsa k mjestu, zvanom Aquae Salviae. I za njime je išlo mnoštvo vjernika, koje je bio obratio, a on je prepoznavao bliže znance, zaustavljao se i razgovarao s njima, jer mu je kao rimskome građaninu straža pokazivala veći obzir. Za vratima, koja su se zvala Tergemina, susretne Plautilu, kćer Flavija Sabina, i videći njeno mlado lice zaliveno suzama reče:— Plautilo, kćeri vječnoga Spasa, idi u miru! Samo mi pozajmi koprenu da mi njome vežu oči kad budem polazio Gospodu.I uzevši koprenu išao je dalje lica tako radosna, kao radnik, koji se utruđen vraća kući. Misli nje-1 Gradu i svijetu.590gove, kao u Petra, bile su mirne i vedre poput tog večernjeg neba. Oči su gledale zamišljeno na ravnicu koja je pukla pred njima, i na Albanske planine, utopljene u svjetlo. Sjećao se svojih putovanja, trudova i rada, svojih borba u kojima je pobjeđivao, crkava, što je on po svim zemljama i za svim morima osnovao, mislio je kako je dobro zaradio odmor. I on je također dovršio djelo. Bio je uvjeren da će u borbi, što je njegova istina navijestila svijetu, ona pobijediti, i dušu mu je razgaljivala neizmjerna vedrina.Put do stratišta bio je dalek i već je nastajalo veče.Gore se zališe grimizom, a podnožja su im upadala polako u sjenu. Stada su se vraćala kući. Negdje su išli u hrpama robovi s oruđem na ramenima. Pred kućama na putu igrala su se djeca gledajući radoznalo odio vojnika koji su prolazili. U onom večeru, u onom prozirnom zlatnom uzduhu bio je ne samo pokoj i smirenost nego neko blagoglasje, koje se, činilo se, sa zemlje diže k nebu. A Pavao ga je čuo i srce mu se napunjalo radošću kod pomisli da je ovoj svjetskoj glazbi dodao jedan zvuk, kojega prije nije bilo i bez kojega je cijela zemlja bila kao »mjed koja zveči i praporac koji ječi«.

I sjeti se kako je učio ljude ljubavi, kako im je govorio: Kad bi razdijelili imutak siromasima i kad bi znali sve jezike i sve tajne i sve nauke, ništa im ne bi vrijedilo bez ljubavi, koja je milostiva, strpljiva, koja o zlu ne misli, ne želi obožavanja, sve trpi, svemu vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.Evo život mu je prošao učeći ljude takvoj istini. A sad je govorio u duši: Kakva će joj sila odoljeti, i šta će je pobijediti? Kako će je moći ugušiti Cezar, pa imao dvaput ovoliko legija, dvaput ovoliko gra-gova i mora i zemalja i naroda?I išao je kao pobjednik po nagradu.Sprovod napokon napusti glavni put, pa skrene na istok uskom stazom prema Slavijinim Vodama. Za goru je padalo crveno sunce. Kraj vrela satnik ustavi vojnike, jer je došao odlučni trenutak.591No Pavao prebacivši preko ramena Plautilin veo, da njime zaveže sebi oči, uznese posljednji put pogled pun bezgraničnoga spokoj stva prema vječitoj večernjaci, te se molio. Da, posljednji trenutak je došao! Ali on je pred sobom vidio veliki put od svjetlosti, koji je vodio na nebo, i u duši govorio one iste riječi koje su mu se već prije javile u ćuti da je ispunio službu i da mu je kraj blizak: »Borbom sam se dobrom borio, vjeru sam održao, poziv sam izvršio, najposlije određen mi je vijenac pravednosti.«592LXXIIA Rim je bjesnio kao prije, te se činilo da taj grad koji je osvojio svijet, počinje na kraju u nedostatku vođa razdirati sam sebe. Još prije nego je apostolima kucnuo posljednji čas, nastala je Pisonova urota, a za njom tako nemilostivo smicanje najviših glava u Rimu, da se i onima koji su vidjeli božanstvo u Neronu, on najposlije učinio božanstvom smrti. Tuga pade na grad, strah osvoji kuće i srca, ali tri-jemovi kuća ovjenčavali su se bršljanom i cvijećem, /er nije bilo slobodno pokazivati žalost za pokojnicima. Ljudi koji su se jutrom budili, pitali su se-»Na koga će danas doći red?« Četa sablasti koja se vukla za Neronom, uvećavala se svakoga dana.Pison je platio glavom zavjeru, a za njim odoše Seneka i Lukan, Fenije Rufo, i Plaucije Lateran, i Flavije Scevin, i Afranije Kvinecijan, i raspušteni drug Cezarov mahniti Tulije Senecion, i Prokul, i Ararik, i Tugurin, i Grato, i Silan, i Proksim, i Su-brije Flavije, nekoć odan svom dušom Neronu, i Sulpicije Asper. Jedni pogiboše zbog svoje ništavo-sti, drugi zbog strašivosti, neki zbog bogatstva, neki zbog junaštva. Neron sam, uplašen samim brojem prevratnika, pokrio je vojskom zidove i držao grad kao u opsadi, šaljući svaki dan kapetana sa smrtnim osudama u sumnjive kuće. Osuđeni su se poni-zivali još u pismima punim laskanja, zahvaljujući Cezaru na osudi i zapisujući mu dio imutka, ne bi li ostatak djeci sačuvali. Činilo se već da Neron navlas38 Quo vadiš593prevršuje svaku mjeru da bi se uvjerio koliko su se ljudi poništili i dokle će podnositi krvavu vladu. Za urotnicima pogubiše njihove rođake, prijatelje pa i proste znance. Stanovnici divnih, poslije požara sazidanih kuća, izlazeći na ulicu bili su sigurni da će ugledati čitave redove sprovoda. Pompej, Kornelije Marcijal, Flavije Nepot i Štaci je Domicije poginuše optuženi da ne ljube dosta Cezara. Novije Prisko poginuo je zato što je bio prijatelj Senekin, Rufiju Krispu zabraniše vatru i vodu, jer je negda bio muž Popejin. Velikoga Traseju pogubila je krepost, mnogi su platili životom plemenit rod, čak i Popeja pade žrtvom časovite naprasitosti Cezarove.

A senat je puzao pred strašnim vladarom, dizao mu u čast hramove, činio zavjete za njegov glas, kitio vijencima njegove kipove i određivao mu svećenike kao božanstvu. Sa strepnjom u duši išli su senatori na Palatin da veličaju pjevanje »Periodo-nikesa« i da luduju s njima skupa u orgiji grijeha, vina i cvijeća.A međutim je ozdo na njivi, natopljenoj krvlju i suzama, nicala tiho, ali sve snažnije Petrova sjetva.594LXXIII»Vinicije Petroniju!Znamo i ovdje, carissime, što se događa u Rimu, a što ne znamo, to nam dokazuju tvoja pisma. Kad baciš kamen u vodu, šire se valovi sve dalje i dalje naokolo, pa je takav val ludovanja i zlobe dopro s Palatina sve do nas. S puta u Grčku bio je ovamo poslan od Cezara Karinat koji je oplijenio gradove i hramove da napuni praznu državnu riznicu. Za cijenu znoja i ljudskih suza gradi se u Rimu »Domus aurea«, Zlatni dom Cezarov. Može biti da svijet nije gledao dosad takve kuće, ali nije gledao ni takve nepravde. Ta ti znaš Karinata. Sličan mu je bio Hilon, dok nije smrću otkupio život. No do gradića u našoj okolici nisu doprli njegovi ljudi, možda zato što u njima nema hramova ni blaga. Pitaš, jesmo li sigurni? Odgovorit ću ti samo da smo zaboravljeni, i neka ti to bude dosta za odgovor. Evo ovaj čas iz trijema, gdje ti pišem, vidim naš tihi zaton, a u njemu Urso na lađi, gdje pušta mrežu u bistru pučinu. Žena moja prede crvenu vunu uza me, a u vrtovima u hladu bajama pjevaju naši robovi. Divna li mira, carissime, i divna zaborava starih nevolja i bolova! Ali ne predu nam ovo Parke, kako ti pišeš, tako blago nit našega života, nego nas blagoslivlja Krist, ljubljeni naš Bog i Spasitelj. Žalost i suze znamo, jer nam naša istina nalaže da oplakujemo tuđu nesreću, ali i u tim je suzama utjeha, vama nepoznata, da ćemo jednom, kad prođe vrijeme našega života, naći sve one drage koji su poginuli i koji će za Božju istinu595jošte poginuti. Za nas Petar i Pavao nisu umrli, nego su se rodili na slavu. Duše naše vide ih i dok oči plaču, srca se raduju njihovu veselju. Da, dragi, sretni smo od sreće koju ništa ne može porušiti, jer smrt, koja je za vas svršetak svega, nama će biti samo prijelaz u još veći mir, veću ljubav, veću radost. I tako nam prolaze ovdje dani i mjeseci u spo-kojstvu srca. Sluge naše i robovi vjeruju jednako kao i mi u Krista, a jer je on zapovjedio ljubav, ljubimo se svi. Često se, kad sunce sjeda ili kad već mjesec obasja pučinu, razgovaramo ja i Ligija o prošlim vremenima koja nam se danas pričinjaju kao san, i kad pomislim kako je ta draga glava, koju sad svaki dan ljuljam na svojim grudima, blizu bila muci i smaknuću, svom dušom veličam svojega Gospoda, jer iz onih ju je ruku mogao On jedini istrgnuti, spasiti iz arene i vratiti mi je zauvijek. O Pe-tronije, ti si vidio koliko ta nauka daje utjehe i ustrajnosti u nesreći, koliko strpljivosti junaštva pred smrću, pa sad dođi, pogledaj koliko daje sreće u običnom svakidanjem životu. Ljudi, vidiš, nisu dosad poznavali Boga kojega bi mogli ljubiti, zato se nisu ni među sobom ljubili i otuda im je dolazila nevolja, jer kao što svjetlo dolazi od sunca, tako sreća dolazi od milosti. Nisu ih naučili toj istini ni zakonodavci ni filozofi, i nije je bilo ni u Grčkoj ni u Rimu, a kad kažem: ni u Rimu, to znači na cijelome svijetu. Suha i hladna nauka stoička, kojoj pristupaju kreposni ljudi, kali srca kao mačeve, ali ih čini ravnodušnima, mjesto da ih čini boljima. No zašto ja to kazujem tebi, koji si više učio i više razumiješ od mene? Ta i ti si znao Pavla iz Tarsa i često si s njime dugo razgovarao pa znaš najbolje da li prema istini, što ju je on propovijedao, sve nauke vaših filozofa i retora nisu prazni

mjehurići na vodi i pusta zveka riječi bez značenja. Sjećaš se pitanja što ti ga je zadao: »A da je Cezar kršćanin, zar se ne biste osjećali sigurniji, sigurniji u posjedu onoga što imate, bez briga i mirni za sutrašnji dan?« No ti si mi odvraćao da je naša istina neprijatelj ica života, a ja ti odgovaram, kad bih od početka lista596ponavljao samo dvije riječi: »Sretan sam!« da ti još ne bih mogao svoje sreće iskazati. Reći ćeš mi na to da je moja sreća Ligija. Jest dragi! Zato jer ljubim njenu neumrlu dušu i jer se oboje ljubimo u Kristu, i u takvoj ljubavi nema ni rastajanja, ni nevjere, ni promjene, ni starosti, ni smrti. Jer kad prođe mladost i ljepota, kad svenu naša tijela te dođe smrt, ljubav će ostati, jer duše neće poginuti. Dok mi se oči nisu otvorile svjetlu, bio sam spreman za Ligiju upaliti i svoju kuću, a sad ti kažem: nisam je ljubio, jer me je ljubiti istom Krist naučio. U Njemu je vrelo sreće i mira. To ti ne govorim ja, nego očevidna istina sama. Isporedi vaše naslade kojima se na naličju krije nemir, vašu opojenost, nesigurnu za sutrašnji dan, vaše orgije, slične daćama o ukopu, sa životom kršćanskim, pa ćeš naći gotov odgovor. No da uzmogneš bolje isporediti, dođi u naše gore, koje mirišu čubrom, u naše hladovite maslinike, na naše bršljanom obrasle obale. Ovdje te čeka mir kakvoga odavna nisi uživao, i srca koja te istinski ljube. U tebe je duša plemenita i dobra, pa si zavrijedio da budeš sretan. Tvoj bistri um znat će razabrati istinu, i kad je upoznaš, zavoljet ćeš je, jer možda je moguće da joj bude tko neprijatelj, poput Cezara i Tigelina, ali ravnodušan prema njoj ne može biti nitko. O, moj Petronije, i ja i Ligija tješimo se nadom da ćemo te skoro vidjeti. Budi zdrav, sretan i dođi!«Petronije je našao list Vinicijev u Kumi, kamo je bio stigao s ostalim augustianima, koji su išli za Ne-ronom. Dugogodišnja njegova borba s Tigelinom primicala se kraju. Petronije je već znao da mora u njoj pasti, i razumio je uzroke tome. Što je Neron svaki dan niže padao u ulozi komedijanta, budale i vozača, što je dublje upadao u boležljivu, odvratnu i surovu zapuštenost, gizdavi »arbiter elegancije« bivao mu je sve veći teret. Pa i kad je Petronije šutio, Neron je u njegovoj šutnji vidio osudu, ukor, i kad je hvalio, vidio je porugu. Gizdavi patricije dražio je njegovu taštinu i budio zavist. Njegovo bogatstvo i divna djela umjetnosti postadoše predmet požude597i vladara i svesilnoga ministra. Poštedjeli su ga dotad radi puta u Grčku, gdje je njegov ukus i njegovo poznavanje grčkih stvari moglo dobro poslužiti. No pomalo je Tigelin stao tumačiti Neronu da Karinat još nadmašuje ukusom i znanjem Petronija i da će bolje od njega znati u Grčkoj prirediti igre, primanja i trijumfe. Od toga je časa Petronije propao. Ali mu ne smjedoše poslati osude u Rimu. I Cezar i Tigelin sjećali su se da je onaj mekoputni esteta koji je »pretvarao noć u dan« i zanimao se samo za naslade, umjetnost i gozbe, kao prokonzul u Bitiniji, a zatim kao konzul u prijestolnici pokazao veliku radinost i energiju. Držali su ga podobnim za sve, a znali su da u Rimu ima uza se ne samo ljubav naroda nego i ljubav pretorijanaca. Nitko od pouzdanika Nerono-vih nije znao predvidjeti kako će on u takvu slučaju raditi, zato se činilo pametnije izmamiti ga iz grada i pogubiti istom u provinciji.U tu svrhu dobio je poziv da s ostalim augustia-nima dođe u Kumu, a on, ako se i jest domišljao prijevari, pošao je na put možda zato da ne pokaže javan otpor, a možda i stoga da pokaže još jednom Cezaru i augustianima veselo, bezbrižno lice i da još jednom uoči smrti svlada Tigelina.Međutim Tigelin ga je odmah tužio za prijateljstvo sa senatorom Scevinom, koji je bio duša urote Pisonove. Ljude Petronijeve, koji ostadoše u Rimu, zatvoriše, a

kuću opkoliše pretorijanskom stražom. No on, doznavši to, ne pokaza straha, pa ni brige, i s osmijehom reče augustianima koje je ugostio u svojemu gizdavome ljetnikovcu u Kumi:— Riđobradome nisu mila otvorena pitanja, pa ćete vidjeti što će se zbuniti kad ga zapitam je li on dao nalog da zatvore moju »familiju« u prijestolnici.Zatim ih pozva na gozbu »pred daljim putovanjem« i upravo je bio zabavljen njenim pripravama, kad mu stiže Vinicijevo pismo.Primivši ga, Petronije se zamisli malo, no začas mu lice ipak sine običnom vedrinom, i još istu večer odgovori ovo:598»Radujem se vašoj sreći i divim se vašim srcima, carissime, jer nisam mislio da bi se dvoje zaljubljenih moglo koga trećega izdaleka sjećati. A vi ne samo što me niste zaboravili nego me želite nagovoriti da idem na Siciliju da podijelite sa mnom svoj hljeb i svoga Krista, koji vam, kako pišeš, dariva tako obilnu sreću.Ako je tako, poštujte ga! Ja mislim, dragi, da ti je Ligiju vratio također malo i Urso, a malo i puk rimski. Da je Cezar drugi čovjek, mislio bih čak, da se ostavio daljnega gonjenja radi tvoga srodstva s njime po onoj unuci što je Tiberije nekoć dao bio jednom od Vinicija. No kad ti misliš da je to učinio Krist, neću se s tobom prepirati. Da! Ne žalite Mu žrtava. Prometej se također žrtvovao za ljude, ali eheu! Prometej je jamačno samo izmaštano pjesničko biće, dok su mi za Krista vjerodostojni ljudi kazivali da su ga gledali svojim očima. Ja mislim s vama da je on najpošteniji od svih bogova.Sjećam se pitanja Pavla iz Tarsa i slažem se da bih, kad bi na priliku Riđobradi živio po Kristovoj nauci, imao možda kad otići k vama na Siciliju. Tada bismo u hladu drveća uz vrela vodili razgovor o svim bogovima i svim istinama kao što su ih nekoć vodili grčki filozofi. Danas ti moram dati kratak odgovor.Hoću da znam samo za dva filozofa: jedan se zove Piron, drugi Anakreont. Ostale mogu ti jeftino prodati zajedno s čitavom školom grčkih i naših stoika. Istina prebiva negdje tako visoko da je ni sami bogovi ne mogu dogledati s vrhova olimpskih. Tebi se, carissime, čini da je vaš Olimp još viši, i stojeći na njemu dovikuješ mi: »Uziđi, pa ćeš vidjeti takve vidike kakvih još nisi vidio!« Može biti. Ali ja ti odgovaram: »Prijatelju, nemam nogu!« I kad pročitaš do kraja ovo pismo, držim, da ćeš mi dati pravo.Ne, sretni vjenčani druže kraljevne zore! Vaša nauka nije za me. Zar da ljubim Bitince koji nose moju nosiljku, Misirce koji lože peći u mojoj kupelji, Riđobradoga i Tigelina? Tako mi bijelih koljena Harita, zaklinjem ti se da ne bih mogao kad bih i599htio! U Rimu ima u najmanju ruku sto tisuća ljudi u kojih su ili krive lopatice, ili debela koljena, ili suhi listovi, ili okrugle oči, ili prevelike glave. Hoćeš li mi zapovjediti da i njih ljubim? Gdje da nađem tu ljubav kad je u srcu ne osjećam? I ako vaš Bog hoće da ih sve ljubim, zašto im u svojoj svemoguć-nosti nije dao oblike na primjer Niobida, što si ih vidio na Palatinu? Tko ljubi ljepotu, već samo zato ne može ljubiti rugobu. Drugo je ne vjerovati u naše bogove, ali ih može čovjek ljubiti, kako su ih ljubili Fidija i Praksitel i Miron i Skopa i Lisija.Ta kad bih i htio, ne mogu ići, kuda me vodiš. A jer neću, dvostruko ne mogu. Ti vjeruješ kao Pavao iz Tarsa, da ćete jednom s onu stranu Stiksa na nekim Elizejskim poljima vidjeti svoga Krista. Dobro! Neka ti sam tada kaže, bi li me primio s mojim draguljima, s mojom mirenskom vazom i s izdanjima od Sosija i s mojom Zlatokosom. Kad mislim o tome, smiješno mi je, moj dragi, jer mi je i Pavao iz Tarsa govorio da se radi Krista treba odreći ružinih vijenaca, gozba i

naslada. On mi je, doduše, obećavao drugu sreću, ali sam mu odgovorio da sam za tu drugu prestar i da će se moje oči uvijek naslađivati ružama, a miris ljubica bit će mi također uvijek miliji od zadaha prljavoga »bližnjega« sa Subure.To su razlozi zašto vaša sreća nije za me. Ali ima osim toga još jedna, koju sam ti ostavio za kraj. Eto me zove Thanatos. Vama osviće život, a meni je već sunce zašlo i mrak će mi skoro ogrnuti glavu. Drugim riječima, valja mi umrijeti, carissime.Ne vrijedi o tome govoriti dugo. Tako se moralo svršiti. Ti, koji znaš Riđobradoga, lako ćeš to razumjeti. Tigelin me je pobijedio, ili bolje, nije! Samo su moje pobjede došle do kraja. Živio sam kako sam htio, i umrijet ću kako meni bude drago.Ne žalostite se radi toga. Nijedan mi bog nije obećao neumrlost, pa me zato ne snalazi neočekivana stvar. Uz to, ti se varaš, Vinicije, tvrdeći da samo vaše božanstvo uči kako se mirno umire. Ne! Naš ie svijet znao pred vama, kad je posljednja čaša iskao-ljena, da je vrijeme poći na počinak, i on to zna još600učiniti vedro i mirno. Platon kaže da je krepost glazba, a život mudračeva harmonija. Ako je tako, onda ću umrijeti kako sam živio, kreposneHtio bih se još od tvoje božanske Ligije oprostiti riječima kojima sam je nekoć pozdravio u kući kod Aulovih: »Mnogo sam različna vidio naroda, ali tebi ravne ne poznadoh.« Dakle, ako je duša nešto više nego misli Piron, onda će moja uz put na kraj Oceana odletjeti do vas i past će kod vaše kuće u prilici leptira, ili kako Misirci vjeruju, kraguja. Inače doći ne mogu.Dotle neka vam se Sicilija pretvori u vrt Hespe-rida, neka vam poljske, planinske i izvorske vile sipaju cvijeće na put, a po svim akantima na stupovima vaše kuće neka viju gnijezda bijeli golubovi!«601LXXIVDoista Petronije se nije varao. Nakon dva dana mladi Nerva, koji mu je još uvijek bio naklonjen i odan, posla mu svojega oslobođenika s glasovima o svemu što se događalo na Cezarovu dvoru.Petronijeva smrt bila je već odlučena. Sutra do-veče mislili su mu poslati kapetana s nalogom da ostane u Kumi i da čeka ondje dalje naredbe. Drugi poslanik, poslan nekoliko dana kasnije, imao mu je donijeti smrtnu osudu.Petronije sasluša vijesti oslobođenikove s nepomućenim mirom, a zatim reče:— Odnijet ćeš svojemu gospodaru jednu od mojih vaza koja će biti uručena kad pođeš. Kaži mu također od mene, da mu zahvaljujem iz sve duše, jer ću tako moći predusresti kaznu.I nasmije se kao čovjek koji se dosjetio izvrsnoj misli te se unaprijed veseli njezinu izvršenju.I još iste večeri razletješe se njegovi robovi pozivajući augustiane, koji su se desili u Kumi, i sve augustianke na gozbu u divan ljetnikovac arbitra elegancije.A on je sam pisao popodne u knjižnici, zatim se okupa i naredi vestiplikama da ga odjenu. I sav sjajan, gizdav, sličan bogovima, ode u triklinij da pogleda vještim okom priprave, a zatim u vrtove, gdje su dječaci i mlade Grkinjice s otoka vile vijence za večeru.602Na licu nije mu se pokazivala ni najmanja briga. Sluge su vidjeli samo po tome da će gozba biti nešto izvanredno, jer je naredio da se dadu neobične nagrade onima koji mu ne ugodiše poslom ili koji su još prije zaslužili kaznu. Citaristima i pjevačicama naredi da se unaprijed obilno plati, a na koncu sjed-nuvši u vrt pod bukvu, kojoj su kroz lišće prosjaji-vale sunčane zrake šarajući zemlju svijetlim

pjegama, pozva k sebi Euniku.Došla je odjevena u bijelo, s grančicom mrčike u kosi, divna kao Harita, a on je posadi do sebe i lako dohvativši prstima njene sljepoočice, stade je gledati s takvom ljubavlju, kako vještak gleda kip kakva božanstva, koje je izašlo ispod dlijeta umjetnikova.— Euniko — reče joj znaš li da odavna već nisi robinja?A ona podiže k njemu svoje mirne, kao nebo plave oči i zanijeka glavom:— Jesam, gospodine, uvijek tvoja robinja — odgovori.— Ali možda toga ne znaš — produži Petronije — da ova vila i ovi robovi koji ondje viju vijence, i sve što je u njoj, i polja i stada pripadaju od danas tebi.Čuvši to, Eunika se odmače naglo od njega i glasom u kojem je drhtao nenadan nemir, zapita:— Zašto mi to govoriš, gospodaru?Zatim mu se opet primače i stade ga gledati trep-ćući od preneraženosti očima. No začas joj lice pro-blijedi kao platno, a on se još uvijek smiješio i napokon reče samo jednu riječ:— Da!Nasta čas šutnje, samo je tihi vjetrić poigravao lišćem.Petronije je doista, mogao misliti da ima pred sobom kip isklesan od bijela mramora.— Euniko! — reče joj. — Htio bih da vedro umrem.A djevojka ga pogleda s bolnim smiješkom i šapne:— Slušam te, gospodaru.603Naveče stadoše gosti, koji su već bili češće puta na gozbama Petronijevim i znali da se u poredbi s njima i Cezarove gozbe čine dosadne i barbarske, dolaziti u velikom broju, ali nikomu nije bilo ni nakraj pameti da bi ovo imao biti posljednji »sympo-sion« (gozba). Mnogi su, doduše, znali da su se nad gizdavim arbitrom nadvisili oblaci Neronove zlovolje, ali se to dešavalo već toliko puta i toliko ih je puta Petronije znao rastjerati jednim vještim postupkom ili jednom smjelom riječju, da nitko nije ni pomišljao da mu prijeti ozbiljna opasnost. Njegovo veselo lice i obični nehajni smiješak potvrdiše potpuno sve u toj misli. Lijepa Eunika, kojoj je rekao da želi umrijeti vedro, i kojoj je svaka njegova riječ bila kao riječ sudbine, pokazivala je na svom licu potpuni mir i nekakav čudan sjaj u zjenicama, koji se mogao držati za radost. Na vratima od tri-klinija dječaci sa zlatnim mrežicama na kosi stavljali su vijence od ruža na glave uzvanicima, opominjući ih ujedno po običaju da prekorače prag desnom nogom. U dvorani lebdio je lak miris ljubica, svjetla su gorjela u raznobojnim aleksandrijskim staklima. Kraj klupa stajale su grčke djevojčice, da natapaju mirisima stopala gostima. Uza zidove cita-risti atenski i pjevači čekali su znak svojega zboro-vođe.Prostrti stolovi sjali su od raskošnosti, ali ta ras-košnost nije vrijeđala, nije bila nikome teška, i činilo se da je i sama prirodno nastala. Veselost i sloboda širile su se dvoranom zajedno s mirisom ljubica. Gosti su, ulazeći unutra, osjećali da neće biti nad njima ni prisilnosti ni prijetnje, kako je to bivalo kod Cezara, gdje su se premalo zanosne ili nezgodne hvale pjevanja ili recitiranja mogle životom platiti. Zato kad su vidjeli svjetiljke, bršljanom okićene vrčeve vina, koji su se hladili u snijegu, i izabrana jela, razveselila su se srca gostiju. Nasta živ žamor od razgovora, kao kad zazuji roj pčela nad procvalom jabukom. Samo ih je kadšto prekidao prasak veseloga smijeha, kadšto žuborenje pohvala, ili odveć glasni poljubac na bijelo rame.604

Pijući vino, gosti su odlijevali iz čaša po nekoliko kapljica besmrtnim bogovima, da izmole njihovu zaštitu i naklonost domaćinu, ako mnogi i nisu vjerovali u bogove. Tako je nalagao običaj. Petronije je bio do Eunike, te razgovarao o novostima rimskim,0 najnovijim raspitima brakova, o ljubavi, o ašiko-vanju, o utrkama, o Spikulu, koji se u posljednje vrijeme proslavio na areni, o najnovijim knjigama što su se pokazale kod Atrakta i Sosija. Odlivši vino, govorio je da ga odlijeva samo na čast gospodarici Kipra, koja je starija i veća od svih bogova, jedina neumrla, trajna, moćna.Razgovor njegov bio je kao sunčana zraka koja svaki čas obasjava drugi predmet, ili kao ljetni lahor koji potresa cvijeće u vrtu. Napokon mahne zboro-vođi i na taj znak zazvečaše tiho citre, a uz njih zazvoniše mladi glasovi. Zatim su igračice s Kosa, zemljakinje Euničine, stale plesati. Naposljetku je misirski vrač-pogađač stao gatati gostima budućnost po kretanjima zlatnih ribica, zatvorenih u kristalnoj posudi.No kad se tih zabava zadovoljiše, Petronije se pri-diže malo na svojem sirijskom uzglavlju i reče nehajno:— Prijatelji! Oprostite mi što na gozbi dolazim k vama s molbom: neka svaki primi od mene na dar onu čašu iz koje je najprije prolio bogovima na čast1 za moju sreću.Čaše Petronijeve blistale su od zlata, dragoga kamenja i umjetničkih rezbari ja, i premda je poklanjanje darova bilo obično u Rimu, radost osvoji srca uzvanika. Jedni mu stadoše zahvaljivati i glasno ga slaviti, drugi su govorili da ni sam Jupiter nije nikada počastio bogove na Olimpu sličnim darom, a bilo je napokon i takvih koji su se skanjivali primiti dar, tako su ti darovi svojom cijenom nadmašivali običnu mjeru.A on podiže mirenski vrč, koji je bio nalik sjajnoj dugi i kojemu naprosto nije bilo cijene, pa reče:— A ovo je čaša, iz koje sam prolio na čast gospodarici Kiparskoj. Neka je odsada ničija usta ne605dotaknu i neka nijedna ruka drugoj božici na čast iz nje ne odlijeva.I baci skupocjenu posudu na pod, posut bijelim poput ljiljana cvijećem, i kad se razbila na sitne komadiće, videći oko sebe začuđene poglede, reče:— Dragi, veselite se, čudite se! Starost i nemoć žalosni su drugovi u posljednjim godinama života. No ja ću vam dati dobar izgled i dobar savjet: moguće je, vidite, ne čekati ih, i prije nego dođu, poći dobrovoljno kao ja što odlazim.— Što hoćeš učiniti — upita nemirno nekoliko glasova.— Hoću da se veselim, da pijem vino, da slušam glazbu, da gledam ovu božansku ljepoticu, što je uza me vidite, a zatim da usnem ovjenčane glave. Već sam se oprostio od Cezara, i želite li poslušati što sam mu za oproštaj nakitio?Rekavši to, izvadi ispod grimiznog uzglavlja pismo i stade čitati ovo:»Znam, Cezare, da nestrpljivo očekuješ moj dolazak i da tvoje prijateljsko vjerno srce čezne danju i noću za mnom. Znam da bi me obasuo darovima, povjerio mi pretorijansku prefekturu, a Tigelinu naredio da bude ono za što su ga stvorili bogovi: nadstojnik mazga na onim tvojim imanjima što si ih baštinio otrovavši Domiciju. No oprosti mi, jer evo kunem ti se Hadom i u njemu sjenama tvoje matere, žene, brata i Seneke, da ti ne mogu doći. Život je veliko blago, moj dragi, a ja sam iz toga blaga znao izabirati najvrednije dragulje, ali u životu ima stvari kojih duže ne mogu snositi. Ah, nemoj misliti, molim te, da me je odbilo od tebe što si pogubio mater i ženu i brata, što si upalio Rim i poslao u Erebos sve

poštene ljude u carevini. Ne, dragi unuče Kronov! Smrt je sudbina ljudskoga roda, i od tebe nije bilo očekivati drukčije postupanje. Ali kvariti uši još čitave godine tvojim pjevanjem, gledati tvoje tanke domicijske noge gdje se batrgaju u piričkom plesu, slušati tvoju igru, tvoju deklamaciju i tvoje pjesmotvore, jadni pjesniče iz predgrađa, to je nadmašilo moju snagu i probudilo želju da umrem. Rim606•izačepljuje uši slušajući te, svijet te ismijava, a ja se duže za te crvenjeti neću i ne mogu. Zavijanje Kerbe-rovo, moj dragoviću, ako i jest tvojemu pjevanju slično, manje će mi parati uši, jer mu nikad nisam bio prijatelj i za njegov glas nisam se dužan stidjeti. Ostaj zdravo, ali ne pjevaj; kolji, ali nemoj graditi stihova; truj, ali nemoj plesati; potpaljuj, ali nemoj udarati u citaru! To ti želi i taj posljednji prijateljski savjet šalje tiArbiter elegantiae.«Gosti se teško prepadoše, jer su znali da Neronu, kad bi izgubio carstvo, udarac ne bi bio tako ljut, kao ovaj. Razumjeli su također da čovjek koji je takvo pismo napisao, mora umrijeti, i kod toga ih i same spopade strah što su takvo pismo slušali.No Petronije se nasmije tako iskrenim i veselim smijehom, kao da se radi o najnedužnijoj šali, zatim zaokruži očima po nazočnima i reče:— Veselite se i otjerajte daleko strah! Nitko se ne treba hvaliti da je ovo pismo saslušao, a ja ću se njime pohvaliti jedino možda Haronu, kad me bude prevozio.Zatim dade znak Grku liječniku i pruži mu ruku.Vješti Grk u tren oka priveza je zlatnom vrpcom i otvori žilu na ručnom pregibu. Krv šikne na uzglavlje i poštrapa Euniku koja, prihvativši Petroni-jevu glavu, sagnu se nad njim i reče:— Gospodaru, zar si ti mislio da ću te ja ostaviti? Da mi bogovi daju besmrtnost, a Cezar vladu nad svijetom, još bih išla za tobom.Petronije se nasmiješi, pridiže se malo, dotače se ustima njenih usta i odgovori:— Hodi sa mnom! Zatim doda još:— Ti si me zaista ljubila, božanska moja...!A ona pruži liječniku svoju ružičastu ruku i začas joj poteče krv i stade se miješati s njegovom krvlju.No on dade znak zborovođi i nanovo zaječaše ci-tare i glasovi. Pjevali su najprije »Harmodija«, a zatim je odjeknula pjesma Anakreontova, u kojoj se607pjesnik žali kako je našao jednom pod drvećem ozeblo i rasplakano dijete Afroditino: uzeo ga je, ogri-jao, osušio mu krioca, a ono, nezahvalno, prostrijelilo mu za nagradu srce svojom strijelom, i otada ga je ostavio mir.A njih dvoje naslonivši se jedno uz drugo, lijepi kao dva božanstva, slušali su smiješeći se i blijedeći. Kad je bila otpjevana pjesma, naredi Petronije da se još raznosi vino i jelo te stade zatim razgovarati s bližim uzvanicima o neznatnim, ali milim stvarima, o kakvima su se obično razgovarali na gozbama. Napokon je dozvao Grka da mu za kratko vrijeme podveže žile, jer je govorio da ga mori san i da bi se htio jošte predati Hipnosu, dok ga Thanatos ne uspava zauvijek.I doista usne. Kad se probudio, glava je djevojčina, ležala već nalik bijelome cvijetu, na njegovim prsima. Tada je nasloni na uzglavlju da je se još jednom nagleda. Nato mu opet razvezaše žile.Pjevači na njegov mig zapjevaše novu pjesmu Ana-kreontovu, a citare su ih pratile tihano da ne zaglu-šuju riječi. Petronije je blijedio sve više, a kad su zamrli

i posljednji zvuči, obrati se još jednom gostima i reče:— Prijatelji, priznajte da zajedno s nama gine ...Ali nije mogao da doreče: ruka njegova ogrli posljednjom kretnjom Euniku, zatim mu glava pade na uzglavlje — i umre.A gosti gledajući ta dva tijela, slična divnim kipovima, razumjeli su dobro da s njima gine ono što je jedino ostalo njihovu svijetu, a to je bila njegova poezija i ljepota.608EPILOGBuna galskih legija pod zapovjedništvom Vindek-sovim iz početka nije se činila odviše strašna. Ne-ronu je bila istom trideset i prva godina i nitko se nije usudio nadati se da bi se svijet već izbavio od more koja ga je davila. Sjećali su se da je u legijama još za pređašnjih vladara dolazilo do pobuna, ali su one prolazile ne donoseći sa sobom promjena u vlasti. Tako je za Tiberija, Druso umirio bunu panonskih legija, a Germanik renskih. »Tko bi uostalom«, govorili su ljudi, »mogao prihvatiti poslije Ne-rona vlast, kad su gotovo svi potomci božanskoga Augusta izginuli za njegove vlade?« Drugi su, gledajući kolose, koji su ga predstavljali kao Herkula, nehotice zamišljali da nikakva sila neće tu moć slomiti. Bilo je i takvih koji su ga, otkako je otišao bio u Grčku, poželjeli jer su Helije i Politet, na kojima je ostavio upravu Rima i Italije, vladali još krvavije od njega. Nitko nije bio siguran za život i posjed. Zakon je prestao štititi. Ugasilo se ljudsko dostojanstvo i krepost, razriješiše se obiteljske veze, a srca, koja su se poništila bila, ne smjedoše se ni nadati. Iz Grčke donosila je jeka glasove o nečuvenim trijumfima Neronovim, o tisućama vijenaca što ih je zadobio, tisućama takmaca koje je nadmašio. Sav svijet činio se kao jedna orgija, krvava i mahnita, no ujedno se ucijepilo mišljenje da je došao kraj vrlini i ozbiljnim poslovima, da je nastalo vrijeme plesa, glazbe, raspuštenosti, krvi, i da odsada39 Quo vadiš609tako mora ići život. Sam Neron, kojemu je buna otvarala put za nove pljačke, nije mnogo vodio brige o pobunjenim legijama i Vindeksu, nego je dapače često izricao svoju radost radi toga. Iz Grčke mu se također nije dalo, i istom kad mu je Helije donio glas da ga dalje oklijevanje može stajati carstva, krenu u Napulj.Tamo je iznova svirao i pjevao puštajući mimo uši glasove o sve strasnijem toku događaja. Zaludu mu je Tigelin dokazivao da pređašnje bune legija nisu imale vođa, a sad je kolovođa muž, koji je od koljena starih akvitanskih kraljeva, a povrh toga slavan i vješt ratnik.— Ovdje me — odgovori Neron — slušaju Grci koji jedini znadu slušati i jedini su dostojni mojega pjevanja.Govorio je da mu je prva dužnost umjetnost i slava. No kad mu najzad stiže glas da ga je Vindeks proglasio kukavnim umjetnikom, diže se i pođe u Rim. Rane što mu je zadao bio Petronije i koje je zacijelio boravak u Grčkoj, otvoriše se u njegovu srcu iznova, te je htio pred senatom tražiti pravdu za tako nečuvenu krivicu.Vidjevši putem grupu, salivenu od mjedi, koja je predstavljala galskoga ratnika oborena od rimskoga viteza, uzeo je to za dobru kob i otada, kad bi spominjao pobunjene legije i Vindeksa, činio bi to samo da im se pođruguje. Ulazak njegov u grad zasjenio je sve što se dotada vidjelo. Uvezao se na onim istim kolima na kojima je nekoć August slavio trijumf. Oborili su jedan luk cirkusa da otvore put svečanoj povorci. Senat, vitezovi i nepregledno mnoštvo puka iziđoše mu u susret. Zidovi su se tresli od vike:

— Zdravo, Auguste, zdravo Herkule! Zdravo božanski, jedini, olimpijski, pitijski, besmrtni!Za njim su nosili dobivene vijence, imena gradova, u kojima je slavio slavlje, i napisana na daskama imena umjetnika koje je natkrilio. Neron sam bio je opojen i pitao je razigrano augustiane koji su bili oko njega: što je bio trijumf Julija Cezara prema njegovu? Misao da bi tko mu drago od smrtnih ljudi610smio dići ruku na takvog umjetnika-poluboga nije mu mogla u glavu. Osjećao se, odista, olimpijskim i već radi toga sigurnim. Zanos i mahnitanje naroda raspirivalo je njegovu ludost. I doista se moglo činiti u dan toga trijumfa da je ne samo Cezar i grad nego i cijeli svijet šenuo pameću.Pod cvijećem i gomilama vijenaca nije nitko mogao zagledati propast. No ipak se još iste večeri stupovi i zidovi od hramova pokriše napisima, u kojima su spočitavali Neronu nedjela, prijetili mu se skorom osvetom i rugali mu se kao umjetniku. Od usta do usta išla je riječ: »Pjevao je, dok nije pijetlove (Gallos) izbudio.« Nemirni glasovi stadoše kolati gradom i rasti do silnih razmjera. Nemir uhvati augustiane. Ljudi, u nesigurnosti što će budućnost pokazati, nisu smjeli kazivati svojih želja, nisu gotovo smjeli osjećati ni misliti.A on je živio dalje samo za kazalište i glazbu. Zanimale su ga novo izumljene glazbene sprave i nove vodene orgulje, koje su okušavali na Palatinu. U podjetinjenoj pameti, nesposobnoj za savjet ili čin, zamišljao je da će osnove predstava i igara koje su sezale u daleku budućnost odvratiti same po sebi opasnost. Najbliži, videći gdje mjesto da se brine za sredstva i vojsku, jedino se stara za izraze koji zgodno opisuju opasnost, stadoše gubiti glave. A drugi su mislili da samo zaglušuje sebe i druge citatima, dok u duši krije strah i nemir. I djela njegova po-stadoše, doista, grozničava. Svaki dan tisuće raznih namjera proletjelo mu je glavom. Kadšto bi skočio da poteče opasnosti u susret: zapovijedao je da spremaju na kola citare i lutnje, da oružaju mlade robinje kao amazonke i ujedno da pozovu legije s Istoka. Kadšto bi opet mislio da neće ratom nego pjevom smiriti ustanak galskih legija. I duša mu se smijala na prizor koji će nastati kad osvoji pjesmom vojnike. Legionari će se sjatiti oko njega suznih očiju, a on će im zapjevati epinicijum, poslije kojega će nastati zlatan vijek njemu i Rimu. Kadšto je iznova vikao za krvlju; kadšto je izjavljivao da će se zadovoljiti upravom Misira; spominjao je gatalice611koje su mu gatale vladu u Jeruzalemu, ili se nježio mišlju da će kao pjevač-putnik zarađivati svoj kruh, a zemlje i gradovi poštivat će ga ne više kao Cezara, gospodara zemaljske vlasti, nego kao pjevača, kakvoga još nije rodilo čovječanstvo.I tako se trzao, ludovao, svirao, pjevao, mijenjao odluke, mijenjao citate, mijenjao život svoj i svega svijeta u nekakav bezuman, maštovit i ujedno stravičan san, u kreštavu cirkusku igru nadutih izraza, rđavih stihova, u jeku suza i krvi, a dotle je oblak na zapadu rastao i uvećavao se svakoga dana. Mjera je bila prevršena, luđačka se komedija očevidno primicala kraju.Kad su glasovi o Galbi i o Hispaniji, koja je pristala za odmetnicima, došli do njegovih ušiju, pade u bijes i ludilo. Šatro je čaše, prevrnuo stol na gozbi i izdao zapovijedi kojih ni Helije ni sam Tigelin nisu smjeli izvršiti: poklati Gale koji su stanovali u Rimu, zatim zapaliti još jednom grad, ispustiti zvjerad iz arenarija, a prijestolnicu prenijeti u Aleksan-driju. To mu se činilo djelo veliko, divno i lako. Ali dani njegove svemoći već su prošli i ortaci nekadanjih zločina stadoše ga već gledati kao luđaka.

Smrt Vindeksova i nesloga odmetnutih legija, činilo se da opet idu u njegovu korist. Već su bile u Rimu objavljene nove gozbe, novi trijumfi i nove osude, kad jedne noći iz tabora pretorijanskoga stiže na zapjenjenu konju glasnik javljajući da su se u samome gradu vojnici pobunili i izvikali Galbu cezarom.Neron je spavao kad je stigao glasnik, a kad se probudio, zaludu je dovikivao tjelesnu stražu koja je noću čuvala vrata na njegovim odajama. U palači bilo je već sve pusto. Samo su robovi plijenili u daljim zakucima što se dalo na brzu ruku oplijeniti. No kad ga vidješe, prepadoše se; a on je vrludao sam palačom zaglušujući je uzvicima straha i očaja.Napokon mu oslobođeni Faon, Spir i Epafrodit ipak dođoše u pomoć. Htjeli su da bježi govoreći da nema ni časa više da gubi, no on se još pitao: A ka-612ko bi bilo da odjeven u žalobnu odjeću progovori senatu, bi li senat odolio njegovim suzama i besjedi? Da upotrijebi svu retorsku vještinu, svu rječitost? Zar mu ne bi dali barem prefekturu nad Misirom?A oni, privikli laskanju, ne smjedoše upravo da zaniječu, samo ga opomenuše da će ga prije nego stigne na Forum, narod raskinuti na komadiće, i zaprijetiše se, ako odmah ne sjedne na konja, da će ga i oni ostaviti.Faon mu ponudi zaklonište u svojoj vili, za No-mentanskim vratima. Zamalo sjedoše na konje i po-krivši glave kukuljicama potjeraše iz grada. Noć je blijedjela. No na ulicama već je bila žurba, koja je označivala neobične događaje. Vojnici, pojedinci ili u četicama, vrvjeli su gradom. Nadomak tabora konj Neronov skoči najednom na stranu vidjevši mrtvo tijelo. Uto se omače plašt s glave konjaniku, i vojnik, koji je upravo u taj čas prolazio kraj njega, prepozna vladara, ali zbunjen nenadanim susretom pozdravi ga na vojničku. Jašući pored pretorijanskoga tabora, začuše gromke uzvike u čast Galbi. Neron je napokon razumio da se približava smrtni čas. Osvoji ga strava i grizodušje. Govorio je da vidi pred sobom mrak u obliku crnoga oblaka, a iz tog oblaka ukazuju mu se lica, u kojima prepoznaje svoju mater, ženu i brata. Zubi su mu cvokotali od straha, a ipak je njegova komedijantska duša nalazila neki čar u groznu trenutku. Biti svemoćan gospodar zemlje i izgubiti sve, činilo mu se vrhuncem tragedije. I vjeran sebi igrao je prvu ulogu u njoj do kraja. Uhvati ga groznica citata i strastvena želja da ih nazočni sačuvaju potomstvu. Na mahove je govorio da hoće umrijeti; dozivao je Spikula koji je najvje-štije ubijao od svih gladijatora. Kadšto je deklamirao: »Mati, žena, otac pozivaju me u smrt!« Budile su se ipak na časove u njemu zrake nade, isprazne i djetinjaste. Znao je da ide smrt, no svejedno nije u nju vjerovao.Nomentanska vrata nađoše otvorena. Jašući dalje udariše pored Ostriana, gdje je naučavao i krštavao Petar.613U zoru stigoše u Faonovu vilu.Tamo mu oslobođenici nisu više krili da mu valja umrijeti, zato je dao kopati sebi jamu i legao na zemlju da mu mogu uzeti dostatnu mjeru. No ugledavši izbacanu zemlju, spopade ga strah. Tusto mu lice problijedi, a na čelu uhvatiše se, poput jutarnje rose, kaplje znoja. Počeo je oklijevati. Glasom drhtavim i ujedno glumačkim reče da još nije došao čas, pa stade iznova citirati. Napokon zamoli da ga spale.— Kolik umjetnik umire! — ponovi kao čudeći se.Međutim stiže glasnik Faonov s viješću da je senat već izdao osudu i da »parricidu« treba kazniti po starom običaju.— Kakav je to običaj? — upita problijedjelim ustima Neron.— Vrat će ti ukliještiti u procijep i išibati te do smrti, a tijelo baciti u Tiber! —

odgovori nabusito Epafrodit.A on otvori plašt na prsima.— Dakle, vrijeme je! — reče pogledavši u nebo. I još jednom ponovi:— Kolik umjetnik umire!Uto se razliježe konjski topot. Centurion s vojnicima dolazio je po glavu Riđobradoga.— Požuri se! — viknu oslobođenici.Neron prinese nož na vrat, ali se ubadao strašljivom rukom, i vidjelo se da se nikad neće usuditi da zatjera oštricu duboko. Nato mu iznenada Epafrodit potisne ruku, i nož utonu do drška, a oči mu iskočiše, strašne, gadne, prestravljene.— Donosim ti život! — vikne ulazeći kapetan.— Prekasno! — odgovori preklanim glasom Neron. — Zatim doda:— Eto vjernosti!U tren oka smrt mu stade osvajati glavu. Krv je iz debela vrata šikljala crnim mlazom na vrtno cvijeće. Nogama stade kopati zemlju i izdahne.Vjerna Akte zavi ga sutradan u dragocjene tkanine i spali na lomači, natopljenoj mirisavim tvarima.614I tako je prohujao Neron, kao što prohuji vjetar ili oluja, požar, rat ili kuga, a bazilika Petrova vlada dosada s visova vatikanskih nad gradom i svijetom.A kraj starinskih Kapenskih vrata grada Rima stoji danas mala kapela s istrtim ponešto natpisom:QUO VADIŠ, DOMINE?615TUMAČ NEPOZNATIH RIJECI I IMENAAfrodita, grčka boginja ljepote i ljubavi, latinski VeneraAgripina, silovita kći Ger-manika i Agripine, žena Gneja Domicija Aheno-barba, mati Nerona, koji ju je zbog njene požude za vlašću dao tajno ubiti.akant, ukrasni motiv ko-rintskoga stupa koji predstavlja tratorak ili medvjeđu stopu (Acanthus mollis)Akteon, lovac u grčkoj mitologiji koji je vidio Ar-temidu kako se kupa, pa ga je ona pretvorila u jelena, kojega su tada vlastiti psi rastrgali.amfiteatar, polukružna ili obla zgrada od drveta ili kamena gdje su se priređivale predstave, u-trke, gladijatorske borbe, a naokolo bile su uzdignute klupe za gledaoce.animal impudens, bestidna živinaAmon, bog tebanski u Misi-ru (Egiptu), kasnije poistovjećen sa Suncem (Ra)i nazvan Amon-Ra. Živi njegov lik štovali su u ovnu, kojega su hranili u hramu u Tebi.Apicije, ime četvorice čuvenih rimskih gastronoma. Najglasovitiji živio je pod Augustom i Tiberi-jem. Izmislio je nova jela i pojevši ogroman imutak najzad se otrovao, jer mu nije ostala za život nego svota od po prilici dva milijuna predratnih franaka.Apolonije iz Tiane, zagonetni mag, novo-pitagorejski filozof, poznat po legendarnom životopisu njegovu, predstavnik poganskoga vjerskog sinkreti-zma koji je iz svih vjera uzimao, što mu je odgovaralo. Na svom putu po svijetu došao je, kažu, i u Rim, gdje je uskrisio mrtvu (ili zamrlu) djevojku i pobijedio smetnje koje su mu činili Neron i Tigelin, dok ga carska naredba nije prognala iz Rima.Arsinoa ili Tokra (stara Tauhira), grad na obali617

Cirenaike između Bere-nike (Bengazije) i Ptole-maide (Tolmette), nazvan u čast Arsinoe, kćeri egipatskog kralja Ptoleme-ja Sotera.arenarij, mjesto gdje se kopa pijesak.Asklepije (latinski Esku-lap), grčki bog ljekarsko-ga umijećaAsklepijadi, potomci nekih liječničkih grčkih obitelji koje su držale Asklepija za svoga pređa i čuvale su vještinu liječenja kao tajnu.arbiter elegantiae (elegan-tiarum), sudac u otmjenostiarhitrav, greda, koja dolazi neposredno na glavice stupovaAta (grčki ate, zlo), zla božica, koju su zbog sijanja razdora istjerali bogovi s Olimpa. Predstavljala je i pomućenu pamet.Atena, Palada, boginja mudrostiatrij, vrsta trijema, koji je bio glavni dio rimskoga doma iznutraBakho, bog proljeća i vina.balneator, rob koji je imao na brizi kupalištebestijarij, borac sa divljim životinjamaBritanik, sin cara Klaudija, kojega je otrovao Neron, njegov polubrat.Buro, Seksto Afranije B., prefekt pretorija (tjelesne straže) pod Klaudi-618jem i Neronom. Na glasu vojnik, strogih običaja, govorio je slobodno i s carem. Utjecao je povoljno na cara, protiveći se krvožednoj silovitosti A-gripine, koja ga je zamrzila. Protivio se Neronu, koji je htio pogubiti svoju mater. Umro je od upale grla 52 g. bukolički, pastirski ili što se tiče pastirskog pjesništva.Carissime, najdraži, predragi!cubiculum (kubikulum), ložnica, spavaonicacuniculus (kunikulus), podrum, podzemni lagumDemiurg, u grčkoj filozofiji, tvorac svega svijeta, to jest bog stvoritelj. U gno-stika demiurg jest niža osoba u hijerarhiji, koja je stvorila sav svijet i vlada njim.Deukalion, čovjek koji se po grčkoj mitologiji sa svojom ženom Pirom spasio od općega potopa i nanovo postao praotac ljudi.Diana, rimska boginja lova (grčka Artemida)domus transitoria, carski dom koji je izgorio u požaru Rima, nakon kojega je počeo Neron graditi veliki »zlatni dom«.efebij, u Ateni, vojničko no-vaštvo, u carsko vrijeme službeno društvo mladih bogatih ljudi.IfcEpikur, grčki filozof, koji je učio, da je uživanje spojeno s kreposnim životom svrha čovjekova.ergastulum, radionica, obično podzemna, zajedno sa stanom za robove i osuđenike.epilator, koji skida dlake s tijelaElisejske poljane, podzemni raj starih Grkaemporij, tržišteepinicij (epinikion, grč.) lirska pjesma u slavu pobjede osobito u atletskim natjecanjima i u utakmicama pojedinih vještina.Eros (latinski Amor ili Cu-pido), bog ljubavi, sin Kaosa i Noći, ili Neba i Zemlje, ili Urana (Neba) i Krona, a kasnije obično sin Afroditin.Faun, niži bog stoke koji ima lik čovjeka s kozjim nogama i roščićima.Fortuna, boginja srećeforum, trgfrigidarij, hladionica, odaja gdje se tijelo rashlađivalo nakon kupanja.

Furije, boginje koje su progonile zločince i tjerale ih u pomamu.grifon, grif, fantastična životinja lavljeg tijela, orlove glave, s krilima, konjskih ušiju.Had, podzemni svijet, pakao habet! dobio je! (dosl.: ima!)Hamadriada, žensko biće kao vila, koje je živjelo i umiralo s određenim stablom.Harite, latinski Gracije, Aglaja, Eufrosina i Tali-ja, sestre, boginje ljepote i dragosti koje su pratile Afroditu i Erosa.Hekuba, žena Prijama, kralja trojanskoga s kojim je imala pedesetero djece, koja su ponajviše zaglavila u ratu Trojanskom.Helena, žena grčkoga kralja Menelaja, kći Zeusa i Lede, najljepša žena.Helije, grčki Heios, Sunce.Herkul, sin Jupiterov, polubog, slavan zbog svoje jakostiHermo, latinski Merkurije, bog trgovine i prijevare.heurekal našao sam! Poklik filozofa Pitagore, kad je otkrio svoj glasoviti poučak i gol trčao od radosti po ulicama Sirakuze.hepokaust, podzemna peć koja je grijala sve prostorije u kupalištu.Homer, najslavniji grčki pjesnik, koji je spjevao dva junačka epa, Ilijadu i Odiseju.iberski, koji pripada Iberi-ma, na Pirinejskom poluotoku.impluvij, izduben prostor u atriju, u koji se slijevala kišnica s krova i kroz otvor na krovu.inkubacija, spavanje u hramu kojega boga da bi na-619dahnuo proročki san, najčešće o ishodu i lijekovima koje bolesti.insula (dosl. otok), dom oko kojega je bio vrt te je tako bio odijeljen od drugih, u kasnije vrijeme znači blok kuća.I zida, egipatska boginja, žena Ozirisova.janitor, vratarJupiter, grčki Zeus, vrhovni bog, otac drugih bogovaKako, čuveni razbojnik, po-lučovječja neman, sin VulkanovKasije Hereja, bio je zbog urote od Kaligule osuđen na smrt pred očima svog oca Kapitona. Car ne dopusti Kapitonu okrenuti glave za smicanja te osudi i njega na smrt što je to molio, g. 40.Kiprida, Ciparka, Afrodita, koja se rodila na Cipru.konzul, jedan od dvojice upravitelja rimske republike, koji su se birali na godinu dana.Korbulon, Gnej Domicije K., svak cara Kaligule, poznat kao hrabar vojvodaKviriti, staro ime Rimljana u građanskom životu kao plemenalaconicum, komora za zno-jenje u kupalištu lampadarij, svjetlonoša lanista, učitelj u mačevanjulararium, dvorana gdje su bili likovi kućnih bogova (lara)legija, pukovnija, koja je u carsko vrijeme imala od 6 do 12 tisuća momaka.Libitina, rimska boginja naslade i smrti.Lemuralia, rimska svetkovina mjeseca svibnja u čast sjenama mrtvih.Logos, u novoplatonskoj filozofiji jedan od likova božanstva.Lokusta (»Skakavac«, kobi-lica), zloglasna trovačica u Rimu za Nerona, koja je pripravila otrovne gljive za Klaudija. Kad joj nije prvi put uspjelo otrovati Britanika, kazni je Neron, ali drugi put je njen otrov djelovao naprečac. Pogubio ju je car Galba g. 68.Lukan, Marko Ane] L., latinski epski pjesnik, rođen u Kordovi (u Andalu-ziji) 39 g. po Is., umro u Rimu g. 65. Bio je nećak Seneke filozofa, odgojitelja Neronova, koji ga je dao ovom careviću za druga u nauku i igri. Neron ga je imenovao svojim

kvestorom, pa je u tom svojstvu u senatu govorio u ime carevo. U dvadesetoj godini na vrhuncu časti, zamjeri se caru, jer je u pjesničkom natjecanju s njim odnio nagradu za »Silazak Orfe-ja u Pakao«, »Nioba«, u kojoj su se također oboji-620ca natjecali, dovrši prekid među njima, i pjesnik se povuče u samoću, odakle je gađao Nerona svojim epigramima. Sa svojom majkom Acilijom, ne iz uvjerenja nego iz uvrijeđene taštine pristupi Pironovoj uroti koja je bila otkrivena. Tada je Lukan odao svoju majku, no ta podlost ne spasi mu život koji je sam sebi uzeo. Bio je vrstan pjesnik i govornik, od kojega se sačuvala samo Farsali-ja, opis građanskoga rata među Pompejem i Cesa-rom, koji je svršio bojem kod Munde 45 g. pr. Isusa.Luna, MjesecMacte! Živio!Maja, kći Atlantova, mati Hermova, jedna od zvijezda Plejada (Vlašića).Mars, bog rataMerkur, vidi HermoMopso, Krećanin koji je u-temeljio proročište Apo-lonovo u Klaru u Maloj Aziji.mora, igra, u kojoj dva igrača pružaju brzo jedan prema drugomu onoliko prstiju na obje ruke, koliko kojemu puhne u glavu i uz to viču pogađajući broj svih pruženih prstiju. Iz Misira udomila se ova zabava u drugim zemljama oko Sredozemnoga mora, a u Dalmaciji zove se šije-šete (šest-se-dam), jer izvikuju brojeve na mletačku.Narcis, lijepi mladić, u kojega se zagledala nimfa Echo (Jeka) i od neuzvraćene ljubavi pretvorila se u stijenu i nije zadržala nego glas. Narcis se zaljubio u svoju sliku u vrelu i od te ljubavi umro.Neron, car, sin Gnej a Do-micija Ahenobarba i Agri-pine, koja se preudala za cesara Klaudija, rodio se 37 g. po Is. u Anciju. Za ljubav žene, Klaudije ga posini, i oženi za njega kreposnu Oktaviju, svoju kćer iz braka s razuzdanom Mesalinom, i zavoli ga više nego svoga sina Britanika, tako da mu je ostavio prijesto po svojoj smrti g. 54. Poginuo u pobuni vojske g. 68. u dobi od 31 godine. Puk je rimski vjerovao, da je samovoljni i objesni car dao spaliti Rim (g. 64). Po njegovoj smrti vjerovali su mnogi da nije umro, osobito u Grčkoj, gdje je bio omilio, tako da su se pojavila i dva pustolova, koji su se izdavali za Nerona, jedan 69., a drugi čak 79. godine.Nesova košulja. Heraklo svlada u borbi kentaura Nesa, koji mu htjede oteti Dejaneiru, i ubi ga otrovnom strijelom. Neso izdišući preporuči Deja-neiri da skupi njegovu621krv kojom će sačuvati sebi vjernost Heraklovu. Kad je Heraklo uzeo drugu ženu lolu, Dejaneira mu posla košulju umočenu u krv Nesovu. Obu-kavši košulju Heraklo o-sjeti strašne muke i spali se sam na lomači na gori Eti.Nimfe, boginje, koje predstavljaju žive snage u vodi i vegetaciji; i Muze se zovu Nimfama jer su isto tako kćeri Zeusove.nomenklator, prozivač, rob, koji je najavljivao goste.Norik, pokrajina rimska od Dunava do gornje Save i Karnijskih Alpa, koju su Rimljani pokorili pod Augustom, Tiberijem i Dru-som.ocelle mi\ očce moje! oecus, grčki oikos, dom Oton, Marko Salvije O., car rimski iz obitelji OtonaPalas, Palada, božica, zaštitnica umijeća i grada AteneParnas, danas Ljakura, brdo u istočnoj Grčkoj, gdje je prebivao Apolon s Muzama.

Parti, narod u sjevernoj Perziji, vrsni strijelci i konjiciPotres, oci, praoci, pređi, senatori, vijećnicipedisegui, robovi koji su pratili gospodara kad je izlazioPersefona, latinski Prozer-pina, kći Jupiterova i De-metrina (Cererina), boginja ratarskih poslova i žena podzemnoga boga Plutona.peristil, trijem na stupovima oko zgrade ili u zgradiPetronije, pisac latinske pripovijesti, koja nosi naslov Petronija Arbitra Satire ili Satiricon. Historik rimski Tacit u svojim Analima (XVI 18—20) piše o njemu, da je za Ne-rona bio prokonzul u Bi-tiniji, miljenik carev i određivao ukus na dvoru (elegantiae arbiter). Optužen stoga g. 66. posl. Kr. od zavidnoga Tigelina za ortaštvo s urotnicima od 65., pao je u nemilost i pod pasku, pa je bez straha zadao sam sebi smrt u Kumi, poslavši prije toga Neronu popis svih njegovih zabluda s imenima svih drugova u nepodopštinama. Ta pripovijest ili roman nije se sačuvala sva, nego u malom dijelu, odlomcima knjiga XV. i XVI. koji su se našli u Trogiru u XVII. stoljeću u vlastelinskom domu Čipčića (Cippico), kojih je jedan prepisao bio sebi tu pripovijest 1424. g. za svojih nauka u Florenciji. Taj rukopis bio je prvi put tiskan 1644. u Padovi, i to nepotpuno, a od tada je izlazi-622lo više izdanja, koja su piscu pribavila novu slavu i popularnost, toliku da je potkraj toga stoljeća jedan Francuz, časnik Nodot, zadovoljio one koji su žalili za izgubljenim dijelovima, pa je praznine u sačuvanom tekstu dopunio iz svoje glave, tvrdeći da je te svoje dopune izvadio iz nekoga rukopisa koji se našao u Donjem Biogradu 1688. Bilo je odmah učenih ljudi koji su povikali na tu patvorinu, no široka publika nije marila za to, nego je uživala u tim dopunjenim izdanjima, koja odmjerenom sjetilnošću nije zaostajala za pravim Petronijevim dijelovima i s njima se srasla u jednu cjelinu, čak i u najnovijim izdanjima prijevoda engleskoga, talijanskoga i francuskoga. Petronije, kako ga je zamislio i gotovo glavnim junakom romana »Quo vadiš?« učinio Sienkiewicz, razlikuje se mnogo od pravoga Petronija, no to mu ne umanjuje umjetničke vrijednosti.pirički ples ili pirika bio je najomiljeniji ples s oružjem u Grka, osobito ratobornih Dorana. Spartanska djeca učila su se od pete godine tom plesu, da bi se radije vježbala u upotrebi oružja. Platon pripovijeda da su plesačiritmičkim kretnjama oponašali napadaj i obranu, prikazujući gibanje, i mijene boja. Ritam plesu davala je pratnja pjesme i frule. Piriku su izvodili u najsvečanijim obredima spartanskim, o blagdanu obaju Dioskura, Ka-stora i Poluksa i o gim-nopedijama, u Ateni pak0 velikom i malom Pana-teneju. Ovakvih ratnih plesova imali su mnogi narodi, a neki ih njeguju1 danas.Piron (Pvrrho) iz Elide, grčki filozof, početnik skeptičke struje (negdje između 360. i 270. g. prije Is.), pratio je Aleksandra Makedonca na njegovim vojnama. Kao Sokrat, imao je učenike koje je učio usmeno, ali nije ostavio pisanih djela.plebs, svjetina, pukpontifex maximus, »glavni graditelj mostova«, vrhovni svećenikprandium objed oko tri sata po podne.proh pudorl sramote li!Prote), morski bog grčki, sin Posejdonov (Neptu-nov) ili Okeanov, čuvar nakaznih stada i riba Po-sejdonovih, proricao je budućnost i mijenjao lik po volji. Prikazivali su ga kao čovjeka s ribljim repom.pretor, sudac ili upravitelj pokrajine623

prokonzul, visoki službenik koji je upravljao kojom provincijom sa svom kon-zularskom vlašću.sambuka, glazbena sprava grčka sa žicama, u koje se udaralo.Satiri, pratioci boga Bakha, polubogovi sa šiljatim u-šima, roščićima, kozjim nogama i repićem, dlakava tijela.scriptae duodecim, dvanaest pisanih, igra kamenčićima na dasci razdijeljenoj na 25 četvorina.Selena, v. LunaSerapis, bog, kojega su u Misiru miješali s bikom Apisom, koji je po smrti postajao Osiris pod imenom Osorapis. On je vladao poplavom Nila i davao zdravlje bolesnima.Skopa, grčki graditelj i kipar s otoka Para (oko 420. do 350. pr. Is.).sistar, muzička sprava egipatska koja zveči, a danas je upotrebljavaju Kopti i Habešani mjesto zvonca kod mise.sirtna, »povlaka«, haljina s dugim skutima koju su nosili osobito tragički glumci.stadium, trkalište ili mjera dužine puta od 600 grčkih stopa. Olimpijski stadij mjerio je 192 metra.Stiks, danas Mavro Nero (Crna voda) ili Drako624Nero (Zmajeva voda), u Arkadiji, ponornica, o kojoj su vjerovali da teče u podzemni svijet. stola, prostrana haljina rimskih žena, koje su imale građansko pravo. Nosila se povrh tunike, sa dva pasa, ispod prsiju i nad bedrima.tablinum, jedna od malih odaja u kojoj je gospodar primao svoje klijente i imao obiteljski arhiv.tesera, propusnica, ulaznica od kovine, glasovnica.Tiridat, armenski kralj koji je s bratom Volegesom osvojio kraljevstvo ali je morao ratovati s Rimljanima, koji su podupirali Tigrana VI. Umro je g. 73.theurgus, čarobnjak, čudotvorac »od božje strane«.toga, rimska gornja muška haljina koju su nosili u mirno doba i koja se u carsko vrijeme nosila samo u svečanim zgodama.tribun, vojnički, viši časniktriklinij, blagovaonica sa tri postelje, od kojih su na svakoj ležale po tri osobetunika, donja haljina kod Rimljanatur, divlja životinja, nalik govedu. Otuda Turovo polje (Turopolje).univira, žena koja ima samo jednog mužaunktuarij, odaja u kupaonici gdje se tijelo maže ulji-mavelarij, veliko platno, koje se razapinjalo mjesto krovaVenera, rimska božica domaćeg ognjištavervena, sporiš, biljkavestalka, svećenica božice Veste, koja je položila zavjet čistoće vicus, ulica, gradska četvrt Vulkan, rimski bog ognja i mehaničkih vještinaZeus, grčki vrhovni bog, otac svih bogova40 Quo vadiš625BILJEŠKA O PISCUZa roman Quo vadiš o progonu kršćana u vrijeme Neronove vladavine Rimskim Carstvom Henrvk Sien-kiewicz dobio je 1905. Nobelovu nagradu. I prije ovog najvećeg književnog priznanja Sienkievvicz je bio poznat ne samo u svojoj domovini Poljskoj nego i izvan njenih granica. Proslavio se u prvom redu svojim povijesnim romanima: Ognjem i mačem (1883—1884), Potop (1886) i Gospodin Wolodyjowski (1887—1888), koji sačinjavaju Trilogiju, jer se neki likovi javljaju u

sva tri romana. Upravo su prilike u kojima je živio i koje su obilježavale sudbinu njegova naroda u XIX. stoljeću navele Sienkiewicza da svoje pisanje usmjeri na povijesne teme. Poljska je tada bila ruska gubernija u kojoj se svaki pokušaj nacionalnog buđenja krvavo gušio. Spomenimo samo neuspio ustanak 1863. nakon kojeg je narodu prijetila malodušnost i klonulost. Sienkievvicz smatra da Poljacima treba pružiti uzore iz prošlosti koji će ih ohrabriti i poslužiti im kao putokaz u tim teškim vremenima. Zato u svojoj Trilogiji oživljava XVII. stoljeće kad su se javljali svi mogući domaći i strani neprijatelji i kad se poljsko plemstvo borilo protiv Kozaka, Tatara, Šveđana, Rusa i Turaka. Glavni junaci kao Skrzetuski, Kmicic, Wolodyjowski, uz koje se javljaju i komični likovi kao npr. Zagloba — junaci koji svojim viteškim podvizima raspaljuju maštu i potiču rodoljubne osjećaje. Nije čudo što je upravo ta Trilogija učinila Sienkiewicza popularnim u širokim slojevima poljske čitalačke publike. On kao pisac naglašavao je da je najviši cilj svakog književnika »doći i pod627krov siromašnog naroda«. Taj je cilj bez sumnje postigao.Književni uspjeh Henrvka Sienkiewicza usko je vezan uz njegov životni put koji je, što je i normalno, obilježio njegovo stvaralaštvo. Rođen je 1846. u selu Wola Okrzejska na Podlasju u obitelji koja je u XVIII. stoljeću stekla plemićki naslovj Otac mu je bio sitni zemljoposjednik i upravitelj na velikaškom posjedu. Mali Henrvk, pošto je obitelj prodala zemlju i preselila u Varšavu, često preko ljeta odlazi baki na selo, gdje u staroj škrinji na tavanu nalazi djela poljskih pisaca XVI. i XVII. stoljeća: Reja, Kochanowskog, Gornickog, Skarge i Orzechovvskog. Čitajući te knjige i slušajući priče iz obiteljske tradicije, u kojoj se nikada nije gasila misao o borbi za slobodu poljskog naroda, u mladom se Henrvku razvijao osjećaj za nacionalne vrijednosti. Uostalom djed mu je bio slavni borac pod Na-poleonom, od kojeg se nažalost uzalud očekivala sloboda poljskog naroda.Školovanje Henrvka Sienkiewicza nije bilo osobito uspješno. Upisivanjem na različite fakultete koje je kasnije napuštao (pravni, medicinski, filološki) on je zapravo tražio svoj životni put, koji je na kraju našao u književnosti. Prije nego što se proslavio svojim povijesnim romanima, bavio se publicističkim radom, koji je bio vrlo uspješan i u kojem je stekao veliko spisateljsko iskustvo. Počeo je zapravo s kazališnom kritikom i prikazima starijih poljskih književnika. Pod pseudonimom Litvos pisao je u poljskim novinama feljton o raznim sitnim ili krupnim svakidašnjim pitanjima vodeći rubrike: Bez naslova, Sadašnjost, Tekuća pitanja. Putovanje Amerikom (1876—1877), te boravak u Francuskoj i Italiji otvaraju mu nove vidike i pomažu da zrelije shvati odnose u vlastitoj domovini. U Los Angelosu piše pripovijetke Skice ugljenom (1877), gdje daje likove izrabljivanih poljskih seljaka i oštru satiru na društvene prilike poljskog sela s njegovim zelena-šima i birokratima. Među novelama osobito se ističu Janko muzikant (1881), gdje govori o talentiranom ali neshvaćenom pučaninu; Svjetioničar (1881), gdje opisuje poljskog emigranta koji u dalekoj Americi čitajućir>28Mickiewiczevog Pana Tadiju zaboravlja upaliti svjetionik te gubi službu, ali ne i nadu koju mu je ulio u srce veliki poljski romantičar svojim stihovima. Godine 1882. objavljuje novelu Bartek pobjednik, o junačkom poljskom vojniku koji se bori za tuđe interese. Pripovijest Tatarsko zarobljeništvo (1880) bila je uvod u njegove povijesne romane koje smo na početku spomenuli. U programskom članku: O historijskom romanu 1888. iznosi svoje poimanje te književne vrste. Nakon Trilogije (1886), koja je izazvala pravo čitalačko oduševljenje, napisat će dva romana iz suvremenog života: Bez dogme (1888) i Porodica Polanieckih

(1895). S tim romanima nije ponovio uspjeh svojih povijesnih romana, od kojih ćemo još spomenuti Križare (1897—1900) gdje se osvrće na poljski srednji vijek i borbu s njemačkim viteškim redom, slikovito opisujući dvoboje, običaje i razne obrede.Roman iz rimske povijesti Quo vadiš koji je počeo izlaziti 1895. u varšavskoj »Gazeti Polskoj« spada svakako u vrhunac njegova književnog stvaralaštva. Ovdje se, kao i u većini povijesnih romana, radnja razvija kroz svladavanje zapreka koje stoje na putu zaljubljenim, ali vjerom i položajem odvojenim likovima (patricij Vi-nicije i kršćanka Ligija), oko kojih se nižu poznate povijesne ličnosti kao Neron, Seneka, Petronije, apostoli Petar i Pavao.Svoj književni rad Sienkiewicz je zaokružio romanom za mladež Kroz pustinju i prašumu (1910). Događaji prije I. svjetskog rata udaljuju ga od književnosti. Sklanja se u Vevey, u Švicarskoj, gdje je i umro 1916.Sienkiewicz je za sobom ostavio golemo književno djelo, koje je značilo velik napredak u razvitku poljske književnosti. Ne samo da su njegove pripovijetke i romani odigrali važnu ulogu u buđenju patriotske svijesti poljskog naroda, nego su isto tako predstavljali znatan doprinos poljskom jeziku. Pišući jasno, jednostavno, slikovito i s mnogo nijansa Sienkiewicz je bio velik umjetnik jezika. Većina njegovih djela ni danas nije izgubila na svojoj svježini i predstavlja trajnu, klasičnu vrijednost poljske ali isto tako i svjetske književnosti. Ljiljana Matković-Vlašić629SADRŽAJPrvi dio............ 5Drugi dio........... 213Treći dio........... 383Epilog............ 609Tumač nepoznatih riječi....... 617Bilješka o piscu......... 627631Tiskanje dovršenou NIŠRO »Vjesnik«,u prosincu 1978.Knjižnica Zelina540013019