PRVI DIO_Carstvo Sivila
-
Upload
damir-yankovich -
Category
Documents
-
view
162 -
download
0
Transcript of PRVI DIO_Carstvo Sivila
PROLOG
"Slušaj tišinu " - šaputala je Margarita Majstoru i pijesak je romorio
pod njenim bosim nogama - "Slušaj i uživaj u tišini. Gledaj pred sobom Tvoj vječni
dom koji su ti dali kao nagradu. Već vidim venecijanski prozor i savijenu lozu kako
se diže do samog krova..Evo Tvog doma, Tvog vječnog doma! Ti ćeš zaspati sa
svojom zamašćenom i vječnom kapicom na glavi, san će te osvježiti, i ti ćeš mudro
početi rasuđivati. A otjerati me više nećeš. Tvoj san ću čuvati ja."
Tako je govorila Margarita idući s Majstorom u pravcu vječnog
njihovog doma i Majstoru se učinilo da njene riječi žubore jednako kao što je
žuborio i šaptao potok koji su ostavili za sobom.
Majstor i Margarita
M.Bulgakov
1
01.12.1995. UVOD SVIH UVODA
Ili trapavi početak
"Auu ,ovo je trebao biti pravi završetak. Dobar je !!!!" - oduševljeno
sam pomislio držeći u rukama Bulgakovljev roman - "Prevela Vida Flaker? Ne
znam ,ali prijevod mi se sviđa. Pročitao sam ovo više puta u životu i na ovom
mjestu pretpostavljao kraj. A sad ide mu kao neki epilog. Pa mislim si; jebote
poslije ovako poetski sročenog Margaretinog naputka Majstoru ? Woland je zbrisao
i bez njega neće baš biti interesantno čitati dalje…. bez vražjeg Wolanda. Osim
toga ovo je pravo rješenje moje priče. Bobis će biti zadovoljan. Nadam se.»
Atila je prestao hrkati.
«Hej, Atila....Atila? Spavaš? Vidi stvarno…Epilog ne vrijedi ,taj je epilog
predugačak !"
On je podigao prosijedu glavu i pogledao me ..onako. I na slaboj
svijetlosti petrolejske lampe mogao sam jasno vidjeti splet žila mršavog i
natprosječno dugog vrata . Namrštena kornjača sa Galapagosa digla je gubicu.
Lažem; škiljilo je u mene i potom zijevnulo polu-slijepo mladunče domače mačke.
Brčići… Atila je pitomi mirotvorac. Neće me gađati zaštitnom maskom .
«Oooo ,pička mu materina!»
« A spavaš? «
"Što? Ustvari..ma već sam ti rekao ?! Ti! . Postoji domobranski
psihijatar! " – potom je uzdahnuo fiksirajući obješenu ručnu baterijsku lampu na
zidnoj gredi bunkera. Okrenuo se na bok i molećive dlanove položio pod obraz:
- "Koji ti je kurac!!? Koliko je sati?
- « Sedam.»
- « Jooj…ja sam za jedan sat vani. A gdje su drugi?"
"Ne znam. Htjeli su kuhati u kotliću nešto."
Pokrio se dekom. Promrmljao.
"Majmun!.. Idi bolje pogledaj da li još pada?"
2
Puzao sam gušterski sve do obješene duple dekurde što je dijelila
topliju spavaonicu od predvorja bunkera, a slama je smrdjela na konjski drek i
slavonsko selo , na moga djeda Jozu zvanog Baja i na kuniće u štali. . Podigoh ju.
Folija je glavnog otvora već bila pomalo presavijena, pa sam jasno mogao vidjeti ;
čipkaste su tanguerine veličine žetona u gustim naletima vjetra plesale bijeli Tango.
Sve čudo pahulja. Buketi.
"Pada kao lud!...Atila? Hej! Pada!...."
Nije me mogao čuti. Blago njemu .Umotan u slamu i pokrivače, brzo
je otplovljivao u jedan bolji Svijet...Ali, samo do osam i četrdeset i pet. Onda će se
teleportirati na matični Planet koji mu je odnosno svima nama navodno u krvi. I tu ,
odnosno tamo kod trulog panja drži on dvosatnu stražu zaboden do koljena u
snijeg..A i ja… nešto malo poslije...fucken, drucken......Tek iza ponoći.............
( NAVODILO ZA UPORABO: Tako ustvari počinje amaterski zbir
pokušaja ili zbir amaterskih pokušaja pisanja dnevnika radnog naslova
«Pleziosaurus»! Nekompatibilan naslov na prvi pogled ,ali uvjeravam poštovano
čitateljstvo da je situacija pod kontrolom . Učinio mi se najprimjerenijim ,a
zajebano ga je i izgovoriti.
Već na samom početku slutio sam kako ova papazjanija neće biti napisana do
kraja. To zvuči prilično obeshrabrujuće .Ja i jesam samo za početke ,no dobre
početke. Poslije sve zaboravim. Netko promjeni godišnje doba .
Ili se dogodi pravi preokret pa izbaci ufuravajuću nazovimo psihu iz orbite.
Uglavnom je ovaj pismeni pokušaj naglo završio. Tup! Kao sjekirom. To znači da
se dnevnik (nenapisani dio) počeo već prvom nesvakidašnje tragikomičnom
situacijom kopirati pa prenositi usmenom predajom uzevši kao istinitu hipotezu da
je i govor u biti podvrsta osnovne svemirske vibracije .Utješna fora..kao sve negdje
ostaje zapisano.
Šutnja je stoga jaka armirana caka ;to svi znamo ,ali niti osmjesi nisu
3
zanemarivi .Pročitao sam negdje kako bi svatko normalan na kraju života trebao
sastaviti album osmjehom obasjanih trenutaka. To sam negdje pročitao ,da me
muče najbradatiji četnici ne znam gdje , dakle nije originalno. Navodno su sjajni
trenutci vrlo vrlo rijetki. .To nisu kao oni odnekogzvani sretni isječci mesnatog
života jer cijela bi ta zajebancija sa neuhvatljivom ptičicom zvanom srećica svakako
bila čista iluzija. Više…kao kad sanjaš ali nisi zaspao. No , nisam siguran da ovo
mogu tako hladno tajkunski pojasniti velepoštovanom čitateljstvu paukova na
stropu sobe , iako mi upravo uškrabano po papiru predobro zvuči. Ustvari ovaj bi
Dnevnik mogao biti ipak nešto treće ; album sjajnih ali ne svojom krivnjom
maloumnih trenutaka. Haa, Blatoumnih Kretenutaka. U zagradi ću nabrojati samo
neke od njih: (Kičevo 1980 -pješadija za intervenciju, Bitka plavih i crvenih ( kao
ex-naših) na Stracinu 1981 ,nemiri u Prištini 1981 ,poligon Slunj 1985 ,Pecs 1991 ,
Kijev 1993/94 ,Baranjska crta razdvajanja 1995..a ovo upravo čita tko čita) Imena
aktera pristalih na raznorazne ljudske svinjarije promijenjena su unutar Programa
zaštite svjedoka planetarnog divljanja blago-ružičastog majmuna. Stoga počinjem
retro. No kasnije ću uvidjeti kako ne mogu to što sam zamislio dovršiti zbog navale
eskadrona prosvijetljenih leševa i maloumnih (pogotovo) kurvinjskih
bojišnica .Kota 104 ,404 ,505 ( sa crtom )..»Lešinar zove Hijenu. Poov Gavran zove
Kiplingovog majmuna ;»Majmune javi se! Prijem!» . Prije deset sam godina
rastezao Krležin «Put u raj» kao dosadnu krezubu harmoniku ,i gledao kao neki
film ,te nisam slutio da ću poslije trčkarati reinkarnacijama kojekakvih Galicijskih
tranšeja .Maloumni su kretenutci odveć ispali desert pretrpanog materijala unutar
prekratkog vremenskog intervala. To mi se zgadilo i trebao sam negdje «skrenuti» .
Jebeš kružni tok bez odvojka. Stvarno jadno jer bolja bi bila i slijepa ulica.
Može ,može ,mogla bi biti mračna maternica ,topla rupa ,morala bi ulijevati
sigurnost poput tobolca velike svemirske klokanice.. bez lokalnih bandi i klikova
noževa skakavaca . Nije išlo. Prosto mi nije išlo (iako sam često upadao u stanje
radnog naslova; «A što mi je to trebalo «ići»?) .Tješnja slijedi . Auto-
racionalizacije Zoona Politikona ;.Nisam jedini .»Ne boj se ..nisi sam..ima i drugih
kao ti…» ..i ostala sranja ..A da nikada ne gura onako kako smo zamislili;
jednostavno previše nas je ..to sam znao . A i to kako sam ne svojom krivnjom
4
višak ovdje , a koji u igrokazu kao nije višak ,mislim nitko mu neće to reći ,ali se
stvari odvijaju sljedbom dokazivanja mene kao viška .Tako stvari stoje i
postoje .Probudiš se na toj i toj Planeti i što sad? Počujte putnici nenamjernici ,ne
svojom krivnjom čitaoci; onaj svaki drugi koji bi eventualno pročitao moje pis-
svinjarije ,eh taj bi se gadno razočarao. Kakva gubica ,pomislio bi taj ; ovaj jebe
samog sebe u primozak .A kakva je to radnja ,akcija? Seks? Ništa?
Ponavljam ; hoćemo šansu ,ali o toj ljepotici Šansi , o njenoj mamici Sreći , ili o
Ujaku Cilju nisam siguran da bi znao išta dopisati. Stoga sam morao potražiti druge
prostore i stoga ovaj zamišljeni dnevnik radnog naslova Pleziosaurus nikada neću
dovršiti. Ali poslije ću saznati da se sve ovo dogodilo ionako usput .Dakle idemo : )
PROPAO POKUŠAJ PISANJA DNEVNIKA PLEZIOSAUR
(DVIJE NEDJELJE PRIJE «UVODA SVIH UVODA»)
15.11.1995. Teren Đavolja greda. Baranja .Minobacački položaj.
Jedan izjutra. Mjesec je vukodlački pun, liči na isljednikov reflektor.
Frigani me prepoznao na Istražnom mjesečine, a ja mimikriranu čokoladnu
glavurdu pod maskirnim šljemom kako viri iz tranšeje nisam uopće . Nije me
propisno zaustavio. Who cares?
"Gdje si ti? Već sam izumro od hladnoće!..Jebeno vrijeme!.U kafiću
su dva sata kao dva minuta, na straži dva cijela života. Jebeš ovo..»
Frigani je jedan od nadimaka Roma u domobranima .Čudo.
5
"A meni kao nije tako. A kuda se ti žuriš? U grob?"
«Ha!»
Zastao je kao na «pause» daljinskog . Zatim nastavi:
«Žurim se u slamu !Da izdrkam u slamu. Slama sve popije.»
(Kreten)
«Fuj …budalo! I ja tamo spavam!»
Nasmijala se njegova rupa prepuna trulih zuba.
«Šala mala !»
«Idiote!»
Ostajem sam. Još topao kao rođeno slijepo štene od spomenute slame.
Bez brige .Brzo se hladim. Hladno i gadno. Zaista.
(Ovdje ubacujem kao «znam zašto tekst » jer otkako radimo tri plus
tri: tri dana na položaju ,tri u gradu ; sav donji tekst napisah poslije straže .Ono;
Osječka topla soba i pod pivom simulirani prisjeti. Ah ,pivo!
TEKST (KONAČNO)..(Jel to «konačno» srpski ..mislim od «konac»?) :
LITERARNI SASTAV: PLEZIOSAUR
( Literarno- recitatorska sekcija motherfuckerskih
domobrana na terenu …)
Planet Zemlja. Splet natjecanja, Kup sistem pod zaigranim
zvijezdama. Magično noćno svjetlucanje nad maglovitim ljudskim putovima .
Bajadera Velikog Medvjeda. Hladno je. Osjećam ono ponovljeno u više puta
odigranoj jednočinki, ali svaki put ispred drugačijih kulisa. Mijenja se samo dlaka
vukovima, ništa novo ,ništa bolje , više. Hmmm..mislim ..ta dlaka; sjajnija je,
oštrija, lukavija, teško ju je opisati kao vučju ;to je više dlaka zlatnog vukodlaka ,
ali zaista posve isto runo starog u novom vremenu. Mračni tvorci hijerarhija samo
oboje drugim bojama pozadinu, a lovci i pijuni mijenjaju uloge, već
6
lovimo ,uglavnom nas love. Ovo je taj pokret krvavog babljeg mjeseca, debele babe
pletu ,sjede na dovratcima i crnjuju ,ocrnjuju ,ali su u pravu .To su narodi,
plemena., masovna rađanja i zlouporabe ,masovna umiranja. Trenutno gulim stražu.
Dominatna vrsta kojoj pripadam nakratko kao neki dvonošci su. Točnije, ovo je
zeleno-maskirna grupa pijuna za brzopotezni šah , za razbibrigu slatkorječivih
nasljednika faraonskih dinastija što kroz povijest prenose žezla kao štafete.
« Mi ovdje ginemo ,a oni kurtoni jebu sponzoruše na jahtama u Ičićima
« - kaže Imre Prvi Ogorčeni .
« U Ičićima?» - pitam ga škiljeći dok jedem paštetu iz konzerve .
«Ja čito u Glasu Slavonije od jučer !»
Naravno ja sam na strani Bijelog. Nazivaju nas "domobrani".
A na straži poželiš ovu navalu misli izazvanu dosuđenom pozicijom
vehikla prenijeti na papir…poželiš barem mali komadić neba bijelog papira , barem
jednu strančićicu , ulomak ,riječ ,slovo ,pola od slova ,točkicu na i …pa zagrijati
«splajvajs» i upaliti baterijsku lampu. Znam..zabranjeno je bilo što paliti.
Vidi ovo Joza ,pazi sad;. Noć je plavokosa ledena kraljica
iz bajke, zbir malih pulsirajućih svjetlosti u vjetru šumova, pojačano svjetlucanje
kuglica-zvijezda na pred-božićnom boru galaksija. ( Jebate ,pišem ko neki Miller-
Hamsunov zombi-drkađija.) Za razliku od betoniranih osvijetljenih pčelinjaka i
propagandnih TV poruka , te žutih pokretnih zvjezdica satelita, crvenih trapova
civilnih a tko zna ,možda i špijunskih ejroplana, štekću ovdje lisice gotovo bojom
dječjeg krika kojim pozivaju vlastitu žutu paperjastu dječicu u brlog. Pod letom
močvarnih verzija tavanskih kukuvija ,pod raščupanim glavama ogoljelih hrastova
ovdje gmižem i ja zavidan lokalno, gorak gmizajuće dodijeljenom mi rolom malog
crva. Postavljen na polje kao nevažni žrtvovani pijun, spušten na krvavu šahovsku
ploču u kojoj smo mi navijek bijeli ,ali se osjećamo izvanredno crno , razmišljam
tako u jednom danu o jednom drugom nesretniku ; situacionom pandamu, stvoru na
straži na drugoj planeti koje od udaljenih galaksija .To mora biti. Lijen na pokrete
mrava, nesnalažljiv, neambiciozan , ponovljivi Slon Oblomov uvučen je u čini se
svemirski beskrajno cirkulirajuću manipulaciju tuđim sudbinama .Kukavičje drhtim
7
svemirsku hladnoću . .Tataaaaaa!!!Evo me!!!. Trenutno sam prisiljen svim vrstama
očiju paziti na svaki šum .Dolazi li možda od neprijateljske strane? Nemoguće. Pa
kako uopće slušati prikrada li se tko, kada zapiri vjetar; vjekovni prijatelj
prikradajućih sjena i jezovitih garota specijalaca kada preostalo lišće topola zašušti
poput jata mladih bjelouški u proljetnoj travi. ( ..skrećem temu ) Oh, proljeće...toplo
spominjem ga oblizujući se već od Telepinusovih bakanalija travnja i slatko
zamišljam ulogu glavnog junaka «dokumentarca» o ribolovu na nizinskim vodama.
Tada zarobljavam mlado čamca, pa mu ono kako se kaže tepam, malen si, topao i
pseći poslušan, trošan, neki je peder u te urezao «U» , ali ti me ipak nosiš. Sanjarim
kako ćemo do ljeta urasti jedan u drugoga, spariti se kao roditelji nove vrste
kentaura, hipogrifa. ,vodene verzije Aleksandara i Bukefala .I ja ću «tajno»
prihranjivati duboka mjesta u palom granju i lopoču jezera čije ljepote i dubine
dobro znam od djetinjstva. Potom ću satima šutjeti u tebi zaljuljani prijatelju,
promatrati plovke, osluškivati ptice. «Bravo ..!!Blue bayou !To je pravac!»…
sisavče sisaj sisaj na bradavici sisate sise ..ha sisati sisaaj..stupati stupaajjjj!! Ovoj
močvarnoj šumi posisati mirise krošnje i poslije dugo sanjati iste no znatno
blještavije i raznobojno maštovitije slike . Sanjati ću ja svjetlucanja srebrnih valova
i najčudnije vrste riba i sred sna neću poželjeti domoći se snježne obale , duge i tihe
strave na kojoj suvereno vlada jedan jebeno sretni demon :Onaj Murphey.
Posljednjih godina ovom zemljom vlada knjiga zakona tih Murpheyvih
pravila .Murphey je zajebao Isusa ,Mohameda ,Lao Cea ,Budhu i ostale. Cijela je
Planeta poligon C pomnožen 666 puta 666 na 666 potenciju . Tu gdje prepoznaješ
krike na hrapavim licima prijatelja, tu možda treba gubitnički zašutjeti i dopustiti
da ti nanose bol ili ono; jebi se kad nemaš muda jer da imaš evo ti snajper i neboder
,penji se i u ptičjoj perspektivi imaš pravi švedski stol; ulica prepuna likova
sažaljivo bijednih glumačkih rola..
Kako onda da zaključim ? Ja..jebivetarska kukavica! Ništa. Abdikacija vulgaris.
Spokojna debela žabetina otporna na ove poremećene uvjete je alternativa .
Nedodirljivi utihnuli stvor što na zli pokušaj krađe svetih igračaka svemira
jednostavno zaroni...indiferentan..Seoski mucavac kome je neka paravojska jednom
odrezala jezik onako..slobodne aktivnosti. A…auaue.uaeuia..ha.!!! Ma idila. Ali.
8
Samoća u vrevi ? Zaista. Recitacija:
Gle suhog stabla poslije mršave kiše
sred ogoljele zemlje i pijeska se njiše
.Iscurjele duše taj ćuti kako prazne oči interesa, interesa i samo interesa bulje u tebe.
Vizija. Babetine i žabetine. Ogromne. Bulje. Mjesec je krvav. Bude rata.
Borim se sa snom. Ovo nije dobro. Naslonjen na suho drvo
počinjem maštati, tonem....Hodaj, hodaj...idemo...hej haj brigadeee!!!..još samo
sat ....samo? ..Cijeli sat.... namjerno tresem glavom, odvajam se od oslonca kore
drveta .Polako..ja sam novi debeli tanker što poslije razbijenog šampanjca uranja u
more Onirije, umoran kao ona Cesarićeva ptica spuštam vjeđe nad letargijom
dozivajućih formula sna, odmora, kućice na putu, oslobođenja.
«Probudse ,Sneguljce ,deder ,probudse!!» I zašto mi godi Cesarić ? Upamtljiv
je ,jednostavan. Budalo , namjerno spavaš na straži!?….Namjerno se tada dakle
protresem ,glumim padavicu, nokautiran sam u ringu, skačem....strojni korak
naučen još odavno na zimskoj pisti u Kičevu ..jen ,dva..jen, dva….»stupaaaaj
vooojsko!!!…idemo..pjesma…naaaš bataaljoon sada složno nogom gaaazi !!!..».
Tako nekako ..deremo se kao kreteni dok nam kod kuće djevojke guze još veći .
Svijet je tada meni , neiskusnom šmrkavcu bio obaveza, knjiga zapovjedi, zaista
spomenuta Tora. Ali najgori je dio kada mali ,ali iskren djelić tebe zna ; ipak sve to
klima poput trule bakine ograde. Ustvari «pametni» su besprijekorno smisli tu
komplikaciju komplikacije…previše je čisto ,a pretjerano smrdi....svi su to
dobri ,radišni ljudi Ispravni ljudi. Tako govori moja mama ,ali onda ti se jednog
dana dogodi da počinješ «vidjeti» kroz ovo blještavo bijelo dobro Svijeta.. ustvari
kroz prljavo staklo kafanske čaše užasno ponovljivo gdje sterilno i sterilizirano nisu
tek tako rodice. Slatkorječivi bijahu sve vrijeme najgori. Odjebenput sam se našao i
ne-snašao u takvoj savani..i evo me još ovdje…no ,ako je ovako kako jeste ,a jeste
morala bi smislena poanta svega biti tu negdje u samo-spašavanju ,ne i opiranju
slijedu debilnog događanja. Pravedno rješenje iz dosuđene žablje perspektive ne
vidiš ili ne vidiš baš odmah jer moralo bi biti tu negdje ,nadohvat ,samo prikriveno,
zavučeno ,zatamnjeno. Inače nema smisla..baš nikakvog .
Eksperimentirati ?
9
Jednostavno pronaći dovoljno snage prepuštanja opitima svih vrsta .Zašto ne?
Nisam napisao ništa o kemikalijama ,ne možete me hapsiti..osim toga ovo je
gospodo rat..i kao što priča Priča sve je dopušteno. Dobro ,velim; koka nema
veze ,ali jebote zašto brane nešto što raste u zemlji. Pa nisu oni to postavili..mislim
da raste . Brane ti travu koju je valjda Bog iz nekog razloga tutnuo u crnu zemlju
ovdje. Jebeni indijanci mogu ,mi ne . Tko je tu lud.
Ma tko njih…Iskoristiti svaku menopauzu između opako krvavih učinaka
indoktrinacija i samo taj ključni tren poletjeti naravno prividno i bezvoljno
raspušten, još uvijek ne i slobodan .Kao nekakva simulacija vožnje pred pravi ispit.
Izletjeti .Let ne bira sredstva (Marihuaneli) Vrijeme leptira.......ta me leptirica nade
držala ,ona me i sada budi, napaja svježim nektarom misli i nade....okovi na rukama
,povijesne salitre zatvorskih zidova, elektrošokovi kroz spolovilo ,krici.u ćelijama i
malumne pjesmice naših zabavnjaka…pad domine u lancu, piramida straha,
bezumno oponašanje zagovornika iluzije podjela i autoriteta, slina drugih od koje se
i ti sam zaraziraš nekakvom vrstom zombijevske bjesnoće .Onda nečiji iskustveni
pogled i kao mudra riječ koju kao nisi znao :»Čuj stari ,a sve ti je to tekma ,ne ?!»
Nabijem ga na nježnik …Previše je ovdje idiota ,mesa i krvi ..i sve savršeno
mesarski funkcionira..Svijet je čudan..krvavi odbačeni ulošci i odbačeni krvavi
jastučići od gaze u kanti ratnog stacionara su isti. Plutam......mogao sam se vratiti u
taj jebeni bunker prepun domobrana i pobiti ih posve nevine još večeras za prvu
plavu nagradu posljednje noći tišine, a prije jutarnjeg ritualnog močenja cijevi u
usta i praska koje bi se poklopilo sa goetejskim izlaskom gornje polovice jutarnje
zvijezde…..ili bih dopustio da me stegnu svojim ručurdama pa bih rekao filmskom
frazom....»Časni Vojni sude....znate sjebala me ova posljednja trava jer bila je tako
jaka ,da , kao slon ,kao crna Afrika.....pucao sam tako na njihove, hmmm na neke
sjene na rubu šume ali i na svoje...zeleni jedni, zeleni drugi jebe se travi ,jebe se
pljugi ..buci, buci, buci, buci?
Onda se trgnem. Ne sanjaj Majmune? Što je tebi ,pa to su samo nakupine zelenih
planetarnih stjenica, ušiju ,ma to je mahovina na kamenu ,lišajevi ,ili su to malecki
ustvari dobroćudni junaci animiranih filmova za djecu u kojima dopadljive životinje
pjevaju i plešu, ili su to pak mali "švejkići" što podriguju prepunjeni pivom,
10
svinjetinom, rakijom....meso je uvijek isto..ružičasto ,pa i večeras...pilići za klanje
čiji batkovi plešu i pjevaju «I got rhythm » To je ružičasto. Kao guzice
pavijana....Pokajao bih se, pa me možda ne bi niti strijeljali..(ne bi figu)….u
Americi bih dobio najmanje pet doživotnih....Guzili bi me napušeni nigrosi,
osumnjičeni fedajini i automobili bombe uvjerenog kako one zvijezde tamo nisu
mogle dati suglasnost čoporu majmuna za sve ove oblike ratnih i poratnih
hijerarhijskih mahnitanija.....i koji su eonima svoje slobode vješali kao zaklane
zečeve na kuke laži proglašavajući ih anarhoidnima.....a što ako je sprženog mozga i
taj navodno, evoluirani majmun? A što ako ste i njega izgubili jednom prilikom
sjedajući na WC-školjku, kada su susjedi začuli iskreno gromoglasno "cerekanje" u
padu anđela na kliski međuprostor pločica WC-školjke i ulaznih vrata? ....Pa, pijana
svinja evo ga… taj ne zna otrpjeti bol ,tu stalnu crnu crtu jala u plućima. A što, ako
se prepustio i postao namjerom naivna lovina u tako danom rasporedu radnih dana
Savane .A što ako je intuitivni dvojnik nekakvo nad-biće ,fluidni savjetnik što
predlaže drugu vrstu piramide svih svjesnosti i novu porazniju rupu tekućeg
postojanja blisku odustajanju samoćom?.....Dvorci ,Dvorane od kristala , svjetovi
od snova, dolazim!!! I ne napuštajući mili mi krtog kreveta ili slamu spermiranu od
Friganog ,slamu bunkera. Borim se ,mahnito mlataram rukama plivajući u ovome
još kako tako , i ne tonem ..jak si ti ,jak si kao konj....u redu , ali..
Onda mama kaže da se u životu treba boriti a na TV-u kako je čovjek savladao
prirodu. Kako to misle ,neka mi pokažu prstom? Još je gore. I tako sve do kraja.
Proust će biti beba za mene, Lovekraft bi mi mogao postati uzor ,ali ..baš šteta;
južnjački provincijalac.
A možda zaista skratiti muke.....postojanje tih pravila, zvuk ratnih
bubnjeva, domoroci po selima, osušene glave zarobljenika, teritoriji, nezaustavna
borba, masa .. Za otupjelu lovinu, to je Stvarnost zidana blokovima mesnatih ljudi i
kostura.....ili veliki Pleziosaurus koji lovi u prljavom oceanu. A što moći plutajućem
u oceanu?
Ćutim bol pobune, revoluciju.. Izlaz sa slučaj nužde..urođenu
svjetlosnu anarhoidnost. Mala jednostanična praživotinja, ameba u svojoj kapi vode
pjeva ljepotica .....Do vraga.....moram se odmah "afrikanizirati"...naravno... biti će
11
mi poslije lakše....iskreno.....samo jedna mala "afrikica"….samo jedna i to
polupuna...samo polovica ..kao recimo četiri piva..ne osam…...nekoliko radosnih
uvlačenja......govorio sam samome sebi kako ne bih noćas, ali evo......može biti
samo bolje. Čak bolje od boljeg sutra.
Naslonio sam se na to druželjubivo drvo. U gornjem lijevom džepu
skrivala se smotana spasonosna korablja koja će Svijet (ako ove ogoljele vrbe i
trske u mraku možemo tako nazvati) učiniti ljepšim. Malena si, trošna, al ti me ipak
nosiš....Vukao sam to slatko i toplo isparavanje uz hladan zrak prepun trulog mirisa
vlažne mahovine. Krio sam žar prstima. Ovo je rat. Gospodo, ovo nije
zajebancija..Tako je Vrhunaravni krezubi Satnik govorio. Pa nego što ;krijesnice
cigareta su zabranjene. Ali našao sam poduboku rupu rova i povio se u njoj. Povio i
potom "plovio". Stara je šuma škripala vjetrom kao da prolaze stari ,dobri i od
svega umorni Enti...nešto je u sijedoj škrtoj krošnji zašuškalo. Male noćne
ptice?.....Ili mi se učinilo. Nije trebalo dugo..evo.....slatko potonuće, naravno,
poslije cijelog "Dr. Canabisa".
Zaspao sam. Valjda .Ali nisam pošao prema svijetlu.
Bio sam tamo gdje sam najmanje želio biti.
I začas sam plutao u crnom, dubokom i hladnom moru, u neznanom
vremenu i mjestu, milijun godina svjetlosti udaljenom, gutajući pjenu mrkih valova,
stranu, nepoznatu vodu spram koje su najgore zemaljske tuge i boli, tek manje
dopadljive topline mog prijašnjeg svijeta. Kaznom izbačen iz svemirskog broda
sjećao sam se ipak, toplog bolesničkog kreveta, smijeha dječice u dvorištu, bolno
slatkih samoća maloga dječaka, u huku sove nad grbavim granama grabova gustih
niskih šuma, vrba nadvijenih nad mirisom lopoča, osjećao jezu uz zavijanje zimskih
pasa koje bih namjerno maštom jedanaestogodišnjaka pod punim mjesecom
proglašavao vukodlacima. Koliko snova, koliko basne, misterije , jasne bajke!.
A poslije? Djetinjstvo je umrlo na asfaltu informacija,
generalizacija ,racionalizacija. Adolescent? To je boljelo opsjednutošću samim
sobom. Koliko nezahvalnosti, koliko sljepila ,koliko neznanja i bezvjerja, ali i
koliko sreće najobičnijeg življenja . I uvijek kada bi u ovoj, vrlo neozbiljno
ozbiljnoj vrtnji toplog i sjekire, izgubili nešto što nismo do tada držali
12
dragocjenim...počinjala bi mijena....mogli smo jasno vidjeti; plačemo za nama
davnima. Saznali smo po prvi puta umorni od pokreta kako dotada prividne
"praznine" u mladosti bijahu punije, i svakako bolje naplavine osjeta spram
današnjeg lijepo upakiranog i trenutnog izmeta razočarenja. Ovo vrijeme u kome
povrh svega nosimo i teret sredovječnosti otvorilo nam je karte ,sve u svemu jadne i
bez jokera ,ili spasonosnog kralja skrivenog u rukavu .Saznali smo kako nemamo
više toliko mlade oholosti u rukama ,kako sreća postaje i kada ju inače nepostojeću
privremeno omaterijaliziramo samo skliska neuhvatljiva jegulja. Vremena iza nas
uvijek su zlatna, ali kada smo ih živjeli to nisu bila. Pa ne znam; dokle ta
zajebancija? Hajde dobro..opijajmo se mišlju kako smo nekada imali ta krila... bar
opijeni , vjerujmo kako smo «tada i tada» imali sve, kako je svjetlucao taj fosfor
očiju u šakama. Bar utjeha.
No ovaj put plutam posve sam u ogromnom Praoceanu, gdje sve vrvi
od samoće, pri uzburkanoj površini oluje, u prljavoj vodi postanka. Svemirsko more
iznad, a ovo drugo prljavo more kilometarskih dubina ispod....Valovi, veliki i sitna
oštra kiša. Neprekinuti vječni sumrak. Bez nade u buduće i u dobro . Ja,
četveroudac, ronim namjerno dolje požudom kita što je sav izranjavan pobjegao
kitolovcima ,osluškujem tišinu dubine....i želim završiti s tim. Ali me ocean vraća
na površinu. Grč, prestanak rada ponekog organa, hipotermija mozga i sretnih
hormona i kraj u crnom vodenom užasu na usnama tjeskobe. Ustvari..
Poželim usamljeno kočenje ...kao mali izmoreni slinavi glavonožac
otupjelih krakova, u gustoj limfi galaksija, potonuti u grčenju tijela, pucanju krvnih
sudova..i ubrzo blaženo počuti Veliku Tišinu. Znam ,znam ..nejasan naslut, iskra,
gutljaj u grlu, šaptao je već duže vremena kako nije mi suđeno utihnuti tako sretno
brzo i nadano lako, običnim školskim kočenjem tijela ....jer, kada sve verzije smrti
svih mene u mom vremenu zbrojim u konačnici, saznam kako nikada nije bilo
prelako, čak niti to sa trivijalnim i brzim karcinomima i da mučenja mora biti, to je
u naplati pravilo. U naplati čega? Ovoga? Naviknut na zlo nisam se unaprijed
radovao samilosnom i bezbolnom otrovu potajno sipanom u čaj naivaca....to nije
nikada lakim načinom spremljeno.....netko laže.
Naravno, osmjehnuo sam se..a što mi je drugo i preostalo. Da im
13
kažem? Mučenja mora biti..jebiga jedemo meso....i što bi mi odgovorili?..Kao nema
muke, fakat ću do Supernove sluzavo pohoditi toalet i umrijeti od čiste starosti u
snu…Šipak! Veliki!. Ili umjesto naplate uživanja godina straha i slušanja sranja iz
ove perspektive završiti put debele guzice sasvim slatkim odlascima na
"kemoterapiju"…eee, upravo to…..i evo me sada u mori nebuđenja.. radnja se
zbiva u uglu ugla galaktičkog ugla ? Ne nije to počelo snom .To sam a ne znam
zašto mogao osjetiti još u onoj velikoj samoposluzi. Naprosto blagajnice su bile
tamo nekakva udaljena bića ,pa slušao sam ih.. ..ohohooo..bliže kvazarima..sa one
strane Big Banga .Hoću reći , toliko daleko jer ništa ih nisam mogao
razumjeti .kakve teme ,a i zakočio sam se. Pleziosaurus mi sada spram blagajnica
dođe kao nekakav «zemo» . Paaa.paa…! I tako nema šansone da ću doprijet do
kakvog kopna Jednostavno drhtim kao i svaki plijen ? Pokret, trenutna tamna sjena
na površini u djeliću grbe leđa........ On je tu ...i nije daleko..krtice nasluta
raskrvavljenih su čeljusti već prije razrovale vruće moždano tkivo i otkrile kako su
u njega slio sav moj jad pozicije lovine sred dosuđene stvarnosti .Hej ..jel me
pratite.. ja ne znam pisati drugačije nego jebeno ovako? Moja kob upravo pliva,
kruži...nastoji upoznati me.....gladan je i oprezan....neizmjerno star..... u viziji je to
natprosječno krupna konjska glava bez grive i okruglo ravnih halogena očiju bez
micajuće toplote pogleda sisavaca... kopirani osmjeh roditeljske ,one stare zmije što
podmeće sve loše ,pa i ovog monstruma crtanog po pećinama poslije žrtvenih djeva
i jaganjaca na splavovima. On je ta Istina, ta naplata za sve ….hladnoća ljuske
sluzavog, Conradovo u arhipelagu podsvjesnog..Srce najcrnje tame! "horror, horror,
horror".
Mučitelji. Uostalom svi oni kruže oko nas i mi smo one beznačajne
ukusne plavice za slasno požderati ,muhe u mreži kojima će pauk zvan «uvijek
nepovoljan splet okolnosti» isisati svu bitnu srž .A krugovi su grabežljivaca sve
manji. A sve počinje tako nježno ,blago opisujući bezbrižne staze šara na dječjem
kišobranu djevojčice u koju si kao osnovac bio zaljubljen. Ali već određuju žrtve
rođenjem..Ustvari ostavlja poruku i pronalazi mučitelje i među samim
dosuđenicima pa ovi maltretiraju ostale i sve funkcionira dalje samo po sebi mislim
Veliko Sranje funkcionira dalje samo od sebe. On…. kreator se više ne umiješa jer
14
uvijek ima nebuloznih gadova. Monstrum nas stvarnosti uvlači u nepotrebna
događanja...nije stariji od sjena, od zmajeva i riba jer tvorimo ga znači mi ..taj je
gad kolektivno biće…onaj što je pronašao moj strah kojim će se hraniti prije no što
i mene poždere.....Kralj očekivanih užasa...Pleziosaurus.
Ja stalno zaboravljam da sve zavisi od stava.
Trideset sam prošao. Bilo je brzo, nepromišljajuće, možda bezbolno.
No, tek sada shvatio sam koliko je posljednjih godina pojačano to osjećanje jadne
lovine. Bližilo se sve neizbježnom kraju, no shvatio sam da se zaista vremenom
mijenjamo i da mijena traje i da je sama po sebi čudo..Mali, nemoćni, jestivi mamac
tada se osmjehnuo .Moje tjelesno se smanjilo, a svjetlosno se počelo širiti po nitima
beskrajnog broja ulaza u druge svjetove. Monstrum dolazi iz te neznane tmine,
krugovi se smanjuju, no strah prerasta u nešto posve neljudsko.... i staro punjenje
biva zamijenjeno novim strujama što ulaze snagom, eksplozijom, praskom
primordijalne iskre. Sabirem prošlost, budućnost, svjetovi, milijuni očiju životinja i
ljudi, boje sunčevog spektra, tamne i svijetle nijanse u kojima gubim se, ostavljam
mesnatu lovinu na milost i nemilost neizbježnom , ključam kao kotao vulkana pred
bujicu lave strminama, gubim onog malog sluzavog pretka, potomka
prekambrijskog ljuskara, jadne nakupine izmeta anonimnog palog anđela
hvalisavca, nakupine povraćajuće-ponavljanih mrvica zala, refleksa nagonske
zavisti spram drugih života, postajem nekakav princip stariji od tog smrdljivog
gmaza, postajem čak i on, i bivam taj novi ne-ja što pokušava izletjeti kroz usta
ružičastog dvonošca. Gmaz to zna utrobom, načas ustukne. Ali mučenje mora
potrajati, stvari se uvijek moraju beskrajno puta glupo ponoviti, i da bi se nešto
novo i dobro uopće usvojilo. Prvo se mora sve maloumno dugo i sistematski
mrcvariti. Moraju tisuće prosuti crijeva. No Gmaz će ipak pobijediti nepobjedivim
mačem; Zaboravom slavnih vremena. Jer ima dobru publiku; nakot. Sila na kraju
pobjeđuje ,ali se prije toga uvijek želi nahraniti tihim užasom one vrste koja nastaje
osvješćenjem i saznanjem male lovine o nedostatku slobode pod zvijezdama.
Slijedeća je epizoda, drugi dio radnog naslova ;povijest bolesti, kronika progutanog
u istosti .I to je sve
Svi koji su mislili da dobivaju gube. To je dobro jer je dobitak inače
15
fikcija. Svemirski se gmaz sadistički naslađuje tonama pojedinačnih soap-opereta u
kojima glupost vlada nad nemoćnim podanicima slijepim za trunku poštovanja
spram vlastitog uživanja. Treća generacija više nam ne pamti imena ,a tek kad
buldožeri sravne grobove? Iskočiti, provaliti vrata krletke, izvući kurtonski
eskalibur iz kamena, poletjeti. Jedino to .Ne uspijevamo, ma naravno. Oh, kada bih
samo mogao znati.....pa neka monstrum poslije slobodno dopliva i
zagrize....nezainteresiranu ljušturu...praznu čahuru......ostatke...
Ovako ..ono što si mislio kako je važno ,najmanje je važno. Komedija ili tragedija
tvog života je taj balončić od sapunice ,efemerna vijest u trič-trač rubrici tek toliko
da se popuni prostor .Poznanicima je to možda spare-time beletristika ,ali većini
nevidljiva stvar.
Prolaze dvije zgodne ne-umjetne plavuše pored dva kamena :
«Kakve pice!» -reče prvi – «Što bi ih gazio ..jednu po jednu!»
«Hvala ..ja ne bih « - odgovori drugi – « pa da se zarazim .Bolesne su !»
«Od čega !» - upita prvi – «I kako ti to znaš ?»
«Ta je Bolest neizlječiva .» - odgovori mu ovaj – «prenosi se spolno i redovno
završava Smrću !Život!»
Jebe se šljunku.
Skužio sam nešto.
Gmaz je u službi onoga iz knjige: Wolanda
Jedan je od njegovih mučitelja .A možda je i sam Woland.
(Odlično. Jer ugodno je pomisliti kako sve ovo sa ljudima smrdi na nečiji
Plan .Znači..sve bi mogla biti namještaljka. Mamicu….! )
"Hej..pa, gdje si.....!!!" - trže me glas. Prepoznajem gnjecavu grimasu
Đabaleskua, njegovu izbrazdanu vinsku smokvu nosa. Kurva ,uspio se prikrasti,
prišao je na svega desetak metara. Što, već je tri ujutro?
"Ne trebaju imati specijalce." - reče smijući se -"Mogu poslati pijanog
16
stokilaškog četnika bez puške, sa nožem, ma što..bez ičega ,pa ti ga ne bi primijetio.
Udavio bi te golim rukama. Već sam mislio da su te….Šutim o ovome, idi spavati."
«Đabalesku…Zašto Gilliam ne snimi «Majstora i Margaritu!?On bi
bio baš pravi face za Bulgakova!»
«Šta? Tko!?» - odmah je promijenio boju glasa ,nakosio glavu – Znaš
..nemoj se mučiti .i mene ..aaaa, extasy.?..ili si opet pušio ? Jebote…svi su pukli,
svi smo pukli… idi spavati!»
17
P I S M A
18
Sprendlingen , 19.09.1992.
Dragi moj prijatelju!
Drago mi je što sam napokon dobio priliku da Ti se javim. Adresu mi je dala
Melitina strina iz Stuttgarta jer do sada su o Tebi kružile vijesti u stilu «Boža Pub»;
kako živiš u Austriji ,da si snimljen kako na carinskom prijelazu «švercaš» iz
Mađarske , onda opet da si viđen u Osijeku etc…
Eto ,u kontinuitetu od onih razgovora na jezeru Đoli evo nas u sasvim drugačijim
okolnostima , u nezavidnom stanju ,u jednom tužnom vremenu. No nadam se da i
unutar njega ,bodhisattvo ,stigneš uživati u tokajcima .,čardašima , Mađaricama i
gulašima..
Mi smo se na kratko poslije «časnog uzmaka» sklonili prvo u Mađarsku shvativši
kako su vrlo krhke nade u mir i povratak ,a poslije negostoljubive Švicarske stigli
smo i u Karlsruhe , u Azill-heim. Istovremeno ,njemačke su vlasti pružile
mogućnost izbjeglicama da dobiju dozvolu za rad i boravak .te smo početkom
novembra došli i u Frankfurt. Zahvaljujući Melitinim «vezama» i divnim ljudima iz
Jehovinih svjedoka počeo sam raditi ,te korak po korak oboje smo pronašli i posao i
stan. Sada radim u Alfa Romeu , u skladištu prepunom komunikativnih Talijana i to
mi donekle olakšava neumitnost robovske sudbine .Našao sam i karate klub gdje
sada već tri puta tjedno držim treninge (na čudnoj mješavini njemačkog ,japanskog i
engleskog) ,no iako ne možemo živjeti od karatea imam viziju ,šanse postoje. Idući
mjesec selim iz ovog maloga mjesta Sprendlingena u Frankfurt jer se vlasnici stana
vraćaju iz Indije: No u Poonu , u Indiju već u novembru odlazi jedna njihova
prijateljica i susjeda tako da ćemo se ponovo vratiti u mjesto. Povratak je super
uzevši u obzir da su cijene najma stana u samom Frankfurtu perverzno visoke.
Dakle ,slobodno možeš pisati na istu adresu.
Moram se pohvaliti kako i pored ovih nebuloza i noćnih mora izazvanih vjetrovima
rata nisam zaobišao poneka kulturna zbivanja jer imao sam priliku i zadovoljstvo
19
slušati Feldmanov Trio kako izvodi tanga Astora Piazzolle ,Gardela (čak jedna solo
točka Villa-Lobosa) i naravno ti si mi u mislima tada bio prisutan (vjerojatno bi
imao mnogo toga za reći).
Kontakt sa mamom imam preko pisama ,a jednom smo prilikom razgovarali i
telefonski ,no to je bio tužan razgovor sred nemoći da se bilo što učini pred silama
barbara našeg doba .Bilo je suza i vapaja ,nisam se poslije dugo osjećao dobro .
U više sam navrata slao i pakete i planiram doći do Mađarske ,smislio sam ;nekako
da ju autom prebaci Gonzo ,no to su sada samo puste nade.
Kako su Vlado ,Marija ,Sanda?
Pozdravi sve i piši. Također pošalji i telefonski broj.
Bobis alias Reinhold und Melita
20
Pecs 01-10- 1992.
Prijatelju !!!
Napokon.
Tvoje me pismo iznenadilo, obradovalo ...
Nažalost trebalo nam je i više od godinu dana da se ponovo čujemo (nekada smo to
činili svaki dan ) ,no sretan sam što si daleko i što ste i Melita i Ti dobro ,što si dao
petama vjetra ,što nisi ostao ili se predomislio pa se vratio u Baranju.
Neupitna je činjenica da jedno vrijeme ostaje iza nas…znaš ono, «never more» ,a to
njušim intuicijom…fotografije su pod tim ludim ritmom promjena (na lošije) vrlo
brzo požutjele jer kao da se cijela ona bohemska idila ( Restoran «Košuta» i
svakodnevne večeri uz tamburaše ) dogodila prije desetak ,a ne prije samo dvije
godine …
Ovo je nešto posve drugo. U ovom teškom trenutku , u nebuloznom slučaju čudno i
brzopotezno odigrane nacionalne partije od strane ljudi koji su pedeset godina
živjeli skupa , priznajem kako nisam naprosto bio sposoban ,niti dorastao, niti
dovoljno «brz» da bih ukapirao u čemu je poanta ,a sve kako bih znao reagirati na
pravi način .Ispostavilo se da osim «magle» i nema pravog načina .Priznajem; sada
nisam dovoljno «visoko» da bih mogao proročki vidjeti dalje. Zaista …što i kako
dalje? Barem pola je iz zajedničkog društva napustilo balkanski prostor ,a polovica
je ostala u Baranji (otprilike ) .Njih su obuzeli demoni za koje su oni Glavurtičevi
bebice , pa to već dugo i nije Planeta na kojoj smo idilično živjeli i vjerujem kako
tamo baš sve liči na užasnu noćnu moru iz koje će se oni , dragi moj Bob vrlo teško
znati probuditi.
Ne znam ..mirisalo je na krv i nož…kako si i sam dobro rekao ;počeo se nakupljati
elektricitet u zraku.
Svi su nam pokušavali prodati oružje. Jer naši su me inače vrlo neorganizirani
hrvati pokatkad tražili i po pet stotina orlova za najobičniji
«kalašnjikov» .Ukratko ..nebulozna ludnica ,pjena lobotomiranom na usta, ja uopće
21
ne znam kako to nazvati ,napisati. Kažem ..nisam se uspio podići .Sudac još broji
poslije nokauta.
Srbi (bivši prijatelji) unosili bi mi se u lice i svatko je imao svoju ( vrlo odvratnu i
nacionalno opterećenu) teoriju o tome tko je kriv za sve. I prvoškolac bi jasno
mogao vidjeti kako će to završiti .Jer nismo srušili most i već sam tada «osjetio» da
ne štima cijela stvar ..kao da smo žrtvovani …kosmate su face stizale iz Srbije u
pripomoć ; u Dalju su već ubijali ljude i to idiotski drsko objavljivali na TV-u. Naši
su se moroni ovdje još uvijek tješili gomilom gluposti ; «dogovoriti će se oni ,bez
brige ,ma da , sve će biti kao i prije» .Kako da ne gospodo draga!. Jebete me da
nabavim novac za Kalašnjikov , ovi imaju direktne sportske TV prijenose
egzekucija u Dalju , a vi mi se unosite u lice sa teorijom kako će se svi na kraju
pomiriti i kako bi trebao svakako ostati ovdje . Od poplave kretena nisam više
mogao niti misliti.
Dakle ,sestra i ja smo napustili Dardu kada su se već vodili pravi mali noćni ratovi
Naravno po danu su isti sudionici izigravali neinformirane idiote. Roditelji su
ostali. Pogreška.
Ne bih pretjerano gnjavio i opisivao sljedeće; kako smo u Mađarsku ušli sa tristo
maraka u džepu , mojom gitarom ,rezervnom majom i «peder» taškom i kako sam
sred ljeta dobio neki jaki virus i pao bez liječničke podrške u krevet iz koje me
izvukla brižna sestra i gomila antibiotika iz njene čarobne torbice….uslijedili su
«lutajući dani » , bez jasnog cilja i vizije .Bio sam luda ptica na vjetru ( i još
uvijek ) upala u trans u kojem se notorno pije ,plače ,na kraju propiše poeziju .
Počeo sam se baviti švercom da bih uopće preživio i uspio platiti najamninu za stan
:i da Ti ne pišem sada o vašarima , o mafiji ,o švercanju slatkiša iz Munchena ,o
sviranju gitare po ulicama i vašarima Pecsa , Badena ili Wiener Neustadta ,o Pešti,
o Austriji , o bečkom istražnom zatvoru (šverc cigaretama) , o Traiskirchenu ,o
bijegu iz borovima okruženog Hochneukirchena gdje nam je gazda pansiona htio
podijeliti oružje kako bi se svi skupa obranili od opsade nekih Albanaca (privatni
obračuni) ,pa i o ponižavanjima svih vrsta ,o hapšenjima i o racijama .Srećom,
nisam postao nikakav original krimi-miljea dragi moj Bobo ,nisam ti ja za to..No
prvi sam put u životu bio prisiljen proživljavati čudne i meni posve do tada
22
nepoznate «granične situacije» .U nekoliko navrata nepovoljne su se okolnosti
poklopile pa nisam imao zaista što pojesti i gdje prespavati .Interesantnom mi se za
opisati sada čini jedna takva zgoda .Poslije mog napuštanja Azilheima i neslavnog
pokušaja sviranja gitare po ulicama Wienner Neustadta , na željezničkom sam
kolodvoru spomenutog mjesta u jednom trenutku zaista pao u nedoumicu. Gdje
poći? Prosto nisam znao kuda i gdje bih ja to trebao stići odnosno koji od vlakova
izbirati , za koji pravac kupiti uopće kartu. Nekoliko tisuća radom i svirkom
zarađenih šilinga visjelo mi je u dobro sakrivenoj kožnoj vrećici na vratu baš kao i u
Varšavskih švercera , pa sam si te večeri mogao priuštiti bilo koji pravac Na ploči
Željezničkog kolodvora sve su (preko Beča) evropske rute bile otvorene ;privlačio
me Pariz ,još više Španjolska ,no plašila Polić-.Kamovljeva sudbina.(Glupost) .Paaa
i nije mi se baš vraćalo u Mađarsku. I gle ? U hladnoj me noći odjednom sve to
«lupi u potiljak» .Zaboga ..pa što ja radim ovdje? Kamo bježim? Od koga? Od
samoga sebe?
Tada sam se glasno nasmijao .Tragikomično sam konstatirao da je ovo prva tako
čista i luda pozicija u mom životu , a da se čak i u ovako razblaženoj vrsti kako si ju
ti nazvao «granične situacije» možeš uzdići barem na trenutak .Stojiš
dezorijentirano tamo pod čistom zvjezdanom kapom i otvara se novi ponor i ta
rupčaga prijeti kaosom ,prijeti da proguta ono malo duše .(Dakle Pleziosaurus
ponovo napada ) Ali na betonu Kolodvora tada se upravo dogodi nešto posve
suprotno . Smijeh. Počinješ se cerekati kao suludi jarac. Zvijezde su tada zasjale na
posve drugi način ,sve je dobilo smisla i nije to bilo ono; jad. Više kao kad suze
poraza rađaju gnjev ,potom inat. Na stranu Beckettovski besmisao, na stranu
mučan ponor pokušaja suživota uz dvonošce jednog dosuđenog prostora i
vremena ,na stranu krvave mas-hipnoze. U tom me trenu nije zabrinjavala samo
pozicija ,okružje ,kulisa Svijeta koja kao da je trenutno nosila dejavu radni naslov;
«od Svijeta čovjeka potpuno odbačen» (otrcano do jaja) ,nego činjenica kako ne
samo da svi ovi Austrijanci što na peronu čekaju Strasseban noćas završavaju u
toplom i sigurnom domova ,već kako i svi ovi netopiri što nam upravo lete nad
glavama imaju svoje tople jutarnje rupe , i da se sada sve one divlje životinjice što
23
su upravo negdje napolju i što se brinu za vlastiti opstanak vraćaju u vlastite male
domove , u sigurnost svojih jazbina.
Ali ja? Ja evo stojim tu ogoljen kao drvo . Cijela je sapunica naših života ,svi su ti
zbirovi pravila najobičnija tvornica laži i fekalija . Život je gol ,on je planet ,a ovo
su iluzije. Iluzije su sline ovog bića ,nas ,mene koji za ništa nemaju poštovanja. Ovo
je možda trebao biti Svijet velikih gmizavaca .Ali dogodila se
slučajnost ,pogreška ,svemirski globalno tek efemerna katastrofa i ti su sićušni
sisavci sve što se dogodilo poslije mogli zahvaliti meteoru koji je pobio divovske
dinosauruse. O tome sam razmišljao tamo u kolodvorskoj noći. Možeš misliti?.
Sisavci su…ma to je bilo poput zgoditka na lotu dobili na pladnju ovo .Dakle radilo
se o evolucijskoj anomaliji , o slučajnoj grešci , ne o tijeku . Nasmijao sam se
glasno. Odjekivalo je demonski iskreno tog smijeha peronom jer sam na licima žena
i čičica što su stajali pored mene mogao pročitati samo zbunjenu jezu . Ne.. od
ovoga se ne postaje serijski ubojica . Valjda se za to moraš roditi . Dakle gadovi su
mi lagali od porodilišta .Kakve smo samo bljezgarije bivali prisiljeni učiti po
njihovim kretenskim školama ; sve bijaše prepuno pravila u koje smo slijepo
vjerovali a koje su pisali karijeristični manipulatori i guzice kućnih jebivetara u
papučama .Pod stakleno čistim odsjajem zvijezda mogao sam plakati ,ali smijao
sam se. Čudna mješavina očaja i ponosa izazvana tako rijetkom situacijom
rezultirala je smijehom i zbunila Austrijance...ha ,pa mogla mi je puknuti kakva
žilica u mozgu. Prokleti meteor! Ali ne..pomislio sam .Moralo bi sve imati svoje
skriveno zašto i zato. Ma ima. Jebalo mi se tada za industrijsko prokletstvo viška
vrijednosti u biti zaista biblijsko prokletstvo. Da ne duljim; odlučih se vratiti u
Harkany svojima. Odjebati zamišljenu europsku Avantiru bar privremeno. To su
gluposti ,opet ista iluzija , gubljenje vremena . Shvatio sam. Pomoći treba onim
svijetlim točkicama, dobrim malim ljudima , mojoj porodici ,
ocu ,majci ,sestri ,ukratko i svima onima koji nisu poželjeli nikome zlo ,koji
naprosto žele samo živjeti dosuđeno i koji se tamo u isto tako nezavidnoj situaciji
bore za egzistenciju ,za toplo i krevet dostojan čovjeka. Nikakav Pariz ,Madrid neće
njima pomoći. Vratio sam se u Mađarsku lud i nasmiješen. Mama je vidjela to na
mom licu. Pitala je što mi je .
24
I evo me u Pečuhu. Švercam ,radim na velikom vašaru zarađujući za najamninu,
režije, hranu .Pijem fuj pivo sa mađarima ,slušam glazbu ,pišem ;oh da , propisao
sam opet čak i poeziju, a u posljednje vrijeme svakodnevno prebirem i po žicama
gitare .Prošla je trideseta , a ja ju dočekah neobično sretan što nemam djece i što se
nisam oženio.
Barem to. Jesen je hladna zmija ,i zima polako gmiže ,a nama je ipak toplo.
Zamisli..po prvi put u životu cijenimo to što možemo biti u toplom . Sestra mi
pomaže i bez nje vjerojatno ne bih imao skuhano i speglano. Roditelji su se vratili ,
ali u Osijek . Žive u Donjem gradu. Jedan put tjedno ,ili kada zagusti budu ovdje.
Uglavnom nadam se ,borim se iako je sve to relativno ,iako sam do proljeća
financijski osiguran . Na Vašaru imam cijeli «la eskadron « novih (hmmm)
prijatelja . Svakako spominjem Ruse ,Kineze ,Poljake ,a i «ex-naših» je
podosta .Sanđačka je grupa mafijaški raspoložena ,vješti su šverceri i
sitnoburzijanci . Bosanaca ima i previše ,nemaju organizaciju ,ali je zato Harkany
posve njihov (tamo se navodno kolju i ubijaju među sobom uglavnom zbog cigaret-
šverca ).No ovdje, u Pečuhu ipak je mafijaška kompilacija «mađari/mađarski romi»
zasada dominantna vrsta.
Za razliku od svojih mafijaški raspoloženih sunarodnjaka; Peštanskih rusa ,Rusi su i
Ukrajinci u Pečuhu posebna priča. Nekakav spoj istočne filozofije i umjetničko-
ljudskog ponašanja, te samo njima svojstvenog pristupa u razumijevanju naših
kratkih i neizvjesnih života .Fenomen za literarnu razradu .Ne razmišljam već
osjećam taj speci ruski humor , geg ,rečenicu .Svaki mi Rus ili Ukrajinac miriše na
literaturne junake Iljič-Petrova , Čehova. Ševčenka ,Turgenjeva i uopće oko toga
svega mogao bi se napisati zaista jedan šarenoidni roman. Znam ,znam uvijek
ispadnem rusofil! Za nekoga tko je rastao uz sve te pisce i skladatelje ništa čudno.
Eto toliko…još jedan put…kada sam primio tvoje pismo ,bio sam sretan kao dijete
na rođendanu..
A SADA O PRILOGU!
1.PREDNOSTI
Bob..nadam se kako nećeš imati ništa protiv.
25
Tekst što Ti ga u prilogu šaljem eskapističko- terapeutska je papirna i proširena
verzija mojih fantazija (ne erotskih) no i vizija što ih nerijetko znam imati u
opuštajuće-pivskim noćima poslije napornih putova u Munchen i cjelodnevnih
tezgarenja po vašarima .Dakle pišem sve i sva uz odvrnutu do maksimuma glazbu
(u linijskim slušalicama ali tiho zbog susjeda) .I lutam ..nikada ne planiram ,ne
znam što ću slijedeće napisati a to je vjerovao Ti meni ili ne, vrlo uzbudljiva
pustolovina .Ovo mi vremenom postaje potreba i navika poput pušenja .Onjušim li
miris otvorene pivske ljepotice flaše, ugledam li čist ,nedefloriran list papira..ide
sve samo od sebe. Napisao sam podosta raznoraznog ,no ovaj bi tekst u prilogu
mogao biti početak nekog recimo komorno-oniričkog SF romana .Dobro..znam da
znaš da lupetam. Ali mislim kako ću nastaviti pisati jer sam lukavo procijenio da
me u tekućoj životnoj situaciji svih napetosti uspješno liječi samo kombinacija
pivo&glazba&plajvajs . A nekako uz sve to , najmilija mi je Tango-glazba i to ona
vlastite kolekcije CD-ova što ih uspjeh nabaviti u Beču ,Pešti ,Munchenu i Pečuhu.
2.MANE
Nadalje… pisao sam dakle ovo u dahu , u trenu , gubio sam pojam vremena ,ali
kada i krenuh čitati netom napisano bilo bi mi strašno dosadno .
Ipak mi je važno da pročitaš sve jer to je samo zalaufavanje .Mislim.. takvi su uvodi
svi redom fucken dosadni ,ali pomaže to što znam kako će slijedeće tekstove netko
i pročitati ( naravno Ti )..i to će onda u radnom smislu mislim «držati vodu» .
Stoga molim Te pročitaj ,žarko volio bih ,želio bih..pliz,pliz.pliz.pliz …Tvoj bi
pristanak bio pozitivan odgovor na moje pitanje : »da li da Ti uopće šaljem slične
pričice?. Ha.. još nismo toliko stari..imaš vremena odgovoriti na moje pitanje.
No iskreno nadam se kako je ovo početak jedne lijepe i plodne pismene
korespondencije. Dakle ja ću pisati Tebi kada mi ono…»dođe» i neću oholo čekati
dolazak Tvog pisma. Duže tekstove mi ne moraš pisati .
Pored navedenog teksta u prilogu imaš i glazbeno-eskapističku podršku…audio-
kasete sa raznolikom glazbom ;Tango u prvom redu ,a tu je i autentična gitarska
glazba ruskih roma .Znam ..to si i htio. Uživaj.
Za sada toliko (za prvo pismo i previše!)
Pozdravi Melitu i sve koji Ti nešto znače!
26
Adios!
Čujemo se!
(po Majetićevom Čangiju)
Tvoj Yani of gotovs!
T R I R A S K R I Ž J A
PRVO RASKRIŽJE
Svijetla. Tamo su!!!
Bijela i daleka. Ležim ovijen maglom. Ne mičem se. Ne mogu, hladno mi je.
Kišica. Svjetlosni polipi padaju sa kapima , ali ne dodiruju me......previše je ovdje
tamno, tope se, zatim opet zaiskre . Budim se pa padam iznemogao. Borim se.
Možda su to svijetla Pelješca? Trpanj? .Ili Odese u koju sam oduvijek želio otići.
More. Obala..Šumovi noći ,valovi zapljuskuju šljunkovite plaže, čujem pjesmu
zrikavaca. Čempresi? Do mene dolijeću mirisi čempresa. To bih sada želio. Navala
slika iz djetinjstva .Volio sam mirisati crnogoricu još kao mali , a čempresi bijahu
posebni .Nije bilo oštro kao san pod mirisom borova, bilo je blago, mirisalo je na
začinjena jela, starinski ormar , na bakine nježnosti. Dok ležim ova kiša ,sitna
igličasta,boli pa igle kapi nošene vjetrom tjeraju na pokret ,na misao o pokretu.
Oštro kamenje mi pokušava ući pod kožu, osvojiti tijelo, put je od kamena. Poput
komadića razbijenog stakla « fakirski « oštri kamenčići zabijaju mi se u žile vrata.
Hladno je. Možda sam bez odjeće. Otvarajući oči, nazirem svijetla, ravno ispred,
možda predaleko !Odesa? Nestvarna i Bijela kao i Grad besmrtnika. Bijele kupole
zauvijek. Želim učiniti mali pokret rukom. Još uvijek ne mogu. Onda tonem.
San?..Vidim nju. Moju nedosuđenu Anelu. Vidim prljave tuzlanske ulice. Ona ima
prijateljicu. Nasmiješene su obje. Za njima muški povici odraslih dječaka sa
27
Stjenjaka . Njene su oči i moje oči ;jedan davno izgubljeni san .Kroz maglu nazirem
dvojnicu, izgubljenu polovicu androgena, njeno lice u jasnoj svetačkoj
svijetlosti .Ugodne izmaglice. Ljubav. Kažu iluzija. Ali tada njene su oči sjaje kao
oči djevojčice pred pupoljcima, ona se smiješila…
Potom se sve raspline…i moja ljubav postaje tek iskrica nad ovom pustom cestom
gdje milijunska jata svemirskih iskrica putuju nekud poput malih svjetionika, poput
svjetlucavih meduza uzdišući pod paskom serafinskih pastira sred uzburkanog
vatrenog stomaka Svemira. Poželjeh slijediti taj niz ,no umorno se ,izbodeno i
smrznuto tijelo nije još uvijek kadro pomaknuti ,kamoli poletjeti. Uslijedi čak
radosnija pomisao ;»Živ si! Poluživo se istina mičeš spor kao nedovršeni pokus pa
se nadaj kako će ovdje, u ovom carstvu čempresa polugolog zadesiti te vrhunska
sreća bezbolnog svršetka.»
Sred polovice životne jednočinke ,ne baš pretjerano zanimljivog potucanja po
Svijetu nekakva mi unutrašnja napetost nije dopustila sjetiti se razloga dospijeća na
mračne stranputice. Poželjeh što prije ostaviti ružičasto stopljenu bol na brigu
crvima i potom letjeti nad staklom modrih jezera, slijediti one iskrice ,onu prašinu
duša nad ciglastim planinama obojanih obala. Sretno !Laku noć, prijatelji. Kakav
bih samo demon mogao postati; razigrano dijete noći među crnim gustim travama, u
piru krvavog raslinja i zmijskog cvijeća, u plesu rogatih boginja , plutati nevidljivim
strujama neba, piti otrovna isparavanja vulkana kao sumporno biće urlika i spilja.
Plavo, plavo, prijatno i toplo. Stada zvukova, ugodne sablasti. Letio bih , mirisao
vjetar i besmrtan poput praznine , nabrekao od značenja ,dubok u tišinama noćnih
laguna, rasprostranjen , čist kao raspričano kamenje ,lijep kao raznobojan Svijet
Bajke ,bio bih besmrtan .
A onda promjena, lakoća baš takvog oblaka. Hladno se raspline poput lažne
iskrenosti zavodnika, okružje slije u mene pehar prepun energije, a bujice svježe
vode ponesu daleko tjelesno stablo boli, tjelesnu vezanost. Odakle ta nagla
«lakoća»? Da li sam sada mrtav? Ukoliko jesam i ako je ovo Smrt, život je onda
zasigurno nekakva pogreška. Trebalo je isplesti samo San bez tjelesnih užitaka što
se uvijek naplate preskupom tišinom bolnica. Jer ovo je čudo. Dižem se. Stojim na
nogama i već putujem cestom. Koračam živ i sretan prema svijetlima, koračam u
28
mirisu visokih čempresa pored puta, lakoćom krila noćne leptirice, bešuman,
tajanstven.
Tada raskrižje. Bijeli stup. Pričini mi se kamen. Statua. Kako li samo prilazim,
klizim siguran u sebe , hrabro, neizgubivo mrtav .Dovoljno je nebeskog svijetla,
nazirem konture, ne bojim se.....starac, visok i sijed, čarobnjak, kratka
brada ,antička bijela toga, uspravan. ...
Neki naslut, odbljesak poput impulsa nagovijesti da kamena prilika samo mene
radi postoji te zna kako hrabro, ali naivno dolazim . U mrkloj noći ,u plavom
tobolcu, zagrljaju nepojmljivo velikog šišmiša modrog postoje u meni svi oni mali,
progutani osmjesi, nemoćni dvonožni urednici navika stomaka i očiju, tekućih
malih sreća i nesreća .Kip me nije promatrao. Niti sada dok ovo pišem, ne znam, da
li je on kao i sve što se desilo poslije uopće postojalo ,da li zaista u nekom kutku
presijecajućih svjetova pulsira naša mašta kao objelodanjena stvarnost, ili je sve
ipak samo nebulozno ,eskapističko i lucidno ali nepostojeće snoviđenje.
Nepostojeće? Što to pričam?
Oćutjeh u blizini tog kipa tijelom nekakve blage udare struje ,ali i neku vrstu
njegove «otvorenosti», neizravnog pristupa u zrcalu, zarobljene slobode u sjenama
misli. Nije bilo pokaza na licu, ali niti zla grča. Miran , kameno-spokojan stajao je
taj bjelobradi svat ,lice antičkog mramornog kipa i sve mi se vrijeme činilo baš kao
da će to lice mrtvo na živ način svakog trenutka početi govoriti. .
Nedostatak očiju ,potpuno bijeli otvori dodavali su drvlje vatri prvog dojma ,ali i
čudnu vrst snage statui. Snaga, sadržajna praznina, nagovještaj ....Ipak zadrhtah
prilazeći mu..... kameno je lice mislilo crtama bora na čelu......razmišljao je čujno i
njegove su misli prodirale poput opijumskog isparavanja kroz moje nozdrve
pronalazeći put do pećine mozga..Zaista sam čuo te misli , glazbu šapata....htjedoh
brzo odgovoriti, ali opet osjetih onu prvotnu slabost. Na sreću šutnja se pokazala
dovoljnom.
"Priđi........dodirni me, vrijeme je mijena, noćne životinje, mjesec....vidiš li
ga?.Vrijeme je promjene… poslije putuj.......!"
29
Govorilo je kameno lice šapatom horske zadušnice...Opijenom novonastalim bilo
mi je milo slušati ovo sporo utješno lijevanje narkotika riječi. Djelovalo je poput
uspavanke nad zipkom, poput sedativa u umobolnici. Ukinuta je sva prošlost
izrekom milozvučnog dekreta .Opterećenje? Ne poznajem tu riječ.
"On me šalje, Veliki Lovac, lovim za njega...On zna za dolazak..Svi aspekti, sve
smrti....ne lijevo mrakom, ne desnim odsjajem ......sredinom , sivim putem,
sivim....tamo je drugo raskrižje i tamo očekuju….i sve će biti bolje....pod
kupolom...tamo ."
Mrak se spusti na moja koljena. Ponovo nisam tjelesno postojao..padao sam dugo i
ne znam koliko vremena je prošlo..
Plutao sam u toploj vodi. Bila je to zaštitnička melasa, mekana tekućina, limfna
utroba, maramica životinje majke. Osjećao sam smrad prve plazme, trulu krv
Tiamata koju lizah palucavim jezikom jer bio sam vodozemac, znam to , vodenjak,
vrsta žabe.......dok je Svijet još bio mlad....sjećam se...rastao sam žderući tu
košuljicu ženke....krao sam prozirna jaja drugima iste vrste ....i u mutnim
vodama..bujao sam i pronalazio nove rupe koje uskoro ne bi bile dovoljne..pa sam
ih zamjenjivao pećinama tražeći pod crvenim nebom eksplozija sigurnija mjesta u
kojima sam plodio divovske sluzave ženke iste vrste, a poslije nezaustavljivim
nagonom žderao vlastitu djecu i vijao vrisak žrtve po pličinama oseke Tetisa.
Ali nešto je zaboljelo sasvim ljudski. Trgnuh se. Ponovo cesta. Bio je to kratak
košmaran san, možda san u snu, a kameni je starac nestao.
Ovaj put ustao sam bez muke lak kao pero Ankaptera.
Nađoh se tako na putu visokih kestenova, po drugi put na "makadamu". Misli su
vrludale razbacano poput različitih stvari u sobi šizofrenika ,trebalo je sakupiti te
poludjele ptice dok nekontrolirano lupaju o unutrašnju stjenku lubanje;
"Hoćemo van! I tko si uopće ?I tko ti to pokušava smjestiti!?" - pitao se mali stvor,
a potom bi se naglo povukao. Znao sam da moram stići na odredište udaljenih
svjetala ...
30
I napredovao sam ravnim putem .Uskoro primijetih kako je i kiša prestala.
Krupnije oblake zamijeni vedra noć u čistoj , ispruženoj halji zvjezdane raskoši ,a
puni je crveni mjesec osvijetlio pokriveno tijelo aristokratske udovice zemlje; zrele,
ugodne, karipski plave dame prepune intime mirisa, kapricioznih ugođaja, parfema
opranih šuma....svježina se pojavila poslije. Namirisao bih rijeku .No bio je to samo
duh kiše preostao u kapljicama krošnji.
Gotovo sam letio. U stvari, mislio sam poletjeti, ali bi me ludost leta zacijelo
udaljila od puta...možda bih se poput zagonetne vrste divovskog netopira
krvlju napojena i ja izgubio u beskonačnim pejzažima noći, arkadama u vremenu
potonulih civilizacija.
DRUGO RASKRIŽJE
Bez skretanja, lutanja i prljave krvi !Samo naprijed! Stranputice ne postoje, sve je
ovo moj dom ,svaki kutak svemira .Neumoljiv ,prepun energije sivim sam putem
stigao na drugo raskrižje. Bilo je veće od prvoga. A na njemu pojavi se nelagoda
tijela, kao premor u zrcalu, početak starenja. Težina postojanja na cesti drugog
raskrižja učinila me najmanje dva puta težim ,slabijim, starijim. Lakoće je nestalo.
Dok sam hodao noge-kraci su otežali ,pa sam ih vukao kažnjeničkim korakom,
križnom agonijom, a huk me velike sovuljage dodatno uspaničio. Bio sam mali
jadni antropomorfni žabac, osjećao sam se kao lovina ,a povrh svega oblaci se
ponovo počeše okupljati. Učinilo mi se da u daljini već i grmi .
Ovo je noć jezovitih iznenađenja. Evo prvoga. Uz put parkirana je stajala masivna
crna kočija....čak i u noći sjajila je besprijekorno lakirana......elegantni Coupe iz
starih pucketavih filmova početka dvadesetog stoljeća. Crno je drvo svjetlucalo
jezovito, mirisalo na groblja i tamjane, ležalo je kao zatvoreni lijes, kao kapuljača
krvnika, samo za mene.....
I konji. Crni, okupani crnim sjajem. Tek tada zamijetih te nepomične zvijeri. No,
njihove glave i oči ne vidjeh jasno, jer bijahu tako visoki , glavama stopljeni u
visokoj tami. Dva nejasna, crna, šutljiva stvora .Ali ja sam vidio drugačije. Znao
31
sam tada : nisu to konji, već zmajo-ati, prastara, mitska stvorenja u službi možda
Velike Sjene ili kakvog grozomornog Autarha. No, moje žablje zeleno srce zaustavi
bubnjeve tek kada se sablasno pojavi lakej, i dokliže kao po ledu iz tamne strane
nižeg suterena. Ta visoka osoba (hm) u sjajnosivoj livreji i sa kočijaškim cilindrom
na glavi nije imala oči, niti lice, već mu je cijelu glavu prekrivala gaza mumije. Zar
sam u kakvoj verziji filma o Drakuli?.
Ali, on se suprotno izgledu stade ponašati, baš kao da sam ja taj, njegov mračni
gospodar, jer pažljivo nakloni se i ponudi uvijenom rukom vratašca Coupea, koja
samootvarajući se stereotipno "mistično" zacvile. Ponudi mi da uđem pružajući
nekakvu kovertu ,a zbir njegovih uslužnih naravnih gesta ohrabri me. Otvorih
odmah omotnicu.....a na papiru.... i začudo mjesec kroz neprobojno gustih oblaka
učini zraku jačom , pa pozornica raskrižja cijela življe zasvijetli ..... pisalo je:
"Vašem Žabljem Gospodstvu.
Upravo se nalazite posve goli na cesti, točnije na drugom raskrižju pa
smo izvoljeli uzeti za slobodno pozvati Vas u na Banket-bal
što se zauvijek i beskrajnim izvedbama održava u Velikoj
Dvorani Slomljenih duša u Zrcalu
A u čast i ime Gospodara, Njegove Sive Emanacije W.
u osnovnoj Kupoli Dvorca istoimenog, na trećem raskrižju
kraj Aleje Visokih Kestenova.
Iskreno, nadamo se da ćete dolaskom opravdati trud poziva.!
P.S. Molimo, bez kucanja, lupanja i ostalog, jednostavno uđite...Vrata
su oduvijek "odškrinuta dodirom" po Zapovjedi Njegovoj i samo za
Vas
Šef Dvorane Slomljenih Duša u Zrcalu.
32
TREĆE RASKRIŽJE
Priznajem ;više no zbunjen sam! Samo trenutak!.Dok po drugi put prelazim preko
uljudnopozivajućih rečenica tog čini se poziva, nisam siguran da znam i sada opisati
stanje u kome se zatekoh .Upitao sam samoga sebe; kakva me to nova rijeka
osjećanja preplavljuje. Sreća ili Strah?. Možda sve u isto vrijeme?.Onaj
mumificirani vrag stoji kao plakatni stup i ne pokušava me na silu ugurati u kabinu.
Privid dane slobode postupka? Zar nisam oduvijek bio marioneta ? Punch na
žicama?. Netko zna da sam ovdje i vjerojatno sve ostalo ;moj jad, golotinju,
likantropiju, metamorfoze.....gledali su teški hod, košmar poput dječjeg publikuma
snimali su moj igrokaz, komediju, križni put , smijali su se i pljeskali, a netko
čudan sve mi je ovo presložio u novom rasporedu gutanja tableta, otrovanja gljivom
Amanitom, vegetiranjem pod aparatima iza prometne? Iako želim ,ne mogu još
umrijeti, jer nešto se događa. Razmišljao sam.
I što mi je u ovom crnom času , dragi čitaoče preostalo. Zar u mrklom kotlu
nepoznate noćne more , u kraju kamena i makije i pod kišom posve gol tumarati
poput neupokojenog ? Zar tragikomično šepati poput eksperimentalne nedovršene
plazmode? Ili prihvatiti uljudan poziv primamljivog Bala? Odlučih i naravno,
doslovce uskočih u kabinu, a niti "ono" u ulozi kočijaša, nije pričekalo, već na
vanjskom sjedalu kočijaša stade šutke bičevati životinje . Poletjesmo. U kabini još
33
pronađoh uredno posložen «tail-coat», sjajno i crno odijelo visoke kvalitete, te
mekane mape cipela i dodatnu odjeću meni po mjeri. Kakvog li završetka košmara,
sanjam li, ili moja blijeda silueta bunca vegetirajući u hodniku umobolnice, pa letim
u susret nepoznatom snu, ne znam, no radošću spašenog aristokrata primijetih da
ludo brzamo prema ispunjenju tog poziva .Čemprese uskoro zamijeni vojska
visokih razgranatih stabala u maskirnim odijelima od krupnog lišća i kočija već
stade se zavojitom cestom spuštati u nekakvu nizinu. Uskoro utonemo u more
magle, ali stvor zapregu ne uspori. Ne uspjeh tu nazrijeti divove stabala, noćne
krajolike jer sve bijaše progutano raljama potpunog mraka..
No uskoro stadosmo. Tako dođosmo i na treće raskrižje, i tu on, stvor zategne
vojke, zaustavi vehikl, skoči sa sjedala, te vrlo ljubazno otvori mi vratašca. Kakva
brzina!..
Primijetih odmah kako ovo treće nije " X" raskrižje kao prethodna dva, već je u
obliku slova "T". Na T-ovoj glavi , ispred nas stajao je neprirodno Velik Zid visine
kineskog, no možda i viši jer tada visinu bijah nesposoban odrediti. Naslutih kako je
ovo u tajnoj vezi sa darovanim pozivom. To i nije bilo teško, obzirom da ništa
drugo nije postojalo u gustoj magli. Priđoh građevini pretpostavljajući da bi ovo
mogao biti zid tog vražjeg Dvorca, sa spomenutom Dvoranom Zrcala u pozivu .Ali
nigdje vrata, niti prozora kroz koje bih mogao pogledati . Prislonih uho Ništa..
Okrenuh se, a kočija je sa mumijom već nestala bešumno, isparila kao što se i
pojavila. Sjetih se rečenice Poziva; Vrata su oduvijek "odškrinuta dodirom" samo za
Vas ,pa pipnuh tamni Zid kažiprstom kraka. I gle!. Sve oko mene zasvijetli
aurastom sivo-zelenom , magla ispari i meni se ukaže veličanstveno osvijetljen ulaz.
Ako su ova desetmetarska Vrata ulaz, kolika je tek Dvorana....prvo je što sam
sjećam se pomislio......poslije sam otkrio da je moja misao bila tek glavna junakinja
anegdote o žabi u bunaru, jer zađoh u nešto posve drugo a avanture što ih
doživjeh..?! ... Ali ne, ne bih bespotrebno preskakao, sve u svoje vrijeme.
Dakle, očekivao sam osjetiti pleksusom Dvorac sličan mom, izmaštanom; bile bi to
smjele i arhitektonski vratolomne nelogičnosti. No, ništa od toga, ništa novoga,
ništa od negacije Euklida. Građevina bez tornjeva i kupola čiji kraj ne možete
vidjeti visine tolike da nestaje u slojevima oblaka smirivala me gotovo ljudskom
34
arhitektonskom jednostavnošću .To nije bila zahtjevnija slika. I to je sve?
Romanička jednostavnost. Ništa od gotske sklonosti detaljima osim stereotipnih
statua masivnih rogatih gargoylea na stubu ulaza.
Vrata...zaista bijahu odškrinuta ,a sve do mojih žabljih nogu prodrije žućkast trak
svijetlosti. Malo..samo malo..da uhvatim zraka . Potreban mi je zalet ,ne usuđujem
se proći ,kročiti u tu svjetlost....u toj pripremi i prilagodbi gutao sam desetine golf-
loptica....tada učini mi se da začuh glazbu...udaljeno prigušenu....i znao sam, sanjao
sam to ....bio je to Tango... ritam nešto drugačiji , sporiji ,potom brži ,melodijski
uhu i srcu potpuno nepoznat, neprepoznatljiv , ali ipak tango.....i to me možda
ohrabri jer glazba ma kakva bila protjera dotadašnje demone sumnje i kukavičluka.
Poput Agripe zavapih u sebi; «sjene jada i nesigurnosti bježite od mene…anđeli
svjetlosti i glazbe ..zar mi treba nešto više? Dolazim vam. …Pomislio sam; zacijelo
bal je već počeo bez mene ..kasnim, iako se prisjetih teksta u papirnom pozivu;
"zauvijek i beskrajnim izvedbama".Do vraga ,što su to htjeli reći ? Napokon odluka.
Krajnje je vrijeme. Kukavica mi je predugo vladala mislima. Čekam. Posljednja
golf-loptica u grlu. Zatvorio sam oči i ušao.....
I sada, dok ovo pišem, sumnjam da postoje pisane, niti bilo kakve druge riječi koje
bi mogle točno opisati ono što tada ugledah Kako sam otvorio prvi žablji kapak
odmah ,ja na licu mjesta pokleknuh zastravljen prvim prizorom, i moji se nožni
kraci prelomiše u koljenima, te namah izgubih svijest. No uspjeh se valjda uhvatiti
za nekakav naslon obične drvene stolice. Da…ova nezamislivo duga i visoka,
zatamnjena verzija Valhale bijaše prepuna stolova i stolica....i ne samo to...na
stolicama, i za stolovima sjedilo je mnoštvo ,bilo bi glupo napisati...ljudi, jer ovi to
svakako nisu bili.? Tada još ništa nisam znao, no prizor je bio, najblaže opisano i
trivijalnim žargonom petparačkih vikend-romana rečeno; fascinantan!
Ono što vidjeh pamtiti ću cijeli i sanjati nadam se prosvijetljen sve iduće živote. To
je ličilo na beskrajan lijevi i desni raspored stolova ponovljen u slici dva
suprotstavljena zrcala jer uvijek kada bih pokušao doprijeti pogledom do bilo koga
kraja Dvorane, slika bi se "prelomila" kao u slomljenom zrcalu. To je rezultiralo
efektom ponavljanja, beskrajnog množenja istih stolova kao da ih gledate u znalački
raspoređenom skupu velikih ogledala. To je i onaj dobro znani narkotizirani pogled
35
kada ništa ne možete vidjeti neposredno, nego pomalo iskrivljeno, a da bi vidjeli
jasnije morate objekt indirektno fiksirati. Štoviše, pogled se lomio i lijevom i
desnom stranom, pa bi onome koji bi posve ušao unutra ubrzo i sam ulaz bilo vrlo
teško pronaći. Dvorana je bila tisuće puta umnožena Velika prostorija cirkuskih
zrcala u Lunaparku. Samo je netko dodao stolove i stolice. Tad shvatih da je
Dvorana poput velike ribarske vrške iz koje je možda nemoguće svojom voljom
istupiti, pošto su kombinacije prelomljenog pogleda poput rozete, pa je sve to ličilo
na zamku nalik onoj Začaranoj šumi iz Kurosawinog «Krvavog Trona» Bio sam na
otoku oceana drvenih stolova. Na sreću ..nisam bio Robinson
Valovi su tog uzburkanog oceana bili pokriveni čipkastim stolnjacima sive boje, na
njima desetine uspravnih te pokatkad i ležećih vrčeva . Između njih lelujali su tanki
konobari ne previše pitomog izgleda.
Što da napišem? Priznajem kako su moje priučene pismene sposobnosti nedostatne
pri opisivanju daljnjeg ovog nazovimo ga neljudskog ludila. .Mislite li da sam vješt
opisati masu najrazličitijih grimasa bića koje nikada do tada nisam imao čast i strah
vidjeti, a najbolesnija i najgenijalnija mašta skupa ne bi mogle stvoriti niti polovicu
Paralelno vratima pružao se uži plesni podij na kome nije bilo stolova, a neki su od
stvorova plesali i tu, u paru ili sami. Ja sam namjerno zatvorio oči opet, uvjeren
kako cijela ta noćna mora imati kraja buđenjem u mom svijetu i kako će sve
magijskim štapićem jutra kreveta istopiti sunčanim zrakama što prodiru kroz prozor
spavaće sobe, kako će sve proći poput vađenja kutnjaka. No..sada ,ovdje…
nestvarno bilo je stvarno...i trajalo je....plesala je ta čudna gomila, ta razbacana
krvava masa šarenog mesa……gledao sam "horror". No, nije me bilo u igri, bijah
tek puka publika, (bar sam tako tada mislio) i pojavilo se ono osjećanje klasične
promatračke odvojenosti, a nitko od prisutnih nije mi čak niti kratkim pogledom
izvolio pokloniti mrvicu pažnje. I to me ohrabrilo, pa sam polako, korak po korak
došao i do samog podija .I vrlo bliski ulazu i stasom viši antropomorfni stvorovi
špicastih ušiju mačke, nalik na oživljene "gargoyle" sa ulaza ,te grbavci prekriveni
zelenkastim pločicama nalik na riblje krljušti, izgledalo je ,ne bijahu nit ponajmanje
uznemireni mojim "upadom". No ,bilo je tu i drugih, ljudima sličnijih nakaza
blijedo-mrtvačke boje, ali mogao bih se zakleti i ljudi, no u svježijem stanju
36
raspadanja ; balzamiranih trupaca ,zombijevskih podočnjaka i jezovito
svjetlucajućih očiju. Ali ,ništa nije vonjalo na crve smrti ,ili slično, osim dobrog
starog vonja Zemaljskih stoljetnih klubova prepunih salitre, nikotinskog dima i
vinskih isparavanja. Tada se sjetih da možda i nisam upadljiv stvor, što je rezultat
prijašnje mijene, jer zaboga ja sam Žabac u smokingu ,samo običan antropomorfni
zeleni vodozemac posve nalik mnogima ovdje. To me dodatno i privremeno održi u
«ravnoteži », te namjerih proći još i dublje. Tad zamijetih kako za daljim stolovima
sjede i pravi dvonožni ljudi bez rogova i repova odjeveni u različite stilove prošlih
epoha, pa i sijedi starci dugih brada, što sa ovim akrapima žučno raspravljaju
mašući rukama. Bila je to čudna mješavina žamora pred koncert, povika, smijeha,
hrapavog kašljucanja, kao na podnevnim glavnim kolodvorima zapadnih
velegradova, gdje se zna "živjeti" od jutra od jutra ,a piti od ponoći pa sve do
dolaska melankoličnih podočnjaka taksija zore. Osim posve neidentificiranih
zvukova mnogobrojni likovi ispuštali su i najrazličitije ljudske tonove; vrištali su,
kričali, pištali i graktali, oduševljeno, zanosno ,euforično, ali i veselo gromovito.
Kako sam prelazio sporim korakom, primijetih da postaje sve svjetlije, blještavije ,a
i zvuci Tanga pojačaše....no, hodao sam zacijelo već desetak minuta onom plesnom
alejom podija, i vješto zaobilazio krilate plesačice u prozirnim krinolinama, pa
nekakve visoke spodobe nalik na čarobnjake sa legromantskim šeširima širokih
oboda, zatim nakazne oblike najviše nalik kombinacijama harpija i žena, kukaca i
ljudi, čak i kozoljudi, a mogao bih nabrajati tjednima, spomenuti čak i konjske
glavate muškarce nalik rumunjskim santoaderima i cijeli uostalom šareni svijet
mitologija koje sam u ranoj i kasnoj mladosti iščitavao upijajući grafike i slike, a
koje su mirisale na stari žuti vosak, na bibliju bake, na intimu polica velikih
knjižnica i koje bih doživljavao za onih večernjih dječjih odlazaka po mlijeko i
cigarete odraslih, u mračnim hodnicima pregorjelih svjetiljaka, kada bi slično
mnoštvo progonitelja vrebalo u mraku ispod stepenica podruma, a o tavanskim
dječjim igrama da i ne pišem. Predugo bi trajalo nabrajati sva ta stanja Bilo kako
bilo, konačno sam prestao drhtati, jer vidjeh kako sada već svakako jesam i ja mali
djelić Dvorane, pripadajući šetač čiji korak upadljivo ne odzvanja ulicama .
Tango je pojačavao i poslije nekog vremena zapazih veliki tisuć-lampionski
37
srednjovjekovni luster monumentalnog opsega .Aleja podija se već i ranije proširila,
ali ovdje se aerodromski rastegla u slobodan krug od nekoliko stotina metara. Tu je
tek plesno orgijao cijeli niz novih stvorova, stotine njih, živi plesnjak. Plesao se
tango, bez stila i reda, od najzamršenije stonoge milonge, do najobičnijeg treskavca
krupnijih bića, koji su oponašali volontere coctail-bara. Primijetih još i mnoštvo
djece, djevojčica i dječaka zakrpljenih, ponovo prišivenih glava (kao kad lutke
izgube glave pa ih djeca ponovo zašiju), ali bijaše i druge djece,"izrešetanih" torza i
haljinica ,a primijetih i u odraslih slične prostrijele na tijelima, podjednako kod
žena, i u muškaraca. Konačno na desnoj strani kroz gužvu plesača ugledah i
glazbeni Sextet na nešto višem mjestu. Grupu sačinjavahu bljedoliki muškarci
zalizane, blještave kose, pravi tanguerosi odjeveni u crno. Upravo su «mijenjali
ploču» pa zasvirali sporiju, sluzaviju milongu koja me odmah hipnotizirala
skladnim melodijskim rasipom zvukova pojedinačno po instrumentima. Tako i na
podiju ubrzo ostanu samo parovi, dok se ostali izgubiše u magli stolova, i sve utone
u «Night-bar» sumrak ,a ja osjetih naglu potrebu sjesti, pa potražih slobodan stolić.
Odjednom kao iz letargije probudi me sasvim naravan glas. Okrenuh se.
"Hmm, nije li sve što vam se upravo događa odsanjano već jednom ,gospodine
Žabac!? A vidim i kako se prilično brzo "adaptirate".Dakle ,pratim vas od samog
ulaza….Oprostite....moja malenkost....Vodič dvorane...drago mi je!"
Ispred mene je stajalo nešto ili netko posve sličan Josifu Visarionoviču.
38
Salve Amico!
Frankfurth am Main 29.10.1992.
Zbog Tvog Stockerovskog ,a i Proustovsko- Tostojevskog pisma osjećam se
zatečeno, postiđeno. Lupila je Tvoja skribomanska rukavica meni u lice i to upravo
odzvanja, provocira. Moram kako tako uzvratiti udarac, a prijekorni pogledi moje
Melite: "Još nisi pisao Damiru!" anksiozno me paraliziraju, te nikako da prebrodim
Hemingvejsku fazu poslije Kilimandjara i u potrazi za izgubljenom dvocijevkom.
Dakle, mi smo još uvijek u "Kraljevstvu od Lagera",a sada nam se priključio i Otto
sa familijom: to ti je mali miš sa kojim vodim psihološko-bordžijski
rat ,a kako su svi stambeni planovi i dogovori propali , sada sam u grču potrage za
novim stanom. Mnoštvo kombinacija. Pripremi tisuću orlova za odlijetanje
mjesečno i nema problema. Kontakte sa ovim našim nesretnim trokutom koji sve
više postaje Bermudski u vremenu i prostoru, imam putem pisama koja opet putuju
preko Sombora. Mama mi piše uglavnom da je dobro, a kako to shvatiti, može se
prepustiti samo mašti i mnoštvu konstrukcija. No nekako, preko Melitinih i mojih
veza iz Sttutgarta uspjeh prebaciti i poslati lijekove, nešto novca......ali, znam njoj
trebam ja. Uglavnom, ona mi je pisala kako je imala velikih poteškoća, kada je
organizirala sahranu ubijenog mi ujaka........eto, naš Mijo, dječak sa Bosuta, koji me
učio ribolovu, zaštitnik u školskim tučama....otišao je u ovom tamnom času
Mordora."Onaj stih da "Zvono zvoni svima" ne samo da nosi energiju jedinstva, već
vodi nas putovima otkrivenja neizbježnog zajedništva i Gilgameško-Jobovske
39
sudbine. Mi zaista nismo bili u prilici da podižemo halje kako bismo izbjegli glib
života. Ali, katarze još nema, nema ni ogorčenja. Stoga, prepustimo vremenu i
pijesku da se postavi spram lica i događaja. Jer pale su u vodu sve generalizacije. A
onda su došli neki mangupi i silovali učiteljicu života. Predobro poznajem Povijest
da bi im vjerovao, a provincijalno-palanački duh da bih ga poštovao. I dalje sam
otvoren za sve ljude dobre volje, bez obzira na porijeklo, kozmopolit sam.
Efekat je postignut, slina curi niz gubice uz Bizmarkovski motto da se velika pitanja
u politici ne rješavaju prebrojavanjem glasova, već željezom i krvlju. Ne mogu
napisati kako nisam pretpostavljao da će se to desiti, čak i razmjere. Problem je sa
srcem i stomakom .Šivin Ples i Ming svijeta, akceptiram mentalno, ali još to nije
prava "kemija".Suze moje mame što usamljena plače u tamnim noćima, suze djece,
suze žena sa vrećicama, svih onih koji pate, cure i niz moje lice. "O,Bože, žeže
tvoja riječ i tijesno joj je u grlu".
Blatvijsko-blitvansko pitanje je zatvoren krug jada i tuge, ali izgleda mi i kosmički
arhetip. Moja anarhoindividualistička neznatnost zapletena i u vlastita
protuslovlja ne može prihvatiti kao okružje takovu količinu gluposti, zla. Otišao
sam i mislim da bi čak i praotac šotokana, naš Funakoši Gićin bio posve
zadovoljan.
Hvala na glazbi Sibirskih roma porodice Buzilev. Kaseta je slušana cijelim
dijapazonom konceptualnih pristupa, u rasponu od indijskih i kineskih mirišljavih
štapića, pa sve do "Danielsa" ili "Smirnofa" (uglavnom, efekti su za mene pogubni,
a isti ne nalaze na razumijevanje žene, naravno).No, kaseta mi i dalje služi za
testiranje stepena automatizma i blaziranosti koji imamo za nesreću ovdje
nesvjesno postići.
Pohodio sam cijeli niz romskih koncerata, prava paleta; Indijski Ples upaljenih
baklji, Egipatski romi, pa španjolci (neki tip zavija vučje samoglasnike, a sve to uz
ples dvije flamenco plesačice, kako se ono kaže "oštrih maurskih pogleda zmijskog
srca") ,pa ruski romi; violinist sa bravuroznim varijacijama Bumbarovog leta, i sve
do istočno-mađarskog čergarskog beep-boopa, ili plesa u dimijama uz trubače
orijentalne influence. Mnoštvo i drugih pomalo hermetično-zanesenjačkih
koncerata što sam ih imao priliku slušati, vode me tiho i nenametljivo onom carstvu
40
što ga je već Schopenhauer promovirao i koji jeste ključ za ulazak u jedan od
mnogobrojnih presijecajućih univerzuma. Harmonija i disharmonija sfera, gdje
nestaje oporost zemlje kao elementa i gdje naslućujemo umilnu i blagu serafinsku
providnost čine da se osjećam kao Klingsor, ali moje je ljeto prošlo devedeset i
prve.
I evo me već u Lorsbachu, malenom mjestu gdje treniram i koji je S-Bahnom
udaljen svega dvadesetak minuta od Frankfurtha. Sada je jesen, crvenožuti
plašt je na Taunusu, svakodnevno susrećem tipično njemačke "razbibriga" planinare
što pokušavaju opijeni pivom osvajati pitome vrhove. Ipak, u dolini je Fux Bau,
gdje me istetovirane njemice služe "Henningerom" uz čije pjenušanje svi skupa, kao
neka neformalna Otto grupa,"ljuštimo" ukusno spravljene «wursteve». A onda opet,
povratak u Frankfurt, u kombinaciju sluzi i izlučevina prekrivenih burzijanskim
transakcijama, ja se vraćam U-bahnom u to ždrijelo kao izgubljeni sin u topografiji
sifilizacije. Noć je. Dvadeset i tri. Pored mene, na kraju kupea, djevojčica; veže
rutinski nadlakticu gumom i prazni špricu. Lijepa je ,zapuštena, agresivna i prosta,
kakva samo zna biti njemačka niža klasa. Osjećam tu prazninu puta, njene kapi
poput ovog svijetla pljušte po kupeu. Čisto je od tog svjetla i od tišine, sve blista,
osim poneke sjene po toplom «rohru», poneke prazne konzerve piva što pada i
razbija čistoću tišine.....I plivam, trajem u suvremenoj grotesci, uživam možda
smijući se samome sebi kao ribi jata u tom ezoterijskom skupu noći.
Poslije šetam hodnicima podzemne, na čijim čvorištima srećem mnoštvo
čudnovatog, apsolutno nesvakidašnjeg, gotovo onostranog svijeta. Yogini i
proročice sa uglačanim kuglama, quasiastrolozi sa mapama ,navodni poznavaoci
čajeva, prodavači raznolikog mističnog kamenja, "tužni Pierrot", Maharishijevi,
Oshijevi ljudi, Sai Babini poklonici, hijeromanti, sanyasini što prepričavaju
devocijske doživljaje , indijski ezoteri što dokazuju grupi robusnih sikha kako samo
oni znaju spraviti čaj što budi zmiju kozmičke svijesti....previše je sve to, podsjeća
na francuski Le Marche, na izobilje hrane na jednom mjestu izazivajući pri tome
mučninu, kontrareakciju.
Tako isto i po danu. Na Frankfurtskom Sajmu knjiga kraljuje šizofreni paralelizam
koji izluđuje; dok Aralica ulazi u hrvatski štand, na ekranu vidiš Pitera Ustinova
41
kako se znoji pred kamerama ZDF-a, a čuješ istovremeno Adema Demaćija i
Jacksonovu, i poslije takve monstruozno-hunske navale pisane i nepisane riječi,
utočište pronalaziš zureći kao izbjegla, ali hipnotizirana žaba u zmijske grafike
ludih parižana.
I što je ostalo od ovog Vašara, gdje mi knjige turaju pod nos kao kad trgovci žele
proturiti svoj paradajz i papriku kao najsvježije, što je ostalo od lijepe književnosti,
od muza i svetog poziva, od plamena na rukama. Od Gutenberga posvećena
manjina želi uporno proturiti istinu, toleranciju, globtroterstvo, kozmičku svijest.
Pisci su zanesenjaci i fantasti, kažu da su preodgojitelji, ali....
Mi smo razapeta vrsta. Nama je pećina u glavi, osjećamo nesvjesnu psihopatalošku
nostalgiju za rodovskim ratovima. Sporo učimo, ili ne učimo gotovo ništa. Možda
smo upravo Spenglerovska vrsta zapletena u vlastitu patologiju; iscrpljena i bez
vitalne sposobnosti za sudbinski skok. U najboljem slučaju, najtrajnija je i relativno
najkonstruktivnija filozofija je ona, koja nas uči da život prebolimo kao bolest, da
ga "prekužimo",uči nas putu "izdržavanja i duranja", i koja nas vodi na "Drugu
Obalu",a ne ka "Životu".Valja nama preko Rijeke.
Tako, i dalje sam, dragi moj, stava da je težina sadašnjeg iskustva skriveni učitelj.
Cijena je velika i lako možemo propasti. Ne mislim egzistencijalno.
Što čovjek više zna, manje mu treba svaka bol, svaka patnja koja ga prati. Putokazi
su to za mene osobno. Nema apologija i tendencija, kalupa....svjesnost se širi da bi
obuhvatila prividno protivurječne suprotnosti. Tako, sada osjećam da sam na
početku puta i radujem se. Osjećam i udišem male, ali zrake prve slobode.
"Koračajmo veselo iz prostora u prostor, ni jednom ne prionimo ka zavičaju.
Duh Svijeta ne želi da Te okuje i stijesni,stupanj po stupanj želi da te
digne,proširi"
H.Hesse
Pozdravi svoje! I sestru,naravno.Ako već ne možeš "skočiti" do "Bundesice",onda
mi piši. Željno očekujem nastavak priče o žabcu . Zaintrigirao si me. Salut!
Tvoj Bobo!
42
13.02.1993. Pecs Mađarska
Bob ...prijatelju!!
Primio sam vjerojatno sva Tvoja pisma (tri čini mi se) i moram se odmah ispričati
što nisam « ad hoc» na njih i odgovarao jer naprosto letio sam .Tjedni su prolazili
kao dani i ne znam ; zarobila me nekakva neodgovorna bezvoljnost ,neki
zastoj ,zamor materijala , umor na putu ,zasićenost.
Živjeti među kaugummama , «Aldi» čokoladama i neonskim reklamama ,trivijalno
razapet mnoštvom malih bezrazložnih strahova; od gospodarske inspekcije preko
policije za strance sve do lokalne mafije što voli provaljivati u stanove izbjeglica,
dakle koračati ulicama gradova stranih zemalja , okretati se ,neprestano ponavljati
iste scene, potucati se ,pokušavati nešto prodati pod svjetlima životne pozornice,
lažno i javno deklarirati i verificirati «naprednija» društva ,a poznavati dobro i u
praksi u isto vrijeme svu besmislenost bilo kakve glorifikacije ekološko-
lobotomiranih i socijalno-licemjernih oblika zapadne civilizacije , pomireno
zviždati romantične Tango refrene ,a ustvari ne osjećati se nimalo dobro ,željeti
probiti onaj Morrisonov mjehur ,željeti Castanedinsko odvajanje, drugu
pozornost ,no usput daviti se u paleti nekvalitetnih piva (Szalon sor) što ćeš ih na
kraju radnog dana ispijati sa trbušastim dlakavim švercerima
(Joži ,Gabor ,Sandokan) koji skupno izgledaju kao čopor ostarjelih babuna pod
stablom fermentiranih plodova ,uz sve to izračunavati razlike i marže ,strepiti od
dugokosih i brkatih Pečujskih policajaca koji su svi od reda potkupljivi, uostalom
43
neprestano nekoga sitno potkupljivati ,usput maštati o boljim bezopasnijim
uvjetima života ,o nekom mjestu tamo negdje gdje nema kriminala gladnih
Rumunjskih lopova i Bosanaca spremnih na sve ,pokušavati se sjetiti kakav okus
ima slavna grill piletina u «Sumi» kada si gladan kao Vinipeški vuk i sve to u
simbiozi sa «guinnessom» ili onim Tvojim «Bitte ein Bit»-om i pri tome ne
smetnuti sa uma kako su nas knjige učile da romantike ,čarolije i zvijezda usput
mora biti baš poput vode cvijetu u pustinji ,eh to ti je prijatelju moj svakodnevna
Golgota prezrelog i posrnulog Tvog prijatelja Mister Babuna .
Nakupi se ,pojavi se nekakav neugodan osjećaj koji niti konceptualno glazbe , piva
i pisanja nije kadar izliječiti .Pojavi se potmulo osjećanje krivice i odgovornosti za
sve što se događa ,slije se sve to u patološku potrebu za neprestanim tuširanjem . A
onda srećom to kao demon napusti tijelo i sve se opet učini blagonaklonim i
dobrim .
Guzice debelih mađarskih švercerki sada su tu za utjehu ,za veselo piljarsko
očijukanje bez Lorkinog mjeseca ,bez Goetheovskog krvarenja ,bez ljupke
tolerancije i uvoda. To su kontakti bez stilske zadrške ,eskadron prešminkanih
mađarica ,jeftini poljski dezodoransi spremni na sve ,komunikativni i drski
pogledi ,izazov ,poziv na parenje nerijetko neočekivan ,direktan i navalan.
Stražnjice..mesnate ,eh nerijetko predebele pozivaju .Volim Mađarsku.
Zašto pišem o tome.
Sestra mi je napustila Pečuh na nekoliko dana i otišla kod kume u Zabok. Ostah
sam ipak…htio sam nešto dovesti u sobu ,ali me virus neraspoloženja nije napustio.
I poslije se kao grizem što to nisam učinio . Zatvorim se tako u sebe i sviram gitaru
danima .Za utjehu. Gulianni i Dady ,ili mješovito; Brazil ,Lauro. Potom čitam ,a
predvečer ne osjećajući se baš dobro znam popiti koje pivo ,čak i prošetati. Ovdje
na Kert varoši (Kert na mađarskom jednako Vrt ) što liči na rusku verziju Osječkog
Vijenca ,uglavnom žive radnički Mađari ,ali ima i istočnijih faca . Kinezi šverceri i
Rusi što se raspadom i potpunim raskidom Mađarske ne htjedoše vratiti u Rusiju
(pametno) već zasnovaše mješovite brakove ili na konto već dužeg boravka
pokušaše ishoditi ostanak.
44
Dolje na vašaru srećem «puknute» muslimane , Bošnjake ,ljude za koje tvrde kako
su im zapalili cijela sela ,pobili većinu rodbine pa čak i djecu i što besciljno lutaju
ili od ureda do ureda, od Caritasa do Crvenog Križa u potrazi za konzervama graha
i sardinama . Ima užasnih priča .Mržnja je neopisiva u ovom tamnom trenutku
Mordora kako si napisao . Neki možda i lažu ,ali mnogi zacijelo govore istinu ,no
sve je to ,cijeli taj svijet izbjegličkih sjena u očitoj kontradikciji sa grupama mladih
Mađara što nasmijani dolaze na vespama i sa besprijekorno uređenim «Kvarc»
Mađaricama koje naručuju pizze i cole reklamno se osmjehujući iz vrta picerije.
Tu negdje ,u međuprostoru polu-inkognito vučem i ja svoju debeljuškastu
švercersku guzicu ,tiho i kontemplativno prolazi pored svih njih moja pomalo
umorna preplanula face ,ispod tamnih ochala tragajući u mislima za malom Čiča
Tominom kolibom starosti i mira, možda na Dunavu ,negdje kod Baye ili još dalje ,
prema Paksi gdje su zbog Nuklearke cijene kuća i stanova prepolovljene , spuštene
na mizeriju. Tvoje pismo diktatski oštro kao bodež ,samokritično i
satirično ,novinarsko ,no pri kraju uvijek tako prepuno svijetla može me na tren
izvući iz tog lutajućeg pesimističkog snatrenja. Čak i kada pišeš o vrhunskim karate
treninzima ,o uporabi toplog tuša za zagrijavanje ili uporabi shakuhaci-glazbe za
lagano razgibavanje .Drago mi je i što za Baranju koristiš termin «Bermudski
trokut» .I zaista; «Trokut « biva sve prozirniji ,iz mjeseca u mjesec ,iz godine u
godinu ,u mislima i snovima topeći se kao jeftini margarin u pučkoj tavici. Oh
Bože, kao da i nije postojalo ono vrijeme ,prostor ,kao da se sve dogodilo prije
nekoliko tisuća godina ,negdje drugdje ili u snovima…. No vrijeme je u ljubavi
liječnik ,a u povijesti hitna služba. Sve će se kako vidim ubrzo zaboraviti. Ljudi bi
htjeli normalno živjeti ,htjeli bi raditi ,seksati se, pričati viceve i za koju godinu tko
će brinuti o nacionalnim božanstvima .Vjerujem kako će sve prekriti legendarni šaš
iz pjesme ,a na grobove junaka ići ćemo preko volje i po krutom rasporedu nekih
novih državnih praznika .
Dodatak.
Iako se cijelo vrijeme pokušavam natjerati na pisanje jedino što uspjeh zgotoviti
jeste «retuširati» već prije napisani drugi dio ,pa taj nastavak prvog djela šaljem u
45
prilogu . Možda da javiš da li si uopće dobio moje posljednje pismo. Javi mi
telefonom .Zasada toliko .Kao i uvijek pozdravi Melitu. Piši!
Yani of really gotovs.
BABILLO ILI O DVORANI SLOMLJENIH DUŠA U ZRCALU
Stvor nalik brkatom Josifu Visarionoviču stajao je uspravno pored mene. Ta
markantna statua i mračna mrlja povijesnih anala, čiji su brkovi na slikama plakata
Istočnih Trgova milionima malih ulijevali sigurnost i nadu u bolje sutra , a
milionima istih i milionima sličnih pružili od «sutra» samo mračniju verziju ,
uvijala je spomenute baš kao na filmu. Ili je to bio kakav replik, brat blizanac,
savršenstvo imitacije oživljeno trenutnim bijegom iz muzeja voštanih figura (pa bio
je blijed ) "Skockani" je lik (istina nešto drugačije oblikovanih brkova
besprijekorno simetričnih "morž" krakova kao kod ruske službe sigurnosti) zalizao
frizuru, a nosio je kratku bluzu od tvrde čohe skopčanu do posljednjeg gumba.
Uočio sam debeli pojas oko pasa i vojničke uznice, visoke «talijanke», sjajno-
čokoladne čizme jurišne konjice. Doista , vrlo bljedunjavi stvor..No, osim tih
brkova infantilne srednjovjekovne kapice kraljevske lude, čija su se tri roga veselo
plela neumjesnim upadom zvuka zvončića pretpostavljam kako se po ničemu
drugome nije razlikovao od originala. U stavu "mirno", svečano uspravan, te
izbačenih ramena kao u paradnog generala, stade govoriti:
"Dragi, gospodine Žabac, određen sam primiti Vas, i pozdraviti u Ime Gospodara
ove neskromne kuće, Njegove Visoke Srednje Staze Sive Emanacije Bafometa,
46
našeg Gospodara WOLANDA ; Autarha Prijelaza što sjedinjuje Kraljevstava
Crnog i Bijelog, a potom i u ime njegovih Savjetnika, Vrhunskih Dodemona i
Pridemona, potom u ime svih prisutnih, na kraju i u ime samoga sebe."
Izgovarao je svečano i sporo, kao da je limena glazba upravo završila, a on
namjerava predati ključeve Grada.
Potom «doklizi» na manje od metra, nastavljajući posve tiho.
"Ovo bi trebali razumjeti…pa ide tako, to je službeno, po Pravilu i protokolu....a
neslužbeno, pripremio sam povodom susreta opširniji referat. Moram pitati, da li ste
voljni poslušati izlaganje?""
Svakako, ne. To sam htio tada reći. Ovako "raščetvoren" nisam bio voljan pokloniti
pažnju riječima, a ponajmanje blitz-krieg referate koncentrirano slušati. Ali,
podigao sam ramena, neprimjetno klimnuo glavom, i to je moglo značiti "Yes.
OK!"….jer još uvijek bio sam dobro «uzdrman» prvim utiscima. Promjene su
izazvale gužvu u glavi, ukratko zbunjen nizom neobičnosti nisam niti riječ izustio.
Sve se odigravalo napadnom brzinom, olujno-verbalnim "turbom" ovog smiješnog
stvora neumjereno hitrog pristupa i sumanuto netaktičnog pokušaja zbližavanja koje
bi zbunilo i najuspavanijeg kralja svih flegmatika . Znao sam da će on to
neprimjetno klimanje glavom, naravno protumačiti odobravanjem. Na ulazu u
tjesnac pisalo je; A što mi je drugo preostalo:
"Odlično, uno momento, ovdje su!!" - rekao je, a nesvakidašnje ugojeni se svežanj
papira debljine prešane Biblije dogodi u njegovim rukama. Nitko od «tancujuće»
prisutnih, nije nam sve to vrijeme kanio pokloniti sekundicu pažnje. Tango je
vješto i zagrljeno gmizao, cijeli taj »film» stvorova što su plesali nije namjeravao
niti prići ,a kamoli poslušati ga.. Nakašljao se Josif profesionalno, uvodnim
kašljucanjem lukavog političara u parlamentu:
"Dragi Gospodine uvaženi Žabac!
47
"U Vašem Svijetu misao "iscuri" vrlo intimno i nije lijepo kopati po prljavom vešu
drugih, ali ovdje lako možemo čitati misli jedni drugima, bez sankcija, bez kazne.
Ovdje nema tajne, sve je potpuno jasno, sve je odavno prokazano pod torturama
usuda, baš kako i jeste u autorskim filmovima ili kada je rečeno od vrlo ugledne
vračare ,pa i zapisano u grimoriju ljudskih dlanova, pa eto nam najpouzdanijeg
izvora informacija odnosno znam sve o Vama gospodine, jer to je moj posao koji se
trudim činiti najbolje što mogu. Stoga pomislih kako bi poželjno bilo odmah Vam
reći; Ja nisam ono što mislite da jesam, niti sam to ikada bio, dakle ja nisam Josif
Visarionovič, usprkos činjenici kako me većina ovdje prisutnih naziva tim, meni
osobno mrskim imenom. Pojasnit ću ukoliko dopustite.
Naime, Njegova je Visost unutar Dvorane promijenila sve svoje umjetničke kreacije
čineći to, ne samo iz dosade poput donjih ljudi što zamijene boju zidovima, i čine
novi raspored kreveta u dječjoj sobi premještajući police sa igračkama, već i u čistoj
ljubavi spram umjetničke Igre. Promjena je Igra, Igra je Umjetnost, a vrhunska je
umjetnost mijenjati sebe. Zaključiti kako je Promjena i Umjetnost nije ništa novo,
ali razumijevanje toga je poput divne rozetice, ljupki filigranski niz, okovratnik od
ručno vezene venecijan-čipke, prepunih radišne vrline ljupkih i vrijednih ručica.
Kao što i sami znate, mnogi od nas ponekad požele taj "komadić neba",ali završe
posve krivo i u veoma lošoj interpretaciji velikih vrijednosti, te krivom tumačenju
istih. Samo pomisle ,dakle ? Zar je to grijeh? Mi ovdje držimo da su "pomisliti i
učiniti" istina ne sijamski, ali ipak blizanci..Dakle ovi korisnici fantomskih bolova
svoje unaprijed odrezane glave …ma što …Gmizavci! (On se okrene spram
plešućeg mnoštva i mahne rukom) «Oprostite mi gospodo spareni lezardi što
spominjem jadnu ugroženu braću reptile ,ali nisam kriv, to se tako tamo na Zemlji
kaže! A što me sada tako gledate? On ..žabac ,lakše će razumjeti .( koliko primijetih
baš nitko ga nije niti pogledao. Potom se obrati meni. )
Maa znate li kaže se !!! Znači, dovoljno je. Izjave su licemjerne, a kada
izjavljujemo i najiskreniju ljubav, postoji sićušno zrnce zlog nemira , jer vražić sa
roščićima licemjerja itekako voli u neprimjerenim trenucima isplivati ,i opako
ubosti…».Hej..haloooo…čuješ li me ,kuc,kuc…to sam jaaa!!!»….Vjerujte mi na
brkove da čak i među demonima postoje "ljudski" obojane želje. U povjerenju; to
48
ovdje nije nekakva novost posebice kada vidite kako se žele spariti. Nonsens!! Ali
ostavimo te nemoralnosti na tren. Moje ime je Babillo, navodno sin sam jednog
neuglednog hiromanta i vrlo ugledne šakalice iz Bad Tabire te uživam potpuno
Gospodarevo povjerenje .Dodajem kako sam dodijeljeni vodič kroz Njegove
svjetove, no, naravno, ja nisam samo podzemni vojskovođa. U meni i čovječji uljez
zarobljeno živi, kao simbol kažnjenika koje je Gospodar kolekcionarski sakupljao
stoljećima i to prastarom tehnikom radnog naslova; splet lažnih Tango koraka i
okolnosti bljak , potom obećanjima kako će sve završiti u slavi i blagostanju, a kao
rezultat divnih laži nastala je i nadaleko čuvena "Zbirka kukaca na
pribadačama".No, to nije sve. Sliveni preslici tih primjeraka su u svima nama, pa i u
meni, a ima ih raznoraznih, spominjem samo zanimljivije koji su glasnom rikom
lavova, proročkim osjećajem za spas potlačenih, pa i za ono što nazivaju pravdom
(hm) dakle, stopljeni sa nebrojeno puta izrečenom frazom "baza",a koji su opet i
sami porijeklom iz "naroda" kao i te same vrlo poširoke mase, i koji su bili
izvanredni revolucionari, lideri bez sebi ravnih, ili uspjelo preživjeli emigranti sa
nekoliko tomova sebeljubivih životopisa. Ova su imena svakako slavna dok
diktiraju referate uz svijeće, ili dosjetljivo o čela ovješene ochale, lako podignute
lijeve obrve, sakoa komradski-jednostavno "ovješanih" o leđa, ili discipliniranih
pokreta u baloneru na polumračnom uglu - svjedoku konspirativnih šaputanja.
Karneval mili moj ,karneval dobrih je Cirkus. Prozivala je Visarionoviča ta
bulumenta malih repliciranih Josifa u narastanju, a poanta je bilo isključivo i
jezovito dobivanje šanse. Manjina koja bi iskoristila ukazano-nakaznu priliku, kako
sam ovo lijepo rekao ,manjina da, ti pojedinci postajali bi ubrzo sličniji njemu, a
da toga niti nisu bili svjesni. Zar je važno? Nijansu bolji, ili nijansu lošiji lopovi na
visokom, žudnom mjestu piramide, da , tako ih nazivamo sve dok i mi sami ne
odveslamo laktima na njihova mjesta, već na samom početku našeg uživajućeg
kraljevanja postaju nadalje ; onaj smrdljivi "vox populi" , znak jednakosti ,
groktanje svinja, nevažna jata komaraca, svijetinska svinjetina za klanje, bijedna,
prljava, neuka "marš stoko, glave dolje" masa. Licemjerje je predivno, fascinantno,
za zbirku...no, znate li uopće koliko ih samo živi po sazviježđima, po galaksijama?
Hm, neizmjerno pomnoženo neizmjernim. Zbirka bi tako zahtijevala previše
49
prostora. Svemogući Gospodar to zna, manijom vrhunskog kolekcionara sakuplja
kukce, pa zatim sve "preše" u nekolicinu «imageona» za pokaz ovdje. A tu, dakle,
kao što sam i rekao, ubrajam i ovu osobnu kostimografiju. Bitno je znati kako je
moj look-image postojao i prije no što se original tamo u Gruzijskim zbrdima rodio.
Da li sam dosadan?"
Bijah zbunjen brzinom, namjerom referata i naglošću posljednjeg pitanja. Nisam ga
uopće mogao pratiti. Polovično. Zujalo mi je u ušima .A on je (samo ja to tada
nisam mogao znati) telepatski i bez problema čitao moje prelomljene misli, i potom
odložio onu gomilu papira, pa nastavio:
"Znam , dosadan sam! Točno..da…da… niste u krivu. Čemu riječi? Trebao bih
svaki samoglasnik zamijeniti sa "bla", suglasnik sa "kva",a znakove interpunkcije sa
"kre".Potom bi moj referat počinjao ovako:
"Kva,kva,bla,kva,bla,kre...Kva,bla,kva,kva,bla,bla.......".
On je nastavio blebetati i kreketati držeći onaj prvi list papira kao da zaista prevodi
samoglasnike i suglasnike prvotnog teksta. Moram ovdje priznati da me odmah i
silno oraspoložila sva ta navodna uporno-ozbiljna kvakva-kvacija pa sam priličnom
mukom uspijevao održati studentski ozbiljno zainteresiranu grimasu . Naime, on je
tako predano i svečano kreketao kao da čita proglas, manifest pred članovima nove
ilegalne stranke u podrumu, ili kakve druge pa i legalne, visoke i ugledne žablje
institucije. Napokon, ja, oslobođen početnog straha pred najezdom čudnolikih bića
sred nepoznatih interijera nasmijao sam se od sveg srca. Podigao je glavu brzinom
mrmota.
"Hop,hop,stop!..citiram filmskog Aleksisa Zorbasa..pa vi se znate
nasmijati!......aha, tu smo...Obišaaal!.....dragi putnici... pretposljednja stanica...
ovdje stojimo nepoznatu količinu minuta...molimo putnike da ne koriste kabine
toaleta, kada vlak nije u pokretu. Ne mokrite na tračnice .One su simbol Puta!
Iako..gledajte na to kao na film .Hoću zaustaviti film. Ali? Da možda preskočimo
studije i elaborate? Zaključak referata? Sve što se događa tamo dolje, mislim pri
50
tome na pokrete trupa i uzroke, jeste bilo, biva i biti će takvo kakvo jest, zbog
nedostatka "kre-kre" rječnika na tržištu. Da je sve ovo bilo uredno prevedeno na
vrijeme, ili sinkronizirano na "kre-kre"jezik, svi govori po parkovima, tisku,
medijima, sve bi se te slinave gubice postidjele razotkrivenih blebetanja i kva-kva
namjera. Pretpostavljena utopija apsolutne ljubavi, skokovi u drugo, ,pa i nirvane
postali bi povijesno bližima ,izvjesnima, zar ne? Predmeti u osnovnoj školi. Ovako,
ostali su samo skokovi sa desetog kata, skokovi u vodu , ali i u dobru staru toplu
močvarnu maternicu.Za utjehu ! Da li sam dosadan?
"Niste, gospodine......?!"
"Ako Vam odgovara nazivati me Josif, nemojte se uopće obazirati jer ljutiti se neću.
Možete me tako nazivati…ako me mogu nazivati tim imenom oni preglupi..»
Zastao je.
«Dobro..nije bitno….Gospodine Žabac....mislio sam ..u čast ovog susreta....popijmo
jednu....ali, časak.....da pozovem nekog od Asmodeusovih pincera."
On skoči na stolicu, pa indijanskim zahvatom iznad čela, poče činiti polukružne
pokrete cijelim tijelom... lijevo, desno. Mislim da je pretraživao proširenje, tražio
one mršavce risovog uha, kako je i sam rekao; nekakve vrste konobara.
«Kojih nigdjeee nemaaa, kad ih trebamooo!!! – pjevao je prepoznatljiv operetni
refren i dalje se osvrćući po Dvorani. Ali nisam se mogao prisjetiti o kojoj je operi
ili opereti riječ. Samo se nekoliko našem stolu najbližih «sluzavaca» okrenulo.
"Zavraga, gdje su....nema ih u vidnom polju. Previše je magle, pa je prokletnici
koriste. Magla je potreban Gospodarev kapric zbog pridošlica. A večeras će biti
vrlo gusta slutim....to znači da takvih poput vas luta još u presjeku."
To što je govorio nisam razumio, ali svejedno. Na podiju se promijenio sastav
sexteta, no ne i plesači....uživao sam u Tangu...ponekad toplomračnom gmizavcu
opsceno slijepljenih dvo-polovica androgina, a ponekad i oštrom kao rub ručno
51
naoštrenog nožića što "para" zrak u slijepim uličicama stare četvrti
Palermo.....zaista bi me opustilo okrjepljenje pivom. No iz opuštajuće Tango-
letargije neugodno me istrže zbir nevjerojatno glasnih Josifovih urlika neljudskog
porijekla.
"Aheron!!!......Kafizijel!.......Nagasijel!"
Pretpostavio sam da zove Uslugu i Poslugu, to su mu bili ti....pinceri. Ovi pozivi
Brkatog zvukovno uskoro nadjačaše i samu glazbu i mrmot se bližega mnoštva na
tren utiša, ali na podiju nisu prestajali plesati, niti svirati. Njegovim olujno-opernim
dionicama tih poziva uskoro više nisu poklanjali pažnju ,ili su već navikli na slična
urlanja . Josif se tada spustio na stolicu vidno uznemiren.
"Ehe, ne želim da mi ovo rade....i znam točno što je....Apsare u presjeku, larvae,
bludnice....to je, ma naravno .Kao i obično; Zbor bludnica krvopija odvlači pažnju
personalu...Ja sam ipak netko ovdje!......Proglašavam izvanredno stanje, gotovo
ratno, iako znam da me nitko neće shvatiti ozbiljno.....akcija..odmah!!!"
Sve do tada nisam uočio kožnatu poštarsku torbu na stolici .Niti starinski crni
telefon na stolu. Stvari kao da su nestajale, pa se pojavljivale nove, nepoznate,
primjerenije situaciji i na posve različitim mjestima. Samo, nisam se nikako mogao
prisjetiti: da li su na tim mjestima bile i ranije? Josif svuče sivozlatnu kapicu lude, a
iz torbe dograbi drugu.Za čas na glavi mu bijaše kožna pilotska kapica popularna u
junaka ratnih dvokrilaca iz Prvog svjetskog, a koja mu je posve pokrivala uši. Ali to
nije sve. Iz torbe izvuče i one smiješne pilotske vjetrobran naočale, te dugi crni
kožni kaput, pandan klasičnog zimskog ruha pripadnika istočnih tajnih policija.
Pitao sam se kako je sve to moglo uopće stati u tu torbu.Za tren je nova odjeća bila
na svom mjestu; tijelu i glavi. Izgleda..nova rola ,pomislio sam. On nije govorio.
Možda je glumio grimasom prevažnog razmišljanja, zagledan u daljinu isturenom
talijanskom bradom, napućenim usnama .Što li je ili tko sad? Musollini? Šutio sam i
ja. Nisam se želio uplesti u te polurazumljive postupke, ali ispalo je vrlo smiješno.
Teškom mukom sam izdržavao privid suglasja ozbiljnim licem. Mislim da je on to
52
shvatio. Ja sam počeo osjećati dodijeljenog vodiča meni još uvijek nejasno-
alternativnijm načinima ranije čitanih samo u knjigama, ne i doživljenih, dakle
razumijevao sam sve čistim valovima nasluta .Uskoro samog sebe uvjerih kako bih
bez ikakvih poteškoća mogao da hoću i čitati njegove misli kao što on upravo čita
moje. Napokon je sjeo za stol i podigao slušalicu telefonskog aparata, okrenuo
svega jedan broj, po dužini klokotanja povrata brojčanika zacijelo nulu, a netko je
činilo se postao odmah dostupan na drugoj strani postaje telefonske žice.
"Zerukut, vi ste?......Ja sam....Babillo!.....kako koji Babillo?......Josif!!!...Da....Zar
zaboravljamo naša pustinjska imena?.....da....ahaaa, ništa nije kao u stara
vremena...Dajte mi poglavicu.......kako nije?......dobro zar se uopće nekoga može
pronaći?...Što ?......Vi?.......Možete mu prenijeti.....pa Molohu.....neka pošalje
egipatsku ekipu! Dajte molim vas?Nemojte?One dečke iz Agencije…..iz "Apofisa",
naravno....što?… nema niti njih?....da....da ...koji?....je,je..je....i oni su
dobri..da.....čini mi se da Asmodej i njegovi brljaju.....opet...Gdje? Kod Gospodara?
Auuuu!....da nije neki prevažan sastanak?..Da?....da......miševi kolo
vode.....točno...Asmodej nije neozbiljan......paaa, mislim da su apsare, lelujave
bludnice.... opet su se razmnožile. Pazite; ja osobno nemam ništa protiv u slobodno
vrijeme, ali Dvorana trpi...da?....da...čujte neka se nešto učini, ali tako da Gospodar
ne dozna..Ne želim ga uznemirivati zbog sitnica.....znam.....dobro…dobro ….ma
da….sazna sve prije ili kasnije....da?...da.....mi ne možemo protiv toga......recite mu;
Josif je poručio neka pošalje…neka pošalje što može i brzo...no, ukoliko……
da.....pa, bilo bi dobro..... neke starije....Sitakera, na primjer.... Magoa, da, da, da.....i
ludog Tezogara može…da ,može i onaj Atembui...da....još luđi.....znam.. i bez
prašine naravno ..čemu?....neka počiste, pa presele... ja se nadam.....i
Vama...Prijatno, do slušanja....(spustio je slušalicu i pirnuo bijesno kao domaći jež u
proljetnoj noći i rekao ).
«Idi u mater!!»
Stanka.
"To smo sredili." – potom reče vrlo zadovoljno i obliže brke - "Mogu se kladiti u
šeststotina paklenih judilira, da imamo pincera u roku deset minuta. Ovi vam
53
lokalni vrlo vješto znaju špijunirati misli, tihe razgovore»….(primijetio je kako sam
primijetio da ta slušalica uopće nema žičanog nastavka)..."Nema telefonske žice, pa
što» - rastegao je posljednje samoglasnike - " Kojeg će nam ona vraga.....Vidite li,
ne treba ništa (pogleda lijevo i desno,a zatim tiho i važno nastavi)…..jer se ovdje
sve zna, podmetanja ne postoje, a neiskreno je nepotrebno. Ipak, mogao sam poslati
sve poruke putem misli. No što bi slavni iz osiguranja pomislili? Bilo bi to možda
previše intimno, a ja nisam ničiji ljubavnik. Osim distance, važna je i ozbiljnost,
rad, težina telefonskog poziva, konzalting, kabinet, prozor sa pogledom na zeleni
park."
Zaista, taj telefon nije imao nikakav produžetak koji bi bar nalikovao žici. Polako
sam shvatio ideju njegovog rugla. Sve što dotaknemo, sa pozicije ove Dvorane nije
tamo dolje nosilo težinu. Vrtnja je spontana, fenomen "fatalnog" smo smislili tko
zna zbog čega mi sami, nije trebalo krvariti .Igra je samo igra. Što nam se učini
važnijom, to je nevažnija. Demonska smicalica!?Ali, tamo se dolje drugačije
postaviš. Ne možeš to vidjeti. Uključen si! Dok sam prebirao po kartoteci primozga,
Josif se zavalio i ležerno "zaixirao" ruke, podigao obrve, te učinio vrlo opuštenu
pozu i veselo zadovoljenu grimasu kao poslije dobrog konjaka ili seksa .Gledao je
strop i fićukao .Plesači sve to vrijeme nisu učinili nikakvog predaha, nije bilo
zastoja glazbe uz puštanje vinila i audiokaseta kao nekada u slavnim vikend-
noćima jeftinih lokala radničkih četvrti istočne Evrope. Štoviše, učini mi se da se
proširenje podija nagužvalo novim «tanguerosima». Bijaše tu zaista svakojakih
«vrsta». Ali čemu čuđenje? Zar ovdje? Prepoznao sam iskrivljeno-instrumentalnu
verziju jednog Gardelovog napjeva. Bilo je zanimljivo, ugodno uhu na nov način.
Josif me "čitao" vrlo lako. Mračnije slutnje, misli povezane nitima straha,
prikazivao je ljutitim izrazima spuštenih obrva, dok se na moje misli recimo to
tako , nešto vedrijih zaključaka cerio poput klauna. A tada konačno i posve jasno
začuh njegov glas kao iz vrlo udaljenog megafona. Unutrašnji glas radijske boje
govorio je meni u meni, pokušavao se probiti obrnutim putem i kroz uši izletjeti
napolje u Dvoranu, kao da želi tumarati podijem:
54
"Ne odrastaju ove umjetničke mandragore samo na plavoj Zemlji. Zemljani
sebeljubivo promatraju stvari uvjereni u vlastite gluposti o jedinstvenosti vrste i
dalje; bla,bla,bla.....Dugujem neka pojašnjenja. Postoji zbirka takvih koji nisu
probijeni, a liječe se ovdje. Istina, to je zaista omanja zbirkica, ali je Gospodar
osobno vrlo ponosan njome. Zovemo ju i "Krilatom Zbirkom",a može i "Leptiri bez
pribadača",ili "Slobodno mrtvi tanguerosi".Njih upravo gledate. Umjetnici . Možda
nemamo kentaure, ali imamo kipare sa vrlo zanimljive planetice sazviježđa
Kentaur, capito? Šalio sam se. Imamo i kentaure. "
Žmignuo mi je, pa ja njemu. Počeo sam vježbati transfer misli. Napravio sam
pokus, pa u sebi povikao;"Josifee!"On je odmah reagirao inscenirajući Keatonovski
pad sa stolice. Mom radovanju nije bilo kraja.
Potom sam pomislio kako Josif previše "melje",a on se usprotivio tvrdnjom da sam
riba, a ne žabac, po količini izrečenih rečenica. Gledajte ovo. Potom mu odapnem
strijelu kako pravi muškarci više šute, a on mi bumerangira kako mi nismo više
nikakovi pravi muškarci, nego jadna mala žaba i jadni umirovljeni pustinjski
demon, kojem jedva da se može ponekad dići…..Sada sam ja mogao pasti sa
stolice. Možda jeste demon, ali je svakako i luckasti starčić. Ipak ovo mi se sa
slobodnom telepatijom, i nije previše svidjelo. Telepatija je ovdje oštrica
dvosjeklog noža, cijela ta situacija u kojoj baš svatko može njuškati po mojim
mislima, prije mi liči na šetnju bez odjeće Petom Avenijom. To sam mu izdiktirao.
"Pa, lažite..evo vam prve demonske vještine… lažite mislima..namjerno obmanjujte
samoga sebe….obrnite situaciju" - vrati on servu opaske - "ljudi obično lažu
ustima, a drugo misle...postavite to na glavu..budite majstor."
Ja sam mu odgovorio da mi sve to liči na skidanje vlastitog odijela, pa sa
"visuljkom" skačete unaokolo, a Josif će na to; kako poanta i jeste u tome da ćemo
prije ili kasnije svi skinuti odijela. Našu je, dijaloško-telepatsku tribinu, u kojoj su
brkati argumenti tog "morža" nadjačali žablje, prekinuo dolazak Pincera. Doklizao
je dakle do našeg stola zeleni, špicastouhi akrep nalik mršavom muškarcu zaraslom
u rockersku kosu i heroinske podočnjake. Josif se nasmijao
55
( poskakujući obrvama kao psihopata sa sjekirom)
.
"Ha, Astiro."
"Oprostite, Josife, upravo nam je ponestalo tekućine, pa smo morali...."
"Znam, zamijeniti tekućinu....... bludnicama..ali i bakanalijama i lažima doći će
kraj, netko je preslavan rekao."
Zatim se cijeli povije, stavi ruku na usta i prišapne mi - "Ovome ne možete čitati
misli..ništa vam to ne vrijedi....Oni? Već su se "izverzirali".Jedno misle, drugo
govore, treće čine...."
Osmjehnuo se brkovima, pa se smračio i njegov tenor je postao bas kada je
zapovjedio:
"Donesi nam dvije velike krigle....u stvari ne......donesi dva velika
pehara......najstarije što imaš."
Stvor se naklonio. Promatrao sam tu lelujavu priliku.....razbarušeno i razuzdano
bijaše u nj pokriveno stilom tananog, a nešto plaho, graciozno, i srneće dominiralo
je kretnjama. Ali sve skupa bijaše sklisko, odvratno. A niti govor mu nije posve
normalan, više je siktao šapatom.
"Paaaaa, preporučujemo izvanrednu Galipoljku, odlična berba iz
tisućudevetstotinaišesnaeste..a to je i najstarije trenutno na lageru..."
"Dobro, onda donesi dvije Galipoljke.....litrače...samo budite brzi."
Astiro se usporeno poklonio, te nečujno "otklizao" po sivim pločama, nestao.
Razmišljao sam. Dobro…glup sam ,ali baš toliko ne. Otipkao sam to Josifu.
Galipoljka? Neće ići, znam što bi to trebalo biti. I ja bih to trebao piti?.Molim radije
pivo......ako nema piva, može i mineralna, a što kažete na običnu, prozirnu vodu.....
"Ovdje nema piva, nema vina" - klimao je tužno svinutih obrva - "I nema
vode..nitko se ne kupa. Krv se pije tu oduvijek .....slasna, gusta....rijetka
jutarnja.....mlada krv? Ukusna odmah kako je puštena. Ta najbolje opija polumrtve i
56
one koji zavijaju. Da, da..krv je najukusnija kada je ubrana mlada, pa odstoji...he,
morate probati!...inače nećete proći test..takva su pravila...ali, o tome ćemo
poslije....sve u svoje vrijeme."
O čemu on to, kakav test? I sami pehari krvi su strašna jezovita novost, no slutio
sam slično. Ali, test? Ja, svakako piti neću. Krv je osim toga slana, a ne
slatka.....znam to..sisao sam vlastitu posjekotinu na ruci, na prstu, i to nebrojeno
puta. Zarobljen tim mislima, tonuo sam u stari dobro znani, tihi očaj....Zar sam
mrtav? Ili sam samo u snu probuđeni inicijant Tajne sekte spavača, koji se bori
manipulirati Morom. Oh, dvije se želje pretvoriše u sile, koje se počeše hrvati,
naizmjence potapati, gušeći jedna drugu. Prva je htjela ostati u utočištu narko-
letargijske jazbine opsjednuta besmrtnom punoćom, sadržajnom idejom Dvorane i
tanga bez pustinjskog pijeska svakodnevnice, a druga je želja izrasla nostalgijom
navike, potajno priželjkivala buđenje ,prasak svijetlosti rođenja, topla lica konačnog
i smrtnog, povratak iz kome, dizanje zavjese u bolnici. Josif mi nije morao čitati
misli. Mogao je to sve vidjeti na mom licu.
"Možda niste primijetili, ali ovdje za istim stolovima piju pisci uz svoje likove,
redatelji i junaci njihovih scenarija, te junaci i glumci koji ih glume doživljavajući
Dvoransku poziciju kao vrst nagrade. Nama njihovo porijeklo nije važno, ali vama
iz trodimenzionalnog jeste....auuuuuuu...da li je to nenamjerna greška, mi to ne
znamo, ili možda se pravimo da ne znamo ,procijenite molim vas to sami. Pojasniti
ću vam razliku svepresjeka ,više ravni i vašeg trodimenzionalnog?»
On savije svoje guste obrve (malo-malo to je činio) i sklopi ruke kao da moli.
«A to drugim riječima znači izložiti osnovnu ideju Dvorane i cijele Gospodarove
zamisli. Lakše ćete shvatiti ako uporabim vaš osobni primjer . Naime radi se o
događajima iz vaše rane mladosti .Sjećate li se malog mjesta u kome ste živjeli,
sjećate li se hipodroma, staze za konje, i one duguljaste bijele kuće udruge
konjogojaca? Klimate glavom, dobro, to je u redu. A slike na samom ulazu konjskih
odaja? Bio je tamo naslikan veliki Pegaz, ukoliko se ne varam?..Ha, iskopao sam,
nemojte me pitati kako, i molim vas ne pogledavajte me na taj način!!...Ako se ne
57
varam, bila je to velika slika krilatog konja bijele, snježnobijele boje u plavoj
pozadini. Pomalo kičasto ,ali upadljivo. .Ispravite me ako pogriješim ? Ta vas slika
i danas prati, prisjeća na ugodne trenutke najljepšeg dijela djetinjstva. Prizivajte,
molim vas sada unutrašnjost štale. Možete li? Kako vam se ono zvaše ljubimac?
Riđi? Ne, njega ste se bojali .Onaj drugi? Legolas?! Da! Mali, brzi Legolas. Solidan
trkač. Ali nikada nije stizao prvi. Mislim da ste kao dječak njega najviše voljeli...a i
on vas....zar vam nije jeo iz ruke. Ljepuškasta životinja; mirisao je na konjsku
balegu i sijeno...ima li ljepših parfuma uopće ? A tada ste odjednom odselili. Bili
ste mali dječak, a promjena bijaše velika i tužna ;to preseljenje. Plakali ste noćima.
Maštali ste. Legolasa ste maštom u snove prizivali i bili uporni. Napokon je došao.
Imali ste dvanaest godina i sretni polazili spavati. Majci je to bilo čudno. Sjećate li
se? Da su škole imale tada psihologa završili bi upravo tamo.. U snovima ste počeli
pak i pričati .Kao i ona epizoda ustvari epizode sa patuljkom Lulallayem. Ali to je
druga priča. Na kraju Legolas više nije bio jedini, zar ne? Bio je tu i onaj krilati
bijeli Pegaz sa slike. Uskoro je ekipa imala svoj jedinstveni "feeling".Tri prijatelja.
Redovna. Bježali ste od nekakvih mutno oslikanih i dlakavih verzija
bezglavih ,bezličnih Ali-baba razbojnika, u snovima ste oslobađali svezane
djevojčice, a poslije ste se pravili važni pred istima. Pokušavali ste to za dana
objasniti i ponekima u razredu ,ali nitko nije odveć mario ,osim Vere ,one male
sovinih očiju .Da.. atipično za djevojčicu :Nije bila zaljubljena u vas. Voljela vas je
onako...zbog vaših priča. Bio bi to dobar animirani serijal za djecu ,zar ne. Mjesto
radnje; snovidna polja, šume, iskrivljene slike ,obale. Ponekad bi osjećali nešto
prijeteće tamo u gustišu ,ili u krošnjama gustih šuma .Jednom ste se prilikom u
stvarnom Svijetu vratili na kratko u svoje staro prebivalište i potražili Legolasa ,ali
više nije ga bilo. A i bijelog su Pegaza prebojili prljavo plavom. No u snovima
malog dječaka nisu tek tako isparili. Hoću reći. Na materijalnom Planete između
Legolasa i Pegaza prihvaćene su razlike. Legolas je navodno stvarno biće «od
mesa», sve dok ne ugine. Ugine? Konj? Kako je to ružno za reći .Dobro ..ispravljam
ljudsku grešku ;dakle sve dok plemenita životinja ne umre. Pegaz je crtež ,slika.
Ili je veza sa mesnatom materijom postala neostvariva ,ugasila se. Kada se to
dogodi, a i prije toga Legolas potpuno «prelazi» na mjesto slično ovome....postoji
58
mjesto za sva bića slična vašem ljubimcu.......postoji mjesto gdje Sjene
kraljuju ,neka vrst očišćenog beskrajnog utočišta , gdje su sve pojave prelivene u
opće, beskrajnije kalupe......tako je i Legolas prije svog rođenja bio potpuno ravan
Pegazu, a kako je Pegaz mitsko biće pretpostavljeno istom idejom po Gospodarevu
Zakonu "Svega u svim pravcima" dakle tako i Pegaz negdje tamo, na skrivenoj
Planeti udaljenog sazviježđa udiše, pase, leti, od kakvog recimo «mesa» postoji.
Razlike nikada niti nisu postojale, već samo u pričini, u grešci zjenice i vašeg
cijenjenog primozga , u prijelomu svjetlosti, nakratko. Dakle, ništa nije tek samo
tako dano, sve je od prapočetka u pravilu kalupa stvaraoca.,a dvojba; kokoš ili
jaje?..vrhunac je ljudske gluposti pošto obje jednako startaju kao
predodžbe.....početaka i svršetka nema. Moj prijatelj Platon iako voli varati u
pokeru ,ipak u ovim je stvarima vraški u pravu. Kao dijete prošlog i sadašnjost je
samo pjesma o mašti. Taj nazovimo ga zasada tako :» trenutak « u kome se
prošlosti prisjećamo ,a budućnost zamišljamo ,dakle sastavljen od u mesnatom
smislu nepostojećih stvari svakako je nešto za što se vi ljudi ne bi trebali toliko
vezivati.. Ali, oni tako ne čine ,zar ne? .Dapače, smrt tijela je ono loše u ideji o
besmrtnom, pa je plazajuće skupine vole iskoristiti. Ponosni se majmuni ponašaju
kako već… pa kao da su i tjelesno besmrtni štete tijelima oko sebe prihvaćajući
zakone slinavijih od njih . Krakovi se istog polipa bore za prestiž, bezglavo
uvijajući se. Lijeva drži žilet i njime želi presjeći vene desnoj i obratno. Žedan
sam."
(Nije nastavio. Izdužio je vrat, očekujući brzu poslugu....Razmišljao sam refleksno.
Ništa ovo nije novo. I to je ta osnovna ideja cijele zamisli ? Ja sve to znam. No, ova
je njegova besjeda ipak uspjela uzburkati moje malo more. Bilo kako bilo, krv ne
mogu popiti, iako su mi usta nabrekla od želje za tekućinom. Ali baš krv? Povratio
bih sve....vjerojatno. Josif učini začuđenu "face" kao da se nečeg naglo dosjetio;
ono….Rumpenštilskin!!! )
"Zašto baš tango? - uperio je prst ka glazbenicima - "Ahaha, evo jednog dobrog
pitanja? Dakle, ovdje se svira Tango. Zašto?"
59
"Obožavam Tango, gospodine Josif. Mogao bih o Tangu napisati gotovo cijeli
roman. Ukoliko je ovo tek San mogao bih pomisliti da ga sviraju samo zbog mene."
"Zbog vas?!" - zaškiljio je - "Zbog vas? Ajnk!...pali ste, dragi kolega!»
(U njegovoj se ljevici odjednom stvori studentski indeks sive boje)
«Osim što ste bili nevjerojatno sebeljubivi, ne samo da ste promašili temu , već vam
nisu bili jasni niti najosnovniji porivi već od prapočetka..dođite molim vas za
dvadesetčetiri dana…..Bljak, kakva besmislica. .....no, folklor demona je odraz
Tanga u krivom cirkuskom zrcalu, pa udara u krv onih što piju krv. Dragi Frogy,
zar postoji u svjetovima požude sličnija glazba, zar mi možete preporučiti glazbu
koja bi bila kadar poput Tanga preuzeti težinu, teret Zbira emocija;.Ali, Tango je i
više od toga...Radi se o ritmu i pod tim ritmom možete postaviti sve....istina, biti će
to onda obojano posve ludim bojama, ali promjena je najljepša stvar......Ahhhhh,
koliko samonagonožudnjoemelanholikozavistnoljubomornoljubavnosretnog
oduševljenja, i sve je to na samo jednom jedinom mjestu. Tango mogu plesati svi; i
ustrijeljena djeca i antropomorfne zmije; voli ga svatko tko ima rep ,mogu ga
plesati oni povađenih očiju i oni što uporno oštre očnjake..naravno.....Tango im
nježno šapuće o njima samima, osmjehujući se, on zarazno nagoni na osmjeh....sa te
strane ugodan je uhu najsvirepijeg demona i najočitijeg čovjeka u isto
vrijeme.....Tango slušaju i plešu masovni ubojice, patološki slučajevi i posrnuli
anđelčići, ustrijeljene eksperimentalne zvijeri , plazmode, oahxi i uglavnom svi u
svim plohama sivih emanacija..... unaprijeđeni je Tango, odista Tango Nuevo, on
nam je bliže, razumije nas…no, ovdje dodekafonijsko ludilo kraljuje, pa se i Tango
Nuevo može unaprijediti u Tango Daemono koji ekvilibrira na opasnoj visini žice,
negdje na pola puta, kao nedodirljivi simbol u sivoj snovidnoj visini. Onda
Gospodar zove onog Schoenberga u odaje i prisiljava ga rearanžirati razna
Tanga .Ovaj to onda čini nevoljko..ne pitajte me kako znam , a lukava Visost
upravo to želi. Mislim ..te rupe «
«Rupe?»
«Rupe .nego što?…Ovaj zaboravlja sve prearanžirati..pa je tango brdovit,
razumijete? Udoli su dodekafonijski , a brda pripadaju običnoj kromatskoj….!»
60
Odjednom zašuti i zamisli se. Potom se zavali ležeći kao da je u fotelji ,te stade
masirati čelo blijedom ljevicom .
Pa stade uvijati brk. Napokon reče sebi u bradu : «Dobro!»
U njegovoj se desnoj ruci ponovo stvori ona stara telefonska slušalica.
«Halo!….halo!….. Počujte vi konobari kornjače!...Ma ne mogu vjerovati?!»
Činilo se da nije mogao dobiti vezu.
On tada nervozno lupi slušalicom na stol , ustane i starinski odsalutira .
«Nažalost ..morali bi sada poći po štukinoj zapovjedi o raspoređenom vremenu. I
nemojte me ništa pitati ,sve će vam se pojasniti poslije . Ništa….zasada nema
ispijanja. Zadovoljni? .Biste li bili voljni slijediti me ?Vidjeti ćete ,isplatiti će vam
se!!
Odahnuo sam .Barem zasada. Josif tada nečujno šmugne ka plavom mraku
Dvorane. Poletjeh za njim.
61
Frankfurt A.M 5-04-1993.
Servus Jany!
Primio sam oba nastavka ,ne moraš brinuti , a koje čitam evo već u kontinuitetu od
dva mjeseca..poneke «pasaže». Sve to predstavlja i moje vlastito ogledalo i
razmišljanja te istovremeno i bolan uvid u tragičnost ljudskog života uopće .Ne
mogu početi sa baroknom uviđavnošću i konvencionalno-retoričkim uvodnim
floskulama ,kada sam pogođen Tvojom iskrenom i beskrupuloznom analizom svega
,svođenjem «stvari» do kraja ,strukturalno-kemijski sasvim dosljedno apropo
becketovski ,te se osjećam kao Filip pred Kiryalesom. Nemoć da se išta učini a s
druge strane svjesnost kako svaki odgovor predstavlja apologiju ,apoteozu koje
negiram «same po sebi» istovremeno su dio i mojih unutarnjih razmišljanja i
borbi ;svakodnevnih preispitivanja ,često kritičkih analiza ,u kojima htio ne htio
moram porazno priznati ne prolazim dobro. Ali sasvim sam siguran
sintetički ,generalno ,a ne apologetski gdje počinje «put do svijetla» ,a gdje počinje
mrak .gdje počinje zlo pod kapom nebeskom ,gdje je Bosna ,tama ,homocid…..
«U sredinu Svijeta - reče Stvoritelj - postavio sam te da bi mogao ljepše gledati
oko sebe i vidjeti sve što je u njemu. Stvorio sam te kao biće koje nije niti nebesko
niti zemaljsko ,ni smrtno ni besmrtno da bi mogao sam sebe oblikovati i svladati.
Možeš se srozati do životinje ,ali možeš se i sam ponovo roditi da živiš božanski»
62
Pico della Mirandola
Naše rukavice nisu bijele niti je naša distanca spram događaja
plemenita ,dostojanstvena. Učestvujemo u događajima u kontekstu «vlastitosti» od
koje ne možemo pobjeći ,a medijalnost našeg postojanja ograničava svaku
apsolutnost. .Buka Svijeta ,politika i politikantstvo ,bol i patnja ,svakodnevno
svevremensko breme, Gilgamešove suze za Enkiduom ,bolne spoznaje o
prolaznosti ,i to kako Godo neće doći jer se sve pretvara u pijesak ,te polifoničnost
krvi prolivene po epohama , ipak nam ne daju pravo životne abdikacije, ne daju
pravo destrukciji i autodestrukciji kao principima ili «istinoljubivosti» po svaku
cijenu .Silina i obim patnje što ih osjećam u kontekstu općih i individualnih
događanja ,katarze Bachovih fuga i crkvenih propovijedi još uvijek za mene nemaju
snagu potpunog očišćenja i metamorfoze. Prolaznost i sterilnost građanskog,
konformističkog još nisu apsolutne besmislenosti. Ne mogu biti Yogi ,a istovremeno
i Komesar (Kestler).Oni se samo mogu dodirivati ,prožimati poput Yina i Yanga kroz
mnoštvo kontradiktornosti i kauzalno-posljedičnih odnosa ,kao prividno oprečni
entiteti u tolerantnom i nekakvom bračno-trpeljivom odnosu. Stoga je najbolji
angažman –ne-angažman ,a najveća političnost apolitičnost.
Najveće su nesreće po meni donijeli «usrećitelji» svijeta ,a najbolje politike vodili
(ne)političari i kraljevi koji su htjeli postati znanstvenici. U tom kontekstu
doživljavam i vlastiti anarhoindividualizam ,pasivnost spram rata ,zločina ,egzodusa
potpuno svjestan kako me neće mimoići moja «čaša žući , čaša gorkog pelina» jer
svima zvono zvoni.
«Dobro su znali učenici mudroga Pitagore da kružno se vraćaju vrijeme , a i ljudi i
da će kobna moć atoma ponovo uskrsnuti zlaćenu Afroditu ,Tebance i agore.»
Borges
U cijelom univerzalnom galimatijasu blatvijsko-blitvinskog okružja koji se toliko
tužno i mitski ponavlja ne mogu ,a da ne uočim dejavu i u ovom ratu ,pojavnost
ponavljanja svih interpretacija ,dnevnih i onih tzv. učenih ,ergo sub specie
aeternitatis što se tako glasno i učeno ponavljaju u posljednje dvije, tri godine kroz
63
problem žrtve i agresora ,povijesnih determinanti nacionalnih interesa ,vitalnih za
opstanak prekompozicija etničkih prostora etc…. I sve to u backgroundu na kojem
bi pozavidio i «ojlenšpiglovski» scenarij; bulumente mrtvaca ,invalida ,groblja i
krstače ,sumporna isparavanja, svećenici i ubogi ,ikonografija balkanskog i
panonskog poviješću opterećenog prostora..masovne mržnje, masovna
umiranja ,masovne ekstaze , masovne sreće i dugo čekane, sanjane masovne
«slobode» .Mrtve nitko neće vratiti ,patnja i bol su neumitni i to tako ide kako si i
sam jednom rekao od Sumera ,od Semita.
Individualnost je romantična pustolovina što na pozornici marionetskog svršava
uglavnom tragično .Praktično sam se opredijelio .Nisam ostao; Abrahamskim sam
stopama krenuo u novo ,u neizvjesnost. Ostavio sam prijatelje koje su opsjeli isti
oni stari demoni ,ostavio sam kultove i nacionalnu zlatnu telad nebuloznih ekstaza
zakoračivši na put bez povratka i koji će mislim trajati cijeli život. Spoznaja
gorka ,tužna, ali duboko filozofska i evolutivna .Tako na prijelomu epoha i
ruševinama prošlosti ,kada se još sasvim jasno ne nazire nova perspektiva i kada se
još nije pojavila nova vrsta «ljudskosti» ,dano mi je nešto ; potpuno ukinuti «staro»
i zamijeniti ga neizvjesno «novim». Interludij naše epohe ,kontradiktornost i brzina
događaja ,vlastita proturječnost i taj spomenuti raskorak «Yogi –Komesar» zasada
zbunjuje i opterećuje ,ali…..izazov je.
«Uobraženje da je izdvojeni ego ,ili ličnost stvarna jedinka ,usađuje se radi
razvijanja osjećaja ne-bićevitosti i straha od Boga. Zato je korisno za vladare da
ljudi budu slijepi i u pogledu polarnosti života i smrti i da se plaše smrti ,ako već ne
strahuju od Boga.
Alan Watts
Toliko za sada .A nastavak slijedi .Grozničavo očekujem nove dijelove ,novo
pismo. Nadam se da ćeš imati vremena
Jany….sve dobro .Pusa i od Melite….pozdravi sve svoje tamo.
Germanikus.
64
Pečuh (?) .(?) 1993.
Germanikuse!
Kao što sam i tužno konstatirao u telefonskom razgovoru ovdje ništa
specijalno novoga. Suhoparni su dani preslici jednog jedinog nažalost isključivo
dosadnog dana .Radim puno i po prvi put u životu imam problema pri saginjanju.
Kičma .Valjda sred predugih cjelodnevnih stajanja .Liječnika zasada nemam
vremena pohoditi. Da nema piva , vina ,slušalica i audio-linije ,a potom čistog
papira i penkala ne znam kako bih izdržao.
Dobro je to što većinom ne brigam o sadržaju. Nasumično
je ,stihijsko ,vjetrovito ,dakle radnjom nebulozno ,nerijetko i naivno napisano ,no
kako pišem uz enormne količine piva smatram ove pijane tekstove unikatnim
materijalom. Ukoliko prolijem nešto dragocjene tekućine po papiru ili sutradan u
trijeznom dakle stanju i uz silnu muku pokušavam dešifrirati nočašnje
škrabarije ,nije mi teško sjesti i sve prepisati ,retuširati ,odgonetnuti nečitljivo.
I eto rezultata.
Obećano ,učinjeno! U prilogu šaljem Ti i nove dijelove «Tanga i Margarite»
U međuvremenu zabavljajući se ovim tekstovima zamislio sam i pretpostavljeni
naslov .Svidjeti će ti se :
65
T A N G O U N D M A R G A R I T A
(Eine Romantische und dialogische Fantazmagorie.)
fur mein freunde Sensei ;Reinhold Bobis Adanski
Da li je to posve gramatički ispravno napisano ? Dobro ; igrajmo se. U uvodu
preporučljivo je postaviti kakav citat ili pametnu besjedu ,a najpoželjniji bi bio
dobar srednjovjekovni ili renesansni pasus ,no u ovom slučaju mogao bi to biti i
Tvoj Goethe. Kako me mati redovno dvotjedno opskrbljivala knjigama iz Osječke
Knjižnice dao sam se u dugu i mukotrpnu potragu. Dugo sam oblizujući se tragao te
dobio pregršt ideja, ali na kraju odvojih tek uistinu nekoliko pasusa koji bi kako tako
odgovarali zamišljenom predlošku. Naime ..u neko drugo vrijeme i na nekom
drugom mjestu zgodno bi bilo prije svakog odjeljka «Tanga i Margarite» postaviti
mali uvodni citat.
Izdvojio bih za ovu priliku nekoliko meni osobno najprimamljivijih .
Prvo Agripa …uistinu ne znam točno gdje sam ovo pronašao ;da li u «Magici 2» A.
Crowleya ,ili u «Ogledalu čudesnog» Pierrea Mabillea ,ili na oba mjesta ? Nije
važno. Prijevod bih naravno malo izmijenio u svoju korist .Evo ovako:
«Prizivam vas i naređujem vam ,poznati i skriveni demoni ,da posvetite ovu knjigu
svojom milošću ,kako bi je svi čitali sa razumijevanjem i shvaćanjem ,obvezujući se
da čete se pojaviti u primjerenom obliku pred čitateljem koji će to od vas
zahtijevati. Ni pod kojim okolnostima nećete pokušavati nanijeti zlo tijelu ,duši ,i
duhu čitaoca ,niti ga ometati svojim gunđanjem ,olujama i bukom ,ispadima i
povrjedama ili bilo kakvim nepoštivanjem zapovijedi ispisanih u ovoj knjizi.
Zaklinjem vas da se smjesta pojavite nakon izrečenih priziva i da bez pogovora
izvršite sve na što vas obvezuje ovo djelo .Ako slučajno netko od vas bude spriječen
da dođe i pojavi se kada to od njega bude traženo ,dužnost vam je poslati drugog
demona obdarenog vašim moćima da izvrši čitateljeve želje .Ako me ne
poslušate ,odnosno ako se u potpunosti ne pokorite volji čitatelja osuditi
66
ću vas na tisućgodišnje muke «
Cornelius Agrippa
Vrlo interesantno ,nije li? Naravno ukoliko bi prijevod bio točan. Poput starih
Sumerana i ludi je Agrippa bio posve okružen demonima.
. A pronašao sam sličnih ulomaka podosta .Ponešto sam i ranije zapisao ,pa sada
kolekciju ljubomorno čuvam u velikom fasciklu radnog stola nadajući se kako će
mi jednog dana ustrebati. Zašto «nadajući se»? Jer to mora doći u pravo vrijeme na
pravi način .Nasilnim postavljanjem i pogrešnim odabirom mjesta i vremena
upropastio bih sve.
I tako..uz sve meni drage pisce (Borges ,Ecco ,Marquez ,Coster ,Hofman i dr.) vrlo
zanimljive su mi kako je netko jednom rekao tzv. «neozbiljne knjige»…navodim
ovdje Crowleyeve «Magica I ,II, III (nisam baš siguran koliko ih je no jedinica i
dvojka mnoštvom zgodnih anegdota i pričica vrlo su primamljivo štivo, jer ako je
vjerovati prijevodima na ponekim mjestima taj ludi fantazist , okultist i telemit
jedva da u sebi može obuzdati pjesnika .A sljedeći bi pasus osobno bio voljan
postaviti pred finalni dio kakvog uistinu posebnog mračno-ljubavnog romana:
«Sjećam se određenog svetog dana u drevna vremena tame Ozirisovog ekvinocija
kada sam Te po prvi puta očima ugledao; kada je prvi puta izvojevan
užasan rezultat; kada je onaj sa glavom Ibisa čarolijom uklonio razdor. Poput mlade
djeve sjećam se prvog poljupca ,a na tamnim stranputicama niti ne bijaše drugog;
samo poljupci Tvoji uz mene bijahu.»
(Liber Lapidis VII:15 ,16)
Mislim ;čak i u prijevodu ovo je zvjerski dobro napisano. I za kraj evo još jednog
izvatka iz istih knjiga ,a radi se o ritualnom zazivanju demona .Sljedeći mu je zaziv
posve otkačen ,a vrlo bi glatko mogao proći i u «Tangu i Margariti» ,(na primjer
postavljen između dva primjerena dijela) ,no svakako da bi i ne samo rafiniranijem
čitaocu ovo mirisalo na «pretenciozno» :
« Tebe ,prizivam nerođeni
O ,dišući ,o lebdeće Sunce!
67
O ,lavovsko-zmijsko Sunce,
Zvijeri što se kovitlaš ,Munjo ,Stvaratelju životnosti ,
Ti Sotonsko Sunce Hadit što ideš bez volje ,
Zraku!.Udisaju duše bez granica i okova!
Tebe ,tebe prizivam nevidljivi što prebivaš u praznom prostoru,
Ti.. Oko požude ,daj mi srk ,Kotaču ,Moru ,Pra-stanište Babalon, Zmaj-zmijo
Hadita ..eona Horusovog.
Ti najuzvišeniji ,Ti najskriveniji ,Zmijo oko srca ,Zvijeri 666
Moj poziv olabavljuje povoje Tvog trupla.»
(Liber Samekh Ritual;Ars Congressus
cum Daemonae)
Kakav priziv! Kao sa glinene pločice. Ali i poezija! Genijalno!
Iskreno ,mislio sam zaista postaviti ove djeliće u svojstvu uvodnih ne znam kako se
to zove; preambula ,floskula ,ali odustah. Iako sakupih dvadesetak prevedenih
pasusa Hofmana ,Borghesa ,Eca ,Heinea (možda pomalo morbidno ono o maloj
mrtvoj Veronici ) ,Marqueza ,Goetheovog Horacija iz Fausta («Traum und
magische schreken…») te u prijevodu («Gle ,tu ste opet lelujave sjene…») naravno
i govor Bulgakovljevog Wolanda Leviju o svijetlu i tami ..ipak mislim da bi bilo
previše.
Već je sve i tako načičkano imenima ,stvorovima ,nadimcima ,citatima.
Joj ,zaboravio sam. Svidjela mi se i Crowleyeva vrlo kratka pričica o korpi i
mungosu .Mislim da bi se ti toga mogao prisjetiti .Ono u vlaku.
A tek pjesnici! Dovoljna mi je samo jedna (ili dvije) antologija. Ili stara čitanka za
četvrti gimnazije. Od Ptahotepa prema gore.
Uz adekvatnu glazbu konceptualni me sedativ čitanja raznih pjesnika
opušta .Naravno uz neizbježno svinjsko konzumiranje enormne količine ječmeno-
hmeljskog soka..tu smo isti .Jer čitajući poeziju ,a kako je to lijepo u Misterijama
Colin Wilson primijetio mi «jedrimo». Potom pišem ,ili pokušavam nastaviti
«Tanga i Margaritu» ,no u slučaju crnog vina k tomu još i kvalitetnijeg
neočekivano znam uživajući napisati i pokoju pjesmu .Langsam. Adagietto
Uglavnom ..na spavanje najčešće polazim zaljuljan kao zaljubljeni leut . I to je to.
68
A u prilogu nove pustolovine maloga žapca .Javi mi molim Te da li si švrakopise
primio .Može i razglednicom. Posljednje su bile ludilo. Gdje nađeš one sa
pagodama.?
Pozdravi bolju polovicu.
Tvoj Jany of 100% gotovs.
ESSIUS I MERMAC
Kada mi je Josif rukom pokazao da ga slijedim ,htio sam
ga upitati nešto u smislu ; a zašto uvijek žurimo ? No bijah sve vrijeme smušen ,
hipnotiziran kao žaba . Jer krenusmo mahnito brzo .On je baš «nagazio» kroz
polumrak, kao po ledu, i ja sam ga teškom mukom uspijevao stizati. Gomila se
pomicala u stranu, praveći prolaz po sredini. Mnogi su čudni svati Josifu mahali,
kao da je on lokomotiva, a ja prikvačeni poštanski vagončić....čudno sam se
osjećao...poslije nešto vremena primijetih kako dodirujem tlo samo vršcima nožnih
krakova, te kako ovo izvodim lakoćom sablasti ...ja sam tada po prvi puta istinski
"klizio"..i to bez ikakva napora." Nekakva je čudnovata i prikrivena sila sve ovo
omogućila!" – sjećam se razmišljao sam. Ne znam niti sam koliko dugo
napredovasmo, ali primijetih da se iz minute u minutu okružje mijenja....no iz
mraka bi Dvorane još uvijek izlazili najrazličitiji oblici . Izdeformirani bi entiteti
ponegdje naprosto iskakali kao da nas žele uplašiti ,no broj se stolova i stolica
uskoro prorijedio..... zađosmo potom u mračnu , neosvijetljenu i maglovitu
pustoš ,u nekakav ogroman prostor ,no plesni su zvuci tanga još dopirali do nas.
Napokon primijetih neku vrstu paravana, koprene koja je počinjala gustim
nakupinama bočnih magljenih zidova i sa lijeve i sa desne strane......
"Područje Separata.!» - glasno i nekako «sretno» Josif zapjevuši - «
ovo je samo uvod u Labirinte i Pećine....ovdje počinju maglovita carstva mašte;
oceani, stepe i prašume mitoloških stvorenja, a ispred nas ravno je aerodrom!".
Aerodrom? Kako sad to? Kakvi avioni? Dvokrilci? I nije mi, moram priznati u
69
početku bilo jasno ovo sa mitološkim pra-prašumama, ali ta izjava kako bi u blizini
postojao aerodrom ? "Što, zar ovdje imaju sve?..znači "leti, leti, leti žabac"...Letjeti
avionima, ili helikopterima, ili lahanopterima ? Haa! Zar ovdje nema kraja
iznenađenjima?"
Josif je naravno "slušao" moje misli ,hihotao se. Bilo je nekako od srca. No uskoro
izađemo na manje maglovitu plohu kružnog oblika. Ovdje nije bilo niti stolova, niti
plesača. Noć u pustinji. Vrlo, vrlo maglovita.
"Stigli smo! Pogledajte!" - pokaže mi on rukom, a ja kroz maglu, na
pedesetak metara nazrijeh dva blještavo-žuta svijetla Kada se približismo....ta
svijetla postanu bliješteća stvorenja ničemu viđenom nalik. . Lavovski oblikovanih
tijela, no veličinom najmanje duplih dimenzija ,imali su ti stvorovi lijepa i bijela
sitnopaperjasta, gotovo anđeoska krila .Ali…uf.. i glave im bijahu lavovske
veličine. Ali glave ptica grabljivica? Jooj!. Samo…začudilo me odmah što te gubice
nisu imale pravilan orlovski kljun poput sličnih bića ilustrirane literature ,više su me
podsjećali na papagaje. Da ,na «arare» lavovske veličine. Zastao sam uplašeno.
Nisam želio prići zvijerima, pričinilo mi se sve to odveć opasnim. Josif se vrati do
mene, i prišapne .
"Razumijem , no ne bojte se.....to je samo....naš Aeroklub, hehe.....
jedan u nizu njegovih lijepih hirova......to su leteća prijevozna bića ....zar niste čuli
za Gryphone?"
Grifoni? Kako da ne! Klimnuo sam u stilu «podrazumijeva se» svojom
sluzavom žaboglavom gubicom. No nisam posve glumio .U maglovitoj prisjeti
ostao je ukus ovog odavna odsanjanog susreta. Još na zemlji! Tako uspjeh umiješati
divljenje u jelo straha što me dodatno ohrabri. Kako sam mogao vidjeti, ovi nisu
imali otvorene oči. Sjedili su trbuhom i šapama zvijeri, puzali su kao Sfinge po
pijesku, pa sam pomislio kako vjerojatno spavaju. Josif je potpuno prišao ,mahnuo
mi rukom. Da priđem bliže? Prostruji njegova misao. « Možete…spavaju.....istina
lakim snom zvijeri. Nemojte pogriješiti molim vas...ovo svakako nisu zvijeri....ovo
su inteligentni i miroljubivi stvorovi i oni govore poput nas. Osim što nam služe za
let prijenosnici su poruka, ali kako poznaju sve jezike..nije potrebno lijepiti golublje
70
papiriće nad njihove kandže. I ne treba ih buditi...to uvijek učine sami."
I zaista, ovaj bliže nama otvorio je samo lijevo oko....veliko,
crno.....zurilo je to oko prvo dugo u Josifa, potom u mene.....no, bilo je nečeg
inteligentnog, toplo psećeg u tom pogledu.....Josif priđe, i zagrli Gryphona bez
bojazni - "Oni sve vide i sve znaju, onako usput, sve što se upravo događa, ili će se
dogoditi..i samo se čini da spavaju, nije li tako Mermac?"
Glavati se papiga-lav samo osmjehnuo.
"Uostalom oni obožavaju letjeti!" - nastavi Josif i pomilova stvora po
glavi .
"Istina.." - javi se i Gryphon duboko toplim, pomalo ženskim glasom -
"Pa, stvoreni smo zbog leta" (pogledao je mene i nasmijao se..tako nekako ).."Kako
ide Josife?"
"Dobro, hvala na pitanju, Mermac. Lijepe su ove ljubičaste letargijske
izmaglice ovdje..uvijek kada navratim primijetim kako se boje mijenjaju. Udišem
mirisne pare spremljene za vas posebne. Dobro omamljuju. No, moramo o poslu.
Rečeno mi je da dovedem pridošlicu."
"Znamo za pridošlicu. Rečeno je da čete doći, da čekamo. Sa najvišeg
mjesta."
(Stajao sam ipak podalje. Primijetih da onaj drugi stvor nije uopće
otvorio oči. Ali je gotovo neprimjetno njihao ogroman sedefasti kljun lijevo, desno,
kao da je u transu .Mogao je biti i budan i slušati. Uglavnom desni je, taj što ga je
Josif nazivao Mermacom preuzeo ulogu govornika.)
"To mi je jasno. Što ima novoga?"
"Mnogo toga" - otvori ovaj i svoje drugo "šalica kave" oko - "Za vas je
najvažnije; Njegovi Aspekti će pohoditi. Odobrio je on sam. I vas će obići."
"Tko?"
"Belijalov izaslanik je bio ovdje. Nisam siguran u ono što sam čuo, ali
mislim da će to biti jedna od Trijada. A moramo vas prije toga prebaciti i u
Pčelinjak, do Čuvara."
71
"To znam, Mermac, za čuvara znamo. Više me zanima Trijada."
"Pa, Belijal će Vas obići, naravno poslije Čuvara. Neka dođe i Čuvar,
tako je rekao. Zna za pridošlice. Još poneki lutaju presjekom. Gospodar zna.»
"Zar se Gospodar emanirao posebno!? - podigao je obrve moj brk-
zaštitnik.
"Josife, ne možemo znati sve, niti izustiti sve što znamo.. Izaslanik je bio
najobičniji Pterodaktilograf iz Korovljeve administracije. Rekao je da vas
očekujemo. Neka lete do Pčelinjaka. Čuvar zna da dolazite. Ali samo pridošlica
ostaje. Ti moraš u Dvoranu. Pripremiti dolazak Inspekcije. Čuvar točno zna koliko
će obilazak trajati. Poslije leti sa Pridošlicom, vraćaju se u Dvoranu ,preuzima
odgovornost, uobičajeni protokoli, sve po pravilu i propisima."
"Ja ne vjerujem da bi se Gospodar emanirao posebno, a još manje da bi
mogao biti u Trijadi. On nikuda ne hodi bez svoje Svite."
"Ali, zašto ne?..Priča se da je to znao učiniti i ranije - zijevne Gryphon -
"A kažu da nije dugo izlazio. Primijetili su redovan nestanak glazbenika, slikara i
kipara, zatim njihovo novo pojavljivanje u Dvorani. Nitko nije pitao, niti rekao, ali
može biti da ih poziva u odaje."
(Naravno da sam posve "zamukao". Grifonske su me riječi magijski
uspavljivale .Taj ugodno ženski glas .Hipnoza. Potom vidjeh kako je i onaj drugi
otvorio oči. Primijeti to i Josif ,te mu priđe, pomilova ga po glavi, poljubi čelo)
"Gdje si, Essisus, prašnjava i šutljiva spavalico?" - to gotovo radosno
upita, a ovaj zijevne i nasmiješi se čudno, ptičje. Josif se obrati meni - "Gospodine
Žabac, vi ste sve ovo držim slušali , a barem pola od četvrtine i shvatili, nije li to
istina? Ma dovoljno! Onda dobro. Izvolite birati gryphona. Sada idemo po planu i
prvo što je viša instanca poželjela je da odletimo u posjet Knjižničaru …Čuvaru
Znanja....Nemamo baš puno vremena, pa da vam razjasnim...Letimo u Pčelinjak,
72
Heksagonalnu Knjižnicu....ona nije na nekom posebnom mjestu već se na poseban
način presijeca sa samom Dvoranom.....da bi došli tamo brže nego ekspedicijski
uobičajeno, moramo probiti imaginarni Zid dimenzija, stoga preporučam ;malo
mašte dobro bi vam pridošlo, a i čvrsto se držite i ne okrečite odveć tom svojom
žaboglavom. Dakle dok letite preporučujem bez naglih pokreta .Neka vam pažnju
zaokuplja samo ono ispred. Neka prošle stvari iza nas ostanu u potpunoj tmini. I to
je sve. Tko se od vas djeco slaže sa ovim letećim Planom ekskurzije? Molim vas da
dignete ručice ! Birajte kojeg hoćete."
Birao sam Mermaca, iako me Josif uvjeravao da je sve to isto. No,
Mermac je pričao više, pa sam mu vjerovao. Dok sam se penjao na njega nekoliko
puta sam zadrhtao. No kada poletjesmo ugodno se iznenadih osjetivši potpuno
olakšanje......uostalom «ovilo» me neko opijeno osjećanje lakoće leta...kao u
rijetkim letovima lucidnih snova, jer se Gryphon nekako usporeno uspio odići od
tla, a zatim blago stao i ubrzavati. Čvrsto sam se držao i gledao samo naprijed.
Primijetih kako nas Josif i Essius sustižu. Uskoro su se Gryphoni izravnali i
potpuno se približili jedan drugome.....Drugi je par živo raspravljao, što se za mene
i Mermaca ne bi moglo reći. Napokon .Mermac tada poviče: "Držite se.....!!Gusta
magla, poslije će biti bolje!"
I zaista, letjeli smo sporije probijajući se kroz dotada najgušće oblake
magle....Izgubio sam drugi par okom, ali sam ih mogao vrlo jasno čuti. Do mene
doprije i Josifov telepatski glas:
"Gospodine Žabac, da li ste dobro? Uskoro izlazimo iz oblaka....naime,
dodatno sam obaviješten da možemo preletjeti neke neobičnije dijelove Carstva,
ukoliko to samo poželimo, naravno, imamo i dopuštenje sa najvišeg mjesta. Mislim
da nemate ništa protiv!!"
Kako bih i imao, ta nisam pomislio ne potvrditi turistički obilazak
zanosnog Nestvara.........jer tada izađosmo iz oblaka magle, i moje oči ugledaju
nešto što i najsmjelije mašte ne bi bile kadre osmisliti. Već sviknut na udarce vojske
stresova, zatvorih na tren oči. Ovo ipak ne može biti. Nee, ali ukoliko je ovo puni
73
san ,tako realan i divan je, ja bih volio ostati u njemu. Možda jesam mrtav, možda
jesam vječan ,ali sada se prepuštam ovim rekao bih božanskim užitcima kojima
izgleda nema kraja. I to mi je bilo ugodno, naravno pomisliti. Mogu biti i hrabar , a
i ne plaća se ovo ( izvrsna auto-terapeutska pričuvna pomisao).
Kao što napisah tada otvorih oči. Ništa nije nestalo. Na leđima Mermaca sam i
dalje. Letimo, naravno. Jer u sanjarenju nisam niti primijetio kako izađosmo iz
guste magle. Mermac je samo rekao "Pogledajte dolje....kolekcija
Oceana..raznobojni su!!!"
Da, letjeli smo visoko, pedesetak metara iznad površine nekakve velike
ljubičaste vode, oceana ,ili mora.......usporedo s nama letjele su divovske ptice, ali
kada se približiše na svega nekoliko desetaka metara, primijetih da to i nisu ptice,
već kožnata, ciglasto obojena stvorenja pretpovijesnim gmazovima nalik ....i to
desetine njih... cijela jata u guščjem rasporedu....letjeli su prijateljski, činili su
akrobacije u zraku, pratili nas poput mediteranskih dupina. Josif je pokazivao na
njih rukom ,mahao im i smijao se. Zatim mi pokaže da pogledam dolje. Ono što
tada vidjeh ledilo je moju zelenu krv u žabljim žilama. Iz tog "mora" izvirivale su
ogromne glave najrazličitijih stvorova......Divovske morske zmije velikih crnih
očiju vijugale su naokolo kao Kineski papirni zmajevi, a nekakvi gmazovi nalik
kornjačama tankerskih veličina puštali su neobjašnjivo tužne zvukove. Primijetih i
ribe čije su leđne peraje veličine najviših jedara Klipera sjekle površinom, a okreti
na površini stvarali virove poput Maelstroma. Moje malo žablje srce lupalo je
ritmom neiživljenog crnca na bongosu. Mermac je to primijetio; "Ne drhtite ,ne
mogu vam ništa nažao učiniti, čak i kada bi uspjeli završiti dolje, u moru. Svi su oni
kao i mi u divnoj milosti Princa Sivila...zato uživajte u Kolekciji, preporučam."
Moram priznati da je ovaj Mermacov savjet izrečen uvjereno-sigurnim
hipno-glasom djelovao. Jeza me napusti, te sakupim snage da ponovo pogledam
dolje, no već prođosmo pučinu. Izgleda i da sam granice i obale "preskočio"
sklopljenih očiju, jer pejzaž pod nama zazeleni.....Letjeli smo nad drugom vrstom
mora....Bile su to guste prašume...Josif se na Essiusu sasvim približio Mermacu, te
mi poviče :"Mitološke praprašume....replike šuma dalekih svjetova..u njima i u
74
onim planinama tamo žive sva poznata mitološka bića….koliko je samo predivnih
stvari pod ovim krošnjama ugodnih oku, vjerujte mi....nažalost, mi nemamo
vremena sletjeti dolje...drugom prilikom!!Pogledajte dolje…brzo…krda divljih
kentaura!!"
I zaista..na čistini .. na osušenom djelu obale nekakve male crne rječice što je
vijugala i razdvajala dvadesetmetarski visoku prašumu ugledah mnogobrojna krda
tih čudesnih stvorenja kako galopiraju usahlim koritom .
Zaboravio sam pojasniti. Sve vrijeme našeg leta, nije bilo one zemaljske
toliko tople dnevne naravne svijetlosti i osjećao sam žabljim tijelom gotovo
organski, nazvao bih to; disanje okružja. Kao da nas je sve progutala neka velika
životinja. Iznad nas zjapio je ponor što je vodio ka neizrecivo visokim svodovima
dvorane..uvukao se pod moju zelenu kožu jedan neprestani, potmuli osjet kako bih
mogao svakoga trena "pasti naglavce" na te nedokučive svodove....usput..vladao je
neki sivoplavi sumrak, kao u noći punog mjeseca, ipak malo svjetliji, kako bi valjda
mogao vidjeti bez muke sve boje tih pojava , stvorova i stvari...kao da je ta osnovna
nijansa ukradena nekom nelucidnom Snu kojeg brzo zaboravljamo jer sivkasta je
koprena posve zarobila okružje.
Primijetih da je visokih šuma manje i da su to sada zeleni valovi brdovite
trave ....a sve boje postanu uskoro i jasnije.....letjeli smo preko pitomih zelenih
brežuljaka, polja žutih cvjetova, crvenih makova i nekog sitnog bijelog cvijeća čiji
je nametljivi miris dopirao do naših visina. Potoci koje preletasmo svjetlucali su
žutozelenim, svijetlo-aquamarin i bordo nijansama. Tada se sjetih kako je Josif
spominjao neka "slikarska područja" nastala Gospodarevom idejom da učini
trodimenzionalne preslike dvodimenzionalnih aquarela, te i drugih tehnika
poznatih slikara, kipara ,te skica umjetnički raspoloženih graditelja jer iznad
raznobojnih potočića množili su se crni mrežasto-paučinasti mostovi...čiji su
"Follow the yellov big road" putovi završavali u zbiru malih parkova prepunih
raznolikih statua, bijelih glazbenih paviljona i vrtnih jezeraca....Vidjeh desetine
fontana, preljevnih bazena bogato ukrašenih rubnjaka..stilskih spilja, cikličnih
kaskada sa kipovima vodenih nimfi u sredini....Bilo je različitih oranžerija i
75
staklenih paviljona u rasporedima piramidalnim čempresima čipkanih pejzažnih
perivoja, bazena sa lopočima i otocima, čije su oblike ukrašavali labudovi koji su
klizili površinom. U suterenima bijahu i mnogobrojne umjetničke radionice na
otvorenom, cijela kiparska studija, ogromni štafelaji, veliki okviri za napinjanje,
skulpture odsanjanih oblika, sadreni odljevi nepoznatih bića, bizarno oblikovani
mannequini drugih nezemaljskih svjetova. Cijeli je taj Mega-artefakt omamljujuće
djelovao.
"Evo mene ..ovdje sam! Halo, pronto, ponovo smo u telepatskoj vezi! " -
javio se napokon moj brkati zaštitnik - "Ha, Gospodine žabac, kako vam se
čini..samo djelić Njegovog carstva?"
"Moje oči nisu vidjele ništa slično ovome, ooo!!!" - odaslao sam mu
uzbuđeno poruku - "I nemam tu misao kojom bi mogao točno opisati što sada
upravo osjećam. Najbliže je; obuzela me neka radost posebne vrste."
"Ahhhh!!" - prostruji On zadovoljno i oduševljeno - "Već jurimo
brzinom sive svijetlosti, a krajolicima kao da nema kraja. Razumijete li sada svu
ljepotu njegove beskrajne kreacije? Da, ali evo ubrzavamo, uskoro će prijelaz, pravi
svjetlosni vodopad, uhvatite se čvrsto za grivu Mermacovu, jer penjemo se..
stepenicu više....probijamo Zid....prepuni smo energije...držite se!!!"
Nije Josif valjda niti završio sve što je htio pomisliti i poslati, a ja začuh
gromoviti prasak, stotinu hitaca, pucnjeve bičeva u prostoru, oćutim unutrašnji
bljesak, eksploziju Supernove. Čak je i gryphon podrhtavao. Prijelaz mu je dobro
zaljuljao krila.....A tada iskrice i sljepilo svijetlošću u trenu nestanu, Josif povikne;
"Pogledajte, Knjižnica...Pčelinjak!!!"
Pred nama ukazaše se visoki zidovi prepuni heksagonalnih rupa, saće
pčelinjaka......ispod nas isto tako. Iznad nas dobro znana prijateljica; plavosiva
tama........no svod se ubrzo spustio i pojave se beskrajni heksagonalni oblici čak i
tamo gore , iznad naših glava....bili smo samo leptiri u divovskom šahtu, zrnca
prašine u velikoj cijevi. Josif je vikao;"Vidite li !? Kao da plovimo ventilacijskim
76
kanalom, osjetite li topao vjetar, strujanja.....Saća su prepuna knjiga iz cijelog
Svemira.....to su sada umjetnički eksponati bezvrijednog sadržaja!!"
Moje su oči gledale uredno složene nizove, čini mi se bilijuna knjiga, jer
je Mermac namjerno priletio bliže, pa sam se mogao veselo čuditi i radovati
običnim žabljim očima. Pažnju mi privukoše i radilice pasjih veličina, neobične
pčele najviše nalik onima iz animiranih filmova za djecu, a koje nam nisu
poklanjale naročitu pažnju....učinilo mi se kako vrlo užurbano broje, popisuju,
razvrstavaju knjige i pretražuju police. Vjerujem da smo "banuli" u pola radnog
vremena ovih marljivica.
"Big game, moj gospodine!" - nastavio je oduševljeno Josif - "Njegova
dobra zamisao, umjetnički kapric....knjige su poput slika..nose mirise, gravire,
osmišljene korice, povijesnu ulogu, sadržaj....shvaćamo ih kao skulpture, ne
vezujući se uz njih, uživamo u samim oblicima.....obuzetost knjigama je omiljena
smišljena prijevara, najlukavija obmana....znajući to darujemo sami sebi talent za
smiješno u teatralnom, smislenu radost , znatiželju sa predumišljajem, ne krvarimo
životima koji pišu romane, rečenice frustracija precrtamo neoperivim flomasterom;
praksom svjetlosnog evoluiranja….A mi?......Letimo ravno naprijed uz ova
inicirajuća saznanja sve do samog Centra …Šahovske ploče, gdje bi nas trebao
čekati Čuvar...Aha, evo je… ravno ispred. Vidite li je?"
Pokazao je rukom na veliki kvadrat išaran crno-bijelim poljima. Na plohi
se zaista nešto pomicalo, ili je netko šetao lijevo, pa desno.....kako smo prilazili,
vidjeh svjetleći čipkasti stup u čijem je plaštu stajao stariji sjedi gospodin, i njušio
zrak oslanjajući se štapom koji je imao pri ruci .
"Evo i njega....On nikada ne kasni!" - dostavi mi misao moj zaštitnik i
mahne mi iz daljine rukom - "Ja sada letim na drugo mjesto. Ostavljam vas njemu
na brigu, i Mermacu naravno, jer imam obvezu pripremiti Doček
Trijade....uglavnom, vraćam se prije vas u Dvoranu. Očekujemo vas!"
On tako "prostruji",a Essius mahne krilima poput vođe eskadrile.
Ubrzavajući, uskoro su postali mrvica svijetla u sivoplavom sumraku.
77
Tada moj Mermac pažljivo, mekano sleti na tlo šahovske ploče.
Na nekoliko metara od nas, stajao je Čuvar.
Lorsbach 31.05.1993.
Ave, Damiruse Hungaricuse!
Primih tvoj svitak, prošli tjedan. Stiže glasnikom u ove
germanske šume, gdje sam eto zatočen već treću godinu, te pohitah uzvratiti
skromnom pošiljkom u koju namjerih priložiti i koju misao. Kao što čujem, Jupitera
mi, nemiri se sa Barbarima ponovo pojavljuju na poznatom nam limesu, te se pobojah
da u mladosti i ludosti svojoj nećeš pristupiti Caesarovoj legiji, te tako skončati u
kakvom pohodu. Jer ,kao i poslije galskog uspjeha Ceasaru treba novi trijumf, dok
patriciji rimski troše nemilice iz državne blagajne i pobune robova smjenjuju jedna
drugu. Već podosta ima prašine na knjigama Lukrecija i Marka Aurelija, a na ulici
šapuću; to barbarski Rim ratuje s barbarima. Svijeća se tako gasi nad vrlinama
staroga kova, još pod bičem Sule stečenima. No, i to bolje bijaše jer red i harmoniju
sada zamjenjuje kaos. Učini mi se čak da životi posvećenika muza i misterija
predstavljaju opasnost za moćne i one na vlasti. Sa mačevima se sve može, samo se
ne može sjediti na njima. Fortune ti, ufam se u tvoj razbor i naklonost zvijezda.
Ostani Svijetlo Svijeta.
Tvoj vjerni Bobus Germanikus.
Dragi moj prijatelju, teško da imam prava i pameti savjetovati i prosuđivati spram
Tvoje situacije. Pišeš kako će ti staroga možda mobilizirati i poslati u frku ,pa ispada
istina ničijom krivicom da ćeš sjedeći i dalje u Pečuhu biti pomalo ucijenjen samom
78
novonastalom situacijom .Ja mogu govoriti samo u svoje ime, a to
znači da više ne dolaze u obzir nikakve mobilizacije, propagandna
uvlačenja ,nacional-patriotizmi i ostala povijesna strašila. Ne, nisam anarhist, ali biti
ili pokušavati postojati kao konstruktivan i dobronamjeran građanin u instituciji
takvih država, upravo je dobro znana prostitucija svih čovjekovih vrijednosti
piramidalne civilizacije. Trajno pokušavati pozitivno i dobronamjerno prihvatiti soc-
političku površinu gotovo kao dio tjelesno-biološke, a donekle podjarmiti i duhovno
egzistencijalno, ne znači za mene trajni gubitak kritičke svijesti, totalni mazohizam i
negiranje vlastitog entiteta. Molim lijepo; pokušati mi obući uniformu i "upregnuti
me" u mehanizam usijanih, herostratskih glava, i više je nego drsko. To je granica. Tu
za mene prestaje svaka dobra volja spram "malih i običnih" ljudi, sistema, politika i
država. Anarho-individualizam. Da...mada mi je uopće glupo da svoj svjetonazor tako
grubo sužavam i demonstriram.
Ja nisam sa Marsa pao. Rodio sam se u određenom prostoru, u određenom vremenu;
tu su negdje moji počeci, korijeni. No stablo, plodovi, sve to ide
gore...a korijeni se kod rascvjetanog stabla ne vide. Istina postoje stabla čije se
korijenje i vidi; oni što se razdiru u vlastitom nacionalnom kalu. Kako si
lijepo rekao;"mogao bih plakati zbog njih."
Kako mogu ne razumjeti da niti jedan život nije prave linije, mislim na duhovan. Sve
je kružno, dijalektično, sferično...a ostalo je sranje. Duh Svijeta ne
želi da nas okuje i stijesni, stupanj po stupanj, želi da nas digne, proširi .Baranja je za
mene simbol. Lorsbach je za mene simbol. Nostalgiju doživljavam
kao slabost, kao iracionalnu želju da se nešto u okolini promjeni, ali bit je u mom
fokusu. Velike stvari, duboke stvari su tako jednostavne. Ljubav ovdje i sada kao
vertikala, i Bog, priroda kao horizontala u vremenu i prostoru, bez dijeljenja, bez
žudnje za "popravljanjem Svijeta",jednostavno...hodočašće.
Harmonija našeg prijeratnog doba i vremena nije počivala toliko na mudroj i
uspješnoj vladavini i organizaciji, koliko na sretnoj količini i omjeru skupljenih
kapljica malih ljubavi, dobrote, pozitivne vibracije koja je dolazila od malih ljudi. No,
tu ne mislim na moralizam, institucionalnu religioznost, profesionalne
propovjednike i slično...kao cilj, orijentaciju. Moguće je da su ove moje refleksije o
79
državi i vojsci, posljedica konformizma, solipsizma, kukavičluka, nadkompenzacija i
slično..i to je moguće...no, siguran sam i u to da sam osjetio dah slobode i vlastitog
izbora, a tim vinom još uvijek opijen sam. Druga je
strana te opojnosti; odgovornost. Svakodnevni je život moj izbor ovdje, sa svim
svojim konzekvencama, jer koliko god sam se grčevito borio da zadržim
integritet nekadašnjeg Bobisa, bilo je neuspješno i bolno...kada je duša ponovo došla
u tijelo i kada su počeli ponovo da nekako komuniciraju, kemija se bića preselila u
drugu galaksiju. Nekadašnji baranjski prijatelji su se izgubili u međuprostoru.
Galaksija i ti procesi su obrnuto proporcionalni; kao dvije
biljke u različitim uvjetima. Nagla promjena života, dakle traumatična šok promjena,
razdvojila je tijelo i dušu. Tijelom smo u Lorsbachu, i Pečuhu, ali
duša još uvijek nije tu. I koliko se približila sadašnjosti i sami vidimo. Svjesnost tog
mehanizma, potpuno i jednostavno predavanje prirodi tog procesa
ruši nam svaku ideju ega, barem onog što smo bili ili htjeli da budemo. Tako; ili
ćemo ponovo biti glupi, pa se sužavati u stari ego, ili se potpuno otvoriti.
Hvala i Tebi na bodrenju, na spiritualnim komentarima
Toliko…..barem za sada. Pozdravi svoje. A ukoliko sred kakve nesretne okolnosti
naletiš na «zadojene» ,pa ako i pitaju za mene ,reci im da si čuo kako sam umro.
T
voj Bobo.
80
ČUVAR KNJIŽNICE
Oslanjao se na štap. Visoki starac. Možda mi se učinilo.
Sjalo je to tijelo omotom blistavije i svjetložutim nijansama ugodnije srcu i očima
promatrača poput ugodnog strujanja što je privlačilo toplim nitima
povjerenja .Osjetio sam ono staro oslanjanje na kvalitete književnih autoriteta,
prianjanje uz osobu, sigurnost koju osjeća mali dječak uz oca kada ga ovaj prvi puta
povede u gomilu nepoznatih ljudi. To mi naglo izmami buket ugodnih mirisnih
uspomena, zaboravljene boje ožive, te omirisah jednostavnost ranog djetinjstva, a
sličice albuma tog bezbrižnog doba sliju se u mene kao kristalno jasni potoci, kao
nezaboravljene svježine rijeka uz koje sam odrastao upijajući zelene tepihe
cvrkutavih obala, mirisao cvjetne začine proljetnih karnevala, poklone prirode. Prije
užasnog robovanja tijelu, egu ,obavezama.
Oh, po prvi puta osjetih rajsku ugodu eteričnih strujanja,
nešto tako pravedno i skladno u korijenu Čuda stvaranja, postojanje u šarenom
vašarskom kaleidoskopu stvoriteljeve imaginacije, koja diše dubinom, svrhovitošću
čak i jednostavno-zemaljskog udisaja. Prisjetih se svega toga samo na tren te
prostruji mi žabljom kožom nekakva ugodna nelagoda ,ne znam. .Njegov pogled
izdaleka….kao da me odmah cijelog pročitao. Sklad iskustva, samilosno
osmjehujući pogled. Kao kakav Suveren erudicije blag čak i naspram nerazumnih i
neukih postupaka dvonožnih kva-kva stvorenja cijelog me na Šahovskoj ploči
81
privukao baš kao što crne oči privlače pjesnike i katastrofe, mrtve i buduće
demone. Slutio sam kako on, moje misli, slično Josifu može pročitati; jednu po
jednu. I bilo je tako .
"Ovdje nema figura! - reče gledajući me - "mislim pri tome na
Šahovsko polje. One su nepotrebne ....sam je Gospodar postavio ovu crno-bijelu
Ploču, da bi Mermac mogao sletjeti. Naravno uz jašuće Žabce na leđima…parove
poput Vas .A izgledate dobro ! Na vrijeme? Kasnite pomalo?!"
"Jak, letjeli smo unaokolo i znam; atipično su žapci na leđima u pitanju ,ali
bila je to preporuka sa najvišeg mjesta." - odgovori mu Mermac -"A i zapovijed je
da dođemo k Vama. Sve sam vrijeme mislio kako su i Vas upoznali sa tim
sitnicama. Nisu li? Što, predugo ste čekali? (Čuvar je samo bezbrižno poigrao
očima, a Mermac nastavi zijevajući) - "Dugo me nije bilo ovdje..priznajem. Ustvari
toplije je. Kakve su emanacije sada, da li je vaše gospodstvo zadovoljno
kvalitetama? (Čuvar mu samo klimne glavom)- " Ali ja ću sada malo odspavati.
Možete slobodno preuzeti pridošlicu. Kada dođe vrijeme samo priđite i budite
glasni. Gasim se."
( To je još rekao i bez uvoda ,bar ne na zemaljski način , u
trenu utonuo u duboki je San.)
Sišao sam s Mermacovih leđa.
Čuvar se tiho nasmijao.
"Ovi letači mogu spavati i sanjati na razini višoj od sive tvari.
Kako to ? Da li takva tvar postoji? Da. Zar ste mislili da je jedan San kraj , da je
ovo završeno?" – govorio je tiho, i pri tome gladio Mermacovu grivu - "Oni su
spavalice. Gospodar im je dodijelio ,darovao to ekskluzivno pravo. To vam je kao
da zaspite u Snu. Vrlo čudno. Iz naših malih stvarnosti, mi dolazimo u San koji je
već njihova stvarnost. Nadam se da ste već saznali kako mi ovdje ne možemo
sanjati .Možemo se možda opuštati, ali sanjati ne .No njima je to kao vama ispiti
čašu vode..držim da je njihov san nama nerazumljiv i poseban; samoooo.....svatko
82
normalan pita slijedeće ; ako smo svi ovdje u nekoj vrsti sna , gdje su oni dok
sanjaju? Zanimljivo pitanje!"
Osmjehnuo se , a potom rekao - "Dođite, slijedite me!"
Pokazao mi je trzajem tijela ,nekakvom prigodno-lopovskom
gestom da ga slijedim. Tako je preskočio stotinu uvodnih riječi jer ispalo je vrlo
prisno. Krenusmo. Mislio sam kako ćemo biti gotovo nepokretni imajući u vidu
sporost staračkih kretnji i taj crni štap, ali on tada baš poput Josifa i dvoranske
većine jezovito "zaklizi" šahovskim poljem lako dodirujući tlo alatkom oslanjanja.
Pomislio sam i kako je taj starac stopljeno primjeren lik ovom planinskom sustavu
heksagonalnih polica. Odmah me pročitao. Vještac kao i Josif.
"Imate pravo, no ne bi li bilo neprimjereno postaviti ovdje
našeg brkatog vojskovođu.?U knjižnici ?Zamislite ?Nisam li lažno neskroman?"
Trgnuh se .Obratio mi se u mislima. Njegova je poruka
inteligentnog pitanja škakljivo pomilovala moj duh. Ništa od poduzetno-
eksplozivne ludosti Josifove, ništa od one strašne pohlepe antropomorfnih
krvosljednika Dvorane, niti od neljudske bezbrižnosti lelujavih tanguerosa. Ovdje
nema plazmodičnog osmjeha tankih zmijoglavih pijavki, ili zlog hihotanja
oživljenih leševa. Ugodan intermezzo Ovdje sve zrači dozvoljenim
vremenom...ono se rasteže u riječima, u govoru poput kaugumme....Okružje,
kretnje, rečenice......bilo je sve to sunčanije, nježnije, smirenije, pokriveno ruhom
zlatne patine, maglicom, šapatom daleke tajnovite zvijezde.
"Da, da ,lijepo jeste i omami poput jutarnjeg peluda vilinskih
brežuljaka" - čitao me kao neku od svojih milijun milijuna papirnatih ljubimica -
"ali malo sive znanosti volio bih vam ipak pojasniti. Lakše je poslije razumjeti.
Nadam se da nemate ništa protiv?"
"Naprotiv, gospodine Čuvar, znatiželjan sam i posve ugodno
mi je ovdje!" - ohrabren i ja rečenicu uspjeh sklopiti.
"Ako je tako, prvo ću reći da znam tko ste, gospodine Žabac, i
83
naši će Vas htjeti osloviti tim i sličnim nickovima, a to nije šala već nužan zeleni
"look" prema sivoj zamisli...Naime, sam je Gospodar smislio da i pridošlice, dakle
neohlađeni inicijanti donjih svjetova ,učesnici navodno sebeprozivajućih
civilizacija, a koji imaju neodoljivu milost i sreću postati kandidatima za demone,
da bi ti polu-stvorovi trebali svakako nositi primjereno odijelo i tijelo, vanjski odraz
trenutno polurazvijene nutrine....na primjer Žabca u smokingu. To
nije ,napominjem loša zamisao i preporučljivo je. Višestruko učinkovito jeste poput
osobne iskaznice ,a i sami znate da daleko ružnolikijih ,neugodnijih oku i stomaku,
stvorova u samoj Dvorani pleše podebeli soj i broj. Osobno mislim kako sjajno
pristajete izgledom ovdje. Dakle bez pobune. Ali sada smo u Knjižnici...A o meni
ste već nešto malo načuli, nadam se....za Vas sam samo Čuvar Knjiga...a za knjiške
demone noviji asignirani Kralj i to je Njegova Visost Ukazom odobrila. Da
nastavim....dakle ovo je ona legendarna Knjižnica o kojoj se posljednjih deset
milijuna godina govorka po Galaksiji i po presjecima. No i ovo je njen samo jedan
oblik. Remek djelo..museum svemira....morate razumjeti.....Gospodaru nisu
potrebne nove tehnologije.....ali ne mrzi ih jer ne može mrziti . Evoluirao iz Crne u
Vrhunsku Sivu Izmaglicu ,Gospodar predobro zna da tehnologije ozljeđuju poput
oružja…ma naravno; ljude..što nas dodatno ne uznemiruje; svaki napredak traži
žrtve ,ali ne samo napredak. Naličje i nazadak? Ista stvar .Da ne duljim; dakle čemu
ovo u presjeku? Možda sam najbolje već izustio :Muzej. Njega sada interesiraju
knjige istina ,no ponajviše kao skulpture...Gospodar je sakupljač, neumorni
kopač ,listač, pronalazač..tako se on voli sam nazivati, no ima mjerila, sve od reda
siva mjerila .Polazeći od pretpostavke da trenutno Dobro nije i vječno Dobro...da se
u previše svijetlosti može istina gledati, ali osljepljuje mišljenja smo da svaki
razuman svemirski stvor jednoga dana mora prestati koristiti knjige I to ne stoga što
je čitanje štetno za oči ili slično već je nastavak čitanja čisti ne-evoluirajući
hedonizam .Razumijemo li se? Poput uživanja u vinu ili mesu za primjer....znate
ono; kada vam liječnik zabrani masno, slatko i posoljeno....za našeg glavnog
junaka, inicijanta na putu demona, još dok pomiče svoju beskorisnu stražnjicu
tamo-amo dolje po Velikoj Kornjači dođe vrijeme promjene u kojem pomamnom
štivu knjige treba odoljeti i početi promatrati ljepotu samog predmeta; tisak, pasuse,
84
grafike, reljefčiće, uvez , korice, pa i pisati slične, samo-stajaće zbirove životno
pročitanih zapisa drugih stvorova, skup začina jelu u četrdeset i dva milijuna minuta
igrokaza. Ili ?Raditi nešto drugo što nema za cilj boravak u sobi, kao što je
promatranje Velike Vanjske knjige i izvlačenje nekakvih štotijaznam zaključaka.
Eto.. tako bi trebali činiti i ne samo kandidati za demone.....jer to nije gubljenje
vremena i nevremena..Znate; mi samo želimo imati Galeriju. Dalje......mirišite li?
«Molim?»
Volite li mirisati knjige? Čak i provocirajući zaključci mogu smirivati mirisima u
dobro odstajalim knjigama. Sjećate li se dječački požudnog srkanja tih žutih gotovo
papirusa lokalne knjižnice. Ne? A «Zlato» Jacka Londona? Staro izdanje..ha.? Eno
ga još je tamo na istom mjestu u lokalnoj knjižnici.
«Kako vi to znate?»
«A u nas je takovih mirisa ponešto previše .Potpuno nezgodna stvar jer milijuni
knjiga stvaraju vjetrovitu silu....u nepravilnim vremenskim razmacima ona se
pretvara u opasno biće; živi, inteligentni tornado osmišljen energijom uporabljivo
zlih znanja završeno-nesavršenih knjiga. Naravno za razliku od savršeno-
nezavršenih . Za potonje gospodar kao kolekcionar..ma dao bi barem pola
Kraljevstva. Uostalom i legendarni je Majstor jednom prilikom donio Knjigu o
Ponciju Pilatu ,sjećate li se? Prvo je pravilo; izbjeći centrifugalnu silu nastalu
dvosjeklim mačem čitanja druge polovine knjiga koje istina mogu primamljivo
zračiti lijepim koricama autobiografija, biografija, monografija i sličnih -afija, ali ne
odstupiti. Nikako!.Čemu samouništenje? Pravi Majstor zna i može ekvilibrirati na
tom rubu osnog vrtuljka ponora znanja, oduprijeti se toj sili korakom koji posjeduje
ipak izvjesniju inicijantnu komponentu. Stepenica više? Da, ali ne možete evoluirati
isključivo pravilnim izabirom knjiga ,te dostići mistični nivo ranga kakvog višeg
demona. Nonsens! Razumijemo li se?"
Potvrdno i lažno klimnuo sam žabljom gubicom. Prisilio sam
prvi tok misli na neistine, kako me Čuvar ne bi mogao pročitati. Istina, mogao je to
saznati po promjeni ponašanja i banalnog unutrašnjeg monologa jer sva je ta, a
85
meni polu-razumljiva besjeda vjetrila kroz žablje uši poput zlom spominjanog
tornada. Nisam se usudio ništa upitati. Bojao sam se. Ispasti ću bedak. Imao sam
loše mišljenje o vlastitom razumijevanju novih pravila.
"Naravno, uvijek postoji rizik" - nastavio je dalje ( kao da je
meni sve posve jasno ) - "da nas centrifugalna sila zauvijek zadrži daleko od
nadiskustvenih centara samosaznanja, te da vječno lutamo predjelima zbrkanih
snova, uzburkanih i jalovih mora, polukomatoznih letargija. Samo je ovo manje
izvjesno. Nerijetko, sila uvuče u mali kovitlac bezumne egomanije, zbrke, nereda
svih dotadašnjih pojmovnih i spekulativnih, ali izgovorljivih besmislica. Nemojte
mi samo reći kako mnoštvo pročitanih knjiga uvodi nekakav red u naše cijenjene
glave . Drugim riječima Mister Vodozemac; koma ili kva-kva blebetanje....isto je.
Jer kada Majstor hoda razapetom žicom... .na desnoj strani motke vidi fluidnu
artistkinju; Božicu emocionalne inteligencije....a na lijevoj je Znak našeg
Gospodara...i uvjeravam vas …ništa drugo nije važno. Tada je on Majstor, a Božica
je Margot. A znate li Vi što o njoj? Muškarčevo istinsko Ja…..ali i kob…..čuli ste i
čitali o Margariti?"
"Nešto znam. Netko je spominjao njeno ime u Dvorani.
Svečanim tonom. Mislim da je preuzela ulogu Principa. Ne potiče iz Visoke Svite.
Sada je u njoj .Aspekti i slično ?"
"Iznenađenje, gospodine Žabac!!...Prva stepenica Demona
stažista je intuicija. To ide poslije čitanja knjiga ,barem bi trebalo . Isparavanja
Dvorane ulaze u vaš cijenjeni nos i oblikuju više nivoe. Tako počinjete razmišljati
simbolima , impresije ukidaju čak mišljenje, pa plovimo do čiste intuicije..učinilo
Vam se možda kako se mijenjate? To je dobro. ,vrlo dobro. A Margariti je
dodijeljen dar Aspekta. U pravu ste. Zvanje je vrhunsko. Ali je to bila i prije.....dok
je aspekt Majstora poput Josifovog arhetipa razdijeljen na sva bića, pa tako sada u
njima diše mali naučnik prijelaza i inicijant sa dobrim izgledima za diplomu pravog
velemajstora, njegova je ženica Margarita uspjela nenamjerno šarmirati
Gospodara....toga u romanu nema, ali logičan je slijed događanja....Onaj koji vodi
one koji zavijaju, uspio se prepoznati i kao Woland ljubavnik , pa je svojoj boljoj
86
(hm!) polovici pridodao lunarno-ženski optimizam glavne junakinje Margarite. No,
to su samo imena....ustvari njihov je Androgin imao stotine imena od postanka. To
je samo jedan ,bio je oduvijek samo jedan. Pa kada kažem; Adam i Eva, ili Nergal i
Lilith isto je. ...Ipak Kraljevstvo Sivog su mudri podanici prihvatili kao
najprimjerenije. Sivo je izvjesno. To su oni. Wolland i Margarita .Takvoga bi Kralja
i Kraljicu morali prihvatiti. Nemaju izbora. Iz čiste Tame ne bi pronalazili izlaze. O
čistoj bjelini ne bi smjeli čak niti spekulirati. U to se blještavilo ne može gledati , ne
bi se uspjeli pronaći, stopiti se."
Polovično sam upijao njegove riječi. Ali uživao sam na neki
način u izgovaranoj glazbi. Primijetih da sada drži u lijevoj ruci oveću ugojenu
knjižurinu .Mahao je istom ispred nosa i mirisao njene korice, ljuljajući pri tom i
glavu i ruku; gestama kojima Francuzi mirišu smrdljivi sir.
"Mmmmmm!!!" - reče zatvorenih očiju - "Ova je sa Zemlje.
Sedmo stoljeće. Kožni omot..majstorski krasopis… da ..nekoć sam mirisao kožu
bića...u ovom slučaju oderanog djeteta neke rogate majke. Bilo je to više od
običnog čitanja ; mirisao bih požudno to odstajalo vino papira. Ma, dovoljno je bilo
sjetiti se…Shvatio sam terapeutsku inačicu mirisanja. Nema što , korisna knjiga!
Tada je to nekome i moglo izgledati potpuno suludo. Ali nisam mogao znati da će
se finalno mirisanje Gospodaru toliko svidjeti .Tako me ovdje i postavio !"
«Vi ste bili jednom pisac?»
«Ne. Ja osobno nikada nisam napisao niti jednu jedinu riječ « - nastavio je poslije
kraće stanke . – «Čisti je papir svetinja. Knjige su prljave ,ma koliko vam se tamo
dolje učinile ispravnima. A vi me uostalom i vidite onako kako me želite vidjeti.
Čak i moj izgled ,ono na što vam ličim ili onaj na koga vam ličim samo je varka
ljubavne veze vašeg nažalost još uvijek ljudskog oka i ljudskog uma .Čitam evo i
sada ; i to vas namjesto knjige .I sviđa mi se kako intenzivno razmišljate o svemu,
jer to je preduvjet!"
"Preduvjet za što!??"
87
"Gledajte, bit je cijele Knjižnice u umjetničkom razumijevanju
nje same. Evo je oko nas, ključ je za sva vrata To će nas odvesti kat više .Pa i do
Velikog Pogleda u svim pravcima..Veliku Knjigu bi trebalo svakako pročitati, može
se pokušati. Ali mirisati je ovdje službena obaveza!!Što, nikada niste mirisali
cvijeće?" - (Nasmijao se od srca) - "Gospodar je potonje izrekao, a ja držim da On
točno zna što govori. Osim kao skup umjetničkih djela koje mogu na samom
početku inicijantu putokazno poslužiti , sve je ovo posve beskorisno. Ne, nismo
utilitaristi. To je iskreno Siva zamjedba. Jedina. Apologeti knjiga, duhovnjaci što
pohode toalete ,a ima ih podosta u svim svjetovima, nikada ne bi priznali tezu o
inicijalnom prestanku čitanja. Kakve su to gluposti ,molim vas? Prije ću reći; kako
za koga? Podajte humanističku knjigu u omotu kože drugog bića, uzmimo ove
teleće korice za primjer, darujmo je kakvom ekološki svjesnom, razvijenom stvoru.
Reći će netko ;ali sadržaj i omot pomiješati. Kožu teleta? Surovost vrste? Pa
naravno da sama vrsta to ne može primijetiti! Morali bi biti nepristrani svemirski
promatrač. No , kako to može pasti na pamet onome koji osmišljava izgled nove
knjige? . I živi će pisac to dopusti..za golu slavu? Ma, molim Vas!!??
On je pokazivao te heksagonalne police rotirajući oko osovine
štapa. Nastavio je.
"Smiješno je kada stariji stvorovi govore o svome čitanju. Ja
bih ih pitao :A gdje ste bili prije, gospodo, jer od čitanja ove gomile mogu vas samo
zaboljeti glava ,oči..a mogli bi i oslijepiti.....oportunisti i citatolozi lukavo koriste
razne podatke Vješti demagozi manipuliraju poslije, neki ne razumijevaju niti
trećinu, drugima je dosadno na svojim planetima..Dosadno?...glupani! Pa onda oni
to rade zabavljajući se. Vraćaju se na nižu granu .Ispravka. Nisu sa nje niti otišli.
Taj zlokobni čisti hedonizam!!!Zaboravili su....oči služe za lov, usta za jesti lovinu,
jezik za oblizati ženu i prljavštinu svojih rana. Pošteni gube jer Igra nije
fer .Darwinova borba za opstanak danas ide, ali sa varanjem na kartama. Većina
koristoljubivih «lisica» kroz knjige nauči blebetati. Blebetajući dobivaju. Uložili su
ništa. Možda nešto nevremena. Opsjednuti su sobom. Čitanjem potpiruju
egocentričnu ideju o veličanstvenom "Ja".Usput su oportunisti do balčaka. Nema
88
vam tu energije. Nisu je niti dali, a samo misle da je posjeduju, kao što kane sve
posjedovati. Kao dobili su je čitanjem. Kako? Nisu dali ne mogu dobiti .Svaki crvić
zna to pravilo . A oni ? Povrh svega teške su Nule od talenta kojeg ja osobno ne
cijenim odveć. Sve što mogu pregaze kao buldožeri i ponosni su na svoje pokretne
živahne organe za jelo koji uspijevaju zbuniti dobre oči i skuhati slušače u vječno
mračnom loncu, u kaši svojih bljutavih sinonima i neplodne semantike što ju
tumače spomenutim talentom ,darom s neba. Ali figa gospodo. Hoćete istinu!?
Gade nam se i oni koji imaju pravila i oni koji ih prate. Dakle, svi!!!!Gospodar ima
oštar mač i to je dobro."
Ne znam po koji već put, ali nasmiješih se onako
kiselo ,žablji. Bijaše to samo osmjeh diletanta. Pokušao sam pohvatati sve konce i
vezice, no ta je minijaturna verzija Gordija bila zapetljanija od originala. Hrušt je
upao u limunadu eksplozijom verbalne akceleracije i limunada je završila u kanti
za smeće. Sve izrečeno u petoj brzini nisam bio kadar tada upiti ,uopće shvatiti.
Sada.. on je svoje rekao i neće ponavljati. No, klizili smo dalje. Vidjeh kako se
bočna saća počeše sužavati i uskoro završismo u uskom grlu nalik na uličicu
mediteranskog tipa. Rekao je da smo na početku Srca Pčelinjaka i da ovdje ima
puno "svjetlucajućih" knjiga. Razjasnio mi je. Sada smo u Staroj Eri ,a ona se
odnosi na demonsko vrijeme prije prestanka čitanja. Zato su knjige ovdje
«čitalački» posložene.
« Skulpture omota su već nešto drugo, ali zapis, a mislim pri
tome na vrlo dobar zapis, uzmimo kakav skup khoana, ili sutre naprimjer : taj
blistajući zapis nosi sve što i veliko glazbeno djelo...uvertire, stavke, finale....postoji
"piu mosso" u dobroj skupini rečenica; alegro, rondo, vivace.....zapis bi čitalac
znao upiti osjećajem za vanvremensku punoću svih stvari i već na radoznalom
početku, a još bolje na samom kraju ,poučnom kraju. U Književnoj demonologiji
Blještajući Iskustveni Zapisi su prava stvar… jer ukoliko pročitate još kao čovjek
desetak takvih knjiga neće vam više nikada pasti na pamet čitati milijune
iza ,jednostavno nećete se okrenuti . Tako se ispere puno toga.....pepeo se nakuplja
u vidu nečistoće. Feniks samo proleti nehajno....dio je demagoške obmane donjih
89
svjetova, a pročitana knjiga je Salamander koji grize vlastiti rep....takav je spona
do drugog guštera knjige....stvara se lanac po kome se penjemo.....on ima svoj
kraj...finale je čitača pisanje knjige.....a poslije? Drugo pa treće pisanje i dalje
najčešće samo su otpaci ,silovanje stvari zbog drugih bića. No ako je sve izvedeno
kako treba slijedi iznenađujući obrat što kulminira tišinom. To je Sivilo ,to je
razumijevanje ;kraj....kva-kva kraj..kva,kva....rega, rega, kvak..dosta mu je svega
toga......... šutljivi demon izlazi iz sjene odnosno iz njega .....da li vam je sada
jasnije ono nejasno sa početka?!"
Učinio sam namjerno laki gest glavom .To bi trebao biti
pozitivan odgovor. I lažno zadovoljenu grimasu. Nastojao sam ne donositi misaoni
sud, ali uživao sam...u čemu? Ne znam točno objasniti. Možda u cijelom tom
«opuštenom» predavanju. Pa bio sam u čudesnoj Knjižnici...to je to.....žuti, biblijski
papir..pergamenti...Djelovalo je kao "Prosac". Nastavismo «šetati» .Zviždao je
neprepoznatljiv motiv. Kako napredovasmo primijetih da prolaz-ulica postaje sve
uža. Udisao sam te oceansko-plavkaste izmaglice koje su mirisale na mamin
starinski "packpaper". Vidjeh da su trometarski heksagonalni okviri prepuni knjiga,
i to bočno. Lijevi i desni okviri bijahu ulazi u nove duge tunele. Jedino je kameno
tlo po kojem hodasmo ostalo slobodno. Čuvar potom stade pričati o labirintu ,o
tunelima. Kada bi putovali takvim tunelom, bili bi neprestano okruženi knjigama,
čak i onima iznad glave koje su tajanstveno prkosile gravitaciji. Ali, kakova
gravitacija? Pa, nismo na Zemlji. Čuvar je rekao da se svaki taj tunel nakon
stotinjak metara dijeli u tri nova i da je knjiški labirint doduše stepenasto
cikličan ,ali i ogroman beskrajan vijak . Mogli ste se šetati njime, ali morali bi
poznavati pravila jer u protivnom nikada ne bi pronašli put nazad..Ukoliko biste
zaista zašli dublje, pravilo bi bilo birati blistaviju, općenitiju knjigu. Morate se
pomučiti. Nema ih puno u prvim bočnim tunelima. Takva bi vas knjiga sama
prebacila bliže Srcu Pčelinjaka. Našli bi se potom u sličnom okružju tunela, ali bliže
površini. Zatim bi opet morali tražiti sličnu knjigu, pa ponoviti postupak. A ukoliko
ste Majstor, vrlo brzo možete stići do Šahovske ploče sa koje će vas Gryphoni
podići u Slobodno Sivilo. Neke su nam Knjige na dohvat ruke, ali ne i sloboda o
kojoj naslućuju. Stoga su drugu polovicu ljudskog života nepotrebne. Čitanje je ,
90
ponovio je , u to vrijeme preskok igle gramofona, silovanje stvari. Stvar diše sa svih
strana, pa je ideja da smo upravo sada slobodni prastaro-objelodanjena laž, no san o
njenom postojanju nije .
Zatim mi je Čuvar počeo pokazivati knjige ljubimice....Ali, jaj!!...Učinilo mi se da
su žive životinjice. Skočile bi na njegove ruke poput mutiranih uvećanih buha,
grinja i vraćale se same na najviše police. A na policama, pored nešto knjiga pisanih
zemaljskim pismima, uočih kako je većina išarana posve nerazumljivim simbolima.
Rune....tamili, devanagari..sanskrt, što li je? Svakako neka su od tih pisama vrlo
slična zemaljskim prastarim simbolima.....ili čudne šarene sličice.....Njemu "doleti"
u ruke podebelo okrugla knjiga najviše čokoladnoj torti nalik, a kada nju poče
listati, ugledah predivne ortografske znakove. Rekao je da je to Promjenjujući
Cirkular sa Planete Cvrkutavaca (i nisam poželio upitati za značenje...Simboli u
njoj bili su poput najšarenijeg, ali vrlo ukusno obojanog cvijeća. Svjetleće slikovne
minijature, koje bi mi na "tvrdom" planu uz puno sreće, samo u lucidnim snovima
mogli uživati, ovdje ljepotom postidjele bi najendemičniji cvijet sablasne tropske
orhideje. Svaka je stranica oblika palačinke bila ispis šarenih simbola u nizu ,oblika
zavojnice puževe kućice; niz sličica koje bi morali čitati počevši od same sredine
lista, spiralno u smjeru kazaljke na satu, završavao bi na samom rubu papira.
Koliko je samo truda u ovo uloženo? Bez uobičajeno oštrih rubova, podsjetila me
na minijaturni model udaljene galaksije ,ili na školjčicu ,ili onaj Nautilius.
"Možemo i dalje" - rekao je - "Što hoćete..meni je svejedno...Susjede
Zemljana?.Možda "Religije Oriona"..mogu vam čitati pasuse prevodeći? Da li ste
za ilustriranu enciklopediju Vege, ili "Životinjsko carstvo sazviježđa
Taurus"?....Možda malo poezije sa Aldebarana, ili pak epsku fantastiku svih oko
Rigela?"
Očito, uživao je u tome. Ali, ubrzo stekoh utisak da ispituje,
sistematski demonskom pipalicom, kao vibrom provjerava istinu i laž mog ushita.
Mojim sada razvijenijim ( za razliku od zemaljskog ) i darovitijim , naročito
osjetljivim "ticalom",znao sam da pomalo i glumi. Napetošću «tog pipka « mogao
sam vidjeti nijanse .Bilo je tu nečeg nenametljivo vještačkog i to uvijek kada bi mi
91
se unosio u lice. Bio jesam pohlepno znatiželjan kao mladi mačak, ali moja
znatiželja bijaše konzerva ljudskog što mi je netko jednom privezao za rep. Znao
sam da on to može vidjeti. Trudio sam se sve vrijeme pokazati kako su moje
osobine ljudskog zauvijek isparile, no svaki bi promućuran demončić mogao odmah
vidjeti da nije tako. Javio se naslut; strah da se radi o najobičnijoj probi..testu..Zašto
bi me uostalom baš ovdje uputili? Sumnjao sam. Ponajviše u Čuvara. Sve je to bilo
pretjerano susretljivo, previše blago i tolerantno. Zavraga; pa to su demoni, ipak
demoni..Cijela bi Igra, kao i zapovijedi sa najvišeg mjesta..."prebaciti me u
Pčelinjak » k tom pronicljivom sveznadaru mogla biti samo
namještaljka....Naravno, on će poslije podnijeti izvješće višoj instanci o mojoj
ljudskosti ,o nedovoljnom postotku demonskog udjela ,o izostaloj mijeni .....Moglo
bi biti; ispituju koliko je toplog ostalo...u kojoj sam mjeri sam još uvijek toplokrvan
organizam. Ali zašto bi to radili ukoliko me ne žele u svoje redove? Usput, a moram
se tu pohvaliti bijah vješt u prikrivanju misli. Koristio sam Josifovu tehniku prvo-
deklarativnog monologa, i vjerovao sam da sa njom uspijevam prikriti onaj drugi
tok misli. Cijela je vještina bila u sljedećem; izgovarati «glasne» (u sebi) rečenice
kao da ih želite "provući" kroz jezik, usta, no to na samom «izlazu» ipak ne učiniti.
Posjedovah u «spremniku» u tu svrhu nekoliko na brzinu samo-stvorenih sastava jer
sve bih ostalo i tako; bla,bla improvizirao. Zahvaljujući Josifu koji me poučio kako
takva tehnika rađa efekt smetnje slične djelovanju na valne dužine neprijateljskog
radio-prijemnika mogao sam razumjeti i napokon iskoristiti takvo oružje .Za to je
vrijeme onaj drugi tok misli bio original prikriven i nepročitan.
Samo. ..ha…....nisam baš bio posve siguran da je to moglo zaustaviti vještog
Čuvara. Nekoliko se puta čudno, luckasto nasmijao.
Dragi, prezasićeni čitaoče! Zar bih mogao točno odrediti koliko
dugo se zabavismo ovim Odijelima ? Izgubljen i isprovociran gomilom vlastitih
paranoja-otrovnica, naravno nisam baš glatko funkcionirao. Znam samo da vidjeh
svekolikih knjižurina i zapisa. Bilo je tu knjiga koje su i svijetlile poput krijesnica,
bilo je i vrućih, providnih i polu-vidljivih knjiga raznolikih svjetova, ali i posve
običnih i namjerno prašnjavih latiničnih izdanja. Rekao je da Gospodar voli
sakupljati luckaste zapise. Posebice zemaljske. Obožavao ih je. No, postoji mnoštvo
92
knjiga koje Sivi Gospodar ne želi niti pogledati, napomenuo je. Njih treba svrstati u
dvije grupe. Prve bi nazivao; Beskorisnokorisne, a druge Korisnobeskorisne.
"Vidite li one udaljene police ,saća …i lijeva i desna strana su gadljive!" - podigao
je obrve - "Bijeda puke materijalnosti. Pustinja. Za nju je vaša Sahara mladunče u
jazbini. Ali, pođimo dalje. Htio bih vam nešto pokazati."
ČAROBNA KUGLA NA DRUGI NAČIN
Slijedio sam ga poput pseće bebe, a nakon kraćeg vremena
naiđosmo na malo proširenje, nalik mramornom trgu sa renesansnom fontanicom u
sredini. Osim presijecajući složenih mlazova vode koji su neshvatljivo sporo padali
na površinu jezera fontane , do nas bijaše nekakvo niže postolje, otprilike metar i
pedeset visoko, nalik na malecku sablast pod sivom tkaninom. Pokušah pogoditi…
da, kakva rijetka skulptura iz «Kolekcije». Bila je pokrivena sivim svilenkastim
pokrivačem. Na misao o skulpturi nagovori me podnožje kamenog temelja u obliku
stuba i visina objekta.
"Gospodine Žabac, jeste li za jedno malo svečano
razotkrivanje?" - upita - "Evo nam najčudnije knjige nastale genijalno sivom
kreacijom njegove Visosti! Pažnja! Ta-daaaa!!!!"
Trgnuo je jednostavno plašt. Razočarao sam se. Zar je to sve?
Kristalna kugla. Obično čarobna. Iz knjiga za djecu.
"Ne bih želio pogledati dublje!" - odmah sam rekao -"Buduće?
Dobar ishod ?Zašto? Ne hvala, pogotovo ne utjehe radi!"
"Bravo, možda vam je to je dobar mutant odgovor-izgovor!
Vješto ipak! Demagogija licemjerja! Može i obratno!" - zaškiljio je - "Ali, kugla?
Nije to što mislite...promašili ste ipak..i pomalo podcijenili Gospodarev naum. Ah,
bezbrižni mali žabci, samoskakajući stažisti, neuki insekti sa rilicom.....Koliko
samo nade još živi u tom batkiću! U gornjoj polovici klepsidre samo još par zrnaca,
93
a bilijuni se još uvijek nadaju, ha! Pet minuta do Konačnog, ali ne…još vremena
ima za promjenu Svijeta.!Wov, fascinantno sa slinom na ustima! I kažete; sretan
ishod. A što je to? Ono što će se dogoditi? Gladite li kućnog ljubimca ega,
najbezvrednije blago budućeg onda ste bure bez dna , nikada vam neće biti
dosta......psssst.....čujete li tiha pomicanja u šutljivom vakumu Sivila? Ispiti krv
knjiga, mirisati male duhove u njima, pa gdje vam je ispario "homo poeticus",
opsjednutost, a mreže.....korespondencije, stablo ideogramskih simbola....Što to
radite?....Po koji to put ne priznajete naličja, ukomponiranu drugu stranu?"
"Oprostite, što nisam navikao na Vaše..ustvari na tako čudna
izlaganja. Mogao sam pretpostaviti samo to. Ovo je čarobna kugla, vašarska kugla u
koju mogu gledati gatare i čarobnjaci. Kažu da mogu vidjeti budućnost. Stereotip.
Kao i Djed Mraz!"
"Djed Mraz!?" - digao je rubne dijelove obrva kao kineski
dragon - "A moje su reakcije loše? Prenagao sam?!....Hm.....Dobro. Oprostite!.Ali
što Vi govorite meni o stereotipu!?Pa nismo na Zemlji. U tome i jeste cijeli
problem. U neprihvaćanju neuobičajene logike. Možete li prići i pogledati? Dar je
uopće moći pogledati. Stvar se tako može ubrzati. Mijena se može ubrzati. A
nećete, jamčim vam vidjeti što već niste prije znali !!"
Moram sam priznati .Bio je u pravu kada je govorio o našoj
običnoj reakciji na obično, i neobičnoj na neobično. Pomalo sam razumijevao
potpuno preokretanje ponašanja, pravi obrat. Neobično postupanje spram običnog i
obično u neobičnom okružju. No, to bi bilo tako duboko neljudsko. Sve je ovo
preduboko neljudsko, nema ništa budućeg, nije označen pravac. I ponovo pitam
Bogove i samoga sebe; što ja radim ovdje? Tko sam ja? Što se događa?......Potpuno
ljudska razmišljanja uvjetovala su izlazak energije, pa pokleknuh tim naglim
gubitkom, osjetih slabost starca, nemoć dvonožnog što još jednom upravo tone od
iznemoglosti gubeći tlo pod nogama, ostajući bez oslonca. Mislio sam da je taj
oslonac ovaj novi svijet ;Knjižnica, Čuvar , čak i ove knjižurine? Trebao sam ih sve
u paketu kao i dijete roditelje. Svi ih trebaju, nije li tako? Štoviše, potreba raste
dolaskom u nepoznatu zemlju. Pravdah se tako u trenu prevladavajući osjet
94
ljudskog što se iz potaje opirao demonskoj zamisli . Zbir nemoći i opijenosti pojača
se...gubeći svijest, padao sam u neku slatku tamu utočišta. Tada vidjeh sebe kako
stojim na komadiću ohlađene lave, na rubu nemjerljivo dubokog vodopada, na rubu
nekakve crne rupe koja je gutala bujicu crvenožutih svemirskih izmaglica. Oko
mene su sa blještavih nebesa padale niti fotonskih slapova ,svjetlost je prosto
lila ,bilijuni, tone litara energetske vode a sve je završavalo u onoj beznadnoj tmini
ponora. No, iznad mene kao da se otvorio krov velike Zvjezdarnice. Lijeva
tamnoplava polovina svoda bila je presvučena sivom koprenom, a oblikom
membrane podsjećala je na leteći mjehurić sapunice. I povremeno bi kakav
komadić žute svijetlosti sa desne i potpuno slobodne tamnoplave polovice,
putanjom repatice i teškom mukom probijao sivu opnu membrane. Čuo sam i glas
lijevim uhom. Cjevasti udaljeni glas nepoznate boje dopirao je iz daljine.
"Gledajte gore desno....eno...dolaze!"
Začuo sam Tango. Bila je to spora, tužna, daleka glazba Kao
da sam osjećao ovu glazbenu melankoliju probavnim organima, stomakom, jetrom,
zujanjem u tijelu....Zavraga, gdje je Čuvar?...Netko jeste lijevo..stoji pored
mene....daleko je, ipak blizu: jasno ne vidim, samo čujem glas...ali to pored mene
kao da nije Čuvar..miriše nečije truplo drugim bojama…...ovo je lice dlakavo..ne
vidim jasno, ali znam… to lice je osobna dječja noćna mora…..nekakva mi dlakava
antropomorfna Zvijer šapuće na uho ;"Mi smo isti, mogli bi biti kao Oni, ali "......taj
je vukodlak već položio i dlakavu ruku na moje rame.."Ne morate se bojati, mi smo
mogli završiti zarobljeni kao ona svjetla, ali imali smo, recimo to tako, nešto više
sreće"- čudno je to što sam se zatim nasmijao ...(Užas, hladim se od užasa, nije mi
dobro, ali ipak pogledam gore. Desna, plavo-tamna polovica neba bijaše ispunjena
nemjerljivim brojem iskrica, mirijadama malih lampica....)
"Divovska jata..guraju se, vidite li!?" - glas je Zvijeri
"odzvanjao" u meni poput glazbene viljuške - "Mrve se, gužvaju ,a evo ih ponovo
dolaze. Samo neka idu. Vidite li? Pokušavaju probiti opnu. Doći do nas. Ovdje."
Zaista je bilo tako. Te su tisuće zrnaca pokušavale proći na
95
lijevu stranu, ali nikako nisu uspijevale u tome. Svako bi zrnce bivalo daleko
odbačeno, kao da je lupilo o kakav trampolin.
"Svjetlucanja su pojedinačne kva-kva svjetlosti." - javio se taj
glas -"Žele doći do nas. Sjesti za stolove Dvorane. Na silu. Smiješni su. Kao i
njihova preskakajuća ploča, ista dosadna ponavljajuća tema. Otrcani, stari Tango
čija ploča preskače milijune godina. Gladni konačnog spokoja ,ponadali su se da im
to mi možemo dati. Takav je sklop nesalomljivo odvratan. Uvijek su očekivali
darove. Zašto bi se sami pomučili. Vole kad im donesu na pladnju lijepe riječi o
njima samima. Usput ratuju, jer su budale. Žele do nas ,a cijeli su svoj crvljivi život
zanemarivali maštu. Mi imamo berbu. Ne godišnju..dnevne, satne berbe....A, evo i
Berača.......Lovac. Pogledajte...dolazi..pri horizontu....dolje desno.!"
Koliko daleko sam ustvari mogao vidjeti? Valovite smijese
boja, gusti oblaci energetske magle slili su se u tu beskrajnu duboku rupu tame pod
mojim nogama. Tako je bilo i na drugoj strani ulaza u Divovsku jamu. Ali, na
desnom obzoru vidjeh posve crnu masu, priliku koja se poput brzorastuće proljetne
oluje kretala ka roju iskrica. Bilo je nešto grozno u toj pojavi, a po meni stade
plazati blizanac jeze kupača što ugleda divovsku crnu hobotnicu pod sobom. Jer ova
se masa kretala predatorskom brzinom, sluzavo, u stilu prastare i velike Amebe.
Zaista je pojava dizala imaginarne dlačice na mom zelenom epitelu. I kako se
približavala granici Sive koprene, gotovo da sam mogao začuti vrisak iskrica. One
počeše panično bježati, rasipati se kao pikule u dječjoj sobi, no nisu imale kamo.
Gdje god pošle, crni ih je kameleonski jezik Amebe uspijevao uloviti. Štoviše,
mogao ih je odjednom gutati stotine.
"Da li je to Smrt?" - upitao sam ono pored sebe, uvjeren kako
je ipak to moj novi likantropirani prijatelj.
"Paaa da, i ne, prije ne jer gore je od Smrti ." - mrmljalo je ono
- "Lovac je samo vrsta smrti. On lovi dekore što priznaju nemogućnosti. Pogledajte
ih. Nemaju kamo. Stanična membrana je naša granica. Vidite li? Nitko ih ne želi
kao starce. Ta je gusta prilika koja ih sada lovi njihovo dijete. Nije to teško
96
razumjeti. Na kraju je kukavica izbacila sve konkurente iz gnijezda. I lovi roditelje.
Kukavica ima ime.....Jad!!!!Možda je gusta masa nakupina slabosti. Na kraju ih lovi
vlastiti Jad. Vidite li ga? Kako je samo brz."
Zaista, ta je crna masa za tren uspjela "pojesti" gotovo
polovinu roja. Preostale su pijane svijetlosti poput omanjeg oblaka skakavaca sada
bezglavo lupale o sivu barijeru, njima nevidljivo staklo. Ali, uskoro je crna Ameba
"počistila" i posljednje. Zatim se jedan krak tog crnog polipa donjim djelom izduži i
naglo pojuri prema meni. Neobjašnjivom brzinom. Moj vrisak se morao čuti. Nisam
imao vremena reagirati, kamoli razmišljati. Sve se zbilo u djeliću sekunde. Kao da
je u trenu prevalila tisuće kilometara. Tada me okupa neizmjerno hladan mrak koji
je kočio žablje krakove. Bio sam umočen u neprobojno crn tuš uzdaha tjeskobe kao
mala, progutana žablja nakupina mesa u stomaku najbjednijih slabosti .Vidio sam ih
tamo. Panika lovine prerasla je u plač. Zelenkaste su se skupine svjetlosti gurale
rubom ždrijela, poput pilića pred raspomamljenom kunom. Postao sam beznačajan
mrav u preši. Gusta tamna masa mrzla je moje polu-tijelo, a ono nešto još uvijek je
cjevasto šaptalo ;ništavno je kada misliš da si ništavniji od drugih.....prokletstvo
svakog mjerila je ništavilo.......Ali nisam se niti stigao uplašiti. Slijed događaja
brzine lepeta kolibrovih krila, nije mi čini se, namjerio dopustiti onu dužu vrstu
straha. Ličilo je na fijasko u razumijevanju crte trajanja jednog života, svršetak
gluposti. Mrtav pojeden? Učinilo mi se da sam tada to duboko i poželio;
iskreno..Onda je opet eksplodiralo toplo i sumračno svijetlo nad
vodopadom .Vidjeh još samo rep sada izdužene mase nalik na veliku zmiju, kako
ulijeće u ralje provalije pod nogama, kako se uvlači u rupu.
"On tamo živi. Može izgmizati kada mu se prohtije. Apsolutna
tama mu prija. Plijen još živo svjetluca u njegovoj utrobi, a za njih tek počinje
najgora mora. A Vas je samo onjušio. Vi ste u milosti. Barem zasada .Osjetio je
Veliko Sivo ,Gospodara. Pobjegao je."
Glas se postepeno topio, udaljavao, a ja sam tonuo. Znatiželjno
po stoti put pomislih da ću zaspati buđenjem u sobi pučke bolnice. Baš fino! Koliko
bi mogao imati godina sada, dolazeći svijesti. Šezdeset? Koliko je vremena prošlo?
97
Dvadeset minuta ili dvadeset godina? Ili više?
Ali, u prvom svijetlu otvaranja očiju nisu uz mene stajale
medicinske sestre i liječnici. Bio je to samo Čuvar. Kada sam došao svijesti, ležao
sam na mramornim pločama, pored istog postolja na Trgu Knjižnice. Sjeo sam na
pod i buljio u daleke police zbunjenim pogledom neumivenog studenta. Što je to
bilo?
"Žapče, ustanite!!!" - uhvatio mi je ruku, vukao me prema gore
- "A što je bilo? Pa, zar se ne sjećate. Pogledali ste i....i pošli malo predaleko....
znao sam!"
Čarobna je kugla bila pokrivena. Nemir je ludovao, malo je
žablje srce skakalo kao pinball kuglica. Previše energije željelo je izletjeti,
booom!!!!Prhnuti poput vatrometa. Misli su nisu pregrupirale, ponašale su se kao
navijačka masa, finalno oblikujući brz, jasan poriv; razbiti kuglu, ili pobjeći. Glupih
li pomisli .Mahnito rasprskavajući gnoj energije. Bio sam adolescent sa vjetrovitim
stavom i kamenom za prozor. Još uvijek sam infantilno jahao na konjiću vrtuljka
demonskog lunaparka. Sve je titralo, vrtjelo se, baš kao poslije prvog pubertetskog
srkanja "afrike".Ustao sam, ali sam hodao zaljuljanim dnom neusidrenog čamca.
Nevezano sam počeo pričati sve što sam vidio, sve o ponoru nad kojim sam istom
takvom mukom održavao ravnotežu.
"Pretpostavimo da je ovo San" - klimao je odobravajuće (ali
zašto?) Čuvar - "Gryphoni su čudni. Zaspati u snu?.Nije li to "cool"?Slično je i ovo.
Pored nas je čarobna kugla. U svakom pogledu prevažna je pozicija promatrača.
Nije moguće vidjeti budućnost u vanvremenskim zonama kao što su Dvorana i
Srce Pčelinjaka. Možda možete razumjeti? Ovdje se radi o nepriznavanju
budućnosti. Slično je sa knjigama oko nas. Ista knjiga ne govori svima podjednako;
zavisi gdje ste ,kako se možete vidjeti, sa koje pozicije čitate, koliko je visoka
osmatračnica! To je bar jasno. I još nešto. Bio je Igrokaz. Sivi je Majstor vrhunski
lutkar. Manipuliralo se simbolima na pošten način. A glas iz cijevi? Nije bio moj,
uvjeravam vas. Možda je Gospodar nešto poslao.. na primjer «Kopača» .Da.. vaših
98
strahova. Mogao bi biti i Bauk-glasnik .I niste spavali. Bili ste u transu, bili ste
zaljuljani. Vaše je zeleno tijelo popilo previše energije. Kugla vas je dobrano
protresla. To je sve."
Pa nije me baš utješio ovako škrtim izvješćem. Gotovo upadoh
u ono grotlo. Mogao sam po drugi put umrijeti u toj groznoj rupetini. a sami prisjeti
na nezbiljsku gustoću, na toliko nagomilane tame učinili su me opijeno-bezvoljnim
i slabim. Da ja nisam slučajno onaj koji se u nekom davnom filmu neprestano
smanjivao.?Ili netko iz korpe za otpatke serijala "Zona Sumraka".Žablja koža se
skupljala kao nekoliko puta oprana maja, učinilo mi se sve ovo još većim nego
prije. Prokleta kugla!
Čuvar je morao primijetiti da baš nisam oduševljen ovim grozovitim stres
poklonima, sve je ispalo i bez točke na kraju.
"Očaj tijela? Premalo je pravih riječi. Ono dolje nije čak niti
očajno, ali dobro ,dobro, shvatimo sve to kao pokus " - rekao je - "Josif naime
ponavlja riječ; kapric. Nju povezuje sa Gospodarom, jer našem se prijatelju ona
doimlje najprimjerenijom. Zar nije to sve nekakav kapric? Meni se čini da nije. Više
sam za verziju po kojoj Sivi Autarh provjerava udio svoje sjene. Sviđa mu se
samokontrola, pisanje pjesama, iskreno malo nužnih želja. Tako ne "čupa" slučajno,
ne vadi olako jedinke iz čopora. On zna da mora tako učiniti, nitko više ne polijeće.
Ali, budimo lukaviji ,nešto lukaviji! Evo mog prijedloga; preskočimo intuiciju
vulgaris, mislim na onu vašu ,onu prvu....koju svi posjedujemo, ali se događa
spontano i rijetko jer ne znate upravljati njome. Prosto niste obraćali pažnju,mnogo
vam je nevažnosti na zemlji trenutno važnije ,niste majstori. Ali osvježite svoju
nutrinu posve novim slutnjama....vježbajte stanja. Kako? Evo, baš bukvalan
primjer. Neka vas ulovi Velika Zmija. Svemirski lovac ili ta zmija, nadam se da
razumijete, za vježbu može biti posve isto. Dakle, jedna velika ,hladna, sluzava i
gladna, da, može biti i ona sa vaše bivše i sadašnje Planete. Ima ih tamo opasnih po
čovjeka, no birajte koju god, meni je svejedno.....recimo, kraj je vrućeg
dana...sunčala se u šikari cijelo vrijeme, sunce je sada crveno, svježije je ali još
nema sivog sumraka, prava idila prašume....ona polazi u lov.....a lovina ste vi .siroti
99
usamljeni evropski turist. Bio je to samo tren....bacila se na vas, a da vi ju prije toga
niste niti mogli primijetiti...da, toliko je potrebno..sekundu, dvije....sada vas
guta.....mislim da vas ne guta samo zmija....to čini i Svemir..Naš domaći zajednički
Svemir. Iako ste za nas ovdje pogreška u ovom slučaju Svemir ne jede
pogrešku ,svemir ždere svemir što je vrlo uobičajena pojava , ništa naročito ,ništa
neviđeno ili posebno..…ali stečeni Ja to tumači drugačije…Ime i Prezime su dva
nepozvana gosta na darovanom mjestu zvanom Svemir. Jer tamo dolje Vi niste vi…
niste to što mislite da jeste…..vaša je srž ,vaš je mesnati smisao jedino u igri lovca
i lovine ,u lancu..Vi ste nešto ,vi ste oči koje love ili ih nešto lovi. Ostalo su iluzije.
Svemir je taj Predator, u ovom slučaju sluzavi, duguljasti monstrum ; reptil što vas
polako guta uz školske odmore rastezanja čeljusti. Možete zatvoriti oči...i prizvati
scenu gutanja uz pretpostavku da ste svega svjesni, da se niste onesvijestili što bi
naravno u praksi bilo nemoguće i da ste potpuno nemoćni u čeličnom stisku
divovskog gmaza....ona vas guta, vi čujete ptice u krošnjama, narančasta lopta
sunca ljepša je no ikad...to prilično dugo traje..meso guta meso...a što sad? (dok je
zaneseno objašnjavao pretpostavljenu poziciju moje glave, ja sam zaključio da je
potpuno sišao sa uma i objavio sam negodovanje grimasom gutanja cijelog limuna
sa korom)
Podigao je štap prema meni.
«Krivite lice?....a tako, to se vama baš ne mili slušati....znam...paa, to su sasvim
serijske reakcije, ali …oni dolje bi vas prozvali potpuno nenormalnim kada bi
neuobičajene događaje poželjeli evocirati na ovakav način.....ali, vjerujte događalo
se ,događa se....dakle, gdje smo ono stali... da.....na crvenilu sunca. Krvavo sunce
zalazi, prekrasan mir i cvrkuti..ptice odlaze na počinak. Ahhh, divna su ta nova
osjećanja!!!."
(Lud je. Potpuno je lud ako misli da ću potonje progutati upravo
kao ta Boa zeca. Kakav je ovo nivo? Okružen sam luđacima, mrtvima,
raspadajućim lunaticima, umobolnim knjižničarima. I zašto bih morao prizivati ono
odvratno zmijsko gutanje, što bih uopće radio i osjećao da poživim u tom gmazu.
100
Ne razumijem insinuaciju.)
"Ahhh, neobične li pozicije!" - nastavio je - "Neobično je moguće,
događalo se. Zmija zaklapa čeljust, kani provariti. Ne umije vas taj hladni fatum
razlikovati. Tapir ili Vi, predatoru je sve to isto. Lovina je lovina .Što preostaje
vama? Neizostavno prizvati sivilo u konačnom otrežnjenju jer vas proždire upravo
ono svemirski nužno ,a ne ljudska crno-bijela podjela. A naše je Sivilo umjereno
hladno, ono nema mjerila, za njega nema krivaca i krivih ,nitko ne umire, nitko ne
pobjeđuje, vide se pejzaži sive izmaglice sa tog Trona. Tako razumijemo sve samo
kao prozračno-nedokučivi jučerašnji i budući zamišljaj, istinit ili lažan, aaaa, kako
hoćete?! «
Podviknuo je i prokazao me štapom ponovo. Potom nastavi.
«Da ..Tango!!. Crno je bijelo, tužno je smiješno, a mrtvo živo, ubijeno je rođeno, a
ozbiljno potpuno neozbiljno…nikakav očaj…..sve su to razlozi zbog kojih sviramo
neprekinuto Tango. Cijeli je taj tok sliven u njega. Tango pokazuje put, prevodilac
je....odabran od Vrhunskog Zmaja .Siva je Tora, tročetvrtinsko diluvijalno
čudovište. Tango slijedi jedan isprekidan tok pravilnom uporabom teze i arze ,i
slonovski umjerenim korakom, a kao takve, sequence se međusobno nadopunjuju,
mogu ubrzati gaženjem jedna drugu, ali anarhije nema ili sinkopiranog.....čini se
samo ono potrebno. Sivi zna ...kombinacije su bezbrojne.....impulzivan je, ali
svoj...ritmom srčanog bata polazi raditi sa pretpostavkom Smrti, da...Tango je gola
nostalgija tek komponiranjem te vrste prividne nemogućnosti izlaza. Postavlja
labirint, uvijek ga postavlja, uvijek ga izmjeni, i uvijek su uporabljiva ista ritmička
pravila....jer on je Tango..... kako netko reče; Slatka tuga što tjera na
ples.....da.....vrtnja, ples....dance..dance!!!!"
On je počeo mahati štapom poput Gene Kelly-a, koji je izgubio
živce i šešir ,a potom vrlo vješto i hitro stao izvoditi zamršene okrete živahnim
nogama kakvog mladog milonguerosa. Tada me zamoli za ples, no ja ga odbih
objašnjenjem kako nikada slično nisam niti pokušao.
"Nije dobro to što odmah odustajete! Ljudi su takvi; žele brze, a
101
velike rezultate u kratkom roku, u protivnom rezignirano odustaju…ali….. Sve je
oduvijek u nama. Mi možemo znati sve!.....Hoplaa, vidite li?!" – i ne pitajući
neuobičajeno vješto on me zahvati oko pasa grčevito kao djevojku, a žablji mi se
kraci stanu tada zaista nekontrolirano «majstorski» savijati u koljenima. Pogledao
sam njegov štap, a taj je samostalno poskakivao kao metla one Disneyeve
vještice ;plešuća čarolija u čudesno-vertikalnom položaju. Bizarno i veselo…
Tango-Vals….jedan je od nas dvojice ona pohotna Frainkensteinova nevjesta
zacijelo. Pogodite tko? . Onda je Čuvar oduševljeno povikao ;"Ecce, daemono!!!
".I uskoro je naš milonga dvojac brzinom zvrka činio osmice po mramornom
podiju, a ja sam se sve to vrijeme nemalo čudio maestralno vještim pokretima
vlastitih nogu....Ovo me itekako povratilo u svijet dobre volje, podalo mi nakratko
možda malo snage ili vjere u smislenost snovidnog mrtvo-življa. No, nismo plesali
dugo. Čuvar mi prošapne da je vrijeme. On zazviždi uličnim žargonom, pomoću
palca i srednjeg prsta, a iz jednog uskog prolaza na polusvjetlo Trga istrči ogromni
tigar. Oh ,bulumente li grozovitih zvijeri ovdje što vrebaju iz tame Sivog carstva?
«Ne morate drhtati, zavraga gospodine Žabac, što je sad opet?»
Bio je to natprosječno krupan tigar veličine omanjeg automobila, ali sjećam
se ;gotovo da se moglo vidjeti kroz njega. Zapazih inteligentne tople oči, kao u
Mermaca. Aura je te prozirne zvijeri godila i mojim očima; sve je svjetlilo
plavkastom. Plus dva duga sabljasta zuba...
"Evo mog prijevoznog sredstva (nasmije se Čuvar....pogleda
prema tami naslućenih svodova) moramo krenuti prije Sveznadarske oluje……
magla ima mijenu…..vrijeme je....moramo se vratiti, žapče."
Tigar mu je olizao ruku manirom umiljate mačkice. On ga
pomilova po glavi. Životinja ju nasloni o njegovu nogu. Potpuno pitoma životinja,
pomislih. Ipak bijaše strašna, ali na divan način. Svjetloplave su pruge nenametljivo
činile oblike na paperjastoj albino-fotonskoj verziji sibirski gustog krzna. Čudesno
je i blago-plavo svjetlucalo njegovo mirisno krzno nenametljivo, smirujuće.
"Penjite se. Ja ču biti prvi, a vi me prihvatite oko pasa, čvrsto.
102
Jurimo do Šahovske ploče….idemo probuditi Mermaca. Potom letimo za
Dvoranu.....Obišaaaal !!!!!".
Čuvar tako povikne, a tigar strelovito pojuri kroz jedan od
heksagonalnih tunela.
Lorsbach 11.06.1993.
Eto ..radujem se .zgodi se da pronađem Toynbia u Frankfurtu na engleskom , te sada
uživam u interesantnim mu zapažanjima ;ortodoksna crkva kao šizma ,religijski
sinkretizam ,ciklisti u cijelom rasponu od Polibija do Danilevskog ,potom Spengler ,a
i on nalazi uspone i padove civilizacija u kontekstu vitaliteta i kreativne genijalce drži
spasiocima. Pri tome se služi mnoštvom njemačkih termina (volkerwanderung) što
mom prijatelju Michaelu ,modernom bicikl-folozofu služi kao još jedan u nizu
primjera kako se duboko misliti ne može bez njemačkih klasično-filozofskih premisa.
Sistematični mističari ,kako su u evropskom «guideu» nazivali Nijemce ,bez ikakve
namjere za generalizacijom i meni osobno su interesantni ,te sam i dalje
impresioniran Heidelbergom ,Tubingenom i na kraju i samom Frankfurtskom školom
(From , Adorno ,Marcuse, Horkheimer). Interesantno je i to kako se i sam
Schopenhauer nije puno «micao» iz Frankfurta. U vrijeme tih revolucionarnih
događaja pedesetih, šezdesetih prošlog stoljeća savršeno ravnodušan spram političkih
mijena (njegova je kuća danas na «uniju» tzv .Schopenhaureov arhiv) nepriznat od
Heidelberga ,vječno u sjenci Hegela ,veliki je filozof na svom primjeru pokazao
Toynbijevu tezu o disharmoniji institucija u zavisnosti od ideja ili emocija što ih te
institucije nose.
Svidio mi se Tvoj termin ; komorne knjige .I zaista toliko toga sličnog i mene
prožima, a poštujući svaku erudiciju ipak bih Ti preporučio integralne prijevode
Homera koji postoje na hrvatskom ,a sadrže u sebi gotovo sve mitsko-arhetipsko
helenističkog razdoblja. Tu je i Hesiodova Teogonija , a interesantna duhovna
avantura bila bi i kompletna Danteova Comedia .
103
Također imam i jednu Tvoju knjigu Blavatske iz naših najmlađih dana ,te se nadam
kako ćemo razmjenu izvršiti ovoga ljeta. Apropo toga …stan u kome smo sada je
iznajmljen i pod ugovorom ,tako da u tehničkom smislu nemam više problema ,i tu
možemo malo odahnuti ,ali ostala su pitanja npr .Ofenthal visa , i dalje otvorena.
Počeo sam raditi u novoj firmi ,švedskoj «Ikei». Posao je pod ugovorom i sada
prolazim «Probezeit» fazu od tri mjeseca . Ipak sam uspio dobiti pet dana frei za
jedan karate seminar u Ravensburgu početkom jula .Mamu sam uspio dobiti preko
Gonze ,prvi put da ja mogu nazvati «dolje» ,a sam je razgovor bio tužan .Vrijeme
teče ,prolaze godine. Melitini su u Zagrebu ,nekako se pokušava «živjeti»…potrebno
je tako malo.
U gradskoj biblioteci postoji cijeli jedan odjel glazbeno-notnih materijala ,a
«upoznao» sam i nekoliko notnih prodavaonica tako da je ovdje apsolutno sve
moguće naručiti. Postoje i posebni katalozi koje Ti šaljem u prilogu , no ipak cijene
su nepopularne.
Neobično sam impresioniran Tvojim uplivom u «Votka» world ,ovdje sam i ja
pokušao nešto sa Smirnoffom ,te poslije dijaboličnih faza sa votkom i
whiskyem ,ipak prihvatio talijanski «Way of life» prepunjen laganim i pitkim vinima
jer nažalost starim .Karate su treninzi svakodnevni i sve manje mogu podnijeti tolike
količine žestokog .No ,kako si ti jednom lijepo rekao; Opijeni jesmo i bez alkohola.
Tu i završavam ovo kratko pismo .Dragi moj viteže ostaj dobro uz jednu Krklecovu
pasažu apropo Villona:
Fermine piši; tanjur brijačnice
Uštapu pruža ogledalce ,svira češnjak u crijevu
Vrpcu sa šešira zapih ko marva ,crno mi je lice «
Mnogo pozdrava Sandi ,Mariji i Vladi Naravno grusse i od Melite.
104
BELIJALOVA TROJKA: (TEST)
Povratni (zaobilazni) je let trajao deset puta kraće . Nisam «rodio» niti desetak
pomisli , Tigra i Čuvara od silne magluštine Mermac i ja nismo uspjeli vidjeti za
leta ,no ubrzo pred nama ukazala se Grifonska pista. I sletjesmo na isti način;
bajkovito usporeno .Nismo hodali dugo a pred nama iz magle izroni Dvorana..ona
ista .Naš dolazak nije prošao baš potpuno neprimjetno. Mnogi su se bacali Čuvaru u
naručaj ,ljubili ga , klanjali mu se ili ga srdačno pozdravljali. Ubrzo smo sjedili na
prvom bočnom stolu Glavnog Proširenja. Slike bijahu kao i prije. Mnoštvo . Krici .
Nekakav čudan spoj Prastarog ritma i tanga . Plesalo se ..ludnica.
"Nitko da primijeti.....čujete li?" – odjednom Čuvar stade njušiti zrak i činiti tipično
«pseće» geste -"Taj slabašan pjev prvog vjetra. Blag je to i prohladan povjetarac. ,ali
poseban . Pojavljuje se nenametljivo, isprva kao naslut, potom kao svježija verzija
pustinjskog Fena. Osjetljiviji ga oćute u dubini, kao promjenu u ponoru prostora....oh,
gle...evo ga opet....strujanja.... Mislim da dolaze."
Uznemirio me. Ništa ja nisam mogao vidjeti, omirisati ili oćutjeti. Njušio je taj ludi
starac vakuum halucinacije poput životinje, a ja sam se potrudio oponašati ga. No, do
mojih vodozemnih nosnih otvora dolazio bi intervalno samo smrad groblja, svježih
rana, kamfora, tamjana, i zapaljenih kineskih štapića, dakle nipošto nešto novo, jer
ovi smradomirisi naseljavali su moje žablje nozdrve još od ulaska u Dvoranu.
"Mislim da nemamo odveć vremena. Gotovo siguran sam da dolazi Belial" - nastavio
je šapatom - "Osjećate li promjenu u eteru, usporenje, blago smrzavanje slike
Dvorane, a vidite li i da Josifa nema ,naglo je "ispario". Uskoro će spajati stolove,
vjerujte mi....za goste. Kao što nam reče Mermac, a nemamo razloga ne vjerovati
105
mu....dolazi inspekcijska trojka....Slušajte dobro :tu neće biti podjele, izdvojenih
osobnosti, sve su to aspekti samo Sivog; jednog jedinog
prožimanja..ali....ali.....izvode se po rolama . Iako su uloge unaprijed podijeljene sve
su takve naizgled pojedinačne osobe ustvari On sam.....Gospodar pod maskom. Belial
se pojavljuje samo kada je potrebno i to kao Prokrust umjetničkog ili Inspektor
Inicijacije. Lijevu mu i desnu stranu pratnje tko čini? Oh..kako-kada ! Ali o tome
zaista ne bih nagađao, Trojstvo Sivoga?....Belial je uloga, privremeni vrh Piramide,
trenutni primat Troglavog Zmaja.....Visost se može emanirati u bilo kojem obličju, ali
kada ga dobar razlog ili hir spusti, nerijetko neće objelodaniti prisutnost. U ovom bi
slučaju mogao biti i netko na boku samog trojstva ,ali i netko u mnogobrojnoj
publici ...u sjeni Belialovoj. Takav je naš Veliki Sivi Psoglavac, glumi tek jednu od
glava Belialovog Kerbera ".
"Zar bi se njegova Visost mogla odvojeno emanirati?
"Zašto ne? Događalo se i prije. Ali, čemu sad ćutim vaš drhtaj, jezu ?Belial će se
istina u početku doimati jačim nego što on to uistinu namjerava biti, ali samo do
trenutka kada će biti siguran kako je dobro prodrmao i zaplašio inicijanta, u ovom
slučaju žabljeg polustvora. No, erudicija će biti ponajmanje važna .Otkrije li i trunku
snage, nemate brige..povući će se. A može On samoga sebe nazivati kako mu drago,
ali to je naravno samo jedna u nizu bezbrojnih zamki ,pa njegova samohvala i
tituliranje ne bi smjeli prevariti istinskog protivnika....a ti pleteri na svečanom odijelu
iznad mesa zrače čistim idiotizmom. Ja dobro znam...Gospodar igra na prijevarnu
kartu ...majmun je sklon hvalospjevu drugih o njemu samome, pa se ponaša u skladu
sa organizacijom čopora, demon je liberalniji...zanemarite mu hvalisava nazivlja
poput; "Knjiga Wolandova, Esencija iskustva, Čista Oprana Erudicija, Glava Gorkog
šećera....zanemarite i slično ukoliko bude rečeno, kao blijede pokušaje prijevare.....
nije to cilj jer laže se...ovdje se vara na evolucijskim kartama..Izvući će kartu sa
likom zmije iz rukava ako to bude bilo potrebno jer cilj je otkriti promjenu .Želi
vidjeti ono glupo, ono posve ljudsko, i kojoj mjeri prihvaćate piramidalne sustave
donjih svjetova.....ovo zovemo «zamke za zečeve». Namjerno će isticati hvalospjeve
106
stepenica nizom vrlo lukavih upita. Budete li odgovarali bijedno, onda ste dragi moj
posve izgubljeni...no, kada se u nepoljuljani mir Stažista ugnijezdi besprijekorna
intuicija, Belial odlazi zadovoljan. No, vjerujte .... neće vas niti pokušati ozlijediti,
sve je Igra."
Dok mi je davao ove, kako je sam rekao posljednje upute, zaista u trenutku osjetih
promjenu. Pojavio se neprimijećen od većine (ili ja tako samo volim misliti)
hladnovit vjetrićić i učinio je moj pogled na Dvoranu čistijim, dubljim, jasnijim.
"A kako će Belial izgledati?" - upitah - "Mislim; Josif mi je spominjao ruskog
nihilistu, francusku kapicu, pelerinu umazanu temperama?"
"Tisuću pokaza postoji ,to ne mogu znati !" - odgovori mi on polu-šapćući i
neprestano pogledavajući u pravcu tamnoplave dubine - "Josif je nešto vidio
posljednji put. Ali, to je bilo tada i nikada nije isto. Može se dogoditi da vas pokuša
preplašiti izgledom. Može se pojaviti kao vaš Bauk....kao ono čega ste se oduvijek
bojali, a može ga svatko u Dvorani vidjeti u drugom obliku."
"Ovo mi nije po volji"
"A tko pita vas? Samo malo... ne zaboravite da je on samo Zoilo-Tercit"
"Što vam je to?"
"Sam Gospodar pod maskom. Rabimo ovaj Goetheov termin iskrivljeno. I mnoge
druge. Onaj što sve stvoreno rukom, kao pod lupom kritike ocjenjuje. Znajte …
ukoliko mislite da pobjeđujete, svakako varate se. Dragi moj, to onda Gospodar
osobno popušta, ponekad iz samo njemu znanog razloga. Ne usudite se niti pomisliti
kako Belijala možete prevariti, a moglo bi se dogoditi da umislite i kako
ste namah jači..ohhh…ne savjetujem vam potonje .On će namjerno popuštati, da bi
isplivalo ono najljudskije u vas. A to redovito sirovo njemu nije po volji, pa ne
pobjeđuje u ovom Quizu. Samouvjereno-britkog u odgovoru mora biti, ali i suptilno
107
je važno, jer traže mitsku oštrinu arapske sablje što siječe padajuće velove najfinije
svile .Usput, kada sama Igra starta, moja će vam malenkost biti na usluzi. To nije
moja dobra volja ,već spada u pravila.»
Progutah knedlu ,dvije ..on je to vidio.
«Ma ,ma, opustite se ! Kao na Maturskoj zabavi.....uostalom, biti ćemo u telepatskoj
vezi. Vidite li sada..evo opet..........vjetar!"
Zaista, vjetrić je pojačao, a glazbenici su promijenili ploču. Tango se raspadao, a
zvuci su vrištali nad rubom dodekafonijskog ponora. Banuo je niotkuda i Josif ,te
uzbuđeno i ozbiljno povikao;
"Evo ih!!....dolaze.........trojica su!" - potom se hitro spustio na stolicu. Nešto mi je
zaustavilo u grlu golf lopticu ..ne, ne….dvije golf loptice kada je netko iz mase
kriknuo; "Napravite prolaz za Gospodare....Prolaz Gospodarima!!"....i rulja se stade
razmicati, a ja u plavoj dubini nazrijeh tri čudne prilike.
"Vidim ih" – rekao je i poluslijepi Čuvar - "Ponavljaju se. Nije loše. Onaj visoki sa
bijelim polucilindrom na glavi je Jazz-majmun, Bal-dirigent. Njega šlepaju često, on
komunicira sa Plesnjakom poput nekog iz Odijela za odnose sa javnošću......to čini
umjesto Beliala. Kako se ono dolje govorilo? Mister Katalizator?"
Približiše se ,i ja majmuna vidjeh posve jasno .Radilo o pravom dlakavcu u posve
bijelom smokingu, sa bijelim poluklakom na glavi i crno-bijelo točkastom leptir
mašnicom. Osmjehivao se srdačno, te pozdravljao razmahano prisutne, pa i stiskom
dlakave ruke i klackalicom veselih, toplih očiju lutke sretnog djeteta. Sve to bijaše
prevučeno lakrdijaškim gestama obješenjaka, cirkusantskim izvedbama......
"Onaj u sredini. Niži." - javi mi se Čuvareva telepatska sekretarica - "Hmmm.......čini
mi se da je to Belial. Pogledajte....!"
Središnja se i pogrbljena prilika oslanjala o dugi, uglačani pastirski štap. Lice nismo
108
mogli vidjeti.....Kapuljača sive redovničke odore, bila je prosto preduboka, a umjesto
lica, zjapila je crna duboka rupa...Užas glavom i bradom bez glave i brade..Ovaj nije
priklanjao pažnje ostalima, niti mu se tko od prisutnih plesača i promatrača usudio
približiti, dotaći ga. Kada mu vidjeh ruke, pomislih kako bih nakon dužeg vremena
gledanja u te ispucale krvave žilice i prljavo zelene mrlje na prenaglašenim
zapešćima mogao i povratiti od mučnine. A da ne spominjem žiletno oštru panđu
raptora na vrhu svakog od deset kvrgavih izraslina što bi se uz malo mašte mogli
nazvati prstima.
"Kapuljača!?Poznat mi je ovaj oblik" - prostruji Čuvar kroz mene - "Zasigurno nosi
nametljivo glomazan srebrni prsten sa reljefnim motivom pauka na desnoj."
Još spominjem trećega. Bijaše na lijevoj Belijalovoj strani, ali ga nikako ne uspjeh
uloviti pogledom. Točnije; gledajući izravno ,slika bi uvijek otklizala u stranu.
Teškom mukom i nedovoljno dugo vježbanom tehnikom Odsutnog Pogleda, ipak
uspjeh nazrijeti zalizanu kosu, mršavo koščato, pomalo izduženo lice, sivi sako, crnu
dolčevitu, i nikakve naknadne posebnosti.
"Tko je treći? Tangueros?"
"Sigurni ste da nije vaš Bauk ?" – odgovorio mi je pitanjem -"Ukoliko vidite isto što i
ja ,onda svakako se potrudite da od ovog trenutka što manje komuniciramo, a rjeđe i
mislima."
Poslušao sam ga. A Josif se ustao, i rukom glačao vojničko odijelo. Popravljao je
kragnu, provjeravao dugmad, stezao pojas. Pri tome je fiksirao trojku, nije
spuštao pogled. A posvud su se i pinceri razletjeli, brdo njih. Kako mi je Čuvar i
nagovijestio, počeše spajati, ne znam, možda i dvadesetak stolova i kao
da očekuju svatovsku povorku oni od tih stolova učiniše podužu nepravilnu zmiju. A
Josif je već ukočeno salutirao kao da podnosi vojničko izvješće sa stanjem na
bojišnici. Ja u tim trenucima jednostavno nisam postojao. Uvukao sam glavu u
109
smoking kao kornjača u oklop .Omotao me crni, robovski strah, ne znam, jedva da
sam disao. Belial potom sjedne za glavu učinjene Zmije, a Majmun i Nepoznati desno
i lijevo sasvim uz njega. Do njih naravno i Josif, a i mnoštvo učinilo mi se
demonskih Lordova, sve faca do face, a primijetih kako za ova mjesta sjeda i
popriličan broj onih iz Posluge. Čuvar mi ponudi stolicu postavljenu približno na
sredinu ali na suprotnoj strani, «an face» njemu, kako bi se i gestama izvoljeli
koristiti, zlu ne trebalo....Josif poviče;"Molimo Tango Maestro...samo nastavite!!!"
Pojave se neki drugi špicastouhi posve blijedi mladići, te preuzeše uloge Posluživača.
Uskoro stigoše prvi pehari krvi, a na podiju se nastavi plesati.
Ja sam gledao u Čuvarevo lice, a ovaj me hrabrio nasmijanim pokretima očiju. Do
mene dostruji njegovo;"Relax, relax...uskoro počinje...opustite se!"
Josif se ustao, koraknuo do Belijala, i šaptao mu u kapuljaču barem cijeli minut.
Vratio se potom na mjesto i nešto vremena petljao sa nekim papirom, no potom se
uspravi, kašljucne, pa nam bijaše posve jasno, kako namjerava nešto pročitati.
Počeo je.
"Dame, Srednji i Gospodo....imam izuzetnu čast pozdraviti najdraže nam i uvijek
rado viđene goste; Mudrog Kralja Beliala tog Vrhunskog Preodgojitelja na Sivilo,
Izaslanika Svete Volunkve, Nasljednika Srebrnosive Šestokrake , Žezla
Bafometovog, Vrhunskog Uzurpatora, Vladara Najviše Kule Averne, Sivog
Demijurga i Gospodara Tenebriona, Savjetnika Njegove Visosti Osobno....zatim
pozdravljam Mudre Pratioce u Sjeni Njegovoj, Motrioce puštene krvi i ocjenitelje
kandidata u rasprostiranju, Lijevu i Desnu ruku Autarha, premudre ovdje prisutne
Prijedložnike...Pozdravljam i već odomaćeno prisutne Vladare područja; Naddemone,
Pridemone i Dodemone, demonske Lordove i Barune, Grofove i Distrikt-Prinčeve
pristigle sa najudaljenijih dijelova sivog Carstva..nadalje pozdravljam sve prisutne, a
posebno našeg omiljenog Princa Knjižnice, Vrhunskog Kustosa, Vladara demona
zapisane riječi (Čuvar se blago nakloni ) te pozdravljam Svite Promatrača i zaslužnih
zlih posluga, te i sebe osobno (kakve su to sada gluposti?)Upravitelja-Nadglednika
i......"
110
Ali, Belial se naglo pridiže i zemljotresno lupi štapom o pod. Mahne mu šapom, a
Josif zamukne, te potone u sjedalo. Ispalo je da Kapuljača nema živaca čekati kraj
ovog (istina bedastog) pozdravnog referata. Možda spasonosno za sve, jer sam i sam
načuo kako po Dvorani kruži priča da Josif zaista voli ugnjaviti sa govorima. No,
Belijal više nije sjedio. Ustao je i pogledao me. Protrnuh.
"Proktofantazmistu!!!!!!!Bijedniče" - poviče hrapavo kao da je upravo popio barem
litru vulkanske kiseline. Nacilja, obilježi me kanđom. Svi namah utihnuše. Propadoh
gutajući cijelu korpu golf loptica usput kukajući u sebi; "da li je ovo sve meni
trebalo?".Nisam se mogao pomaknuti.
"Oooo, Sveta Claviculo Salomonova!" – lupio je Kapuljača po drugi put štapom -
"Proktofantazmistu, pođi u šumu i spilju..medvjeđi unuče!
Klavikulu...,Nekronomicon. čitao si?..nisi?!!"
Čudno pitanje. Što će mu sada to? A ja se sjećam tih naslova. Ali samo naslova.
"Paaaa, ja" - uspjeh sakupiti snage, pa prostenjati kao na samrti - "Jaaa...nisam...imao
prilike....život je ...kratak."
Mora da su svi čuli kako sam progutao knedlu.
(" Joj ne...sve ćete upropastiti...to je u stupica.... – jasno začuh misao Čuvara - "Što
vam treba taaaa Clavicula?.Zar ne vidite krivo postavljene znakove na raskrižju..vodi
vas na hrid. Prva riječ..proktofantazmist.....koristi se Goetheom....klin se klinom
izbija. trebalo je u tom pravcu...sada je kasno.. jedan je nula za njega.» )
Slušao sam poražen Čuvareve misaone upute . Kakova su ovo pravila Igre? Trebali su
mi štampati upute. Kako mogu znati što je tko mislio?
"Dakle, proktofantazmistu! - poviče Kapuljača opet - "Ti što stražnjicom iz kopita
nižih vragova piješ, zar baš ništa ne znaš vidjeti...pa što onda želiš....Alraunu...travu
crnog psa, možda!?"
111
Prepoštovani čitaoče..moram Ti priznati kako me u tom po moju jadnu malu svijest
nebuloznom trenu kada osobno niti jedno od slijedećih pitanja ne bijah kadar
razumjeti , «povukla» neka nepoznata sila, osjetih nečiju hladnu prisutnost te izgubih
tlo pod kracima....kratko, samo sekundicu, dvije. Slabo da je itko od prisutnih to znao
primijetiti. Stvar se dogodila iznutra ,duboko. Hmmmm? Što se dogodilo!? Bljeskalo
mi je ispred očiju, pucalo mi je u glavi, a potom se nešto hladno i crno uvuklo u moje
žablje tijelo. I sve to u samo dva pucnja bičem .Osjetih teško, muku...doseljeni je
Golijat upravo slamao žabljeg Davida..Ali,ali ! Krene mi tada neko
samopouzdanje ,dobih svježu vodu ,osjetih kako punim baterije; kao da sam tren prije
srkao kvalitetni kokain na nečijem rođendanu..I tada boom!!.Sasvim drugom i
jezovitije dubljom bojom glasa, ja odgovorih ;
"Crni Pas i Artur, poredbena metafora je Stvaranja, baš kao i Alrauna; i Sveti je
Kamen Gospe od Jezera stalan i stvaran; i mač u njemu...Dopušteno je pozvanima, a
ja to jesam, pa govorim ovdje.....nitko ne zamjera pozvanome , ne proziva se onaj koji
tu jeste ....po Pravilu Sivila to nije dopušteno učiniti."
(Tišina. Tad začuh čuvarevo;"Odlično....jedan naprama jedan! Izjednačili ste!)
A Belial podiže šapu kao da želi zaustaviti tišinu..... lupi štapom u pod, pa reče;
"Hipokampova sramoto, ružnožablji stvore čak i od Grifa odbačen, smrtniče! Vrlo
topli deevoluirani majmune tužno savijenih obrva i usta sklonih pretjeranoj
konzumaciji, ali i lukavi praunuče Lokijev, dobro neka ti bude...kupio jesi nešto
bezvremena, buloznog sna.....pijmo!"
Vrisak se prolomi dvoranom, i za tren ugledasmo krilate spodobe kako kruže oko
lustera. Harpije? Što li su? I što se dogodilo? Zar aeromiting u čast gostiju? No, dolje
na tlu «volumen» se Tanga pojača, a stalni postavi plesača uzvanika oduševljeno
prihvate to pojačanje. Za stolom se nastavi piti i više, pa donesoše tuce novih
112
sjajnih pehara. Čuvar mi da do znanja da niti u kom slučaju ovo još nije završeno. Ja
htjedoh upitati o čudnovatom posjednuću, ali odustah. Pokrih tu misao i upit, no
Čuvar samo prostruji ;"Kao i život...ono na početku dano....oduzima se na
kraju".Raskrinkan odmah prekinuh telepatsko savjetovalište. Uostalom, zašto lupati
glavu o onoj velikoj crnoj stvari koja me tren prije okupirala poput hobotnice. Taj se
incub-savjetnik broj dva, sa posljednjom izgovorenom riječi izgubio. Ne znam .
Možda me napustio ili se to nešto uspjelo "sabiti" i sakriti u kakav samo njemu znani
duboki zdenac mene samoga .
Kao što i naslutih, prvi zanos nije predugo trajao....mislio sam...neće željeti oštetiti
dosegnuti ritam, kontinuitet, i nažalost bijah u pravu. Jer Belial ponovo ustane. On
lupi štapom, a masa se utiša.
"Mi darujemo milost i naše strpljenje, pa dobro" - reče - "poslušat možemo i onog
Herona sa tijelom konjskim. Bolje je i to nego ništavna bitka pigmeja i ždrala!"
Dakle, slinavi koboldi ,leprozni elfi...poslušajte , pitam u ime onog što želi skok
zvijeri u zasjedi ...............(ustrijeli me on okretom ruke, nacilja me oštrim
noktom )....."Urijan, Urijel od istog cvijeta korijenje jesu…..Lijevih i desnih
poređenja..........što je istina, a što privid?"
"Evo ga!....Drugi ime je jedno od imena Wolandovih!" – izleti iz mene , urlikne
nanovo to nepozvano biće, glasno mi kroz usta proključa luda misao tuđinca,
uvučenog crva. Ovo definitivno nisam ja izvodio govoriti -
"U prvom vidim isto; Gabrijelu serafu pod-stvora!"
"Dobro, ali što s tim?» - upita Grbavac - "Popiti htjedosmo željni
značenja!....Obuhvati!"
"Ovdje govorim o prožimanju, o istom korijenu " - samouvjereno gotovo podvikne taj
verbalni nametnik - "o istim korijenima principa, govorim o Sjeni Urijanovoj, o
naličju lista..i sve se pjesme pjesnika sliju u samo jednu svjetliju nijansu....ali ja to ne
želim...neistinu. Tu je previše svijetla u koje je nemoguće gledati. pa i jasno vidjeti.
113
Stoga svijetlo i tama isti sivi korijen posjeduju kao alternativu svih blatnjavih privida.
Sredina je zlatna, no licemjerno bi bilo odati joj počast nit Zlatnog nit Blatnog jer
sivo je iznad, kraljuje kao vrhunska stalnost .Sa Trona svijetla kroz tu prizmu (i
obratno) suprotnost je oduvijek postojano objelodanjena. Naša Visost je nježni aspekt
Sotone i grubi odraz Božanske zrake u zrcalu, prvi je snijeg, dopadljiva pahuljica nad
žegom pustinje....tako je On i sam Tango prve primordijalne zrake, jedine pramajke
svih svitanja, ali je i tango raspadajućih Dvorane. On je i istovremenost Sunca poslije
Oluje, i Kiša nakon Idiličnog ljeta, romantičan je susret izabranih i umjetnika, ukleti
jedrenjak što spašava Maestra i Margaritu, on je poput svjetionika u užasu vizija
budućnosti fizije raspada molekularnih granula mitskih roščića crnog mu dvojnika,
propast presjeka, njihov kraj."
Završih...odsječeno .Rekao sam što sam imao za reći .Gle, tiho je....Belial je prvi
prekinuo ponoćnu tišinu. On udari štapom o pod, a pokoreni ožive žamorom kao
jutarnje ptice u krošnjama.
"Hmmmm….neka bude tako" - zakrešti pomalo nevoljko - "Između Scile i Haridbe
izlaziš Leuta nepotopljenog .Vrijeme je ovaj put vješto kupljeno. Dobro!"
("Dva naprama jedan plus povlače se" - začuh glas Čuvarev -"nije moglo povoljnije
ispasti. Otkuda vam taj mezopotamski akcent?")
("Ali, to svakako nisam bio ja.!)
("Pa, onda vam je netko pomagao...rijetko , ali ne pitajte me o tome .")
U sprešanom vakumu zatišja što ga nazivamo kratkim uzimanjem daha pred zalet ,
…u pauzi naročite vrste magijski se množi napetost,,elektricitet što na posljetku
eksplodira kao bomba. Jer tada počelo je....Tulum.
Ovaj put Belial podiže Štap, te mahne kandžom, a glazbenici počeše sliniti nekakav
rastopljeni, rastegnuti spori tango, i najdublje strune viola stadoše
vrištati poput predpotopnih pterodaktila. Kada ga začuše polimorfne skupine larvaea,
otpale svjetlosne omotnice, sklepani antropomorfni glodavci i faraonski miševi,
114
počeše se slijepljeni poput lignjuna pomicati podijem. Divno! Na užasan način.
"Idemo, idemo!!!!" - vikao je Josif, te kalifski pljeskao rukama - Gdje je ta krv!
Zavraga, gospodari piti traže. Idemo; Kafizijel, Nagasijel..pomozite im!"
Oni koji su dotada bili služeni, skočiše na ove riječi, zasiktaše prema Josifu te
otklizaše u tminu.
Do tada su već svi koji su bili pijani i prije no što su gospodari stigli posve
«podivljali». Zvuci su se tanga pomiješali sa hrapavim urlicima i rikom nalik
lavovskoj. Krv je iz pohara tekla u žedna grla, popijena istjecala je iz rana i tjelesnih
rupa, curila je po podiju, po stolovima, a rogate su i gole paganske poluboginje
mazale njome svoje trodojke. Primijetih kako se čudna inspekcijska trojka nije niti
pomakla. Nisu popili baš. Sasvim su mirno nadam se uživali, utopljeni u sve luđi
vjetar i vrisak Plesnjaka.
Tada se netko dosjeti, te začuh kako nekoliko stvorova zaplješće rukama (ili drugim
vrstama udova) urlajući; Josif....Josif....Josif!!!Uskoro mi se učini kako cijela
Dvorana skandira ponavljajući popularno ime mog brkajlije .Tango se lokomotiva
zaustavila, a palicu preuzmu meni priznajem potpuno nepoznati oblici glazbe. Moralo
bi ovo biti staro, vrlo staro. Čuo sam i primitivne bubnjeve, ali vodio je neuobičajeno
dubok instrument prehlađenom šalmaju nalik. Između sola i bubnja, strpao se
zmijoglavi serpent rog i ukusna pratnja bandore. Štimalo je. Pitao sam se zašto je
tako, što se uistinu događa jer učinilo mi se kako od Josifa svi očekuju neku posebnu
gotovo cirkusantsku vještinu koju nitko od ovdje prisutnih ne bi mogao bolje izvoditi.
Ali, Josif je već počeo plesati. Odmah doznah. Nisam morao pitati. Čuvar se javio.
"Gledajte Majstora kako pleše. Srećom polusmrtnik ste, a da ste samo smrtnik; oni
popucaju po šavovima okončavši u umobolnici gledajući sve ovo."
Zaista, Josif je suludo plesao .Ali, bio je to samo početak .Počeo se kretati paralelno
sa dugim obodom sklopljene zmije stolova. No, plesao je, ako to možemo tako
nazvati, više kretao se poput pauka."polučućećki" i žablje raširenih nogu ."Tapkao "je
115
tako isprva bočno, potom lijevo, pa desno, dok su pokreti obje ruke i njihova nagla
izmjena najrazličitijih položaja ličili na naizmjenične atake dvije kraljevske kobre..A
sve je to usput imalo nekog smisla, sklada. Podsjetilo me na onaj teški staroindijski
"Kali-ples".A onda je došlo najgore. Savršenstvo je finalizirao kretanjem brkate
glavurde; ona se poput gramofonske ploče vrtjela veselo oko osi, za svih tristo i
šezdeset stupnjeva....od te bi se vrtnje naravnom promatraču moglo zavrtjeti u glavi, a
svakako i povratiti .Ali, uvodna postava proširi se novim instrumentima. Sada je to
bio Tango najviše nalik "La Yumbi" Pugliesea. Samo vrlo, vrlo iskrivljeno ,ne i do
neprepoznatljivosti..
"Babillo je majstor...." - oduševljeno došapne Čuvar pljeskajući - "Bolji je od
Zerukuta i Tezogara zajedno.... nitko poput njega neće plesati ovaj zamršeni Ples
Groblja Bad-Tabire. Uplaše ih plesom, pa ih poslije pojedu. Da…vrhunska
umjetnost.".
Možete zamisliti kako sam ga samo pogledao.
Publikum je i dalje oduševljeno skandirao.....Josif!...Josif!....Tada on prestane
plesati...Šetao je oko naših stolova.....Izgledao mi je i nešto veći.,viši. U njegovim se
rukama stvori obična lula iz koje se veselo pušilo, a jednu ruku položi na leđa. Hinio
je duboko razmišljanje i gledao nekako ciljno iznad mnogih glava...u dubinu
Dvorane. Bilo mi je jasno kako imitira original: Velikog Diktatora. Vrlo je sporo
uvijao svoje sada još duže brkove. Onako namršten glasno je rekao;
"Nitko ne posjeduje više snage od psihopata pjesnika, a ništa nije toliko ljupko kao
male osvetoljubive životinjice. To reče žena u bundi od odranih vjeverica. Nastavlja
se puzati bez grizodušja. Miša....ovo zapiši!"
Ovo je izazvalo pravu gromoglasnu navalu smijeha u pijanih demona. Pojedinci iz
dijela publikuma koji je divljao bliže našem zmijskom stolu, padali su na pod. Bijaše
to smjesa luđačkog cerekanja, klokotanja, grgutanja i šmrkanja. No, nije me se
dojmilo. Štoviše, učini mi se da hine ova stanja. Višesmisleno je, ne otkrivaju se,
nema što. Da, sada moram biti oprezan. Pretpostavljam da je Čuvar slušao ova moja
116
razmišljanja, jer mi je vrlo lukavim lisičjim izrazom lica uporno namigivao klimajući
sijedom glavom u znak odobravanja.
Zatim netko poviče;" Krv što ju pijemo uvijek pročisti zemlja!!Hoćemo demonsko
brujanje prije početka!!Dajte nam skakavce Belzebuba, moćan nakot ljeta, glad i smrt
poljodjelaca !!"
A sextet je završio sumerski aranžman La Yumbe. Počeli su nevješto, ali su uskoro
uspjeli održati jedan jedini neprekinuti zvuk. Pojedine vrste je instrumenata u toj
stopljenoj leguri, sada bilo gotovo nemoguće prepoznati, niti ja bijah apsolutni
sluhist, pa tako nisam mogao znati koju to stepenicu (školskim rječnikom) kromatske
ljestvice koriste. Ovo se pretvori u zujanje, a uskoro i cijela je masa pomagala
održavati vibraciju. Postalo je nepodnošljivo. Josif je nastavio plesati, a pokreti mu
postadoše zamršeniji. Dvorana se osvijetli crvenijom, a mnogi od stvorova i poletjeli
su. Uskoro je najmanje polovica lebdjela zatvorenih očiju, izgleda u nekoj vrsti
yoginskog transa. Ne znam napisati, ali bilo je u tom skupnom urliku nešto strašno i
ubojito, mučno i prijeteće, napeto, nadolazeće...moja se žablja koža skupila ,krvne
žile na žaboglavi stadoše pucati i ja tada osjetih neizmjeran strah, a kap se očne krvi
preko donjeg očnog kapka, sjuri niz obraz, i kapne o stol. Plakao sam krv. Crvenu.
Znači još je ima. Kraljevska je Trojka pri svemu ovome sjedila mirno i otvorenih
očiju, pa zaključih da je izvedba vibracije bila nekakav pokaz spremnosti ovoga dijela
Dvorane, a svakako držim da se možda cijeli taj Cirkus mogao izvoditi, kao Belialu
alijas Wolandu u čast ,ili slično. I onda vibracija naglo završi. Tup! Odrezano oštrom
sjekirom!.Levitirajući stvorovi popadaše, a stalni sextetni postav samo nastavi gdje je
stao. Izobličeni Tango, ma naravno. Nove su količine krvi stizale. Osobno osjetih
veliko olakšanje i laktom desnice pokupim krvave suze sa površine stola. I sam je
Josif već sjedio na svom mjestu. Najednom do tada smireni Belijal ustade i nekako
nervozno prošeće metar, dva. Zatim se pogne i nešto priopći Josifu. Ovaj je odmah
došao do nas. Obrati se Čuvaru.
"Pita, zašto nije nazdravljao" - reče - "Nije ništa ispio. Promatrali su! "
117
"Polako, samo polako..." – umirivao ga je Čuvar - Uplašila ga je tolika krv. Žabac je
zasada kukavica. Pa, zar nije kupljeno podosta vremena? Reci mu da ima moju riječ.
Ispiti će poslije. To je neizbježno."
«Belial još pita? Zar žapcu nije pojašnjeno kako ne puštamo mi krv ,već oni njegovi
dolje!»
Čuvar je raširio ruke .
«Smiješno! Pa….valjda i sam to zna!»
Propadoh u grob stida. Morao sam popiti već kada su spominjali Wolandovo ime. I u
tom je cijela kvaka dvadeset i tri , posljednja prepreka. A popio nisam. Niti kap.
"Znate li što sad slijedi? Dakako da ne znate" - reče Knjižničar - "drugi dio. Od ovog
trenutka će vas motriti. Ne mislim pri tome na Belijala i pratnju. Vjerojatno su u
odlasku ,no njihove će se oči prosuti po Dvorani. Biti čete pod paskom dok god se ne
zapovjedi suprotno. Morate se potruditi. Samo ste korak do cilja. A vama je da
slobodno birate; kratkotrajna, ali topla kaljuža, ili hladna, ali vječna sloboda. Prosto
je....bez ispijanja ne možete ostati......a popiti, pa povratiti...uvredljivo je".
Dok me savjetovao, slušao sam ga pokunjeno; pognute glave i gotovo zatvorenih
očiju. To sa obaveznim ispijanjem krvi i dalje mi bijaše strašno glupo. Uskoro se
plesala neka spora ljubavna milonga, bilo je tamnije , više tamnomodre boje, a na
podiju je gmizalo manje stvorova. Ostaše samo zagrljeni parovi spodoba. Progledah.
Zmija stolova bijaše poluprazna. Kada je Čuvar završio, ustao je i nestao u plavoj
tmini. Josifa više nije bilo, a na špicu bijahu sve tri stolice prazne.
118
Lorsbach 15.09.1993.
Yani ,amice !!
Evo me ponovo….kao što i napisah sred rješavanja dnevnih problema egzistencijalne
naravi dani što prolaze više liče jedan drugome . «I kad me umor bude shrvo ,za
odmor pišem pismo prvo « Pa evo!..pronađoh pokoji večernji sat i za obavezno
pisanje pisma kojeg ću zacijelo odnijeti na Deutsch Post sutra ujutro, jer pod
utiskom Tvog posljednjeg pisma i rezignacije spram balkanizama i zla što se upravo
događa u Hrvatskoj i Bosni nisam mogao a da ne odgovorim kratkim tekstom jer
«prepoznah pravednika koji vapije bol duboku i iskrenu.».Također me ne iznenađuje
Tvoj revolt spram ortodoksno – bizantinskih elemenata. Ovdje sam imao priliku
slušati čitavu jednu paletu diskusija o hrvatskom pitanju i to u rasponu ;od ultra-
dinarske (relacija Imotski –Tomislavgrad (Mario pravaš) do mega-ekstremnih tvrdnji
nekog Marcusa (varijanta otac: Prus ,majka Hercegovka) koji hrvate dijeli na ustaše i
špijune ,a u srbima vidi viruse etc….pa sve do vrlo interesantne posprdno- budističke
verzije Međimurca Franje , tako da mi Tvoj revolt i emocije izgledaju galicijsko-
horvatovski .I sam prolazim kroz raznorazne faze i eksplozije. Svaki tolerantni
nacionalizam poštujem ,ali nametanje ispred , neprestano insistiranje latentni je
šovinizam i čista glupost. Zaplitati se u politike čija je osnova nacionalno i dopustiti
emocionalno lijepljenje ,ljudski je pad i duhovni nazadak. Ta činjenica ,ta konstanta
ovako napisana ili izrečena izgleda zračno-filozofski lijepo ,ali kemijski životno i
tjelesno pred ponorom (vlastitog) usred masovnih stradavanja i općih patnji zaista je
krhka. Totalitet iskustva graničnih situacija u rasponu od blata zemaljskih boli pa sve
do ekstaza Bachovih fuga i madrigala ,ta iskustveno –filozofska alkemija vodi nas do
119
mudrosti srca . Kroz vrata dharme otvara se put jer « koji je ovladao ratničkim
vještinama izbjegava sukob , koji je ovladao sviješću izbjegava okolnosti ,a
zajedničko obojici je prevazilaženje kraja i uronjenost u tok«(Lao Ce) .
Proljetna kiša. Monumentalna zgrada sa četiri etaže u baroknom dijelu grada kraj
«Kneipi» iz 18.stoljeća ,Turma i Katedrale na Romeru svojom se rigidnom
robusnošću izdvajaju nad pitomošću restauriranog dijela pa bi i laiku bilo sasvim
jasno; ovdje je Muzej modernih umjetnosti. Ulazim i dok počinjem razgledavati ,kao
da čujem kako hodnicima odzvanja posprdan smijeh Bukowskog .No ja hodam dalje .
Katarina Fritsch: Tischgesellschaft; 32 figuren aus Polyester».Dakle za stolom sjede
trideset i dvije identične figure ,u posve istom položaju ,u cijelom svom fabriciranom
presliku sa rukama položenim na stol ,robotski fiksirana pogleda. Sve to u naravnoj
veličini Na desetmetarskom zidu obješene su uramljene A4 formata slike sa
ispisanim jedan do dvadeset brojkama ,tisuće ponavljanja ,a na dnu kopija
Goetheovog pisma.
Bronca i mnoštvo komada mesa iz kojih vire kosti ,dijelovi udova od bronce ,i sve to
položeno pod ogromno obješeno truplo. Mega-fotka dijela parka pored velikog
betonskog dijela autoputa .Piknik ,cijeli paradoks «povratka prirodi» .No jedna faca
sjedi na betonu sama i čini se uživa. Možda je to soc-darvinistički izraženo. «Sindrom
stotog majmuna»
Zatim Andy Warholl ;spaljeni auto…i mnoštvo toga.
Hoću reći kako sve ovo ulazi i u onu Tvoju priču o volanima i sitno-papagajskim
suženim zjenicama guranja kolica po samoposlugama ,o redova i kreditnim karticama
i da postoje mnogi koji osjećaju posve istu
nepravilnost ,zagušenost ,nesvrhovitost ,sterilnost civilizacije . No komedija počinje
sa profesorima kako kaže Klingsor .
Hvala i na posljednjem nastavku « Tanga i Margarite» u kome si vješto «iskoristio»
omiljenog mi Goethea .Nažalost. ,u nedostatku vremena nisam još uvijek uspio
sakupiti i presložiti sva pisma ,posebno ove dijelove u prilogu. Mea culpa! Moram
konstatirati da sam neuredan .
Javi obavezno da li si primio sve što sam Ti poslao:notne kataloge u
prilogu ,preslikani najnoviji Gitarren magazine i još štošta.
120
Toliko za sada. Bobo.
Pecs 1993
(Datum : ? )
Bobo prijatelju moj!
Primio sam Tvoja posljednja pisma. I iščitavam djeliće evo opet u tmini
dosuđene mi Pečujske sobe.
Pisma su me nemalo i ugodno iznenadila, a dužinom i posljednje jer
skidam kapu samo stoga što si se cijelo vrijeme pisanja držao oblika
pisma...zaključak je kako su moja pisma iskrivljeni oblici
korespondencije u kojima svakako pretjerujem ne znajući više što je tu
što. Tekst?. Nekakva mješavina drame i novinskog izvješća, polu–
pripovijetka, esej ,komadić romana , prepisani snovi etc…….
Dalje…..o čemu više pisati upravo Tebi ,o vrhunski prokuratore , kada
tako britko i nenadmašno baš režeš sve , pri tome pokrivajući
nageneralnije teme ove dodijeljene nam muke, pronicljivo ne dopuštajući
da ništavne kuhinjske, gotovo ženske teme ispile iz sjene .Pa kada i padaš
stara lukava karateko, uvijek i vješto pri kraju dočekaš se na čizme u
kojima su Tvoje skrivene mačje noge. Već si osam puta bio gotov, ali tu
si ,živ si potpuno sa svežnjem neoborivih dokaza o magiji, čudu
života…..nisam pogriješio kada sam jednom prilikom, još tamo za
«tamnice naroda», ustvrdio za Tebe kako bi mogao biti vrstan
novinar…...
Znaš , moje je pisanje već nešto posve drugo. Ponavljam! .. sve napisano
do sada besciljno je i terapeutsko opuštanje uz glazbu Tanga i dakle
isključivo se mora tako promatrati .Stvar je kao što sam već deset puta
napisao ;tendenciozna i pretenciozna ,naivna i nabacana ,ali ipak koristim
121
indigo papir. Ukoliko se dogodi da kojim slučajem preživim sve ovo i
dočekam kakvu takvu starost želio bih pokatkad čitati.
I još nešto ; slike a čiji opisi izlaze iz mene u vidu rečenica u muklim
noćima zaista ne mogu niti želim «kontrolirati». Zaista ..ispravljam
gramatiku ,ali ne i pokatkad nebulozni smisao i slijed događanja. Ili česte
filozofske ,no i quasi filozofske pretumbacije .Zaista mislim kako nemam
prava na to.
Dok pišem o Žapcu u posljednje vrijeme na slušalicama pjevuši
legendarni Pjotr Lešenko, a večeras je na stolu i vrlo ukusni Villany
Zweigelt star tri godine .Dobro .I nije neko godište ali kao intermeco
promjena između jučerašnjih i sutrašnjih porcija «Staropraškog» odlično
će poslužiti….A Lešenko?….baš kao u stara vremena kada sam uz
pucketavu ploču poslanu iz Harkova čitao Bulgakova…(Sjećaš li se
magije tih vremena? I kako smo samo upijali Castanedu uz peruansku
glazbu.) A tek ovaj Lešenko ? Tanga ! Ovo je svojeručno falsificirana
ulaznica u druge svjetove ,pa i u svijet Dvorane Slomljenih duša u
zrcalu..u svijet moje privatne verzije Valhale.
Upravo je nevjerojatno u kojoj mjeri mogu «odlijepiti» dok pišem o
Žapcu..pa ja sam psihijatrijski slučaj ..Opsesija pisanjem? Jee ..mislim
pisanje je bolest ,a pisci klinički slučajevi…..no u posljednje vrijeme
poželjeh uz pisanje poslušati i druge forme ,ne uvijek i samo
Tango.Pokoji žuti Valcer isto tako je «cool»,zar ne?…hoću reći…..ima ih
raznih..
Vals….vals…..kao Ricard Strauss i to ne samo na klaviru. Valcer iz svite
«Rosen-Kavalier» .Neobična smjesa Bečkog štimunga, Cirkusa i
kontemplacije….a kad već spominjem Cirkus i sve do Dunajevskog (Sin
Klauna ili Cirkus) ili slavnog Sevastopoljskog valcera….uz čije zvuke
poput Waltera Mity-a sanjarim kako sam brkati natporučnik ,faca pa
pojavljujem se uz obveznu sablju na Carskom Balu . Ha…
Uz sve to zamišljam neki drugi ozbiljniji ,ambiciozniji tekst ,ali ništa
takvoga nisam kadar osmisliti. Uzalud lupam glavu kombinacijama .Ili
122
poželim Žapca natrpati humorom .Ali ne mogu. Kako to? Samo bi uzalud
silio stvar; kao to su neka funny pisma i radnja prepuna obrata…htio sam
Humor la Kishon ili isparodirano do maksimuma…no ništa od
toga..silovanje riječi ,rečenica. Nema veze .
A probao sam sve. Ponekad bih ugurao kasetu «1492 Conquest of
Paradise « Vangelisa…. ispalo je da pišem isto kao i na drugi klavirski
Rahmanjinova. Na kraju zaključih kako se ipak najbrže ufuram u
Dvoranu Slomljenih Duša u Zrcalu pomoću Tanga, te da mi nikakva
droga za ovo nije potrebna ( osim ako pokoju flašicu pivkana ili vina
proglasimo narkoticima. Ali za njih pametniji od nas kažu da su
bezopasne prehrambene namirnice).Dakle ,evo literarnoj hrani
repromaterijala …mi jedemo dok pišemo….Živjeli ! ….
Bilo kako bilo…možda uskoro malo skoknem do Kijeva. Vode se
neformalne debate upravo o tome po etno-grupama. Planiramo. Kao
furamo; Ukrajinci, Ninosaur i ja….idem i ja upoznati Vitalija i njegove
dečke . Joooj, a da se to uistinu zgodi….restorani, restorani …Sankt
Petersburg u Ševčenkovoj…uz glazbu Arkadija Sjevernog i Rozenbauma
kako ću uopće dovršiti Žapca. Umrijeti ću od votke za restoranskim
stolom. Što bi rusi rekli ; «Propašću!»
A što se događa u Mađi? Ništa. Ono..zemaljski dani teku..
Ne znam što mi je. Udebljao sam se. Zijevam.
Ali..tattaaaaaa!!! Plutajući u bljutavom neplodnom Tiamatu iscrpljenih
baterija ipak uz nadljudske napore uspjeh nekako «pročistiti « jedan
odavna napisan dio .
Eto toliko .U prilogu znači ipak imaš još jedan slatko-naivni pokušaj
produžetka «Tanga i Margarite».
A kada primiš pismo i materijale? Javiš mi to pod obavezno kako znaš i
umiješ.
Tvoj Yani of momentalno gotovs.
123
PRVA KRV
Kada je "inspekcijska trojka" isparila, nestali su i Josif i
Čuvar. Pobojao sam se da su moji novi prijatelji pozvani na "konzultacije".Osobno,
moja mala žablja njuška nije mogla podnijeti toliki teret, napetost u kojoj su svi
ostali akrepi očekivali od mene briljantne odgovore. Na neki je način sve to ipak
uspjelo, ili sam samo ja o uspješnosti odgovora na teška kviz pitanja, pozitivno
razmišljao. No, još nisam vraćen na Zemlju, i to je dobro .Ovo je drugovi i gospodo
ratoborni Balkanci Dvorana Zrcala, nisu me protjerali. Naposljetku barem to. A što
se događa «dolje» ? Mrtav, živ ?Trenutno nije važno..ali izmišljam najprimjerenije
verzije.
Kao….zacijelo sam upravo "ubijen" kombinacijom
marihuane i piva, spavam na položaju, u blatnoj tranšeji, ili vegetiram pod aparatima
poslije «prometne». U Dvorani sam na tren ostao sam za stolom, od svih napušten pa
osjećanje te i tako neutemeljene krivice uskoro ispari kao balončić od sapunice.
Razmišljao sam u polusnu, i pokušao zaspati a onda se prisjetih kako to ovdje neće
proći…tako je bar Čuvar rekao. Pa ne spavam baš , to je jasno, lelujam odnosno znam
dospjeti u stanje snu slično. To su slike. Jedna za drugom.
Brzopotezna izmjena. Impresije. Dijapozitivi. Mutno mi je.
Dezorijentiran sam. Evo ga ;vrti se...Je li to Zemlja.? Ili ja? Dolje sam? Što je ovo?
Iskolačene oči pokidane lutke naravnog zemaljskog Jutra. Ne
volim Zoru obaveze. A tko voli? Oprezan tango ekvilibrista. Otrovnica
svakodnevnice skrivena u vrućim crijevima navodne sigurnosti čini da zaboravim
promjene ,da svjetlosnu evoluciju proglasim fantazijom budale u meni i njena
litropinska sestrica ;otrovnica što raspukne vrećicu adrenalina samo jednim ugrizom.
Zmija zdravog i zmija otrovnog sestrice su, lice naličja i naličje lica. No, ubile su
124
nešto poput zemaljske navike mjere dobra i zla u isto vrijeme, nešto na vrlo podao
način duboko i davno zakopano, pa sam sred te promjene osjećao rupe u trenutnoj
letargiji, cijeli niz nemogućnosti rasprostiranja u svim pravcima. Tu…dolje gutam
gomilu tabletiranog smeća, i glave lidera svih vrsta zamišljam na kolcima
domorodačkih sela ...a potom snovi .Snovi slobodni pritajenom srećom u krevetu.
Zaboga, pa meni je preko trideset.....ne bih trebao osjećati iznimnu sreću odlaskom u
krevet. Zazivam slike, nisu sjećanje jer nemam se čega lijepog i važnog prisjetiti.
Prisiljavao sam se kao adolescent citirati Conradovog Kurtza. Bila je to bar dobra
izlika bubuljičavca opsjednutog uspjehom i seksom...ukratko ;"horror, horror.
horror."..... A onda San, lice Ptice grabljivice .Soko ,što li je? Lice starog Indijanca
Don Huana Spasioca, čisto ,osmjeh ,pozivajuće. Klizim.......laku noć....pa,
pa......leteću noć!!!!!!!
Bruho poetico.
Glinena posuda...napjevi....Gulaš od nepoznate rizik-gljive u
podnožju pitomih pogleda brdovite i nepoznate zemlje. Puno, puno zelenila .
Životinja Sunca ,snaga pustinje. Ja; divalj i gol. Mesnati div bakarne kože u korablji.
Valja nama preko rijeke. Uzaludni zaveslaji, uzvodnih udaraca veslom na rijeci
civilizacije .Već umoran želim prijeći, već sam cijeli život odsisao mlijeko tuge u
flašici, a tek sam rođen kričajućim doletom. Tako sam sebe uživao vidjeti i to je mom
bolesnom egu toplo godilo. Gljiva je prepunjena otrovom mržnje čarobnjaka spram
mutant kentaura konja konkvistadora, što u šapama nose svežanj baklji: porotnice
drevnih knjižnica i tajnog znanja. Pokušao sam izmisliti novu vrstu stida ,a onda
uvidio da je odavna smišljena. Bio je to stid Evropljanina ; poseban kolektivni
uteg ,nekakva povijesna verzija stida ,nekakav časni poriv kojeg ustvari nije niti bilo.
Ponekad se genetski rodite kao neborac, uz oblomovski utješno; a čemu?.Taj stid nije
postojao stvarno, bilo je odveć licemjerja u tome. Sramio bi se tako španjolskih
konkvistadora i glupih križarskih pohoda. No, vrlo sam brzo sve to sred ove
progutane idile zamijenio pivom i tabletama....ostalo bi pokatkad nadopunio
blještavom maštom. Na sreću maštu je nemoguće prevariti. Ili vam je terapeutski
potrebna i uvijek dostupna, ili ste najobičniji troglodit. I evo me. Nisam se još kako
treba niti ispilio iz jajeta a već se vidim kako uzimam papir, olovku...i već pišem
125
oholog pera cijelog uronjenog u gorčinu prve mladosti; blezgarije. Ali Vatra ,bila je
to prava vatra koje sada više nema.
Što sam? Tko sam?
Divljak rođeni mesožder u bljedilu zidova porodilišta, iznova kaznom rođen u ritmu
Tanga novih stvarnosti celofana, sa kavezom za diluvijalnog monstruma Sunca
uspavanog u njemu samom ,u svakom pokretu, u kojem čami zarobljeni opnokrilni
letač što ga naslućuju latinoamerički pisci pri knjiškim opisima čudnih sjena
predvečerja .Divne kreolske hacijende. Sunce zalazi.
Shvatio sam da je Woland.....ljubav sama po sebi....lišena obećanja Egu, čista od
svake pristrasne laži, vidio sam to pravilo jasno ispisano i besmrtno na naličju listova
vječnog Yidgrasila, a ne kao obvezu nepravedno tlačenih oblika očiju, zapostavljenih
po loptastom planetarnom zatvoru, u dolini udisaja i izdisaja, u dolini suza. Njegova
je ljubav Velika i Siva, Brižna i Krvava Intuicija, i korisna kao uništavanje
prenapučenih prenapuhavanja, odjek koraka samotnog bića u mračnim hodnicima
napuštenih gradova, plač krijesnica osljepljenih sumornim svjetlima istih ponavljanih
jutara u kojima se moj dvojnik ne namjerava probuditi , a ratni monstrum živi, živi.
Sebeljubivo sam pomislio kako sam postao Sve-ja. Mladost poželi biti razbacana na
svih sedam strana Svijeta. I što sada želite od mene smrtnici?!.Iza davne mladenačke
želje za posebnošću ležao je nesalomljivi exkalibur ega. Naravno dvosjekli. Ali bilo
bi tu i lijepih trenutaka. Nove egzotičnije rute leta, putnici A razreda kompozicije
"Bachova svita u A-molu opus ------------?,molimo vas da se ukrcate, ohhh, da, da, da
vi "plus nuages poeticus" spašavate stvar jer ne želim ponovo dopustiti da me poput
indoktriniranih očeva, savršeno i organizirano u nove "kva-kva" svinjarije
dobroznanih stereotipnih naslova, uvuku kaotične postembrionalne gužvare u
porodilištima .I što onda uslijedi?.Maeterlinkova šutnja ne samo da je zlato…to je
nešto…postignuće. Nova blebetanja.,nova blebetanja su stara blebetanja, stara
blebetanja su prastara blebetanja !!
Naravno, intuicija je oštro srce....emocije lukave boje, gotovo zle....stara zen-vježba
gdje Nepristrasni Ja, promatra sovinom perspektivom Sebe "kva-kva" kako čini
obične radnje tijekom dana..kako na primjer sjedi na klupi u Parku i hrani
golubove ..kao Tesla…....upravo to pronicljivo u nama ,potiho je govorkalo o svom
126
tom sranju što vuče krvav trag iz kasne mladosti...hinjena lunatija je u biti
shizofrenija u maskirnom odijelu, nitko ne može povećavati energiju..dobivati ju
ukoliko ne daje…energija je protočna ali decidirano limitirana konstanta...materijalna
matematika je prepuna ograničenja...spušteno na zemlju ni u kom slučaju nije
potrebno podizati..Masa to niti želi i ideja joj mora podilaziti...svrha joj je biti
dolje..pomislio sam kako je tu negdje skrivena osnovna greška....kao što Arapi niječu
let avionom tvrdeći; da je Alah htio da čovjek leti dao bi mu krila...blato je u svojoj
biti blato jer tu ga mora biti..blato je naslikano smisleno i ....postoji fatum blata Znači
nema gnoze, nema uzleta, strasti, kovitlac, pjesme, ljubavi, sablasti...sve su to samo
sjene na ustima, pogled grabljivice, pretakanje iz šupljog u prazno, pjesničke fraze i
dobro i zlo su loši duali, osnova je naša jebena kišna Savana, a podijele na bijelo i
crno smisliše religiozni fanatici i nesretni pisci za djecu, usamljeni
drkađije ,povjesničari, filozofi i masoni. Kako se svako Zlo na duge staze pokaže kao
i Dobro ili je već samim činom nekom pojedinačnom stvoru učinjeno po volji ..ratovi
donose mnogima blagodati; vikend koljačima, lopovima, crvima, besprizornim
psima, vranama i grobarima tek pravu radost....minus se obavezno negdje pokaže kao
i plus. Guta Vas velika Anakonda ? Vrsta nas uči ;to je nešto strašno. Ali to je za
Anakondu dobro.
Slutio sam i bojao se...podsvjesno sam poželio vjerovati u ćevapčiće i autoritete, no
nisam se želio tek tako "predati"... iako bijahu u mnogočemu slični moj je trenutni
"zeleni žablji dvojnik" bio alternativa "kva-kva ružičastoj svinji", ali bio je zelen, i tu
nastaje problem,...."Gore" ne možete izigravati crno-bijelog pa izvoditi slične
gluposti. Tamo možete biti samo Sivi ili Zeleni...Ako ste Sivi....pobijedili ste....!!!A
Zeleni plodovi, naravno...prvo moraju sazrijeti pa pasti, a da bi pali
čekati..Ali.."Samo sanjaj, sanjaj! Psi ne haju a karavana ne prolazi. "..vječito se rugao
sumnjičavi klaun ,crv oštrih zuba u crvotočini primozga ..."Uživaj u svojoj bolesnoj
fantaziji dok možeš!".Klaun je bio emocionalni dvojnik..onaj isti koji odluta kad se
napijemo....notni mu je zapis bio govor....glazbeni oblik sintagma. Tko razumije taj
jezik nije mu potreban prevodilac.....
«Probudio» sam se. Iz demonskog snatrenja. Probudila me glazba. Progledao sam
kao tek rođeno štene . Dvorana je još uvijek bila tu.
127
Tango, tango, tango i tango..........glazba je krivac. Dvanaest slova u kromatskom
nizu. No, dvojnikova abeceda ti može pokazati."Follow the grey big road."Demoni su
u zidovima, posvuda su, izlaze iz mraka vječnog, bandoneon teatralno pada urlikom
probodenog mijeha zbog vrška slupane i krvave butelje , a krv se poput vina valovito
razlijeva, bandoneon pada klizeći po oktavi prema dubljim tonovima, poput ranog
heroja, u pravom trenutku, u izlizanom režimskom filmu, u posljednjem taktu, u
pojačanoj dinamici lajt-motiva i pretenciozno crkava na katraniranim daskama
dosuđenog podija. No nije tako. Tu nema glume. Sa velikom glazbom nikada ne
dolazi animir-pratnja trivijalnog. Ta je glazba uvijek sama i melankolična, kao već
spomenuta stara Anakonda. Jer, poput svjetlucavog odijela kakvog starog ruskog TV
varijetea ovo novo doba može sve samo upropastiti, ne i nadograditi stvar.
Bandoneon završava svoj put terorističkim upadom u prividnu pobjedu čovjeka
upakiranu u blistav paket tehnologije, ali i u staru dobru «domorodačku»
stupicu .Dolazak dvadeset i prvog stoljeća. Na dnu je vrisak umobolnice. Rastegnutog
mijeha na pangalaktičkom smetlištu neukusa i trasha, topi se na vrućini, moli za malo
spasonosne tekućine reda, ali nitko mu vapajne molbe ne ispunjava. Ubijaju
ga..izmore do maksimuma. On umire od žeđi, kida se u grču i poslije na njega tjelesni
pijani gosti svemira mokre kao beskrajne nakupine mesa i kostiju neudovoljenih
neumjerenih kva-kva izjava, Ali ta neiživljena vojska robijaša civilizacijskom stožeru
što uopće ne osjeća već mjeri i mjeri i mjeri i mjeri ?. Stara vrijednost..bandoneon
umire dehidrirajući pod ružičastim probavnim smetnjama bića što se sluzavom
slinom podmeće nad siluete starih vrijednosti .One su muzejski primjerci
polurazbijenih glinenih ćupova .Vise. Smrt izrezanog bandoneona je povlačenje pred
tihim prodiranjem plazmodijskih legija tame. Ali Sivi Sokol sa visoka promatra crno-
bijelu borbu i ne mari odveć. On vrlo dobro poznaje prastari zakon daljnjeg slijeda
kva-kva pokreta. Dolazi kraj tjelesnog prostiranja, masovno samoubojstvo iz nehata.
Iz predvorja me takvog Onirona trže glasan pljesak . Na pozornici ponovo je stajao
preslavni "Sexteto daemoneus",a zadihano su mnoštvo izvijestili kako će imati za čast
počuti "Tango Alternativo". Ah ,svježe vode samo dajte!!! Dođoh i ja više-manje
barem imitaciji dnevno-demonske svijesti. Bio je to izazov. Mislim da je stotinu
špijunskih očiju pomno pratilo što ću slijedeće učiniti. Kao što je bilo i preporučeno
128
morao bih malo ispiti. Lažem. Neprestano se lažem. Morao bih ispiti podosta, a
neizbježna nacerena stravna litrača "Galipoljke" gledala me drsko poput Majke
Lasice .Naravno, netko će morati o ovome izvijestiti Belijala. . Vjerujem nadalje
kako su me po zapovjedi i Josif i Čuvar privremeno napustili. Samo se nadam kako
su njih dvojica ipak tu negdje pa iz suprotne tame bilježe moje geste. Dobro. Što da
učinim? Još nisam siguran u sav taj cirkus. A sad počeše i svirati. Sexteto je napokon
startao vijugavim potočićem bandoneona uz udarac čelogudala o stolicu. Krenuli su
sporo, tužno, podsjetilo je na namjerno rasparanu krpenu lutku musavog
djeteta..Prkosni zvuci, iskrivljeni odraz ,smjeli operativni dodekafonijski zahvati ,
nešto sasvim suludo ali u svojoj ludosti mirno, tužno na isprazno-malodušan način .
Taj je glazbeni Golem bio "Infant terrible" Piazzolle i Schoenberga.
To i nije bio Tango, već sluzava Milonga Constrictor, pomislio sam....publikum se na
tren utišao slušajući je,..viseći kandelabri su plesali projicirajući sjene na
zidovima..pojedincima su već kapale crvene suze niz blijede obraze i očnjake, ali ja
se ne uspjeh opustiti. Mučila me prva krv. Litra guste, crvene tekućine smiješila se
zlokobno u lice kao crvena faca vraga sa korica double long play Hard metalaca. .
Dakle, ako popijem ovo ispred na stolu, i to samo malo, malo ako otpijem....zacijelo
ću povratiti. Reagirao bi i ljudski dio. Ali, zavraga, što možete povratiti? Inicijant
vjerojatno povraća svoju neprizivajuću prošlost, tu bezvrijednu gomilu naturenog
smeća. Očistiti svoje tijelo od privida ,od umjetno naučenih obrambenih mehanizama
od refleksa i reagiranja Ali, čisto bi moglo biti (znao sam to na neki čudan način) i
hladno u isto vrijeme.
Ne, ne želim to učiniti ,ali znam i to da ne mogu posve odgovarati za sljedeće
radnje...bujica očekivanja efikasno je uspjela odnijeti privatno...utopio sam se u masu
tih demona, osjećao ih već pod kožom. Ušli su ti virusi na mala vrata ,uvukli se
tijekom ovog kratkog vremena kao kućni ljubimci pod kožu, kao opijati od kojih se
postaje zijevajući pijani ovisnik Ti su se splavari sve vrijeme mog boravka
neprimjetno spuštali kanjonima krvnih zelenih žila, brzacima i kolanjem rijeka
arterija i vena , infiltrirajući se uplivom u srž ,u deltu srca. Bili su to brzo-
razmnožavajući virusi zaraznih bolesti, ali bili su moji ,moje jato, samo moja bolest.
Osjećao sam se poput sretnog navijača koji je pronašao svoje na tribini vlastitih
129
zamisli. Do ulaza u Dvoranu, dolaska u Wolandov svijet, ja sam već napunio cijelo
jezerce prolivenim suzama. Previše čak i za pesimista kakav sam bio.
I otpio sam. Ne znam čija je ruka to učinila; nakosila sjajni pehar. Dok sam gnušajući
se, ispijao prvu čašu, sa početnim mi se gutljajem vratila slika, posljednja slika
trodimenzionalnog, ali odveć ratno obojana. Posvuda su gorjele kuće, vrištale žene,
plakala djeca. No, nisam bio siguran kakav to svijet vidim. Zato ispih još malo.
Osjetio sam potom težinu očiju ,ali ne vlastitih .Stotinu očiju nad glavom očekivalo je
od mene da učinim to ,ali kako sam tek mala žablja kukavica ta me ogromna
gromada savjesti na leđima, na vratu učinila nepokretnim .Nemoć i jad su stvorili
napetost, masu...
Slatko je kada sami sebe lažemo, ponekad zna biti i bolesno. Mogu izmišljati razloge
"za",ali učinio sam to. Sve možemo učiniti navedeni duhom mase i podneblja. Tada
pod zastavama oni navodni dobri , uspješni ,poznati ,pravi i najbolji ljudi
hladnokrvno zakolju susjeda. I još ih slave. Oslobođenje. I napiju se .I jebavaju
drugarice , gospođice ,svejedno je !Ah nadražaja! Volim te ružičasto.
Možda sam se poželio riješiti težine, završiti sa teretom obećanja Čuvaru, teretom
odgovornosti, možda tada nisam mogao podnijeti toliko očiju na sebi. Ali javila se
prvi put iskrena sumnja. Zar ne radim isto što sam radio i dolje, samo se sada toga ne
mogu prisjetiti? Zar nisam ponovo ovisan hijerarhiji, redu, obećanjima,
odgovornostima i drugima ,ovaj put samo demonima. Do vraga što ja to onda radim?.
A Sloboda !? Da li je ideja slobode tako ispada obmana obmane , jer kako se uopće
osloboditi samoga sebe. Mogu raditi što mi se prohtije, ali moram odgovarati samo
sebi. Sloboda ispada nesvijest .ma čak niti to jer morala bi biti ono potpuno
neobjašnjivo; ništa iza pojma ničega. Dakle dok god sam ovdje moja prosudba mora
biti ispravna za mene, ma kakva ona bila za druge. I što sam učinio? Ispio sam. ...Da,
samo gutljaj....još jedan.
Očekivao sam slano, ali prevarih se. Poput dobrog vinjaka, krv je odmah ukrala
hladnoću stomaka i ušiju, u trenu više mi ne bijaše hladno. Do vraga, što sam to
učinio.?Odmah padoh u neopisiv jad. Kajanje poslije učinjenog?. Pomislio sam kako
samo pijem..ja ne puštam krv ,nisam nikoga zaklao. Sjetio sam se kako je netko za
Belialovog posjeta uzviknuo; «Krv što ju pijemo uvijek pročisti Zemlja!!» Znao sam
130
da popiti ju tek tako ,kao da pijete vino…da je to nekako «iznad zemaljske situacije i
da su po tome demoni demoni. Ipak..dio čovjeka u meni očajavao je.
Ali, ne zadugo. Nešto probuđeno diglo svoju nepoznatu glavu, ne bih znao opisati, ali
možda hirovito vučje, nebulozno i olujno, možda starije od mene. Očnjaci su porasli,
a desni su mi i cijela usta neugodno nabrekli. Imao sam tako ispunjena usta,
neprilagođeno osjećanje kao poslije nove proteze. A mali se, žablji psihonaut
privremeno prikrio u najdublje brazde duhovnog oceana. I prvi je gutljaj narko-
snagom povukao drugom. Ali ja to nisam poželio. Minut ,dva, samo sam se nadao da
to neću učiniti. Namjeravao sam povratiti. Ali razum nije gospodario ustima i
udovima. Ahhhh, krvi, krvi...dajte mi slatke slasne krvi!!! Grrrrrr! Osjetih pupanje
očnjaka , bijah u jednom trenutku čudna zubata žaba i već niz bradu mi se slijevala
gusta slatka tekućina. Počeo sam tonuti. Otišao sam.
Tada ugledah ono što sam oduvijek mrzio. Sebe definiranog, naoko završenog i
priglupo sretnog, u pretpostavljenom ovitku što su ga tako dobro svi osmislili
idealnim, a ponajviše naši roditelji. Ova je krv činila da povratim cijelu prošlost na
takvog troglodita, potjerala je mišje strahove, satjerala crva u bezizlazni ugao,
prisilila me na totalno, bezumno povraćanje po znanim hodnicima materijalnih
privida, zamišljenih problema, idealne slike pred neumoljivo sivom istinom krajnjih
svjetova. Smrdljivo predstojeće ponavljajućeg trupla rastopilo je sve.
A treći je gutljaj učinio da prodorno vampirski osjetim energiju okoline, da postanem
novo biće rasplinuto maglicama plesnjaka, uzidano u svodove Dvorane, da postanem
ništa i sve, neobjašnjivo postojeće nepostojanje opisano kao: Sve-Ja.
Eksplodiralo je..stvarno ..i krv više nije bila slana….
Sve-Ja? Zar Sve-Ja? Dotadašnji Kralj nedoumica, glavni i odgovorni za nesigurno
ubjeditelja, propali poker-kockar, šetač malih bulevara insekata. Ja-samotni Bog
gubitnika, njuh slijepog psa slijepih ulica, uvijek i iznova preklani triceratops, koljač
suptilnih paučinastih mreža intuicije okupan snagom visokog sivog sunca, ja
sablasno, ja demonizirano, ja stanje, ja svijetlo polustvora?............Tko je on? Izlazim
iz crne rupe, izlijećem iz tame, umjesto feniksa leti ubojiti stršljen, i nije mi potreban
sveti prah, u šaci pregršt legendi o svetom pepelu; kao bog vračeva, strah egipatskih
svećenika, poznavalac pokreta plesa udvaranja crnih škorpiona, ja upropastitelj
131
gradova, Div Atlantide, mesožder, ljudožder, brat boga Jaguara, itzpapalotl, duša
kamenog noža srcorezača, otimač i davitelj uguranih u nagonske mase, preživajući
prvi dvopapkar; žderač nedefloriranih latica proljetnog cvijeća, ona misteriozna buka
na kapaljku tavana ponoći, nevidljivi koraci kišnih ulica, pomamni miris ženskog
pazuha, fetišist-pušač mitskih biljaka, vrač-kanibal , srce žrtvovane djevojke u ruci.
Zar ja? Tetovirani ljubitelj četverotaktnih motora, žetelac i pivo ,izvršilac malih
poslova slomljeni nos mršavih bossova Camore, čavao raspela, romski nomad pater
familias , šminkana face preglupih sapunskih serijala, beduin lijenčina ,šizmatik,
fedajin sa pojasom prepunjenim porno-kasetama namjesto bodeža, masturbator na
zvijezde ljubičastih kockastih čarapa pod sedativima, cerekanje perverzno-moralnih
životinja , zavisti, i ja; zavrtač šarafa bolesno optimističnih traktoraša i berača graha,
doktor-otkidač bubrega staraca u bijelim anđeoske "private živi ukoliko platiš"
klinikama, mesar prepolovičar besprizornih pasa provincije.
Takav sam postao nešto drugo. Krv je poput kokaina letjela naokolo
krilima kopca. Tražio sam sebe u sebi, nisam ništa pronašao. Vrilo je, ključalo je, a
mene nije bilo. Htio sam postati Sve-Ja. Kakav puran!
Gospodo draga, stolni štakori Dvorane, zašto ovo činimo ,čemu sve to
služi? Zar umirem za slatkoćom slasnog ljudskog postojanja? Zar sam zaražen
socijalnom gubom , kva-kva boleštinom ovisnosti o drugima?
Zar sada, kada spoznajem sve o nama? Zašto tek tu ,poslije ispijanja užasa, razumijem
vidjeti očima rostovskog Čikatila, njuhom neznanog monstruma dubina. Ogopogo
sam, plivam nedostižno bezobziran, divlji sam konjanik što ejakulira nad kozačkim
djevojčurama, emigrant sam nad emigranticama jada, širim svoj Paun rep u svim
mogućim pravcima, postajem prosipani prah svemirskih tučeva, neumjereni silnik
prepumpana izjava o samodovoljnosti, rizikator i šipak-modernist, sam gog-demagog
igre, kojemu samo navodno nije stalo. Glave nabijati na kolce nije (uče nas esteti) baš
prikladno, ali je šik, moderno je, u trendu je ,a i stvar je stava, koga briga, zmije su
čiste ,čiste životinje ,čovjekova balega najgore smrdi odavde do Kvazara. Veliki sam
Čir na stražnjici ,isti mesnati Popokatepetl , rasprskavajući Kralj sam svih Vulkana
kože i mesa, gnoj će poteći poput lave, svi i sve će se u njemu podaviti, neće biti
spasonosne barke, već samo planine od mesa, brda leševa svega izbljuvaonaogauuuu,
132
bljuaaaaaaa!!!!!
(Pola litre je izletjelo poput crvene magme)
Hoće popiti dečko, da dečko ima, ima volju, a drugi dio nesvjesno povraća
po samom sebi, sav je krvav, krvave brade, krvave prisjete na svoje posljednje krvavo
vlažno maskirno odijelo, recite Belijalu, tako mu recite.....tigar je napunjen slamom,
oči od stakla, preparirani predatori, periferna vlakna izumiru, sve te jebene žilice ,taj
osjeća trnut, kočenje ekstremiteta, nije za njega sve ovo, on vas sve voli, voli, ali
zemaljski reagira na morbidno Dvorane, kao da je to jedino morbidno, ukratko sve je
to postalo prekomplicirano, cijeli problem metastazira u buket nevažnosti, da li to
znači fijasko....da.....i da, dali je to poraz, što slijedi...tako pitajte...jer taj ne zna, ne
zna ...
I plakao sam, plakao, plakao.....počelo je gmizati iz tijela....sva gadost
tjelesnog postojanja, sav stid, sve zablude, prijevare. Vidio sam Margaritu..njene
oči .Na neki način; bila je cijelo vrijeme ovdje, prisutna u onom plavkastom dimu , u
tami ,u prožimanju. Poželjeh se tada obratiti, požaliti, nasloniti glavu na rame njene
veličanstvene lešine.
Oh, Margarita, Ti hobotnice, otrovnice, crni žalcu cvijetova, voljeti ću
mojom malom svjetlošću posljednje žigice one Tvoje djevojčice, htjeti Te vidjeti čak
i mrtav u noćnim krošnjama i zlim ritualima oživljenu, šutljivu u predahu mahnitog
ludovanja, neuznemirenu bezumnim nagonima . Ti rogata zvijeri, zavodnice, okrutni
stvore, božice sveznajućeg zrcala, ispijačice života, rijeko ubojstava, poplavo terora,
ti što nosiš nevažna ljudska trupla napuhnuta po rijekama ,što letiš jata očiju , ti što
pleteš mreže osušenih lubanja, zakrvavljeni očnjaku zečeva punog mjeseca,
nevidljiva hridi moreplovaca, hrptu Levijatana, kraljice močvarnih mokasina, Biču
što pucketa nad raznobojnim dvojnicima, oh Margarita gospodarice ,prepuštam se
Tvom strašnom ugrizu tigra nad antilopom, neka curi krv vječne žrtve i žrtava. Volim
Te Margarita, i žalim zbog nedostatka snage Tvoje dvojnice u mojoj ravni doživljene,
ali nisam mogao nikoga ubiti....ahhhh, poželio sam, poželio..koliko samo puta...ali, ja
sam čovjek, mali običan balavi puž koji nema snagu zakona u svojim
rukama....zamišljao sam njihove glave na mojim kolcima....dolazili su ponižavati,
pljuvati, mokriti na sve lijepo, mogućnosti su proglasili bajkom i u njihovim je
133
slinavim savjetima bilo toliko neoborive sigurnosti, brižnih tonova, i kada bi izmet
proglašavali najukusnijom hranom, činili bi to ubjedljivo, kao da i sami vjeruju u
hranjivost svojih fekalija, mazali su me svojim izmetom, a ja sam im
vjerovao.....poslije su neukusno, neviteški ratovali u svojim bljutavim horror-porno-
komediografskim svinjarijama, konačno obezvrijedili su sve ,pa i vrijeme u kojem
smo mi pokušavali ne znam, postati prije svega neka nova svemirska bića, koji smo
imali viziju o blještavo evoluiranim dvonošcima koji sada lete prelazeći u posve
druge dimenzije, pa sve je vraški upućivalo na to, na bića osmjeha, na bića poput
cvijeća....ti znaš sve to, kraljice moja, zar ne?.....Oooh, kako sam požalio ne-rođenje ,
vampira u sebi, zašto ih nisam rezao na komade, pilio njihov vrisak, uzimao im duše,
snagu kao u onim bljuzgavim trećerazrednim filmslkim slashovima sa litrama crvene
boje. Ali to je bilo tako neljudski, tako drukčije od naučenog..Rezultat povučenosti?
Pa prevarili su me ...ostavili su me na uglu, u mraku ulice, ostavili izbodenog kako bi
iskrvario ovo što sada pijem....negdje na kraju slijepe ulice zaklanog ,ponavljali su tu
Tango scenu ,uvježbavali su je i prije Kaina. Klali su kao mesari istetoviranih
maljavih podlaktica posljednje vrline pred ovo, novo smeće vremena, sluzavog
vremena sluzavih gospodara, ostavili su me da crknem tamo , da iskrvarim pod
zvijezdama romantičnih knjiških noći.. I zato nema postignuća. Možeš izmisliti
kompjuter u sklopu de-evolucije. To je i učinjeno. Velika bijedna Nula. Koji kurac
onda tisuće godina civilizacija.?
Stidim se…tamo sam mogao to učiniti , mogao sam raditi što mi je volja,
ali nisam...mogao sam vlastitim odabirom postati njihov krvnik....činiti
dobra dijela ubijanjem svemirske ljage ,šuge, nametnika.....i čekati
zaslužne kazne, jer bio sam slobodan....ali, jebiga nisam.....nisam...i to
nije bilo dobro...jer su opet i opet oni to izvoljeli ustvrditi....a ja sam im
opet i opet vjerovao kao naivna djevojka prije nego će ju razdjevičiti
lažima, istovariti vlastitu balegu na moj prag......htio sam
pobjeći....da....kod vas? Možda na mjesto slično ovome ...već tada....kao
u onoj japanskoj pričici poželio sam nestati u slici..odšetati.....i birao
sam najljepšu sliku. Živo se prisjećam Rousseaua-vog "Očaravatelja
zmija" .Poželjeh uplivati tamo ..utopiti se u krupnom lišću kao
134
prašumska životinjica ,postati dio lijepe slike ...čitao sam japansku priču i
ponadao se da nije sve to samo poučno značenje, samo jednostavna
simbolika....naravno nisam znao kako to učiniti..malo tko zna....htio sam
skočiti sa ruba litice bez materijaliziranog gurua.....samo da pobjegnem,
sve bih učinio.....ali, nisam se, da znaš Margaritice moja još nakanio
ubiti, jer sam kukavički racionalizirao da sam ne zaslužujem toliki
«odjednom mrak».Bila bi to nezaslužena kazna, jer nisam još na zemlji
susreo Boga, bijah slijep kao mladunče, udarao sam glavom o metalni
zid, jurišao na vjetrenjače. Tada nisam znao za Sivo....bojao sam se
tekuće zakopanosti ,vriska u zakovanom mraku lijesa života , poput
užasa buđenja živog poslije praha ribe puhalice. Žderalo me iznutra
vlastito saznanje o blezgariji slijedećeg protoka vremena, o stereotipnoj
budućnosti prevarenog, o tome kako ću živ umrijeti, i stajati šutljivo dok
će meni; olupini, praznoj čahuri, živom mrtvacu, isprženom zombiju
uporno predstavnici brzorazmnožavajućih stavljati onu istu staru utješno-
zluradu ruku na rame, meni.... mrtvoj čahuri gusjenice koja uzaludno
očekuje svečano porinuće leptira u vjetrovito more svemira oni će kao i
uvijek davati premudre zemaljske savjete ....i tako su dani
prolazili......nagomilavalo se jad i gorčina u to vrijeme duboko, gnoj
nisam znao iscijediti...a i kako bih znao. Niste mi htjeli prišapnuti da je
već počelo ,kako je vječnost protočnost.
Ponovo začuh glazbu. Tango. Odzvanja.
Gdje sam? Dvorana? Auuu!
«Probudio» sam se iz trećeg utonuća Bilo je nekako maglovito pred
očima. Koprena..trebao bih se ustvari umiti..I da vidimo kako stvari
stoje…hmm..nikako…. ponajmanje sam sada optimist….znam samo
kako sam u potpunoj nemilosti pošto je već rečeno kako je bljuvanje
popijene krvi od strane stažista jedna od najuvredljivijih stvari
Pandemoniumu Sivog Čistilišta .
135
Doklizao je i Josif. Očekivao sam razočaravajuće lice..naravno zbog
mene…ali potpuno suprotno očekivanju samo je veselo zavrtio brkom i
povikao ozaren kao da smo pri kakvim svatovima.
«Žapče..znate li što se dogodilo? Nećete mi vjerovati! Pozvao nas je u
njegove odaje..odnosno vas…imati čete čast upoznati Njegovu Visost
osobno. Ah , zanimljivog li obrata u cijeloj priči jer tko će znati zašto, i
zbog hira čijeg ne hajući odveć što toliko krvi izbljuvaste Princ vas Sivila
poziva osobno .Pa onda… molio bih vas da krenemo što prije ka
legendarnim Vratašcima u magli…vaš krak je dobio na cijeni jer već se
pročulo..dakle ka samim Vratima Magle kojima svakom Stvoru Dvorane i
nije odveć lako pristupiti i koja nisu daleko odavde…Jer pozvani smo
ponavljam i pismeno ..a evo i papirića odnosno pozivnice čiji je glavni
dio protokolarno otrgnut te predan osobno uvaženom administratoru .
Idemoo odmaah! Put dobro poznajem !!! »
Što je sad ovo ?
Obrat ?Iznenađenje?
Pa ne znam ,ali bilo je brzo , i krenusmo. Nije trajalo dugo.
Uđosmo u znatno tamnije gotovo tamnoplave predjele. Ovdje magla
bijaše naročito gusta i vidljivija. Kao dim duhanske lule. Pred našim
očima iz te magluštine uskoro izrone dveri ustvari ne ,tek nešto drveno i
skromno najobičnijim sobnim vratima nalik.
Josif priđe i pokuca
Otvorila su se .
136
137
138
139