PREOBRAŽENJA (1920)

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noćiiznesem blijedo meko lice u kristalno jutroi pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj putai bezbroj puta uskrsnem

O bože daj me umorna od mijenapreobrazi u tvoju svijetlu nepromjenljivu i vječnu zvijezdušto s dalekog će neba noću sjatiu crne muke noćnih očajnika

Mladić

Ja poznam bol mladićakoji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srcau jutro pjevasa željom da sva srca s njegovim zatreptei da se osluškujući glave prignuu ćutanje i slatki zaborav

Al pjev mladića nečuven od ljudipadne natragu njegovu ćutijivu samoću

Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkasts pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zrakui sa strahom ispred crnog bezdana u duši

Ja poznam ponos mrk i tvrdsa smjelim uspravijenim korakom što gazii s uhom koje iznutraglas svoga boga sluša

Molitva na putu

Božekoji si me do ovoga časa doveo nevidljivvodi me i dalje koncu mojih želja

Ne ostavi meumorna i sama nasred putaObrazi su moji blijedii moje misli nemoćno ko moje ruke vise

Božedaj da novo plavo jutroiz umora digne moje mislida kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi

Budinad mojom glavom moja pratilica zvijezda.

Žene, mladići, ljeto

O podne se na šetalište slete mnoge žene- O odakle sve dođu? -ko jata ticašto ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste

Žene šumekroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladića

i laki koraci im nose laka tijela

Ne, žene nisu s ove zemlje!Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladostibijele čežnje izrasle u tijela

O ženeza vasrastvorili smo dvore naše mladosti!Al korak žena zvoni tuđ i dalek

Sve žene opet oduko jata ticašto išćeznu za plavim zavjesama ljeta

Na koncu naših pogledared stabala visok sam korača

Zavodnik

I poslije togana koljenima izmeđ razbacanih jastukamislišna smrt

O dijete!Ja neću da te novim poljupcima smirimu zaboravPuštam da ti blijedim licem suze teku

Sutrasmirit će se tvoje srce

koje sada očajalo tuče

Sutrakad stupiš među svoje mlade druges dvije tamne sjenke ispod očijuzačudit će se tvoje mlade drugeAl nijedna neće moći da otkrijeskrivenu udno tvojih očijublijedu zvijezdu

Ne plači dijete: noć se plavi zimskaZa mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg

Zavedena

Ne, njega nema više..Pobjego je. Vratana kući dolje glasno zalupilako zadnji put

Da letim za njim niza stepenice?Ukočila se, stojim

Na podu zgažen cvijet

Kroz prozorcrvene se zvijezde glasno smiju

Ja zovnem u noć iz svih snagaNa prozoru staklo se zatresei smiri

U noćikamenito srce grada ćuti

Moje golo tijelo dršćeobliveno ladnim svjetlom zvijezda

Bolesnik

Moje je tijelo bolesnoi žudi tihu jednu bolnicu

Bolnica bez šuma i bez gradau praznom blijedom danuBlijedi dan je odsjev blijeda nebaU mrtvom vrtu zimsko sunce šeta

Mi tihi samostanci bez bogau našim bijelim pustim sobamazaboravljamo životsnivamoduge tužne blijede prazne naše dane

O okna naša udare pokadštokrik ples i radost života iz grada- O grad!O nemir nemoć naših srca!O mi smo davno izišli iz životai mi smo samo svoji spomeni!U smrt se samo vrata naše kuće otvaraju -

Za rub se zemlje nebo sruši

Veće

- O veče noći naše djevojke!Tko ljubi sada naše djevojke? -Mi potonemo u crn ponor snovai snivamo da svi smo davno pomrliVeć bezbroj ljeta ležimoi, Preko nasu trku idu neba oblaciPreko nasu vječnost se bez konca dani noći ruše

Mjesečar

Bog noćimjesecsade s nebai dokorača lagano do moje kuće

Polako on se uspne na moj prozori spusti pogled na me

On mami mene u noć

Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se

Koračam sanen rubovima krovai šetam kroz noć u visini- Mene drže meke ruke mjeseca -

O tako lak sam... nezemaljski... lebdimi mogu stati na list stabla

Ne zovite me: glas sa zemljesmrt je moga nebeskoga bića

Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

Mučenik

Iz gomile istupihsami pozvah vas u zemlju:Novi Život

Smijeh ruga samo jeknuiz gomilek mojem uhu

Pođoh samAl za mnom ravno uputiste Smrt

Umrijeh

Iz moga srca izniknušedva modra cvijeta ljubaviu svijet

Mati

Ja uđem u samoću svoje majke:nijemi goli hram

U hramu gori besprekidno crveno i tiho srce ljubavi

Njenom oku stoji ispred mog životaneprozirna zavjesa od mraka

U moju prošlost njezin pogled ne ulazi dubljeod njene noge kojom prvi korak stupiu tamu noćne šume

Za pjesmu moje ljubavi ona nema uhoNa odmetnutom sinu samo ležedva pogleda teškog prijekora

Ja gledam njeno nijemo ladno bezutješno lice:Davna, vječna pramajkaiskrsnula iz dubljina vremena

Idem

Dva lica ćute tvrda kamena

Dodir ruku na kućnomu pragu

Moja majka povraća se u svoju samoću:nijemi goli hram

Hercegovina

Ja koračam livadama plav od sutona

Na rubu livada je kuća parnog mlinaIz daljineto je krvlju namrljana uglasta i grubaslikarija na nebu

I što god bliže stižem, sve glasnije vičunebrojene užarene opekeKo ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu

Ispod brežuljaka crni vlak se vučeodmjereno udarai vrištisvoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici

Noć i ja na brdu

Poda mnom načas izrone iz mrakakuće stabla dvorišta i njiveI opet utonu u mrakuko u svijesti

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozorako nekoliko bijelih svečanih časovaiz crnog života ljudi

Samoća na vodi

Moj otac reče sinoć: "Sine, jesen je"I već su noćas naš kraj cijeli poplavile žute vode

Sa brda slaze ljudi lutaju po voditraže ribu ili možda kakvo utopljeno dijete

Nad vodom sjaju njina nijema bakrenasta stroga lica

Kad zastanu odmarajući rukenjihov pogled pada dug i težak na vodui njihova su tijela mirna čvrsta kao od kamena

Vrh vode i vrh ljudiblizu vrška brda stoji suncenalikna bijeli danji papirnati mjesec

Ja volim jesen vode blijedo papirnato suncei plovim sam po glatkoj goloj vodiPjevam pjesme mislim i mislima vraćamsve:brda vodu ljude sebeu prve mlade dane zemljei mirna gola površina vodečini mi se: leđa neke praiskonske silne žene

Dan svršiSa brda dugi zov na vodu padameđu ljudeI ljudi iščeznu na prvom zaokretu strmih puteljaka

Noćbezdana i divljajoš nevidljivaproguta u se sunceI kada poslije stane i pred moje očiproguta u se nebo oblake i brda

Ja sam na vodipod svodovima tamne i visoke noći

Kadštouspravim se u noć- lik što budan sniva -i pružim dugo veslo u prazninu mraka

- Zar bi moja duša htjelada neko iziđe iz tajanstvene noćii stupi k njoj u njezinu samoćuna crnoj nijemoj vodi? -

Oko mene je tamnoi sve se svršava na rubu vode i na rubu noći

Podne i bolesnik

Plavo podne sjedina oblacima

U jednoj sobi kamo ne ulazi nikobolesnik mreKraj njega ćuti crna tica

U vrtovima sunčaju se gole djevojkei plavi mlaz visoka vodoskokau plavu prazninušumi

Bolesnik leži mrtav:predmet pokraj predmeta u sobi

Crne ticenema?

Ispod nebarep pauna ogroman svjetlucavsa oblaka visi u vrtove

Gorenje

Niz zapadno neboi iz rasprsnutih šipaka u vrtukrv se cijedi

Al s istoka se veće javi plavim licemi zapad biva bljeđi, crveniji šipci

Ti bježiš k menipreplašena od grana u mrakui ćutiš

Zašto ti je tijelo odjedanput plamen?

O kako šipci prskajui s nama gore!

Ni zvijezde neće da se javeda jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu

Povratak

Ti i ne slutišmoj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečinaznaj:

ne korača mjesečina oko tvoje kućeJa lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podnestanešpreplašena krikom čudne ticeznaj:to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se mičes onu stranu mrke mirne vodeznaj:ja koračam uspravan i svečankao pored tebe

Povratak

Ja sam natrag došobez mutnih misli na svom licuU ljetnu svjetlostosmjehuje se blago moja duša

Iziđi na svoj prozorgledaj:Daleko gdje se preko šuma i crvenih kuća svijetle obalesa zelenom se vodom moje tijelo igra

Polako ćeš zaboraviti prošlog mene

Pred tobom ja ću rastinov i visok

Na obale je došao stanovnik s neke nove zvijezdei šumi svojom divljom radošćupo vodi i zelenilu

U plavom zraku golo tijelo se zablistakrikne i izgubi se u dubljini zašumjele zelenkaste vode

Prenuće

U noći mene prene iz tvrdoga snabijela svjetlost lijući se kroz moj prozor

Ja znadem: s dalekoga neba sjajuu moju sobu gola tijela žena

I klečeći na prostrtomu plastu plave mjesečinemolim nijem iz nijeme noćitijelima nevidljivih nebeskih boginja

Ljubomora

Nad snježnom zemljomplave zvijezde

Tvoja kuća stoji nakraj šumeJa idem k Tebi

Da me kakav vuk ne napadne iz tame?

Tiho šušti snijeg pod mojim koracima

Tu sam!Tvoja kuća stoji ograđenaSva su okna zastrtaPred vratima ne videći menestraži pas

Samo jedan prozor crven gori

Ja znadem sve

i idem natragmrtavi u licu bijel kao snijeg

Prva noć samoće

Crveni cvjetovi ljubavigore u noći

Prva noć kroz koju idemsam

Slušam:visoki plavi vodoskoci čeznuzvijezde koje nikad dosegnuti neće

i meni crno teško srcetuče tuče

Zima

Moju je dušu izmučila ljubavMoja je duša bolesnai sniva

Ne budite je: svaka miso boli

Moja je duša tamno golo jezerou ladnom bijelom danuNe lete ponad vode bijeli galeboviNe šume ispod neba plavi oblaci

O kako stoji sveukočeno oštro bijelo!

Na blize kuće nebo paloNa kuće nebo naslonjeno sniva

Pustite neka danas stoji sve i sniva

Danas svaki pokret boli

Teški zrak

O kuda da se danas pođe?

U sobu uđe moja majkasjedne

i gleda u me nijemim pogledom

Ja puštam knjigu, izlazim iz kuće

Na rubu polja izmeđ crnih stablacrveno mrtvo obješeno sunce

Ja stanem nasred cestei kriknemiz svih snaga

Zapuštena

U jednoj sobi ogromnoga gradapokraj sirotnoga pokućstva i sudaživi mlada žena

Svaki dan o podne i navečeuđe jedno vučje lice

I dok žena stojeći po straničekavučje lice jelo progutai ode

U noćimlada žena ćuti pokraj peći- pjev vatre šumi u tišini sobe -nad romanom Marcela Prevosta

Dugo lice blijedo i bez nadeoteščalo od čitanja padnenad stranice romanai usne

Na prozoru rastvoreni modri cvjetovičeznu sami u noću kojoj bliza krčma divlje šumori i pjeva

Bog mučitelj

U naše duše iznenada stupi mržnja- O naše iskrivljene usne, raskidana lica! -

Za nama stoji nevidljiv i svirep bogu mrakuMrak je njegov plašti ogromno mu nevidljivo tijelo iščeznulo u visinama

Mi stršimo ko stabla kad oluja prođe

Pokraj nas čaši šušte o odijelaU naša licasamilost reže blag i dubok posmijeh pomirenja

I tamni bog se obrati u svjetlostšto se vani valja prostorimai na naša okna divlje navire

Jedanput

Ženošto iz bijede našeg svagdanjeg životaočajale i krotke oči dižeš k meniSav ovaj život... oh, sav ovaj životženo

jedanput ja odsvirat ću na harfi

I kad poslije harfeprogovore ćutke naše duše

znaš li što će govoriti?

Kako bjesmo srećni. Kako bjesmo srećni

Izgubljene žene

O gdje su sada one ženešto lutajući ovim svijetom svratiše se u moj životi opet redom iščeznuše iz moga životau tamu?,

I gdje je kraju kojem sada njine duše ljube?

Te žene sad suzvijezde

Noćassve se iz dubljine noći

u moju dušu smiješe

Hercegovina

Pod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kućeIz plave tame stabla strše

Na cesti više nikog nema

Cesta stalasa zaronjenom glavom u mrak bezglasne doline

U noći stabla maknuti se nećeTek nebom sporo i bez šuma koračanje zvijezda

Pjesma iznad zemlje

Mi cijeli dan smo plovili na oblaku

Sad je večeSpuštamo se na visoki vrh brdai ispijamo vino

Kroz veče k nebu bliješte srebrni pokali

Duboko preziremo ljude i zemlju ispod nasNaš je život samo u visini

Na grudma noćipočinut će naša teška tijela

A sutra zoromkroz novi dan će nova radost nas ponijeti

Visoke pjane naše radosti: naša bijela jedra

April

U vrtu ispod aprilskoga suncapucaju polako prvi pupovi

Stazama se igraju i smijudjevojčice

Ja ulazim i sjedam na klupuda ispušim cigaretuu prančioku

Djevojčice stidno ostavljaju igračkeko da vele:To nije više za nas

Pušim

Neki šuštaj blizuSkrivene iza jednog grmamjere mene nijemim pogledimadjevojčice

Ja vidim kako koja kadšto rukom zabludii pritisne pod lakim proljetnim odijelomsrce

Krik!Ugledaše da su otkrivenei smijući se pobjegoše naglo ispred mojih očijuza visoke grmove u vrtu

Ljetna pjesma

Već nekoliko danau meni mene prati svijetla pjesma ljeta

ja ne sjećam se kad je ljeto u grad došloal znadem: ljeto živi s nama

O već se smije cvijećem sa svih prozorai ulicama s uredanih stablana naše glave baca ladne sjenke

Iz duša i iz radosnih pogledazaskočilo je na nebesa i na oblake

U danu grad je tih utonuo u vruće svjetloi malo ljudi ide

Kroz plavu svjetlost stiže s rijeke u ulice krika ljudii ulazi kroz rastvorene prozoreu svagdanji i spori život domaćica

Domaćice se uspavljuju kraj poslau život koji njina duša sama za se stvarai šeće izmeđ svojih svih čeznutih ispunjenja

Na ribnjaku su labudovi mojih čežnja ispunjenjePostali su tijelom najbjelji mi sniTu na plavoj vodiizmeđu dubljina i visinalebdei tek se pokadšto lakim kretom iz svoje nepomičnosti javeOvdje na obali čekam ljetnje večeda pozvjezda prostor oko mojih tica

Hoću da ih vidimkako u snu lebde držane sred noćinevidljivom moći zvijezda sa svih strana

Uzvišeno veče

Kroz prozor uđu glasi predmeta i ljudiiz večeri u moju nerasvijetljenu sobu

što hoće ovi tuđi nametljivi gosti?

Glasi nisu zli; ko poslušni psi kraj mene liježuu ćutnju

Zar sve tišine hoće da u mene izrastui u moj lik se ovaplote?

Sjam u noći: blijedi nepomični mramor

Molitva za preobraženje

Dan još je samo nekoliko svjetla koja gasnuna vrhovima

Ja čekam noć: preobraženje stvari

Noćiz doline javi se i raste izmeđ blizih brdak nebu

Prostor moga kraja pun je noći

Rasvjetljuju se ispod neba brdau ogromne i plave prozirne kristaleStablana vrsima, po polju, oko vode i kraj menebespokretna i crna stanu

Ja slušam s ceste: dolje livadamabijeli mjesec šeta

i mislim:zašto noć što vraća stvarimablago nepokretno lice njinih mladih danau nama budi tamne gladne požude?

O noćibudi ladna ruka preko našeg vrućeg čelautišaj krv i spusti blagi mir na čula

Neka naša tijela mirna prozirna i plava usnusnom nevinih i tihih biljakana plaštevima koje mjesec prostire po travi

Mi slušat ćemo u snukako mjesec tiho korača po vodi

Pobjednici na livadi

Mi ubili smo noćas staruod vjekova mrskuSmrt

Pred nama noć je pobjegla sa zemljeJoš samo zvijezde u oči nam sjaju

Zelenilo livada se ogleda u bijelim oblacima

Na livadama ječi naša slava

Vrč težak ide od ruke do ruke

Na licima se duša radošću crveniU oči tonu dublje... već su nevidljive... zvijezde

Iz pjanih srca podiže sekroz čisto svijetlo jutropod nebo visok pobjednički smijeh

U jutru ljuljaju se bijeli laki oblaci

Prolom!Iz plavog svoda ponad naših glavaiskrslocrveno silnostoji sunce

Cvijet u kavani

Pod širokim šeširima, u odjeći apartnoj- u džepove ruke i u duše tajne 'duboko zakopali -iz zimske bijele noćiulaze i žure za svoj stalni sto

Likeri Kave Cigarete

I čas je došoda se ulazi polako u probleme

Na licima se užižu i plamte tajne vatreplamte plamte

Odjednomsvi ih puti izvedu u suhu žutu i beskonačnu prazninu

Kuda?

Duša dušu počinje da mrzii muči

Iz duša skrite tajne iziđu u oči

S rukama pod teškim glavama na stoluzaćute

U vazi među njimazaboravljentih i crvencvijet ljubavigori

Vampir

On vodi mene u noćRuka mu je mala topla mekanaOn vodi mene u noćOči mame prazne plave vodeneOn pruža meni iz noćiotrov vina riječi posmijeha

Ja skrivam svoju dušu od njega

On grli moje tijeloi pije pije moje usnei pleše pada pijan moje krvi

I čeka časda se moje tijelo mrtvo sruši ispružii on da zgrabi moju bijelu dušui s njome bljesne kroz noć u bezdanu tamu

Sudbine u ponoć

Obrazi su teški vise... dogaraju očimutne vlažne prazne

U očima poumirale duše(Zastrta okna praznih tamnih kuća)

Bijela svjetla šume

Na stolovima čaše pune alkohola

Tekućina ulijeva težinuu pokreteljudska tijela prečinja u neke pomične i teškekipove od drva

Ženašto sja žarkim bojama odijelanamirisanom bijelom puti tijelane budi više požudeuzdignutim oštrim smijehom

Crvena i ladna srca muklo kao ure tuku

Čovjekpodignut od stolanekim zovom koji on sam čujekorača u noć svoje zadnje korake

Mjesec- okrugla crvena glava -smije se neopažen kroz prozordok raste pometnjau ovaj prostor izgubljenih tijela

Radosna noć u gradu

Noćassve noćne kuće rasvijetljene pjevajui sve su stvari naćulile ušii ulice se ispružile u beskraj ko misli

Noćasza oknima se pleše crven plesI okna dršćuOknapodivljat će i luda u noć poskakati

Noćassve noćne kuće rasvijetljene pjevaju i vrište

Al dosta!Na uri stoji kazaljka ko prst i kaže zadnji čas- To smrt je ponad grada o ponoći stala -

I sva se lica trgnulai svi su glasi zanijemilii svi su stali pokreti

Tišina

Smrt redom gasi gradske lampe

Rastanak sa sobom

Mi stojimo na rubu svijetai gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo već na krajnjem rubu sobe

Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknuda je već daleko vidimo ko zvijezdu?

Zamakle su zvijezdeKo od nas još može naslutiti sebe?

Rušimo se vječno

Naš je put bez dna i padanje bez glasa

Put

Mi idemo u tamno neizvjesno

U mraku mnoga slaba srca mru

Mi sa grobova dižemo se - Dalje! -noseći u uhu zadnji krikonih koji ostaše na putuU duši bol za mrtvacimaDalje!

Kad prispijemo koncuduše će nam biti pune bolakao zdenci vode

I kad se ispred naših očijuzacrveni jutro zvijezda kojima smo išlinaše dušepozdravit će iz svog bolajutro ispunjenja tihim osmijesima

Otkupljenje

Nas niko nikad otkupio nijeSvaki od nas sin je božjišto s neba je u bijedu svijeta sašao

Mi smo želje boga spuštene do zemlje- bog hoćesve biti i sve živjeti -

U boga mi se uvijek natrag povraćamoZemlja: kratki izlet

Opomena

Čovječe pazida ne ideš malenispod zvijezda!

Pustida cijelog tebe prođeblaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališkad se budeš zadnjim pogledimarastajo od zvijezda!

Na svom koncumjesto u prahprijeđi sav u zvijezde!

Budući

Budući već su bilii sve je bilo već u prvom časuu beskrajnom pogledu boga ogledano

Iz vremena: iz dubokoga tamnog božjeg krilabesprekidno u svjetlost površinestižu budući

U bezdanomu božjem okuogledaju se mirijade budućih svjetova