Sveučilište u Zadru

Odjel za arheologiju

Principat

Seminar iz kolegija Institucije rimskog svijeta

Mentor: mr. sc. Silvia Bekavac Izradio: Vatroslav Španiček

U Zadru, 29. travnja 2011. godine

Sadržaj:

1. Uvod................................................................................................................................3

2. Razrada:

2. 1. Oktavijan August.................................................................................................4

2. 2. Principat.............................................................................................................10

3. Principat nakon Augusta............................................................................................18

4. Zaključak.....................................................................................................................21

5. Literatura.....................................................................................................................22

2

1. Uvod

Principat je oblik društvenog uređenja rimske države kojim je prekinuto razdoblje Rimske

Republike koje je trajalo 5 stoljeća (od 509. g. pr. Kr.). Principat je, kao oblik društvenog

uređenja, uveo Oktavijan August, pravim imenom Caius Iulius Caesar Octavianus, pranećak

Gaja Julija Cezara (13. 7. 100. g. pr. Kr. – 15. 3. 44. g. pr. Kr.). Takvim političkimn

uređenjem, August je prekinuo građanske ratove koji su u Republici harali gotovo cijelo

stoljeće te je Carstvu donio mir1 (Pax Romana), razvoj i blagostanje. Principat formalno

nestaje dolaskom Dioklecijana2 na vlast 284. g. koji uvodi novi oblik društvenog uređenja,

dominat3.

2. Razrada

1 Rimski mir (Pax romana) – razdoblje 1. i 2. stoljeća u povijesti Rimskog Carstva u kojem su izostali veći

oružani sukobi bilo od strane barbara, bilo unutrašnji nemiri. To je stanje omogućilo ekonomski procvat i širenje

rimske kulture koja je u tom razdoblju bila na vrhuncu.2 Dioklecijan – punim imenom Gaius Aulerius Valerius Dioclectianus, rođen oko 245.,na prijestolju stupio 284.,

a vladao do 305. g. Umro je 312. g.3 Dominat – autokratski režim, a uspostavio ga Dioklecijan 284. g. Karakteriziraju ga novi sustav vladavine, tzv.

tetrarhija (vladavina četvorice), ukidanje titule princepsa i uvođenje monarhijskog načina vladanja te deifikacija

cara (divus).

3

2. 1. Oktavijan August

Oktavijan August je prvi i jedan od najvećih rimskih careva, vladao je čvrstom rukom i

prekinuo je gotovo stoljetno razdoblje građanskih ratova.

Oktavijan se rodio u Rimu 23. rujna 63. g. pr. Kr. pod imenom Gaj Oktavije Turin (lat. Caius

Octavius Thurinus). Njegov otac, također imenom Gaj Oktavije, bio je namjesnik Makedonije

i porijeklom nije iz osobito utjecajne obitelji. Oktavijanova majka, Acija (lat. Atia) bila je

nećakinja vojskovođe i kasnije diktatora Gaja Julija Cezara4. 59. g. pr. Kr. umro mu je otac te

se majka udala za Lucija Marka Filipa (lat. Lucius Marcus Philippus) koji je gotovo odmah

nakon vjenčanja s Acijom postao konzulom. Prvi zapaženiji istup Oktavijan je imao u dobi od

12 godina na pogrebu svoje bake kada je održao svoj prvi javni govor. To je izveo tako dobro

da ga je zapazio Gaj Julije Cezar, bakin brat.

49. g. pr. Kr. Julije Cezar prelazi preko rijeke Rubikon5 i započinje građanski rat. U Rimu,

Gnej Pompej Veliki6 (lat. Gnaeus Pompeius Magnus), koji je smatrao Cezara velikom

prijetnjom, bježi iz Rima u strahu od Cezarovih legija. Nakon što je zauzeo Rim, Cezar

Augustu daje prve državne dužnosti. Oktavijana tada ima 15 godina.

46. g. pr. Kr. Cezar poziva Oktavijana kako bi se borio protiv Pompeja, ali Oktavijan se

razbolijeva i odustaje od puta. Nakon što se oporavio isplovljava, ali doživljava brodolom te

se s nekolicinom suboraca uspijeva domoći Cezarova logora. Taj je pothvat duboko dojmio

Cezara.

15. ožujka 44. g. pr. Kr., na Martovske ide7, urotnici u atentatu ubijaju Cezara. Čuvši vijest,

Oktavijan, koji je za to vrijeme bio na vojnim vježbama u Apolloniji u Iliriku, otplovljava u

4 Gaj Julije Cezar – 13. srpnja 100. g. pr. Kr. – 15. ožujka 44. g. pr. Kr., najveći rimski vojskovođa, političar i

pisac5 Rubikon – rječica na sjeveru Italije. Od 59. g. pr.Kr. činila je prirodnu granicu između Cisalpinske Galije i

rimskih provincija. 6 Gnej Pompej Veliki – rođen 29. rujna 106. g. pr. Kr., pogubljen 29. rujna 48. g. pr. Kr., rimski vojskovođa i

član Prvog trijumvirata od 59. – 49. g. pr. Kr. Poražen u građanskom ratu s Cezarom.7 Martovske ide – 15. dan u mjesecu ožujku, svibnju, srpnju i kolovozu. Martovske su ide svetkovina u čast boga

Marsa. Na taj se dan u Rimu obično održavala vojna parada.

4

Rim kako bi se uvjerio ima li tamo ikakvu političku sigurnost, suprotno savjetima da se

zajedno s vojskom skloni u Makedoniju.

Kada je stigao do Apulije8, Oktavijan saznaje kako je u Cezarovoj oporuci imenovan

njegovim nasljednikom, tj. posthumno ga adoptira i da uz to nasljeđuje i dvije trećine

Cezarova posjeda.

Oktavijanu su u Brundisiumu Cezarovi vojnici pripremili srdačnu dobrodošlicu. Prisvojivši

dio novca koji je bio namijenjen ratu protiv Parta9 i cijeli godišnji doprinos bliskoistočne

provincije, Oktavijan se sa svojih novih 3000 veteranskih pristaša uputio u Rim.

Kada je početkom svibnja 44. g. pr. Kr. Oktavijan stigao u Rim, tamo je zatekao konzula

Marka Antonija10, prijatelja Julija Cezara, koji je održavao nestabilno primirje s Cezarovim

ubojicama. Marko Antonije većinu je njih potjerao iz Rima svojim govorom na Cezarovu

pogrebu u kojem je narod okrenuo protiv urotnika.

Kao vođa Cezarovih pristaša, Oktavijan je pridobio naklonost Rimljana. U tome mu je uvelike

pomogla „pogreška“ Marka Antonija kada se usprotivio podizanju ubijenog Cezara na status

božanstva.

Kako mu se mandat konzula bližio kraju, Marko Antonije je želio preuzeti Cisalpinsku Galiju

kojom je upravljao Decimus Iunius Brutus Albinus11.

Nakon što je Decimus Iunius odbio predati Cisalpinsku Galiju, Marko Antonije ga je opsjeo.

Kako Senat nije imao vojsku koja bi zaustavila Marka Antonija, 1. siječnja 43. g. pr. Kr.

Oktavijana Senat imenuje senatorom i odobrava mu imperium (zapovjedništvo). Tim je činom

Oktavijanu zakonski omogućeno djelovanje protiv Marka Antonija.

U travnju 43. g. pr. Kr. Antonijeva je vojska poražena u bitkama u Forum Gallorumu i

Mutini. Marko Antonije bježi u Transalpinsku Galiju.

Senat je želio od Oktavijana da se da u potjeru za Markom Antonijem, međutim Oktavijan to

odbija. Šalje centurione u Rim sa zahtjevima da preuzme titulu konzula umjesto konzula koji

su poginuli u travnju boreći se na Oktavijanovoj strani te da se ukine dekret koji Marka

Antonija proglašava državnim neprijateljem.

8 Apulija – regija u jugoistočnom dijelu Italije.

9 Parti – narod na sjeveroistoku Kaspijskog mora

10 Marko Antonije – lat. Marcus Antonius Marci Filius Marci Nepos, rođen oko 83. g. pr. Kr, počinio

samoubojstvo 1. kolovoza 30. g. pr. Kr., rimski državnik te najbolji i najodaniji prijatelj Gaja Julija Cezara. Bio

je član Drugog trijumvirata.11 Decimus Iunius Brutus Albinus – rimski političar i general, rođen 85. ili 81. g. pr. Kr, umro 42. g. pr. Kr. Jedan

od vodećih zagovornika Cezarova ubojstva.

5

Nakon što su njegovi zahtjevi odbijeni, Oktavijan sa svojih 8 legija ulazi u Rim gdje ne

nailazi na otpor.

19. kolovoza 43. g. pr. Kr. Oktavijan je izabran za konzula, a njegov rođak Quintus Pedius za

su-konzula. Za to vrijeme, Marko Antonije sklapa savez s još jednim cezarovcem, Markom

Emilijem Lepidom12 (lat. Marcus Aemilius Lepidus).

U listopadu 43. g. pr. Kr., Oktavijan, Marko Antonije i Lepid oformili su vojnu diktaturu,

poznatiju i kao Drugi trijumvirat13 (Prvi trijumvirat oformili su Gaj Julije Cezar, Gnej Pompej

i Marko Licinije Kras). Bilo je to posjedovanje posebnih vlasti u trajanju od 5 godina koje je

bilo ozakonjeno i podržano od strane plebejaca. Trijumviri su uveli niz proskripcija14 u kojima

je oko 300 senatora i 2000 equita proglašeno izopćenicima te im je oduzeta imovina. Oni koji

nisu uspjeli pobjeći bili su ubijeni. Proskripcije su nametnute iz potrebe da se primakne novac

za sukob protiv ubojica Cezara, Marka Junija Bruta15 (lat. Marcus Iunius Brutus) i Gaja

Kasija Longina16(Caius Cassius Longinus). Još jedan razlog za uvod proskripcija bio je da su

se na taj način sva trojica trijumvira riješila političkih neprijatelja.

1. siječnja 42. g. pr. Kr. Senat je posthumno uzdigao Julija Cezara na status božanstva, Divus

Iulius. Oktavijan je tim činom dodatno učvrstio svoj položaj pošto je on bio Divi filius, Sin

božji.

Antonije i Oktavijan poslali su u Grčku svojih 28 legija kako bi se sukobili s Brutom i

Kasijem. Nakon dvije bitke kod Filipa 42. g. pr. Kr., Marko Antonije i Oktavijan su

pobijedili, a Brut i Kasije su počinili samoubojstvo.

Nakon pobjede u bitkama kod Filipa uslijedila je podjela teritorija među trijumvirima. Marko

Antonije je dobio Galiju te je otplovio u Egipat isklopio savez s egipatskom kraljicom

Kleopatrom VII17, bivšom ljubavnicom Julija Cezara i majkom Cesariona koji je možda bio

Cezarov jedini sin. Oktavijan je dobio Hispaniju i Italiju, a Lepid provinciju Afriku. Oktavijan

12 Marcus Aemilius Lepidus – rođen 89. ili 88. g. pr. Kr., umro krajem 13. ili početkom 12. g. pr. Kr. Bio je

rimski patricij, član Drugog trijumvirata, pontifex maximus i jedan od najvećih Cezarovih pristaša.13 Drugi trijumvirat – legalni politički savez Oktavijana, Marka Emilija Lepida i Marka Antonija. Trajao je dva

petogodišnja mandata, od 43. – 33. g. pr. Kr.14 Proskripcije – javni proglasi i osuda državnih neprijatelja

15 Marko Junije Brut – rođen u lipnju 85. – počinio samoubojstvo u listopadu 42. g. pr. Kr. Bio je političar u

razdoblju kasne Republike. Odigrao je vodeću ulogu u ubojstvu Cezara16 Gaj Kasije Longin – rođen 85. g. pr. Kr. – počinio samoubojstvo u listopadu 42. g. pr. Kr. Bio je rimski senator

i i jedan od vodećih zagovornika urote protiv Cezara. Također je bio i zet Marka Junija Bruta.

6

je vojnike koji su se borili na strani Bruta i Kasija smjestio u gradove podijelivši im zemlju

rimskih građana. Opće nezadovoljstvo naseljavanjem Oktavijanovih vojnika rezultiralo je

prelaskom mnogih ljudi na stranu Lucija Antonija, brata Marka Antonija. Lucija Antonija je

podržavala i većina u Senatu.

Oktavijan se želio razvesti od Clodije Pulchre, kćeri Fulvijine. Tvrdeći da brak nije

konzumirao, vratio ju je njezinoj majci, ženi Marka Antonija. Fulvia se nije mogla pomiriti s

Oktavijanovom odlukom te se odlučila udružiti s Lucijem Antonijem. Lucije je sa svojom

vojskom poražen u Perusiji početkom 40. g. pr. Kr. Oktavijan je Lucija i njegovu vojsku

poštedio, a Fulviju je prognao u Sicyon. Prema Lucijevim pristašama Oktavijan nije bio tako

blagonaklon. Oko 300 senatora i equestrija pogubio je zbog urote, a Perusiju se spalio.

Za boravka u Egiptu, Marko Antonije je ljubovao s Kleopatrom i s njom dobio 3 sina.

Svjestan svojih pogoršavajućih odnosa s Oktavijanom, Marko Antonije ostavlja Kleopatru te

otplovljava u Italiju u sukob s Oktavijanom gdje opsjeda Brundisium. Međutim, centurioni i

legije Antonijeve i Oktavijanove vojske odbijaju se međusobno boriti.

Antonijeva žena Fulvija umire u izgnanstvu što je zajedno s pobunom centuriona pridonijelo

pomirenju između Marka Antonija i Oktavijana.

U jesen 40. g. pr. Kr. Marko Antonije i Oktavijan donijeli su Brundizijski sporazum kojim je

Lepid ostao u Africi, Marko Antonije na Istoku, a Oktavijan na Zapadu. Apeninski je

poluotok bio dostupan svima za novačenje vojske, ali na Istoku za Antonija to nije značilo

ništa. Kako bi učvrstio odnose s Markom Antonijem, Oktavijan mu je za ženu dao svoju

sestru Oktaviju Minor koncem 40. g. pr. Kr.

Novi su se problemi javili kada je Pompejev sin Sextus Pompeius zaprijetio blokadom ruta

kojima se preko Mediterana Italija opskrbljivala žitom. Blokada je uklonjena nakon

sporazuma u Misenumu 39. g. pr. Kr. kojim je Oktavijan Pompeiusu prepustio Sardiniju,

Korziku, Siciliju i Peloponez te mu osigurao položaj konzula za 35. g. pr. Kr. Dogovor oko

podjele teritorija počeo se raspadati kada se 38. g. pr. Kr. Oktavijan razveo od Scribonije i

oženio Liviju.

37. g. pr. Kr. trijumvirat je dobio još jedan petogodišnji mandat kako bi mogao riješiti krizu sa

Sekstom Pompejem. Dogovorom u Tarentumu, Antonije se obvezao dati 120 brodova

Oktavijanu za sukob s Pompejem, dok se Oktavijan obvezao dati 20 000 legionara Antoniju

17 Kleopatra VII – rođena krajem 69. g. pr. Kr – počinila samoubojstvo 12. kolovoza 30. g. pr. Kr. Bila je

posljednji faraon Drevnog Egipta. Pripadala je dinastiji Ptolomejevića.

7

za sukob s Partima. Oktavijan je, unatoč dogovoru, Antoniju poslao svega 2000 legionara, što

je ovaj shvatio kao provokaciju.

Oktavijan i Lepid krenuli su u napad protiv Seksta na Siciliji 36. g. pr. Kr. Flotu Seksta

Pompeja gotovo u cijelosti je potopio general Agrippa u bici kod Naulochusa.

Seksto je pobjegao na istok gdje je i zarobljen i smaknut u Miletu od ruke jednog od

Antonijevih generala 35. g. pr. Kr.

Nakon pobjede, Lepid je želio sam zaposjesti Siciliju te je otjerao Oktavijana. Na Lepidovu

žalost, njegove trupe su prebjegle Oktavijanu. Lepid se predao Oktavijanu koji mu je dopustio

da dobije status pontifexa maximusa. Ipak, Lepid je izbačen iz trijumvirata, karijera u politici

mu je okončana te je praktički prognan u vilu u Cape Circei u Italiji.

Rimska su područja sada bila pod Oktavijanom na Zapadu i Markom Antonijem na Istoku.

Kako bi očuvao mir u svom dijelu Republike, Oktavijan je rimskim građanima osigurao

vlasnička prava na njihove posjede, a veterane je naselio izvan Italije.

Slijedeći sukob koji će uslijediti, posljednji je rat Rimske Republike18.

Antonijeva je kampanja protiv Parta završila katastrofalno, a 2000 legionara koje je poslao

Oktavijan nije bilo dovoljno da nadoknade gubitke.

Marko Antonije se okrenuo Kleopatri koja je mogla osvježiti njegove trupe te je Oktaviju

poslao natrag u Rim. Oktavijan je Antonijev potez iskoristio izjavljujući da je odbio legitimnu

rimsku suprugu zbog „orijentalne ljubavnice“.

Oktavijan je tvrdio kako će odstupiti kao trijumvir ako to učini i Marko Antonije što je on

odbio.

Nakon što je rimska vojska osvojila Armensko Kraljevstvo 34. g. pr. Kr., a Antonije postavio

svog sina Alexandra Heliosa za vladara, Oktavijan je uvjerio Senat da Marko Antonije želi

umanjiti rimsku nadmoć.

Kada ja Oktavijan još jednom postao konzulom 1. siječnja 33. g. pr. Kr., optužio je Antonija

da je povlastice i teritorije davao svojim rođacima i svojoj kraljici (Kleopatri).

Ujesen 32. g. pr. Kr. ministri Munatius Placinus i Marcus Titius izdali su Marka Antonija i

otišli k Oktavijanu. Njih dvojica potvrdili su Oktavijanove optužbe.

18 Rimska Republika – razdoblje u povijesti rimske države koje je trajalo od 509. g. pr. Kr – 27. g. pr. Kr.

Republika je imala složeni ustav koji je jasno dijelio i balansirao vlast.

8

Jurišom na svetište Vestalskih Djevica19, Oktavijan je prisilio vrhovnu svećenicu da preda

Antonijevu oporuku. U njoj je pisalo da osvojene teritorije daje svome sinu na upravljanje kao

i planovi za izgradnju grobnice u Aleksandriji za njega i Kleopatru.

Krajem 32. g. pr. Kr. Senat je ukinuo konzulske ovlasti Marka Antonija i objavio rat protiv

Kleopatre u Egiptu.

Početkom 31. g. pr. Kr. Oktavijan je odnio preliminarnu pobjedu kada je uspio prevesti svoje

trupe preko Jadranskog mora. Za to vrijeme, Marko Antonije i Kleopatra bili su u Egiptu.

Agrippa20 je vojske Marka Antonija i Kleopatre okružio s morske strane, a Oktavijan je

iskrcao vojsku na kopnu. Flota Marka Antonija pokušala je 2. rujna 31. g. pr. Kr. probiti

pomorsku blokadu te je isplovila kroz zaljev Actium. Tamo ju je dočekala flota koja je bila i

brojnija i pokretljivija. Marko Antonije i njegova vojska spasili su se samo zato što se

Kleopatrina flota našla u blizini.

Oktavijan se dao u potjeru i nakon još jednog poraza u Aleksandriji 1. kolovoza 30. g. pr. Kr.,

Kleopatra i Marko Antonije počinili su samoubojstvo. Marko Antonije se bacio na svoj mač, a

Kleopatru je ugrizla zmija otrovnica.

Oktavijan je dao ubiti Cesariona, sina Julija Cezara i Kleopatre, a poštedio je djecu Marka

Antonija i Kleopatre, osim starijeg sina, Marcusa Antoniusa Antillusa.

2. 2. Principat

Nakon što se 29. g. pr. Kr. vratio u Rim, Oktavijanov prvi potez je bio restauracija hramova.

Učinio je to zbog čežnje naroda za prošlim, sretnim vremenima u kojima nije bilo toliko

ratova.

Oktavijan je želio stvoriti neku vrstu „civilne vlade“. Nije želio da ga narod gleda kao velikog

vojskovođu. To ga je odviše podsjećalo na Julija Cezara koji je neslavno završio. U želji da

19 Vestalske Djevice – svećenice božice Veste. Glavni zadatak im je bio održavanje vječnog plamena koji je

gorio u Vestinu hramu. Morale su se zavjetovati na čistoću.20 Marcus Vipsanius Agrippa – rođen 63. g. pr. Kr. – umro 12. g. pr. Kr. Bio je rimski državnik i general, bliski

prijatelj, zet i ministar Oktavijana. Zaslužan je za brojne Oktavijanove vojne pobjede, osobito onu u bitci kod

Akcija.

9

svoj položaj učini stabilnim i prihvatljivim odlučio se za niz mjera koje će poštovati

republikanske ideje.

Oktavijan je naredio masovnu demobilizaciju vojske što je narod itekako odobravao poglavito

jer je mnogo vojske uvijek unosilo strah i nemir. Održali su se i redovni izbori za konzule, a

Oktavijan je zajedno sa svojim zamjenikom Markom Vipsanijem Agrippom (lat. Marcus

Vipsanius Agrippa) proveo i cenzus21 rimskih građana, prvi od 70. g. pr. Kr. Došao je red na

održavanje izbora i Oktavijan je, razumljivo, izabran za konzula. Reformirao je sastav Senata

te se broj senatora popeo na 1000. Iz Senata je isključio i Antonijeve pristalice. U

reformiranom spisku Senata, Oktavijanovo je ime stavljeno na početak, pa iz toga proizlazi

princeps senatus, prvak Senata ili prvi među jednakima. U doba Republike, princepsi Senata

nisu imali posebnih ovlasti osim što su glasali prvi i ponekad, zbog svog utjecaja, imali utjecaj

na unutrašnju i vanjsku politiku (Quintus Fabius Maximus, Publius Cornelius Scipio

Africanus,...). Oktavijanova pak titula, ne označava samo prvoga u Senatu, nego u prvog u

državi, pa odatle dolazi i naziv za cijelo uređenje – principat.

17. siječnja 27. g. pr. Kr., Oktavijan je Senatu ponudio da se odrekne svojih ovlasti. Senat je

to odbio te mu povjerio upravu nad Hispanijom, Galijom i Sirijom. Egipat se ovdje ne ubraja

zbog toga što se smatra Oktavijanovim osobnim vlasništvom. Upravu nad Hispanijom,

Galijom i Sirijom Oktavijan je osvojio na 10 godina. Ostalim je provincijama upravljao Senat.

24. siječnja 27. g. pr. Kr., Oktavijanu Senat dodjeljuje, među ostalim, i počasnu titulu August

(lat. augustus – uzvišeni). Titula Augustus potječe iz proročkih učenja. Označava djela koja

rade na dobrobit zajednice.

Ovlasti koje je dobio 27. g. pr. Kr. nisu utjecala na njegovu moć. Dok je god bio konzul bio je

svemoćan. Kako je August sve do 23. g. pr. Kr. svaki put imenovan za konzula to je

zasmetalo dio Senata. August se stoga odlučio za drugo rješenje. Umjesto mjesta konzula

dobio je tribunske ovlasti (tribunicia potestas). Nije mogao postati narodnim tribunom jer ga

je Julije Cezar primio u patricijski stalež, ali je zato dobio sve ovlasti narodnog tribuna koje su

potvrdile komisije. Preko tribunskih ovlasti mogao je sazivati narodnu skupštinu i aktivno

sudjelovati u njezinom radu. Ovlasti narodnog tribuna su mu produžavane svake godine i bile

su i godišnje i vječne. Na taj su način ovlasti tribunske ovlasti poslužile za brojanje godina na

vlasti što se kasnije iskoristilo i za kasnije careve. Augustova se vladavina službeno računala

od trenutka kada je dobio tribunska ovlaštenja.

21 Cenzus – popis građana i njihovih imovina kako bi se odredila visina poreza.

10

23. g. pr. Kr. Senat je Augustu dodijelio prokonzulsku vlast (lat. imperium proconsulare) koja

mu se obnavljala svakih 10 godina. Ta je vlast vrijedila svuda, pa je August mogao

intervenirati u svakoj provinciji, uključujući i one u kojima je vlast imao Senat. Augustov je

položaj bio viši od položaja bilo koje druge osobe, ali on nikada nije želio isticati taj

autokratski položaj. Govorio je kako su tribunske ovlasti te koje su mu omogućile vodeći

položaj u zemlji.

Osim svih dosad spomenutih ovlasti, 19. g. pr. Kr. Augustu su dodijeljene i još neke kako bi

kako bi njegov imperium bio veći od konzulskog. Zatim, 12. g. pr. Kr., nakon smrti Lepida,

August postaje pontifex maximus, 8. g. pr. Kr., osmi mjesec u godini dobiva ime po njemu, a

2. g. pr. Kr. dobiva titulu pater patriae koji mu je bio osobito mio jer je tim naslovom svim

Rimljanima postao ono što je pater familias obitelji.

August je preuzimao i druga zaduženja poput nekih javnih radova, snabdijevanja grada Rima

vodom i žitom i sl.

August mijenja i značenje titule imperatora. Sada ju uključuje u svoje ime te njome označava

osobnu povezanost s vojskom. Ta titula postaje simbolom vrhovne vojne moći.

Položaj Senata se promijenio. Odluke Senata više se ne nazivaju zakonima, ali su obvezujuće.

Senat postaje visokim sudom i na njegove presude nije bilo moguće uložiti žalbu. Upravljao

je mirnim provincijama, državnom blagajnom i formalno je bio iznad cara. Međutim, Senat

nije imao stvarnu moć. Provincije pod upravom Senata imale su malo vojske, a i tu je vojsku

Senat izgubio iz kontrole. August je bio taj koji je svime upravljao. Nadzirao je državnu

blagajnu i kontrolirao Senat. Ipak, August je cijenio Senat i izbjegavao ulaziti u sukob s njim i

redovno ga izvještavao o svojim aktivnostima.

Narodne skupštine ili komicije donosile su zakone na prijedlog Augusta (leges Iuliae) ili

prijedloge drugih magistrata. One nisu imale političkoga značaja jer se na izborima za

komisije glasalo samo za one osobe koje je predložio sam August.

Broj magistratura za vrijeme Augusta nije se mijenjao. Zbog pritiska moćnika koji su se

željeli istaći, od 5. g. pr. Kr. birano je više konzula za jednu godinu, a ne samo 2 kako je do

tada bilo uobičajeno. Dvojica su stupala na dužnost 1. siječnja i davala su ime godini

(consulares ordinarii), a nakon njih su slijedili ostali parovi (consulares suffecti). Broj pretora

smanjen je na 10, a njihove su funkcije proširene. Princeps je upravljao njihovim

aktivnostima.

11

Najteža kaznena djela razmatrale su stalne sudske komisije (quaestiones perpetuae), a u

Rimu je sam August sudio i donosio smrtne presude. U nekim se kaznenim djelima moglo

pozvati na cara da on presudi kao najviša sudska vlast. Do 5. g. pr. Kr. ustalila se praksa da

komisija senatora i vitezova bira pretore i konzule. Iz redova senatora birao se i prefekt grada.

Dužnost prefekta bilo je čuvanje reda u Rimu.

U Augustovo vrijeme prefekti su birani neredovito, ali su zato imali veliku važnost. Iz redova

senatorskog staleža za namjesnike carskih provincija birali su se legati sa propretorskim

rangom (legates pro praetore).

U viteški je stalež August uveo promjenu. Smatrao je kako članstvo u viteškom staležu treba

biti otvoreno svim rimskim građanima koji su sposobni i ugledni, a ne samo onima koji imaju

plemenito porijeklo. Tom je odlukom Carstvo dobilo na tisuće vitezova koji su predstavljali

nižu aristokraciju, ali su imali priliku ostvariti uspješnu karijeru. Nakon služenja kao niži

časnik (militiae equestres), vitez bi mogao napredovati do careva prokuratora, a na kraju i do

prefekta koji bi bio zadužen za važne dužnosti poput prefekta dopreme žite, prefekta Egipta,

flote, prefekta pretorijanske garde i sl. Vitezovi su imali zadaću popunjavati senatorski stalež

iz svojih redova jer se broj pripadnika senatorskog staleža smanjivao. To je dovelo do pojave

neitalskih osoba u Senatu jer viteški stalež nije bio ograničen samo na grad Rim ili Italiju.

Stara krilatica SPQR (senatus populusque Romanus) promijenila je smisao jer se uloga

rimskoga naroda proširila na italski narod koju je simbolizirao sam August.

Kako bi spriječio narod da se pobuni, August je organizirao besplatno dijeljenje žita,

održavanje igara i darivanje novca (congiaria). August narodu nije davao nikakve stvarne

moći, već ga je ovakvim beneficijama nastojao zabaviti.

August se osobito brinuo za Italiju i grad Rim. Zakoni koji su doneseni za vrijeme

trijumvirata su ukinuti, a svi su građani dobili pristup Augustovu žalbenom sudu.

Pretorijanske i gradske kohorte kojima je upravljao pružale su sigurnost, a činovnici su

osiguravali dovoljno žita za narod. Isto tako, August je uz pomoć moćnika poput Agrippe

organizirao gradnju monumentalnih građevina i spomenika. Rim je pretvorio iz grada cigle u

grad mramora. Svojim je građevinskim poduhvatima smanjio nezaposlenost, posebice

siromašnijeg proleterskog sloja. Augustovo je doba vrijeme procvata trgovine, proizvodnje

keramike (osobito terra sigilate) i obrtništva te proizvodnje vina. Javne financije i valutu

stabilizirao je uvođenjem novih poreza i subvencijama iz državne blagajne (aerarium Saturni)

12

i osobnim donacijama iz svoje privatne riznice (patrimonium Caesaris). Dao je izgraditi i

mnoštvo prometnica koje su dodatno pridonijele procvatu privrede za njegove vladavine.

Kako bi stabilizirao samo društvo, ljude i stvorio novi osjećaj odgovornosti, donio je mnoge

zakone, poput onih protiv preljuba, za stimuliranje rađanja i sl.

27. g. pr. Kr. promjene se uvode i u provincije. Podijeljene su na senatske i carske provincije.

Senat je upravljao starim provincijama u kojima nije bilo mogućnosti za izbijanje rata (Afrika,

Betika, Narbonska Galija, Makedonija). Upravitelji senatskih provincija birali su se kockom i

to na godinu dana, nisu upravljali vojskom, a imali su titulu prokonzula.

Ostalim je provincijama upravljao car. To su bile; Sirija, tri provincije u Galiji, sjeverne

oblasti Hispanije i dr. Car je postavljao upravitelje tih provincija, a oni su provodili njegovu

politiku. Nijedan od namjesnika carskih provincija nije imao status prokonzula jer je August

imao prokonzulsku vlast u svojim provincijama (imperium proconsulare). U većini carskih

provincija bila je stacionirana vojska. U provincijama u kojima je bilo više od 1 legije

upravljao je bivši konzul, a u provincijama koje su imale jednu legiju ili manje vojnika

upravljao je bivši pretor. I u provincijama s više od 1 legije i u provincijama s 1 legijom ili

manje upravitelji su se nazivali legati Augusti pro praetore (Augustovi legati s ovlastima

pretora). Nekim carskim provincijama upravljali su pripadnici viteških staleža koji su obično

imali status prokuratora, ali ponekad i prefekta. Primjer takve provincije je bila Judeja u

vrijeme Kristova raspeća na čelu koje je bio Poncije Pilat koji je pripadao viteškom staležu.

Poseban status imao je Egipat jer je smatran carevim osobnim vlasništvom. Prefekt te

provincije je bio vitez, a upravljao je legijama, što u bilo kojim drugim okolnostima nije

mogao biti slučaj.

Promjene su sustigle i državne financije u kojima se pored stare blagajne (aerarium), kojom je

upravljao senat, formira zasebna carska blagajna (fiscus).

U aerarium je pristizao novac iz senatskih provincija, a u fiscus je pristizao novac iz carskih

provincija. Postojala je i razlika u kovanju novca. Aeraruim je kovao bakreni, a fiscus srebrni

i zlatni novac.

Provincije su plaćale porez koji se koristio za stipendije vojnicima, donacije carevim

prijateljima, uzdržavanje carskoga dvora i plaćanje javnih radova. Dvije su vrste poreza koji

se ubirao, a ubirali su se na temelju periodičnih cenzusa u kojima se bogatstvo svake

provincije brižno bilježilo. Jedan je porez tributum soli (porez na zemlju), a plaćali su ga

13

posjednici zemlje u provincijama. Drugi je porez tributum capitis koji se plaćao na ostale

vrste imovine (iako to naziv poziva sugerira, to nije bila glavarina, osim u Egiptu i nekim

drugim manjim područjima).

Za prikupljanje poreza bili su zaduženi carevi prokuratori u carskim provincijama, a to su bili

pripadnici viteškog staleža koji nisu bili ovisni o upravitelju provincije i kvestori u senatskim

provincijama, ali su se često javljali i prokuratori.

Indirektne su poreze (vectigalia) prikupljali publikani koji su se strogo kontrolirali. Publikane

su postupno zamijenjivali carski činovnici.

Što se tiče vojnika koji su završili svoju službu, August ih je nagradio dodjeljujući im imanja

u provincijama. Tijekom smjene samo jedne generacije diljem Carstva osnovano je više od

120 centara. Bila je to urbanizacija koja nije nikada nadmašena.

U tim su naseljima, zvanim coloniae svi stanovnici imali rimsko građansko pravo, a gradski je

život bio uređen prema rimskom uzoru.

U municipijima su rimsko građansko pravo dobivali samo osobe koje su bile magistrati. To je

bio način kako bi se lokalno stanovništvo postupno uključilo među rimske građane. I

municipiji su imali građanske statute koji su podrazumijevali rimski oblik gradske uprave.

Gradski centri čije je stanovništvo bilo potpuno isključeno iz rimskog građanstva nazivali su

se civitates i uživali su autonomiju u lokalnim poslovima, ali pod budnim okom upravitelja

provincije.

Na zapadu su mnoga takva naselja dobila status municipija, nakon čega su u njima usvojene

prvotno italske magistrature (duoviri i aediles, koji su skupa činili jedan kolegij pod nazivom

quattuorviri) i senat (curio ili ordo) koji bi obično brojao 100 članova. Ti su centri širili

ekonomski i kulturni utjecaj, a posebno važnu ulogu imali su u zaostalim područjima. Centri

na istoku, premda vrlo važni za upravu, već su otprije imali razvijenu vlastitu kulturu i oblik

vlasti.

August je primjenjivao različit tretman za pojedine provincije. One stare provincije dobivale

su povlastice poput poreznog sustava koji je manje opterećivao stanovništvo. U

novoosvojenim provincijama na snazi je bilo nemilosrdno iskorištavanje populacije što je u

konačnici znalo dovesti i do ustanka poput onih u Hispaniji (24. – 19. g. pr. Kr.), Panoniji (6.

– 9. g. n. e.) i Germaniji (9. g.).

U cjelini, za vrijeme Carstva u provincijama se ipak bolje živjelo nego u vrijeme Republike

jer kako je namjesnik biran samo uz suglasnost cara, a car se smatrao zaštitnikom

14

stanovništva, namjesnik nije mogao raditi kako je htio jer bi ga u tom slučaju stigla oštra

kazna.

Vojska je bila okosnica Augustove vlasti. Nisu svi vojnici mogli biti raspušteni. Oni koji su

bili raspušteni dobili su zemlju u provincijama, a više od polovice koja je ostala, a brojala je

oko 250 000 ljudi razmještena je po provincijama u kojima je to zbog sigurnosti zahtijevano.

Pomorske su flote također morale biti zadržane, prvenstveno zbog gusara koji su stalo harali

Sredozemljem. Broj legija je sa 60, koliko ih je bilo u vrijeme bitke kod Akcija, smanjen je na

28 i svaka je legija dobila svoj broj i ime te je postala stalna formacija.

Rimsku su vojsku sačinjavale legije rimskih građana kojima je služba u vojsci trajala 20

godina. Za vrijeme Augusta legionari su bili rimski iz Italije ili rimski provincijski građani,

premda je taj običaj ponekad prekršen na Istoku. Provincijalni je građanin dobivao rimsko

građansko pravo u trenutka stupanja u legiju. August je zadržao pravo na regrutaciju, ali

građanin i njegovi neposredni nasljednici regrutirali su se samo u slučaju opasnosti.

Legije stajaće vojske nisu bile smještene u Italiji već u područjima gdje je sukob trajao ili gdje

je postojala velika opasnost da on izbije. Ta su područja bila npr. Hispanija, Galija,

Podunavlje, Egipat i Sirija. Logori u kojima su vojnici boravili bili su privremenog karaktera,

premda su mnogi bili trajno naseljeni.

Zapovijedanje u vojsci nije doživjelo neke značajnije promjene. Centurioni su i dalje

predstavljali disciplinu, ali nisu bili vezani za jednu legiju, nego su morali prelaziti iz jedne

legije u drugu i sve to iz političkih razloga. Centurioni koji su se na neki način istakli mogli su

biti promaknuti u viteški stalež i na taj način dodatno napredovati u karijeri. Vojni su tribuni

pripadali višem rangu u vojsci i birani su iz senatorskog staleža. Legijom je zapovijedao legat

sa ovlastima pretora (legatus pro praetore), a on je ujedno upravljao i provincijom. Isključivo

legijom mogao je zapovijedati poseban legat (legatus Augusti legionis). Legati su na te

položaje birani za razdoblje od 1 godine.

August je oformio više odreda vojske kojima je zadaća bila da čuvaju samoga cara. Vrhovni

je zapovjednik u početku imao 9, a kasnije 10 pretorijanskih kohorti od kojih je svaka brojala

1000 vojnika i njihova je služba trajala 16 godina. Pretorijanskim kohortama zapovijedao je

prefekt pretorijanaca (praefectus praetorio). Rim je imao i 3 gradske kohorte (cohortes

urbanae) koje su bile vrsta policije, a imao je i 7 kohorti vatrogasaca (cohortes vigilum). Tim

su kohortama zapovijedali posebni prefekti.

15

Carsku su palaču čuvali naoružani barbari, uglavnom Germani koji su se smatrali članovima

carskog domaćinstva.

Osim temeljnih trupa, postojale su i pomoćne trupe koje su činili stanovnici iz provincija. Te

su se pomoćne trupe (auxilia) sastojale od konjaničkih i pješačkih jedinica (alae et cohortes),

a brojale su od 500 do 1000 ljudi i njima su zapovijedali rimski časnici, pripadnici viteškog

staleža. Nakon 25 godina provedenih u pomoćnim trupama, vojnici bi dobili rimsko

građansko pravo.

Rimsko je Carstvo posjedovalo i stalnu mornaricu. Jedan dio bio je usidren u Misenumu, u

južnoj Italiji, a drugi dio u Raveni, na Jadranskom moru. Posada flota sastojala se građana iz

najnižeg staleža, oslobođenika ili provincijalaca. Časnici su pripadali viteškom staležu. Služba

u floti trajala je 28 godina. Flota je bila relativno mala i ukupan broj veslača, časnika i vojnika

vjerojatno nije prelazio 10 000. Brodovi su bili maleni i pokretni, a služili su uglavnom za

progon gusara.

Vojska je bila u potpunosti izvan nadležnosti Senata, Skupštine i magistrata. August je jedini

imao pravo raspoređivati trupe i davati im zadatke koji su mogli biti i civilni, poput javnih

radova. Vojnici su plaću (stipendiju) primali od cara. Legionari su imali upola manju plaću od

pripadnika pretorijanske garde, ali su imali veću nego pripadnici pomoćnih trupa. Veteranima

je car određivao otpremninu i isplaćivao je, a za tu je svrhu otvorena posebna blagajna

(aerarium militare) u koju je August davao znatne iznose osobnog novca, ali se u nju slijevao

i dio novca od poreza.

19. kolovoza 14. g. August umire u Noli, mjestu smrti svoga oca. Posljednje su mu riječi bile:

„Jesam li dobro odigrao predstavu? Zaplješćite mi kako bude izlazio“. Golema je procesija

ispratila Augusta iz Nole u Rim, a na dan pogreba, svi su javni i privatni obrti bili zatvoreni.

Augusta je naslijedio Tiberije.

16

3. Principat nakon Augusta

U 175 godina koliko je prošlo nakon Augustove smrti, malo se toga promijenilo. Do vremena

Flavijevaca22 i Antonina23, principat se ustalio kao uređenje. Ipak, 69. je godina, godina kada

su se na tronu smijenila 4 cara, bila upozorenje da se može očekivati katastrofa ukoliko

22 Flavijevci – rimska dinastija koja je vladala od 69. – 96. g. Carevi dinastije Flavijevaca bili su Vespazijan (69.

– 79.), Titus (79. – 81.) i Domicijan (81. – 96.)

17

ambicije pojedinca u odsutnosti dosegnu prevelike razmjere. Carstvu je stoga car bio

neophodan, makar on bio i loš, premda su sve svi nadali dobromu.

Pod vladavinom Flavijevaca i Antonina, principat sve više počinje sličiti pravoj monarhiji. U

carskoj se tituli počinje spominjati titula prokonzula, a službeni dokumenti cara nazivaju

dominus noster (naš gospodar).

Poslije 100. g. zakonodavna se skupština više nije sastajala, a Senat je samo ponavljao govor

u kojem car obrazlaže svoju odluku.

Nakon Hadrijanove vlasti magistrati nisu mogli mijenjati postojeće pravo jer je „Vječni edikt“

postao stalnim kodeksom kojeg je samo car mogao mijenjati.

Car je sve više koristio zakonodavne ovlasti donoseći edikte, presude i naredbe – carske

konstitucije (constitutiones principum). Car je takve konstitucije donosio nakon savjetovanja

sa svojim prijateljima (amici Caesaris). Time se otvorio put za kasniji dominat od 284. g.

Jačanjem carske vlasti, republikanske su institucije slabile: carevi su službenici bili sve

moćniji, a tradicionalni gradski magistrati sve slabiji. Stupnjevi kvestora, pretora i konzula

(služba sada samo 2 mjeseca) postali su samo stupnjevi prema važnijim carskim dužnostima.

Car je imao vlast nad Senatom, ali je s njim postupao obazrivo. Radije se savjetovao sa

Carskim savjetom, u koji su u 2. stoljeću ušli i vitezovi, nego sa Senatom.

Slika stanovništva grada Rima 2. stoljeća značajno se izmijenila. Kako je Rim privlačio

slobodne ljude iz cijeloga Carstva, naselili su se u Rimu i narušili italski karakter grada. U

Rimu je živjelo i mnogo oslobođenika. Premda su mnogi od pridošlica bili siromašni neki su

se izdigli do statusa viteza. Njihovi su unuci mogli čak postati i članovima Senata.

Iako je Augustov građevinski poduhvat bio golem i grandiozan, on je bio baziran na

popravljanju postojećih građevina ili ponovnu izgradnju već postojećih zdanja.

Flavijevci i Antonini su ti koji su izgradili danas slavne rimske građevine: Colosseum,

Trajanov forum, Panteon, Hadrijanov mauzolej, akvadukte preko Kampanije, Aurelijev stup i

dr.

23 Antonini (dinastija Nerva – Antonina) – rimska dinastija koja je vladala 96. – 192. g. Predstavnici dinastije bili

su: Nerva (96. – 98.), Trajan (98. – 117.), Hadrijan (117. – 138.), Antonin Pio (138. – 161.), Marko Aurelije

(161. – 180.), Lucije Ver (suvladar Marka Aurelija od 161. – 169. kada je umro) i Komod (180. – 192.)

18

Italija je, za razliku od Rima imala sasvim drukčiji položaj. Za vrijeme cara Aurelija, Italija je

postala metom napada barbara, a Septimije Sever24 je nakon toga stacionirao i jednu legiju u

Italiju. U ekonomskom smislu važnost Apeninskog poluotoka je opadala jer je teško mogao

odoljeti konkurenciji iz drugih područja, poput Galije, Germanije, Hispanije.

U vrijeme Flavijevaca, Italija je velike količine proizvoda uvozila upravo iz Galije i

Hispanije. Carevi su se protiv takvog stanja borili na razne načine. Primjer je Domicijan koji

je pokušao zaštititi italsku proizvodnju vina ograničavajući uzgajanje vinove loze u

provincijama.

U Carstvu je živio velik broj različitih ljudi koji su imali različitu vjeru, jezik, običaje. Carevi

su ih pustili da žive svojim životima. Vlast se umiješala onda kada je smatrala da religija

narušava red ili moral. Druidizam je potiskivan zbog ljudskih žrtava, a kršćanstvo zbog

odbacivanja svih bogova osim vlastitog.

Gradovi su se sa svojim elitama međusobno natjecali. Elita je građane nagrađivala

„dobročinstvima“ koja su se najviše vidjela npr. u amfiteatrima. Kada su carevi uvidjeli da

takva dobročinstva vesele narod, carevi su donijeli odluke po kojima bi bogataši morali

redovito darivati građane.

U Rimskom su Carstvu postojala 2 staleža, viši i niži, odnosno, bogati i siromašni. Viši sloj se

sastojao od oko 600 rimskih senatora, 25 000 vitezova i 100 000 gradskih senatora te su činili

2 % ukupnog stanovništva. Viši se sloj od 2. stoljeća zvao „ugledni“ (honostiores), a niži se

zvao „ponizni“ (homiliores). Visoki je sloj imao veoma pažljiv tretman na sudu, dok je niži

sloj bio batinan, i pogubljivan na veoma okrutne načine, a ne slan u progonstvo. Na dnu

ljestvice nalazili su se brojni robovi koji su činili možda desetinu stanovništva u gradovima

izvan Italije, u samoj Italiji mnogo više, a u gradu Rimu činili su čak ¼ stanovništva.

Vojska je za vrijeme Trajana dosegla broj od 31 legije, ali je obično imala 28 legija pod

Flavijevcima i Antoninima. Dolaskom krize na granice Carstva pod vlašću Aurelija, broj

legija se povećava na 30.

Bez povećanja vojničke plaće koja bi privukla nove ljude na regrutiranje, broj vojnika nije se

mogao povećati te su kasnije Hadrijan i Komod odustali od daljnjih osvajanja.

24 Septimije Sever – rođen 145. – umro 211. g. Rimski car od 193. – 211. g.

19

Vojska je u kasnijim razdobljima služila za obranu granica. Problem je bio u tome što su

barbari konstantno mijenjali mete i smjerove napada te je teško bilo osigurati ravnomjerno

raspoređenu i snažnu obranu. Smatra se kako je ukupan broj vojnika u temeljnoj vojsci i

pomoćnim trupama bio između 375 000 i 450 000.

Običaj da se vojska regrutira od lokalnog stanovništva iz osvojenih područja te sve manja

centralizacija vojske rezultiralo je krahom Carstva u drugoj polovici 5. st.

4. Zaključak

U svom začetku, principat je bio uspješna iluzija i prikrivanje carevog apsolutizma. Bilo je to

vrijeme općeg prosperiteta i napretka. U tom su se vremenu zadržale sve vrijednosti, sve ono

što je bilo dobro u Republici. Kako je vrijeme odmicalo, a carevi se mijenjali, njihova je

apsolutistička vladavina sve više dolazila na vidjelo jer su premalo pažnje posvećivali toj

20

iluziji koja se pokazala prilično uspješnom kada je funkcionirala. U 3. stoljeću, unutrašnji

nemiri, kuga, ekonomska nestabilnost i barbari počeli su stvarati ozračje nesigurnosti koje je

već načeto cjelokupno društvo sve teže podnosilo. Dolaskom Dioklecijana na vlast 284. g. i

uvođenjem dominata, Carstvo je nastavilo propadati i konačno se srušilo 4. rujna 476. g.

abdikacijom posljednjeg rimskog cara Romula Augustula.

5. Literatura

BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA, 2007. – POVIJEST, 4. knjiga, Rimsko Carstvo, Milano

http:// http://hr.wikipedia.org/wiki/Principat, (posljednji pristup, travanj, 2011.)

http:// http://en.wikipedia.org/wiki/Principate, (posljednji pristup, travanj, 2011.)

21

http:// http://en.wikipedia.org/wiki/Caesar_Augustus, (posljednji pristup, travanj, 2011.)

22