PSIHOLOŠKA MEDICINA 2

1. DEFINICIJA PSIHOLOŠKE MEDICINE

Psihološka medicina pokušaj je prevladavanja rascjepa između psihe i tijela,

temelj ljudskog zdravlja i funkcioniranja. Temeljno je načelo psihološke

medicine promatrati, istraživati i liječiti čovjeka prije svega kao psihičko, ali

istodobno i kao tjelesno i društveno biće. Cilj je psihološke medicine izučavati,

formulirati i sistematizirati psihičke pojave koje proizlaze iz medicinske prakse.

Psihološka medicina izučava reakcije pojedinca i grupe na svaku bolest, kao i

odnos prema zdravlju, a ne isključivo prema mentalnom zdravlju.

2. MJESTO I ULOGA PSIHOLOŠKE MEDICINE UNUTAR MEDICINE

Psihološka medicina je pristup u medicini koji psihološki život čovjeka promatra

kao rezultat tjelesnih procesa u svakodnevnom životu. Utemeljena je na

razumijevanju međusobnog odnosa svjesnih i nesvjesnih aktivnosti koje su

rezultat tjelesnih procesa u ljudskom mozgu. Suvremeni biološki pristup

medicini i mentalnom zdravlju temelji se na postavci da je psihičko u tijesnoj

vezi s biološkim te da su i normalni i abnormalni procesi izraz aktivnosti

središnjeg živčanog sustava, odnosno njegova međudjelovanja s drugim

sustavima.

3. ZDRAVLJE I BOLEST IZ ASPEKTA PSIHOLOŠKE MEDICINE

U psihološkoj medicini zdravlje nije samo stanje potpunoga fizičkog, duševnog i

socijalnog blagostanja te odsutnost bolesti, već je to sposobnost osobe da

primjereno funkcionira u unutarnjem okruženju i da je istodobno usklađena s

funkcioniranjem u vanjskom okruženju.

Bolesnik je osoba koja traži pomoć ili osoba za koju se traži pomoć. Kako će se

bolesnik odnositi prema svojoj bolesti ponajprije ovisi o razvoju ličnosti. Važnu

ulogu ima obitelj te liječnik. Bolest narušava individualnu psihičku ravnotežu. U

određivanju individualnog značenja bolesti sudjeluju i aspekti bolesti koji

proizlaze iz socijalne uloge bolesnika. Socijalna uloga bolesnika oslobađa ga

obaveza pa se tu može kriti dobit od bolesti.

Zdravlje je stanje dinamske ravnoteže,a bolest je stanje narušene ravnoteže

organizma.

Liječenje u psihološkoj medicini je proces uspostave tjelesne i psihološke

cjelovitosti i ravnoteže. Uspješno liječenje, uz strategije za rješavanje tjelesnih

problema, uključuje i psihološke strategije za pretvaranje velikih problema u

prihvatljive.

4. TJELESNO I PSIHIČKO U NASTANKU BOLESTI

Osobno iskustvo, značajni emocionalni životni događaji bitno utječu na tjelesne

i psihičke procese, a time i na zdravlje i bolest. Bolest prati niz promjena pa su

otpor i anksioznost neizbježna prateća psihološka reakcija. Ostatak isto kao i u

pitanju 3!

5. MODELI POIMANJA BOLESTI

Postoje različiti pristupi poimanju i klasifikaciji bolesti:

1) MEDICINSKI MODEL – klasificira bolesti temeljem skupine simptoma

povezane odgovarajućim anatomskim i fiziološkim promjenama. Loša strana

ovog modela je nemogućnost individualnog pristupa bolesniku.

2) MODEL INDIVIDUALNOG ZNAČENJA BOLESTI – bolesnik manje stavlja

naglasak na dijagnostičke kriterije a više razmatra doživljaj smetnji, kao i

značenje pojedinih tegoba

3) MODEL PSIHOLOŠKE MEDICINE – povezuje prva dva modela. Cilj je da

iskoristi prednosti medicinskog modela kojim se olakšava razumijevanje bolesti

s obzirom na medicinske aspekte, ali uzima u obzir i specifično zančenje

simptoma za pojedinu osobu, posebice uzimajući u obzir njegova ranija iskustva

s bolešću i medicinskim osobljem, trenutnu životnu situaciju, odnose s

okolinom, emocionalna proživljavanja...

6. POVIJESNE ODREDNICE RAZVOJA KONCEPTA O TJELESNOM I PSIHIČKOM

RAZVOJU BOLESTI

Oduvijek se kroz povijest medicine na tjelesno i psihičko gledalo s jedinstvenog

aspekta. Još je i Sokrat tvrdio da se ne može izliječiti tijelo ako se ne liječi duša.

Galen je zastupao ideju da su osjećaji i bolest međusobno povezani. U svakom

razdoblju znanstvenici su nastojali pronaći odnos između emocija i bolesti.

Tijekom 15. stoljeća razvojem anatomije znanstvenici su opisali prvi prihvatljivi

opis mozga, a bolest su prepoznali kao promjene na organima. Tijekom 17.

stoljeća, Renea Descartes je ustvrdio da su psiha i tijelo potpuno odvojeni

entiteti. Krajem 17. stoljeća, Henroith je uveo pojam psihosomatski, upućujući

na važnost povezivanja tijela i psihe. Povijest psihosomatike ne bilježi značajnije

pomake do pojave psihoanalize Freuda. Iako Freud nije nikad upotrijebio izraz

psihosomatska medicina, doprinio je konceptu povezivanja tjelesnog i psihičkog

u nastanku bolesti. A utemeljiteljem psihosomatike se smatra Groddeck.

Znanost kraja 20. stoljeća povezanost psihičkog i tjelesnog je stavljala u vezu s

magijskim aspektima. Takav pristup u znanosti održao se do otkrića

imunološkog sustava i stresnih situacija iz vanjskog svijeta.

7. REAKCIJA BOLESNIKA NA BOLEST

Već prvi susret s bolešću budi u bolesnicima intenzivne emocionalne reakcije. U

većine osoba bolest je vezana uz predodžbu koja ima realnu, ali i metaforičnu

podlogu. Patološko funkcioniranje tijela izravno djeluje na emocionalni život.

Svaka tjelesna bolest može pokrenuti i niz individualnih sukoba te

povrijeđenosti u bolesnika, jer ona realno ali i simbolički ruši predodžbu o moći

i snazi. U svezi s tim predodžbama stvaraju se u bolesnika obrambeni

mehanizmi. Psihološki doživljaj tjelesne bolesti određuje stav bolesnika prema

traženju medicinske pomoći, odnos s liječnikom kao i odnos prema lječničkim

savjetima i preporukama. Subjektivni doživljaj bolesti ovisi o vrsti bolesti,

razdoblju života u kome se bolesnik nalazi te njegovim trenutnim psihološkim

snagama. Osoba doživljava bolest ne samo kroz ono što ona trenutno znači, već

i kroz posljedice koje ona može izazvati. U teškim bolestima ima mnogo svjesno

i nesvjesnog povoda za depresivnu reakciju. A ta reakcija može biti poziv

drugim osobama iz bolesnikove okoline da ga ne napuštaju. Bolesna osoba

doživljava svoje tijelo kao manje vrijedno, a sebe u cjelini kao inferiornijeg od

zdravih. Reakcije bolesnika na bolest možemo podijeliti u tri faze:

1) faza reakcije na traumatsku situaciju – u ovoj fazi upoznaje med. osoblje

2) faza opterećenja arhajskom ovisnošću – u ovoj fazi bolesnik ovisi o osoblju

3) faza stvaranja novog selfa

8. ČEŠĆI MEHANIZMI OBRANE KOD REAKCIJE NA BOLEST

Obrane koje najčešće primjenjuje bolesnik su:

1)REGRESIJA: ovo je najčešća obrana. Osoba funkcionira na manje zreloj razini

emocionalnog života od one koju je dostigla i na kojoj je do tada funkcionirala.

Regresivno ponašanje može se manifestirati kao oblik bespomoći ili kao

djetinjasto ponašanje.

2)PORICANJE: takvi bolesnici često ni ne pitaju od čega boluju, smatraju da je

liječnik pogriješio. Često ne prihvaćaju terapiju ili je modificiraju na svoj način,

ne pristaju na medicinske zahtjeve, ne dolaze na kontrole i slično.

3)PROJEKCIJA: bolesnik se njome brani tako da uzroke svoje bolesti pripisuje

drugim odobama(drugi su bili loši pa je on nastradao)

4)POTISKIVANJE: potiskuju se misli i osjećaji koji su na svjesnom dijelu ličnosti

preteški ili nepodnošljivi

9. POIMANJE BOLESTI

Pacijent ima subjektivan, osobni doživljaj bolesti, pri čemu postoje četiri

osnovne kategorije značenja bolesti za pacijenta:

1) izazov ili opasnost

2) gubitak – ima dvostruko značenje, simbolično i konkretno. Konkretni gubitak

uključuje gubitke dijelova tijela ili njihovih funkcija. Simbolični gubitak označen

je osobnim značajnim vrijednostima i potrebama kao što su sigurnost,

samopoštovanje i zadovoljstvo.

3) dobit ili olakšanje – za neke bolesnike biti bolestan označava, svjesno ili ne,

dobrodošao odmor od zahtjeva i odgovornosti od socijalnih zadataka.

4) kažnjavanje – neki bolesnici doživljavaju bolest kao opravdanu ili

neopravdanu kaznu. Osjećaji mogu varirati od depresije i sramote do ljutnje i

ushićenja. Ako bolesnici doživljavaju bolest kao kaznu, mogu se predati i

pasivno prihvatiti bolest, bez želje za aktivnim sudjelovanjem jer smatraju da je

bolest zaslužena kazna za njihov „grijeh“.

10. REAKCIJE BOLESNIKA NA AKUTNU BOLEST

Akutne bolesti i ozljede neočekivane su i iznenadne za pacijenta te su praćene

najčešće izrazitom boli koja može uzrokovati i povišenu anksioznost ili

agresivne reakcije. Također samo okruženje, jedinica hitne pomoći,

zastrašujuća je za bolesnika. U takvom okruženju se osoba osjeća otuđeno,

odvojeno i osamljeno. Mehanizmi obrane i emocionalne reakcije koje se javljaju

su:

1) ANKSIOZNOST – javlja se kad je život osobe ugrožen

2) REGRESIJA – povratak na ranije razvojne faze

3) PORICANJE – umanjuje anksioznost, ali može biti i opasno u trenutcima kada

bolesnik umanjuje ili poriče ozbiljnost ozljede ili bolesti

4) POVLAČENJE – karakterizirano je smanjenjem interakcija s okolinom,

smanjenjem aktivnosti tjelesnih funkcija i psihološkom imobilizacijom. Oboljeli

izbjegava odnose s okolinom, odbija komunikaciju, a ponekad ne želi niti

spavati.

5) LJUTNJA – gubitak kontrole nad tijelom i ovisnost o drugima može biti izvor

ljutnje

6) DEPRESIJA – može izniknuti iz osjećaja gubitka ili prijetnje od gubitka dijela

tijela ili njegove funkcije

7) ŽALOST

11. REAKCIJE BOLESNIKA NA OPERATIVNI ZAHVAT

Operativni su zahvati u predodžbi bolesnika medicinski postupci koji rješavaju

njihove tegobe, a dijele se na zahvate koji spašavaju život i koji produžuju zivot.

Kod bolesnika se javlja strah (kastracijski strah) od separacije. Strah je veći kod

bolesnika uoči operacije koja nužno vodi do trajnog invaliditeta, smanjena

radne sposobnosti, smanjenje kvalitete života, mogućih komplilacija... također

se može razviti strah od anestezije.

Amputacija ekstremiteta značajan je gubitak praćen nevjericom, poricanjem,

ljutnjom i bijesom, osjećajem bespomoći te depresijom. Također dolazi do

pojave fantomskih senzacija (doživljaj daljnjeg postojanja amputiranog

ekstremiteta) i fantomske boli (intenzivan bolan osjećaj koji je djelomice

posljedica presjecanja živaca koji su inervirali ekstremitet).

12. REAKCIJA BOLESNIKA NA KRONIČNU BOLEST

Kronični bolesnik mora se prilagodit na život s bolešću, a na tu spoznaju ljudi

različito reagiraju, tj. u skladu sa svojom strukturom ličnosti koja im omogućava

manji ili veći kapacitet za adaptaciju. Svaki čovjek se suočava s bolešću na sebi

svojstven način. Osobe s kroničnim bolestima doživotno ovise o medicinskom

osoblju i bolnicama, kao i o medicinskoj aparaturi. Nije rijetka pojava u medicini

da tehničke inovacije pokreću nove probleme psihološke, etičke i socijalne

prirode. Ovo se uvelike odnosi na tehniku dijalize. Prilagodba na dijalizu

dugotrajan je proces koji se odvija u tri stupnja:

1) razdoblje medenog mjeseca – pacijent prihvati ovisnost o aparatu, te ovo

razdoblje karakteriziraju osjećaj zadovoljstva, povjerenja i nade

2) razdoblje razočaranja i obeshrabljenosti

3) razdoblje dugotrajne prilagodbe – pacijent privaća vlastita ograničenja

13. REAKCIJE BOLESNIKA NA MALIGNE BOLESTI

Već prvi susret s dijagnozom maligne bolesti budi u ljudima intenzivnije

emocionalne reakcije nego u susretu sa svakom drugom bolešću. Prva reakcija

bolesnika je strah-strah od smrti, odnosno strah od odvajanja od drugih i od

samoga sebe, koji može izazvati teška anksiozna stanja sve do razmjera panike.

Osobe suočene sa smrću prolaze kroz različita duševna stanja:

1) faza nepriznavanja i osamljivanja – negacija i odbacivanje činjenice o

mogućoj bliskoj smrti, najčešće je prolazna

2) faza gnjeva – bolesnika obuzima gnjev i bijes zbog poremećenih životnih

planova ze zavist, pa i mržnja orema osobama koje i dalje mogu uživati u životu

3) faza cjenkanja – bolesnik želi odgoditi neizbježan kraj života na neko vrijeme

4) faza depresije – sve veća učestalost i težina simptoma i primjetno opadanje

tjelesnih sposobnosti dovode do toga da bolesnik više ne može poricati svoju

bolest. Stoicizam, srdžba i bijes prepuštaju mjesto depresiji.

5) faza prihvaćanja – do ove faze dopiru samo oni bolesnici koji žive dovoljno

dugo da bi mogli prihvatit neizbježnost svoje sudbine bez gnjeva i utučenosti

14. BOLESNO DIJETE

Svaku bolest, uz tjelesne tegobe i boli, prati emocionalni stres te veća ili manja

psihička trauma za dijete, i za njegove roditelje. Kod djeteta se javlja strah i

anksioznost, te je posbeno značajan osjećaj gubitka povjerenja i svemoć i

sveznanje roditelja i doživljaj da je drugačiji od svojih vršnjaka i prijatelja.

Bolesna djeca pokazuju tjeskobu na razne načine, ali najočitiji način je plač i

opiranje medicinskim postupcima.Bolest može pokrenuti u djetetu neke od

sljedećih procesa:

1) psihološki konflikt – javlja se regresija

2) promjena izgleda tijela

3) promjena self-koncepta

4) idintificiranje – identificira se s doktorom

5) obrane i procesi prilagodbe – najčešće obrane su poricanje i izolacija

Poseban problem u liječenju djeteta je hospitalizacija jer je odvajanje od majke

trauma za dijete. Djete koje ostane samo u bolnici često nalazi utjehu u dragoj

igračci. Važan je dobar odnos liječnika sa roditeljima, te briga za dijete u bolnici.

Djeca tijekom bolničkog liječenja osjećaju odbacivanje, kažnjavanje, strah od

kastracije te strah od smrti.

15. Tjeskoba usred oboljenja:

- Da izrazito narasla tjeskoba narasla kao posljedica egzistencijalnih I

separacijskih strahova ne bi dovela osobu na psihotičnu razinu funcioniranja

ego mora nesvjesno aktivirati mehanizme obrane. O samoj bolesti ovisi I

intenzitet primjenjenih obrana. Obrane ega nisu statične niti su uvijek iste-

kombiniraju se I dopunjuju. Ipak, pojedinac pretežno koristi jednu manje zrelu

obranu I nju pojačava u stanjima teške ugroženosti. Kombinira ju sa drugim

zrelim obranama.

Najčešće obrane koje bolesnik koristi jesu:

- regresija (najčešća u traumatskim situacijama, pr: pacijent se ponaša kao

dijete)

- poricanje ( pacijent često smatra da liječnik ništa ne zna I da medicina griješi)

- projekcija (arhajska obrana, pacijent svoju bolest prepisuje drugima , npr

drugi su bili loši)

- potiskivanje (potiskivanje misli I osjećaja koji su svjesnom dijelu preteški ili

nepodnošljivi)

16. Reakcije na bolest u odrasloj dobi

- Svaka osoba teži ispunjenju svojih želja I potreba pa zato prepreke koje se

postavljaju I udaljuju je od tog ostvarenja čine frustraciju I nemoguće je izbjeći

stresove I traume.

Odrasla je osoba posebice izložena zbog brojnih zadataka u kojima bi trebala

uspješno funkcionirati.

Promjene odrasle dobi manje su biološki burne u odnosu na predhodna životna

razdoblja,a više pod utjecajem socijalnih, kulturalnih I osobnih doživljaja.

Rana odrasla dob je najaktivniji period života kao I razdoblje uglavnom dobrog

zdravlja.

Psihičke reakcije tijekom tog razdoblja nisu dramatične, a bolesti prolaze bez

značajnijih reakcija.

Poremećaji u osjetljivim razdobljima u životu žene vezani su za reproduktivno

doba I pod utjecajem su hormona.

Sljedeći stupanj je formiranje obitelji, a problemi vezani uz reprodukciju su

uvijek vezani za bolne osjećaje kao što su sram, krivnja, seksualna disfunkcija.

Trudnoća je prekretnica u životu obaju partnera, pogotovo žene. Neke žene

nakon porođaja mogu oboliti od brojnih psihijatrijskih poremećaja kao što su

depresija, shizofrenija, depresija.

Nekoliko dana nakon poroda se može pojaviti psihički disbalans poznat kao

“baby blues”.

Sa samim starenjem povećava se mogućnost oboljenja od brojnih bolesti, a

pacijenti na njih reagiraju klasičnim mehanizmima obrana (regresija, poricanje,

projekcija, potiskivanje), te također prolaze karakteristične faze žalovanja I

prilagodbe koje svaki liječnik treba primjetiti.

17. Bolest I starenje

- Starenje donosi niz poteškoća koje se mogu svrstati u 4 osnovne kategorije:

1) zdravstevene poteškoće

2) ekonomske poteškoće

3) gubitak socijalnih relacija I povezanosti

4) ograničena dostupnost novih tehnoloških I informacijskih dostignuća

- Javljaju se I psihološke promjene kao posljedica starenja:

1) pamćenje I učenje

2) psihičke bolesti

- uvriježena je pretpostavka da sa starosti dolaze često I psihičke bolesti.

Prvenstveno brojni oblici demencija. To je točno, ali su one često posljedica

drugih tjelesnih oboljenja, lijekova itd.

Depresija je jedna od bolesti koja se često javlja u starijoj dobi.

3) promjene osobnosti I karaktera

Gubitak parnera jedan je od najtraumatičnijih događaja u životu bolesnika, a

osoba mora proći kroz proces žalovanja praćen izolacijama I osamljivanjem, te

može biti povod za razvoj brojnih psihičkih problema.

Proces žalovanja za partnerom uključuje: šok, emocionalne reakcije,

prihvaćanje/prilagodbu I ponovnu izgradnju

Liječnik treba razumjeti da starije osobe teže čuju, vide I percipiraju podatke te

shodno s time pokušati što bolje starijoj osobi objasnit dijagnozu.

18. Odnos bolesnik-liječnik

- Odnos bolesnik-liječnik je temelj svake dobre medicinske skrbi, a njegova

intimnost I individualna priroda mu daju jedinstveno mjesto među svim

profesionalnim odnosima.

Postoji nekoliko elemenata koje I bolesnik I liječnik vide kao esencijalne za

odnos:

1) komunikacija

2) iskustvo primarne zaštite

3) iskustvo bolničke skrbi

4) edukacija

5) integracija

6) donošenje odluka

7) ishod

- Odnos počinje od trenutka kada bolesnik potraži pomoć liječnika. Slušajući

bolesnikovu priču liječnik “prevodi” njegovu priču u biološke, medicinske

termine, ali istodobno uključuje I bolesnikovu egzistencijalnu, socijalnu I

kulturološku situaciju.

Sam odnos se može podijeliti u nekoliko faza:

1) započinje kontaktom dvoje ljudi- pozdravom I upoznavanjem

2) nastavlja se bolesnikovim navođenjem tegoba

3) postavljanje dijagnoze I dogovor o planu liječenja

- Sam odnos bolesnika I liječnika sadržava tri bitna aspekta u stalnoj

međusobnoj interakciji:

1) kognitivni

2) afektivni

3) urođeni

19. Psihodinamsko razumijevanje transfera (prijenosa)

- Transfer je fenomen koji se može javiti u svakom odnosu među ljudima I

detaljno je definiran kao inherentna ljudska tendencija I potreba da se nametnu

modeli organiziranja prošlih percepcija I iskustava u sadašnjosti kao temelja za

modeliranje našeg aktualnog psihičkog realiteta.

Transfer je temeljna sastavnica svih međuljudskih odnosa pa tako I odnosa

bolesnik liječnik.

Prema Freudu subject u prijenosu ponovno doživljava svoj odnos prema

rositeljskim likovima, a naročito za njih svojstvenu nagonsku ambivalentnost. U

tom smislu Freud razlikuje dvije vrste prijenosa: pozitivni I negativni

Ono što se prenosi I čini suštinu prijenosa- to su osjećaji. Njih pacijenti

doživljavaju kao nagonske osjećaje. Oni su pod jakim utjecajem nesvjesno

prenesenih osjećaja iz pacijentove prošlosti. Psiički procesi upleteni u transfer

imaju neke konstante:

1) prisila ponavljanja

2) objekt na koji će se osjećaji prenositi

3) projekcija s premještanjem prenesenih osjećaja

4) transferna situacija

5) regresija

20. Odnos liječnik- bolesnik

- Odnos liječnika I bolesnika je tradicionalno neravnopravan, te društvo

godinama stavlja liječnika na prijestolje I doživljava ga kao svemoćnog. Srećom.

bolesnici su pod utjecajem suvremene tehnologije I informatizacije postal sve

oprezniji I upućeniji u svojim očekivanjima, a takve bi promjene trebale dovesti

do međusobne ravnopravnosti.

Tijekom povijesti su se razvili različiti modeli odnosa liječnika I bolesnika:

1) paternalistički odnos (neravnopravan, liječnik je autoritet)

2) znanstveni, konzultativni

3) partnerski, savjetodavni

4) interpretativni

- Da bi odnos liječnika I bolesnika bio dobar, treba postojati:

1) obostrano razumijevanje bolesnikovih očekivanja od liječnika I obratno

2) dobra osonova za raspravu o mogućnostima ostvarivanja očekivanih ciljeva

liječenja

3) dostupnost odgovarajućih metoda liječenja, te osiguranje palijativnih

metoda ako je potrebno

4) primjerene izvore stjecanja novih znanja

5) primjerene postupke za funkcioniranje u stresnim situacijama, posebitno

akutnim

6) okvir za osiguravanje otvorene rasprave I dobrog odnosa čak I kad je ishod

liječenja neizvjestan

- Također, odnos liječnik- bolesnik ima značenje:

1) liječnik posjeduje informacije I stanje o bolesniku koje mora s bolesnikom

podijeliti

2) liječnik mora voditi I savjetovati bolesnika tijekom procesa liječenja

3) informacije liječnika značajno utječu na emocije bolesnika, ali I na liječnika

21. Psihodinamsko razumijevanje kontratransfera (protuprijenos)

- Heimann je izjavila da bismo razumjeli sam koncept protuprijenosa, da

trebamo započeti s pitanjem što se događa u nama prilikom odnosa s bolesnom

osobom.

Osnova je razumijevanja u mogućnosti liječnika da se identificira s bolesnikom,

točnije, da poistovjeti svoj ego s egom bolesnika ili bolje rečeno da poistovjeti

dijelove svoje ličnosti s odgovarajućim psihološkim dijelovima bolesnika, svoj id

s idom bolesnika, ego s egom bolesnika, superego sa superegom, ali

zadržavajući ta poistovjećenja u svom svjesnom dijelu.

Freud uvodi termin kontratransfera 1910 godine, rekavši da kontratransfer koji

nastaje u liječniku je rezultat utjecaja pacijentovih nesvjesnih osjećaja, ted a ga

liječnik treba prepoznati I nadvladati.

Freud je kontratransfer smatrao nesvjesnom reakcijom psihoanalitičara na

pacijentov transfer, a kasnije psihoanalitičarevim vlastitim transferom na

pacijenta koji nastaje iz više razloga, ali I iz psihoanalitičarevih nesvjesnih

neriješenih konflikata. Tako se na kontransfer primarno gledalo kao na smetnju,

a tek kasnije se počela prepoznavati mogućnost da ga se kontstruktivno

primjeni.

Zaključno, liječnik mora naučiti ne samo tolerirati neugodne kontratransferne

osjećaje prema pacijentima I prepoznavati ih kao neizbježni dio terapijskog

odnosa; već mora I cijeniti kontratransfer kao važan medij komunikacije

liječnika I pacijenta, koji može dovesti do trapijskog pomaka, ali ukoliko ostane

neprepoznat, može značajno omesti terapijski proces.

22. Oblici odnosa liječnika prema bolesniku

- Kroz povijest su se razvliki različiti modeli odnosa liječnika I bolesnika

(Emanuel 1992, Falkum 2001, Jahng 2005)

1) Paternalistički odnos

- Najstariji je oblik odnosa liječnika I bolesnika koji je kroz povijest medicine bio

najduže prisutan, a zasniva se na neravnopravnom odnosu roditelja, znalca-

liječnika I djeteta, neznalice- bolesnika.

Liječnik informira bolesnika samo o onim spoznajama bolesti I liječenju za koje

on procijenjuje da bolesnik može shvatiti. Skraćeno rečeno – liječnik svojim

autoritetom I znanjem odlučuje što je za bolesnika najbolje.

2) Znanstveni, konzultativni odnos

- Temelji se na modelu u kojem je uloga liječnika da, primjećujući sve

znanstvene dosage suvremene medicine, dostavi bolesniku potrebne

informacije o njegovoj bolesti I prepusti mu odluku o daljnjem liječenju.

Liječnikova daljnja uloga u tom modelu provoditi odabrane intervencije. U

ovom odnosu bolesnik ima potpunu autonomiju. Poteškoća ovog odnosa je u

potrebi nužnog znanja bolesnika o medicinskim postupcima, ali se zanermaruje

emocionalna komponenta I regresivni fenomeni koji bolest prati.

3) Partnerski, savjetodavni odnos

- Uključuje sve komponente znanstvenog modela, ali dodaje elemente

savjetovanja bolesnika I pomaganja u donošenju odluka. Liječnik u ovom

modelu, prepoznaje mnoge čimbenike. pa I emocionalne, koji utječu na bolest,

ali je usredotočen samo na one elemente koje u zajedničkoj interakciji s

bolesnikom obje strane procijene kao bitne za daljnje liječenje.

4) Interpretativni odnos

- Uključuje sve kompontetnte parnterskog odnosa, ali I značajke psihološke

medicine, dakle I elemente nesvjesnih fenomena koji prate bolest I koje, za

razliku od bolesnika, liječnik nužno mora prepoznati I uključiti u svoj odnos s

bolesnikom. U ovom modelu liječnik osvještava sve nesvjesne, regresivne

fenomene I interpretira ih bolesniku u njemu prihvatljivom I razumljivom

obliku. Liječnik ne diktira bolesniku, već bolesnik donosi odluku u skladu sa

svojim mogućnostima

23. Komunikacija liječnika I pacijenta

-Zadaća je liječnika, a u tom smislu I komunikacije liječnika I bolesnika, ne

poticati ovisnost, već pomoći onom tko pati- dakle bolesniku.

* Model dobre komunikacije liječnika I pacijenta

- Razgovor započinje bolesnikovim objašnjenjem razloga dolaska, najznačajnijih

tegoba I povijesti bolesti, a liječnik započinje postavljati pitanja pri čemu je

poželjno primjenjivati sljedeće:

1) Postavljati jasno definirana pitanja s otvorenim krajem

2) Nakon prvog postavljati jasna pitanja zatvorenog karaktera

3) Izbjegavati sugestivna pitanja

4) Postavljati pitanja jedno za drugim

5) Informirati se o bolesniku

6) Slušati pažljivo

7) Ohrabrivati bolesnika da postavlja pitanja

8) Ne koristiti medicinske termine koje pacijent ne razumije

9) Surađivati s pacijentom

10) Provjeriti da li je pacijent sve razumio

11) Sumirati razgovor

12) Odgovorit na bolesnikova pitanja

13) Potvrditi partnerski odnos s bolesnikom

14) Provjeriti zamisao

15) Prodiskutirati sljedeći korak

Svakom liječniku bi glavni cilj trebala biti dobra komunikacija I odnos s

bolesnikom.

24. Empatija

- Pokušamo li najjednostavnije objasniti empatiju – ona je mogućnost da se

emocionalno razumiju osjećaji druge osobe.

Empatija uključuje sposobnost razumijevanja I emocionalnog usklađivanja s

okolinom I sposobnost reguliranja vlastitih emocija, a empatijsko razmišljanj

uključuje kogntivnu fleksibilnost I emocionalnu regulaciju s okolinom I

sposobnost stavljanja vlastitih potreba na stranu I zamišljanja osjećaja drugih.

Empatija je najvažnija ljudka karakteristika koja ne omogućava samo socijalne

relacije I komunikaciju, već je I osnova za stvaranje morala I inhibicije nagone,

pogotovo agresije.