Sedam epoha Sarajeva

Predstavljanje jednog područja na geografskoj karti daje brojne elemente koji su povijesno utemeljeni- nazivi ulica, mahala, trgova, rijeka, brda objašnjavaju kako se prošlost upsivala na fizički prostor naseljene oblasti i njegove sastavne dijelove. U toku svoga postojanja grad Sarajevo se nalazio u sedam državno-pravnih okvira- u okviru srednjovjekovne Bosne do 1463. godine, Osmanskog carstva 1463-1878. godine, Austrougarske monarhije 1878-1918, Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije 1918./1929-1941., Nezavisne Države Hrvatske (NDH) 1941-1945, FNRJ/SFRJ 1945-1992 i BiH od 1992. godine.

Od svog osnivanja pa do početka austrougarske uprave 1878. godine, Sarajevo je činilo cjelinu koja je imala kontinuirani razvoj, historijske nazive mahala utemeljene na tradiciji. Okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine nakon 415 godina Bosna je izišla iz orijentalno-islamskog duhovnog kruga i prešla na postepeno adaptiranje zapadnoevropskom. Taj proces je praćen modernizacijskim procesima. Tradicija je počela ustupati mjesto novoj epohi, a taj proces se najbolje može pratiti na tadašnjim novotarijama u Bosni i Hercegovini, provedenim radi popisa stanovništva u zemlji 1879. godine - numeraciji kuća, radnji, obilježavanju ulica, izradi katastarskih planova i karata.

Opći razvoj Sarajeva u austrougarskoj epohi je išao u dva smjera- na jednoj strani se čuvalo tradicionalno i povesno a na drugoj grad je poprimao nova obilježja i prilagođavao se novom državno-pravnom okviru. Vidljivo je to kada se uporede historijske karte nastale na početku i pri samom kraju austrougarske uprave. Broj od 284 ulice na početku austrougarske uprave se vremenom povećao a u fizički prostor grada upisivali su se nazivi ulica koji su nosili obilježje novog doba.

Ulazak u novi državno-pravni okvir nakon završetka Prvog svjetskog rata 1918. godine je u velikoj mjeri promijenio geografsku kartu grada Sarajeva. Sva obilježja prethodne epohe su uklonjena a nova imena ulica, koja su bila strana povijesnom biću Bosne i Hercegovine i njenoj tradiciji su u velikoj mjeri dali obilježje nove epohe u historiji grada. Dvadeset dvije godine u okviru Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije 1918/1929-1941. godine su u najvećoj mjeri izbrisali identitet grada. Izbijanje rata 1941. godine i ta epoha i njena obilježja su nestala, a novi državno-pravni okvir Nezavisne Države Hrvatske je u fizički prostor grada Sarajeva upisivao nazive ulica povijesnih veličina stranih Bosni i Hercegovini i povijesnom biću grada grada Sarajeva.

Pobjeda NOP-a je osim brisanja prethodne epohe u historiju grada Sarajeva unijela nove elemente u njegov javni prostor. Narodni heroji i zaslužne osobe revolucije 1941-1945. godine su u velikoj mjeri obilježili fizički prostor grada. Nakon 1995. godine nastaje nova epoha u obilježavanju javnog prostora grada Sarajeva. Na jednoj strani su uklonjena imena koja su bila obilježje prethodne epohe. Izmjena naziva ulica je imala za rezultat da je u tom periodu nestalo desetak imena borkinja iz NOP-a, koja su zamijenjena imenima pjesnikinja i slikarki, jedna trećina je ostala, dok su imena žena koje simboliziraju ženski politički aktivizam na svjetskoj političkoj sceni gotovo potpuno izbrisana. Na drugoj strani je počelo proces vraćanje imena koja su imala stvarnog značaja za historijski razvoj grada Sarajeva.

Danas, grad Sarajevo ukupno ima upisanih 1037 ulica, od kojih njih 17 nose imena žena: Na osnovu analiza historijskih karata Sarajeva i njihovog sadržaja mogu se izvući određeni zaključci.

- Svaka nova epoha uklanjala je obilježja prethodne a donosila nove nazive ulica - Svaka nova epoha je marginalizirala doprinos ličnosti iz prethodne epohe za napredak grada Sarajeva

Takva promišljanja mogu aktualizirati pitanje da li se grad Sarajevo odužio svim osobama koje su dale doprinos njegovom razvoju.Da li je ideološki uslovljenim faktorima mnoge osobe javnog života marginalizirao ili u cjelosti uklonio sa javne scene. ---------------------------------------

JOCHAN ROSKIEWICZ, STUDIEN ÜBER BOSNIEN UNG DIE HERZEGOWINA, LEIPZIG UND WIEN 1868., 175-

JOHAN ROSKIJEVIĆ, STUDIJE O BOSNI I HERCEGOVINI

Od austrijskih obavještajaca-oficira koji su u periodu 1863-1878. istraživali i snimali područje Bosanskog vilajeta najbolje rezultate je postigao kapetan austrijskog generalštaba Johann Roskiewicz, koji je kao član austrijskog konzulata u Sarajevu obilazio zemlju 15 mjeseci (1863. i 1864.), te vršio geografska istraživanja i kartografska snimanja. Rezultate toga rada Roskiewicz je objavio u svojim “Studijama”, u kojima daje geografski, etnografski, historijski i politički aspekt razvoja zemlje. One predstavljaju najobimnije i najuspješnije djelo putopisne literature do okupacije Bosne I Hercegovine 1878.

***SARAJEVO (Bosna – Seraj )Kratka historija grada

Nakon što smo prokrstarili ovu zemlju raznim pravcima i nakon što smo upoznali specifičnost ovih teritorija, smatramo da moramo Sarajevu posvetiti dužnu pažnju. Pa počet ćemo sa pričom ovog grada.

U VIII stoljeću, doseljevanjem srpskih kolonista na ovim prostorima nastaje država. To područje uskoro je pokorio hrvatski knez Seviolod.1 Već u periodu od 1180. do 1190. godine, dva dubrovačka trgovca izgradili su dva rudnika (u blizine planine Jahorina i nedaleko od mjesta Vareša). Kasnije su podigli i dvor Dubrovnik 2. Za ovo iskorištavanje plaćali su naknadu Kulin-banu.

Grad Bosna nastao je tek 1235. godine na izvoru rijeke Bosne, dva sata sjeverno od mjesta na kojem grad sada leži. Iste je godine grad određen za sjedište biskupa, po nalogu Grgura IX. Godine 1270. po nalogu bosanskog vojvode Kotromana, a u vrijeme ugarskog kralja Bele, grad je proširen dobivši ime Bosna-Var.

Kada je sultan Mehmed ušao između bosanskog kneza i ugarskog kralja Sigmunda, dolina rijeke Usore bila je poharana. Bilo je to 1415. godine.

Na tom potezu bio je i grad Bosna-Var, koji je tom prilikom također pokoren. Godine 1416. Mađari su ovdje izgubili bitku.

Grad se oporavljao u decenijama koje su slijedile da bi ga Osmanlije zauzele 1463. godine3. Iste godine međutim kralj Matthias Corvinus uspio ga je povratiti. Godinu poslije, 1464. godine Osmanlije su ponovo zauzele grad i zadržali ga.4

Godine 1465. bosanski velikaši Sokolovići i Zlatarovići, koji se među prvima prihvatili islam, izgradili su osnovu današnjeg grada. Prvi vezir Bosne, Kosrev-paša, izgradio je u to vrijeme dvorac–saraj, na mjestu gdje se danas tvrđava nalazi. Oko toga je, korak po korak, započelo nastajanje grada Bosna–Saraj, odnosno Sarajeva, kako su ga Slaveni nazivali.

Stanovništvo je doseljavalo u Bosna–Seraj, koji je vremenom postajao glavno čvorište trgovine. I sada se, u blizini Vrela Bosne, mogu naći tragovi nekadašnjeg grada–Vrhbosne. Riječ je o temeljima nekadašnje crkve, koja je nazvana po svetom Blaziusu. Reljefima izrezbarene kamene ploče ugrađene su u Bosna – most.

Godine 1668. prethodnice nadirućih korpusa uzbunile su ovaj kraj. Princ Eugen Savojski osvojio je grad 1697. godine. Nakon ubistva njegovog velikaša, 23. i 24. oktobra 1697. godine, grad je, u znak odmazde prvo opljačkan, a potom i spaljen.5 Jedan korpus Srba stigao je 1807. godine, nakon što su prekoračili Drinu, u blizinu

1 2 3 4 5

Sarajeva. Ipak, pobjegli su od snažnije sile, brzo se povlačeći, jer je Hasan–paši iz Dalmacije u ispomoć stigao jedan francuski korpus. Propala su na sličan način i dva kasnija pokušaja Srba da zauzmu grad.6

Sarajevo je bilo sjedište bosanskog plemstva i moćnih jeničara. Sve do godine 1830. pa djelimično i do 1850. ovdje je postojala jedna samostalna i specifična forma vlasti. Prvi čovjek grada uživao je velike privilegije. Namjesnik zemlje imao je sjedište u Travniku i smio je boraviti u Sarajevu samo 24 sata.7

Za rješavanje sporova između muslimana međusobno, kao i između muslimana i kršćana, bio je zadužen jedan «mula», kojeg su osmanske vlasti birale svake tri godine.

Vlast je morala biti zadovoljna činjenicom da je namete prikupljala bez većih problema i otpora. Ali može se reći da je tek vezir Celalechin8, kojeg je 1817. postavio sultan Mahmud, uspio pokoriti bosansko plemstvo, primjenjujući stroge i nasilne metode. On je bio prvi koji je uspio održati svoje sjedište u Sarajevu na duže vrijeme.

Jedan od najznačajnijih pokušaja pobune u Bosni desio se 1831. godine. Pobuna je, uprkos tinjajućoj konspiraciji u gradu – ugušena. Ipak, uspjeli su to izvan grada, nedaleko od Travnika. Bio je to kraj pobunjenika.

U godini 1832, vezir Kara Mahmut je otvorio svoju rezidenciju na Gorici, više Sarajeva. Posljednji pokušaj pobune izazvan je uvođenjem novih nameta 1850. godine (novembar, decembar). Ugušio ju je Omer – paša, prvo povrativši kasarnu na Gorici, koja je pala u ruke pobunjenika, a potom i porazivši buntovnike na svim tačkama. Grad se nalazi na 1750 stopa nadmorske visine (po Ami Bueu) i prostire se na obje strane rijeke Miljacke, podno planine Trebević.9 Ona i nastaje na obroncima Merkvina planina na zapadu i Trebević, visok 5.100 stopa, na istoku, kao i mnoga druga brda i obronci uokviruju grad. Posebno je lijep pogled na poluloptu Trebevića kada se gleda sa Huma. Iz doline grad se širi na obronke, prostirući svoje bijele kućice i male bašče, dok se skoro stotinu munara uzdiže ka nebu. Gledajući sa visine, sve to čini dijelove mozaika za jedan prelijep pogled. Stanovništvo Bosne, stoga, ovaj grad titulira titulom najljepšeg grada evropske Turske poslije Carigrada. Prema zapadu se širi dolina Miljacke, gdje se strmine, koje na početku stješnjavaju riječicu, tu lagano ublažavaju, da bi se, sat vremena od grada, potpuno izgubile. Ta se ravnica, zvana Sarajevsko polje, prostire na dvije – tri kvatratne milje zapadno od Igmana, južno od strmina Bjelašnice i sjeverno od Huma. Miljacka je, uključujući i Koziju ćupriju, od svog izvora do ušća devet puta premoštena. Od tih devet mostova četiri kamena i dva drvena mosta mogu se koristiti i za transport vozilima. Preostala tri drvena mostića mogu koristiti samo pješaci. Lučni kameni mostovi bili su izgrađeni krajem 15. ili početkom 16. stoljeća. Grad je gorio u požarima 1480., 1644., 1656. i 1687. Uvijek bi iznova bivao obnovljen. Zahvata površinu od oko pola kvadratne milje, skupa sa gornjim gradom, gdje se nalazi i čuvena stara tvrđava, po kojoj je Sarajevo i dobilo ime. Kuće koje se nalaze na obje obale Miljacke čine uredne cjeline. Kako se penjete ka višim predjelima kaldrmisane ulice prate linije terena, postajući sve uže i krivudavije, linije ulica prate i kuće sa svojim baštama. Bezbrojni čopori pasa, u potrazi za hranom, kreću se ulicama od ambijenta grada. Oni imaju svoje teritorije i brane ulaz u svoje četvrti psima iz drugih kvartova. Stanovništvo ih ne muči i ne progoni, jer oni, jedući otpatke kojim ih stanovništvo hrani, na neki način sprečavaju zaraze.

Više od polovine tih pasa je ozlijeđeno – jednom fali uho, drugom nos, trećem oko, itd... Sve te ozljede zadobili su pokušavajući da opljačkaju mesare, pa su ih mesari udarali svojim noževima. Kada ih se ne dira, ovi psi ne napadaju. Samo ponekad uz lavež slijede strance.

Po naređenju guvernera zamijenjene su kaldrme na pločnicima glavnih ulica. Ali je to novo kaldrmisanje loše izvedeno. Potrebno je dosta snalažljivosti i iskustva kako biste, naročito noću, prošli nepovrijeđeni preko tih kaldrmi.

Grad se, po broju gradskih džamija, .................6 7 8 9

grad ima jednu katoličku i dvije pravoslavne crkve, (još jedna je u izgradnji ), jednu sinagogu, 4200 – 4500 hiljade kuća sa 45 hiljada stanovnika, od čega je 36 hiljada muslimana, oko 500 katolika, 4.500 pravoslavaca i četiri hiljade Jevreja. Osim toga, u gradu i oko njega ima oko hiljadu Cigana.

U Sarajevo stiže mnoga manufakturna roba i to trgovačkim putevima koji vode preko Zvornika, Tuzle, Broda, Travnika, Livna, Mostara ili Višegrada ka Beču (preko Broda) ili ka Trstu (preko Metkovića, Gabele ili Livna).

Trgovina na veliko koja se odvija prema jugu leži u rukama pravoslavaca i jevreja, dok trgovinu na malo kontroliraju muslimani. Oni, se zbog nepoznavanja talijanskog i njemačkog jezika, kao i zbog odsustva volje za putovanjima, samo na ovakvu trgovinu mogu osloniti.

U bogate stanovnike se, uz izuzetke begova, čije je bogatstvo zasnovano na nekretninama, mogu ubrojati samo rijetki, a tu spadaju uglavnom pravoslavci trgovci. Iz ovog grada mnogi se snabdijevaju puškama, čiji su kundaci ukrašeni izrezbarenim kamenjem, dobrim sabljama, oštrim i lijepim noževima, pokrivačima od grube vune, bakrenim servisima posuđa, tkaninom, vrećama za transport soli i žitarica, načinjenim od konjske dlake i, napokon, kvalitetno prerađenom kožom. Skoro sve ove artikle proizvode muslimani. Jednom u sedmici je obična, a jednom stočna pijaca.

U najznačajnije državne i privatne zgrade spadaju: vojna kasarna, široka 130 koraka, izgrađena od kamena na dva sprata. Ona je izgrađena 1857. godine, ali je već vrijeme za njeno renoviranje. Radovi na obnovi sjevernog zida kasarne već su u pripremi. Tu je potom Konak bosanskog vezira, jedno zdanje veoma prostrano i elegantnog stila, unajmljene zgrade koje služe kao konzulati te druge zgrade bosanskih velikaša.

U državne zgrade ubrajamo: Bezistan (bez=mahrama, tkanina) i jedna zgrada gdje se danas nalazi pijaca sa raznovrsnom, najviše polovnom robom. Obje zgrade pripadaju svećenstvu. Prostorije unutar ovih građevina unajmljuju trgovci.

U Bezistanu uglavnom rade trgovci tkaninom, a tu se može naći i polovna roba i stvari najčudnijih vrsta. Nekad se čak i konji tu mogu kupiti. Telal ide na konju uzvikajući cijene. Roba pripada onom ko najviše ponudi.

Ove dvije zgrade – Bezistan i Delal zgrada – centar su bezbrojnim radnjama i radionicama, u kojima se proizvodi razna roba. Čaršija zauzima veliki prostor od 50-60 ulica i centralni je dio grada na desnoj obali Miljacke. Gužve su ovdje svakodnevna pojava, a posebno budu masovne za vrijeme pijačnih dana. Tih dana Čaršija predstavlja jednu čudnu suprotnost ostalim gradskim četvrtima i flegmatičnoj naravi stanovništva, prvenstveno muslimana, a zatim i jevreja, pravoslavaca, seljaka i građana. Svi se cjenkaju prodajući svoju robu, uzvikajući glasno. Time daju svoj udio u zaglušujućoj buci ljudskih i životinjskih glasova, lupanju raznih alata i zveckanju dukata.

Akšam! Zov mujezina tu buku pretvara u muk. Od tada više se ništa ne prodaje. Više ništa ne možete kupiti. U centru grada tada samo sporadično zasvjetlucaju uljane svjetiljke i odjeknu koraci noćnih čuvara Čaršije.

VELIKE I MALE DŽAMIJE

Neke od džamije čine monumentalni nakit grada. Sarajevo ima oko stotinu džamija, ali je samo tridesetak njih sagrađeno od kamena. Razlika između velikih i malih džamija je u tome da su uz velike džamije ustanovljene obrazovane ustanove. U velikim se petkom organizuju svečane molitve, a u malim ne. Najuglednije džamije Sarajeva su Careva i Begova džamija.

Obje džamije su kamene i sastoje se od jedne velike i nekoliko malih kupola. Između kupola izdižu se valjkasti tornjevi – munare, sa kojih se muslimani pozivaju na molitvu.

Na vrhu krova munare nalazi se polumjesec. Dvije najznačajnije džamije ni u čemu ne sliče jedna drugoj – ni u stilu, ni u arhitekturi prozora, ni u broju i rasporedu kupola... Samo su munare skoro iste. Kupole i vrhovi pokriveni su bakrom, a džamije su bijele. Samo su na pojedinim mjestima, uglavnom po lukovima, ukrašene zelenom bojom. Čeona strana im je okrenuta u bašču, kako bi zaštitili mir džamija od bučnih ulica. Sve džamije imaju ulaz sa sjeverozapadne strane. To je neminovno, jer vjernik, prilikom molitve, uvijek mora biti okrenut ka Meki. On je, već stupivši u džamiju, dakle, okrenut na pravu stranu.

Veće džamije imaju natkriveno predvorje pred ulazom. Krov predvorja podupiru stubom. Ovdje se vrši kratka molitva. Iz predvorja se, kroz masivna ulazna vrata, ulazi u unutrašnjost džamije.

Samo jednom mi se pružila prilika da zavirim u unutrašnjost Begove džamije i to u društvu gospode. Druga se prilika nije pružila jednostavno zbog toga što su nas muslimani za vrijeme ove prve posjete posmatrali sa nepovjerenjem.

Unutrašnjost ove džamije je veoma jednostavna, što je slučaj i sa drugim džamijama. Na zidu nasuprot ulaza je ukrašeno udubljenje u zidu. Ono pokazuje smjer kible, smjer u kojem se vjernici okreću za vrijeme molitve; smjer Poslanikovog groba. Ispred tog udubljenja imam predvodi molitve. Lijevo od ulaza nalazi se terasasta propovjedaonica. S desne strane također je jedna propovjedaonica. S nje se petkom izgovaraju riječi molitve za vjernike i sultana. Te riječi upućene su Bogu, Jedinom. Bijeli džamijski zidovi, kao i stubovi u boji, ukrašeni su citatima iz Kur'ana, pisanih krasnopisom. Slika, kipova i sl. ovdje nema. Džamijski pod, kao i pod predvorja prekrivaju više ili manje vrijedni ćilimi. Pod Begove džamije zastrt je skupocijenim persijskim ćilimima. Sa plafona džamije, iz unutrašnjosti kupole, vise jednostavno izrađeni lusteri.

Dvorište Begove džamije krasi prelijepa kamena fontana, iz čijih česmi stalno teče pitka voda. Potrebno je posebno naglasiti odnos muslimana prema vodi. Za njih nije voda bitna samo u smislu vode koja se pije, nego i u smislu obrednog pranja. Stoga muslimani, kako u prošlosti tako i sada, nisu žalili novca da dovedu vodu u grad, u skoro svaku ulicu i kuću, čak i sa velikih udaljenosti.

Na zidovima ove fontane postavljeno je 10, 12, a možda i 20 mesinganih česmi. Ispred svake od njih postavljeni su kameni blokovi, na koje se može sjesti i tako olakšati obredno pranje. U malim mjestima najčešće se mogu vidjeti male drvene džamije koje se zovu medžidi. One ili nemaju munaru, ili je ona visoka tek nekoliko hvati. Uprkos tome, glas koji poziva na molitvu svuda se čuje. Po mom mišljenju, bosanska džamija najljepše vanjštine i unutrašnjosti je Tašlidžija džamija, čije su ornamenti, pa čak i kupole, bogato pozlaćene. Mnogo pažnje posvećuje se čistoći svake džamije bez izuzetka. One se redovno čiste i kreče svake godine.

GROBLJA

Prvobitno su groblja zauzimala prostore oko džamija. Međutim, mjesta oko džamija je, kako su godine, decenije i stoljeća prolazili, počelo nedostajati, pa su se groblja morala proširiti izvan džamijskih dvorišta. Tim prije što je kod muslimana zabranjeno ukopati mrtvog na mjestu gdje je jedan čovjek već našao smiraj. Stoga ćete u svim večim gradovima, pa tako i u Sarajevu, na prostorima između kuća susresti kvartovska groblja. Ipak, očigledno je da stanovništvo, prilikom odabira mjesta za groblje, vodi računa da ono bude što bliže džamiji.

Kako na dalekom Orijentu – u Konstantinopolju, tako i ovdje, dokle je taj isti Orijent pružio svoju ruku, groblja nalikuju šumama bijelog čempresa. Ona su mjesta koja često i svakodnevno posjećuju mladi i stari, muškarci i žene.

Već po formi turbana, koji krasi nadgrobni spomenik – nišan, može se zaključati kojem je rangu umrli za zivota pripadao. Turban jajolikog oblika kazuje da je to grob jednog jeničara; uglasti turban pokazuje mezar jednog derviša; manji i niži turbani kazuju da je tu ukopan neki trgovac itd. Mezari žena nemaju turbane. Da li pod nišanima leži djevojka ili žena možemo vidjeti po tome jesu li nišani špicasti ili zaobljeni na vrhu.

Tačka sa koje se pruža najljepši pogled na grad također je groblje. Povod za nastajanje groblja na ovom mjestu jeste izgradnja zanimljivog mauzoleja.

DOBROTVORNE USTANOVE

U Sarajevu postoje ustanove u kojima se siromasi mogu hraniti i prespavati. Postoji i posebna bolnica za siromašne. Ipak, nisam uspio podrobnije saznati o uvjetima pod kojima se te usluge mogu koristiti.

KUPATILA

U javne dobrotvorne ustanove na neki način možemo ubrojati i javna kupatila. S aspekta običnog čovjeka izgradnja kupatila predstavlja značajno ispunjavanje njegovih potreba. S druge strane, kupatila su dostupna i bogatim i siromašnim, tako da svi, bez izuzetka, mogu ispuniti vjerski propis koji nalaže čistoću. Grad Sarajevo ima dva kupatila. Kako su orijentalna kupatila još ranije detaljno opisana, ja ću napraviti tek jedno uže viđenje.

Kupatilo se od običnih kuća razlikuje samo po maloj kupoli i po specifičnom ulaznom portalu. Kada prođete kroz teški paravan na vratima, ulazite u prostrano predsoblje, visokog stropa. Stupivši u unutrašnjost odmah ćete zapaziti kako je ona gustim drvenim rešetkama izdijeljena na više prostorija. Podovi ovih odjeljenja prekriveni su ćilimima i tu se ljudi svlače. Ukoliko zaposleni prepoznaju bogatog čovjeka, ili ako njegova vanjština ukazuje da bi on mogao biti dobar platiša, bit će mu stavljene na raspolaganje posebne luksuznije prostorije, koje se mogu potpuno zatvoriti i koje sadrže divan gdje se čovjek može odmoriti. U sredini prostranog predsoblja nalazi se bazen sa vodoskokom.

Kada se čovjek svuče, on izlazi iz odaje koja služi u te svrhe, gdje ga dočekuje osoblje kupatila, dajući mu široku šarenu tkaninu, peškir i papuče. Te drvene papuče, sa samo jednim kožnim kaišem, veoma su bitne, jer služe za lakše hodanje po kamenim pločama kojima je popločen pod kupatila, ispod kojeg se vrši zagrijavanje vode.

Gost potom prolazi kroz nekoliko ugodno zagrijanih prostorija, na čije su zidove ugrađeni drveni ležaji. Ako gost poželi, on može otići u treću prostoriju, koja je zagrijana na temperaturu od 32 stepena, pa i u četvrtu, gdje toplota dostiže 36-38 stepeni. On zauzima klupu – ležaj, koji je dug 5-6 i širok 3 stope. Uz zidove su postavljena kamena korita u koja, kroz mesinganu česmu, teče topla voda.

U sve prostorije kupatila ulazi svjetlost kroz staklene leće na kupolama. Zidovi su okrečeni u bijelo, ali zbog isparenja ubrzo poprimaju različite nijanse. Također zbog isparenja zrak u kupatilu postane težek, pa se prostorije svako malo zrače. Kada se koža opusti usljed djelovanja pare, sluge prilaze i počinju laganu masažu otvorenim dlanovima. Nakon izvjesnog vremena uslijedi snažnije stiskanje mišića. Tretman završava tako što sluge uzimaju rukavice izrađene od vreća od konjske dlake i njima istrljaju cijelo tijelo gosta.

Nakon toga gost može zatražiti da ga obrije brijač, koji svoj posao radi sa velikom spretnošću. Kršćani ne smiju biti brijani istim britvama kojima se briju muslimani. Sluga u pocinčanoj zdjeli napravi pjenu, koju nanese na gosta. Nakon što brijač uradi svoj posao, ostaci pjene se sapiraju mlakom vodom.

Kupač zatim dobija suh i čist peškir, odlazi u prostoriju sa ugodnom sobnom temperaturom, i dok čeka da mu se temperatuira tijela izjednači sa sobnom, puši čibuk i ispija kahvu zavaljen u divan. Mnogi od njih, kako bi se još bolje pripremili za izlazak napolje, zadržavaju se u predsoblju koje se uopće ne grije.

Ipak, ne može svako sebi priuštiti kompletan tretman. Neki mogu priuštiti treću prostoriju, a neki, bez masaže i brijanja, dođu samo u prve dvije prostorije, okupaju se, a onda, obično bez kahve i cigare, odlaze za svojim obavezama. Takvi slučajevi su rijetki, jer je upotreba kupatila učinjena maksimalno dostupnom mogučnošću da oni sebi od kuće donesu čiste peškire. U tom slučaju kupanje se plaća samo 5-10 para. Također je dozvoljeno donošenje vlastitih tkanina. Prema Sulejmanovom zakonu, nemuslimani su u kupatilu morali imati posebno označene kecelje i peškire.

Pred velike praznike, prvenstveno bajrame, u kupatilo se dovode i zatvorenici. Za vrijeme kupanja im, međutim, ne skidaju okove sa ruku i nogu. Pred praznike su kupatila inače najposjećenija.

Polijevanje hladnom vodom poslije parenja se ne prakticira. Ipak, neka gospoda poželjeli su baš to. Onaj ko je to probao jednom zasigurno nikad nije ponovio. Šok koji izaziva hladna voda nakon parenja tako je velik da su oni, koji su to probali, poslije sa strahom prolazili kroz zagrijano kupatilo, kako im slučajno odnekud na tijelo ne bi kapnula kakva hladna kap.

Cijena upotrebe kupatila varira u zavisnosti od tipa usluge i ranga gosta i to od četvrtine piastera do šest cvancigera, pa i više. Svakome je ostavljeno na volju koliko će u kupatilu ostaviti.

APOTEKE

U Sarajevu postoji samo jedna apoteka. Vlasnik joj je jedan Srbin koji je u Austriji završio fakultet. On nerijetko svojim savjetima pomaže i doktorima prilikom liječenja. Ipak, on od ovog posla nema baš koristi, jer stanovništvo više vjeruje jednom Jevreju travaru.

ŠTAMPARIJE I BIBLIOTEKE

Štamparije u Sarajevu ne postoje. Ne postoje ni državne biblioteke. Rijetki, uglavnom pravnici koji rade po propisima vjere, posjeduju Kur'an, propise zasnovane na Kur'anu, te knjige iz oblasti historije ili matematike.

VATROGASNE USTANOVE

O vatrogasnim ustanovima ne da se mnogo reći. Naime, za vrijeme moga 15-mjesečnog boravka, u Sarajevu se nije desio niti jedan požar. To je pravo čudno s obzirom na to da su kuće građene uglavnom od drveta, da se muslimani rijetko mogu vidjeti bez zapaljenog čibuka te da su drveni podovi i namještaj kafana na svako malo nagoreni žarom koji gosti otresaju. Ipak, ono što sam saznao o vatrogasnim ustanovama ne ulijeva nadu u njihov efikasan rad. Naime, tek nakon što bi pucnjima iz pištolja bili obaviješteni da je izbio požar, oni bi se dali na posao da praznu burad, povezanu sa crijevom, napune vodom.

KAFANE

Kafane imaju značajnu ulogu. U svakom bosanskom mjestu naći ćete mjesta na kojima se prodaje samo kahva. Čak i u najčemernijem hanu, zabačenom na seoskom putu, moći ćete dobiti svježe skuhan onaj napitak. Naručuje se jednostavnim uzvikom: «Pečena!».

Gdje god je popijete bit će to kvalitetna i ukusna kahva. Kahva se može opisati kao duševna potreba ljudi. Piju čak 15-20 šoljica dnevno.

Izuzev u gradu, kafane se nalaze i na nešto udaljenijim tačkama. Riječ je o lijepim mjestima sa kojih se pruža ugodan pogled na grad ili zelenilo. Kafane su ljeti naročito posjećena, jer ovaj orijentalni Bosanac veoma voli piti kahvu i pušiti čibuk, ne zamarajući um ničim što bi mu moglo pokvariti užitak. Ovi objekti uglavnom se nalaze uz šetališta. Mnogo se pažnje posvetilo čak i baščama kafana, pa su i one zastrte ugodnim ćilimima, kako bi ugođaj bio potpun.

Kahva se servira u bakrenim i pocinčanim lončićima, proizvedenim baš za tu svrhu. Iz njih se napitak sipa u okruglaste šoljice (zarfovi). Kahva je ovdje jača nego ona na zapadu, što dokazuje i gusti talog koji se zadrži na dnu šoljice. Jedna kahva košta 5-10 para.

GOSTIONE (HANOVI) I KUHINJE

Hanovi su međusobno veoma različiti, kako po veličini, tako i po arhitekturi, rasporedu prostorija, unutrašnjem namještaju itd.

U velikim sarajevskim hanovima nalaze se numerirane sobe, koje sadrže divane. Ovdje se obično priprema i hrana za stranca. Ipak, u većim gradovima razvio se običaj da se hrana donosi iz kuhinja. Skoro sve kuhinje izgrađene su bez vrata, dozvoljavajući svakom da pogleda šta se to u kuhinji sprema i kako rade ti kuhari-umjetnici.

********************************

MAURER FRANZ, EINE REISE DURCH BOSNIEN, DIE SAVELAENDER UND UNGARN, BERLIN 1870., 341-388.

Uprkos velikom prostoru na kojem se prostire, Sarajevo nema više od četrdeset hiljada stanovnika. Sudeći prema popisu prezimena, ovdje živi šest hiljada Srba, dvije stotine katolika, 1600 Jevreja, hiljadu Roma, a ostalo su muslimani. Kada su Jevreji u pitanju, procjene o njihovom broju kreću se i do dvije i po hiljade.

Grad ima više od dvije stotine džamija, od kojih je čak 180 kamenih, jednu srpsku i jednu katoličku crkvu, još jednu srpsku crkvu koja je u izgradnji, jevrejsku sinagogu, pedeset muslimanskih mekteba, jednu Medresu (muslimanska pravna i teološka škola) jednu srpsku, jednu katoličku i jednu jevrejsku redovnu školu, jednu srpsku gimnaziju, ako je možemo tako nazvati, dok je jedna srpska biblioteka još uvijek u formiranju.

Od ostalih zgrada treba spomenuti sljedeće: kasarna za pješadiju, konjicu i artiljeriju, stari konak valijski (general-guverner), novi konak koji je u izgradnji, šest zgrada konzulata, građenih u evropskom stilu, konak srpskog mitropolita, dvije kamene tržnice, od kojih je jedna veliki, a druga mali bezistan, Gazi Husrev-begova i Careva džamija, više kupatila i tvrđava nad gradom, izgrađena na stijeni.

Rijeka Miljacka široka je više od stotinu stopa. Ona izvire u brdovitom kraju istočno od grada, odakle stiže u grad. Premoštena je sa četiri kamena i tri drvena mosta.

Pogled na grad naročito je fascinantan sa tvrđave – bijele grupe kuća, prošarane živim zelenilom, slijevaju se ka dolini grada, gdje dominiraju kupole i odakle se izdižu bezbrojne munare, dok rijeka, poput srebrne niti, presijeca ovaj dopadljivi haos, nakon čega se gubi na zapada.

Obronci oko grada nisu goli, nego su bogati raskošnim zelenilom. Ulice su krivudave i toliko uske da se krovovi sa suprotnih strana skoro dodiruju. Zbog toga njima vlada ugodan hlad. S druge strane, takav način gradnje predstavlja posebnu opasnost kod pojave požara, koji ovdje nisu bili rijetka pojava.

Sve je popločano, ali su te kaldrme u zaista lošem stanju, prepune rupa i neravnina. Imena ulica napisana su turskim pismom. Nerijetko sadrže sasvim bespotrebne napomene. Na tim ulicama možete vidjeti previše od jedne turske provincije. To će vam reći svaki bolji poznavalac Orijenta. Ipak, Sarajevo je drukčija i izvanredna pojava. Bilo bi ono još fascinantnije da se njegov razvoj ne oslanja samo na turske standarde, koje ovdje provodi valija Osman-paša. On o gradskom redu brine na svoj način. Dok sam ja bio u Sarajevu desilo se da je smeće skrenulo tok jednog potoka, pa je poplavljena prelijepa bašta engleskog konzula. Kada je to čuo, valija je odmah dao otkaz šefu policije i prvo zato što je dozvolio gomilanje smeća, a onda i zbog toga što nije organizirano čišćenje.

U blizini jednog gradskog mosta vidio sam rupu, široku jednu, a duboku pet stopa. Na sred ceste propalo je tlo i napunilo se otpadnim vodama, što je ugrozilo obližnju kuću Rašid-efendije, mog finog pametnog komšije, usmrdivši čitav kraj. Da sam se požalio Reuf-paši, valjinom sinu, čitava bi gradska policija bila na nogama kako bi taj problem bio riješen.

U blizini rijeke nalazi se mreža uličica sa zbijenim kućama. Kako se udaljavate od rijeke, te kuće više nisu toliko zbijene, pa uličice oko njih nalaze svoje vijugave puteve.

Na prvi pogled stranac će zapaziti samo ljepote Orijenta. Međutim, ako duže živi na Orijentu, zaključit će da sve i nije tako lijepo. Time prvenstveno mislim na način gradnje; uz izuzetak nekolicine džamija i zgrada, njihove građevine vrijeđaju oko svakog estete. Ipak, najveće ruglo grada je glavna srpska crkva, koja je svojim dimenzijama i arhitekturom pravi primjer građevinskog barbarizma. Zamislite samo tu crkvu sa visokim, uskim polulučnim prozorima, koji skoro krov dosežu, zamislite tri tornja pod kupolama, zamislite glavni toranj četverougaone osnove na ulazu koji je niži od ova tri pod kupolama i zamislite da je sve to okrečeno u jednolično bijelo.

Kako ipak ne bih bio nepravedan prema graditeljima ove građevine, reći ću da je bilo planirano da glavni toranj bude najviši, ali je to valija zabranio, pa građevina danas izgleda nedovršeno. Razgovarao sam o tome sa lokalnim kršćanima, ali i sa kršćanima u evropskim konzulatima. Svi oni jednoglasni su u osudi valijine zabrane da se gradi taj toranj. Cilj takve politike je u konačnici suzbijanje kršćanstva. Ishodište je u starim muslimanskim propisima

koji nalažu da crkveni toranj ne smije biti viši od petnaest stopa, da crkva ne smije biti najviša građevina u mjestu i da se ne smiju oglašavati crkvena zvona.

Kršćani su međutim uporni u svojim zahtjevima da dovrše toranj i postave zvono. Osmanske vlasti su očekivale takav stav, pa su sretne da to mogu osujetiti pozivajući se na stare propise. Bilo kako bilo, pretpostaviti je da toranj neće biti završen, niti će zvona zazvoniti dok valija ne bude sahranjen.

Kao sljedeće arhitektonsko ruglo grada navest ću rogobatnu zgradu kasarne, izvana prošaranu amblemima sa topovima, puškama, sabljama itd. Sve je toliko neukusno da podsjeća na djelo nekog djeteta koje tek što je počelo crtati. Iznad ulaza postavljena je terasa na četverougaonim stubovima, ukrašena tulipanima. Ti motivi izgledaju kao da je neko uzeo lijepe arhitektonske crteže i primijenio ih naopačke.

U pobočnim krilima zgrade na trećem spratu našao sam, zamislite – konjske štale. Ulaz je, dakako, vodio iz prizemlja.

Kupole bezistana i kupatila, ma koliko bile masivne, stvaraju utisak tuđinstva. Ružne su i djeluju siromašno bez obzira na dimenzije. Ružna je i četverougaona rezidencija mitropolita, sagrađena od grubo klesanog kamena. S obzirom na to da se nalazi na vrhu obronka, možemo reći da joj je jedino položaj lijep.

Stari valijin konak prostire se na tri etaže i skoro da se može reći da je građen u evropskom stilu. Iako je na tri etaže, on sadrži malo prostorija. Ipak, pogled na prozore je poražavajući. Očigledno, stolar je veličinu prozora morao prilagođavati staklima, pa su prozori nejednaki i nesimetrični. Grede koje podupiru etaže su vidljive i neobrađene pa sve, skupa liči na konjsku štalu.

Najveća sarajevska džamija je Gazi Husrev-begova džamija. Posjetio sam je u društvu sa arapskim prevodiocem i njemačkim policajcem. Prvo sam stupio u široko džamijsko dvorište, ukrašeno prastarim stablima i lijepom fontanom za ritualna pranja. Bunar fontane je napravljen od kamena, zaštićen željeznom ornamentikom, kako niko u bunar ne bi mogao nešto ubaciti. Fontana je natkrivena višeugaonim krovom, ukusno ukrašenim, koji se naslanja na drvene stubove.

Voda teče iz cjevčica, pred kojima su postavljeni kameni blokovi, gdje vjernici mogu staviti noge i tako olakšati pranje (muslimani mogu ući u ovo sveto mjesto samo bosi, pošto su prethodno oprali noge i ostavili obuću ispred ). Iz dvorišta se ulazi u džamijsko predvorje, koje se oslanja na smeđe mermerne stubove ( dva od tih monolita uzeta su iz kršćanske crkve).

Zastor na ulazu džamije je razgrnut, pa je i kroz vrata i kroz prozorčiće moguće osmotriti unutrašnjost. Vidimo Turke koji klečeći i padajući ničice izvršavaju molitvu. Jedini ukrasi džamije su kitnjasto ispisani kur'anski citati. Suprotno od ulaza nalazi se posebno ukrašen i izdubljen zid – kibla – koji pokazuje smjer Meke. Iznad ulaza se nalazi galerija, građena slično kao u crkvama. Desno od kible nalaze se stepenice minbera, odakle se diže govori i odakle se petkom izgovara molitva za sultana. Minber imaju samo odlikovane džamije. Pod je zastrt prostirkama. Njima se razdvaja sveto od još svetijeg. I ja sam zamoljen da tuda ne gazim, a nisu gazili ni drugi muslimani. Svjetlo kroz vijence kupola pada prigušeno, pa tako stvara mističan i svečan ugođaj. Sa plafona se spuštaju žičane svijetiljke, bijedne izrade, u koje su umetnute lampice. Ma koliko ushićen stupio ovdje, osjećajima se ne može zapovijedati. Stojeći u džamiji osjećam da mi prisustvo ovdje neće donijeti ništa dobro. Ne, nije za to kriva ova građevina, nego osjećaj nas Evropejaca prema onome što islam znači. Ovu najveću, Gazi Husrev-begovu džamiju najradije bih koristio kao skladište, toliko sam se osjetio pritisnut nekim teretom i težinom. Sve vrijeme mog boravka u džamiji uz mene je išao jedan muslimanski dječačić, noseći u rukama porculansku zdjelu sa vodom, ne ispuštajući me ni za trenutak iz vida; kao da je tom čistom i bistrom vodom htio saprati moju nečistoću na ovom mjestu. Ostavio me je tek kada sam izašao iz džamije.

Uz džamiju stoji muslimanska verzija kapele koja čuva kosti graditelja i njegove supruge.10 Kovčezi se mogu vidjeti kroz prozore. Odmah primjećujem da je kovčeg graditelja kolosalan i ukrašen skupocijenim prekrivačem i šalovima, dok je kovčeg njegove supruge manji i na njegovo ukrašavanje vjernici nisu toliko potrošili.

10 (Očito je da se se radi o autorovoj neobaviještenosti, jer uz turbe Gazi Husrev-bega je turbe Murad-bega, a ne njegove supruge, op. pr.)

Gledajući u unutrašnjost grobnice vidio sam pokriveni lik neke žene koja je predano sjedila na podu i molila se. Kada je čula strani jezik kojim smo govorili, okrenula nam je leđa kako je ne bismo gledali.

Iz ulica Sarajeva vreba opasnost od divljih pasa, svih veličina i boja. Ipak je najviše velikih žutih koji podsjećaju na vučijake. Ove životinje krstare ulicama i oko zgrada i ponašaju se poput gospodara grada. Leže nonšalantno i na najprometnijim mjestima, pa ih ljudi i konji moraju obzirno zaobilaziti. Jer ako ih se slučajno nagazi uslijedit će horski lavež koji će nanervirati cijeli kvart. Psi su toliko samouvjereni da ulaze i u kuće. Mene je jedan takav stalno dosadnim lavežom dočekivao ispred kuće i ispraćao me. Na kraju sam ga udario nekoliko puta, nakon čega je on nadigao toliku galamu da je istrčala gazdarica kuće.

Život u Sarajevu je šarolik i raznolik, prava slika Orijenta. U sjećanju će mi zauvijek ostati prizori ovdašnje pijace. Zamislite samo beskrajno šarenilo najrazličitijih roba koje se stapa sa šarenim bojama turbana i nošnje. U tom šarenom vrtlogu ipak razaznajete svaku individnu ponaosob, svaku crvenu ili bijeli boju.

A stotine glasova koji pazare stapaju se u jedan, koji nalikuje žuboru potoka. Uronili smo u šarenu gomilu, kako bismo do u detalje doživjeli tu sliku. Zaista sam ostao zapanjen tim bogatstvom orijentalnih boja i raskoši nošnji. Pred očima mi se sklapao mozaik stoljeća njihovog života, ponosa, pobjeda, poraza, navika... Ljudi su ljubazni. Aroganciji ni traga. Ovdje sam prvi put vidio seoske žene odjevene u krznene prsluke, zanimljivo izvezene, te lijepe kecelje. Na glavama su im bili turbani sa ženskim ukrasima.

Ovdje nisam vidio one poludivlje likove kojima preko ramena pada rep. Njih sam viđao u Banjoj Luci. Nošnjom njihovih žena dominiraju toke i drugi metalni oblici, majstorski poredane. Preko leđa su nosili ovčije kože. Nezgrapno su koračili, pa je sav taj metal koji zveči, u kombinaciji sa ovčijom kožom, činio da te prilike i nalikuju ovcama. Ovdje sam prvi put, međutim, vidio Albance u fustanelama (nabranim suknjama do koljena) bijelim opancima, podsuknjama u boji i crvenim prslucima i fesovima. Oni su lijepi i pristali ljudi.

Cigana u Sarajevu ima oko hiljadu. Svuda ih možete sresti, oni ništa ne rade i čitav život besposličare. Njihova koža je tamna, a njihova lica, premda lijepa, ne skrivaju lukavost. Djeca su im skoro potpuno gola; tek im je pokoja krpica zavezana preko kukova. Unutar njihove rase nije teško razlikovati dvije vrste tjelesne konstrukcije; u prvu vrstu spadaju krupni ljudi, grubih crta lica, a u drugu oni nježnije konstrukcije i orlovskog izraza lica. Wutzer 11 je slično primjetio i kod bugarskih i rumunskih Cigana. U svim sredinama pa i ovdje ovi ljudi se smatraju kradljivicima, prosjacima, a eventualno kovačima, nadriljekarima i zemljoradnicima.

Posebno je zanimljiva desna obala Miljacke. Obavezno se mora vidjeti Brusa-bezistan, Veliki bezistan i staretinarska ulica, kao i trgovačke i zanatske četvrti. U ovoj posljednjoj, zanatskoj četvrti, možete vidjeti kako zanatlije proizvode različite proizvode, koristeći ruke i primitivne alate i metode. Rezultat su uvijek lijepi i vrijedni proizvodi. Posebno zadivljuje umijeće zlatara i filigrana, koji slobodnom rukom, bez šablona, izrađuju virtuozne, ali i veoma precizne oblike.

Ko ima ženu, obavezno joj ovdje treba kupiti poklon. Tako sam i ja svojoj kupio jedan lijep filigranski primjerak nakita. Međutim, taj se rad sastoji od bezbroj kao paučina tankih niti; pa sam se pobojao da se ne ošteti tokom putovanja. U tu svrhu konzulova supruga dala mi je je jednu drvenu kutijicu u kojoj sam ponio poklon. U blizini Malog bezistana nalazi se jevrejska četvrt, koja se nimalo ne razlikuje od ostalih kvartova. I ovdje su groblja, kao i u svakom drugom bosanskom gradu razbacana po stambenim četvrtima. Nerijetko su smještena oko džamija, ali čak i ako nisu, ona pripadaju najbližoj džamiji. Ova mirna počivališta mrtvih muslimana nisu bogato ukrašena niti ih stabla okružuju. To su humke obilježene kamenim nišanima. Kod starih grobova čak i to fali. Nadgrobni stubovi su visine 2-3 stope, a na vrhu im je isklesan turban ili fes, tu leži muškarac. Ako se pak radi o ženskom grobu, stub je špicast na vrhu, a ako je u pitanju grob djevojčice, nišan je niži i samo zaobljen. Neka groblja su ograđena kamenim zgradama, pa se ona doimaju poput zidova kuće kojoj samo fali krov. Veoma rijetko srest ćete ukrase poput na primjer saksija za cvijeće, a još rjeđe velika kovčegolike grobove od kamena. Takvo što vidio sam samo jednom, putujući od Sarajeva prema Brčkom. Mještani su mi rekli da je tu ukopan jedan velikodostojnik, kadija, u šta ja čisto sumnjam.

11 (njemački putopisac op.pr.)

Muslimani ne vole vidjeti da nemuslimani dolaze na njihovo groblje. Čak šta više, možete se izložiti velikim neugodnostima. Ovako grupisani bijeli nadgrobni spomenici na nas strance proizvode utisak da se nalazimo na nečem tako nepoznatom i tako tuđem. Nadam se da će se na našim prostorima uskoro moći kupiti mape i druga literatura koja će pomoći putniku da se ovdje lakše snađe. A sada mislim da je mojim čitaocima dosta ovog mog skiciranja sarajevskog haosa koji je mješavina prljavog i lijepog. U utorak, 23. juna, predvečer, u osam sati po turskom vremenu, prilično brzo smo vozili uskim i krivudavim ulicama Sarajeva. Na kraju ovog kvarta, u blizini rijeke, nalazi se sjeverno-njemački konzulat. To je bio naš cilj. Još izdaleka smo vidjeli zastavu, istaknutu na visokom stubu. Kosti su mi se od straha tresle zbog ove avanturističke brze vožnje uskim i zavojitim ulicama. Bilo mi je malo neugodno zbog toga što su taj strah vidjele i kršćanske i jevrejske djevojke koje su mi se vragolasto smješkale u prolazu. Bojao sam se da će se kola raspasti ili udariti o zid, pa i pješaka. Ipak, strah se pokazao neopravdanim, jer su se muslimani uvijek na vrijeme, ali i ležerno i bez žurbe, sklanjali između kuća i ograda. Kola su se na kraju zaustavila, a jedan smrknuti, ali ujedno i ljubazni Turčin, posegnuo je da dohvati moju putnu torbu. « To je pruski policajac», rekao mi je Moses, « i tu je vaš konzulat». Ostavio sam ljude da sačekaju i pošao za Mustafom, tako se zvao policajac, koji će me odvesti kod konzula. Kroz malo predvorje, odakle su vodili ulazi do stražarskih kućica, kročio sam u ljupku i njegovanu bašču, na čijem se suprotnom kraju glavna zgrada konzulata, dvospratnica, nalazi. Osjetio sam se ovdje sigurnim i samopouzdanim, kao da me nešto vuklo da što prije uđem u tu zgradu. Jer svaki kvadratni col ovog konzulata, dio je moje pruske domovine, prave tvrđave. Dok se ova zastava vihori, ja sam siguran. Ni najmoćniji čovjek Turske ne bi me mogao maknuti odavde bez konzulovog odobrenja, koji je na ovom komadu zemlje moćniji nego sve paše zajedno. On može ovdje narediti bilo čije hapšenje, pa čak i konzula neke druge države. Konzul me je dočekao srdačno i ljubazno. Njegov doček u trenutku je poslao u zaborav sve neugodnosti koje sam doživio u putu. U konzulu sam našao i vršnjaka, koji bi samo koju godinu mogao biti stariji od mene. On se zove dr. Blau i naučnik je evropskog glasa. Malo je na Zapadu poznavalaca Orijenta koji bi mu znanjem mogli parirati. Pokazao se kao vrijedan i uspješan zastupnik svoje države, te je tako i u diplomatskim krugovima stekao zavidnu reputaciju. On je zaista mlad za takav ugled. Obično te stepene ljudi dobiju kasnije, u starosti. U poređenju s njim, njegovim imenom, znanjen i reputacijom sam se sebi činim kao obična ništica. Ipak, njegovo ponašanje toliko je ljubazno, prirodno i skromno, da on ni kod koga ne može izazvati ljubomoru, nego samo simpatiju. Bilo bi dobro da se na njega ugledaju mnogi samozvani magistri, doktori, naučnici i ina gospoda. Moja sljedeća briga odnosila se na smještaj. Konzul mi je odmah ponudio smještaj u njegovim prostorijama. Ja sam tu velikodušnu ponudu, razumljivo, energično i sa zahvalnošću odbio, nakon čega je konzul konsultirao prevodioca Boshita12 o tome gdje bi bilo najbolje smjestiti me. Na kraju su zaključili da bi najbolje bilo da se raspitaju kod stanodavca, gospodina Samanja, inače Dalmatinca. Gospodin Boshit je bio tako ljubazan da se lično sa mnom tamo uputio. Napustivši kola, prtljag sam ostavio na brigu Mosesu. Uskoro smo stigli do pansiona (koji se nalazi na lijevoj obali Miljacke, nedaleko od kasarne). Stanodavčeva supruga, jedna zagrebačka gospođa, zaključila je da mi može dati sobu na osnovu konzulove preporuke, bez obzira na to što joj muž nije prisutan. Imao sam sreću što je bila slobodna soba jednog francuza, šumarskog inspektora u Bosni, koji uvijek ovdje odsjeda. Da je bio tu, morao bih potražiti drugi smještaj. Nismo trebali govoriti o cijeni, jer me je gospodin Boshit već ranije informisao o tome: ako ostajete mjesec dana, onda je cijena dva srebrna guldena dnevno a ako ostajete kraće, plaćat ćete dva i po guldena po danu. U tu cijenu uključeno je, pored smještaja, čak i jelo, kvalitetna austrijska hrana, vino i to čuveno mostarsko, pa i pranje i peglanje rublja. Kada sam nakon šest dana napustio pansion, umjesto 15 naplatili su mi samo 12 guldena, jer sam, kako kažu često ručao van pansiona. Da, često sam bio za stolom dr. Blaua, čije društvo krijepi dušu i duh, i njegove ljubazne supruge, koja nije samo dama, nego i žena u pravom i najljepšem smislu te riječi. I

12

ovdje ću se beskrajno zahvaliti na njihovim ljubaznim dočecima moje malenkonsti i izviniti ako sam im pri tom prouzrokovao kakav napor. Zaista mi je bilo više nego ugodno doći kod njih, pod njihov civilizirani krov. Jer moja se soba uopće nije mogla nazvati pristojnom. Sa prednjih prozora moje sobe nije se pružao takoreći nikakav pogled. Sa stražnjih jeste i to na lijepe građevine centralnog dijela grada. Sjeverno je bila srpska crkva, sjeveroistočno nova tvrđava, a istočno naš konzulat. Između se prostirala šuma munara i kupola. Ispred kuće se pružao prelijep pogled na rijeku i njene mostove. Nakon ručaka kod konzula i ugodnih šetnji stizao sam u pansion, sretan što mogu uživati u kvalitetnoj hrani i vinu, serviranim u čistom posuđu i spravljenim po našim standardima. U međuvremenu sam živio od kuhanog mlijeka, malo hljeba i čokolade, misleći da će mi upravo to goditi. Za više mjerica mlijeka platio sam sve skupa četiri pijastera. Prije nego što bih legao u taj čisti evropski krevet, dobro bih se istuširao. Spavao sam mirno uz saznanje da sam, nakon dana provedenog po orijentalnim ulicama, ponovo jedan čisti evropski čovjek. Jednog dana dr. Blau me poveo u posjetu dr. Koetschetu 13 i general-guverneru Osman-paši.14 Takvo bih iskustvo preporučio svakom obrazovanom putniku koji dođe u ovaj grad. Ovim posjetama prisustvovao je skoro čitav diplomatski kor. Teško da bi se igdje drugdje našao živopisniji i zanimljiviji diplomatski kor. Svi oni na svoj način žele doprinijeti poboljšanju života u Bosni. Trenutno je u planu izgradnja mostova na čemu, uz našeg konzula, najviše radi engleski konzul Holms i njegov sekretar; oni rade na dobijanju nacrta i dovoženju čeličnih konstrukcija za premoštavanju Neretve. To što se u Bosni i Hercegovini primjenjuje nauka u cilju tražanja i nalaženja mineralnih bogatstava, zasluga je našeg sistematičnog i neumornog konzula. Dr. Blau je napravio i herbarijum specifičnog bilja sa ovih prostora. Također stalno putuje kako bi na licu mjesta doradio svoje mape Bosne i Hercegovine i sačinio podrobnije opise. Uz sve to radi i podržava arheološka i etnografska istraživanja.15

Dok sam bio u Beču, jedan ekspert za orijentalistiku mi je rekao: « Vi Prusi možete biti veoma ponosni na svoje konzule u Turskoj. Samo jedan naš konzul im može parirati: To je dr. Hahn, ali ni on, nažalost nije Austrijanac». Osmanski velikodostojnici najviše cijene dr. Blaua. Njihovo mišljenje, da je on najbolji strani konzul, dijele i mještani koji su mi to potvrdili u više navrata dok sam putovao iz Sarajeva prema Travniku. Pored ljubaznosti, dobronamjernosti i znanja, veliki njegov adut je poznavanje jezika. Dr. Blau tečno i perfektno govori turski, persijski i arapski jezik, pa mu ne trebaju nikakvi prevodioci. I tako on, koristeći sve svoje vještine, uspješno uspostavlja komunikaciju sa Turcima, sa kojim se obično može razgovarati jedino jezikom topova. On je vještinu diplomatije pretvorio u pravu umjetnost. Takav dar nema niti jedan drugi konzul u Bosni. Dr. Blau ima veliku sposobnost nenametljivog ubjeđivanja svojih sagovornika, toliku da ga je skoro nemoguće odbiti i ne složiti se s njim. Dakako, to bi bilo nemoguće bez velikog znanja koje on svojom velikom pronicljivošću crpi, kako iz turskih izvora, tako i preko prevodioca slavenskih jezika. Jedino još austrijski konzulat ima prevodioca za slavenske jezike. Uz to je osoblje njihovog konzulata sastavljeno skoro potpuno od Slavena. Prevodilac u austrijskom konzulatu je Čeh, dr. Plechatschek, koji osim mnogo slavenskih jezika, vlada i turskim. Međutim, on je upravo odlučio napustiti Bosnu, pa jezik Osmana može prevesti i govoriti samo naš konzul. Rad engleskog i francuskog konzula, ljubaznog gospodina Moulina, potpuno je neprimjetan. Oni samo izvještavaju svoje vlade i sa pokušajima kultiviranja ove zemlje i njenih ljudi ne žele imati ništa. Međutim, kada bi engleski ili francuski interesi došli u pitanje, siguran sam da bismo, odmah nakon signala iz Londona ili Pariza, osjetili snagu utjecaja tih država. Utjecaj talijanskog konzula, gospodina Durandoa, je veoma značajan, jer je Italija, uz Austriju, zemlja koja ovdje ima najviše interesa. Naime, tu je mnogo Talijana koji traže svoj hljeb. Nemalo sam bio iznenađen kada sam saznao da je utjecaj Rusije na osmanske vlasti ravan nuli. Međutim, Rusi imaju utjecaj na ovdašnje Srbe, koji svu svoju nadu za budućnost polažu na Rusiju. Obespravljeni kršćani ne vole Austriju. Turci je, međutim, veoma simpatišu i to zbog nezainteresiranog stava Konstantinopolja, kojeg baš i nije

13 14 15

briga za ovu provinciju, nego samo imaju cilj da sporiječe srpsku dominaciju na ovim prostorima. Stoga mislim da je austrijska politika ovdje veoma mudra. Naime, ne ulažu previše, mada stvaraju suprotan dojam, u razvoj i standard zemlje i obespravljenog stanovništva, kako ono ne bi krenulo ka višim ciljevima i kako im želje ne bi porasle. S druge strane gradi se mreža puteva ka zapadu, dok se potpuno zapostavlja gradnja puteva koji vode od zapadnih granica ka dubini Osmanskog carstva. Ukoliko Osmanlije žele napraviti prodor svojih proizvoda na Zapad, morali bi izgraditi koridor koji vodi do Kleka, a zatim u Kleku izgraditi još luku. Za sada se takvi poduhvati ni ne planiraju. Zaista, austrijska politika je mudra, ali i dobronamjerna. Ona prijateljski gleda na ovu lijepu susjednu provinciju. Iako joj nije u interesu materijalni napredak ovih ljudi, sve više se s mrtve tačke pokreću procesi razmjene roba, od čega obje strane imaju koristi. Bilo bi dobro za obje strane kada bi Osmansko carstvo Austriji prepustilo dolinu Une i zapadne krajeve oko nje, a zauzvrat dobilo dolinu Neretve. Međutim, kako stvari stoje, Austrija očigledno smatra da to i ne bi bilo tako dobro te da je bolje da se dolina oko Neretve i čitava Hercegovina, pogotovu u smislu plovidbe brodova, nimalo ne razvija, kako se ne bi stvorila trgovačka konkurencija robama iz Trsta i Rijeke. Dok sam boravio u Sarajevu, upoznao sam austrijskog konzula u Bosni, jednu vanredno zanimljivu ličnost – gospodina Herzfelda. Bio je on brodski kapetan kratke plovidbe, pomorski ratni pisac, učitelj kao i pouzdana ličnost cara Maksimilijana od Meksika. Sretno je on i vješto prenosio tajna pisma za vrijeme nesretne Napoleonove vladavine i tako mnoge živote spasio. Kada bi on napisao svoje memoare, bilo bi to možda najinteresantnije štivo našeg vijeka. Bilo bi veoma zanimljivo kada bi u tim svojim memoarima opisao i svoju misiju u Italiji pred izbijanje rata 1866.godine. Jevrej Šašam-Baši, kojeg sam upoznao u Kiseljaku, zamolio me da posebno pozdravim general-konzula, Austrijanca. Preuzimajući tu dužnost začudio sam se da se nije sjetio i mog konzula, iako sam mu jasno dao do znanja da nisam Austrijanac, nego Nijemac, iznimno blizak sa njemačkim konzulom. Tek poslije sam saznao da moj konzul nije više tako omiljen među bogatim Jevrejima i to što je otkrio nekoliko spletki i afera kojima su oni kumovali. Posjet valiji bio je najznačajniji posjet koji sam učinio. Stari gospodin dočekao nas je veoma srdačno u prisustvu svoga sina Reuf-paše, tuzlanskog paše. Odmah je servirana kahva, da bi potom bio donesen čibuk, dugačak skoro pet stopa, ukrašen briljantom ispod vrha. To što je tako ukrašen čibuk pružen konzulu, značilo je veliku čast po turskim običajima. Puno smo razgovarali o politici, gradnji puteva itd. Valija me upitao jesam li imao problema sa lopovima i razbojnicima, na šta sam ja odrečno odmahnuo glavom, ali sam ga upozorio na ponašanje bega koji vlada oko Kostajnice, rekavši da se njegova vlast može izjednačiti sa otimačinom. Stari gospodin mi je dao riječ da će se uskoro pozabaviti s njim i da će dati nagradu od pet hiljada pijastera onom ko mu donese njegovu glavu. On mi se požalio na kršćanske razbojnike i kradljivice koji djeluju oko Knešpolja, rekavši da mu stvaraju mnoge glavobolje. Ja sam prolazio tim područjem, ali, hvala Bogu, nisam imao nikakvih problema. Pitao me je da li sam ja u svojoj domovini beg ili aga. Odgovorio sam da nisam ni jedno ni drugo, nego da bih prije odgovarao tituli efendije, dakle obrazovanog čovjeka iz više klase, koji ne mora nužno biti državni službenik na položaju. Sada je valiju zanimalo može li me onda oslovljavati titulom – doktor, jer je i kod Turaka, baš kao i kod nas, položaj čovjeka veoma važan. Srećom, nisam ni doktor, ne pripadam toj masi nespretnjakovića, od kojih je većina tu svoju titulu platila pedesetak talira. Kada sam, dakle, i na to pitanje valiji dao odričan odgovor, doveo sam ga u donekle neugodan položaj, jer više nije znao kako me osloviti. Prešutio sam da sam pisac i urednik. Ipak, valija se, kao svjetski čovjek, dobro snašao, poklonivši mi svoju fotografiju i rekavši da tako mogu smatrati da mi je uzvratio posjetu. Na kraju me pozvao da dođem ponovo sutradan, kako bih vidio svečanost u čast sjećanja na dan kada je sultan zauzeo prijestolje. Zatim mi je s ponosom pokazao nekoliko polica svoje bogate biblioteke. Posebno je bila vrijedna jedna Mesnevijina pjesmarica, stara 280 godina i ukrašena kitnjastim inicijalima i šarenim ilustracijama kao i prelijepi stari primjerak Kur'ana, koji ja kao nevjernik ne bih smio dotaknuti. Ipak, vremena su se promijenila: Osman-paša i njegov sin Reuf-paša, koji se školovao u Parizu, zaista su reformisti i treba ih razlikovati od fanatičnih Turaka, koji su neprijatelji svih muslimana i svih neosmana, čak i ako su oni muslimani. Uzor reformistima i njihova vodilja postao je Zija-beg, koji živi u egzilu nakon što je napisao pamflet – kritiku prilika u Turskom carstvu.

Sigurno je da se reforme među Turcima ne mogu provoditi po evropskim standardima. Jer Turčin je Turčin i ne može ništa drugo biti. Čim je on u Turskoj odrastao, morao je usvojiti duhovne nazore arapskog persijskog i turskog utjecaja. Rastao je po turskom, školovao se po turskom, ali je Osman-paša, uprkos tome, jedan ljubazan, slobodouman i pravedan čovjek. Takav jedan pametan čovjek je najveći neprijatelj slavenofilima, jer se pod njegovom palicom više razvija osmanizacija zemlje nego pod čizmom strogih i nepravednih vladara. Želio sam osobno napraviti jednu malu probicu njegove vladavine, mudrosti i poštenja. U predsoblju je čekalo izaslanstvo Srba – hrišćana, iz područja oko Pive, Vasojevića, Drobnjaka i Jezera, koja graniče sa Crnom Gorom. Oni su došli kako bi dobrovoljno iskazali lojalnost i pokornost osmanskoj vlasti. Time bi se Osmansko carstvo stvarno proširilo. Na preko 17 kvadratnih milja srpskih zemalja, koje su joj do sada samo nominalno pripadale. Naime, ljudi sa tih područja, još od Cetinjskog mira, nisu plaćali poreze Turskoj jer su to, navodno, Crnogorci ranije uradili. Oni su te stočarske teritorije ubrajali u svoju državu, zbog toga što Turci nikada nisu dali odštetu. Stoga je Osman-paša želio u ljeto 1867. godine anektirati ova nemirna područja i uvesti tu turske zakone. Međutim, naum nije proveo jer je procijenio da bi u tom pohodu izginulo mnogo njegove vojske, pa je pribjegao drugoj taktici: Turci su tu počeli ograđivati zemlju i graditi kuće. Tada je preko granice jurnulo hiljadu do zuba naoružanih Crnogoraca, pod vodstvom Pere Pejovića, i opkolili Turke. To što su mnogi izvukli tada žive glave imaju zahvaliti upravo Peri Pejovići, koji je nedavno u svojim planinama zauzeo visok položaj. A on pripada onoj struji koja želi u miru s Osmanlijama živjeti. Sada od valije traži da stanje ostane kakvo jest dok granična komisija utvrdi činjenice i odredi visinu odštete koju Osmansko carstvo ima platiti zbog oduzimanja stoke. Sada ti ljudi, sa kojima su zamalo zaratili, sjede kod valije u Sarajevu, kako bi ga zamolili da ih primi u turske zemlje. Tu sjedi isti onaj ljuti ratnik Crnogorac, ali sada u ulozi diplomate, kako bi izrazio pokornost i time osigurao svojoj državi milion i po pijastera. Njegovo prisustvo dodatno uveličava trijumf Turaka i uvjerenje kako je izgubio obraz tako što je pristao da bude slatkim udicama primamljen u Sarajevo. Turci su zaista s njim igrali lukavu igru, kupujući mu poklone, dajući razne privilegije i smjestivši ga u kuću promućurnog Rašid-efendije, poput dobrovoljnog zatvorenika. I tako je on, ma koliko to izbjegavao, morao na svečanostima i prijemima preuzeti ulogu cirkuskog lava, koji više uopće nije opasan jer je izgubio zube. Kroz razgovor sa valijom nametnula se i ova tema. On je potom pozvao da uđe vođa hrišćanskog izaslanstva, Pastor Sava Šavola. Bio je to visok čovjek, dopadljive pojave, odjeven kao i ostali njegovi poludivlji zemljaci. Pojas mu je bio načičkan bodežima i pištoljima, pa se više doimao kao gorštak spreman na rat, nego kao pregovarač i pogotovu pastor. On dakle više nije nosio bradu kakvu nose pastori, nego samo brkove, kako i doliči njegovoj novoj funkciji – vojvode. Svoju nepastorsku pojavu uz osmijeh je pravdao navodnim nastojanjem pastora iz njegovog kraja da se ne razlikuju od naroda, te da unutrašnjost, a ne vanjština, govori o čovjeku. Kakvim ga mi sada vidimo, objasnio je, on ulazi i u crkvu i ide u polje. Potvrđivao je valijine tvrdnje da je turska vlast mnogo bolja od crnogorske i ponovio da žele hitno primanje u sastav Turske. Nakon toga zamolio je valiju da dozvoli ulazak njegovog nećaka, koji ga silno želi upoznati. U našem prisustvu valija nije mogao odbiti zahtjev. Nakon što je valija dao odobrenje, ušao je u prostoriju kržljav mladić u hercegovačkoj nošnji, duboko se klanjajući. Napola klečeći približio se general-guverneru i poljubio mu ruku i koljeno. Nakon što je odgovorio na nekoliko kurtoaznih pitanja, povukao se nazad i stao pored svog strica. Sve vrijeme našeg prisutsva u prostoriji su boravile i dvije sluge, trudeći se da uoče fali li nam šta, spremni da u svakom trenutku ispune naše želje. Kada sam stigao u posjet prevodiocu Boshitu, zatekao sam kod njega mitropolita Dionysosa, kao i još desetak hrišćanskih popova, odjevenih u njihove dugačke, tamne odore. Crne odore prekrivale su im cijelo tijelo, a na glavi su im bili također crne kape bez oboda, čiji je dio padao preko ramena. Mitropolit je držao jednu veliku i zanimljivu krunicu. Objasnio mi je da je uvijek nosi i moleći se ubija slobodno vrijeme. I ovdje su nam servirali duhan i slatko. Sluge su sve prinijele na srebrnom poslužavniku. Donijele su i tuce kašičica i čaše sa vodom. Ovakvo posluživanje bila je novost za mene, pa u prvi mah nisam znao kako se poslužiti. Ali neka mojim čitaocima bude jasno kako će postupiti ako se nađu u sličnoj situaciji. Dakle, umoći se čista kašičica u gusto slatko od voća, podigne se i čeka da se višak ocijedi, a potom se to razmuti u vodi. Kako koji gost pristiže.

Ponavlja taj ritual. Slatko je vrlo bitan segment ishrane, ali i života ovdašnjih ljudi, i Turaka i kršćana. Oni prilikom spravljanja tih delicija koriste različite sastojke. Tako sam u kući gospodina Boshita bio poslužen slatkom od listova ruže, koje je inalo prekrasan ukus i koje je zadržalo miris ruže. O Fanariotima, carigradskim Grcima, mogu samo reći da je i ono najgore što se o njima govori blago u poređenju sa njihovom zlobom. Oni su otpad čovječanstva i bili su to i prije nego je čelična muhamedanska ruka na njih pala. Stvar je još pogubnija ako se zna da su iz redova ove prljave nacije regrutovani najviši fanariotski velikodostojnici. Oni svoju karijeru započinju još kao veoma mladi momci. Postaju ljubimci već afirmiranih crkvenih velikodostojnika i onda postepeno godinama preuzimaju njihovu službu, kupujući položaj skupim poklonima i novcem, a sve da bi jednog dana postali patrijarsi ili ministri. Viši pastori ucjenjuju niže, oduzimajući im novac i poklone. Na kraju najviše ispašta siromašno hrišćansko stanovništvo, koje od usta odvaja da bi darivalo svoju crkvu. Sva župna mjesta i svi položaji su na prodaju. Ove pijavice nastoje postići što veću cijenu, a služba će biti oduzeta onome ko ne bude u stanju plaćati rate ovog sramnog danka. Cijena jedne župe, ovisno o veličini i značaju iznosi 20 do 200 dukata. Gustav Thoemmel ovo je sve lucidno konstatirao u svojoj knjizi, koja do u detalje opisuje ove nekonvencionalne crkvene prodaje.16 Popovi ispostavljaju zahtjeve i daju zadatke pretendentima na njihovo mjesto, rukovodeći se pritom bogatstvom koje posjeduju njihove porodice. Nekada se zahtjev odnosi na nekoliko kokoški, nekad na janje, nekad na vola, a nekad na kravu.

Poznati su i slučajevi kada čak i odrasli ljudi nisu kršteni, jer njihovi roditelji nisu imali srestava da udovolje zahtjevima popova. Oni zahtjevaju plaćanje i za službu koju vrše nakon smrti. Ako umre domaćin, obično uzimaju najboljeg vola ili lijep muški primjerak neke dobre domaće životinje, a ako umre domaćica, uzimaju najbolju kravu i slično. Govorka se da sarajevski mitropolit ne uzima više od dvanaest hiljada guldena godišnje.

Druge vladike formalno uzimaju oko sedam hiljada guldena, ali raznim ucjenama izvuku barem još pet puta toliko. Dionysosov prethodnik bio je jedna divlja pijandura. Dokazano je da je iznudio daleko više poklona i poslao ih svojim mentorima u Stambol nego što je bio iznos njegove plaće. Kada su poslije njegove smrti pregledali njegovu kolosalnu imovinu, našli su samo skupocijenih bundi u vrijednosti preko osam hiljada guldena. Srbi, međutim, kažu da on i nije bio tako loš u poređenju sa ovim nasljednikom, koji uzima daleko više, šurujući sa Turcima te podgrijavajući i zloupotrebljavajući vjerske osjećaje običnog siromašnog svijeta. A narod živi u neznanju. Malobrojni su pismeni, a ostali napamet uče tekstove na staroslavenskom jeziku koji su im potrebni prilikom misa, pa onda drže knjige ispred sebe otvorene, folirajući da čitaju. A i znanje onih pismenih je oskudno i svodi se uglavnom na poznavanje nekih lokalnih jezika. Crkveni jezik svih slavenskih pripadnika grčkog kultusa (uključujući i Ruse) je starobugarski – jezik koji se govorio za vrijeme bugarskog cara Simeuna otprilike 910. godine, a nerazumljiv je za narod.

Fanariotski popovi svi su isti. Jedan od njih, mitropolit Neophit, koji je stolovao pedesetih godina u Trnowu u Bugarskoj, naredio je da se bugarski muškarci i žene upregnu u plug poput stoke, kako bi u njima ugušio probuđena nacionalna i patriotska osjećanja. Na kraju je naložio i da se uništi crkva trnowska, skupa sa svim njenim slavenskim natpisima, uključujući i neprocjenjivu biblioteku koja je sadržavala knjige napisane na slavenskom. O ovome nas izvještava zaista vjerodostojan svjedok, naš zemljak Wutzer, koji je u to vrijeme putovao kroz Bugarsku. Kada bih ispričao sve jezive priče o zlu i pakosti fanariota, koje su mi doprle do ušiju, moja knjiga bila bi veoma zanimljiva za polusvijet. Kako bih razbistrio tu zbrku u svojoj glavi, nastalu nakon sličnih pripovijesti, zamolio sam gospodina Boshita da me povede uglednom profesoru srpske gimnazije, koja se nalazi na obronku, na čijem je vrhu rezidencija mitropolitova. Taj gospodin zove se Bogoljub Petranović i rodom je iz Dalmacije.17 U toj sobi našao sam dostojnog sagovornika, koji je bio u stanju u meni probuditi malo poštovanja prema srpskim Slavenima. Dugo smo raspravljali o naučnim teorijama koje se bave bosanskom kršćanima. Profesor je vrijedan pisac i godinama sakuplja podatke o životu i običajima bosanskih hrišćana. Na putu je da sve to konačno uobliči u jednu knjigu. Uz sve to pripremio je i dvije knjige o bosanskohercegovačkim junačkim pjesmama i one su već spremne za štampu. One su

16 17

ustvari dopuna, odnosno prošireno izdanje, njegove prethodne knjige koju je izdao 1867. godine ( Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine). Iste 1867. godine izdao je još jednu knjigu lirskih narodnih pjesama Bosne (Srpske pjesme Bosne i Hercegovine). Još jedna slična knjiga također je u fazi izrade. Bio je toliko ljubazan da mi je poklonio sve knjige koje je do tada izdao.

Škola koju on vodi ima dva odjeljenja. Prvo ima četiri razreda, a drugo dva razreda i tu uče djeca od šeste do dvanaeste godine. U prvom razredu uče čitati i pisati srpski jezik. To se u narednom razredu dalje vježba, a uz to dobijaju još računanje i predmet koji izučava crkvenu historiju. U trećem razredu dobijaju srpsku gramatiku i osnove geografije. Historija crkve ima i u ovom razredu, s tim što se još uvodi religija, dakle uče katekizam. U četvrtom razredu se svi oni predmeti se dalje razgranavaju i opširnije i detaljnije izučavaju. Drugo odjeljenje naziva se i trgovačko odjeljenje i tu nastava traje dvije godine, a po kvalitetu može se uporediti sa jednom njemačkom gimnazijom. Ovdje se od učenika traži kako talenat, tako i žeđ za znanjem. Jer onaj koji više pita dobije mnogo više znanja od onog koji se zadovolji ponuđenim. Ovdje se poučava i talijanski jezik, sa kojim se ovdje u Bosni, kao i u cijeloj Turskoj carevini može dobro napredovati, više nego sa bilo kojim drugim evropskim jezikom.

Naime talijanski je, u trgovačkim vodama daleko značajniji nego što je to francuski ili engleski: U drugom odjeljenju nadalje se izučava matematika, geografija i historija, koja obuhvata etnografske i klasične teme. Razredi su namješteni poput naših seoskih škola, što znači da djeca sjede po evropskim standardima, na klupama ispred kojih su stolovi sa tintarnicama. Na glavama nose fesove, koje skidaju prilikom ulaska u školu i ostavljaju pred vratima razreda. Suprotno običajima ove zemlje, oni ne skidaju obuću. Muslimanska djeca skidaju obuću, ostavljaju fesove na glavama i sjede na koljenima koja im služe kao sto dok slušaju nastavu. Njihovi učitelji također čuče na podu i ne ustaju čak ni kada namjeravaju izvršiti disciplinsku mjeru; za to služi dugačka šipka čiji će vrh precizno ošinuti glavu ili rame malog nestaška.

Posjetio sam glavnu poštu i zaključio da ona sliči neodržavanoj konjskoj štali. Na drugom spratu sjedio je neugledan Turčin u prostoriji na čijim zidovima su visile kožne mape za pisma išarane turskim pismom. Pristigla pisma i novine ležala su u plitkim razbacanim korpama. Onome ko je očekivao kakvo pismo bilo je dopušteno da sam prerovi ove hrpe i pronađe ga. Turčin čak i da je htio nije mogao organizirati dostavu jer očigledno nije govorio niti jedan jezik osim turskog. Pisma adresirana na evropske institucije ovdje, kao i ona poslana turskim vlastima bila su u istoj korpi.

Kupio sam turske markice i zatražio papira. Tada sam ustanovio da je to nešto vrlo traženo ovdje, za razliku od evropskih pošti u kojima je to osnovni artikl. Direktor pošte, kojem se očito nimalo nije žurilo i koji nimalo nije htio remetiti svoje uživanje u ljenčarenju, na kraju je sve pretražio, čak i ispod ćilima i jedva na kraju našao komadić papira u koji mi je zamotao kupljene markice. Kada su markice u pitanju razlikujemo one koje vrijede za cijelo Carstvo, ali i one koje vrijede samo u općinama Carigrada. One se razlikuju u cijeni i boji. Dostava pisama ovdje je u kolapsu jer poštari – dostavljači ne postoje. Ukoliko neko želi poslati pismo u provinciju, mora to učiniti uz posredstvo unajmljenog poštara i to za velike pare ili pak unajmiti običnog kurira.Za svoju korespondenciju vlada na raspolaganju ima zaptiju (policiju) ali i druge službenike. Dostavu pisma evropskim institucijama obavlja austrijska pošta, ali sam čuo mnogo kritika i na njihov račun, koje su se prevenstveno odnosile na nesigurnost. Ja ne smijem prešutjeti da sam bio svjedok jednog značajnog događaja koji je išao u prilog kritičarima austrijske pošte. Naime u naš konzulat je 26. juna stigla jedna službena pošiljka – paket, zapečaćena službenim pečatom njemačke vlade. Bilo je očito da je austrijska pošta slomila pečat, otvarala paket i ponovo ga zapečatila svojim pečatom. Tom događaju svjedočio je, pored mene, i prevodilac. Nakon toga zaključio sam da je bolje da pisma i knjige koje sam želio poštom poslati u domovinu sam ponesem. I ranije sam bio upozoravan da se pošta gubi i otvara, a sada sam se i lično u to uvjerio. To se više ne može nazvati slučajnim, nego se radi o namjernom narušavanju povjerenja od strane djelatnika austrijske pošte. Naš konzul pokazao je ovaj corpus delicti svojim kolegama i zahtijevajući da svi zajedno protestvuju kod austrijskog konzula, kako bi pokrenuli postupak odgovornosti. On bi, zaista, trebao imati i službenu i moralnu obavezu da prijavi svojim vlastima kako njegovi sunarodnici u Sarajevu ponavljaju greške na koje su i ranije upozoravani i kako to neminovno vodi gubljenju povjerenja.

Nažalost, sve vlade imaju svoje tajne kabinete sive eminencije, ali oni ne bi smjeli djelovati na način da prljaju obraz svoje države. Konzul je razmišljao da sazove međunarodnu konferenciju koja bi za cilj imala da se sve države obavežu provesti mjere kako bi se zaštitila tajnost službenih pošiljki. Posjetio sam i telegrafsku službu u Sarajevu. Ona čak nije nalik ni na konjsku štalu, nego na davno napuštenu i propalu baraku. Izgleda da je moja posjeta dovela u nepriliku direktora Turčina, jer mi je on na francuskom jeziku rekao: »Vi ne biste trebali očekivati da vidite ovdje telegrafsku opremu na kakvu ste navikli u svojoj zemlji. Ipak, i ovi aparati, ma kako izgledali, rade isti posao kao i vaši.» U njegovim riječima osjetio sam prijekor zbog moje iznenadne posjete, a taj osjećaj još je postao izraženiji kada sam pogledao u lica telegrafskih radnika, Dalmatinaca i druge raje, koja su jasno ocrtavala nelagodu pred šefom Turčinom. Jedan uposlenik me je sa ironičnim osmijehom upitao zašto smo uopće došli u posjetu, na šta sam ja malo uvrijeđeno odgovorio da više ne želim smetati i da idem. Nakon toga postavio mi je neko trivijalno pitanje, na koje sam kurtoazno odgovorio. Mom pratiocu cijela je ova situacija bila pomalo smješna i on to nije mogao sakriti. Nakon toga smo otišli. Zgrade konzulata su veoma zbijene jedna do druge, ali se u njima ipak može ugodno boraviti. To su turske građevine i tek se, nakon mnogo ulaganja, u njima moglo pristojno živjeti i raditi, kao u pristojnim evropskim prostorijama. Danas je njemački konzulat veoma lijepo mjesto, ali nije uvijek bilo tako. Nekad je niz ove zidove curila voda, a mjesto je bilo toliko vlažno i nezdravo da su sluge doktora Blaua dale otkaz zato što nisu htjele spavati u takvoj rupi. Kako bi premostio te probleme, dr. Blau im je dao bolje sobe od onih u kojima je boravio on sa svojom porodicom. U renoviranje konzulata potrošeno je čak pet stotina talira. Danas je zgrada toliko evropska, da bi bilo potrebno još 500 talira kada bi joj neko želio vratiti turski izgled. Zaista, bilo bi nezgodno da se konzulat mora negdje premjestiti, a da se ne uspije naći evropski stanar.

Svaki konzulat čuva jedan policajac, a austrijski konzulat čuvaju dvojica. Policajci su iz redova lokalnih muslimana i oni obavljaju poslove koji se tiču sigurnosti, ali i uloge oko počasne straže. Oni su u neku ruku izvršni organi pod komandom konzula. Njihova pojava i zvanje veoma su poštovani, kako od lokalnog stanovništva, tako i od konzula i osoblja konzulata. Oko fesova su im zamotane bijele tkanine, a naoružani su sabljom i pištoljima zadjenutim za pojas. Simbol njihovog položaja i časti koju uživaju je štap sa pozlaćenom drškom. Naš Mustafa je pruski policajac i njegova je pojava najraskošnija i najupečatljivija. On nije samo gradski čovjek u bogatoj hercegovačkoj mošnji. Kombinacija njegove snažne pojave, nošnje i bogatog oružja daje zaista vanredan prizor. Na njegovim pištoljima toliko je zlata i srebra da se željezo skoro i ne vidi. Ali-paša mu je za te pištolje nudio šezdeset dukata, ali se Mustafa nije želio razdvojiti od svog blaga, koje je u boju oduzeo odjednog crnogorskog pobijeđenog junaka. Ti pištolji njegov su ponos.

Dva su događaja koja su mi se posebno svidjela dok sam boravio u Sarajevu jest proslava dana sultanovog zaposijedanja prijestolja i svečanost organizirana povodom povratka kućama vojnika koji su odslužili vojni rok. Prvi događaj slavi se 25. juna i slave ga sve turske službe i pojedinci u čitavom carstvu kroz narodna veselja. Tog dana probudili su me topovski pucnji koji su odjekivali sa tvrđave. Popodne smo tim povodom posjetili valiju, kako bismo prisustvovali gala-svečanosti koju je organizirao. Pred zgradom stajali su muzičari vojnog orkestra u paradnom odijelu. Poslije toga prolazili smo kroz špalire različitih vojnih rodova, koji su na komandu demonstrirali uvježbanost i vojne vještine. Prostrano stepenište na ulazu bilo je natkriveno krovom vješto spravljenim od svježeg lišća i cvijeća. Izvinio sam se zbog svog putničkog odijela kada sam primao pozivnicu da dođem na ovu svečanost, a izvinjenje sam ponovio i samom valiji dok smo se pozdravljali u sobi za prijem. On je elegantno prihvatio izvinjenje, ali se bojim da to ipak nije bilo od srca, tim prije što znam koliko Turci pažnje polažu na vanjštinu. Muslimani su se bili skoro ukočili od silnih zlatnih i srebrenih vezova, konzuli su bili odjeveni u svečana odijela evropskog kroja, a vjerski velikaši smjerno su stajali u svojim dugim tamnim odorama. Iako je prostor bio mali, svi mi, skoro trideset zvanica, našli smo dovoljno mjesta za stolom, a štimung je pravilo donošenje ugarskog šampanjca, mostarskog vina specifičnog mirisa i piva koje u Sarajevu proizvodi jedan Austrijanac. Sav taj ugođaj bilo je djelo dr. Koetscheta, valijinog sekretara za evropske poslove. Ipak, nije falilo ni turskih jela, kao na primjer: burek (dugačke rolne tijesta napunjene mesom), čačik (tucana piletina), muhabeli (slatki

griz kuhan u mlijeku), ekmek-kadaif (slatko jelo od kuhanih rezanaca tijesta), galanči-dolma (riža umotana u listove vinove loze) itd. Ono što nipošto nije smjelo faliti, a po čemu su Turci čuveni je pilav sa rižom. Bio je izvanredan i nikad ništa toliko ukusno nisam jeo. Zaista bogati Osmani mnogo ulažu u svoje kuhinje što i rezultira ovakvim bogatstvom ukusa i mirisa. Koga zanima turska kuhinja, koja zbilja nije loša, neka pročita popularnu knjigu dr. Preloga.

Turci, štabski oficiri, kadije i muslimanski vjerski službenici toliko spretno su upotrijebili escajg, da sam bio iznenađen. Elegancija s kojom su jeli još je čudnija ako se zna da oni jedu prstima kada se radi o društvima gdje su samo muslimani. Razgovori su se vodili na njemačkom, francuskom, talijanskom, novogrčkom, turskom i slavenskom jeziku, a zdravicu za sultana valija je izgovorio na turskom jeziku dok su napolju topovi pucali, a vojna muzika svirala svečane koračnice. Fanariot Dionysos nije odolio da ne kaže da bi valija sada tu zdravicu za sultana trebao izgovoriti i na novogrčkom, kako bi ga razumjeli i srpski podanici. To je bilo veoma ružno i netaktično. Zamislite da su svi prisutni zahtijevali ponavljanje zdravice na svom jeziku. Katoličkom poglavaru fra Gregoru Martiću ni na pamet nije palo da zahtijeva ponavljanje zdravice na latinskom za katoličke podanike. Taj obrazovani čovjek bio je dovoljno taktičan pa nije protestvovao ni kod svog fanariotskog kolege u smislu zašto on Srbe izdvaja od ostalih prisutnih. (U Bosni živi otprilike 360 hiljada Srba, 122 hiljade katolika, 300 hiljada muslimana, 500 Jevreja i devet hiljada Roma, u Hercegovini 130 hiljada Srba, 42 hiljade katolika, 55 hiljada muslimana, Jevreja 500 i dvije i po hiljade Roma, a u Novom Pazaru, živi 1.800 Roma, 200 Jevreja, 23 hiljade muslimana i sto hiljada Srba). Cilj fanariotskog vladara bio je da na ovaj način pokaže novu vitalnost fanariotskog etnosa, koji se još uvijek drži svoje ideje i želje za obnovom bizantske snage, kao i da istakne da oni ni nakon vijekova ne žele da se potpuno pokore Turcima. Osmanlije, međutim, s podsmijehom gledaju na ove patetične ispade, znajući kolika snaga leži u njihovoj sablji i znajući da nimalo ne trebaju strahovati od gorljivosti bizantinaca, jer se tu sve završava na riječima. Oni se daleko više boje ostalih hrabrih Slavena. Iako je ponašanje Osmanlija veoma komplikovano, bio sam ugodno iznenađen koliko su efikasno organizirali ovaku zahtjevnu svečenost, pogotovo u smislu raspoređivanja gostiju na mjesta za njih predviđena. Počasno mjesto na pročelju stola pripalo je, naravno, našem domaćinu valiji. S lijeve strane sjedio mu je naš konzul, do njega talijanski, a do talijanskog smiješno ponosni uparađeni Crnogorac. S valijine desne strane sjedio je austrijski konzul, do njega francuski, pa ruski konzul. Engleski konzul nije se uopće pojavio. Rašid-efendiju, koji je sjedio do mene, upitao sam da li konzuli koji sjede na počasnim mjestima do valije mijenjaju ili uvijek tu sjede. On se nasmiješio i odgovorio kako se oni rangijaju po godinama starosti, ali i izrazio općeprihvaćeno uvjerenje da bi austrijski konzul trebao imati najviše počasti. Malo me razočarao takav stav jer sam argumentirano siguran u to da je moj konzul bolji od austrijskog. Ipak, moramo se nato malo naviknuti. Možda se trebamo radovati što je naš konzul drugi, a nije zadnji. Uostalom naš generalni konzul u Beogradu ima najviši rang. Zadao sam Turcima mnogo glavobolje objašnjavajući da nisam ni beg, ni aga, ni doktor. Oni su me, uprkos tome, htjeli smjestiti u neku od šabloniziranih klasa. U toj situaciji upomoć mi je priskočio austrijski general konzul, rekavši da obavljam visoke i važne dužnosti za moju državu. Čak me je «unaprijedio» u baruna. Da me je austrijski konzul «imenovao» barunom, saznao sam kada me je ruski konzul oslovio tom titulom. Kada sam protestirao rekavši da ja nisam barun, ruski konzul upitao je mog konzula šta sam ja. Razgovor je ostao nedorečen. Ali sada sam barem znao da, kada spominju baruna ustvari misle na mene. Uostalom, bio sam na tom slavlju smješten na veoma lijepo mjestop, s unutrašnje strane stola, u blizini Omer-paše i maršala trećeg korpusa vojske; s desne strane sjedio je ljubazni poliglot Rašid-efendija, a slijeve prevodioci konzulata. Kako bi meni ugodili, razgovor su vodili na njemačkom jeziku. Nakon završetka objeda, prešli smo u prostrane odaje kako bismo pili kahvu i pušili. Nakon što sam predstavljen crnogorskom ugledniku, izrazio sam svoje zadovoljstvo što sam konačno upoznao jednog crnogorskog junaka, sina «crne planine». Taj poludivljak (takvim ga valjda smatraju bečka gospoda) uzvratio mi je komplimentom da bih i ja kao Prus također trebao biti sin junaka. Ja to nisam negirao, čak sam i potvrdio njegov stav. Da, ja jesam siroče koje

je rano ostalo bez oca i teško hodilo kroz život razmišljajući kako će kupiti hljeba. Ali sam sin pruskog junaka, vojnika koji je život dao za ponos domovine. Turci su uljudno spriječili mogućnost da se Crnogorac i ja udubimo u taj naš razgovor. Iznenađenje za sve prisutne bilo je pismo koje je stiglo za valija, u kojem se on obavještava sa Srbi jednog maloljetnog dječaka inauguriraju u kneza. Turci su zadovoljno trljali ruke, a slavofili u prvi mah nisu željeli povjerovati u tačnost te vijesti, da bi se kasnije tješili kako je i to bolje nego da u Srbiji nastaje neka nova dinastija. Slijedeće iznenađenje svečanosti bila je pojava jedne dvorske lude, hercegovačkog muslimana koji je na glavi nosio šubaru poput one kakvu nose pripadnici kavkaskog naroda Čerkeza. On je uzvikujući na svom konju ustrčao uz stepenice toliko spretno da njegov konj nije nagazio nijednu pepeljaru kojih je mnogo bilo poredano po podu, niti je glavom udario u neku od brojnih nisko postavljenih svjetiljki- Izvodeći razne ludorije ponovo je projahao niz stepenice. Koliko god to bilo zabavno, nama je ujedno izgledalo i opasno, pa smo se zabrinuli da ne slomi vrat. Tog napadno odjevenog zabavljača oslovljavali su nadimkom Ešek (magarac). On je imao čak i svoj pečat na kojem piše «Ešek». Turci su se divili njemu i poštovali njegovu vještinu, snagu i inteligenciju. Pripovijedali su kako je on nekad nastupao čak i pred padišahom, koji ga je tom prilikom upitao: « Reci mi, Magarče, ko je najpametniji čovjek u Bosni»? On je, navodno, odgovorio: «Svijetli padišahu, kad sve saberem, mislim da sam to ja». Odličan odgovor! Zabavljač se hvalio da je upravo dojahao iz Zagreba, gdje je bio u posjeti tamošnjem maršalu, koji ga je, kako je tvrdio, veoma lijepo primio. Prisutni su u polušali na to odgovorili da bi on, Magarac, bio veoma pogodan za špijuna i slična zanimanja. Sa svima se šalio, pa tako i sa mnom, upitavši me šta sam ja: grčki monah koji je davno nestao, ili vojnik koji se maskira bradom monaha, ili možda bivši ruski konzul, koji se je vratio u lijepo Sarajevo, jer je u njemu nešto zaboravio. Ova zadnja mogućnost, to sam bivši ruski konzul, izazvala je gromoglasan smijeh prisutnih, ali i nelagodu kod aktuelnog ruskog konzula. Naime, njegov prethodnik, o tome su mi već govorili ovdje, ostao je dužan mnogim ljudima u Sarajevu, što je dakako ostavilo mrlju na obrazu zemlje koju je predstavljao. Ešek je svoje šale začinio što je pucao iz plastičnog pištolja prisutnima u lice. Ko na vrijeme nije sklonio glavu, gumeni čep – metak ove dječije igračke, pogodio bi ga ravno u lice. Njegova prsa bila su okićena brojnim turskim i kršćanskim ordenjem. U toj masi metala Pero Pejović prepoznao je i jedan crnogorski orden. U Turskoj se inače od ordenja već odavno prave karikature i zbijaju šale. Moji evropski prijatelji pričali su mi kako je jedan visoko pozicionirani turski paša čak posuđivao ordenje kako bi se nakitio i bio važan na ovakvim i sličnim skupovima. Jedan drugi uglednik, pričali su, tražio je od evropskih konzula u Turskoj carevini da kupi veći broj ordena, kako bi ih dijelio umjesto bakšiša. Čuo je, navodno, da bi ga to došlo jeftinije nego da novac dijeli. Bogatiji Turci kupuju evropsko ordenje i kite se njime, dok oni iz srednje klase i oni siromašnjiji dukate i srebro trebaju da bi preživjeli ili da bi njima nakićeni paradirali. Mene je začudalo kada sam vidio koliko se Evropljani smiju njegovim šalama, koliko se zabavljaju i koliko se trude da mu repliciraju. Kada su me upitali je li meni Ešekov nastup smiješan i zabavljam li se, iskreno sam odgovorio da ne vidim ništa smiješno i zabavno u priprostim barbarskim šalama. Takvim odgovorom nisam stekao prijatelje, jer su oni zaključili da i njih smatram priprostim barbarima, čim se smiju takvim šalama. To nije bilo daleko od istine. Da bih to koliko – toliko ublažio, rekao sam kako vjerujem da se oni smiju samo da bi ugodili domaćinu. Međutim, za te moje riječi više nije bilo slušaoca. Oni su vjerovali da taj smiješni luđak zaslužuje da ga oni gledaju i da su njegove ludorije veoma zabavne. Kada je Ešek htio napustiti zabavu, uvidio je da su valijine sluge u neku odaju sakrile njegovog konja. Uslijedila je potraga za konjem, koja nije bila zabavna samo slugama, nego i prisutnoj gospodi. Ešeku se isplati ovo ludovanje, jer ga uglednici za to bogato darivaju. On se može nazvati imućnim čovjekom, koji u Hercegovini posjeduje lijepo imanje i kuću. Konačno je počeo vatromet. Prisilio sam se da ga gledam i da kažem da je odličan, premda je bio prije loš nego prosječan, u poređenju sa raskošnim vatrometima koje sam imao priliku gledati. Uostalom, neukusno dugo smo čekali početak vatrometa. Toliko dugo da kasnije nismo stigli prošetati gradom. Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je slavljenje dana kada je sultan sjeo na prijestolje groteska. Jer tome se kršćani siguran sam, nimalo ne raduju. A ubijeđen sam da sultana mrze i Turci, pogotovo ovi reformski raspoloženi. Jer sultanova vlast Kur'an koristi kao

opravdanje za pljačku i isisisavanje novca od naroda. Takvo raspoloženje moglo se vidjeti i po tome što grad uopće nije bio adekvatno osvijetljen. Čak su i džamije bile slabo osvijetljene i nimalo svečano ukrašene, što je mene veoma iznenadilo. Vatromet je bio završen nešto iza ponoći i mi Evropljani smo se konačno mogli oprostitiod našeg domaćina. Na rastanku nam je valija rekao da će u subotu biti održana prva proslava u čast odsluženja vojnog roka bosanskih rezervista. Naglasio je da je svečanost neoficijelno, a ne službeno. U gradu nije bilo sasvim mrtvo. Pojedine ulice bile su puste, a u nekima se još lumpovalo. Osvjetljenja skoro da nije nigdje bilo. Tek pojedina usamljena svjetla pružala su idilične prizore jedne orijentalne gradske četvrti. Moram priznati da sam bio uzbuđen tim dahom dalekog tuđinstva koji su davale rijetke papirne svjetiljke. Osjećao sam se mirnim i opuštenim dok sam, u društvu dvojice konzula i dvojice policajaca, koji su također nosili svjetiljke, posmatrao kako rijetki Bosanci zamiču u ulaze kuća. Policajci su išli pred nama, krčeći nam i osvjetljavajući put. Ako se neki slučajni prolaznik ne bi brzo sklonio, bio bi odgurnut u stranu. Krenuli smo ka kvartu koji se prostire oko Bezistana, jer smo čuli da je tamo još živo. I zaista, naši policajci imali su pune ruke posla da nam prokrče put. Iz Bezistana je izbijalo jarko svjetlo, a preko glava posmatrača vidio sam siluete ljudi koji se kreću na takvoj visini kao da jašu konje. Dopirao je iznutra tako ružan i napadan zvuk da sam pomislio da se radi o bandi akrobata. I da me moji pratioci nisu gurnuli naprijed, sigurno bih se sklonio s puta ovakvoj predstavi. Kada sam se približio, uvidio sam da se ne radi ni o kakvim akrobatama, nego o grupi židovskih dječaka koji, sjedeći na ramenima svojih prijatelja, pjevaju tu ružnu pjesmu i izvode plesne pokrete. Puštali su te za uho uvredljive glasove, a pratili su ih okupljeni Židovi srednjeg i nižeg staleža. Zadovoljstvo ovakvom pjesmom i zabavom uopće ilustriralo je njihov ukus i mentalitet. «Vidite, sve je mirno i svi spavaju. Jedino su još Jevreji budni i stvaraju buku«, rekli su moji pratioci. Kada smo nastavili našu šetnju sreli smo dvije dame, evropski odjevene, što je bila čudna pojava u ovom kraju. Iako ih nisu poznavali, moji pratioci su zaključili da su to dvije njemačke modistice, čiji se dolazak već razglasio po gradu. S obzirom na to da se one nisu prijavile ni u jedan konzulat, mnogi su posumnjali da su one zaista to za šta se izdaju. Bili su bliži misli da su one agenti neke od susjednih zemalja, koje su dovedene tajnim putevima u Sarajevo. Društvo me je ispratilo do mog stana, gdje su me ljubazni domaćini već očekivali. Oprostio sam se od gospode, zaželivši im siguran povratak njihovoj kući. Iako su se tome nasmijali, ispostavilo se narednog jutra da to nisam slučajno poželio. Naime, usput je neki turski vojnik izvrijeđao francuskog konzula. Gospodin Moulin, bio je na konju, a njegov policajac išao je pred njim. Kada su stigli u naročito usku ulicu, primjetio je na putu jednog turskog vojnika koji se nije htio skloniti ni nakon policajčevog ni nakon konzulovog upozorenja, nego je oteo uzde konja i odgurnuo ga. Gospodin Moulin imao je vidno istaknutu značku konzulata, pa je taj napad dobio i političke dimenzije. Kako bi ubuduće zaštitio ugled i nepovredivost Evropljana, posebno evropskih konzula, konzul Moulin dao je zatvoriti kavgadžiju. I tako s vremena na vrijeme, uprkos strogoj vlasti i policiji,na površinu izbije divgaštvo muslimana i njihova mržnja prema nama, čak i u ovakvim sredinama, u kojima Evropa polahko preuzima dominaciju. Stoga nikoga ne treba čuditi da se slične stvari dešavaju u manjim i udaljenijim mjestima, gdje ruka turske vlasti nije tako budna kao u Sarajevu. Iz konzulovih usta čuo sam šta se desilo u Mostaru. Tu su engleski konzul i njegova supruga grubo izvrijeđani dok su jahali. Čak je suprugin šešir probeden bajonetom. Ona srećom nije povrijeđena. Ruskom konzulu, gospodinu Koudriavzeffu, također je bilo prijećeno dok je šetao. Poslije toga on svoju suprugu nije smio povesti ni u šetnju. Premda ona ne zna ovdašnji jezik, bilo mu je neugodno slušati sve prostote koje su joj vojnici dovikivali.

Ipak, mogu se čuti i priče o lijepom ponašanju muslimana prema Evropljanima u mnogim bosanskim provincijama. Uprkos tome, moram zaključiti da će Osmani imati još puno posla dok adekvatno odgoje bosanske Muslimane. Njih zaista, od barbara, dijeli samo jedna tanka linija.

Prisustvovao sam i svečanosti otpuštanja bosanske rezerve nakon odsluženja vojnog roka, na kojoj je također bio priređen veliki vatromet. Ranije sam primijetio da je uniforma vojnika sarajevskog garnizona pohabana i zakrpljena. Međutim, za ovu priliku, dakle za paradu, dali su im nove i veoma lijepe uniforme.

Ceremonija otpuštanja održana je na trgu ispred kasarne i opet su bili prisutni isti uzvanici, uključujući i vjerske poglavare. Ova se ceremonija bosanskim Turcima doimala previše modernom. Toliko modernom, da im je bilo očito neugodno da joj uopće prisustvuju. S druge strane, za kršćane je to bilo ponižavajući čin, i veoma opasan događaj! Zbog toga su svećanici posljednji stizali na slavlje. Ipak, posljednji među njima stigao je mitropolit. Okupljeni su šutke posmatrali ceremoniju. Međutim mi smo očekivali daleko veću masu. Među njima je bilo i žena, muslimanki i kršćanki. Gledajući goste, za oko mi je posebno zapeo jedan mladi Turčin, Teufik-beg. On je u toj masi zračio posebnom inteligencijom i profinjenošću. Pomislio sam da gledam u Evropljanina, pošto je imao plavu kosu i plave oči. Zbog toga sam se veoma iznenadio kada sam saznao da ne razumije niti jedan evropski jezik. Potpuno različit utisak na mene proizveo je pogled na zaptiju (policajca) Emin-bega i njegove užasno krive noge, dok u svojoj pohabanoj evropskoj odjeći krstari kroz masu šepureći se poput patka koji bi želio da je paun.

Prisutan je bio i onaj ludi Ešek. Tri roda vojske bila su poredane tako da su činili kvadrat, s tim što je četvrtu stranu tog kvadrata činio zid ulaza u kasarnu. Prije nego što stigli rezervisti, mi Evropljani pozvani smo u salon, uz obrazloženje da će nam otamo biti ugodnije posmatrati ceremoniju. Ustvari uklonjeni smo odatle pošto se radilo o svečanosti sa jakim religijskim pečatom. Samo suCrnogorci ostali vani. Topovski pucnji i muzika najavili su dolazak rezervista, zvijezda ove ceremonije. Pred njima je koračao zastavnik, noseći osmansku zastavu, kao krv crvenu sa zlatnim polumjesecom i zvijezdom petokrakom. Sa lijeve strane stroja išao je Alaj. Imam, glavna ličnost ceremonije. Rezervisti su, prošavši pored okupljenih, odstupali nalijevo, a na trgu je ostao samo zastavnik i počasna garda. Oni su, skupa sa Alaj-imamom stajali u blizini male, upravo iskopane rupe. Tri ovna, već svezanih nogu, donesena su pred imama i tu položena pred njegove noge. Imam je potom izgovorio neke arapske riječi, izvadio nož iz svog pojasa i prerezao grkljane sva tri ovna, tako da je njihova krb šikljaja ravno u iskopanu rupu. Potom je krvavi nož obrisao o krzno zaklanih životinja i vratio opet nož za pojas. I stao leđima okrenut prema kasarni, a licem prema zastavi.

Imam je potom, u potpunoj tišini, razmotao jedan papir na kojem je bila napisana sura iz Kur'ana, koja se obično uči u sličnim prilikama i počeo je učiti zavijajućim glasom. Svi muslimani postavili su ruke u takav položaj kao da su željeli da dobiju kakvu milostinju. Samo je Crnogorac svoje ruke držao na leđima i stajao ponosno poput kakvog diva. Mirno i sa prezirom gledao je na te jadne padišahove robove. Imam se više nije molio sam, nego su s njim izgovarali riječi i svi prisutni, kojima je tekst ove arapske molitve očito bio poznat. Za to vrijeme su se nedoklane životinje trzale u svojoj krvi, zorno ilustrirajući bit islamske vladavine i njihov rat protiv nevjernika. Da bi kompletirao svu mučnost ove krvave predstave, kroz nekakav prozor glavu je izmolio i Ešek.

Jedva smo dočekali završetak molitve. Nakon toga rezervisti su stigli i postrojili se kako bi im bile predate knjižice za otpust. Snažnim korakom prilazili su zastavi da bi je poljubili i tiho otišli dalje. Oni koji nisu željeli ostati u vojsci to su pokazivali na način da saviju dobijenu potvrdu i predaju je imamu. Od njih 120 samo je dvanaest tako postupilo.

Neću citirati govor koji je Omer- paša održao vojnicima na otvorenom prostoru, niti ću opisivati dalji nastavak ceremonije. Samo ću reći da je ova ceremonija otpuhala i srušila moje lijepo mišljenje o Turcima, koje je bio vješto izgradio valija.

Pred očima mi se bistro ukazala istina: osmanska vladavina nije se nimalo promijenila, iako se učinilo da su se stvari promijenile za vrijeme vladavine sultana Mehmeda i da su se reformisti odlijepili od barbarstva. Osmanska vojska nije vjerska samo iznutra nego i izvana. Nije ona sultanova vojska, niti ičija. Ona je vojska islama. I to što su govorili da u redove osmanske vojske i policije treba nekako privući i kršćane, pravo je licemjerje. Takvi stavovi plasiraju se sračunato, kako bi varali Evropu. Samo treba ovdje doći i na licu mjesta se osvjedočiti kako stvari stoje.

U tu svrhu bila je proturena i priča da se u Bosni stvara jedan katolički bataljon. Ta priča podgrijavala je tenzije između Srba i katolika. Kada sam poslije ceremonije, dok smo pušili i pili kahvu, o tome upitao fra Grgura Martića, on je samo odmahivao glavom, kao da je htio što slikovitije reći kako takvih namjera nikada nije bilo u stvarnim planovima Osmana. Sve te šarene laže o slobodoumnosti sultana i njegovoj toleranciji nemaju nikakvog

drugog cilja osim da Evropi pijesak u oči bace, samo da bi novca pozajmili i dobili drugih privilegija. Sve je samo predstava u glavnom gradu pred diplomatama. Kršćani su po provincijama obespravljeni. Povodeći se za tim pričama, desilo se da su austrijski oficiri otišli do turskih kolega i zahtijevali da se ponašaju u skladu sa sultanovim naredbama. Čak su im i pročitali jednu takvu naredbu koja zagovara prava kršćana i njihovu aktivnu ulogu u osmanskoj državi. Turčin se na to nasmijao i u povjerenju im ispričao za šta služe takvi ukazi rekavši pritom da padišah zasigurno nikad ozbiljno ne bi mogao pomisliti da provede te gluposti. S druge strane, ni kršćani ne žele ući u sastav osmanske vojske. Čak i kad bi se to zaista htjelo provesti, naišlo bi se na otpor, jer su ljudi previše glupi i nemaju ponosa, a ni mudrosti da u svoju korist upotrijebe privilegije koje im donosi vojna služba. Kao specifičnosti Sarajeva koje sam vidio prije mog odlaska moram spomenuti štampariju i apoteku. Opremljenu po njemačkim standardima. Vlasnik apoteke je doktor Koetschet, koji u ovoj apoteci ne zarađuje mnogo. Uspješnija je njegova konkurencija. Naime dva jevrejska travara bolje rade prodajući nadrilijekove, a narod više njima vjeruje nego doktorima. Koliko ja znam, stamparija pripada jednom Srbinu i ona je tako dobro opremljena da iz nje izlaze različite novine i knjige štampane na latinici, ćirilici i turskom pismu. Svakodnevna se ovdje štampa novina velikog formata koja se zove Bosna, a sadrži tekstove na turskom i srpskom jeziku. Tu novinu vidio sam u svim kancelarijama vlade.18

U nedjelju sam otišao u oproštajne posjete. Među onima sa kojim sam se želio oprostiti bio je i Pero Pejović koji se također pakovao za svoj povratak u albanski grad Škutari.19 On me je posjetio u pratnji jednog policajca, koji ga je za vrijeme posjete sačekao u predsoblju.

Želio sam za putovanje iznajmiti poštanske konje, koji jesu bili dosta skuplji, ali i dosta bolji. Ipak su njihova sedla bila jednako loša kao kod privatnih konja. Cijena je visoka, jer ću dobiti dva konja i jednog poštanskog službenika, koji će me odvesti do sljedeće stanice i vratiti konje nazad. Cijena je tri pijastera po konju sat jahanja. Neugodnost izaziva činjenica da oni koji se brinu o izdavanju konja obično zaračunaju koji sat više jahanja, kako bi dobili više novca i taj višak zadržali za sebe.

Tako je za iste dionice u Sarajevu uzimao 60 do 62 pijastera, a u drugim mjestima 50 do 54 pijastera. Takvo poslovanje neminovno je vodilo bogaćenju onih koji izdaju konje u Sarajevu u odnosu na njihove kolege iz provincija.

Tako bi čovjek od sarajevske pošte do Mensil-hana u selu Gajine morao platiti za sedam sati jahanja 42 pijastera, a od Mensil-hana do Kladnja, mjesta u blizini Donje Tuzle, također 42 pijastera. A odatle do Donje Tuzle trebao sam platiti 54 pijastera, ali sam kod zadnjeg plaćanja imao nesporazum, jer mi je poštanski službenik za tu dionicu tražio 63 pijastera, iako mi je priznao da je sat računao šest pijastera a da smo jahali devet sati. Nisam imao živaca učiti tog glupog čovjeka operaciji množenja. Ma koliko se trudio i računao na papiru, ni zaptiji – policajcu nisam uspio dokazati da sam u pravu. Na kraju sam s njima otišao do trgovaca, ali ni oni mi nisu znali reći koliko je devet puta šest nego su samo u neznanju slijegali ramenima. Konačno smo našli Turčina koji je znao računati i po našim, a ne samo turskim brojevima. On je konačno potvrdio da je moj račun ispravan. Za čitavu ovu zabunu kriv je, kako pretpostavljam, ugostitelj iz Kladnja, koji je nagovorio poštanskog službenika da od mene pokuša izvući više novca.

18 19

Godine 1878. članom 25 Berlinskog kongresa Austro-Ugarska je dobila pravo da pkupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom. Iste godine 19. augusta austrougarske okupacijske trupe napale su grad sa sjevera i zapada i zauzele ga nakon kratkotrajnih žeštokih borbi. Tom prilikom je gradska četvrt, koja se nalazila na desnoj obali potoka Koševo, skoro potpuno izgorjela.

Nakon okupacije napuštena je podjela grada na 106 mahala i uvodi se podjela na šest kvartova: Čaršija, Koševo, Bjelave, Kovači, Hrvatin i Bistrik- Čobanija.

Prvi popis proveden 1879. godine pokazao je da u Saravu ima 4827 kuća, 923 dućana i 234 ulice i da u njemu živi 21.377 stanovnika, 14.848 muslimana, 3474 pravoslavnih, 698 katolika i 2077 Jevreja. Plan grada je izrađen 1882. godine u razmjeri 1:3.125.

Sarajevo se nalazi na 540 metara nadmorske visine, okruženo obroncima Huma i Grdonja na sjeveru, Malog Orlovca i Hrastove Glave na istoku te Draguljca, Kape i Debelog Brda na jugu. Na zapadu se otvarala dolina Sarajevskog polja. Iznad obronaka na jugu izdizali su se oštri oblici 1630 metara visokog Trebevića. Tekući od istoka ka zapadu, pedesetak stopa široka rijeka Miljacka razdvajala je grad na dva dijela. Premoštena je bila sa tri kamena, tri željezna i nekoliko improviziranih mostova. Ta naselja su se spuštala sa obronaka prema gradu. Što su niže to su gušća. Samo na zapadu su imala prostora da se šire.

Glavni dio grada gdje su bile skoro sve službene zgrade nalazio se na desnoj obali Miljacke i pratio njen tok. Taj dio grada presijecao je Koševski potok, tekući od sjevera na jug, ulijevajući se u Miljacku.

Dužna osovina grada vodila je kroz ulice Franza Josefa i Ćemalušu, odakle se nadesno granala i Ferhadija ulica. Prvi dio središta grada prostirao se paralelno sa tokom rijeke prateći sjeveroistok i to od ulice Terezija, koja istočno od kasarne nakon što je Miljacka presiječe, postaje Careva ulica.

Po mišljenju bosanskog naroda, Sarajevo je predstavljalo centar ljepote kojeg čine monumentalne moderne zgrade, te sjaj i raskoš, koje jedan grad samo može imati. Ko je Sarajevo vidio, sve su mu se želje ispunile. Sa bosanskog aspekta Sarajevo je, bez sumnje, od najveće važnosti. Sarajevo je ogledalo Bosne. Rijetko gdje se mogao naći grad koji je tako vjerno oslikavao čitavu zemlju. Drugi gradovi Bosne, premda daleko manji, imaju karakter potpuno jednak karakteru Sarajeva. Baš kao što mali kolibri ima sve iste organe kao i kralj ptica, samo mnogo manje tako se i svaka bosanska provincija može ponositi da ima iste karakteristike kao i Sarajevo. Svaka važnija bosanska cesta vodla je ka Sarajevu, najvažnijem trgovačkom i političkom središtu.

Nakon okupacije, na sve strane mogli su se sresti vidljivi tragovi napretka. Kao da se grad odjedanput trgnuo iz sna pa je naprosto pulsirao životom.

Grad je ležao u kotlini, sa centrom poput amfiteatra i naseljenim obroncima poput terasa. Presječen je tokom Miljacke, rijeke široke svega 80-100 stopa. Kupole, bašče, kuće i munare utapali su se u šareni prizor koji je podsjećao na prefinjeni rad nekog starinskog prsluka. Panorama Sarajeva gledana iz daljine toliko je bila fascinantna, da se s pravom moglo reći da nema mnogo takvih gradova na svijetu.Popis stanovništva iz 1879.godine pokazao je da grad broji 21.377 stanovnika. Od toga 14.848 muslimana, 3.447 pravoslavaca, 698 rimo-katolika i na kraju 2.077 Jevreja. Treba spomenuti vremena kada je u gradu živjelo i 60-80 hiljada ljudi. Mnogi su, međutim, usljed burnih vremena i okupacija, odlučili nastaniti se u mirnijim krajevima.

Sve službe Zemaljske vlade svoje sjedište su imale u Sarajevu. Tu se nalazio Vrhovni sud, pravoslavne i katoličke bogomolje, brojne džamije, Gimnazija, djevojački dom, sve administrativne i finansijske službe...

Rijeka Miljacka je devet puta premoštena. Četiri mosta su snažne kamene konstrukcije, izgrađene u 15. i 16. stoljeću. Njihova ljepota se zasigurno dojmi svakog putnika. Cijeli grad ležao je na području nešto većem od pola kvadratne milje. U dolini pokraj Miljacke kuće su zbijene. Kako se ti redovi penju prema obroncima, bivaju sve rjeđi; sve je manje kuća, a sve više bašči koje ih okružuju.

Ulice Sarajeva su uske i vijugave. Krovovi kuće ne samo da su se dodirivali nego su činili skoro jedna cjelina. To je ilo vrlo opasno kada dođe do požara. Sarajevo je nestajalo u plamenu više puta: 1480, 1644, 1656, 1687. i djelimično 1878. godine.Ulice Sarajeva su nakon okupacije popločane kamenom i lagano su zadobile evropski izgled. Tu su se umjesto malih zbijenih kućica nalazile evropske zgrade, izgrađene od čvrstih materijala, te gostione, restorani i kafane, također u evropskom stilu.

Nakon okupacije Sarajevo se modernizovalo i uz sačuvana tradicionalna poprimilo i obilježja zapadnoevropskog svijeta. Katastrofalni požar u Sarajevu 1879. godine, ubrzao je rastanak sa hanovima jer i oni koji su preostali mogli su tek nakratko zadovoljiti potrebe sve većeg broja stranih putnika. Zato je općinska vlast sa zadovoljstvom pozdravila inicijativu Gligorija Jeftanovića za izgradnju modernog hotela Evropa u Sarajevu. «Evropa“ je otvorila svoja vrata 12. decembra 1882.. Bili su prisutni uglednici grada, njegova elita. Bio je to događaj od prvorazrednog značaja»- pisao je « Sarajevski list ». Koliko god je bio ponosan na izgradnju prvog evropskog hotela u Sarajevu, gradonačelnik je bio srećniji i ponosniji kada je 1. januara 1885. godine prošao sarajevskim ulicama prvi tramvaj. Tog dana Sarajlije su najzad dočekale da vide «konjsku željeznicu»... Bilo je tačno 10 sati kada je konj povukao vagon u kojem su se nalazili uzvanici. Bio je to događaj od posebnog značaja tim više što je Sarajevo u to vrijeme spadalo u rijetke evropske gradove koji su imali tramvajski saobraćaj.

Tadašnji kroničar je zapisao: «Sa otvaranjem ove konjske željeznice obilježena je nova era u razvitku Sarajeva. Sarajevo se brzo kreće u napredak svojoj ljepšoj budućnosti ». Svećanost je završena i od toga dana konjski tramvaj je postao sarajevska svakodnevnica. .

Nakon okupacije 1878. godine, ulice u Sarajevu su bile osvjetljene petrolejskim svjetiljkama koje su palili vatrogasci. U toku 1880. godine u centru grada nalazilo se 188 uličnih fenjera. Kasnije je Sarajevo dobilo električnu rasvjetu. Probno paljenje električne rasvjete dogodilo se 3. i 4. aprila 1895. godine. Generalna proba je uspjela, a premijeran se dogodila 1. maja iste godine.

Sarajlije su ovaj datum zapamtile i po još jednom izuzetnom događaju. Tog prvog maja je u javni saobraćaj pušten električni tramvaj, tri godine prije nego što će se to desiti u Beču. Mjesec dana kasnije iz saobraćaja je povučen konjski tramvaj koji je uspješno punih deset godina prevozio putnike i robu, predstavljajući svojevremeno veliku senzaciju ...

U centralnom dijelu grada Miljacka je sa desne strane ukroćena visokim kamenim zidom. Šetalište uz obalu je bila 14 metara široka, kamenom popločana ulica. Ona vodi od Latinske ćuprije do Elektroprivrede u dužini od 1450 metara, a uzvodno se granala do skoro završene Vijećnice, uz kej sa lijepim drvoredom. Upravo taj dio gdje je kej, bio je najživahnija sarajevska ulica. Ugođaj živosti dodatno je upotpunjavalo saobraćanje tramvaja.

Prve dvije decenije prisustva Monarhije u Sarajevu rezultirale su izgradnjom upravnih zgrada, modernih hotela i stotinu restorana i gostionica.

Vjerovatno u Evropi nije postojao grad poput Sarajeva, koji je čuvao staro ali i i prihvatao novo. Ovdje su se dolaskom Monarhije susretale i takmičile kultura Orijenta i Zapada, dostojanstveno, jer su sačuvane sve vrijednosti koje je Orijent ranije tu donio. To je neminovno vodilo ispreplitanju zapadnih i orijentalnih vrijednosti.

Razgledanje grada počinje sa željezničke stanice Bosna, koja se nalazi na desnoj obali Miljacke. Makadamski put koji vodi sa ove stanice je prilično dobar. Uskoro stižemo do baraka velikog vojnog logora, koji se prostire na čak 32 hektara zemljišta. To je širok i impozantan kompleks. Nakon toga prolazimo pored Fabrike duhana i njene direkcije, koja se nalazi sa desne strane. Prostrani magacini i postrojenja ove fabrike upućuju da ona ne zaostaju mnogo za evropskom konkurencijom. Vidimo i

fabričke staklenike u kojima se rade istraživanja i uzgajaju biljke duhana. U Fabrici duhana dobro plaćen posao našlo je više od stotinu lokalnih djevojaka.

Bliže gradu nalazi se lijepa zgrada direkcije Bosanske željeznice, okružena pitomim vrtom. Preko puta je Vojna bolnica, a nešto više na Gorici je vojni stacionar sa divnim pogledom na grad.

Čim prekoračite most Koševskog potoka vidi se kako iz lipinih krošnji izranja Alipašina džamija – muslimanska bogomolja zanimljive arhitekture. Iako je dimenzijama mala, domaći muslimani je smatraju veoma važnom. Prilikom austrougarskog osvajanja Sarajeva 19. augusta 1878. godine iz džamijskog dvorišta, predvorja i same džamije branioci grada su pružali žestok otpor. Tek poslije krvave borbe austrijski vojnici uspjeli su skršiti taj otpor.

U blizini Alipašine džamije nalazi se dvospratna zgrada građena u renesansnom stilu sa imponzantnim stepeništem. Tu je sjedište Zemaljske vlade i većine njenih organa. Pored zgrade vlade nalazi se zemaljska štamparija. Prekoputa na malom, ali veoma strmom brežuljku nalazi se u hladu krošnji starovjekovno groblje. Vremenom se oko njega razvio dopadljiv sjenoviti park.

Također u blizini zgrade vlade, ali na strani gdje je rijeka, nalazi se zgrada Elektroprivrede. Njen ogromni, 35 metara visoki dimnjak privlači pažnju odakle god da pogledate.

Kotlovnica i strojarnica prostiru se na zemljištu površine 850 metara kvadratnih. Tu su i tri prostorije za parne kotlove, koje pokrivaju 420 metara kvadratnih, zatim tri hale strojevima za kondenzaciju sa po 450 konjskih snaga i šest dinamo strojeva za proizvodnju istosmjerne struje, od kojih svaka ima kapacitet 60.000 volti, tako da strujom 4.500 sijalica istovremeno može zasvijetliti. Ovdje se napaja i električni tramvaj, javna rasvjeta, kao i sijalice po domaćinstvima. Zgrade i postrojenja Elektroprivrede stoga leže u središtu elipse grada koju treba osvijetliti. Ispostava Elektroprivrede je kod željezničke stanice sa kapacitetom od 2.180 amper sati. Ova služba je veoma dobro organizovana, sposobna da odgovori na sve potrebe grada za strujom. Osim toga, stvorene su pretpostavke da se Elektroprivreda širi, skupa sa širenjem grada. Napuštamo Ćemalušu i stižemo u srce grada – ulicu Franza Josefa. Tu se miješaju stare i nove zgrade, tvoreći veoma zanimljive prizore. Naročito je upadljivo elegantno zdanje oficirskog kasina, u blizini kojeg se prostire staro muslimansko groblje, koje sve više liči na park. U Bosni i Hercegovini, kao i drugdje na Orijentu, čovjek se brzo navikne da drugim očima gleda muslimanska groblja nego groblja kod kuće. Na njihovim grobljima nema strahopoštovanja, niti tužne melanholije. Na svakom koraku vidjet ćete da živi muslimani žive u blizini svojih mrtvih. Često svoje porodice sahranjuju u blizini kuća.

Zaista je čudno kako se stranac tako brzo navikne na ravnodušnost muslimana prema smrti. Tu je ujedno skrivena jedna duboka životna filozofija.

Iza komforno uređene oficirske kasine, koje nudi sve što poželite, nalazi se ugodna bašča sa pogledom na gradsku četvrt na lijevoj obali Miljacke i brda, iznad kojih se na jugu ponosno uzdiže Trebević.

Nedaleko od zgrade kasine nalazi se svijetla i prostrana zgrada više gimnazije i učiteljske škole. Malo dalje slijeva nalazi se masivna građevina pod kupolama, ograđena željeznom ogradom i zidom. To je pravoslavna crkva. Unutrašnji zidovi i stubovi crkve ukrašeni su bogatim ikonama.

Ponovo se vraćamo na onu tačku gdje Ćemaluša prelazi u ulicu Franza Josefa. Prateći tramvajsku rutu dolazite do raskrsnice sa ulicom Ferhadija, u koju ulazi tramvaj sa konjskom vučom. Tu, na raskršću sa Ćemalušom, izdiže se grandiozna građevina hotela «Grand». Preko puta tramvajske stanice i zgrade carine sagrađena je imponzantna zgrada gradske tržnice. Također u blizini stanice, na istočnoj strani, nalazi se katolička katedrala gradiozna kamena građevina u ranom gotskom stilu. Krovovi oba katedralna tornja imaju oblik piramide. Unutrašnjost katedrale dovršena je 1889. godine.

Crkvena lađa (prostor gdje sjede vjernici op.pr.) sastoji se iz tri paralelna dijela, a prostor oko oltara ima osmougaoni oblik. Prostor je nadsvođen stubovima koji nose tri luka. Crkveni ukrasi su jednostavni, ali veoma odmjereni i ukusni. Prostor predviđen za krštenje, neka vrsta kapelice u crkvi, nalazi se sa lijeve strane i izgleda veoma upečatljivo.

U blizini katedrale, s desne strane, na mjestu gdje je bila zgrada teatra, danas se nalazi velika novogradnja u baroknom stilu. S lijeve strane katedrale je ukusno izgrađena i ukrašena nova zgrada u kojoj se nalazi služba penzionog fonda bosanskohercegovačkih državnih službenika. U toj zgradi nalazi se i pošta te bosanskohercegovački Zemaljski muzej. Sjeverno od katedrale, u ulici Ćemaluša niče masivna zgrada buduće katoličko sjemenište. Na pola puta između katedrale i budućeg sjemeništa nalazi se škola časnih sestara «Božije ljubavi». To je jednostavna građevina u gotskom stilu.

Ulica Ćemaluša, koju smo napustili ušavši u Ferhadiju, vodi dalje u istočnom smjeru. Iza masivnog kamenog zida nalazi se pravoslavna crkva. To je spolja sasvim nezanimljiva građevina u čijem dvorištu se za vaskrs sastaju srpske djevojke, nakićene zlatom i srebrom, kako bi pokazale proscima da su za udaju.

U istoj ulici sa desne strane nalazi se hram, koji su sadgradili španski Jevreji 1576. godine, nakon što su izbjegli u Bosnu. Tu se nalaze stari primjerci Tore i Talmuda, koji su zbog svoje starosti odavno proglašeni kulturnom baštinom.

Idući dalje jednom strmom uličicom, naići ćete na novu građevinu Šerijatske škole, koja dominira cijelim područjem. Ta jednostavna ali imponzantna spoljašnjost u orijentalnom stilu, sa širokim otvorenim stepeništem i vrtom odaje veoma ugodan prizor na posjetioca.

Oko lijepog dvorišta sa fontanom u sredini nalazi se zgrade u kojima su učionice i džamija, a s leđa zgrade smješteni su stanovi za nastavnike i softe (učenike op. pr.). Sobe za softe su sve jednake i jednostavne, namještene po turskom običaju. Na prvom spratu su prostrane odaje biblioteke, amfiteatra i odaja upravnika. Unutrašnjost odiše stilom, pa moramo istaći da se ova građevina naprosto mora vidjeti.

Ako se i dalje uspinjete uz ulicu Logavina, doći ćete do Sinanove tekije. To je derviški samostan u kojem plešući derviši izvode svoj ritualni ples svakog četvrtka (ulaznice se mogu besplatno nabaviti u policijskoj stanici, preko puta nove zgrade gradske uprave).

Po povratku u grad naići ćete na kompleks od pedesetak uskih, vijugavih ulica, podijeljenih po vrstama zanata. To je Čaršija, bazar tipičnog orijentalnog karaktera.

U uskim uličicama Baščaršije jedan do drugog su bili zbijeni dućani. Oni su ustvari bile niske daščare sa otvorenim portalima. Tu je svoje dućane imalo preko 40 cehova. Baščaršijom je još uvijek vladao stari, dobri duh. Ukoliko prvi čovjek ceha smatra da loš rad nekog zanatlije škodi reputaciji ceha, on bi prostro na njegov dućan posebno označenu tkaninu i time mu zabranjivao rad.Sedmicama se moglo šetati Baščaršijom a da nikad ne bude dosadno. Nigdje drugdje se nije pokazivao život u punoj svojoj šarolikosti. Raznolikost cehova, roba i boja uvijek je iznova privlačila poglede.

Radnje u kojima se prodaje roba ujedno su i radionice gdje se ona proizvodi. Roba se pravi doslovce pred očima kupaca i šetača. Tako se kuckanje i drugi zvukovi zanatskih alatki čuju u svakom uglu Čaršije. Bakreni predmeti uživaju status umjetnina. Otkako je država malo povela račune o tome, došlo je do procvata tog zanata. Tako na Čaršiji možete naći sve ono što vam mašta zamisli. A ako toga i nema, može se naručiti.

Odmah pored Čaršije nalazi se Bezistan, veoma tamna prizemna galerija, koja je prvobitno bila namijenjena samo za muslimanske trgovce. Ali, evo već nekoliko godina ovdje trguju i Jevreji svojom robom, čije je porijeklo većinom iz Austro-Ugarske.

Nasred Čaršije nalazi se velika i lijepa Begova džamija, najveća i najljepša muslimanska bogomolja na Balkanskom poluotoku. Bosanski muslimani toliko se njome ponose da je porede sa džamijama u Konstantinopolju i Selimi-džamijom u Adrianopolju.

Džamija nosi ime Gazi Husrev-bega, njegog graditelja, nekadašnjeg turskog namjesnika Bosne. Džamija je smještena u prostranom dvorištu ispod grana prastare lipe. U dvorištu se nalazi i monumentalna fontana, predviđena za ritualna pranja muslimana.

Sa desne strane glavnog ulaza nalazi se neka vrsta starinske galerije, gdje se polažu posmrtni sanduci muslimana prije njihovog posljednjeg ispraćaja.

Unutrašnjošću džamije dominira velika kupola, koja ovaj prostor čini još prostranijim, a svjetlost skladnijim. Kur'anski citati pisani orijentalnom kaligrafijom ukrašavaju restaurirane zidove ove džamije. Oko posmatrača zbilja će uživati, jer je unutrašnjost ove džamije uređena sa stilom i ukusom, za razliku od drečavih boja u nekim džamijama.

U ovoj džamiji nalazi se i skupocijeni ćilim koji je nekada pokrivao mezar poslanika Muhammeda. Njega je turski sultan 1877. godine poslao kao osobit dar bosanskim muslimanima, kako bi dao poleta i snage njihovom vojnom elanu. Sa lijeve strane u dvorištu džamije smješteno je turbe Gazi Husrev-bega. Unutra su dva kovčega, prekrivena skupocijenim ćilimima.

Nedaleko od fontane u džamijskom dvorištu nalazi se aršin-kamen (mjerni kamen op.pr.). On tu stoji otkako je jedan paša saznao da trgovci pogrešno mjere. Kako bi tome stao ukraj, postavio je ovaj kamen, čija dužina tačno odgovara turskoj mjeri lakat. Na taj način mjeru je moguće prekontrolisati u dvorištu džamije, pa kupci odmah mogu provjeriti jesu li prevareni. Na zapadnom dijelu dvorišta uzdiše se visoki toranj sahat-kule kvadrane osnove.Preko puta džamije nalazi se Kuršumli-medresa, škola za buduće hodže. To je stara jednostavna zgrada za lijepim dvorištem. Sobe su jednostavne kao i zgrada, pa se ne može reći da je ova zgrada kuriozitet koju turisti moraju obići.Idući Čaršijom prema istoku naići ćete na tursku čitaonicu (Kiraet-han). To je jedna zgrada sa visokim prizemljem u orijentalnom stilu, gdje se skupljaju bogati, ugledni i učeni muslimani. Oni u velikoj sali na divanima mirno i u tišini puše svoj čibuk ili cigaru. Drago im je kada vide stranca, pa ga odmah ponude kahvom i odličnim duhanom. Na stolu za čitanje nalaze se brojne turske i bosanske novine. Odmah pored obale Miljacke je «Bentbaša», mala kafe-bašča, koju posjećuje domaće stanovništvo. Navodno je za vrijeme Ramazana najviše posjećena. Ovdje za pet krajcara možete dobiti friško skuhanu i odličnu tursku kahvu i slušati nacionalnu muziku.

U znamenitosti Sarajeva moramo ubrojati i Školu zanatskih zanimanja u blizini oficirske kasine. Kroz razne periode historije grada ovdje se razvijalo više grana i stilova zanimanja, koja je nastajala djelimično pod utjecajem orijentalnih, a djelimično italijanskih i drugih evropskih stilova. Iako je bila razvijena autohtona škola zanatskih zanimanja, zbog nebrige vlasti i čestih prevrata danas o njoj postoje samo tragovi i sjećanja.

Sadašnja vlada poduzela je mjere kako bi koliko-toliko sanirala te gubitke i povratila život staroj autohtonoj školi zanatskih zanimanja. Prva mjera u tom pravcu je izgradnja ove škole i radionica, u kojoj se izlažu radovi, ali i najbolji majstori podučavaju svoje učenike. Škola je pod državnom brigom i razvija razne vidove zanatskih zanimanja: rad sa drvetom, bakrorez, umjetničke tehnike itd. Škola u Sarajevu (ovakve škole postoje također u Foči i Livnu) istovremeno je i internat, gdje se učenici, pored rada u primijenjenoj umjetnosti, podučavaju čitanju i pisanju, vjeronauci i ornamentici. To je dvospratna zgrada sa prostranim i svijetlim radnim salama. Jedna velika učionica opremljena je po najnovijem školskom sistemu. Spavaonice i blagovaonice su također lijepo uređene. Trenutno ima

kapacitet da primi pedeset učenika od 10-12 godina, koji već poslije tri mjeseca izrađuju fantastične radove. U školi su i majstori i učenici isključivo muslimani. Trojica ovdašnjih predavača dobili su na Bečkoj izložbi 1890. godine najviša priznanja. Njihovi nagrađeni radovi nalaze se u ovdašnjoj filijali ugarskog Kraljevskog muzeja zanatstva, smještenom na šetalištu pored Miljacke u blizini Latinske ćuprije.

Na tom šetalištu, idući uzvodno, naići ćete novu Vijećnicu, okruženu starim bosanskim kućama, koja potpuno dominira okolinom.

Vijećnica ima osnovu jednakokrakog trugla zaobljenih uglova. Položaj joj je izvanredan – nijedna građevina ne smeta pogledu na nju. Glavni ulaz Vijećnice okrenut je prema šetalištu. Njena gradnja započela je 1892. godine i sada se približava završetku. Arhitektura je u bogatom orijentalnom stilu, uz upotrebu najfinije ornamentike, slično kao kod Šerijatske škole, koja je također ukras grada. Obje građevine su dokaz kako se bogati orijentalni stil može sretno spojiti sa modernim zapadnim zahtjevima gradnje.

Unutrašnjošću Vijećnice domira centralni monumentalni arkadni hol, pa se tu mogu održavati skupovi najvišeg ranga. Treba istaći i ljepotu svečane i konferencijske sale, te prijemne odaje gradonačelnika na prvom spratu.Pobočno od Vijećnice nalazi se nova zgrada policije, koja bi mogla biti prilično interesantna stručnjacima za intererijer.

Na lijevoj obali Miljacke, na Carevom mostu, zapet će vam za oko Careva džamija, koja je manja i jednostavnije od opisane Begove džamije. Ona spada u najstarije gradske džamije. Pretpostavlja se, mada to nije potvrđeno, da ju je dao izgraditi sultan Mehmed, osvajač Bosne.

Na blagoj uzvisini pored ove džamije nalazi se veliki dvospratni Konak, sjedište Zemaljske vlade i komande za ovu oblast Austro-ugarske. To je impresivna građevina, vidljiva izdaleka, građena 1868. godine za bosanskog valiju. Ona je zanimljiva jer je tipični predstavnik šablona po kojem su građene zgrade turske uprave.

Preko puta, na istočnoj strani Konaka, usred lijepog vrta nalazi se jednostavna, ali elegantna palača pravde, sa otvorenim staklenim krovom i žutim prozorima – to je sjedište najviše sudske vlasti. U njenoj blizini nalazi se veliki franjevački samostan, građen u modernom stilu. Malo dalje je nova pivara.

Nedaleko od ulice Bistrik je škola za tkanje ćilima, u kojoj se izrađuju ćilimi po originalnim izmirskim i persijskim. ali i domaćim mustrama. Sa tom školom povezane su prostorije sa predenje i bojenje vune. Tu ćete sresti djevojke svih konfesija, koje uče ovu manuelnu vještinu, a i plaćene su za prodate proizvode. Velika pješadijska kasarna, izgrađena je na mjestu nekadašnje rezidencije Omer-paše. Okružena je lijepim parkom na Filipovića trgu, preko kojeg je povezana sa dugom ulicom Terezije.

Preko puta kasarne nalazi se muslimansko svetilište sa sedam jednakim mezara, gdje se nalaze posmrtni ostaci sedam braće, koje je nekad davno nevine dao smaknuti jedan muslimanski paša. U ulici Terezije nalazi se K.K. dječački vojni internat, u kojem lokalni dječaci dobijaju prva vojna znanja, prije nego im bude omogućeno da pristupe austrougarskim vojnim školama.

Da biste došli do tvrđave, morat ćete se vratiti na desnu obalu Miljacke, proći pored bašče Bentbaša i krenutu uzbrdo putem koji vodi ka žutoj tvrđavi, čije zidine zapinju za oko još izdaleka. Tvrđava obuhvata dio starog grada, koji se na jednom brdovitom uzvišenju postepeno spaja sa obrisima nove tvrđave.

Kanjon Miljacke ispod tvrđave visok je oko 500 stopa i strmoglavljuje se u dolinu Miljacke i Mošćanice. Stara tvrđava je na najvišoj sjevernoj tački tzv. gornjeg grada. Taj gornji grad je ustvari labirint od uličica sa oko dvije stotine kuća. Nova tvrđava se nalazi na najjužnijoj tački uzvisine i nalazi se u unutrašnjosti zidina. Tri kapije odavde vode nizbrdo u grad.

Pogled koji se pruža na grad sa žute tvrđave je veoma lijep, ali je pogled sa sjeveroistoka bijele tvrđave neuporedivo ljepši. Živahna slika grada odatle se pruža daleko na zapad. Na zapadu, na rubu horizonta, vidite čak i obrise planinskih lanaca centralne Bosne. Pogledate li na istok, pogled će se spustiti na strmu zelenu dolinu Miljacke, omeđenu strmim brdima.

Iz gornjeg grada možete se spustiti sjeverno do još uvijek dobrodržeće Višegradske kapije, koja leži pored stare ceste od Mokrog prema Mošćanici. Kod mosta na Mošćanici možete izaći na novi put koji vodi ka izvorima Mošćanice. Tu se nalaze impresivna postrojenja vodovoda, izgrađenog 1890. godine, odakle se grad izdašno snabdijeva čistom izvorskom vodom. Voda je inače zaštitni znak Sarajeva.Sjeverno od zgrade vlade nalazi se Koševska ulica, od koje se odvaja mnogo manjih ulica. Tu se nalaze katoličko, pravoslavno, jevrejsko i protestantsko groblje, ali i vojno groblje. Na kraju Koševske ulice nalazi se nekoliko kućica. Kada ih prođete, popnete se još malo uzbrdo i dođete do velike Zemaljske bolnice, građene u paviljonskom stilu i u svakom pogledu moderno opremljene. Pored paviljona za internu medicinu, te klinika za hirurgiju, očne, zarazne i plućne bolesti , ova bolnica ima i moderno uređeno porodilište. Pored toga tu su paviljoni za smještaj doktora, portirnica, stražarnica, paviljoni za kuhinju i pranje veša, kupaonice, kancelarije za administraciju, mrtvačnica itd. Sve to smješteno je u velikom i lijepom parku. Ukoliko pažljivije promotrite ovu ustanovu, zaključit ćete da ništa nije napravljeno bez razloga i da je sve na svom mjestu. Položaj i raspored ove bolnice trebao bi se preslikati i u druge gradove. Austro-ugarski državni sekretar nedavno je posjetio ovu bolnicu i također je bio oduševljen. Bolnica ima 240 bolničkih kreveta, ali se taj kapacitet može proširiti. Već sada je u planu da se sagradi još jedan paviljon za karantin.

Najbolje se iz bolnice u grad vratiti jednom popločanom ulicom, predviđenom samo za pješake, jer će vam se tako pružiti prilika da upoznate jednu muslimanski gradsku četvrt.

II

Grad leži u dolini ispod brda, uz koja se postepenu penju gradska naselja. Na sjeveru je omeđena brdima Hum i Grdonj, na koja ne nastavljaju na istoku Mali Orlovac i Hrastova glava te na jugu Velika kapa, Draguljac i Debelo brdo, iznad kojih se strmo uzdiže 1676 metara visoki Trebević. Na zapadu se teren snižava da bi prešao u plodnu ravnicu Sarajevskog polja. Grad se prostire duž toka Miljacke sa istoka na zapad. Četvrti na dvije obale povezane su sa tri stara kamena i nekoliko novijih željeznih mostova. Korito je regulirano kamenim podzidom, pa su duž rijeke uređena pitoma šetališta. Najvažniji dijelovi grada nalaze se u ravnici uz obje obale. Pored starih kuća, bazara i džamija starosjedilačkog stanovništva nikle su raskošne nove zgrade, hoteli i privatne vile. Sve to čini zanimljivu mješavinu starog orijentalnog života i moderne evropske kulture. Po obroncima brda penju se turske stambene četvrti. Te kuće, bašče i munare daju jedan veoma pitoreskni prizor. Ovdje su domovi turskih trgovaca i zanatlija, daleko od njihovih dućana. Cijelim gradom dominira pogled na zidine na visini sa njihovom bijelom i žutom tvrđavom. Desnom obalom Miljacke prolaze velike i moderne ulice Franza Josefa, Ćemaluša i Ferhadija. One pokrivaju veći dio grada. A manjim dijelom grada dominira Careva ulica, na koju se nadovezuje ulica Terezije.Znamenitosti: Da biste vidjeli znamenitosti Sarajeva, krećete sa tačke koja je 2,5 kilometra udaljena od grada, dakle, sa glavne željezničke stanice. Odatle u grad vozi tramvaj. Petstotinjak metara od željezničke stanice, sa lijeve strane, primijetit ćete veliku kasarnu, to je ustvari kompleks zgrada, smješten na oko tri hektara zemljišta. Još tristotinjak metara dalje, sa desne strane, nalazi se bosanskohercegovački Zemaljski muzej. To je novo i atraktivno zdanje, građeno i namješteno po najmodernijim standardima (ulaznice su besplatne; potrebno je ranije najaviti posjetu administrativnom uredu; vodiču treba dati bakšiš).Zemaljski muzej osnovan je 1888. godine, pod upravom intendanta Konstantina Hörmanna. Zbirke su izložene po mnogobrojnim paviljonima. Postoje mineralno-geološka, botanička i zbirka iz oblasti prirodnih znanosti, gdje možete vidjeti kompletan životinjski svijet Balkanskog poluostrva. Posebno je zanimljiva zbirka srednjovijekovnih predmeta, bogata zbirka oružja. U etnološkoj zbirci naročito je vrijedna kolekcija vezova i narodnih nošnji, kao i postavke nošnji na lutkama, u karakterističnim životnim situacijama ovdašnjeg stanovništva. Stoga nijedan turista ne bi smio propustiti etnografski dio. Zanimljivi su i nalazi iz rimskog i antiknog doba, kao i zbirke kovanica i pečata. To su znamenitosti prvog ranga. Posebnu pažnju zaslužuje prelijepi botanički vrt Zemaljskog muzeja.

Još tristo metara dalje prema gradu vidjet ćete Fabriku duhana i njenu direkciju i magacinima (posjete je moguće obaviti od 8 do 11 sati i od 13.30 do 17 sati; odobrenje za posjetu dobija se u direkciji i košta 0,6 krajcera). Kod Fabrike duhana je glavno željezničko čvorište za voz koji saobraća na relaciji Sarajevo-Ilidža.

Kod slijedeće tramvajske okuke skrećemo desno i dolazimo do zgrade mjesne uprave, u blizini koje je zgrada Penzionog fonda državnih službenika i Garnizonska komanda. Preko malog mosta prešli smo mali Koševski potok koji do Miljacke teče sa sjevera. Odmah tu je visokim lipama zaklonjena stara Ali-pašina džamija, a ispred nje je turska kafana. Na ovom mjestu su se odigrale žestoke ulične borbe prilikom austro-ugarskog osvajanja Sarajeva 1878. godine. Još malo dalje samo zakoračili u ulicu Ćemaluša. S lijeve strane je lijepi i uređeni gradski park, a s desne strane imponzantna zgrada Zemaljske vlade. Ova zgrada sa širokim ulaznim stepeništem građena je pod utjecajem renesansnog stila. Unutrašnjost zgrade krase stari i značajni spomenici i skulpture. Idući dalje proći ćete s desne strane pored velikog i starog muslimanskog groblja. Poslije toga stići ćete do raskrsnice Ćemaluše i Ferhadije, gdje se nalazi nova raskošna zgrada Zemaljske banke.

Dok hodamo novom i modernom ulicom Ferhadijom, vidimo sa lijeve strane novu zgradu Tržnice, gdje možete kupiti uvijek svježe domaće voće. Ukoso na desnoj strani je tramvajska stanica. Malo dalje lijevo je bivša zgrada glavne pošte, čiji čeoni zid gleda na trg katedrale. Nova zgrada glavne pošte nalazi se, kako smo već rekli, na šetalištu. Na ovom trgu se nalazi katedrala, izgrađena 1889. godine. To je velika građevina, u romansko-gotskom stilu. Preko puta katedrale je zgrada “Privredne banke” Bosne i Hercegovine. Iza katedrale ulica Tubegovića vodi na sjever, prema Bogosloviji i sjemeništu, impresivnoj kupolastoj građevini. Ukoliko od Ferhadije okrenete na zapad, preći ćete tramvajske šine i doći u Šljivinu ulicu. U njoj se nalazi Škola zanatskih zanimanja (ulaz slobodan; dolazak je potrebno ranije najaviti u direkciji; petkom zatvoreno).

Ova škola je pod brigom države. Osnovana je kako bi se očuvalo i oživjelo zanatsko umijeće ovih krajeva. Slične škole postoje u Foči u Livnu. Tu najbolji majstori svoje neobično umijeće nastoje prenijeti na podmladak. Uče se izrađivati specifični radovi od zlata, srebra i drugih metala, bakrorez, obrada bronze itd. Ovdje se predmeti za svakodnevnu upotrebu izrađuju u najrazličitijim oblicima, sa veoma ukusnom ornamentikom. S obzirom na vrijednost umjetničke izrade, predmeti nisu skupi i mogu se kupiti na licu mjesta.

Šljivina ulica ulazi u glavnu sarajevsku ulicu – ulicu Franza Josefa, kojoj prilazimo sa istoka. Već nakon prvih nekoliko koraka, primjećujemo veliku pravoslavnu crkvu, sa tipičnim kupolama. Ulica Franza Josefa je veoma moderna, sa elegantnim prodavnicama i kafeima.

Sa ovom ulicom graniči Čaršija. Čim tu stupite nogom, promijeni se cijela gradska slika. Čaršija: To je stara muslimanska trgovačka četvrt sa oko šezdeset uskih i zbijenih uličica, gdje se održao orijentalni način života. U radnjama sjede trgovci i zanatlije po turski podavivši noge, kao i svuda na Orijentu. Njihove radnje ujedno su i radionice. Tu možete kupiti obične predmete, ali i skupocijenosti orijentalnih zanata. Cjenkajući se možete postići veoma povoljne cijene i za male novce dobiti prave vrijednosti. Stranac koji želi ići u kupovinu a ne zna lokalni jezik, trebao bi sa sobom povesti hotelskog vodiča. Posebno su lijepi originalni radovi u metalu: bakrene posude, makaze, noževi, mlinovi za kahvu itd. treba istaći i vanredne filigranske radove, staro oružje (handžari, pištolji i duge puške Albanke itd.). Tu su i ćilimi i nadaleko poznati bosanski vezovi na bezu. Stari vezovi su nešto skuplji. Možete nabaviti jeftino i kvalitetne proizvode od kože. Čaršija je podijeljena po vrsti zanata. Nama je bila zanimljiva posjeta jednom turskom berberinu i turskoj kafani. Znatiželjnicima preporučujemo i posjetu jednom turskom kuharu, koji se striktno pridržava pravila orijentalnog kuhanja. Napuštajući ulicu Fraza Josefa dolazite do velikog kamenog trgovišta – Bezistana. Tu mnogobrojni trgovci, većinom španski jevreji, nude svoju robu.

U blizini Bezistana je najveća i najljepša sarajevska džamija, poznata u cijelom islamskom svijetu. To je Begova džamija. Posjetu morate najaviti upravitelju džamije u uredu preko puta dvorišta džamije. Vodiču koji će vam pokazati džamiju treba dati bakšiš. Prije ulaska u bogomolju morate navući papuče i skinuti kapu ili šešir sa glave. Begovu džamiju gradio je bosanski vezir Gazi Husrev-beg od 1526. do 1530. godine. Zidovi ove imponzantne kamene građevine pod kupolom ukrašene su citatima iz Kur’ana i krasnim orijentalnim arabeskama i ornamentima. Na podu su skupocijeni ćilimi. Vlasništvo ove džamije je i jedan veliki neprocjenjivi ćilim, za kojeg se kaže da je pokrivao mezar poslanika Muhammeda. Džamijsko dvorište je u hladu ogromne, stare lipe. Tu se nalazi i jedna lijepa fontana, koja služi za ritualna pranja. Desno od bunara je tzv. aršin-kamen, koji predstavlja tačnu mjeru turskog lakta. U dvorištu desno je velika sahat-kula sa starim turskim brojevima. Na lijevoj strani je turbe u kojem su mezari Gazi Husrev-bega i njegove žene, prekriveni crnim prekrivačima. Preko puta dvorišta je Kuršumli-medresa, škola za buduće hodže. To je stara i jednostavna zgrada sa lijepim dvorištem. Jednom vijugavom ulicom stižete do vrha Ćemaluše, gdje se nalazi stara pravoslavna crkva. Ona je skoro sasvim skrivena iza dvorišnog zida. To svjedoči da se kršćanstvo za vrijeme osmanske vladavine moralo sakrivati. Unutrašnjost ove tamne i jednostavne crkve je veoma interesantna. Kuriozitet je stara propovjedaonica (ambona). U dvorištu ove crkve je tzv. bračni sajam za vrijeme vaskrsa. Tada dolaze nakićene pravoslavne djevojke spremne za udaju i od 8 do 12 ujutro pokazuju se potencijalnim proscima.U istoj ulici je i hram španskih jevreja. Na kraju Ćemaluše skrenite lijevo uzbrdo i doći ćete do Šerijatske škole. Ova imponzantna zgrada izgrađena je u maurskom stilu i okružena velikim vrtom. Ovu školu, koja služi za školovanje budućih kadija, osnovala je austrougarska vlast. Oni će raditi kao sudije muslimanima u pitanjima vezanim za njihovo bračno, porodično i nasljedno pravo. Preporučujemo posjetu ovoj ustanovi (vodiču dati bakšiš). Posebno je lijepo dvorište sa fontanom, odaje direktora škole te jednostavne sobe za studente (softe).Iza Šerijatske škole nastavlja se strma Logavina ulica. Idući u tom pravcu doći ćete do derviškog samostana (Sinanove tekije). Ovdje ćete svakog četvrtka uvečer moći posmatrati ritualni derviški ples (ulaznica košta jedan krajcer i može se kupiti svakoga dana u Vijećnici; mogu se nabaviti i po hotelima). Posjeta Sinanovoj tekiji razbit će zasigurno monotoniju, a posebno je atraktivno za vrijeme Ramazana (mjeseca muslimanskog posta).Šetajući uz Miljacku, doći ćete do nove Vijećnice, glamurozne građevine u maursko-vizantijskom stilu. Preporučujemo posjetu ovoj ustanovi (dati vodiču bakšiš). Arkadni centralni hol je zaista fascinantan. U Vijećnici su prostorije Zemaljske skupštine Bosne i Hercegovine.Istočno od Vijećnice je muslimanska čitaonica (Kiraet-hana), a pored nje orginalna turska kafana “Bentbaša”, sa uređenom baščom na lijevoj obali Miljacke. Prešavši most kod Vijećnice stižemo na lijevu obalu Miljacke i nastavljamo ići nizvodno. Nakon stotinjak koraka dolazimo do Careve džamije, koja je proširena i restaurirana. Ona je službeno glavna muslimanska bogomolja. U njenoj blizini je Konak, sjedište upravitelja zemlje. Ta građevina sagrađena je 1868. godine za valiju. Istočno od Konaka je Vrhovni sud.Nekoliko koraka od Careve džamije ulijevo i stići ćete u ulicu Bistrik. Tu je kupatilo Gazi Isa-bega (lijepa maurska građevina) i tekija Sedam braće (koje je jedan paša nevine pogubio). U blizini ove tekije je državna ćilimara, spojena sa predionicom (posjeta školi je besplatna i mi je preporučujemo). Tu

možete naši zanimljivo šarane materijale od vune, angore i svile te ćilime po starim i novim orijentalnim mustrama. Radi se jeftinim, ali veoma lijepim i kvalitetnim ćilimima. Jeftini su jer samo plaćate troškove proizvodnje, a ne profit. Povratak nas vodi pored velike kasarne Franz Josef, pa preko Filipovića trga obraslog u zelenilo i Latinske ćuprije ponovo na desnu obalu. Opet smo na šetalištu. U blizini je oficirski kasino i imponzantna zgradu u kojoj je smješten teatar, te različita društva i klubovi. Dalje prolazimo pored centrale Elektroprivrede, preko puta koje je sjedište korpusa, protestantska crkva izgrađena 1890. godine i jevrejski hram. Prolazimo kroz nekadašnji ciganski kvart Hiseta i ponovo do početne tačke naše šetnje – Fabrike duhana.Šetnje i izleti: Do tvrđave vam je potrebno 45 minuta. Od Vijećnice vodi jedan serpentinasti makadam do žute tvrđave, odakle se pruža široki pogled na Sarajevo. Dio starog grada, kojeg omeđuju zidine tvrđave, ostatak je starog Bosna Saraja koji i danas nosi turski pečat. Žutu i bijelu tvrđavu izgradili Ahmed-paša i Ali-paša. Građene su od 1729. do 1737. godine. Iza žute tvrđave je jedno veliko groblje vojnika koji su pali tokom krvavih borbi iz 1878. godine.2. Kozija ćuprija i povratak preko Alifakovca (za ovaj izlet potrebno je dva do dva i po sata): Ako uzmete četverosjed do mosta i natrag, platit ćete 5,4 krajcera. To je veoma isplativo.Kozija ćuprija je most koji se nalazi na starom putu prema Višegradu i udaljena je četiri kilometra od Sarajeva. Nakon što prođete kafanu “Bentbaša” otvorit će vam se slikovita dolina Miljacke. U blizini na strmom obronku je znamenito groblje Alifakovac sa svojim turbetom. Lijevo na visini su žuta i bijela tvrđava. Nakon dvadesetak minuta stići ćete do izletišta Dariva, a nakon još pola sata do Kozije ćuprije, koja jednim svojim lukom visoko nadvođuje korito Miljacke. To je majstorski rad turske arhitekture. Ovuda je stoljećima vodila trgovačka ruta od Soluna do Ugarske. Ako već dođete ovamo, onda vam se isplati preći most i lijevom stranom vratiti se ka gradu putem koji vodi pored gorblja Alifakovac. Ukoliko turista nema vremena zbog izleta na Pale, Višegrad ili Uvac, onda ne bi trebao ići na izlet na Koziju ćupriju, jer će, idući ka Palama, svakako proći pored nje.3. Velika kapa (2-3 sata): Put vodi uz Bistrik, staru i zanimljivu muslimansku četvrt. Prelazite preko Latinske ćuprije, pa pored kasarne “Franz Josef” i Ćilimare, pa ulicom Balibegovića pored sirotišta, zatim desno pored slikovite džamije i onda još malo do ponožja Male kape, gdje se nalazi turska kafana sa lijepim pogledom. Odavde ste za neliko minuta stigli na Malu kapu, a potom i na Veliku kapu (hiljadu metara nadmorske visine). Sa ovog mjesta se pruža magični pogled na grad.Ako nećete produžiti na izlet na Trebević koji traje oko tri sata, onda ćete se vratiti kroz jedan šumarak, pa preko Hrida (ciganska četvrt).4. Vodopad Skakavac: Vodopad se nalazi 10,8 kilometara sjeverno od Sarajeva u dolini Koševa. Preporučujemo obilazak ovog mjesta u proljeće, jer je tada najljepše. Skakavac pada sa visine 96 metara. Put u dolinu Koševskog potoka počinje od Ali-pašine džamije. 5. Groblje španskih jevreja: Slijedeća sarajevska znamenitost je od Fabrike duhana kilometar na jug udaljeno groblje španskih jevreja. Goblje pokriva jedan obronak brda Zlatište, a nedaleko su neolitska nalazišta na Debelom brdu. Ovo groblje neobičnih nadgrobnih spomenika i natpisa datira od 1576. godine, kada su španski jevreji izbjegli u Bosnu.6. Trebević (veoma preporučljiv izlet): Planina Trebević visoka je 1676 metara. Veoma je lahko doći na Trebević iz Sarajeva za samo tri do tri i po sata pješke ili konjem. Nije neophodno povesti vodiča, ali

ako ga želite platit ćete pet krajcera. Ko želi sa Ilidže otići na ovaj izlet, mora iznajmiti konja u direkciji banjskog kompleksa na Ilidži. Prva varijanta: Za tri i po sata lagahno ćete stići putem lijevo kroz ulicu Fraza Josefa, preko Latinske ćuprije, pa pored kasarne Franz Josef i Ćilimare kroz ulicu Bistrik. Lijevo je ulica Bakarevića, a potom se penjete kroz ulicu Turbe, pa preko šina istočne stanice kroz Dudin Hrid (lijevo ostavljate šumarak, a desno Veliku kapu). Tu stižete u planinsku kuću u kojoj se možete odmoriti. Sve to za sat i 45 minuta. Ovdje se nalazi prekrasna bukova i borova šuma kroz koju teku stepenasti izvori Dobre vode. Nakon još dva sata stižete do slijedeće planinske kuće (ako želite ići ravno, kraćim putem, od izvora će vam trebati samo jedan sat). Od druge planinske kuće i Trebevića dijeli vas tek petnaestak minuta. Put je označen crvenim znakovima.

Druga varijanta: Ukoliko ste u formi, preporučujemo vam penjanje direktno uz greben, jer na tom putu ćete imati daleko ljepši pogled na planine Bjelašnica, Treskavica i Jahorina. Uspon možete početi iz pravca starog jevrejskog groblja ili preko Latinske Ćuprije, pored kasarne Franz Josef, uz ulicu Bistrik, pa ispod nadvožnjaka stanice Bistrik prema streljani. Od streljane skrećete lijevo, pa pored drveća sa oznakama koje pokazuju pravac planinskog doma. Taj put nije predviđen za jahanje.

Sve će se isplatiti kada vidite pogled koji se pruža sa Trebevića. Pored cijele sarajevske ravnice, uz vedro vrijeme možete vidjeti Romaniju, Jahorinu, Volujak, Maglić, Treskavicu, pa čak i Durmitor u Crnoj Gori.Na Trebeviću ćete naći gostionu predviđenu za usluge turistima. Tu možete jesti i prenoćiti. Gostiona raspolaže sa dvije sobe, jedna sa šest, a druga sa četiri kreveta. Cijene su povoljne; noćenje je 1,6 krajcera po osobi. Za silazak sa Trebevića trebat ćete oko tri sata.7. Izlet na golu Jahorinu (1913 metara nadmorske visine; ponijeti hranu): Od hotela “Evrope” trebat će vam desetak sati. Prvi dio puta smo već ranije opisali; on vodi do Dobre vode – to je 45 minuta jahanja prema Trebeviću. Kod prvog crvenog znaka-putokaza, skrećete južno prema Stupnju (do tamo ćete proći nekoliko kuća gdje možete dobiti kahvu, kupiti mlijeko i jaja). Daljina od ovih kuća do Stupnja je oko tri sata. Dalje idete kroz šumu prema Kasindolu. Kod oznake u ovom mjestu skrenuti desno i preko livade se spustiti nizbrdo prema gostioni na potoku (dva sata; ovdje je također moguće unajmiti sobu). Od gostione ćete se morati vratiti pored šumarka istočno, a onda se popeti kroz šumu i izaći na livade među planinama. To je prevoj između Crnog vrha i Jahorine (sat i po). Ovdje je Turistički savez BiH, godine 1909. izgradio kolibu u koju se putnici mogu skloniti u slučaju nevremena. Nakon dvadesetak minuta penjanja odavde, dolazite na stijene (manji izvori). Zatim sat vremena idete preko livada do platoa, gdje se nalaze veliki izvor. Odavde do vrha stići za oko jedan sat. Od Stupnja označenim putem do vrha bez skretanja u do gostione u Kasidolu (5-6 sati). Druga varijanta penjanja bila bi moguća sa željezničke stanice Pale prema šumi do gostione “Moretis”, a zatim označenim putem do Stupnja.8. Kupalište Ilidža, Vrelo Bosne, Bjelašnica i Treskavica: Na Sarajevskom polju, 12 kilometara zapadno od Sarajeva, nalazi se od davnina poznato sumporno kupalište Ilidža, sa velikom termom istog imena. Terme na Ilidži bile su poznate već Rimljanima, a o tome svjedoče i nalazi, koji ukazuju na zaključak da su je još Rimljani upotrebljavali u ljekovite svrhe. I za vrijeme turske vladavine uživala je Ilidža u ugledu, ali su smještaji, koji su tada postojali, bili veoma primitivni, te su samo malobrojni mogli koristiti sumporno kupalište.

Tri novija hotela nude odličan ugođaj i luksuz (imaju garaže za automobile). Restoran također ispunjava sve zahtijeve gostiju. Ovi hoteli i restoran su međusobno spojeni posebnnim putevima. K.K. društvo “Bijeli križ” ovdje je izgradio oficirski banjski hotel sa 24 sobe.Izvori imaju temperaturu od 58°C i karakterizira ih veoma visok sadržaj natrijumsulfatske soli i hlorida, a ne sadrže ugljičnu kiselinu i kalcijumkarbonat. U termi se slijedeće bolesti mogu liječiti ili ublažiti: kostobolja, reumatizam, skrofuloza, išijas i ženske spolne bolesti. Ilidža posjeduje termalna kupališta, blatno kupalište, kupališta sa ugljičnom kiselinom, kupališta za liječenje hladnom vodom i ljetne bazene sa običnom vodom.Ilidža se nalazi na nadmorskoj visini od 500 metara i ima jednu prosječnu temperaturu ljeti od oko 20°C, tako da je klima veoma umjerena, bez pretjeranih vrućina. Cijene ovog kupališta nisu visoke, pa se sobe mogu dobiti već od tri krajcera. Između Ilidže i Sarajeva saobraćaju lokalni vozovi svakih 40 minuta. Cijena vožnje drugom klasom je 0,25 krajcera, a trećom klasom 0,15 krajcera. Postrojenje električnog voza je već projektirano, pa i tu liniju uskoro možete očekivati.Za zabavu gostiju domaćini su se odlično pobrinuli. Tu su teniska igrališta, pripremljeni konji za izletnike, večernji plesovi itd. Ilidža leži u sjenovitom parku koji se prostire na oko 16 hektara. Odavde možete otići na sve bitne izlete u Sarajevu i okolini:1. Izlet na Vrelo Bosne (3 kilometra): Do tog mjesta vodi pravolinijska aleja, raskošne hladovine. Na izvorima je organiziran uzgoj pastrmki; potočna i kalifornijska pastrmka, te vrsta pastrmke koja je dalji rođak lososa. U vremenu od 14 godina odavde je u rijeke Bosne i Hercegovine pušteno 15 miliona pastrmki. Između Ilidže i Vrema Bosne saobraćaju automobili i omnibusi; automobili voze preko mjesta Blažuj i na tom mjestu morate platiti ulaz (40 para po osobi). Omnibusi voze kroz aleju, a karta za jednu osobu košta 20 para. U planu je da se uspostavi tramvajska linija između Ilidže i Vrela Bosne.2. Izlet na Bjelašnicu (2067 metara nadmorske visine). Na ovoj planini nalazi se meterološki opservatorij, najviši na Balkanskom poluotoku. Vrhu ove planine moguće je prići sa dvije strane. Izlet nije naporan, bez obzira jesu li turisti u formi ili nisu (prepuoručuje se da povedete vodiča, čije usluge možete dobiti u direkciji banjskog kompleksa; 8 krajcera). Ukoliko želite iznajmiti konja, to će koštati 5 krajcera dnevno. Možete krenuti od Vrela Bosne ili iz mjesta Pazarić. Mi vam preporučujemo prvu varijantu. Ne zaboravite cipele bakandže i toplu odjeću. Sa Ilidže vodi put ka Vrelu Bosne i u ravnicu, odakle pet kilometara dugim novim putem za jahanje počinje uspon ka Borovcu. Od Borovca do podnožja Bjelašnice vodi nova cesta, ali turistički put vodi uzbrdo kroz šumu i preko planinskih livada do doma koji nosi ime Hrasnički stan. Tu se nalazi koliba koja služi za zaklon u slučaju nevremena, koju su napravili berlinski turisti dr Strassmann, dr Meinhardt i dr Kraft. Zbog toga se ovaj zaklon zove “Berlinska koliba”. Ključeve te kolibe možete dobiti u direkciji kupališta. Odatle preko prevoja na Igmanu vodi put markiran plavo-crvenim oznakama. Kada stignete na Veliko polje, nastavljate dalje kroz divno zelenilo mračne šume Grkarice. Nedaleko od izvora skrećete ulijevo opet kroz šumu do Stinjeg dola i prevoja Stirine lokve. Tu se put odvaja ka selu Umoljani, a između Grkarice i Stirinih lokvi nalazi se interesantna pećina (put je sve vrijeme označen). Turistički put odatle vodi udesno

Na plodnom Sarajevskom polju, koje se prostire na zapadu grada, morala su postojati stara naselja. O tome svjedoče mnogobrojni rimski spomenici; otkriveni i zatečeni na tom području. O tačnom položaju rimskog grada možemo samo nagađati. Ipak, najprihvaćenija je teza koja na osnovu nekih izvora tvrdi da se rimski grad «Ad Matricem» nalazio u blizini Vrela Bosne, te da ga treba tražiti upravo između Vrela Bosne i Željeznice, oko toplih izvora Ilidže.

Ovo mjesto je dobilo sjaj, ugled i značaj tek sa osmanskim osvajanjem. Do sredine 14. stoljeća za ove prostore bilo je vezano ime Vrhbosna ili Var Bosania, što je sa procvatom grada preraslo u ponosno ime Bosna Saraj, slavensko Sarajevo, što znači grad-dvorac. Za pravi procvat i širenje Sarajeva pobrinuo se tek šesnaesti paša Bosne Gazi Husrev-beg (1501-1525. i 1528-1539). On je dao izgraditi veliku džamiju, koja i dan-danas nosi njegovo ime, osnovao je Medresu koja pripada džamiji, veliki kameni Bezistan te izgradio sahat-kulu u blizini džamije.

Princ Eugen osvojio je donji grad 22. oktobra 1697., zadržavši se dva dana. Do sredine XIX stoljeća Sarajevo je bilo više nego glavni grad Bosne - slobodni grad, sa svim

ljepotama i prednostima jednog regionalno bitnog trgovačkog središta.Paša je vladao iz Travnika. Ukoliko bi došao u Sarajevo smio se zadržati samo dva puta 24 sata,

dakle dva dana. A sami sultan bio je tek priznati halifa, nadležan da imenuje sudske i vjerske dužnosnike. Svjetovnu vlast je vršilo domaće vlastoljubivo plemstvo. Bosanski namjesnici nisu mogli imati veliki ugled iz jednostavnog razloga što su tako brzo smjenjivani. U 415 godina osmanske uprave izmijenjalo se 214 valija, od kojih je svaki stolovao prosječno dvadesetak mjeseci. Samo u 1872. godini izmijenjalo se čak šest valija. Jedino je veziru Dželaledinu 1817. godine pošlo za rukom da ograniči povlastice. Na mjestu bivšeg drvenog mostića koji vodi na drugu stranu preko Benta, nalazio se lijepi kameni most. Njegovu izgradnju naredio je namjesnik Šeher Čehaja, pa se most zato zove Šeher Čehajina ćuprija.

Narodna predaja kazuje kako je Šeher Čehaja, prilikom gradnje mosta, dao ugraditi i jedan veliki dragulj, čija je vrijednost bila tolika, da je mogla pokriti troškove izgradnje mosta. Taj dragulj bio je ugrađen u jedan stub, koji je bio postavljen na mostu. Nedugo potom dragulj je jedne noći, uprkos brojnim stražarima, nestao. Došlo je do velike uzbune i svaki je građanin morao naći po jednog svjedoka koji će potvrditi njegovu nevinost. I svi su našli svjedoka osim jednog mladića, koji je uskoro priznao da je ukrao kamen, jer je taj dokaz ljubavi zatražila njegova djevojka. Srećom, našao se pred sudom blagih ljudi jer: «Kadija je postavljen da sudi za grijehe, a ne za šale djevojaka».Stari Drveni most koji je po dolasku izgradio Mehmed Fatih, našao je svog restauratora u liku hadži Bešlije tek nakon dvije stotine godina. Taj jednostavni čovjek čitav je život u sirotinjskom odijelu, da bi uštedio svaku dragocijenost za dostojnu restauraciju sultanskog mosta. Ovaj kameni most, sa svojim stubovima, ogradama, klupama i natpisima, bio je prava stilska građevina. Sva kretanja između tržnice i lijeve strane grada odvijala su se preko njega. Prodavnicama stiješnjen sa svih strana i zauzet od strane hamala i prosjaka, most je gledao jedan pravi, šareni, orijentalni život. Muslimansko stanovništvo je upravo na ovom mjestu običavalo dočekivati vezire. Bilo je tako sve do nedavno. Most je morao stradati 1897. godine zbog regulacije toka Miljacke. Tada nastaje njegov «nasljednik» - luk od kamena i željeza koji je vezao nove zidove korita.

Nedaleko od ovog mosta nalazila se Latinska ćuprija, most koji je jedan hadži Osman darovao gradu, kako bi se preko njega odvijao kolski saobraćaj. Prvobitni graciozni luk ovog mosta sličio je špicastom luku Kozije ćuprije, mosta koji se nalazi sat hoda od Sarajeva. I drugi mostovi: Ćumurija, Čobanija, Skenderija i Čerišanska ćuprija, kao i Klaonički most, koji se nalazi mnogo dalje, na mjestu gdje se Miljacki gubi trag, bili su ranije obične i ljuljave drvene konstrukcije. Sada su se Ćumurija, Čobanija i Skenderija pretvorili u čvrste željezne konstrukcije.

Od svih građevina Mehmeda Fatiha, najduže se očuvao Begluk na Atmejdanu, stočnom sajmu kakav je svojstven svim orijentalnim gradovima. Prije Begluk, danas Filipovića trg. Bilo je to mjesto na kojem

se, po naredbi Kiraj-kana, osvajača Vrhbosne, izgradio jedan saraj, koji je služio kao sjedište svim turskim namjesnicima koji su u ta vremena u Sarajevu stolovali. Međutim, ove prostrane i jednostavne građevine nisu više mogle služiti svojoj svrsi nakon dolaska Omer-paše, pa je Osman Topal-paša dao da se pored Careve džamije izgradi visoki i reprezentativni Konak, koji je služio vladaru zemlje u to vrijeme kao rezidencija. Krhki Begluk je ruiniran, kao i kasarna koju izgradi Mehmed Ruždi-paša. Nejake turske građevine, koje su se oduvijek morale obnavljati, ipak se vijekovima drže, baš kao i Karavan saraj, Han Kolobara, koje je Gazi Husrev-beg, između ostalog, izgradio, kako bi ga se generacije sjećale.Han Kolobara još uvijek je tu sa svojim štalama, strmim stepenicama i zavojitim uskim hodnicima. I nije nadmašen. Zadovoljavao je zahtjeve putnika u svim vremenima.

U prvih pedeset godina vladavine, osmanski namjesnici trudili su se što više uzdići glavni grad. Bosanci, ma kojoj vjeri pripadali, u svim su vremenima gajili strahopoštovanje prema Bogu i voljeli vjerske ustanove. Tako su prvo bile građene crkve i samostani, a tek potom škole i ceste. S druge strane Osmani su novim bosanskim muslimanima u izobilju pružili džamije i druge korisne ustanove, tzv. hajre, i to ne samo u glavnom gradu, nego i cijeloj zemlji. Mnoge te ustanove služile su svim ljudima, a ne samo muslimanima. Skender-beg je Sarajevo opskrbio dobrom i pitkom vodom, koja je glavni element za potpuni orijentalni ugođaj. Lijepo lice, slatki miris i žubor vode glavni su sadržaj orijentalnog poimanja užitka. Na javnim česmama često se mogao pročitati arapski natpis: «od vode su sve žive stvari».Svaka mahala imala je svoju malu musafirhanu, kuću u kojoj su putnici mogli boraviti na račun stanovnika te četvrti, biti posluženi, smjestiti konje... Ove usluge koristili su gosti koji su dolazili u Sarajevo, a nisu htjeli biti nikome na teretu. Žene putnici obavezno su odsijedale u musafirhanama. Gostoljubivost Orijentalaca ne može se mjeriti ni sa jednom gostionom. Također, njihov smisao za djelovanje humanitarnih društava je nenadmašan