SVEUČILIŠTE U ZAGREBUFAKULTET PROMETNIH ZNANOSTI

SEMINARSKI RADiz kolegija Prometno pravo

PRAVNO UREĐENJE MEĐUNARODNOG CESTOVNOG PROMETA

Mentor: Student i mat. br.:Prof. dr. sc. Slobodan Kaštela Kujtim Shabanaj

0135 197 354

Zagreb, 2008

SADRŽAJ

1. UVOD..................................................................................................................... 3

2. PRAVNO UREĐENJE MEĐUNARODNOG CESTOVNOG PROMETA U REPUBLICI HRVATSKOJ........................................................................................... 4

3. MEĐUNARODNE KONVENCIJE U CESTOVNOM PROMETU.................................... 6

3.1 KONVENCIJA O UGOVORU ZA MEĐUNARODNI PRIJEVOZ ROBE CESTOM (CMR), Ženeva, 19. svibnja 1956................................................................... 7

3.2 KONVENCIJA O UGOVORU O MEĐUNARODNOME CESTOVNOM PRIJEVOZU PUTNIKA I PRTLJAGE (CVR), Ženeva, 1. ožujka 1973................... 10

4. MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE CESTOVNOG PROMETA.................................... 15

5. ZAKLJUČAK............................................................................................................. 16

6. LITERATURA........................................................................................................... 17

2

UVOD

Prijevoz putnika i tereta nije ograničen samo na jedan medij, jer se za prijevoz koristi

kopno, voda i zrak. Nije ograničen niti samo na jednu vrstu prijevoznog sredstva, jer se za

prijevoz osim kopnenih prijevoznih sredstava koriste plovila i zrakoplovi. Konačno, prijevoz nije

ograničen niti na teritorij samo jedne države. Stoga se je već davno uočila potreba pravnog

uređenja prometa sadržajno jednakim propisima za područje šire od jedne države ili točnije, za

područje država koje su međusobno povezane prometom. Sve to iz istih razloga iz kojih države

pravno uređuju organizaciju i uvjete odvijanja prometa na svojim područjima. No dok se unutar

države promet, uređuje pravnim pravilima koja, na temelju svog suvereniteta donosi država,

dakle, unutarnjim ili nacionalnim pravom, međunarodni promet nužno je pravno urediti na

drugi način – međunarodnim pravom.

O tome što je međunarodno pravo i kakvo je njegovo značenje, još uvijek nema

jedinstvenog stajališta. To utoliko više što su u istovremenom optjecaju uz „međunarodno

pravo“ i pojmovi „međunarodno privatno pravo“ koja prava neki autori smatraju sastavnim

dijelovima međunarodnog prava, a drugi pak pojmove međunarodno pravo i međunarodno

javno pravo smatraju sinonimima.

Za potrebe ovog predmeta dovoljno je reći da je međunarodno pravo skup običajnih

pravila i, uvjetno rečeno, ugovornog prava i konvencija kojima se uređuju odnosi u

međunarodnoj zajednici i odnosi među državama.

Običajna su pravila specifična samo za međunarodno pravo, poglavito za opće

međunarodno pravo. Počela su se stvarati praksom država i drugih subjekata međunarodnog

prava s ciljem pravnog uređenja konkretnih međunarodnih odnosa. Njihovoj pravnoj obveznosti

prethodila je duža ili kraća praksa odnosno ponavljano, kontinuirano i učestalo obavljanje.

Danas, međutim, nema mnogo nepisanih obveznih običajnih pravila koja su nastala spontano.

Većina ih se nalazi u nekim međunarodnim aktima, dakle u pisanom obliku.

3

Ugovorno pravo sastoji se od dispozitivnih pravnih pravila sadržanih u ugovorima. Često

su u njih ugrađena običajna pravila. To je najznačajniji izvor pojedinačnog međunarodnog

prava.

Konvencije su najvažniji način utjecaja na usmjeravanje prakse u državama i

međunarodnoj zajednici. Sadržaj konvencija odnosi se na apstraktna prava i dužnosti država

općenito i na pravna pravila namijenjena potpisnicima konvencije. Sadržaj konvencija čine tri

skupine pravila. U prvu skupinu spadaju pravila u primjeni već od ranije (neka vrsta kodifikacije).

U drugu skupinu spadaju pravila u nastajanju, koja normiraju već postojeću praksu, ali koja još

nije općenito prihvaćena. Treću skupinu čine sasvim nova pravila koja nastaju kao posljedica

pregovora i usklađivanja pojedinačnih interesa država sudionica ili članica međunarodne

zajednice u odnosu na konkretna pitanja koja se uređuju konvencijom.

Ovi pravni izvori međunarodnog prava, pravni su izvori i za međunarodno pravno

uređenje cestovnog prometa uopće, pa i u Republici Hrvatskoj.

PRAVNO UREĐENJE MEĐUNARODNOG CESTOVNOG PROMETA

U REPUBLICI HRVATSKOJ

Sklapanje međunarodnih ugovora u Republici Hrvatskoj u skladu s Ustavom i pravilima

međunarodnog prava, ovisno o naravi i sadržaju međunarodnog ugovora, u nadležnosti je

Hrvatskog sabora, Predsjednika Republike i Vlade Republike Hrvatske. Da ponovimo:

„Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na

snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad

zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima

utvrđeni ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava“ (čl. 140. Ustava RH).

Na temelju toga ovlaštenja Republika je Hrvatska sklopila brojne međunarodne ugovore.

U skladu s Ustavom 1996. godine donesen je Zakon o sklapanju i izvršavanju međunarodnih

ugovora (Narodne novine br. 28/96.) kojim je uređen postupak sklapanja i izvršavanja

4

međunarodnih ugovora. Budući da je Republika Hrvatska nastala raspadom SFR Jugoslavije,

obvezala se Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja

1991. godine (Narodne novine br. 31/91.), da će međunarodne ugovore koje je sklopila i kojima

je pristupila bivša Jugoslavija, primjenjivati u Republici Hrvatskoj ako nisu u suprotnosti s

Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske, a u skladu s načelima međunarodnog prava o

sukcesiji država u pogledu ugovora.

Bivša Jugoslavija potpisala je i ratificirala brojne konvecije i sporazume iz područja

međunarodnog cestovnog prometa. Spomenimo Konvenciju o cestovnom prometu (1949.),

Protokol o cestovnoj signalizaciji (1949.), Sporazum o prihvaćanju jednoobraznih uvjeta za

homologaciju i uzajamno priznanje homologacije opreme i dijelova motornih vozila (1958.),

Europski sporazum o radu posade vozila koje sudjeluju u međunarodnom cestovnom prijevozu

(1962.), Sporazum o specijalnim vozilima za rpijevoz pokvarljivih namirnica i o njihovoj upotrebi

za prijevoz nekih namirnica (1962.), sve doneseno u Ženevi.

Za imovinsko pravni aspekt međunarodnog cestovnog prava važne se Konvencija o

ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom donesena 1956. u Ženevi. Kratica te konvencije

je CMR (Convention relative au contrat de transport international des Marchandises par Route)

i Konvencija o ugovoru o međunarodnom prijevozu putnika i prtljage cestom (CVR) donesena

1973. također u Ženevi. Ovje su ove konvencije revidirane 1978. godine odgovarajućim

protokolima.

Carinske olakšice u međunarodnom cestovnom prometu uređene su Carinskom

konvencijom o privremenom uvozu komercijalnih cestovnih vozila donesenom u Ženevi 1956.

godine i Carinskom konvencijom o međunarodnom prijevozu robe na osnovi Karneta TIR

(Transport International par Route) donesenom također u Ženevi 1959. godine. Svrha ove

posljednje je pojednostavniti carinski postupak u cestovnom prijevozu. Pod uvjetom da se roba

prevozi u pokrivenim i zapečačenim vozilima na temelju karneta TIR, carinski se pregled na

granici ne obavlja. Karnet TIR se izdaje i vrijedi za jedno putovanje, a ima toliko listova koliko

ima prelazaka granica.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prijevozu u cestovnom prometu iz 2002. ukinuo je sve

odredbe Zakona o prijevozu u cestovnom prometu iz 1998. koje su uređivale ugovor o prijevozu 5

robe, putnika i prtljage cestom. Od tog trenutka Hrvatska više nema lex specialis za privatno

cestovno pravo, što je presedan par excellance u modernom komparativnom transportnom

pravu. Kao razlog navodi se da je ta materija uređena Konvencijom o ugovoru za međunarodni

prijevoz robe cestom na nešto drugačiji način nego što je to uređeno Zakonom o cestovnom

prijevozu. Budući da je Republika Hrvatska punopravna članica te Konvencije na temelju

notifikacije o sukcesiji, dužna ju je u cijelosti primjenjivati. Pri tome se naglašava da se

prihvaćene međunarodne konvencije primjenjuju neposredno. Osim toga, dio je ove materije

uređen već spomenutim Zakonom o obveznim odnosima.

MEĐUNARODNE KONVENCIJE U CESTOVNOM PROMETU

Od međunarodnih konvencija u cestovnom prometu najvažnije su već spomenute dvije

iz područja međunarodnog privatnog prava (imovinsko-pravni aspekt cestovnog prometnog

prava). To su: Konvencija o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom (CMR) i Konvencija o

ugovoru o međunarodnom cestovnom prijevozu putnika i prtljage (CVR).

Radi njihove važnosti, jer ih je Republika Hrvatska kao punopravna članica na temelju

notifikacije o sukcesiji, dužna primjenjivati u cijelosti i neposredno, obje se u Dodatku prenose u

cijelosti u izvornom tekstu preuzetom iz Službenog lista SFRJ – Međunarodni ugovori br. 11/58.

(CMR) i br. 8/77. (CVR).

U nastavku će ukratko biti prikazana najvažnija pitanja iz njihova sadržaja.

Prethodno valja naglasiti da su pitanja koja su uređena ovim konvencijama, a to su

prijevoz robe, putnika i prtljage u međunarodnom cestovnom prijevozu u važećem Zakonu o

prijevozu u cestovnom prometu (Narodne novine br. 36/98.) uređena u Glavi IX (članci 93 –

172.), dakle u 79 članaka.

6

KONVENCIJA O UGOVORU ZA MEĐUNARODNI PRIJEVOZ ROBE CESTOM (CMR),

Ženeva, 19. Svibnja 1956.

Ova konvencija ima 50. članaka podijeljenih u VIII glava. Republika Hrvatska je postala

članica konvecije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom (CMR) 03. kolovoza 1992.

godine.

Glava I. nazvana Obujam primjene uređuje područja na koja se Konvencija primjenjuje i

na koja se ne primjenjuje.

Konvencija se primjenjuje na svaki naplatni ugovor za prijevoz robe cestom na vozilima,

kad se u ugovoru navedeno mjesto primanja robe na prijevoz i mjesto odredišta nalazi u dvije

različite zemlje od kojih je bar jedna zemlja ugovornica bez obzira na mjesto, sjedište i

nacionalnost stranaka.

Konvencija se primjenjuje i na prijevoz koji obavljaju države, državne ustanove ili

organizacije.

Konvecija će se, pod određenim uvjetima, primjeniti na cijeli prijevozni put i ako se

vozilo u kojem se nalazi roba prevozi morem, željeznicom, unutrašnjim vodenim putevima ili

zrakom i ako nije izvršen istovar iz tog prijevoznog sredstva.

Međutim, konvecija se ne primjenjuje na prijevoze koji se temelje na bilo kojoj

međunarodnoj poštanskoj konvenciji; na prijevoze posmrtnih ostatka i na seobu namještaja.

Odredbe ove konvencije ugovorne strane ne mogu mijenjati međusobnim sporazumima

osim ako se one primjenjuju na njihov pogranični promet ili ako se roba prevozi isključivo na

njihovom teritoriju.

Glava II. nazvana je Osobe za koje prijevoznik odgovara. U njoj se navodi da prijevoznik

odgovara za radnje i propuste svojih predstavnika, službenika i drugih osoba kojima se u

izvršenju prijevoza služi, kao da su njegovi vlastiti, samo kad takvi predstavnici, službenici i

druge osobe postupaju u okviru svojih dužnosti.

7

Glava III. uređuje pitanja zaključenja i izvršenja ugovora o prijevozu i pravo pošiljatelja

tijekom prijevoza.

Ugovor o prijevozu sklapa se na jedan od poznatih načina, ali se potvrđuje

ispostavljanjem teretnog lista. To je dokaz o zaključenom ugovoru dok se ne dokaže suprotno.

Nepostojanje, neispravnost ili gubitak teretnog lista nema utjecaja na postojanje ili valjanost

ugovora o prijevozu koji će se procjenjivati u skladu s odredbama ove Konvencije. Na sličan je

način to riješeno Zakonom o prijevozu u cestovnom prometu, time da se potpisom teretnog

lista potvrđuje ne samo da je sklopljen ugovor o prijevozu nego i da je teret predan na prijevoz.

Sadržaj teretnog lista prema Konvenciji je detaljnjiji , a, među ostalim, mora sadržavati i izjavu

da prijevoz podleži odredbama ove Konvencije, bez obzira na bilo kakve suprotne propise. Ako

teretni list takvu izjavu ne sadrži, za sve štete i troškove koji su uslijed toga nastali, odgovara

prijevoznik.

Pošiljatelj je odgovoran za troškove i štete koje nastanu prijevozniku uslijed netočnih i

nedovoljnih podataka u teretnom listu. Ta je odgovornost, prema Konvenciji, znatno

razrađenja.

Prema Konvenciji, prilikom preuzimanja robe prijevoznik je dužan, a prema hrvatskim

propisima prijevoznik može utvrditi točnost navoda u teretnom listu.

Pošiljatelj tijekom prijevoza, među ostalim, ima pravo raspolagati robom i zahtijevati da

prijevoznik tijekom prijevoza zaustavi robu na putu, da promijeni mjesto odredišta ili da robu

izruči drugom primatelju, različitom od onoga koji je označen u teretnom listu.

Glava IV. se potanko bavi odgovornošću prijevoznika. Prijevoznik načelno odgovara za

potpuni ili djelomičan gubitak robe ili za oštećenje koje nastupi od časa preuzimanja do časa

predaje, kao i za zakašnjenje u isporuci. U pojedinim člancima te glave potanko se propisuju

uvjeti i slučajevi u kojima prijevoznik ne odgovara za štetu.

Glava V. nosi naziv Prigovori i postupci. U njoj se opisuje pod kojim se uvjetima i u kojem roku

moraju staviti prigovori i pokrenuti postupci za naknadu štete i pred kojim sudom.

Temeljna je odredba koja isključuje prigovor primatelja, ako preuzme robu bez

propisanog pregleda u prisustvu prijevoznika ili ako mu ne uruči protest sa općom naznakom

8

gubitka ili oštećenja najkasnije u času isporuke, kad se radi o vidljivom gubitku ili oštečenju

odnosno u roku od 7 dana poslije isporuke, ne računajući nedjelje i državne praznike, kad se

radi o nevidljivom gubitku ili oštećenju. Ta činjenica da je roba preuzeta, upućuje na dokaz da je

preuzeta u stanju kako je opisana u teretnom listu, dok se suprotno ne dokaže. U slučaju

skrivenog nevidljivog gubitka ili oštećenja pomenuti protest mora se predati u pismenom

obliku.

Ako su pak, prijevoznik i primatelj propisno pregledali robu, prigovor će vrijedit samo

ako se radi o gubitku ili oštećenju koje nije bilo vidljivo i ako ga je primatelj dostavio

prijevozniku u pismenom obliku u roku od 7 dana ne računajući nedjelje i državne praznike,

računajući od dana izvršenog pregleda.

Naknada za zakašnjenje u isporuci moći će se ostvariti amo ako je prijevozniku stavljen

pismeni prigovor u roku od 21 dan od dana kojega je roba stavljena primatelju na raspolaganje.

Što se tiče nadležnosti suda ona je Konvencijom ograničena samo na sud koji je

ugovoren ili na sud teritorija na kojem tuženi ima prebivalište, glavno poslovno sjedište ili

zastupstvo koje je sklopilo ugovor ili na mjesto utovara ili istovara robe.

Zastarni rok u vezi s prijevozom prema Konvenciji, ali i prema hrvatskom Zakonu o

prijevozu u cestovnom prometu, iznosi godinu dana. Međutim, prema Konvenciji, u slučaju zle

namjere (hrvatski propisi to ne predviđaju) ili propusta koji se po mišljenju nadležnog suda

smatra jednakim zloj namjeri, zastarni rok iznosi tri godine.

Uglavi VI. nalaze se odredbe o uzastopnom prijevozu odnosno o prijevozu u kojem

sudjeluje više prijevoznika koje su nešto razrađenije u odnosu na istovjetne odredbe u

hrvatskim propisima.

U glavi VII. Konvencije naglašava se da će biti ništava i bez učinka svaka odredba ugovora

koja neposredno ili posredno mijenja njezine odredbe. To ne povlači za sobom ništavost čitavog

ugovora.

Glava VIII. sadržava završne odredbe i protokol o pristupanju.

Ovo su tek neka od pitanja uređena Konvencijom koja se unekoliko razlikuje od

hrvatskih propisa. Potpuni tekst Konvecije nalazi se u Dodatku.9

KONVENCIJA O UGOVORU O MEĐUNARODNOME CESTOVNOM PRIJEVOZU PUTNIKA I PRTLJAGE (CVR), Ženeva, 1. Ožujka 1973.

Ova je konvencija donesena 1973. godine, i ratificirale su ju samo četiri zemlje:

Luksemburg, DR Njemačka, Čehoslovačka i Jugoslavija. S obzirom na to da se u čl. 25.

Konvencije traži pet ratifikacija za njezino stupanje na snagu, Konvencija nije stupila na snagu

idućih dvadesetak godina te ju se smatralo neuspješnim pokušajem unifikacije međunarodnog

putničkog prijevoza cestom. Ipak, raspadom nekih država stranaka na više neovisnih država

početkom 90-ih godina 20. st. i njihovo pristupanje tom ugovoru dovelo je do (zakašnjelog)

stupanja na snagu CVR 12. travnja 1994. Države koje se u relevantnim izvorima navode kao

stranke CVR tako su danas: Bosna i Hercegovina, Njemačka, Hrvatska, Čehoslovačka, Češka,

Latvija, Luksemburg, Srbija i Crna Gora, Slovačka, Ukrajina i Jugoslavija. Očito je djelomično

preklapanje “starih” i “novih” država, što valja smatrati tehničkom pogreškom u postupku

pristupanja i otkazivanja međunarodnih ugovora.

Konvencija o ugovoru o međunarodnom cestovnom prijevozu putnika i prtljage (CVR)

pod nazivom Polje primjene ističe se da se ova se konvencija primjenjuje na sve ugovore o

prijevozu putnika i njihove prtljage, cestovnim vozilima kad je u ugovoru predviđeno da se

prijevoz obavlja na teritoriju najmanje dviju zemalja i da se polazište i odredište, ili pak i jedno i

drugo, nalaze na teritoriju jedne od država ugovornica, bez obzira na to gdje se nalazi sjedište ili

kojeg su državljanstva ugovorne strane.

„Prijevoznik“ je svaka osoba koja se prijevozom bavi profesionalno i koja se

individualnim ili kolektivnim ugovorom obvežeprevesti jednu ili više osoba i njihovu prtljagu,

bez obzira na to obavlja li prijevoz osobno ili ne. Prijevoznik može biti i država ili drugi subjekt

javnog prava.

Međutim prijevoznik nije osoba koja obavlja taksi-službu kao ni osoba koja se bavi

iznajmljivanjem vozila s vozačem.

10

„Putnik“ je svaka osoba koju prijevoznik, završavajući ugovor o prijevozu sklopljen u

njegovo ime ili od njegove strane, prevozi uz naplatu ili besplatnu;

Države ugovornice preuzele su obavezu da neće izmijeniti nijednu odredbe ove konvencije

prilikom zaključivanja posebnih sporazuma između dvije ili više država, osim ako će se sporazum

primjenjivati u njihovu pograničnim prometu.

U II. glavi pod nazivom Osobe za kojeprijevoznik snosi odgovornost istaknuto je da

prijevoznik je odgovoran za djela i propuste svojih agenata i svih drugih osoba čijim se uslugama

koristi kada ti agenti ili te osobe djeluju u okviru svoga zaposlenja, u istoj mjeri kao da je on sam

učinio ta djela ili propuste.

U III. glavi pod nazivom Prijevozni dokumenti u dijelu 1. pod nazivom Putnici ističe se da

je prijevoznik dužan izdavati individualne ili kolektivne karte. Dok se ne dokaže suprotno karta

je dokaz sklopljenog ugovora o prijevozu. Ali ako putnik nema kartu, ako je neispravna ili

igubljena, to ugovor ne dovodi u pitanje ako se njegovo postojanje ili valjanost dokaže na drugi

način. Kao i u hrvatskim propisima, karta može glasiti na ime i na donositelja, što znači da se

može ustupiti drugoj osobi sve do polaska na put.

Na ovom bi mjestu bilo interesantno spomenuti da u hrvatskom Zakonu o prijevozu u

cestovnom prometu postoje odredbe prema kojima prijevoznik nije dužan primiti na prijevoz

osobu za koju se na temelju njezina ponašanja može opravdano pretpostaviti da će ga

onemogućiti u ispunjavanju njegovih obveza prema drugim putnicima (pijane osobe, nasilnici i

sl.). Isto tako, prijevoznik može iz prijevoza isključiti putnika koji svojim ponašanjem u vozilu za

vrijeme vožnje uznemirava druge putnike ili ne poštuje propise o javnom redu, bez obveze

vraćanja prijevoznine. S osobom koja je oboljela ili postoji sumnja da je oboljela od neke

zarazne bolesti projevoznik može sklopiti ugovor o prijevozu samo ako su ispunjeni uvjeti

predviđeni posebnim propisima. Ako se tijekom prijevoza pojave znaci zarazne bolesti,

prijevoznik je takvog putnika dužan prevesti do prvog mjesta gdje mu se može pružiti potrebna

zdravstvena pomoć.

U konvenciji, međutim, o tim pitanjima nema odgovarajućih odredbi.

11

U dijelu 2. Iste, III. glave pod nazivom Prtljaga ističe se da prijevoznik može izdati

prtljažnu kartu, u kojoj se navodi količina i vrsta prtljage koja mu je predana. Međutim, na

zahtjev putnika prijevoznik je dužan izdati prtljažnu kartu. Izdavanje prtljažne karte jest

besplatno, uz rezervu da se na nju mogu naplatiti fiskalne takse.

Sve dok se ne dokaže suprotno, navodi u pritljažnoj karti o stanju prtljage, smatraju se

nespornim. Isto se tako smatra nespornim da je prijevoznik, radeći u dobroj namjeri, prtljagu

predao valjano, ako ju je izdao osobi koja mu je prtljažnu kartu predala.

U glavi IV. pod nazivom Odgovornost prijevoznika u dijelu 1. Štetaq nanesena osobama

ističe se da prijevoznik snosi odgovornost za gubitak ili štetu nastalu zbog smrti, tjelesne ozljede

ili drugog oštećenja ili psihičkog zdravlja putnika kao posljedica nesreće u vezi s prijevozm koja

je nastla dok se putnik nalazio u vozilu ili ukrcavao ili iskrcavao, ili koja je nastlu u vezi s

ukrcavanjem ili iskrcavanjem prtljage.

Prijevoznik se oslobađa ove odgovornosti ako je nesrća nastla zbog okolnosti koje,

unatoč poduzetim mjerama nužnim u konkretnom slučaju, nije mogao izbjeći i čije posljedice

nije mogao spriječiti.

Međutim, projevoznik se ne oslobađa odgovornosti ako se poziva na neki fizički ili

psihički nedostatak vozača, na neki kvar ili neispravnost vozila, ili na neku pogrešku ili nehaj

osobe od koje je iznajmio vozilo ili osobe za koju bi ovaj drugi snosio odgovornost da je on

osobno bio prijevoznik.

U slučaju smrti, tjelesne ozljede ili psihičke povrede putnika, ukupna svota naknade koju

je prijevoznik dužan isplatiti ne može biti veća od 250.000 franaka za jednog oštećenika.

U dijelu 2. Iste, IV glave pod nazivom Oštećenje prtljage ističe se da prijevoznik snosi

odgovornost za gubitak ili štetu pretrpljenu zbog potpunog ili djelomičnog nestanka ili oštećenja

prtljage od časa preuzimanja do njezine dostave ili predaju na čuvanje.

Prijevoznik je odgovoran za svaku drugu prtljagu (osobne stvari koje putnik ima na sebi

ili uza se) dok se ona nalazi u vozilu samo u slučaju nesreće. Međutim u slučaju krađe ili gubitka

koji nisu u vezi s nesrećom, prijevoznik nije odgovoran.

12

Prijevoznik se oslobađa ove odgovornosti ako su gubitak ili oštećenje nastali zbog

defekta na samoj prtljagi, zbog posebnog rizika jer je sama prtljaga sadržavala kvarljive ili za

prijevoz opasne tvari ii zbog okolnosti koje prijevoznik, unatoč poduzetim mjerama nužnim u

konkretnom slučaju, nije mogao izbjeći i čije posljedice nije mogao spriječiti.

Prtljaga koja nije dostavljena u roku od 14 dana od dana kada je putnik zahtijevao da mu

se ona preda, smatra se izgubljenom.

Naknada štete za potpuni ili djelomični gubitak prtljage ili za njezino oštećenje, ne smije

bit veća od 500 franaka po jedinici prtljage ili 2000 franaka po putniku. Naknada štete za

potpuni ili jelomični gubitak ili oštećenje osobnih stvari koje putnik nosi na sebi ili uza se ne

smije biti veća od 1000 franaka po putniku.

Stranke koje sklapaju ugovor o prijevozu mogu se dogovoriti o određivanju viših svota.

U dijelu 3. Ist, IV. glave pod nazivom Opće odredbe propisano je da se prijevoznik

potpuno ili djelomice oslobađa odgovornosti koja proistječe iz ove knvencije razmjerno gubitku

ili oštećenju koji su nastali krivnjom ili nepažnjom putnika ili ponašanjem putnika koje ne

odgovara uobičajenom ponašanju putnika.

Prijevoznik se oslobađa odgovornosti koju snosi na temelju ove konvencije ako su

gubitak ili oštećenje izazvani nukearnim incidentom i kada, na temelju specijalnih propisa koji

važe u jednoj državi ugovornici kojima se regulira odgovornost u području nuklearne energije,

odgovornost za taj gubitak ili oštećenje snosi korisnik nuklearnog uređaja ili osoba koja ga

zamjenjuje.

Naknada štete obračunata je u fracima. Unatoč tome što je Konvencija potpisana u

Ženevi, ne radi se o švicarskim francima nego o zlatnim francima težene 10/31 grama, finoće

0.9000.

Glava V. nosi naziv Prigovori i tužbe. Odredbe ove glave o odgovornosti prijevoznika kao

i o oslobođenju od odgovornosti, identične su odgovarajućim odredbama iz Konvencije o

prijevozu robe.

13

Pravo na podizanje tužbe u vezi sa smrću, tjelesnim ozljedama ili bilo kakvom drugom

štetom nanesenom fizičkom ili psihičkom zdravlju putnika zastarijeva nakon proteka roka od tri

godine. Prema hrvatskim propisima taj rok iznosi dvije godine.

Rok zastare teče od dana kada je osoba kojoj je šteta nanesena o tome saznala ili je

morala saznati, time da taj rok ne može biti duži od pet godina (apsolutna zastara).

U glavi VI., Ništavost obveza iz ugovora koje su u suprotnosti s ovom Konvencijom, kao i

u Konvenciji koja de odnosi na prijevoz robe, navedeno je da se svaka obveza na temelju

ugovora kojom bi se izravno ili neizravno odstupilo od njezinih odredaba, satra ništavom.

Ništavost takve obveze ne povlači za sobomništavost drugih odredaba.

Ništavom se također smatra svaka klauzula kojom se određuje nadležnost arbitražnog

suda, akoja je ugovorena prije događaja koji je uzrokovao štetu.

Glava VII. Sadrži zavrešne odredbe.

Ova je kratki pregled odabranih pitanja, a potpuni tekst i ove Konvencije nalazi se u

Dokatku.

MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE CESTOVNOG PROMETA

14

Budući da cestovni promet, kao ni promet uopće, nije niti može biti ograničen na

područje jedne države, vrlo rano su se počele osnivati međunarodne organizacije sa vrhom

njegova unapređivanja i rješavanja otvorenih pitanja kao što su:

- Stalno međunarodno udruženje kongresa za putove (AIPOR)

- Međunarodna unija za javni promet (UITP)

- Međunarodna unija za cestovni transport (IRU)

- Europska udruga za cestvni promet rashladne robe

- Međunarodna cestovna federacija (IRF)

- Međunarodna automobilska federacija (FIA)

- Svjetska organizacija za turizam i automobilizam (OTA)

15

ZAKLJUČAK

Iako je Republika Hrvatska u posljednjih nekoliko godina od osamostaljenja formalno donijela

sve propise koji uređuju pojedine grane prijevoza, detaljnija analiza pojedinih instituta iz

područja odgovornosti prijevoznika za prijevoz pokazuje da nije postojala stvarna volja

zakonodavca da izradi i donese moderne i napredne transportne propise, u skladu sa već

važećim međunarodnim konvencijama. Velika sličnost novih i starih propisa o odgovornosti

prijevoznika za prijevoz stvari na području cestovnog prava pokazuje tek želju za zadovoljenjem

forme i “kozmetičkim” zahvatima u tekstovima novih zakona, jer oni ne samo da ne donose

nova rješenja, već ponegdje (ne uvijek !) preuzimaju i pogrešna rješenja starih zakona koja

flagrantno odstupaju i od sistema odgovornosti unutar domaćeg zakona, i od rješenja

međunarodnih konvencija. Nadalje, veliko nerazumijevanje i nemar zakonodavac je pokazao u

formulaciji odredaba vezanih za gubitak prava na ograničenje odgovornosti. Iako je svjetska

tendencija da se postojeće uređenje gubitka tog prava u slučaju namjere i krajnje nepažnje

prijevoznika modernizira, tj. da neograničena odgovornost postoji samo u slučaju dolusa

(uključujući i dolus eventualis), a da krajnja nepažnja samo donekle povisuje granicu

ograničenja, u našim zakonima ili uopće nema takve odredbe, ili je ona formulirana na takav

način da praktično znači rušenje čitavog sustava kauzalne odgovornosti prijevoznika i pravila

probatio incubit actori. Također, moderniji zakon bi predvidio neka posebna pravila o

ugovornom povišenju granica odgovornosti, što naši zakoni također sada ne poznaju.

Sve ovo navodi nas na zaključak da bi uskoro trebalo razmisliti o izmjenama i dopunama

postojećih transportnih zakona, jer njihova manjkava, nekad pogrešna i zastarjela rješenja, koja

su u velikoj diskrepanciji sa međunarodnim ugovorima koji se primjenjuju u RH, nisu dovoljno

kvalitetan izvor prava niti za stranke čija prava trebaju štititi niti za sudove koji ih trebaju

primijeniti.

16

LITERATURA

1 . Horvat, L.: Cestovno prometno pravo, FPZ, Zagreb, 2002.

2. Radenković Radionov, N.: Izvorni znanstveni članak UDK 347.463

3. Internet: Konvencija o ugovoru za međunarodni prevoz robe drumom (CMR), "Službeni list

FNRJ" - dodatak, broj 11/58

4. Internet: V. International Transport Treaties, Suppl. 29 (November 2006), Survey of

Conventions-168, Kluwer Law International, 2006.

17