PSIHOLOŠKA FUNKCIJA UMJETNOSTI

Društvena funkcija umjetnosti

Svima je poznata privlačna snaga umjetnosti. Ona, međutim, ima i određenu

društvenu funkciju: stvara mogućnost za zaradu, nadahnjuje ljude vjerom,

oplemenjuje našu okolinu i podiže ugled pojedinca i zajednice. Umjetnost ima

više rodova.

Riječ „umjetnost“ upotrebljava se često samo za likovnu umjetnost, štaviše

samo za slikarstvo, ali ćemo se ovdje tom riječju poslužiti u mnogo širem

smislu. U umjetnost ubrajamo slikarska i kiparska djela, ali i djela primijenjene

umjetnosti (keramika, tapiserija, dekorativni elementi na zgradama) te

arhitektonska djela kao plod građevinskog umijeća.

Umjetnost, osim toga, obuhvata i ogromno područje književnosti: pjesme,

romane, eseje, biografije, autobiografije i zbirke pjesama. Tu su i scenske

umjetnosti: pozorište i filmovi, kao i televizijske serije.  U umjetnost spada i

muzika – od narodne do klasične, sa svim vrstama popularne glazbe. Neki se od

tih rodova, naravno, preklapaju. Tako je opera spoj muzike i drame, uz obilnu

primjenu dekorativnih umjetnosti pri izradi kostima i kulisa, a freske bismo

mogli smatrati plodom i slikarstva i dekorativne umjetnosti.

Neki od tih rodova umjetnosti – što se naročito odnosi na film i televiziju –

razvili su se tek nedavno.

Privlačnost umjetnosti

S obzirom na svoj oblik, ton i temu, umjetnost nas kao pojedince privlači na

mnogo načina. Može nas zanimati samo fabula umjetničkog djela, pitanje „šta

će dalje biti?“. Umjetnost u nama može izazvati emotivnu reakciju – može nas

zabaviti ili prestraviti, razveseliti ili rastužiti, ushititi ili naljutiti. Može nas

opčiniti svojim koloritom i sjajem ili veličanstvenošću. Može nas razveseliti

očitom vrsnoćom umješnosti ili tehnike, ili nas duboko potresti iz razloga koje

ne bismo znali izraziti. Ona nas može i ganuti, nadahnuti i potaknuti na

djelovanje.

Svi bi se spomenuti efekti dali vjerojatno svesti na četiri glavna razloga zbog

koji nas privlače umjetnosti. Ona nas ponajprije može „zabaviti“ – dakako u

najširem smislu te riječi. Kao drugo, može nas privući zato što odražava ili

oslikava stvarnost, bilo da je riječ o prirodnom svijetu ili o svijetu ljudskog

mišljenja i djelovanja. Kao treće, ona nas može privlačiti i estetski – zato što

nam je lijepa ili „kakva treba biti“. Ona nam, napokon, može dati i osjećaj za

vrijednosti: psihološke, moralne i duševne.

Najveće umjetnine u pravilu posjeduju sva ta četiri svojstva, iako neko od njih

može prevagnuti, što ovisi i o samom rodu umjetnosti. Svako od njih može

postojati i u manjim umjetničkim djelima, iako na površniji ili manje uspješan

način. Svojstva kojima umjetnost privlači pojedince temelj su njene uloge u

društvu, ali nam ipak ne omogućuju uspješnu analizu te uloge. Da bismo to

učinili, moramo se okrenuti svrsi zbog koje je umjetnost uopće nastala.

Svrha umjetnosti

Jedna je od svrha umjetnosti da privuče i zadrži pažnju publike – bilo raštrkanih

pojedinaca koji čitaju knjige ili gledaju televiziju, ili skupine ljudi koja gleda

film, pozorišnu predstavu ili sluša muziku na koncertu ili džez-klubu, ili tek

sluša ulične izvođače. Sve se to, dakako, često odvija u poslovnim okvirima,

kad plaćamo ulaznicu, ili kupujemo knjigu, ili gledamo reklame koje su sastavni

dio programa.

Od umjetnosti se, međutim, živjelo i u srednjovjekovnom društvu, samo u

drukčijem mjerilu. Postojali su i tada, kao što u slabije razvijenim zemljama i

krajevima, postoje i danas, umjetnici koji bi se iznenada, na jedan dan, pojavili

u selu i napravili predstavu – pričajući priče ili svirajući muziku ili izvodeći

trikove za koji novčić ili za hranu i piće.

Ipak, umjetnost koja privlači publiku nije uvijek komercijalna. U nekim

tradicionalnim društvima ples i pjesma, ili obredno kostimiranje, mogu biti dio

ceremonija kojima se obilježavaju dolazak godišnjeg doba i faze u životu, kao

prilikom inicijacije (svečanosti primanja mladića i djevojaka u zajednicu zrelih

ljudi). Čak i kod nekih umjetničkih događanja u modernom svijetu, na primjer

pri izvođenju amaterskih predstava, ako publika nešto i plati, novac ipak nije

glavni podsticaj ni organizatorima ni izvođačima.

Druga svrha umjetnosti je ukrašavanje praktičnih predmeta, tako da nam oni

postaju privlačniji i uljepšavaju okolinu. Projektovanje i uljepšavanje zgrada,

kao i namještaja, sagova i zidne tapiserije koje u njih stavljamo, odjeća koju

nosimo, a u nekim slučajevima (primjer neka nam budu keramika i obrada

srebra) i sam pribor kojim se služimo za stolom–pripadaju području umjetnosti i

umjetnina.

Treća, široko zacrtana svrha umjetnosti u društvu jeste u tome da potpomaže

interese i podiže ugled pojedinaca i grupa. To se čini na razne načine i tome se

teži iz raznih razloga. Ponajprije, pojedinci žele izazvati utisak kod drugih ljudi

umjetninama, kućama u kojima žive, modnom odjećom koju nose, zbirkom

ploča, pa čak i nepročitanim knjigama na policama. Ta svrha može postati vrlo

važna kod ljudi visokog društvenog i političkog statusa, naročito u

tradicionalnim, hijerarhijskim društvima. I različite društvene skupine nastoje

na slične načine postići ugled, ili posredstvom umjetnosti stvoriti svoje

promotivne simbole.

Uloga umjetnosti u društvu napokon je i da podučava, uznosi i nadahnjuje. U

modernim vremenima to se sve više čini u političke svrhe, kako bi se pojačala

odanost pojedinca nekoj političkoj ideologiji ili ga se u ratno doba potaknulo na

žrtve. Tradicionalno je, međutim, ta uloga umjetnosti povezana s vjerom. U

religiji se umjetnost, dakako, može iskoristiti na neki od razmatranih načina:

radi uljepšavanja, stvaranja ugleda, pa čak i samo zato da privuče zanimanje i

zabavi. Umjetnost u religiji, međutim, često ima još jednu svrhu, a ta je da

izazove određene emocije i odredi ponašanje. Ona to može učiniti naprosto

stvaranjem slika bogova i svetaca, ili slikanjem prizora iz njihovih života, ili

prepričavanjem ključnih priča ili pak (kao u slučaju muzike) upotpunjavanjem

vjerskog rituala.

Šire društveno djelovanje umjetnosti

Umjetnost, napokon, na društvo utiče i popratnim djelovanjem. Njemu bismo

mogli pripisati opšte društveno i političko djelovanje određenih rodova

umjetnosti. U modernom svijetu najočitiji su primjeri masovni mediji – novine,

kinematografija i televizija. Oni često donose zabavu i opuštanje ljudima koji bi

inače mogli postati nezadovoljni onim što im život pruža. Osim toga, mediji

okupljaju društvo, jer ljudima pribavljaju zajednički predmet zanimanja (recimo

zaplet kakve televizijske sapunice), kao i junake od kojih mogu stvarati idole i s

njima se poistovjećivati.

Primjeri vjerske uloge umjetnosti u srednjovjekovnom i modernom dobu

prilično su nam poznati, kao i primjeri iz istočnjačkih kultura, koje nalazimo u

hinduističkim i budističkim hramovima i svetištima

ODNOS PSIHOLOGIJE I UMJETNOSTI

Odnos psihologije i umjetnosti je višeslojan i može se podjeliti na dva

međusobno zavisna smjera: 1.psihologija u umjetnosti, 2.umjetnost u

psihologiji. Umjetnost nikad nije bez psihologije, ona je u njoj prisutna

kako u činu stvaranja umjetničkog djela, tako i u činu doživljavanja

djela stvorenih od strane nekog drugog. Stoga bi se sasvim dosljedno

umjetnost mogla posmatrati i kao oblast primjenjene psihologije.

Umjetnost je uvijek bila otvorena prema široko shvaćenoj psihologiji.

Od razvoja psihologije kao samostalne nauke, od druge polovine

19.vijeka, sve je primjetniji i uži i neposredniji uticaj jedne na drugu.

Psihologija se od tad sreće dvojako u umjetnosti: 1.umjetnost čini

prodor u neki novi prostor, te prednjači razvoju posebnih učenja u

psihologiji, 2.umjetnost koristi nalaze aktuelne psihologije, organizujući

formu ili tehnologiju stvaranja po principima tih nalaza. Pokušaj

psihologije da prodre u fenomen umjetnosti je razumljiv, pošto je

umjetnost jedna od specifičnih pojava duševnog života čovjeka. Svjesni

sveprisutnosti psihologije u umjetnosti istraživači su se često i rado

upuštali u istraživanje umjetnosti, ali ne u pristupu njenoj cjelovitosti,

već pre svega po strukturalističkoj tradiciji onako kako su navikli i

mogli-isparcelisano na posebne psihološke dimenzije. Otkako je

psihologija usvojila eksperimentalni metod, već od samog njenog

naučnog početka, jedna od tema njenog interesovanja je i umjetnost.

Umjetničko stvaranje

Najveća tajna umjetnosti je sam čin stvaranja. To je trenutak kada se

nešto rađa. Umjetnici opisuju ponekad svoje iznenađenje ili čak strah od

tog magičnog trena u kojem je njihovu ruku ili glavu vodio na izgled

neko drugi ka tom srećnom ishodu. Nolde – „umjetnik stvara djelo

slijedeći svoju prirodu i svoj instinkt.” Kandinski- „mislim da taj

duhovni proces oplodnje potpuno odgovara fizičkom procesu

čovjekovog rađanja.” Za mnoge umjetnike inicijalni impuls za

stvaralački skok dolazi iz nepoznate zone van čovjekovog uobičajenog

iskustva. Ne iz njegovog poznavanja zanata, tehnologije, ne iz znanja,

ne iz sfere motivacije, iz želje da se uradi nešto značajno. Šeme ne

pomažu. One zakopavaju um, tako da tapka na istom mjestu ili čak

nazaduje. Kle- „umjetnost nikada ne počinje jednim poetskim

raspoloženjem ili idejom, već kod gradnje jedne ili više figura, kod

usklađivanja nekoliko boja i vrijednosti tonova ili kod prosuđivanja

odnosa prostora.”

Kandinski- Kad umjetnik stvara sliku on „čuje“ uvijek „glas“ koji mu

jednostavno govori „tačno ili pogrešno“. Kada glas postane previše

nejasan, slikar mora da odloži svoju četku i da čeka. To dvojstvo se

nužno smjenjuje.

Pod objektom umjetnosti su se tokom istorije umjetnosti podrazumjevale

različite stvari. Pod objektom se podrazumjevaju sad i ideje, a ne samo

materijalni predmeti iz naše okoline. To je dalo krila i umjetnosti za

odvajanje od neposrednog ka posredovanom,odloženom i izvedenom, od

konkretnog do apstraktnog. Geometrija se vidi kao odskočna daska u

svijet apstraktnog mišljenja. Geometrija je shvaćena prije svega kao

način kako da se priđe skrivenim a suštinskim relacijama ovog svijeta.

Istorija umjetnosti prati na jedan poseban način i čovjekovo traganje o

suštini svijeta, o smislu života u njemu i o sebi, o čovjeku kao posebnom

produktu tog svijeta. Malro – „Umjetnik izdvaja i usvaja nove oblike,

pa ih prenosi iz svijeta u kojima je on predmet, u svijet u kome je on

gospodar. Djelo je tek onda umjetničko ako je u stanju da pokrene neku

psihičku cjelokupnost.”

Tipovi umjetnika

1. umjetnik kao ludak (ovdje su umjetnici opisivani kao čudni, pomalo

šašavi, umjetnički zavrnuti, blesavi, luckasti, pomalo uvrnuti,

neusklađeni sa realnošću)

2. umjetnik kao čovjek sa manama (umjetnik je ovdje sujetan,

ljubomoran, iskompleksiran, narcisoidan, izvještačen, nezadovoljan,

egocentričan, pravi se fin, ima želju za statusom a ne pravim stanjem

umjetnika)

3. umjetnik kao čovjek sa vrlinama (normalan čovjek, prijatan, zabavan,

njegov kodeks ponašanja je sličan ostalim ljudima, hrabar,   pozitivan za

umjetnost, human, svestran, senzibilan, obrazovan, dosljedan)

4.umjetnik kao izuzetno biće (umjetnik je nešto posebno, izuzetno, neka

crta ga razdvaja od drugih ljudi, nekonvencionalan, slobodniji,

nezavisniji od drugih, radi ono što voli, vodi maštovitiji i ispunjeniji

život).

Umjetnici dopisuju neke osobine za koje smatraju da spadaju u 7

najznačajnijih: osjetljivost, samostalnost, posvećenost, vrijednoća,

kreativnost, radoznalost, inteligencija.

DANIJEL BERLAJN

Sa saradnicima započinje u Torintu seriju radova u kojima se

eksperimentalno pretežno kombinovanjem psiholoških i fizioloških

metoda, ispitivao odgovor na umjetnost kao stimulaciju. Berlajn sa

saradnicima snima EEG zapis sa mozga ljudi u trenutku kada ovi

procjenjuju neke estetske dimenzije crteža. Berlajn vidi dejstvo

umjetnosti na čovjekov mozak kao promjenu, kao relativno naglo

povećanje ili smanjenje pobuđenosti u mozgu. To je neutralna osnova,

fiziološki korelat koji na subjektivnom, unutrašnjem planu znači

zadovoljstvo, odnosno podizanje hedoničke vrijednosti.

SEMIOTIČKA ESTETIKA („ESTETSKA KOMUNIKACIJA“)

Estetskom komunikacijom prenosi se znanje-emocije. Umjetnost je

prevoshodno saznanje i svako umjetničko djelo biva „saznato“ prema

pravilima kojima se simboli iščitavaju. Emocije učestvuju u

svemu tome, ali pažljiv posmatrač može lako uočiti razliku između tih

„estetskih emocija“ i onih pravih koje doživljavamo u realnosti. Idejama

Kasisrera, Langerove i Gudmana razvijala se semiotička estetika u kojoj

je fenomen umjetnosti posmatran naglašeno kao komunukativni sistem.

Komunikacija nije jednostavan proces. Marks Benz razlikuje šest

komunikacionih nivoa: 1.nivo fizičkih osnova, 2.nivo diferencijalnih

elemenata, 3.nivo sintagmantskih odnosa, 4.nivo denotacije, 5.nivo

konotacije, 6.nivo ideoloških očekivanja.

KELER I KOFKA

Nalaze dominaciju forme u konstituisanju našeg iskustva. Sve što biva

opaženo mora prije toga biti oformljeno po posebnim principima

raspodjele sila. Naše opažanje je organizovanje smisaonih predmetnih

cjelina, ali njih omogućuje upravo forma. Forma, oblik je odredilac

sudbine objekta. Sama priroda je organizovana kroz forme koje nisu

slučajne već nužne. Naše doživljavanje svijeta zasniva se na

identifikovanju cjelina koje opet određuju forme. Umjesto pokidaj,

isjeckaj da bi upoznao, geštalti objavljuju: ispituj pojavu u njenoj

cjelovitosti, onakvu kakva se ona prirodno javlja da bi je upoznao.

ERENFELS

Pokazuje da opažena cjelina ne može biti svedena na prostu sumu

elemenata. Npr. Prva melodija se može transportovati u drugi muzički

ključ, da elementarni tonovi budu svi novi, a cjelina ostane

nepromjenjena. Promjena u rasporedu istih tonova daće novu opažajnu

cjelinu. Cjelina je nosilac značenja u opažanju i ona nije svodiva na

sumu djelova. Erenfels je prvi govorio o formi kao nosiocu cjeline u

opažanju.

VERTHAJMER

Čovjek opaža primarno već organizovan prostor: percepcija je čin

debalansa među brojnim informacijama koje preko čula paralelno

prispjevaju u naš mozak. Taj debalans je izdvajanje figure na račun

pozadine. Figure postaju osmišljen objekat. Naše opažanje spontano teži

održavanju jednostavne „dobre forme“ objekata. RUBIN Potvrđuje

eksperimentalnu nejednakost u opažanju figure i pozadine. Figura biva

određena ne samo stimulacijom koju dobijamo sa nje, već i stanjem

pozadine. Figura je zatvorena forma, istupa naprijed ka posmatraču,

vezuje smisao i pažnju za sebe, pozadina je difuzna, neograničena,

izgleda kao da je dalje od posmatrača.

Teorija informacije

Doživljavanje umjetnosti je svakako sagledivo i kao komunikacija

između umjetničkog djela i svjesti posmatrača. Svaka komunikacija je

prenos saopštenja o nekom događaju sistemom znakova koji se

mogu tumačiti po određenom obrascu-kodu.

JUNG- Snovi rade sa simbolima, a religija i umjetnost operišu znacima.

Mnogi simboli u upotrebi u religiji i umjetnosti su kolektivni simboli, a

u upotrebi su mnogo šire i u svakodnevnici, u simboličkom mišljenju,

simboličkim osjećajima i simboličkim aktima. Umjetnik nije proizvođač

simbola već samo onaj ko ih primjenjuje.

VEZA SNA I UMJETNOSTI

Ima puno umjetnika koji san koriste kao temu za stvaralaštvo, ali manje

je onih koji opisuju kako im je san bio posrednik za stvaranje u

umjetnosti. Ešer je naglašavao tu vezu u svom stvaralaštvu. Gombrovič

kaže da ništa u umjetnosti čak ni najnadahnutije misterije muzike ne

mogu da se izjednače sa snom. U snu je sve bramenito strašnim i

nesvakidašnjim značenjem, ništa nije ravnodušno, sve nas doseže dublje,

poverljivije.

Umjetnik ne smije da se ograniči na dan, on mora da dopre do noćnog

života čovječanstva i traži njegove mitove, simbole. San ruši stvarnost

preživljenog dana. San ima istaknutu ulogu i to jeste podrška tezi o

povezanosti sna i umjetnosti. Nekada san fascinantan isprovocira

umjetnika da ga direktno prenese u svoju umjetnost. 

Zaključak

„Misterija Umjetnika“ je najviše zaokupljala baš same umjetnike. Jedan

majstor baleta kaže: „Doživljavam sebe naizmjenično kao strašan

promašaj prirode i kao njen najviši domet“. Lorens Darel- „mi umjetnici

preko umjetnosti postižemo radosno pomirenje sa svim onim što nas u

svakodnevnom životu ranjava ili nam nanosi poraz, tako ne izmičemo

sudbini, kao što to obični ljudi pokušavaju, već je ostvarujemo kroz

njenu najstvarniju mogućnost. Jedan književnik kaže da je stvaran samo

kad stvara.

Iz ovoga vidimo da se umjetnici na neki način kroz svoja djela

doživljavaju zadovoljstvo, odnosno uspjevaju ono što u svakodnevnom

životu nikad ne bi uspjeli. Što u najmanju ruku znači da umjetnici

pronalaze način kako da budu zadovoljni svojim životom, bez obzira na

nedaće koje ih snalaze u svakodnevnom životu. Na taj način oni hrane

svoju ličnost samopoštovanjem. Sa aspekta posmatrača umjetnička djela

služe da bi kod svoje publike izazvala određene emocije.

Osnov scenskih umetnosti je izražajni jezik živog. Ako nema slobodnog

i potpunog toka životne energije, ništa se ne prenosi gledaocima. Taj

izražajni jezik živog je praosnova na koju je moguće nadovezati tehnike

umjetničkog izvođenja, ali same tehnike, bez tog prajezika zvuče šuplje.

I jesu šuplje, jer ako nema pokreta emocije – izvođenje je mrtvo.

Ukoliko nije blokiran, taj bazični, izražajni jezik živog obuhvata cijelo

biće umjetnika: psihički, tjelesni, duhovni, energetski i ostali dijelovi –

svi čine jedinstvo i svi su tada povezani u jedinstvenom izražavanju koje

rezonuje u gledaocu ili slušaocu i u svakoj ćeliji publike. Onda je to

emocija koja se prenosi. I koju osjećaju svi dijelovi publike.