Glorij@

1

Bocca

Glorij@

Bianca Arruzio

PUSTOLOVINA

2

Bocca

Glorij@

I

Naglo sam poskočila začuvši preko mikrofona jasan glas kapetana aviona, koji je

objavljivao brzinu i kurs aviona i s nekoliko umirujućih riječi objasnio da će naš „Boeing‟

izbjeći tajfun i sletjeti na aerodrom Hong Konga. Onaj koji je to govorio iz kokpita

„Boeinga‟, let 713. Roissy-Hong Kong, Via Bangkok, morao se sada pripremiti na pravi

pothvat, kako su to govorili navigatori: smionim je manevrom morao spustiti avion na

aerodrom toga grada, preplavljenog kišom i šibanog jakim tajfunom.

Toliko mi se toga sviđalo na tom pilotu kojega sam srela tek prije nekoliko sati:

stanovita agresivnost, možda povezana s njegovim zvanjem, neka samosvijest i samovolja

koja se na njegovu blijedu licu miješala s neobičnom i neočekivanom nježnošću.

Marion, jedna od domaćica leta, spusti pomoćno sjedalo i sjedne do mene pritegnuvši

naviklom kretnjom sigurnosni pojas pričvršćen za stolicu.

- Sarah, jeste li čuli kapetana Doriana? Čini se da ćemo se dobro prodrmati. Ne volim

to...

Smiješeći mi se cijelim svojim lijepim licem, mirno se zagleda u kabinu i nastavi: - Naši

su putnici posve mirni. Imali su divan doručak. Mnogo dimljenog lososa, janjeći kare i...

izvrsnu crnu kavu. Namirenih želudaca zaspali su kao i vi... A sada taj tajfun. Moj muž koji

je pilot kod iste kompanije... jesam li vam uopće rekla da sam udata za kapetana aviona...

mislim da ovoga časa leti negdje iznad Sri Lanke... njega hvata strava kad se mora spustiti

na Kai Tak...

- Kai Tak?

- Da, tako se zove aerodrom u Hong Kongu. Ali, ne bojte se, Marck Dorian je

izvanredan pilot. A večeras on upravlja avionom. Jeste li već letjeli s Marckom?

- Ovo je prvi put, i prvi put što letim u Hong Kong.

- Oh, a ja vam pričam o grozotama slijetanja u Kini, baš sam glupa! Iako je slijetanje

na Kai Tak često vrlo čarobno, nijedan aerodrom na svijetu nije tako nezgodan. Predočite

sebi traku čvrstog kopna izgrađenog na moru, a svuda naokolo grad sa svojim golemim

neboderima. Ali, uvjeravam vas, Marck Dorian je pilot ravan mom suprugu Michelu.

- Što vi to govorite? S Dorianom nema opasnosti? Kucnite o drvo, male moje!

Nasmijala sam se Jacqueline Caye, „maloj prepelici‟, kako su je odmila zvali u

kompaniji, prekrasnoj tamnoputoj djevojci koja je bila svjesna svoje zavodljivosti i časno se,

ali obilno, njome koristila u ophođenju s muškim dijelom letećeg osoblja i putnicima. O

tome su već kružile legende. Tamnoputa domaćica aviona dugih nogu, krasnih crnih očiju i

čarobnog smiješka bila je supruga nekog iskusnog instruktora.

3

Bocca

Glorij@

I Jacqueline sjedne na pomoćno sjedalo pokraj nas, prekriži noge, skine cipelu i ponudi

nam njenu drvenu potpeticu da o nju kucnemo. Istoga se trenutka kabina počne ljuljati.

Bacila sam pogled kroz okno. Oko aviona su se gomilali gusti oblaci, nisam vidjela krila.

Cijeli je avion počeo podrhtavati, dok se iz reaktora začuo zvuk nalik prodornoj jadikovci.

- U silaznoj smo putanji - reče Jacqueline. - To je trenutak kada Dorian mora biti napet

kao puška, ako se to tako može reći.

Pogledala sam nehotice prema vratima kabine koja je dijelila turističku klasu od prve

što je bila iza samog kokpita. Jacqueline mi uputi pomalo podrugljiv smiješak i reče: - Ne

gledajte onamo, Sarah, naš je lijepi Marck dovoljno jak, a osim toga, kucnuli smo o drvo!

- Nikada se ne bojite? - upitam protiv svoje volje.

- Te riječi ne postoje u kompaniji - odgovori blago Marion.

Vidjela sam vrlo blijedo lice mlade žene, a na modroj suknji uniforme njene sklopljene

ruke zgrčenih prstiju.

Reaktori su urlali. Nisam ispod nas opazila nikakve svjetlosne oznake, ništa osim

crvenoga neonskog svjetla koje je od vremena do vremena paralo zavjesu kiše. Činilo se da

svjetlucanje dolazi ususret avionu i nisam se usudila pogledati naše putnike.

- Mirni su - reče Jacqueline - bolje reći, zastrašeni, osim nekolicine okorjelih.

- Mislim da smo već iznad grada, avion se spušta. Oh, kako je tamno!

Marion mi uputi osmijeh ohrabrenja. Uslijedilo je nekoliko jakih potresa, pilotska je

kabina vibrirala, svjednako okružena zastrašujućom pomrčinom. A tada... Jacquelinen uzvik

olakšanja: - Pogledajte tamo dolje! Svjetlosne oznake. Slijećemo.

Potpuno zaglušenih ušiju, nagnula sam se prema oknu. Dolje na tlu ocrtavao se niz

narančastih svjetala. Ponovo je otpočelo snažno brujanje, nisam više čula buku reaktora.

Činilo mi se da se avion naglo nagnuo, zatim podigao i propeo. Kapetan Dorian je upravljao

avionom, neprekidno provjeravajući svjetlucavu komandnu ploču i visinomjer. Pokraj njega,

jednako pažljiv, sjedio je kopilot. Pokušala sam se zatvorenih očiju sjetiti pilotova lica.

Upoznala sam ga prije odlaska iz Roissyja. Lijep, posve nov aerodrom u Roissyju doslovce

nas je progutao. Moju prenatrpanu putnu torbu, moj kovčeg i mene. Za ovaj dugi let od

dvanaest dana ponijela sam mnoštvo nepotrebnih stvari i, kao novopečena domaćica,

slijedila posadu.

- Mogu li vam pomoći?

Susrela sam se sa zelenim očima pilota i prepoznala kapetana Marcka Doriana kojemu

su me, zajedno s ostalom posadom, bili predstavili prije pola sata. Potvrdila sam glavom

pružajući mu svoju veliku torbu, toliko natrpanu da je svakog časa prijetilo da će popustiti

zatvarači. Mudar i ljubak glas neke domaćice aviona upućivao je putnike prema pojedinim

4

Bocca

Glorij@

vratima za ulazak. Ljudi su trčkarali, naglo se zaustavljali pred šalterima kompanija i

mrmljali nešto usplahirena lica. Vedre i bezbrižne iza svojih ograda, djevojke su strpljivo

odgovarale kimajući glavama. Ostali su putnici švrljali bez žurbe. Njihovi kovčezi, okićeni

šarenim naljepnicama velikih svjetskih hotela, dokazivali su da su to putnici koji su navikli

na velike avionske linije.

- Nije li vam već navrh glave toga zvanja? - upitao me posve tiho, na uho.

Iznenađena, gotovo uvrijeđena, hitro sam odgovorila: - Naravno da nije.

On se nasmijao i, onako visok, promatrao me iz,visine podrugljivim pogledom.

- Otkad ste u kompaniji?

- Letim već gotovo osam mjeseci i upravo sam imenovana stalnom službenicom.

- Oh, to bismo mogli proslaviti u Hong Kongu. Što mislite?

Mahao je mojom putnom torbom i tada se dogodilo ono što se moralo dogoditi.

Zatvarač je popustio i iz rastvorene je torbe počelo padati mnoštvo predmeta: moja

kozmetika, šalovi, knjige, blokovi, olovke, čak moj mali fetiš: hindustanska lutka veoma

ispupčena trbuha.

Zbunjeno sam mrmljala riječi isprike, zaprepaštena tom nezgodom.

- Mislim najozbiljnije da ćemo pri prvom slijetanju morati kupiti novu torbu, malo

čvršću i jaču.

Glasno se smijao pridržavajući nekako sve ono što je prijetilo da ispadne iz otvorene

torbe. Primio me za ruku i zaštitnički me vodio za ostalim članovima posade koji su odmakli

daleko ispred nas. Još se smijao.

Na uzletištu avioni su čekali otvorenih vrata. Mali crveni kamioni kružili su oko golemih

aparata poput poludjelih mrava. Na dnu stražnjih stuba on mi pruži torbu, a ja sam ostala

bez glasa, preneražena njegovim brzim poljupcem u usta. U taj čas me trgnuo Marionin

glas: - Eto, Sarah, to je posve jednostavno: u avion će se popeti 150 izgladnjelih putnika, a

vi ćete stajati pokraj ovih stepenica, ravnodušni poput zvijezde iz nijemog filma.

Uzletjeli smo, a ja nisam mogla odvojiti misli od onog čovjeka koji je tamo prijeko

pilotirao i koji se više nije brinuo o meni.

- Poznajete li kapetana Doriana? - upitala me Jacqueline, druga domaćica.

- Ne poznajem. Zove se Dorian?

- Marck Dorian. To mu ime dobro pristaje.

Dok smo čekali u Rimu, odjednom se pojavio u našoj kabini noseći prekrasnu torbu od

crne kože. Ostala sam bez riječi ugledavši ga u košulji kratkih rukava, gologlava, sa širokim

osmijehom na izražajnom licu.

- Sarah, mala moja, čini se da ste izazvali snažan dojam!

5

Bocca

Glorij@

Jacqueline se smiješila, a njezin izraz lica kao da je govorio: iskoristi tu priliku,

djevojčice! Nije šala pobuditi pažnju kapetana aviona, jednoga od sinova neba.

Iznenadni trzaj aviona prekinuo je moje misli. Vidjela sam kroz okno bijela svjetla koja

su brazdala poput tinte tamno nebo. Visoke su se zgrade čudno približavale avionu, čas

nagnute, čas uspravne, sve bliže i bliže, sve većom brzinom. Činilo se da se uske uličice

uspinju prema nama, i srce mi je zastalo ugledavši šarene reklame na pročelju neke zgrade

udaljene samo nekoliko metara. Imala sam dojam da avion opasno lebdi iznad te planine

kuća. Shvatila sam da je Marion bila u pravu. Slijetanje u Hong Kongu, na pistu izgrađenu u

moru, zaista je junačko djelo. Dva kilometra duga pista dolazila nam je ususret poput uske

vrpce u divovskoj „puzzle‟ igri slaganja. Zatvorila sam oči. Čudo se dogodilo. Avion se nije

ni stresao kad je dotakao do.

- To je pilot, taj Dorian! - reče Jacqueline još malo blijeda.

- A vrijeme je posve lijepo, djeco moja. - reče Marion.

Vidjela sam kroz okno more išarano nemirnim valovima. Naši su se putnici već žurili

prema izlaznim vratima. Marion mi pruži torbu koju je kupio kapetan aviona, sretna što smo

stigli, neumoljivo upućujući posljednje putnike prema stepenicama pričvršćenim uz avion. U

kabini je ostao još samo jedan stjuard, domaćice i ja. A zatim se pojavio on. Ostali smo

sami nas dvoje. Marion i Jacqueline su se bile izgubile.

- Jeste li se bojali maloprije?

- Da - priznala sam jednostavno. - Veoma sam se bojala i mislim da nisam bila jedina.

Lice mu je bilo ozbiljno, njegove me oči nisu napuštale. Njegove su me ruke obgrlile još

čvršće. Nismo govorili, a ja se nisam usudila pomaknuti, osjećajući lagani dah usana koje

sam s drhtajem prepoznavala, zastrašena njegovom toliko bliskom prisutnošću i njegovim

suncem preplanulim licem čije sam obrise nazirala iznad sebe. Mnome je ovladao do tada

nepoznat osjećaj, nisam okrenula glavu kad su njegove usne lagano dotakle moje, obavila

sam ruke oko njegova vrata. Njegove su usne bile meke, pune, mirne, pod svojim sam

golim rukama osjećala hrapavu tkaninu njegove uniforme. Činilo mi se da lebdim, da gubim

tlo pod nogama. Njegove su se usne odmakle od mojega lica i začula sam njegov

iznenađen, gotovo podrugljiv glas: - Sve mi se čini da ste se zaljubili u mene. Skrenula sam

pogled s njegovih zelenih očiju, silno posuđena. S iznenadnom nježnošću u glasu on

nastavi: - Kako se zovete?

- Sarah...

- Nećemo se više rastajati, mala Sarah. Što kažete na to? Prvi put ste u Hong Kongu?

Potvrdila sam kimanjem glave. Širokom kretnjom ruke pokazao mi je predivan krajolik

koji se pružao pred nama. Čuveni se zaljev Hong Konga kupao u blistavim sunca. Nije bilo

6

Bocca

Glorij@

ni traga opasnom tajfunu koji nam je prijetio pri slijetanju. Držao mi je ruku i osjećala sam

je zarobljenicom njegove ruke koja je upravljala našim avionom i s najvećom ga mirnoćom

spustila na pistu unatoč oluji. Držeći me čvrsto jednom rukom, drugom je nosio moju i

svoju torbu. Prošli smo dugačkim hodnikom do carinarnice i prešli je vrlo brzo, što nije

slučaj u drugim azijskim zemljama.

- Sada smo u Kowloonu. Pred nama je otok Hong Konga. Imate li fotografski aparat?

Zanijekala sam glavom, zadivljena tim gradom i začuđena bezbrojnim sampanima i

džunkama koje su se ljuljale na moru koje je još bilo uzburkano.

- Imamo sreće, za koji trenutak bit će prekrasno vrijeme. Zaista vas je bilo strah u

avionu?

Potvrdila sam bez lažnoga srama. Čini se da je to raspoložilo pilota jer je izjavio

popustjivo: - Bio je to samo tajfunčić.

- Vi se niste nikada bojali? - izmaklo mi se. Odgovorio je smijehom u kojem je bilo

mnogo lažne skromnosti. Budući da smo izgubili iz vida osoblje posade, uzeli smo taksi. U

tom velikom automobilu s uređajem za rashlađivanje prevezli smo se skelom preko sidrišta.

Kapetan nije ispuštao moju ruku. Iza brižno zatvorenih stakala gledala sam, ne vjerujući

očima, luku, sidrište i najviši vrh otoka, čuveni Peack, koji se uzdizao iznad visokih zgrada -

Bit ćemo u hotelu za nekoliko minuta. Naravno, ruka kapetana Doriana obgrlila je moja

ramena.

Noć se naglo spuštala i na brdu se upalilo milijun svjetala. Neonske su se reklame palile

i gasile ispisujući velikom brzinom elegantna i tajanstvena kineska slova. Ruka moga

pratioca nehajno je dodirivala moj vrat. S druge strane stakla vozač je nepokolebljivo

gledao ravno preda se. Pitala sam se gdje su Jacqueline i ostalo osoblje.

- Ovo ispred nas, malo udesno, to je „Mandarin‟. Sedam stotina soba, tridesetak

apartmana.

- U tom hotelu odsjedamo?

- Ne, djevojčice. Naša je kompanija širokogrudna, ali ne toliko da bi posade svojih

aviona slala u „Mandarin‟. Mi idemo lijevo, eno onamo, pogledajte.

Slijedeći kretnjom svoje riječi, pilot me posve privukao pokazujući nešto između

golemih građevina koje su sve bile nalik jedna na drugu. Malo sam se povukla, on odmakne

ruku i reče mirno: - Hotel „Hilton‟, najveći „Hilton‟ na svijetu, izuzev njegova brata u

Sjedinjenim Državama. Vrlo komforan, devet stotina soba, pravi mali grad. Možete se u

njemu izgubiti. I dobro jesti ako odaberete pravi restoran. Ima ih šest s kineskom,

europskom i američkom kuhinjom. Osim toga, kavana i noćnih lokala otvorenih cijelu noć.

Obično se smještamo na trinaestom katu odakle puca prekrasan pogled na cijeli Hong Kong,

7

Bocca

Glorij@

a ne manjka nam i lokalnog kolorita, pokraj hotela je zgrada „Mao‟ s crvenom zvijezdom

velikom kao kuća. Želio bih da su nam sobe u susjedstvu.

U velikom hotelskom predvorju našli smo Jacqueline, Marion, stjuarde i tehničko

osoblje. Nervozni i umorni, čekali su da ih hotelski momci odvedu u njihove sobe. Kapetan

Dorian je otišao do recepcije, a ja nisam znala kako da se držim osjećajući na sebi njihove

značajne poglede. Jacqueline je protezala svoje duge noge, a Marion mi se prijateljski

smješkala. Svuda naokolo bila su prava brda kovčega i putnih torbi, a mnoštvo elegantnih

gostiju kretalo se po tom prostranom hotelskom predvorju prekrivenom debelim sagom koji

je nalikovao na golemo krzno tigra. Svakog su časa pristizali novi putnici, a iza njih hotelski

nosači u narančastim uniformama gurajući kolica s kovčezima i torbama. Ispred recepcije je

stajao kapetan Dorian razgovarajući s kopilotom i nehajno pušio. S uzbuđenjem sam pratila

svaku njegovu kretnju osjećajući da se crvenim kad bi se njegov pogled zaustavio na meni.

Zatim se vratio našoj grupi i pružio mi ruku. Hitro sam se digla posrnuvši od umora. Nove

cipele moje uniforme upadale su pri svakom koraku u debeo sag i osjećala sam kao da

hodam po pamuku.

- Djevojčica je smalaksala?

- Malo.

- Posve prirodno nakon takva leta. Dobro prospavana noć i sve će biti u redu.

Kapetan me mirno držao ispod ruke. Susrela sam prijateljski pogled jednog od

stjuarda. Oči su mu bile crvene, a crte lica nategnute. Dizalo nas je bez šuma vozilo prema

gornjim katovima. Marion skine kapu oslobodivši tako slap svoje plave valovite kose koja joj

padne na ramena. Posve uspravna, mirna i šutljiva, Jacqueline nije pokazivala ni znaka

umora. Bila je jednako zavodljiva u tamnoj uniformi kao i u traperu ili u haljini za izlazak.

Njena lijepa crna, kovrčava kosa bila je, kao i šminka, besprijekorna. Naši muški engleski i

kineski suputnici u dizalu nisu skidali pogleda s nje. Članovi posade razgovarali su o

barovima, noćnim lokalima, restoranima. Razabirala sam imena poput „Dragon-bar‟, „Zlatni

lotos‟, „Kineska opera‟. Dizalo se nečujno zaustavilo. Debeo sag zaglušivao je korake duž

beskrajno dugog hodnika.

- Svi smo pod istim krovom - ustanovi Marion posve zadovoljno.

Jacqueline me prijateljski potapša po ramenu, a zatim sve nestanu iza teških vrata od

mahagonija.

- Ovo je vaša soba, Sarah. A moja je odmah do nje.

Kapetan se smješkao i pružio novčanicu hotelskom nosaču koji se poklonio gotovo do

poda.

- Treba li vam štogod? Naručit ću nešto za okrepljenje. Izgledate posve dobro, Sarah.

8

Bocca

Glorij@

Dorian je držao kapu svoje uniforme ispod ruke. Zamijetila sam njegovu gustu crnu

kosu i čuperak koji mu je padao na čelo.

- Ne naručujte ništa - odgovorila sam brzo. - Ne treba mi ništa osim sna.

- Zaista? Ne biste li za sat-dva htjeli obići hotel? Vrijedno je truda, vidjet ćete.

- Sutra, radije bih sutra...

- Dobro, ali naručit ću nešto za večeru. Konobari će donijeti stolić sa svime što je

potrebno, a zatim nestati. Ovdje je gotovo svako jelo izvrsno.

- Čini mi se - odgovorila sam glupavo - da smo dovoljno jeli u avionu.

- Niste gladni? Niste žedni? Čak ni za volju moga društva?

-Ne.

- E, pa onda ćemo pričekati do sutra.

9

Bocca

Glorij@

II

Digla sam se iz kreveta nakon izvrsno prospavane noći, žureći se odgurnuti teške

zavjese i otkriti jedan nepoznati svijet. Sinoć sam smogla snage samo se baciti na tu

postelju i odmah zaspati tvrdim snom.

Pod bosim sam nogama osjećala debeo sag žute boje. Zadivili su me svijetli zidovi i

komforne sobe, elegantan pisaći stol, lijep stol, dvije prekrasne noćne svjetiljke, vješalica,

te iza pregrade kupaonica koju sam pri dolasku jedva zamijetila.

„Hong Kong je cijela Azija u orahovoj ljusci.‟

Sjetila sam se te rečenice koju sam bila pročitala u nekom turističkom vodiču. Teške su

se zavjese digle bez poteškoća. Prozor je bio hermetički zatvoren. Soba je imala uređaj za

rashladivanje. Panorama koju sam na trenutak vidjela kroz okno aviona bila je sada

čudesno izmijenjena. Unatoč jutarnjim satima, sunce je svojim sjajem pozlaćivalo gole

planine i okrugle otoke u moru. Okružen nizom planina, Hong Kong me privlačio poput

ljubavnika. Nisam mogla otrgnuti pogled od tog raskošnog, čarobnog krajolika koji mi je u

jednom jedinom pogledu nudio sve svoje čudesne suprotnosti: dugo pristanište prema

kojemu je plovila velika skela, goleme ratne brodove na sidrištu pokraj kojih su se

miroljubivo ljuljali džunke i sampani. U jednom se kutku luke ljuljalo mnoštvo malih čamaca

koji kao da su bili međusobno slijepljeni. Poželjela sam što prije upoznati nekoga od tih

Kineza koji su se rađali, živjeli i umirali u tim svojim plovećim domovima.

Moju je pažnju privukla golema crvena zvijezda i sjetila sam se da je to zgrada „Mao‟.

Stajala je u neposrednoj blizini hotela „Hilton‟, crvena je zastava prekrivala gotovo dva kata

zgrade. Duboko dalje na širokoj ulici vidjela sam zelene, crvene i žute autobuse na dva

kata. Moja je soba bila na trinaestom katu i mogla sam pogledom istovremeno obgrliti

more, luku, visoke zgrade i gole planine na obzorju iza kojih je bila Kina. Otok i sve te

visoke zgrade naslagane jedna do druge na brežuljku podsjećale su me na divovsku igra

bijelim kockama. S osam mjeseci letenja oko svijeta još nisam bila prezasićena i osjećala

sam pravo uzbuđenje promatrajući taj beskrajan, prenapučen, čaroban, tajanstven i

privlačan grad. Živo sam poželjela otkrivati te uske stepeničaste uličice i buku i gužvu

trgovaca, četvrti izbjeglica, brdo Peack i velike robne kuće koje su mi toliko hvalili.

Imat ću izvrsnog vodiča u osobi kapetana Doriana. Srce mi je zaigralo pri toj pomisli.

Provest ćemo divne trenutke u toj nepoznatoj zemlji u kojoj moram toliko toga otkriti.

Uronila sam u toplu vodu uživajući u raskoši luksuzne, kupaonice i ponovno čestitajući sama

sebi zbog zvanja koje sam bila odabrala. Bilo je neugodnih trenutaka s putnicima, ali nakon

toga bi slijedili ugodni boravci u hotelima kakav je ovaj. Nisam vidjela još ništa drago od tog

10

Bocca

Glorij@

„Hiltona‟ osim natkrivenog ulaza i golemog predvorja. Preda mnom je bio još gotovo cijeli

tjedan prije nastavka leta za Tokio. U velikom okruglom zrcalu iznad umivaonika moje mi se

lice smiješilo. Bila sam gotovo začuđena blistavilom svojih očiju, sretnim smiješkom vlastitih

usana, svježinom svoje puti. Nisam bila nimalo nalik na lijepe Kineskinje koje sam vidjela

sinoć. Tko zna kako bi mi stajala njihova nošnja? S nekoliko poteza češljem sredila sam

kosu i ustanovila s radošću da se njezin zlaćani odsjaj izvrsno slaže s mojim očima boje

lješnjaka. Neka posve nova radost zračila je iz svih crta mog okruglog lica. A sva je ta

radost bila usredotočena na jedno ime: Dorian.

Kolebala sam se bih li uzela hlače ili laganu haljinu kad je zazvonio telefon. Grlo mi se

osušilo u trenu. Podigla sam bijelu slušalicu i jedan je dubok, nježan i malo ironičan glas

upitao: - Zar sam vas probudio?

Sva se ličnost kapetana Doriana naslućivala u modulacijama njegova glasa. On me

uvijek pomalo iznenađivao i izazivao u meni zbunjenost.

- Sarah, čujete li me? Jeste li se probudili?

- Već prije dva sata.

- Pa što onda radite?

- Provela sam dobar sat s nosom prilijepljenim uz prozor.

- Jeste li spremni sa mnom doručkovati?

- Jesam, kako da ne...

- Divno. Dan je dobro započeo. Mogu li doći po vas?

Usplahirila sam se zbog nereda u sobi. Kovčeg je bio otvoren, toaletne stvari

porazbacane na sve strane.

- Za nekoliko ću minuta biti odjevena.

S druge strane žice začuo se zvučan smijeh, gotovo neugodan. Spustila sam slušalicu,

pomalo zbunjena pitajući samu sebe kakav je zapravo čovjek taj kapetan Dorian. Prokušani

pilot, bez svake sumnje, dokazao je to jučer sletjevši bez neprilika unatoč oluji. Vjerojatno

okorjeli neženja, smiren čovjek, veliki podrugljivac, nježan ili samo lakouman? Međutim,

jedna je stvar bila izvan svake sumnje; već sam ga voljela svim srcem i dalje od toga nisam

željela misliti. Za tih osam mjeseci letenja imala sam nekoliko udvarača, bili su to mali

flertovi, ništa ozbiljno. Stidljiv odgoj u mirnom provincijskom gradu u srcu građanske

obitelji nije bila priprema za zvanje koje sam bila odabrala. Voljela sam putovati avionom i

moj prvi let bio je najljepši dan u mom životu. Zabrana moje obitelji prestala je vrijediti

danom moje punoljetnosti, u mojoj osamnaestoj godini. Polako sam se pripremala, istoga

dana kad sam navršila dvadeset jednu godinu počela sam stažirati, a zatim sam pristupila

ispitu za domaćicu aviona. Ubrzo sam odjenula toliko žudenu uniformu, i zanesena svojom

11

Bocca

Glorij@

nezavisnošću, uselila se u mali stan u potkrovlju. Iz te sam visine vidjela posve mali dio

tornja crkve Notre Dame. Na obalama Seine upoznala sam bukiniste i cvjećare. Ulice Pariza

mirisale su od mokroga asfalta i ispušnih plinova automobila. Bilo je proljeće, vrlo kišovito

proljeće. Prolaznici su hitali pod smiješnim prozirnim kišobranima koji su nalikovali na gljive.

U poslovnici France Air ubrzo sam zamijetila da me instruktor tetoši i mazi. Bio je sitan

i pristao u uniformi. Ostale su mu se djevojke rugale zbog bujne, gotovo riđe kose. Meni je

bio drag i simpatičan, ali nezanimljiv. Jedne me večeri pratio kući. Postao je nasrtljiv.

Ostavila sam ga na pločniku zatvorivši mu ispred nosa teška vrata svoje kuće. Grabeći dvije

po dvije stepenice, dotrčala sam do svoje sobe u kojoj je veliki buket ljubičastog jorgovana

bio jedini luksuz.

Uskoro sam dospjela u Roissy i pošla na svoj prvi let. Tada sam spoznala da je avion

moje područje. Voljela sam lagane letove i snažno polijetanje velikih džetova. Sjedila bih s

nosom prilijepljenim uz okno da bih vidjela kako ispod nas nestaje zemlja. Obožavala sam

vedro i hladno nebo prema kojemu se dizao naš avion, pošto je vrlo brzo prošao kroz

slojeve sivih oblaka koji su ponekad plašili naše putnike.

Lagano kucanje na vratima dozove me u stvarnost. Uzdrhtala srca, napustila sam

prozor i pošla otvoriti. Dorian je ušao nasmijan, a zatim nije postojalo ništa drugo osim

njegove prisutnosti. Kad me je pokušao položiti na još raspremljen krevet, kao da me netko

grubo probudio iz suviše lijepog sna. Snažno sam ga odgurnula.

- Divlja djevojčica?

Njegov napola podsmješljiv, napola začuđen ton potpuno me ušutkao. Drhtavom sam

rukom poravnavala suknju, potpuno izgubivši prisutnost duha, ne usuđujući se podići oči

prema njemu.

- Divlja i plašljiva? - nastavi malo nježnije i podigne mi lice.

Obrazi su mi gorjeli i osjećala sam kako mi krupne suze klize niz obraze. Mucala sam

neke isprike što ga je opet nagnalo u smijeh. Ponovno sam pocrvenjela.

- Ja nisam...

- Što niste?

- Oh, ostavite me na miru! Bila sam toliko sretna što sam s vama u toj zemlji...

- Pa ništa se nije izmijenilo! U Hong Kongu smo, imamo pet dana na raspolaganju, a ja

vas nemam namjere napustiti. Eto, sad ću vas odvesti na divan doručak, mislim da vam je

vrlo potreban. A zatim ćemo razgledati grad i okolicu. Što mislite o tome, djevojčice?

Gledao je kroz prozor pa sam iskoristila priliku da bacim pogled u zrcalo. Nos mi je bio

crven kao i oči. Ponovo sam se počešljala drhtavom rukom i uzela svoju ručnu torbicu. On

nije govorio. Nije izjavio „volim vas‟, nije se dogodilo ništa od onoga što sam očekivala.

12

Bocca

Glorij@

Činilo mi se da je zlovoljan. Polako je okrenuo glavu, nekako protiv volje i pružio mi ruku.

- Jesmo li se pomirili? Potvrdila sam glavom.

Hotel „Hilton‟ me je podsjećao toga jutra na golemi mravinjak. Prilagodivši svoje

korake njegovim, slijedila sam Doriana beskrajnim hodnicima, ušla u dizalo i zatim prešla na

blistave, upravo čudesne pomične stepenice. Susretali smo ljude svih dobi i svih narodnosti,

uglavnom poslovne i užurbane. I nekoliko vrlo lijepih žena odjevenih zapadnjački ili u

kineskim nošnjama, neobično upadljivih, prekrivenih draguljima, oholih. Neke su se

smješkale mom pratiocu koji ih je vjerojatno poznavao.

- Dođite, djevojčice, u carstvo vila!

Pred nama se protezala dugačka galerija. Kao i posvuda u tom hotelu, njezin je pod

također bio prekriven debelim šarenim sagom koji je potpuno zaglušivao korake. S obje

strane galerije bili su izlozi, blistavi i sjajni. U jednom od tih dućana, punom stvari jednako

lijepih kao i skupih, jedna prodavačica u kimonu podigne ruku i Dorian je pozdravi uz široki

osmijeh: - Halo, draga!

Kineskinja je bila dražesna, mala i krhka, očito je očekivala da ćemo ući u njezin dućan.

Zagledala sam se u izlog. Prekrasne ogrlice od bisera i nefrita kočile su se pokraj privjesaka

s kineskim slovima i vrlo lijepih predmeta od bjelokosti. Pokušavala sam odgonetati njihovu

cijenu koja je bila vrlo diskretno označena u dolarima.

- Želite li štogod odabrati? - upita moj pratilac.

Ponovo sam osjetila kako crvenim i kako mi je neugodno pogađajući misli lijepe

prodavačice.

- Umirem od gladi. Kad ćemo napokon doručkovati? - Opet sam stekla mir i sigurnost. -

Novčanik domaćice aviona nije tako debeo. Osim toga, mislim da nije ni potrebno da ulazim

u takve dućane namijenjene milijarderima.

- Siguran sam da ćete za ovih nekoliko dana promijeniti mišljenje - lakonski odgovori

pilot.

Sjedeći sučelice njemu, još sam gledala te lijepe izloge smještene u dugačkoj galeriji

tog hotela jednako basnoslovnog kao i krasote u njegovim buticima.

- Htjela bih obići nekoliko robnih kuća. - rekla sam nadzirući prženje tosta.

- Odvest ću vas u robnu kuću „Mao‟. Ondje ćete moći razborito kupiti razne vaze,

svjetiljke, rukom vezene stolnjake i sve ostale orijentalne sitnice uz vrlo nisku cijenu.

Njegov me pogled nije napuštao, a ja sam mislila na aureolu koja je okruživala pilote

velikih džet-aviona. Uske su mu ruke mirovale na stolnjaku. Volim li ga zaista, pitala sam

samu sebe. Natočio mi je drugu šalicu čaja i uljudno upitao želim li tost s maslacem i

marmeladom ili možda izdašniji američki doručak. A tada sam zamijetila Marion i

13

Bocca

Glorij@

Jacqueline, obje u hlačama i majicama.

- Vaša prijateljica Jacqueline je počešljana poput velikog indijanskog poglavice - reče

on vrlo ljupko.

- Vrlo je lijepa, to je sigurno - odgovorila sam. - Poznajete li Marion?

- Njezin je suprug jedan od mojih najboljih prijatelja. Ali, ne gledajte onamo. Pridružit

će nam se, a tako nam je lijepo samima. - Napokon se nasmiješio i rekao vrlo blago: -

Sarah, pričajte mi o sebi. O svom djetinjstvu u kojem su vas zacijelo brižno štitili i pazili.

Gledajući vas, čovjek dobiva dojam da ste Alisa iz zemlje čudesa. Vrlo dobra, razborita i

dobro odgojena Alisa.

Bilo mi je toga trenutka jasno da ga volim, ali se nisam usudila pogledati mu izravno u

lice, bojeći se da u njemu ne otkrijem nešto što bi moglo pomutiti tu moju novootkrivenu

sreću.

- Popijte svoj čaj dok se ne ohladi i požurimo kako bismo utekli vašim prijateljicama.

Popet ćemo se na Peack. Automobilom ih uspinjačom, što vam je draže? Želite li biti sami

sa mnom? Da? Hajdemo brzo i ne gledajte na onu stranu!

Krenula sam hitro za njim kroz prostranu dvoranu i napokon smo se našli u velikom

predvorju.

- Ne znam ni vaše ime - promrmljala sam prigušenim glasom.

- Krstili su me „Marck‟ s ,,ck‟ na spomen neke prabake Amerikanke. Prezime mi je

Dorian i potječe vjerojatno iz Srednje Europe. Ne izgledam li kao da sam ciganskog

porijekla?

Pogledala sam ga pitajući se šali li se. Marck! Osjetila sam u srcu neku toplinu, neku

slatkoću.

Jedan od vratara u žarko crvenoj uniformi hitro nam je otvorio vrata, dok je dragi

upitao Marcka treba li dozvati jedan od taksija koji su polako prolazili pokraj velikog ulaza u

hotel. Marck me primi za ruku i požuri sa mnom van. Zgrada „Mao‟, okićena crvenom

zvijezdom i velikom zastavom, dizala se točno iznad nas.

- Nalazimo se na otoku Hong Kongu, dva milijuna stanovnika, više od četiri milijuna

koliko ih ima u koloniji, te najmanje milijun i pol izbjeglica. Kineza koji žive na džunkama i

sampanima. Hong Kong je do vrha pun, svakog će se trenutka preliti - objašnjavao mi je

Marck.

Vidjela sam visoke tramvaje na dva kata, krcate ljudima koji su nam svakog trenutka,

sakrivali pogled na luku i sidrište.

- Legenda kaže da je za vrijeme dinastije Song u dvanaestom stoljeću neki mudrac

prorekao da će jednoga dana u ovom gradu blistati milijuni svjetala. Djevojčice, jeste li već

14

Bocca

Glorij@

čuli štogod o staroj dinastiji?

Odmahnula sam glavom ne mareći nimalo za tu dinastiju i osjećajući jedino stisak

njegove rake oko svojih prstiju.

- Ovo je četvrt stare kraljice Viktorije. Ne postoji nikakva sličnost između ovoga

privilegiranog kutka i ostalih gradskih četvrti. A posve nedaleko odavle je Kina, majka Kina,

eno ondje, iza onih planina na obzorju. Između nje i nas nalaze se bijedne četvrti, četvrti

gladi, droge i prostitucije, nimalo nalik na svijet Suzie Wong, vjerujte mi. Pokazat ću vam

„tržnicu lopova‟ u Cat streetu, antikvarnice u Wellington streetu. Poput svih mladih

domaćica aviona, potrošit ćete svoje dnevnice za neki predmet od bjelokosti. Jedne ćemo

večeri otići u Vančaj vidjeti izbliza svijet kulija. Možda ćemo imati sreće da susretnemo

kinesku pogrebnu povorku s glazbom i profesionalnim narikačama u bijelom. Kinezi su

uravnoteženi, oni prihvaćaju život i smrt filozofski, s rezignacijom, reklo bi se kod nas. Jeste

li čuli za Konfucija?

Zanijekala sam glavom, a Marck prasne u iskren smijeh.

- Povest ću vas i u „savoj‟ da upoznate izvrsnu kantonsku kuhinju. I u neki kineski

noćni lokal u kojemu je prilično mračno, kako bih vas mogao zagrliti plešući s vama.

- Kakav program! - rekla sam sva zadihana od hoda.

Marck je koračao vrlo brzo i začas smo stigli do uspinjače obojene istom živom

crvenom bojom kakva je bila i zastava na zgradi „Mao‟ i uniforma hotelske posluge. Marck

je kupio karte i povukao se malo da bih mogla ući u vagon. Pokazujući na vrata, objasni mi:

- Kinezi su niski rastom i mršavi.

Uspinjača se dizala gotovo okomito ostavljajući pod sobom četvrt visokih zgrada

jednolično bijelih i kao prilijepljenih jedna uz drugu.

- Ovdje živi ponekad i do tridesetak ljudi u jednoj sobi, toliko je grad prenapučen. Ima

ih koji spavaju na krovovima, ispod mostova, na uglovima ulica. Neka vas to ne rastužuje,

to je Azija.

Zavojita je cesta ovijala prilično golo brdo na kojemu se tek tu i tamo dizala poneka

raskošna vila.

- To su oni povlašteni - objasni mi Marck.

Uskoro sam morala kliknuti od ushićenja. Ispod nas, na moru, stotine su džunka i

sampana s četverokutnim jedrima stvarale dojam grada koji pliva.

- Šteta je što nismo došli za vrijeme svetkovina. Sredinom veljače Kinezi slave Novu

godinu, to je jedan od najvećih blagdana. U travnju je kineski Uskrs, tada svi odlaze na

grobove predaka. Zatim dolazi jesenska svečanost kada se jedu takozvani mjesečevi kolači

jer svečanost pada u vrijeme punog mjeseca.

15

Bocca

Glorij@

Uspinjača se zaustavila. Marck iskoči, pruži mi ruku i privine me uza se. Nekoliko se

kineskih putnika udaljavalo ne gledajući nas, prignutih leda, pokorna izraza, odjevenih u

zapadnjačka odijela.

- Ne plašite se dulje šetnje, draga!

Staza kojom smo pošli bila je obrubljena grmovima bijelih kamelija. Nije bilo suviše

sparno, a podno naših nogu sterao se Hong Kong, velik i beskrajan. Vrijeme je bilo divno, ni

traga jučerašnjoj oluji. Marck je bio odjeven samo u košulju kratkih rukava i svijetle hlače, a

na nogama je imao lake kožnate cipele s gumenim potplatima. Bila sam zadovoljna što sam

za tu šetnju odabrala posve laganu haljinu i sandale od bijele kože. Puteljak se polako

uspinjao. Nismo razgovarali.

Odjednom sam se našla u njegovu naručju. Osjećala sam miris njegove svježe

izglačane košulje. Srce mi je lupalo, bili smo sami. Plašljivo sam podigla ruku i dotakla toplu

kožu njegova zatiljka. On nije govorio, a moji su se prsti spustili do kutova njegovih usnica,

polako prelazili mekim usnama, nastavili istraživati glatko obrijanu kožu još nedovoljno

poznatog mi lica, prešli preko nježnih bora zatvorenih očnih kapaka i zaustavili se u

njegovoj bujnoj i nepokornoj kosi. U tom se času na zavoju staze začuo žagor neke vesele

grupe i usklik pun iznenađenja: - Pa to je Marck!

Mlada žena koja nam se približavala imala je zlaćanu kosu. Marck ju je gledao nabranih

obrva i s izrazom nezadovoljstva. Pružila mu je njegovanu ruku punu prstenja i predstavila

svoja dva pratioca odjevena u odijela za tenis.

- Ovo je Melankolija - suhoparno je predstavi Marck. - A ovo je Sarah - predstavi zatim

i mene.

Susrela sam se s pogledom ove lijepe moderne sirene.

- Svi se čude mom imenu. Zapravo se zovem Melanija, no nazvali su me Melankolija jer

obožavam Joea Dassina i njegovu pjesmu. Zacijelo je znate?

- Ako ti je ime Melankolija... ako je ljubav postala samo navikom...

Mlada je žena ugodnim glasom zapjevušila tu ariju smiješeći se Marcku cijelom svojom

sitnom, elegantnom i živahnom pojavom. Meni je blistavi dan postao tmuran i tužan.

Gledala sam u tamnu i vlažnu zemlju podno svojih nogu i osjećala na sebi radoznao pogled

ljudi koji su nepomično stajali na putu.

- Marck, predstavite me malo pobliže! Recite da ste upravo susreli svoju bivšu

zaručnicu i da ste vrlo loše volje. Nije li tako?

Jedan od mladića se nasmije, a Marck odgovori vrlo hladno: - Melanija mi je dva tjedna

bila zaručnica za vrijeme jednog leta u Hong Kong jer je u ono vrijeme bila domaćica aviona

kod naše kompanije. Međutim, vrlo si brzo, zar ne, draga, postala suprugom bogatog

16

Bocca

Glorij@

bankara.

Marck je malo oklijevao pri posljednjim riječima i mlada žena nastavi: - ... bogatog

kineskog bankara u čijoj kući živim poput kraljice i pozivam vas sve na ručak! Prihvaćate li,

Marck? I vi, gospođice?

- Sarah d'Arlange.

- Sarah. Lijepo biblijsko ime. Mnogo ozbiljnije nego Melankolija, zar ne, Marck? Da

odemo gore na čašicu pića?

Pogledala sam Marcka koji nije odgovarao i otkrila jedno meni novo odbojno lice s

izrazom velike dosade. Obojica mladića, neprekidno bez riječi, čekala su našu odluku. Grad

ispod nas počeo se prekrivati izmaglicom vrućine i nalikovao je na divovsku gljivu nabijenu

nekom skrivenom energijom. Počela sam se malo pribojavali toga grada i odvratila sam

pogled od zelenih očiju Melanije.

- Čini mi se da bi se Sarah više voljela skloniti u svježinu hotela „Hilton‟ nego se penjati

na vrh Peacka - reče Melanija lažno samilosnim glasom. - Vjerujte mi, draga, pogled na

Hong Kong iz one visine jednak je kao i s ovoga mjesta. Ono što vrijedi vidjeti u ovom

gradu to je njegovo bogatstvo nasuprot azijskoj bijedi i tržnicama sa sumnjivom robom,

gdje je sve nečisto. Morate osjetiti miris sušene ribe koji se širi iz stotine tisuća čamaca u

četvrti Aberdeen i usporediti ga s raskošnim draguljarnicama namijenjenim milijunašima i s

poslovnom četvrti...

- ... u kojoj sada posjedujete najjaču filijalu - upadne joj u riječ Marck.

Bio je opet posve miran i gledao mladu ženu gotovo s prezirnom popustljivošću.

- Charlie je zaista izvanredno uspješan poslovan čovjek. I da znate, Marck, beskrajno

me usrećuje!

S prkosnim izrazom lica i odlučnom kretnjom Melanija uhvati Marcka ispod ruke.

- Prestanite se duriti, dragi! Ja sam sada vrlo bogata i mogu to sebi svakoga dana

iznova čestitati.

Marck se polako oslobodi ruke mlade žene i upita me: - Što da radimo? Hoćemo li

nastaviti šetnju ili ste možda umorni?

- Vi ste iscrpljeni - reče veselo Melanija. - Ova klima dotuče čovjeka ako nije na nju

navikao.

Stazom se spuštao sitnim i mirnim koracima malen čovjek odjeven u crno. Imao je

urednu šiljatu bradicu i podsjećao me na kinesku figuricu od bjelokosti. Izgledao je vrlo

mudro i ljubazno. Možda neki filozof? Prolazeći pokraj nas, dotakao je rukom šešir od

lakirane crne slame i na trenutak sam uhvatila miran pogled njegovih uskih očiju. Vrativši

se u stvarnost, začula sam Marckov podrugljiv i ciničan glas: - Melankolija... to tvoje ime, to

17

Bocca

Glorij@

je stara priča, to je prošlo, draga moja. Taj lijepi Joe Dassin ima sada novi hit. Nije li ti

poznato?

- Zar ste zaboravili da nismo u Parizu? Lijepa se Melanija nije više smijala već je pilotu

dobacila napola bijesan, napola tužan pogled.

- Koja je ta nova pjesma?

- To neće izmijeniti svijet, predugo se vrtio bez nas.

Marck je pjevuckao melodiju, ali je tvrd izraz njegovih očiju odudarao od veselog

napjeva. Nisam znala kako bih se ponašala pred tim parom koji se, čini se, uzajamno mrzio.

- Eto vidite, gospođice Sarah, ovdje u Hong Kongu smo na repu događaja. Nemamo

pojma što se zbiva u Parizu. Ova mi pjesma ne govori ništa. Nikada je nisam čula. Znate li

vi neke nove Dassinove pjesme?

Odmahnula sam glavom, no Marck je odgovorio: - Sarah ne voli pomodnu glazbu i

šansone.

- Kako da ne - upadnem mu u riječ - bavim se glazbom. Najdraži su mi Chopin,

Brahms...

- Bravo! - prekine me Melanija. - To je nešto što će se sviđati Marcku!

Prenemaganje mlade žene bilo je upravo smiješno i ovog je puta Marcku bilo svega

dosta.

- Kako bi bilo da kažemo jedno drugome do viđenja, draga?

- Do skorog viđenja, Marck! - Melanija je podigla prema pilotu vlažne oči, pune nekog

neskrivenog žara. - Ne bih vam to smjela reći, no bit ću očajna ako mi ne obećate da ćete

sutra doći.

Njezine su usne nervozno podrhtavale, cijelo je njezino tijelo poprimilo neko

podčinjeno, bojažljivo držanje, suzne su joj oči bile uprte u Marcka. On okrene glavu.

Melanija je bila prekrasna. Na obrazima su joj se pojavile jamice, pogled joj je blistao, činilo

se kao da je zaboravila i mene i svoje prijatelje. Marck joj odgovori neprirodnom veselošću:

- Neka vam bude! Sarah, cijela posada i ja posjetit ćemo vas u vašoj kući kad već toliko to

želite. Hoćemo li imati čast susresti vašeg supruga?

Unatoč uljudnom tonu, Marck se rugao. Iznenađena i zatečena, mlada žena nije

odgovorila.

Marck me primi nježno ispod ruke, a ja sam i ne htijući pocrvenjela pod pogledom

lijepe Melanije. Naklonio se pred mladom ženom ne pruživši joj ruku. Po njegovu sam

mrkom izgledu slutila koliko ga stoji ta mala komedija.

- Pođimo, draga! - reče mi. Melanija pogne glavu, mahne nam ljupko rukom i zaputi se

svojim pratiocima.

18

Bocca

Glorij@

- Vrlo je lijepa - promrmljala sam.

- Da, vrlo je lijepa - kratko potvrdi pilot. Nisam više govorila, a Marck se odjednom

počne tiho smijati.

19

Bocca

Glorij@

III

Tek sam stigla u svoju sobu malo umorna i s počecima glavobolje, kad se na vratima

začulo tiho kucanje. Bile su to Marion i Jacqueline, radosno uzbuđene, natovarene

paketima, odlučne da mi učine dugačku posjetu i doznaju moje dojmove o gradu i o našem

lijepom pilotu. Ispričala sam im bez oduševljenja naš susret s Melanijom i njezinim

pratiocima.

- Melankolija, ta srkačica čaja. Slučaj čini čudne stvari. Kapetan je zacijelo bio očaran.

Je U ti rekao da je bio zaručen s tom ludom Melanijom i da su mu jednomjesečna plaća i

sve dnevnice jedva dostajale da joj pokloni prsten?

- Koji mu je zaboravila vratiti - nadoveže Jacqueline.

- Nije loša djevojka ostavimo li po strani činjenicu da se nije kolebala između našeg

pilota i Charliejevih milijardi. Njihova je kuća nešto između goleme holivudske vile i pagode

iz vremena carice Tsu Hi. U tom neobičnom domu koji bih ja nazvala gotovo barbarskim

kreće se mnoštvo kineske služinčadi. Melankolija u njemu živi kao neki bijeli idol.

- A Charlie, njezin muž?

- Za Kineza nije ni tako loš. Lijep čovjek, visok, viši od Marcka. Naginje debljanju. Glava

mu je kao u Buddhe čije se oči nikada ne smiju.

Obje su mlade žene bez ikakva sustezanja govorile o bivšoj Marckovoj zaručnici koju je

on zacijelo volio.

- Da bi se domogla bogata muža, bez razmišljanja je digla ruke od Marcka Doriana. Kao

domaćica, uvijek je očijukala sa svim pripadnicima muškoga roda na avionu. Bila se

zagrijala za Doriana, no vatra se ugasila kao što je i planula.

- A on? Ona je izvanredno lijepa... - upitam i protiv volje.

- Da, lijepa je, a sav luksuz koji je okružuje čini je još zamamnijom - prizna Jacqueline.

- Međutim, ne bih željela biti na njenom mjestu. I njezin muž i njezina kuća i sve što je

okružuje, sve joj je to potpuno tuđe.

- Nemojmo pretjeravati - reče Marion - ima muža kojega je sama odabrala i život o

kojem je zacijelo uvijek sanjala. A što se tiče kapetana, čini se da je potpuno zaboravio na

tu sentimentalnu epizodu u svom životu.

- U kompaniji se priča da je Charlie politički izbjeglica. Bavi se svim mogućim

poslovima. Često nestaje da bi se zatim opet iznenada pojavio i Melankolija se već počela

dosađivati u svojoj palači. Kad god se jedan od naših aviona spusti na Kai Tak, ona nastoji

bilo koga od posade pozvati k sebi.

- Mislim da bi se umjesto Melankolija sada mogla zvati Nostalgija - zaključi Jacqueline.

20

Bocca

Glorij@

- Valja priznati da se razumije u primanje gostiju. Njihova je kuća nedaleko odavde, na

otoku Hong Kongu, i ima predivan vidik na cijelu luku. Služinčad se kreće nečujno u obući

od pusta, travnjaci su zeleniji od onih u Engleskoj, a vrtlari uzgajaju cvijeće od kojega

zastaje dah.

- A vila u zaljevu, koja je neka mješavina normandijskog dvorca, pagode i američkog

ranča? Charlie je u nju ugradio milijune.

- Ta vila, ako je tako možemo nazvati, ima i jednu od najljepših plaža što možete

zamisliti. Uostalom, Sarah, upoznat ćete sve te krasote jer nas je Melanija pozvala.

Modre oči lijepe Marion izražavale su toliko simpatije da sam se usudila zapitati: - Je li

se Marck Dorian često zaručivao i opet razvrgavao zaruke?

- Imao je prijateljice po svim zračnim lukama. Do vraga, već mu je trideset sedam

godina! - objasni Jacqueline.

- Kako bi bilo da malo prošećemo prije večere? - prekine tu temu Marion.

- Slažem se, osim ako... - Jacqueline me promatrala malo podrugljivim crnim očima i

kao da je htjela reći: osim ako ne želite sjediti ovdje i poput male guščice čekati lijepoga

pilota koji vam već počinje zadavati brige!

Nedugo zatim slijedila sam svoje dvije prijateljice duž beskonačnih hotelskih hodnika.

Na izlazu hotela zapuhnuo me val mlačnog teškog i vlažnog zraka koji se toliko razlikovao

od klimatizirane temperature u hotelu. Jacqueline predloži da uzmemo taksi, jedan od onih

golemih crvenih ili žutih automobila koji su stajali na rubu pločnika ispred hotelskog ulaza.

- Pođimo pješice, nije daleko, a Sarah će moći sve vidjeti i opipati. Odvest ćemo vas u

male kineske uličice koje su ovdje u blizini.

Oko nas su se uzdizale goleme, gotovo jednake zgradurine, uglavnom sjedišta

kojekakvih banaka i agencija. A tada, gotovo bez ikakva prijelaza, našle smo se posred

malih, stepeničastih uličica, prepunih ljudi, trgovina i kojekakve robe.

- Pazite na svoju torbicu - savjetovala mi je Marion - u tim je uličicama takva gužva da

se nikada ne zna...

- Čudite se, zar ne? - upita Jacqueline koja je preuzela vodstvo naše male grupe i

probijala put između tkanina koje su bile izložene na pločniku, ljudi koji su čučali, polugole

djece koja su se naganjala, cijelog jednog svijeta koji je pružao ruke da prosi ili nudi svoju

robu. Uličice su se uspinjale dosta strmo. Odjednom je postalo vrlo toplo i teško sam

svladavala stepenice. Trgovci su nas zaustavljali nudeći nam fotografske aparate, vezene

stolnjake, svilenu tkaninu... Odlučile smo predahnuti i smjestile smo se na terasi malog

bara, više zapadnjačkog nego kineskog. Nisam se mogla nadiviti čuvenom zaljevu u kojim

su vrvjeli ratni brodovi, parobrodi, džunke i sampani. Polako se kretao trajekt ostavljajući za

21

Bocca

Glorij@

sobom dugačku bijelu brazdu. Krovovi Vančaja ocrtavali su se na pozadini divovskih

nebodera Hong Konga. Položivši glavu na ruku, Marion je diskretno zijevnula dok je

Jacqueline govorila i govorila.

- Ne želite li da pođemo na mali izlet onamo? - Jacqueline je rukom pokazala prema

prvim kineskim brežuljcima, u isto vrijeme blizima i tako beskrajno dalekima.

Marion zaniječe glavom.

- Ovdje se osjećam vrlo dobro i vrlo zaštićenom. Osim toga, obećala sam svom

kapetanu da ću biti dobra.

Jacqueline zafićuka podrugujući se i nastavi: - Ja nisam ništa obećala, a pretpostavljam

ni Sarah. Izgaram od radoznalosti. Ovdje smo na raskršću Azije, kako kažu, s prozorom

zatvorenim prema Kini, prema pekinškoj Kini. Željela bih otvoriti taj prozor i stupiti nogom

na tlo Nebeskog Carstva. Htjela bih prikupiti dojmove i uspomene kako bih mogla, kad

ostarim, pričati priče svojim unucima.

Marion se počne smijati i reče: - Meni bi bilo dovoljno da prošvrljamo nekom velikom

robnom kućom koja ima uređaj za rashlađivanje.

- Hvala lijepa. Već tako dugo sanjarim o tome da odem u Macao. Mogle bismo pokušati

sreću za igraćim stolom. Možda bismo se vratile bogatije, osjećam da bih imala sreće.

Recite, Sarah, idemo li?

- Možda bi se Sarah više svidio neki drugi izlet. Sjećaš li se onog krstarenja prije dvije

godine na jedrenjaku s onim izvrsnim engleskim kapetanom i kineskom posadom? Ako

dobro pamtim, doručak na brodu bio je izvanredan.

Jacqueline je odmahnula rukom očekujući moju reakciju.

- Ja... ja sam ushićena što vidim sve ovo. Sve su stvari obavijane nekim čarobnim

sjajem. I crvena jedra džunki, i prpošni crveni tramvaji koji se veselo penju na Peack, i

elegantne pojave mladih Kineskinja koje prolaze ulicom i vrhovi brežuljaka koji kriju zemlju

što toliko privlači Jacqueline.

- Phi... za sada me zanima Macao. Obje ste suviše mlitave da biste pristale. I zato ću

otići sama, valjda sam dovoljno odrasla...

- Slušaj, Jacqueline, prije no što se upustiš u pustolovinu za igraćim stolovima, pođi s

nama tim trgovačkim uličicama. Sarah je prvi put u Hong Kongu i bilo bi neoprostivo da joj

ne pokažemo sve one divne stvari koje se ovdje prodaju. Zamislite, Sarah, samo sve one

lijepe rukotvorine koje su zapravo tako jeftine. Poslije toga mogle bismo se vratiti rikšom.

- Na vlastiti rizik i opasnost! Ne daš mi da odem u Kinu, a u takvu bi se nepromišljenost

upustila. Po tom labirintu od uličica kojima jure automobili poput luđaka. Hajdemo, a ja ću

svoj program odgoditi do sutra.

22

Bocca

Glorij@

Ostala sam zabezeknuta nad obiljem robe po robnim kućama. Kineske tkanine, vezeni

brokat, pladnjevi i posude od kineskog laka, divotan i fantastičan nakit, raskošni sagovi i

posvuda nasmiješene prodavačice odjevene u kinesku nošnju. Cijeli nizovi bogatih izloga bili

su isprekidani malim, mnogo skromnijim dućančićima, što je cijeloj slici podavalo

izvanrednu i zanimljivu raznolikost.

- Uviđate li da bi trebalo otići u Macao da se domognemo hrpe novaca? - uzdahne

Jacqueline. - Srce mi je teško, a lisnica laka! - mrmljala je Jacqueline pokazujući mi kineske

škrinje, starinsko pokućstvo, komode od ebanovine ili ražina drva.

Marion je na svom bloku marljivo računala, pretvarajući cijene u honkonškim dolarima

u američke dolare, a ove u francuske franke.

- Nema smisla kupovati komade pokućstva - rekla sam. - Kako ćemo ih prenijeti u

Francusku?

- Brodom. Prijevoz nije skup, ali zato carina! - uzdahne Jacqueline.

- Prije nekoliko godina, a tada sam bila još nova u svom zvanju, kupila sam jedan od

tih malih komada pokućstva u koji se može staviti sve: ploče, knjige i koješta drugo. Imam

ga u stanu, stoji na počasnom mjestu. Na njemu su izrezbarene krizanteme i lotosi. Nisam

platila mnogo, ali su me upropastili prijevoz i carina. Zahvaljujući tome, ormarić je nakon

dolaska u Pariz postao tako skup da mi je moj kapetan priredio pravu scenu. Unatoč tome

ni danas ne žalim što sam ga kupila - ispričala je Marion.

Već nam se neko vrijeme ljubazno smiješila mala Kineskinja u odjelu kakemona.

Odlučila sam kupiti jedan. Možda za Marcka?! Ne oklijevajući, izabrala sam kakemono koji

je imao na sebi sliku mora s posve okruglim dalekim otokom obraslim bambusom i ribara u

čamcu što se kretao između velikih ljubičastih irisa.

Namrštenih obrva, Marion je preračunavala, a mala je Kineskinja taj lijepi, brzo

odabrani predmet stavila u lijepu kutiju i umotala je u crveni papir sa zlatnim znakovima.

- Ovo ste izvrsno kupili. Osim toga, nećete morati platiti ni prijevoz ni carinu. U

Roissyju ćete ostaviti tu prekrasnu stvarčicu u svom kovčegu. Ako vas carinik upita imate li

što za carinjenje, nehajno ćete reći: ,,Oh, samo jedan bezvrijedan kakemono.‟ Kako se ti

pametnjakovići ne razumiju u te stvari, neće se na to ni obazirati.

- Sada mi je palo na um - nastavi Jacqueline - poznajem neku kinesku krojačicu koja će

vam za nekoliko sati sašiti lijepu haljinu ili kostim gotovo zabadava, naročito u usporedbi s

našim pariškim krojačicama.

Nedaleko odavde jedan Kinez ima dućan s ostacima prekrasne svile.

Bilo je očito da se Jacqueline izvanredno dobro snalazi u ovom mravinjaku kojim smo

se s mukom probijale. Nekoliko mi je puta prstom pokazivala razne predmete uz

23

Bocca

Glorij@

objašnjenje: - Malajski, hinduski, kineski, pravi, vjerojatno lažan...

Previše zaslijepljena da bih mogla sve vidjeti, pokorno sam slijedila mlade žene

gledajući istovremeno na sve strane i čvrsto stežući torbicu pod rukom. Nikada nisam mogla

sebi ni predočiti takvo obilje razne robe. Katkad bih se okrznula o lijepe crvene i bijele

reklame ispisane kineskim slovima koje su krasile svaki mali dućančić. Susretala sam se s

izravnim i blistavim pogledima crnih očiju, ljudi su razgovarali, a njihovi su glasovi neobično

odzvanjali u mojim ušima. U glavi mi se vrtjelo jer sam nastojala sve to vidjeti, sve to čuti.

Posvuda su se nadmetale boje: žarko-crvene reklame, modri haljeci kulija, izložene žute,

zelene i ljubičaste tkanine. Neki su prolaznici bili odjeveni u kratke haljetke od crne ili modre

tkanine, no većina ih je nosila gradska ili sportska odijela. Mnogo je mladih ljudi imalo

kravate živih boja dok su mlade žene većinom nosile kratke suknje, a kosa im je bila vezana

u konjski rep. Pa ipak, ponekad bi mi pogled zastao na tajanstvenim ženama odjevenima u

svilu, s nanulama na nogama i kosom podignutom u šinjon. Njihov je izraz lica bio sladak i

vedar.

- Možda bi bilo vrijeme za povratak - reče Marion.

- Moramo prije toga Sarah pokazati draguljarnice - odluči Jacqueline.

Uzela me za ruku i živahno krenula nekom malom uličicom. Na njenom kraju, na

samom uglu, pristupačna sa svih strana, pojavila se draguljarnica. Blistavi su joj izlozi bili

krcati dijamantima, bisernim ogrlicama, narukvicama, prstenjem. Jacqueline se glasno

nasmije videći moju zabezeknutost. U draguljarnici je bila zaposlena cijela gomila malih

Kineza u besprijekorno bijelim smokinzima. Spuštenih očiju, hitrim su prstima računali i

preračunavali pomoću malih drvenih kuglica.

- Nemojte misliti da su nepismeni. Upotrebljavaju kineski način računanja. Nikada se ne

prevare i vide sve unatoč spuštena pogleda. Već su nas zapazili, moramo pobjeći jer će

nam početi dosađivati.

- Predlažem vam da malo iznevjerimo kapetana Doriana i ostalu posadu. Kako bi bilo

da odemo na malu večericu u neki kineski restoran? Znam odabrati izvrsna jela, ne

preskupa, koja će odgovarati i našim želucima i našim novčanicima. Što mislite vas dvije?

Jacqueline je čekala našu odluku. Marion je kimnula. Pomislila sam na Marcka koji me

možda čeka u hotelu. Međutim, istovremeno sam se sjetila Melanije i odlučila se.

- Slažem se. Hajdemo, ali u pravi kineski restoran.

- Postoji tridesetak kineskih kuhinja, one šangajske, u kojima su jela za moj ukus

suviše slatkasta, te one kantonske, najbolje i najskuplje. Znate li da ovdje ima preko 2500

restorana, ne računajući mnoštvo lokala koje bismo mi nazvali krčmicama. Znaš, Marion,

otići ćemo u onaj kineski restoran u kojem crveni zmajevi plaze jezike, u kojemu je vlasnik

24

Bocca

Glorij@

istovremeno i glavni kuhar, nalik na nekog starog gusara i u kojemu su sve konobarice

predražesne, a čini se da nijedna nema više od petnaest godina. Sve što vam ondje ponude

prava je tajna za nas. Sve je i slatko i slano, i ljuto i blago, i rijetko i gusto, ne suviše

začinjeno, baš takvo da razdraži nepce. A račići koje pripremaju pred vašim očima! A kriške

jastoga pržene u posve laganom tijestu... Ne, ne mogu vam to opisati!

Noć se spuštala kad smo izašle iz restorana. Ljudi su trčali pred pljuskom. Pred nama

se zaustavio taksi.

- Sva sreća, uništila bih haljinu! - reče Marion.

- Uh! - puhne Jacqueline smjestivši se uz široki smiješak pokraj vozača.

Iz crnih kožnatih sjedala automobila širio se nježan, ali težak miris. Vozač je vozio vrlo

polako. Noć se posve smrkla, a nebom teškim od kiše ganjali su se divovski oblaci. Marion

se obrati vozaču. Bio je to nasmijani Kinez, obrijane glave, s rukavicama na rukama. Od

vremena do vremena vidjela sam u retrovizoru crn pogled njegovih očiju.

- Što ste mu rekli, Marion?

- Da nas posve polako proveze duž luke. Gledajte, Sarah, kako je Hong Kong živ pod

kišom!

Neboderi su stršili poput neobične, bijele šume bajuneta, tisuće i tisuće neonslih

reklama osvjetljavalo je noć. Očaravala me razlika između njih i treperavih svjetala na

privezanim džunkama. Kiša je iznenada počela još većom snagom pljuštati po moru na

kojem su se ljuljali brodovi i čamci svih mogućih vrsta. Naslućivala sam da na tim

stiješnjenim džunkama živi toliko mnoštvo ljudi da mi se srce stalo stezati.

- Dobro si se sjetila da pođemo ovim putem. Čudo od grada, zar ne, Sarah?

Jacqueline me gledala. Nasmiješila sam se. Ispred našeg automobila trčali su kuliji i

brzo nestajali u labirintu uskih, okomitih uličica.

- Kad biste vidjeli neku stani, krezubu ženu kako jednim veslom vozi svoj krhki čamac

na sigurno mjesto, shvatili biste snagu i izdržljivost ovog naroda.

Jacqueline je bila već više puta u Hong Kongu i uživala je što može Marion i meni

pokazati sve osobitosti toga grada i te zemlje.

- Jesi li bila često ovdje? - upita ona Marion.

- Jesam. Jedanput čak s dragim suprugom. Odveo me u Macao.

- Je li bilo zanimljivo? - upitala sam.

- Ne bih rekla. Brežuljci poput ovih ovdje, luka s još većom gužvom, jedna barokna

crkva, restorani na starim brodovima u kojima se jede još skuplje nego ovdje i igračnice

koje toliko zanimaju Jacqueline. Smjela sam samo pogledati zeleno sukno, moj suprug

nema smisla za te stvari. Željela sam vidjeti pravu Kinu, a vidjela sam samo obalu i nešto

25

Bocca

Glorij@

malo kopna.

- Pa, ovdje je Kina! Marion odmahne glavom.

- Htjela bih posjetiti Maovu Kinu... tako smo joj blizu.

- Zar ti nije dovoljna zgrada „Mao‟ koja je točno ispod naših prozora? Do vraga, odvest

ću vas obje u „Kina-Emporij‟.

- Što je to?

- Velika robna kuća čiji su vlasnici vrlo bogati. Može se naći lijepih stvari.

Automobil se približavao hotelu i zaustavio se pred njegovim velikim, natkritim ulazom.

Bilo je krajnje vrijeme jer je kiša padala sve žešće, a zrak je bio težak i vruć. Marion skoči

hitro iz taksija i nasmije se vrataru hotela koji nam je dolazio u susret s kišobranom velikim

poput suncobrana. Jacqueline je u taksiju raspravljala sa vozačem. Okrenula se i upitala: -

Vozač pita može li sutra doći po nas. Nudi nam sniženu tarifu za više izleta. Što da mu

kažem?

- Za Sarah to ne vrijedi.

Okrenula sam se začuvši taj glas. Iza mene je stajao Marck, elegantan i naočit

smiješeći se. Lice mu nije odražavalo misli, ali ja sam već znala po njegovu mrkom pogledu

da je nezadovoljan. Hotelsko se predvorje kupalo u svjetlu ispod mnogobrojnih kristalnih

lustera. Odmah sam zamijetila da je u međuvremenu promijenjena sva cvjetna dekoracija.

U velikim su se posudama kočile raskošne ružičastonarančaste krizanteme neviđene ljepote.

- Kako su lijepe! Posve drugačije od naših! Marck me držao za ruku i rječkao se s

Marion i Jacqueline.

- Ne možete Sarah samo tako egoistički prisvojiti, kapetane!

- Imamo planove, moramo joj pokazati toliko toga!

- I ja imam vrlo primamljivih planova.

- Zna se! Vodit ćete je po svim tim brežuljcima, a ona bi zacijelo htjela švrljati po

dućanima i kupovati. Je li tako, Sarah?

Marck mi položi svoju tešku ruku na rame, a ja nisam znala što da kažem.

- Kako bi bilo da prepustimo Sarah da sama raspolaže svojim vremenom? - blagim

glasom predloži Marion.

Marckove su oči malo potamnjele. Već mi je bilo poznato što to znači. S najvećim

mirom završi razgovor rekavši: - Sarah je vrlo stalo da šeće u mom društvu.

- U tom slučaju... - zaključi Jacqueline.

Smijući se malo podrugljivo, obje se mlade žene udalje prema hotelskom dizalu.

Dignula sam oči prema Marcku.

- Mir, ni riječi. Morali smo se otarasiti vaših prijateljica. Uostalom, usuđujete li se reći

26

Bocca

Glorij@

mi u lice da niste očarani što ćete samo sa mnom provesti večer?

Sva sretna, prolazila sam velikim predvorjem diveći se obilju cvijeća, zapažajući

znakove pažnje što ga je hotelsko osoblje iskazivalo mom pratiocu, ali i poglede žena, koji

su ga slijedili. Bio je lijep, doslovce glupavo lijep, kao što je rekla Jacqueline s malo zlobe u

glasu.

Debeo je sag zaglušivao naše korake. Na svojim sam prstima osjećala topao stisak

njegove ruke.

- Jeste li se dobro zabavljali s djevojkama?

- Kojim djevojkama? - upitala sam brzo.

- Pa s Marion i Jacqueline. Uvjeren sam da su vas vodile k svim malim Kinezima, a vi

niste ništa kupili. Nemate nikakvog omotića? Zar ste tako dobri?

Zamijetila sam podrugljiv izraz na njegovu licu. Bili smo u dizalu. Kad se zaustavilo,

Marck me na trenutak privuče k sebi.

- Budite lijepi večeras! Doći ću po vas za pola sata.

Polako sam zatvorila vrata svoje sobe ustanovivši da se Marck odlučio za izlazak i ne

pitavši me jesam li umorna. A bila sam strahovito umorna. Noge su mi bile natečene, lice

blijedo, kosa ovješena. Osim toga u želucu sam osjećala težinu od navodno lake kineske

večere. Skinula sam s olakšanjem cipele, a pjenušava mi je kupelj odmah vratila sav moj

optimizam. Završavajući svoju toaletu, pjevušila sam kad je Marck pokucao na vrata. Bio je

tu, tako brzo, tako potpuno. Prepustila sam se njegovu zagrljaju, opijena dugim i strašnim

danom, sva u čudu što sama sebi posve tiho govorim: istina je, zaista je istina, ja sam u

Kini, a taj čovjek čije su me ruke tako nježno zagrlile isti je onaj čovjek koji je pilotirao

avionom što nas je ovamo doveo.

27

Bocca

Glorij@

IV

Ploveći restoran u Aberdeenu blistao je U sjaju bezbrojnih lanterna; bile su obješene

duž cijele palube. U našoj smo se maloj barci približavali velikom brodu usidrenom u

zaljevu. Svuda oko nas klokotala je voda. Izašavši s Marckom iz hotela, vidjela sam kako su

se upalile žute svjetiljke na putu za Peack, tvoreći dugačak vijenac na padinama planine. Na

moru su se održavala svjetla barki. Uskočila sam u taksi zajedno s Marckom ne prikrivajući

radost. Kad smo usred vreve Aberdeena izašli iz taksija, naprosto su nas saletjele mlade

Kineskinje koje su nam vrlo izražajnim kretnjama nudile svoje lagane i krhke čamce za

prijevoz do plovećeg restorana koji se blistao na pozadini tamnog neba bez zvijezda.

- Neću se voziti u tom čamcu. Ne postoji li nekakav most ili nešto slično. Bojim se

vode... - rekoh plašljivo.

Marck se nasmijao. Laganim je skokom skočio u prvi mali čamac i pružio mi ruku.

- Dođite, Sarah, nema nikakve opasnosti!

Odlučila sam se, postiđena tvrdim i hladnim pogledom mlade Kineskinje. Kimala je

glavom i kineski nešto objašnjavala Marcku. Marck me dočeka u čamcu zadržavši me na

trenutak privijenu uza se. Mlada je Kineskinja s mukom veslala po crnoj i ljepljivoj vodi.

- Nećete pomoći sirotoj djevojci?

- To bi je uvrijedilo. One su na to navikle, veslaju cijele dane.

Bosonoga, odjevena u isprane traperice i laganu majicu, mlada je Kineskinja veslala

dovikujući se povremeno s nekom od kolegica koje su vozile druge turiste ili psujući veslače

drugih čamaca da joj se sklone s puta. Nepoznate su se riječi miješale s praskavim

smijehom; pogađala sam da se to odnosi na putnike. Kad smo stigli do stuba koje su vodile

na veliki brod, Marck pruži novčanicu mladoj djevojci. Na moje iznenađenje, ona je odbije

odlučno odmahujući glavom i pokazujući kažiprstom na svoj želudac. Oči su joj svjetlucale

od srdžbe. Podigla je ruku, ispružila dva prsta, a drugom rukom prelazila od svojih širom

otvorenih usta do želuca.

- Što hoće?

- Dvostruku tarifu.

- Želi nam reći da je gladna!

- Zacijelo je gladna. I mi smo gladni.

- To nije isto, Marck. Molim vas, dajte joj što traži.

- Samo vama za ljubav. Sve su jednake. Na polasku kažu jednu tarifu, a pri dolasku

traže drugu. Sve su jednake, a kad se namjere na glupane kakvi smo mi, debelo se smiju

svojim mušterijama.

28

Bocca

Glorij@

Marck pruži još jednu novčanicu djevojci, a ona nas ne pozdravi. Uspinjući se prvim

stepenicama, okrenula sam se da je pogledam; nagnuta nad svoje jedino veslo, pjevala je u

noć ne okrećući se. Preda mnom je bio jedan posve nepoznat svijet. S jedne strane bijedno,

prenapučeno naselje ribara, s druge strane ploveći restoran, jedinstven na svijetu, čija je

međunarodna slava doprla do mene još onda kada nisam ni sanjala da ću ga jednom

vidjeti. Naslonjena na ogradu, gledala sam mnoštvo djece koja su ispod nas, unatoč kasnim

satima, plivala oko broda. Ona najodvažnija dozivala su turiste koji su im bacali novčiće, a

djeca su ih hvatala ustima. Ako bi novčić pao u vodu, djeca su velikom brzinom za njim

ronila. Srce mi se stezalo od tog prizora. Marck je to zamijetio i poveo me prema

blagovaonici. Brod je bio okružen mnoštvom džunki i čamaca na kojima su vijorile crvene

zastave. Marck mi objasni: - Ovdje smo samo nekoliko kilometara udaljeni od Maove Kine.

Ali, ostavite sada to, hajdemo potražiti neko dobro mjestance...

Raskošno osvijetljena malim svjetiljkama i ukrašena zmajevima i raznim nemanima,

dvorana je bila poluprazna. Odmah su se približila dva konobara odjevena u bijelo i smjestili

nas za mali okrugli stol, prekriven bijelim stolnjakom i ukrašen svježim cvijećem. Dohitao je

i treći konobar, s jelovnikom. Jelovnik je bio okomito ispisan kineskim slovima crvene i bijele

boje. Pokraj njih ispisane engleske riječi činile su se bezbojne i nevažne. Konobar je čekao

smiješeći se, s beskrajnom strpljivošću. Dok je Marck naručivao, promatrala sam ostale

goste. Bili su uglavnom zapadnjaci, sudeći po odjeći, Amerikanci. Marck je zapalio cigaretu.

Bio je tako siguran i elegantan u jednostavnoj, lakoj i mekoj bijeloj košulji, tamne kose i

otmjenih kretnji. Dobro se zabavljao kad sam se počela čuditi mnoštvu malih zdjelica i

tanjurića koje su nam počeli donositi. Njihov je sadržaj imao sve dugine boje, a konobari su

stalno donosili nove. Marck me posluživao s pomoću dva štapića, brižljivo birajući iz svake

zdjelice ponešto.

- Mali komadić kunića s limunom, malo čao-zea...

- Što je to?

- Svinjetina. Slatkasta ih ljuta, po želji. Zatim malo mljevene piletine s orasima, malo

kupusa, malo račića prženih u tijestu, malo od ovih umaka...

Tanjur mi je bio pun nepoznatih stvari, tako usitnjenih da se nije ništa raspoznavalo.

Zavidjela sam Marcku zbog vještine kojom je rukovao štapićima, dok sam ja bila sva

zbunjena svojom nespretnošću. Činilo mi se da čvrsto držim komadić nečega, međutim,

između tanjura i usta štapići bi mi se izmakli, i ono nešto palo bi na stolnjak, na moju

haljinu ili u čašu, odnosno u šalicu čaja. Marck se smijao i jeo vrlo brzo umačući komadiće

mesa u zdjelice s narančastim ili zelenim umakom. U sebi sam poželjela pristojan odrezak s

prženim krumpirom.

29

Bocca

Glorij@

- Ovo meso od kunića je izvanredno. Nemojte ga prosipati po haljini, draga. Kad

izađemo, ljudi će pomisliti da ste ovdje prali posuđe.

Šalio se, ali je dao znak jednom od konobara koji je stajao nedaleko od našeg stola,

spreman da priskoči na svaki znak.

- Govorite U kineski? - upitam Marcka.

- Samo nekoliko riječi, ah je konobar shvatio i bez riječi. Gledajte što vam nosi!

Kineski konobar mi je, uz naklon, predao vilicu i nož na bijelom ubrusu. Odahnuvši, jela

sam s najvećim tekom sva ta jela koja su bila izvrsna, vrlo mirisava i vrlo lagana.

- Ako se ovdje predugo ne zadržimo, otići ćemo večeras još u Mocambo.

Marck je pio kinesko vino, ponudio me, a ja se nisam usudila odbiti. Piće je bilo mlačno.

Razvukla sam lice. Moj je pratilac bio dobro raspoložen. Neprestano me je nutkao, a ja sam

ga molila da mi se smiluje. Govorio mi je o noćnim lokalima u Hong Kongu, Kovlunu i

Vančaju.

- U taj dio grada, Vančaj, ne mogu vas odvesti.

- Zašto?

- Predviđen je samo za okorjele kakav sam ja, a ne za djevojčice poput vas.

- Na lošem je glasu?

- I više od toga. I zato ćemo otići u neki lokal za ćudoredne turiste, slušat ćemo kinesku

operu, moderni folklor, korejske plesove, a kraj svega toga i malo plesati. Želio bih da vam

boravak u Hong Kongu ostane u neizbrisivom sjećanju, kako se to obično kaže. Pratit ću vas

u stopu i neću nikome dopustiti da vam se približi. Preostaju nam još četiri dana, a to znači

devedeset šest sati koje ćemo proživjeti udvoje.

Jedan sat poslije toga bila sam u njegovu zagrljaju plešući polako uz prigušene zvukove

vrlo nježne glazbe. Glava mi je nekoliko puta pala naprijed, a noge su mi bile mlitave.

Marckov je glas dopirao do mojih ušiju kao iz velike daljine. U svom životu nisam bila tako

pospana. Unatoč tome osjećala sam se izvanredno dobro. Naslonivši glavu na njegove

grudi, puštala sam da me gotovo nosi na svojim čvrstim rukama. Osvjetljenje bara bilo je

naizmjence crveno, zlaćano i narančasto, a meni se činilo da plovim osjećajući sve dublju

radost zbog Marckove blizine.

Njegove su me blage, malo podrugljive oči mirno promatrale. U raspršenom svjetlu

bara bile su gotovo crne s mnogo blistavih točkica, poput zvjezdica. Gledala sam ih krišom i

činilo mi se da često mijenjaju boju. Bilo je vruće i lagana haljina lijepila mi se za kožu.

Pitala sam se kako Kineskinje zadržavaju svoju svježinu iako plešu u teškim kimonima.

Gledala sam parove koji su plesali u blizini. Držanje muškaraca bilo je viteško i zaštitničko

dok je izraz finih lica njihovih plesačica ostajao miran i nedokučiv. Članovi orkestra bili su

30

Bocca

Glorij@

odjeveni u čudne, dugačke svilene haljine, a njihovi su mi instrumenti bili posve nepoznati.

Svirali su neke nježne melodije uz koje se moglo vrlo lako plesati ili bolje rečeno polako

koračati. Plesalo je i nekoliko zapadnjačkih žena. Bile su vrlo dotjerane i pune nakita.

Jednog mi se trenutka učinilo da prepoznajem neku domaćicu aviona koju sam već jednom

srela u tko zna kojem kraju svijeta. Ćelo mi je bilo orošeno znojem. Marck je izgledao

besprijekorno u svom posve laganom odijelu.

- Da se malo odmorimo, draga? Čini mi se da ne ide više... Dođite, popit ćemo neko

osvježavajuće piće da dođete k sebi.

Našla sam se u dubokom naslonjaču od fine kože s čašom u ruci. Marck me pažljivo

gledao s izrazom neke nove nježnosti na lijepom licu.

- Za vas, djevojčice!

Njegova čaša kucne u moju. S velikim sam ganućem gledala njegovu lijepo oblikovanu

ruku koja je držala čašu i na kojoj nije bilo prstena.

- Na koga mislite? Imate tako začuđen izraz na licu? - upita me on.

Poželjela sam odgovoriti bez okolišanja: na vas, samo na vas. Neću vas se nikada

odreći, volim vas, volim vas više no bilo koga na ovom svijetu. Ništa mi iz prošlosti nije

važno, večeras sam zaboravila sve, sve što nema veze s vama. Željela bih da me uzmete u

naručje, sada, odmah sada. Ne želim dalje živjeli bez vas. Ne znam tko ste, ne znam odakle

ste, no posve mi je svejedno...

Međutim, nisam progovorila ni riječi i samo sam se trgnula kad mi je Marck položio

ruku na rame.

- Da krenemo?

- U hotel? Oh, ne, ovdje je tako lijepo.

- Vrlo je kasno. Prošlo je tri. Uskoro će svitati iza brežuljaka, a vi to nećete vidjeti.

- Svejedno mi je.

Sa zaprepaštenjem sam zamijetila da jedva izgovaram riječi.

- Čini mi se da zamuckujem. Zar sam previše pila?

Nije odgovorio, ali malo nakon toga našla sam se s njim u automobilu; zvuk motora

nisam čula. Bila sam mu zahvalna što ništa ne govori. Postojale su samo njegove ruke oko

mojih ramena i dah njegovih usta koji sam osjećala na očima, licu i ustima.

- O vrijeme, zaustavi svoj let...

- Što kažete, draga?

Bio je to glasno izgovoreni početak moje omiljene pjesme. Marck me poljubio, a moje

su ruke na njegovu zatiljku ponovo prepoznale toplinu njegova vrata i gustoću njegove

kose. Duša mi je bila ispunjena dubokom radošću. Marck me voli kao što ja volim njega. On

31

Bocca

Glorij@

je velik, lijep, snažan, bit će najdivniji prijatelj moga života.

- Stigli smo, draga.

Hotelsko predvorje bilo je jarko osvijetljeno iako u njemu nije bilo nikoga drugoga osim

osoblja hotela koje se očigledno dosađivalo. Marck me držao za ruku i nije je više puštao.

Koračala sam malo nesigurna koraka preko debelog saga; uzorak je podsjećao na krzno

tigra. Pri svakom mi se koraku činilo da se žute i smeđe mrlje rasplinjuju i stapaju, što je u

meni izazivalo osjećaj bunila.

- Ako me oni s recepcije gledaju, pomislit će da sam zavirila preduboko u čašicu.

- Navikli su na to - kratko me umiri Marck.

Ušli smo u dizalo. Kretalo se mirno i nečujno, ali sam unatoč tome imala osjećaj da

sam na vrtuljku i odjednom mi je postalo mučno. Marck je ključem otvorio vrata moje sobe.

Odjednom sam osjetila jednu jedinu želju: da se što prije ispružim na svježe presvučenoj

postelji.

- Ja ću vas staviti u krevet - reče Marck. Činilo mi se kao da govori iz velike daljine, u

pola glasa.

- Nije potrebno - jedva sam izgovorila. Krevet je već bio pripremljen za spavanje, moja

noćna košulja složena na jastuku, na noćnom ormariću cvijeće, a na podu moj veliki

kovčeg, još pun odjeće. Marck dohvati moju noćnu košulju. Bila je ružičasta, posve lagana,

a na stražnjoj strani izreza vidjela se etiketa „Printemps, Paris''. Skinula sam cipele, a Marck

mi je otkopčavao haljinu. Zapazila sam svoj lik u ogledalu. Oči su mi bile poluzatvorene, a

kosa neuredna i ovješena.

- Oh, kako strašno izgledam!

- Vrlo ste privlačni.

Marck se nagnuo nad mene, postelja je bila svježa i mirisna, a ja sam osjećala

beskrajan umor. Iznad mene su bile Marckove oči. Njegove su ruke držale moju spavaćicu.

Tako smo divno, plesali, doveo me u hotel, bio je u mojoj sobi, njegove me oči nisu

napuštale. Odgurnula sam ga jednim jedinim snažnim udarcem. Odjednom sam bila posve

trijezna. Kroz prozor se nazirala zora. Marck se uspravio posve blijed.

- Oprostite, molim vas! Popila sam samo malo šampanjca, ali nisam navikla. Eto, jedna

je čaša bila dovoljna da se...

Marck nije govorio, a ja se nisam usudila pogledati ga.

- Marck... ne večeras... preklinjem vas!

Zatvorio je iza sebe vrata, a ja sam se požurila da ih zaključam s unutarnje strane. A

zatim sam otišla u kupaonicu i gurnula lice pod mlaz hladne vode.

Sutra... sutra ću mu sve objasniti, mislila sam u sebi. Sve će biti jasno... shvatit će da

32

Bocca

Glorij@

ga volim, ali da ne mogu... Sutra će sve biti dobro.

Srušila sam se na postelju i odmah zaspala tvrdim snom.

33

Bocca

Glorij@

V

- Za doručkom smo i čekamo još samo na vas! Sarah, čujete li me?

Nesvjesno sam digla slušalicu i slušala ženski glas. Jacqueline? Marion? Zbrkano sam se

počela prisjećati jučerašnje večeri. Brodskog restorana, noćnog lokala i Marcka, ovdje, u

ovoj sobi.

- Jeste li tamo, Sarah? Ovdje Marion. Je li sve u redu?

Glas je zujao kroz slušalicu.

- Tvrdo sam spavala - jedva sam nekako progovorila. - Sinoć smo se kasno vratili, bilo

je već skoro jutro.

- Oh, oprostite, mislila sam da ste sami.

- Naravno da sam sama, Marion!

- Dobro, dobro.

- Koliko je zapravo sati?

- Deset. Svi smo u kavani. Jacqueline, stjuardi, čak Melanija. Došla je da nas sve

pozove na ručak. Htjeli smo znati hoćete li i vi s nama. Melaniji je vrlo stalo do toga.

- Ide li cijela posada?

- Da, draga - odgovori Marion veselo se nasmijavši. - Cijela posada još nije ovdje, ali

pozvani su svi. Ne možemo odbiti poziv. Požurite, Sarah, doručak je fantastičan. Ima

stotine divnih sitnica od kojih se čovjek udeblja u jednom danu. Do viđenja!

Spustila sam slušalicu. Osjećala sam gorak okus u ustima, glava mi je bila teška i imala

sam veliku želju da zaplačem. S Marckom je sve gotovo, govorila sam sama sebi, sinoć sam

ga otjerala, napila sam se kao djevojčura. Umornim sam pogledom kružila po neredu u

sobi. Nisam ga željela ponovno vidjeti i čitati iz njegovih očiju. Što on misli o meni? Smatra

li me bijelom vranom ili lukavom koketom? Volim ga svim svojim bićem, a on?

Šum vode koja je tekla u kadu i na moje lice podbuhlo od spavanja vratilo me u

stvarnost. Brzo sam se okupala, što me osvježilo i navelo na nove misli. Pošla sam k

prozoru opet žaleći što je hermetički zatvoren. Iznad Hong Konga zrak je titrao od vrućine.

U luci su mirno stajali veliki brodovi, a pokraj njih se lagano ljuljale džunke. Duboko dolje

na ulici upravo je prolazio veliki autobus na dva kata, crvene i zelene boje. Podsjećao me na

igračke iz moga djetinjstva. Još tri dana u tom gradu, a zatim let u Toldo. Obukla sam

lagane platnene cipele i posve laganu haljinu i kritički se pogledala u zrcalo. Dobro sam

očetkala kosu i odustala od dotjerivanja. Preko ramena sam prebacila torbicu i napokon bila

spremna sići. Možda neće biti tamo! Možda je još u svojoj sobi! Noge su mi počele

podrhtavati pri pomisli da ću ga ponovo vidjeti. Uzvici su me dočekali na vratima kavane.

34

Bocca

Glorij@

- Mislili smo da gospođica neće pristati da siđe!

Jacqueline me promatrala vidovitim očima.

- Dugo ti je trebalo, draga! - ljubazno me dočeka Marion.

Bio je tamo, sjedio je kraj Melanije. Digao se i rastreseno mi pružio ruku. Nije zadržao

moju ruku u svojoj ni trenutka dulje no što je trebalo. Rukovala sam se sa svim ispruženim

rukama. I Melanija mi je pružila ruku dugih prstiju punih prstenja. Zatim sam sjela između

dvojice stjuarda. Jedan mi je točio kavu, drugi dodavao šećer. Obojica su imala na sebi

traperice i lagane košulje, kao studenti na odmoru.

- Dakle, da čujemo program! - reče jedan. Drugi se zdušno bavio mazanjem maslaca i

debelih naslaga džema na moj tost.

- Lijepi ste poput propupalog cvijeta! -reče jedan od njih.

Napokon sam susrela Marckov pogled. Oči su mu bile tamnozelene, lice još jače

preplanulo, a izraz mrzovoljan.

- Sarah, mogu li vas ubrojiti medu svoje uzvanike?

Melanija me gledala bez imalo prijateljstva. Bila je vrlo lijepa u laganom kostimu od

bijele svile, na reveru se ljeskao neobičan broš: dva zlatna zmaja s očima od zelenog i

crvenog dragog kamenja. Prstenje njoj je blistalo kad bi rakama tjerala plavičaste oblačiće

dima cigarete.

- Rekla sam kuharici da pripremi mjesečeve kolačiće, a ona ih pravi izvanredno. Bit će i

morskih račića i raznih drugih specijaliteta - raspričala se Melanija.

Malim sam gutljajima pila vruću kavu. Bila je vrlo dobra. Stjuard koji mi je pripremao

tost reče odjednom: - Lijepo moje dijete, zašto ste tako rastreseni? Zovem se Claude, rekao

sam vam to jutros već tri puta. Želite li palačinku sa sirupom od bambusovih izdanaka?

Nećete cijeli dan moći ništa jesti.

Marckova je raka počivala na bijelom stolnjaku. Na kratak ju je trenutak Melanija

prekrila svojim tankim prstima. Sada su svi razgovarali i nestalo je nelagode koja je

zavladala prilikom mog dolaska. Marck je odgovarao samo jednosložnim riječima. Držao se

povučeno i odbojno, a meni se zbog toga stezalo srce. Marion mi se prijateljski smiješila.

Čitala sam simpatiju u njenim modrim očima.

- Naučit ćemo vas kako se igra ma-jong. To je neka vrst kineskog domina. Plivat ćemo

u mom bazenu, mnogo je ljepši od hotelskoga - nastavljala je Melanija.

- I što još? - upita jedan stjuard. - Čuo sam da vaši najdraži gosti mogu i u vašu

pušionicu.

Melanijini obrazi jedva vidljivo porumene.

- Pa što? Zar nismo u Kini, do vraga! Moj suprug Charlie puši. I mojim je gostima

35

Bocca

Glorij@

dopušteno da kušaju, ako to žele. Ne vidim u tome ništa loše.

- Ali ja vidim! - hladno joj dobaci Marck. Do tog je trenutka odgovarao samo s „da‟ ili

„ne‟. Sada me začudio odlučan ton njegova glasa.

- U mojoj se prisutnosti moja posada neće zabavljati pušeći opijum!

- Pretjerujete, Marck! Nije riječ o opijumu. Charlie će vam objasniti kako nema nikakve

opasnosti od privikavanja. To je razonoda poput svake drage. Cijeli svijet zna da ste

zaraženi Konfucijevim načelima.

Jedan od stjuarda zafićuka malo podrugljivo. Marck mu se obrati: - Eto kakve su žene.

Melanija se udala za Kineza i njemu za volju spremna je otrovati cijelu jednu posadu u

svojoj pušionici. Učinite kao ja, stari moj, ne ženite se nikada!

Odjednom sam ih poželjela sve ostaviti, ponajprije Melaniju. Popila sam još jednu šalicu

kave i odlučila otići sama u šetnju u okolici hotela. Međutim, svi su se odjednom digli.

Dosljedna u svojoj zamisli, Melanija je uzela Marcka ispod ruke. Pred ulaznim vratima hotela

čekala su dva njena automobila velika poput spavaćih kola s vozačima u livreji. Stjuardi,

Marck i Melanija ušli su u prvi, a ja sam se zajedno s Jacqueline i Marion bezvoljno ukrcala u

drugi.

- Kapetan je ustao na lijevu nogu.

- Zar ste se posvađali? - iznenada upita Marion.

Veliki je automobil lagano i nečujno klizio avenijama.

- Koje li indiskrecije! Baš si znatiželjna! -odgovori joj Jacqueline. - Međutim, u cijeloj

našoj kompaniji jedino ti nisi bila zaljubljena u Marcka Doriana! Da znate, Sarah, Marion je

najvjernija žena na svijetu.

- Samo zato što obožavam svog supruga.

- U vašim godinama, Sarah, zaručivala sam se ozbiljno tri ili četiri puta - nastavi

Jacqueline. - Ali, da je jedan od tih izabranika bio Marck Dorian, ne bih učinila ono što je

uradila Melankolija. Baš čudna djevojka! Pušionica! Marck joj je dobro odbrusio. Ona nije

poštena. Poziva nas sve samo zato što želi da je Dorian posjeti. Ona zna vrlo dobro da on

sam ne bi prihvatio poziv, ali je za volju cijele ekipe, donekle obavezan popustiti. Osim toga

ne želi igrati uvrijeđenoga muškarca zbog toga što ga je istisnuo nekakav veliki Kinez...

- Pa ipak, ja mislim da na njegovu mjestu ne bili pošla - reče Marion.

- Ne bi uspjela, Melanija je tako uporna. Uostalom, možda Marcku laska što njegova

bivša zaručnica pokazuje toliko zanimanje za njega. Njoj ne izbjegne ni jedan naš let u

Hong Kong. I svaki put gleda Marcka kao u božanstvo.

- Baš si zlobnica! Nećeš moći sjesti za stol te odvratne Melanije!

- Idem u tu njenu „kinesku‟ palaču zato da vas ne napustim i zato što ondje uvijek

36

Bocca

Glorij@

nađem razloga da se dobro nasmijem!

- Recite mi iskreno je li Marck bio veoma zaljubljen u Melaniju? - Glasno sam izrekla to

pitanje koje me mučilo i odmah dobila odgovor: - Ne bih znala reći - prizna Marion. - Što ti

misliš, Jacqueline? Bili su zaručeni tako kratko vrijeme.

Jacqueline slegne ramenima i dobaci mi kratak pogled.

- Ja sam od onih koji se ugrizu za jezik prije no što progovore. Rastužila bih vas kad bih

vam rekla da je Marck ludo volio svoju zaručnicu. Pa ipak, mislim da je bio veoma zaljubljen

jer je pomišljao na ženidbu i jer je cijeli taj slučaj bio vrlo značajan u njegovu životu. Prije

toga bio je poznat kao čovjek koji se sa ženama poigrava kao s marionetama. Kad je susreo

Melaniju, postao je ozbiljan i bez sumnje vrlo sretan. Međutim, to je trajalo vrlo kratko i

Mclanijina je udaja bila završna točka njihove idile. Marck nije pokazivao da je povrijeđen.

Ali, postao je još podrugljiviji, još veći zavodnik i posve sigurno neljubazniji no prije.

Prekrižila sam ruke na koljenima i pokušavala ne slušati zaglušno lupanje svog srca.

Jacqueline je očima pratila dugački automobil ispred nas u kojem se vozio Marck s

Melanijom. U jednom je trenutku njihov automobil usporio vožnju. Mi smo im se posve

približili, pa sam na naslonu sjedala mogla vidjeti Melanijine svijetle uvojke i odmah do njih

Marckovu ruku.

- Ne zabrinjavajte se! - živahno reče Jacqueline. - Između njih dvoje sve je gotovo

unatoč njezinim spletkama.

- Mislim da „sirotu‟ djevojku treba više žaliti nego joj zavidjeti - zamišljeno će Marion. -

Unatoč njezinim vilama, draguljima i haljinama, ona je izvukla kraći kraj. Njezin Kinez

zacijelo nije idealan muž. U ovoj zemlji imaju muškarci čudne nazore i običaje i ja se ni za

cijelo carstvo ne bih udala za Kineza.

- Da nisi rasist?

- Naravno da nisam, ni najmanje. Ali... udati se tako daleko od vlastite zemlje za nekog

stranca kojega pravo i ne poznaješ... I imati svekrvu Kineskinju... brr...

- Charlie je lijep Kinez. Visok i dobro građen. A osim toga tako bogat... - uzdahne

smiješno Jacqueline.

- Nepristupačan, umišljen, tajanstven, katkad vulgaran. Ti to znaš isto tako dobro kao i

ja. Ako Melanija misli na čovjeka kojega je izgubila, ako se prisjeća njegove ličnosti i ako ga

uspoređuje... zaista je žalim.

- Vjeruješ li ti da Melanija uopće misli na nekoga drugoga osim na Joea Dassina? Ona

ima kokošji, posve nekomplicirani mozak. Ona je sretna s Charliejem i poziva nas sve jer

nema nikakva drugog posla, jer se pravi važna i jer možda još želi iskušati svoju moć nad

Marckom. A ako za čim i žali, onda su to Francuzi i Francuska.

37

Bocca

Glorij@

Slušala sam čavrljanje mladih žena i naslonila glavu na naslon imajući stalno pred

očima sliku Melanije i Marcka. Zar je moguće da toliko patim zbog čovjeka kojega sam

jedva poznavala? Nekoliko sam puta u prednjem automobilu mogla zamijetiti njegov izraziti

profil. Nije se ni jedanput okrenuo i požalila sam što sam s njim pošla u tu posjetu o kojoj

se toliko govorilo. U jednom se trenutku naš automobil našao usporedo s njegovim. Zarila

sam nokte u skupocjenu presvlaku sjedala i okrenula glavu.

U našem je klimatiziranom automobilu bilo svježe, no vidjelo se da vani sunce nemilice

prži ulice, kuće i dućane čiji su izlozi bili istureni prema pločnicima krcatim pješacima.

Automobil je zastao ispred pješačkog prijelaza i tik uz stakla automobila pojavilo se na

časak lijepo, i nasmijano lice neke mlade Kineskinje. Marion i Jacqueline su ušutjele, a ja

sam pomislila kako im je zacijelo dosadno moje društvo. Sa stražnjeg prozora svog

automobila Marck se iznenada okrenuo prema nama. Jacqueline mu mahne rukom

govoreći: - Hajde, Sarah, budite dobri! Mahnite mu! Zar ne vidite da naš lijepi pilot traži vaš

pogled? Sigurna sam da se dosađuje s Melanijom. Vidite da imam pravo, taj prostak zijeva!

Golemi zeleni ili crveni natpisi krasili su gotovo svaku kuću. Bili smo u vrlo širokoj

trgovačkoj aveniji čijim se pločnicima užurbano kretalo mnoštvo pješaka. Većina je žena

bila u hlačama dok su muškarci bili odjeveni u bijela odijela, svi vrlo niska rasta i sitni.

Zatvorila sam oči, poželjevši da budem u prvom automobilu pokraj Marcka, da

naslonim glavu na njegovo rame, da mi ruka bude u njegovoj. Osjećala bih pod prstima

udaranje njegova bila i posve izbliza udisala miris njegove kolonjske vode pomiješan s

mirisom duhana, čime je odisala sva njegova odjeća. Sjedila bih šuteći i gledala širom

otvorenih očiju taj veliki grad, s osjećajem nježnosti.

- Još malo pa ćemo stići - reče Marion koja se gotovo uspavala. - Nadam se da ćemo se

dobro zabaviti. Kad hoće, Melanija je izvrsna domaćica osobito kad joj nema dosadnog

supruga.

- Misliš li da će Charlie biti tamo? - upita Jacqueline.

- Nadam se da neće. Ne podnosim toga čovjeka.

- Meni je svejedno, uopće ga ne zamjećujem. Srela sam ga već tri ili četiri puta, a ne

bih bila u stanju prepoznati ga. Žuto lice kao i sva ostala žuta lica!

- Viši je i jači od ostalih Kineza...

- O čemu bi se moglo razgovarati s tim čovjekom? Još nikada nije stupio nogom u

Europu. Pun je prezira prema nama domaćicama aviona, a stjuardi mu se naprosto gade.

Jedino mu piloti donekle imponiraju. Melanija se trudi naći neku temu razgovora. Kad se

Charlie pojavi, svi ušute, a svi su očarani kad ubrzo zatim nestane. Dovoljno je inteligentan

da osjeti kako njegova prisutnost nikoga ne zabavlja čak ni njegovu suprugu. Obično se

38

Bocca

Glorij@

povuče jednako nečujno kao što je i došao i onda svi s olakšanjem odahnu.

Činilo se da sunce iza brižno zatvorenih stakala peče sve žarče. Prolazili smo duž luke.

Bila je puna džunki koje su se jednomjerno ljuljale dok se nešto podalje dostojanstveno

kretao jedan trajekt. Okrugli brežuljci na obzorju bili su obavijeni velom užarenog zraka. Iza

nas su ostajale goleme zgrade zasljepljujuće bjeline. Povremeno su se pojavljivale

prostrane zelene površine između luksuznih kuća.

- Molim vas, pogledajte ih!

Jacqueline mi pokaže neku turističku obitelj koja je šetala posve polako izbjegavajući

vječno zaposlene Kineze koji su pokraj njih jurili. Turisti su se ogledavali tako zabezeknuto

da smo se sve tri morale nasmijati. Bili su natovareni fotografskim aparatima, kamerama i

raznim torbama. Činilo se da su prilično iscrpljeni.

Ostavivši iza sebe dugačke avenije, automobil je skrenuo u neku malu strmu ulicu. Bila

je vrlo tiha i mirna. Marion izvadi ogledalo iz torbice i spretnom rukom dotjera lice i kosu.

- Ne odgovara mi klima ove zemlje. Lice mi je ocvalo, a to me baca u malodušnost

Neprekidno prelazimo iz klimatiziranih ho tela i automobila u tu nesnosnu vrućinu. U Tokiju

je klima posve drugačija.

- Stigli smo - ustanovi Jacqueline.

Pred nama su se otvorila velika rešetkast; vrata od kovanog željeza i automobil se

našao na pravoj maloj asfaltiranoj cesti. Nevidljive ruke iza nas opet su zatvorile vrata.

Imala sam neugodan osjećaj da sam zatvorena.

- Nalazimo se na teritoriju njegova veli čanstva Charlieja... ne znam kako ide dalje -

objasni Jacqueline.

Vozili smo se kroz veliki perivoj s prekra snim drvećem i zaustavili se nakon pet minut;

ispred raskošne kuće. Dojam je bio čaroban zacijelo namjerno izazvan od samoga kuće

vlasnika. Posve bijela, plemenitih razmjer; poduprta visokim stupovima i ravna krova kuća

je podsjećala na bogate georgijanska domove. Dvokrilno je stubište bilo zaštićene

izvanredno izrađenom ogradom od kovan; željeza. Na vrhu stepenica nalakćena tik uz

Marcka, čekala nas je Melanija. Već je uspjeli promijeniti haljinu. Sa zebnjom u srcu zami

jetila sam da Marck izbjegava moj pogled da se u razgovoru smiješi Melaniji, ljepšoj no

ikada. Imala je na sebi neku vrst bijele tunike koju je samo na jednom ramenu pridržavali

dragocjena kopča. Podsjećala je na savršen grčki kip. Porumenjela je od radosti kad su oba

stjuarda zadivljeno zafićukala.

- Nebesa, kakva haljina! - klikne Jacqueline dok se Marion ljubazno pozdravljala s

domaćicom.

Zamijetila sam da se ljepotica malo suviše naslanja na Markovu ruku. Silazila je

39

Bocca

Glorij@

stepenicama naučenom, ali stvarnom ljupkošću Zlatne su joj sandale jedva dodirivale

mramorne stepenice.

Raskošno predvorje popločeno bijelim mramorom bilo je dobrim dijelom prekriveno

skupocjenim kineskim sagovima. Svi su kutovi bili puni velikih buketa cvijeća. Dvokrilna

vrata prema blagovaonici bila su otvorena. Vidjela sam okrugli stol pokriven vezenim

stolnjakom. Na drugoj strani sobe bio je veliki okrugli, tipično kineski prozor iza kojega se

vidio vrt.

- Divite se, draga! Ovdje je sve pravo i rijetko i vrijedi cijelo brdo zlata. Samo jedna od

onih slika obješenih na stubištu predvorja vrijedi toliko da bih za nju mogla kupiti malu

vikendicu o kojoj toliko sanjarim. Vidjet ćete tu i Van Gogha i razne druge Vanove. Jedne

sam noći sanjala da sam pokrala tog dragog Charlieja.

- Još niste sve vidjeli! - reče Marion - Tek kad vidite vrt, pagodu, bazen, kineski hram,

ribnjak s lopočima stare svilene paravane...

Prostorijom se nečujno kretalo nekoliko slugu u bijelim haljecima.

- Imaju pustene potplate - objasni mi Marion. - Ali, što vam je, Sarah, stojite ovdje kao

netko tko ne zna bi li ušao ili pobjegao? - Melanija mi priđe, uze me za ruku i reče: -

Dođite, Sarah, dok ostalima posluže aperitiv, pokazat ću vam malu riznicu svoga muža.

U širokim vitrinama, zaštićenima debelim, zacijelo neprobojnim staklima, bilo je više

komada vrlo stare, zlatom izvezene kineske odjeće, stari porculan, razni predmeti od

bjelokosti i nefrita, a u zasebnom pretincu, na podlozi od bijelog baršuna, neviđeno lijepa

ogrlica od dragog kamenja.

- Ova je smaragdna ogrlica pripadala carici Tsu-Hi. Mom je mužu do nje stalo više od

svega na svijetu. Najbolji je dokaz to što mi nikada nije dopustio da je nosim.

- Imaš mnogo lijepih ogrlica, ali ovu nećeš nositi!

Trgnula sam se jer nisam čula dolazak čovjeka koji je to izgovorio.

- To je moj muž Charlie, a ovo Sarah, novajlija u Hong Kongu - predstavi nas Melanija.

Kućedomaćin se duboko nakloni, stisnuvši mi mlohavo ruku. Melanijin je muž bio

neobično visok, plećat i podebeo. Brada mu je nestajala između ovješenih obraza. Nisam

mu mogla odrediti godine, ah iz njegova lica, više sivog no žutog, s izvjesnom su me

simpatijom gledala dva crna oka začudno mlada.

- Prijatelji Melankolije i moji su prijatelji. Prema tome, dobro došli!

Rekao je „Melankolija‟ i činilo mi se da je pogled što ga je bio uputio svojoj ženi postao

nekako tvrd. Jacqueline nas je zvala, pa smo prišli ostalom društvu koje je stajalo držeći

čaše u rukama. Jedan od stjuarda već malo dobre volje, podigao je čašu i nazdravio

Melaniji. Ona mu zahvali nježnim osmijehom. Marck je razgovarao s Melanijinim mužem.

40

Bocca

Glorij@

Nisam čula njihove riječi koje su se utapale u općem Zagoru. Divila sam se prostoru u

kojem smo se nalazili, tanjurima, oslikanim pticama i paunima s velikim repovima,

predmetima izrađenim od zlata, crvenim sanducima i dragocjenim paravanima. Marion mi

je dobacivala kratke poglede ohrabrenja, a Jacqueline je glasno govorila i smijala se

peckajući mlade stjuarde koji su bih očito zabezeknuti tolikim sjajem i bogatstvom. Udobno

zavaljen u naslonjač od bijele kože, Charlie je malim gutljajima ispijao piće. Jedna njegova

ruka kratkih tupastih prstiju počivala mu je na naslonu. Na malom mu je prstu blistao

golemi prsten.

- Jeste li za to da se prije objeda malo provezemo čamcem? - upita Melanija uhvativši

istoga časa Marcka ispod ruke.

Uhvativši kratak pogled što ga je Jacqueline dobacila Marion, pogledala sam u

Charlieja. Njegove su se oči pretvorile u tanku crnu crtu ispod jednako tankih obrva.

- Draga, ja imam neki sastanak, a objed je naručen za uobičajeno vrijeme. Zato mislim

da bismo mogli odmah sjesti za stol. - Njegov sladunjav i pjevuckav glas bio je vrlo

neugodan. Zatim je nastavio ljubaznije: - Možete se cijeli dan voziti u čamcu. I sutra i

svakoga dana ako vam se sviđa u mojoj kući.

- Oh, zar ne znate da prekosutra nastavljamo let za Tokio? - upita Jacqueline.

Sunce je milovalo svijtlu Melanijinu kosu. Upadljivo lijepa Jacqueline postajala je pokraj

nje posve neugledna, a šarmantna Marion nezanimljiva.

Marck je još voli, pomislila sam tužno. Zar bi se, u protivnom, nalazio ovdje, sučelice

tom velikom Kinezu koji nije pokazivao znakova simpatija prema njemu.

Pošli smo k stolu. U posljednji sam čas sjela između Melanije i Marcka jer mi je to

mjesto ponudio jedan od slugu kojemu je Charlie dao neprimjetan znak očima. S obzirom

na viski, kojim su nas rastrošno poslužili, konverzacija je odjednom postala vrlo vesela i

nisam je mogla slijediti. Jasan Melanijin glas nadglasavao je sve ostale. Odjednom sam čula

Marckov glas: - Da, u pogledu tjelesne ljubavi slažem se s vama. Ali, ako mislimo na drugu

ljubav, na ljubav s velikim ,,Lj‟, kako se to obično kaže, onda nisam vašeg mišljenja. Ona

ne može postojati između dva bića koja se razlikuju po duši, odgoju, socijalnom položaju,

rasi... Miran Marckov glas zastao je na toj posljednjoj riječi. Nastao je neugodan tajac. Na

drugom kraju stola Charlie je sklopio svoje punašne ručice. Jabučice njegovih prstiju su

pobijelile. Nasmiješio mi se i upitao: - Sviđa li vam se Hong Kong, gospođice Sarah?

Melanija mi je rekla da ste prvi put u mojoj domovini. Šteta što moja žena i ja nemamo

vremena da vam pokažemo cijelo to područje i Macao. Četiri dana je premalo da bi se

stekao dojam o Aziji.

- Grad je prekrasan - odgovorim napokon.

41

Bocca

Glorij@

- I vrlo zanimljiv. Hong Kong je neka vrst oaze.

- U svakom slučaju, to je izvrstan teren za trgovinu - nadoda jedan od stjuarda. - Vi to

zacijelo najbolje znate jer se bavite velikim poslovima. Osobno vam ne zavidim, ja se ne bih

mogao smiriti na jednom mjestu, sretan sam kad mogu putovati, takvo mi je i zvanje. Ipak,

divim se svim tim lijepim stvarima što ste ih sakupili u svojoj kući. Pitam se, kako ćete ih

dugo moći zadržati?

Charlie se podrugljivo smješkao.

- Ja sam poslovan čovjek, a Hong Kong je stvoren da uvijek bude poslovan grad,

vjerujte mi! A sada mi oprostite što ću vas napustiti, poslovi me čekaju.

- Kakvi poslovi? Recite nam, umirem od radoznalosti! - upita Jacqueline.

- Trgovina opijumom i zlatom. Ja sam moderan pirat...

Charlie se izazovno nasmijao Jacqueline, a ova je razvukla lice u smiješnu grimasu.

Odlazak kućedomaćina izazvao je pravo veselje. Nizala su se razna jela čas kineska, čas

zapadnjačka. Desert su sačinjavala prava brda voća, sladoleda i raznih kolačića. Posluga je

dolazila i odlazila, mijenjala tanjure nečujno i s najvećim strpljenjem.

- Svi su nalik jedan na drugoga poput jedne šalice riže drugoj šalici riže! - ustanovi

Jacqueline. - Pitam se, Melanijo, jesu li samo trojica ili ih ima trideset?

Umjesto odgovora Melanija se samo nasmiješi. Koračala je pokraj Marcka. Bili su divan

par. S bolnim sam zaprepaštenjem ustanovila koliko mi je postao drag. Ali, bilo bi smiješno

umrijeti od ljubavi...

- Kako je malo potrebno da čovjek bude sretan! - podrugivala se Jacqueline pokazujući

širokom kretnjom ruke bazen, grmove bijelih kamelija i razno egzotično drveće.

42

Bocca

Glorij@

VI

Stojeći na rubu odskočne daske, Marion se spremala skočiti. Melanija je naredila da

nam donesu cijeli izbor kupaćih kostima, sve jedan ljepši od drugoga. Stjuardi su se

praćakali po vodi poput mladih sretnih psića. Melanija je imala divnu bijelu, gotovo

prozračnu kožu i izvanredno fino i lijepo građeno tijelo. Gurnula je u vodu vršak nožnoga

prsta i gadljivo razvukla lice.

- Ne, ja neću u vodu. Ali, neka vas to ne sprečava da skočite, Sarah. Nešto ne valja s

tim bazenom, voda je suviše hladna. Već sam to više puta rekla Charlieju, no on mi je

odgovorio da sam smrzljivica. Kad bih se okupala u toj vodi, odmah bih dobila upalu pluća.

- Upalu pluća! - naruga se Marck. Melanijino je lice odjednom poprimilo zanesen i

sanjarski izraz.

- Na što mislite? Na koga?

- Na onoga lijepog doktora koji me liječio baš od upale pluća. Kad pomislim na njega, a

to je dosta često, čini mi se i nakon toliko godina da sam promašila svoj život. I tada

osjetim ovdje neku bol... - Melanija dodirne rukom grudi, uzdahne i nastavi: - Bio je tako

velik i tako lijep.

Oči su mu bile smeđe sa zelenim zvjezdicama. Zvao se Frederic, doktor Frederic

Semoy. Imao je fine, dugačke prste. Bio je već prosijed na sljepoočicama, a to ga je činilo

još neodoljivijim. Nažalost, oženio se nekom drugom domaćicom aviona.

- Iz naše kompanije?

- Da, možda je poznajete? Neka Segolene. U ono smo je vrijeme zvali Segolene s

Tahitija.

U mislima sam odmah ugledala zeleni otok i sjetila se ljupke Segolene i njenog lijepog

liječnika; njihova je romantična priča neko vrijeme izazivala ganutost nehajnih Tahićana.

Kapetan Dorian nas je slušao smiješeći se zlurado. Okrenula sam pogled od njegovih

podrugljivih očiju.

- Neću nikada zaboraviti!

- Što nećete nikada zaboraviti? - upita Marck.

Zamagljena pogleda, Melanija nastavi, vrlo nježno, kao da govori samoj sebi: - Bio je

ozbiljan, pun nježnosti, muške čvrstine i staloženosti. Uz njega sam se osjećala zaštićenom.

Bio je to kompletan čovjek i nikada ga neću zaboraviti!

Melanija se promeškoljila poput mačke, poduprla laktom lijepu glavu i sva se prepustila

otmjenoj nostalgiji. Marck se neobično gipko spusti do nje i reče: - Pa ipak, vrlo je

jednostavno da priviđenje svoje ljubavi pošaljete natrag u prošlost, a još je jednostavnije

43

Bocca

Glorij@

da volite kako biste bili voljeni.

- Mislite li, kapetane?

Uprla je u njega dubok, melankoličan pogled. Marck se nasmije.

- Ne uništavajte najljepše uspomene moga života! Doktor Frederic je bio moja velika i

nježna ljubav. I uvijek će to ostati, iako neće nikada doznati koliko je bio voljen.

Sva blistava, Jacqueline je izašla iz bazena i prišla nama otresajući sa sebe vodu poput

mladoga pseta.

- Kakvu to zavjeru kujete vas troje?

- Melanija nam priča o svojoj velikoj ljubavi, nekom liječniku s Tahitija.

- Oh, znam, uostalom, tko ga u kompaniji ne poznaje! Osobno još nisam srela lijepog

doktora Semoya ni njegovu Segolenu, ali su mi bile pune uši njihove priče. Ne smijte se

tako drsko, Marck Doriane, ne vjerujete li u veliku ljubav?

- Zašto ne bih vjerovao?

- U bračnu ljubav? - upita plačljivo Melanija.

- U posve kratku ljubav! - odvrati Jacqueline i počne se glasno smijati.

Nisam se ni svukla jer nisam bila raspoložena za kupanje. Melanija se lijeno protezala

na ležaljci od bijela drveta, s crvenim jastucima prekriživši ruke ispod vrata. Lagani se lahor

poigravao njenom svijetlom, poput najfinije svile tankom kosom. Nehajno je njihala gole

noge. Na kraju finih stopala lakirani su nokti podsjećali na niz rubina.

- Zar se nećete kupati? - zapitkivali su je stjuardi iz bazena.

Jacqueline i Marion su razgovarale, nisam čula njihove riječi, ali sam po izrazu njihova

lica nagađala da komentiraju nove i čudne odnose između Marcka i naše bivše domaćice

aviona.

Sjela sam nedaleko od para i nekoliko puta osjetila na sebi zeleni, zagonetni i podrugljiv

Melanijin pogled. Sva je njena pažnja bila usredotočena na Marcka, a njegove su oči bludile

u daljinu. Smiješila sam se svima trudeći se ne pokazati svoju zbunjenost. Znala sam da je

Marckov zagrljaj bio moj jedini svijet, da sam ga željela više od bilo čega u životu i da mi je

Melanija neprijatelj.

- Za dva dana ćemo otići, odletjeti poput, lastavica! - reče mi iz čista mira Marion

sjedajući pokraj mene.

- Ovdje je vrlo lijepo, ali ja bih se htjela malo razgibati - reče Jacqueline. - Prošećimo

malo pa ćemo Sarah pokazati mali hram. Idete li s nama, Marck? Ako se dobro sjećam, ide

se ovuda?

Krenuli smo uskom stazom koja je vijugala između grmova azeleja. Melanija je išli na

čelu, slijedio ju je Marck. Nisam mogli skinuti pogleda s elegantne i skladne poja ve bivše

44

Bocca

Glorij@

zaručnice čovjeka kojeg sam toliko voljela. Iza jednog zavoja staza je završavala na malom

jezeru napola prekrivenom lopoči ma. U vodi su plivale prekrasne i vrlo rijetki ribe kao,

uostalom, i sve drugo u Melanijinoj kući. Marck nam je svojim mirnim glasom izgovarao

njihova imena. Osjetila sam ne odoljivu želju da ga primim za ruku, da ga dotaknem u

prolazu. Ribe su plivale po sa moj površini. Neke su bile mirne i trome dok su druge, čini se,

bile prilično krvoločne Vodeno se bilje gibalo po vrlo bistroj vodi, sunčeve su zrake plesale

po njenoj površini. Melanija je neprestano govorila i govorili Jacqueline i Marion su joj

veselo odgovarale Obojica su se stjuarda sve više preobražavala u vitezove koji služe

gospodarici ovog jedin stvenog doma. Govorili su o kineskoj operi,

O predstavama. Marion im je od vremena do vremena upućivala ohrabrujuće pogle de,

pune ljubazne podrške. Melaniju je o nekog vremena slijedila služavka odjevena bijelu svilu.

Ne znam odakle se pojavila, tiha i šutljiva, noseći kućni ogrtač svoje gospodi rice. Njeno se

lice smješkalo, ali se u crnim očima nije moglo ništa pročitati. Na tom je mjestu, dotle

gotovo engleski perivoj odjed nom postao tipično kineski. Približavali smo se pagodi idući

širokim putem koji je s obje strane bio obrubljen golemim grmovima c venog božura.

Ugledali smo i drugo, mnogo veće jezero, na kojem se lagano ljuljao čamac nalik na

džunku. Jezero je mjestimično bi] prekriveno cvjetovima lotosa, a svuda su n; okolo cvali

irisi, jasmin i razno drugo nepo znato cvijeće.

- Recite, Melanijo, postoji li u Hong Kongu još koja kuća nalik na ovu? - Jedan od

stjuarda nije mogao zatomiti svoje divljenje. Bio je to snažan momak, lijepa i ljubazna lica,

ali mu Melanija nije posvećivala nikakvu pažnju.

- Postoji još mnogo lijepih kuća - odgovori mu kratko.

- Ovaj prijelaz sa Zapada u Kinu je nevjerojatan. Vaš je muž zacijelo basnoslovno bogat

kad je mogao usred grada stvoriti sve to. Vaši se parkovi prostiru na nekoliko hektara! Kad

samo pomislim kako živi veliki dio stanovnika ovoga grada! Po dvadesetak njih u sobi koja

nije veća od džepnog rupčića! Hong Kong me uvijek iznova začuđuje! -završi stjuard u

neprilici uviđajući da se nesmotreno izrazio.

Na ulazu hrama dočekale su nas bujne glicinije u sjaju svojih grozdova. Vidjela sam

Buddhu od bijelog nefrita, koji je sjedio na širokom listu lotosa od zelenog nefrita. Držao je

u ruci nekakav čudan cvijet i činilo mi se da me gleda blagim pogledom. Dva kipa s njegove

lijeve i desne strane zacijelo su predočavala božice. Slušali smo Melanijina objašnjenja, no

bilo je očito da bivša domaćica aviona gleda samo Marcka.

Mjesto je bilo mistično, posve drugačije od ostaloga dijela Melanijina doma. Melanija se

objesila o Marckovu ruku. Njegovo je ozbiljno lice odjednom postalo više nego suzdržljivo.

Njena je upornost postala nelagodna.

45

Bocca

Glorij@

U hramu je bio čuvar, neki vrlo malen čovjek odjeven u grimizni saten. Kad mu se

Melanija približila, poklonio se tri puta vrlo duboko. Njegovo lice i ruke podsjećah su me na

vrlo staru, požutjelu bjelokost. Pogled mu je bio spušten, a izraz lica smjeran. Za mene je

bio simbol stare Kine. Vidjela sam ga pred nosiljkom posred tihoga perivoja ispred paviljona

izvijena krova od raznobojnog crijepa. Činio se tako star, tako smiren i tako vedar. S druge

strane hrama moj je pogled s ushićenjem otkrio krajolik iz sna: minijaturnu Kinu s malim

potočićima preko kojih su vodili kineski mostići bez ograde, brežuljci zasađeni ružičastim

božurima, popločene aleje i ptice u malom bambusovom gaju. Sve je bilo idilično i

beskrajno tiho. Poskočila sam začuvši pokraj uha Marionin glas: - Nisam prije vidjela da je

taj perivoj tako lijep. Mislim da ga je Charlie još dotjerao. Ne sjećam se tih brežuljaka s

božurima.

- Nije li predivan? A to cvijeće!

- Sigurno je da je sve to vrlo skupo! - dobaci suhoparno Jacqueline. - S vrećom punom

dolara može se učiniti sve: raskošan dom za bijelu suprugu i zaseban kutak, zapravo malu

Kinu za sebe kao spomen na pretke, zar ne? Melanijo, vaš je suprug mecena!

Namjerno veseo i raspoložen ton nije mogao prekriti stanovitu zlovolju. Malo podalje

stjuardi su pokušavali namamiti ohole crne labudove koji su se šepurili posred jezera. Nisu

još nikada vidjeli crne labudove, kao uostalom ni ja. Melanija nije ispuštala Marckovu ruku.

Govorila mu je posve slabim, malaksalim glasom, čula sam nekoliko riječi: „Odvesti me

daleko odavde... od svega toga...‟ Okrenula sam se prema njima ne vjerujući svojim ušima.

Melanija je brisala oči malim svilenim rupčićem. Jedna joj je suza kapnula na golo rame.

Usne su joj podrhtavale. Marion reče: - Čemu ta bujica? Što vam se dogodilo? Melanija je

slegnula ramenima ne odgovorivši. Grizla je usnice i morala sam ponovno skrenuti pogled s

tog patetično lijepoga lica.

- Marck, bez vas mi sve to ništa ne znači! Marion se vraćala prema nama, stjuardi su se

još zabavljali labudovima. Nisam znala kako da se ponašam, silno povrijeđena obijesnom

uobraženošću Melanijinih riječi.

- Hej, gdje ste? Marck, zar ste se zalijepili za tlo tog hrama? Čuvajte se kineskih

čarolija! - Jacqueline se smijala s porugom u crnim očima.

Pozlaćena se pagoda ocrtavala prema plavom nebu svojim krhkim obrisima. U

unutrašnjosti, na nekoj vrsti širokog oltara koji se žario u blistavilu svoje pozlate, tinjali su

miomirisni štapići. Mclanijina se sobarica nečujno baci ničice. Golemi je gong gotovo zakrčio

ulaz. Melanija se odjednom nervozno nasmije: - Jeza me hvata od toga mjesta i od mirisa

toga tamjana.

- Smiješne li životinje! - reče Jacqueline milujući vrat brončane figure koja je

46

Bocca

Glorij@

predočavala neku vrstu krave.

U sobaričinim se očima pojavila strava. Melanija reče: - Hajdemo odavde! Malo dalje

imat ćemo divan vidik na zaljev. A ovdje, brrr, čovjek bi pomislio da je...

Tog se trenutka dogodilo nešto čudno. Melanijina je sobarica podigla glavu i crnim se

očima zagledala u nas.

- Oči su joj poput koštica u nekakvoj ulaštenoj jabuci - šapne mi Jacqueline.

Zapanjena, dsjetila sam ruku Kineskinje na svom ramenu, dok su se na dnu pagode

nečujno otvorila vrata na šarkama u obliku zmija. Dvojica su Kineza uperila prema nama

cijevi revolvera.

- Kako je to zanimljivo! - krikne jedan od stjuarda.

Melanija prestrašeno krikne i baci se na Marcka koji ju je pokušao odgurnuti. Jedan od

Kineza pohitao je prema meni i grubo me primio za ruku. Marck poskoči, ali drugi Kinez

ispali hitac. Više sa čuđenjem nego sa strahom, osjećala sam čvrst stisak Kinezove šake.

Melanija je urlala. Jedan od napadača progovori na dobrom engleskom: - Ne mičite se,

nećemo vam nanijeti nikakvo zlo.

Melanija je napokon prestala vikati. Pala je na zemlju bez svijesti. Shvaćajući

beskorisnost otpora, Marck i stjuardi su počeli raspravljati s Kinezima. Moj me napadač

polako vukao prema vratima pagode, držeći i dalje moje prijatelje na nišanu oružja.

- Uzet ćemo gospodu kao taoca. Ništa joj se neće dogoditi!

Riječi su prelazile granice moga shvaćanja izazivajući u meni paničan strah. Zar ja

talac? Čitala sam takav izraz strave u očima Marion i Jacqueline i takvu srdžbu u očima

muškaraca da se nisam opirala. Dok je jedan Knez i nadalje revolverom prijetio cijelome

društvu, drugi me gurnuo prema malim vratima pagode. Zateturala sam i spotakla se preko

nekakvog korijenja. Moj me je otimač podigao i potrčao sa mnom. Pokušala sam se

okrenuti. Nisam više vidjela mali hram. Trčali smo veoma brzo. Spoticala sam se, no

obojica su me otimača držala tako čvrsto da nisam pala. Stigli smo do automobila i Kinezi

su me gurnuli na stražnje sjedalo. Automobil je smjesta krenuo, bez ikakve buke. Prekrili su

mi lice vlažnim rupčićem. Počela sam se gušiti od mirisa etera, u ušima mi je zujalo i zatim

nisam više ništa ni vidjela ni čula.

47

Bocca

Glorij@

VII

- Lažete! - progunđa Kinez.

- Kunem vam se da nisam supruga vašeg poslovnog partnera. Nemam nikakve veze s

tim vašim pričama.

Njegove su se oči pretvorile u uske crne pruge. Stezao je ruke tako da su mu članci na

prstima pucketah. Nije ništa rekao, samo mu je okrutan osmijeh preletio licem. Povukao je

nekakvo nevidljivo zvonce čiji je odjek dugo odzvanjao. Zatim se vrata otvore i neki se

sluga duboko nakloni. Obojica su izmijenila nekoliko kineskih riječi. Sluga mi dobaci užasnut

pogled.

- Smjesta ćemo provjeriti to što ste rekli! Žalim vas ako ste lagali.

- Policija će vas informirati bolje nego ja.

- Policija?

Čovjek u narančastoj haljini podrugljivo se nasmije. Zatim se okrene i napusti sobu uz

vrlo svečani naklon. Skočila sam do vrata, bila su zaključana. Vikala sam, odlučivši pokušati

sve kako bih izašla odavde. Vladala je zaglušna tišina. Počela sam drhtati, svjesna onoga

što se događa. Gdje sam? Što radi Marck? Što je sa svima ostalima? Znaju li da sam oteta

zabunom? Srce mi se ispunilo zebnjom, u glavi mi je šumjelo. Što će učiniti sa mnom?

Počela sam jecati od bespomoćnosti. Zamijenili su me s nekom drugom, to bi me trebalo

umiriti. Međutim, ti se ljudi nisu šalili, što je njima značio ljudski život? Marck će me izvući iz

toga mučnog položaja. Otići će na francuski konzulat i sama će se kompanija pobrinuti za

mene, u to nije bilo sumnje. Pomisao na Marcka malo me umirila. Počela sam razgledavati

prostor u kojemu sam bila zatvorena. Soba nije imala prozora. Nije bilo ni pokućstva. Škrto

danje svjetlo prodiralo je kroz okno na stropu, vrata su bila čvrsta, a zidovi presvučeni

crvenom svilom. Tišina je bila tako duboka da je djelovala tjeskobno. Sjela sam na jedini

divan.

Kad sam došla k svijesti, ležala sam na divanu od crne kože. U visini očiju ugledala sam

nečiju narančastu haljinu. Podigla sam pogled i ugledala čovjeka žuta lica koji mi se

smiješio. Ruke su mu bile prekrižene na trbuhu.

- Gdje sam?

Glavobolja mi je poput obruča stezala sljepoočice, činilo mi se da se cijela crveno

obojena soba ljulja.

- Smirite se, draga gospodo, nećemo vam učiniti ništa nažao. Mnogo vam se

ispričavam zbog načina na koji su vas moji dobri ljudi doveli u moj dom. Jer, vi ste moj

gost!

48

Bocca

Glorij@

Podrugljivost tih posljednjih riječi vratila mi je svu hladnokrvnost. Uspravila sam se s

jednom jedinom željom: da doznam zašto su me oteli i da odem odavde.

- Draga mala gospodo, vi ste moj dragocjen talac.

- Ništa ne razumijem!

- Objasnit ću vam, draga gospodo. Ja sam Cing Tsu, najbolji prijatelj vašeg cijenjenog

supruga koji je, osim toga, moj poslovni partner ili, bolje rečeno, moj davalac imena, kako

se to kaže u Europi. Taj dobri Charlie nije bio nimalo pošten... tako se to kaže za ljude koji

ne poštuju dogovor? Duguje mi tako značajnu svotu i tako je gluh na sve moje opomene da

sam bio prisiljen na stanovite korake. Sve je vrlo jednostavno. Čim mi vrati sva dugovanja,

odmah ću mu vratiti njegovo najveće blago, njegovu lijepu bijelu suprugu.

Kinez se nakloni položivši obje ruke na srce. Prasnula sam u glasan smijeh. Zagonetka

je napokon bila riješena.

- Zaboga, vi ste se prevarili. Ja nisam Melanija, već domaćica aviona Francuske

kompanije. U Hong Kongu sam samo u prolazu.

Plašila me riječ „talac‟. Sjetila sam se sudbina ljudi koji su bili oteti kao taoci. Tko su

bili moji otmičari? Možda sumnjivi trgovci opojnim drogama? Eto, odakle je potjecalo

golemo bogatstvo Melanijina muža. A ja sam sjedila ovdje umjesto Melanije! Sjetila sam se

razgovora o gustoj mreži trgovaca drogama po cijeloj Aziji, o njihovoj okrutnosti i

bezobzirnosti. A ja sam sada najglupljim slučajem postala mali pijun na njihovoj šahovskoj

ploči. Marck je govorio:

„Hong Kong je plodno tlo za stanoviti broj ljudi koji gomilaju milijune‟. To su bile

Marckove riječi. Marck! Vidjela sam njegovo lijepo lice, njegov mir i njegovu sigurnost. U

srcu mi se probudio tračak nade.

Vrata su se polako otvorila. Nisam se usudila ni pomaknuti, prestravljena ulaskom

dvojice Kineza. Donijeli su mi jelo na malom stoliću s kotačićima. Jedan mi je prišao dok je

drugi ostao na pragu. Obojica su bili ružni, surovih crta lica. Odbila sam hranu odjednom

osjetivši mučninu. Obojica su Kineza stajala bez riječi, potpuno ravnodušni. Na sebi su imali

stare i izblijedjele sivoplave uniforme. Strelovito sam se podigla i skočila prema

poluotvorenim vratima, prernula pri tome stolić i bacila se prema jednome od njih.

Odgurnuo me tako snažno da sam pala na divan, zadihana i plačući od stida i bijesa.

Pojavila se mala Kineskinja neodređene starosti. Donijela mi je toaletni pribor i papuče.

Krišom mi je dobacila bezizražajan pogled i počela skupljati izvrnutu hranu i čistiti pod.

Uzaludni su mi pokušaji bijega i razgovora! Okrenula sam se k zidu sva očajna i potpuno

svjesna nepristupačnosti svih tih ljudi. Nestali su nečujno kao što su i ušli. Prisiljavala sam

svoje nemirne misli da ih zaborave, da zaborave Hong Kong, gužvu njegovih strmih uličica,

49

Bocca

Glorij@

njegove lijepe avenije, svijet kulija, luku punu džunki, hotel „Hilton‟, moju lijepu sobu,

Melanijinu prekrasnu kuću, njezina supruga. Željela sam misliti samo na Marcka na sretne

trenutke kad me je držao u svom zagrljaju. Sve ostalo pretvorilo se u moru u ludilo. Moram

se izvući iz ovoga škripca! Pozlaćena svjetlost koja je dopirala kroz okno na stropu postala

je sivkasta. Zacijelo se spušta noć. Noć u ovoj sobi! Prisiljavala sam sebe da ostanem

mirna. U hotelu je zacijelo bilo vrijeme večere. Lijepa se blagovaonica punila gostima. Cijela

je naša posada zacijelo došla zajedno, zbunjena i zaprepaštena, razgovarajući o meni.

Marck! Što li je već poduzeo da bi me našao? Što radi Melanija u svojoj raskošnoj kući? Moj

je zbunjeni mozak neprestano izmišljao nove pretpostavke Vrata su se otvorila i ja sam

naglo poskočila Bila je već noć. Soba se na neobjašnjiv načir osvijetlila i prepoznala sam

čovjeka u naran častoj haljini. Bio je u društvu vrlo sitne i vrlo lijepe Kineskinje odjevene u

tipične kineske hlače i posve kratak svileni haljetak. Činile mi se da su oboje ljutiti i

ogorčeni. Prva se oglasila žena pjevuckavim glasom: - Vrlo nam je žao što se ovdje nalazite

v umjesto jedne druge žene. Ljudi koji su po činili tu pogrešku već su kažnjeni.

- Što ste im učinili? - upitala sam užasnut; ledenim tonom žene.

Preziran je osmijeh bio jedini odgovor Spustila sam glavu ne želeći pokazati sve

iznenadni strah.

- Smirite se! - reče čovjek. - Charlie je obaviješten, ali neće platiti otkupninu, odno sno

svotu koju mi duguje. Vrlo je svojeglav ali već ćemo ga mi urazumiti! Nezahvalan je a to je

ludost s njegove strane. Pošto ste već ovdje, nažalost, primorani smo da vas zadrži mo kao

taoca sve dok Charlie ne namiri sve dug, iako bi mi bilo draže da je ovdje ona li jepa

Melanija. Uostalom, i vi ste vrlo lijepi.

Žena ga prekine neočekivanom žestinom.

- Nadamo se da ćete biti razumni. Preporučujem vam to u vlastitom interesu. Nemate

ni najmanje mogućnosti da pobjegnete. Neće vam biti naneseno nikakvo zlo. Međutim,

ako...

Ponašala sam se kao da ne shvaćam prijetnju. Pogledala sam ih oboje ravno u lice i

pokušavajući da svladam drhtanje glasa, rekla: - Htjela bih napisati nekoliko riječi kapetanu

našeg aviona.

- To je posve nemoguće!

- Budite uvjereni da će me kapetan, policija i francuski konzulat tražiti. Zar mislite da

možete nekažnjeno na taj način oteti jednu Francuskinju?

- Mi smo u Kini! - blago mi odgovori čovjek u narančastom. - Vjerujte mi, vaš...

boravak... u mom domu neće trajati dugo. Nema sumnje da bismo Charlieja lakše doveli

pameti da je posrijedi Melanija. Međutim, vaš prijatelj, taj kapetan Dorian, već će naći

50

Bocca

Glorij@

načina da ga prisili.

Pogledala sam ga kad je spomenuo Doriana. Bio je u sve upućen, a to mi je samo

moglo koristiti. Odlučila sam glumiti razumijevanje i upitala: - Zacijelo je riječ o vrlo velikoj

svoti kad ste se odlučili na tako nekorektan postupak?

Slegnuli su prezirno ramenima. A zatim mi žena reče nešto blažim glasom: - Vi to ne

biste razumjeli. Riječ je o mnogo većoj stvari no što je taj novac. Charlie mora biti kažnjen.

Meni je osobno i neugodno i žao što ste ovdje vi umjesto Melanije. To ozbiljno otežava

cijelu stvar, ali mi ćemo ostati dosljedni. Nećemo prezati ni od čega da bismo Charlieja

bacili na koljena.

Skamenila sam se od hladne okrutnosti koja se odražavala na licu te lijepe Kineskinje.

Sudeći po finim borama oko njenih očiju, sigurno je već bila u zrelim godinama. Prekrasna

crna i vrlo sjajna kosa bila je složena u šinjon na vrhu glave. Bila je vrlo krhka i elegantna,

ali joj je pogled bio tvrd i nemilosrdan. Govorila je izvanredno dobrim engleskim jezikom.

Muškarac joj uputi nekoliko riječi na kineskom. Ona se bijesno okrene prema njemu i

odgovori na engleskom: - Ne želim zlo toj Francuskinji, ali ako se Charlie ne odazove, ona

će platiti umjesto Melanije. Zadržat ću tu djevojku koliko god to bude trebalo. Mrzim sve te

bijele žene.

Posljednje je riječi izgovorila posve piskutavim glasom.

- Samo mirno, poznajem ja Charlieja! -reče joj Kinez. - Popustit će on! Ta će lijepa

Melanija, koju vi toliko mrzite, znati nagovoriti muža da plati kako bi njena kolegica bila

oslobođena. Međutim, moramo napustiti ovu kuću još ove večeri.

- Kamo ćete me odvesti? I opet vam kažem da sam domaćica u avionu koji prekosutra

leti za Tokio. A sada znate i sami da nisam Melanija.

Muškarac podigne oči prema nebu. S mukom sam progutala slinu.

- Nešto ćete pojesti. Donijet će vam jelo i tople vode da se operete. Recite mi ako vam

još štogod treba. Otići ćemo za jedan sat jer je nemoguće da vas držimo ovdje.

- Zašto?

Muškarac se prezirno nasmije, a žena mi naglo odgovori: - Ja sam Charliejeva zakonita

žena. Otjerao me je zbog te bijele djevojke kojoj ste vi, ironijom sudbine, slični kao sestra.

Sva sam zadrhtala čuvši te riječi izgovorene s velikom gorčinom. Dakle, Melanija je bila

samo Charliejeva bijela konkubina! Odlučila sam igrati igru.

- Neću vam se opirati, htjela ili ne htjela. Ah, kažem vam ponovno da imam puno

povjerenje u kapetana aviona u njegovu posadu i u policiju ove zemlje.

Okrenuli su se i otišli bez riječi. Na tren sam kroz poluotvorena vrata na hodniku vidjela

svoja dva čuvara. Odlučila sam jesti. Mala je služavka stavila pladanj na posve nizak stolić.

51

Bocca

Glorij@

Ušla je posve nečujno. Gibala se poput automata i nisam mogla uhvatiti njezin pogled.

Donijela je piletine, voća, čaja i kolača. Grlo mi se stisnulo i morala sam se naprezati da

gutam. Zatim sam oprala lice u mlakoj i namirisanoj vodi. Morala sam izdržati, morala sam

biti hrabra! Cijela je stvar bila smiješna, nevjerojatna! Kako sam se baš ja našla između

dviju žena kineskog milijardera Charlieja!

Čuvala su me dva čuvara. Jedan je bio debeo i primitivan prostak, a drugi mnogo mlađi

i nešto pristaliji. Već mi je nekoliko puta dobacio podmukao pogled. Odlučila sam biti s njim

ljubazna. U kući je vladala grobna tišina. Napokon su se otvorila vrata. Ušao je Kinez u

narančastoj odjeći da me odvede. U slabo osvijetljenom dvorištu čekao je veliki automobil.

Bio je to crni „mercedes‟ za čijim je volanom čekao čovjek odjeven u livreju. Noć je bila vrlo

tamna. Osjećala sam kako mi znoj vlaži lice, kosu, ruke i odjeću. Sjela sam između dvojice

svojih čuvara na stražnje sjedalo dok je čovjek u narančastoj odjeći zauzeo mjesto pokraj

vozača. Nebo je bilo posve crno, posuto zvijezdama. Neka je nevidljiva ruka otvorila teška

drvena vrata. ‚‚Mercedes‟ je klizio polako i nečujno vrlo uskom i posve pustom ulicom.

Stisnuta grla, mislila sam na Marcka i sve ostale. Pomirena sa sudbinom nisam ni pomišljala

na bijeg. Bilo mi je jasno da je to posve nemoguće. I nadalje smo prolazili uskim, posve

nepoznatim ulicama. Moji pratioci nisu govorili. Odjednom su se ulice proširile i bile pune

domaćeg stanovništa. Svjetiljke su se njihale nad vratima zastrtim neobičnim zavjesama od

staklenih kuglica svih boja. Nijedno zapadnjačko lice! Povjerovala sam da smo i Aberdeenu.

Čučeći na ulici, trgovci su proda vali svoju robu, nitko nije na nas obraćao ni najmanju

pažnju. Kroz poluotvorena staklo automobila prodirao je težak vonj prženog mesa, truleži i

prezrela voća. Od vremena do vremena neki je osobito nosni glas izvikivao riječi na

kineskom. Naš je automobil zama lo oborio neku rikšu. Poskočila sam, ali m istog trenutka

ruka moga čuvara pritisnula na sjedalo. Potpuno zavedena tim izgledom Hong Konga, širom

sam otvorila oči poku šavajući naći neki znak koji bi mi ukazao n mjesto kojim smo se vozili.

- Stigli smo. Primoran sam vam zaveza! oči.

Pobunila sam se, ali mi nije koristile Svileni me je rubac lišio pogleda na ulicu, n nebo.

Čvrsto pridržavana od dvojice čuvara izašla sam iz automobila i osjetila pod noga ma tvrdo,

vjerojatno popločeno tlo. Muklo zapljuskivanje vode svjedočilo je da smo blizini mora,

nekog kanala ili nekakve dru ge vodene površine. Poslije nekoliko minut hoda začula sam

buku čamaca i vesala. Još je bilo vruće, a zrak ispunjen zadahom svježe pržene ribe. Čuli su

se oštri povici i doziva nje, neko je dijete plakalo.

- Mogu li znati gdje smo?

- Nije važno!

Kad su mi skinuli povez, zaslijepljeno sam zatreptala očima misleći da sam u nekom na

52

Bocca

Glorij@

selju sojenica. U maloj je luci, jedna tik dru ge, bilo usidreno na stotine džunki. Gotov bez

ikakvih svjetala pravi je mali ploveći grad potmulo bučio. Nekoliko je svjetiljki titralo na

pramcu jedne barke. Njihov je odsjaj svje tlucao u crnoj vodi. Gurnuli su me u jednu barku i

ona se odmah otisnula. Krčila je set put između džunki i pristala uz poveći bro dić na koji

smo se popeli. Ubrzo sam se našla u luksuznoj kabini s nekoliko naslonjača udobnih ležaja,

slabo osvijetljenoj.

- Ovdje ćemo pričekati događaje.

Kinez u narančastoj odjeći smiješeći se, kretnjom mi pokaže da sjednem. Bili smo sami.

- Recite - počela sam polako - što ćete učiniti sa mnom ako ne dobijete otkupninu?

- Savjetovao bih vam da ne mislite na to. Odspavajte nekoliko sati, već je kasno. Želite

li čaj? Ili nešto drugo za osvježenje?

Odmahnula sam glavom.

- Prisiljen sam zaključati ova mala vrata. Bit ću s druge strane... Ne zaboravite da nas

ima više na brodu i da bi pokušaj bijega bio čista ludost!

I sama sam to predobro znala. Odjednom se raspršila sva moja hrabrost, svu me

ispunila zdvojnost. Marck i svi ostali odletjet će za dva dana s Kai Taka u Tokio. Nisam još

bila u Japanu. Zamišljala sam ga kao ljupku zemlju iz snova, punu ružičastoga rascvalog

drveća i crvenih hramova. Možda ga nikada neću vidjeti!

Skočila sam začuvši brujanje motornog čamca. Pohitala sam do okna kabine, ali sam

vidjela samo mutnu vodu i pozaspale džunke. Vrlo oprezno, da ne privučem pažnju Kineza,

otišla sam do vrata i prislonila na njih uho. Bakreni okovi i dugmad na vratima svjetlucali su

u polutami, parket je škripao. Buka motora je utihnula, s palube se čulo mrmljanje

prigušenih glasova, naćulila sam uši zadržavajući dah. Preplavi me val nade: donijeli su

otkupninu! Glasovi su se približili. Nisam oklijevala, prodrmala sam vrata koja, kao nekim

čudom, nisu bila zaključana. Iz malog je predsoblja nekoliko stepenica vodilo na palubu. Na

moru se ljuljalo na stotine džunki, jedna tik druge, kao da su međusobno srasle. Jedna

uljanica u košari od trske bacala je pruge svjetla u pomrčinu noći. Plašila sam se, no bila

sam spremna na sve samo da sretnem ljude koji su pristali uz naš brodić. Iznenada i

nečujno na mene su se bacila dva čovjeka i čvrsto me stegnula. Posrnula sam. Odjeknule su

mrzovoljne riječi u mraku, počela sam vikati, ali je jedna ruka pritisnula moja usta, a druga

mi iskrenula ruku. Preda mnom je stajao čovjek u narančastom odijelu, izobličen od bijesa.

Naredio je slugama da me puste.

- Vrlo mi je žao i molim vas da oprostite zbog grubog postupka mojih ljudi. Međutim, ja

sam vam savjetovao da ostanete u svojoj sobi. Zar vam moram još jedanput reći da ne

postoji ni najmanja mogućnost da odavde pobjegnete! Pogledajte oko sebe!

53

Bocca

Glorij@

- Čula sam motorni čamac, netko se popeo na brodić, mislila sam da su me došli

osloboditi.

- Kako vi to sebi zamišljate? Tako jednostavno? Govorili su mi da su zapadnjačke žene

pametne i smione. A vi... vi ste naivni. Preporučujem vam da se držite mojih savjeta, u

protivnom... - Čovjek me odveo natrag u kabinu. - Zar ću vas morati vezati? Bilo bi to

neugodno po toj vrućini. Ali, učinit ću to ako bude trebalo. A to ne bi bilo „fair‟, kako vi to

kažete. - On se nasmijao, ali mu je glas podrhtavao od srdžbe.

- Mogu li doznati dokle ste stigli u pregovorima? - upitala sam naoko mirno.

- Vi niste ona koju smo ovdje očekivali, a to otežava cijelu stvar. Charlie će konačno

popustiti, kako mu ta afera ne bi upropastila privatan život. Jer iako mu niste žena, vi ste

mu prijateljica. Oteli smo vas u njegovoj kući.

- To je ucjenjivanje.

- Kakva riječ! Posve je nepoznata u našoj zemlji. Uostalom, nije mi najzgodnije da vas

držim kod sebe. Nešto mi je palo na um.

- Može li se znati što? - upitala sam osjetivši iznenadno podrhtavanje po cijelom tijelu.

Učinio je neodređenu kretnju rukom.

- Bit ćete mirniji. Možda sutra!

- Sutra, što?

Čovjek ne odgovori, već ode bez riječi. S vanjske je strane zaključao vrata. Bacila sam

se na divan osjetivši odjednom takav umor da nisam mogla ni misliti. Ruka me boljela,

automatski sam je masirala. U mom je sjećanju Marckovo lice postalo posve nejasno, a ipak

je on bio jedina nada koja mi je još ostala.

54

Bocca

Glorij@

VIII

Kroz okno zaštićeno rešetkama promatrala sam svijet koji se pružao preda mnom. Bio

je to čudan labirint, ponegdje ispresijecan uskim kanalima. Možda sam to mjesto već vidjela

s prozora u hotelu „Hilton‟. Ljudi su ustajali i dovikivali s jedne barke na drugu. Bili su

siromašni, loše odjeveni. Izlijevali su posude prljave vode u more i svi su nalikovali jedan na

drugoga. Sunce se već diglo, ali je moj zaustavljeni sat pokazivao vrijeme od sinoć. Jučer je

još postojao Marck. I Marion, Jacqueline, stjuardi, Melanija, njezin lijepi dom i mali hram.

Unatoč vrućini, stresla sam se sjetivši se toga dana i protekle preduge noći, pune straha i

more. Začulo se lagano kucanje i vrata su se otvorila. Pojavi se stolić na kotačićima. Gurao

ga je mali Kinez, činilo mi se da nije bio nitkeo od mojih jučerašnjih čuvara. Na stolu je bilo

čaja i tosta, mali porculanski umivaonik, vrč tople vode, ručnici, posve mali sapun i češalj.

Odjeven u besprijekorno bijeli haljetak, mali mi se sluga činio gotovo ljubaznim.

- Govorite li engleski? - upitala sam ga. Čovjek je oklijevao, namrštio obrve i zanijekao

kretnjom glave.

- Sigurna sam da me razumijete - nastavila sam. Je li to bilo priviđenje, no činilo mi se

da čovjek miče usnama. Nastavila sam polako i usrdno: - Učinite nešto, pomognite mi,

htjela bih otići odavde. Bit ćete bogato nagrađeni.

Čovjek se lecne, baci hitar pogled iza sebe, pogleda me i nasmiješi se.

- Dobit ćete mnogo dolara - rekla sam mu.

Možda je nijem? Pošao je prema vratima, nečujno klizeći na gumenim potplatama.

Okrenuo se prije no što je prekoračio prag. Smiješio se, nekakva je dobrota izbijala iz

njegovih crnih očiju. Obuzela me luda nada. Možda će mi postati saveznikom?

Opet sam ostala sama brižljivo zaključana. Kroz okno je ulazila isprekidana sunčeva

svjetlost. Popila sam šalicu vrućeg čaja i prisilila se da pojedem nekoliko komada tosta koji

su bili izvanredni. To me malo okrijepilo. Ne znajući što da radim, gledala sam kroz okno.

Vidjela sam mali dio palube. Mali je Kinez, čučeći, igrao ma-jong s nekim drugim slugom.

Lagano sam kucnula prstom o staklo. Čovjek je tek poslije nekoliko trenutaka podigao glavu

i ne pomaknuvši se pogledom zaokružio na sve strane. Njegov suigrač nije ništa zamijetio.

Podigla san ruku i prijateljski mu domahnula. Sva za panjena, zamijetila sam kako mi mali

Kine; krišom šalje poljubac. Toga nam se trenutka počeo približavati lagani čamac, s

mukom se probijajući kroz svijet sampana. Brzi popu vjetra, oba su mala Kneza nestala s

palube U čamcu se vraćao čovjek u narančastoj ha ljini. Međutim, danas je bio odjeven u

sta ru sivu uniformu, strogo zakopčanu sve d< vrata. Odsjaj je sunca bio tako jak da nisam

razabrala izraz njegova lica. Neka je izma glica obavijala grad džunki čineći ga surovi

55

Bocca

Glorij@

nestvarnim. Toga je časa palubom protrčao štakor. Stresla sam se od gađenja, pomisliv ši s

očajem na nemogućnost bijega. Ne bih nikada mogla zaplivati u tu mutnu, prljavu

zagađenu vodu. A nemam uza se ni novaca ni nekog vrijednog nakita koji bih mogla

ponuditi onom slugi! Legla sam ne znajući što da radim. A onda sam začula šuškanje na

vratima i brzo sjela. Mali je Kinez tiho otvorio vrata, došao do mene, nagnuo se nad mene.

Nisam se usudila ni pomaknuti. Njegove su usne dotakle moje lice. Snažno sam ga

odgurnula. On položi kažiprst na usne, a drugom mi rukom pruži novine, dajući mi

istovremeno znak da ih sakrijem ispod ležaja. Bez ijedne riječi krenuo je natraške prema

vratima držeći i dalje prst na usnama. Na taj me način upozoravao da šutim.

Novine su bile engleske. Odmah sam zamijetila veliki naslov: „Domaćica aviona

Francuske kompanije oteta i zadržana kao talac. Otmičari zahtijevaju otkupninu.‟

A dalje je pisalo:

„Usred Hong Konga učinjena je nečuveno drska otmica u kući poznatog poslovnog

čovjeka Charlieja Tsua. Potpuno nepoznati otmičari zahtijevaju golemu svotu dolara i

zadržat će mladu djevojku ako bogati bankar u određenom roku ne isplati traženu

otkupninu... Čini se da Ch. Tsu odbija isplatu tražene svote... Po svemu sudeći, otmičari su

oteli pogrešnu osobu. Njihova je namjera bila da otmu suprugu Charlieja Tsua, bivšu

domaćicu aviona Francuske kompanije, ali su umjesto nje oteli prijateljicu bračnoga para.

Do ovoga trenutka policija nije ušla u trag otmičarima. Postoji bojazan za život mlade žene.

Francuska vlada je protestirala kod uprave grada. Čini se da cijeli slučaj poprima zamašne

razmjere i postoji opasnost da će buka koja se u roku od 48 sati podigla oko te afere možda

štetiti otetoj mladoj ženi. Posve je sigurno da otmičari nisu očekivali da će njihovo zlodjelo

imati toliki odjek u javnosti. Doznajemo da je ekipa aviona na kojem je gospođica Sarah

d'Arlane domaćica zaprijetila štrajkom na aerodromu Kai Tak. Avion koji je trebao da

napusti Hong Kong na letu za Tokio neće poletjeti. Vjeruje se da će ostali slijediti taj

primjer, što će izazvati veliku pometnju u zračnom prometu. Teške reperkusije koje su već

otpočele nakon te drske otmice nisu do sada pokolebale otmičare koji, po svemu sudeći,

pripadaju grupi lupeža što je sve do sada uživala izvjesni imunitet. Moramo se upitati je li

najbogatiji poslovni čovjek Hong Konga njihov član ili žrtva. Moramo s jezom pomisliti na

sudbinu mlade Francuskinje ako pregovori oko otkupnine ne uspiju. Do ovoga trenutka ne

postoje izgledi za povoljno rješenje, a mjesto zatočenja mlade Francuskinje i nadalje je

nepoznato. Unatoč naporima policije, gangsterima se nije ušlo u trag. Nijedan se novinar

nije uspio probiti u prekrasnu vilu Charlieja Tsua koji se obavio posvemašnjom šutnjom.

Nadajmo se da ćemo u našem sljedećem izdanju čitateljima moći pružiti konkretnije

podatke...‟

56

Bocca

Glorij@

Zatvorila sam oči. Crna su slova plesala preda mnom. Novinar koji je napisao taj članak

nije bio optimist! Osjećala sam da sam samo pijun u rukama tih okrutnih ljudi koji su sada

morali igrati na kartu publiciteta oko moje otmice, publiciteta koji je mogao samo štetiti

Charlieju i prisiliti ga da plati. Sjetivši se visoke Marckove pojave i njegovoga nježnog

smiješka, počela sam jecati, sa sve jačom željom da pokušam poduzeti bilo što. Kineski se

sluga usudio da mi pokaže svoju ljubav, čak požudu, čim mu je bilo omogućeno da to učini.

Teško ću se obraniti od njegove nasrtljivosti jer je neprestano ulazio u sobu donoseći

kojekakve sitnice, hranu i vodu. Vidjela sam ga kroz okno. Meo je i ribao palubu, prao

rublje. Od vremena do vremena vježbao je sa svojim mladim prijateljem neke judo

zahvate, bez ijedne riječi i bez ikakva izraza na licu. Bio je momak za sve na tom brodiću,

gotovo posve neuk kuli, možda zao, a možda i dobar. Na tom se licu nije ništa odražavalo,

ali iz njegovih sam očiju čitala požudu koja me užasavala.

Ponovo sam kroz okno pogledala ploveći grad; sve te napola uspavane džunke bile su

veća zapreka nego najviše zidine neke utvrde. Moglo je biti podne. Visoko je sunce

preplavilo ploveće naselje. Nakon laganog kucanja vrata su se otvorila i mali je sluga donio

objed; prezrelo voće, rižu, ribu, čaj i na lijepom tanjuru okrugao i bijel lotosov cvijet. Sluga

je imao na sebi savršeno izglačanu bijelu bluzu, a crnu od prirode sjajnu kosu namazao je

briljantinom. Prilazio mi je sav nasmiješen. Pri svakoj njegovoj kretnji zapahnuo me

neugodan miris jeftinog parfema i znoja. Zahvalila sam mu za cvijet i zapitala ga koliko je

sati. Odmahnuo je neodređeno rukom, stavio ruku u džep i nasmijao se širokim osmijehom

otkrivajući pri tome već krezube desni. Srce mi je zadrhtalo. Donosi mi neke vijesti, novi

novinski članak? Male su crne očice zračile ljubaznošću. Posve polako, s očitom radošću,

pruži mi kutiju šibica i kutiju cigareta. Iako gorko razočarana, ljubazno sam se nasmiješila i

dotakla njegovu ruku odlučivši ga pridobiti za svoju stvar. Njegove su se usne teško spustile

na moje prste, na dlan, na ruku. Ukočila sam se i stisnula zube. Ne smijem pokazati ni strah

ni gađenje. Osjećala sam kako mi srce kuca sve brže, kako mi znoj izbija po cijelom licu,

kako mi postaje mučno u želucu. Njegovo je lice bilo u blizini mojega. Dahtao je iznenađen

mojim mirnim držanjem. Njegove su usne dotakle moje, okrenula sam glavu, mišići su mi

zaigrali, spremni da ga odgurnu svom snagom. Zastao je jer se začulo brujanje motora.

Naglo se uspravio načulivši uši. Ćuli su se koraci na palubi i žagor glasova. Knez se nečujno

približi vratima, osluhne razgovor, drhtavom rukom zagladi kosu i vrati se da m natoči čaj.

Osmjehnula sam mu se iako mi je grlo još bilo stegnuto od pretrpljenog straha Naglom je

kretnjom sakrio šibice i cigareti pod jastuk. Bio je krajnji trenutak jer se n; vratima pojavio

Kinez u narančastoj odjeći u pratnji dvojice Kineza. Digla sam se. Ob, neznanca, odjevena u

suviše napadna zapad njačka odijela, imala su lica ptica grabljivica Oči su im bile hladne,

57

Bocca

Glorij@

lukave i nesmiljene Čovjek u narančastoj odjeći je počeo: - Ova su gospoda moji poslovni

partne ri i moji prijatelji. Njima je stalo do otku pnine isto toliko koliko i meni. Došli su

ovamo provjeriti mjere sigurnosti koje smo poduzeli. Poput mojih, i njihove su namjere

posve jasne: ne žele vam nikakvo zlo i be skrajno žale zbog počinjene pogreške. N govore

engleski, pa su me zamolili da var kažem da se transakcije odvijaju suviše spore Nažalost!

Charlie bi se mnogo brže odluči da je ovdje, umjesto vas, njegova bijela su pruga. Sve je to

vrlo nezgodno jer smo tim pogođeni i moji prijatelji i ja. Zadržat ćemo vas kao taoca koliko

god to bude potrebno ne očekujte suviše od ovdašnje policije.

Trojica su muškarca počela razgovarati ki neski bacajući kratke pogleda na kabinu, na

moj objed i na mene.

- Jeste li svjesni toga što činite? - upitala sam mirno.

- Vi ste naš gost, naš uzvanik. Mi smo mu dar narod. Okolnosti su možda malo neu

godne, ali to je samo pitanje vremena.

- Uvjeravam vas da posada mojeg aviona ne stoji prekrštenih ruku. Osim toga vam

mogu reći...

- Što?

- Ništa! Baš ništa!

Iako je njegovo „Što?‟ bilo izrečeno posve nehajno, u očima mu je nešto zasvjetlucalo i

odmah sam požalila zbog svojih nepromi šljenih riječi. Otišli su. Pohitala sam prema

vratima, već su bila zaključana. Lupala sam po njima šakama, vikala i dozivala, ali uzalud.

Vidjela sam kroz okno kako su ukrcavaju u maleni čamac. Brujanje motora uvjerilo me da

su se udaljili. Šuškanje na vratima najavilo je dolazak malog kineskog sluge. Ušao je sav

razgaljen, sa širokim osmijehom na usnama. Sjeo je bez oklijevanja na rub divana i

pokušao me primiti za ruku. Blago sam ga odbila pokazala na objed koji je bio preda mnom

i počela jesti što sam to mirnije mogla. Zalogaji su mi zastajali u grlu, loše sam svladavala

podrhtavanje ruku. Sigurno smo bili sami na brodiću. Disao je nekako isprekidano i nije se

usudio ni pomaći, očito začuđen mojim ponašanjem. Odlučila sam da htjela ili ne htjela,

pojedem sav objed.

- Slušajte - rekoh mu između dva zalogaja - ovdje smo oboje u opasnosti. Napustimo

taj brod!

Poskočio je dobacivši mi prestravljen pogled. Nastavila sam još mirnije: - Ako mi

pomognete da odem odavde, bit ćete bogato nagrađeni.

Niječno je odmahnuo glavom, a lice mu se smrklo.

- Vidim da se ne usuđujete pobjeći s broda. Dobro, nećemo to učiniti. Ali. zamolit ću

vas nešto što vam neće biti teško. Odnijet ćete moje pismo u hotel „Hilton‟. Poznajete li taj

58

Bocca

Glorij@

hotel? Je li daleko odavde? - Srce mi je naglo lupalo očekujući njegov odgovor. - Ne

izvrgavate se nikakvoj opasnosti ako to učinite. Želim umiriti svoje prijatelje. Oni su vrlo

bogati i dat će vam mnogo, mnogo novaca!

Kinez se cerekao i pokušao me primiti oko pasa. Snašla sam se i rekla mirno: - Nosilac

sam crnog pojasa u džudu. Vidjela sam vas na palubi s prijateljem. Da pokušamo nekoliko

zahvata?

Uzmaknuo je sav zbunjen. Nije ni pomišljao da lažem. Nastavila sam posve smireno: -

Donesite mi papir i olovku. Napisat ću pismo odmah dok smo sami na brodu. Čovjek

kojemu ćete odnijeti pismo nije policajac već pilot aviona. Vrlo je bogat, dat će vam dolara.

- Vi ste ljepši od dolara! - Glas mu nije bio suviše uvjerljiv.

- Čak i od pet tisuća dolara? Trgnuo se i odgovorio: - Neće me nitko slijediti kad se

budem vraćao na brod?

- Obećavam vam. Nećete imati nikakvih neprilika. Baš naprotiv, kapetan aviona je vrlo

moćan čovjek, moćniji od vaših gospodara. Dobit ćete brdo dolara.

Čovjek je grickao usne. Gurala sam ga prema vratima.

- Požurite!

Izašao je i zaključao vrata. Bacila sam se u naslonjač, sva ponesena ludom nadom.

Sluga se ubrzo vratio noseći kemijsku olovku i mali blok.

- Budi na straži dok ja pišem. Čim se tvoj prijatelj vrati, požuri u „Hilton‟. Koliko ti

vremena treba? Je li daleko?

- Sat i pol do dva - odgovori bez oklijevanja.

Riječi su potekle na mali list papira koji sam brižno savila i u jednom kutu napisala

Marckovu adresu. Na palubi su se začuli teški koraci.

- To je onaj drugi - reče nehajno Kinez gurajući moje pismo duboko u džep.

- Idi! Žuri se! Moj će ti prijatelj dati novac.

Začulo se dozivanje čovjeka koji je koračao palubom. Mah je sluga hitro šmugnuo kroz

vrata i dva puta ih zaključao za sobom. Sklupčala sam se na divanu sva zaokupljena tim

ludim pothvatom. U mislima sam vidjela Marcka i njegovo zabrinuto lice. Vidjela sam i

malog Kineza kako se na recepciji hotela raspituje za Marcka. Hoće li ga naći? Neće li

naletjeti na policiju? Nisam mnogo razmišljala kad sam mu obećala nagradu od pet tisuća

dolara, no znala sam da je to svota za nekoga kulija nevjerojatno bogatstvo. Marck će već

naći načina da skupi taj novac. Marck! Vidjela sam ga kako čita moje pismo. Mali se Kinez

po svoj prilici neće vratiti na brod. Čim dobije novac, pobjeći će od svojih bivših gospodara.

Glavno je da pismo stigne do Marcka, a za to su se sada ukazale mogućnosti. Sada mi je

bilo jasno da smo usidreni u naselju džunki, koje se moglo vidjeti s mog prozora u hotelu.

59

Bocca

Glorij@

Zatvorila sam oči, iznemogla od uzbuđenja i nade.

60

Bocca

Glorij@

IX

Naglo sam se trgnula iz sna. Iznad mene su plesale neke sjene, kroz okno je dopirala

nejasna svjetiost. Prepoznala sam čovjeka u narančastoj odjeći i srce mi se stegnulo od

straha. Nije bio sam. Pokraj njega je stajala neka žena.

- Koliko je sati? - upitala sam plašljivo.

- Sviće! - odgovori čovjek.

Prekrila sam lice rukama. Kako sam dugo spavala? Je li sluga stigao do „Hiltona‟? Je li

predao moje pismo?

- Držite, vraćam vam ovo.

Podigla sam oči. Čovjek mi je pružao moje pismo. Srce mi se stegnulo od straha,

razočaranja i osjećaja bespomoćnosti.

- Vaše pismo! Kako vidite, nije stiglo onome kome je bilo upućeno. Kuliju nije pošlo za

rukom...

- Nije uspio? Što ste mu uradili?

Počelo mi se vrtjeti u glavi. Nesretni mali Kinez zacijelo je platio životom...

- Bili ste vrlo nerazumni i zato smo prisiljeni prebaciti vas na neko drugo mjesto.

Odmah ćete napustiti ovaj brod. Ova će vas gospoda služiti. Bit će stalno uz vas. Jeste li

razumjeli?

Duboko sam disala, trudeći se ostati mirna i ne zaplakati pred tim ljudima. Činilo mi se

da je to nastavak ružnog sna što sam ga bila sanjala. Na ženin znak rukom ustala sam i

spremila se za polazak. Žena me nije puštala iz vida, a oči su joj svjetlucale od mržnje. Bila

je niska i nježna rasta, vrlo elegantno odjevena u bogatu kinesku nošnju, a prsti su joj bili

puni prstenja.

Napustila sam kabinu između nje i Kineza. Na palubi je bio neki mladi Kinez. Kad nas je

opazio, naglo se digao, duboko naklonio mojim pratiocima, a meni dobacio prestrašen

pogled.

Spustili smo se u čamac koji je sa svih strana bio okružen džunkama. Njihovi su

polugoli stanovnici zijevali ne obraćajući na nas ni najmanju pažnju. Ploveće naselje tek se

budilo. Naš je vozač stojeći veslao samo jednim velikim veslom i nečujno se probijao

između sampana. Sada se već sa svih strana čuo žagor žena i djece. Srce mi je naglo

poskočilo. U daljini, na kraju plovećeg naselja, vidio se dio morske obale s velikim zgradama

koje su se bjelasale na suncu. Žmirkala sam ne vjerujući svojim očima. Jasno sam

razabirala obrise hotela „Mandarin‟, „Hiltona‟ i kuće ,,Mao‟ s velikom crvenom zvijezdom.

Ondje je i Marck, udaljen samo stotinjak metara zračne linije. Dalekozorom bi me mogao

61

Bocca

Glorij@

vidjeti s prozora hotela. Cijeli se grad pružao podno brežuljka, razabirala sam i malu

uspinjaču koja je vozila na Peack. Osjetila sam ludu želju da skočim u vodu i zovem u

pomoć. Međutim, bila sam svjesna besmislenosti takva pokušaja. Pri najmanjoj kretnji moji

bi me pratioci ugušili.

Čamac se konačno probio kroz ploveće naselje i brzo približavao obali gdje nas je čekao

veliki automobil s uniformiranim vozačem za volanom. Ostavivši s desne strane hotel

„Hilton‟, automobil je skrenuo lijevo i brzo se udaljio od obale. Drhturila sam u

klimatiziranom automobilu sjedeći između čovjeka u narančastoj odjeći i žene. Vozili smo se

polako kroz uske ulice načičkane bezbrojnim dućančićima. Vladala je silna gužva

stanovništva. Bilo je i prosjaka mnogo djece, mačaka, izgladnjelih pasa. Nalazili smo se

usred neke kineske četvrti. Pomislila sam na Vančaj, predio u koji domaćice aviona nisu

nikada stupile nogom. Marion... Jacqueline... Zacijelo su provodile vrijeme u hotelu

očekujući vijesti. Jacqueline koja nije skrivala svoju odbojnost prema Melaniji i njenom

kineskom suprugu. I Marion, nježna i ljupka, koja zacijelo proklinje zlu kob koja me snašla.

A Marck!?

Automobil se zaustavio na ulazu u vrlo strmu uličicu, tako usku da su se raširenih ruku

mogle dohvatiti obje njene strane. Sišli smo iz automobila i moji su me pratioci poveli tom

uličicom u kojoj nije bilo ni žive duše, ali je bila ispunjena neugodnom mješavinom mirisa

cvijeća i vonja suhe ribe i soje. Teško sam koračala po sjajnim kamenim pločama. Zaustavili

smo se ispred kuće visokih mrkih zidova bez prozora. Čovjek u narančastom odijelu pokuca

na osebujan način na mala jednostavna vrata na kojima je bio rešetkasti prozorčić. Istoga

se časa s druge strane spusti zasun. Ušli smo u uzak trijem odakle nas je vratar vrlo

smjerna držanja poveo uskim stepenicama do raskošnog predvorja u prvom katu. Bila sam

zatečena nevjerojatnom razlikom između vanjštine kuće i neuglednog ulaza te toga

predvorja prekrivenog skupocjenim sagovima. Zidovi, obloženi crvenom svilom, jedva su se

nazirali iza mnogobrojnih, izvanredno lijepih paravana. Činilo se da je žena napokon stigla u

vlastitu kuću. Izdavala je naloge slugama koji su dotrčali odjeveni u kinesku nošnju; u

modre kratke haljetke i hlače. Čovjek u narančastoj odjeći objasni mi uz dvosmislen

smiješak: - Eto nas napokon kod kuće!

Zatim se obrati Kineskinji. Razgovarali su kineski u pola glasa i dobacivali mi kratke

poglede.

- Pođite za mnom, gospođice, pokazat ću vam vašu sobu. U ovoj kući nećete imati

slugu. Sve što vam treba, obavljat ću ja osobno. Željeli bismo da se ovdje ponašate

razumnije. Jedan je kuli životom platio naklonost koju vam je htio dokazati. Ova kuća nema

drugog izlaza osim onoga koji ste vidjeli. Ovo je privatan klub. Ovdje držimo mlade djevojke

62

Bocca

Glorij@

koje primaju goste, kartaju se i sviraju. Nitko ne može ući bez znalca za raspoznavanje.

Ovamo ne može ući nijedan Zapadnjak, nijedan Amerikanac. Naše su djevojke u gornjem

katu. Pođite ovuda, stanovat ćete u mom osobnom apartmanu.

Pošla sam za Kineskinjom. U prvom sam salonu letimice vidjela mnogo tipičnih kineskih

slikarija na svili i mnoštvo sitnih dragocjenih predmeta. Stisnuta srca, nisam se mogla diviti

tom raskošnom i prekrasnom prostoru.

- Evo, to je vaša soba!

Nije bilo vrata između salona i te male sobe namještene mekim divanima, sagovima,

paravanima. Zidovi su bili obloženi ružičastom svilom, na stropu je tiho zujao ventilator. Na

niskim su stolićima stajale male figurice od slonove kosti i nefrita. Mali bar od ebanovine,

veliki bakreni gong i okrugla zrcala upotpunjavala su taj udoban i luksuzan ambijent. Blaga

je svjetiost prodirala kroz visoki prozor zaštićen rešetkama.

- Ova soba nema drugog izlaza osim u salon. Ondje ćemo vam servirati obroke.

U dugačkoj haljini s podignutim ovratnikom Kineskinja se držala vrlo uspravno i

ravnodušno. Samo su joj oči sa zadovoljstvom kružile po dragocjenom namještaju.

- Zovem se Liou Tsong. Bit ću uvijek u blizini. Lupnite o gong ako vam štogod zatreba.

Želite U čaja? Ili možda viski?

Prisilila sam se da budem mirna i upitala sam: - Koliko me vremena namjeravate držati

u ovoj kući?

- Kod nas vrijeme nije važno.

Gledala sam je nastojeći da mi pogled ne zatrepće pred tim licem izbočenih jabučica,

okrutnih očiju i pravilnih tankih obrva. Imala je lijep stas i crnu, vrlo sjajnu kosu podignutu

na vrh glave. Bila bi savršeno lijepa da nije bilo tog nemirnog, pohlepnog i neugodnog

pogleda. Bilo bi posve beskorisno da je pokušam učiniti svojom saveznicom. Činilo se da je

beskrajno okrutna. Pitala sam se što ju je nagnalo da toliko mrzi Melanijina muža.

- Mislim da vam je poznato da su oteli mene umjesto neke druge?

Slegnula je ramenima i okrenula se bez odgovora. Povikala sam za njom: - Želim se

okupati i moram promijeniti odjeću. Sigurna sam da mi se to ovdje može pružiti. Osim

toga, želim da mi donesete knjige i novine.

U njenim je očima zasvjeducala srdžba, ali mi nije odgovorila negativno. Polako sam

počela obilaziti svoj novi zatvor, iako me nisu nimalo zanimale sve te lijepe stvari.

Ravnodušno sam gledala u nasmiješene likove nekog boga i božice, u plavozelene lavove od

fajanse, u svileni paravan oslikan cvijećem, pticama i malim mostićima, tim tako tipičnim i

dražesnim kineskim motivom, u kutiju za nakit izrađenu od rezbarenog nefrita. Liou Tsong

mi je donijela kinesku haljinu od modroga brokata, izvezenu ružičastim cvjetićima. Odbacila

63

Bocca

Glorij@

sam cipele i na otekle noge jedva navukla izvezene papuče. Stresla sam se osjetivši na koži

hladan dodir svilene haljine.

- Odvest ću vas u kupaonicu.

Pošla sam za Kineskinjom teške glave i sa strahovitim umorom u bolnim udovima.

Kupaonica je bila velika, s kadom starinskog oblika i modrim zidovima. Kada je bila puna

mirisne vode i jedva sam čekala da se zaronim u tu toplu vodu. Okrenula sam se Kineskinji:

- Možete li me ostaviti samu?

Žena kimne i nestane ostavivši vrata poluotvorena. Kliznula sam u vodu i ugledala u

velikom zrcalu svoje lice. Kosa mi se ovjesila, neuredna i bezbojna. Koža mi je bila sivkasta,

a lice veoma omršavjelo. Voda je bila vrlo topla. Odjednom mi se u glavi sve pobrkalo.

Koliko sam vremena, koliko sam dana i sati zatvorenik tih ljudi? Jesu li doista ubili maloga

Kineza? Kakav je ono bio brod u plovećem naselju? Ovdje sam u nekoj vrsti zatvorene kuće.

Neki mi je strašan predosjećaj govorio da ću ovdje provesti ostatak svojega života. Ležala

sam u vrućoj vodi i pred očima mi se počelo magliti. U toj sam uskovitlano; magli vidjela

Marckove oči, vrata pilotske kabine u „boeingu‟, onu kožnu torbu kupljenu u... Gdje ju je

ono kupio?

Utonula sam u tu maglu, ne nalazeći više odgovore na pitanja. Sve je postalo

prozračno i meko, ništa mi se više nije moglo dogoditi, spavala sam, napokon ću umrijeti...

Netko je vrlo glasno govorio, u ušima mi je šumjelo, nisam raspoznavala kineske

suglasnike. Bilo je veoma hladno, cvokotala sam zubima. Dvije su me snažne ruke posjele,

netko me trljao ručnicima od frotira. Liou Tsong se naginjala nad moje lice, njene su ruke

pljeskale moje obraze, dolazila sam k svijesti. Dva su me čovjeka nosila umotanu u ogrtač

od frotira. Bili su Kinezi. Uvijek Kinezi. Žuta mi ruka prinese čašu. Počela sam kašljati od

alkohola. Beskrajno iznemogla, zatvorila sam oči da ne vidim sva ta lica. Nisam imala više ni

tračka volje, nikakvih želja, misli su mi bile zbrkane. Ležala sam na divanu u salonu. Jedna

za drugom ulazile su u salon mlade žene i radoznalo me promatrale. Bile su vrlo lijepe i vrlo

mlade, sve u kineskoj nošnji, dotjerane i veoma našminkane. U njihovim radoznalim

pogledima nije bilo zloće. Neke su se čak usudile približiti mi se, izmjenjujući nerazumljive

riječi cvrkutavim glasovima. Kratkom kretnjom ruke Liou Tsong ih sve rastjera. Raspršile su

se poput malog jata skakavaca okrećući se kako bi me još jednom pogledale. Uz Liou Tsong

ostala je samo neka mlada žena. Imala je blijedo lice poput slonove kosti, velike oči, žarko

crvene usne, velike naušnice u obliku grozda glicinije i cvijeće u kosi. Bila je nasmijana i

vesela. Naslagala je iza mojih leda cijelo brdo jastuka i pomogla mi da sjednem. Činilo mi se

da ću se ponovno onesvijestiti i glasno sam zastenjala. Netko mi je podigao haljinu i neki mi

je mali čovjek dao injekciju. U prostoriji se osjetio jak miris etera. Liječnik je rastvorio izrez

64

Bocca

Glorij@

na haljini i stavio mi stetoskop na grudi. Obuzeo me osjećaj spokojstva i polako sam tonula

u dubok san bez snova. Kada sam se probudila uz moje je uzglavlje sjedila Liou Tsong i

gledala me netremice svojim nemilosrdnim pogledom. Položila je svoju ruku punu prstenja

na moju i opipala mi bilo. Stresla sam se pri dodiru njenih tankih prstiju.

- Dugo ste spavali jer smo vam dali injekciju. Savjetujem vam, gospođice, da se

pomirite sa svojim trenutnim položajem. Morate obnoviti snage, donijet ću vam dobar

doručak.

Istoga se časa pojavila lijepa mlada Kineskinja s velikim naušnicama. Liou Tsong se

digne. Žene su izmijenile nekoliko rečenica na svom jeziku. Liou Tsong je podrhtavala od

srdžbe, no ona se druga očito na to nije obazirala. Prišla mi je i rekla polako birajući

engleske riječi: - Ja sam Mei Li. Poznajem Francusku jer sam kći mandarina. Htjela bih

ostati uz vas ako vi to želite? Ja ću vas poslužiti doručkom.

Nestala je šuškajući dugačkom svilenom haljinom i ubrzo se opet vratila. Prvi sam put

susrela neku ljubaznu osobu u tom stranom svijetu. Sjela je uz mene i hranila me malim

komadićima mesa namočenim u neki crveni umak. Smiješila se i veselo je brbljala. Sjedeći

u jednom kutu sobe, Liou Tsong nam je nezadovoljno okrenula leđa.

Snaga mi se vraćala, ali mi je srce i nadalje ostalo bolno stegnuto. Neka se sjenka

pojavila u očima mlade žene, njena je svježa i mirisna ruka stisnula moju.

- Jedite još malo, potrebno vam je. Znam što vam se dogodilo... Morate imati

povjerenja u naše gospodare.

- Mislite li?

- Znam da ćete uskoro opet biti sa svojim ljudima.

- Kada? Recite mi! Cijela posada čeka u Hong Kongu. To je nezamislivo...

Prenaglila sam tom izjavom, iako bijedni mali Kinez koji mi je donio novinski članak nije

više mogao biti zbog toga kažnjen. Liou Tsong se brzo digla i nestala.

- Otrčala je da podnese izvještaj - rekla sam ogorčeno. - Čini se da i vi smatrate tu

otmicu posve prirodnom. Zar se tek tako otimaju taoci ispred nosa policije i cijeloga svijeta?

Ili je u Hong Kongu drugačije?

- Ne govorite „talac‟. Vi ste neka vrst gosta.

- Gost pretvoren u sredstvo transakcija! To je odvratno, vjerujte mi!

Svi su oni ponavljali tu istu riječ „gost‟. Teška srca spustila sam glavu. Bilo je jasno da

mi ni ta lijepa djevojka neće pomoći. Nismo razgovarale istim jezikom.

- Recite mi barem gdje sam?

- U klubu „Sangaj‟. Naša kuća prima najznačajnije poslovne ljude Hong Konga. Ima

nas oko petnaest djevojaka. Liou Tsong je direktorica. Bila je supruga gospodina Houa koji

65

Bocca

Glorij@

ju je otjerao zbog vrlo mlade bijele supruge.

- To je uzrok njene opake ćudi!

Mei Li prinese ruku usnama i prasne u tihi smijeh.

- Dobro ćete se snaći ovdje jer nas svi maze. Imamo lijepu dvoranu za igranje, više

salona za muziciranje te salone u kojima... - Mlada je žena spustila pogled hineći

zbunjenost. - Želite li da vam pokažem kuću? Ali, prije toga ću vam donijeti slatkiša. Kad

nam je dosadno, pojedemo cijela brda tih finih stvari. Imamo jabuke s preljevom od

karamela, ušećerene bademe, žele od mandarinki. Možda biste više voljeli sladoled ili

kolačiće u sirupu od bambusovih pupoljaka? Ne mogu vas gledati tako žalosnu. Recite kako

se zovete?

- Sarah.

- Sarah... Lijepo ime. Liou Tsong se nečujno vratila i promatrala nas.

- Slušajte me, Liou Tsong! Ja ću se brinuti za Sarah, potrebna joj je njega.

Onesvijestila se u kupaonici jer je suviše iscrpljena. Gospodar bi bio vrlo ljutit da to sazna.

Čujete li što vam govorim, Liou Tsong?

Mei Li je govorila vrlo odrješito i druga se Kineskinja, iako vidljivo vrlo ljutita, nije

usudila usprotiviti.

- Naučit ću vas kako se igra ma-jong. To je vrlo uzbudljiva igra. Ili... možda biste više

voljeli slušati ploče? Imamo ih na tisuće.

Slušajući mladu ženu, malo mi je odlanulo. Činilo mi se da se neka opasnost pomak

udaljuje.

- Bilo bi mi drago da razgledamo kuću.

- Dobro, hajdemo!

Mlada mi žena pruži vrlo nježnu i njego vanu ruku s neobično dugim noktima.

- Mnogo ste viši od mene. Moja vam je haljina prekratka. Pobrinut ću se da van dadu

dragu.

- Nije potrebno - odgovorila sam suho. - Nadam se da neću dugo biti ovdje.

- Ne budite žalosni. Pogledajte se u ogle dalu, još ste ljepši u kineskoj odjeći. Oči su

vam poput mojih smaragda.

Djevojka mi pokaže ruku punu velikoj prstenja. Krenule smo dugačkim hodnikom Bio je

sav u crvenom. Crveni sagovi, crveni stijene, brašena ogledala, blistavi kristalni lu steri...

Mei Li otvori prva vrata.

- U ovom salonu primamo najbogatiji goste - objasni mi posve prirodno. - To ji

najljepša soba u kući. Pogledajte!

Tipično kineski namještaj bio je od fino izrezbarenog crnog drva. Na niskim su stolicima

66

Bocca

Glorij@

stajale porculanske svjetiljke s prekra snim svilenim sjenilima. Bilo je i mnogo ma lih

skulptura od nefrita i tako lijepih vaza d sam na trenutak zaboravila na svoju nevolju Mei Li

me dovede do slike što je prikazival morsku uvalu čije su obale bile pune velikih grmova

hibiskusa; njegovi su ružičasti cvjetovi i jarko zeleno lišće odudarali od svilenkaste površine

mora na kojemu su mirovale crvene džunke s velikim jedrima. U prednjem planu tog

krajolika mali je hram otmjenih proporcija čuvao svoju tajnu.

- To je hram mudrosti - objasni mi Mei Li. - Rođena sam nedaleko od tog mjesta i zbog

toga jako volim tu sliku. A sada, pogledajte ovo!

Druga je slika prikazivala budistički samostan sagrađen na visokoj litici posred pustog

otoka. Razabirali su se mali redovnici koji su se klečeći molili nekom božanstvu. Obzorje se

crvenjelo crvenilom koje je tako drago kineskim slikarima. Oblaci su imali oblik zmajeva

ispruženih pandža.

- Ovu sliku ne volim... bojim se kad je gledam. Međutim, sve je lijepo u toj kući koju

nazivamo „Kuća cvijeća‟. Imamo i malo unutarnje dvorište puno božura. Onamo odlazimo

udahnuti svježeg zraka. Odvela bih vas onamo, ali... zabranili su.

Ponovno me nježno primila za ruku i povela s onu stranu hodnika, u nepoznati dio

kuće.

Prolazile smo pokraj teških, izrezbarenih drvenih vrata, posve same. Nigdje nije bilo

nikoga, samo nas je Liou Tsong slijedila poput sjene. Koraci su nam tonuli u debeo sag

mrke boje sa svijetlomodrim uzorkom. Kao u nekom čudnom snu gazila sam po utkanim

cvjetovima lotosa i božura. Popevši se zavojitim stepenicama, stigle smo na drugi kat,

jednako tih, jednako prigušen debelim sagovima.

- Ovdje su sobe mladih žena u kojima primaju gospodu. Ja imam povlašten položaj,

imam samo jednog prijatelja. Već me tri godine posjećuje tri puta na tjedan. Živi u Macaou.

Nikada nisam bila ondje, znam da cijeli dan radi i da me veoma voli. Svaki put mi donese

neki mali dar. Pokazat ću vam sve dragulje koje sam od njega dobila. Sve je tiho, zar ne? U

to se vrijeme djevojke odmaraju, slikaju ili čitaju. Sad ću vam pokazati svoj mali dom.

Kimnula sam, zauzeta jednom jedinom mišlju. Moram tu ljubaznu malu Kineskinju

učiniti svojom saveznicom. Međutim, Liou Tsong nas nije napuštala.

Soba je bila ružičasta sa svijetlozelenim naslonjačima, lijepim svjetiljkama i mnoštvom

jastučića po svim kutovima. Posvuda mnogo cvijeća, naročito irisa sljezove boje. Mei Li

podigne s poštovanjem kućni ogrtač od bijele svile izvezen pticama svih boja.

- Evo što mi je nedavno donio. Druge djevojke nisu tako razmažene. Sut Čen je uvijek

žalosna. Lili bi se htjela udati i imati djece, a Venera, smiješnog li imena, zaljubljuje se u

svakoga novog prijatelja. I ona često plače. A ja... ja sam uvijek zadovoljna i sretna

67

Bocca

Glorij@

uvijek...

- Zar se ne želite udati za svog prijatelja i s njim živjeti u vlastitoj kući?

- Ne, ne, on mnogo radi i nikada ga ne bi bilo kod kuće, a ja ne volim biti sama. Ali...

možda jednoga dana!

Približila sam se slici koja je visjela na zidu. Činilo mi se da prikazuje dio grada u kojem

je bio aerodrom Kai Tak.

- Znate li gdje je aerodrom?

- Bila sam ondje samo jedanput. Ispratila sam svog prijatelja koji je letio avionom.

- A hotel „Hilton‟?

Mei Li me gledala. Iskoristila sam trenutak nepažnje naše pratilje i tiho joj rekla: - U

tom me hotelu čeka jedan čovjek. On je kapetan, pilot aviona. Silno ga volim. Mei Li,

pokušajte doznati što je s njim! Je li uopće još u Hong Kongu?

- Razgovarat ćemo o tome u vašoj sobi. - odgovori djevojka. - Recite mi kako se zove?

- Marck.

Izgovorila sam drago ime s drhtajem u srcu. Ušle smo u drugu sobu u kojoj je neka

mlada Kineskinja crtala krizanteme. A zatim smo se vratile u moju sobu, neprestano u

pratnji Liou Tsong. Nisam smjela gubiti vrijeme. Čvrsto sam odlučila iskoristiti prijateljstvo

mlade Kineskinje. Brzo se vratila, pažljivo noseći veliku bilježnicu.

- Nosim vam kalendar sretnih i nesretnih dana. Dobila sam ga od jednog našeg

astrologa. Ima i kartu neba... Pod kojim ste zviježđem rođeni?

Bila sam dotučena. U tu sam praznovjernu i lakomislenu Kineskinju polagala sve nade!

Bilo mi je da zaplačem.

- Kakav je Marck? Opišite mi ga!

- Vrlo je visok, oči su mu ponekad zelene, a ponekad smeđe sa zlatnim točkicama. Vrlo

je lijep. Zašto vjerujete u sve te stvari, u sva ta proročanstva? Mi vjerujemo samo u dobro i

zlo. Ljudi koji su me oteli počinili su zlo djelo i bit će kažnjeni.

Moje me očajničko raspoloženje umalo natjeralo da odgurnem tu lijepu djevojku i sve

njene fetiše. Bivalo mi je sve jasnije da je nemoguća i sama pomisao na bijeg. Bila sam

zatočena u toj „Kući cvijeća‟ između te dvije žene i svih ostalih koje sam naslućivala u

drugom katu. Prozori su bili mali, zaštićeni rešetkama, zastrti svilenim zavjesama. Sve je

bilo luksuzno, mekušasto. Imala sam na sebi kinesku odjeću, a djevojka koja je sjedila

podno mojih nogu poželjela je odjednom da mi je četka kosu. Sve je to bilo ludo,

nevjerojatno. Mei Li mi je pričala kako je i njezin prijatelj lijep. Zarila sam lice u ruke

zajecavši od tuge. Ona zastane i reče mi zabrinuto: - Nemojte se razboljeti, Sarah! Ne

smijete biti bolesni!

68

Bocca

Glorij@

Nježni prsti boje slonove kosti milovali su moju kosu. U kutu kosih očiju pojavila se

suza.

- Večeras će doći moj prijatelj, pričat ću mu o vama. Možda će mi dati neki savjet. Ja

ne znam što misli o Charlieju i ostalima, no ja ću mu reći kako ste nesretni i kako smo se

sprijateljile. Ne bih željela da mislite kako su svi u ovoj zemlji zli i nesmiljeni.

Mala je Kineskinja govorila iskreno, nastojeći me utješiti. Liou Tsong se nečujno vratila i

ravnodušno me promatrala.

Kad je Mei Li otišla, bacila sam se na divan. Liou Tsong je upalila svjetiljke. Mislila sam

na prijatelja Mei Li, vjerojatno bogatog Kineza trgovca, možda gangstera. Liou Tsong mi

donese šalicu zelenog čaja. Popila sam ga iako je bio gorak. Odmah zatim pala sam u dubok

san i sanjala o Marcku. Bio je odjeven u dugačku kinesku odjeću. S nježnim izrazom lica

pružao je ruku Mei Li koja je imala blijedomodru haljinu i veo na glavi Bili smo u avionu.

Kroz okno sam vidjeli kako ispod nas malo-pomalo nestaje Hong Kong. Posve sićušna, s

aerodroma nam je Melanija davala nekakve znakove, a Charlie ju je zadržavao pomoću

dugačkog zlatno; užeta. Na okolnim je brežuljcima svjetlucalo stotine pozlaćenih pagoda.

Avion se dizao bez ikakve buke prodirući u nebesko pla vetnilo. Jacqueline i Marion, također

u ki neskoj nošnji, pijuckale su u kabini čaj. Nije bilo putnika. Upravljan Marckovom rukom

avion se nečujno dizao. Osjećala sam se si gurnom.

69

Bocca

Glorij@

X

Probudila sam se s glavoboljom i gorka stim okusom u ustima te shvatila da su mi dali

neko jako sredstvo za spavanje. Nisam pokazivala svoju zabrinutost Liou Tson koja je

ulazila i izlazila, poravnavala jastuk i krišom me promatrala. Donijela mi je pla danj s čajem,

voćem, kolačima i sendvičima.

- Mogu li razgovarati s Mei Li?

- Nje danas nema u „Kući cvijeća‟. Odveo ju je njezin prijatelj. Ako želite, pozvat ću

neku drugu djevojku da vam čini društvo.

Odjednom mi je bilo dosta te servilne i zacijelo potkupljive žene, svih tih pokornih

Kineskinja, njihova cvrkutanja i prenemaganja. Ne razmišljajući, digla sam se jednim

skokom i prevrnula pladanj. Zatečena, Liou Tsong uzmakne jedan korak, a zatim skoči na

mene i grčevito uhvati objema rukama moju haljinu. Bez oklijevanja srušila sam je na sag

jednim džudo udarcem. Zastala sam užasnuta tim činom. Kineskinja je glavom udarila o

mali stolić i ostala ispružena na sagu. Pojurila sam dugim hodnikom i popela se na drugi

kat. Morala sam naći Mei Li, čovjeka u narančastoj odjeći, bilo koga. Sva zadihana, sudarila

sam se s nekom mladom osobom koja je prestravljeno vrisnuh. Počela su se otvarati vrata,

čulo se vikanje i dozivanje. Nastala je uzbuna, propala mi je mogućnost bijega. Preda

mnom je stajao čovjek u narančastoj odjeći. Oči su mu svjetlucale hladno i neumoljivo.

Svladala sam strah i rekla: - Tražim Mei Li. Međutim, drago mi je da sam i vas susrela.

- Pretpostavljam da mi imate nešto reći! Iza njega su se bez buke otvorila dvokrilna

vrata. Čovjek se povuče u stranu i pozva me kretnjom ruke da uđem.

- Mei Li je izašla - reče konačno.

- Na dugo?

- Nikada se ne zna. Na jedan dan, na jedan sat, na jedan mjesec! Nije ni važno!

Sakupila sam sve svoje snage i rekla: - Mei Li zaista nije važna. Ovdje nitko ne pati od

suviška osjećaja, to je sigurno. Sva sreća što sam vas srela jer ćete mi reći kada ću

napustiti ovu kuću.

- Upravo sam pošao razgovarati s vama.

Nažalost, još nismo postigli ono što smo željeli, a to mi je vrlo neugodno, vjerujte mi!

- Charlie neće platiti.

- To nije tako jednostavno. On još... ne znam kako da se izrazim na vašem jeziku... on

još ne uviđa ... odnosno... još odbija potpunu suradnju... a to je velika šteta i vrlo

neugodno.

- Za koga?

70

Bocca

Glorij@

- Za vas! Ali i za nas, njegove prijatelje i poslovne partnere, koji smo računah na

njegovu dobronamjernost.

- Mislite li da će popustiti?

- Bilo bi dobro kad bi to učinio što prije. Međutim, mi imamo vremena! Kako postupaju

s vama? Jeste li zadovoljni? Čim stigne otkupnina... nerado izgovaram tu ružnu riječ... bit

ćete slobodni.

- Ima li nade da izađem odavde? Kinez učini neodređenu kretnju rukama.

- A što radi policija? Zar me ne traže?

- Već sam vam rekao da policija nema što tražiti u ovoj kući. Sve su to naše osobne

stvari...

Kad sam se vratila u svoju sobu, Liou Tsong me, suprotno mom očekivanju, dočekala

mirno, bez ijedne riječi.

Mei Li je došla vrlo kasno. Bila je odjevena za izlazak i umorno se bacila u naslonjač.

- Nisam vam stigla reći da izlazim sa svojim prijateljem. Bili smo u kinu. Pogledajte što

sam dobila!

Prstom je pokazala na ogrlicu od bijelih i okruglih bisera.

- Čini mi se da ste vi i Liou...

Nisam odgovorila. Mei Li se obrati Kineskinji: - Liou, idite u kuhinju i pripremite nam

malo voćne salate. Sigurna sam da će vam to goditi, Sarah. Danas je tako vruće. Veoma

sam žedna.

Čim je Liou Tsong nestala, Mei Li mi približi naslonjač i počne govoriti posve tiho: -

Požurimo dok je nema! Trebat će joj barem pet minuta, toj staroj pakosnici! Govorila sam

svom prijatelju o vama. On, nažalost, ne može ništa! Razmišljala sam i zamolila ga da me

odvede na čaj u hotel „Hilton‟. Odmah je pristao. Htjela sam vidjeti tog Marcka, vašeg

prijatelja. Vrijeme je prolazilo, stalno sam naručivala kolače, ali ih na kraju nisam više

mogla gutati, a moj mi je prijatelj rekao da ću uskoro biti nalik na staru, debelu ženu.

Odlučila sam otići u umivaonicu, i to zaobilaznim putom. Vidjela sam samo nepoznate ljude

i nekoliko vrlo lijepih djevojaka. Možda su to bile domaćice aviona u civilnoj odjeći. Nisam se

usudila osloviti ih. Otkrila sam trgovinu suvenira nedaleko od dizala. Srce mi je veoma

lupalo, bojala sam se svog prijatelja. Zatražila sam dopisnicu, olovku i omotnicu. Nikako mi

nisu padale na um engleske riječi...

- Što ste napisali?

- Samo ovo: „Ja sam prijateljica vaše Sarah. Ona je sa mnom u jednoj vrlo lijepoj kući.

Ne mogu vam dati adresu. Sarah je zdrava i mnogo vas voli‟. Zalijepila sam omotnicu i

napisala: ,,G. Marck. kapetan francuskog aviona‟. Prodavačica me čudno gledala. Dala sam

71

Bocca

Glorij@

joj veliku novčanicu. Pogledala je naslov i htjela mi vratiti pismo. Bila je veoma uplašena.

Dala sam joj još jednu novčanicu. Tada je uzela pismo, sakrila ga u džep i kimnula mi. Bio

je posljednji trenutak. Došao je moj prijatelj, bio je vrlo ljutit. Grubo me uhvatio za ruku i

odveo prema izlazu. Nikada nije bio tako ljutit i grub. Rekla sam mu da sam zalutala i da

sam se divila izlozima nakita. On ne sumnja u mene, bio je to prvi put što sam lagala.

Učinila sam to zbog vas. On se ispričavao, bilo mu je žao i kupio mi je ovu divnu ogrlicu.

Mei Li me gledala iskreno i prijateljski.

Nisam se mogla savladati da je ne zagrlim i poljubim. Trgnula se iznenađeno, ali se

zatim nasmiješila i vratila mi poljubac Zahvalno sam je slušala kad je nastavila: - Ovdje

vam ne prijeti nikakva opasnost iako ste udarili tu staru Liou. Ali čuvajte se nje, ona nikada

ne oprašta! Sada je vaš Marci već pročitao moje pisamce, sigurna sam d; misli na vas.

Učinila sam to i zbog njega iako ga neću nikada upoznati. Volim ljubav i još ću vam pomoći

ako budem mogla.

- Mei Li, nikada to neću zaboraviti! Ali d; ste u pismu ostavili adresu ove kuće, Marci bi

me brzo našao, još večeras!

- Ne, to ne! Valjda ne želite da umrem!

- Zacijelo ne želim! Oprostite mi, posve sam izgubila pamet.

- Ne zabrinjavajte se! Sve će se srediti! U protivnom...

- U protivnom?

- Zamolit ću svog prijatelja da vas pusti i „Kuće cvijeća‟.

Srce mi je počelo naglo lupati. Mei Li mi je upravo dokazala svoju naklonost, svoji

iskrenu simpatiju. Hoće li se usuditi da mi sama pomogne da napustim tu kuću? Kakvim se

opasnostima izlaže u tom slučaju? Svu m preplavila neka luđa nada. Osluškujući zvu kove

koji su dopirali iz hodnika, upitala sam je posve tiho: - Mei Li, ne biste li mi vi mogli otvoriti

vrata ove kuće?

Mlada žene zatomi tihi krik i pobjegne bez odgovora. Na vratima se povukla u stra nu

da propusti Liou Tsong.

* * *

Već su prošla dva duga dana i tri noći otkako su me oteli. Jedan je mladi Kinez plati

glavom svoju naklonost prema meni ili možda prema ponuđenim dolarima. Već je bila noć,

slušala sam jednomjerno disanje Lio Tsong koja je spavala nedaleko od mene. Nekoliko

sam puta čula cvrkutavi glas neke djevojke iz gornjega kata. Izvana nije dopirala nikakva

buka. Kao u nekom ružnom snu, sjećala sam se labirinta uskih uličica, odbojnih obrisa kuća,

pljesnivog zadaha i malih, crvenih svjetiljaka. Ovaj se dio Hong Konga bitno razlikovao od

72

Bocca

Glorij@

elegantnih četvrti oko hotela „Hilton‟ i od Kovluna te njegovih visokih bijelih zgrada, širokih

avenija i velikih raznobojnih reklama. Misli su mi se tako brkale da sam pomislila da gubim

pamet. Izgubila sam i osjećaj za vrijeme, a da nije bilo te ljubazne Mei Li, izgubila bih i

posljednji tračak nade. Sjetila sam se raznih otmičarskih afera. Obično su završavale dobro,

no bilo je i slučajeva... Vidjela sam u mislima novinske članke i televizijske emisije te

osjetila mučninu u želucu. Što su se više odugovlačili sati mog zatočeništva, to sam bila

sigurnija da ti ljudi neće prezati da me u stanovitom trenutku uklone.

Nisam uopće spavala te noći. Osluškivala sam svaki šum i maštala o neizvedivim

planovima. Svanuo je još jedan tužan dan, i u toj su se zatvorenoj „Kući cvijeća‟ napokon

probudili glasovi. Razabirala sam ženske glasove i šum vode iz otvorenih slavina. Do

krajnosti napetih živaca, spustila sam tiho noge na pod. Ravnomjerno disanje Liou Tsong

odmah se zaustavilo. Osluškivala je. Vidjela sam u mislima njeno okrutno lice i oči ispunjene

beskrajnom mržnjom. Netko je pokucao na vrata, ušao ne pričekavši odgovor i rekao

nekoliko riječi Liou Tsong. Ona je stala na prag moje sobe i gledala me s toliko zlobe i

mržnje da sam bila sigurna da je pala odluka o mojoj sudbini. Preda mnom je stajao čovjek

u narančastoj odjeći.

- Jesu li platili otkupninu? - upitala sam svladavajući podrhtavanje glasa.

- Nažalost, nisu! Zbog toga sam i došao. Unatoč našim prijedlozima i pokušajima

izmirenja Charlie Tsu odbija platiti, odnosno vratiti ono što je dužan meni i mojim

prijateljima. Žao mi je što vam moram javiti da je vaš boravak ovdje završen.

- Oslobodit ćete me?

Smiješak je na časak rastegao njegove male usnice. Nastavio je s nekim gadljivim

izrazom lica: - Beskrajno žalim, ali to nije tako jednostavno. Takvo bi nam rješenje bilo

najdraže, no Charlie je alarmirao policiju, umiješali su se i vaši francuski prijatelji. Želimo

izbjeći neugodne incidente. Ova kuća nije više dovoljno sigurna.

Čovjek je rastezao članke svojih prstiju tako da su pucketali. Prekrila sam lice rukama

očekujući odjednom ono najgore.

- Nećemo vam nanijeti nikakvo zlo. Odvest ćemo vas u malo planinsko selo nedaleko

od granice. Ondje ćemo vas držati koliko bude potrebno...

- A to znači?

- U nas vrijeme ne znači ništa. Podigao je ruku da zaustavi bujicu mojih prosvjeda,

okrenuo se i nestao. Liou Tsong mi je dobacivala kratke zlobne poglede popraćene

zlokobnim smiješkom.

Nisam ni dotakla doručak, odlučila sam štrajkati glađu. U ušima su mi odzvanjale riječi

čovjeka u narančastoj odjeći. Dakle, Charlie je odbio platiti otkupninu. U dubini duše nisam

73

Bocca

Glorij@

nikada ni povjerovala da bi Charlie platio za ikoga drugoga osim za vlastitu ženu. A policija?

Postoji li i najmanja mogućnost da otkrije skrovište?

Liou Tsong je otišla zbunjena mojim ponašanjem. Pošla sam prema hodniku. Preostalo

mi je samo nekoliko sati da pokušam nagovoriti Mei Li da mi pomogne. Noge su mi bile

ukočene od straha, srce mi je kucalo udvostručenom brzinom. U dnu hodnika pojavi se

djevojka, smiješeći mi se. Dala sam joj znak da se približi. Mirno sam je zamolila da pozove

Mei Li. Djevojka potvrdno kimne. Vratila sam se u svoju sobu i nastavila čekati. Mei Li je

uskoro došla i donijela mi doručak. Otpravila je Liou Tsong s nekoliko odlučnih riječi.

- Otišla je na doručak. Moramo se brzo dogovoriti. Namjeravaju vas večeras kasno

odvesti odavde u neko zabačeno selo na kineskoj granici. To se ne smije dogoditi. Pomoći

ću vam da pobjegnete. Imam sirup od kojega se pada u vrlo dubok san. Napravit ću voćne

kolače s tim sirupom. Liou Tsong ih obožava i pojest će ih cijelo brdo. Čim čvrsto zaspi, brzo

ćete odjenuti ovu kinesku haljinu i ispod nje ove traperice. Nisam našla cipele dovoljno

velike za vas. Zajedno ćemo poći do ulaznih vrata. Ja ću prije toga odvrnuti žarulju jedine

svjetiljke, bit će mračno. Vratar me voli, otvorit će mi vrata bez ikakvih poteškoća. Tog ćete

trenutka biti sakriveni, a ta ću ispustiti torbicu punu raznih stvari i dolara. Vratar će se

sagnuti da ih pobere, a vi ćete brzo i nečujno šmugnuti kroz vrata. Ja ću se glasno smijati i

reći vrataru: „Svi dolari koje nađeš, bit će tvoji!‟ A kad se nađete na ulici... - Kineskinja

raširi ruke fatalističkom kretnjom.

- Oh, Mei Li, mislite li da je to izvedivo?

- Možda, ako neće biti nikoga u hodniku ili na vratima.

Mei Li sakrije odjeću ispod strunjače. U pravi čas jer se Liou Tsong bila vratila. Žene su

izmijenile nekoliko riječi na kineskom, a ja sam jela svoj doručak. Vrijeme je prolazilo vrlo

polako. Mislila sam na Marcka i na posljednje riječi Mei Li izgovorene hinjenim mirom: -

Neće mi učiniti nikakvo zlo. Neće se usuditi. Moj prijatelj je suvlasnik te kuće, oni ga se

boje.

- A vaš prijatelj?

- Zacijelo će se ljutiti. Ali, toga se ne bojim. Želim vas vratiti vašem Marcku.

U srce mi se usjekla posljednja slika lijepe Mei Li u kineskoj nošnji. Napokon je pala

noć. Mei Li je donijela veliki tanjur voćnih kolačića. Hinila sam da me boli želudac. Liou

Tsong mi se zlurado nasmijala i počela se obilato častiti. Nisam skidala pogleda s Kineskinje.

Odjednom me začuđeno pogledala, zatreptala očima, naslonila glavu na naslon naslonjača i

zaspala.

- Brzo, brzo, presvucite se!

Ruke su mi se tako tresle da sam jedva navukla hlače. Mei Li je bila na vratima i

74

Bocca

Glorij@

pozvala me kretnjom ruke.

- Hajdemo, nema nikoga.

Išla sam uza zid slijedeći Mei Li. Srce m je lupalo, no misli su mi bile bistre i mirne

Vratar je nešto mrmljao i pokušavao popra viti svjetiljku. Mei Li me gurne u kut iza vra ta.

Bilo je mračno. Onda se veselim glasom obrati vrataru. Zaustavila sam dah spremna na

skok. Iznad mene je odjeknuo nečiji te žak korak. Vratar je povukao težak zasun otvorio

vrata. Mei Li podigne ruku i ispust torbicu. Njezin se sadržaj rasprši po podu Komadi

kovanog novca su zazveckali. Mei I se glasno nasmije, vratar se sagne. Kliznula sam prema

otvorenim vratima, dotakla n prolazu Mei Li i našla se u maloj, tamne uličici. Počela sam

trčati izgubivši odmah papuče. Trčala sam kao da me goni čopor lovačkili pasa. Spoticala

sam se, padala, di zala se. Osjećala sam kako mi iz koljena teče mlaka krv. Izašavši iz

mrkloga mraka, neka mi je tamna spodoba htjela zakrčiti put. Čovjek se cerekao. Izbjegla

sam ga skre nuvši naglo ulijevo, u neku nešto šira uličcu. Bila sam obuzeta samo jednom

mišlju: pobjeći, pobjeći što brže i stići do neke šire ulice, izgubiti se medu prolaznicima. Sve

su te zavojite uličice morale negdje završavati, na nekoj aveniji kojom prolaze automobili.

Začula sam iza sebe brze korake i stravičan vrisak žene. Prepoznala sam glas Mei Li. Bio je

to strašan, naglo zaglušen krik. Koraci iza mene sve su se brže približavali. Razmak između

mene i mojih progonitelja postajao je sve manji. Na kraju uličice tekao je potočić. Preskočila

sam ga jednim skokom i tog se časa spustila jaka kiša. Pred mojim se zapanjenim očima

nazirala dugačka prilično pusta avenija. Odjednom se pojavio veliki automobil. Prepoznala

sam automobil čovjeka u narančastoj odjeći i počela vikati. Blistavi su branici bili udaljeni

samo nekoliko metara, sad će me udariti. Skočila sam natrag, na neku stepenicu. Automobil

me okrznuo. Stropoštala sam se u neko stubište i nisam se više mogla micati. Zavijala je

sirena, čula sam korake koji su mi prilazili. Ljudi su imali uniforme i govorili su engleski.

Podigli su me i prenijeli u policijsko vozilo.

75

Bocca

Glorij@

XI

Uzalud sam policajcima objašnjavala tko sam, uzalud ih zaklinjala da me odvedu u

hotel „Hilton‟. Činilo se da me ne razumiju, kao da im govorim jezikom koji nisu čuli nikada

u životu. Smješkali su se kimajući glavama. Bila sam suviše umorna da ih uvjeravam,

suviše prestrašena posljednjim događajima. Jedva sam shvaćala da me svaki okretaj kotača

udaljuje od „Kuće cvijeća‟, od Mei Li. Jaki je pljusak bubnjao po karoseriji automobila,

zamagljivao stakla i sve stvari zastirao nekim sivim velom. Još nisam osjećala radost

slobode, čak ni tjeskobu zbog Mei Li. Pred očima mi je lelujala neka crvena koprena, u

ušima mi je šumjelo.

- Zlo mi je - jedva sam izgovorila.

Ovoga su me puta policajci razumjeli i počeli vrlo brzo međusobno razgovarati. Riječi

na kineskom dopirale su do mene kao kroz gustu maglu koja im je prigušivala zvuk. Jedan

se mladi policajac nagnuo nada me i tapšao mi ruku. Njegove su kose oči bile iste kao oči

Mei Li, čovjeka u narančastog haljini, Liou Tsong. Počela sam drhtati. Čovjek mi se

smješkao. Njegovo je lice nalikovalo na okruglu, žutu pogaču. Rekao je nekoliko riječi na

engleskom. Svi su me radoznalo gledali. Vjerojatno sam im bila čudna, možda čak

sumnjiva. Ponavljala sam svoje ime, ime kapetana aviona hotela „Hilton‟. Kretnjom punom

neočekivane nježnosti, jedan mi je policajac pomagao da se zadržim na klupici automobila.

Nisam imala snage da se dalje borim. Onesvijestila sam se.

Kad sam se osvijestila, bila sam u nekoj posve bijeloj sobi. S jedne strane mog kreveta

smješkala se kineska bolničarka s druge je mali kineski liječnik držao stetoskop prislonjen

na moje grudi. Htjela sam ustati, no dvije su me čvrste ruke prisilile da ostanem ležati.

- Gdje sam?

- U bolnici Sv. Tereze u Kovlunu.

- Nisam bolesna. Ja sam domaćica aviona koju su oteli.

Liječnik i bolničarka izmijenili su upitne poglede.

- Zovem se Sarah d'Arlange. Zaklinjem vas da odmah telefonirate kapetanu Dorianu u

hotel „Hilton‟. Pobjegla sam iz „Kuće cvijeća‟. Slijedili su me, htjeli su me pregaziti

automobilom...

S očajem sam čitala u njihovim očima da me smatraju luđakinjom i da nemaju pojma o

cijelom tom događaju. Oboje se strpljivo smješkalo. Bilo je očito da ne znaju ništa o otmici.

- Zaklinjem vas da mi dopustite da telefoniram. Policajci koji su me ovamo doveli

zacijelo su vam rekli gdje su me našli.

- U četvrti prostitutki! - hladno i strogo odgovori bolničarka.

76

Bocca

Glorij@

- Potreban vam je odmor - reče liječnik izvrsnim engleskim. - Budite mirni. Dat ćemo

vam sredstvo za spavanje, za dan-dva bit će sve dobro.

Bolničarka mi pruži čašu. Prevrnula sam je grubom kretnjom ruke. Stajali su tako

iznenađeni i zatečeni da sam ustala iz postelje i potrčala prema vratima. Dohvatile su me

dvije čvrste ruke i bacile me natrag na postelju. Sva zdvojna, vidjela sam već samu sebe u

luđačkoj košulji. Bila sam svjesna toga da nemam uza se nikakvih dokumenata, nikakvih

dokaza o identitetu, da sve to postaje upravo smiješno.

- Kunem vam se da sam Sarah d'Arlange.. Nazovite policiju, valjda postoji komesarijat

u vašoj četvrti! Doktore, dajte mi malo papira i olovku, napisat ću vam svoje ime, možete

lako sve provjeriti, a ja vam obećavam da nećete požaliti.

Nepomičan poput kamenog Buddhe, liječnik nije čak ni trepnuo očima.

- Uzmite prvo ovo...

Bolničarka mi je ovoga puta iz udaljenosti pružila čašu punu neke mutne tekućine.

- Neću! - rekla sam odlučno. - Telefonirajte prije toga u najbliži komesarijat ili u hotel

„Hilton‟!

Uhvatila sam malu liječnikovu ruku. On je povuče s gađenjem. Bolničarka je samo

duboko uzdahnula.

- Ne pokušavajte pobjeći iz ove sobe. Ostanite ležati. Pretrpjeli ste šok i vrlo ste slabi -

reče liječnik. - Otkada niste jeli?

Sjetila sam se zelenog čaja i obroka što mi ih je donosila Liou Tsong i naježila se od

gađenja. Liječnik nastavi nešto blažim glasom: - Obećajte da ćete biti dobri, a ja ću

provjeriti vaše podatke.

Knez je na bloku za recepte malim i ured nim slovima zapisao moje ime, Marckov ime i

prezime i broj njegove sobe u hotel „Hilton‟. Rekao je nekoliko riječi bolničari i nestao.

Unatoč tome, osjećala sam se potpun bespomoćnom i počela se tresti od srdi be pred

tim čovjekom koji je bio tako mi ran i koji mi očito nije vjerovao. Htjela sam potrčati, naći

se u slobodnom svijetu što prije ugledati Marcka, sve ostale, hot< „Hilton‟... Je li Marck još

u Hong Kongu Već je prošlo toliko sati i dana kao u nekom strašnom snu, kao u mori.

Posada moga avi ona zacijelo je odlučila nastaviti let. A Marci njegov nježan i podrugljiv

smiješak, njegov visoka vitka pojava? Situacija je postala do slovce apsurdnom. Uspjela

sam pobjeći i one sumnjive kuće da bih se našla zatvoren u nekoj bolnici!

Obuzeo me iznenadan bijes gledajući t malo lice i lica dviju bolničarke koje su upra vo

ušle i jedna drugoj nalikovale kao jaje ja jetu. Naglo sam skočila, grubo ih odgurnula u

prolazu, zapazivši u tom kratkom hipu nji hova zaprepaštena lica te istrčala kroz vrat; Našla

sam se u dugačkom bijelom hodniku. Vrata su škljocnula; iz dizala koje se uprav zaustavilo

77

Bocca

Glorij@

izašao je čovjek u bijelom, guraju ći mali stolić na kotačićima. Oklijevala samo jedan

trenutak. Bila sam zaokupljena jednom jedinom mišlju. Moram pobjeći iz ove bolni ce u

kojoj me svi smatraju ludom. Možda je to psihijatrijska bolnica?

Preda mnom su se otvorila vrata. Izašao je čovjek, bio je Zapadnjak! Uhvatila sam g za

ruku bez oklijevanja. Bio je posljednji ča Za mnom su trčale moje bolničarke i mali ki neski

liječnik. Grčevito sam držala čovjekov ruku i govorila mu što sam polaganije mogla -

Slušajte me, preklinjem vas! Ja sam Sara d'Arlange, domaćica aviona francuske zra

koplovne kompanije. Oteli su me kao taoca umjesto neke druge mlade žene, gospode

Melanije, supruge Charlieja Tsua. Kunem vam se da govorim istinu, nisam luda, kako to

očigledno misle u ovoj kući. Dopustite mi da telefoniram u hotel „Hilton‟, ondje je zacijelo

netko od francuske posade, on će vam potvrditi moje riječi.

Oko nas se sakupilo desetak ljudi, sve sama žuta lica s bijelim kapicama, sumnjičavih i

samilosnih pogleda.

- Mislim da znam tko ste! - reče čovjek polako. - U novinama je mnogo pisalo o tome.

Ali, kako ste došli ovamo?

- Pobjegla sam. Policijsko me vozilo pobralo i dopremilo ovamo. Cijelo im vrijeme

uzalud pokušavam objasniti... Molim vas, mogu li telefonirati?

Dođite ovamo, gospođice. Čovjek me blago uze za raku i povede prema dnu hodnika.

Otvori jedna vrata, ugne se i propusti u malu sobicu. Stajala sam nasred sobe. Noge su mi

odjednom počele klecati od umora. Kao očarana, netremice sam buljila u bijeli telefonski

aparat. Je li moguće da ću za nekoliko trenutaka napokon čuti ljubljeni glas?

- Sjednite, gospođice! - Uz ljubazan smiješak čovjek nastavi: - Ja sam upravitelj ove

bolnice. Smirite se, odmah ću nazvati hotel „Hilton‟.

Upraviteljevi su prsti birali broj. Začuo se signal i odmah zatim nečiji glas.

- Koga da tražim? - Upravitelj me mirno gledao iznad naočala i pružio mi slušalicu.

- Htjela bih govoriti s kapetanom Dorianom iz francuske avionske kompanije.

- Tko zove?

- Sarah d'Arlange.

S druge strane žice začuo se prigušen usklik, zatim tišina, pa muški glas: - Gospođice

d'Arlange! Mogu li znati odakle telefonirate?

- Iz bolnice Sv. Tereze u Kovlunu. Mogu li govoriti s kapetanom. Je li još u hotelu?

- Samo trenutak... Beskrajno smo sretni što čujemo vaš glas. Odmah ćemo obavijestiti

kapetana, u svojoj je sobi. Međutim, recite kako ste?

- Pa... sada sam već dobro - odgovorila sam iako mi se grlo stegnulo od uzbuđenja.

- Molim vas, ne mičite se iz bolnice, doći ćemo po vas.

78

Bocca

Glorij@

- A tko ste vi?

- Mi smo iz FBI-a. Mogu vam reći da ste digli na noge pola grada!

- Mogu li govoriti s kapetanom Dorianom? - Samo trenutak...

Veza se naglo prekinula. Osjetila sam na sebi radoznale i ispitivačke poglede. Vrata su

bila otvorena: na hodniku je u tišini stajala cijela mala gomila bolničarki i ljudi u bijelom. Svi

su me gledali sa zanimanjem i simpatijama. Netko mi je pružio novine i upozorio na naslov.

Zadrhtala sam i odbila pročitati tri dugačka stupca na engleskom jeziku. Ugledala sam i

svoju fotografiju s krupno štampanim podnaslovom: „Mole se sve osobe koje raspolažu bilo

kakvim podacima o otmici gospođice Sarah d'Arlange da se hitno jave Francuskom

konzulatu, 214, Hong Kong, Bank Bidg. Diskrecija zajamčena, nagrada osigurana...‟

Donijeli su mi šalicu čaja, kolače i sendviče. Jedna me lijepa bolničarka ljubazno

upitala: - Želite li se možda malo dotjerati?

Odmahnula sam glavom, nesposobna da napustim taj mali prostor u kojemu je telefon

upravo učinio čudo. Ipak sam bacila pogled u ogledalo na suprotnom zidu. Zapanjena,

ugledala sam svoje crvene oči, raščupanu kosu, prekratku i poderanu haljinu koju mi je dala

Mei Li. Noge su mi bile bose, prljave i ranjene. Bila sam ružna, nalik na izgladnjelu, uličnu

mačku.

79

Bocca

Glorij@

XII

Kad je došao, onako lijep i visok, onako nalik na onoga iz mojih snova, srce mi je

zastalo. Pružio mi je ruke, a ja sam potrčala i pala bih da me nije čvrsto privio uza se.

- Kako se osjećaš, jadna moja mala?

Vrlo slaba, posve sam se opustila u njegovu zagrljaju, prepoznavajući s beskrajnom

srećom njegov parfem, miris njegovih cigareta.

- Marck! Oh, Marck! - bilo je jedino što sam mogla promucati.

Nestao je cijeli svijet, samo smo on i ja postojali u toj maloj i tihoj sobi.

- Hajde, smiri se, sve je gotovo - rekao je držeći me privijenu uza se. - Nemoj plakati,

sve je gotovo, ljubavi moja!

- A ljudi iz FBI-a?

- Čekaju vani. Simpatični su, ne boj se! A osim toga, ja sam tu i neću te nikada više

napustiti.

Ushićenje zbog njegove prisutnosti izbrisalo je u meni sve ostale osjećaje. Nisam se

više bojala, nisam bila umorna, ostala sam stisnuta uz tu modra uniformu, ne brinući za

svoj crveni nos i bijednu vanjštinu, ne brinući ni za što osim za toga čovjeka. Marck me

nježno odmakne od sebe i pogleda me smiješeći se. I on je omršavio i možda malo ostario.

Iz njegovih je očiju nestalo prijašnje podrugljivosti.

- Moramo porazgovarati s policajcima, to je neizbježno. Budi mirna, neće dugo trajati,

a zatim ćemo odmah otići u hotel.

Bolničko je osoblje kao nekom čarolijom nestalo iz hodnika. Čekala su nas dva čovjeka

u svijetlim kišnim ogrtačima. Marck me čvrsto držao za ruku i brzo rekao: - Vidite i sami,

gospodo, da je to zaista gospođica Sarah d'Arlange. Ona će vas primiti sutra ujutro u hotelu

„Hilton‟. Ovoga bi joj trenutka svaki intervju i svako ispitivanje bilo suviše naporno.

Potreban joj je hita odmor. Dakle, gospodo, do viđenja sutra!

Marck me vrlo odlučno i brzo poveo du gačkim bijelim hodnikom. Policajci su ostali iza

nas, razočarani i nezadovoljni. Kriknula sam preplašeno. U neposrednoj je blizini bljesnuo

fleš...

- Tu su i novinari! Bježimo brzo, draga! Marck je snažno odgurnuo fotografa koji je

iznikao tko zna odakle. Odjednom su se sa svih strana pojavili znatiželjnici, osoblje bolnice,

možda i bolesnici. Osjećala sam čvrst stisak Marckove ruke. Probijao se brz i odlučno kroz

malu gomilu ljudi koja nam je zamalo zakrčila izlaz. Kao da ih je sazvala neka viša sila,

novinari i fotografi vrebali s na naš izlazak.

- Sutra! Sutra u hotelu „Hilton‟! - od lučno je ponovio Marck gurajući me u veliki taksi

80

Bocca

Glorij@

koji je čekao ispred ulaza u bolnicu. -sada punom brzinom! - reče vozaču.

Sjedila sam na mekom sjedalu i odjednom prasnula i nervozan smijeh ugledavši svoje

bose, izgrebene i prljave noge, u razdrljen i poderanu kinesku haljinu. Činilo mi se da prvi

put vidim čudnu boju Marckovih očiji. Bile su modre kao noćno nebo i posve blizu mojem

licu. Vratila sam se tom čovjeku koji me tako nježno privijao uza se, te mi se čini da uz

udarce svojeg čujem i udaranje njego va srca. Nismo govorili, automobil je voz: vrlo brzo.

Od vremena do vremena na sta klima bi se odrazio jak bljesak neonske rekla me. Neka je

nova opijenost polako brisala mog sjećanja ružna sjećanja, strah i zebnju. Nije postojalo

ništa drago osim toga čovje ka čije je lice dodirivalo moje. Rukom pod ruku s Marckom sam

ušla u hotel „Hilton Prepoznavala sam vratare, smjerno i pristoj no osoblje, veliko predvorje

puno putnik veselo iščekivanje, uzbuđenost odlazaka, ra dost dolazaka. Prve su nas opazile

Mariom Jacqueline te pohitale da me zagrle. Ljudi FBI-a već su nas čekali, udobno zavaljeni

u velikim naslonjačima. Digli su se bez žurbe. Činilo mi se da me svi gledaju. Do mojih su

ušiju posve nerazumljivo dopirale riječi na engleskom i kineskom. Predvorje se širilo preda

mnom veće no ikada. Čvrsto sam stezala Marckovu ruku. Ljudi su se počeli okupljati oko

nas. Policajci su nam prokrčili put do dizala. Iako je Marck oštro negodovao, obojica su ušla

s nama u dizalo. Uviđajući važnost i hitnost podataka koje sam im mogla dati, predložila

sam da dođu u moju sobu.

- Ali, samo nekoliko minuta! - opomene ih Marck.

Napokon sam opet bila u toj sobi punoj cvijeća, mirnoj i spokojnoj. Nasmiješila sam se

Marcku i okrenula se ljudima iz FBI-a. Bila sam kod kuće! Snage su mi se vratile, bila sam

spremna ukratko ispričati svoju jezivu odiseju.

Pričala sam im o čovjeku u narančastoj odjeći, opisavši ga što sam bolje mogla, o Liou

Tsong, o Mei Li, o brodiću i o „Kući cvijeća‟. Oba su čovjeka pravila bilješke. Bili su mirni i

postavljali su mi pitanja. Ispričala sam im i svoj bijeg uz pomoć lijepe Kineskinje.

- Nastojte da novinari ne dolaze u hotel koji ćemo, uostalom, uskoro napustiti - zaključi

Marck ispraćajući policajce do vrata, a zatim nadoda: - Ako vam što zatreba, ja vam stojim

na raspolaganju. Vidite i sami da je mojoj zaručnici potreban odmor.

Jedva sam svladavala svoje osjećaje, ali sam ipak uspjela reći: - Bila bih vam vrlo

zahvalna kad biste me obavijestili što se dogodilo s Mei Li, mladom Kineskinjom; bez njene

pomoći ne bih večeras bila ovdje.

- Jeste li rekli gospođici da je Charlie Tsu nestao?

- Ne, nisam još - odgovori Marck suho.

- A Melanija?

- Za sada stanuje u „Hiltonu‟. Želi se vratiti svom zvanju.

81

Bocca

Glorij@

- U našoj kompaniji? - upitala sam pocrvenjevši pri pomisli na lakoumnu Melankoliju.

- Nije važno! - odvrati jednostavno Marck.

Policajci su otišli, a Marck reče smijući se: - Bez sumnje ćemo ih opet vidjeti sutra rano

ujutro. Za danas smo ih se otarasili, draga.

Trgnula sam se začuvši tiho kucanje na vratima. Marck je otvorio, ušle su Jacqueline i

Marion. Jacqueline je nosila cijeli naramak novina. Zamijetivši Marckov nezadovoljan izraz

lica, Jacqueline dobaci: - Vi ste egoist, Marck Dorian! I despot i tiranin!

- Ne želimo ti smetati, draga, ali izgaramo od želje da te vidimo barem nekoliko

minuta, da te zagrlimo, da te čujemo - blago mi reče Marion.

- Znaš li, Sarah, da smo svi štrajkali. Svi smo sjedili na stepenicama „boeinga‟! Trebao

je napustiti Hong Kong s drugom posadom. Svi su govorili o tebi. Bila ti je i slika u dnevnim

novinama! Bili smo tako zabrinuti!

- Jacqueline, zar ne vidite da je Sarah posve iscrpljena?

Polako, ali neumoljivo, Marck je obje domaćice gurao prema vratima.

- Tih mi se nekoliko dana oduljilo poput stoljeća! - reče Marion s očima punim suza.

- Do viđenja sutra! Do viđenja! - pozdravi ih Marck.

Kad su se vrata zatvorila za mladim ženama, Marck mi priđe. S beskrajnom mi je

nježnošću pomogao da skinem haljinu koju mi je dala Mei Li i koja se sada pretvorila u

modru mrlju na sagu. Moja se kućna haljina nalazila na jednom naslonjaču. Marck mi je

pruži, a ja sam se napokon usudila pogledati mu ravno u oči, ne uzmičući više pred

nježnošću njegova pogleda. Vani se crna noć nadvila nad golemi grad. Postala sam svjesna

jednog novog, dragocjenog osjećaja i nisam nalazila riječi da ga izrazim.

- Imat ćemo vremena razgovarati cijeli život, cijelu našu budućnost - reče Marck

pogađajući moje misli. - Nikada te više neću napuštati, neće te moći zadesiti nikakvo zlo.

Bit ću uz tebe sada i uvijek...

Bijelo sjenilo noćne svjetiljke ocrtavalo je kružnicu na stropu. Marck se prignuo i digao

kinesku haljinu, a ja sam počela pripovijedati. Nije me prekidao, njegove oči nisu se

spuštale s moga lica. Sjedio je pokraj mog kreveta i držao mi ruku. Prsti su mu bili topli i

mirni, a ja sam govorila i govorila oslobađajući se svih strahova i svih mora. A tada je došao

čas kad više nisam imala što reći. Izvana nije dopirala nikakva buka, naša je soba bila

zatvorena prema cijelom svijetu. Marckova me prisna prisutnost ispunjavala gotovo bolnom

radošću. Počeo je govoriti blago, riječima koje su bile jednako nježne kao i milovanje

njegovih ruku. Njegova se glava nagnula prema meni, ja sam je prihvatila, sigurna da ga

volim više od svega, zanesena njegovom ljubavlju.

Probudila sam se sljedećeg dana od prve zrake sunca koja je preplavila moju sobu.

82

Bocca

Glorij@

Marck, Marck, šaputala sam zaneseno. Gledala sam sobu, svoju uniformu koja je visjela

na vješalici, haljinu nesretne Mei Li. Sva tužna sjećanja vezana uz tu kinesku haljinu bila su

izbrisana. Postojao je samo on, on koji će se vratiti. Prekoračit će prag ove sobe i počet će

najljepši dan moga života.

Prišla sam prozoru žmirkajući očima. Blještavo je sunce obasjavalo luku, igralo se po

sampanima, milovalo barke s visokim crvenim jedrima. Veliki se grad već gušio od vrućine.

Marck, njegovi poljupci, njegova beskrajna nježnost! Srce mi je glasno kucalo pri

pomisli na njegovu ljubav. Bio je ovdje, u sobi pokraj moje, bio je moj, kao što sam i ja

postala njegovom.

Nepomična ispred prozora, promatrala sam sjaj novoga dana, prvoga dana naše

ljubavi, dana koji će potisnuti u daleku prošlosl sve što nije vezano uz njega. Pogledala sam

se u zrcalo. Odražavalo je sliku vrlo omršavjelog lica koje je podsjećalo na izgladnjelu mladu

mačku. Podigla sam objema rukama kosu prizivajući u mislima čuvenog i vrsnog hotelskog

frizera.

Pa ipak, u mom vrlo blijedom licu blistale su oči pune sreće. Bila sam mlada, lijepa i

sretna, zato nisam mogla odoljeti da ne učinim nekoliko plesnih koraka po mekome sagu.

Marck! Moj Marck koji me volio kao što ja njega volim. Srce mi je burno lupalo pri pomisli

da će svakoga trenutka biti ovdje u mojoj sobi. Dobacila sam još jedan veseli pogled svojoj

slici u zrcalu, odabrala najljep šu haljinu koju on još nije vidio, te pohitala u kupaonicu.

Kad se na vratima začulo tiho kucanje, bila sam spremna. Mirno je stajao na pragu i

čini lo mi se kao da ima neko novo lice. Glas mi je bio dubok i ganut kad je rekao: - Kako si

omršavjela, Sarah!

- Bar neka korist od te otmice! Izgubila sam nekoliko suvišnih kilograma - odgovorila

sam svladavajući uzbuđenje koje me obu zelo u njegovoj prisutnosti.

- Vrlo si lijepa!

Pohitala sam u njegove raskriljene ruke Slušala sam, ali nisam razumjela riječi koje mi

je šaputao. Bila sam opijena njegovom blizinom i osjećala s gotovo bolnom radošću toplinu

njegovih ruku i njegova daha.

- Mila, čeka nas još jedan mali zadatak. Ne možeš umaknuti ljudima iz FBI-a, koji

vrebaju na tebe tamo dolje. Jedva sam ih spriječio da ne dođu ovamo.

Podigla sam prema njemu oči i zagledala se u njegovo vedro, smireno lice. S nekom

vrstom ponosa razabirala sam na tom licu blagost i izraz duboke sreće kakvu do sada još

nisam zamijetila. Pomislila sam kako neću nikada imati dovoljno dana da ljubim Marcka.

- Očekuje te prava mala konferencija za tisak. Ne očekuju te samo ljudi iz FBI-a već i

nekoliko upornih novinara. A osim toga i naša posada koja se želi oprostiti od tebe.

83

Bocca

Glorij@

- Oprostiti od mene?

- Marion i ostali odlaze danas na redovan let za Tokio. Sad kad smo te našli, nije

potrebno da posada nastavi štrajk, zar ne? Barem što se nas tiče!

Zbunjeno sam očekivala njegove daljnje riječi znajući da ću biti sretna makar što on

odlučio.

- Želiš li nastaviti let u Japan? Ako ti nije osobito stalo, ja bih ti predložio da za dan-dva

odletimo natrag u Francusku. Mislim da bi to bilo bolje zbog naših obitelji koje su se

zabrinule i zbog našeg vjenčanja! Što misliš?

Rekao je to posve mirno i pružio mi moju ručnu torbicu. Zadrhtala sam cijelim svojim

bićem i stajala nepomična i bez riječi. Uzeo me za ruku i rekao: - Znaš li, djevojčice, da

imamo toliko toga jedno drugome reći...

84

Bocca

Glorij@

XIII

Avion je čekao. Sva su vrata još bila otvorena kad su se Marion, Jacqueline, kopilot i

stjuardi ukrcavali. Marion je jedva zadržavala suze koje su se caklile u njenim modrim

očima.

- Dakle, zaljubljenici? Ne žalite li za Tokijom?

Jacqueline se nasmijala i bacila pogled na Marcka, ali ovaj nije ni okom trepnuo. Kai

Tak je bio osvijetljen poput novogodišnjeg drvca. Golemi su avioni uzlijetali poput divovskih

insekata. Uskoro će podići stepenice. Marck me nježno držao za ruku.

- Do viđenja, kapetane! - reče jedan od stjuarda.

- Sretno! - nadoveže drugi mašući kapom. - Sretno i vama, Sarah!

- Tko je ta putnica koja kasni? - Jacqueline se kratko nasmije.

Okrenula sam se i ugledala mladu ženu koja je trčala prema „boeingu‟.

- Melanija... Melankolija... pa to je ona! Obje domaćice i stjuardi iznenađeno su

ponavljali njezino ime. Bila je to zaista Melanija, sva zadihana i bez daha, mašući kartom

prvog razreda. U drugoj je ruci nosila poveći, vrlo elegantan kovčežić.

- Požurimo, gospođo, dižemo stepenice! Ne ispuštajući prtljagu, Melanija se približi

Marcku, ovije mu jednu ruku oko vrata i poljubi ga u oba obraza. Jedan je stjuard sišao s

aviona i htio ponijeti kovčežić. Melanija mu kretnjom glave dade na znanje da to ne želi i

reče vrlo glasno u buci reaktora: - Opet ću raditi kao domaćica u našoj kompaniji.

- „To neće izmijeniti svijet... ako izmijeniš kuću...‟ - pjevušio je stjuard i dobacio mi

značajan pogled.

- Ta naša Melanija još misli na Joa Dassina! Ne osvrnuvši se, Melanija prođe kroz vrata

aviona koja se za njom teško zatvore. S nizom okana koja su svoju svjetlost slala u tamnu

noć Hong Konga, golemi se „boeing‟ počne polako okretati. Marck me povuče prema

natrag.

- Što će Melanija raditi u Tokiju?

- Možda će tražiti svoga muža. - Marck se smijao i hodao vrlo, brzo. Bio je u tamnom

odijelu i sa svilenim šalom u izrezu modre košulje. Čvrsto je držao moju ruku. Nisam se

okrenula za avionom koji se gubio u noći.

- Gotovo joj je umakao avion!

- Kao što joj je umakao i život - reče Marck.

Pogledala sam ga krišom bojeći se izraza njegova lica. Smješkao se i koračao tako brzo

da sam mu rekla: - Ja ne mogu tako brzo!

Usporio je i radoznalo me pogledao: - Zaboravio sam, draga, da si još vrlo umorna.

85

Bocca

Glorij@

Uzet ćemo taksi. Pogledaj, „boeing‟ se već digao!

- Tvoj „boeing‟!

Na vrlo tamnom nebu, posutom zvijezdama, avion je upisao tri male crvene točkice.

Bio je već vrlo visoko, uskoro će postati nevidljiv.

- Kako su dopustili da Melanija ode? -upitala sam.

- Nije bila udata za Charlieja, čak ni civilno. Ništa je se ne tiče taj moralni i financijski

pad velikog Kineza. Odsjedit će on u zatvoru prilično vremena! A Melaniji će za uspomenu

ostati samo bajoslovni dragulji koje je, kladio bih se, ponijela u onom kovčegu.

Sjetila sam se oštrih riječi što su ih policajci izgovorili na račun Charlieja koji se brzo

slomio i, kako se to kaže, propjevao. Pošto se uhvatio u mrežu razgranatih nepoštenih

poslova, odao je sve svoje suradnike, ne poštedjevši nikoga u svom padu. Vrlo su brzo

uhvatili i Liou Tsong. Jarosna i bijesna, progutala je pred očima policajaca cijelu bočicu

sredstva za spavanje. Odveli su je u bolnicu odakle će u zatvor. Naježila sam se sjetivši se

te nemilosrdne Kineskinje.

- Što je, draga?

- Mislim na Mei Li i njenu tužnu sudbinu. Da nije bilo nje, mislim da te nikada više ne

bih vidjela.

- Zaboravi sve to, mila. Ja sam ovdje i svi će drugi nestati iz naših života.

- Mei Li nije bila moje sreće. Uhvatili su je tek nekoliko metara iza mene. Jadnica,

uvidjevši da je izgubljena, i ona je htjela pobjeći.

Vidjela je automobil i ljude koji su se dali u potjeru za mnom. Ljudi iz FBI-a su jutros

rekli da su je našli premlaćenu, začepljenih usta i privezanu uz stolicu. U „Kući cvijeća‟ nije

bilo više nikoga. A ona je bila već gotovo ugušena. Jeste li zamijetili da je policajcima

osobito stalo do čovjeka u narančastoj odjeći? Čini se da je on šef te gangsterske bande.

- Ovoga je časa zacijelo već u njihovim šakama. Bilo je to samo pitanje vremena. Ne

govorimo više o njima, draga. Posljednja uspomena na tu čudnu avantura bit će tvoj;

fotografija koja je objavljena u svim dnevnicima svijeta.

Iako to nisam željela, tog sam jutra hladnokrvno stajala pred fotografskim aparatima

novinara. Poslušala sam Marcka koji je rekao - Oni obavljaju svoj zadatak, draga. A ti s

postala „junakinja dana‟ koju svi žele vidjeti Ali ubrzo ćemo sve to zaboraviti!

Bilo mi je ugodno u velikom, klimatizi ranom automobilu koji je na splavi prelazio

zaljev. Prepustila sam ruku Marckovoj ruci.

- Želiš li da večeras napustimo Hong Kong? - upita me iznenada. - Mogli bismo otići u

Repulse Bay. Znam za jedan doba hotel s divnom plažom, blagovaonica gleda na prekrasan

vrt prepun cvijeća. Siguran san da će ti se taj kutak sviđati. Hoćeš li?

86

Bocca

Glorij@

Marck mi polako okrene lice prema sebi i nježno me poljubi u usta. Nije se nimalo

osvrtao na vozača koji nije ni okom trepnuo s druge strane stakala. Iznova sam osjetila

beskrajnu sreću i zaboravila sve drugo osin Marckove prisutnosti.

- Dobro, otići ćemo u Repulse Bay, mila Brzo ćemo spakirati kovčege i bit ćemo tamo s

taksijem za pola sata.

Kad smo ušli kroz velika hotelska vrata nastalo je gibanje medu ljudima u recepciji.

- Ne boj se, dođi!

Netko nas je zvao, no Marck me još brže povukao prema dizalu. Službenik s recepcije

uhvatio nas je u času kad smo ulazili u dizalo.

- Oprostite, kapetane, jedna vas osoba očekuje ondje!

Marck se nezadovoljno okrene i pogleda u smjeru koji mu je službenik pokazao.

- Oh, pa to je Mei Li! - kliknula sam. Ispustila sam Marckovu ruku, potrčala prema

mladoj Kineskinji, zagrlila je i zaplakala. A onda sam se okrenula prema Marcku i rekla: - To

je Mei Li! Mei Li iz „Kuće cvijeća‟!

Kineskinja se vrlo duboko i ceremonijalno, gotovo svečano nakloni pred Marckom. A

zatim zacvrkuta svojim sitnim glasićem: - Sada sam zadovoljna. Upoznala sam Marcka.

Vidjela sam vas oboje prije svog odlaska iz Hong Konga. Sada sam vrlo, vrlo sretna!

Zapanjeno sam gledala u malu Kineskinju. Bila je izvanredno lijepa i dražesna odjevena

u raskošnu haljinu od modroga brokata izvezenog zlatnim cvjetovima. Na njoj se nisu vidjeli

nikakvi tragovi prepaćenih muka. Bila je pažljivo počešljana i našminkana.

- Želite li da štogod popijemo u baru? -upita je Marck prijateljski.

- Ne, ne, moj me prijatelj čeka vani u automobilu već više od dva sata. Napustit ćemo

grad i otići k njegovoj obitelji. Živjet ću s njim u posve malom selu u planinama. - Mei Li

pokaže rukom prema vratima hotela. - Ne želim da me tako dugo čeka... Sretna sam zbog

vas. Željela bih vas vrlo brzo opet vidjeti. - Izgovarajući te riječi, Mei Li izvadi mali blok iz

torbice, otkine jedan list i pruži ga Marcku. - Ovo je moja adresa, kapetane. Kad doletite u

Hong Kong, posjetite me sa Sarah. - Kineskinja se nakloni, nasmiješena i sitnija no ikada,

podigne dražesno dugačku haljinu i ljupko mi se nasmije: - Mi smo sada sestre. Uvijek ću

misliti na vas i na njega!

- Zar niste imali neprilika, Mei Li?

- Moj je prijatelj slobodan - reče Kineskinja. - On nije surađivao s drugima... A sada

vam moram reći zbogom i, nadam se, do skorog viđenja!

Mei Li se capkajući hitro zaputi prema izlazu hotela. Nije se okrenula.

Držeći se za ruke, ušli smo u dizalo. Brzo smo spakirali kovčege, a poslije pola sata žuti

nas je taksi vozio prema Repulse Bayu.

87

Bocca

Glorij@

Bila je već mrkla noć. Zvijezde su poput svjetlucavih točkica treperile na tamnom nebu.

Putem mi je Marck pokazao djelić mora koji se pojavio na jednom zavoju. More je bilo

svilenkasto, posuto malim osvijetljenim čamcima. Činilo mi se da je mlako i ugodno.

Hong Kong je ostao iza nas. Shvatila sam zašto je Marck za nas dvoje odabrao ovaj

zaklonjeni kutak, ovu ljupku uvalu obasjanu jasnom mjesečinom.

Kad se taksi zaustavio ispred hotela, obavio nas je miris raznoga cvijeća. Bio je i

gorkast i sladak u isti čas. Nisam ga mogla raspoznati, a vjerojatno nisam poznavala ni ono

obilje cvijeća koje se naziralo u mraku. Marck me obgrli jednom rukom i povede popločenim

puteljkom prema zgradi hotela.

- Sutra ćemo se kupati u moru, ljubavi! Sutra ću te odvesti u brda. Znam jedno mjesto

puno velikih grmova bijelih kamelija i ružičastih azaleja. I gardenija. Sutra, draga, sutra...

Kraj

88

Bocca