PREGLEDpregled.unsa.ba/new/images/stories/arhiva/2003/pregled-1-2-2003.pdf · Pregled simbolizira...

PREGLED

~asopis za dru{tvena pitanja

Broj

1-2

Godina

2003.

Sarajevo, april/travanj 2003.

PREGLED

~asopis za dru{tvena pitanja

Izdava~: Univerzitet u Sarajevu

Obala Kulina bana 7/II

Redakcija ~asopisa: Salih Fo~o

Dragoljub Stojanov

Jasna Bak{i}-Mufti}

Enes Durakovi}

Milanka Mikovi}

Dubravko Lovrenovi}

Mirko Pejanovi}

Glavni

i odgovorni urednik: Salih Fo~o

Lektor: Azra Muhamedagi}

Tehni~ki urednik: Fikret Dautovi}

Korektor: Nada Butigan

DTP: alfa, Sarajevo

[tampa: OTISAK, Sarajevo

Tira`: 500 primjeraka

Izlazi tromjese~no

Na osnovu mi{ljenja Federalnog Ministarstva obrazovanja i nauke broj

04-15-1191/03 od 10.04.2003. godine da je ~asopis Pregled proizvod iz ~lana 18.

ta~ka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga na ~iji se promet ne

pla}a porez na promet proizvoda.

Salih Fo~o

UVODNA RIJE^

Pregled, ~asopis za dru{tvena pitanja ponovo je pred nau~nom i

stru~nom javno{}u. Njegova pojava je svakako veliki doga|aj za Uni-

verzitet, ali i za javnost u Pregledu }e autori iznositi svoje misli i ideje o

sloènim dru{tvenim pitanjima i fenomenima sa kojima se danas suo-

~avamo. Pregled simbolizira povijest Bosne i Hercegovine. Vi{e je puta

pokretan i ga{en. Uzdizao se iz zaborava i zadobijao iznova afirmaciju i

postajao nezaobilazan kreator ideja. Burna bosanska povijest je pratila

stanje njenog duha, ideje i ~asopisi su pratili tok doga|anja. Sve {to se

zbilo u pro{losti u vizuri budu}nosti nije moralo biti. Povijest se iz sa-

da{njosti ne moè popravljati, ali su svakako druga~ija gledi{ta na pro{la

zbivanja iz drugih i druga~ijih vizura. Mnogo {to je upitno; nekad je bilo

dominantno ili vladaju}e gledi{te. Nove situacije, vrijeme i iskustvo povi-

jesti vode nas ka stalnom preispitivanju onog {to smo imali kao i kroz

koje faze dru{tvenog razvoja prolazi jedno sloèno i vi{edimenzionalno

dru{tvo kao {to je na{e. Mnogo je danas otvorenih pitanja, mnogo je

nejasnih stanja i situacija, povijest je ne{to blje|a, bez zanosa ideja velikih

projekata koje su nosile polet dvadesetog stolje}a. Iz vizure dvadeset i

prvog stolje}a dvadeseto stolje}e je nosilo revolucionarne ideje integracije,

socijalnu pravdu, a zapravo kretanje je bilo u usponima i padovima u

idejama neostvarenim i iskrivljenim u nestanku i kraju zanosa i okretanju

ka tradicionalnom i ve} poznatom, ali na svjetskoj sceni afirmiranom i

sna`nijem dru{tvenom poretku. Dvadeseto stolje}e je obilovalo ratovima

i revolucijama, porecima i sistemima koji su bili globalnog i svjetskog

karaktera. U njemu su se zbila dva velika svjetska rata dvije velike revolu-

cije (Oktobarska i Kineska), nastala su dva velika vojna bloka, sru{en je

Berlinski zid i nestao socijalizam kao poredak i sistem koji je egzistirao

skoro sedamdeset i pet godina i koji je gra|en za vje~nost. Ne pominjem

mnogobrojne lokalne ratove i krize koji su, rekli bismo, prirodni pratilac

dru{tvenih stanja i snaga koje generiraju bitne dru{tvene odnose na lokal-

UDK 050(091)

5

noj ili me|unarodnoj sceni. Na na{im prostorima je dvadeseto stolje}e

zapo~elo u ideji integracije slavenskih zemalja i prostora koji su inklinirali

teritorijalnoj, kulturnoj i jezi~koj srodnosti. Taj prostor je integriran u

jugoslavensku zajednicu sa razli~itim nazivima i modalitetima i porecima

sistema i tipovima vlasti. Kraj dvadesetog stolje}a do~ekan je sa dezinte-

gracijom i procesom osamostaljivanja pojedinih dijelova u samostalne i

autonomne dràve sa atributom i subjektivitetom koji imaju moderno ure-

|ene i afirmirane evropske zemlje. U uvjetima nastanka i afirmacije ideje

samostalnosti u odnosu na austrougarsku upravu i Otomansko carstvo

nastaje i ~asopis Pregled. Njegov prvi broj pojavljuje se po~etkom 1910.

godine. âsopis nastaje kao prethodnica visoko{kolskih institucija na na-

{im prostorima. Namijenjen je popularizaciji nau~ne i socijalne misli. To

je prva samostalna nau~na publikacija pokrenuta od jedne grupe uglednih

intelektualaca “sa èljom i rije{eno{}u da politi~ki i kulturni ìvot Bosne

i Hercegovine probude i usmjere savremenim i modernim tokovima de-

mokratskih shvatanja”

1Njegov prvi urednik bio je istaknuti nau~ni radnik

dr. Jefto Dedijer. Zbog istine i povijesne ~injenice treba konstatirati da su

Pregled pokrenuli i u njegovoj prvoj fazi izlaènja dominatnu ulogu imali

srpski intelektualni slojevi te da je bio namijenjen srpskoj javnosti. To ne

treba ni da ~udi s obzirom na povijesne uvjete i nacionalne konflikte koji

su dominirali u tom periodu. U pomenutom vremenskom razdoblju i poz-

iciji Bosne i Hercegovine osje}ala se podvojenost gra|anskih stranaka

nacionalnim konceptima dok su religijske netrpeljivosti bile veoma izra-

ène i dominatno postale vladaju}e ideje identifikacije i nacionalne homo-

genizacije. U sloènim dru{tvenim uvjetima pokre}e se ~asopis Pregled i

njegovi nominalni osniva~i koncipiraju njegovu sadrìnu koja se ogleda u

{irokim kulturnim i nau~nim vidicima problematiziraju}i teme iz podru~ja

sociologije, ekonomije, politike, prava, knjièvnosti, kulture, povijesti. U

njemu su mogli na}i mjesta samo dokumentirani radovi na nau~nom nivou.

Prvi broj Pregleda to najilustrativnije potvr|uje. Njegov sadràj bio je

podijeljen na: originalne radove, prijevode, privredni pregled, politi~ki

pregled, ocjene i prikaze, te bilje{ke iz prirodnih nauka, kulturne povijesti,

politike, statistike. Ono {to je bitno obiljeàvalo Pregled u odnosu na druge

~asopise tog vremena jeste tolerancija i suzdràvanje od napada na druge

nacije i religije, kao i na njihova politi~ka stajali{ta.

6

1 Bibliografija Pregleda 1910-1912; 1927-1941, Sarajevo, 1967., str. 5. (Uvodne napo-

mene)

U kratkom razdoblju izlaènja Pregled postaje ~asopis {irokih kul-

turnih vidika, {iri politi~ke ideje suprotne austrougarskoj nacionalnoj ori-

jentaciji i doprinosi angaìranju naprednih ideja ka samostalnosti bosanske

dràvnosti i njenog autohtonstva. Njegovi saradnici su imali jasne poglede

o nacionalnoj i kulturnoj autonomnosti, validnosti politike i stupnju slo-

bode. Upravo zato jedan broj saradnika svoje priloge je objavljivao an-

onimno ili pod pseudonimom. U svojoj prvoj fazi izlaènja ~asopis je bio

dru{tvena, politi~ka i kulturna revija koja je imala za cilj afirmaciju Bosne

i Hercegovine i njenu samostalnost u odnosu na austrougarsku dominaciju.

Osnovni cilj njenog uredni{tva bio je da {iri zanimanje za nau~na i dru{tve-

na pitanja u BiH, jer nedostatak “nau~nog ispitivanja na{e otad`bine, koja

bi dobrim dijelom, spadala u zadatak dràve, moramo mi po~eti privatnom

inicijativom” kaè se u uvodniku prvog broja. Od samog osnutka ~asopis

je bio otvoren za sve nacionalne grupe i ideje razli~ite politi~ke orijentacije.

Nakon odlaska Dedijera na Beogradski univerzitet uredni{tvo Pregleda

preuzima Risto-Rinda Radulovi} 1911. godine, dakle do njegovog ga{enja

1912. godine. Osnovna orijentacija ~asopisa je bio oslonac na doma}e

snage i intelektualne potencijale. Osnovna orijentacija iznesena u prvom

broju zadràna je i u svim narednim brojevima Pregleda sve do njegovog

ga{enja, iz nerazja{njenih razloga, 1912. godine.

U periodu izme|u dva svjetska rata dolazi do obnavljanja i ponovnog

pokretanja ~asopisa Pregled koji se u svom sadràjnom konceptu orijentira

na politi~ki i kulturni ìvot. Taj period bio je mnogo sadràjniji i duì

(izlazio je od 1927. do 1941. godine). U pokretanju ~asopisa u~estvuje

jedan broj autora iz prvog perioda, a osvjeèn je sa novim intelektualcima

i kulturnim stvarocima. Za razliku od ranije, postaje nedjeljni ~asopis

velikog formata ali sa osnovnom orijentacijom u sadràjnom smislu. Nje-

gov urednik je bio Gojko Krulj, a zatim Jovan Kr{i}. U koncepcijskom

smislu krajem dvadesetih godina ~asopis postaje vi{e naklonjen knjièv-

nim i umjetni~kim prilozima a manje politi~kim i socijalnim studijama i

raspravama. Prema dosada{njim povijesnim spoznajama Pregled postaje

izuzetno afirmisan ~asopis na jugoslavenskim prostorima i privla~an za

suradnike iz razli~itih krajeva tada{nje zemlje. U koncepcijskom smislu

nije robovao kli{eima i ograni~enjima kojih je bilo na pretek. Prati slo-

ènost politi~kih prilika i doga|aja koji su bili u zemlji ali i {ire. Postaje

prakti~no jugoslavenska revija slobodne i progresivne misli u kojoj se

iznose slobodne kritike, vode o{tre polemike. “Zbog takvog svog karaktera

“Pregled” je bio uvijek pod budnim okom cenzure, o ~emu svjedo~e mnoge

7

bjeline na njihovim stranicama, savremen i aktuelan.”

1

Pregled je kao

ogledalo hvatao cjelokupni ìvot u doba velikih politi~kih, privrednih i

intelektualnih previranja i kolebanja, i ukazivao na progresivne snage.

âsopis izlazi sve do 1941. godine do po~etka Drugog svjetskog rata kada

ponovo prestaje izlaziti.

Tre}e razdoblje izlaènja Pregleda po~inje ve} 1946. godine, dakle

godinu dana poslije oslobo|enja. Pokre}e ga nekada{nji urednik Todor

Kru{evac i knjièvnici Skender Kulenovi} i Nika Mili~evi}. Uredni{tvo je

sa zanosom po~elo da dalje razvija slobodnu i kriti~ku misao. Pregled je

u novoj koncepciji zami{ljen kao op}a revija, jer to najbolje odgovara

potrebama vremena. I kao op}a revija on nastoji mnogobrojna pitanja

dru{tva problematizirati i kriti~ki se odnositi prema stanju i odnosima u

mnogobrojnim dru{tvenim oblastima. Ve} od 1948. godine Pregled pre-

staje biti ~asopis op}eg tipa i oblikuje se u ~asopis za dru{tvena pitanja u

najop}enitijem smislu, otvoren za nau~ne i publicisti~ke radove koji treti-

raju dru{tvene probleme. U 1948.-49. godini glavni i odgovorni urednik

bio je profesor Drago Krndija. Krajem 1949. godine Pregled prestaje da

izlazi uz obrazloènje da je problematika koju je on do tada tretirao obuh-

va}ena novim ~asopisima, izuzev pitanja iz ekonomskog ìvota, ali po{to

}e uskoro biti formiran Ekonomski institut, redakcija smatra da }e taj

institut svojim publikacijama tretirati privredne probleme.

êtvrta faza njegovog hoda zapo~inje 1953. godine kada se ponovo

pojavljuje pod uredni{tvom Hasana Brki}a, Mladena âldarevi}a, Blaè

\uri~i}a a od 1964. do 1968. godine pod uredni{tvom Envera Redì}a.

Kao i danas, i tom periodu u redakcijskoj rije~i obrazlaè se potreba

ponovnog izlaènja ~asopisa Pregled, koji je prestao da izlazi 1949. godine

bez opravdanog razloga. U toj rije~i se iskazuje “da }e se ~asopis posebno

baviti privrednim pitanjima, naro~ito Bosne i Hercegovine, u kojoj brzi

proces industrijalizacije traì temeljitije izu~avanje pojedinih pitanja, jer

od njegovog uspje{nog rje{avanja u mnogome zavisi dalji razvitak na{e

republike, nego i privrede cijele na{e zemlje ... U program ~asopisa dolazi

i kriti~ko obra|ivanje va`nijih pitanja iz istorije i novije istorije Bosne i

Hercegovine u nastojanju da se pomo}u istorijsko-materijalisti~kog me-

toda bolje osvijetle zna~ajni doga|aji i da se otklone razni idealisti~ki

pogledi i mistifikacije koje oteàvaju pravilno razumijevanje na{e pro-

{losti, ispunjene vjekovnom borbom na{ih naroda za svoje odrànje i

8

1 Bilten Univerziteta u Sarajevu, februar, 1990. godine str. 65. Vidjeti i Redakcijiski

osvrt, Pregled br. 2. 1970. godine.

slobodan razvitak”

1. I dalje: “Prije svega, Pregled }e nastojati da postavlja

probleme nau~no, podsti~u}i naprednu misao u njenoj borbi protiv bur-

òaske reakcije i suvremenog revizionizma marksisti~ke orijentacije. Naro-

~ito }e se obratiti pa`nja smjelijem zahvatanju i tretiranju novih pojava

koje donose savremni razvitak kod nas i u svijetu”. Koncepcija Pregleda

je u su{tini nastavak ranijeg predratnog Pregleda kada je uspio okupiti

izvjestan broj uglednih naprednih javnih radnika i kada je omogu}io pro-

bijanje napredne dru{tvene misli u na{ javni ìvot. U koncepcijskom smislu

Pregled u tom, nastoji obezbijediti ve}u samostalnost u tretiranju otvorenih

pitanja nego {to je to bilo u periodu 1946-49. âsopis nije vi{e op{ta revija

ve} se specijalizira i ograni~ava na probleme ekonomije, politike, dru{-

tveno-nau~ne i op}ekulturne probleme. U toj fazi izlaènja ~asopis je

zadobio veliki ugled i rasprostranjenost na ~itav prostor Jugoslavije. Bio

je veoma samostalan, originalan i veoma kriti~an prema procesima i od-

nosima u sferi ekonomije, prava politike filozofije i knjièvnosti. Pregled

je imao prestiàn ugled u nau~noj javnosti.

Nakon burnih procesa koji su na sceni krajem {ezdesetih godina i

kada studenti postaju glavna snaga procesa promjena, ~asopis Pregled ima

zna~ajnu ulogu u oblikovanju ideja i kritici aktuelnog stanja. Na ~asopis

politi~ke vladaju}e elite ne gledaju sa velikom blagonaklono{}u i poku-

{avaju ga ograni~iti na spekulativne i teorijske rasprave i staviti ga u

funkciju vladaju}e i dominatne politi~ke ideje. Kriti~nost i otpor uni-

verzitetske inteligencije zavr{ava se tako {to ~asopis Pregled preuzimaju

i smje{taju na Univerzitet u Sarajevu gdje mu poku{avaju dati okrilje

univerzitetske i akademske autonomnosti. Od po~etka 1967. godine ~aso-

pis Pregled postaje ~asopis za dru{tvena pitanja, njegovo izdavanje pre-

uzima Sarajevski univerzitet i smje{ta redakciju u svoje prostore. Prvu

redakciju, koju imenuje Univerzitet u Sarajevu, predvodi Besim Ibrahim-

pa{i}. U uvodniku prvog broja, koji on ure|uje, obrazlaè detaljno kon-

cepciju ~asopisa. Po njegovim rije~ima “Redakcija nastavlja rad na kon-

cepcijama koje su u ranijem vremenu ve} verifikovane i kojima bi, po

na{em dubokom uvjerenju, trebalo produìti vijek, ali tako da ih obogatimo

onim sadràjima koji ~ine bit istorijskog vremena kome idemo u susret;

da ih osmislimo jednim kriti~kim senzibilitetom i uop{te prijem~ivo{}u za

sve ono {to budemo smatrali da se mora re}i, raspraviti i prosuditi, kre}u}i

se pri tome po horizontu progresivnih stremljenja na{e bosansko-hercego-

va~ke, jugoslavenske, evropske i svjetske kulturno-istorijske tradicije i

9

1 Pregled br. 2. 1970. godine, Redakcijski osvrt

situacije. Njegovanje takvog kriti~kog govora, te`nje jednom takvom uni-

verzalizmu socijalisti~kog tipa, sa nagla{enom humanisti~kom rezonanci-

jom, jeste, uvjereni smo, ono na {to nas obavezuje djelatnost svih dosa-

da{njih redakcija na{eg ~asopisa, po~ev od one s Jovanom Kr{i}em, pa do

ove koju, eto, u ovom ~asu imamo ~ast odmijeniti, a koja za nas predstavlja

neposredan uzor djelovanja, intelektualnog po{tenja i humanisti~ke anga-

òvanosti, ali i izvor nadahnu}a, jednog inspirativnog obavezivanja na

korak dalje”.

Od januara 1971. godine pa do kraja 1974. godine Pregled ure|uje

nova Redakcija na ~elu sa Arifom Tanovi}em. Ta Redakcija nastavlja

tradiciju i koncepciju koju je ~asopis imao, daju}i mu pri tom vi{e bo-

sanskohercegova~ko obilje`je po temama i suradnicima koji se pojavljuju

na njegovim stranicama. U redakcijskom uvodniku isti~e se da Pregled

“kao teorijski ~asopis za dru{tvena pitanja, nije usko ideolo{ki ome|en,

niti je ideolo{ki neutralan; njemu je strana svaka dogmatika, za~aurenost

i sekta{tvo, kao {to nema jednom zauvijek datih odgovora na pitanja

ljudske prakse, tako nema ni tabu-tema, niti neprikosnovenih imena. Zato

nas ne}e zanimati toliko ko je napisao, nego {ta je napisao. Tako|er, svaki

objavljeni tekst ne mora izraàvati stav Redakcije, nego gledi{te autora,

koji se objavljuje ukoliko je na potrebnom teorijskom nivou”. Prakti~no

je sa tom Redakcijom bio u cjelosti profiliran ~asopis i takav koncept

nastavili su urednici i redakcije koje su ~inili Franjo Koùl, Fuad Muhi},

Radovan Milanovi} i Dèmal Sokolovi}. Iz {tampe je iza{ao broj 9-10

1990. godine nakon ~ega se ponovo gasi ~aopis Pregled.

Senat Univerziteta i Upravni odbor su po~etkom 2003. godine doni-

jeli Odluku o ponovnom pokretanju ~asopisa Pregled ~iji je izdava~ Uni-

verzitet u Sarajevu. Redakciju ~ine prof. dr. Salih Fo~o, glavni i odgovorni

urednik, prof. dr. Dragoljub Stojanov, prof. dr. Jasna Bak{i}-Mufti}, prof.

dr. Enes Durakovi}, prof. dr. Milanka Mikovi}, prof. dr. Dubravko Lo-

vrenovi} i prof. dr. Mirko Pejanovi}, ~lanovi Redakcije.

Nakon rasprava o konceptu i ure|iva~kom pristupu Redakcija smatra

da Pregled nastavlja univerzitetsku tradiciju slobodne i kriti~ke misli. Ta

misao treba biti nau~no utemeljena i na akademskoj razini. Smatramo da

Univerzitet ne moè bez svog teorijskog ~asopisa. U njemu }emo proble-

matizirati dru{tvene teme, zato je i u Odluci o ponovnom pokretanju

~asopisa Pregled nagla{eno da se radi o ~asopisu za dru{tvena pitanja.

Tranzicijsko stanje u kome se i Univerzitet i dru{tvo nalaze, traì mnoge

odgovore. Izazovi su pred nama. Snaga znanja i ideja su kona~no na sceni.

Sve su opcije kretanja otvorene. Put kojim i}i, nije lako na}i. Traè ga

10

dru{tvena nauka, ali i prirodne su u slu`bi ~ovjeka i mo}nih sistema. Koliko

god ne{to bilo spoznato, vi{e je onog {to je iznova nepoznato. Mirenje sa

stanjem je propadanje. Pred nama je veliki proces promjena sistema, dru{-

tva, ~ovjeka, obrazovanja. Tranzicija obrazovanja je preduvjet ozbiljne

promjene stanja na dru{tvenoj sceni. Bosna je pro{la tragi~no iskustvo rata.

Nauka treba dati svoj sud o onom {to se zbilo i kuda valja i}i. Koji su

mehanizmi sporazumijevanja, koji pomirenja? Kako do}i do dràve, koja

}e biti optimum stanja i mogu}nost funkcioniranja sukladno uvjetima vre-

mena i zahtjevima evropskih integracija? Kriti~ka misao je nu`nost, mada

uvijek za stanje vladaju}eg duha nepoèljnost. Nauka ìvi od propitivanja

i suo~avanja sa istinom, politika bjeì od posljedica, zato je nuàn susret

istine i mo}i kako bi budu}nost bila manje upitna i vi{e izvjesna. Snage i

akteri pokreta i promjena moraju imati kodove eti~nosti i odgovrnosti za

iskorake i posljedice koje su prirodni slijed ~ovjekovog stanja. Otvorenost

za ideje, za doma}u inteligenciju i za nove ideje koje imaju svoj smioni

put uz toleranciju i uvaàvanje je orijentacija koju }e nastojati pratiti ovaj

~asopis. Samo tako intelektualci }e biti sudionici procesa, nauka korektiv

i kreator a Univerzitet u matici vrtloga dru{tvenih promjena i njegovog

progresa.

11

Omer Ibrahimagi}

DEJTONSKI PUT BOSNE U EVROPU

Uvod

Stotinama godina bilo je o~evidno da su Bosanci razli~itih vjera i

nacija ìvjeli u kom{iluku, u istoj mahali (ulici), u istom selu, op}ini i

gradu, i{li u iste {kole i razredna odjeljenja, obdani{ta i fakultete, sluìli

se istim kulturnim i zdravstvenim ustanovama, po{tivali tu|e vjerozakone

i bogomolje i me|usobno se uvaàvali i stvarali prijateljstva, i to na sva-

kom pedlju bosanske zemlje – ljudi razli~itih vjera i nacionalnosti bili su

svoji na svome. Suprotno tome, po~etkom devedesetih godina XX stolje}a

agresivni nacionalisti su u~inili sve da dokaù da mi, Bosanci, nismo to

{to jesmo. Za vrijeme srpsko-crnogorske i hrvatske agresije na BiH 1992.-

-1995. godine, htjeli su to sve {to je bilo zajedni~ko da potaru i da nas

uvjere kako vi{e ne moèmo ìvjeti zajedno, kako trebamo da se teritori-

jalno nacionalno i vjerski homogeniziramo i podijelimo, da se zatvorimo

u svoja geta, a da pripadnici drugih naroda u tim getima ostanu ljudi bez

prava na svoj vjerski, nacionalni, kulturni i politi~ki identitet, bez prava

na ìvot. Time su htjeli dokazati da Bosna nije mogu}a, ni kao dru{tvo,

ni kao dràva, ni kao njihova domovina, s katastrofalnim posljedicama –

primjenom apartheida u svim sferama ìvota u svojoj dràvi: od stano-

vanja, preko zasebnih porodili{ta, obdani{ta, {kola, sveu~ili{ta i univerzi-

teta, ambulanti i bolnica, zasebnih naselja i gradskih kvartova, posebnih

nacionalnih entiteta i op}ina, kao i zasebnih nacionalnih vojski, policija i

vlada, do zasebnih nacionalnih sudova i skup{tina i sabora.

Poslije skoro ~etiri godine agresivnog nacionalisti~kog orgijanja

svim mogu}im oru`jima i oru|ima na neza{ti}eno stanovni{tvo Bosne

krajem 1995. godine do{lo je do zaklju~enja Op}eg okvirnog sporazuma

za mir u BiH, parafiranog u Dejtonu 21. novembra, a potpisanog u Parizu

14. decembra 1995. godine. Ovaj Sporazum je u javnosti proizveo razli~ita

mi{ljenja, od prihvatanja do odbacivanja, u cjelini, a posebno razli~ita

UDK 32(497.6)

13

tuma~enja njegove su{tine. Kao {to se zna, sporazum su potpisali {efovi

triju dràva: Republike Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i SR

Jugoslavije, a svjedoci sporazuma su: SAD, Ruska Federacija, Savezna

Republika Njema~ka, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne

Irske, Francuska Republika kao ~lanovi kontakt grupe i Evropska unija.

S obzirom na to da je Sporazum potpisan od {efova triju dràva, on

ima karakter me|unarodnog sporazuma. Imaju}i u vidu ~injenicu da rat u

BiH 1992.-1995. godine slu`bene institucije Me|unarodne zajednice nisu

proglasile agresijom susjeda na BiH, ve} gra|anskim ratom izme|u Bo{-

njaka, Srba i Hrvata, ipak se nije moglo zanemariti involviranje Hrvatske

i Jugoslavije u sukob u BiH. Naime, na|ena je takva pregovara~ka formula

u Dejtonu, da se na kraju ne kaè koja je strana pobjednik, a koja gubitnik.

Me|unarodna zajednica èljela je okon~anje bosanskog rata bez pobjed-

nika i bez poraènog. Objektivno gledaju}i, s obzirom na ciljeve agresije:

da se uni{ti bosanska dràvnost i bosanski narod, pobjednici su Bosna i

Bosanci, jer ciljevi agresije nisu ostvareni.

Od po~etka agresije na BiH, Me|unarodna zajednica nije èljela da

rat u BiH nazove agresijom, jer bi u tom slu~aju bila obavezna skinuti

embargo za naoruàvanje bosanske armije, a niti priznati da agresor u BiH

provodi genocid nad bo{nja~kim narodom, jer bi se, u tom slu~aju, bila

obavezna umije{ati u sukob i sprije~iti genocid. Zato joj je bilo lak{e

agresiju nazvati tzv. gra|anskim ratom, a genocid tzv. etni~kim ~i{}enjem

i time izbje}i, ako ne, odgoditi svoju vojnu intervenciju u BiH.

No, sama ~injenica da su potpisnici Sporazuma bili {efovi dràva

BiH, Hrvatske i Jugoslavije, govori u prilog tvrdnji da je na BiH izvr{ena

agresija njenih susjeda. Me|utim, ono {to je neobi~no jeste da se agresori

voljom Me|unarodne zajednice pretvore u mirotvorce i da potpisuju mi-

rovni sporazum u kome je sadràn i Ustav BiH i na taj na~in u~estvuju u

odre|ivanju kakvo }e dràvno ure|enje imati Bosna i Hercegovina. Uk-

lju~ivanjem Republike Srpske i Federacije BiH u potpisivanje pojedinih

aneksa sporazuma trebalo je prikazati, da je u BiH, bilo ne{to tre}e, dakle,

ne{to {to sa stanovi{ta me|unarodnog prava nije ni gra|anski rat, a nije

ni agresija.

Naime, da je u BiH bio gra|anski rat, onda bi potpisnici sporazuma

bili politi~ki predstavnici Bo{njaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, a

ne {efovi triju dràva. Ali da se ne bi moglo govoriti o agresiji susjeda,

Me|unarodna zajednica postarala se da legitimira paradràvne tvorevine

Republiku Srpsku kao zaseban entitet, a Herceg Bosnu kroz Federaciju

BiH, a time i amnestira politi~ke predstavnike bosanskih Srba i bosanskih

14

Hrvata, koji su bili, kako u me|usobnom sukobu, tako i u sukobu s dr-

àvom Bosnom i Hercegovinom. Iskonstruirana je sintagma “triju strana”

u sukobu u BiH, od kojih je bosanskosrpsku stranu pomagala Jugoslavija,

a bosanskohrvatsku stranu pomagala Hrvatska. Time se htjelo prikriti agre-

siju Hrvatske i Jugoslavije. Dok je pravno i fakti~ki “tre}u stranu” ~inila

me|unarodno priznata dràva i Bosanci triju vjera, a ne samo muslimani

kao {to se èljelo prikazati svjetskoj javnosti. Iza ovih Bosanaca je bila

legitimna i legalna bosanska vlada u kojoj su sjedili, pored Bo{njaka i

legitimno izabrani predstavnici bosanskih Hrvata i bosanskih Srba (na

izborima 1990.), koji se nisu priklonili secesionisti~koj politici svojih su-

narodnika, koji su èljeli priklju~enje dijelova BiH u sastav Hrvatske,

odnosno, u sastav Jugoslavije.

1. [ta je prethodilo Dejtonskom sporazumu

Dejtonskom sporazumu prethodilo je nekoliko neuspjelih me|una-

rodnih planova za rje{enje bosanske politi~ke krize: Kutiljerov plan iz

Lisabona (mart 1992.), Vens-Ovenov plan (zima-prolje}e 1993.), Oven-

-Stoltenbergov plan (juli-august 1993.), Plan kontakt-grupe (juli 1994.)

~ija je osnova bila 49:51 posto podjele teritorije BiH izme|u bosanskih

Srba, s jedne strane i bosanskih Hrvata i Bo{njaka, s druge strane. Na ideji

entiteta unutar BiH postignut je Va{ingtonski sporazum izme|u Bo{njaka

i Hrvata (18. marta 1994.) i godinu i po dana kasnije Dejtonski sporazum

21. novembra, odnosno, 14. decembra 1995. godine, legitimiran je i entitet

pod nazivom Republika Srpska.

Va{ingtonskim sporazumom uspostavljena je Federacija BiH. Dono-

{enjem Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustava Republike Bos-

ne i Hercegovine (30. marta 1994.) omogu}eno je da se u Republici BiH

na teritoriju koji su ve}inski naseljavali Hrvati i Bo{njaci obrazuje Fede-

racija BiH. Federacija kantona otpo~ela je svoje postojanje dono{enjem

Ustava FBiH 30. marta 1994. godine, u kojoj su Bo{njaci i Hrvati konsti-

tutivni narodi, dok su Srbi, zajedno s drugim narodnostima ~inili “ostale”.

Paradràvna tvorevina bosanskih Srba, Ustavom od 28. februara

1992. godine, bila je definirana dràvom srpskog naroda i gra|ana, u kojoj

su Bo{njaci i Hrvati bili narod bez prava, pa i onih gra|anskih, jer su bili

ubijani i proganjani da bi se u njihove domove i na imanja naseljavali Srbi.

15

Pod pritiskom Me|unarodne zajednice u @enevi su 8.9.1995. godine

izme|u bosanske vlade i bosanskih Srba dogovoreni osnovni principi unu-

tra{njeg dràvnog ure|enja BiH, koji su u Njujorku dopunjeni 26.9.1995.

godine. Ovim principima je legitimirana dotada{nja srpska paradràvna

tvorevina pod imenom Republika Srpska i o~uvana dràva Bosna i Her-

cegovina u njenim me|unarodno priznatim granicama od 6. aprila 1992.

godine. Nakon {to su NATO snage krajem augusta i po~etkom septembra

bombardirale poloàje bosanskih Srba, i nakon {to su hrvatskom “Olujom”

poraèni srpski ekstremisti iz Kninske krajine, a ofanzivom bosanske ar-

mije probijena blokada Biha}a, bosanska armija i HVO namirili su 51%

teritorije BiH koji je ~inio Federaciju BiH, a 49% Republiku Srpsku, i

prema konceptu kontakt-grupe mogla je zapo~eti Mirovna konferencija u

Dejtonu 1. novembra 1995. godine.

2. Pravni principi Dejtonskog sporazuma

Kao {to smo iz prethodnog izlaganja vidjeli, u bosansku politi~ku

krizu upleteno je mnogo faktora, kako doma}ih tako i me|unarodnih, pod

kojima podrazumijevamo i vojnu intervenciju Hrvatske i Jugoslavije u

Bosni i Hercegovini.

“Po~etkom devedesetih Evropa je iznevjerila BiH” (Wolfgang Pe-

trisch). SAD su bile blokirane svojim izborima i dugo vremena prepu{tale

Evropi primat u rje{avanju politi~ke krize na prostoru biv{e SFRJ. Trebalo

je, dakle, vi{e od tri godine relevantnim dràvama u Me|unarodnoj zajed-

nici da usaglase svoje me|usobne interese i ciljeve ne samo u odnosu na

BiH, ve} i u pristupu rje{avanja sudbine geopoliti~kog prostora koji se

zove Balkan, odnosno, Jugoisto~na Evropa. Kada je usagla{eno da se

bosanska politi~ka kriza moè uspje{no rije{iti uklju~ivanjem, ne samo ”tri

strane u sukobu u BiH”, ve} prije svega uklju~ivanjem Hrvatske i Ju-

goslavije, iz kojih je ta kriza inicirana i politi~ki i vojno vo|ena, moglo

se pristupiti pregovorima u Dejtonu. Do uspjeha pregovora moglo je do}i

samo uz kompromis svih strana involviranih u bosanski sukob. Evropske

zemlje prepustile su Amerikancima predvodni~ku ulogu u kontakt-grupi.

Za BiH je od po~etka ratnog sukoba bilo od presudnog zna~aja da

je ona bila me|unarodno priznata dràva. Kao takva bila je subjektom

me|unarodnog prava, koju su {titili me|unarodni propisi o odnosima me|u

suverenim dràvama, a posebno Zavr{ni akt iz Helsinkija 1975. godine,

po kome nije moglo biti promjene granica me|u dràvama upotrebom sile.

16

Otuda proizilaze dva osnovna cilja koja je trebalo posti}i Sporazu-

mom u Dejtonu: (1) zaustavljanje rata i (2) potvr|ivanje dràvnog suve-

reniteta Bosne i Hercegovine u njenim me|unarodno priznatim granicama.

Uz ovo je i{lo i uzajamno priznavanje Bosne i Hercegovine i Save-

zne Republike Jugoslavije, po{to su se Bosna i Hercegovina i Hrvatska

me|usobno priznale odmah po sticanju njihove politi~ke nezavisnosti

1992. godine.

U Op}em okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini sadr-

àna je su{tina onoga {to nazivamo Dejtonski sporazum. Kao {to smo

ranije naveli sporazum su potpisali: Republika Bosna i Hercegovina, Re-

publika Hrvatska i SR Jugoslavija, kao “strane” potpisnice i obavezale se

na njegovo po{tivanje:

1. Strane }e svoje odnose uskladiti s principima u Povelji Ujedinjenih

nacija, Helsin{kom zavr{nom aktu i dokumentima OSCE-a, po{tu-

ju}i suverenu jednakost jedna druge i me|usobne sporove rje{avati

mirnim putem.

2. Strane pozdravljaju i prihvataju aran`mane napravljene u vezi s

vojnim aspektima Mirovnog sporazuma i aspektima regionalne sta-

bilizacije, sadrànim u Aneksu 1-A i Aneksu 1-B.

3. Strane pozdravljaju i prihvataju aran`mane koji su napravljeni u

vezi s razgrani~enjima izme|u entiteta, sadrànim u Aneksu 2.

4. Strane pozdravljaju i prihvataju izborni program za Bosnu i Herce-

govinu kao {to je izloèno u Aneksu 3.

5. Strane pozdravljaju i prihvataju aran`mane sadràne u Ustavu Bosne

i Hercegovine, sadrànom u Aneksu 4. i u potpunosti }e po{tovati

u njemu usvojena opredjeljenja i ~init }e sve da se ona ostvare.


vezi s uspostavom Arbitra`nog tribunala (Aneks 5), Komisije za

ljudska prava (Aneks 6), Komisije za izbjeglice i raseljena lica

(Aneks 7), Komisije za o~uvanje nacionalnih spomenika (Aneks 8)

i Transportnih korporacija Bosne i Hercegovine (Aneks 9). Strane

}e u potpunosti po{tovati i osiguravati ispunjenje ovdje utvr|enih

opredjeljenja.

7. Po{tivanje ljudskih prava i za{tita izbjeglica i raseljenih lica je od

vitalnog zna~aja za postizanje trajnog mira, stoga se strane slaù i

povinovat }e se u potpunosti odredbama koje se ti~u ljudskih prava

izloènih u poglavlju 1. Sporazuma u Aneksu 6 (koji je identi~an s

~lanom II, stavom 3 /Katalog prava/ Ustava Bosne i Hercegovine –

17

O. I.), kao i obaveza koje se ti~u izbjeglica i raseljenih lica koje su

sadràne u poglavlju 1. Sporazuma u Aneksu 7.


vezi s implementacijom civilnog dijela Sporazuma, kao {to je izlo-

èno u Aneksu 10 (visoki predstavnik) i Aneksu 11 koji se odnosi

na me|unarodne policijske snage. Strane }e u potpunosti po{tovati

utvr|ena opredjeljenja i u~init }e sve da se ona ostvare.

9. Strane }e sara|ivati u potpunosti sa svim entitetima uklju~enim u

implementaciju Mirovnog sporazuma, kao {to je opisano u anek-

sima, ili kao {to je na drugi na~in odre|eno od Vije}a sigurnosti

Ujedinjenih nacija i povinovati se obavezama da sara|uju u istrazi

i gonjenju ratnih zlo~inaca i drugih kr{enja me|unarodnog humani-

tarnog prava.

Zatim slijede odredbe o me|usobnom priznavanju Bosne i Herce-

govine i Jugoslavije kao suverenih nezavisnih dràva unutar njihovih me-

|unarodnih granica, kao i da ovaj Sporazum stupa na snagu njegovim

potpisivanjem, dakle, od 14. decembra 1995. godine.

3. Pravna priroda i struktura Dejtonskog sporazuma

Dejtonski sporazum je kompleksan i maksimalno uravnoteèn me-

|unarodni sporazum koji nije podloàn promjenama. Njega nije mogu}e

djelimi~no realizirati, da se moè re}i, da je u cijelosti realiziran. Njega

nije mogu}e ni parcijalno mijenjati, a da se ne dovede u pitanje njegova

cjelovita arhitektura. Kona~ni tuma~ vojnog dijela sporazuma (Aneks 1-A)

je komandant IFOR-a (SFOR-a), a kona~ni tuma~ civilnog dijela spo-

razuma je visoki predstavnik (Aneks 10, ~lan 5.). On je stupio na snagu i

postao primjenjiv od dana njegovog potpisivanja, u Parizu 14. decembra

1995. godine.

Ono {to ~ini ovaj Sporazum kompleksnim jeste ~injenica da su ga

potpisale tri dràve: Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska

i SR Jugoslavija i da su njegov sastavni dio jedanaest aneksa, koje su

zavisno od materije, potpisale Republika Hrvatska, SR Jugoslavija i Re-

publika Bosna i Hercegovina sa svoja dva entiteta ili samo Republika

Bosna i Hercegovina i njena dva entiteta: Federacija BiH i Republika

Srpska ili samo entiteti.

18

Tako su Aneks 1-A, Aneks 1-B, Aneks 2 i Aneks 10 pored tri dràve

potpisnice potpisala i oba bh. entiteta. Aneks 3 (Izbori), Aneks 4 (Ustav

BiH), Aneks 6 (Ljudska prava), Aneks 7 (Izbjeglice i raseljena lica), Aneks

8 (O~uvanje nacionalnih spomenika), Aneks 11 (Me|unarodne policijske

snage) pored Bosne i Hercegovine, potpisala su i oba bh. entiteta. Aneks

5 (Arbitraà) i Aneks 9 (Javne korporacije BiH) potpisali su samo bh.

entiteti.

Ako se zna da se ne{to u sporazumima moè promijeniti samo

saglasno{}u volja strana potpisnica Sporazuma, to ~ini Dejtonski sporazum

te{ko izmjenjivim aktom i iz razloga {to su o ovom sporazumu postigle

saglasnost i pet zemalja kontakt – grupe i specijalni pregovara~ u ime

Evropske unije. Ni u jednom od ovih sporazuma nije predvi|ena mo-

gu}nost njihove promjene. Jedino je to predvi|eno za Ustav Bosne i Her-

cegovine sadràn u Aneksu 4. Naime, tamo je u ~lanu X re~eno da se ovaj

ustav moè mijenjati amandmanima od strane Parlamentarne skup{tine

BiH i dvotre}inskom ve}inom u Predstavni~kom domu.

Dakle, ako se izuzme Aneks 1-A (vojni aspekt sporazuma), Aneks

1-B (regionalna stabilizacija) i Aneks 10 (visoki predstavnik) i Aneks 11

(me|unarodna policija), materija svih drugih aneksa je obuhva}ena Usta-

vom Bosne i Hercegovine, pa prema tome i mogu}no{}u njihove promjene.

Aneks 3. (izbori) trebalo je da se iscrpi s odràvanjem prvih izbora 1996.

godine, a svi budu}i izbori, prema ~lanu IV stav 2a. Ustava BiH trebaju

se organizirati prema Izbornom zakonu. Prema ~lanu III 5a. Ustava BiH,

materija Aneksa 5, 6, 7 i 8 je u nadle`nosti Bosne i Hercegovine. Aneksom

9, koga su potpisali bh. entiteti, predvi|eno je osnivanje javnih korporacija

Bosne i Hercegovine, kao {to su komunalne, energetske, po{tanske, sao-

bra}ajne, kao i upravljanje vodom i drugim prirodnim resursima. Po{to

entiteti ~ine unutra{nju strukturu dràvnog ure|enja BiH, to i pitanja nji-

hovog razgrani~enja (Aneks 2) ulaze u ustavnu materiju podlo`nu amand-

manskim promjenama prema proceduri sadrànoj u ~lanu X Ustava BiH.

Otuda iz navedenih razloga ne treba o~ekivati bilo kakve nove kon-

ferencije za eventualnu promjenu Dejtonskog sporazuma. Su{tina Dejtona

je dobra. Njega treba mijenjati parlamentarnom dvotre}inskom ve}inom

predvi|enom u Ustavu BiH i provoditi u skladu s obavezama na koje su

potpisnici pristali. Po{to je materija iz skoro svih aneksa preuzeta i ~ini

sadràj Ustava Bosne i Hercegovine, s jo{ dodatnih 15 me|unarodnih

konvencija i ugovora (Aneks I na Ustav BiH), koji ~ine sastavni dio Ustava

BiH, postoje, dakle, mogu}nosti da se predvi|enom procedurom amand-

manskih promjena i dopuna nastavi usavr{avanje ustavne strukture Bosne

19

i Hercegovine, u skladu s vremenom i potrebama njenih gra|ana. A za to

je, kao {to smo vidjeli, nadle`na Parlamentarna skup{tina Bosne i Herce-

govine. To zna~i da se u skladu s politi~kom voljom naroda i gra|ana

Bosne i Hercegovine, amandmanima na Ustav BiH, moè mijenjati i nado-

punjavati sve ono {to je sadràno u Ustavu BiH, bez sazivanja novih

me|unarodnih konferencija. Proces unutra{njih ustavnih prilago|avanja i

promjena postajat }e na{a politi~ka realnost sve vi{e s u~vr{}ivanjem

uzajamnog povjerenja me|u narodima i gra|anima u Bosni i Hercegovini,

kao i ispunjavanjem uslova za priklju~ivanje BiH evropskim politi~kim i

ekonomskim integracijama, kao i euro-atlanskom odbranbeno-sigurnos-

nom sistemu.

4. Kontinuitet institucija i zakona

Republike Bosne i Hercegovine

Ako se izuzmu vojni aspekti Sporazuma (Aneks 1-A) i Sporazum o

regionalnoj saradnji (Aneks 1-B), kojim je prakti~no prekinut rat u Bosni

i Hercegovini i dogovorena procedura uspostavljanja {ire regionalne sta-

bilizacije, u koju su uklju~ene pored Bosne i Hercegovine i Republika

Hrvatska i SR Jugoslavija, centralno mjesto Dejtonskog sporazuma zauzi-

maju Aneks 4 (Ustav BiH), Aneks 6 (Ljudska prava) i Aneks 7 (Izbjeglice

i raseljena lica). Otuda smatramo da politi~ku i pravnu su{tinu Dejtonskog

sporazuma u njegovoj implementaciji predstavlja: (1) uspostavljanje insti-

tucija Bosne i Hercegovine, (2) povratak izbjeglih i raseljenih lica u svoje

zavi~aje i na svoju imovinu i (3) za{tita ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ovaj redoslijed zadataka nije napravljen po njihovom zna~aju, ve}

iz prakti~nih metodolo{kih razloga, jer sva tri navedena pitanja prema

Dejtonu imaju jednaku vrijednost.

Kada se kaè institucije Bosne i Hercegovine, pogre{no ih je nazvati

“zajedni~ke institucije” kao {to to kaù mnogi neupu}eni u ustavnu ma-

teriju. Ustav BiH ne poznaje sintagmu “zajedni~ke institucije”. Ustavni

naziv je samo “institucije Bosne i Hercegovine”. Sljedbenici onih politi~-

kih opcija koji bi minimizirali izvorne ustavne dràvne prerogative Bosne

i Hercegovine, a istakli ustavom nepostoje}u dràvnost entiteta iz koje bi

prema njima trebalo da “izviru” dràvne prerogative Bosne i Hercegovine,

kao izrazom politi~ke volje entiteta, oni su pristalice upotrebe sintagme

“zajedni~ke institucije”. Sli~no su se pona{ali ili se danas pona{aju i oni

predstavnici Me|unarodne zajednice, (naro~ito iz prve dvije godine pro-

20

vedbe Dejtonskog sporazuma) koji su da bi odobrovoljili, naro~ito srpske

predstavnike u izgradnji institucija Bosne i Hercegovine, podràvali tu

neustavnu leksiku i doprinosili da se ona odoma}i, ne samo u medijima,

ve} i u dokumentima Upravlja~kog komiteta Vije}a za implementaciju

koju ~ini kontakt-grupa, koja se stara u ime Me|unarodne zajednice za

implementaciju civilnog dijela sporazuma mada za to nema osnova u

Dejtonskom sporazumu, a posebno ne u Ustavu Bosne i Hercegovine.

Sli~na se oma{ka dogodila i u pogre{nom nazivu zakona koji se

donose na nivou dràve Bosne i Hercegovine, nazivaju}i ih u me|usobnoj

komunikaciji “krovnim zakonom”, umjesto jednostavno zakonom Bosne

i Hercegovine, kao {to se zakoni entiteta nazivaju imenom entiteta, ili

zakoni kantona imenom kantona.

Koliki je zna~aj Dejtonski sporazum pridavao institucijama i zako-

nima Bosne i Hercegovine, govori podatak da je Ustavu Bosne i Herce-

govine dodat Aneks II (prelazne odredbe) u kome se u ta~ki 2. govori o

kontinuitetu pravnih propisa koji nisu u suprotnosti s Ustavom dok dru-

ga~ije ne odredi nadle`ni organ vlasti Bosne i Hercegovine; u ta~ki 3.

govori o pravnim i administrativnim postupcima u sudovima i organima

uprave, koji ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti s

Ustavom dok druga~ije ne odredi nadle`ni organ vlasti Bosne i Herce-

govine; a u ta~ki 4. govori o kontinuiranom funkcioniranju organa vlasti,

institucija i drugih tijela Bosne i Hercegovine, dok ne budu zamijenjeni

novim sporazumom ili zakonom. Naàlost, predstavnici Me|unarodne za-

jednice se toga nisu pridràvali, bar kad je rije~ o kontinuitetu institucija

i zakona Republike Bosne i Hercegovine, ve} su imali pogre{an pristup,

kao da se radilo da je BiH tek u Dejtonu stvorena dràva. A sam Dejton

je priznao kontinuitet Republike BiH kao nezavisne i suverene dràve koji

je ona stekla 6. aprila 1992. godine. U Dejtonu je samo ime promjenjeno

u: Bosna i Hercegovina.

5. Multinacionalni sastav institucija i organa na svim nivoima

vlasti i javnog djelovanja u BiH je ustavna obaveza

Prema Ustavu, Bosna i Hercegovina ima zakonodavnu, izvr{nu i

sudsku vlast. Zakonodavnu vlast vr{i Parlamentarna skup{tina, koja ima

Predstavni~ki dom i Dom naroda. Izvr{nu vlast ~ine Predsjedni{tvo i Vije}e

ministara Bosne i Hercegovine, a sudsku vlast vr{i Ustavni sud Bosne i

21

Hercegovine, a odnedavno i Dràvni sud i Dràvno tuìla{tvo Bosne i

Hercegovine.

Me|utim, Bosna i Hercegovina nema svoju vojsku, svoju policiju i

svoje izvore finansiranja, iako za to postoje ustavni osnovi sadràni u

Sporazumu iz Dejtona. Bez obzira na entitete koji ~ine unutra{nju poli-

ti~ko-teritorijalnu strukturu, jedino je Bosna i Hercegovina subjekt me-

|unarodnog prava i obaveza. Prema ~lanu III stav 1. taksativno su pobro-

jane nadle`nosti institucija BiH, a prema istom ~lanu u stavu 5a, Bosna i

Hercegovina je nadle`na u svim stvarima kojim se osigurava njen suve-

renitet, teritorijalni integritet i politi~ka nezavisnost. A tu prije svega dolazi

u obzir jedinstveno vo|enje sigurnosno odbranbene politike i postojanje

vlastitih vojnih i sigurnosnih efektiva i njima odgovaraju}ih institucija.

Da dràva ne bi ovisila od entiteta, Ustavom je u ~lanu VIII stav 3.

data mogu}nost da Parlamentarna skup{tina donese zakon kojim }e se

osigurati izvorni prihodi dràve za potrebe institucija Bosne i Hercegovine

i me|unarodne obaveze Bosne i Hercegovine. Ista je ta nadle`nost Parla-

mentu potvr|ena i u ~lanu IV stav 4b Ustava BiH.

Za uspostavljanje institucija Bosne i Hercegovine potrebno je zado-

voljavaju}e politi~ko okruènje, ne samo u zemlji, ve} i u njenom susjed-

stvu, pa i {ire. Problem s kojim se susre}e Bosna i Hercegovina jesu jo{

ìve mitomanske pretenzije njenih susjeda Hrvatske, Srbije i Crne Gore

na njene teritorije, zloupotrebljavaju}i bosanske Srbe i bosanske Hrvate,

za ostvarivanje svojih velikodràvnih projekata. Zbog toga se bosanska

multietni~ka struktura stanovni{tva, umjesto da bude prednost za svestranu

saradnju sa susjedima u BiH pojavljuje kao unutra{nja prijetnja za njenu

dràvnu dezintegraciju. Naime, svaka teritorijalna homogenizacija jednog

od tri bosanska naroda, posebno kada se ona uobli~ava u neke politi~ko-

-administrativne forme vlasti, u Bosni i Hercegovini, prijeti, s jedne strane,

njenoj teritorijalnoj dezintegraciji, a s druge strane, za pripadnike druga

dva naroda koji ostanu ìvjeti na tom teritoriju, manifestira se kao diskri-

minacija po nacionalnom ili vjerskom osnovu.

Otuda je Dejtonski sporazum akceptirao Federaciju BiH kao fede-

raciju, ne Bo{njaka i Hrvata u BiH, ve} kao federaciju kantona, koji ne

mogu imati nacionalni predznak. Mada je svima poznato da postoji pet

kantona s bo{nja~kom ve}inom, tri kantona s hrvatskom ve}inom i dva

tzv. mje{ovita kantona, nigdje se u Ustavu Federacije BiH ne kaè da su

to nacionalni kantoni, ili da ve}inski narod u njima ima vi{e prava od

drugog naroda koji je u manjini. Isti ustavni princip vaì i kad je rije~ o

22

drugom bh. entitetu, Republici Srpskoj. Poslije dono{enja presude Us-

tavnog suda BiH o konstitutivnosti sva tri bh. naroda: Bo{njaka, Srba i

Hrvata, takvo rje{enje u Dejtonu je ponovo potvr|eno i otklonjene su u

tom pogledu, bar kad je rije~ o pravnoj strani problema, sve nedoumice.

Ostaje, dakle, problem njene implementacije u praksi. I to u njena tri

aspekta koji ~ine su{tinu Dejtona: (1) institucionalne izgradnje, (2) po-

vratka izbjeglih i raseljenih lica u zavi~aje i na njihova imanja i (3) jednake

za{tite ljudskih prava i osnovnih sloboda bez kojih se Bosna i Hercegovina

ne moè po~eti uklju~ivati u evropske integracione procese.

Ako Dejtonski sporazum ne poznaje ~iste nacionalne politi~ko-teri-

torijalne i administrativne rezervate, to jo{ vi{e vaì za institucije Bosne i

Hercegovine. Zato bi se moglo re}i jasno, kao {to Dejton ne poznaje

nacionalne entitete i kantone, Dejton ne poznaje ni nacionalnu vojsku, ni

nacionalnu policiju, ni jednonacionalna ministarstva, ni jednonacionalne

vlade, ni jednonacionalne sudove, {kole, univerzitete, bolnice, dje~ije us-

tanove, i preduze}a. To je jasno precizirano u Ustavu Bosne i Hercegovine,

u ~lanu II stav 4. u tzv. antidiskriminacionoj klauzuli u kojoj stoji: “Uì-

vanje prava i sloboda predvi|enih u ovom ~lanu ili u me|unarodnim

sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima

u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao {to je

spol, rasa, boja, jezik, vjera, politi~ko i drugo mi{ljenje, nacionalno i

socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, ro|enje

i drugi status”.

Upravo zbog ~injenice da je BiH paradigma dugovjeke multikon-

fensionalne i multietni~ke strukture svoga stanovni{tva, ona je mogu}a i

kao dràva i kao zajednica svojih naroda i gra|ana, samo tako {to }e sve

njene javne strukture biti multietni~ke, otvorene za pripadnike svih naroda

i gra|ana koji u njoj ìve. Dakle, ovdje se prije svega misli na javnu sferu

djelovanja – od politi~kih stranaka, preko dràvnih institucija, do javnih

preduze}a i ustanova. U suprotnom BiH ne moè kao dràva funkcionirati.

Ako bi se doslovno slijedila ova antidiskriminacijska klauzula, bile bi

neustavne sve politi~ke stranke, javne ustanove, preduze}a, a pogotovo

dràvne ustanove i organi, koji su organizirani po nacionalnom principu,

odnosno, zna~e nacionalni unitarizam. Zato se moè smatrati neustavnom

jednonacionalna srpska, bo{nja~ka ili hrvatska komponenta u oruànim

snagama BiH, posebno u Vojsci Federacije ili u Vojsci Republike Srpske,

zajedno sa svojom jednonacionalnom vrhovnom komandom. Nasuprot

tome, kao dobar primjer kako se treba organizirati i bosanska vojska i

bosanska policija jeste organiziranje Dràvne grani~ne slu`be BiH.

23

6. Neophodno je uskla|ivanje Ustava BiH sa Evropskom

konvencijom za za{titu ljudskih prava i osnovnih sloboda

Kao {to je re~eno, Dejtonski sporazum je na donjoj granici kom-

promisa nacionalne i gra|anske politi~ke opcije za BiH. Sam Ustav BiH,

kao dio aran`mana iz Dejtona u tome nije bio konzistentan. Upravo ta

nekonzistentnost proizi{la je iz ustupaka Me|unarodne zajednice ekstrem-

nim nacionalnim opcijama koje su èljele da razore dràvnost BiH. Naime,

u ~lanu IX stav 3. op}ih odredaba Ustava BiH pi{e: “Funkcioneri imeno-

vani na poloàje u institucijama Bosne i Hercegovine u pravilu odraàvaju

sastav naroda Bosne i Hercegovine”, dakle, naroda BiH, a ne naroda

entiteta. Me|utim, u ~lanovima IV i V Ustava, kojim se ure|uje sastav i

izbor Parlamentarne skup{tine i Predsjedni{tva Bosne i Hercegovine, ure-

|eno je suprotno ~lanu IX Ustava. Narodi BiH su podijeljeni po entitetima

kao izbornim jedinicama, tako da je Bo{njacima i Hrvatima uskra}eno u

Republici Srpskoj da se kandidiraju za Dom naroda i ~lana Predsjedni{tva

iz reda Bo{njaka i Hrvata i da u~estvuju u njihovom izboru i obrnuto, to

je pravo uskra}eno Srbima u Federaciji, kada je rije~ o izboru srpskih

predstavnika u Dom naroda Parlamentarne skup{tine i ~lana Predsjedni{tva

BiH.

Ovakvo ustavno rje{enje je suprotno Evropskoj konvenciji za za{titu

ljudskih prava i osnovnih sloboda jer naru{ava politi~ko pravo gra|ana da

biraju i da budu birani u organe vlasti na nivou dràve BiH na cijelom

njenom prostoru, a ne samo u okviru entiteta. Ovo pravo proizilazi iz

paragrafa 7. Dokumenta drugog sastanka Konferencije o ljudskoj dimen-

ziji, Konferencije o sigurnosti i saradnji u Evropi, Kopenhagen (Copenha-

gen) 1990., kojim se garantira da u svakoj dràvi ~lanici OSCE-a za sva

mjesta u najmanje jednom domu nacionalnog zakonodavstva bude slo-

bodno takmi~enje u direktnom glasanju (7.2.); garantiraju univerzalna i

jednaka glasa~ka prava za sve punoljetne gra|ane (7.3.) i po{tovanje

prava gra|ana da se kandidiraju za politi~ku ili javnu funkciju, individu-

alno ili kao predstavnici politi~kih stranaka ili organizacija bez diskrimi-

nacije (7.5.).

Ako se ovi ~lanovi Ustava amandmanskim promjenama ne usklade

s Evropskom konvencijom o za{titi i osnovnim slobodama, onda }e se

posti}i to, da }e entiteti biti multietni~ki, a BiH ne}e biti multietni~ka.

Njena multietni~nost }e biti posredovana multietni~no{}u entiteta.

Za ostvarivanje Ustavne odluke o konstitutivnosti sva tri naroda u

BiH, i za ulazak Bosne u evropske integracije, smatramo ~ak va`nijim

24

uskladiti s Evropskom konvencijom ~l. IV. i V. Ustava BiH, nego formalno

uskladiti ustave entiteta s Ustavom BiH. Za sudbinu dràve i ravnopravnost

sva tri njena naroda u BiH, smatramo va`nijim da dràvne organe u BiH

biraju svi gra|ani BiH, s jednakim aktivnim i pasivnim bira~kim pravom,

nego da se u entitetima postigne ta ravnopravnost, a na nivou dràve zadrè

sada{nja izborna prava po entitetima, a time nejednakost gra|ana BiH,

odnosno ne postojanje gra|anina Bosne i Hercegovine, ve} postojanje

samo gra|anina entiteta. Bez postojanja gra|anina Bosne kao cjeline, koji

}e kao takav u}i u Evropu mi ni u Evropi ne}emo biti gra|ani BiH, ve}

gra|ani entiteta.

Bez pasivnog i aktivnog bira~kog prava gra|ana BiH u izboru dràv-

nih organa, nema gra|anina BiH, postojat }e samo gra|ani entiteta, a to

zna~i trajnu opasnost za cjelovitost teritorijalnog integriteta i politi~ku

nezavisnost BiH. Ne samo da ne}e biti gra|anina BiH, ve} ne}e biti ni

Bo{njaka, Srbina i Hrvata, za cijelu Bosnu i Hercegovinu, ve} samo Bo{-

njaci, Srbi i Hrvati u entitetima. Kao {to smo citirali Ustav BiH (~lan IX.

ta~ka 3.), rije~ je o tome da funkcioneri imenovani na poloàje u instituci-

jama BiH, u pravilu, odraàvaju sastav naroda BiH, a ne naroda entiteta.

Uskla|ivanje ~l. IV i V s Evropskom konvencijom, te priznavanje

gra|anima i narodima BiH jednakog pasivnog i aktivnog bira~kog prava,

vi{e bi doprinijelo unutarnjoj reintegraciji BiH, nego svi dosada{nji zakoni

koje je donio visoki predstavnik. Visoki predstavnik mo`da nije ni svjestan

da je dono{enje tih zakona bila posljedica gre{ke u ustavnoj konstrukciji

BiH – sadrànoj u ~l. IV. i V., jer su po njima birani organi Bosne i

Hercegovine koji ne funkcioniraju, pa je morao intervenirati visoki pred-

stavnik.

Sljede}a konstrukciona gre{ka Ustava, koja se, tako|er, nalazi u

~lanu IV stav 3. d) odnosi se na proceduru dono{enja odluka u oba doma

Parlamentarne skup{tine Bosne i Hercegovine: Predstavni~ki dom i Dom

naroda. Naime, u oba doma se preferiraju entiteti na ra~un gra|ana i

naroda. Ako se zna da u Domu naroda dolaze delegacije tri konstitutivna

naroda izabrana u parlamentima entiteta, a u Predstavni~ki dom dolaze

predstavnici gra|ana izabrani od bira~a iz oba entiteta, nelogi~nim se ~ini

uslovljavati odluku saglasno{}u, najmanje jedne tre}ine glasova delegata

ili ~lanova s teritorije svakog entiteta. Naime, predstavni~ki dom u parla-

mentarnoj demokratiji, svugdje gdje on postoji, predstavlja gra|ane kao

politi~ke subjekte, to su domovi gra|ana, bira~a u naj{irem smislu rije~i.

U predstavni~kim se domovima odlu~uje ve}inom onih koji su prisutni i

koji glasaju. Uslovljavanjem odluke saglasno{}u jedne tre}ine glasova iz

25

entiteta, gubi se politi~ki subjektivitet gra|anina. Na taj na~in se Pred-

stavni~ki dom kao dom gra|ana pretvara u dom entiteta, a Dom naroda

kao dom naroda, se tako|er pretvara u dom entiteta. Iz prvog je izba~en

politi~ki interes gra|anina, a iz drugog politi~ki interes naroda. Za rje-

{avanje politi~kog interesa naroda data je mogu}nost da se postavi pitanje

“vitalnog interesa” jednog od tri naroda (~lan IV, stav 3.e). Me|utim,

gra|ani nemaju nikakve ustavne mogu}nosti da kroz Parlament izraze svoj

interes. Zato nije ~udo da oni zbog toga ~esto izlaze na ulicu ili zapre~avaju

glavne saobra}ajnice i na taj na~in poku{avaju da njihov interes do|e do

u{iju Vlade i Parlamentarne skup{tine BiH.

Ni{ta bitno ne mijenja u na{em zaklju~ku ni ustavna norma (~lan

IV-3d), da ukoliko odluku donese ve}ina delegata ili ~lanova jednog od

domova, u kojoj nije uklju~ena jedna tre}ina glasova delegata ili ~lanova

s teritorije svakog entiteta, po kojoj }e odluka vaìti pod uslovom da

glasovi protiv odluke ne uklju~e dvije tre}ine ili vi{e delegata ili ~lanova

izabranih iz svakog entiteta. To nam li~i na onu narodnu kad se ne{to

“preljeva iz {upljeg u prazno”. Ova normativna ekvilibristika ni{ta ne}e

pomo}i da interes gra|anina, bira~a, bude predstavljen u Predstavni~kom

domu.

Ovakav na~in odlu~ivanja u Predstavni~kom domu bosanskog par-

lamenta u~inio je taj dom nefunkcionalnim i nepropusnim bastionom onih

politi~kih opcija koje su vodile rat protiv dràve Bosne i Hercegovine

èle}i je zbrisati s geografske karte svijeta. Zato nije ~udo {to opstruiraju

dono{enje bitnih zakona na nivou dràve. To je pravi razlog zbog koga je

visoki predstavnik donio sve va`nije zakone Bosne i Hercegovine, jer

predstavnici izabrani u Republici Srpskoj i Herceg Bosni su bili protiv tih

zakona. Razumije se uz nastojanje da samu Republiku Srpsku, iako entitet,

afirmiraju kao suverenu dràvu ili da HDZ tim opstrukcijama isposluje

zaseban hrvatski entitet. êsto Vlada Republike Srpske, njeni ministri,

kada iznose relevantne podatke iz pojedinih oblasti (kao {to je standard

ìvota, prinosi u poljoprivredi itd.) upore|uju podatke ne s Federacijom

BiH kao entitetom u istoj dràvi, ve} sa Slovenijom, Hrvatskom, Jugoslavi-

jom itd., i time se u o~ima svojih gra|ana RS prikazuje kao suverena

dràva.

Zato je neophodno uskla|ivanje ~lanova IV i V Ustava BiH s Evrop-

skom konvencijom o za{titi prava i osnovnih sloboda i afirmacija gra|a-

nina Bosne i Hercegovine u Predstavni~kom domu njenog parlamenta, a

Dom naroda afirmirati kao dom za za{titu vitalnih interesa naroda na

cijelom prostoru BiH, a ne entiteta.

26

Naime, iz koncepta Ustava BiH proizilazi da su precizno podijeljene

nadle`nosti izme|u entiteta i dràve. I ono {to je u nadle`nosti dràve treba

da odlu~uju predstavnici gra|ana sa cijelog prostora BiH, vode}i ra~una

o njihovom ukupnom interesu kroz sagledavanje interesa Bosne i Herce-

govine kao cjeline, bez obzira na entitete, jer entiteti imaju svoje nadle`-

nosti i neka o njima odlu~uju u entitetu. âk, prema Ustavu BiH, entiteti

imaju i pretpostavljenu nadle`nost o svim pitanjima o kojima se ne odlu-

~uje na dràvnom nivou. Dom naroda treba da na dràvnom nivou, kroz

dono{enje dràvnih zakona, osigura ravnopravnost naroda, a ne entiteta, i

na taj na~in se napravi ravnoteà izme|u onog {to nazivamo politi~kim

interesom gra|ana i politi~kim interesom naroda, ali na nivou cijele dràve

Bosne i Hercegovine.

Iz tih razloga je neophodno da visoki predstavnik i OSCE pomognu

uskla|ivanje ove tri konstrukcione gre{ke Ustava BiH s navedenom Evrop-

skom konvencijom, jer bez toga uskla|ivanja Bosna ne moè u Evropu.

Ako su ove konstrukcione gre{ke bile svjesno projektovane radi uspo-

stavljanja mira u BiH 1995. godine, one }e, ako se ne uklone dovesti u

pitanje statiku zgrade koja se zove Bosna i Hercegovina i biti razlogom

stalnih frustracija koje mogu dobiti i neèljene oblike. Neka nam primjer

s HDZ-om i njihovom tzv. hrvatskom samoupravom i kamenovanje u~es-

nika postavljanja kamena temeljca za dàmije u Trebinju i Banjoj Luci

budu ozbiljna opomena da se te konstrukcione gre{ke moraju pod hitno

ispraviti da bi se BiH upisala u red normalnih dràva i mogla biti politi~ki

samoodrìva i bez prisustva OHR-a u BiH.

7. U Ustavu BiH nedostaju mehanizmi protiv blokade

Parlamentarne skup{tine i neizvr{avanja sudskih odluka

Najslabija strana Dejtonskog sporazuma zbog koje se neoprostivo

sporo implementira njegova su{tina, tj. uspostavljanje institucija i dono-

{enje zakona BiH, povratak izbjeglih i raseljenih lica i za{tita ljudskih

prava i osnovnih sloboda, jeste {to u njega nisu ugra|ene sudske sankcije

pored politi~kih i ekonomskih.

Smatramo da bi bilo neophodno u sam Ustav BiH ugraditi me-

hanizme koji }e sprije~iti blokiranje dono{enja neophodnih zakona, ovla{-

}enjem Predsjedni{tva BiH da ih progla{ava kao privremenu mjeru dok

ne budu doneseni u Parlamentarnoj skup{tini. Ovim bi se izbjeglo da ih

progla{ava visoki predstavnik, jer ni visoki predstavnik ne}e vje~no ostati

u BiH.

27

Sljede}a neophodna aktivnost bit }e da se u krivi~nom zakonu BiH

inkriminira kao krivi~no djelo neizvr{avanje sudskih presuda ustavnih i

redovnih sudova. Ako se ovo ne uradi, dràva jednostavno ne}e imati

instrumenata da nekoga natjera da provodi njene zakone i sudske odluke.

8. Nu`nost preispitivanja podjele BiH na entitete i kantone

Podjela na entitete bit }e uvijek povod jednom od nezadovoljnih od

tri konstitutivna naroda, da za sebe traè poseban entitet. Primjer HDZ-a

je najnoviji slu~aj. Otuda se povratkom raseljenika i izbjeglica stvaraju

realne pretpostavke da se u doglednoj budu}nosti na slobodnim demok-

ratskim izborima do|e do vlasti koja }e biti u stanju da u redovnoj proce-

duri amandmanima na Ustav ukine oba entiteta.

Otuda treba podràti mi{ljenje koje je u Ameri~kom institutu za mir

u Va{ingtonu iznio direktor Me|unarodne grupe za krize (Gareth Evans)

o budu}em ure|enju Bosne i Hercegovine bez entiteta i kantona: “Mi

zagovaramo princip dràvne tvorevine jakih centralnih institucija, ali is-

todobno jake op}inske institucije koje se nalaze na dnu vladaju}e strukture,

u nastojanju da se ne zanemari identitet etni~kih zajednica. Na{e pre-

poruke uklju~uju potpun nestanak entiteta i nestanak kantona koji postoje

u Federaciji, koji su ina~e jaki pokreta~i stvaranja paralelnih vladaju}ih

struktura, {to je uvjetovalo korupciju i zastra{ivanje u njima, a zbog ~ega,

na kraju, Bosna i Hercegovina nije uspje{na pri~a. Uz jaku centralnu vlast

i jaku organizaciju na op}inskom nivou, vjerovatno bi bilo potrebno neko

regionalno administrativno tijelo, koje bi reguliralo pravna pitanja ili

energetiku i pitanja infrastrukture”. Zar se ovim prijedlogom ne bi vratili

na predratno dràvno ure|enje BiH koje je odli~no funkcioniralo.

Zaklju~ak

Dejtonom, odnosno Ustavom BiH je potvr|en dràvni kontinuitet

Bosne i Hercegovine u njenim granicama koje su me|unarodno pravno

priznate 6. aprila 1992. godine.

Ustavom je BiH definirana kao dràva gra|ana i tri konstitutivna

naroda: Bo{njaka, Srba i Hrvata (zajedno s ostalim). Konstitutivnost naro-

da ne zna~i i njihovu etni~ku teritorijalnu homogenizaciju u zasebne en-

28

titete. Iako su tri konstitutivna naroda, Ustav poznaje samo dva entiteta u

unutra{njoj strukturi BiH: Federaciju BiH i Republiku Srpsku, koji su

rezultat agresije na Bosnu i Hercegovinu, i oni predstavljaju neprirodno

stanje Bosne i tu|i su njenom historijskom dru{tvenom bi}u. Entiteti su

prema Dejtonu ostali multietni~ki. Dejton, dakle, ne poznaje ve}inske

narode u entitetima, nema majorizacije jednog naroda nad drugim naro-

dom, a za{tita nacionalnih interesa osigurava se kroz posebnu demokratsku

proceduru u postupku dono{enja odluka.

Otuda u evropsku su{tinu Dejtonskog sporazuma spada stvaranje

demokratskih institucija BiH i dono{enje dràvnih zakona, kojim }e se

osigurati svim gra|anima i narodima, kao i nacionalnim manjinama pristup

dràvnim institucijama shodno dobijenim glasovima na demokratskim iz-

borima. Da bi BiH bila spremna za Evropu primarno je takvo strana~ko i

politi~ko organiziranje koje }e u prvi plan staviti gra|anina kao politi~kog

subjekta, a nacionalnog onoliko koliko je potrebno da se za{titi nacionalni

interes naroda kao subjekta kolektivnih prava njegovih pripadnika. A za

tako ne{to nije neophodno nacionalno strana~ko i teritorijalno organizi-

ranje, koje negira gra|anina kao politi~kog subjekta dràve BiH, drugog

i druga~ijeg. Demokratskim dràvnim institucijama i dràvnim zakonima

najbolje se mogu za{tititi kako individualna gra|anska, tako isto i kolek-

tivna nacionalna prava. Nacionalno organiziranje, kao {to smo vidjeli u

praksi, objektivno isklju~uje drugog i druga~ijeg iz demokratskog po-

liti~kog procesa i jednakog uìvanja prava na cijelom teritoriju dràve BiH.

Entitetima je dato preveliko zna~enje u parlamentarnom odlu~ivanju,

{to nije slu~aj ni u federalnim dràvama, a kamoli u BiH koja je prosta

decentralizirana dràva. Predstavni~ki dom treba vratiti gra|anima, a Dom

naroda vratiti narodima. Time }e entiteti biti dovedeni na pravu mjeru.

Bitnu evropsku su{tinu Dejtona ~ini i pravo povratka izbjeglih i raseljenih

lica u svoje zavi~aje i na svoju imovinu. Bez ovog temeljnog ljudskog

prava, da se ~ovjek vrati na svoje, iluzorno je govoriti o demokratiji i o

demokratskim institucijama i o pravdi i pravi~nosti. Tek kada ljudi slo-

bodno ostvare svoje pravo na vlastitu imovinu i izbor mjesta ìvljenja bez

prisile, uz punu slobodu kretanja ljudi, rada i kapitala, mogu}e je ostvariti

i drugu grupu prava koja ulaze u evropsku su{tinu Dejtona, a to je za{tita

ljudskih prava i osnovnih sloboda u uslovima normalnog ìvota. Ne moè

se govoriti uop}e o za{titi prava i sloboda ~ovjeka, ako se ~ovjeku ne

dozvoli da slobodno uìva svoju silom napu{tenu imovinu.

Tek poslije toga, kada ~ovjek ima istu startnu osnovu koju ima i

njegov susjed iz druge etnokulture i vjerske grupe, moè ra~unati na mo-

29

gu}nost ravnopravnosti, i ~ovjeka kao pripadnika svoje etnokulturne za-

jednice, i ~ovjeka kao individualnog gra|anina, sa svim me|unarodno

priznatim proklamiranim pravima i osnovnim slobodama. Tada }e imati

jednak pristup institucijama, i mogu}nost demokratskog uklju~ivanja nje-

gove politi~ke stranke u upravljanju dràvnim poslovima. I, razumije se,

time osigurati skladnost funkcioniranja dràve, njenih entiteta, kantona,

op}ina, i brojnih privatnih i javnih aktivnosti.

Tu evropsku su{tinu osigurava Dejton pod uslovom da ~l. IV. i V.

Ustava BiH budu uskla|eni s navedenom Evropskom konvencijom o za{ti-

ti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Drugo je pitanje njegove nedosljedne

i spore implementacije zbog koje se, onda, osporava Dejtonski sporazum

i daje o njemu negativna ocjena. Ako Dejton nije pobrojao sve institucije

koje su potrebne na dràvnom nivou, on nam je omogu}io u ~lanu III stav

5a Ustava BiH da to sami reguliramo zakonom: “Dodatne institucije mogu

biti uspostavljene prema potrebi...” Na nama je da, u redovnoj demokrat-

skoj proceduri, mijenjamo i prilago|avamo Ustav BiH, u skladu s potre-

bama, na na~in propisan ~lanom X Ustava. Dakle, mogu}e su amandman-

ske promjene, ne Dejtonskog sporazuma u cjelini, ve} Ustava BiH iz

Dejtona, pod uslovom da se o tome postigne saglasnost politi~kih pred-

stavnika sva tri naroda u BiH, razumije se i njenih gra|ana, ali uz aktivniju

i uporniju podr{ku Me|unarodne zajednice, nego {to je do sada bila. Samo

tako Dejton moè trasirati uspje{an put Bosne u Evropu.

30

Muhamed Filipovi}

KRITIKA POJMA TRANZICIJE I PITANJE

NJEGOVIH IMPLIKACIJA

Pojam tranzicije se danas upotrebljava u izvjesnom op}enitom i

stoga prili~no neodre|enom smislu. îni se da neodre|enost tog pojma

treba da pokrije, a zatim i da objasni, ukupno sloèno politi~ko i dru{tveno

zbivanje do kojeg je do{lo, koje jo{ uvijek traje i koje }e potrajati, nakon

pada globalnog sistema socijalizma – politi~ki definiranog kao komunizam

– do kojeg je do{lo 1990. g., ali nije jo{ uvijek jasno {ta zna~i i koji se

procesi unutar njega doga|aju. Zbog toga je pojam tranzicija ne{to {to i

zna~i, a moè i da ne zna~i, ni{ta odre|eno i jasno. Zapravo, taj pojam, u

sada{njoj upotrebi i s obzirom na ono na {to se odnosi, kao da govori da

se tu ne{to doga|a, ali i da se ne doga|a ni{ta {to bi bilo jasno i transpa-

rentno, osobito kad se radi o socijalnim i ostalim veoma bitnim implikaci-

jama koje taj pojam za sobom vu~e. U osnovi je taj pojam nejasan, a tako

je i shva}en. To da je ovaj pojam i ono {to on u praksi pokriva, nejasan,

najbolje govore mnoge protivurje~ne intepretacije i sukobi oko njega,

odnosno oko zna~enja efekata njegove primjene u praksi. Op}enito je

shva}en i protuma~en kao da zna~i i obiljeàva prelazni period ili kretanje

dru{tva od socijalizma ka kapitalizmu, dakle, da se radi o inverziji onog

procesa, koji je, u teoriji socijalizma po kojoj su se odvijali svi procesi u

vrijeme komunizma, bio definiran kao prelazni period od kapitalizma ka

komunizmu. Proces tranzicije bi trebao, kako se shvata i naj~e{}e inter-

pretira u javnosti, da poni{ti negativne posljedice tog perioda. Me|utim,

to ne zna~i da treba da dokine i sve njegove posljedice, tj. i one koje ne

mogu biti kvalificirane kao negativne. A takvih je bilo. Prije svega, bilo

ih je u brzom nastajanju i razvoju industrije, koja je postigla visok stepen

tehnolo{kog i organizacijskog razvoja, u smislu i u pogledu unutranjih

odnosa i stupnja mobilizacije i u~e{}a ljudi u tom odnosu. To je omogu-

}avao sistem samoupravljanja. Drugo, to su op}e posljedice razvoja, kao

UDK 316.4(497.6)

31

{to su socijalna sigurnost, kvalitetno socijalno, penziono i zdravstveno

osiguranje, te veoma kvalitetetan sistem obrazovanja i velike mogu}nosti

znanstvenog rada, u i izvan tog sistema, a {to je najva`nije, sposobnost te

privrede da angaùje gotovo 90% raspoloìve radne snage u zemlji. Prema

tome, u slu~aju tranzicije bi se, shodno teoriji o dru{tvenom razvoju, radilo

o nekoj vrsti vra}anja dru{tva unazad, ka nekoj po~etnoj ta~ci s koje je

zapo~eo socijalisti~ki dru{tveni ekseperiment, ta~ci od koje je odre|eno

dru{tveno kretanje zapo~elo i koje je bilo definirano kao prelaz od kapi-

talizma ka komunizmu. Su{tina tog procesa, prema toj istoj teoriji, svodila

se na zamjenu privatnog vlasni{tva nad proizvodnim snagama-kapital koji

se javlja u formi novca, zemlja i prirodni izvori, za dru{tveno vlasni{tvo,

odnosno ukidanje privatnog u korist dru{tvenog vlasni{tva. Sada bi se

trebalo doga|ati ne{to obrnuto, tj. ukida se dru{tveno u korist privatnog

vlasni{tva na sredstva za proizvodnju-kapital u obliku novca, sredstva za

rad svih oblika, resursi uop}e i izvori sirovina i sl. Odmah i u okviru

ovakvih premisa, iz kojih se derivira uobi~ajeno zna~enje pojma tranzicija,

mora postati jasno da s ovim pojmom nije sve jasno i da bi bilo uputno

izvr{iti njegovu analizu i kritiku, kako bi se znalo o ~emu se tu zapravo

radi i {to se pod nazivom tranzicija odista zbiva, o kakvim se uop}e

procesima radi i kakav je njihov dru{tveni sadràj, te kakve su, na kraju,

sve mogu}e implikacije tog procesa u svim onim dru{tvima koja su obuh-

va}ena procesima tranzicije, odnosno {to se iz svega toga moè o~ekivati.

Ako je tranzicija od kapitalizma ka komunizmu bila izraz odre|enog ideo-

logiziranog shvatanja i poku{aja primjene neke teorije o dru{tvenom raz-

voju, u tom slu~aju marksisti~ke teorije, u praksi, tada je logi~no i da

ovakav, obrnuti proces, tj. vra}anje od komunizma u kapitalizam, mora,

tako|er, da polazi od neke teorije i neke ideologije i da nije iz prsta isisana

stvar, nego izraz nekog odre|enog i teorijskog i politi~kog, ali i ideolo{kog

gledanja na dru{tveni razvoj. To mora biti bez obzira {ta zastupnici tran-

zicionalizma govorili o svojim pogledima i kako ih kvalificirali. Naime,

budu}i da ne postoji prirodno dru{tvo, kao {to ne postoji ni drveno èljezo,

jer je dru{tvo ne{to {to bitno odstupa od prirodnih zakona ljudskog ìvota

i odno{enja i razvija se u historiji kao proizvodu ljudskog djelovanja prema

prirodi, to je onda ovdje u pitanju izbor jednog dru{tvenog sistema u

odnosu na drugi. Jedan sistem, koji je vladao kod nas prije 1990. godine,

bio je samoupravni socijalizam, a ne komunizam. Bio je to komunisti~ki

politi~ki sistem. Ali to nije, per defiinicionem, bio dru{tveni sistem komu-

nizma, jer se, gledano teorijski dru{tvo tek kretalo prema njemu kao uda-

ljenom cilju. Sistem je, dakle, bio socijalisit~ki i to samoupravni socija-

32

lisiti~ki sistem. Ne etatisti~ki ili dràvni socijalizam, nego samoupravni

socijalizam. Sada vi{e ne èlimo komunisti~ki politi~ki sistem, ali je pi-

tanje da li je ispravno {to uni{tavamo sva socijalna postignu}a samou-

pravnog socijalizma, osobito u sferi odnosa u proizvodnji, koje je on

inaugurirao i vra}amo se prvobitnim formama kapitalizma, zanemaruju}i

i diskvalificiraju}i pedeset godina razvoja, kao da taj razvoj nije donio

ni{ta dobrog, u korist ne~ega za {to se zna da nije dobro, jednostavno iz

razloga {to je prvobitni kapitalizam ve} u historiji vi|ena i ocijenjena stvar

i to ocijenjena kao grub, nasilan, nepravedan na~in stvaranja po~etnog

kapitala za razvoj kapitalisti~ke privrede. Na taj na~in, ideal nam postaje

ne{to {to je ve} odba~eno kao idealno i {to cijelu stvar vra}a unazad, ne

samo u odnosu na samoupravni socijalizam i odnose u njemu, nego i jo{

vi{e na kapitalizam u njegovim savremenim i najrazvijenijim formama.

Ako je otima~ine imovine bilo i na po~etku razvoja socijalizma, sada je

ta otima~ina jo{ ve}a, jer je i dru{tveno bogatstvo ve}e. Tada su oteta

dobra bila usmjerena u op}u korist, a danas su oteta dobra usmjerena smao

u korist odre|enih grupa i pojedinaca koji ostvaruju bogatstva kroz procese

tranzicije i reprivatizacije.

U vladaju}em, i ujedno, svagda pojednostavljuju}em mi{ljenju, pro-

ces tranzicije, u smislu njegova sadràja, interpretiran je kao proces repri-

vatizacije imovine, odnosno bolje re}i, kao proces pretvaranja javne i

dru{tvene imovine (a takve imovine ima vi{e vrsta – od dràvne do dru{-

tvene) u privatnu imovinu. Isto tako, vladaju}e ekonomsko iskustvo s ovim

procesom je iskustvo ekonomskog nazadovanja produkcije i svih njenih

prate}ih oblika djelovanja, na jednoj, kao i socijalno iskustvo boga}enja

jednog malog broja ljudi i daljnjeg siroma{enja velikog broja ljudi, na

drugoj strani. To je sve {to fenomenologija procesa tranzicije nudi kao

izraz svog smisla i historijskog zna~enja. Upravo zbog toga, tj. zbog is-

poljenog daljnjeg procesa osiroma{enja i dru{tva u cjelini i najve}eg broja

njegovih ~lanova pojedina~no, te zbog potpune nejasno}e njegovih ciljeva,

izuzimaju}i jedino cilj da se javna i dru{tvena imovina pretvore u privatnu,

nu`no je tranziciju, izu~iti, kao pojam i utvrditi njegovo precizno zna~enje,

te izvr{iti njegovu kritiku, kako u smislu jasnih razgrani~enja u pojmovnim

zna~enjima, tako i u sadrìni onih procesa u dru{tvu i u ekonomiji, koji

izraàvaju stvarnu djelatnu sadrìnu i smisao tranzicije.

U vezi s ovim problemom, valja nam jo{, u smislu op}e naznake,

kazati i to, da se tajna zna~enja i smisla svakog pojma ti~e i da se nalazi

u zna~enju i smislu oznaka koje on sadrì, koji su dio njegove definicije,

a koje impliciraju i stvarnost, odnosno predmetnost, na koju se pojam

33

odnosi. Polazi{te analize je tu svagda sama rije~ koja je nosilac zna~enja

pojma i njeno zna~enje. Kad se radi o tome, onda je zna~enje rije~i tran-

zicija sadràno u ~injenici da ta rije~ ozna~ava neko odre|eno kretanje, ne

kretanje uop}e, nego jedno usmjereno i odre|eno kretanje. Rije~ je sloèna

i sadrì dva elementa. Jedan element je prilog – trans, u zna~enju preko

ili kroz, sli~no u rije~ima trans-port ili preno{enje i prevoènje i sl., a drugi

je dodatak – zicija, u smislu mjesta ili poloàja, sli~no u rije~ima opozija

(o- pozicija-nasuprot-pozicija ili nasuprotni-stav) i sl. Pojam se, dakle,

odnosi na i ozna~ava prolaz ili prelaz ne~ega iz odre|enog poloàja i mjesta

u neki drugi poloàj i mjesto, prelaz iz jednog u drugo stanje, prelaz u

ne{to drugo nego {to je ono {to je bilo ranije, tj. odnosi se na promjenu

mjesta ili prelaz u neko drugo stanje. Me|utim, kada se ta rije~ upotrebljava

za neko kretanje u dru{tvu ili za kretanje jednog dru{tva uop}e, onda se

zna~enje rije~i mjesto i stanje, koje ovdje figuriraju, bitno suàva. Naime,

dru{tvo nema samo neko odre|eno mjesto, u smislu geografskog toposa,

nego ono primarno ima mjestu u procesu historijskog razvoja nekih svojih

elemenata, mjesto u historiji se odre|uje nivoom razvoja elemenata iz kojih

se sastoji ono {to to mjesto zauzima. Do tog momenta je s ovom rije~ju i

pojmom kojeg ona ozna~ava, sve u redu. Ali s promjenom u poloàju, pa

~ak i samo s promjenom mjesta, pitanje je u tome, {ta neka promjena

prelaz, prolaz itd. nu`no podrazumijeva onog koji tu radnju vr{i, ako je

subjekt svog kretanja ili onog kojeg prenose, premje{taju ili prevode,

odnosno sprovode, ako je objekt svog kretanja, tj. ako to kretanje uzrokuje

neka ve}a sila, koja kretanje otvara i stavlja objekt u pokret. Dakle, ve}

na prvi pogled je jasno kako je pitanje o tome {ta je, zapravo, tranzicija,

kakav je to proces, kakvo je to kretanje, ko se tu kre}e i ko ga je stavio u

to stanje, ko ga je pokrenuo, veoma sloèno i da se tu ama ba{ ni{ta samo

od sebe ne razumije. Samorazumljivo bi tu moglo biti samo ono {to se

shva}a kao reverzibilitet dru{tvenih procesa, a to je da, ako je socijalizam

bio organizirani proces prelaska dru{tva, koje je ozna~eno kao kapitalizam,

u komunizam, a socijalizam je bio samo faza tranzicije od jednog ka

drugome, tada bi tranzicija morala biti proces ili period kretanja, od komu-

nizma ka kapitalizmu. Kako, me|utim, komunizam – kao dru{tveno stanje

– nije nigdje jo{ bio dostignut (rije~ komunizam je bio samo ideolo{ki i

politi~ki cilj, a ina~e atribut vode}e politi~ke snage tog dru{tva), to bi onda

zna~ilo da je tranzicija, u stvari, vra}anje iz jednog prelaznog stanja, kroz

drugo prelazno stanje, u neko prvobitno stanje dru{tva. To stanje, u koje

se kroz proces tranzicije vra}amo, bi, shodno materijalisti~koj i mark-

sisti~koj teoriji dru{tva, bilo stanje kapitalizma. Sve nam ove pote{ko}e

34

ukazuju na nu`nost jedne ~isto teorijske analize pojma tranzicije. Pogotovo

se ta nu`nost name}e kad se suo~imo s realno{}u, odnosno kad poku{amo

razumjeti i suvislo objasniti sve ono {to se u okvirima dru{tvenih procesa

odvija pod imenom i u okviru pojma tranzicija. Za primjer uzimamo samo

problem odre|ivanja mjesta i nivoa dru{tvenog razvoja od kojeg proces

zapo~inje i kod kojeg zavr{ava. Svijest o tom mjestu i o postignutom nivou

dru{tvenog razvoja morala bi biti jedan od bitnih elemenata dono{enja bilo

kakve ozbiljne i relevantne odluke o otpo~injanju tranzicije, odnosno bilo

kakvog prelaza iz jednog u drugo stanje, a posebno kad se radi o re-

verzibilitetu kretanja, tj. o kretanju unazad, u smislu negacije postoje}eg

i vra}anja na neko prethodno stanje stvari. To toponomijsko razlu~ivanje

je nu`no, ukoliko tranzicija jeste sastavni dio procesa dru{tvenih promjena

i ukoliko se dru{tvo uop}e razvija, tj. ukoliko je historijsko dru{tvo. Svi

}e se odmah sloìti da se, kod pojma tranzicija i kod procesa koji su njegov

sastavni dio, ne radi o nekom mehani~kom, prostornom ili koli~inskom

prelazu i premje{tanju, prevo|enju ne~eg ili nekog s nekog prvobitnog na

neko drugo mjesto u kvantitativnom smislu. U prostoru su stvari na mjes-

tima, a u povijesti na nivoima razvoja. Kako se na{ ìvot ne odvija pri-

marno u prostoru, jer se on podrazumjeva, kao pretpostavka egzistencije

u trodimenzionalnom prostoru, nego u ~etvrtoj dimenziji realnosti-vre-

menu, a to u ljudskom svijetu zna~i u povijesti, to se topos povijesnosti

odre|uje kao postignuti nivo razvoja odre|enih aspekata ljudskog ìvota,

kao ~isto ljudskog, u smislu procesa izgradnje ~ovje~nosti i humanih uvjeta

ukupnog ljudskog ìvota. Ako je tako, a tako je logi~no da bude, onda se,

u pogledu razumijevanja tranzicije kao povijesnog procesa, nu`nim na~i-

nom javlja pitanje o tome, od kojeg to toponomijskog mjesta i koje su

toponomijske odrednice nivoa povijesnosti, od kojih tranzicija po~inje i

ka kojem se toponomijskom nivou ona kre}e. [ta je njen povijesni cilj?

Naravno, svi zastupnici tranzicionalizma ovu rije~ namjerno uzi-

maju u smislu jednog sasvim neodre|enog, ali ne manje sveop}eg i neo-

brazloènog uvjerenja, dakle, u mnogome dogmatskog mi{ljenja. Oni }e

re}i da se zna kuda idemo kroz tranziciju-mi znamo na{ cilj. Na{ cilj, re}i

}e, jeste vra}anje u ìvot kapitalizma, jer je socijalizam, kao stanje i

komunizam, kao cilj, evidentno bio historijski proma{aj. Za takvu tvrdnju

}e onda dati samo politi~ke i nikakve druge argumente. Ti argumenti svode

se u osnovi na dokaze da je u komunisti~kom dru{tvenom sistemu, ili bolje

i preciznije re~eno, pod komunisti~kom vla{}u, stanje ljudskih sloboda

bilo nikakvo, da su ljudi podvrgnuti autoritarnoj vlasti, da im je onemogu-

}eno da svoje sposobnosti koriste za pove}avanje privatne imovine i ko-

35

ri{tenje te imovine i li~nih sposobnosti za uve}avanje imovine ili za njenu

pove}anu reprodukciju. Pri tome }e se uvesti i argumenti o zaostajanju

svih oblika ispoljavanja ljudskih individualnih sposobnosti, osim ako one

nisu iskori{tene u interesu same vlasti. Nije bitno {to ovakvi argumenti u

biti ne poga|aju metu i ne govore ni{ta o samom problemu, a problem je

toponimijskog karaktera, tj. odnosi se na pitanje o stupnju povijesnog

razvoja, te o razvoju oblika ljudskih odnosa koji omogu}avaju to topono-

mijsko napredovanje ljudstva ka nekom obliku pravednijeg dru{tva, ako

je to uop}e ljudski cilj, a ne o obliku ili na~inu vr{enja vlasti u nekom

dru{tvu ili dr`avi. Na drugoj strani ostavljamo pitanje da li navedene kritike

komunizma poga|aju upravo ovo stanje koje se uspostavlja tranzicijom,

tj. da li ljudi danas imaju slobode i ljudska prava, da li mogu koristiti svoje

ljudske potencijale, ako se ve} radi o kvalifikaciji nekih stanja. Da bi se

moglo odgovoriti na pitanje, koje implicira problem tranzicije, u smislu

pitanja od koje ta~ke ili faze u stupnju dru{tvenog razvoja tranzicija kre}e

i ka kojoj se to fazi ili stanju u dru{tvu kre}emo pomo}u procesa tranzicije,

o~ito je potrebno da se razgrani~e neke va`ne stvari. Ako, naime, nismo

u stanju odgovoriti na ta dva pitanje, tj. pitanje odakle kre}emo i gdje treba

da stignemo, tada je sve ovo {to se zbiva ~ista improvizacija i nano{enje

nepotrebnih patnji ljudima i dru{tvu u cjelini – naravno, izuzimaju}i mali

broj profitera koji iz svega ovog izvla~e korist. Potrebna je, dakle, neka

teorija, koja bi mogla dati zadovoljavaju}e odgovore na neka najbitnija

pitanja i pojave koje obuhvataju pojam i procesi tranzicije. Prije svega, to

je pitanje o tome {ta se to mijenja u okviru tranzicionih procesa, koji

segmenti dru{tvenih odnosa, u kom smjeru se oni mijenjaju, zbog ~ega se

mijenjaju i s kojim ciljevima. Da bi odgovorili na gore postavljena pitanja,

mi bi morali imati jednu koliko toliko zadovoljavaju}u teoriju dru{tva.

Ako takve teorije nemamo, a u ovom momentu takvu teoriju nikako ne-

maju protagonisti tranzicije, nismo u stanju da damo zadovoljavaju}e od-

govore na postavljena pitanja, onda moramo konstatirati da je tranzicija,

ustvari, i sama jedan isto tako arbitraran politi~ki proces, koji je izraz jedne

politi~ke nadmo~ne volje, koja cijelom dru{tvu name}e odre|ena stanja u

oblasti ljudskih odnosa i to s dru{tveno veoma neodre|enim i proble-

mati~nim ciljevima, ili, drugim rije~ima, kako god je komunizam bio jedan

sistem odnosa nametnut arbitrarnom voljom, a bez jasnih i op}e prihva-

}enih ciljeva u dru{tvu, tako ni tranzicija nije ni{ta druga~iji proces, samo

je taj proces reverzibilan, tj. neke se stvari i odnosi okre}u unazad, ka

nekoj izmi{ljenoj, a ne precizno utvr|enoj, prethodnoj ta~ci, koju – nota

bene – nije niko jasno i sa argumentima utvrdio i definirao i posebno nije

36

dao jasne razloge za tvrdnju da je ta ta~ka bolja od one od koje zapo~inje

reverzibilni proces. Bitno je za ovakav pristup problemu statusa jednog

dru{tva, kao {to je ovo na{e dru{tvo, konstatirati da se time, ustvari,

priznaje validnost teorije razvoja na kojoj je bio utemeljen eksperiment

podru{tvljavanja, samo se u okviru te teorije, mijenjaju pravci procesa

kretanja i vrijednosna mjerila, odnosno smatra se da se ono {to je u tom

eksperimentu bilo na po~etku, sada javlja kao krajnji ishod i cilj, dok se

ono {to je u njemu bio rezultat, tj. podru{tvljavanje, smatra kao po~etni

stupanj, polazi{te tranzicijskih kretanja, koja treba da idu ka pretvaranju

podru{tvljene imovine u privatnu imovinu pojedinaca ili grupa. U prethod-

nom dru{tvu, tj. u dru{tvu tzv. izgradnje socijalizma, kapitalizam, kao

sistem privatnog vlasni{tva nad svim najbitnijim izvorima za ìvot ljudi,

bio je na po~etku, bio je po~etna ta~ka kretanja, a dru{tveno vlasni{tvo,

kao oblik zajedni~kog upravljanja tim sredstvima, bio je cilj ka kojem je

dru{tvo teìlo. Sada ovi ciljevi i polazi{ta obr}u svoju toponomijsku pozi-

ciju. Sada po~etak predstavlja dru{tveno vlasni{tvo i upravljanje sred-

stvima, a cilj, koji se tranzicijom èli posti}i, je privatno vlasni{tvo i

upravljanje sredstvima. Govore}i u kategorijama marksisti~ke teorije o

dru{tvu, za koju je privatno vlasni{tvo nad proizvodnim snagama bilo

po~etna ta~ka od koje proces po~inje da se razvija, a njegovo podru{tvlja-

vanje kona~ni cilj, ovdje je podru{tvljenost sredstava za proizvodnju po-

~etna ta~ka procesa, a privatno vlasni{tvo nad njima cilj kojem se teì.

Na{ problem i zadatak ove kritike, sastoji se u poku{aju da se osvi-

jetli ovo pitanje i da odgovor na taj problem, a to zna~i na pitanje {ta je

to, zapravo, tranzicija i kakav je smisao tog, prvo, pojma, a zatim i procesa

u na{em dru{tvu.

Klasi~na marksisti~ka teorija o dru{tvenom razvoju polazi od stava

da je ljudsko dru{tvo sistem odnosa me|u ljudima, koji je posredovan prije

svega materijalnim procesima, kao i institucijama koje te procese omogu-

}uju i posreduju. Osnovu svih ostalih procesa u dru{tvu ~ine procesi proiz-

vodnje samog ìvota ljudi, a unutar proizvodnje, osnovu ~ini ljudski rad-

-radna snaga i njen kvalitet, sredstva pomo}u kojih se vr{i rad i ono na

~emu se radom i sredstvima djeluje – danas bi to mogli nazvati tehnolo{ki

sustav ostvarenja produkcije, te odnosi unutar tih procesa i u unutarnjem

smislu i u njihovom refleksu na op}e dru{tvene odnose ljudi, uklju~uju}i

i odnose vlasni{tva nad svim prethodnim elementima produkcije ìvota –

proizvodni odnosi. Sveukupno je to imenovano i ozna~eno terminom pro-

izvodne snage dru{tva i odnosi unutar njih, u zna~enju bitnih momenata

uspostavljanja samog procesa proizvodnje. U tom procesu osnovna stvar

37

je odnos ~ovjek – ljudski rad i priroda, a unutar odnosa koji u ovom

kontekstu nu`no nastaju, najbitniji je odnos vlasni{tva nad elementima tog

procesa. Vlasni{tvo obuhvata sve vrste mogu}eg odnosa ~ovjeka prema

svom radu, prema sredstvima za rad-tehnolo{kom sustavu i prema pred-

metima rada, a u kona~noj instanci i prema rezultatima rada. U principu

svaki je ~ovjek vlasnik svog rada, odnosno svoje sposobnosti da vr{i neke

radnje koje obuhva}amo pojmom rada. ôvjek nije svagda vlasnik sred-

stava rada, izuzimaju}i slu~aj kad su ta sredstva organi ljudskog tijela –

ruke, noge itd., ali moè biti vlasnik-u formi vlasni{tva na patent ili licencu

ili izum itd., na tehnolo{ka rje{enja, odnosno tehnolo{ki sustav produkcije.

ôvjek tako|er, nije uvijek vlasnik predmeta rada – onog na ~emu vr{i

radnje, koje se podrazumijevaju pod zna~enjem tog pojma – zemlja, drvo,

ruda, èljezo ili bilo {to {to moè biti predmet rada, kao i rezultata rada,

tj. gotovih proizvoda rada. Naravno, moè se re}i, pa to su standarna mjesta

teorije politi~ke ekonomije u klasi~nom smislu te rije~i i marksisti~ke, ali

ne samo nje, teorije dru{tvenih nauka. To je ta~no, samo tome treba dodati

i ~injenicu da su razne teorije razvoja ljudskog dru{tva, koje nastaju po~et-

kom XIX stolje}a, odnosno, od vremena kad je postalo jasno da je vrijeme,

a kroz povijest, autenti~ni prostor zbivanja ljudske egzistencije, koje su

obja{njavale i poku{avale utvrditi postoji li neki smisao, neka zakonitost

u povijesnom razvoju, sve odreda, od Giambatista Vicoa, Schleiermachera,

Herdera, Fichtea, Hobesa, Rousseaua, Hegela, Fouriera, Sent Simona,

Comta, do Marxa, smatrali da se u kretanju ljudske povijesti mogu utvrditi

izvjesne pravilnosti i te su pravilnosti definisali kao stadije razvoja ljudske

historije ili ljudskog dru{tva. Povijest je shva}ena kao proces i to kao

proces napredovanja svih aspekata ljudskog na~ina ìvota. Napredak se

o~ituje kao proces pove}avanja uvjeta i mogu}nosti ljudskog djelovanja

na sopstveno stanje, a to, ujedno, zna~i i na stanje u dru{tvu. Za jedne je

to bio proces napredovanja svijesti – religiozni – metafizi~ki i pozitivni

stadij kod Comtea, a za druge je to napredovanje slobode kroz formu

dràve – despotija, ropstvo i gra|ansko dru{tvo, kod Hegela, dok je za

Marksa to bio proces napredovanja i razvoja proizvodnih snaga i odnosa,

a to je zna~ilo napredovanje ljudske radne sposobnosti – enormno danas

pove}ana zbog napretka ljudskog znanja, sredstava za rad – danas je to

tehnologija, koja je sve mo}nija i efikasnija, te napredovanja oblika vlas-

ni{tva u oblasti sposobnosti za rad, sredstava za rad i oblika samog vlas-

ni{tva. Marks je, u skladu sa svojom teorijom o klasnom karakteru dosa-

da{njih dru{tava i povijesti kao povijesti dru{tvenih klasa, smatrao da su

postojale tri faze u povijesnom razvoju, a to su prvobitna jo{ neartikulirana

38

ljudska dru{tva ili zajednice od kojih zapo~inje historijski razvoj, ali one

nisu obuhva}ene u tom okviru, pa su prva historijska dru{tva bila robo-

vlasni~ka dru{tva. Zatim dolaze feudalna dru{tva. Kona~no nastaju gra|an-

ska dru{tva, nazvana i kapitalisti~ka dru{tva, koja po njemu predstavljaju

zadnji stadij razvoja klasnih dru{tva iz kojih dolazi besklasno dru{tvo ili

komunizam, zapravo kad se zavr{ava povijest kao historija dru{tvenih

klasa i klasnih borbi. Ovdje valja, napokon, konstatovati da su vlasni{tvo

i njegovi oblici klju~ mogu}nosti odnosa ~ovjeka prema svim bitnim as-

pektima i elementima procesa proizvodnje ljudskog ìvota, a time i medija

tog ìvota – povijesnog vremena, u kojem se na{ ìvot ostvaruje. Poznato

je da se odnos vlasni{tva, a to je onaj odnos koji se ostvaruje prvenstveno,

izme|u ljudi i materijalnih predmeta, stvari, a mogu}e je i da nastane me|u

ljudima, u slu~ajevima kada jedan ~ovjek ili grupa ljudi, postaju predmet,

kad gube svojstva subjekta i dolaze u poziciju stvari – robovi npr., definiran

kao: pravo upotrebe odre|enog predmeta vlasni{tva sve do njegovog uni-

{tenja. Dakle, vlasni~ki odnos je, ustvari, negativan, on ima negativnu

potenciju u odnosu prema onome {to je predmet vlasni{tva-prema materiji,

prirodi i stvarima kao na~inu postojanja predmetnosti za nas. Ta potencija

je mo} i pravo upotrebe, iskori{tavanja, poni{tavanja odre|enih svojstava

predmeta vlasni{tva, djelomi~no ili u cjelini, sve do uni{tenja onoga nad

~ime je uspostavljeno pravo vlasni{tva. Tu ni{ta na prirodi odnosa ne

mijenja slu~aj, a takvi slu~ajevi postoje, kad se upotreba, tro{enje ne~ega

jednostrano koristi da bi se dobile neke druge stvari, kao {to je to slu~aj

s uspostavljanjem vlasni{tva nad ljudskom radnom sposobno{}u ili radnom

snagom (privremenim ili stalnim najmom te snage), ~ija primjena, od-

nosno, tro{enje predstavlja na~in da se do|e do novih stvari – proizvoda

rada. Sve su ovo elementi klasi~ne teorije dru{tvenog razvoja, koji opisuju

i pokazuju odnose unutar kojih se odigravaju povijesni procesi. Dakle,

sadràj povijesnih procesa i osnovu promjena u historiji, ~ine promjene u

oblasti proizvodnje samog ìvota. Klasi~na teorija smatrala je da postoji

optimalni odnos izme|u proizvodnih snaga, a prije svega ~ovjeka i proiz-

vodnih odnosa, a u tom domenu, ponajprije u oblasti odnosa vlasni{tva

nad elementima sistema produkcije. Jedna od dogmi tzv. znanstvenog

socijalizma sastojala se u stanovi{tu da privatno vlasni{tvo proizvodi za-

visne odnose ljudi u proizvodnji i da, stoga, predstavlja prepreku za njihov

razvoj. Kriti~ari tog socijalizma su, prvo, prigovarali tom stavu da ne

postoji optimalni odnos izme|u proizvodnih snaga i odnosa, posebno od-

nosa vlasni{tva, jer je u tim odnosima bitna motivacija ljudi da u njima

partipiciraju, a ne neka spolja{nja nu`da. Samo na nekom veoma niskom

39

stupnju razvoja proizvodnih snaga djeluje spolja{nja nu`da, dok ona s

razvojem tih snaga i sve ve}om produktivnom mo}i rada, igra sve manju

ulogu, kao faktor motivacije, a sve ve}u ulogu preuzimaju subjektivni

momenti. Naime, sve ve}u ulogu igraju momenti unutra{nje subjektivne

motivacije za u~e{}e u tom odnosu-bilo da se radi o zaradi, u~e{}u u

upravljanju, mogu}nostima da se zadovolje znanstveni ili neki drugi in-

telektualni i dru{tveni interesi i sl.. Kriti~ari klasne teorije tih odnosa su s

pravom konstatirali da moderna i razvijena dru{tva omogu}uju ljudima

mnogo ve}i stupanj slobode izbora u~e{}a nego {to je to bivalo u ranijim

epohama. To je, pogotovo, postalo notorno kad su nastale socijalne dràve

koje su ljudima osiguravale odre|eni status koji je uklju~ivao i pravo na

ìvot i u slu~ajevima kada ne rade, {to je isklju~ilo socijalnu nu`du kao

jedini motiv za partipaciju u procesima proizvodnje. Svi aspekti ovog

odnosa su se razvili i u biti vi{e ne predstavljaju ono {to su bili. Osnovno

poimanje vlasni{tva, koje je osnova civilizacije u kojoj smo ìvjeli, a koje

polazi od shvatanja da je sve {to postoji, cijeli svijet, priroda, dato kao

predmet ~ovjeku, da s njom vlada, a ta vladavina i pravo upotrebe se

izraàva u pravu vlasni{tva, {to se oslanja na Biblijski stav o izgonu ljudi

iz raja i davanja ljudima zemlje «da je oblijevaju u znoju lica svog», dakle

cijela aktivisti~ka civilizacija vladavine i iskori{tavanja prirode nalazi se

na kraju. ôvijek prijeti prirodi, a zapravo prijeti sebi samom, agresijom

i iskori{tavanjem do kraja. ôvjek je ve} uni{tio mnoge prirodne resurse

i ìva bi}a, a sada, svojim aktivnostima, kao {to su sje~a {uma ili preko-

mjerna emisija toplih i zatopljavaju}ih gasova, prijeti op}em otopljavanju

planete, nestanka cijelih zona plodnog zemlji{ta, promjeni klime i katas-

trofi~nim posljedicima, kao {to su nestanak obradivog zemlji{ta, vode i

kisika – triju najva`nijih elementa za ìvot ljudstva. Sve se ovo doga|a na

temelju ideje prava na kori{tenje do uni{tenja– vlasni{tva nad predmet-

no{}u. Koliko je to bitan element na{e povijesti najbolje govori ~injenica

da se ljudi bore, pa i ratuju i me|usobno se ubijaju}i, da bi ostvarili takva

prava. Zbog toga je nu`na ljudska akcija, koja bi trebala da sprije~i ovakve

posljedice primjene prava vlasni{tva u njegovom tradicionalnom smislu,

a to je pravo upotrebe bilo kojih predmeta, bez ikakva ograni~enja, do

uni{tenja. ôvje~anstvo mora uspostaviti i sistem prava prirode naspram

~ovjeka, ako ljudi i priroda ~ine cjelinu ukupnog ìivota. A to je mogu}e

samo ako se bitno izmijeni osnovni koncept prava vlasni{tva i s tim u vezi

uspostavi novo stanje u odnosima ~ovjeka i prirode.

Drugi momenti osnovnog odnosa koji se uspostavlja u proizvodnji

ìvota ljudi, tj. moment ljudske radne sposobnosti i sredstava rada, pa i

40

predmeta rada, doìvljavali su u zadnjih stotinu godina bitne promjene.

Ljudski rad, odnosno radna sposobnost se bitno izmijenila i u strukturi i

vrijednosti, tj. specifi~nim sposobnostima koje se od njih traè. U ukupnoj

strukturi radne snage te su promjene najvidljivije, a one se potpuno izraà-

vaju tek u efektima koje ostvaraju odre|ene kategorije radne snage. Kad

bi upore|ivali radnu snagu u fazi manifakture, zatim industrijskog kapi-

talizma mehani~ke, poluautomatske i najzad, automatske, a pogotovo elek-

tronski vo|ene proizvodnje, vidjeli bi sav obim, pravac kretanja i poslje-

dice razvoja u strukturi i oblicima primjene ljudskog rada u proizvodnji.

U prvim fazama prevladava manuelna radna snaga, ~iji su radni efekti

relativno mali, ali koja u ukupnim efektima same produkcije ~ini njen bitni

dio, odnosno nosi najvi{e onog {to se naziva novostvorena vrijednost

proizvodnje. Promjene u strukturi i sredstvima rada su tu rijetke i male.

Neke vrste strojeva, npr. oni koji su primjenjivani u tkaonicama ili predio-

nicama, trajale su po stotinjak godina, a da nisu doìvjele veliku promjenu

u svojstvima i performansama, a to govori i o relativno maloj i nebitnoj

ulozi tehni~kog kadra u produkciji i uop}e uloge radne snage vi{eg ranga

i kvalifikacija. Prevladava disciplinarna nadzorni~ka grupa vi{ih kategorija

radne snage i brojem i ulogom u procesima rada. Danas je situacija upravo

obrnuta. Danas se smanjuje uloga obi~ne manuelne radne snage, pogotovo

one disciplinarne – predradnika. Ona je negdje svedena odista na minimum

ili gotovo sasvim i{~ezava. Nasuprot tome i brojem i ulogom i zna~enjem,

raste enromno uloga visoko razvijene radne snage i uop}e visoko razvijenih

oblika ljudskog rada, osobito raznih stru~njaka u oblasti istraìvanja, ino-

vacija i konstrukcija, te menadèrskog djelovanja u oblasti planiranja,

vo|enja i realizacije rezultata produkcije. Ova radna snaga po~inje da

dominira u svim segmentima produkcije, od njenog planiranja, istraìvanja

trì{ta i drugih pripremnih operacija, do konstrukcija tehnologije i proiz-

voda, te stalnih inovacija, kako u podru~ju tehnologije, tako i organizacije

i menad`menta u cjelini. Ona sve vi{e preuzima vode}u ulogu i u vo|enju

politike iskori{tavanja potencijala, {to je nekada bila privilegija samo pri-

vatnih vlasnika kapitala. Ova promjena u strukturi, kvalitetu i efektima

rada visoko razvijene i educirane radne snage, imala je vi{estruki utjecaj

i izazvala brojne posljedice u svim domenima i odnosima u proizvodnji,

pa i u domenu vlasni~kih prava. Dakle, cjelokupni proces razvoja odnosa

unutar proizvodnje obrnuo je zna~enje i ulogu svih elemenata procesa ili

bar gotovo svih. Umjesto klju~nog zna~aja novca individualnog poduzet-

nika kapitaliste, novi je razvoj u prvi plan stavio znanje i to u tri njegova

bitna aspekta: znanje kako ne{to proizvesti know how – tj. konstrukciju i

41

tehnologiju, znanje organizacije i vo|enja procesa – menad`ment i znanje

o uvjetima efektuacije proizvodnje-trì{te, odnosno sposobnost efikasnog

u~e{}a na trì{tima svih vrsta, a to zna~i trì{tu novca, usluga, roba, teh-

nolo{kih rje{enja, patenata, inovacija i svih drugih elemenata koji osigu-

ravaju kvalitetnu i efektivnu produkciju. Zna~ajna uloga individualnog

kapitala nestala je logikom rasta cijena organizacije produkcije, jer se

pokazalo da veoma mali broj individualnih privatnih kapitalista moè da

ulaè tolika sredstva, {to ovu oblast odnosa dovodi u zavisnost od banaka

i drugih menadèra kapitala, a za to su bitni svi drugi uvjeti investiranja,

tj. procjene njegove ekonomske osnovanosti. Sve su te promjene, uzete u

cjelini, na{le svoj izraz i u promjenama strukture i na~ina funkcioniranja

vlasni~ke funkcije u modernoj proizvodnji i ekonomiji. Promjena, koja se

dogodila u sferi vlasni~kih odnosa je veoma velika i ona jasno ispoljava

tendenciju podru{tvljavanja vlasni~ke funkcije, prije svega, u smislu nesta-

janja sa scene individualnog vlasnika kompanija i njihovog kapitala i sve

ve}oj ulozi kolektivnih i posebno stru~nih i znanstvenih elemenata u tom

odnosu. U dana{njoj visoko razvijenoj proizvodnji i ekonomiji koja je

nastala na tim osnovama, veoma je te{ko na}i individualne vlasnike kom-

panija, jer je u vlasni~ki odnos, na razne na~ine, u{lo mnogo sasvim novih

subjekata, pa i onih koji su nekada bili predmet vlasni{tva, tj. onih ~ija je

radna snaga bivala unajmljena. Ti novi subjekti vlasni{tva su banke, u

prvom redu, zatim akcionari i uop}e mnogobrojni nosioci akcija kom-

panija, zatim menadèrijalna struktura, koja na razne na~ine ulazi u struk-

turu vlasni{tva, a prije svega pravom udjela u dobiti kompanija i pravom

odlu~ivanja o upotrebi njihovih potencijala. Svi ti novi subjekti su nosioci

ne samo organizacije i upravljanja nego i vlasni~kih prava, o kojima se

bez njih i bez respektiranja njihovih interesa ne moè ni{ta odlu~ivati.

Sudbina velikih kompanija, a sve vi{e i uop}e sudbina investiranog kapi-

tala, otima se iz domena odlu~ivanja malog broja ljudi i iz razloga njihovih

privatnih interesa. Sve to postaje briga mnogih ljudi, institucija i dru{tva,

naj~e{}e u obliku dràve i od nje kontroliranih financijskih institucija. Na

planu nacionalnih i globalnih ekonomija, sve su te promjene na{le izraza

u preraspodjeli ukupnih efekata privrede, posmatraju}i sa stajali{ta uloge

dijelova, vrsta rada i efekata koje one ostvaruju. O tim promjenama na-

jbolje govore promjene do kojih je do{lo u pogledu u~e{}a odre|enih

oblasti ljudskog rada i odre|enih struktura rada, u ukupnim efektima pro-

dukcije, tj. u u~e{}u pojedinih grana ekonomije u ukupnom njenom efektu.

U tom aspektu, definitivno i sa stalnom tendencijom porasta uloge, je na

prvom mjestu i u najve}em broju osobito onih najrazvijenijih zemalja,

42

dohodak koji vodi porijeklo od intelektualnog rada, razne vrste intelektu-

alnih usluga, kao {to su projektiranja proizvoda i sistema produkcije, raz-

vijanje novih tehnolo{kih rje{enja, stvaranje patenata, inovacija u proce-

sima, pronalaènja novih materijala i druge razne vrste intelektualnih us-

luga. Intelektualna svojina postaje najobimniji i najpokretljiviji oblik svo-

jine dana{njeg doba. U nekim ekonomijama, kao {to su npr. ameri~ka,

njema~ka, {vicarska, francuska, holandska i {vedska, u~e{}e ove vrste

usluga i prihoda od njih penje se na 28-34% ukupnog efekta privrede.

Me|u najbogatije ljude u svijetu su se definitivno probili nosioci intelek-

tualnih prava i sasvim istisnuli vlasnike nekretnina, izvora sirovina, nov-

~anog kapitala itd., a intelektualna imovina danas je najvrijedniji i najdi-

nami~niji dio imovine uop}e. To ne govori samo o promjenama u strukturi

modernih privreda nego, prije svega, o bitnim promjenama u vrstama,

poloàjima, kvalitetima i efektima vrsta ljudskog rada, gdje su intelektualni

rad i imovina postali definitivno klju~na oblast ljudskog djelovanja, bitna

za perpetuaciju i razvijanje proizvodnje i stvaranja prihoda cijele privrede

i dru{tvene zajednice. Promjena u poretku vrijednosti se moè zahvaliti

~injenici da danas intelektualni rad i njegova vrijednost predstavljaju pre-

cizan pokazatelj stupnja razvoja neke zemlje. Nekada, kada intelektualni

proizvodi nisu imali neposrednu vezu i u~inke u oblasti produkcije i raz-

voja kao {to je to slu~aj danas, stvari su stajale druga~ije i poredak vrijed-

nosti je bio obrnut. Postojao je primat realnih vrijednosti i barijera koja je

jasno dijelila intelektualne stvaraoce od onih koji su stvarali novac i konk-

retne vrijednosti. Danas je ta barijera skinuta i ~ovje~anstvo mora da pla}a

znanju ono {to mu duguje. Vremena siroma{nih genija – Newton, Hugens,

Galielo, Gaus, Atevenson, Tesla, Planck, Einstein, Mozart, Bethoven, i

sli~ni stvaraoci, kojima ljudi nikada ne bi mogli platiti ono {to su im ovi

pruìli, da su danas ìvi i kad bi se njihova djela pla}ala po zna~enju i

stvarnoj vrijednosti za ljude, su pro{la, te bi takvi stvaraoci postali multi-

bogata{i (sli~no Gatesu ili Beatlesima), ili bi nestali, a njihov rad bi bio

onemogu}en. Te promjene su dio ukupnih promjena koje ozna~avaju ula-

zak ~ovje~anstva u postindustrijsku, informati~ku i posthistorijsku eru, u

kojoj su svi parametri nastali u industrijskoj eri i na njenim odnosima, a

to su odnosi kapital-rad i konzumenti proizvoda rada kao vlasni{tva vlas-

nika kapitala, nestaju i prestaju da vaè, te ih zamjenjuje odnos: konstruktor

i intelektualni za~etnik- tehnolog – menadèr i marketin{ki stru~njak (sve

~iste intelektualne vrste rada), koji drè osovine produkcije i realizacije, a

tek onda direktni rad ili ~ista funkcija individualnog privatnog vlasni{tva.

Naravno da je novi poredak u hijerarhiji vrijednosti i odnosima rada morao

43

dovesti i do inovacija u oblasti vlasni{tva. Postoje, a i sve }e ih vi{e biti,

takvi sistemi produkcije koji se u cijelosti temelje na automatiziranom radu

strojeva koje kontroliraju elektronski mozgovi, a ljudski rad se unutar tih

sistema javlja u veoma ograni~enim razmjerama, zapravo, on se javlja

prethodno, prije po~etka funkcioniranja sistema i to kao izum, konstrukcija

i dizajn sistema, a gubi ulogu u momentu kad on po~ne djelovati. Teì{te

rada se premje{ta u faze prije i nakon ostvarene produkcije, tj. u sferi

planiranja, uklju~uju}i i tehnologiju i u sferi marketinga i plasmana na

trì{tu, nakon ostvarene produkcije. Naravno, da u takvim uvjetima pro-

dukcije ne mogu da vladaju klasi~ni odnosi kapital-rad-proizvod, a ni

odnosi temeljeni na privatnom individualnom vlasni{tvu nisu vi{e bitni za

takve sisteme. Kapital se u tim odnosima ne pojavljuje kao privatna osoba

i vlasnik, sa svojom voljom i odlukom, nego kao apstraktna pokreta~ka

snaga produkcije koju zastupaju razli~iti subjekti, koji se i sami nalaze u

specifi~nim me|usobnim odnosima. Takvi agenti ili nosioci kapitala su u

prvom redu banke, zatim druge finansijske institucije i dràva. Sloèna

struktura nosioca kapitala uklju~uje finansijske institucije, dràvu, nosioce

know how i nosioce manedèrijalne funkcije, koji su aktivni faktor cijelog

procesa i jedan od bitnih nosilaca uloge kapitala. Ti ljudi su danas veoma

va`ni, jer od njih ovisi kako }e biti kori{ten kapital koji se pojavljuje,

zastupan od apstraktnih subjekata, koji se javljaju kroz funkcije odre|enih

tijela, kao {to su upravni i nadzorni odbori kompanija i skup{tine akcionara

ili banaka. Svaka od tih vrsta rada – neposredni rad, projektantski i is-

traìva~ki rad, menadèrski rad, marketin{ki rad i rad na trì{tima kapitala

– brokerski i sli~ni rad, moè da se djelomi~no automatizira i da i sam

podlijeè kontroli sloènih sistema automacije. Sve to ~ini instituciju vlas-

ni{tva sasvim druga~ijom nego {to je bila ranije, a najva`nija promjena u

tom pogledu je ~injenica da se gubi individualni vlasnik i nosilac kapitala,

tj. privatni vlasnik, koji dobiva sve vi{e impersonalni apstraktni karakter,

te se kao vlasnici, ali prije svega i samo u funkciji pokreta~a i onih koji

vode i brinu se oko procesa, javljaju svi oni koji u njemu u~estvuju, bilo

kao intelektualni za~etnici raznih vrsta, bilo kao manedèri, bilo kao re-

alizatori proizvodnje na finansijskom i trì{tu proizvoda. U tom procesu

se nalaze svi koji imaju interese u bankama, u kompanijama koje izdaju

akcije, tj. vlasnici akcija, svi oni koji planiraju, konstruiraju, razvijaju

tehnologije i vode fundamentalna i primijenjena znanstvena istraìvanja,

te upravljaju s procesima proizvodnje i realizacije. Najzad, tu se javlja i

dràva, koja na sve to utje~e svojom monetarnom i drugom politikom,

kojom stvara uvjete rada ovih prethodnih. Kao op}i tip organizacije pro-

44

cesa, danas imamo kompanije tipa holdinga, u kojima se povezano javlja

cijeli niz firmi, instituta, interesa i ljudi, a veliku ulogu u njima igraju i

berze, na kojima se ukr{tava isto toliko veliki broj apstraktnih, tj. za sam

proces anonimnih subjekata, koji posluju s dionicama firmi, te na taj na~in

uveliko utje~u na njihovu sudbinu. Sav taj lanac djelovanja i prava, u koja

ljudi na takve na~ine ulaze, predstavljaju modificirane oblike vlasni~kih

prava i to u smislu u kojem vlasnik nije vi{e konkretni pojedinac nego

apstraktni subjekt, koji se javlja ili kao vlasnik dijela kapitala ili kao

dioni~ar ili kao berzanski senzal ili broker ili kao ~lan upravnih ili nad-

zornih odbora banaka, kompanija, nov~arskih zavoda i berzi. Taj proces

je u biti proces podru{tvljavanja kapitala koji ne eskamotira ni individu-

alnog vlasnika, ali ga bitno ograni~ava i stavlja na marginu samog procesa.

Najbitnija je posljedica tih promjena da se gubi onaj modus privatnog

vlasni{tva koji osigurava pravo upotrebe do uni{tenja. Naime, ako bi neki

od privatnih vlasnika kapitala, a to je onda samo dio tog kapitala, i odlu~io

da svoj dio uni{ti, ne bi to moglo imati efekta na cjelinu i kapital kao

dru{tveno dobro i nadalje funkcionira. Dakle, sve navedene promjene, do

kojih je do{lo zadnjih sedamdeset godina, izazvale su takve promjene u

prirodi i na~inu funkcioniranja privatnog vlasni{tva, da vi{e i nije mogu}e

govoriti o isklju~ivosti privatnog vlasni{tva. To nije mogu}e re}i osobito

za privredu koja je nose}a za cijelo dru{tvo. Privatna vlasni~ka prava ne

doti~u vi{e sudbinu kompanija, odnosno u njih uloènih kapitala, nego se

svode na pravo odre|enog utjecaja na efekte djelovanja, a pravo vlasni{tva

je u takvim odnosima ograni~eno pravima drugih subjekata, koji su pove-

zani sloènim procesima i odnosima, te ga nikada ne nalazimo kao klasi~no

pravo upotrebe do uni{tenja. Vlasnik dijela kapitala, ma kako taj dio bio

veliki, ako ne prelazi granice od 51%, ne moè nikada odlu~iti o sudbini

kompanije i u njoj uloènog kapitala, jer ga u tome ograni~avaju drugi. I

ina~e, vlada princip da je ekstenzija mog prava ograni~ena pravima drugih.

Na taj na~in ovaj kapital funkcionira izvan granica koncepta klasi~nog

privatnog vlasni{tva. U ovakvoj panorami stanja stvari u strukturi vlas-

ni{tva i odnosima u modernoj ekonomiji, a ona je o~ito rezultat jednog

dugotrajnog razvoja koji te~e, od prvobitnih oblika organizacije produkcije

pod egidom privatnog kapitala i li~nosti kapitaliste, do novih oblika koji

imaju ~vrste osnove u dru{tvenom karakteru kapitala i na~inu njegove

funkcije, postavlja se pitanje gdje smo mi bili, u smislu odnosa u pogledu

vlasni{tva kapitala i organizacije upravljanja njim, kao i gdje sada teìmo

i ka kakvim oblicima odnosa se u procesu tranzicije kre}emo. Od kakvog

je stadija razvoja odnosa zapo~ela i ka kojem se stadiju kre}e na{a privreda.

45

Prije promjena do kojih je kod nas do{lo nakon 1990. godine, a one su se

zbile kao pad politi~kog sistema komunizma, u pogledu odnosa u vlas-

ni{tvu nad dru{tvenim kapitalom i organizaciji vr{enja vlasni~kih prava,

imali smo u Bosni i Hercegovini stanje koje je moglo biti ozna~eno kao

postizanje nivoa srednjeg stepena razvijenosti i to njenog donjeg praga, tj.

bili smo iza{li iz zone siroma{tva i dobro zakora~ili u zonu srednje razvi-

jenih zemalja i privreda. Dohodak po glavi stanovnika, kojeg je ostvarivala

privreda, bio je preko 6.000 USD. Privreda je bila u ekspanziji i do{la je,

u pogledu tehnologije, organizacije i osobito u pogledu uloge intelektual-

nog rada u njenom razvoju, u stanje kada je ve} stvarala sopstvena rje{enja,

stvarala patente, izume u elektroprivredi, ma{inogradnji, metalnoj, drvnoj

i kemij-skoj industriji, dakle, intelektualna komponenta rada bila je u

usponu i po~ela je davati respektabilne rezultate. Sve je to po~ivalo na

pove}anoj sposobnosti privrede da izdvaja znatnija sredstva za znanstveni

rad i usavr{avanje sopstvenih kadrova i da pomaè razvoj znanosti u

dru{tvu uop}e. Privreda ne samo da je mogla izdvajati vi{e i alimentirati

{iroko zasnovan sistem obrazovanja i znanosti, nego je i sama stvarala

mnoge ustanove za znanstveni rad i time poja~avala ukupni znanstveni

potencijal dru{tva. Sistem vlasni~kih odnosa se temeljio na instituciji dru{-

tvenog vlasni{tva. To nije bio sistem dràvnog vlasni{tva, nego sistem

vlasni{tva nedefiniranog apstraktnog vlasnika imenovanog dru{tva u cje-

lini, u ime kojeg su vlasni~ka prava vr{ili brojni subjekti. To su u prvome

redu bili samoupravni organi, koji su se javljali kao svi radnici (zbor

radnika), kao izabrana tijela samoupravljanja (Radni~ki savjeti) u firmama

i kao samoupravni organi u okviru teritorijalnih institucija dràvnog siste-

ma (Skup{tine s vije}ima samoupravlja~a). Oni su direktno odlu~ivali o

odre|enim aspektima iz paketa vlasni~kih prava. Njihova je uloga bila

velika, mada ne i odlu~uju}a, jer se tu javljala i dràva sa zakonima koji

su odre|ivali op}e okvire vo|enja politike vlasni~kih prava, te politika

uop}e, koja je u komunisti~kom sistemu bila glavni ograni~avaju}i faktor

normalnog funkcioniranja svih dru{tvenih institucija, a zbog svog autori-

tarnog i totalitarnmog nedemokratskog karaktera. Tu se javlja, dakle, mo-

del blizak onom koji je nastao u modernoj kapitalisti~koj privredi, samo

deformiran politikom reìma, koja nije bila demokratska i nije omogu}a-

vala slobodno funkcioniranje sistema. Kad promatramo i analiziramo jednu

kompaniju utemeljenu na tim odnosima – npr. Energoinvest, tada bi te{ko

mogli na}i razliku izme|u njenog na~ina funkcioniranja i jedne kompanije

iz moderne kapitalisti~ke privrede. Taj sistem, mada je bio pod politi~kom

kontrolom i terorom politike, pokazivao je veliki vitalitet i omogu}avao

46

veliku akumulaciju motiva i energije niza subjekata uklju~enih u procese.

Najve}a prednost ovog sistema je {to je izuzeo procese i sudbinu uloènog

dru{tvenog kapitala iz domena volje nekih privatnih i posebnih vlasnika

(privatnih vlasnika i dràve) i {to je stvarao dodatne motive za u~estvo-

vanje i kreativnost kod velikog broja ljudi, a {to je mijenjalo i odnos ljudi

prema samom procesu. Naime, slabio je odnos vlasni{tva u tradicionalnom

smislu rije~i, ali su motivi ostajali prisutni, jer je svako imao razloga da

vjeruje da je napredak i razvoj kompanije ne samo od koristi za nju samu

nego i za svakog od radnika u njoj. Posebno su zna~ajnu ulogu dobili

znanstvenici, istraìva~i i manedèri, koji su u tim uvjetima odista bili

nosioci kreativnosti. Moglo bi se re}i da je, u uvjetima takvog razvitka,

tekao proces koji je konvergirao onim procesima koje smo mogli opservi-

rati u modernoj svjetskoj privredi u, kako se kaè, kapitalisti~kim od-

nosima. Na{e velike kompanije bile su organizirane i poslovale su, a odnosi

u njima su bili sli~ni onima koji su vladali u odgovaraju}im kompanijama

kapitalisti~ke privrede. Uloga nekog konkretnog privatnog vlasnika u ob-

jema vrstama kompanija bila je nepoznata i nije mogla utjecati na njihovu

sudbinu, a to je ono {to taj tip vlasni~kih odnosa dijeli od klasi~nog tipa

privatnog vlasni{tva utemeljenog na pravu upotrebe do uni{tenja predmeta

vlasni{tva. [ta se to onda dogodilo u na{oj zemlji i kako smo do{li u

sada{nju situaciju, u kojoj je osnovni proces, proces vra}anja unazad, ne

samo u pogledu funkcioniranja pogona produkcije nego i u odnosima koji

u njoj vladaju. Zbog ~ega se tranzicija, koja je u biti politi~ki fenomen,

vr{i kao restauracija prava individualnog privatnog vlasni{tva s po~etka

nastanka kapitalisit~ke privrede, tj. u njenom najgorem i najneljudskijem

obliku nazvanom u historiji prvobitna akumulacija (vrijeme kad su ovce

pojele ljude kako je to kazao Thomas Morus). Kako to da je privatni

vlasnik kapitala i kompanije, nasuprot oblicima razvijenog dru{tvenog

vlasni{tva, koje uklju~uje i privatne interese, postao za nas ideal? Na{a

razvijena privreda, velike kompanije kao {to su bile Energoinvest, @elje-

zara u Zenici, Unis, Unioninvest, Krivaja, [ipad, Banjalu~ka i Maglajska

Celuloza, Koksno-kemijski kombinat u Lukavcu ili Kemijski kombinat u

Tuzli, imali su sve uvjete da se razviju u moderne kompanije, u kojima bi

se odnosi vlasni{tva oslobodili politi~kog tutorstva i dràve kao supervi-

zora vlasni~kih prava, a ta prava logi~no rasporedila i na apstraktno dru{-

tvo, tj. dràvu, banke i druge institucije, koje su bitne za djelovanje cjeline,

na u~esnike procesa radnike i menadère i nosioce patentnih i drugih

intelektualnih vlasni~kih prava, {to bi uklju~ivalo i privatne interese, ali

ih ujedno harmoniziralo s interesima dru{tva u cjelini. Uvjereni smo da je

47

taj proces razvoja omogu}avao mnogo brè postizanje svih dru{tvenih

ciljeva transformacije nego li vra}anje svih odnosa na ~isto politi~ke,

uvo|enjem dràve u apsolutno pravo vlasni{tva, da bi ona svoje politi~kom

voljom uzurpirano pravo iskoristila na najgori mogu}i na~in, a to je da

izvr{i nasilan proces privatizacije, koji se i po na~inu kako se vr{i i po

sadràju i motivima i po efektima, ne razlikuje nimalo od onog {to se zbilo

u vrijeme tzv. prvobitne akumulacije kapitala u historiji europskog dru{tva.

Dakle, umjesto tranzicije od dominacije politike u formi autoritarne poli-

tike i preno{enja ovlasti iste na poznate i iskusne subjekte i nosioce pro-

cesa, na{a dràva je izvr{ila tranziciju na sebe samu i time deprivirala

prava radnika i cijelih struktura, koje su bile nosioci aktivnosti kompanija,

da bi privatizacijom uvela u procese sasvim nepoznate i problemati~ne

subjekte, tzv. nosioce privatizacije, koji su poznati jedino po tome da èle

imati ono {to je dru{tveno u svom privatnom vlasni{tvu i to u njegovom

klasi~nom obliku, a to je oblik vlasni{tva koji se sastoji u pravu upotrebe

do uni{tenja. Kako iskustvo i to ne samo na{e, pokazuje, proces upotrebe

privatizirane svojine do uni{tenja, u punom je toku, o ~emu svjedo~e

bezbrojni ste~ajevi, otpu{tanja radnika, zatvaranja pogona i rasprodaja

imovine mnogih privatiziranih kompanija, sa prate}im pojavama masovnih

otpu{tanja, nezaposlenosti, siroma{enja ljudi i zajednice i socijalnih suko-

ba. Dràva je, prvo, sama obavila plja~ku nekada{njih nosilaca prava

upravljanja dru{tvenim vlasni{tvom, da bi potom to pravo prenijela na

privatne vlasnike, koji su za male pare i uz veliku dozu nasilja, postali

klasi~ni privatni vlasnici nekada{nje zajedni~ke imovine. Dràva je, dakle,

iz procesa privatizacije istisnula sve biv{e nosioce vlasni~kih prava, a to

su radnici-sada{nji i biv{i, zatim menadèrski sistem i sve druge korisnike

prava vlasni{tva, osim nje same. Oni, koji su za uspjeh tranzicije bili

najvi{e zainteresirani bili su grubo isklju~eni iz procesa, te su u njega

uvedeni oni koji su proces shvatili i ostvaruju ga kao golu plja~ku dràvne

– ni~ije imovine. Pri tome je dràva priznata prava vlasni{tva radnicima i

gra|anima pretvorila u bezvrijedne obligacije-certifikate, ~ime je izvr{ila

nevi|enu plja~ku i omogu}ila da spekulanti do|u do ogromnog nominal-

nog kapitala, koji je posluìo za novu plja~ku, a to je kupovinu firmi i

potom jo{ jednu novu plja~ku, a to je rasprodaja njenih nekretnina i svega

{to je moglo biti prodano. Ne vjerujem da je ikada izvr{ena ve}a i obimnija

plja~ka stanovni{tva od tzv. privatizacije u reìji vlasti, koje su 1994.

godine donijele odluku o podràvljenju, a zatim i o privatizaciji kompanija,

podijeljenih u tri ranga po zna~enju i veli~ini, tj. dru{tvenog vlasni{tva u

cjelini. Iskustvo pokazuje da agentima privatizacije nije bio cilj ni obnova,

48

ni razvoj, ni djelovanje privatiziranih kompanija, nego pretvaranje ap-

straktnog novca, sadrànog u cetrifikatima, u konkretan novac, ostvaren

rasprodajom firmi i njene realne imovine, koja se svodi uglavnom na

nekretnine i na ne{to sredstava za rad. Postavlja se pitanje, zbog ~ega se

to dogodilo upravo nama u Bosni i Hercegovini. Moè se re}i da je rat,

sa velikim obimom razaranja fizi~kog integriteta kompanija i privrednih

subjekata uop}e, zatim op}a plja~ka njihovog finansijskog potencijala od

strane dràva koje su na na{oj teritoriji ratovale i njihovih vojski, kao i od

nesavjesnih rukovodilaca odre|enih kompanija i ustanova, a posebno uni-

{tavanjem velikog broja kvalitetnih radnika svih vrsta, koji su bili realni

potencijal te privrede, {to je ostvareno ubijanjem i progonima u emigraciju

tih ljudi, te uni{tenjem znanstvenog pogona te privrede u cjelini, ostvaren

efekt prestanka produkcije ne samo proizvoda nego i intelektualnih proiz-

voda, ideja i zamisli, koje bi mogle obnoviti i razvijati privredu. Sve to,

uz efekte neprirodne podjele zemlje i stvaranje tri trì{ta u njoj, te prekidom

veza sa okolnim zemljama, nije moglo imati za posljedicu sve ono {to

danas imamo kao realno stanje stvari, da nije bilo sasvim pogre{ne politike,

koja bi se mogla svesti na jednu pojednostavljenu ali istinitu formulu: sve

dokraj~iti, kako bi postigli neku po~etnu ta~ku, a ta to~ka je stanje u kojem

vi{e na stvari i procese ne djeluje ni jedan subjekt koji je bitno zainteresiran

za samu stvar, da bi se ostvarila sloboda djelovanja onima koji u cijeloj

stvari imaju i povode se samo za svojim egoisti~nim privatnim interesom,

a to je, da za {to manje realnih sredstava, do|u do {to vi{e tu|e realne

imovine i da tu imovinu efektuiraju u pokretnu imovinu, tj. u novac. Taj

je novac onda pretvaran u blago u gotovinu koja leì i ne investira se ni

u {ta drugo nego u pobolj{anje uvjeta ìvota tih ljudi. Tajkunizam, kako

s pravom nazivaju ovaj oblik aktivnosti, je najgrublji oblik legalizirane i

od politike stimulirane prakse plja~kanja javne imovine, a pretvaranje svih

vrsta imovine u nekontrolirani novac, je nu`no da bi se mogli isplatiti i

do svojih dijelova plja~ke do}i, politi~ki sponzori te plja~ke. Da bi se ti

ciljevi mogli ostvariti nu`no je bilo upravo ono {to se i dogodilo, naime,

nu`no je bilo sve odnose vlasni{tva pretvoriti u odnose klasi~nog individu-

alnog privatnog vlasni{tva, koje podrazumijeva pravo upotrebe i kori{tenja

objekta vlasni{tva do uni{tenja, {to se u ve}ini privatiziranih firmi i do-

godilo. Danas je na{a zemlja popri{te najve}e socijalne drame u njenoj

povijesti, tj. stanja u kojemu 600.000 ljudi, koliko je radnih mjesta uni{teno

ratom i privatizacijom, unato~ ~injenici da su imali prava vlansi{tva, luta

zemljom bez posla na granicama gladi i uni{tenja, dok se mala grupa

privatizatora beskrupulozno bogati na njihovoj imovini i radu zloupotre-

49

bljavaju}i njihova prava, odnosno ~injencu da ih je dru{tvo, svojim ne-

pravednim zakonima, koji su bili u korist malog broja ljudi, li{ilo njihovih

prava.

Tranzicija je, u interpretaciji koju je doìvjela u na{im uvjetima, a

za {to je kriva politika koja je vo|ena, samo puko vra}anje stanja stvari u

na{em dru{tvu u uvjete i odnose ìvota i prava vlasni{tva koji su karak-

teristi~ni za po~etke kapitalisit~ke privrede. Vratili smo se u stanje prvo-

bitne akumulacije. Samo {to je ta akumulacija, a to u pravilu i shodno

historijskom iskustvu, zna~i, bila nasilan proces i {to je bila svagda, pa i

kod nas, ostvarivana nelegalnim sredstvima. Kod nas je privatizacija, tako-

|er, izvr{ena nasilno, uz protivljenje radnika i nosilaca prava vlasni{tva,

te je izvr{ena nelegalno i u smislu da su sredstva kojima se ona vr{i

problemati~na i nelegalno ste~ena i da nemaju onu vrijednost koja se

nominalno prikazuje, kao da naj~e{}e poti~u iz mra~ne ratno-dobitni~ke

aktivnosti. U tim uvjetima, o tranziciji kod nas nije mogu}e govoriti kao

o procesu napredovanja, ni u pogledu kvaliteta prava vlasni{tva, ni u

pogledu organizacije proizvodnje i privre|ivanja, ni u pogledu sistema

upravljanja privredom. Naprotiv, svi ovi bitni aspketi stanja jedne privrede

su u na{oj zemlji u veoma velikom nazatku, {to ima negativne efekte na

cjelokupno stanje u dru{tvu.

U smislu na{eg na po~etku postavljenog pitanja, koje je glasilo: {ta

je to tranzicija i {ta taj termin i pojam kojeg termin ozna~ava, stvarno

zna~e, moèmo kazati, nakon ispitivanja njegovog sadràja, da pojam

tranzicije u na{oj praksi ozna~ava vra}anje privrede i dru{tva u cjelini

unazad, od jedne ta~ke relativno visoke razvijenosti i kvalitetnih perfor-

mansi na{e privrede i isto tako visoke rezvijenosti ljudskih prava i odnosa,

osim onih koje je totalitarni reìm ograni~avao, kre}emo se ka ta~ci koja

je tek eventualni po~etak razvoja jedne privrede, koja je ve} u svom

nastanku antidatirana i koja predstavlja karikaturalni oblik kapitalisti~ke

privrede. Naime, kapitalisti~ka privreda na{eg vremena mnogo je, po mno-

gim svojim aspektima i unutarnjim odnosima, blià samoupravnoj privredi

zasnovanoj na apstraktnim vlasnicima dru{tvenog kapitala, koje predstav-

ljaju radnici i manedèrijalni sustav, te zakoni dru{tva, od ove privrede u

~ijoj je osnovi najgori oblik privatnog vlasni{tva, a to je individualno

privatno vlasni{tvo koje se temelji na principu i praksi prava upotrebe

predmeta vlasni{tva do njegovog uni{tenja. To se svakim danom na àlo-

stan na~in potvr|uje u na{oj dru{tvenoj praksi. Tranzicija, koja je kod nas

politi~ki induciran i vo|en proces, ne predstavlja poku{aj da se zate~eni

odnosi dovedu u stanje u kojem bi njegovi inicijalni potencijali, me|u

50

kojima je svakako jedan od najva`nijih i pravo vlasni{tva brojnih radnika

i menadèra, te gra|ana, dovede u jednu novu i kvalitetniju fazu razvoja,

koja bi apsorbirala i sva iskustva podru{tvljavanja koje se doga|a i u

kapitalisti~koj privredi ve} vi{e od stotinu godina i u kojem je ona dospjela

do ta~ke visokog stepena podru{tvljenosti vlasni~kih i mnogih drugih od-

nosa u njoj. Naprotiv, kod nas je izabran pogre{an put, a to je put da se

sav zate~eni potencijal i odnosi koji su se razvijali, iz ~isto politi~kih

motiva zaustavi i uni{ti, odnosno vrati na neku neodre|enu toponomijsku

ta~ku, tj. u stanje bez vlasnika, bez odgovornih aktera procesa, te da se

takvo stanje onda pretvori u stanje odnosa, u kojima samo jedan i to

slu~ajni i u biti za procese koji se u privredi ostvaruju, nezaintersirani

~inilac, predstavlja sada nosioca interesa dru{tva. To svo|enje dru{tvenog

interesa na interese pojedinaca, koji postaju privatni vlasnici, sasvim kom-

promitira ciljeve tranzicije i ona nije kretanje prema vi{im nego kretanje

prema niìm i manje efikasnim nivoima djelovanja cijele privrede. Klasi~ni

kapitalizam je davna pro{lost modernog kapitalizma, od koje je on poo-

davno odstupio i u{ao u procese podru{tvljavanja mnogih aspekata svog

sopstvenog djelovanja i odnosa, pa i vlasni~kih odnosa. Kod nas se teì

suprotnim procesima i mi, od visokog stupnja podru{tvljenosti, za koju je

bitno bilo samo da se oslobodi tutorstva autoritarne politike, vra}amo

stanje na vladavinu autoriteta privatnog vlasnika i time cijeli proces, gle-

dano, toponomijski, vra}amo na po~etak razvoja kapitalizma. Tranzicija

kod nas, stoga, nije u stanju da donese napredak, barem ne ovako kako se

ona provodi. Tranzicija, kao usavr{avanje postignutog i dosezanje boljeg,

da, ali tranzicija kao vra}anje unazad, svakako ne. Zbog toga se pojam

tranzicije, ako se ne razmatra apstraktno, nego posmatra kao konkretni

proces, koji stvara odre|ena stanja u na{em dru{tvu, nikako ne moè

definirati druga~ije nego kao vra}anje unazad, a da nismo u stanju da

sagledamo kako bi se taj proces mogao obrnuti u neko pozitivno kretanje.

51

Jusuf @iga

CJELO@IVOTNO UÊNJE KAO

IMPERATIV U MODERNOM DOBU

Uvodne napomene

Edukacijska djelatnost je od presudne va`nosti za svaku ljudsku

zajednicu. Istovremeno, povijesno iskustvo nas u~i da je dobar onaj obra-

zovni sistem koji prepoznaje i uvaàva pozitivna dostignu}a u toj oblasti,

te, kroz prilagodbu vlastitih edukacijskih sadràja, adekvatno reagira na

izazove konkretnog vremena i prostora.

Ovo se posebno odnosi na moderno doba, zahva}eno sveop}om

brzinom i svakovrsnim inovatizmima, u ~emu inertni naprosto bivaju

marginalizirani, a nerijetko i nemilosrdno “pregaèni” od onih dinami~ni-

jih i jakih. Toga moraju biti svjesni svi koji se bave obrazovnom djelat-

no{}u ukoliko im je stalo do bilo kakve atraktivnosti i konkurentnosti na

{irem planu.

[ematski, mogli bi smo to nazna~iti i na sljede}i na~in:

Dobar obrazovni sistem karakterizira:

Fleksibilnost ( – prilagodljivost potrebama i izazovima u vremenu

i prostoru,

– otvorenost prema pozitivnim iskustvima),

Konkurentnost ( – atraktivnost i uvaàvanje na {irem planu),

Efikasnost ( – postizanje visokog kvaliteta i prolaznosti sa {to

manjim utro{kom sredstava),

Kriti~nost ( – spremnost na kriti~ko propitivanje vlastitog i

tu|eg iskustva).

UDK 374

53

Lo{ obrazovni sistem karakterizira:

Krutost ( – neprilagodljivost izazovima i potrebama

u vremenu i prostoru,

– zatvorenost prema pozitivnim iskustvima drugih),

Nekonkurentnost ( – neatraktivnost i neuvaàvanje na {irem

planu),

Neefikasnost ( – niska prolaznost,

– nizak nivo znanja i vje{tina,

– visoki tro{kovi bez kvalitativnog rezultatskog pokri}a),

Nekriti~nost ( – nespremnost na kriti~ko propitivanje vlastitog

i tu|eg iskustva).

Uostalom, ako po|emo od principa Bolonjske Magna Charta Uni-

versitatum iz 1988. godine, koji obavezuju visoko obrazovanje i sistem

znanstvenog istraìvanja na stalno uskla|ivanje sa potrebama vremena i

zahtjevima dru{tva, te, akceptiramo stajali{te tzv. Sorbonske deklaracije

iz 1998. godine, gdje se podvla~i zna~aj uspostavljanja evropskog prostora

visokog obrazovanja kao klju~nog ~inioca u promoviranju mobilnosti gra-

|ana i mogu}nosti njihovog zapo{ljavanja, potom, uvaìmo odredbe Bo-

lonjske deklaracije o Evropskom prostoru za visoko obrazovanje, koju je

potpisalo 29 zemalja na{eg kontinenta 1999. godine, s ciljem “traènja i

iznalaènja zajedni~kog odgovora na zajedni~ke, tj. evropske probleme”,

obavezuju}i se, tako, na provo|enje reforme visoko{kolskog sistema kako

bi postao konvergentan na kontinentalnoj razini, ali i konkurentan na jo{

{irem, tj. svjetskom planu i, kona~no, ne zaboravimo na pozitivna iskustva

u vi{edecenijskom educiranju odraslih {irom svijeta (adult education) i sl.

– evidentno je da se cjeloìvotno u~enje name}e kao imperativ da-

na{njeg i, nadasve, nadolaze}eg vremena.

Ne radi se samo o potrebi inoviranja stru~nih znanja i vje{tina

kako bi se mogle pratiti i opsluìvati nove tehnologije i proizvodna

sredstva, komunikacijski sistemi i sl., ve} i o akceptiranju duhovno

kulturnih, eti~kih i drugih vrijednosti, tekovina civilnog dru{tva, de-

mokracije, osvajanju i za{titi temeljnih ljudskih prava i sloboda itd.

Prema najnovijim futurolo{kim analizama eksperata do 2010. godine

moglo bi, naprosto, nestati oko 60% sada{njih profesija, a ~ak 50% upo-

slenika bi se trebalo baviti informacijama i komunikacijskim sistemima.

To zna~i da }e se tradicionalne proizvodne forme sve vi{e potiskivati, krute

hijerarhijske strukture marginalizirati, odnosno otvarati se prostor za nova,

dinami~na zanimanja.

54

Otuda i mi trebamo takav edukacijski sistem koji }e rezultirati kadro-

vima koji su sposobni proizvesti globalno konkurentnu robu i usluge. Bez

toga je te{ko zamisliv stabilan i samoodrìv razvoj dru{tva u modernim

uvjetima ìvota. Zato je nu`no da se i u ovoj zemlji, u dru{tveno-statusnom

smislu, reafirmira obrazovni sistem, znanost i stru~nost, te da ih se pro-

movira kao klju~ne razvojne resurse, motiviraju privredni subjekti da ulaù

sredstva u produkciju stru~njaka i kreiranje poslovne politike pomo}u

znanosti.

Principi cjeloìvotnog u~enja

Iako se jo{ uvijek diskutira o profilaciji cjeloìvotnog u~enja, ono

je, pogotovo u Evropi, prihva}eno kao esencijalna potreba. O njemu se,

na Me|unarodnoj konferenciji koja je odràna u Hamburgu 1997. godine,

govorilo kao o “osnovnom ljudskom pravu”.(1) Uz to, usvojen je i Memo-

randum o cjeloìvotnom u~enju od strane Evropske komisije na Lisabon-

skom samitu Vije}a Evrope u martu 2000. godine. U istome se, izme|u

ostalog, potencira da “cjeloìvotno u~enje predstavlja va`nu – osnovnu

politiku u razvoju civilnih odnosa, dru{tvenoj koheziji i zapo{ljavanju.”

Isto tako, u Zaklju~cima Sofijske konferencije, odrànoj po~etkom

novembra 2002. godine u glavnom gradu Bugarske, gdje je u~estvovalo

preko 200 delegata ne samo iz evropskih zemalja, nego i iz Sjeverne

Amerike i Centralne Azije, uz ostalo, podvla~i se “da neformalno i infor-

malno obrazovanje odraslih nisu jednako uvaèni, tj. da nemaju isti tretman

kao formalno obrazovanje odraslih”, odnosno “da su namjenska sredstva

u ve}ini zemalja usmjerena ka osposobljavanju odraslih za rad (zapo{-

ljavanje) i mogu}nost adaptiranja, na {tetu u~enja odraslih za aktivno

u~e{}e u ìvotu zemlje i za ispunjavanje svoje li~nosti”, zbog ~ega se

insistira na harmoniziranju i ve}oj koordinaciji svih vidova edukacije.(2)

Govore}i o na~elima edukacije u 21. stolje}u Alfredo Perez Rubal-

caba (3) isti~e da bi {kole trebale odabirati sadràj informacija koje }e biti

dostupne u~enicima, upoznavati ih sa njihovim bitnim zna~enjima, te iste

“kanalisati ka moralnoj svrsi”. Budu}i da }e tradicionalni edukacijski sis-

tem sve manje mo}i ra~unati na “monopol u obrazovanju”, {kole, prema

ovom autoru, “trebaju da mladima pruàju studije kako da se podu~e

u~enju.” Nama treba, kako bi kazao Carlos Fuentes, “obrazovanje za ìv-

ljenje”, odnosno, “u~enje kao razumijevanje, a ne ponavljanje.”(4)

55

[to se ti~e odraslih, A. P. Rubalcaba smatra da bi “edukacijski

sustavi morali biti otvoreniji prema njima”, odnosno da im “omogu}avaju

kontinuirano pobolj{avanje i osavremenjavanje stupnja edukacije”, tim

prije {to }e se, vremenom, sve vi{e, “povezivati obu~avanje i zapo{ljava-

nje”. Jer, stalnu mobilnost i pove}anje standarda edukacije diktirat }e

inovacije, osavremenjavanje opreme i proizvodnih sredstava op}enito, no-

ve tehnologije, komunikacijski sistemi, a to }e, opet, po prirodi stvari,

nametati potrebu i stalnog educiranja edukatora.

Naravno, podrazumijeva se obavezni minimum {kolovanja, odnosno

ste~enih znanja i vje{tina, bez koga je nezamisliva bilo kakva stru~na

nadgradnja.

Osim navedenog A. P. Rubalcaba insistira i na njegovanju “kultur-

nog identiteta”, ali koji ne smije biti zapreka za “komuniciranje i suradnju

na planetarnoj razini”, pa i kad je rije~ o “jezi~kim barijerama” i, naro~ito,

potencira “eliminiranje svakovrsnih diskriminacija” me|u ljudima.(5)

Apostrofiranom, valjalo bi dodati nu`nost “politi~kog obrazovanja,

obrazovanja za za{titu okoline i u~enje stranih jezika”, na ~emu, opet, s

pravom, insistira dr. H. Hinzen.(6)

Jasno je da se ljudi ne ra|aju kao fa{isti, naprimjer, ali se, kroz

ideolo{ko-politi~ku kontaminaciju itekako znaju sunovratiti u fa{izam.

Otuda se za humanum valja permanentno boriti i osvajati ga u sebi, nas-

pram drugih, kao i cjelini svijeta koji nas okru`uje. To je ne{to {to ne

dolazi samo po sebi. Samo “o~ovje~en” pripadnik ljudskog roda mo}i }e

obuzdati egoisti~ku strast u sebi da ne uni{tava planetarno dragocjenu

pra{umu Amazona, primjerice, kamo ga mami nezaja`ljivi kapital-interes.

Samo istinski civilizirano bi}e ne}e pristati na anticivilizacijski barbarus,

na nepravde, ugnjetavanja... i obrnuto, a ~ega smo, uostalom, i sami svje-

doci.

Otuda, ovovremenog, “ra{~ovje~enog” ~ovjeka, valja prizvati sebi i

stalno ga, paradigmati~ki kazano, kultivirati-humanizirati, kako se ne bi

ponovo sunovra}ivao u zaumlja ove ili one vrste.(7)

Zbog sve dinami~nijeg napretka nauke, tehnolo{kog i dru{tvenog

razvoja, cjelo`ivotno u~enje se name}e kao potreba i orijentir kako za

pojedince, tako i za dru{tvo, te politiku ljudskog aktivizma op}enito u

modernom dobu. Naime, kada se govori o dinamici i karakteru modernih

dru{tava, obi~no se podvla~i njihova:

– racionalizacija;

– pluralizacija;

– nestajanje granica izme|u rada, zanimanja i obrazovanja;

56

– odvajanje od tradicionalnih i socijalno danih obrazaca pona{anja,

– potreba za trajnim samoodre|ivanjem pojedinaca,

– promjene u radnim odnosima (od relativno osiguranog i standar-

diziranog radnog odnosa prema privremenom izvr{avanju nalo-

ga).(8)

Rije~ je o preferiranju “sposobnosti brzog prihva}anja specijalnih

kvalifikacija koje se prema potrebi mogu stalno dopunjavati i razvijati

pomo}u daljnjeg obrazovanja unutar ili izvan poduze}a, sabiranju moder-

nih radnih vrlina kao {to su fleksibilnost, mobilnost, kreativnost itd., koje

nastaju stjecanjem tzv. klju~nih kvalifikacija i koje predstavljaju temelj

daljnjih fleksibilnih prilago|avaju}ih uspjeha.”(9)

Pozivaju}i se na knjigu “Fleksibilni ~ovjek”, Richarda Sennetta

(1998.), Elke Gruber govori o ~etiri razine fleksibilnosti u obrazovnom

podru~ju:

a) “Fleksibilizaciji zavr{etka obrazovanja – Priznanju neformalnog

obrazovanja” spram koga, ~ini se, s pravom, ima odre|enih re-

zervi i to ne samo zbog dovo|enja u pitanje “~itavog dosada{njeg

sistema kvalifikacijskog potencijala”, nego i zbog garancije kva-

liteta “neformalno ste~ene kvalifikacije (osobne iskaznice kom-

petencije)”. Dodu{e, mogu}nost takvog vida stjecanja kvalifi-

kacija data je i u tzv. Bijeloj knjizi Evropske unije, odnosno

Ugovorom iz Mastrichta, kako bi se obezbijedila “mobilnost,

cjeloìvotno u~enje, kori{tenje novih tehnolo{kih instrumenata”;

b) Druga razina fleksibilnosti, koju potencira E. Gruber, odnosi se

na nastavne planove i organiziranje nastavnog procesa – modu-

laciju, spram koje, tako|er, podvla~i odre|ene rezerve:

“Modulacijom bi se stru~na iskustva mogla, prikladnije nego do

sada, uzeti u obzir i sertificirati za zavr{etak daljnjeg {kolovanja.

No velika opasnost modulacije je u tome {to bi se mogla uvesti

jedino iz razloga u{tede vremena i tro{kova”(10);

c) Tre}a razina fleksibilnosti odnosi se na klju~ne odrednice kvali-

fikacije, kao “koncepta nove kvalifikacije nesigurnosti”. Naime,

“kao posljedica dalekose`ne neodre|enosti daljnih stru~nih zah-

tjeva, sada se teì za kvalifikacijama koje manje omogu}uju spe-

cijalnu stru~nu kompetenciju, a vi{e op}u stru~nu djelatnu spo-

sobnost... Kada vi{e ne znam kako bi stru~no trebalo i}i dalje,

proklamiram op}enitije sadràje, a prije svega “skills” kao {to su

u~enje u~enja, kreativnost, sposobnost rje{avanja problema i sl.

57

One omogu}uju pojedincu da se fleksibilno prilagodi pojedinim

novim uvjetima u radnom svijetu i dru{tvu”(11);

d) êtvrta razina fleksibilnosti odnosi se na metodi~ko-didakti~ko

samoorganizovano u~enje. No, i na ovoj razini se postavlja pi-

tanje kvaliteta ste~enog znanja.

Razlozi za cjeloìvotno u~enje

Koji su osnovni razlozi za cjeloìvotno u~enje? U najkra}em, oni su:

a) ekonomski (Globalizacija ekonomskih odnosa; Dinamika eko-

nomskog razvoja; Nove tehnologije i proizvodna sredstva; Ko-

munikacijski sistemi i sl.);

b) stil ìvota ( Ne radi se samo o karakteru proizvodnog anga`mana,

nego i o mijenjanju ukupne filozofije ìvota);

c) uvjeti ìvota – ìvotna sredina (Nu`no je redefiniranje ~ovjekova

odnosa prema cjelini svijeta koji ga okruùje – ìvotnoj sredini

u naj{irem smislu. Pro{lo je vrijeme kad nam je, kako bi kazao

D`. [el, “budu}nost bila naprosto data”. Nju sada “valja saditi i

gajiti.” Moramo postati “zemljoradnici vremena.”).

Zna~aj intelektualno-stru~ne � kondicije� za obrazovni sistem

Sportskim rje~nikom kazano, vrhunski rezultati se postiù samo na

bazi visokog umije}a i kondicije, ovdje se misli na “intelektualno-stru~nu”,

koja se, u kontinuitetu, mora obnavljati i odràvati. Uz to, dakako, ide i

kontinuirano osmi{ljavanje, odnosno inoviranje nastavnih sadràja u skla-

du sa potrebama i izazovima konkretnog vremena i prostora.

Naàlost, sada{nja praksa u bosanskohercegova~kom dru{tvu ne pri-

pada apostrofiranoj zahtjevnosti. U prilog ovoj ocjeni navest }emo nek-

oliko alarmiraju}ih pokazatelja.

U predratnom periodu u Bosni i Hercegovini je za sve obrazovne

oblike izdvajano 5,5% iz BDP (godi{nji bruto dru{tveni proizvod), od ~ega

je, na visoko obrazovanje, otpadalo 1,7% BDP. Budu}i da je BDP BiH,

na primjer u 1990. godini, iznosio oko 10,5 milijardi US $, to zna~i da je

tada, samo za visoko obrazovanje, bilo obezbije|eno oko 170 miliona US

$. Ako idemo unazad jo{ dalje, do 1984. godine, primjerice Sarajevski

58

univerzitet je, u toj {kolskoj godini, za svojih cca 24.000 studenata, raspo-

lagao sa 75 miliona US $. Danas, taj isti Univerzitet, za pribli`no 40.000

studenata, (ra~unaju}i i vanredne), raspolaè sa gotovo pet puta manjom

nov~anom sumom (cca 15 miliona US $) budètskih sredstava!

Istina, pove}ana je stopa izdvajanja za visoko obrazovanje iz BDP

sa onda{njih 1,7%, na dana{njih 2,2%. Ali, da ne bi bilo nesporazuma,

valja pojasniti da problem nije samo u tome {to je, zbog ratne i poratne

devastiranosti privrednog potencijala ove zemlje, enormno smanjen BDP,

pa otuda limitiranost sume sredstava za obrazovanje koja pristiù od drà-

ve. On se nalazi i u konceptualom ustroju ovog dru{tva, tj. u svo|enju

ukupne kompetencije, uklju~uju}i i finansiranje ove djelatnosti, na kan-

tone, kad je rije~ o Federaciji BiH, a na entitetsku razinu u Republici

Srpskoj, kao {to je prisutan i u ukupnom karakteru dru{tveno-ekonomskih

odnosa u ovoj zemlji. Dakako, problem je i u anahronosti, odnosno ne-

osposobljenosti na{ih obrazovnih ustanova da mogu u trì{nom smislu

uspje{no djelovati, a to zna~i biti na {irem planu konkurentne i tome sl.

No, to je ve} tema za sebe.

U ~emu je dodatna pote{ko}a?

Najkra}e kazano, u nepostojanju fonda za nau~nu podr{ku i kon-

tinuirano stru~no osposobljavanje kadrova, bez ~ega nastavnici naprosto

ne mogu postizati prijeko potrebnu “intelektualno-stru~nu kondiciju”, a

bez koje, opet, ne moèmo realno ra~unati na uspje{nost, odnosno kon-

kurentnost na{eg obrazovnog sistema na {irem planu.

Nije slu~ajno u BiH godi{nji broj objavljenih nau~nih radova u

referentnim ~asopisima na hiljadu stanovnika spao sa 1,95 , koliko ih je

bilo 1990., na 0,61 u 2000. godini, za razliku od svih drugih nekada{njih

jugoslavenskih republika gdje je on, manje ili vi{e, porastao.(12)

Tako dolazimo do apsurdne situacije da kroz obrazovni sistem pro-

duciramo kadrove ~ije se diplome ne uvaàvaju na me|unarodnom planu,

ali i ~ija znanja ne mogu biti u funkciji efikasnog razvoja na{eg dru{tva,

umjesto da nam ta djelatnost funkcionira kao klju~ni, kvalitativno-razvojni

dru{tveni resurs.

Zaklju~ak

Imaju}i ovo u vidu valja zaklju~iti da je cjeloìvotno u~enje naprosto

imperativno u modernom dobu. Jer, sve izuzetno brzo napreduje, ali istim

tempom i zastarijeva. Relativiziraju se ~ak i tzv. bazi~na znanja. Mijenja

59

se karakter ljudske aktivnosti u cjelini, te orijentacija ~ovjeka u svijetu

koji ga okruùje. Javljaju se novi izazovi sa globalizacijom odnosa na

planetarnoj razini i tome sl.

Moèmo tako|er kazati da je dobar onaj obrazovni sistem koji uva-

àva pozitivna iskustva drugih te, kroz prilagodbu vlastitih edukacijskih

sadràja, adekvatno reagira na izazove u konkretnom vremenu i prostoru.

I obrnuto.

Prema procjenama futuristi~kih analiti~ara, do 2010. godine, na-

prosto bi moglo nestati ~ak oko 60% sada{njih radnih anga`mana. Za-

hvaljuju}i mobilnosti komunikacijskih sistema, “ljudski kapaciteti bit }e

neovisni o mjestu.” Jasno je, dakle, da }e se tradicionalne proizvodne

forme potiskivati, krute hijerarhijske strukture marginalizirati, a otvarati

se prostor za nova, dinami~na zanimanja.

Doista, visok kvalitet obrazovanja nezamisliv je bez kontinuiranog

obezbje|ivanja i odràvanja “intelektualno-stru~ne kondicije”, a pogotovo

kad je rije~ o nastavnom osoblju (edukacija edukatora). Nezamisliv je

kvalitet obrazovanja i u odsustvu fleksibilnih, atraktivnih i na {irem planu

uvaènih nastavnih sadràja.

[to bi zna~ilo ne uvaìti apostrofirano osim da se, svjesno ili nes-

vjesno, pristaje na svakovrsno marginaliziranje, odnosno “intelektualno

neokoloniziranje” u nadolaze}em vremenu?

Bibliografija

1/ Vidjeti op{irnije u: LLINE (Lifelong learning in EUROPE) 1/2001.

2/ Zaklju~ci Sofijske konferencije:

1. [ira javnost je i dalje zbunjena nerije{enim pitanjima obrazovanja odraslih,

prije svega me|usobnim odnosima u okviru {irokog obima obrazovne politike

klju~nih me|unarodnih aktera.

2. U nekim zemljama je EFA-i (Education for All – Obrazovanje odraslih – J-@.),

kako u deklaraciji tako i u politici, potrebno posvetiti ozbiljnu pa`nju, jer izgleda

da obrazovanje odraslih ima slab prioritet u pogledu implementacije EFA-e.

3. Agenda V CONFINTEA-e ( Conference Internacional d’ Education des Adultes

– Me|unarodna konferencija o obrazovanju odraslih – J.@.) apeluje na slo`nu

akciju koja bi okupila veliki broj u~esnika. U svakom slu~aju, Konferencija je

konstatovala odsustvo koordinacije na nacionalnom nivou, u smislu implemen-

tacije Agende u mnogim od zastupljenih zemalja.

4. Iako politika cjeloìvotnog u~enja poklanja posebnu pa`nju obrazovanju od-

raslih, u velikom broju zemalja se ne poklanja dovoljno pa`nje ulozi obrazovanja

odraslih kao cjeloìvotnom u~enju.

5. Ve}ina zastupljenih zemalja ne posjeduje politiku, sistem ni strukturu koji su

60

potrebni za napredovanje obrazovanja odraslih. Potrebe koje su identifikovane

na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou uklju~uju zakonodavstvo, ade-

kvatnu finansijsku podr{ku, odgovaraju}e institucionalne strukture, efikasan ad-

ministrativni sistem, kao neophodne uvjete za efektivno partnerstvo i lobiranje.

6. Na Konferenciji je konstatovano da neformalno i informalno obrazovanje

odraslih nisu jednako uvaàvani, tj. da nemaju isti tretman kao formalno obra-

zovanje odraslih. Tako|er je konstatovano da su namjenska sredstva u ve}ini

zemalja usmjerena ka osposobljavanju odraslih za rad (zapo{ljavanje) i mogu}nost

adaptiranja, na {tetu u~enja odraslih za aktivno u~e{}e u ìvotu zemlje i za

ispunjavanje svoje li~nosti.

7. Konferencija je pozdravila ravnoteù me|u polovima koja je primije}ena me|u

u~esnicima, {to je pokazatelj uspjeha monitoringa me|u polovima, koji sprovode

organizatori, i kao primjer dobre prakse. Konstatovano je op}e odsustvo moni-

toringa politike i propisa osjetljivog na polove, u okviru obrazovanja odraslih, u

mnogim zemljama.

8. Na Konferenciji je izraèna zabrinutost {to pristup u~enicima kao i aktivno

u~e{}e u~enika nisu uvijek u skladu sa politikom i smjernicama obrazovanja

odraslih.

9. U~esnici su na Konferenciji imali zna~ajnih te{ko}a prilikom izvje{tavanja o

naporima svoje zemlje da postigne razli~ite ciljeve koje su pred nju postavili

EFA, V CONFINTEA i politika cjeloìvotnog u~enja. Postoji potreba za re-

dovnim i konzistentnim izvje{tavanjem o napredovanju ka utvr|enim ciljevima.

10. Postignut je konsenzuz u zaklju~ku da ima veoma malo prilike za me|u-

narodnu razmjenu koja bi se odnosila na zajedni~ka istraìvanja, metodologiju,

kurikulume, modele, sisteme i praksu.”

3/ Svojevremno obavljao du`nost ministra za obrazovanje u [paniji.

4/ Vidjeti op{irnije u: Socijaldemokrat, br. 6-7/2001, str. 53-61.

5/ Isto, str. 39-47.

6/ Direktor UWE Gartenschlaeger – Njema~ka

7/ Vidjeti op{irnije: Jusuf @iga, Zemljoradnici vremena, BKC-Bosanska

knjiga, Sarajevo, 1998.g.

8/ E. Gruber, Modernizacija pomo}u fleksibilnosti daljnjeg obrazovanja,

U: Perspektive i tendencije obrazovanja odraslih u Evropi, Zagreb, 2000., str.

15.

9/ Isto, strana 17.

10/ Isto, str. 21.

11/ Isto, str. 21.

12/ Fourth International Congress on Peer Review in Biomedical Publi-

cation, Barcelona, Sept. 1-16. 2001.

61

SA@ETAK

Cjeloìvotno u~enje je imperativno u modernom dobu. Jer, sve izuzetno

brzo napreduje, ali istovremeno i zastarijeva. Relativiziraju se ~ak i tzv. bazi~na

znanja. Mijenja se karakter ljudske aktivnosti u cjelini, te orijentacija ~ovjeka u

svijetu koji ga okruùje. Javljaju se novi izazovi sa globalizacijom odnosa na

planetarnoj razini i tome sl.

Oni koji to ne uvaàvaju izlaù se realnom riziku svakovrsnog marginali-

ziranja i dovo|enja u poziciju intelektualno-stru~nog neokoloniziranja.

Otuda moèmo kazati da je dobar onaj obrazovni sistem koji uvaàva

pozitivna iskustva drugih te, kroz prilagodbu vlastitih edukacijskih sadràja, ade-

kvatno reagira na izazove u konkretnom vremenu i prostoru. I obrnuto.

Ne radi se samo o potrebi inoviranja stru~nih znanja i vje{tina kako bi se

mogle pratiti i opsluìvati nove tehnologije i proizvodna sredstva, komunikacijski

sistemi i sl., ve} i o akceptiranju duhovno kulturnih, eti~kih i drugih vrijednosti,

tekovina civilnog dru{tva, demokracije, osvajanju i za{titi temeljnih ljudskih prava

i sloboda itd.

(Klju~ne rije~i: Cjeloìvotno u~enje; Kontinuirana edukacija)

62

Ugo Vlaisavljevi}

ROBIJA[NICE,

NA[I NARODNI UNIVERZITETI

Ispitati poloàj univerziteta u socijalizmu moè predstavljati poku{aj

da se istraì status znanja, najvi{eg znanja: znanosti, u jednom dru{tvu.

To je epistemolo{ko pitanje postavljeno u sociolo{kim kategorijama. Ono

ustvari smjera ka razmatranju epistemolo{ko-politi~ke formacije, budu}i

da je njegov predmet politika znanja: zna~enje, funkcija, mjesto, poloàj

itd., znanja unutar odre|ene vladaju}e socijalne, politi~ke, ekonomske kon-

stelacije, izvjesne politi~ke ekonomije u naj{irem smislu rije~i. Zanimat

}e nas ne svako znanje uop}e nego izvjestan tip znanja, ~itav jedan korpus

koji se moè najlak{e odrediti preko polja koje pokrivaju tzv. humanisti~ke

znanosti. To je znanje o ~ovjeku, o dru{tvu, o stvarnosti, i to o stvarnosti

par excellence: to jest dru{tvenoj stvarnosti, "na{oj dru{tvenoj stvarnosti".

To je znanje o onom {to je najva`nije, najva`nije za jedno dru{tvo ili za

one koji govore, koji su pozvani ili imaju pravo da govore, u ime cjelokup-

nog dru{tva. To znanje je prije svega ideologija, ne zato {to ne odgovara

stvarnosti ili, ta~nije, znanstvenoj interpretaciji stvarnosti, nego zato {to je

njegova “prakti~no-dru{tvena funkcija” do{la u prvi plan i prevagnula nad

onom teorijskom ili saznajnom.

1To je znanje onih koji su na vlasti ili onih

koji bi èljeli da budu na vlasti. Ta èlja se predstavlja kao sama èlja za

UDK 374.72(497.6)

63

1 Od Marxa do Parsonsa ideologija je shva}ana kao “iskrivljena stvarnost” ili kao

“zastranjivanje od istina znanstvene analize.”(36) To je klasi~no zna~enje ideologije,

jer je ovaj pojam uglavnom i bio razvijen unutar marksisti~ke tradicije. Me|utim, ve}

je Lenjin u svojoj pragmati~noj definiciji ideologije izbrisao njeno imanentno

upu}ivanje na objektivnu normativnu instancu “prave ili posljednje istine” – zbog

kojeg su klasici sociologije “bri`ljivo izbjegavali ovu rije~.” Ovdje se doslovno pozi-

vamo na Althusserovo odre|enje koje je blisko zaklju~cima nekih drugih savremenih

istraìva~a, poput Clifforda Geertza. Cf. o tome veoma pou~nu knjigu Raymonda

Boudona, L’ideologie – ou l’origine des idees recues, Libraire Artheme Fayard, 1986.

znanjem ili, bolje re}i, za izvjesnim statusom znanja, za najvi{im statusom

znanja, i to ne svakog znanja nego najvi{eg znanja, znanja o najva`nijim

stvarima: o ~ovjeku, dru{tvu i stvarnosti, prije svega o stvarnosti.

Znanje o stvarnosti ima svoj telos, ono i samo treba da postane

stvarno znanje. Ideologija je na~in etabliranje ovog stvarnog znanja u

stvarnosti.

1U ovom slu~aju etabliranje zna~i prije svega institucionali-

zaciju, inkorporiranje znanja u dru{tvenim institucijama.

2Znanje, korpus

odre|enog tipa znanja, uvijek, dakle pretpostvalja izvjesnu institucionalnu

politiku, a ta politika nije ni{ta drugo nego politika tout court u njenim

osnovnim izrazima, u njenom zasnivanju. Zanima nas dakle politika znanja

kao politika u njenom su{tinskom zasnivanju i determiniranju. Politika se

zasniva kao izvjesno znanje, kao stupanje na scenu znanja, istinskog znanja

za koje dru{tvo ima najve}u potrebu. Politika se u modernom dobu zasniva

epistemolo{ki: kao ideologija. Zato je svaka ideologija u kona~noj analizi

ideologija prosvjetiteljstva.

3Telos ostvarivanja znanja o stvarnosti je pros-

vjetiteljski: on obe}ava izjedna~avanje znanja i stvarnosti. U ime tog te-

losa, najve}e blizine cilju svih ciljeva ili posljednjoj stvarnosti, svaka

64

1 Ovdje se koristimo konceptom ideologije sa svije{}u o dekonstruktivisti~kim zahva-

tima kojima je bio podvrgnut u novije vrijeme: upravo da vi{e ne bi bio podvrgnut

neizbje`noj alternativi istinito/la`no. Kako primje}uje Foucault, postalo je veoma

te{ko slu`iti se ovim konceptom “bez opreza.” Cf. Michel Foucault, Power/Knowl-

edge. Selected Interviews and Other Writings 1972-1977, ed. By Colin Gordon, The

Harvester Press, Brighton, 1980, str. 208.

2 Budu}i da nas zanima institucionalizacija znanja o stvarnosti, o ~ovjeku, o dru{tvu,

itd., ovaj pojam moramo dovoljno {iroko uzeti. U takvoj upotrebi se oslanjamo na

analize koje je Cornelius Castoriadis posvetio imaginarnoj instituciji dru{tva. Sve

institucije jednog dru{tva, prema ovom misliocu, su izvedene – i to je upravo ono {to

ih ~ini institucijama tog dru{tva – iz dru{tvenog imaginarija, temeljne institucije

dru{tva u kojoj se i kroz koju se svako dru{tvo neprestano reinstitucionalizira i

resocijalizira. Ovaj imaginarij je institucionaliziran ne manje obuhvatno i temeljito

od jezika: kao ure|ena cjelina sistema ozna~itelja i ozna~enih, kao univerzum zna~enja

u ~ijem temelju otkrivamo izvjesne imaginarne kreacije koje nude odgovore na naj-

va`nija pitanja. Uloga imaginarnih zna~enja, tj. glavne potke njihovog ulan~avanja,

je nazna~ena u uvidu da bez odgovora na ta pitanja, “ne bi bilo ni ljudskog svijeta,

ni dru{tva, a ni kulture.” (205) U doba neprikosnovene vladavine strukturalizma,

Castoriadis je poku{ao obrnuti odnos simboli~kog i imaginarnog, polaze}i od otkri}a

da su sva zna~enja imaginarna. Cf. L’institution imaginaire de la societé, Editions du

seuil, Paris, 1975.

3 O zasnovanosti ideologije, dru{tvenih znanosti i moderne koncepcije o dru{tvu uop}e

u prosvjetiteljstvu vidi Peter Hamilton, “The Enlightement and the Birth of Social

Sciences,” u: Stuart Hall and Bram Gieben (ed. by), Formations of Modernity, Polity

Press in Association with the Open University, London, 1992., str. 55-57.

politika se danas i bori za vlast ili odr`ava na vlasti. U tipi~nom izrazu

modernisti~ke paradigme, politi~ka mo} se najradije predstavlja kao mo}

znanja. Volja za mo}i se predstavlja kao volja za znanjem. U modernom

dobu svaka politika je politika znanja; ona je u svojim najimanentnijim

crtama epistemolo{ka politika.

1Upravo nas politika, ako polazimo od njenog epistemolo{kog odre-

|enja kao politike znanja, poti~e da ispitujemo odnos znanja i stvarnosti

kao najva`nije kako politi~ko tako i epistemolo{ko pitanje. To nije ni{ta

drugo nego staro pitanje o ideologiji postavljeno kao epistemolo{ko pi-

tanje: kako ideje postaju stvarnost i kako stvarnost ~ine ideje. Ovo epi-

stemolo{ko pitanje }emo postaviti kao pitanje institucije ili institucionali-

zacije kao procesa u koji modernost neodoljivo uvla~i sve institucije.

Institucija je na~in postojanja ideje ili znanja, kao ~istog, "teorijskog"

znanja, u stvarnosti, "prakti~noj" stvarnosti.

2Otuda je svaka ideologija izvjesna politika dru{tvenih institucija.

Sve institucije dru{tva potpadaju pod vladaju}u ideologiju, predstavljaju}i

tako politi~ke institucije. No ako je politika uvijek politika znanja, onda

su sve politi~ke institucije istovremeno obrazovne institucije, institucije

ostvarivanja znanja. Kako to ve} nala`e projekt moderne,

3politika (znanja)

jeste programatska politika, politika realizacije ili potvr|ivanja u stvar-

nosti.

Nas ovdje zanima politika obrazovanja u socijalizmu, kao realna

epistemolo{ka politika najzna~ajnijih (politi~kih) institucija, koja nam ot-

kriva uvid u samo politi~ko socijalizma ili u osnovnu strukturu ovog

65

1 Osnovni u~inci ove politike na dru{tvo su u~inci normalizacije: “Normalizacija ~ini

da budemo konstituirani kao subjekti znanstvenog saznanja.” Jon Simons, Foucault

and the political, Routledge, London and New York, 1995., str. 43-46.

2 Castoriadisovo shva}anje institucionalizacije (znanja o dru{tvu, o stvarnosti, ~ovjeku,

itd.) koje ovdje slijedimo odgovara, po svome dosegu i obuhvatnosti, onom {to je

Foucault odredio kao “polje vladaju}ih diskurzivnih formacija” unutar kojeg se svaka

znanost pojavljuje kao izvjesna dikurzivna praksa koja daleko nadma{uje njene stroge

okvire. Kako nagla{ava francuski epistemolog, “baviti se ideolo{kim funkcioniranjem

znanosti” zna~i “ispitivati je kao diskurzivnu formaciju,” “posmatrati je kao praksu

me|u drugim praksama.” Cf. o tome M. Foucault, The Archeology of Knowledge,

Routledge, London, 1972., str. 185-186.

3 Habermasov koncept modernosti je u izri~itoj suprotnosti sa Foucaultovim. Vidi o

tome naprimjer, Hubert L. Dreyfus and Paul Rabinow, “What is Maturity? Habermas

and Foucault on ‘What Is Enlightenment?’” u: David Couzens Hoy (ed. by), Foucault.

A Critical Reader, Basic Blackwell, Oxford UK and Cambridge USA, 1986., str.

109-123.

politi~kog sistema. U pogledu koji }e iza politi~kih otkrivati obrazovne i

iza obrazovnih politi~ke institucije, nastojat }emo iznijeti na vidjelo neka

osnovna na~ela, zakone i strategije borbe za istinsko znanje i za blizinu

stvarnosti,

1a protiv neznanja ili la`nog znanja i prividne, fantazmagori~ne

stvarnosti.

2Politika znanja se najjasnije o~ituje kroz izrazito politi~ki akt

instauracije znanja, institucionalnog zasnivanja, socijalnog smje{tanja i

razmje{tanja znanja. Politi~ki sadràj instauracije znanja najvi{e potcrtava

u tom aktu uvijek implicirana i istovremeno poduzeta instauracija neznanja

ili, bolje re}i, la`nog ili prividnog znanja. âs instauracije je ~as promjene

politi~kog sistema: upravo taj ~as, koji je uvijek ~as promjene neznanja u

znanje i znanja u neznanje, posebno je va`no ne propustiti u analizi. Nije

te{ko uo~iti da je promjena politi~kog sistema uvijek svojevrsna episte-

molo{ka revolucija, bar u onom kontekstu (Balkana, Isto~ne Evrope, Tre-

}eg svijeta) koji nam je ovdje vaàn. Nas }e epistemolo{ka promjena

paradigme zanimati upravo kao prelaz sa ranog kapitalizma tzv. Prve

Jugoslavije na socijalizam koji je donedavno vladao na ovom podru~ju –

ili mo`da jo{ uvijek vlada.

Poku{at }emo poduzeti, makar u obliku skice ili nacrta, analizu

politi~kog investiranja i dezinvestiranja jednog odre|enog korpusa znanja,

najprije odba~enog, prokazanog, neprihvatljivog, osu|enog, a onda pri-

hva}enog, usvojenog, svima nametnutog znanja. Rije~ je o poku{aju "poli-

ti~ke anatomije" marksizma ili marksisti~ke ideologije. Ovaj naziv posu-

|ujemo od M. Foucaulta koji ga je u Nadziranju i ka`njavanju upotrijebio

kao oznaku za svoju "analizu politi~kog investiranja tijela i mikrofizike

mo}i".

3Time nagovje{tavamo da }emo ovog mislioca slijediti na onoj

66

1 O epistemolo{ko-politi~kom zahtjevu za blizinom stvarnosti koju jedino ispunjava

marksisti~ko u~enje vidi stranice koje je Kautsky posvetio kritici Kanta i neokantizma:

Karl Kautsky, Selected Political Writings (edited and translated by Patrick Goode),

The Macmillan Press LTD, London and Basingstoke, 1983., str. 46-52. Marxova

teorija znanja jeste teorija “stvarnog znanja.” Cf. naprimjer Cliff Slaughter, Marxism,

Ideology and Literature, The Macmillan Press LTD, London and Basingstoke, 1980.,

str. 19.

2 Marksisti~ka misao se morala od samog po~etka angaìrati u “kritici fantomskog i

duhova,” u “egzorcizmu utvarnog privida” koji sebi, kako pokazuje Derrida, nikako

nije uspio osigurati odgovaraju}u ontologiju koja bi bila dovoljno uvjerljiva i otporna

na dekonstruktivisti~ke zahvate, naime “ontologiju prisustva/sada{njosti kao istinske

stvarnosti i objektivnosti.” Jacques Derrida, Spectres de Marx, Editions Galilée, 1993.,

posebno str. 269-271.

3 Michel Foucault, Discipline and Punish. The Birth of the Prison, Penguin Books,

1977., str. 28. Dalji navodi su dati u tekstu.

va`noj ta~ci napu{tanja ~itave jedne tradicije mi{ljenja koja je zatvarala

pristup znanju o mnogim va`nim stvarima, a najprije znanju o prirodi

samog znanja, mo`da upravo na onoj ta~ci koja ovog mislioca ~ini va`nim,

ako ne i nezaobilaznim, za tradiciju koja se gradi nakon njega. U njegovom

opisu ona izgleda ovako:

"Mo`da (…) bi trebali da napustimo ~itavu jednu tradiciju

koja nam je dopu{tala da zami{ljamo da znanje moè postojati

samo tamo gdje su uklonjeni odnosi mo}i i da se znanje moè

razvijati samo izvan njenih naloga, zahtjeva i interesa. Mo`da bi

trebali napustiti vjerovanje da mo} ljude zalu|uje i da je otuda

odricanje od mo}i jedan od uslova znanja. Prije }e biti da bi

trebali prihvatiti da mo} proizvodi znanje (i to ne naprosto pod-

sti~u}i ga, jer sluì mo}i, ili primjenjuju}i ga, jer je korisno); da

mo} i znanje direktno impliciraju jedno drugo; da ne postoji

nijedan odnos mo}i bez korelativne konstitucije polja znanja, niti

neko znanje koje ne pretpostavlja i u isto vrijeme ne konstituira

odnose mo}i. Ovi "mo}-znanje odnosi" treba, dakle, da budu

analizirani, ali ne po~ev od subjekta znanja koji jeste ili nije

slobodan s obzirom na sistem mo}i nego, naprotiv, subjekt koji

saznaje, objekt kojeg treba saznati i modaliteti znanja treba da

budu promatrani kao mnogobrojni efekti ovih temeljnih impli-

kacija mo}i-znanja i njihovih historijskih transformacija. Uk-

ratko, nije aktivnost subjekta saznanja to {to proizvodi neki kor-

pus znanja, bilo koristan bilo protivan mo}i, nego je mo}-znanje,

procesi i sukobi koji ga proìmaju i od kojih je sa~injen, ono {to

odre|uje forme i mogu}e domene znanja." (27)

Genealogiju socijalisti~kog univerziteta treba po~eti od robija{nice,

od utamni~enja komunista u doba ranog jugoslavenskog kapitalizma, kada

zapo~inje izgradnja modernog dru{tva na ovim prostorima.

1Epistemolo{ki

smisao robija{nice najbolje moè predstaviti najozlogla{enija robija{nica,

a to je svakako bila Lepoglava. Iznena|uju}e je koliko je taj smisao opipljiv

u opisu ove institucije koji je dao Vladimir Dedijer u desetoj glavi biograf-

ske knjige o Josipu Brozu Titu, a opipljiv je zahvaljuju}i zanimljivoj

67

1 Dru{tvene znanosti genealo{ki povezuju zatvor i univerzitet, budu}i da su “nastale u

istoj historijskoj matrici i nisu se odvojile od znanje-mo} tehnologija koje su opsjele

zatvor.” Hubert L. Dreyfus and Paul Rabinow, Michel Foucault: Beyond Structuralism

and Hermeneutics. With an Afterword by Michel Foucault, The University of Chicago

Press, Chicago, 1982., str. 160.

genezi, ~itavoj jednoj prethistoriji u koju se ovdje, naàlost, ne moèmo

upu{tati. Tako u prvom odlomku ~itamo:

"Lepoglava je malo mesto ispod planine Ivan~ice. U na{e

doba Lepoglava je postala sinonim robije, a u pro{losti kroz

vekove bila je na glasu kao àri{te nauke i umetnosti, kao sedi{te

prvog univerziteta u Hrvatskoj. U zgradi velikog pavlinskog ma-

nastira, u kome se nalazio univerzitet, krajem pro{log veka sme-

{tena je robija{nica. Pavlini ili beli fratri podigli su svoj manastir

oko 1400. godine. Turci su ga nekoliko puta ru{ili, a u XVII

veku zgrada je dobila svoj dana{nji oblik. Lepoglava je bila prvo

neka vrsta srednje {kole (od 1582.) i za svetovnu mlade`. Kao

univerzitet po~ela je da radi od 1656. (filozofija, a 1673. i teolo-

gija) s povlasticom da daje i akademski stepen. Car Josip II

ukinuo je pavlinski red i zatvorio Lepoglavu. Ne{to kasnije up-

ropa{}ena je i razgrabljena bogata knji`nica i zbirka dragoce-

nosti. Sredinom pro{log veka u Lepoglavi su po~ele pipreme za

sme{taj kaznenog zavoda u zgradu biv{eg manastira. Krajem

pro{log veka podignuta je odmah do nje jo{ jedna kaznioni~ka

zgrada, takozvana Nova zgrada, pode{ena za jedan naro~ito smi{-

ljen sistem mu~enja zatvorenika – sistem izolacije. U njoj ima

oko 300 }elija. Njeni spoljni zidovi kao i visok kaznioni~ki zid

oko nje crvene su boje, zbog ~ega je August Cesarec u jednom

svom romanu naziva crvenom klaonicom ljudskih du{a."

1

Novija geneza kojom }emo se baviti nastavak je starije geneze, a

zajedno opisuju kontinuiranu promjenu svrhe i namjene jednog zdanja,

jedne zgrade, koja postaje "sjedi{te" razli~itih institucija: manastira, sred-

nje {kole, univerziteta i kaznenog zavoda.

2Ova institucionalna metamor-

foza se odvija unutar nekoliko osnovnih binarnih opozicija koje je nado-

dre|uju: sakralno-lai~ko, spoljni neprijatelj-unutarnji neprijatelj, znanje-

-neznanje... Efekti ovih opozicija se tako|er mogu na isti na~in predstaviti,

recimo kao osnivanje i ukidanje, otvaranje i zatvaranje, gra|enje i ru{enje

itd. Tu je, svakako, upisana i epohalna promjena premoderno-moderno,

koja je, kao {to je to uvijek slu~aj na ovim prostorima, sasvim ambigvi-

tetna. S jedne strane, moderna institucionalna metamorfoza kojoj posve-

68

1 Vladimir Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, Zagreb: Mladost,

Rijeka: Liburnija, Zagreb: Spektar, 1980., str. 177.

2 Lepoglava je vlastito ime za povla{teno mjesto na kojem se mogu pratiti smjenjivanje

sve novijih formi “volje za istinom,” volje koja se uvijek oslanja na neke “institucio-

nalne oslonce.” Cf. o tome Michel Foucault, L’ordre du discours, Gallimard, Paris,

1971., str. 18-19.

}ujemo pa`nju pretpostavlja svoje premoderno naslije|e i njegove ìve

u~inke. Okosnica svih metamorfoza se moè opisati kao proces desakrali-

zacije, i to desakralizacije samog sakralnog objekta, u ovom slu~aju mana-

stira. Poznato je koliko je na evropskom tlu historija visokog obrazovanja

tijesno vezana za ovaj proces i koliko je i dan danas njime odre|ena.

Povla{ten na~in ~itanja ove historije nam je ponudio upravo M. Foucault

kao "historiju politike tijela" koja se orijentira ponajprije prema "tehnikama

ka`njavanja" (28). Ova historija nije ni{ta drugo nego "genealogija mod-

erne ‘du{e’" (29), vladaju}eg teorijskog diskursa i znanstvenih tehnika (9).

U njoj treba traìti izvore temeljnih pojmova kojima se danas sluìmo, kao

{to su: psiha, subjektivnost, personalnost, svijest, itd; rije~ju; porijeklo

moderne znanosti i moralnih zahtjeva artikuliranih u okviru humanizma.

No, s druge strane, moderna genealogija pretpostavlja "epistemolo{ki rez":

razmotri li se historijska stvarnost "moderne du{e" vidjet }e se da to nije

du{a kr{}anske teologije, kakva dominira srednjovjekovljem, nije "ro|ena

iz grijeha i nije podvrgnuta /sklona/ ka`njavanju,” nego je, kao produkt

svojevrsnog udvostru~avanja tijela ka`njenog ~ovjeka, "ro|ena iz metoda

ka`njavanja, nadgledanja i prinude". (28) Udvostru~avanje tijela koje je

Foucault opisao na liniji vodilji "izvanrednih analiza" Kantorowitza u

"Kraljevom tijelu" – posve}enih pravnoj teologiji srednjeg vijeka i u~enju

o dvostrukom tijelu kralja – kao pojavi "realne, netjelesne du{e,” pruìt

}e nam osnov da u "crvenoj klaonici" ponajvi{e "crvenih ljudskih du{a"

prepoznamo izvjestan proizvodni proces, proces proizvodnje "moderne

du{e" (svijesti, personalnosti, subjekta, sopstva) u ovom podneblju. Takav

proizvodni proces je proces obrazovanja koji se odvija u najoptimalnijim

uslovima: u robija{nici.

Moderna du{a ili novi ~ovjek komunizma je ishod "izvjesne tehnolo-

gije mo}i nad tijelom" koja najvi{e dolazi do izraàja u instituciji zatvora,

budu}i da je to prostor njenog najve}eg o~itovanja, efikasnosti i produk-

tivnosti. Ova du{a ili ~ovjek, istinska ljudska du{a, nije, kako napominje

francuski mislilac, ni iluzija ni ideolo{ki efekt, ali u svojoj realnosti nije

ni nekakva supstanca: "to je element u kojem su artikulirani efekti izvjes-

nog tipa mo}i i ono na {ta se odnosi izvjestan tip znanja, ma{inerija putem

koje odnosi mo}i omogu}uju nastanak mogu}em korpusu znanja, a znanje

pro{iruje i poja~ava efekte ove mo}i". (29) Umjesto da mo} razara, ras-

trojava ljudsku du{u, ona se sluì njome kao glavnim svojim efektom i

instrumentom. Budu}i da je upravo "du{a" naziv za "zatvor tijela" (30),

onda je za genealogiju moderne kulture od presudnog zna~aja istraìti

strategije ka`njavanja i ulogu zatvora. Gledaju}i tako iz perspektive "tijela

69

osu|enog ~ovjeka," tog "najmra~nijeg podru~ja politi~kog polja", posum-

njat }emo u veliku modernisti~ku pri~u o osloba|anju i samoosloba|anju

~ovjeka: naslutit }emo u njemu, u ôvjeku, a pogotovu u onome ~emu

duguje svoj nastanak, u njegovoj du{i, "sam faktor gospodarenja koje mo}

vr{i nad tijelom". (30)

Instauracija kaznenog zavoda krajem pro{log stolje}a se ve} smje{ta

u modernu povijest zatvora. Ona ve} pripada kontekstu reformiranog za-

tvora – reformiranog zahvaljuju}i svom redefiniranju kroz nove kodove

18. i 19. stolje}a – kada "du{a ulazi na scenu kaznenog prava", a surovost,

bol i mu~enja je postepeno napu{taju. (24) Ve} prema Cesarecovom opisu

najve}e strahote Lepoglave, moè se nazrijeti da je austrougarski i staro-

jugoslavenski kazneni zavod, ~ija neduga povijest bi mogla biti posebno

zanimljiva za "politi~ku ekonomiju tijela," ve} preuzeo glavni cilj moder-

nog ka`njavanja: "du{u" prestupnika. Dodu{e, Lepoglava je tako|er naj-

bolji primjer koliko su tada{nji zatvori jo{ daleko od modernih, koliko su

jo{ daleko od ljubaznog, uvaàvaju}eg, "humanog" tretmana zatvorenika,

a koliko bliski prevazi|enom spektaklu srednjovjekovnog javnog mu~enja,

ponavljanja ~ina zlo~ina nad samim zlo~incem. Na sceni ove toliko ozlo-

gla{ene robija{nice jo{ se igraju obje predstave preko kojih Foucault poku-

{ava saèti sliku velike promjene u "taktici mo}i": tragedija jo{ nije pre-

stala, mada se ve} igra komedija; spektakl mu~enja se povla~i u unutarnjost

visokih zatvorskih zidova, ali "aparat kaznenog prava" ve} "prodire u

bestjelesnu stvarnost"; krvi i tjelesne patnje ne nedostaje, ali se ka`njavanje

sve vi{e usmjerava ka novoj stvarnosti, "ka dubini du{e, ka mislima, volji,

sklonostima". Vjerovatno se zatvorskim upraviteljima i ~uvarima ~inilo da

se samo na taj na~in moè efikasno posti}i pravi, sasvim moderan cilj

izdràvanja kazne: popravak i normalizacija, ~ak i onih najgorih, najopas-

nijih zatvorenika: "politi~kih zatvorenika".

Ozlogla{enost zatvora je odgovarala njegovoj "efikasnosti" prema

najopasnijim zatvorenicima. Ono {to ih je ~inilo toliko opasnim svakako

je bilo stvar njihove du{e, njihove "ljudske" prirode: izvjesno znanje,

izvjesno neprihvatljivo znanje i ~vrsta, slijepa volja da ga ostvare, da

postane sama stvarnost. Politi~ki zatvorenici su ideolo{ki protivnici koji

su posebno opasni u doba kada je obznanjeno da je u temelju stvarnosti

znanje, da je stvarnost izvjesna ideolo{ka projekcija. Ono {to ih ustvari

~ini opasnim su njihove ideje, ideje koje prijete svojim pogubnim ostvare-

njem. Oni otjelovljuju izvjesnu opasnu ideologiju kao svoju du{u. Upravo

preko zatvorske tehnologije obrade njihovih tijela, preko "uskra}ivanja

hrane, seksualnog li{avanja, tjelesnog ka`njavanja, zatvaranja u samice"

70

(16) treba im promijeniti du{u, ako ni{ta uni{titi im du{u. U svom izvje{taju

Iz ìvota komunista na robiji u Jugoslaviji napisanom nakon izdràne

robije, Tito spominje i "heroje radni~ke klase" koji su "postali du{evni

bogalji" nakon dugo godina provedenih u "te{kim okovima i strogim sami-

cama".

1(192) Tu ~itamo i slijede}i komentar koji vrednuje upravo prave

ciljeve polumoderniziranog ili jo{-ne-humanog pristupa onih koji me|u

zatvorskim zidovima zastupaju reìm:

"Reìm bi dapa~e volio da svi komunisti polude, zato se

toliko i trudi da drugovima ~im vi{e zagor~a ìvot, bilo moralnim

ili fizi~kim patnjama". (193)

Od fizi~kog zlostavljanja se nije odustalo, i to od njegovog najgoreg

oblika: mu~enja. No ono je – shodno novoj tendenciji povla~enja ka`-

njavanja od o~iju javnosti kao ne~eg za samu pravdu sramnog, ne~eg {to

pripada polutajnoj birokratskoj proceduri koja slijedi nakon nove vrste

spektakla: javnog su|enja i izricanja presude – postalo ilegalno. Mu~enje

je ilegalna djelatnost koju sprovode legalne vlasti u okviru zatvorskog

programa "normalizacije". Sam "humaniji" pristup, koji je sada postao

legalan, mada dakako nikada nije mogao, kako primje}uje Foucault, ostati

bez tragova mu~enja, trebao je da bude – {to je vjerovatno bio razlog

njegovog prihvatanja – komplementaran, {to zna~i podjednako efikasan

kao i fizi~ko zlostavljanje. Mjesto prosvije}ene moralne ortopedije ispunila

je tehnologija onoga {to je Tito nazvao "moralnim patnjama". Rije~ je o

nevidljivim patnjama onih koji su sklonjeni od svakog pogleda. Pomjeranje

od tijela ka du{i koje obiljeàva razliku izme|u dvije paradigme ka`nja-

vanja i ovdje, u kaznenom zavodu podno planine Ivan~ice, sasvim je

vidljivo. Pogotovu na primjeru najteè kazne: egzekucije, koje reìm zbog

svog humanog lica ne moè da izvr{i nad najopasnijim prestupnicima,

nadokna|uje doìvotna robija kao beskrajno odloèna egzekucija ili ludilo

kao egzekucija na novom objektu ka`njavanja: ljudskoj du{i. Ludilo, ustva-

ri, postaje model najradikalnijeg ka`njavanja, najefikasnijeg ka`njavanja

najteìh prestupnika. Ono je jedini ili najprimjereniji oblik "normalizacije"

za one koji ni pod kakvim uslovima ne}e da prihvate postoje}u stvarnost,

to jest vladaju}u ideologiju.

Ludilo kao najefikasnija i najhumanija kazna, kao izolovanje od

stvarnosti koje zavr{ava unutarnjim prihvatanjem, potpunim inkorporira-

njem takve situacije od strane samog zato~enika, kao neka vrsta kona~nog

priznanja prestupnika da ìvi u svijetu utvara, da je izgubio vezu sa stvar-

71

1 Vladimir Dedijer, op. cit., str. 192. Dalji navodi su dati u tekstu.

no{}u, to jest da nikada nije bio ni sposoban da prihvati stvarnost, upravo

ludilo otkriva zna~aj veze sa stvarno{}u za savremene politi~ke ideologije

ili za humanisti~ku ideologiju tout court. Ludilo politi~kih zatvorenika je

najpoèljniji dokaz za ono {to politi~ari na vlasti èle da obznane kod

svojih najopasnijih protivnika: nedostatak uvida u stvarnost, sumanuta

daljina od stvarnosti. Podsticanje ili proizvodnja ludila kod onih koji uka-

zuju na nestvarnost, ljudsku nestvarnost postoje}e stvarnosti, najbolji je

na~in da se sprije~i njeno naru{avanje ili ukidanje. Nestvarnost onih koji

ukazuju na nestvarnost stvarnosti otklanja najve}u opasnost: prenose}i

sumnju u nestvarnost na one koji sumnjaju. Ali sumnja, sumnja u samu

stvarnost, ostaje, dok god se politi~ki protivnici {alju na robiju. Dok god

je nekima potrebno oduzeti stvarnost da bi stvarnost opstala, jasno je da

je mogu}a i druk~ija stvarnost, radikalno druk~ija stvarnost spram koje }e

se postoje}a pokazati kao puka nestvarnost. Svaka (moderna) stvarnost

ima svoje politi~are, svoje zatvorenike i svoje ludake, {to zna~i da se ona

moè promijeniti ili da oni mogu zamijeniti svoje uloge. Politi~ari su

istinski subjekti postoje}e stvarnosti, ludaci su subjekti nestvarnosti, to jest

nestvarni subjekti, a politi~ki zatvorenici su subjekti druge stvarnosti.

Ovim posljednjima, kao nosiocima ideja koje tek treba ostvariti, prestup-

nicima koji se nalaze negdje izme|u ludaka i politi~ara, stvarnost se odu-

zima da je ne bi promijenili: da ne bi postali uzori normalnosti, etablirani

i priznati subjekti stvarnosti.

Zatvor i ludnica, kako nas je pou~io Foucault, su moderne institucije

par excellence, jer moderno doba odlikuje temeljni nedostatak stvarnosti.

Moderno doba je doba politike, ili ideologije, svejedno, kao na~ina krei-

ranja stvarnosti kada je ona nagovijestila svoje nedovoljno prisustvo ili

neumitno povla~enje. Sve institucije jednog politi~kog sistema su per de-

finitionem institucije za produkciju stvarnosti tog sistema, ali ludnica i

zatvor su institucije eliminiranja nestvarnosti tog sistema. Nama je u da-

ljem napredovanju upravo potreban topos robija{a: mjesto, poloàj i gle-

di{te koje on ima unutar dru{tva koje ga je odbacilo. Zanima nas dugo-

godi{nji "uspjeli robija{," onaj koji nije podlegao neljudskom iskustvu

nedostatka stvarnosti, a niti je na kraju robije usvojio postoje}u stvarnost.

To je komunista koji je nakon robije sa~uvao vjeru u svoju ideologiju i

nastavio sa svojim "revolucionarnim radom": nedostatak stvarnosti koji je

iskusio nije postao njegov vlastiti nedostatak, nije ga odveo u ludilo ili

normalizaciju. Uspjeli robija{ je onaj koji je znao iskoristiti mjesto na

kojem je prisiljen bio dugo, beskrajno dugo boraviti. On ga je znao isko-

ristiti kao povla{teni topos, topos blizine neostvarenoj stvarnosti, boljoj,

72

vi{oj, uzvi{enoj stvarnosti. Znala~ki je koristio oskudnu stvarnost zatvor-

skog ìvota da bi nad ambisom koji se tu ukazuje prona{ao pouzdano tle

u izvjesnoj transcendentalnoj stvarnosti, u stvarnosti koju je mo`da naj-

lak{e opisati kao "svijet ideja," topos uranios. Upravo sama historija Le-

poglave, niz metamorfoza ove institucije, posvjedo~uje ovakvu mogu}nost

kori{tenja toposa zatvora. Rije~ je o jednoj historiji nestvarnosti ili zatva-

ranja prema stvarnosti, ali u ime nadstvarnosti ili istinske stvarnosti. Upra-

vo preko "uspje{nog robija{a" postaje vidljivo da sve promjene namjene

lepoglavskog zdanja nisu bile proizvoljne: jer on je taj koji oìvljava te

prethodne namjene i pokazuje njihov zajedni~ki smisao – unutar jedne

teleologije osloba|anja.

Institucionalna metamorfoza koja obiljeàva povijest Lepoglave sli-

jedi dakle izvjesnu strategiju zatvaranja i izvjesnu teleologiju osloba|anja.

Zatvaranje kao osloba|anje, osloba|anje kao zatvaranje. Zatvaranja tijela

i osloba|anja du{e. Preobrazbe du{e kroz asketizam tijela. Instituciju za-

tvora treba odgonetati preko univerziteta (teologije i filozofije) i manastira;

manastir i univerzitet preko zatvora. Preko univerziteta, odlaènja pravog

znanja u svijet, treba ~itati razliku manastira, posve}enog znanja izvan

svijeta, i zatvora, vra}anja neznanja iz svijeta. Metamorfoza manastira u

univerzitet obiljeàva preokret ka modernosti, nastup samosvjesnog pros-

vjetiteljstva i po~etak osloba|anja kroz znanje. Univerzitet i zatvor su

pedago{ke institucije koje pripadaju horizontu "antropologije", epu samo-

osloba|anja ~ovjeka.

Ovdje, dakako, ove povijesno presudne instauracije ~itamo u dvos-

trukom registru, zahvaljuju}i Foucaultovom uvidu u novu tehnologiju mo}i

oblikovanu u diskurzivno-nediskurzivnom reìmu: znanje-mo}. To je reg-

istar samointerpretacije kroz naraciju o emancipaciji i registar genealogije

mo}i kao nove, perfidnije tehnologije podvrgavanja. Zahvaljuju}i takvoj

tehnologiji bri{u se uo~ljivi, spektakularni efekti mo}i, sporadi~ne i nasilne

intervencije grube sile u ime nevidljivih, "mek{ih,” kontinuiranijih stra-

tegija koje samim subjektima podvrgavanja djeluju kao djelatnosti njiho-

vog vlastitog osloba|anja. Strati{ta zamjenjuju zatvori, zatvori sve vi{e

nalikuju {kolama. Tjelesne kazne u kojima premoderna mo} obznanjuje

svoje puno prisustvo zamjenjuje obrazovanje du{e – pravi cilj modernog

podvrgavanja. Upravo je obrazovanje du{e to {to obe}ava pravu kaznu,

istinsko ka`njavanje koje je uvijek, na kraju krajeva, tjelesno ka`njavanje.

Jer, kako primje}uje Foucault, "(K)akvo bi to bilo netjelesno ka`njavanje?"

Na primjeru historije kaznenog zavoda Lepoglava mogu se nau~iti

osnovne stvari iz genealogije "moderne du{e" na ju`noslavenskom kultur-

73

nom prostoru. Mo`da nigdje nije uo~ljivija genealogija modernog osloba-

|anja i mo`da nigdje nije lak{e pokazati da je to genealogija novog za-

tvaranja. Od isposni~ke }elije preko seminara do zatvorske }elije sanja se

san o kona~nom oslobo|enju du{e. U svakom ovom zatvorenom prostoru

prisutno je znanje da nema osloba|anja du{e bez njenog obrazovanja: bez

stjecanja i inkorporiranja znanja. Du{a se obrazuje samo kroz pravo znanje,

kroz posve}eno znanje o posljednjoj, transcendentalnoj stvarnosti. Tje-

lesno li{avanje i/ili ka`njavanje je neophodni na~in dosezanja tog znanja.

Du{a se i moè obrazovati zahvaljuju}i tom znanju, zato {to je to prije

svega znanje o li{avanju tijela. Zato je ka`njavanje postalo pou~no: ono

nas u~i li{avanju tijela, to jest samozatvaranju. Najteà kazna za najopas-

nije zatvorenike, one ~ija du{a otjelovljuje la`no znanje, samica kao zatvor

u zatvoru, obznanjuje teleologiju svog modernog ka`njavanja: kazna je

kazna za du{u, "moralna kazna" za pokvarenu, lo{u, neobrazovanu ili lo{e

obrazovanu du{u. Samica je model ili kalup za "modernu du{u": du{a treba

da zatvori tijelo i u~ini izli{nim svako fizi~ko ka`njavanje. Samica je

seminar u kojem reìm daje svoju najva`niju lekciju koju svako mora znati.

Lepoglava je bila dovoljno modernizirana da bi joj to postala najteà kazna,

najefikasnije sredstvo prevaspitanja.

No, vidjeli smo, Lepoglava je bila nedovoljno moderna institucija,

zatvor koji je bio jo{ daleko od {kole. Pribjegavanje mu~enjima je odavalo

njegov jo{ uvijek nerazvijen {kolski i obrazovni sistem. No na njegovom

ostvarenju su radili sami zatvorenici: upravo su politi~ki zatvorenici polu-

legalnim i nelegalnim sredstvima uspjeli izvr{ti reformu obrazovanja koju

je nalagao modernisti~ki telos ove institucije od posebnog dru{tvenog

zna~aja. Robija{nica je postala ono {to je navodno trebala biti, pa i vi{e

od toga: ne samo {kola sa popravnim programom i posebnom svrhom

resocijalizacije, nego visoka {kola, pravi univerzitet. U doba prije socija-

listi~ke revolucije takva, najvi{a {kola marksisti~kog obrazovanja se nije

mogla nigdje zavr{iti, osim na robiji. Lepoglava je bila najpoznatiji "uni-

verzitetski centar" komunista prije njihovog dolaska na vlast. To je bio

jedan od najuspje{nijih centara "antiburòaskog" obrazovanja du{e, jedna

od rijetkih fabrika ili klinika stvaranja "novog ~ovjeka." Samo istinski

komunisti su mogli pro}i kroz ovaj obrazovni proces, a da ne propadnu u

njemu ili da zaslu`no ne dobiju njegovu otpusnu listu. Samo oni najbolji,

najzreliji su mogli odoliti ludilu i normalizaciji, samo oni su dobijali, istina

krivotvorene, diplome uzornih revolucionara, velikih vo|a, glavnih ide-

ologa.

74

Postoje mnoga svjedo~anstva, u doba socijalizma veoma popularne

pou~ne pri~e, o tome kako je zatvor pretvaran u u~ionicu, u {kolu ~itavog

naroda, jer su se u njoj obrazovali prvi i najzna~ajniji u~itelji.

1To bi se

mogla nazvati samoprosvjetnom fazom revolucionarnog rada. Politi~ki

zatvorenici su otkrili pravu svrhu prostora u kojem se nalaze, drevni topos

institucije zatvaranja. Samoobrazovanje koje predstavlja pipremu obra-

zovanja ~itavog naroda postalo je njihov glavni cilj. Onda kada im je

buròaski zatvor otkrio svoju modernisti~ku nezrelost, ukazao im se pravi

smisao obrazovanja: "marksisti~ka naobrazba,” veli Tito u svom izvje{taju

o godinama robije, "je najve}e oru`je u borbi protiv buròazije". (192) To

je ono {to po njegovom mi{ljenju nedostaje radni~koj klasi u Jugoslavijii

da bi uspje{no vodila svoju klasnu borbu. Tako je robija umjesto da bude

beznade`ni prekid, postala nastavak, i to veoma zna~ajan, "kona~nog obra-

~una", a moralna ortopedija zatvora – partijski zadatak. "Moralne patnje"

su dobile svoj puni smisao: smisao moralnog obrazovanja.

Tito u svojoj autobiografiji opisuje potajno pretvaranje zatvorskih

}elija Lepoglave u partijsku }eliju komunista i glavni sadràj njenog rada:

samoobrazovanje. Zatvorski zidovi su na taj na~in izvra}eni kao rukavice

da bi djelovali kao dobar {tit od nasilja u stvarnosti {estojanuarske dik-

tature, od la`ne stvarnosti ili nestvarnosti. Na jednom mjestu ~itamo:

"Vani su pritisci reìma prakti~ki razorili na{u partijsku

organizaciju. Bilo je tim potrebnije da mi u zatvoru korisno

upotrijebimo svoje vrijeme – osobito je bilo potrebno da mladi

ljudi, koji su bili pristupili Partiji u danima njezine ilegale, pa

im je manjkalo iskustvo i znanje marksizma, budu izobraèni za

budu}nost. S ono malo knjiga i sredstava koja smo imali na

raspolaganju organizirali smo studijske te~ajeve i predavanja."

(545)

Zatvor je postao partijska {kola na kojoj su se stjecala najvi{a znanja.

Tito }e se u toj {koli zanimati za gr~ku filozofiju, "psiholo{ka djela", u~it

75

1 Cf. naprimjer Todor Vujasinovi}, Mu~ne godine. Se}anja na ilegalna vremena 1930.-

-1941., Svjetlost, Sarajevo, 1965. Na 145. stranici ~itamo:

"Eto u takvim uslovima se ìvelo u Mitrova~koj kaznionici kada je u nju stigla na{a

grupa. Prema ku}nom redu kaznionice morao je svaki osu|enik da provede bar prva

tri meseca u samici... Mitrova~ka kaznionica li~ila je tada zaista na ‘komunisti~ki

univerzitet,’ kako su je u to vreme zvali. Posle svega {to smo u poslednje vreme

preìveli, ose}ali smo se kao da smo do{li u nekakav novi, bolji svet. Na{li smo se

odjednom me|u toliko starih i novih, poznatih i nepoznatih drugova, u dobro organi-

ziranoj sredini, gde se moglo mnogo toga ~uti, osetiti i nau~iti... "

}e engleski jezika i raditi korekture prijevoda sa njema~kog jezika klasika

marksizma. Najvi{e }e intelektualno raditi u najgorem zatvoru – u Mari-

borskoj kaznioni u koju je preba~an iz Lepoglave po kazni, kako napomi-

nje, neosnovanoj – za poku{aj bijega. U instituciji ~ija je glavna svrha

ka`njavanja bio prisilni rad, Tito }e raditi poput redovnog profesora filo-

zofskog fakulteta. Ni kasnije u ìvotu ne}e imati mogu}nosti za tako

predan "filozofski" rad. Bilo je to prije svega pitanje vremena. Politi~ki

zatvorenici robija{nice su uspjeli dobiti na vremenu tako {to su besprije-

korno organizirali svoje radno vrijeme. Tito opisuje uzornu, sasvim moder-

nu podjelu rada i neo~ekivanu efikasnost za premodernu upravu zatvora,

i to kroz opis zajedni~kog uìtka, to jest odricanja od uìtka u pu{enju:

"U mojoj je }eliji bilo osam ljudi i mi smo sve dijelili.

Kada bi jedan od nas do{ao do cigarete, mi bismo je olovkom

ozna~ili u ~etiri dijela – sre}om ~etvorica zatvorenika u na{oj

}eliji nisu pu{ila. Svaki bi pu{io svoj dio cigarete do ozna~ene

crte. No najja~i i najsla|i bio je ~ik i to smo pravedno rije{ili

tako da ga svaki put dobije drugi. Izradili smo sistem kooperacije

u radu. Tokom dana nas smo osmorica trebali izraditi 1800 papir-

natih vre}ica. Tako bi jedan od nas rezao papir, drugi bi nanosio

ljepilo, tre}i bi sljepljivao dijelove i tako dalje, i mi bismo svr{ili

posao za dva sata. To nam je davalo vremena da ~itamo, razgo-

varamo i da se obrazujemo za budu}nost. Pla}ali su nam 3,5

dinara mjese~no, da bismo, kako je rekao upravitelj, "mogli zapo-

~eti pristojan ìvot". U to je vrijeme paketi} cigareta stajao 5

dinara."(547)

Privremeno odricanje od uìtka koji je mogao biti samo kratkotrajan

i pravljenje "sistema kooperacije u radu" predstavljaju najdragocjenije

znanje o tome kako uspje{no prebroditi duge godine robijanja. Stjecanje

takvog znanja po svemu izgleda kao uvje`bavanje u onome {to bismo

mogli nazvati "paradigmom modernosti": dovoljno je samo potcrtati na~in

dolaènja do uìtka kroz rad, njegovo uve}avanje kroz odricanje, i samo

rad koji postaje uìtak. No, odnos prema vremenu je ovdje najbolja indi-

kacija jednog bitno druga~ijeg odnosa prema stvarnosti. Sva strategija

otpora i subverzije onih koji se ne daju "prevaspitati" moè se iskazati kao

strategija kori{tenja vremena koje je trabalo biti "prazno" ili protra}eno. I

ovdje se pokazuje da je njihova strategija da radikaliziraju modernu re-

formu ka`njavanja i da doslovno ili mnogo stroìje od samog reìma uzmu

smisao kazne koju izdràvaju: da rade sami na svom "prevaspitavanju"

kao da to predstavlja sav smisao njihovog zatvorskog ìvota. Korisno

76

upotrijebiti vrijeme u zatvoru zna~ilo je dobiti na vremenu, osvojiti vi{e

vremena nego {to je bilo dodijeljeno.

Zatvorska uprava je u svojoj tehnologiji ka`njavanja morala biti

protiv pukog ka`njavanja, ali i protiv pukog zatvaranja: mu~enje je trabalo

biti zamijenjeno radom kao najboljim sredstvom humanizacije i resocijali-

zacije "moralno" posrnulih. Zatvorenici su bili samim ~inom zatvaranja

upisani u izvjesnu etiku rada: samo }e ih rad vratiti nazad u slobodu, jer

}e njime dospjeti na pravi put kojim kora~aju "normalni" ljudi. Osnovna

pretpostavka ka`njavanja je bila da su svi oni bez izuzetka neradnici, da

oni nikada u svom ìvotu nisu nau~ili {ta zna~i raditi. Otuda u zatvorskom

statusu ili u procesu prevaspitanja nije postojala niti je mogla postojati

bitna razlika izme|u "politi~kih zatvorenika" i obi~nih kriminalaca. Tre-

balo im je svima pruìti, i to u najve}oj mogu}oj mjeri, ono {to su do

dolaska u zatvor navodno uvijek izbjegavali: rad, mukotrpni rad, rad bez

predaha, rad koji ispunjava ~itav ìvot… Zatvorska etika rada je podrazu-

mijevala zakon: {to teà kazna – duì i teì rad. No upravo je ova mo-

dernisti~ka etika bila na strani osu|enih komunista: na osnovu ove etike,

u ime onih koji najmukotrpnije rade - radni~ke klase, oni su i osudili

kapitalisti~ko dru{tvo i dospjeli u zatvor. Zatvor im nije mogao ponuditi

nikakav ljudski rad niti neku eti~ku pouku na osnovu rada. Umjesto toga

bili su prisiljeni na neljudski rad kao potajno mu~enje i ~amu u samicama

kao iracionalnu potro{nju vremena.

Nema sumnje da je zatvorska etika rada bila la`na i podre|ena

surovoj sili premodernog ka`njavanja. Ali su politi~ki zatvorenici imali

mogu}nost legalne subverzije: da se drè slova zakona, da kao zatvoreni

radnici koriste poredak i pravilnik zatvora koji radnicima, ali samo pravim

radnicima, izlazi u susret zbog potreba njihovog prevaspitanja. Upravo ovo

je ta~ka neuspjeha ka`njavanja: njegov neo~ekivani uspjeh kojeg su zatvo-

renici ostvarili usprkos svojim ~uvarima. Radili su vi{e i bolje nego {to

treba, pojavili su se kao marljivi radnici na mjestu gdje su se o~akivale

lijen~ine i neradnici. Tako su postali istinski subjekti tehnologije zatvora,

zahvaljuju}i tome {to se ova predstavljala kao radna tehnologija. Trebalo

je da rade da ne bi rasipali vrijeme, a oni su radili najmanje dvostruko

"preko norme" da bi u{etdjeli vrijeme. O~ekivalo se da }e imati previ{e

vremena, a oni su ga imali premalo. âk na veliko ~u|enje uprave zatvora

nisu htjeli traìti ni predah, tzv. "uvjetni otpust". Upravo kao "marljivi

radnici" su se borili za svoj poseban status "politi~kih zatvorenika". Prvo-

bitna akumulacija vremena, koju Tito opisuje kao potajno uvo|enje mo-

derne racionalnosti u zatvorsku proizvodnju papirnatih vre}ica, iskori{tena

77

je za dodatni rad: fizi~ki rad je svakodnevno dopunjavan duhovnim radom.

Pove}anje produktivnosti neproduktivnog rada, koji nikoga ne moè pre-

vaspitati, imalo je za svrhu produktivni rad koji djeluje vaspitno. U zatvor-

skom ogledalu se pojavio tip zatvorenika koji nije kriminalac. Taj drugi

tip zatvorenika mo`da bi se najbolje mogao opisati kao filozofski obra-

zovan radnik, kao onaj koji proizvede mnogo vi{e vre}ica i onda, u tako

u{te|enom vremenu, izu~ava gr~ku filozofiju i "psiholo{ka djela". Tako

izgleda ideolog radni~ke klase na robiji. U Titovoj autobiografiji nalazimo

i slijede}u scenu iz Mariborske kaznione:

"Zamolio sam upravitelja za neku knjigu o gr~koj filo-

zofiji. On je odgovorio: ‘êmu vam treba knjiga o filozofiji?

Ogledajte se – vidjet }ete svu filozofiju koju èlite.’" (546)

Istu scenu, mo`da drugi poku{aj ili drugu interpretaciju, nalazimo u

prikazu ideolo{kog usavr{avanja, teorijskog rada kao politi~kog, iz pera

Rodoljuba ôlakovi}a:

"U tamnici je postojao partijski komitet, kome se na ~elu

nalazio Tito. Partijske sastanke redovno smo odràvali, jednom

nedeljno. Za teorijski i drugi rad imali smo malo uslova. Nismo

imali knjiga, a ipak se intenzivno radilo. Imali smo organizirani

kurs iz politi~ke ekonomije. Tito je najvi{e prora|ivao ‘Anti-

Duhringa,’ studirao je politi~ku ekonomiju i filozofiju. Jednom,

kada je traìo od upravnika da mu propusti neku istoriju gr~ke

filozofije, ovaj mu je odgovorio:

– Kaj }e vama filozofija, kladivo je za vas.

Tito je mnogo ~itao i psihologiju, naro~ito Behterjeva.

Radilo se individualno, ali je svaki ~lan Partije na sastanku

morao da podnese svoj plan i izvje{taj koliko je pre{ao materi-

jala. Tito je osim toga u~io i engleski. Odràvali smo svake

nedjelje po jedno predavanje iz oblasti knjièvnosti, istorije rad-

ni~kog pokreta, nauke itd. Tito je drào predavanja iz Oktobarske

revolucije. Ja sam u Mariboru preveo ‘Finansiski kapital’ od

Hilferdinga. U razne sveske koje sam imao pred sobom prvo

sam prepisivao citate iz ‘Dràvnog prava’ Slobodana Jovanovi}a,

a poslije nekoliko stranica prevodio sam Hilferdinga. Ina~e, u

na{oj tajnoj biblioteci imali smo osim ‘Anti-Duhringa,’ ‘Dràve

i revolucije,’ jo{ i ‘Akumulaciju kapitala’ Roze Luxemburg, ‘Eko-

nomsku teoriju Karla Marxa’ od Kautskog, Marxovu ‘Bedu filo-

zofije’ i ‘Finansiski kapital’ R. Hilferdinga. U Mariboru je Vu-

jovi} zavr{io prevod ‘Anti-Duhringa,’ a Tito i ja smo pregledali

prevod, jer je Tito dobro znao njema~ki. U tamnicu dolazilo nam

78

je legalno nekoliko ~asopisa, kao na primjer, ‘Srpski knjièvni

glasnik,’ ‘Bankarstvo,’ ‘Narodno blagostanje,’ ‘Stoèr’ i ‘Ek-

onomist’ na engleskom jeziku." (201)

Suplementiranje fizi~kog rada mentalnim bilo je nova tehnologija

mo}i koju su na njenom povla{tenom mjestu ponudili "politi~ki zatvore-

nici." Neku vrstu strategije suplementiranja su ponudili i "apoliti~ni zatvo-

renici," ali iza njihovog neproduktivnog fizi~kog rada stajale su jalove

duhovne aktivnosti kojima je nedostajala svaka stvarnost. Tako je Dedijer

prema Titovom kazivanju zabiljeìo i ovu epizodu:

"Dolazili smo u kontakt i sa kriminalcima. Oni su imali

samo jedan cilj, da do|u do pomilovanja. Izmi{ljali su sve i sva,

mogu}e i nemogu}e stvari, pronalaèn je ~ak i perpetuum mobile,

ljudi su rje{avali i kvadraturu kruga i druge probleme, sve u nadi

da }e na taj na~in do}i do pomilovanja. Drugi opet, ~ija ma{ta

nije radila u tom pravcu, a èljeli su da budu pomilovani, izmi{-

ljali su druge stvari. Po njima, kraljica Marija se pora|ala svakog

dana dva puta, i to ~e{}e je ra|ala princa nego princezu, jer je

za mu{ko dijete, navodno, amnestija trebala da bude {ira." (200)

"Zalu|eni pogre{nim idejama,” "politi~ki zatvorenici" su, ustvari,

pokazivali bolji smisao za stvarnost od onih koji nisu imali nikakvih

"politi~kih ideja". Fizi~ki rad ih nije mogao prevaspitati, jer im nije nudio

druk~iju stvarnost od one iz koje su bili izolirani. [to se ti~e samih ideja

ili njihove zalu|enosti njima, povla~enje od stvarnosti im je samo moglo

dobro do}i. Na taj na~in su im ideje postajale jo{ ìvlje.

U zatvoru su, dakle, zatekli isti model stvarnosti kakav je vladao

van njegovih zidina, samo {to je bio karikiran. Prvo, taj model je bila

tehnologija rada koja ih je trebala natjerati da prihvate odba~enu stvarnost:

besmisleni, neproduktivni, mukotrpni, slabopla}eni rad. A zatvor se poka-

zao kao idealna prilika da razviju druga~iju tehnologiju rada, druga~iji

model stvarnosti. I to su uradili unutar istog vrijednosnog sistema etike

rada na osnovu kojeg su im vrata zatvora bila zaklju~ana. I njihov vlastiti

cilj je bio uspje{an rad i ve}a blizina stvarnosti. Izgledalo je da su samo

oni, kao uzorni radnici, mogli biti u stanju da prevaspitaju neradnike.

Drugo, sa uvo|enjem [estojanuarske diktature i zabranom politi~kog rada

komunistima, sama vanjska stvarnost je postala velikim zatvorom u kojem

se moglo i gore pro}i nego u stvarnom zatvoru: likvidacija "neistomi{lje-

nika" daleko od o~iju javnosti i bez sudskog procesa je bila takva prijetnja

spram koje je, po svjedo~enju robija{a, dolazak na robiju predstavljao

pravo olak{anje. Zabrana politi~kog rada propisima diktature je i radnicima

79

na slobodi ostavljala na izbor samo mogu}nost robija{kog "vaspitnog ra-

da". Politi~ki rad je bio zabranjen i "vani" i "unutra," a komunisti su se

njime bavili i sa jedne i sa druge strane zida. Ako bi ih otkrili napolju

stavljali bi ih, s dovoljno sre}e, u zatvor; a ako bi ih otkrili u zatvoru,

stavljali bi ih u zatvor u zatvoru: u samicu.

îtav lijevak procesa zatvaranja zavr{avao se u samici kao najve}oj

kazni zatvaranja. Zatvaranje se u svom radikaliziranju odvijalo kao zatva-

ranje partije, zatim kao zatvaranje grupe aktivista, i na kraju zatvaranje

pojedinca. Smisao zatvaranja je bio spre~avanje socijalizacije nepo}udnih,

{irenja {tetnog utjecaja jedne dru{tvene grupe, ali samica kao najo{trija

kazna je dovodila u pitanje komplementarni smisao ka`njavanja kao re-

socijalizacije. Samica ne pripada modernom zatvoru, jer zatvaranje nema

u sebi samome svrhu. Ona moè biti samo palijativna mjera, ~ija je legal-

nost sasvim sumnjiva: samica je kazna na kaznu, gdje se zatvorska uprava

pojavljuje kao naknadni, privremeni i najvi{i sud koji zatvoreniku izri~e

najteù kaznu institucije ka`njavanja, da bi ga kaznila {to se ne podvrgava

ka`njavanju. Dvostruko zatvaranje predstavlja prijetnju ~itavom sistemu

zatvaranja kao unutarnjeg otvaranja: kroz humano, "psiholo{ki" projicirano

ka`njavanje, to jest grupnu terapiju radom. Suplementiranje modernog

ka`njavanja arhai~nom mjerom moè sluìti kao dokaz neuspjeha ovakvog

ka`njavanja. Otuda se moè uo~iti subverzivni odnos samih vlasti prema

legitimnoj proceduri sluènja kazne, nepovjerenje u novi pristup, sumnja

u njegovu djelotvornost. Strategija "politi~kih zatvorenika" je bila upravo

da usprkos svojim ~uvarima ustrajavaju na zvani~noj politici ka`njavanja,

da budu bolji ka`njenici nego {to bi to oni koji ih ka`njavaju sebi mogli

dopustiti, da slijede slovo zakona tamo gdje oni koji su ih na osnovu njega

zatvorili to nisu u stanju. Ovi zatvorenici su dobro znali odakle dolazi

sumnja njihovih ~uvara u blagost kazne, ~ak i kazne doìvotne robije.

Upravo su oni, za razliku od "obi~nih kriminalaca", nastojali uvjeriti svoje

~uvare u blagost i nedjelotvornost kazne koju sluè. Svojim pona{anjem

u zatvoru su nastojali pokazati da najteè kazne nisu promijenile ni{ta

bitno u njihovom ìvotu: da bi okajali svoj grijeh i da bi se promijenili

nije ih dovoljno li{iti slobode i natjerati na prisilni rad. Oba ova glavna

elementa kazne ne predstavljaju nikakvu novost: ve} prije re{etaka su bili

li{eni slobode i natjerani na prisilni rad. Ka`njeni su upravo zato {to su

htjeli slobodu i {to su bili dobri radnici. Njihovo ka`njavanje je dokaz da

je model zatvora ve} bio ostvaren u stvarnosti. Zato ih se nikako nije moglo

kazniti: moglo ih se samo potajno mu~iti, kr{e}i zakon u ~ije ime su bili

osu|eni. Kako kazniti radom najbolje radnike i kako prijetiti li{avanjem

80

slobode onima koji ne traè privremeni dopust, poput Tita, ili ~ak dobro-

voljno idu u samicu, poput Mo{e Pijade?

S iskustvom zatvora komunisti su dobili unutarnji i neposredan uvid

u postoje}i reìm stvarnosti, u vladaju}u tehnologiju mo}i i diskurzivnu

praksu. U zatvoru su otkrili najslabiju ta~ku ~itavog ideolo{kog sistema i,

ujedno, izvor svoje najve}e mo}i. To otkri}e zahvaljuju pravu koje su

stekli i mogli ste}i samo u zatvoru: pravu na obrazovanje, na samoobra-

zovanje. Ta~ka raspada zatvorskog sistema, koji se nalazi u srcu cjelokup-

nog sistema dominacije, prona|ena je i pogo|ena u onom ~asu kada se

ide dobrovoljno u samicu, kada se radi vi{e nego {to treba, ili kada se radi

sa zadovoljstvom umjesto s mukom. Ali postoji jo{ subverzivnija zatvo-

reni~ka gesta: kada se od zatvorskog ~uvara traì gr~ka filozofija. Tada se

od ~uvara traì da pomogne izvr{enju kazne, da udovolji pravu na obra-

zovanje koje je u zatvoru jednako fundamentalno kao i pravo na hranu,

na spavanje, na rad. Tako "politi~ki zatvorenik" dobiva po kazni ono {to

mu je bilo uskra}eno na "slobodi" i zbog ~ega je, na kraju krajeva, i bio

ka`njen. Ustvari, on ne moè da dobije kaznu koju zasluùje i zato ustra-

java na njoj, postaju}i sudija i sebi i onima koji su ga osudili. On uvi|a

da se kazna u modernom dobu moè izre}i samo kao kazna prevaspitanja

ili (ponovnog) obrazovanja, budu}i da se mo} ustanovljuje kao znanje.

Robija{i su u najboljoj prilici da otkriju vrhovni princip moderne:

znanje je mo}; ali tako|er i svo licemjerje u nepo{tovanju tog principa.

Otuda su oni principijelniji u svom ka`njavanju od onih koji ih ka`njavaju.

Svojom principijelno{}u oni èle dokazati da se postoje}a vlast zasniva na

neznanju, to jest na zabrani znanja: cenzuri. Utoliko je njena svijest "la`na

svijest", jer otjelovljuje ono {to toboè osu|uje i {to kaznama èli da

sprije~i. Druga~ije i ne moè postupati prema onima koji smatraju da znaju,

da posjeduju istinito znanje o stvarnosti. Ka`njavanje se odsada mora

provoditi u horizontu znanja – na primjer, zlo se mora definirati kao

neznanje – a samo zatvaranje se ne moè provesti u tom horizontu. Upravo

na robiji su komunisti mogli shvatiti koliko je bitno da svoj politi~ki rad

definiraju kao obrazovanje, budu}i da samo obrazovanje dobija fundamen-

talnu politi~ku funkciju koju i zatvor mora usvojiti u svoj program. Rede-

finiran kao obrazovanje, politi~ki rad je mogao biti nastavljen i na robiji.

Zatvorska ograda je samo sprije~ila, ili bolje re~eno odloìla, da to bude

rad s masama, da bi to postao rad zatvorenih politi~ara na samima sebi.

Me|u njima je postojala dovoljna razlika "mladi"-"stari,” "iskusni"-"ne-

iskusni,” "{kolovani"-"ne{kolovani" da bi obrazovanje bilo pokrenuto, ali

i bez te razlike ono je imalo svoj osnov, jer je u bitnom predstavljalo

81

nastojanje samoobrazovanja koje je u modernizmu principijelno nedo-

vr{ivo.

Tito je u svom izvje{taju o robijanju u Lepoglavi naveo jedan doga-

|aj iz robija{kog ìvota koji bi mogli nazvati primjerom "la`nog obra-

zovanja, obrazovanja i samoobrazovanja," a likovi doga|aja su dva ide-

olo{ka u~itelja i mladi robija{ ili, u druk~ijem opisu, jedan u~itelj i dva

robija{a-u~enika ili dva u~itelja i jedan la`ni u~itelj. Tito je naveo ovaj

primjer da bi pokazao kakav je moralni lik predstavljao "drug Mo{a Pijade"

koji je nau~io la`nog u~itelja i upravitelja zatvora razlici izme|u "poli-

ti~kog zatvorenika" i "obi~nog kriminalca" i u~eniku, mladom robija{u,

dao {kolski primjer "novog ~ovjeka":

"Jednom prilikom je kaznioni~ki u~itelj, koji je ina~e i

reìmski {pijun, a u kaznioni vr{i i cenzuru pisama, zlostavljao

jednog mladog druga zato {to ovaj nije ne{to po u~iteljevoj volji

napisao u pismu. Pijade je oti{ao da intervenira kod u~itelja, kod

~ega je do{lo do sukoba, jer je taj u~o nazvao komuniste bandi-

tima. U~itelj je dao obojicu na raport. Kod raporta je upravitelj

vidio da u~itelj nema pravo, te je htio da kazni samo onog mladog

radnika, na{to je Pijade protestirao i traìo da se i njega kazni.

Razumije se, bilo mu je udovoljeno i on je bio ba~en u ‘sa-

micu’…" (192)

U epistemolo{kom smislu ovaj sukob oko pisma je veoma zanimljiv.

Na ovom dokumentu se mogu zavr{iti ili od njega mogu po~eti sve analize

obrazovanja u robija{nici. Samo pismo ovdje moè biti nit vodilja analize.

Zatvorski u~o bi se mogao opisati kao onaj koji "skra}uje" pismo, cenzor

koji u pismu pronalazi nedopu{teni, "strani" jezik koji nikada ne smije

postati "na{ jezik". Pijade je u~italj koji "pro{iruje" pismo, najproduktivniji

prevodilac sa stranog jezika koji potajno nadopunjuje zabranjeno pismo

komunista – prije toga je u izvje{taju M. Pijade spomenut kao prevodilac

samog Svetog pisma komunista, "ogromnog djela" Kapital i drugih zna-

~ajnih marksisti~kih tekstova. Sukob oko pisma se zavr{io time {to je jedan

pribjegao sili, a drugi "prosvjetiteljski" ismijao kaznu. Time je prvi ispao

iz toposa pisma, otkriv{i da mu ne pripada, a drugi je sposobno{}u da

dobrovoljno prihvati samicu dokazao svoju u~iteljsku vjerodostojnost.

Shodno genealogiji "moderne du{e" koju je predloìo Faucault, ovim

svojim ~inom Pijade bi se mogao predstaviti kao konstituirana individua.

Samo individua moè podnijeti kaznu samice, jer njegova subjektivnost

je ve} preuzela funkciju ovog "duplog dna" zatvora. "Politi~ki zatvorenici"

se mogu smatrati istinskim subjektima zatvora upravo zato {to su individue

82

u emfati~kom smislu rije~i, {to su po svojoj obrazovanosti u stanju provesti

modernizaciju ove moderne institucije daleko iznad njenih vlastitih ka-

paciteta. Modernizaciju zatvora oni vr{e kroz svoj politi~ki rad, ~ija je

zatvorska forma duhovni rad. Individue su subjekti duhovnog rada. Zato

je pri~a o uspjelim robija{ima pri~a o velikim individuama. îtav izvje{taj

koji je Tito napisao o Lepoglavi moè se pro~itati kao opis "moralnog

lika" Mo{e Pijade. Ali upravo u tom opisu treba biti osjetljiv na strategiju

suplementiranja na kojoj je zasnovana marksisti~ka ideologija. Postav-

ljanje velikog umjetnika na krov robija{nice ne ide bez napomene o nje-

govoj ljubavi za ma{ine, ina~e bi se mogao ste}i pogre{an utisak o poku{aju

imaginarnog bijega iz stvarnosti, o buròaskom pogledu prikovanom za

iscrpljeni nebeski vidik:

"Drug Pijade se bavi i slikanjem na robiji. Po{to je kaz-

niona opkoljena visokim zidom mi smo udesili tako da je on

mogao slikati sa krova centrale, koji je ravan. Naslikao je ne-

koliko krasnih pejsaà. Kada je iscrpio vidokrug sa krova, onda

je po~eo da slika oblake, u ~emu je zaista veliki umjetnik – to

su mu najljep{e slike. Kod mene u centrali je sa naro~itom lju-

bavlju pazio ma{ine kad su bile u pogonu. êsto je izraàvao

èlju da bude radnik, metalac." (192)

Duhovni rad moè biti politi~ki rad samo u robija{nici koja je zas-

novana kao fabrika besmislenog fizi~kog rada. U svom potajnom nadopu-

njavanju, duhovni rad onda sluì dekonstrukciji takvog prisilnog rada.

Nijednog ~asa ovaj prvi ne smije postati svrha samome sebi i postati izraz

prezira prema fizi~kom radu. Rije~ je o duhovnom radu radnika na robiji,

tako da taj rad nikada ne moè biti zato~en u nebeskom toposu. Pijade

nije politi~ki fanatik, isposnik ~iji je pogled usmjeren isklju~ivo ka nebu,

potajni restaurator ostataka manastira u Lepoglavi. Samotni ìvot u zatvoru

pogoduje samoobrazovanju, ali samoobrazovanje je namijenjeno obrazo-

vanju, i to obrazovanju uz rad. a takvo obrazovanje ~ini od zatvora fabriku

najmo}nijeg oru`ja. S jedne strane, samotno obrazovane individue dopri-

nose racionalizaciji rada, oni su znalci koji se suprotstavljaju cenzuri pis-

ma, ~ija glavna posljedica je pretvaranje rada u neljudsku djelatnost. S

druge strane, rad – promatran kao rad radnika: njihov zajedni~ki materijalni

rad, ~iji je topos zemaljski – doprinosi socijalizaciji takvih individua.

Rije~ju, izme|u samice i zatvorskog pogona za pakovanje vre}ica odvija

se proces obrazovanja kao svojevrstan kru`ni tok posredovanja izme|u

dvije instance, pri ~emu se individualizacija pretvara u socijalizaciju, a

socijalizacija u individualizaciju.

83

Vladimir Premec

ARCHIVIUM PHILOSOPHORUM

êsto se pitam o ~asnom pravu pozivanja na osobno iskustvo. Sveko-

lika opreznost vrednovanja odnosa prema DRUGOM davno me je dovela

do stava da moje mi{ljenje nikoga osim mene ne mora ni na {ta obavezivati.

Budu}i da sam u «znanstvenom robovanju na Univerzitetu» prekora~io

trideset i pet godina, a to objektivno govori i o granici mojeg ìvotnog

vijeka preko pedeset i pet godina ìvota, vjerujem da se na taj na~in sti~u

i prava govora pod radnim naslovom ovoga prikaza jedne ustanove extra

legem koju sam osnovao na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog

fakulteta u Sarajevu, podudarno sa svojim dolaskom na tu toliko obrazovno

va`nu univerzitetsku instituciju za ovu zemlju Bosnu i Hercegovinu ~iji

sam gra|anin. Nije to ni slu~ajni pomen niti neutemeljena uspomena.

Prvog sam radnoga dana, 01.10.1967. upoznao bibliotekarku Odsjeka go-

spo|u Ljubicu \ikovsku, ro|enu sestru ~uvenog profesora Pravnog fa-

kulteta Vlada Jokanovi}a, a poslije i njihovog mla|eg brata budu}i da smo

stanovali na istom ulazu nebodera Zvijezda u Masarykovoj ulici. Budu}i

da sam doputovao u Sarajevo iz Zagreba, Ljubica je imala potrebu da mi

pokaè nekoliko kartonskih kutija koje su preostale od profesora Vanje

Sutli}a koji je pozvan na novoosnovani Fakultet politi~kih znanosti u

Zagrebu. Prvom sam prilikom pomenuo Vanji njegove kutije pune ispi-

sanih papira, ali on za njih nije mario; leèrno mi je poklonio elegantni

upalja~ benzinac koji se nalazio me|u prvim arhivalijama Odsjeka. Lju-

bica je bila presretna zato {to bibliote~ki prostor osloba|am nepredvi|enog

balasta, a ja sam nekoliko sve`njeva dokumenata i dopisa sa Odsjeka

Dekanatu pohranio u prve registratore budu}eg opse`nog arhiva od neko-

liko sada ve} punih vitrina koje ~uvaju svjedo~anstva o stvarnom i duhov-

nom ìvotu Odsjeka za filozofiju prvobitno, a od 1967., zahvaljuju}i pre-

lasku Esada ]imi}a i Boìdara Jak{i}a sa Fakulteta politi~kih nauka radi

razvijanja sociolo{kih disciplina, ba{ potonji je kao sekretar Odsjeka na

dopisima po~eo pisati ZA FILOZOFIJU I SOCIOLOGIJU, {to je tako

UDK 651.56

85

zapo~eto bez posebnih pravnih ukaza postalo slu`beno i istovremeno po-

taklo povremene rasprave o studiju sociologije na dva fakulteta Sara-

jevskog univerziteta. Vrijeme je hitalo u budu}nost koja ne postoji, Ljubica

\ikovska je oti{la u penziju, ali smo prije njezinog odlaska na~inili pri-

mopredaju biblioteke Odsjeka sa na{om biv{om studenticom, tada ve}

profesoricom filozofije i sociologije Mirkom Cura}. Tako mi se pruìla

prilika da svaku knjigu i ~asopis, ili vidim na kartici zaduènja, ili u fondu

bibliote~kom uzmem u ruku. To sam ponovio u trenu primopredaje na{e

biblioteke izme|u gospo|e Cura} i profesorice filozofije i sociologije Ves-

ne ôlovi} koja i danas vodi brigu o segmentu Odsjeka za filozofiju i

sociologiju me|u drugim odsje~kim bibliotekama koje su smje{tene u

zajedni~kom prostoru fakultetskog prizemlja poslije velike adaptacije zgra-

de po nacrtima arhitekte Juraja Neidharta, ~uvenog Naleta sa Arhitekton-

skog fakulteta koji je svojevremeno zgradu projektirao na prostoru izme|u

Zemaljskog muzeja i svojih poznijih zdanja-nekadanjih zgrada, Corbusie-

rovski vertikalnog Izvr{nog vije}a i skladno u gabarit kvarta uklopljene

negdanje Skup{tine Bosne i Hercegovine. îtav taj kompleks izme|u aus-

trougarskog Muzeja i izgorjele zgrade prve Tvornice duhana rije{io je

profesor Neidhart. Odgovornost prema poslu bibliotekarke Odsjeka za

filozofiju i sociologiju ogleda se djelatno i akademski naro~ito uskla|eno

i sa zakonskim normama; velim to zato {to je gospo|a ôlovi} zavr{ila

postdiplomske studije bibliotekarstva i nosi akademsko zvanje MAGIS-

TRE BIBLIOTEKARSTVA. U tom kontekstu pominjem i svoju ljubav

za historiju filozofije koja ima svoju povijest. Slu{ao sam svojevremeno

nekoliko historijskih kolegija kod ~uvenog rimskog doktora historijskih

znanosti i arhivistike profesora Josipa Buturca. Primjerice: Op}u povijest

Crkve, Povijest Crkve u Hrvatskoj, Metodologiju historijskih znanosti i

Paleografiju. Slu{aju}i, nisam ni pojma mogao imati od kolike }e mi koristi

biti te discipline, podjednako dvosemestralnom kolegiju Metodologija

znanstvenog rada koji sam slu{ao kod profesora Bonaventure Duda, a koji

i sam predajem na postdiplomskim studijama Odsjeka za filozofiju i soci-

ologiju, od osnivanja do danas. Logi~no, treba SPONTE SUA-navlastitim

nagnu}em, dakle, bez imalo àla za vremenom, u ime samodostatnosti

IDEJE SAME ugra|ene napornim radom u ARCHIVIUM PHILOSO-

PHORUM-ARHIV FILOZOFA, oslu{kivati unutarnje impulse i ìvjeti

uskla|eno sa njima. Suprotno, vjerujem, bilo bi za mene bolno. Zbog toga

je i bilo jednostavno izdràti podsmijeh, govore o uzaludnosti, ~injenicu

da ovaj neinstitucionalizirani posao nikada nije donosio trodimenzionalnih

koristi, a ni na kraj pameti mi nije metaforika idile spomenika trajnijeg od

mjedi, ili sfumata VJE^NOSTI. Ipak, geleri granata rasprslih u ba{ti Filo-

86

zofskog fakulteta zaobi{li su staklena vrata vitrina u kojima se ~uvaju

registratori sa arhivalijama. âk i vi{e od te MILOSTI; iznad vitrina stajali

su fotoportreti profesora @uljevi}a i Prohi}a, rahmetlija me|u na{im umr-

lim ~lanovima Odsjeka, ostali su netaknuti, premda je izme|u njih bila

rupa u zidu veli~ine moje {ake, a uokolo ve}e i manje udubine u zidnom

malteru kao snopimice usmjerene. ûdilo me i to {to poslije silom otvo-

renih vrata na svim kabinetima Filozofskog fakulteta ni~eg papirnatog iz

Odsje~kog arhiva ne nedostaje; ~ini se da je i moj prastari Grundigov

magnetofon bio sa svojih 12,05 kg preteàk. Uzelo je samo moje italijenske

cipele i na~etu fla{u Johny Walker-a. Prozorska stakla su uni{tena, ali je

~udo od ljubavi za zgradu Filozofskog fakulteta svojim nesebi~nim ener-

gijama sa onima koje je okupio i ènama koje su dolazile pod cijenu ìvota

na posao, prostor Arhiva odsjeka i ~itavu zgradu za{titio humanitarnim

folijama legenda-HASAN OSMANAGI]. Prostor o kojem govorim, tako

tri puta, jer bi za ja~ih eksplozija folije sa prozora padale kao nezbrinute

zavjese na burnom vjetru. Hasan Osmanagi} ljubi zgradu i ustanovu fa-

kulteta kao ro|enu ku}u. Nije ni ~udo. Sada umirovljen starina, gradio je

tu zgradu Filozofskog fakulteta od temelja; sjajni elektri~ar; zapazio ga je

profesor Salko Naze~i} i zaposlio u zvanju DOMARA. Taj posao bio je

za gospodina Osmanagi}a vi{e od poslova domara; obavljao ga je DO-

MA]INSKI; umirovljen a aktivan kao DOMA]IN, danju i no}u tokom

rata, i donedavno.

Razu|enu djelatnost jednoga Odsjeka ipak ~ini nekoliko bitnih seg-

menata. Klju~ni aspekti su njegovi studenti i nastavnici. Prvi stupanj ar-

hivirane gra|e ve}ina je dokumenata-svjedo~anstava o odlukama sa po-

dru~ja komunikacije Odsjek-Dekanat-Nau~no nastavno vije}e-Savjet-Uprav-

ni odbor. Arhiv, naàlost, ne posjeduje originale, no kopije. Idealitet origi-

nala u amaterskom vidokrugu i nije mogu}, ali podaci ostaju u zna~enju

putokaza do mati~nih sve`njeva Arhiva Filozovskog fakulteta. Zbog toga

se odsje~ki arhiv oslanja na puninu i pravnu validnost arhiva Filozofskog

fakulteta, a u nekim segmentima putanja se krunski zavr{ava u Arhivama

Rektorata i njegovih institucija. Vrijednost Arhiva Odsjeka u tom smislu

i nema vjerodostojnost arhivskih originala i va`nost legalne institucije, ali

predstavlja nesumnjivo rudnik trodimenzionalne gra|e za upotrebu is-

traìva~ima. Ukoliko je Odsjek op}i pojam, njegovog sadràja ne bi ni

bilo da na njemu nema studenata i nastavnika. Arhiv Odsjeka ~uva diplom-

ske radove biv{ih studenata do kojih sam mogao do}i. Vrsta ove brige

broji danas gotovo 30 registratora diplomskih radnji. Iz tematike i men-

torstva, iz hronologije i literature ogledaju se kriteriji i znakovi vremena,

dubina studija i {irina istraìvanja, komunikacija sa izvornim djelima ob-

87

javljivanim posvuda, svijetom srodnih interesa. ûdesna praksa dostup-

nosti informacija i prakti~ko posjedovanje golemih biblioteka u student-

skom i prostoru istraìva~kog rada, danas zasjenjuje mukotrpnost nekada

sporog komuniciranja i dugog ~ekanja nove riznice istraìvanja objav-

ljenog u obliku knjige, primjerice u Madridu prije 30 godina. Zahvaljuju}i

modernim komunikacijama, ne~ije ju~er, moje je danas ili sutra. Kolegi-

jalna predavanja po pozivu iz bilo kojeg dijela svijeta u filozofijskom

seminaru vi{e nije potrebno prevoditi. Negda{nji dvostruki put zgusnut je

vremenski na najkra}u prostornost.

Papiri koji svjedo~e o ìvotu Odsjeka saèti su u nekih 16 registra-

tora, ali su diplomski radovi negda{njih studenata svojom brojno{}u AR-

GUMENTUM MAGNUM-VELIKI DOKAZ prilaganja brojnih ljudi pi-

ramidi bosanske duhovnosti koja neprestano ìvi u slici {irenja u obje

koordinate. Za razliku od arhivalija Odsjeka u administrativnom fakultet-

skom smislu, diplomske radnje su originali sa svim atributima takovrsnih

stru~nih vrijednosti. Arhiva studentske slu`be Filozofskog fakulteta bri`no

~uva svoje fondove u dosjeima svakog upisanog studenta, do onog stupnja

koji je kandidat dosegao. Osim fotografija i elementarnih dokumenata pri

upisu, kartoni sa podacima o poloènim ispitima, ili slu`benim kopijama

diploma, predstavljaju pravu riznicu na temelju ~ijih podataka su otisnute

kopije izgubljenih i uni{tenih dokumenata, naro~ito poslije rata. Arhiv

Odsjeka u tom pogledu uvijek se moè osloniti na podatke arhiva Student-

ske slu`be, a on je tokom rata ostao nedirnut-sa~uvan u cijelosti.

Archivium philosophorum ~uva ve}inu magisterija koji su branjeni

na na{em Odsjeku, ali se uvijek moè osloniti u tom pogledu, na Arhiv

Slu`be postdiplomskih studija Filozofskog fakulteta, ili na putanje na koje

njegovi fondovi upu}uju do centralnih fondova disertacija u Biblioteci

fakulteta. Sabrao sam i ve}inu doktorskih disertacija koje su vo|ene i

obranjene sa na{eg Odsjeka na Filozofskom fakultetu, a na{e nedostatke

pokriva administrativno i sadràjno Slu`ba Dekanata sa svojim arhivali-

jama. Biblioteka fakulteta svojim fondom branjenih doktorata prava je

riznica kojoj samo treba jo{ dodati propisanu dokumentaciju za promociju

doktoranata u Rektoratu ~ija je Arhiva u tom smislu vaàn izvor, u naj-

manju ruku rezimea neke doktorske teze. Po~asno slovo mentora za ~in

promocije nemam u na{em Odsje~kom arhivu, ~ak ni u registratorima

nastavnika-mentora, pa to smatram nedostatkom i unutar svoje brige o

fondovima koje sada prikazujem. Logi~no da su originali doktorskih di-

sertacija naro~ita vrednota i argumentum povijesti duhovne na{eg Odsjeka,

smje{teni na bibliote~koj polici posebno neza{ti}eni-otvoreni i dostupni

oku i ruci, poseban poticaj za reìm ~uvanja gra|e ovih tipova...

88

Za mene osobno od posebne su va`nosti sve`njevi personalne doku-

mentacije svakoga kolege i kolegice djelatnika u nastavni~kom odnosu na

Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Odustajem od poimeni~nog navo|enja

svih onih ~ije registratore sam ustrojio i punio svim materijalima do kojih

sam osobnom brigom dolazio. Ti personalni registratori ~uvaju elemen-

tarne biografske podatke, referate o akademskim i znanstvenim napre-

dovanjima, objavljene studije i knjige, recenzije o djelima iz ~asopisa i

novina, intervjue, da ne nabrajam posebnosti, kao novinske ~lanke u ko-

jima se u ovom burnom vremenu strana~kih borbi netko samo pominje,

ili je toliko prisutan svojim napisima u dnevnoj {tampi, kao akademik

Muhamed Filipovi}, etc. Za mene je osobno prava dragocjenost rukom

pisana autobiografija prof. Ivana Fochta koji me doveo u Sarajevo, kao i

tjeskobna ~injenica da se originalni dossier profesora Kasima Prohi}a

nalazi u privatnoj zbirci profesora Sadudina Musabegovi}a koji ga je dobio

od fakulteta neposredno poslije Kasimove smrti 1984., ali ga nikada nije

vratio vlasniku. To sam saznao neposredno od Sade, no moja molba za

povratak ve} dugih godina nije uvaèna. Vjerujem da poznavaoci ovoga

mjesta u mom zapisu osje}aju razliku izme|u privatnog i institucionalnog-

Odsje~kog fonda. U tom kontekstu valja spomenuti i prve magisterije koji

su nastajali na temelju gra|e koju ~uva na{ ARHIV FILOZOFA-AR-

CHIVIUM-PHILOSOPHORUM. Magisterij posve}en profesoru Prohi}u,

dodu{e nije koristio na{e arhivalije, ali je zato onaj o profesoru @uljevi}u

nastao u cijelosti na temelju 6 registratora koje smo prof. Emir @uljevi} –

rahmetlijin sin i ja o profesoru [efkiji sabrali. Najavljen je i magisterij o

pokojnom profesoru Ivanu Fochtu i obe}ao sam dati sve na uvid ~ime

raspolaèm, ili za {ta znam a u arhivu nema. Vjerujem da }e ideja pijeteta

prema starijima vladati u osje}anju ba{tine mla|ih kolega i nastavlja~a

ìvota Odsjeka, redosljedom neumitnosti ljudskih odlazaka.

U ovim registratorima naro~itim blagom smatram objavljene studije

i knjige, ali posebno i prijevode sa stranih jezika. To su pravi izvori za

poznavanje mi{ljenja koje ostaje neizdvojivo iz biografija pojedinaca, ako

ni po ~emu drugom ono po uzoru na SOKRATESA koji osobno nije pisao,

ali je ipak smatran najmudrijim Helenom i ostao zapam}en po svjedo~enju

svojih u~enika.

Kratki ovaj ZAPIS o Arhivu Odsjeka za filozofiju i sociologiju prvo

je opse`nije OBZNANJIVANJE ove ~injenice od strane moje, njegovog

osniva~a. SCRIPTA MANENT-PISMENA OSTAJU veli drevna poslo-

vica, a ja joj dodajem segment ARCHIVIUM SERVAT-ARHIV ÛVA.

89

Dragoljub Stojanov

BOSNA I HERCEGOVINA

U ZAMCI POLITIKE I EKONOMIJE

Abstrakt

Sedam godina nakon stupanja na snagu dejtonskog mirovnog sporazuma,

te protivno svim o~ekivanjima, BiH kao dràva je jo{ uvijek ekonomski neodrìva

– ona je zavisna od me|unarodne pomo}i (aid-driven economy).

Siroma{tvo je fenomen koji prijeti Bosni i Hercegovini.

Takvo "neo~ekivano" stanje u BiH determinirano je gre{kama koje su

na~inili doma}i i me|unarodni politi~ki i ekonomski eksperti i faktori koji odlu~uju.

BiH je tako dospjela u zamku politike i ekonomije. Solucija za budu}nost

BiH mogla bi se traìti u promjenama ekonomskih dogmi i politi~kom setingu.

Jedno novo, revitalizirano rje{enje, vi{e prilago|eno BiH realitetima je potrebno.

Ovaj prilog zagovara novi pristup ekonomskog rastu i razvoju koji se

zasniva na "ekonomici proizvodnje" (supply-side approach), umjesto do sada

primjenjivanog koncepta baziranog na "ekonomici tra`nje" (demand-managed

approach) i slobodnom trì{tu (free market).

Klju~ne rije~i: aid-driven economy, gre{ke, dogme, dràva i trì{te, politike

Uvodne napomene

Sredinom 2002. g. BiH dru{tvo je jo{ uvijek u zamci pogre{aka

politike i ekonomije.

1Preovladavaju}a ideologija tranzicije aplicirana do sada u BiH mogla

bi se ilustrirati rije~ima emeritus profesora sa LSE Peter-a Weisa kako

slijedi:

UDK 32:33(497.6)

91

1 Rad je objavljen u knjizi: C.Solioz-S.Dizdarevi} “La Bosnie-Herzegovine: Enjeux de

la transition”, Harmattan, 2003.U pripremi je objavljivanje engleskog i njema~kog

izdanja.

"Ta~erizam + Optimizam, tj; Monetarizam + Privatizacija + Dog-

matizam. Ali, tako|e neodgovorne vizije o lakom uspjehu."

Mi bismo ovome dodali da su neodgovorne vizije bile podr`avane

obostrano;od strane doma}ih politi~ara i me|unarodne zajednice,{ta god

da termin me|unarodna zajednica zna~i u BiH.

Zato, sedam godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, BiH

dru{tvo je suo~eno sa slijede}im osobenostima u odnosu na definiciju

ekonomskog razvoja:

– bez obzira na ~injenicu da je broj najsiroma{nijih ne{to smanjen

u odnosu na 2001. g., jo{ uvijek ima 24,6% doma}instava u BiH

koje imaju manje od 300 KM po doma}instvu;

– broj gra|ana sa primanjima nedostatnim da pokriju potro{a~ku

korpicu (oni koji imaju manje od KM 500 mjese~no) iznosi 43,2%

u BiH kao cjelini, pri ~emu u R. Srpskoj taj broj prelazi 50%;

– ~ak 44,75% mjese~nih primanja se tro{i na hranu. Na odje}u i

obu}u se tro{i oko 6% dohotka,{to je ispod bilo kakvih normi

potro{nje ~ak i nerazvijenim zemljama

1

;

– zato bi 59,1% stanovnika participiralo u {trajkovima kako bi izra-

zili svoje nezadovoljstvo nezaposleno{}u i gubitkom radnih mje-

sta

2

;

– prema dnevnim novinama "AVAZ" od 30. maja 2002.g. 41%

stanovnika u BiH smatra nezaposlenost i siroma{tvo najozbiljnjim

problemima.Odmah uz njih je korpucija sa 39% nezadovoljnih

sada{njom situacijom u zemlji. Posebnu pa`nju zavre|uje ~inje-

nica da najve}i problem u zadnjih deset godina, a to je nacionalna

mr`nja, "uzima" samo 13% kola~a nezadovoljnih gra|ana.

U odnosu na definiciju ekonomskog razvoja kako je definirana ,na

primjer, od strane M.Todara (ali ne samo njega-sli~no ekonomski razvoj

definiraju i H. Johnson, J. Meier, D. Seers, i drugi) ekonomija i dru{tvo u

BiH su daleko od jedne takve definicije.

Todaro definira ekonomski razvoj kao" fizi~ku realnost i stanje duha.

Ekonomski razvoj u svim dru{tvima mora imati, najmanje, slijede}e ci-

ljeve:

– porast zadovoljavanja osnovnih potreba,

– osiguranje porasta zaposlenosti i edukacije i

92

1 UNDP (2001.), Sistem ranog upozoravanja.

2 UNDP.op. cit.

– podizanje samozadovoljstva i {irenje izbora kako bi se i pojedinac

i nacija osjetili neovisnim.

Imaju}i na umu realnost u BiH izraènu kroz:

– veliki deficit platnog bilansa;

– opasno visok vanjski dug;

– stopu nezaposlenosti od oko 40% i

– zna~ajnu ulogu me|unarodne pomo}i

moramo jo{ uvijek definirati ekonomiju BiH kao "aid-driven" economy.

Prema tome, jo{ uvijek neodrìvu samu po sebi.

Prema M. Porterovim definicijama stadija privrednog razvitka (fac-

tor-driven economy, investment-driven economy, innovation-driven eco-

nomy and wealth-driven economy) ekonomija u BiH jo{ nije dosegla niti

prvu fazu ekonomskog razvoja.

A me|unarodna zajednica je u prvih pet godina nakon rata u BiH

potro{ila oko 46-53 miliarde dolara u jednom kompleksnom nastojanju da

zemlju i gra|ane vrati na pravi put.

1Zato, vjerujemo da ne pravimo gre{ku sugeriraju}i potrebu izna-

laènja novog sveobuhvatnog pristupa dru{tvu u BiH u cjelini, te ekonomiji

posebno. Nova ekonomska strategija razvoja je potrebna, i jedna takva

strategija je ukratko skicirana u ovom radu.

S.W.O.T. analiza

Za polaznu ta~ku na{eg pristupa uzimamo krug produktivnosti (pro-

ductivity wheel) onako kako je definiran od strane profesora C. Pitelisa.

2Krug produktivnosti obuhvata sve relevante determinante produk-

tivnosti jedne zemlje.Mislimo da je porast produktivnosti u zemlji najrele-

vantniji faktor koji doprinosi rastu GNP per capita,kao makroekonomskog

ekvivalenta produktivnosti zemlje. Prema C. Pitelisu osnovne determinante

kruga produktivnosti su:

1. ljudski resursi (human capital),

2. tehnologija i inovacije,

3. infrastruktura,

4. ekonomija jedini~nih tro{kova,

93

1 Fond otvoreno dru{tvo (2001.) Me|unarodne podr{ke politici SEECs-Lekcije (ne)na-

u~ene u BiH,

2 Pitelis, C. (1998.) Institucije, Produktivnost i Kompetencije, u PHARE-ACE projektu

"Izgradnja Institucija kao Industrijska Strategija"

5. makroekonomski uvjeti privre|ivanja,

6. institucionalno okruènje.

7. Mi bismo dodali ovim determinantama jo{ jednu, tj. koncept eko-

nomskog rasta i razvoja sugeriran i nametnut od strane me|unarod-

nih finansijskih institucija ili tzv.Washington consensus, imaju}i na

umu da je BiH, na jednoj strani, u stanju poluprotektorata, te, na

drugoj strani, snagu i efekte predloènih i primijenjenih ekonomskih

mjera.

Ukratko dalje skiciramo determinante od 1-5. jednostavno zato {to

su one bile elaborirane detaljno u studijskom projektu "Supply-Side Stra-

tegy for productivity, Competetiveness and Convergence between the

CEEc and (in) EU-u poglavlju The case of BiH"

1

1. Ljudski faktor

Kao {to je, naàlost, dobro poznato rat u BiH je prisilio oko 1-1,5

miliona ljudi da napuste zemlju. Oni drugi, izbjeglice, ~esto su se nerado

vra}ali nazad uglavnom u mjesta naseljena pripadnicima njihove etni~ke

grupe.

"Za vrijeme rata, kao i poslije, visoko kvalificirani (obrazovani) ljudi

~esto su uspje{no aranìrali emigrantski status,u dosta slu~ajeva ~ak ne

figuriraju}i kao emigranti. Manje obrazovani su naj~e{}e pripadali grupi

raseljenih osoba u okvirima zemlje.

2K tome ozbiljna i ~ak kontra-produktivna mjera donesena od strane

vlade u odnosu na produktivnost i kreiranje radnih mjesta bila je iz domena

zakona o radnim odnosima (Work law). ^lanom 43. tog zakona predvi|eno

je da svako onaj ko je bio zaposlen u odre|enoj firmi u 1991. g., ima pravo

vratiti se u istu firmu i na isto radno mjesto. U slu~aju da ne postoji potreba

za takvim radnikom, {to je vi{e nego ~est slu~aj zbog ratnih konsekvenci

i destruiranja firmi, kompanija mora radnika kompenzirati na odgovaraju}i

na~in.

Zakon je provocirao nekoliko relevantnih pitanja iz ugla produk-

tivnosti rada i porasta zaposlenosti kao {to su:

a) struktura firmi zna~ajno se razlikuje od one koja je postojala prije

izbijanja rata;

b) zakon predstavlja teàk finansijski teret za firme;

94

1 Stojanov, D. (2001.) Strategija ekonomije proizvodnje za produktivnost, Kompete-

tivnost i konvergenciju izme|u CEECs i EU-Primjer BiH. PHARE-ACE projekat.

Dio o krugu produktivnosti uradio âu{evi} Fikret kao u~esnik projekta.

2 The World Bank (1996.) BiH ka ekonomskom oporavku.

c) zakon ugroàva proces privatizacije ~ine}i firme manje atrak-

tivnim za kupce i

d) zakon skre}e oskudna sredstva od sfere potencijalnih investicija

u sferu potro{nje.

Danas, ve}ina mladih Bosanaca i Hercegovaca (posebno onih koji

su se vratili iz inozemstva) radi za me|unarodne organizacije. Iz ugla

produktivnosti rada privrede u cjelosti te uloge "human capital" u tom

procesu posebno, zapo{ljavanje kod me|unarodnih organizacija odvla~i

ljudski kapital od doma}ih firmi. K tome, rade}i po~esto poslove za koje

nisu bili educirani mladi ljudi umanjuju vrijednost svoga ljudskog kapitala.

Postoji jo{ jedan specifi~an faktor u BiH koji utje~e na ljudski kapital

i njegov potencijal – to je nemobilnost rada. Nemobilnost ljudskog kapitala

izazvana je:

– destrukcijom stanova i stambenog prostora i nedostatkom stam-

bene infrastrukture;

– visokom nezaposleno{}u i nedostakom potra`nje za radom izvan

mjesta boravi{ta u kojem neko eventualno radi;

– niskim platama te nemogu}no{}u da se plati renta izvan mjesta

boravi{ta gdje pojedinac stanuje ili kod roditelja ili ima svoj stan).

Povrh svega toga, moramo imati na umu da se sistem vrijednosti

dru{tva bitno izmijenio. Prioritet tzv, bosanskohercegova~ke elite, mena-

dèra i politi~ara postao je proces brzog sticanja bogatstva putem niza

razli~itih {pekulativnih aktivnosti.

U cjelini, moglo bi se zaklju~iti da ljudski kapital, kao determinanta

produktivnosti, ima vi{e slabosti nego pluseva u ovom momentu. U isto

vrijeme, moglo bi se promi{ljati da bi nova strategija razvoja orijentirana

kao kreiranju radnih mjesta mogla biti podsticaj razvoju i upo{ljavanju

human kapital.

2. Tehnologija

Op}enito uzev{i,jo{ od vremena dezintegracije biv{e Jugoslavije,

proces kreacije tehnologija i tehnolo{kog transfera je uglavnom zaustav-

ljen.

Ve}i dio me|unarodne pomo}i, koju su obezbijedili blagonakloni

donatori, nakon Dayton-a usmjeren je u rekonstrukciju infrastrukture te u

rekonstrukciju kao takvu.

Pored toga a zahvaljuju}i konceptu tranzicije sugeriranom i primi-

jenjenom u BiH, Me|unarodna zajednica ne èli da daje kapital dràvnim

firmama, bez obzira na to koliko bi one mogle biti potencijalno efikasne.

95

K tome, ekstremno visoke doma}e kamatne stope prisiljavaju me-

nadère da formiraju i imaju uglavnom kratkoro~ne horizonte u svom

poslovanju, zanemaruju}i time i najmanje mogu}nosti moderniziranja nji-

hovih kompanija. Zato, stoji ~injenica da je nivo zastarjelosti tehnologije

poslovnog sektora dostigao vi{e od 85%.

U odnosu na tehnologiju i njen transfer formirao se "vicious circle"

kako slijedi:

– bez kapitala nema tehnolo{kog progresa, bez tehnolo{kih pro-

mjena nema progresa, nema kapitala bez transnacionalnih korpo-

racija (TNC) i stranih direktnih investicija (FDI); nema FDI bez

slobodnog trì{ta i prosperitetne ekonomske klime, nema ( prema

Washington consensus-u) slobodnog (free) trì{ta sa dràvnom

intervencijom u privredi, sa dràvnom intervencijom nema kapi-

tala budu}i da nema TNC, bez TNC nema kapitala, a bez kapitala

nema tehnolo{kih promjena!

Nedostatak tehnolo{kog progresa uz nedostatak pozitivne vizije

BiH-e, doprinosi odlivu mozgova iz BiH, {to pogor{ava sive perspektive

doma}ih gra|ana.

Iz ugla kruga produktivnosti, netransfer tehnologije predstavlja oz-

biljnu slabost za BiH i njenu budu}nost. Ona se te{ko moè unaprijediti

budu}i da vi{e ovisi od stranih snaga (TNC, FDI, koncept razvoja) nego

od doma}ih snaga.

3. Infrastruktura

Najve}i dio me|unarodne pomo}i oti{ao je u infrastrukturu.Mnoge

ku}e su rekonstruirane,mostovi su popravljeni, ali:

– nedostaju investicije u bazna istraìvanja;

– koncentracija nau~nih radnika nedostaje;

– neadekvatna je za{tita inelektualne svojine;

– venture kapital je nedovoljan;

– nivo tra`nje je nedostatan i siroma{an u odnosu na njenu potrebnu

sofosticiranost.

Jednostavno govore}i, Dijaman M. Portera, onaj njegov dio koji se

odnosi na ugao infrastruktura, morao bi se unaprijediti i izmijeniti u znatnoj

mjeri ako BiH èli podi}i na vi{i nivo, svoju kompetetivnost i atraktivnost

za FDI, a sve kako bi promovirala porast produktivnosti rada. Preostalo

je jako puno posla koji bi trebalo u tome pravcu uraditi.

96

Nivo infrastrukture predstavlja jo{ jednu od slabosti u S.W.O.T.

analizi, ali uglavnom u pore|enju sa razvijenim zemljama i Porterovom

teorijom.

Za dati nivo razvijenosti BiH, njena infrastruiktura ~ak bi se mogla

smatrati zadovoljavaju}om, ili barem ne faktorom koji znatno ometa progres.

4. Ekonomija tro{kova

Nedostatak kapitala za finansiranje tehnolskih inovacija zadràva

sada{nje stanje tehnologije stati~nim. Nedostatak kapitala preventira re-

strukturiranje dràvnih firmi, pored samog koncepta tranzicije koji djeluje

u istom smijeru.

Koncept privatizacije uni{tio je tzv. velike firme. Dejtonska podjela

BiH na tri entiteta (Federacija, R. Srpska i distrikt Br~ko) podijelila je sve

potencijalno velike ili ve}e firme u tri dijela. Naprimjer, firma sa sjedi{tem

u Sarajevu (Federacija BiH) koja je imala svoje dijelove (dio) u R. Srpskoj

ili distriktu Br~ko, ne moè ra~unati da su ti dijelovi (dio) njeni. Taj dio

sarajevske firme pripada dràvnoj svojini R. Srpske ili "dràvnoj" svojini

distrikta Br~ko.

Tri entiteta su definirani kao tri dràve kada je u pitanju trertman

dràvnih firmi. Postoje tri razli~ita privatizacijska zakona u tri razli~ite

"dràve" kao tri dijela BiH. I svakako, trì{te u BiH je samo po sebi previ{e

maleno da bi se velike kompanije mogle razviti bez njihove me|unarodne

kompetetivnosti.

Institucionalne realnosti, malo trì{te, te nedostatak kapitala ne do-

pu{taju da efekti ekonomije obima, kao elementi kruga produktivnosti,

do|u do izraàja u BiH.

5. Makroekonomski menad`ment

Washington consensus je kamen temeljac makroekonomske politike

u BiH. Kao normalna i jedina posljedica toga, BiH uìva stabilnost tzv.

nominalnih ekonomskih indikatora. To su:

– KM, kao doma}a valuta, je konvertibilna;

– KM je stabilna valuta;

– devizni kurs KM je fiksiran i nepromjenjiv zahvaljuju}i primjeni

principa valutnog odbora-"curency board", kao jedine vodilje za

monetarnu i devizno-kursnu politiku;

– stopa inflacije je niska toliko da bi se BiH mogla ozna~iti kao

zemlja bez inflacije. (Ona je vi{a u R. Srpskoj {to samo pokazuje

da je BiH ekonomski prostor nejedinstven i neintegriran – ne

djeluje "zakon jedne cijene" i robna aribitraà).

97

Na drugoj strani, realni ekonomski indikatori su posebna pri~a.

Vanjski dug je neodrìvo visok. Deficit platnog bilansa odràva se

uz me|unarodnu pomo} i transfere iz inozemstva. Stopa nezaposlenosti je

oko 40%. Stepen kori{tenja kapaciteta je oko 35%. Potencijali BiH eko-

nomije su nagla{eno neiskori{teni.

BiH èljno o~ekuje ~lanstvo u EU. U tome kontekstu stopa rasta

GDP-a morala bi biti znatno vi{a od dana{nje. BiH ekonomija ne smije

biti nagla{ena u zoni nezaposlenosti i deficita platnog bilansa u okviru

jedne krive proizvodnih mogu}nosti male otvorene privrede.

Da bi do{la u zonu ravnoteè na krivoj proizvodnih mogu}nosti,

BiH je sugerirano (kao i drugim zemljama u tranziciji) da se osloni isk-

lju~ivo na FDI. Doma}i faktori rasta su zaboravljeni. Industrijska politika

ne postoji i ne treba postojati. Razvojni fond (fondovi) ne postoje i ne

trebaju postojati. Izvozno/uvozna banka ne postoji i ne bi trebala postojati,

itd.

BiH postaje slu~aj na osnovu kojeg bi se mogla iskovati nova teza

a to je da slobodno trì{te nije najbolji na~in da se formira slobodno trì{te!

Praksa pokazuje da je novi i druga~iji koncept makroekonomskog

upravljanja potreban Bosni i Hercegovini kako bi se podstakao porast

produktivnosti i ekonomski rast.

Citiramo J. Sachs-a o tome "da danas postoji opasan mit da vlade

mogu izvu}i svoje privrede iz bilo kojih pote{ko}a, bez obzira kako su

ozbiljne, samo ako primijene korektne politike. Ekonomije Isto~ne Azije

se ~esto uzimaju kao primjeri koji pokazuju da se jedan takav "hard work"

isplati. Istina je, me|utim, u slu~aju Japana, R. Koreje i Tajvana da je

velika finansijska i politi~ka pomo} iz USA bila vitalna komponenta sta-

bilizacije"

1Podsjetimo se da su upravo ove zemlje imale privilegiju da primijene

efektivnu i efikasnu dràvnu inervenciju u privredi.

U slu~aju BiH, washingtonski konsensus je primijenjen u cjelosti,

ostavljaju}i tako zemlju bez bilo kakvih instrumenata makroekonomskog

upravljanja,izuzev valutnog odbora.

6. Institucije

Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju u 1991. g. profesor Coase,

u njegovom sve~anom predavanju istakao je posebno va`nost odnosa izme-

|u trì{ta i institucija." Biv{e komunisti~ke zemlje su savjetovane da se

98

1 Sachs J. (1987.) Razvojno orijentiran program prilago|avanja, IMF i World Bank.

kre}u ka trì{noj privredi, a njihovi lideri su to i èljeli, ali bez odgova-

raju}ih institucija, nije mogu}e na~initi trì{te od bilo kakvog zna~enja.

Ima veoma malo smisla za ekonomiste da razmatraju proces razmjene bez

specificiranja institucionalnog okruènja u okviru kojega se trgovina od-

vija, budu}i da to utje~e na podsticanje proizvodnje i na transakcione

tro{kove. Mislim ovo je postalo kristalno jasno na osnovu primjera onog

{to se de{ava u zemljama isto~ne Evrope danas."

1U namjeri da podrìmo ulogu institucija i dràve u procesu ekonom-

skog razvoja, {to je posebno zna~ajno respektuju}i razli~ite stadije eko-

nomskog razvoja, citiramo M.Portera:

"Dràva ima najve}i neposredan utjecaj na formiranje komparativnih

prednosti u factor-driven (faza razvoja pokrenuta prirodnim resursima) i

investment-driven (faza razvoja ~iji su stimulans investicije) stadiju. Sred-

stva na raspolaganju, kao {to su: kapital, subvencije privremene za{titne

mjere su najsna`niji u tim fazama u razvoju nacionalne kompetetivnosti...

Dràva u tim fazama moè igrati va`nu ulogu u oblastima kao {to su:

usmjeravanje oskudnog kapitala u prioritetne plasmane, promoviranju pre-

uzimanja rizika putem eksplicitnih ili imlicitnih garancija, stimuliranjem

akvizicije ino tehnologije te primjenom privremene za{tite u cilju podr{ke

razvoju novih firmi vode}i ja~anju doma}e konkurencije i izgradnji mo-

dernih kapaciteta... devalvacija valute je isto tako korisna u ovim ranim

fazama razvoja, kadu su doma}e firme jo{ uvijek ovisne o cjenovnoj

konkurentnosti u plasmanu na strana trì{ta".

2BiH se nalazi u pred fazi razvoja koju nominiramo kao aid-driven

economy.

Zato, mislimo da je nedostatak dràvne intervncije u privredi kao i

nedostatak odgovaraju}ih trì{nih institucija velika pogre{ka tranzicije pri-

mjenjivane do sada. U isto vrijeme, promjena stava kreatora tranzicione

politike mogla bi se smatrati kao velika prilika (Opportunity) za ubrzavanje

ekonomskog rasta u BiH.

Na drugoj strani, i na àlost uglavnom zahvaljuju}i dayton-u i prate-

}im operacionalizacijama, BiH je preoptere}ena nepotrebnim instituci-

jama.

U inauguracionom govoru novi Visoki predstavnik za BiH lord

Ashdown je rekao:" U zemlji koja ima manje od 4 miliona stanovnika,

ima 1200 sudija, 760 ~lanova razli~itih predstavni~kih organa, 180 mini-

99

1 Pitelis, C. op. cit.

2 Porter, M. (1990.) Kompetetivne prednosti nacija, Macmillan

stara na razli~itim nivoima vlasti i tri armije. Imate 13 predsjednika vlada,

{to zna~i jedan prime ministar na svakih 300.000 stanovnika. Tro{kovi

ovako ogromnog dràvnog aparata su oko 1,8 milijardi KM bez uzimanja

u ra~un izdataka za zdravstvo, edukaciju ili penzije. To zna~i da samo

isplate za politi~are predstavljaju tro{ak za gra|anina od oko 900 KM

godi{nje ili skoro njegove tri prosje~ne mjese~ne pla}e."

Dejtonski mirovni sporazum, pa prema tome i prate}e institucije,

kreirane su od strane Me|unarodne zajednice.

7. Va{ingtonski konsensus i koncept razvoja

Iz svega {to smo do sada rekli ~ini se jasnim da je novi koncept

razvoja potreban za BiH – va{ingtonski konsensus trebalo bi napustiti. On

doprinosi stabilnosti samo nominalnih indikatora. U odnosu na «realnu»

ekonomiju on se moè smatrati antirazvojnim.

S.W.O.T. analiza – zaklju~ak

Snaga

Va{ingtonski konsenus doprinio je stabilnosti nominalnih ekonom-

skih indikatora: cijene su stabilne, devizni kurs je stabilan, valuta je sta-

bilna mada je nelikvidnost u ekonomiji sve prisutnija. BiH je dosegla

«Snagu» u odnosu na nominalne indikatiore.

Slabosti (Weraknesses)

Na àlost postoji cijeli niz slabosti u BiH. Naveli bismo samo naj-

va`nije iz ugla ekonomskog prosperiteta zemlje:

– politi~ka nestabilnost koja je jo{ prisutna;

– podijeljenost i neintegriranost BiH trì{ta;

– neizgra|enost potrebnih trì{nih institucija;

– slaba dràva i nefikasna birokracija;

– korupcija;

– izostanak razvojnih ekonomskih institucija;

– vladavina zakona nedostatna za ovaj stadij tranzicije;

– ovisnost zemlje od me|unarodne pomo}i;

– nepostojanje strategije ekonomskog razvoja (BiH se oslanja na

free trì{te i FDI, nema industrijske politike).

100

– ozbiljan je nedostatak kapitala i to :

ljudskog,

finansijskog,

"socijalnog" (social).

Mislimo da je izostanak "social" kapitala jedan od najve}ih slabosti

i problema za BiH. Drugim rije~ima, i pored ostaloga, ozna~ava da mnogi

gra|ani BiH jo{ uvijek ne doìvljavaju BiH kao svoju dràvu.

Prilike (Opportunities)

Obe}avaju}e i prosperitetne promjene mogle bi se ostvariti promje-

nom slijede}ih slabosti:

– politi~ku nestabilnost trebalo bi preina~iti u politi~ku stabilnost;

– trì{ne institucije treba brzo i efikasno izgraditi;

– dràva bi trebala vi{e intervenirati u privredi;

– nova prorazvojna strategija rasta bi se trebala primjeniti;

– korpucija se mora eliminirati i

– pravni sistem treba unaprijediti.

îni se da su «opportunities» u rukama doma}ih ljudi i Me|unarodne

zajednice. One ovise od uloge ljudskog faktora (ljudskog kapitala), te

koncepta dru{tva koje bi trebali obostrano podràti i doma}i i me|unarodni

faktor.

Rizici (Threats)

Postoji niz opasnoti i rizika, kao i obi~no u procesu tranzicije.

Ipak, ~ini se da najdramati~niji rizik jo{ uvijek dolazi od Dejtona i

implementacije potrebnih promjena.

Drugi, ne manje vaàn, rizik proizlazi iz razumijevanja procesa glo-

balizacije i pozicije BiH u tom procesu.

Proces globalizacije, podsje}a u velikoj mjeri na "stara dobra vre-

mena" zlatnog standarda (XIX vijek), zna~ajno degradira mogu}nosti neke

zemlje, a posebno one koja pripada grupi manje razvijenih zemalja, (LDC)

da upravlja svojim ekonomskim razvojem. LDC su podre|ene pravilima

igre globalizacije. Posebno je te{ko za zemlju poput BiH da unaprijedi

svoj razvoj pridràvaju}i se pravila igre "zlatnog standarda".

Mislimo, da novi koncept razvoja, koji je neophodno potreban, u

velikoj mjeri zavisi od vode}ih subjekata svjetske ekonomije i politike tj.

od TNC i vode}ih zemalja.

101

II Elementi novog koncepta

1

Cilj

U modernom dru{tvu, individualna sloboda i ekonomska sloboda su

nedjeljivi.

Ekonomska sloboda mora postati temelj ekonomije BiH. Pored toga,

prava trì{na ekonomija mora se izgraditi tako da se ekonomski oporavak

zemlje moè realizirati. Glavni cilj Strategije je formuliranje seta insti-

tucionalnih promjena i mjera ekonomske i razvojne politike koje mogu

doprinjeti realizaciji slijede}eg:

– razvoj trì{nih instituicija, a posebno uvo|enju i ja~anju kon-

kurentskih snaga u cilju podizanja efikasnosti i produktivnosti;

– kreiranju novog zakonodavnog i pravnog okvira koji omogu}ava

egzistiranje svih oblika vlasni{tva na konkurentskim osnovama,

vode}i pri tome ra~una da vlasni{tvo postane motiviraju}i faktor

ekonomskih i radnih aktivnosti;

– oìvljavanje (revitalizacija) ekonomije. Rat je uni{tio decenije

truda i ekonomskih dostignu}a, izazivaju}i nedovoljno kori{tenje

kapaciteta, dislokaciju resursa, zahtijevaju}i ogromna restrukturi-

ranja;

– uspostavljanju ekonomskih i politi~kih temelja potrebnih za di-

nami~an i odrìv ekonomski razvoj. U ekonomskom smislu to

zna~i regulaciju trì{ta od strane dràve koje se obavezuje na

principe odgovornosti i transparentnosti, vo|enje koherentne in-

dustrijske politike te postavljanju standarda i regulative za efek-

tivnu raspodjelu koristi od ekonomskog rasta svim gra|anima;

– prevladavanje sada{njih centrifugalnih tendencija te postepeno ali

odlu~no reintegriranje ekonomskih aktivnosti u okviru jedinstve-

nog ekonomskog prostora BiH;

– integriranju BiH ekonomije u svjetsku privredu,

– kreiranju ekonomske klime atraktivne za FDI. Uz inozemne in-

vestitore nagla{eno oprezne, povoljni ekonomski uvjeti moraju

102

1 Dio preuzet iz dokumenta "Strategija ekonomskog razvoja BiH" finansiranog od strane

UNDP-a i okon~anog, te javno prezentiranog maja 1997. Strategija nije bila prihva}e-

na od strane BiH Vlade, a ni od strane me|unarodnih finansijskih institucija.Umjesto

nje, "strategija" temeljena na va{ingtonskom konsensusu je u primjeni cijelo vrijeme

sa datim efektima.Vo|a projekta i glavni autor je bio. D. Stojanov. Strategija je imala

nekoliko me|unaronih konsultanata: Prof. M. Pani}-Cambridge Un, J. Poschl-WIWE,

@. Papi}-IBHI, J. Mencinger-Ljubljana Un. i E. Fimmen-Schiler institut.

biti stvarani po principi {to prije to bolje, posebno kroz dostizanje

i odràvanje visoke stope ekonomskog rasta,

Najve}i ekonomski resursi zemlje su u njenim potencijalima,ipak

nakon nekoliko godina ekonomske praznine, {iroko rasprostranjena apatija

se mora izmijeniti u pozitivna o~ekivanja, ako se èle restauirirati normalne

ekonomske okolnosti.

Politi~ke okolnosti

Klju~na postavka novog koncepta je da se èljeni ciljevi mogu dose}i

samo uz organsku povezanost koncepta ekonomskog razvoja sa socijalnim

i politi~kim promjenama. Koalicija za promjene i progres }e u tome smislu

ja~ati iz dana u dan, dok }e opozicija progresivnim promjenama slabiti iz

dana u dan.

Samo jaka vlada moè implementirati ekonomsku politiku skiciranu

u ovoj strategiji. Mnogi ciljevi zahtijevaju determinaciju, upornost i ispu-

njavanje obaveza.

U tom smislu, vlada koja ima najve}u mogu}nost rezistencije na

politi~ke utjecaje bila bi vlada eksperata. Ekonomska politika mora imati

jasne pravce te nagla{enu odlu~nost njene realizacije. To se ne moè posti}i

ako se zadatak disperzira na manje i ~esto konfliktne grupe. Odgovorna

vlada }e morati kreirati ekonomsko super-ministarstvo koje }e odlu~ivati

o svim ekonomsko-politi~kim programima, a koje treba biti na~elu pra-

vilno definirane hijerarhije javnog upravljanja.

Principi i kriteriji izbora politika

Do sada su se bila pojavila dva koncepta tranzicije: "big bang" ili

{ok pristup i gradualisti~ki pristup.

Oni se supstancijalno razlikuju u pogledu vremenske dimenzije,

brzine kojom se implementiraju mjere ekonomske politike (poznate npr.

kao tvrda budètska ograni~enja) te ulozi vlade (dràve) u procesu tran-

zicije.

Oba pristupa imaju slabe i dobre strane. Kombiniraju}i i one dobre

strane, mislimo da moèmo formulirati najbolji konceptualni pristup kao

pristup" agresivnog gradualizma".

O~ekivaju}i nagla i drasti~na rje{enja tamo gdje to objektivno nije

mogu}e je ekonomski kontraproduktivno a politi~ki {tetno. Ipak, odlaganje

implementacije mjera koje mogu proizvesti brze rezultate je neefikasno i

rastro{no. Pravilni vremenski okvir i sekvence implementacije promjena

su,zato, jedan od klju~eva o kojem se mora voditi ra~una.

103

Zadatak koji imamo je simultano adresiranje ve}eg broja problema

i mjera,koji imaju slijede}u sekvencu doga|anja:

kreiranje trì{ta>stabilizacija>liberalizacija>restrukturiranje>privatizacija

Tranziciju treba izvoditi na takav na~in kako bi se kreirale nove

pogodnosti za individualne i kolektivne inicijative, a ne otvoreni gapovi

koji mogu jo{ vi{e pogor{ati situaciju.

Sa ovim kriterijima na umu, predlaèmo, kao prvi prioritet, agresivan

razvoj trì{nih institucija. Apsolutno ne postoji razlog niti potreba kao ni

opravdanje za odlaganje ovog procesa. On, {tavi{e, ne traì materijalne

resurse, osim, jednostavno politi~ke, volje.

U isto vrijeme, trì{te samo po sebi kao i sposobnost kreiranja trì{ta

preko no}i ne smiju postati opsesija. Mora se shvatiti da tranzicija ka

trì{noj privredi je tok u kojem trì{te ne funkcionira u cjelosti i perfektno.

Privatizacija

(U odnosu na privatizaciju, koja je apsolutni prioritet va{ingtonskog

konsensusa, smatramo da model privatizacije primjenjivan u razvijenim

zapadnim zemljama ne moè biti kori{ten kao osnova za privatizaciju u

BiH. Program privatizacije treba temeljiti na metodama i mehanizmima

privatizacije koji podsti~u ekonomski razvoj.

Struktura vlasni{tva i privatizacija u BiH moraju imati na umu spe-

cifi~ne karakteristike vlasni~kih odnosa i prava koji su egzistirali u pro-

{losti.

Makroekonomska politika

Smatramo stabilno finansijsko okruènje kao apsolutno vitalan pre-

duvjet za bilo koju zna~ajnu ekonomsku aktivnost i proces dono{enja

ekonomskih odluka. Ekonomski rast zahtijeva finansijsku stabilnost.

Stabilna valuta je preduvjet stabilne ekonomije. Isto tako, a na dugi

rok jo{ i va`nije,stabilnost odrìvog rasta i efikasna ekonomija su neupitni

preduvjeti stabilnosti valute. Stabilizacioni program smatramo uspje{nim

ne onda kada su cijene stabilne a devizni kurs se ne mijenja, nego kada je

trì{na ekonomija,zasnovana predominantno na privatnoj svojini, i inici-

jativi sposobna stvoriti preduvjete odrìvog rasta i razvoja. Ovakav tip

fundamentalne ekonomske stabilnosti moè se dosti}i samo realizacijom

konzistentne ekonomske politike tokom godina.

Poèljan cilj je liberalna, otvorena ekonomija sa slobodnom trgovi-

nom. Ovo se ne moè, me|utim, implementirati preko no}i. Isto tako se

zna da je liberalizacija trgovine potrebna i korisna, zna se da se ona mora

104

planirati i pripremati sa du`nom pa`njom imaju}i na umu mogu}e nega-

tivne efekte u toku procesa tranzicije.

Naro~ito, inicijalni uvjeti sa kojima su suo~ene zemlje na prostoru

biv{e Jugoslavije moraju se uzeti u obzir na putu uspostavljanja realis-

ti~nog puta ka liberalizaciji trgovine.

Introdukcija pune i slobodne me|unarodne konkurencije bi vi{e do-

lila ulje na vatru postoje}ih problema, nego {to bi bila rje{enje. Postepen

ulazak u vodu me|unarodne konkurencije je bolje rje{enje. Pitanje libe-

ralizacije vanjske trgovine je ~ist primjer u prilog pa`ljivog gradualizma.

Politika deviznog te~aja trebala bi biti tako dizajnirana da dopunjava

i podràva gradualisti~ku politiku. Cilj, tokom tranzicije, treba biti dose-

zanje pune konvertibilnosti doma}e valute, ali se treba tako|er podsjetiti

da su zemlje zapadne Evrope u kasnim 1940-tim i anim 1950-tim donijele

odluku o postepenom pribliàvanju konvertibilnosti.

Prvo, brza konvertibilnost nosi rizik tro{enja oskudnih deviznih re-

zervi. Drugo, zbog sporog reagiranja krive ponude nacionalne ekonomije

(supply side) instantna konvertibilnost vodi znakovitom porastu nezapo-

slenosti.

Upotreba konvertibilnosti valute i fiksnog deviznog te~aja, kao sidra

za rje{avanje doma}ih makroekonomskih problema,prije svega inflacije,

je jednako {ok terapiji. To je, vjerovatno, jedino rje{enje u ekstremnim

slu~ajevima hiperinflacije, ali kada se jednom dosegnu kriteriji finansijske

stabilnosti, interni tro{kovi takvog mehanizma prevladavaju nad koristima.

Disciplina koja se name}e konvertibilno{}u valute i fiksnim te~ajem je

toliko rigidna za velike probleme tranzicione faze.

Politika dohotka

U principu, i na dugi rok, raspodjela dohotka treba biti odre|ena

slobodnim djelovanjem trì{ta koje neposredno odraàva produktivnost

rada.

Osnovna raspodjela dohotka tada bi bila odre|ena sporazumima

kolektivne naravi izme|u sindikata, poslodavaca i dràve, a mogla bi se

dalje modificirati u skladu sa standardima moderne i socijalne dràve.

Kako je tranzicija ka trì{noj ekonomiji ku}a na pola puta izme|u

slobodnog trì{ta i dràvne intervencije,odre|eni tip politike dohotka je

dobrodo{ao u cilju reduciranja pritisaka tokom procesa restrukturiranja i

stabilizacije.

105

Industrijska politika

U BiH postoje i potreba i pogodnosti za dizajniranje i implementi-

ranje industrijske politike uz pomo} eksperata iz razvijenih zemalja i me-

|unarodnih agencija specijaliziranih za takva pitanja.

Industrijska politika zasniva se na razvijenoj mreì institucija, kao

{to su trgovinske komore, ministarstva, nau~ne institucije, te specijalizi-

rane agencije. Industrijska politika u BiH trebala bi primarno i {to je brè

mogu}e biti orijentirana ka oporavku ekonomije, te porastu zaposlenosti.

Potrebno je u~initi sve napore, a da se ne ugroàva konkurentnost na

trì{tu, stimulirati aktivnost onih sektora koji mogu najbrè doprinijeti

porastu GNP-a, posebno sektora sa znatnijim sadràjem doma}ih resursa.

Osnovne oblasti implementacije industrijske politike mogle bi biti:

– podizanje konkuretnosti ekonomije pobolj{avanjem tehnolo{kih

kapaciteta;

– promocija izvoza i ekonomskog razvoja pretpostavlja formiranje

institucija za promociju izvoza i prikupljanje informacija;

– aktivnosti u sferi promocije izvoza podrazumjevaju i neposrednu

pomo} firmama, posebno SMEs u cilju razvoja eksportnih stra-

tegija i dosezanja inozemnih trì{ta;

– promoviranje R&D, posebno razvoja tehnologija i njenog trans-

fera;

– podizanje efektivnosti procesa transfera tehnologije iz inozemstva i

– razvijanje industrijskih klastera i njihovo povezivanje sa inozem-

nim firmama.

Politika zaposlenosti

Veliki broj nezaposlenih, onih koji su registrirani kao zaposleni ali

ne rade, kao i onih koji }e postati nezaposleni u procesu tranzicije, ~ini

pitanje politike zaposlenosti izuzetno te{kim.

Veli~ina problema zna~i da se on ne moè rje{avati kao dio normalne

socijalne politike. Pitanje nezaposlenosti kao i za{tita od nezaposlenosti

tokom procesa tranzicije trebali bi biti tretirani kao integralni dio ukupnog

ekonomskog restrukturiranja. Sistem socijalne za{tite za nezaposlene mora

biti dio reguliranja trì{ta rada.

Za{tita od porasta nezaposlenosti kao i politika smanjenja nezapo-

slenosti zahtijevaju aktivan na~in promocije zapo{ljavanja. Ona bi mogla

uklju~iti:

106

– proces prekvalifikacije, sticanja novih znanja te permanentno ob-

razovanje;

– programe pomo}i samozapo{ljavanju i

– mjere za podsticanje zaposlenosti, posebno u privatnom sektoru.

U implementaciji ovih aktivnosti zna~ajno je ja~ati ulogu decentrali-

zacije vlasti u entitetima kao {to su: grad ili provincija. Istovremeno,

nacionalna mreà aktivnosti mora djelovati kompelementarno subnacio-

nalnim inicijativama i schemama.

Ekonomska kooperacija na prostoru biv{e Jugoslavije

Implementacija strategije podrazumijeva postepeno oìvljavanje ali

i ekspanziju ekonomske i politi~ke saradnje me|u neovisnim dràvama

prostora biv{e Jugoslavije, kao jednog od potencijala koji mogu posebno

doprinijeti ekonomskom progresu.

Poseban stimulans oìvljavanju privrede leì u sferi me|usobne trgo-

vine. Zato je svaki korak u pravcu podsticanja stvaranja slobodne trgovine

me|u novim dràvama potreban i poèljan.

Ekspanzija trgovine me|u zemljama moè biti usporena bez odgo-

varaju}ih institucija kao {to je multilateralni platni mehanizam.On bi se

mogao konstruirati sli~no Evropskoj Platnoj uniji po~etkom 1950-ih.

Uloga stranih direktnih investicija

Strategija polazi od toga da ne treba gajiti iluzije oko raspoloìvosti

FDI. One su potrebne, one su dobrodo{le te se moraju poduzeti sve mjere

na njihovom privla~enju. Na drugoj strani, iskustva pokazuju da ~ak i

zemlje koje se smatraju daleko manje rizi~nim od BiH, FDI niti dolaze

brzo niti u èljenim iznosima.

Veliki dio finansijske podr{ke BiH, mora}e i dalje dolaziti iz jednog

jedinstvenog i koordiniranog programa koji }e omogu}iti dovoljne finan-

sijske resurse za relativno podno{ljiv zaokret iz ekonomske bijede ka

ekonomskom prosperitetu.

Program bi se mogao koordinirati od strane Grupe 24 vo|en od

strane EU. Takav program je potreban ne samo BiH, nego i zemljama sa

prostora biv{e Jugoslavije.

On ne samo da bi doprinio ekonomskom oporavku, nego bio spri-

je~io ponavljanje konfrontacija iz pro{losti, a zemlje pripremio za efikasno

pridruìvanje EU.

107

Zaklju~na razmatranja

Da bi preìvjela kao dràva, BiH se mora graditi defakto iz pepela,

a njena ekonomija mora biti atraktivnija od privrede susjeda.

Sedam godina nakon kraja rata BiH je u zamci njenih politi~ara,koji

su prvo bili nacionalisti, a potom su postali kratkovidi i velikim dijelom

korumpirani. Na drugoj strani, BiH je u zamci "main-stream" ekonomije

i dogmatskog pristupa trì{tu i tranziciji.

Zato je siroma{tvo prijete}i fenomen u BiH. BiH taj problem ranije

nije poznavala.

Zemlja je u predrazvojnoj fazi, ekonomski je neodrìva.

BiH treba novo rje{enje. Mi mislimo da se takvo rje{enje u domenu

ekonomije moè traìti u kontekstu neokejnzijanske i ekonomije ponude

koja bi se mogla realizirati uz zna~ajnu me|unarodnu podr{ku. Jo{ uvijek

postoji potreba za sna`nim me|unarodnim nadzorom procesa tranzicije u

BiH.

Tome moramo dodati va`nu napomenu koja se ti~e utjecaja globali-

zacije na svjetska ekonomska kretanja. Globalizacija se za sada odvija u

odsustvu svjetske ekonomske i razvojne politike. Male i zemlje u razvoju

(LDCs) su suo~ene sa potpunim gubitkom ekonomskog suvereniteta, te su

stoga razoruàne i bez instrumenata ekonomske i razvojne politike.

Mislimo da bez novog ekonomkog pristupa razvoju,svi moèmo biti

zarobljenici starih ekonomskih teorija za duè vrijeme.

I budu}nost BiH veoma zavisi od novog i realnijeg svjetskog pris-

tupa procesu globalizacije.

Literatura

Horvat, B. (1999.),The Theory of International Trade, Macmillan

Fond Otvoreno Dru{tvo (2002.), Sarajevo; International Support Policies

to SEECs-Lessons (not)Learned in BiH

Pitelis, C. (1998.) Institution Building as an Industrial Strategy, PHARE-

ACVE project, june 1998.

Pitelis. C (2001.) Supply-Side Strategy for Productivity, Competetiveness

and Convergence betwen the CEEcs and (in) EU, PHARE-ACE project.

Porter, M. (1990.) The Competetive Advantages of the Nations, Macmillan

Stojanov, D. (1999.) Bosnia: macro economic policy issues relating to the

transition to market economy, in: At The crossrosads – disaster or normalization?

Peter Lang

108

Stojanov, D. (2001.) BiH in the Process of Tranzition, in Ownership proc-

ess in BiH, ed. by C. Solioz

Stojanov, D. (2001.), Finaziamento Estero, Ricostruzione E Transizione in

BiH, Una Strategia Orientata ASlla Produttivita E Alla Competetivita, in Finanza,

impresse, sviluppo locale: casi di paeci europei in transizione, Fondazione Gior-

dano Dell, Amore.

Sachs, J. (1987.) Trade and Exchange Rate Policies in Growth-Oriented

Adjustment Process, in Growth-Oriented Adjustment process. IMF

The New Russia (2001.) ed. by L. Klein, and M. Pomer, Stanford Un,Press.

The World Bank (1996.) BiH Towards Economic Recovery, The World

Bank

UNDP (1997.) Economic Development Strategy for BiH, UNDP. Vienna

109

Sanjin Omanovi}

[ERIJATSKI SUDSKI POSTUPAK

U BOSNI I HERCEGOVINI

1.) Uvodne napomene

U Bosni i Hercegovini se primjenjivalo islamsko pravo – {erijat od

XV stolje}a, pa do 1946. godine, kada su ukinuti i posljednji {erijatski

sudovi.

Pravo – fikh se zasnivalo na ~etiri priznata izvora: prvo, Kur’an,

koji je osnovni izvor islamskog prava. Mada Kur’an nije pravni zakonik,

on postavlja izvjesne op{te principe i pravila pravne prirode, naro~ito u

pogledu porodice i porodi~nih odnosa.

1

Tradicija Boìjeg Poslanika – hadisi, su drugi veliki izvor islamskog

prava. Hadisi su, naime, {erijatske vrijednosti (ahkam) – isto kao i sunnet,

islamska tradicija.

Id`ma je tre}i izvor islamskog prava. Neki teoreti~ari i pravnici kaù

“najva`niji pravni pojam u islamu”.

2Id`ma je prvobitno zna~ila saglasnost

ulleme o pojedinim pravnim pitanjima, a u kasnijem periodu saglasne

odluke Islamske vjerske zajednice o odre|enoj pravnoj problematici.

êtvrta osnova fikha je kijas, tj. primjena analognog zaklju~ivanja

u zakonodavstvu. Izvorno, u terminologiji islamskog prava zna~i truditi

se, nastojati, najprije da se formuli{e nezavisan sud o nekom pravnom

pitanju. Kijas je ustvari, drugo ime za id`tihad – princip kretanja u strukturi

islama, koji je sadràn u dinami~koj koncepciji samog Kur’ana.

3

UDK 347.93(497.6):297

111

1 Muhammed Ikbal: The Reconstruction of Religious Thought in Islam (prijevod), Sara-

jevo 1979., str. 121.

2 Ikbal: Eadem, str. 126.

3 Ikbal: op. cit. str. 122.

Dugo je u na{oj poslijeratnoj istoriji (II svjetskog rata), {erijat bio

zanemaren u pravnom i nau~nom izu~avanju, izuzimaju}i teolo{ki, uglav-

nom srednjo{kolski studij (Medresa). Posljedica je to naj~e{}e pogre{nog

pristupa i stava prema islamu, koji je bio op{te-vladaju}i u socijalisti~kom

dru{tveno – politi~kom ure|enju.

Kao takav eklatantan primjer navodimo pojam {erijata u Rje~niku

historije dràve i prava,

1

namijenjenog kao univerzitetsko pomagalo stu-

dentskom i postdiplomskom auditorijumu, gdje prof. dr. Konstantin Bas-

tai} defini{e {erijat kao “skup pravila dogmatskog i obrednog karaktera

islama”. Uprkos dopunama, obja{njava dalje ovaj autor, {erijat je imao –

naro~ito u pogledu pravnih propisa – prete`no stagnantan karakter, a po

svojim izvorima teokratski karakter. [erijatsko je pravo, zaklju~uje prof.

Bastai}, bilo i ostalo teokratsko uz stagnantan karakter! Za Kur’an kao

najva`niji izvor {erijata, ovaj autor kaè da je “pun ponavljanja, nejasno}a,

pa i protivrje~nosti i bez ikakve sistematike”. (ibidem)

Ovakav negativan stav prema {erijatskom pravu je posljedica ne-

poznavanja islamske filozofije, historije, tradicije, kulture i same vjere.

Zakonik religioznog uvjerenja i vo|enja, {to ga Kur’an predstavlja

za ~ovjeka, je temeljen uglavnom na milosti i ljubavi, jer ~ovjekov du{evni

ìvot nije odvojeni, ve} sjedinjeni dio prirodnog reda, a osnovni temelj

tog reda je Boànska milost – pi{e Husejn E{fak u Su{tini islama.

2

Drìmo da je objektivan stav da u {erijatskom pravu ima takvih

na~ela i shvatanja, koja svojom {irinom i etikom daju osobit pe~at ovom

pravnom sistemu. [erijat zabranjuje zloupotrebu prava i pravnih ovla{-

tenja, zalaè se za odràvanje zakonitosti, zastupa na~elo individualne, a

ne kolektivne odgovornosti, ima vi{e personalni nego teritorijalni karakter,

priznaje evoluciju prava i narodne obi~aje. (âdet)

3

112

1 Horvat – Bastai} – Sirotkovi}: Rje~nik historije dràve i prava, “Informator” Zagreb,

1975.

2 Husejn E{fak: Su{tina islama – Komentar Fatihe, III izdanje, Sarajevo 1988., str. 49.

3 Ismet Bu{atli}: [erijat kao prirodno pravo, “Elif ” Titograd, broj: IX-X, 1991., i dalje:

“Prema islamu, cilj prava je da obezbijedi red i mir (sluh), a sprije~i zlobu ({err),

nasilje (zulum) i razdor (fesad), da u ljudima razvije osje}aj odgovornosti, a u dru{tvu

ostvari pravednost (adl), pravi~nost (qst), po{tovanje (ma’ruf) i ~ovje~nost (ihsan).

Ovakvim duhom proète su posebno one odredbe koje imaju za cilj za{titu slabih i

nejakih kao {to su djeca, siro~ad, ène, du`nici, siromasi, robovi, pa ~ak i ìvotinje”.

2.) [erijatski sudovi i postupak

[erijatski sudski postupak je uglavnom zasnovan na usmenosti, jav-

nosti, apelaciji i kasaciji, pi{e Hadì-hafiz efendija Abdulah Bu{atli}, {eri-

jatski sudija, u djelu: [erijatski sudski postupnik (s formularima)

1i dodaje

da je u principu predvi|ena inokosnost su|enja, ali je predvi|eno i kolek-

tivno su|enje u vezi s dogovorom stranaka - tzv. mu{averom.

Kako je do Berlinskog kongresa 1878. godine Bosna i Hercegovina

potpadala pod Otomansku imperiju, prelaskom pod okupaciju Austro-Ug-

arske monarhije {erijatski sudovi (mehakimi {erije) se nisu mijenjali do

1883. godine, kada je Naredbom Zemaljske vlade regulisana njihova nad-

le`nost.

Stvarna nadle`nost {erijatskih sudova u BiH se ogledala u postu-

panju u svim ènidbenim poslovima muslimana i imovinsko-pravnim pos-

lovima u vezi sa brakom. Zatim, roditeljski i rodbinski poslovi koji se ti~u

prava i du`nosti muslimanskih roditelja i rodbine prema djeci. Dalje, osta-

vinski poslovi muslimana u pogledu mulk i mirije nekretnina. Nadalje, svi

vakufski poslovi i tzv. zaklade. I na kraju, tutorski i starateljski poslovi

muslimana uop{te. Treba dodati da je ovjeravanje (legalizacija) isprava

muslimana tako|er spadalo u nadle`nost {erijatskog suda.

Vidovdanskim ustavom iz 1912. godine Kraljevine Srba, Hrvata i

Slovenaca (~lan 109.) je zajam~en dalji opstanak {erijatskih sudova, koji

su egzistirali do dono{enja Ustava FNRJ 1946. godine.

Pod sudskim postupkom (usuli muhakeme)se podrazumijeva onaj

rad suda i procesualnih interesanata, koji se ti~u primjene i na~ina primjene

materijalnog prava i pozitivnih zakona u svakom konkretnom pravnom

pitanju i slu~aju.

2U {erijatskom parni~nom postupku se ostvarivala za{tita

subjektivnih (privatnih) prava koje je normiralo materijalno pravo.

Pod pojmom prava na tu`bu se podrazumjevalo ovla{tenje lica kome

je povrije|eno i ugroèno njegovo privatno pravo za{ti}eno javnim poret-

kom, da moè na osnovu prava na za{titu subjektivnog prava da se obrati

nadle`nom {erijatskom sudu i traì njegovu za{titu pod odre|enim us-

lovima, tj. da su ispunjene pretpostavke koje zakon propisuje.

3Tuìtelj (mudei) je lice koje traì od suda (dava) sudsku za{titu, a

tuèni (mudea alleih) je osoba protiv koje se traìlo su|enje pred {erijat-

skim sudom. Razlika izme|u tuìtelja i tuènog je bila u tome {to se tuìtelj

113

1 Izdanje pi{~evo, Islamska dioni~ka {tamparija u Sarajevu, 1927., str. 6.

2 Bu{atli}: op. cit. 25.

3 Bu{atli}: ibidem.

nije mogao prisiliti na parni~enje (men la jud`beru alel husumeti), dok je

tuèni to mogao ( men jud`beru alel husumeti).

Strana~ku sposobnost su imala fizi~ka, ali i pravna lica (vakufi,

naprimjer). Parni~na sposobnost (salahhijet) se poklapala sa poslovnom

sposobno{}u {erijatskog prava. Prema Zakonu od 16. Zilkade 1286. Hid`-

retske godine, ona je pripadala svakom licu koje je punoljetno (bolug), to

jeste, koje je napunilo 20 godina ìvota, uz uslov da je akil, odnosno

du{evno zdravo i razumno zrelo (mumejiz) i sposobno razlikovati dobro

od zla i {tetno od korisnog.

Parni~no nesposobna fizi~ka lica su zastupali zakonski zastupnici

velije ili vasije, a to su u pravilu tutori, skrbnici i staratelji. Vakufe su

zastupali mutevelije, a ostala pravna lica i njihovi statutarni organi.

1Stranke su mogle uzeti pomo}nika (vekil) kome su izdavale pu-

nomo} – vekaletnamu, ukoliko je bio i sam parni~no sposoban i u stanju

izvr{iti povjereni mu posao. Valja naglasiti da su {erijatske sudije u svim

fazama postupka bile du`ne paziti na parni~nu sposobnost stranaka i na

valjanost zastupanja.

3.) Na~ela {erijatskog parni~nog postupka

Osnovna na~ela {erijatskog parni~nog sudovanja su bila:

1. Dava – tu`beno na~elo, o kome je ve} bilo rije~i.

2. Na~elo suo~enja i saslu{anja obiju stranaka (muvadèhei tarafejn).

Prema tome, {erijatski postupak je bio kontradiktoran. U djelu: Pos-

tupak pred {erijatskim sudovima u Bosni i Hercegovini,

2

Franjo

Kruszelnicki, ugledni procesualista s kraja XIX i po~etka XX sto-

lje}a, ukazuje da u {erijatskoj proceduri nije bilo tzv. oglu{nog (kon-

tumacionog) postupka. Suprotno, Hadì-hafiz ef. Bu{atli} u navede-

nom djelu (str. 6, 31) pi{e da je oglu{ni postupak (bukmi gijabi) bio

dopu{ten u {erijatskom pravu svih pravaca ({afiste, malikiste i han-

beliste) izuzev hanefitskog mazheba, ali da i me|u teoreti~arima

ovoga reda provejava ideja o nu`nosti implementacije instituta kon-

tumacije u {erijatskom parni~nom postupku.

3

114

1 Bu{atli}: op. cit. str. 28.

2 [tampala Dioni~ka tiskara Zagreb, 1917. – str. 21.

3 Isti autor na str. 62 navedenog djela navodi: “Nedopustivost oglu{nog postupka protiv

tuène osobe je s jedne strane dobra stvar, jer za{ti}uje tuènika, no s druge strane je

to nezgodno, jer uzrokuje tuìtelju {tetu i {ikanu, {to pak nije dopu{teno. Budu}i da

U vezi sa ovim problemom, u {erijatskom zakoniku: Medèlle i

ahkjami {erije,

1

koji je bio u primjeni u Bosni i Hercegovini (u

daljem tekstu: Medèlle), je vidljivo da se u BiH oglu{ni postupak

nije mogao praktikovati u bra~nim sporovima (zvadìjet), sporo-

vima, o srodstvu (neseb, vereset) i ostalim neimovinskim sporovima,

a bio je mogu} u imovinskim parnicama i nekim vanparni~nim

stvarima.

2

3. Raspravno na~elo je u potpunosti sadràno u Medèllima. Stranke

su mogle ponuditi izvo|enje svih dokaza i dokaznih sredstava (es-

babi nukum) izuzev ke{fa (uvi|aja) koji nije praktikovan u {erijat-

skoj parnici. Posebna situacija je opisana u paragrafu 1746. Medèlla

u kome je propisano 5 slu~ajeva u kojima je {erijatski sudija mogao

i bez zahtjeva stranke odrediti da se primijeni zakletva (jemin) od-

nosno preslu{anje parni~ne stranke pod zakletvom (tehkimi hal).

4. Na~elo neposrednosti i usmenosti je primjenjivano u postupku pred

prvostepenim {erijatskim sudovima. U paragrafu 1806. Medèlla se

navodi jedan izuzetak od na~ela neposrednosti: kada je dokaz iz-

veden pred zamjenikom sudije, u daljem postupku se prihvata kao

da je izveden neposredno pred samim sudijom, i obratno. Sam pos-

tupak se vodi usmeno na zapisnik kod suda, propisuju odredbe par.

1815. – 1826. Medèlla.

5. Na~elo javnosti (aleni)

Medèlle izri~ito odre|uju u paragrafu 1815 da se postupak mora

voditi javno u prisustvu stranaka i publike.

6. Na~elo formalne istine i legalne teorije dokaza

U {erijatskom parni~nom postupku se nije praktikovala slobodna

ocjena dokaza i primjena dokaznih sredstava, kao ni slobodno sudijsko

uvjerenje, {to je vidljivo iz paragrafa 1828 Medèlla: Kad se na|u potpuno

svi razlozi i uslovi za osu|enje, ne smije sudac otezati sa izricanjem

presude – po{to je sudija vezan u pogledu ocjene dokaza zakonskim pro-

pisom. Dokazivanje (isbat) se vr{ilo sljede}im dokaznim sredstvima:

a) ikrar (priznanje);

115

je svrha {erijatskog postupka uspostava pravnog poretka, te prema tome i za{tita

opravdanih i zakonskih prava tuìtelja, drìm da bi trebalo i kod (na{ih) {erijatskih

sudova uvesti oglu{no postupanje u predmetima imovinsko-pravne prirode, jer te-

meljni propisi {erijata nijesu u principu protivni oglo{nom postupku (hukmi gijabi),

kako je to navedeno…”.

1 Tisak i naklada Daniela A. Kajona, Sarajevo 1906.

2 Paragraf 1816., 1833. i 1834. Medèlla.

b) dokaz (isbat, bejine);

c) jemin (zakletva);

d) odbijanje zakletve (jeminden mukul);

e) o~iti znakovi i tragovi (karinei katia), i

f) illimi kadi (znanje i uvjerenje sudije).

Dokazivanje se nije izvodilo u sljede}im slu~ajevima: prvo, kod tzv.

o~evidnih ~injenica (nahsus); drugo, kod notornih ~injenica (tevatur) i

tre}e, kod priznanja ~injenica (ikrar).

Samo dokazivanje se moglo izvoditi na nekoliko na~ina. Dokazi-

vanje svjedocima ({uhudie isbat) je predstavljalo takozvani tvrdi dokaz

(hudèti kavija), a izvodilo se:

I) kao o~evidno svjedo~enje i svjedo~enje po ~uvenju ({ehadet bit

tesamu);

II) kao svjedo~enje na osnovu svjedo~enja ({ehadet ale{ {ehade) i

III) takozvano dobro}udno svjedo~enje ({ehadeti hasbe).

Poseban procesni institut koji je bio u upotrebi kod dokazivanja

svjedocima je bio tezkijei {uhuhd, ili provjerenje svjedoka koje se vr{ilo

javno (alenen) i tajno (siren), a opisano je u paragrafu 1716. Medèlla.

Drugi vid dokazivanja je bio ispravama (hudèdì hatije), koje je

propisano odredbama par. 1736.-1739. Medèlla, i to privatnim i javnim.

Dokazivanje zakletvom (tahlif) i preslu{avanje parni~ne stranke pod

zakletvom (tahkimi hal) je bio poseban oblik dokaza.

Posljednji oblik dokazivanja koji je poznavao {erijatski parni~ni

postupak je bio dokaz vje{tacima, koje je imenovao {erijatski sud.

Govore}i o na~elima {erijatskog postupka, evidentno je da procesu-

alisti tog vremena kao ni Medèlle ne pominju izri~ito dispozicionu mak-

simu, ali je zato ~itav niz instituta koji ukazuju na prisutnost ovog principa

u proceduri parnice.

Konstatovali smo da je pravo na tu`bu (dava) mogu}nost svakog

lica ~ije je subjektivno pravo ugroèno. Mogu}nost stranaka da u postupku

u~estvuju li~no ili putem vekila – opunomo}enika je tako|er dispoziciono

ovla{tenje koje predvi|e Medèlla.

Zatim odbrana tuènog (defi dava) je radnja koja se preduzimala na

tri alternativna na~ina:

a) ulaganjem prigovora;

b) poricanjem (inkar) i

c) ulaganjem ekscepcije sa dejstvom protivtu`be – paragraf 1631.

Medèlla.

116

Kad bi tuèni umjesto priznanja ili poricanja podigao tu`bu (tj. ne{to

tvrdio da time dobije od tuìtelja), postupalo se po pravilima o tu`bi i

dokazima – sli~no kao kod dana{nje protivtu`be.

Tok parni~ne rasprave Kruszenicki u navedenom djelu opisuje ova-

ko: na ro~i{tu sudija ~ita tu`bu i poziva tuìtelja da se o~ituje da li je

ovakvu tu`bu zaista podigao, a u koliko tu`bu daje usmeno na zapisnik,

sud }e pozvati tuìtelja da obrazloì tu`bu.

Potom bi sudija pozvao tuènog da se izjasni o tu`benim navodima,

par. 1816. Medèlla. Sudija je bio obavezan da poku{a navesti parni~are

da zaklju~e pred sudom poravnanje (sulh), naro~ito ukoliko su stranke

rodbina (par. 1826. Medèlla). Sudsku nagodbu je {erijatski sudija za-

pisni~ki konstatovao.

Zanimljivo je da su Medèlle predvi|ale prisilno privo|enje tuènog

pred sud na zahtjev tuìtelja, ukoliko bi se oglu{io o poziv suda (par. 1833.

Medèlla). Ali ukoliko prisilno privo|enje ne bi uspjelo, sud bi na zahtjev

tuìtelja u tri navrata ponovno poku{ao pozvati tuènog da pristupi, pod

prijetnjom odre|ivanja mu zastupnika (vekili musahar) za predmetni spor

(par. 1834. Medèlla), jer se nije moglo suditi iz ogluhe – la juhkemu alel

gaibi. Ako bi tuèni na ovaj na~in izgubio parnicu, mogao je za njega

nepovoljnu odluku pobijati ekscepcijom defi dava, koja je imala efekat

protivtu`be u parnici.

Vidimo da se ovdje ne bi moglo govoriti o klasi~nim kontumacionim

posljedicama usljed ogluhe tuènog, zbog primjene instituta nu`nog puno-

mo}stva u konkretnom slu~aju, iako Odsjek II drugog poglavlja Knjige

XVI Medèlla nosi naziv Contumaz, koji su mu o~igledno interpoalcijom

dodali redaktori zakonskog izvornog teksta.

Dalje dispozicione radnje u postupku su se ogledale u mogu}nosti

priznanja tu`benog zahtjeva (ikrar) od strane tuènog (mukir), odricanje

(nefj milk), nagodbi (sulh) i oprostu (ibra). Iako se u biti radi o materijal-

nopravnim disponiranjima stranaka, parni~ne reprekusije tih radnji su bile

sljede}e:

– Ako je tuèni priznao tu`beni zahtjev, sud bi na temelju priznanja

donosio presudu – illam. Naprimjer, tuìtelj navodi da je dana 15.

mjeseca [abana 1414. Hid`retske godine, dospjela njegova tra`-

bina koju tuèni nije izmirio, {to ovaj ne pori~e i priznaje. Stoga

sud po priznanju presu|uje da je tuèni obavezan danas, tj. na

dan osude (hukum) izmiriti tuìtelju dospjelu tra`binu, pod pri-

jetnjom ovrhe – izvr{enja.

117

– Stranke su se pred sudom pravosna`no mogle odre}i svoje imo-

vine ili nekog svog prava u korist tre}eg lica, o ~emu je sud

donosio odgovaraju}e rje{enje.

– O nagodbi smo ve} govorili, a ona je u {erijatskom pravu “vrhunac

su|enja” (essulhu sejidul ahkam).

1

Pravilo je da je nagodba (sulh)

mogu}a samo u pogledu predmeta (musalehun anh) kojim stranke

slobodno disponiraju. Zaklju~eno sudsko poravnanje stranke nisu

mogle opozvati, prema par. 1556. Medèlla, kao ni njihovi na-

sljednici – par. 1557.

– Oprost (ibra) je imao procesualni efekat odricanja od tu`benog

zahtjeva u dana{njem parni~nom postupku. Naime, par. 1562.

Medèlla je propisivao da kad neko oslobodi drugoga od nekog

svog prava, to se (pravo) ne moè vi{e utuìti. Radilo se o tome

da je civilna obligacija oprostom postajala neutralna (neutuìva).

Stranke u postupku su mogle ista}i prigovor nenadle`nosti suda,

procesne nesposobnosti druge strane i sl., o ~emu je {erijatski sudija morao

najprije da donese svoje rje{enje, prije upu{tanja stranaka u raspravu.

Pravila o teretu dokazivanja su se primjenjivala tako da kad tuèni

pori~e tuèni zahtjev, tuìtelj je bio duàn da ga dokaè i u tom cilju bi

predloìo konkretna dokazna sredstva i njihovo izvo|enje pred sudom.

Stranke su u postupku mogle da osporavaju svjedo~enje svjedoka, ~ija

istinitost se potom javno ili tajno provjeravala od strane suda – tezkije.

Paragraf 1819. Medèlla je propisivao da u slu~aju da se tuèni

zakune pred sudom na odre|enu okolnost, a tuìtelj odbije da isto u~ini

(ili ne predloì zaklinjanje tuènog kad je to neophodno), sud bi tu`bu

odbio (kazai terk), dakle, ne odbacio. To stoga {to zakletva u {erijatskom

pravu nije bila sam formalan ~in, ve} je autenti~no svjedo~ila o /ne/istini-

tosti predmeta zakletve. Paragraf 1743. Medèlla je odre|ivao da su se

stranke morale zakleti imenom Bo`jim, rekav{i vallahi (Boga mi), ili

billahi (tako mi Boga).

Slijede}i naprijed izloèni zna~aj zakletve – prisege u {erijatskom

postupku, logi~no je da je odbijanje zakletve, tzv. “ustegnu}e od zapri-

segnu}a” (par. 1820. Medèlla) od strane tuènog rezultiralo izricanjem

kazai – ilazum, osu|uju}e presude prema osu|enoj osobi (sahkiumun-alihu

od strane sudije – hakima). Vidimo da je osuda ovdje imala represivan

karakter i predstavljala je sankciju zbog nepodvrgavanja propisanoj zak-

letvi.

118

1 Bu{atli}: op. cit. str. 54.

Postavlja se pitanje kako je postupao {erijatski sud ukoliko bi tuèni

pristupio su|enju, ali bi {utio i ne bi htio da se upusti u raspravljanje?

Odgovor smo na{li u par. 1822. Medèlla, gdje se sa ovom situaci-

jom izjedna~ava ona kada tuèni neodlu~no odgovori (ne}e da prizna, ali

ni da porekne). U oba slu~aja {utnja i kolebanje su se tuma~ili kao pori-

canje. Dakle, qui tacet, consentire non videtur!

Parni~ne stranke se nisu smjele me|usobno prekidati u iskazima,

kada bi dobile rije~ – {to im je decidno branila odredba par. 1824. Me-

dèlla.

Kod dokazivanja ispravama, stranke su morale ovaj dokaz predloìti

sudu, a sudija bi ga pokazao protivnoj stranci da se o istom o~ituje.

1

Isto tako, ukoliko bi se tuèni posluìo institutom ekscepcije (za

koju smo konstatovali da je imala procesni u~inak protivtu`be) morao je

da je dokaè, pod prijetnjom gubitka prava na ovo procesno sredstvo, a u

krajnjem ishodu i samog spora u imovinskim parnicama.

Ako bi oba parni~ara dokazala svoje tvrdnje, postupalo bi se po

pravilim o tzv. prete`nosti dokaza (terdìhi bejinat), to jest, o davanju

prvenstva odre|enim dokazima.

2

Intersantna je situacija kada i tuìtelj i tuèni ne bi pristupili na

su|enju. Kako kontumacija nije praktikovana (tuènom je odre|ivan veliki

musehar), to je za odlu~ivanje o glavnoj stvari bio samo sporan izostanak

tuìtelja. [erijatsko procesno pravo je poznavalo pravilo: nemo iudex sine

actore, pa se smatralo da je u navedenoj situaciji tuìtelj odustao od tu`be,

pod uslovom da je poziv uredno primio, a nije opravdao svoj izostanak,

niti predloìo da se ro~i{te odgodi. U tom slu~aju bi postupak mirovao, o

~emu su se obavje{tavale obje stranke. U daljem toku postupka se mogao

tuìtelj primorati da pristupi na novozakazno ro~i{te, na isti na~in kao i

tuèni.

3

Sporno je pitanje da li je u {erijatskom procesnom pravu primjenji-

van institut povratka u pre|a{nje stanje. U Medèllama nismo na{li izravnu

mogu}nost primjene restitucije u {erijatskom postupku. Hadì-hafiz ef.

Bu{atli} u navedenom djelu govori o povratku u prija{nje stanje ali je pod

ovim pojmom o~igledno podrazumijevao restituciono dejstvo tu`be za

obnovu postupka (istinafi dava) kao vanrednog pravnog lijeka. Kruszel-

119

1 Bu{atli}: op. cit. str. 59 i 60.

2 Shodno odredbama paragrafa 1756.-1770. Medèlla.

3 U tom smislu, hadì-hafiz ef. Bu{atli}, op. cit. str. 61.

nicki u navedenom djelu ne pominje restituciju, kao ni drugi va`niji izvori

1

tako da se sa sigurno{}u moè re}i da {erijatski parni~ni postupak nije

poznavao institut restitutio in integrum ob terminem elapsum!

Ro~i{te pred {erijatskim sudom su stranke mogle odgoditi (Medèlle

govore o odga|anju postupka), {to se u praksi naj~e{}e doga|alo radi

rje{avanja nekog prejudicalnog pitanja.

Prekid postupka prema Kruszelnickom

2se de{avao u tri slu~aja: smrt

neke od stranaka, obustava uredovanja suda zbog neke vanredne okolnosti,

ili takozvana zapreka stranke, koja se ogledala u prekidu saobra}aja sa

sudom usljed nekog bitnog razloga (ratno doba, naprimjer).

Sama presuda (kaza) je mogla biti osu|uju}a (kazaï istihkak), odbi-

jaju}a, odnosno osloba|aju}a (kazai terk) ili mje{ovita (i jedna i druga).

4.) Redovni pravni lijekovi

Protiv presude {erijatskog suda nezadovoljne stranke su mogle ulo-

ìti tzv. priziv (itirad alel hukm) Vrhovnom {erijatskom sudu, koji je

prvostepenu presudu mogao ukinuti ili preina~iti svojim rje{enjima, nakon

ispitivanja njene ispravnosti.

Drugo redovno pravno sredstvo je bio utok, kojim se traìlo od

Vrhovnog {erijatskog suda da ispita ispravnost napadane odluke, te da je

ukine ili preina~i svojim rje{enjem.

Oba pravna sredstva se bila devolutivna i suspenzivna, a ulagala su

se u prekluzivnom roku od dvije sedmice (14 dana), a àlbeni postupak

nije poznavao benificium novorum.

5.) Vanredni pravni lijek

Tu`ba za obnavljanje postupka, kojom se postizalo ponavljanje pos-

tupka nakon stavljanja van snage i ukidanja prvostepenog rje{enja {erijat-

skog suda (par. 1840 Medèlla) je bilo vanredno pravno sredstvo.

120

1 Npr. Ali Hajdar: Komentar Medèli Ahkami adlija (prevod), Sarajevo 1878. Zbornici

i Glasnici zakona i naredaba, iz 1878.-1918. godine.

2 Franjo Kruszelnicki: Postupak pred {erijatskim sudovima u Bosni i Hercegovini, str.

46.

6.) Izabrani sud

[erijatsko pravo je poznavalo instituciju izabranog suda, o kome se

govori u posljednjem poglavlju Medèlli (par 1841.-1851.) kao o postav-

ljanju privatnog suca, takozvanog obranika u privatno-pravnim imovin-

skim sporovima, sa dejstvom presude inter partes, s tim da su stranke

mogle imenovati vi{e obranika za isti spor.

1

7.) Vanparni~ni postupak

Vanparni~ni {erijatski postupak se vodio u ostavinskoj proceduri,

tutorskim i starateljskim poslovima, legalizaciji isprava, osnivanja vakufa

i sli~no.

U vanparni~nom postupku nisu sudjelovale stranke nego u~esnici,

{to bitno govori o karakteru te procedure. Primjenjivano je na~elo ofici-

jelnosti, kao i princip incidentalnog su|enja: ako bi rje{avanje u ovome

postupku zavisilo od nekih prethodnih pitanja, ona su se morala rije{iti da

bi se nastavio postupak! Ni u vanparni~nim postupcima nije praktikovano

kontumaciono su|enjne (iz ogluhe).

Resume – saètak

U predmetnoj radnji autor je sumarno izloìo i elaborirao osnovne insti-

tucije {erijatskog sudskog postupka, koji se u Bosni i Hercegovini prakticirao

gotovo pet vjekova za gra|ane islamske vjeroispovijesti. Rad pregledno tretira

sve fundamentalne ustanove {erijatske fikhske procedure, s posebnim osvrtom na

otomanski gra|anski zakonik – Medèlle, donesen u drugoj polovici 19. Stolje}a

i objavljen u slu`benim novinama Dustur u Istanbulu.

Ono {to jeste interesantno i intrigiraju}e za procesualisti~ku doktrinu, leì

u ~injenici da je navedeni zakonik predstavljao fuziju materijalnopravnih i proces-

nih odredaba, koje su na dosta (za to doba) savremen na~in ure|ivali odnosnu

materiju u domenu civila. To je vidljivo iz pregleda osnovnih na~ela {erijatske

sudske procedure, a zatim i procesnog instrumentarija, odnosno pojedinih instituta

postupka.

Osnovna vrijednost ovog rada leì u faktu da je autor pored procesno

pravnih aspekata fikhske sudske procedure obradio i organizacionopravne insti-

121

1 Paragraf 1843. Medèlla.

tute, karakteristi~ne za parni~no sudovanje na prostorima Bosne i Hercegovine,

sve do 1946.godine, kada je nova, socijalisti~ka vlast ukinula {erijatske sudove.

Najzad, sistem pravnih lijekova, mogu}nost arbitrernog sudovanja i spe-

cifi~nosti vanparni~nog postupka jesu zna~ajke koje je autor apostrofirao u svome

radu kao posebna pitanja, u formi problemskih odre|enja, imanentnih modernim

postupnicima kontinentalnog i angloameri~kog prava.

122

Udèjna Habul

RAZVOD BRAKA KAO LJUDSKO PRAVO

Uvod

Brak i institut razvoda braka pro{li su vi{e historijskih faza. Evrop-

sko srednjovjekovlje karakteri{e nastojanje crkve da brak i bra~ne obi~aje

stavi pod svoju kontrolu. Francuska buròaska revolucija, koja je iznjedrila

Deklaraciju o pravima ~ovjeka i gra|anina 1789. god., razvila je ideju o

pravu na razvod braka koja }e ostati sve do danas su{tinski nepromije-

njena

1

. Francuska revolucija unijela je velike izmjene u dotada{nje zako-

nodavstvo o braku. Nasuprot u~enju katoli~ke crkve o svetosti braka i

njegovoj nerazrje{ivosti, brak je progla{en za obi~an gra|anski ugovor. Od

tada, pratimo nastojanje da se brak i porodica, a samim tim i razvod braka,

iz nadle`nosti vjerskih zajednica prenesu u nadle`nost dràve. Tako, npr.

u Francuskoj, razvod braka je bio dozvoljen jo{ Zakonom od 20.09.1792.

god. U Engleskoj se uvodi 1857. god. (Matrimonial Causes Act), u Belgiji

Napoleonovim Code Civil 1804. god., u Holandiji Gra|anskim zakonikom

iz 1838. god., u [vajcarskoj Gra|anskim zakonikom 1907. god., u Nje-

ma~koj 1909. godine.

U katoli~kim zemljama Evropske unije o~ito je opiranje crkve da se

brak stavi pod kontrolu dràve i dozvoli razvod braka sve do sedamdesetih

godina dvadesetog stolje}a.

Marksisti~ki teoreti~ari tokom devetnaestog stolje}a razvili su ideju

da }e u budu}em socijalisti~kom dru{tvu, razvod predstavljati neophodnu

dru{tvenu instituciju. Engels je zastupao tezu da razvod ima svoje eti~ko

UDK 347.627.2

123

1 Po shvatanju racionalisti~ke filozofije XVIII stolje}a ustanova razvoda predstavlja

neotu|ivo pravo ~ovjeka i njegovih sloboda. Po tvr|enju Voltera, razvod je prirodna

nu`nost, jedna kompletna neohodnost same ustanove braka. U prilog razvoda braka

izja{njavali su se Ruso i Helvecijus, dok su ga Monteskije i Didro priznali uz izvjesne

rezerve. (M. Miti}, Porodi~no pravo u SFRJ, Beograd, 1980. god., str. 215.)

opravdanje ako omogu}ava prestanak braka u kome vi{e ne postoji obo-

strana ljubav bra~nih drugova.

1

Oktobarska revolucija 1917. god. u Rusiji,

u svojoj prvoj etapi, promovisala je slobodu razvoda braka pozivaju}i se

na princip ravnopravnosti izme|u mu{karaca i èna. Prema Dekretu o

razvodu braka od 19.12.1917. god. brak se mogao razvesti na osnovu

“nemotivisane” izjave oba supruga (sporazumni razvod) ili na osnovu

jednostrane izjave volje jednog od njih. Postupak je bio upro{ten i bilo je

dovoljno da jedan ili oba supruga na sudu izjave da èle razvod. Za institut

razvoda u nekada{njem SSSR-u moè se re}i da se nije temeljio na savre-

menim shvatanjima o razvodu braka. U pitanju su bili ideolo{ki razlozi

tada{njeg shvatanja socijalizma.

2

Kasnije, sovjetsko zakonodavstvo je

ograni~ilo potpunu slobodu razvoda.

Me|utim, revolucionarno u~enje o slobodi i ravnopravnosti mu{-

karca i ène imalo je internacionalni zna~aj i uticalo je na zakonodavstva

socijalisti~kih zemalja, uklju~uju}i i biv{e jugoslavensko zakonodavstvo.

Dono{enjem Osnovnog zakona o braku 1946. god. ukinuta je dotada{nja

isklju~iva nadle`nost vjerskih zajednica u bra~nim i porodi~nim stvarima

i ta su pitanja prenesena u nadle`nost dràve. Osnovni zakon o braku je

predvidio razvod braka bez diskriminacije mu{karca i ène.

1. Razvod braka u me|unarodnim dokumentima

Sredinom 20. stolje}a, na me|unarodnom planu je, po prvi put,

priznato pravo na zaklju~enja braka i zasnivanje porodice, a samim tim i

na razvod braka. Brak i porodica postali su sastavni dio globalnih, a potom

i regionalnih me|unarodnih instrumenata. Op{ta deklaracija o pravima

~ovjeka iz 1948. god., udarila je temelj savremenoj koncepciji ljudskih

prava u okviru koje se prvi put predvi|a i razvod braka kao ljudsko pravo.

124

1 K. Marks, F. Engels, Poreklo porodice, privatne svojine i dràve, Dela, TOM 32,

Beograd, 1978. god., str. 96.

2 “Mnogobrojne prepreke za razvod braka koje su postojale u pravu do revolucije, bile

su tim dekretom otklonjene. Hiljadama ljudi bila je stvorena mogu}nost da zbace

lance starih bra~nih odnosa s njihovom nejednako{}u i pot~injenim poloàjem ène,

s njihovim elementima nasilja, diktatorstva muà i oca. Oslobodila~ki zna~aj tog

dekreta bio je ogroman.” (Sverdlov G. H., I, Materinstvo, brak i porodica u SSSR,

Beograd, 1946. god., str. 47.

1. Op{tom deklaracijom o pravima ~ovjeka

1(1948.) predvi|ena je

potpuna ravnopravnost izme|u mu{karaca i èna, i mogu}nost da bez

ikakvih ograni~enja zaklju~e brak i osnuju porodicu. Supru`nici su ravno-

pravni prilikom sklapanja braka, za vrijeme njegovog trajanja i prilikom

razvoda (~l. 16).

2Skoro dvadeset godina kasnije, Me|unarodnim paktom

o gra|anskim i politi~kim pravima i Me|unarodnim paktom o ekonom-

skim, socijalnim i kulturnim pravima, detaljnije su razra|ene obaveze iz

Op{te deklaracije.

3Me|unarodni pakt o gra|anskim i politi~kim pravima

propisuje da se svim mu{karcima i ènama u dobi bra~ne zrelosti, jam~i

pravo na zaklju~enje braka i zasnivanje porodice (~l. 23).

Ovakva stilizacija ove odredbe u Paktu je potpunija u odnosu na

odredbu u Op{toj deklaraciji (~l. 16) i ima {ire zna~enje.

4Posebno je

zna~ajno to {to se dràve obavezuju da osiguraju jednakost bra~nih dru-

gova i prilikom razvoda braka, te da se u slu~aju razvoda osigura potrebna

za{tita djece.

5U globalne me|unarodne dokumente o ljudskim pravima

125

1 Za Op{tu deklaraciju o pravima ~ovjeka glasalo je 48 od 56 tada{njih dràva ~lanica

UN. FNRJ je bila jedna od osam uzdrànih, Paul Sieghart, The International Law of

Human Rights, Oxford, 1984. god., str. 24.

Predstavnici komunisti~kih vlada, kao opravdanje za nepodràvanje Deklaracije, su

navodili da ona sadrì samo klasi~na politi~ka i gra|anska prava, a ne ekonomska i

socijalna prava na kojima su te vlade tada insistirale. Ustvari, te zemlje vodile su

politiku koja nije po{tivala ova prava. Kasnije je Jugoslavija po~ela politi~ki podr-

àvati koncept ljudskih prava, pa i sadrìnu Univerzalne deklaracije, tj. slobode i prava

~ovjeka i gra|anina, V. Stanov~i}, Enciklopedija politi~ke kulture, Beograd, 1993.

god. str. 1076.

2 ”Punoljetni mu{karci i ène, bez ikakvih ograni~enja u pogledu rase, dràvljanstva ili

vjere, imaju pravo sklopiti brak i osnovati obitelj. Oni su ravnopravni prilikom skla-

panja braka, u vrijeme njegovog trajanja i prilikom njegovog razvoda.” (~l. 16. Op{te

deklaracije o pravima ~ovjeka, A.@ili}, Kodeks ljudskih prava, Slavonski brod, 1996.,

str. 25.)

3 M. @ili}, op.cit. str. 509.-531. i 545-559.

4 U Op{toj deklaraciji o pravima ~ovjeka (~l.16.) vi{e dolazi do izraàja zabrana disk-

riminacije prilikom zaklju~enja braka s obzirom na rasu, dràvljanstvo ili religiju. (M.

Alin~i}, Brak i porodica u katalogu prava i sloboda ~ovjeka, Zbornik Pravnog fakulteta

u Zagrebu, Zagreb, 1989. god., str. 774.)

5 “1. Obitelj je prirodna i temeljna jedinica dru{tva i ima pravo da je dru{tvo i dràva {tite.

2. Priznaje se pravo mu{karaca i èna u dobi bra~ne zrelosti da stupaju u brak i osnuju

obitelj.

3. Nikakav brak ne moè se sklopiti bez slobodne i pune privole budu}ih bra~nih

drugova.

4. Dràve stranke ovog Pakta poduze}e shodne korake da osiguraju jednakost bra~nih

drugova u pravima i du`nostima s obzirom na brak, za doba trajanja braka i prilikom

ulazi i Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije èna,

1kao i

Konvencija o statusu udatih èna

2.

Konvencijom o statusu udatih èna proklamovan je princip da “niko

ne moè biti jednostrano li{en svog dràvljanstva niti prava da promijeni

dràvljanstvo.

3

” Ovom konvencijom je u velikoj mjeri otklonjena neravno-

pravnost èna, koje su ranije sklapanjem braka ili razvodom slijedile dràv-

ljanstvo muà. Dràve potpisnice su se sloìle da promjena dràvljanstva

muà ne moè, ipso facto, imati dejstvo na dràvljanstvo ène.

4

Konvencija

o ukidanju svih oblika diskriminacije èna propisuje jednaka prava i odgo-

vornosti u braku i pri razvodu braka (~l. 16 st.c) i naj{ire formuli{e otkla-

njanje diskriminacije u svim pitanjima koja se odnose na brak i porodi~na

odnose.

2. Od regionalnih me|unarodnih dokumenata za nas je najzna~ajnija

Evropska konvencija za za{titu ljudskih prava i osnovnih sloboda (1950.),

Evropska socijalna povelja (1961.), Ameri~ka konvencija o ljudskim pra-

vima (1969.) i Afri~ka povelja o pravima ~ovjeka i naroda (1969.).

5

Svi

ovi dokumenti sadrè odredbe o braku, porodici i za{titi djece sa manje

ili vi{e specifi~nosti u svom sadràju ili u duìni teksta.

6

Evropska konvencija o za{titi ljudskih prava i osnovnih sloboda (u

daljem tekstu Evropska konvencija) afirmi{e osnovna ljudska prava, me|u

126

njegova razrje{enja. Za slu~aj razrje{enja izdat }e se odredbe radi osiguranja potrebne

za{tite djece. (~l. 23. Me|unarodnog pakta o gra|anskim i politi~kim pravima)

1 Ova Konvencija je usvojena i otvorena za potpisivanje, ratifikaciju i akcesiju Rezolu-

cijom Generalne Skup{tine UN od 18.12.1979. god., a stupila je na snagu 3.09.1987.

god. u skladu sa ~l. 27.(1). BH je izvr{ila sukcesiju 1.09.1993. godine.

2 Ova Konvencija je usvojena 29.01.1957. god., a stupila na snagu 11.08.1958. godine.

3 Preambula Konvencije o statusu udatih èna, Prava èna, Sarajevo, 1997. god., str.

51.

4 “Svaka dràva ugovornica se slaè da ni sklapanje ni razvod braka izme|u doma}ih

i stranih dràvljana niti promjena dràvljanstva muà za vrijeme braka, ne mogu imati

ipso facto djelovanje na dràvljanstvo ène” (~l. 1 Konvencije o statusu udatih èna).

5 Evropska konvencija za za{titu ljudskih prava i sloboda, te protokoli uz nju potpisana

je u Rimu 4.11.1950. god. i stupila je na snagu 3.09.1953. god. “Odluka da se donese

Evropska konvencija donijeta je nakon {to je Generalna skup{tina UN-a usvojila

Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima i kad je postalo jasno da }e UN-u biti

potrebno dugo vremena da postignu sporazum o instrumentima, ~ija je svrha da

Deklaraciju pretvore u ugovorene obaveze…Danas je sistem ljudskih prava, koji je

ustanovljen Konvencijom, ne samo najstariji ve} i najnapredniji i najefikasniji od svih

trenutno postoje}ih”, {ire Thomas C. Buergenthal, Me|unarodna ljudska prava, Sara-

jevo 1998. god., str. 69.

6 M. Alin~i}, op.cit. str.775.

kojima su i prava koja se odnose na brak i porodi~ne odnose. To su: pravo

na po{tivanje privatnog i porodi~nog ìvota i pravo i sloboda sklapanja

braka. Prvim pravom {titi se privatna sfera braka i porodice od mije{anja

i od ograni~enja porodi~ne autonomije (~l. 8),

1

a drugim se garantuje pravo

i sloboda sklapanja braka koja uklju~uje i pravo na ravnopravan poloàj

budu}ih bra~nih drugova (~l. 12)

2

. Za pitanja koja se odnose na brak i

porodicu relevantna je odredba kojom se predvi|a zabrana diskriminacije

po osnovu pola, rase, boje koè, jezika, vjere, politi~kog ili drugog mi{-

ljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, pripadnosti nacionalnoj manjini,

imovini, ro|enju ili statusu kao {to je brak (~l. 14.).

3

Me|utim, u Evropskoj konvenciji i Op{toj deklaraciji o pravima

~ovjeka, iako se jam~i pravo i sloboda sklapanja braka, koja uklju~uje i

pravo na ravnopravan poloàj bra~nih drugova (~l. 12. Evropske konven-

cije i ~l. 16. Op{te deklaracije), pravo na razvod braka, u tekstu Evropske

konvencije, nigdje se izri~ito ne spominje. Formulacija ~l. 16. Op{te dek-

laracije koji normira “ravnopravnost mu{karaca i èna prilikom sklapanja

braka, u vrijeme njegovog trajanja i prilikom njegovog razvoda” izostav-

ljena je iz teksta Evropske konvencije. Postavlja se pitanje: Za{to? Sma-

tramo da je to posljedica dru{tveno-politi~kog kompromisa unutar evrop-

ske politike da se pravni standardi ne name}u, ve} dobrovoljno prihvataju.

U vrijeme dono{enja ove Konvencije (1950. god.), u zemljama sa izrazito

katoli~kom tradicijom – Italija, [panija, Portugal, Republika Irska, vrijedio

je u skladu sa u~enjem katoli~ke crkve, princip nerazrje{ivosti braka. Od-

redbama ove Konvencije nije se htjelo dovesti u pitanje zate~eno stanje i

karakteristike pravnih sistema zemalja ~lanica Evropske unije, u kojima

je gra|anskim zakonicima regulisan postupak, forma i pretpostavke za

zaklju~enje braka, kao i pitanja koja se odnose na rastavu i razvod braka.

127

1 “Svako ima pravo na po{tovanje svoga privatnog i obiteljskog ìvota, doma i dopisi-

vanja. Javna vlast se ne}e mije{ati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom

i ako je u demokratskom dru{tvu to nu`no radi interesa dràvne sigurnosti, javnog

reda i mira, ili ekonomskog interesa zemlje, te radi spre~avanja nereda ili zlo~ina,

radi za{tite zdravlja ili morala, ili radi za{tite prava i sloboda drugih” (~l. 8. Evropske

konvencije).

2 “Mu{karci i ène u dobi za sklapanje braka imaju pravo stupiti u brak i osnovati

obitelj u skladu sa doma}im zakonima koji ure|uju ostvarivanje tog prava” (~l. 12.).

3 Ova odredba predstavlja poseban elemenat svakog prava koje se garantuje Evropskom

konvencijom.

Evropskoj konvenciji kasnije je pridodat i jedan broj protokola ko-

jima se garantuje {iri krug prava. Protokol br. 7

1obezbje|uje jednakost

me|u supru`nicima prilikom sklapanja, trajanja i za vrijeme razvoda braka

(~l. 5.).

2Za nas je posebno zanimljivo, {to ovaj ~lan Protokola 7. prakti~no

preuzima formulaciju ~l. 16. Op{te deklaracije o pravima ~ovjeka, koja je

ispu{tena iz Konvencije. Razlika je samo u stilizaciji odredbe.

3Va`no je

ista}i da su ~lanovi 1-5. Protokola 7. sastavni dio Konvencije, {to zna~i

da je tako normirana i jednakost bra~nih drugova prilikom razvoda braka.

Ali to jo{ nije bilo dovoljno da se razvod braka u evropskim dokumentima

tretira kao zagarantovano ljudsko pravo. Na snazi je ostala odredba iz ~l.

12. Evropske konvencije, prema kojoj se pitanja braka i porodice rje{avaju

odredbama nacionalnog zakonodavstva. I za samu primjenu Protokola 7.

predvi|ena su ograni~enja koja se odnose na njegovu teritorijalnu primjenu

(~l. 6)

4i mogu}nost dràva potpisnica da uskrate pravo pojedinca na

podno{enje tu`bi zbog uskra}ivanja prava iz ~l. 1. do 5. ovog Protokola.

5

Evropskom konvencijom sa dopunskim protokolima, uklju~uju}i i

Protokol 7., omogu}en je razvod braka, ali se primjena ovog prava ogra-

ni~ava nacionalnim zakonodavstvom, {to isklju~uje tretiranje razvoda bra-

ka kao zagarantovanog ljudskog prava. Ovakvo stanovi{te brani i Evropski

sud za ljudska prava, pred kojim se (u slu~aju Johnson protiv Irske) posta-

vilo pitanje: da li pravo na brak uklju~uje pravo na razvod i ponovno

zasnivanje bra~ne zajednice? Sud je stao na stanovi{te da se, u odsustvu

evropskog konsenzusa, pravo na razvod ne moè izvoditi iz prava na brak,

odnosno da pravo na sklapanje braka predvi|eno u ~l. 12. Evropske kon-

128

1 Prihva}en 17.11. 1984. Ovaj Protokol nisu ratifikovale V.Britanija, Danska, Gr~ka,

Irska, Italija, Nizozemska, Belgija i [panija.

2 ^lan 5. Protokola 7. “Supru`nici me|usobno i u odnosima prema svojoj djeci uìvaju

jednaka prava i obaveze privatno pravne prirode pri sklapanju braka, za vrijeme

trajanja braka i u slu~aju razvoda. Ovaj ~lan ne sprije~ava dràve da poduzmu takve

mjere koje su potrebne u interesu djece”.

3 U Op{toj deklaraciji o pravima ~ovjeka upotrebljva se formulacija “ravnopravni”, a

u Evropskoj konvenciji “jednaki”.

4 “Svaka dràva moè, prilikom potpisivanja ili polaganja isprave o ratifikaciji, prihvatu

ili odobrenju, ozna~iti podru~je ili podru~ja na koja }e se ovaj Protokol primjenjivati

i izjaviti u kojoj se mjeri obavezuje da }e odredbe ovog Protokola primjenjivati na

to podru~je ili podru~ja” (~l. 6. st.1. Protokola 7. Evropske konvencije).

5 “Me|utim, pravo pojedinca na podno{enje pojedina~nih tu`bi priznato izjavom na

temelju ~l. 25. Konvencije ili prihva}anje obavezne nadle`nosti Suda na temelju ~l.

46. Konvencije ne odnosi se na ovaj Protokol osim ako je doti~na dràva dala izjavu

da priznaje takvo pravo ili da prihvata takvu nadle`nost, za ~l. 1 do 5. ovog Protokola

– (~l. 7. st. 2. Protokola 7. Evropske konvencije).

vencije, ne obavezuje zemlje potpisnice da omogu}e prestanak braka raz-

vodom. Sud se poziva na ~l. 16. Op{te deklaracije, koji pored prava na

brak i zasnivanje porodice, predvi|a “jednakost mu{karaca i èna prilikom

sklapanja braka, u toku trajanja braka i prilikom njegovog razvoda”, a ove

rije~i su namjerno izostavljene iz Evropske konvencije. Tendencija Evrop-

skog suda za ljudska prava je da se pokori odlukama dràve u vezi sa

pravom na razvod braka.

1U vrijeme dok je u zemljama sa katoli~kom tradicijom bila mogu}a

samo rastava braka, a ne i razvod, u mnogim sudskim predmetima, pod-

nosioci àlbi na odluke suda tvrdili su, da im je zabranom razvoda braka

ograni~ena mogu}nost sklapanja novog braka. Sud je smatrao da je to

ta~no, ali da se takvo ograni~enje, “u dru{tvu koje se pridràva principa

monogamije”, ne moè posmatrati kao povreda su{tine prava na brak.

2Ovakvo stajali{te suda obja{njava se ~injenicom da Protokol 7. Evropske

konvencije, koji bra~nim drugovima daje jednako pravo na raskid braka,

ne name}e nikakve obaveze dràvi u pogledu obezbje|ivanja prava na

razvod braka.

3Argument “za{tita principa monogamije”, koji se u presudi

posebno isti~e, veoma je diskutabilan. Institut razvoda braka izme|u osta-

log i sluì da bi se izbjegla situacija fakti~ke bigamije koju name}u ogra-

ni~enja razvoda ili sama zabrana razvoda, koja je do 1997. god. bila na

snazi u Republici Irskoj.

Mnogi autori smatraju da je navedenu formulaciju te{ko razumijeti,

po{to u mnogim slu~ajevima mogu}nost razvoda sluì za izbjegavanje

situacija fakti~ke bigamije

4.

Sud o~igledno nije uzeo u obzir tendencije u uporednom pravu ve}

je de facto branio postoje}e stanje u nacionalnim zakondavstvima i uzimao

u obzir politi~ke okolnosti. Naprimjer, javno mnjenje u Irskoj. Me|utim,

129

1 (D.Feldman, The Developing Scope of Article 8. of the ECHR, European Human

Rights Law Review 3/1997., str. 273.)

2 Johnson protiv Irske, presuda od 18. decembra 1986. god., u Theory and Practice of

the European Human Rights, P. van Dijk, G.J.H. van Hoof, Kluwer Law International,

The Hague,1998. str. 609.

3 C. Hamilton i K. Standley,European family law, u Family Law in Europe, London,

1995. god., str, 557.

4 P.van Dijk i G.J.H.van Hoof, “Teorija i praksa Evropske konvencije o ljudskim

pravima”, Muler, Sarajevo, 2001, str. 574; Dr Aleksandra Kora}, “Prosudbe Europ-

skog suda za prava ~ovjeka opravdanosti ograni~enja prava na sklapanje braka”,

Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1997, STR. 354: “U ovom slu~aju sud je

odstupio od na~ela da Konvenciju treba tuma~iti u skladu s promjenom dru{tvenih

odnosa”

mnogo je primjera koji pokazuju nedosljednost Suda u Strasbourgu.Samo

godinu dana kasnije u odluci o slu~aju F.v.Switzerland

1, Sud ima potpuno

druga~iji pristup u odnosu na slu~aj Johston v. Ireland. U ovom predmetu

àlba se odnosila na ~lan 150 [vicarskog gra|anskog zakonika, koji pred-

vi|a zabranu ponovnog sklapanja braka u periodu od jedne do tri godine,

koju sud moè izre}i bra~nom drugu koji je skrivio razvod preljubom. Sud

je odbacio argument {vicarskog suda da je privremena zabrana ponovnog

sklapanja braka bila u slu`bi za{tite institucije braka i prava drugih. Sudije

u Strasbourgusu izrazile su sumnju da je bilo odgovaraju}e sredstvo za

za{titu stabilnosti braka, i zaklju~ili da interesi budu}eg bra~nog druga

njime nisu bili za{ti}eni, te da bi interesi djeteta ro|enog izvan te veze

mogli biti ugroèni. Sud pravi razliku u odnosu na slu~aj Johson u stavu:

– Ukoliko dràvno zakonodavstvo dopu{ta razvod, {to se ne zahti-

jeva u Konvenciji, ~lan 12 priznaje pravo razvedenim osobama

da se ponovo vjen~aju bez neophodnih ograni~enja.

U presudi se navodi da mjera dràvne vlasti nije bila proporcionalna

legitimnom cilju koji se nastojao posti}i, {to pokazuje da je u ovoj presudi

Sud uveo kriterij proporcionalnosti, {to se razlikuje od nekih drugih analo-

gija (npr. u Predmetu Rees).

Nedosljedna sudska praksa Suda u Strasbourgu, odnosno usko tu-

ma~enje Konvencije na {tetu ljudskih prava, dijelom je napravilo konfuziju

me|u pravnim stru~njacima. Tako i autori P.van Dijk i G.J.H. van Hoof

pitanje: “Da li pravo na brak podrazumijeva i pravo na razvod i ponovo

sklapanje braka”?, ostavljaju otvorenom za tuma~enje.

2Tvrdimo da tu

dilema ne bi trebala da postoji, a argumentaciju za takvu tvrdnju nalazimo

u duhu Konvencije i evropskom uporednom pravu.

U njema~koj pravnoj teoriji uop{te nema dileme da li je razvod

ljudsko pravo. Argumenti za to upravo se zasnivaju na ~injenici da se

razvodom kao ljudskim pravom spre~ava bigamija. Pravo na brak je u

njema~kom ustavnom sistemu za{ti}eno kao osnovno ljudsko pravo (&6.

GG), a njime je obuhva}eno i pravo na razvod braka. Vi{e odluka Ustavnog

suda Njema~ke ide u prilog tome. Prema tuma~enju odluka Ustavnog

suda,

3podru~je za{tite braka seè od sklapanja braka, preko zajedni~kog

ìvota u braku, do razvoda braka. Razvod ulazi u za{ti}eno podru~je braka,

130

1 F.v. Switzerland, SeriesA.No 128, presuda od 18.12.1987. 10 EHHR, str.411-424

2 Isto, op.cit.str. 573

3 BVErfGE 53, 224/225, Pearoth/Schlink, Grundrehte Staatsrecht II, Heidelberg, 1993,

str. 157.

jer zna~i dobijanje slobode za sklapanje novog braka.

1Ali, pravo na razvod

nije garantirano kao zasebno ljudsko pravo, nego se izvodi iz prava na

brak (&6 GG). Njema~ka regulativa i ustavna praksa na razvod braka gleda

kao na izuzetak koji je za{ti}en i garantovan pod odre|enim, zakonom

propisanim uslovima. Me|utim, koliko god je bra~na zajednica na~elno

trajna i nalazi se pod za{titom dràve, supru`nici ne mogu ugovoriti odri-

canje od prava na razvod.

2Njema~ko zakonodavstvo o razvodu, pravna teorija i ustavna praksa

prakti~no slijede odredbe Evropske konvencije i njenog Protokola 7. u

pogledu prava na sklapanje braka i jednakosti me|u supru`nicima za vri-

jeme trajanja braka i u slu~aju razvoda. Razlika je u tome {to je njema~ka

sudska praksa, za razliku od Konvencije, razvodu braka dala tretman za{ti-

}enog ljudskog prava. To {to evropski dokumenti razvod braka direktno

ne tretiraju kao ljudsko pravo, ne zna~i da me|unarodni instrumenti pos-

redno nisu utrli put prakti~noj valorizaciji razvoda braka kao ljudskog

prava. Nije ni bila intencija da se me|unarodnim instrumentima uskla|uje

porodi~no pravo me|u dràvama. Njima se ohrabruje saradnja i koordi-

nacija, a sna`no su uticali i na reformu porodi~nog prava u mnogim zem-

ljama. Tako su [panija (1978. god.) i Portugal (1983. god.), promjenom

Ustava omogu}ile razvod braka, i u svoja nacionalna zakonodavstva uni-

jele odredbe o razvodu. Prije toga, u ovim zemljama ratifikovano je nek-

oliko me|unarodnih konvencija me|u kojima i Evropska konvencija, ~ije

su odredbe koje se odnose na pravo po{tivanja privatnosti i porodi~nog

ìvota, kao i na pravo na brak (~l. 8. i ~l. 12.) izvr{ile poseban uticaj na

uvo|enje instituta razvoda u {pansko, odnosno portugalsko bra~no zako-

nodavstvo. [panski ustav posebno nagla{ava princip jednakosti me|u su-

pru`nicima (& 32.) i posebnu za{titu porodice (&39.).

3

U Evropi i svijetu sve vi{e preovladava ideja da je sloboda li~nosti

ono najdragocjenije {to treba {tititi.

4Katalog ljudskih prava obuhvata {irok

spektar individualnih prava i sloboda, od kojih su mnoga relevantna za

brak i porodicu. Paralelno s procesom individualizacije li~nosti, na djelu

131

1 Isto

2 [ire kod Hans Hattenhauer, Privatizacija braka (teze za budu}e bra~no pravo) u: ZRP,

1985., str. 200., Joachim Bemhuber, Porodi~no pravo, 1980., str. 276. i Rolf Knutel,

Odustajanje od razvoda i sporazum o isklju~enju razvoda, u: FamRY 1985., (1090f).

3 E. Roca, Family law in Spain u Family Law in Europe, London, 1995. god. str.441.,

A. de S. Machado, Family law in Porugal, op.cit. str.379.

4 V. Stanov~i}, op.cit. str.1077.

je trend ograni~avanja uplitanja dràva u sferu braka i porodice.

1Evropski

sud za ljudska prava donio je vi{e odluka koje se odnose na pravo po{ti-

vanja privatnog i porodi~nog ìvota. U jednoj odluci se kaè da u slu-

~ajevima kada dràva daje mogu}nost rastave braka, a analogno tome i u

slu~ajevima razvoda, po{tivanje prava na privatnost i porodi~ni ìvot za-

htijeva da se i donesu presude o rastavi ili razvodu braka.

2Danas je izli{no postavljati pitanje da li je razvod braka ljudsko

pravo. Ono je ~ak izgubilo i svoju prakti~nu va`nost po{to vi{e nema ni

jedne zemlje u Evropi u kojoj razvod braka nije dopu{ten. Nakon referen-

duma 1995. godine Irska vlada predloìla je 1996. godine novi Porodi~ni

zakon koji dopu{ta razvod braka

3.

Porodi~ni i bra~ni individualizam predstavlja temeljne komponente

savremenog dru{tva bez kojih se savremena porodica ne moè ni zamisliti.

Ostvarivanje ljudskih prava otvara {iroke mogu}nosti pojedincu, kako u

zasnivanju, tako i u razrje{avanju bra~nih i porodi~nih odnosa. Ono u

svojoj biti sadrì ideju da je sloboda li~nosti ono najdragocjenije {to treba

u savremenom dru{tvu {tititi. Takva shvatanja nalazimo u zakodavstvima

dràva koje prihvataju sistem razvoda braka zbog poreme}enosti bra~nih

odnosa. U nekim zakonodavstvima, koncepcija individualizma je do{la do

punog izraàja ne samo u tretiranju samog braka, ve} i njegovog razrje{e-

nja. Tako naprimjer, u Holandiji je dovoljan osnov za razvod braka sub-

jektivno mi{ljenje tuìoca “da je brak nepovratno uni{ten”, bez dokazivanja

posebnih ~injenica. U [vedskoj, zakonodavac ne normira uzrok za razvod,

ve} uvaàva samu èlju supru`nika da vi{e ne ìve zajedno i da se raz-

vedu.

4

Princip suvereniteta dràva je usporio brì prodor ideje o ljudskim

pravima kao univerzalnim standardima, koja se {tite bez obzira na dràvne

granice

5

, ali je izgubio bitku pred sna`nim procesom shvatanja da su prava

~ovjeka neotu|iva i da je pojedinac taj koji je najodgovorniji kako }e

urediti svoj ìvot. Danas preovladava uvjerenje da su ekonomska, intelek-

132

1 C. Hamilton i K.Standley, supra note 25, str. 551.-559.

2 Vidi slu~aj Aireu protiv Irske, Serija A, broj 32, 9.10.1979. (1979.) 2 EHRR 305,

C.Hamilton i K. Stendley, op.cit. str. 551.-559.

3 Razvod je dopu{ten ako je brak trajao najmanje 5 godina, a bra~ni drugovi imali su

fakti~ki prekid bra~ne zajednice u neprekidnom trajanju od ~etiri godine. Family Law

Divorce Act (No33), 1996, zakon stupio na snagu 27.2.1997, prema Kieron Woods

pages,http:/indigo.ie/-kwood/1996.acm.htm, str.1-15

4 [ire u dijelu rada o razvodu braka u zemljama Evropske unije

5 V. Dimitrijevi}, op. cit. str. 89.

tualna i moralna autonomija osnov ljudskih prava, a obaveza je dràve da

ih {titi i omogu}ava. Ranije kodifikacije porodi~nog prava pokazale su da

zakonodavac ne moè obuhvatiti svu lepezu ìvotnih situacija koje dovode

do prestanka ljubavi kao osnove braka. Tako, da li }e neko ostati u braku

zavisi, prije svega od njegovog li~nog odnosa prema braku i bra~nom

drugu i od njegove subjektivne ocjene da li je brak ispunio o~ekivanja

zasnovana na moralnoj autonomiji u presu|ivanju {ta je dobro a {ta lo{e

za pojedinca. Prema tome i “izlaz” iz braka predstavlja slobodu za poje-

dinca i oìvotvorenje ljudskog dostojanstva. Me|utim, ostaje dilema da li

je razvod braka vi{e sloboda ili pravo. O~ekivati je da se u budu}nosti

doktrina izjasni o ovoj dilemi i odbrani stav da je razvod braka ljudsko

pravo. Argumentacija za ovu tvrdnju moè se izvu}i iz dva prava: prava

na po{tivanje privatnog ìvota, i prava na na za{titu novozasnovane po-

rodice. Pravo na po{tivanje privatnog ìvota uklju~uje i pravo da se ne

ìvi u zajednici koja je za bra~nog druga izgubila smisao. Pravo na razvod

izvodi iz prava na sklapanje braka, {to je jedno od osnovnih ljudskih prava.

Ogra~enja mogu postojati, i postoje u mnogim zakonodavstvima, ali su

ona restriktvno postavljena radi za{tite nekih legitimnih ciljeva poput za{-

tite morala ili javnog interesa.

Danas u Evropi vi{e ne postoji ni jedna zemlja koja ne priznaje

razvod braka. U ve}ini zemalja Evropske unije, u skladu sa savremenim

shvatanjima, zakonodavac ne stavlja teì{te na o~uvanje braka, ve} na

regulisanje posljedica razvoda, posebno onih koje se odnose na djecu.

1Kada su u pitanju ljudska prava moèmo konstatovati:

– sloboda pojedinca je ono najdragocjenije {to dru{tvo/dràva treba

{tititi;

– ljudske slobode vi{e nisu samo unutra{nja stvar jedne dràve, ve}

op{te prihva}eni standardi ~ovje~anstva;

– dràve danas uglavnom doborovoljno ili sa velikim stepenom

doborovoljnosti prihvataju standarde ljudskih prava koji postaju

mjerilo demokratizacije dru{tva;

– u me|unarodnim dokumentima pravo na po{tivanje privatnosti i

porodi~nog ìvota, pravo na brak i jednakost me|u supru`nicima,

postali su op{teprihva}eni standardi ljudskih prava, a posredno je

prihva}eno i pravo na razvod braka kao ljudsko pravo.

133

1 O tome govori ~l. 5. Protokola 7. Evropske konvencije.

Me|utim, ukidanje diskriminacije po svim osnovama i osvajanje

ljudskih sloboda uslovljeno je, ne samo po{tivanjem me|unarodnih do-

kumenata, ve} zavisi i od konkretnih uslova ìvota.

1

1. Razvod braka u me|unarodnim dokumentima

koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu

1. Ustavni sistem Bosne i Hercegovine obezbje|uje najvi{i nivo

me|unarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ova obaveza

ugra|ena je, kako u Ustav Bosne i Hercegovine, tako i ustave Federacije

BiH i Republike Srpske.

2

Ustav Federacije BiH, koji je stupio na snagu

30. marta 1994. god. sadrì Aneks pod nazivom “Instrumenti za za{titu

ljudskih prava koji imaju snagu ustavnih odredbi.”

3

Specifi~nost ustavnog sistema BiH je to {to su u njega uvr{teni

gotovo svi me|unarodni dokumenti kojima se {tite ljudska prava i slobode.

Formalno pravno, moè se tvrditi da je malo savremenih zemalja u svijetu

u kojima su, kao u BiH, u njihov ustavni poredak, uvr{tene gotovo sve

me|unarodno-pravne norme o ljudskim pravima.

4

2. Aneks 6 Op}eg okvirnog sporazuma za mir u BiH sadrì dodatak,

pod nazivom “Sporazum o ljudskim pravima”, u kojem se navodi da }e

strane

5

“osigurati svim osobama pod svojom jurisdikcijom najvi{i stupanj

me|unarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, uklju~uju}i i

134

1 “ôvjek je stvarno slobodan kada postoje tri uslova: ekonomska sloboda, intelektualna

sloboda i moralna sloboda”, (E.From, Bjekstvo od slobode, Zagreb, 1963. god., str.

299.

2 Vidi, ~l. II Ustava BiH, ~l. 2 Ustava Federacije BiH i ~l.10.- 46. Ustava Republike

Srpske

3 Instrumenti sadrè 21 me|unarodni dokument, kojim je dodata i Okvirna konvencija

za za{titu nacionalnih manjina iz 1994. godine. Pored toga tu je i op{ti okvirni

sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Dejtonski ugovor, potpisan 14.

decembra 1995. godine u Parizu. Njegovi sastavni dijelovi su Aneks 4 (Ustav BiH)

i Aneks 6 koji sadrì dodatak – Sporazum o ljudskim pravima. U aneksima 4 i 6 na

popisu je 13 za{ti}enih prava (katalog prava) a posebno su izdvojena prava na za{titu

od diskriminacije i prava izbjeglica i raseljenih lica.

4 S. Dedi}, Neke pretpostavke za ostvarivanje za{tite ljudskih prava i sloboda u BiH,

Zbornik radova, Dràva BiH i ljudska prava, Sarajevo, 1999. god., str. 67.

5 RBiH, Federacija BiH i Republika Srpska

prava i slobode utvr|ene Evropskom konvencijom, kao i njezinim proto-

kolima i drugim dokumentima”. Ova prava i slobode uklju~uju:

1

(1) Pravo na ìvot.

(2) Pravo da ne budu podvrgavane mu~enju ili nehumanom ili

poniàvaju}em postupanju ili kazni.

(3) Pravo da ne budu dràni u ropstvu ili pot~injenosti te pravo da ne

obavljaju prisilni rad.

(4) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.

(5) Pravo na pravi~no saslu{anje u gra|anskim i krivi~nim postupcima

i druga prava vezana za krivi~ne postupke.

(6) Pravo na privatni i obiteljski ìvot, dom i dopisivanje.

(7) Slobodu mi{ljenja, savjesti i vjere.

(8) Slobodu izraàvanja.

(9) Slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruìvanja.

(10) Pravo na ènidbu i udaju te osnivanje porodice.

(11) Pravo na imovinu.

(12) Pravo na obrazovanje.

(13) Pravo na slobodu kretanja i boravka.

(14) Uìvanje prava i sloboda utvr|enih u ovom ~lanu ili me|unarodnim

sporazumima navedenih u Aneksu Ustava treba se osigurati bez

diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao {to je spol, rasa, boja koè,

jezik, vjera, politi~ko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili dru{tveno

porijeklo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, ro|enje

ili neki drugi status.

3. Analiza navedenih prava pokazuje da su sva ova prava i slobode

preuzeti iz Evropske konvencije i njenih Protokola – Protokola 1. i Pro-

tokola 4., {to zna~i da je u katalogu prava u BiH sadràno pravo na

po{tivanje privatnog i porodi~nog ìvota i pravo na brak, a koji su rele-

vantni za oblast porodi~nog prava. U dokumentima koji su preuzeti u

pravni sistem BiH, nigdje se izri~ito ne navodi da se bra~nim drugovima

obezbje|uje jednakost prilikom sklapanja, trajanja i za vrijeme razvoda

braka (~l. 5. Protokola 7.), {to je va`no za razumijevanje razvoda braka

kao ljudskog prava. Me|utim, to izostavljanje nema formalnog i prakti~nog

zna~aja, jer doma}i pravni sistem, kako to proizilazi iz ~l. 1. Sporazuma

135

1 Aneks 6, Sporazum o ljudskim pravima, ~l. 1. (Temeljna prava i slobode). Iz stilizacije

ovog ~lana moè se zaklju~iti da se pravi jasna razlika izme|u Evropske konvencije

i drugih me|unarodnih instrumenata navedenih u Aneksu 6 i Ustavu. ([ire, Rona

Aybay, Dom za ljudska prava Bosne i Hercegovine, Istambul, 1997. god., str. 19.

iz Aneksa 6, mora obezbijediti za{titu svih prava navedenih u Protokolima

uz Konvenciju, pa i Protokola 7., bez obzira da li su oni izri~ito navedeni

u ankesima ili ustavnom tekstu. Garancija za po{tivanje i za{titu navedenih

prava iz Konvencije jeste mogu}nost djelovanja Doma za ljudska prava.

Me|utim, za prava i slobode za{ti}ene drugim me|unarodnim instrumen-

tima, koji se nalaze u Dodatku Aneksa 6 i Aneksu 4 (Ustav), jurisdikcija

Doma ograni~ena je na predmete gdje postoji tvrdnja o “diskriminaciji”.

1Sve {to je do sada re~eno o tretiranju razvoda braka kao ljudskog

prava u svjetlu me|unarodnih dokumenata, odnosno Evropske konvencije,

po analogiji vrijedi i za Bosnu i Hercegovinu. Osim toga, iz ~injenice da

su brak i porodica u ranijim ustavnim dokumentima u Bosni i Hercegovini

u`ivali posebnu dru{tvenu za{titu i da su u Porodi~nom zakonu prihva}eni

principi bra~nog prava, kao {to su: princip ravnopravnosti bra~nih drugova,

princip razrje{ivosti braka, princip monogamije i princip institucionalnosti

braka, proizilazi argumentacija da se razvod braka u doma}em pravu ve}

tretira kao ljudsko pravo. Osim toga, i u teoriji porodi~nog prava se ukazuje

da, bez obzira na ~esto te{ke posljedice razvoda braka, ono danas pred-

stavlja ljudsko pravo.

2

Rezime

U ovom tekstu se problematizira razvod braka kao ljudsko pravo. U radu

se predstavljaju relevantne odredbe Op{te deklaracija o pravima ~ovjeka iz 1948.

godine i Evropske konvencije za za{titu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz

1950.

U radu se analiziraju i neki slu~ajevi koji su se vodili pred Evropskim

sudom za ljudska prava povodom tu`bi da je uskra}eno pravo na sklapanje braka

i osnivanje porodice. Dat je i osvrt na neka zakonodastva evropskih zemalja u

kojima je implenirana Konvencija, te kako je ova materija ure|ena u Bosni i

Hercegovini.

136

1 R. Aybay, op.cit. str. 22.

2 N. Tralji}, S. Bubi}, Porodi~no pravo, Sarajevo, 1998. god. str. 74.

Nihad Agi}

KULTURALIZMI

U POSTPOLITI^KIM DRU[TVIMA

Sakralizacija kulturnih diferencija

Suvremeni meta-diskurs-bilo da poti~e iz filozofije, sociologije, psi-

hologije, teorije kulture, teorije medija – ogla{ava da je netom okon~ano

doba knjige i da nastupa era elektronskih medija, te da u toj konstelaciji

odnosa, u novoj zajednici diskursa, dolazi do njihova pregrupiranja i uspo-

stavljanja novih zna~enjskih veza. Na ovu situaciju razli~ito reagiraju,

opisuju je i predstavljaju neke dominantne teorije i mnogobrojne kulturne

prakse, pa je ve} zbog toga intrigantno propitati i problematizirati njihova

osnovna polazi{ta.

Mo`da je u ovom kontekstu va`no usmjeriti razmi{ljanje ka idejama

{to su u teoriji slike ozna~ene kao preokretne (»pictorial turn»), u teoriji

jezi~kog teksta kao lingvisti~ki preokret (»linguistic turn»), u teoriji dru{-

tva i teoriji kulture kao «teoretski obrazac» po kojem se razvija dru{tvo,

a u umjetnosti op}eniti, te u knji`evnoj umjetnosti posebno, na pojavu

hyperfikcije i multimedijalnosti World Wide Web-a, odnosno digitalne te

internet-umjetnosti. Ovo generalno «pospremanje» diskursnih prostora,

uzrokovano hiljadugodi{njim koevolutivnim razvojem dru{tva, odvija se

unutar granica Kantova transcendentnog obrata, gdje se zapadni esha-

tolo{ki Bog, taj religiozni pra-obrat, razrje{uje u paradigmi subjekta, i kada

se kulturni kôd, zasnovan na kriptoanaliti~kom postupku, na tzv. «tajnom

sistemu» (»secresy system» prema Claudu E. Shanonu), ili na «paratek-

stemima» (G. Genette), ne mo`e vi{e opisati njegovom teorijom komuni-

kacija, ve} je pristupa~an razumijevanju kroz promjenu u orijentaciji na

svim dru{tvenim razinama, kod ~ega se posmatra~ uspostavlja kao instanca

izbora.

UDK 930.85:32

137

Ovu promjenu orijentacije na svim dru{tvenim razinama Niclas Luh-

mann je u mnogobrojnim svojim knjigama i raspravama, od «Uvoda u

teoriju sistema» (1992.), «Dru{tvene nauke» (1990.), «Medijuma umjet-

nosti» (1984.), «Neopaìvog svijeta. O umjetnosti i arhitekturi» (1990.),

do studija kao «Umjetni~ko djelo i reprodukcija umjetnosti», «Je li mogu}e

kodirati umjetnost?» (»Distictions directrices»), objavljenih osamdesetih

godina pro{log stolje}a, vezao i za mogu}nost teorije kulture. Ta preori-

jentacija u gladi{tu ti~e se, u prvome redu, onog {to on naziva teorijskim

obrascem kulture pisma, zatim teorijskim obrascem kulture {tampane knji-

ge i, na koncu, teorijskim obrascem kulture kompjutera. Prve dvije kulturne

paradigme Luhmann veè za Aristotela i Decartesa, a svoju vlastitu teoriju

socijalnih sistema sagledava kao paradigmu za kulturu kompjutera: sve tri

paradigme mogu se najbolje predstaviti kao «katastrofe» u matemati~kom

smislu (uporediti: Rene Thom: «Matemati~ki modeli u morfogenezi» /

»Modeles mathematiques de la morphogenese», Paris; Bourgeois, 1980.),

to jest kao «brutalni skokovi», koji sistemu omogu}uju da preìvi ukoliko

bi bio primoran da prestane postojati. Prema Luhmannovu mi{ljenju, si-

stem reagira na poreme}aje u njemu tako da od svih svojih parametara

zahtijeva maksimalnu angaìranost, koja mu omogu}uje kvalitativan skok

na razinu novog stanja – pismo i {tampana knjiga su «katastrofe» utoliko

{to pomaù sistemu dru{tva da preìvi njegovim reproduciranjem ne na

razini prvog, nego na razini drugog poretka. Ovaj «brutalni skok» dovodi

do rje{enja na razini dru{tvenog sistema tako da politika nije vi{e orijen-

tirana na svoju mo}, nego na {ansu za osvajanje mo}i; privreda se ne

orijentira na profit, nego na trì{te, ljubav se vi{e na seks, ve} na zavo|enje,

umjetnost se ne orijentira vi{e na ljepotu, nego na dopadanje, {to pribli`no

odgovara onom {to se ozna~ava kao «proces civilizacije», dakle {to se

ozna~ava ne vi{e samo kao usmeno (oralno) dru{tvo. Postavljaju}i pitanje

– {to omogu}uje dati skok od jedne razine reprodukcije do druge i koliko

pomenute «katastrofe» pisma, {tampane knjige i kompjutera str{e van

okvira dru{tvenog sistema? Luhmann nagovje{tava da se teorijski obrasci

razvoja dru{tva i kulture mogu predo~iti kao faktori nesta{ice (Engpass-

faktoren). Naime, sa svakim novim pro{irenjem medija: relacija pismo –

{tampana knjiga – kompjuter, dolazi do «eksplozije» u ukazivanjima na

simboli~ki smisao: u oralnim dru{tvima komunikacija po~iva na religi-

oznoj tajni i moralnim tabuima, tako da paradigma kulture pisma iska~e

iz svijeta religioznih tajni cirkuliraju}i znakovima, koji nadilaze dosa-

da{nje granice.

138

Otvaraju}i se prema carstvu simboli~kog smisla, tako Luhmann,

dru{tvo vi{e nije u stanju da regulira tajne i moralne tabue, pa je Aris-

totelova tehnika, poznata pod nazivom teleologija ili semantika cilja, us-

mjerena na kosmologiju cjeline, koja razlikovanje bilo koje vrste ure|uje

po modelu ove semantike, i prema kojem kultura opstoji unutar horizonta

optere}enog vi{kom ili obiljem smisla, te se moè regulirati kao forma

prijelaza izme|u razli~itih nivoa dru{tvenog opho|enja. U ovom novom

kulturnom stanju dru{tvo se reproducira i opstoji u formi teatra sje}anja i

orijentirano je na semantiku ljubavi, djelovanja politike, umjetnosti, obra-

zovanja i religije, na {to se docnije nadovezuju funkcionalni sistemi: ono

sistematizira svoje srodni~ke sisteme i sortira jezi~ki i semanti~ki upadljive

razlike, svrstavaju}i ih u prostore, zbog ~ega porodice i regije postaju

garanti stabilnosti dru{tva utemeljenog na obrascu pisma, a na osnovama

ovih garancija nastaje mno{tvo mogu}ih dru{tvenih formi, nastaju «kul-

ture» kao eksponenti dru{tvenih formi.

Za razliku od obrasca kulture pisma, {tampana knjiga kao naredna

«katastrofa» u razvoju dru{tva, u stanju je da uspore|uje tekstove jedan

sa drugim zahvaljuju}i upravo njenom umnoàvanju, i ona tekstove tako

sistematski «kritizira», da «kritika» postaje novom heuristikom – u poretku

ciljeva pada u o~i nered, kaos u ciljevima, ~ime dru{tveni ciljevi, komu-

nicirani posredstvom mno{tva tekstova, bivaju nekonsistentni i u sebi pro-

tivurje~ni. Budu}i da Descartes sumnja u sva zamisliva i predo~iva po-

lazi{ta, {to uklju~uje svijet i njegovo tijelo u svijetu, iz toga izvodi zak-

lju~ak da postoji on i da postoji Bog, jer ideja savr{enstva, kojoj valja

dodati njegovu vlastitu nesavr{enost, kompletira pojam realnosti u kojoj

se, prema ovom teoretskom obrascu, prikriva konstelacija morala, mi{-

ljenja i ideje o Bogu. Po{to Descartes nije formulirao tu konstelaciju,

Luhmann je otkriva umjesto njega – to je nemir. Nemir je taj faktor, koji

garantira da jedna misao slijedi iz druge: ako sve drugo podlijeè sumnji,

onda je i on liferant nemira, pa kao {to je mehanika poluga sata, nemir je

poluga i temelj racionalnosti novog doba. Na nemiru kao fundamentu sve

drugo se izgra|uje kao strukturni dobitak – dobiva se konkurencija u

privredi, strast u ljubavi, demokracija u politici, publikacije u nauci, a

garanti stabilizacije dru{tva nisu vi{e familije i regije, nego biblioteke i

funkcionalni sistemi. Upravo biblioteke nude rubrike pod kojima pre-

poznajemo iznova politiku kao politiku, privredu kao privredu, nauku kao

nauku, te umjetnost kao umjetnost i religiju kao religiju. Na ovaj na~in,

prema Luhmannu, Descartes definira nemir kao kulturnu formu dru{tva

{tampane knjige. Unutar Moderne dru{tvo se restabilizira ako moda, slavi

139

dinamiku, trend i tendenciju protiv koje protestira te vlastitu kulturnu

formu stilizira kao povr{inu, ~ude}i se pri tom strukturama koje mrzi i

neskriveno veli~a nemir.

Dru{tvo kompjutera {to ga Luhmann nastoji predstaviti kao «katas-

trofu», na nov na~in re-stabilizira postoje}e dru{tvene strukture, i kao

diverzni teoretski obrazac, ono se definira kroz forme prijelaza od pre-

thodne kulturne komunikacije do ove – budu}i da «katastrofu» doìv-

ljavamo kao suvremenici, mo`da i ne moèmo shvatiti na koji se na~in

dru{tvo ophodi s njom. Dakle, Luhmann dru{tvo kompjutera posmatra na

nespektakularan na~in, jer se medijum kompjutera toliko ra{irio (mit o

meduzi), da on dodiruje samo sr` komunikacije, te je uvjerenja da indi-

vidualno posmatranje i razmi{ljanje nije u stanju postati teorijom nove

kulturne forme, nego je to u stanju jedino raspr{ena, diverzna inteligencija.

Insistiranje na teoriji sistema vodi ga do polazi{ta da teorija diferen-

cije ne samo da nudi teoriju kompjutera, nego znatno vi{e – nudi teoriju

kompjutera – u – dru{tvu.

Transklasi~na ma{ina, kakva kompjuter jeste, toliko ubrzava ope-

racije dru{tvene kontrole, da kultura na to mora reagirati, te sukladno tome

on traì, «da se odnosi uklju~enja i isklju~enja reguliraju socijalnim siste-

mom; i da, uostalom, upotreba simbola i s njim povezana upotreba zna-

~enja i smisla u socijalnim sistemima, vodi sa sobom uvijek i upu}ivanje

na nepoznato, na isklju~eno, na neodre|eno, na propuste u informaciji, na

vlastito neznanje».

Suprotstavljaju}i se [enonovoj i Viverovoj definiciji obavijesti kao

~ita~kog izbora iz skupa mogu}ih drugih obavijesti, Luhmann za svoju

teoriju dru{tva, a time posredno i za teoriju kulture, odabire pojam forme

{to ju je izloìo matemati~ar George Spencer – Brown u djelu «Zakon

forme» (»Laws of Form», 1997.), prema kojoj kompjuter, kao transkla-

si~na ma{ina, ne radi sa strukturama, nego njima dirigira i kriti~ki upravlja,

pa se kulturna forma, izrasla u kompjuterskom dru{tvu, sastoji samo u

posmatra~kom stavu prema obavijesti – zbog toga se pojam forme ne

koristi za razlikovanje forme od materije (Aristotel), niti forme i sadràja

(estetika 18. stolje}a), nego se u dimenziju temporalnosti same forme

dislociraju operacije samoreferencije, kod ~ega moderan pojam sada{njosti

i kulturna forma njemu primjerena, treba da omogu}i opho|enje sa kom-

pjuterom, te tako moderan pojam kulturne forme stave na isku{enje sli~no

Derridinu pojmu pisma.

140

Eksplozija oka: vrijeme bastarda

Po{to je u medijskom dru{tvu ili postgutembergovskim medijima

knjiga doslovno postala ekscentri~na, pri~a o povijesti izlaska iz Gutem-

bergovog doba mogu}a je jo{ samo kao povijest regresije jedne anomalije

– kao hipertrofirano razvijen organ, ona gubi status kulturne dominacije.

Audiovizuelni mediji i kompjuter ubrzali su raspad ove dominacije te izveli

njenu detronizaciju kao vode}eg medija kulture: »Knjiga postaje – u dos-

lovnom smislu rije~i – ekscentri~na: ona dugo nema centralnu ili pak

nezamjenjivu funkciju (za komunikaciju i dru{tvo), i na to ~esto reagira

na ekscentri~an na~in (tj. knjièvnost postaje te{ka, neprirodna, nastrana,

a-normalna») (Joachim Hoerisch, «Kraj predstave. Poezija medija» /

»Ende der Vorstellung. Die Poesie der Medien», Frankfurt, Suhrkamp,

1999.). Iz ove dijagnoze medijskog dru{tva kao grobara knjige, proizlazi

teza da su glasovi i pismo ranijih medija bili koncentrisani na jedan smisao,

na jedno zna~enje, dok postgutembergovska tehnika audiovizualnih medija

pa`nju uvijek ja~e usmjerava prema mno{tvu zna~}enja. PC priklju~en na

internet je hibridna tvorevina, koju ~ine audiovizuelne tehnologije, knjiga,

telefon, ra~unar, sve su ove funkcije u njoj integrirane.

Unapre|enje jednog simboli~nog sustava, jednog zna~enja u mno-

{tvenost zna~enja, {to ga sa sobom donosi tehnologija kompjutera, uzro-

kuje i promjenu u strukturi i na~inu poimanja svijeta, jer se sada opaà na

multiplan na~in, pa se u toj perspektivi novo medijsko dru{tvo, i s njim

povezane kulturne forme, pojavljuje kao rezultanta eksperimentiranja sa

mogu}nostima i granicama ljudske sposobnosti opaànja (aisthesis i ne

zna~i drugo do opaànje). Multiplano opaànje svijeta i multiplani mediji

otvaraju put za avanturu u svjetsko dru{tvo, pa se preko multimedija,

multidisciplinarnosti, multiperspektive, multikulture, uspostavlja vi{ekrat-

na konstelacija zna~enja i simboli~kih poredaka, koja dovodi do raspadanja

centristi~kih komunikacionih odnosa, zbog ~ega tradirani model komuni-

kacije «centrale na periferiji», u kojoj je sredi{nji emiter Bog sa centralnim

tekstom o Deset zapovijedi – centristi~ki vlasnik medijskog monopola,

Roma locuta, causa finita (Rim progovori, prijepor prestade) -, sada se

zamjenjuje i nadomije{ta point-point-komunikacijom. Zahvaljuju}i mreì

i html-codu, koji postaju navigatorom emitiranja ove mreè do njihovih

konsumenata, kultski medijski doga|aji sa svjetske pozornice odvijaju se

pred o~ima milionskog mno{tva-doga|aji poput ru{enja Berlinskog zida,

rata u Bosni, pada Srebrenice, teroristi~kog napada na njujor{ke vi{ekat-

nice, glamuroznih spektakla Oskara i Gremija, Documenata u Berlinu, etc.

141

Sa medijalnom knjièvno{}u, ~iji su osnovni ànrovi hipertekst,

hipermedijalno djelo, hiperfilm (Michael Yoyce, Robert Coover, Jay Davic

Bolter, Rainald Goetz, David Knobel sa svojom poetikom clicka realizi-

ranom u komadu «A Fine View», etc.), kao eksponenta medijskog dru{tva,

definitivno se uklanjaju demoni sumnje u pripovjednost modernog svijeta,

demoni {to ih je iz svoje eksperimentalne laboratorije pustila knjièvna

Avangarda. Ali, suprotno medijalnom pripovijedanju, protivno radikalnom

«potapanju» na knjizi centriranog knjièvnog pisma, mnogi suvremeni

pisci najavljuju «povratak pripovijedanja», i to putem javnih ~itanja i

razgovora na CD-u ogla{avaju neku vrstu pobo`nosti prema {tampanom

tekstu, tvrde}i da sve {to od njih postoji, postoji samo kroz knjigu, te da

sami sebe ne mogu shvatiti izvan pisma kao kulturne forme izraàvanja.

Na taj se na~in suptilna medijska strategija indirektne prezentnosti analizira

i predo~ava kao figura odsustnosti i odstranjenja iz medijski eksponiranog

svijeta – Botho Strauss ili De Lillo reduciraju svoje djelo na pismo i knjigu,

dok u isto vrijeme neki od pisaca (Goetz) nastoje putem performansa

(roman «Otpad za sve. Roman Godine»/»Abfall für alle. Roman eines

Jahres», 1999.), prevesti energiju igre, transa i techna u knjièvnost, te

tako pomiriti fizi~ku aktivnost sa aktivnosti na mreì.

Povezivanje interneta kao medija virtualizacije i nestajanja, ishlap-

ljenja fizi~kog tijela sa knjigom, predstavlja neku vrstu ironijskog samoin-

sceniranja, te se prodor i provala knjièvnosti na pozornicu sumnji~i kao

nesumnjiva sklonost ka egzibicionizmu na ra~un rada na tekstu, dok nova

poetika pravila pripovijedanja u nastajanju (dobri «Short stories» ame-

ri~kog pripovjeda~a Raymonda Carvera), poetika «strukturiranih», dobro

ispri~anih knjiga, tek odnedavno osvaja medijski prostor. Uz ovo, pada u

o~i da su oblici marginalnih, rubnih knjièvnosti, tzv. zbunjuju}e, neklasi-

ficirane forme, bastardi sastavljeni od pri~e i eseja, putopisa i teorije,

nedovoljno ili samo sporadi~no zastupljeni na knjièvnoj pijaci. Najpot-

puniji bastard je roman, Protej me|u knjièvnim formama, koji je prethod-

nih godina razvio boànski za~udne esteti~ke strategije refleksivno slo-

ènog pripovijedanja (Pynchon, Barth, Calvino, Eco), u nastojanju da za-

dovolji akademski diskurs, kojem je ~itala~ki ideal biblioteka u kojoj

avantura duha svoju strast zadovoljava posmatranjem rivaliteta izme|u

filozofije, antropologije, teorije, nauke.

Da li su pismo i knjiga meteori kojima se gubi trag na zvjezdanom

nebu suvremene kulture, poku{ao je odgovoriti Marshall McLuhan u knjizi

«Magijski kanali» (»Understanding Media», 1995.), zamjenjuju}i i razrje-

{uju}i model linearnog stepenovanja konvencionalnog kulturnog narativa

teorijom hibridnog mije{anja i uzajamnog zahvatanja medija jedan u dru-

142

gi. Smatraju}i da je za prijelazni period, kakav je na{, atraktivnija sinhrono

orijentirana teorija «energije iz bastarda» od dijahronih pri~a o usponu i

padu pojedinih vode}ih medija, on se pita, «kako se medij moè upotrije-

biti, da bi se razvio u snagu drugog medija?», navode}i kao primjer Chapli-

novu tehniku, koja formu baleta integrira u burlesku, u groteskno {aljivu

improvizaciju nijemog filma, ili T.S. Eliotovo posezanje za obrascem iz

filma i dèza u njegovoj poemi «Ljubavna pjesma J. Alfreda Prifroka».

Kao najva`niji repertoar dokaza za svoju teoriju Mekluan nalazi u pove-

zanosti alfabetske sa oralnom kulturom, u spoju modernih zapadnih civi-

lizacija sa afri~kim etimolo{kim (korijenskim, primitivnim) kulturama, pri

~emu se ozapadnja~enje primitivnih kultura pojavljuje kao «eksplozija

oka»: energija bastarda proistekla iz dramatike ove formule zna~i da se

ukr{tanjem ili hibridizacijom medija osloba|aju nove snage i energije,

sli~no kao kod cijepanja ili fuzije atoma.

Novi mediji interneta, kao decentrirana i amorfna struktura, u sebe

prima knjigu na selektivan i fragmentaran na~in. On moè prihvatiti lek-

sikografske ~injenice, neupakovane zbirke listova, skupove informacija,

ali je ~itanje romana velikog formata na njemu nezamislivo, pa o Mek-

luanovom fiksiranju aktivnog zahva}anja ili pak sudara ili sukoba medija

jedan u drugi ili jednog sa drugim, kao komplementarnih vrijednosti, jedva

da i treba raspravljati. Budu}i da se danas ne ~itaju samo romani sa

kompliciranim pripovijedanjem (metafikcionalni tekst), gdje je tiranija ~i-

taoca o~ita, tzv. metalepti~an postupak kao «narativni kratki spoj» sa ~itao-

cem involviranim u radnju ili sa likovima {to raspravljaju o autoru te sami

nastavljaju dopisivati ili agirati radnju na mjestu gdje je autor zapeo ili

izgubio mo} fikcionaliziranja (Mathias Martinez/Michael Scheffel »Uvod

u teoriju pripovijedanja» / «Einfuehrung in der Erzaeltheorie», München,

Beck, 1999.), i premda se primaju u formi stanovite nelagode, prema kojem

moderni ~italac pokazuje gestu uljudnosti, mogu}e je ustvrditi da svaka

knjièvnost zavidi susretu razli~itih protejskih oblika, na na~in kako se to

ostvaruje u «hibridizaciji» mediji po modelu Marshalla McLuhana.

@ivot na granici

Nekako po strani ili kao jalovo i nema{tovito vo|enje debata, koje

se odvijalo kasnih devedesetih godina iza medijskih ekrana, sva|a ili pre-

pirka kulturnih nauka izrodila je i u prvi plan istaknula pojam kulture

izjedna~ene sa kulturalnim studijima (cultural studies). Kulturalne su na-

143

uke strahovale od toga da se knjièvnost svede na ~isti dokument kulturne

i socijalne historije, odnosno bile su protiv rastu}e tendencije u nekim

naukama, da se klasi~na djela svjetske knjièvnosti svrstaju na istu razinu

sa comic stripom (vidjeti: Will Brooker, «Kulturalne studije» / »Cultural

Studies», London, Hoder q Soughton, 1998.). Otkri}e termina «kultura»,

kako se smatra, ne upu}uje toliko na potpuno nov projekat u humanisti~kim

naukama, koliko na teoretsko proìmanje i pretresanje njene vlastite prakse

– ona opisuje promijenjeni poloàj svijesti, realnu promjenu zapadnog

dru{tva, gdje se zapaà nezadrìv uspon popularnih kultura i popularne

muzike. Osim toga, novi pojam kulture uklju~ivao je me|usobni susret

razli~itih kultura, kako na globalnom, tako i na lokalnom podru~ju, ~ime

ona preko no}i postaje nezaobilaznim predmetom teoretskih refleksija.

Upravo teoretske refleksije jednog Terry Eagletona (»Ideja kulture» / »The

Idea od Cultur», Oxford, Blackwell, 2000.), Geoffreya Hartmana (»Rje~ita

{utnja knjièvnosti» / »Das beredte Schweigen der Literatur», Frankfurt,

Suhrkamp, 2000.) ili Rajmonda Williamsa, ukazuju na to koliko je sloèn

pojam kulture – prvi govori o naseljavanju seoskog stanovni{tva u moderni

svijet grada, dok drugi kulturu ne samo da suprotstavlja dvjema drugim

terminolo{kim veli~inama, «prirodi» i «dru{tvu», nego je opisuje kao an-

tropolo{ki odnos prema sebi samoj, pa kulturu nalazimo u koncentriranom

stremljenju, u pristupu «svijetu», gdje se mu~na neudoma}enost simboli~ki

obra|uje i upotrebljava kao participacija.

O~ito je da kulturni diskurs operira sa razli~itim zna~enjima novog,

vode}eg pojma, a negdje najkasnije od prosvjetiteljstva, kultura se pozi-

tivno vrjednuje, jer akterima, producentima kao i recipijentima pribavlja

auru nezamjenjivosti. Me|utim, kako je kultura medijum, ona proizvodi

identitet tako {to postavlja diferenciju – ono {to kulture razlikuje jeste

njihov ukupni, nikad do kraja homogeniziran habitus. Ako pojam kulture

definiramo kao ukupnost ìvotnih stavova (T. S. Eliot, R. Williams), onda

otpada predstava o dobroj kulturi, a na njeno mjesto stupaju radikalni

relativisti~ki kulturalizmi, pa u tom kontekstu postmoderni kulturalizam

pre{utno zadràva utopiju, {to je rje~ito izraèna u svim djelima anglosak-

sonskih cultural studies, utopiju multikulturalnosti. Naime, rje~ito se izra-

àva na agresivna odbijanja drugih, i druk~ije od klasi~nog multikultu-

ralizma, postmoderni multikulturalizam propagira novi tip multikulturnog

~ovjeka, koji strano, tu|e u sebi internalizira tako {to se s ovim pois-

tovje}uje, a vlastito relativizira. Nova premisa glasi: uvijek je bolje mi-

je{anje od nemogu}e ~istote.

144

Slijedom ovoga diskursa o kulturi, dolazi se do proklamiranog cilja

kulture, s jedne strane, do partikularnosti: kultura postoji uvijek samo u

mnoìni, i kulturne diferencije se pojavljuju stalno u susretu sa stranim,

sa tu|im, a s druge strane dolazi do toga, da se vrijednosna utemeljenost

vi{ekulturalnosti ne moè izvesti iz partikularnog diskursa (Vico, Herder),

nego iz univerzalisti~kog, iz diskursa ljudskog dostojanstva (Montesqu-

ieu). Ovaj diskurs ljudskog dostojanstva nije zasnova za to, da su vi{e-

struko kodirani ljudi prirodni nosioci onog stava, koji sobom objedinjuje

kulturne diferencije.

Me|utim, kulture postaju problem tamo gdje su one su~eljene jedna

drugoj i gdje dolazi do zapostavljanja, zanemarivanja, potiskivanja, asi-

metrije, kada nerijetko dolazi do napada starosjedila~ke na doseljeni~ku

kulturu, ~ime se potkopava idili~na slika o kulturi kao prijateljskom podu-

hvatu. Slika harmoni~nog jedinstva u suprotnosti ukazuje se kao varljiva,

jer se borba za dru{tvenim i politi~kim uticajem vodi simboli~nim sred-

stvima «kulturne hegemonije», a doseljeni~ke zajednice, tzv. dijasporna

kultura, u zapadnim dru{tvima (njema~ki Turci (Almanicki), britanski In-

dijci, Pakistanci, austrijski, {vedski, danski Bosanci), instrumentaliziraju

vlastitu kulturu s ciljem u~vr{}enja predmodernih dru{tvenih i porodi~nih

obrazaca ìvljenja. Isto tako, prekidanje ili rasijecanje, komadanje kultur-

nog identiteta kulturnom politikom integracije stranaca, dovodi do an-

tagonisti~kih odnosa me|u kulturama, do njihova nepristajanja na mo-

derna, sekularna dru{tva, jer ona proklamiraju model kulturnog sraza

(chash of cultures), koji doseljeni~kim ili manjinskim kulturama ne ostav-

ljaju prostor kulturnog preìvljavanja.

Da bi se izbjegao prekid kulturnog identiteta, izumljen je novi his-

torijski «subjekt», koji je ugledao svjetlo dana kao «hibridno bi}e-mje-

{anac», koje ni ovdje ni tamo nije kod ku}e i nema stvarnu domovinu, a

neki teoreti~ari i mislioci, ne bez prikrivenog sarkazma, govore o novom

nad~ovjeku, li{enog etni~kog i seksualnog identiteta.

Postmoderni se ìvot nerijetko opisuje kao ìvot na granici, o ~emu

progovara teoreti~ar kulture Homi K. Bhabha u knjizi «Dislociranje kul-

ture» (»Die Verortung der Kultur», Tuebingen, Stauffenburg, 2000.), taj

je ìvot pocijepan po svim osnovama, ìvot prijelaza i ukr{tanja, u kojem

se na kompleksan na~in ograni~avaju unutra{nje i vanjsko, pro{lost i sa-

da{njost, razlika i identitet, integracija i izgrani~enje. Usmjerna protiv

knjige Julije Kristeve, koja temu stranosti i disidencije okre}e u pravcu

kasnog kosmopolitizma, Bhabhova knjiga ogla{ava «zadovoljstvo u egzi-

lu», ali ujedno postaje disidentom nosioca povijesne nade, jer je upravo

145

nau~io da se treba odre}i fiksnih identiteta i kulturalnih mjesta. Kao aka-

demski intelektualac {to pripada univerzalnom svijetu znanja (odri~e se

profesure na Harvardu), on kre}e s milionima egzilijanata prema «novoj

obali», i to sa patni~kom gestom, jer je odsje~en od kulture iz koje je

potekao a nikada stvarno ne}e prispjeti niti biti prihva}en u starosjedila~ku

kulturu. Prihvativ{i hibridni tu-bitak, on ne èli biti ogra|en od strane

ve}inske kulture, niti nastoji spojiti obje strategije, kao samosvjesni Paki-

stanci, Indijci, Bangladeàni, naime ravnopravno su-postojanje starosje-

dila~kog i doseljeni~kog kulturnog modela (primjer romana Hanifa Ku-

rei{e). Od drugih se razlikuje utoliko {to civilnom dru{tvu i zapadnoj

episteme ne prebacuje da su evropocentri~ni, jer poput Johna Stuarta Mila

i Hannah Arendt, Bhabha polazi od toga, da je samo civilno dru{tvo u

stanju da se nosi sa strano{}u te, mo`da, upravo pogled stranca na sebe

treba kao figuru refleksije: poanta civilnog dru{tva jeste i ostaje, tako

Bhabha, da strance ne treba poimati kao strance, nego kao drugo. Tradi-

cionalisti~ki odgojen starosjedilac u modernim zapadnim dru{tvima pona{a

se ravnodu{no prema kulturi kao i prema religiji i seksu, pa ljudi stranog

porijekla ìve u ovim dru{tvima nesmetano ne zbog tolerantnog kultu-

ralizma starosjedila~kih zajednica.

U nastojanju da pri~i o multikulturalnosti dodamo nove dimenzije,

neophodno je ukazati na ambivalentnost multirkulturalnosti i sloènih od-

nosa kulturne politike i liberalizma, jer je upravo antinacionalisti~ki libe-

ralizam inicirao ideju o jednakosti u mno{tvu, te je ispod narativa o nau~-

nom napretku i civilizaciji, simboli~ki markirao razlike i tako postao fak-

torom kulturne nejednakosti. Kao primjer i, ujedno, eksperiment multikul-

turalnosti navodi se Habsbur{ka monarhija, u ~iju pro{lost Claude Magris

(roman «Dunav»), smje{ta mit i utopiju o idealnom saglasju kulturnih

razli~itosti, a Joseph Roth u svojim romanima nudi sliku Austrije evropske

i prema svijetu otvorene zemlje u kojoj ~ovjek moè biti ~ovjek, jer se

razli~itost dokida u vi{em jedinstvu. Ovaj habsbur{ki mit znanstveno je

obradila be~ka teoreti~arka kulture Christiane Zintzen u djelu «Austro-ugar-

ska monarhija u rije~i i slici» (»Die oestereichisch-ungarische Monarchie

in Wort und Bild», Wien, Boahlau, 1999.), koja, po mi{ljenju upu}enih,

predstavlja politi~ku manifestaciju multikulturalizma. Po{to ova knjiga

predstavlja izbor iz dvadeset~etverotomnog djela, koje se pojavilo u peri-

odu od 1886. do 1902. godine po nazivom «Djelo prijestolonasljednika»

(»Kronprinzenwerk»), i sadrì obimnu dokumentaciju svih entiteta, kul-

tura, regija i provincija, u ovome obliku ono isti~e kulturne funkcije malih

naroda – Bo{njaka kao mladica, Slovaka kao «tu|inskih Tirolaca» i Slo-

146

venaca u Koru{koj i Krajini. Knjiga na svjetlo dana iznosi prijateljski

univerzalan svijet {to ìvi i opstoji zahvaljuju}i svojoj duhovno-politi~koj

vi{eslojnosti, to je vlastita slika dràve naroda prije njene propasti i prije

nego su je retrospektivno spasili pisci kao Roth, F. Werfwel, R. Musil, H.

Broch, i u njihovom traènju izgubljenog vremena, sje}anje na djetinjstvo

proìva i protkano je «kulturnim pam}enjem».

Me|utim, «Djelo prijestolonasljednika» na oficijelnoj razini donosi

sliku naroda Monarhije kao kulturno ravnopravnih, ali prikazivanje Slo-

vaka u ìvopisnoj folklornoj no{nji ili bosanskih Muslimana kao egzoti~nih

tu|ina, u ravni kulturne prezentacije stranih naroda ukazuje na asimetriju

i njihov kvazi-kolonijalni status, ~ime politi~ki liberalna dru{tva markiraju

vlastitu diferenciju prema drugim kulturnim entitetima. Kako napominje

filozof kulture, vi{enacionalne dràve se ne mogu transformirati u demo-

kratsku dràvu ukoliko su ravnodu{ne prema kulturi, pa u toj perspektivi

habsbur{ki mit o ravnopravnosti naroda i kultura dio je povijesti multikul-

turalnog eksperimentiranja {to je doìvio krah, iz ~ega se zaklju~uje, da je

kultura, politi~ki posmatrano, u svom obuhvatnom smislu vi{e problem,

nego nosilac nade, jer utvr|uje diferencije i identitete simboli~kom mar-

kacijom slike o sebi i slike o drugom. S obzirom na sve ve}u ravnodu{nost

i politi~ku nezainteresiranost prema kulturi i kulturalnim naukama, ~ini se

opravdan Eagletonov kriti~ki diskurs u «Ideji o kulturi», kojim on svra}a

pozornost na relativizaciju kulture kao dru{tvene veli~ine, na politiku ne-

brige prema kulturi, zbog ~ega se njegov projekt kulture ozna~ava utopi-

jom, jer sluì «politi~kom razoruàvanju» u domeni netolerantnih poli-

ti~kih praksa.

Epistemolo{ka {ema “velikih pri~a”

Idealizaciju egzoti~nog i harmonizaciju kulturno razli~itog, kakvu

sre}emo u nekim vi{enacionalnim zajednicama, najprije prekida evropska

i ameri~ka Avangarda, jer svoj umjetni~ki svijet oboga}uje otkrivala~kim

pogledom stranog, drugog: Vincent van Gogh odu{evljava se japanskim

drvorezom, Paul Gauguin ushi}en je prirodnom ljepotom ljudi i krajolika

na Tahitiju, a Pablo Picasso fasciniran je kultskim predmetima i maskama

afri~kih «primitivaca». Dakako, ova fascinacija za nepoznato predstavljala

je o~it znak dosade i zasi}enosti, te kritike vlastite umjetni~ke prakse, ali

je ujedno ozna~avala nadu da se u «drugome» moè na}i i otkriti «iskon-

ski», «istinit» ìvot. U toku multikulturalnih osamdesetih godina pro{log

147

stolje}a, ovaj avangardisti~ki furor omek{an je uvidom, da drugo nije u

protivnosti prema kulturi, ve} je upravo puno}a i obilje «kultura» i «sub-

kultura» ono {to daje istinsko obilje`je suvremenom dru{tvu, {to je pra}eno

uvjerenjem da su sve kulture jednako vrijedne i na svoj na~in interesantne.

Me|utim, pojavom, na svjetskoj kulturnoj pozornici, devedesetih

godina, termina postkolonijalnost, temeljno se mijenja predod`ba o mul-

tikulturalnosti, jer se sada odustaje od vlastitog kulturalnog stanovi{ta i

pogled se preusmjerava od dosada{njeg vi|enja daljine, u vi|enje daljine

(tzv. doseljeni~ka, dijasporna vizura) dru{tvene i kulturne stvarnosti u kojoj

se djeluje. Tu se uo~avaju i sukobljavaju dva razli~ita pristupa, jedan koji

dolazi iz krila liberalne filozofije Rudolga Burgera i Bazona Brocka, pro-

tagoniste pokreta za promjene (Fluxusbewegung), a drugi iz Black Boxa

{to je svoju svjetsku promociju imao na pro{logodi{njim Documentima 11

– platforme od 1 do 5, odrànim u Berlinu (Documenta 11 – Platffformen

von 1 bis 5, Ausstellung Katalog, Ostfilden, Hatje Cantz, 2002.).

Prema Burgeru i Bazonu, postkolonijalni model se moè vrjednovati

kao poku{aj da se problem multikulturalizma oslobodi svoje latentne kon-

fliktnosti i napetosti, te ga na taj na~in u~ini neopasnim – oni opominju

pred kulturalizmima kao potencijalnim uzro~nicima gra|anskog rata, jer

kulture proizvode ona razlikovna obilje`ja koja u kriti~kim fazama mogu

postati potencijalom za agresiju. Tako|er su uvjerenja da se politika kul-

turnog identiteta sastoji i u tome, «da se manjinska ili minoritetna dru{tva

nagovore da svoje kulturne autonomije na silu odrè», te u tom smislu

traè novu sekularizaciju kulture, traè odvajanje dràve i kulture.

Potpuno druk~iji pristup od ovih tzv. liberalnih rje{enja dolazi iz

drugog kulturno-politi~kog tabora, ~iji je model bio predstavljen na Docu-

mentima 11: «crni blok», naime, predlaè kreolnost kao novu svjetsku

kulturu, a kao najjasniji izraz kreolskog identiteta u postkolonijalnim dru{-

tvima su mnemozinski prostori Georgesa Adeagbova, njegove ~udesne

komore i asemblaè «Otkrivalac nao~igled povijesti otkrivanja... teatar

svijeta», koje je, osim na Documentima 11, izlagao na prostorima od New

Jorka do Johanesburga. Ovaj grandiozni semanti~ki kola` sadrì, u simul-

tanom rasporedu, fotografije, ulja na platnu naivaca, afri~ke novine, nje-

ma~ke knjige za mlade sa afri~kim avanturama, jednu zastavu DDR-a,

totem i svete statue te blatnjave ~arape, i sve to semioti~ki pretrpano i

magijski izdiferencirano. Izlo`ba je pra}ena vlastitim projekcijama u ko-

jima se upadljivo uo~ava semanti~ka namjera autora, da (plemenitu) div-

ljinu i «primitivnost» predstavi kao integralizirani sastavni dio te{kog i

mu~nog afri~kog identiteta.

148

Centralni dio asemblaè ~ini, kao spona, dugi drveni brod, koji

simbolizira panafri~ku komunikaciju, ali simbolizira i robovanje: ozna~ena

kao prostor za sje}anje, ova ~udesna komora pokazuje oble plove}e glo-

buse, koji se ne mogu svrstati u nikakav logi~ki sistem, nego, u najve}oj

mjeri, u paranoidnom obrascu se ukazuje kao ustava ili brana protiv pri-

jete}eg samoraspadanja. Jasno je da ova Adeagbova asemblaà direktno

upu}uje na kontekst aktualnog postkolonijalizma, gdje kreolnost ili hibrid-

nost ozna~avaju ne samo mije{anu kulturu, nego i ìvotnu formu – i to

takvu ìvotnu formu gdje su se, tokom devet stolje}a trajanja, globalno

mije{ali i dislocirali jezici, znakovi i slike. Kao bazi~ni tekst za ovaj novi

tip svjetske kulture pojavljuje se manifest «Pohvala kreolnosti» (»Eloge

de la Creolite», 1989.), trojice nau~nika sa Martiniquea, Jeana Bernabea,

Patricka Chamoisseaua i Raphaela Confianta, gdje oni nastoje dokazati da

nije manjkavost, ve} prednost to {to neki jezik nema svoje korijene, i

umjesto njih prisutne «tragove stopala», koji sna`nije od «korijenskih

potplata» pokre}u ideje i pojmove. Na ovaj se na~in nastoji sugerirati

uvjerenje {to dolazi iz dijasporne kulture «Crnog Atlantika» – da kreolska

kultura ima iskustvenu prednost i kreativni je nadomjestak neukorijenje-

nosti, {to postkolonijalni teoreti~ari veli~aju kao ideal. Naime, dru{tvo {to

se stalno prestrukturira i organizirano je na principu enformela, gdje se

komunikacija me|u susjedima, te ure|enje dràve bez jakih poluga djelo-

vanja, kao i vrijeme ìvljenja bez stremljenja ka profitu, postavljaju kao

kulturni prioriteti.

Osim ove izlo`be, Documenta sadrè i ~etiri tzv. diskursne plat-

forme, ~iji je glavni redaktor politolog Ohwui Enwezor, koji putem niza

simboli~kih operacija èli nazna~iti da diskurzivne strukture i ovdje treba

da preovla|uju, da umjetnost treba reprezentirati takvu vrstu iskristalizi-

ranih struktura, pri ~emu se plaftorme ukazuju kao «konstelacije otvorenih

sfera» ili kao «nehijerarhiziran model reprezentacije». Po{to umjetni~ka

vizija ne treba da teì institucionalnoj beatifikaciji, on kao cilj postavlja

eti~ki anga`man, intelektualnu refleksiju, «o mogu}nostima novog mi{lje-

nja». Uz ovu novu preraspodjelu diskursnih mo}i, vezuje se i prostorna

preraspodjela teì{ta – teritorijalno izmje{tanje diskursnih platformi u

Be~/Berlin, Nju Delhi, Santa Luciju i Lagos ozna~ava se kao «deteritori-

jalizacija», {to je ujedno najava i ostvarenje simboli~kog preure|enja i

cijepanja monopoliti~kih kulturnih sredi{ta. Katalog uz Documenta 11

(platforme od 1. do 4. odnose se na diskursne probleme, platforma 5 na

izlo`bu, propra}enu debatom o demokraciji, kreolnosti ili urbanosti), do-

nosi Enwezorova razmi{ljanja o umjetnosti, Moderni i dru{tvenoj politici,

149

a vlastito mu je stanovi{te odre|eno onim {to su politolozi i teoreti~ari

«Britanskog imeprija» nazvali «transkulturom» ili «transdisciplinarno{}u»,

dok su mu «duhovna domovina» postmoderni, postmarksisti~ki i post-

strukturalni teoremi. Povijest Avangarde opisuje u epistemolo{koj {emi

«velikih pri~a», zbog ~ega se evro-ameri~ka Avangarda, a time forma-

listi~ke kao i dru{tvenokriti~ke postavke, obavezuju i priklju~ene su na

zapadni totalitarni duh, te u tom kontekstu konstatira «tobo`nju ~istotu i

autonomiju umjetni~kog objekta», jer na neki na~in vjeruju da se mogu

odvojiti od socijalnog i ekonomskog konteksta. Inovaciju kao unutra{nji

princip razvoja kulture u borbi izme|u tradicije i novog, tako Enwezor,

iznosi totalno povijesno kretanje, ~ime se on deklarira sljedbenikom fran-

cuskog marksiksti~kog filozofa Guya Deborda i Jeana Baudrillardsa, ute-

meljitelja «Situacione internacionale», umjetni~kog pokreta iz pedesetih i

{ezdesetih godina pro{log stolje}a, koji su proklamirali cilj, da se umjetnost

ima ukinuti i razrije{iti u datom ìvotu i socijalnoj realnosti, i to pomo}u

umjetni~kih strategija «detournement» («zaobilaènje, udaljavanje od ci-

lja») i «Derive» («derivat», «lutanje mimo cilja»).

Tragom ove ideje o suprotstavljanju hegemoniji kapitala, te odre-

|enje kulture politikom i ekonomijom, Enwezor suprotstavlja tobo`njoj

monokulturi zapadne Moderne vi{eobli~nu sliku kulturne «diferencije»,

koja pod pritiskom inovacija treba da pro~isti predod`bu o esteti~kom cilju

i teleologiju umjetni~ke djelatnosti, kao i razvoj mi{ljenja op}enito. Ovdje

nije te{ko prepoznati Enwezorovo prilago|avanje modelu «Cultural Stud-

ies» i njegovo istraìva~ko usmjerenje ka kulturama i subkulturama, te

kulturalnim diskusijama o njima, {to ga smje{ta u krug ili ga pribliàva

britanskim nau~nicima kulture i knjièvnosti, koji su najprije u okviru

kulturalnih studija, obra|ivali fenomene radni~ke kulture (50-tih godina),

a od sedamdesetih u fokusu zanimanja su diverzne kulture pona{anja

mladih i stavovi prema potro{a~kom dru{tvu i medijima te tematika spo-

lova, dok osamdesetih intenzivno raspravljaju o rasisti~kim temama. Danas

je zajedni~ko obilje`je kulturalnih studija orijentacija prema svim mo-

gu}im sociokulturnim partikularitetima, za{tita i nadzor tematike manjina

i manjinskih zahtjeva, {to Enwezor aktualizira na taj na~in da brani femini-

zam, pokazuje razumijevanje za turski dokumentarni film o homoseksu-

alizmu, deteritorijalizira abori|inske umjetnike, te kriti~ki tematizira ab-

normalni karakter ameri~kog globalnog kapitalizma, koji marginalizira sve

i sva.

Ovim osnovnim obilje`jima aktualnih kulturalnih studija, kako ih

predstavlja Enwezor, treba pridodati i ra{ireni obrazac analiza kulturalnih

studija, kojim se traga za subverzivnim strategijama ovladavanja indi-

150

viduama i grupaama od strane dràve, pri ~emu pojedinci i grupe takve

dràvne zajednice sumnji~e za zloupotrebu, ili stvaranje fronta protiv ni-

veliraju}e masovne kulture a là Holywood, pri ~emu se u analizama kul-

turalnih studija konzument pop-muzike kao neko, ko prihvata, simbole

masovne kulture ("appooprüert"), koriste}i ih druk~ije od intencija "indus-

trije kulture". Ovaj front {to su ga devedesetih godina oformili postmoderni

intelektualci – lingvisti, kulturni nau~nici i sociolozi –, iz izvanevropskih

zemalja, i koji su inaugurirali postkolonijalne studije kao ogranak kultu-

ralnih studija, usmjeren je protiv umjetnih svjetova i sajens-fik{n predstava

modernog homo ludensa (arhitektonski modeli holandskog umjetnika Con-

stanta, «New Babylon»), usmjeren je tako|er protiv stati~ni tvorevina na

bilo kojoj razini dru{tva i kulture, te svoju postkolonijalnu dinami~nost

uvjetuje mobilno{}u ili migracijom, pra}enu osje}anjem nedomovinstva

(bezzavi~ajnosti), melanholije i frustracije. Me|u postkolonijalne autore,

pored Enwezora i Francuskinje Catherine David, ubrajaju se Edward Said,

Gayatri Spivak, Paul Gylroy te Indijac Homi K. Bhabha, a svima njima

je zajedni~ka ideja o postkolonijalnom subjektu kao subjektu, koji stanuje

u «me|uprostoru» modernih diskursa izgra|enim na velikim epistemama

– taj subjekt, naime, naseljava «tre}i prostor» izme|u tradicije i Moderne.

Ovaj prostor Enwezor opisuje kao povijest postkolonijalnog, postideolo{-

kog, dijaspornog, globalnog svijeta nakon kraja hladnog rata, pa osnovnim

pojmovima postkolonijalnih studija smatraju se pojmovi i procesi pre-

no{enja, interpretacije, subverzije, hibridizacije, pomjeranja, novih spo-

java, semioti~ke gerile, etc.

O kakvim se strategijama kulturnog prevrednovanja radi, najbolje

svjedo~i onaj dio platforme, koji obra|uje temu 11. septembra 2001. godi-

ne, temu napada na njujor{ke vi{ekatnice (dokumentirane su i druge glo-

balne kao i lokalne krize – agresivni rat u ex-Jugoslaviji, masovni pokolji

u Ruandi, patnja Palestinaca). Od 118 umjetnika i umjetni~kih kolektiva

sa svih pet kontinenata, jedino se Marokanac Touhami Ennadre (ìvi u

Parizu), suo~io s ovom temom, dakle izostalo je suo~enje Black Box-a i

samog Enwezora: Touhami shvata Veliku Nulu kao mogu}i po~etak novog

svjetskog poretka, shva}a svijet kao o~i{}eno prazno mjesto, «koje s peri-

ferije prodire u centar, da bi re-konceptualiziralo zapadne ideolo{ke difer-

encije globalne promjene», on Veliku Nulu tretira kao mjesto na kojem,

nakon kolonijalizma, moè po~eti «obra~un sa vrijednostima Zapada», te

govori o «tabula rasa» crnog psihijatra i radikalnog antikolonijaliste Franza

Fanona («Prokleta da si zemljo»/»Die Verdammte dieser Erde»), gdje

predmnijeva «radikalni transnacionalni projekt fundamentalisti~kog isla-

ma».

151

Na ovaj na~in etiketa «postcolonial», koja u sebe uklju~uje primarno

pojmove i strategije suptilnih analiza i rekonstrukciju hiperkompleksnih

kreolskih identiteta, zna~i i uklju~uje odgovornost nekada{njih kolonijalnih

gospodara za probleme koloniziranih zemalja, te su kulturalne postkolo-

nijalne diferencije posluìle kao «platforma» za formiranje antihegemo-

nisti~kog bloka, {to neki filozofi i teoreti~ari diskursa ozna~avaju kao

«neognosti~ko-manihejski konstrukt» u ravni koncepta, a u ravni strategija

kulturalnog predvrednovanja kao «esteti~ko izrabljivanje»: «Neprivilegi-

rani dru{tveni slojevi nisu izrabljeni samo privredno, socijalno i politi~ki,

nego i jo{ kulturno, kada se stvari i znakovi njihovih kulturnih praktika

koriste za ekskluzivne kulturne mode, iz kojih su oni samo isklju~eni... Iz

toga korist izvla~e samo agenti valorizirane kulture «(Boris Groys, «O

novim»/»Üeber Neue», München: Hanser, 1992.).

Aura divljeg ~ovjeka sa Balkana:

Slavoj @ièk kao doga|aj, kao predstava

I u okviru programa samoodraàvanja i samopotvr|ivanja, {to ga

slovenski filozof Slavoj @ièk primjenjuje u svojim nedavno objavljenim

knjigama, «Podmuklost subjekta»/»Tie Tuecke des Subjekts», 2001.), «[ta

ste ve} uvijek htjeli znati o Lacanu a niste se usudili pitati Hitchckoka»

(»Was Sie über Lacan wissen wollten und Hitchckok nie zu fragen

wagten», Frankfurt, Suhrkamp, 2002.) i «Revolucija predstoji. Trinaest

ogleda o Lenjinu» (»Die Revolution steht bevor. Dreizehn Versuche ueber

Lenin», 2002.), knjièvne, odnosno kulturalne nauke se uzimaju kao in-

dicija za tegobu mi{ljenja, jer se pomo}u kategorija Lacanove psihoanalize,

te drugih diskursnih autora, nastoji zasnovati interpretacija kao «besko-

na~na produkcija novih signifikanata, koji prethodnom nizu retroaktivno

dodjeljuje zna~enje».

Smatraju}i Lacana li~nim ku}nim Bogom, od njega posu|uje gestu

odricanja-smisla (Sinn-Entsagung), uvijek iznova Lacanovim terminima

priziva «prazninu uìvanja», «nemogu}e-nedodirljivu supstanciju uìva-

nja», koja «kruì oko primordijalne praznine, oko nagona». Ni sam ne

skriva ko su mu omiljeni autori, koje rado i uvijek citira: «[to postmo-

dernizam ~ini, ta~no je ono suprotno: njegov su predmet par exellence

produkti {to ih masa odlu~no prihvata – i zada}a je interpretacije da takve

prikaze spozna sluè}i se ezoteri~nim teoretskim finesama Lacana, Derride

ili Foucaulta». Ove teoretske finese @ièk u slu~aju Hitchckokovih filmova

152

«Vertigo», «Psycho» ili «Notarious», upotrebljava ne da bi pobio ili ras-

tvorio unaprijed stvorene teoretske pretpostavke, ve} da bi dokazao va-

ljanost i opravdanost aprioria, njegovu neograni~enu dinamiku interpre-

tacije i «vje~no proklizavanje signifikanata». Kona~na socioideolo{ka lek-

cija «Psychoa» je stoga – kao rezultat Hitchokova ukupnog djelovanja –

kasnokapitalisti~ki kolaps polja intersubjektivnosti kao medijuma istine,

njegova dezintegracija u dva pola ekspertnih – znanja i psihoti~ne «pri-

vatne istine». Kao suma Hitchckokova cjelokupnog djela «Psyicho» nas

pou~ava da je «kasni kapitalizam» slomio i uni{tio ljudske odnose i pre-

pustio nas privatnoj zabludi i zavaravanju, te mrtvom i beskorisnom znanju

eksperata, pa su se @ièkov boom i pompezna gesta, o~ito je, razvili iz

neke vrste ki~a negativnosti, koji od na~ela kloniti se sebe, napu{tanja –

sebe (smisla, èlje, subjekta), ~ini kult.

Postav{i velikom zvijezdom transatlanskog Jet-Seta, sudjeluju}i na

preko tri stotine simpozijuma na temu filozofije, psihoanalize i kritike

kulture, kre}u}i se neprestano na relaciji Paris-Buffalo-Minnesota-New

Orleans, o njemu se sti~e dojam da je izvanrealna osoba, koja prije spada

u izmi{ljotinu Davida Lodgea, majstora campus-romana, jer u njegovoj

pojavi odista ima romanesknog – specijalista za Lacana iz Ljubljane, in-

teresira se za punk, Davida Lyncha, Lenjina i Hitchckoka, veoma razum-

ljivo teoretizira o banalnim pojavama svakodnevne kulture, da bi u nared-

nom trenu, bez zazora, kasnopoliti~ke «èlje» teoretski objasnio i izveo iz

reklama za pivo, ~ime opravdava svoju reputaciju vode}eg glasa u filozofiji

dana{njice, popra}enu aurom divljeg ~ovjeka sa Balkana. Takav glas i

takva aura omogu}ili su mu da drì intenzivne seminare na presti`noj

European Graduate School u Saas-Feeu, a na teoretskim seminarima za

ameri~ke studente u {vajcarskim gorjima, u dru{tvu je sa drugim osum-

nji~enicima Radical Chica, kao Agamben, Baudrillard i Butler, ali uz to

svojim kontrapunktski postavljenim citatima iz Lacana i Lenjina uti~e na

evropsku elitu, za koju Jeunesse Doree (Zlatna mlade`) ameri~kih Cultural

Studies rado izdvaja pozama{nu sumu novca (»Total tuition cost /exculd-

ing fees/$ 15.620.00»).

@ièkova radikalna kritika u sve novim varijacijama sagledava i

varolizira kasni kapitalizam i postmodernu kao stanja bezalternativnosti i

stagnacije, jer danas postoji jo{ samo privid liberalizma i privid demokra-

cije, koje karakterizira odsustvo bilo kakvih stvarnih, su{tinskih mogu}-

nosti izbora, pa u skladu s tom dijagnozom, pozitivno vrjednuje kasni

komunizam kao prostor li{en ìvotnih stresova. Ustvr|juje, tako|er, da je

prije ove àlosne katastrofe moderniziranja jo{ postojala prava alternativa,

153

pa je u tom smislu komunizam primorao kapitalizam da stavi humano lice,

da bi se nakon nestanka ove svete suprotnosti, svijet pred na{im o~ima

po~eo barbarizirati, {to @ièk sumira u stavu, da tek od 1990. godine

po~injemo zbiljski ìvjeti u totalitarnim odnosima.

Njegovi su spisi vrlo brzo dospjeli u male postmodernisti~ke rubrike

vode}ih evropskih izdava~a, pa je njegovo teorijski najzna~ajnije djelo

«Podmuklost subjekta» (550 strana), postalo «filozofskom knjigom go-

dine» u Suhrkampu za 2001. godinu. Osnovni ton njegove filozofske

knjige ogleda se u tome, da ona treba biti, prije svega, angaìrana politi~ka

intervencija, koja se suo~ava i pristaje reagirati na goru}a pitanja da-

na{njice. U tom smislu nastoji na nov na~in formulirati lijevi, antikapital-

isti~ki projekt, koji }e zamijeniti i odbaciti kapitalizam novog doba i njegov

ideolo{ki suplement liberalno-demokratski multikulturalizam. Osim toga,

osnovni ton knjige proizvden je uobi~ajenim varijacijama citata iz

Hitchckoka, Hegela, Lyncha i Butlera, za~injenih pseudonau~nim ume-

cima o teoriji haosa i kvantnoj teoriji, ~ime on zasniva neku vrstu di-

jalekti~ko-materijalnisti~ke ontologije protkane si}u{nim rupama i prazni-

nama u kojima se mogu spoznati »... najrazli~itije pojave forme, od kvantne

fizike do double take klasi~nih holivudskih komedija». Pitaju}i se, da li

nakon Lenjina postoji politika istine, konstatira da je liberalni kapitalizam,

kao postpoliti~ka era, obavezan na neku vrstu ideolo{kog konsensusa:

«Njegove su temeljne premise akceptiranje globalnog kapitalizma kao

jedne igre koju valja igrati, te akceptiranje liberalno-demokratskog sistema

kao kona~no na|ene optimalne politi~ke organizacije dru{tva», te se svo-

jim teorijskim programom okomljuje na liberalnodemokratsku hegemoniju

i njenu nepisanu zabranu mi{ljenja. U svoj teoretski program @ièk ubacuje

igru sa Lenjinom, koji nije samo istinska suprotnost pragmatizmu Tre}eg

puta, nego i marginalisti~kom lijevom stavu, kojeg Lacan naziva le nar-

cissme de la chose perdue (narcizam beznade`ne stvari), te iniciranje

politi~kog programa uvjetovanog lenjinisti~kom gestom treba da potkopa

i sahrani totalitet liberalno-kapitalisti~kog svjetskog poretka.

Kao i mnogi autori iz lagera postkolonijalnih kulturalnih studija, te

postpoliti~kih teorija dru{tva, i Slavoj @ièk se oglasio komentarom na 11.

septembar 2001. godine, ukazuju}i na traumatsko djelovanje ovog ~ina:

«[ta se zapravo sru{ilo ovim napadom?», pita se on, i odgovara da su ovu

katastrofu pripremile katastrofi~ne fantazije odre|enih holivudskih filmo-

va, «tako da se Americi desilo ta~no ono o ~emu je fantazirala, i upravo

je to bilo iznena|uju}e», te je na ovaj na~in fantazija provalila u realnost

i postala istinom, naime paranoidna fantazija i tobo`nja stvarnost samo su

154

inscenacije egzemplarno izvedene kao u filmu Pitera Vira «Trumanov

{ou». Ovu svoju potragu za «dobrim terorom» @ièk poantira time da je

11. septembar veliki ideolo{ko-kriti~ki poduhvat demaskiranja «ultima-

tivne istine kapitalisti~ki utilitarnog despiritualiziranog univerzuma: de-

materijalizacija samog ìvota, njegovo prometanje u sablasan i uàsan

show». Kako je Hollywood postao {ifra za slu|ivanje i zaslijepljivanje,

@ièk svoj ressentiment usmjerava protiv zlog svijeta privida i show-a:

«Ne radi se, dakle, samo o tome, da Holywood inscenira privid realnog

ìvota bez vage i utega materijalnosti, nego se radi o tome, da realni

socijalni ìvot u kasnokapitalisti~kom potro{a~kom dru{tvu sam nosi crte

inscenirane prijevare i laì, i da se na{i najbliì u pravom ìvotu pona{aju

kao glumci i statisti».

Ozna~en u liberalnim kulturnim krugovima Evrope kao narcisti~ki

teoreti~ar, koji kruì oko simboli~kog poretka iz kojeg je sam isklju~en,

ponekad i kao apologet nasilja u ~ijem se «simetri~no-inverznom kon-

trapunktu» konformno pona{aju Lacenove rafinirane teoreme o «metoni-

mijskom proklizavanju» i «praznoj èlji», Slavoj @ièk zacijelo spada u

vode}e ~lanove svjetske kulturne i filozofsko-semioti~ke gerile {to op}e

misli preobraàva u subverzivne teoretske nacrte.

Dramaturgija spektakla ili: ~itanje kao subverzija

Da se kulturnonau~ni program te orijentacije na knjièvnu nauku

kao poetiku kulture moè ostvariti u druk~ijoj nau~noj perspektivi, poka-

zuju brojne publikacije o kulturnoj nauci kao novoj disciplini, i to prete`no

prakticiranoj na njema~kim univerzitetima (Humboltov univerzitet u Ber-

linu), te su u labavim vezama, ako ne i bez bilo kakvih spona sa kulturalnim

studijima odnosno cultural poetics ameri~ke i engleske kriti~ke {kole. S

obzirom na ~injenicu da se ovdje ne radi o utemeljenju i zasnivanju os-

novnog metodolo{kog okvira unutar zatvorenog znanstvenog u~enja, nego

o reflaksiji iz promijenjenih perspektiva, kojom se pro{iruju granice pos-

toje}ih struka i njihovi predmeti izu~avanja, kulturna nauka kao nova

disciplina jo{ nije u~vrstila i osigurala svoj znanstveni identitet, jer se njena

nova orijentacija izvodi unutar knjièvnopovijesnih i knjièvnonau~nih

struka.

Vode}a figura ove nove discipline u Njema~koj, Friedrich Kittler,

u svojoj knjizi «Kulturna povijest nauke o kulturi» (»Eine Kulturgeschichte

der Kulturwissenschaft», München, Fink, 2000.), svjesno se udaljava od

155

ameri~kih cultural studies i njihovih evropskih ogranaka time {to proiz-

voljnost u izboru predmeta, svjesnu dekanonizaciju, metaforizaciju kulture

kao teksta ili kao diskura o tijelu (vidjeti: Gideon Stienig: «Bodi-lation.

Povijest tijela i nauka o knjièvnosti», Scientia Poetica, 5/2001.), zamje-

njuje obradom velikih djela i autora evropske duhovne povijesti posljednjih

tristo godina. Tuma~enja djela G. Vica, Herdera, Hegela, Nietzschea, Fre-

uda i Heideggera dobiva obrise kanona, jer se «izvjesni» sveti tekstovi

«na{e nauke» moraju prezentirati {iroj publici. Unutar novog programa

kulturnonau~nih istraìvanja, prvo mjesto u povijesti novije kulturne filo-

zofije zauzima Karl Loewith, a u okruènju njegove povijesti filozofije

Martinu Heideggeru se pripisuje zna~enje mislioca budu}eg doba, dok se

u knjizi knjièvnog semioti~ara Juergena Trabanta «Nova nauka o starim

znakovima: Vicova sematologja», Frankfurt, Suhrkamp, 1994.), Giambat-

tista Vico predstavlja kao «junak-utemeljitelj na{e nauke», kao onaj mis-

lilac, koji je kulturnu nauku drào na odstojanju i prili~nom razmaku od

novovjekovne prirodne nauke. Slijedom filolo{ko-semioti~ko-kulturnona-

u~nog postupka tuma~enja i analize, u rasponu od Ericha Auerbacha do J.

Trabanta i F. Kittlera (Manfred Engel: «Kulturne nauke-nauka o knji-

èvnosti kao kulturna nauka-kulturnopovijesna nauka o knjièvnosti»

/»Kulturwissenschaft»/, Kultur Poetik, 1/2001.), uo~ava se, na osnovu

ovog strukturalnog cijepanja novojekovne nauke, da je moderni subjekt

«tragi~no podijeljen», pri ~emu se konkurentska borba dviju kultura uvijek

ve} zavr{ava na {tetu kulturne nauke, {to Kittler pokazuje na primjeru

sukoba i suparni{tva Vica i Descartesa.

Kao kulturni nau~nik po pozivu, F. Kittler uspostavlja distancu pre-

ma mnogim kolegama iz novih struka, jer svoje argumente traì i pronalazi

u matematici kao temeljnoj nauci te u kompjuterskoj tehnologiji, pri ~emu

se poziva na teoriju o realnim brojevima Simona Stevina, koji raskida sa

decimalnim brojevima, a za kulturnonau~ne teorije tvrdi da su nezamislive

bez konteksta dana{njih programskih jezika. Opremljen novim instrumen-

tima analize, kulturnonau~ni postupak Kittlerov svoju nehistori~nost u

pristupu demonstrira na primjeru Herderove teorije o ljudima kao bi}ima

sa gre{kom, kod ~ega Kitller predvi|a postojanje misaone figure imbecil-

litas mentis u prirodnom pravu, iz koje je Herder objasnio socijalnu prirodu

~ovjeka i njegovu jezi~nu sposobnost, pa u~enje o nedostatku instinkta

metodi~ki funkcionira u sklopu teorije o post-grocijanskim dru{tvima. Kit-

tler ide u suprotnom smjeru, tvrde}i da «su roditelji, kao slika i prilika

Boga, stvaraoci vlastite djece», ~ime se kompleksan antropolo{ki model

svodi na efekat samoreprodukcije mati~ne obitelji. [to se ti~e njegova

156

uklona prema kompjuterskoj tehnologiji, on se moè objasniti psihoanali-

zom francuske {kole, gdje se odsutnost promi{lja kao ekscentri~na sredina

oko koje kruì èlja za njegovom dopunom i nadomije{tanjem. Ovom se

figurom misaonog pore|enja ili posezanja za paradigmom iz drugih znan-

stvenih podru~ja s ciljem obja{njenja vlastitih postavki, otvara prostor i za

obja{njenje Kittlerova kulturnonau~nog projekta, jer se pokazuje neupit-

nim, da je kulturna nauka do{la do razine na kojoj je nauka o knjièvnosti

uvijek ve} bila prisutna, naime – ova nova disciplina ispunila je svoj

posljednji san oslobodiv{i se tereta filolo{kih zahtjeva, te neometana kri-

ti~kim prigovorima, promi{lja «svete tekstove» vlastite, kulturne povijesti.

S druk~ijih medoti~kih premisa a uz pomo} filozofskih kategorija

te s orijentacijom na literarne tipove, knjièvnom tekstu i knjièvnosti u

cjelini pristupaju francuski i ameri~ki nau~nici Gilles Deleuze i Harold

Bloom. Svijesni Hegelove epohalne presude o smrti knjièvnosti kao i

nesigurnosti knjièvnih kanona odnosno konkurencije audiovizuelnih me-

dija, Deleuze i Bloom {ansu za spa{avanje knjièvnosti od nestajanja vide

u njenoj mitologizaciji i mitizaciji.

Prvi je to obznanio u nekoliko svojih ranijih knjiga, a u najnovijoj

«Kritika i klinika» (»Kritik und Klinik», Frankfurt, Suhrkamp, 2000.),

nastoji pomo}u Nietzschea i Bergsona, tzv. zaobilaznim putem preko filo-

zofije, nastaviti njihov san o rasto~nosti jezika, kako bi prevladao stati~ni

pojam: «Znanje se otjelovjeljuje u op}em imenu, koje ozna~ava zastoj i

ta~ku mirovanja, u supstantivima i adjektivima, u kojima vlastito ime ~uva

postoje}i odnos. Tako li~no Ja potrebuje Boga i svijet uop}e. Ako se, pak,

supstantiv i adjektiv po~inju rastakati, ako glagoli ~istog postojanja po~inju

da kidaju zastoje i ta~ke mirovanja imena i proklizavaju doga|aje u jezik,

tada Ja, svijet i Bog gube svaki identitet». Koriste}i se filozofskim kate-

gorijama, Deleuze reaktivira esteti~ku praksu Paula Veleyja o «demonima

mogu}nosti», koji svoju snagu osloba|aju u knjièvnoj umjetnosti – na

ovaj na~in knjièvnost postaje vode}i medij pretrpan i prenapu~en sineste-

zijskim slojevima. U formuli «I prefer not to» (»To ne cijenim, tomu ne

dajem prednost»), iz Melvillova «Bartlebyja», on aktivira potencijal tre}e

vrijednosti s one strane stati~nih operacija, zone neodre|enosti i nerazli-

kovnosti rastu toliko i u takvoj mjeri, da se jedno od drugog ne mogu

razlikovati ni rije~i ni lica». Kao rezultat filozofskog ~itanja knjièvnosti

pojavljuje se predstava o samodinami~nom tekstu nepojmljivog kao sta-

ti~na struktura:»Pisanje je stvar postajanja, uvijek nedovr{eno, uvijek shva-

}eno u nastajanju, i ono uvijek od sebe odbacuje doìvljenu i proìvljenu

gra|u».

157

Smatraju}i da je istina umjetnosti u promjenljivosti njene tvorevine,

Deleuze u umjetnosti vidi medijum za proizvo|enje formi u kojima se

postajanje doga|a na paradoksalan na~in i pri ~emu se jezik mora u~iti

mucaju}i – po{to jezik ne odraàva afekte, nego teì ka tome da sam

postane afekat, ovakav proces produkcije smisla vodi izvan granica jezika,

u neku vrstu prehvata preko granica, gdje «slikarstvo i muzika spadaju u

pisanje kao efekti boje – i zvuka, koji se izdiù iznad rije~i». Mitiziranjem

knjièvnosti Deleuze pro{iruje njeno polje referencije do eksplozije me-

dija, «snaga projekcije slika je nepobitno politi~ka, erotska, umjetni~ka».

Njegov kriterij za umjetni~ko djelo koje je doseglo knjièvni rang, je

izvanliterarni jer potencijal teksta leì u tome, da razrije{i filozofske i

politi~ke zahtjeve, {to on obrazlaè time da apstraktni teorem Kanta postaje

doga|ajem u djelima Shakespearea, Rimbauda i Kafke, dok Melvillovi

romani u formalnom principu patchworka (krpljenja), ubrzavaju ameri~ku

politi~ku utopiju: «Ako je fragment uro|en Amerikancima, to je zbog toga,

jer se Amerika sastoji iz federalnih dràva i diverznih imigracionih naroda

(manjina): svuda ansambl fragmenata, koji prijeti secesijom, tj. ratom.

Iskustvo ameri~kog pisca nedjeljivo je od ameri~kog iskustva, jedino ako

ne govori o Americi. Na taj na~in fragmentarno djelo sadrì neposrednu

vrijednost mjesta kolektivnog iskaza».

Konsekvenca ovog modela knjièvnosti je politi~ke prirode jer se

ovdje, kao u Hegelovu odre|enju epa, pojavljuje narod, i to ne na na~in

Homerove «Ilijade» kao gospodar mo}i, nego kao minoran narod, a jedan

od najzna~ajnijih autora, po Deleuzeu, koji je minoritetnom narodu udijelio

glas, je T.E. Lawrence: «Lawrence govori arapski, odijeva se i ìvi kao

Arap, samo te{ka srca pristupa arapskom, ali nikad ne opona{a Arapa,

nikad ne taji svoju razliku, koju ve} osje}a kao izdaju». On u njima vidi

gotov ep, nalaze}i u njemu «izlaz za ruinu svog opusto{enog Ja», ~ime se

kolektivno i individualno bjekstvo zavr{ava i okon~ava u «funkciji fabu-

liranja» velike knjièvnosti.

Sli~no njegovim ranijim radovima, pisanim skupa sa Felixom Guat-

tarijem, poimanje mogu}nosti knjièvnosti nosi signaturu Kafkinu i hipo-

stazira se do razine umjetnosti, koja se vrjednuje terminom «transgresija»,

terminom francuske knjièvne teorije {ezdesetih godina, po kojoj se istin-

ski ugroèn ~ovjek ne definira s obzirom na realno ili s obzirom na djelatni

~in, niti s obzirom na imaginarno ili snove, nego samo kroz snagu, kojom

slike o sebi i o drugome (u slu~aju Lawrencea, kao «dnevnog sanjara», o

arapskim prijateljima), projicira u realno. Preko parabole o Lawrenceu kao

projekciji vlastite slike o drugom u ìvotnu realnost, Deleuze umjetnosti

158

dodjeljuje funkciju sistematskog prekora~enja granica izme|u umjetnosti

i ìvota, pri ~emu se ona sama pojavljuje kao pava fikcija: svojom esteti-

kom zdrave èlje, koja proizvodi zdravu knjièvnost, a ova zdravo dru{tvo,

koje se rasprskava u svom slikovnom potencijalu te se tako rasta~e u «novo

zdravlje», Deleuze umjetnosti priznaje da je umjetnost samo ako je is-

tovremeno prikazivanje i razrje{enje filozofije, teorije i gerile, ~ime staje

na stranu otpora, na stranu minoritetnog jezika i subverzije, pa njegovo

~itanje «malih knjièvnosti» Melvilla, Kafke, Kleista i drugih, ogla{ava

novi kanon «velikih minoritetnih» pjesnika.

Ovo ogla{avanje novog kanona dovodi ga u blizinu Harolda Blooma,

koji u svojoj knjizi «Umije}e ~itanja. Kako i za{to treba ~itati» (»How to

Read and Why», 2000.), Deleuzov kanon o razvje{enju svih identiteta

knjièvnosti u filozofiji i teoriji, nadopunjuje vlastitim kanonom i pojavlji-

vanju cjelovitog ~ovjeka u knjièvnosti: dok Deleuze bijes kapetana Ahaba

u Melvillovom «Moby Dicku» ~itao kao manifestaciju deteritorijalizacije

te samog potencijala knjièvnosti, dotle Bloom isti knjièvni karakter svodi

na jedino vaè}i izvor svakog govora o knjièvnosti, na Williama Sha-

kespearea. Orijentirav{i se na knjièvne tipove, Bloom daje time odgovor

na pitanje, za{to treba ~itati: fiktivni likovi aktualiziraju bitno vi{e ìvotni

potencijal, nego {to to pojedina~nom ~itaocu polazi za rukom u realnosti,

dok u isto vrijeme ~italac producira vi{ak vrijednosti – vi{e producira

svijet, vi{e ìvota, vi{e produktivnog prijateljstva, kod ~ega se Hamlet kao

knjièvni lik ukazuje knjièvnom manifestacijom kompletnog polja mo-

gu}nosti postojanja. Zbog toga mu obje sekularne knjièvne Biblije,

«Hamlet» i «Don Quijote», utjelovljuju prirodu, koja se pi{e i ~ita, pa se

u ovom poetskom monizmu artikulira «mudrost» izgubljena u modernom

dru{tvu. To ujedno zna~i da je umjetnost postala medijem za izricanje

koncepta mudrosti, koji poti~e iz «du{evnih vremena» {to su postojala

prije nego {to je do{lo do funkcionalnog izdiferenciranja dru{tvenih komu-

nikacija, pa Bloomov projekat uklju~uje izbjegavanje opasnosti na putu

pojavom pisma, i to pomo}u kontigentne rije~i, koja, vo|ena apokalip-

ti~nom tehnikom, omogu}uje da pomo}u ~itanja prisustvujemo demaski-

ranju vanjskih i kona~nih istina.

Propagira vjeru u knjièvnost umjesto njene analize, {to zna~i od-

stranjenje iz ~itanja modernih metoda i praksi ~itanja, te ovu vjeru u

knjièvnost izdiè do nove retori~ke i imaginativne norme: «Snaga uvje-

renja kod Shakespearea je ve}a, jer je bogatiji; njegovo retori~no i imagi-

nativno sredstvo daleko nadilazi Jahvina, Isusova i Allahova». Bloomov

zakon ili kanon `rtvovao je mnoga djela, me|u ostalim «ârobni brijeg»

159

ili «Josipova bra}a» Thomasa Manna, dok su Shakespeare i Cervantes Alfa

i Omega njegova ~itanja; oni su dva pola izme|u kojih se {iri i rasprostire

cjelokupni potencijal knjièvnosti. U svojoj te`nji prema kanonskoj nauci

o knjièvnosti, Bloom je dospio do «zakona» ~itanja – treba ~itati najbolje,

koji su ve} uvijek ~itani, jer su uvijek ve} bili najbolji.

U tom grandioznom ~itala~kom poduhvatu «asistirao» mu je najve}i

~italac svih vremena, Samuel Johnson. Sa «Dr. Johnsonom» Bloom u

mediju apokalipti~ke kritike kulture sagledava kolektiv mediokriteta, koji

se skrivaju iza elitne kulture, ~ija mudrost prijeti da nestane u raspadu

kulture: «Kako druk~ije ~itati roman, ako se pretpostavlja postojanje male

elite a ne pretpostavlja se reprezentent velikog skupa ~italaca?»

Isturaju}i u prvi plan mistifikaciju knjièvnosti, Bloomov evange-

lium knjièvnosti usmjeren je protiv televizije, cyber-svijeta i osnovnog,

glavnog trenda – uspostavljanja vizualnosti na mjesto literarnosti, {to

njegovo ~itanje ~ini subverzivnim, jer opominje na neprimjerenost knji-

èvnosti naspram kulturne sada{njosti, ukazuje na mogu}nost spa{avanja

knjièvnosti pred navalom i prijetnjom izdiferenciranog dru{tva, te upu}uje

na restituciju tradicije prije njenog kraja. Ovaj je koncept komplementaran

Deleuzovom, koji etablira male knjièvnosti, manjinske knjièvnosti u

doba prevlasti logocentristi~kog diskursa, ~ime se dovr{ava tri stolje}a

duga dijagnoza Hegelova o beskona~nom postojanju ìvota u esteti~kom

artefaktu, te o umjetni~kom nadma{ivanju prividnog zakona stvarnosti

lijepim prividom.

160

Srebren Dizdar

NOMEN (NON) EST SEMPER PROPER OMEN:

od Balkana ka jugoisto~noj Evropi

Do}i }e{ jednog dana na ~elu oklopnika sa sjevera

I sru{iti do temelja moj grad

Blaèn u sebi

Vele}i

Uni{ten je on sad

I uni{tena je

Nevjerna

Njegova Vjera

1

Ove sna`ne rije~i iz pera pjesnika prizivaju sje}anje na historiju ovih

krajeva. Od ~uvenog vjerskog raskola izme|u isto~nog i zapadnog kr{}an-

stva u 11. stolje}u, podru~je Jugoisto~ne Evrope ostalo je rastreseni i

uznemireni, a vrlo ~esto prekrojeni i podijeljeni teritorij u ovom dijelu

svijeta. Nakon relativno duèg perioda stabilnosti pod Rimljanima, u doba

Pax Romana, {izma izme|u rimokatoli~ke i pravoslavne crkve prouzro~ila

je mnoge sukobe i probleme, koji su ovom regionu dali neslavni naziv

jednog od najnemirnijih mjesta u historiji ~ovje~anstva. U stolje}ima koja

su uslijedila, region je bio neprestano izloèn raznovrsnim uticajima. Oni

su varirali od ponekad posve suprotnih historijskih, politi~kih, dru{tveno-

-ekonomskih, kulturnih i religijskih zasada do mnogo sloènijih pitanja u

netom zavr{enom 20. stolje}u, gdje su se u nekoliko navrata èstoko

sudarile velike ideje i ideali sa izvitoperenim ideologijama. Na ovom

prostoru su se susretali Istok i Zapad, tu su se na{le jedna pored druge

~etiri velike monoteisti~ke religije (judaizam, rimokatoli~ko kr{}anstvo,

pravoslavno hri{}anstvo i islam, ali i neki drugi hereti~ki pokreti); ovdje

su se smjenjivali svi dobro poznati politi~ki sistemi; a povremeno su nova

UDK 930.85(497.6)

161

1 Mak Dizdar, ‘Poruka’, U: Mak Dizdar, Kameni spava~, Did, Sarajevo, 1999., p. 178.

carstva smjenjivala ona koja su nestajala, ili su razli~iti dijelovi ovog

teritorija ìvjeli pod istim pravnim i politi~kim okvirom, da bi potom

postajali nezavisni i me|usobno se sukobljavali. Bilo je i te{kih vremena,

kada su tegobe i bijeda bile oli~enje haosa i o~aja diljem ovog uzburkanog

prostora.

Pa tajno kao vje{t uhoda sa zapada

Moje ìli{te saè}i

Do samog dna

I pada

I re}i }e{ onda svoje tamne rije~i

Sada je ovo gnijezdo ve} gotovo

Crknut }e{ kao pas pse}i

Od samih

Jada

Pa kao mudar badac sa istoka

[to drugom brani da bdije i snije

Sasut }e{

Otrov

U moj studenac

Iz koga mi je

Piti

I smijat }e{ se vas opijen

Kako me vi{e ne}e

Biti

(...)

Sa juga lukav robac preru{en kao trgovac

Vinograd }e{ moje do ìle sasje}i

Pod nogama ubogim da

Bude manje hlada

I ponor

Ve}i

I vi{e glada da ima

U stani{tima

1

162

1 Mak Dizdar, op.cit., pp. 178-180.

Uprkos ovim kataklizmi~kim slikama razaranja i ni{tavila, napadnuti

tvrdoglavo ustrajava u svom opstajanju i svojoj vje~itoj prisutnosti i prkos-

nosti na ovom tlu.

A ja }u za~udo jo{ na zemlji prisutan biti

1

da bi, potom, iskazao opori komentar o svom napada~u:

(Ti ni{ta ne zna{ o gradu u kome ja ìvim

Ti nema{ pojma o ku}i u kojoj ja jedem

Ti ne zna{ ni{ta

O hladnom zdencu

Iz koga ja

Pijem)

2

te, napokon,:

(Ne rekoh li ti ve} jednom

Da o meni zaista ne zna{ ni{ta –

Da ne zna{ ni{ta o mome luku i strijeli

Da ni{ta ne zna{ o mome {titu i ma~u

Da nema{ pojma o tim

Ljutim oru`jima

Da ne zna{ ni{ta o mome bijednom tijelu

Niti kakav on àrki plamen

U sebi

Ima)

3

Ova pjesni~ka poruka odaslana od nepoznate osobe iz srednjovje-

kovne Bosne mogla bi se s lako}om pro{iriti i na neke druge (smije li se

~ak re}i: sve?) krajeve smje{tene na jugoisto~nim dijelovima Evrope. Rije~

je o regionu koji je u pro{losti nosio razli~ita odre|enja, ali se ~ini da se

najduè zadrào naziv Balkan. Ta se odrednica i danas naj~e{}e koristi i

~uje, premda mnogi osporavaju time implicirane odlike u ovom dobro}ud-

nom toposu. Me|utim, da li je “nomen est omen”, odnosno, da li je “ime”

ujedno i “znak” ili ono “sudbinsko odre|enje”, koje opredjeljuje su{tinu

stvari? Mi{ljenja smo da to nije uvijek slu~aj, pa bismo morali pone{to

ograni~iti pomenutu latinsku izreku u: “Nomen non est semper proper

163

1 Ibid., p. 180.

2 Ibid.

3 Ibid., p. 186.

omen” (Ime nije uvijek stvarni znak), naro~ito zbog nedovoljnog pozna-

vanja su{tine, ili svjesnog izbjegavanja da se do nje dopre.

Po uglavnom prihva}enom mi{ljenju, ovaj region se u dana{njim

okolnostima prostire od Slovenije i Ma|arske na sjeverozapadu, preko

Rumunije i Moldove na sjeveroistoku, prema Bugarskoj i Turskoj na

istoku, te Albaniji i Gr~koj na jugu. Hrvatska, Bosna i Hercegovina, kao

i Srbija i Crna Gora, leè u njegovim sredi{njim dijelovima. Valja primi-

jetiti da neke zemlje unutar regiona odbijaju svoju pripadnost ovako po-

stavljenom regionalnom ustroju. Naro~ito se tome opirala Hrvatska pod

vo|stvom svog prvog predsjednika, pokojnog dr. Franje Tu|mana, a i

Slovenija i Ma|arska bi rado izbjegle geopoliti~ke konotacije koje naziv

Balkan donosi, premda se, u ozra~jima postkomunisti~ke tranzicije ka

globalnom kapitalisti~kom poretku, Slovenija i Hrvatska, zajedno sa Bos-

nom i Hercegovinom, ve} ozna~avaju kao ‘zapadni Balkan’ nasuprot ‘is-

to~nim’ susjedima preko rijeke Drine.

S druge strane, pojedini savremeni autori pribrajaju u region i Slo-

va~ku i ê{ku, a neka popularna uop}avanja izjedna~avaju istinski po~etak

regiona na be~koj èljezni~koj stanici Südbanhof, ili, jo{ preciznije, u be~ki

Peti bezirk. Oni smatraju da na ovoj {arenoj buvljoj pijaci, na kojoj se

mogu vidjeti i ~uti bezbrojni predmeti i ljudi koji su tu do{li prete`no iz

zemalja koje leè ju`nije od tog mjesta, vlada svojevrsna isprepletenost

me|usobno povezanih (sup)kultura. Neko bi drugi na{ao sli~ne primjere

na ~uvenoj budimpe{tanskoj Kineskoj pijaci /Kinokai/, premda ovaj naziv

ukazuje na mnogobrojne trgovce iz Azije, koji u sve ve}em broju dolaze

na ove prostore Evrope u posljednjih deset do petnaest godina. Uostalom,

jo{ je ~uveni austrijski politi~ar i diplomata knez Klemens Wenzel Ne-

pomuk Lothar von Metternich (1773.-1859.) izrekao poznatu opasku da

"Azija po~inje na Landstrasse" - putu koji vodi iz Be~a ka istoku – aludi-

raju}i time na turske opsade Be~a, te na svekoliko orijentalno, “azijsko”

{arenilo osmanskih vojnih tabora, sa neizbje`nim kamilama, koje su u doba

turskih prodora pasle u Be~koj {umi.

Ova stalna gibanja nisu bila ni{ta manje neobi~na u bliòj ili daljoj

pro{losti. Razli~iti su razlozi tjerali mnogobrojne etni~ke grupe stazama i

bogazama preko beskrajnih panonskih ravnica, ili preko surovih planinskih

vijenaca u centralnim dijelovima regiona. Ti narodi su donosili sa sobom

svoje osobene, ‘primitivne’ ili ‘razvijenije’ kulturne odlike. Oni su stalno

pridonosili nove {are kao znakove prepoznavanja u mnogostruko sloènim

tkaninama pluraliteta narodâ i kulturâ na ovim prostorima. Neka imena tih

plemena, naroda ili ~ak velikih nacija zvu~e nam poznato i donekle blisko:

164

Kelti, Iliri, drevni Perzijanci, Makedonci Aleksandra Velikog, /anti~ki/

Heleni, Rimljani, Goti, Slaveni, Huni, Avari, Turci i Mongoli; ali {ta }emo

s onim napada~ima kao {to su bili Alani, Bastarni, Da~ani, Gepidi, Vandali,

Markomani, Heruli, Karpi, Kvadi, Kostoboci, ili pak tajanstveni Hazari?

Mogle bi se nabrojati i bezbrojne vojne na ove krajeve – od ahajskih la|a

pod Trojom iz Homerove Ilijade, perzijskih armija u poku{aju da pokore

gr~ke gradove-dràvice /polis/ u petom stolje}u prije na{eg ra~unanja vre-

mena; preko rimskih legija, njihovih konzula i potonjih careva; provala

germanskih i slavenskih naroda sa sjeveroistoka i Atile “bi~a Bo`jeg”;

bizantinskih imperatora naspram vojski Karla Velikog; srednjovjekovnih

krsta{a i Friedricha Barbarosse na putu ka Svetoj zemlji; bugarskih careva

i ugarskih kraljeva protiv hrvatskih, bosanskih, srpskih i makedonskih

vladara; od progona heretika do osmanlijskih provala i osvajanja; austrij-

skih protuudara i princa Eugena Savojskog, koji je potkraj 17. vijeka spalio

i Sarajevo i Skoplje; mleta~kih i dubrova~kih sukoba; Napoleonovih ge-

nerala i mar{ala u Ilirskim provincijama; ruskih trupa u Rumuniji i Bu-

garskoj u drugoj polovini 19. stolje}a i nikad prihva}enog mira u selu San

Stefano pokraj Carigrada; pobuna i ustanaka; ‘umirivanja’ pojedinih kra-

jeva odlukama me|unarodnih skupova, kakav je bio ~uveni Berlinski kon-

gres 1878; dva balkanska i dva svjetska rata, te krvavi raspad druge Ju-

goslavije na izmaku 20. stolje}a i milenija.

Historija nam je obi~no ostavljala zabiljeène upravo bitke i osva-

janja, ali se, gotovo na svakom koraku, neprestano otkrivaju novi dokazi

osobenih dru{tvenih i kulturnih vrednota ovih krajeva. îni se da nas oni

jednako iznena|uju kao {to je to bio slu~aj i sa mnogim putnicima u

pro{losti, koji su postavljali mnoga pitanja u nastojanju da sklope potpuniju

sliku u ovom isprepletenom, multikulturnom i polivalentnom, kompozit-

nom mozaiku narodâ i kulturâ, geografije, politike i historije.

Na ovim prostorima bilo je putnika raznih vrsta. Ve}inu njih bismo

mogli ozna~iti kao radoznale pojedince i pustolove, koji su, od anti~kih

vremena i Herodota do na{eg doba, pohodili ove krajeve da utaè znatièlju

koja ih je nagnala da po|u nesigurnim putevima, ili da obave neki delikatni

zadatak (bilo da je u pitanju diplomatska misija, {pijunski poduhvat, trgo-

vina, ili pak misionarska zada}a na {irenju odre|enih vjerskih ili kakvih

drugih pogleda). Mnogi od tih putnika ostavili su dragocjene zapise, bilo

u vidu bilje{ki i dnevnika s tih putovanja, ili putopisa o svojim utiscima

o zemljama i narodima koje su vidjeli tokom svojih kra}ih ili duìh bo-

ravaka na ovim prostorima. Neki od tih zapisa su poznatiji od drugih, kao

{to su zapisi jednog od ~lanova austrijske delegacije na putu ka Carigradu,

165

Benedikta Kuripe{i}a iz 1530. godine

1

. U okviru svoje diplomatske misije,

delegacija je posjetila i tada{njeg osmanskog zapovjednika Bosne Gazi

Husrev-bega u njegovoj rezidenciji u selu Glavogodina podno Igmana, na

Ilidì pokraj Sarajeva. Kuripe{i} i ostali ~lanovi delegacije ostali su za-

divljeni kako samim ceremonijalom i jasno iskazanim dràvni~kim osobi-

nama slavnog ratnika koji je tih godina utemeljavao urbane vizure budu}e

sarajevske ~ar{ije, tako i muèvnim izgledom njegove pratnje u sjajnim

odorama u duhu tog vremena. Gazi Husrev-beg je tih godina upravo po-

dizao svoje brojne zadu`bine, uklju~uju}i i veleljepnu dàmiju i medresu,

te biblioteku, stvarna izvori{ta budu}eg duhovnog i intelektualnog strujanja

u Bosni i Hercegovini u stolje}ima koja su uslijedila pod osmanskom

upravom. U vrijeme kada je jedan drugi putopisac Evlija êlebija pro{ao

ovim krajevima u 17. stolje}u, mogao je, bez obzira na izvjesne rezerve

prema njegovim povremenim preuveli~avanjima i odu{evljenjem za odre-

|ene vidove kulturnih zasada pod ve} pone{to posrnulim osmanskim gos-

podstvom, da u svojoj Seyahatnamesi (Putopisu)

2

prikaè niz dragocjenih

pojedinosti o komunikaciji me|u kulturama tog vremena. Potonji putopisni

zapisi ostali su upam}eni ne samo po svojim pa`ljivim opservacijama,

nego i po odre|enim literarnim vrijednostima, kao {to je to u~inio Alberto

Fortis u 18. stolje}u biljeè}i prekrasnu baladu o tragi~noj sudbini Hasa-

naginice u svom djelu Viaggio in Dalmazia (Putovanje u Dalmaciju).

ûdesnim putevima sudbine, ovi prekrasni stihovi su zainteresirali i jednog

Goethea, koji je prepjevao na njema~ki, a preko tog prijevoda se za nju

zainteresirao i Walter Scott u Velikoj Britaniji. Njegov prijevod sa nje-

ma~kog na engleski jezik otvorio je puteve daljnjeg zanimanja za ove

prostore, koji su u doba narastanja i razvitka evropskog romantizma postali

nepresu{no vrelo inspiracije za mnogobrojne pjesnike i stvaraoce iz za-

padne Evrope. Treba li posebno pominjati Lorda Byrona i njegovog prvog

bajronskog junaka {irih razmjera Childe Harolda iz ~etiri pjevanja (Cantos)

u Childe Harold’s Pilgrimage (Putovanja viteza Harolda), odnosno, jo{

166

1 U izvorniku: Benedikt Kuripeschitz, Itinerarium. Weygrass Kuen. May. botschaft

gen Constantinopel zu dem Tuerkischen Kaiser Suleyman, Anno XXX-MDXXXI

(= 1531.). (= Benedikt Curipeschitz, Itinerarium der Botschafts Reise des Josef von

Lamberg und Nikola Jurischitz durch Bosnien, Serbien, Bulgarien nach Konstan-

tinopel 1530, Innsbruck (?), 1910). Putopis je objavljen u prevodu na na{ jezik kao:

Benedikt Kuripe{i}, Putopis kroz Bosnu, Srbiju i Bugarsku i Rumeliju, Sarajevo,

1957.

2 Evlija êlebija, Putopis (preveo s turskog Hazim [abanovi}), Biblioteka “Kulturno

naslije|e”, “Veselin Masle{a”, Sarajevo, 1967.

uè, njegove Turkish Tales (Turske pri~e), u kojima se prepli}u avanture

okrutnih begova i njihovih robinja, te kr{}anskih zato~nika egzoti~nih

imena kao {to su Corsair (Gusar) ili Giaour (\aur). I Byronov prijatelj

Percy Bysshe Shelley se zainteresirao za oslobodila~ku borbu gr~kog na-

roda protiv Osmanlija, u duhu svojevrsnog panhelenskog (ili filhelenskog,

kako se tada govorilo) raspoloènja u britanskim intelektualnim krugo-

vima. Slobodi Gr~ke on je posvetio svoju posljednju veliku poemu pod

nazivom Hellas (Helada)

1

. Ne treba ~uditi da je svoj poziv za politi~ku

slobodu ovog dijela Evrope od Turaka Shelley izrekao ve} u predgovoru

poznatom izjavom “We are all Greeks” (“Svi smo mi Grci”). Ovo relativno

kra}e djelo u 1.100 stihova inspirisano je anti~kim Eshilovim predlo{kom

Persae (Perzijanci). Poput Eshilovog spjeva, u kojem se radnja doga|a

samo me|u Perzijancima koji èle pokoriti slobodne gr~ke dràvice, tako

se i u Shelleyjevom spjevu vide samo Osmanlije, a ne i gr~ki buntovnici.

Na dvor sultana Mahmuda u Istanbulu neprestano dolaze brojni glasnici,

koji donose vijesti o pobuni gr~kog naroda. Shelley se sluì brojnim vizi-

onarskim likovima – poputa Isusa Krista, Muhameda, Ahasvera (Jevreja

lutalice) i duha Mehmeda II. – kako bi prikazao cikli~ni tok hitorije i

nagovjestio kona~nu pobjedu porobljenih Grka, ali je njegov temeljni iskaz

dat u horovima, komponiranim poput pjesama za operu, i saèt u ~uvenoj

pjesmi ‘The world’s age begins anew’ (‘Po~inje novo doba svijeta’). Ne-

koliko godina kasnije francuski pisac Prosper Merimée je svojim izmi{-

ljenim dramskim pri~ama pod nazivom La Guzla (Gusle, 1827.)

2

o hra-

brim balkanskim odmetnicima (hajducima), njihovim poduhvatima protiv

osmanske vlasti, jednostavnim na~inom ìvota u kojem su prenagla{eni

osje}aji po{tenja, ~asti i `rtvovanja za druge, te neobi~nim muzi~kim

instrumentima (gusle) uz koje se opjevaju njihovi podvizi, samo upotpunio

romanti~no-egzoti~nu sliku o “Divljem (jugo)istoku” Evrope s po~etka 19.

stolje}a.

U drugoj polovini 19. stolje}a je i slavni viktorijanski pjesnik Alfred

lord Tennyson osjetio potrebu da ispjeva apoteozu borbi Crnogoraca protiv

167

1 Ovu lirsku dramu Shelley je napisao potkraj (u oktobru) 1821. godine u Pisi u sjevernoj

Italiji, gdje je tada ìvio. Ovo je posljednje djelo koje je objavljeno za njegova ìvota,

prije tragi~nog utapanja u olujom zahva}enom Livornskom zalivu, jula 1822. godine.

2 Sli~no svom slavnom {kotskom prethodniku Jamesu Macphersonu iz 18. stolje}a,

tvorcu spjeva o mitskom keltskom junaku Ossianu, i Merimée je tvrdio da je ovo

djelo prevod narodne poezije prikupljene u nekada{njim Napoleonovim Ilirskim pro-

vincijama, premda se radilo o pjesmama koje su bile plod njegove osebujne ma{te.

Osmanlija u pjesmi pod nazivom ‘Montenegro’, premda se ona ne moè

ubrojiti u njegova najbolja ostvarenja, poput ‘Charge of a Light Brigade’

(‘Napad lake konjice’), patriotski potaknute herojskom napadu i potonjem

stradanju britanskih vojnika u Krimskom ratu, u bici kod Balaclave kod

Sevastopolja, 25. oktobra 1854. godine.

U naredna dva stolje}a su bezbrojni autori – od knjièvnika, do

slikara i kompozitora, a od 20. stolje}a njima su se priklju~ili i filmski

stvaraoci – nalazili u Balkanu zlatni rudnik inspiracije za svoja djela. Mogu

se u njihovim nastojanjima prepoznati {ire zami{ljene transformacije ma-

glovitih i nadasve ma{tovitih prikaza odnosa unutar pojedinih naroda,

odnosno odre|enih junaka iz tih krajeva, ~iji su ìvoti mogli pobuditi

zanimanje prosje~nog zapadnoevropskog gra|anina. Me|u poznatijim os-

tvarenjima vrijedi pomenuti podru~je Transilvanije u dana{njoj Rumuniji

i njenog krvolo~nog vladara grofa Vlada Tepesa, kojeg je ovjekovje~io

Bram Stoker u romanu Dracula (Drakula,objavljenog 1897. godine) u

duhu iznimno popularne podvrste romana ‘strave i uàsa’, odnosno ‘got-

skog romana’ (Gothic Novel). Na sli~an na~in i Anthony Hope Hawkins

(1863.-1933.) je zagolicao ma{tu svojih ~italaca likom engleskog gentle-

mana Rudolpha Rassendylla u romanu Prisoners of Zenda (Zato~enici

Zende, objavljen 1894.), te njegovom nastavku Rupert of Hentzau (Ru-

pert od Hentzaua, iz 1898. godine). Rassendyll se predstavlja kao vladar

izmi{ljene balkanske dràvice Ruritanije (kojemu je fizi~ki neobi~no sli-

~an) i uspje{no sprije~i zavjeru protiv legitimnog kralja. U toj romanti~noj

pustolovini se doga|a i ljubav izme|u kraljeve vjerenice, princeze Flavije,

i njenog hrabrog britanskog spasioca, ali se Rassendyll galantno povla~i

pred svojim osje}anjim u korist ve} dogovorenog braka i vi{ih, dràvnih

interesa. U nastavku knjige, Rassendyll pomrsi konce negativcu Rupertu

od Hentzaua i njegovoj zavjeri princeze Flavije, ~iji je brak nesretniji od

samih prilika u toj zemlji. Bez obzira na to {to mu se pruà prilika da

zadobije voljenu ènu, pa i sam prijesto, Rassendyllova odluka ostaje

nepoznata, jer gine kao `rtva politi~kog atentata.

Ovako postavljene pri~e samo su u~vrstile bezbrojne religijske, et-

ni~ke, socijalne, a nadasve socijalne predrasude i seksualne strahove i tabue

zapadnoevropskog svijeta o balkanskim gudurama. U svom pionirskom

radu Inventing Ruritania (Izmi{ljanje Ruritanije)

1, Vesna Goldsworthy

168

1 Vesna Goldsworthy, Inventing Ruritania: The Imperialism of the Imagination, Yale

University Press, New Haven and London, 1998. Knjiga je objavljena i kao Vesna

Goldsworthy, Izmi{ljanje Ruritanije: Imperijalizam ma{te, Geopoetika, Beograd

je ispitala brojna pisma, dnevnike, putopise, novinske ~lanke, ali i mno-

gobrojna djela iz tzv. ‘lijepe knjièvnosti’, inspiriranih tematikom Balkana,

prete`no u toku 19. stolje}a. Autorica se, istina, ograni~ila na djela na

engleskom jeziku, ali je pokazala svojevrsnu eksploataciju novije balkan-

ske historije i geografije u knjièvnosti, a kasnije i u ‘industriji zabave’

(filmu, TV, pa do najnovijih kompjuterski generiranih video-igrica inspiri-

ranih brojnim sukobima i ratovima vo|enim na ovom tlu). Od posebnog

zna~aja je njena geopoliti~ka analiza {ireg konteksta me|uzavisnih uticaja,

koji su, s vremena na vrijeme, vodili ka zna~ajnom politi~kom angaìranju

tada vode}ih evropskih sila ka rje{avanju ‘balkanskog pitanja’. U nizu tada

nebi~no popularnih egzoti~no-pustolovnih djela koja su se javila nakon

Hope Hawkinsovih romana, ovi prostori se pojavljuju pod izmi{ljenim

imenima poput Kravonije, odnosno Trakije (u djelima Sidney Greera) ili

Mezije kod Dorothea Gerarda. Ako im pribrojimo i jednog Shakespearea,

koji je radnju svoje komedije Twelfth Night, Or What You Will (Bogo-

javljenska no}, ili kako ho}ete, 1601.) smjestio na obale Illyrije, dobi-

jamo ve} dovoljan skup raznorodnih naziva za isti geografski prostor u

sada ve} naraslom procesu “knjièvne kolonizacije” britanske literarne

produkcije.

Goldsworthyjeva analizira i djela nekih drugih britanskih pisaca, kao

{to su George Bernard Shaw ili E.M. Forster. Oba autora su u neuspje{nim

ostvarenjima dalje pro{irila ve} dobrano utemeljenu predstavu o Balkanu

kao o ne~em druga~ijem, onom “Drugom” (the Other), kako se odre|uje

u savremenom postmodernisti~kom i postkolonijalnom diskursu. U svojoj

komediji Arms and the Man (Oru`je i ~ovjek, 1932.), koja predstavlja

dekonstrukciju stereotipne ratne melodrame, Shaw je ismijao nastojanje

Bugara da se evropeizuju, jer ih je uglavnom prikazao kao primitivne i

zaostale divljake. S druge strane, E.M. Forster je, ~ini se, dao odu{ka

svojim homoeroti~nim ma{tarijama u tankom djelcu pod znakovitim nas-

lovom The Heart of Bosnia (Srce Bosne), koji odmah asocira na ~uvenu

duù novelu Josepha Conrada The Heart of Darkness (Srce tame, 1902.).

U na{em kontekstu bi se, vjerovatno, asocijacija kretala ka andri}evskom

“tamnom vilajetu”. U komadu koji nikada nije izveden na sceni, Forster

je, pored koketne k}erke britanskog konzula, uveo i likove dvojice ro-

169

2000. Ista autorica se namjerava ponovo vratiti toj temi u: "Invention and In(ter)ven-

tion: “The Rhetoric of Balkanisation" (Invencija i n(ter)vencija: Retorika balkani-

zacije) u: The Balkans as a Metaphor. Between Globalization and Fragmentation

(Balkan kao metafora. Izme|u globalizacije i fragmentacije), MIT Press, Cam-

bridge, MA, 2002.

manti~no prikazanih Bosanaca, koji su uvijek spremni da se uklju~e u

njene seksualne fantazije i na taj na~in uklone posljednje mralne brane

mnogobrojnim civilizacijskim predrasudama i preprekama, {to zna~ajno

odvajaju }udoredne zapadne Evropljane od seksualno oslobo|enih, ako ne

i lascivnih i raskala{enih, Balkanaca. Moglo bi se s razlogom pretpostaviti

da je Forster ovu dramsku skicu napisao kao pripremu za svoje kasnije

susrete s Orijentom – bilo da se radilo o njegovim homoseksualnim sklo-

nostima, opisanim u romanu Maurice (napisanom 1913., ali objavljenom

tek nakon autorove smrti 1972.), ili izravnim kontaktima te vrste s bliskim

prijateljem Muhamedom u Egiptu tokom I. svjetskog rata; ili, pak, u

kobnom susretu islama i hinduzima s kolonijalnim britanskim sistemom

vrijednosti u romanu A Passage to India (Put u Indiju, 1924.), odnosno

srazu evropskog Zapada sa azijskim Istokom. U tom kontekstu se ovi

prostori dobro uklapaju u teoriju Orijentalizma ameri~kog filozofa libanon-

skog porijekla Edwarda Saida,

1~iji su stavovi bitno uticali na promjenu

izvrnute slike odnosa izme|u nekada{njih kolonijalnih gospodara i nji-

hovih duhovno probu|enih (premda ne i posve oslobo|enih) koloniziranih

podanika.

Balkan je u razdoblju izme|u dva svjetska rata bio plodno tlo za

pisce detektivsko-{pijunskih romana, kao {to su Agatha Christie, Graham

Greene, i John Buchan, koji nisu imali nikakvo bliè iskustvo s doga|ajima

na Balkanskom poluostrvu, ali su dosljedno nastavili da projiciraju svoje

vizije i verzije ovih prostora, sve dok su one imale odre|enu komercijalnu

pro|u, premda su ostajale daleko od stvarnih umjetni~kih vrijednosti, a jo{

dalje od kompleksne realnosti ovih prostora. âk i onda kada su pojedini

autori, poput Rebeccae West, prokrstarili ovim krajevima uo~i izbijanja

Drugog svjetskog rata; ili pak aktivno sudjelovali u ratnim zbivanjima, poput

Evelyna Waugha, njihovi su literarni zapisi ostajali optere}eni donesenim

ili nanovo proìvljenim predrasudama. Izme|u djela Black Lamb and

Grey Falcon (Crno jagnje, sivi soko, 1941.) Rebeccae West i The Balkan

Trilogy (Balkanske trilogije, 1960.-1965.) Olivije Manning

2nalazi se

170

1 Edward Said, Orientalism: Western Conceptions of the Orient (Orijentalizam: za-

padnja~ke koncepcije Orijenta),Routledge & Kegan Paul Ltd, London, 1978.

2 Manningova je objavila dijelove svoje prve trilogije pod naslovima: The Great For-

tune (Velika sre}a, 1960., The Spoilt City (Iskvareni grad, 1962.) i Friends and

Heroes (Heroji i prijatelji, 1965.). Potkraj ìvota objavila je jo{ jedan niz od tri djela

pod nazivom The Levant Trilogy (Levantinska trilogija), koja se sastoji od: The

Danger Tree (Opasno drvo, 1977.), The Battle Lost and Won (Izgubljena i dobi-

jena bitka, 1978.) i The Sum of Things (Suma stvari, 1980.).

Waughova trilogija Sword of Honour (Ma~ ~asti, 1965.)

1u kojoj se, u

zavr{nom dijelu, opisuju dogodov{tine kapetana Guya Crouchbacka kao

oficira za vezu u {tabu Titovih partizana u Jugoslaviji, {to je, u stvarnom

okruènju bio zadatak samog Waugha u sklopu misije pod vo|stvom

Randolpha Churchilla, sina britanskog premijera tokom 1943.-44. godine.

Bez obzira na to {to je mogao vidjeti iz prve ruke situaciju na terenu,

Waugh je u svoj prikaz ratnih doga|aja na tlu ratom zahva}ene Jugoslavije

unio mno{tvo svojih li~nih predrasuda, zbog kojih je dugo vremena bio

persona non grata u poslijeratnim prikazima savremenih britanskih autora

u jugoslavenskoj anglistici. Ne{to bolju sudbinu u tom smislu imao je

Lawrence Durrell, koji je proveo tri godine kao britanski diplomata u

poslijeratnom Beogradu (1949.-1952.), izme|u misija na Rodosu i Kritu

u Gr~koj. Durrell je svoj boravak u komunisti~koj Jugoslaviji doìvio kao

li~no poniènje i kaznu. U privatnoj korespondenciji iznosio je niz nega-

tivnih, ~ak otrovnih àoka na ra~un situacije u sredini koju nije ni poku{ao

da upozna, a jo{ manje da shvati. U pri~ama ~iji je glavni junak izmi{ljeni

britanski diplomata Antrobus, mije{aju se komi~ni efekti prizemne farse

s inteligentnim i gorkim sarkazmom u prikazivanju ne~ega {to bi se moglo,

u nedostatku boljeg izraza, podvesti pod njegovo tuma~enje “homo bal-

canicusa”, nezrelog, sirovog i surovog homoida, blièg majmunu nego

civiliziranom Evropljaninu i kozmopoliti, kakvim je Durrell morao sebe

doìvljavati u svom neshvatanju sredine u kojoj se na{ao zbog svojih

profesionalnih zadataka kao press ata{e britanske ambasade. Durrel }e se

vrattiti Balkanu i svom {pijunskom trileru White Eagles Over Serbia

(Bijeli orlovi nad Srbijom, 1957.), u kojem }e njegov pukovnik Methuen,

iz Odjeljenja za specijalne operacije, prokrstariti planinama Balkana od

Beograda do Soluna, u nekoj vrsti izvrnutog pohoda ka mjestima poznatih

iz bitaka vo|enih u fini{u Prvog svjetskog rata. Njegov stvarni zadatak bio

je da istraì tajanstvene doga|aje u Novopazarskom sandàku. Kako po-

ja{njava Goldsworthyjeva, Durrell je na ovaj na~in oìvio sje}anje na

popularnu pjesmu s po~etka 20. stolje}a, iz vremena Aneksione krize:

“If you do not know my address,

Write to Orient Express

In Novibazar Sanjak”

171

1 Waugh je izvorno objavio ova tri romana pod pojedinaènim naslovima Men at Arms

(Ljudi pod oru`jem, 1952.), Officers and Gentlemen (Oficiri i dèntlemeni, 1955.)

i Unconditional Surrender (Bezuslovna predaja, 1961.) da bih ih 1965. objavio u

vidu pomenute trilogije.

(Ako ne zna{ moju adresu

Pi{i Orijent ekspresu

U Novopazarskom sandàku).

premda je takvih pjesmica bilo bezbroj u vezi sa drugim egzoti~nim

mjestima, kako u samoj Velikoj Britaniji i njenim kolonijalnim posjedima

tog doba, tako i u tim nepoznatim egzoti~nim mjestima kakav je morao

biti neki tamo “Sandàk”. Autorica navodi i pri~u Hugh Hectora Munroa

(1870.-1916.), koji je pisao i pod pseudonimom Saki, pod nazivom “The

Lost Sanjak” (“Izgubljeni Sandàk”), gdje glavnog junaka, koji se pre-

tvara da je neka vrsta autoriteta u balkanskim pitanjima, pitaju o tome

"gdje se nalazi Novibazar", prije nego ga raskrinkaju kao prevaranta.

Munro-Saki je u svojoj burnoj karijeri bio i vojni policajac u Burmi i

novinski dopisnik iz Poljske i Rusije, a poginuo je u rovu u Francuskoj

za vrijeme Prvog svjetskog rata. U svojim pri~ama spajao j natprirodne sa

stvarnim pojavama i kombinirao misti~no sa komi~nim i satiri~nim, a

pokazivao je i posebno zanimanje za ìvotinje kao sredstvo osvete nad

pokvarenim ~ovje~anstvom.

Ne ~udi, stoga, {to je za ve}inu pisaca i putopisaca region Balkana

bio i ostao velika misterija. Njeni ljudi ~ak i vi{e, jer su se upravo na njma

isprobale brojne pogre{ne teorije, proistekle iz nerazumijevanja, ili iz pot-

puno naopako postavljenih ideolo{kih i svakih drugih pretpostavki. Nije

to izolirani i usamljeni slu~aj samo sa Balkanom. Svako novo putovanje

i prodori ka nepoznatim krajevima svijeta bili su obiljeèni sli~nim kon-

ceptima. U novijoj evropskoj historiji mogla bi se napraviti usporedba sa

poku{ajima Kristofera Kolona, odnosno Kolumba, da u ime “najkatoli~ki-

jih vladara” /los reyes catolicos/ Ferdinanda V. od Aragona (1452.-1516)

i Isabelle I. od Castile (1451.-1504.) prona|e alternativni put ka bogat-

stvima egzoti~ne Indije i Azije. Kada feudalni zapadnovropski vladari nisu

uspjeli da svojim krsta{kim vojnama otvore direktno te puteve, a njihovi

nasljednici shvatili da je Osmansko carstvo suvi{e sna`no da bi se preko

njega moglo sti}i do Novog svijeta, Kolumbov poduhvat je mogao zapo~eti

1492. godine. Treba li podsjetiti da se on desio istovremeno kada je pala

Granada, posljednje upori{te islamskih vladara na Iberijskom poluostvru,

i kada je tamo{njim Jevrejima dat rok od tri mjeseca da se, ili isele i ostave

za sobom svu imovinu, ili pre|u na svetu katoli~ku vjeru. Padom Granade,

uni{tena je i veli~anstvena islamska civilizacija na tlu [panije, premda je

taj proces potrajao stotinjak ivi{e godina, jer se novi gospodari nisu mogli

tako brzo odre}i, prije svega, ekonomskog zna~aja svojih muslimanskih

podanika. Ironijom sudbine, upravo su osmanski sultani, ta~nije Bajazit

172

II, primili {panske Jevreje – sefarde – kao nenadani dar, koji im je omo-

gu}io da dalje unaprijede postignu}a u novoosvojenim balkanskim zem-

ljama, ili Rumeliji, kako su Osmanlije obi~no zvali te prostore na evrop-

skom tlu. U njihovom nazivu je sa~uvana uspomena na Rimsko carstvo,

~iji se odjeci danas nalaze i u nazivu jedne dràve na sjeveroistoku regiona

– Rumunije (Romania), ali i planine Romanije u blizini Sarajeva.

Ovdje se doti~emo pitanja koje se po~elo sve vi{e nametati u svjetlu

redefiniranja dru{tvenih, ekonomskih, politi~kih a posebice i kulturnih

odnosa na ovom prostoru posljednjih nekoliko decenija 20. stolje}a. Ono

se, prije svega, odnosi na na tradicionalni naziv Balkan i njemu pripadaju}e

implikacije. Uz njega se sve ~e{}e pojavljuje i naziv “jugoisto~na Evropa”,

kao mogu}a alternativa, ako ne i stvarna zamjena na novonastale promjene

u ovom okruènju. Povodi i posljedice nisu nimalo bezna~ajni. Naziv

“jugoisto~na Evropa” ho}e da uspostavi druga~iju paradigmu, bliù savre-

menim kretanjima i realnostima postkomunisti~ke Evrope, nastale padom

Berlinskog zida 1989. godine i raspadom sfere sovjetskog uticaja. Kako

svaki veliki tektonski geopoliti~ki potres, koji dovodi do radikalnih pro-

mjena, nastoji da u~vrsti svoju prevlast i uspostavom druga~ije nomenkla-

ture u raznim segmentima dru{tvenog ìvota, ~ini se da odrednica Balkan

pripada pro{losti, ili bar onom njenom vi{estoljetnom razdoblju osmanske

vladavine, od kraja 14. do po~etka 20. stolje}a. Bugarsko-ameri~ka his-

tori~arka prof. Maria Todorova-Georgieva je u svojim radovima

1pokazala

kako se modificirao pristup ovom evropskom regionu u posljednjih dvje-

stotinjak godina, odnosno u zavr{noj fazi slabljenja i nestanka Osmanskog

carstva sa historijske scene kao zna~ajnog i aktivnog katalizatora evropskih

doga|aja.

U knjizi Imagining the Balkans (Zami{ljanje Balkana)

2Maria To-

dorova podsje}a na vi{ezna~nost ovog toponima, koji prvenstveno ozna-

173

1 Prof. Todorova-Georgieva je autorica brojnih knjiga i studija, od kojh treba spomenuti:

Balkan Family Structure and the European Pattern: Demographic Developments

in Ottoman Bulgaria (Struktura balkanske porodice i evropski model: demograf-

ski razvoj u Osmanskoj Bugarskoj, American University Press, 1993.), English

Travelers' Accounts on the Balkans (16th-19th century.) (Zapisi engleskih putnika

na Balkanu od 16.do 19. stolje}a, na bugarskom, Sofia, 1987.), England, Russia,

and the Tanzimat (Engleska, Rusija i Tanzimat, na ruskom, Moskva, 1983; i bug-

arskom, Sofia, 1980.), Historians on History (Historièari o historiji, na bugarskom,

Sofia, 1988.), Selected Sources for Balkan History (Izabrani izvori za historiju

Balkana, na bugarskom, Sofia, 1977.)

2 Maria Todorova, Imagining the Balkans, Oxford University Press, New York, 1997.

U prevodu na srpski jezik (Imaginarni Balkan, Biblioteka XX vek, Beograd, 1999.,

~ava ime jedne planine u Bugarskoj, ali i li~no ime u Turskoj, odnosno

prezime u Bugarskoj. Njena obimna i detaljno prire|ena studija prati pro-

mjenu naziva planine od anti~kog gr~kog imena Haemus, preko turskog

‘Balkan’ do sada{njeg bugarskog imena (Stara planina)

1, ali i postepeno

{irenje konotacija ka {irokom geopoliti~kom prostoru s pejorativnim pri-

zvukom. Balkan se sve vi{e po~eo koristiti kao simbol za ne{to agresivno,

netolerantno, barbarsko, polurazvijeno, zaostalo, polucivilizirano, poluori-

jentalno, a, u krajnjoj liniji, preìvjelo i periferno. Na izvjestan na~in se

Balkanu pristupalo kao nekoj vrsti tampon-zone izme|u Zapada, tj. kr{}an-

ske kapitalisti~ke Evrope, i Istoka, islamsko-feudalnog Orijenta. Ne ~udi,

stoga, da su ovi prostori u britanskim imperijalnim planovima i zamislima

podvo|eni upravo pod pojam ‘Near East’ (Bliski istok), jer je glavnina

osmanske imperije bila na uvijek uàrenim prostorima geografskog spoja

Afrike i Azije, za koje se koristio termin ‘Middle East’ (Srednji istok),

dok je ‘Far East’ (Daleki istok) obiljeàvao zemlje poput Kine i Japana,

na krajnjm istoku azijskog kontinenta.

Vjerovatno su ovakve konotacije i nedostatak izravnih informacija

nagnale njema~kog geografa Augusta Zeunea da u svom djelu Goea, ob-

javljenom 1808., primjeni naziv Balkan na cijelo podru~je Evrope pod

tada{njom osmanskom upravom. Zeune je bio uvjeren da se planina Balkan

prostire po cijelom regionu, pa mu se naziv i mogao u~initi odgovaraju}im,

sli~no, recimo, Alpima, Apeninima, ili Karpatima. Francuski geolog i

geograf Ami Boue je 1830-tih godina pravilno opisao pomenutu planinu,

ali je i dalje navodi pod njenim turskim, a ne bugarskim imenom. Drugi

zapadnoevropski autori su se u svojim radovima oslanjali na postoje}e

nazive, za koje su smatrali da poti~u iz davnih, a time i neupitnih vremena,

a upravo su francuski i britanski autori otpo~eli da povezuju geografski

pojam sa sociopoliti~kom pripadno{}u ovih prostora. Nazivi ‘la Turquie

d'Europe/European Turkey’ (Evropska Turska) su, u predve~erje Berlin-

skog kongresa 1878. godine, dobili neku vrstu protuteè u terminu Sudost

Europa (jugoisto~na Evropa). Maria Todorova navodi da je ime predloìo

“uvaèni specijalista za balkanska pitanja, nau~nik i diplomata Johann

174

prevele Dragana Star~evi} i Aleksandra Bajazetov-Vu~en) prevodioci su naslov pre-

veli kao Imaginarni Balkan, {to ima smisla u kontekstu obja{njenja fenomena meta-

fore Balkana, koji prati konstruiranje slike o ovom prostoru izvan akademskih i nau~no

utemeljenih promi{ljanja doga|aja i koncepcija vezanih za procese promjene nekoliko

geopoliti~kih paradigmi od kraja 18. stolje}a na ovamo.

1 Maria Todorova, Imagining the Balkans, op. cit., pp. 1-37.

Georg von Hahn".

1

U tom trenutku su se termini ‘Balkansko poluostrvo’

i ‘jugoisto~na Evropa’ po~eli koristiti kao sinonimi, uz ve} ranije upotre-

bljavane nazive ‘Balkan’ i ‘ Bliski istok’.

Iako je naziv Sudost Europa trebalo da postane “neutralni, ne-poli-

ti~ki i neideolo{ki koncept”, kako je to poku{ao objasniti Otto Maull skoro

pedeset godina poslije

2, i njega je pratila sudbina prethodnog termina

‘Balkan’. îni se da su austrijski i njema~ki liberalno nastrojeni politi~ari

i nau~nici prvi po~eli da dosljedno primjenjuju ovu odrednicu, u skladu

sa svojim shvatanjima geopoliti~kih kretanja u sumrak I. svjetskog rata.

Zvani~nici Njema~kog carstva su u ovom nazivu vidjeli odgovaraju}u

korespondenciju svojm shvatanju ogromnog prostora izme|u Njema~ke i

Rusije (Mitteleuropa – Srednja Evropa), koje je samo donekle pokrivalo

i ono {to su ozna~avali kao "Balkanhalbinsel" (Balkansko poluostrvo).

Austrijski politi~ari su se rado sluìli nazivom Sudost Europa nakon anek-

sije Bosne i Hercegovine 1908. godine, dok je isti termin postao “vaàn

koncept u geopoliti~kim pogledima nacisti~ke Njema~ke tridesetih godina

20. stolje}a”.

3On je zauzimao jednu od klju~nih strate{kih ta~ki u budu}em

ekspanzionisti~kom naporu Tre}eg Reicha ka ‘prirodnim pravcima njego-

vog pro{irenja’ na Istok i Jugoistok evropskog kontinenta.

Dobro je poznato kako su se razvijali nacisti~ki planovi uo~i i tokom

Drugog svjetskog rata, te kakav su razorni tektonski efekat proizveli na

narode Balkana u tom razdoblju. Skoro pedeset godina kasnije, ameri~ki

novinar i publicista Robert D. Kaplan je prokrstario ovim prostorima, od

Rumunije preko tada{nje Jugoslavije do Gr~ke. U svojoj kontroverznoj

knjizi Balkan Ghosts (Duhovi Balkana) u jednom trenutku se iznenada

prisjetio stiha iz Shakespeareove drame Life and Death of King John

(@ivot i smrt kralja Johna): “So foul a sky clears not without a storm.”

(Tako tmurno nebo ne da se o~istiti bez oluje).

4Kaplan je iznio tvrdnju

da je preduga historija etni~kih sukoba conflicts “made the Balkan sky so

foul that now, sadly, a storm was required to clear it. (u~inila balkansko

nebo tako tmurnim da, je {to je najtu`nije, potrebna oluja da ga ra{}isti)”.

5Iako su Kaplanove opservacije nastale potkraj osamedesetih godina 20.

175

1 Ibid., p. 28.

2 Otto Maull, "Landerkunde von Sudosteuropa", Enzyklopedie der Erdkunde, Leipzig

& Vienna, 1929, p. 299.

3 Maria Todorova, Imagining the Balkans, p. 28.

4 Robert D. Kaplan, Balkan Ghosts: A Journey through History, Papermac, London

(1993), p. 287.

5 Ibid.

stolje}a i u knjizi zavr{avaju neposredno uo~i ratnih razaranja na prosto-

rima tada{nje Jugoslavije, njegova kona~na ocjena o budu}oj sudbini bal-

kanskih dràva i njihovih raznovrsnih naroda je ipak optimisti~na:

“I sensed an overwhelming exhaustion: of not wanting to pursue

any dreams except the most personal and materialistic ones. Although

people had always been motivated by the prospect of a better life for

themselves and their children, never before did they seem so determined

– and so politically able – to accept nothing less. The Enlightenment was,

at last, breaching the gates of these downtrodden nations. A better age

would have to follow.”

1(Osjetio sam iscrpljenost koja me je preplavila: nisam vi{e htio da

idem za bilo kakvim snovima osim za onim najli~nijim i materijalisti~kim.

Iako su ljude oduvijek motivirale perspektive boljeg ìvota za sebe i nji-

hovu djecu, ~ini se da kao nikad prije nisu bili odlu~ni – i politi~ki tako

mo}ni – da ne prihvate ni{ta manje od toga. Prosvje}enost je, napokon,

po~ela ru{iti kapije ovih potla~enih naroda. Moralo je uslijediti bolje doba).

Kao da se autor sjetio onih Shelleyjevih stihova iz pomenutog spjeva

Hellas! Treba naglasiti da je Kaplanovo mi{ljenje rezultat sedmogodi{njeg

iskustva kao inostranog dopisnika iz regiona sa sjedi{tem u Atini. Njegova

knjiga je ~udna mje{avina novinarskih i historijskih referenci i li~nih tu-

ma~enja susreta sa zanimljivim ljudima, prete`no iz intelektualnih krugova

– a ima tu pisaca, kolega novinara, histori~ara, vjerskih uglenika – ali i

posve obi~nih ljudi, koje je prikazao kao posljednje ostatke pro{losti u

zemljama koje ih vi{e nisu htjele priznati kao svoje sugra|ane. Kaplan je

krenuo na putovanje u potrazi za nestalim jevrejskim zajednicama Balkana

– od gr~kog grada Soluna, nekada najbrojnije jevrejske zajednice na Bal-

kanu, do habsbur{kog Be~a. Usput je shvatio da nema ni nekih drugih

etni~kih skupina, koje su vjekovima bile prisutne na tim prostorima, kao

{to su, recimo, bili njema~ki doseljenici (folksdeutscher) u sjevernoj Ru-

muniji ili Vojvodini. U predve~erje raspada komunizma u isto~noj Evropi,

te su zajednice gotovo istrijebljene, ili im je nasilno oduzet etni~ki i svaki

drugi identitet, kao {to je bio slu~aj u Bugarskoj, gdje je izvr{ena gotovo

potpuna bugarizacija i kristijanizacija tamo{njih muslimana-Pomaka. Ne

treba, onda, da ~udi {to se Kaplan prisjetio upravo onog engleskog vladara,

kralja Johna s nadimkom Lackland, kod nas poznatijeg kao Dòn bez

zemlje, istog onog vladara koji je pod pritiskom svojih barona bio prisiljen

176

1 Ibid.

izdati Magna Charta Libertatum (Veliku povelju sloboda, 1215.), koja

se smatra temeljem parlamentarizma u svijetu.

Potkraj 20 stolje}a narodi Balkana su se ponovo suo~ili sa situacijom

u kojoj su toliko puta ranije ve} bili njihovi preci. Nakon pet decenija

ìvljenja u relativno stabilnom geopoliti~kom ustrojstvu, bez oruànih su-

koba i posvema{njih unutra{njih lomova, do{la je u pitanje daljnja opsto-

jnost cjelokupnog unutra{njeg i spoljnog okruènja. Ovog puta se nije

mijenjala samo dru{tveno-politi~ka paradigma i smjena jednog dru{tvenog

sistema drugim, nego je stubokom protreseno njihovo duhovno i materi-

jalno bi}e. Bilo bi mo`da ispravnije govoriti o “bi}ima”, jer su ona na

ovim prostorima neminovno pluralna – vi{estruka, multikonfesionalna i

multietni~ka, a napose i multikulturalna. U sumrak opadanja i nestanka

komunisti~kog svjetonazora kao aktivnog ~inioca sa svjetske scene, po-

novo su se probudili duhovi pro{losti i nesmiljeno razorili vi{estoljetne

veze, koje su ove prostore dràle na okupu. Pri tome mislimo na neophodnu

me|uzavisnost ljudi i narodâ, vjerâ, obi~ajâ i kulturâ, koje su se ispreplele

u specifi~nom modusu ìvljenja i opstanka pod tu|inskom vla{}u. Kada

su s po~etkom 20. stolje}a sa historijske scene oti{li i Habsbur{ko i Os-

manlijsko carstvo, na njihovim razvalinama su nastale nove, suverene

dràve. Pod dojmom oslobodila~kih, balkanskih ratova taj se proces pe-

jorativno nazvao “balkanizacijom”. Ona je podrazumijevala fragmentaciju,

rascjepkanost, svojevrsni nered (Krleìnu “balkansku kr~mu”) i retrograd-

nost, nerijetko povezanu i sa op}im prihvatanjem odrednice “Balkan” kao

preìvjele dru{tveno-historijske i kulturolo{ke kategorije. Za narode s ovih

prostora, u to vrijeme, ona je imala prete`no aktivisti~ku i pozitivnu kono-

taciju, kako je to jednom prilikom pojasnila ranije pomenuta histori~arka

Maria Todorova.

1U vremenu izme|u dva svjetska rata ta se konotacija

{irila i donekle u~vrstila pod egidom ideolo{ko-politi~kih potreba tamo{-

njih reìma. Na izvjestan na~in je nanovo oìvljena nastankom komu-

nisti~ke paradigme na ovim prostorima 1945. godine u ozra~ju zategnutih

odnosa izme|u Istoka i Zapada i vremenu “hladnog rata”. Tada je pro-

movirana i neuspje{na ideja Balkanske federacije, u koju su, pored Ju-

goslavije i Bugarske, potencijalno mogle u}i jo{ Albanija i Rumunija, te

u nekoj dalekoj perspektivi jo{ i Gr~ka i Turska. Kako su ove dvije potonje

177

1 “Me|utim, ne treba zaboraviti da Balkan moè biti i pozitivna metafora. Makar je to

izuzetak, u Bugarskoj od devetnaestog stolje}a pa nadalje Balkan ozna~uje nezavis-

nost, slobodoljublje, hrabrost, ponos, te postaje inspiracija za egzaltiranu poeziju i

prozu.” U: Muharem Bazdulj, “Balkan nije ni bolji ni gori – Marija Todorova: Intervju

Dana”, Dani, br. 218, 10. avgust 2001.

zemlje bile na krajnjem jugoistoku vojno-politi~kog saveza SAD i zapad-

noevropskih zemalja (NATO, 1949.), njegovo “ju`no krilo” i, uvjetno

re~eno, slaba karika njegove ukupne odbrane i uticaja; ova ideja nije mogla

imati stvarnu budu}nost. Tim prije, {to je nakon sukoba Tita i Staljina,

1948. godine, te smrti bugarskog dràvnika Georgi Dimitrova kao, vje-

rovatno, najiskrenijeg pobornika pribliàvanja balkanskih naroda i zemalja

u postratnom razdoblju, ona ostala, uglavnom, na razini sportskih susreta

regiona (Balkanske igre), odnosno uobi~ajenih oblika kulturne razmjene

bez odre|enih formi koje bi u nazivu ukazivale na geografsku i sli~nu

povezanost ljudi s ovih prostora.

Po ko zna koji put je podijeljenost prostora uticala i na zaustavljanje

normalnih protoka ljudi i ideja koje su mogle strujati u pozitivnim smje-

rovima. Do napretka nije do{lo ni u doba izvjesnog otopljavanja odnosa

izme|u dva suprotstavljena geopoliti~ka bloka, jer se jugoslavensko po-

liti~ko vo|stvo, po~etkom {ezdesetih godina, okrenulo tzv. Tre}em svijetu,

svijetu novooslobo|enih zemalja Afrike, Azije i Latinske Amerike, svijetu

nesvrstanih. Taj svojevrsna trojna ravnoteà je kako-tako funkcionirala do

po~etka osmadesetih godina, kada su se, simboli~ki nakon smrti predsjed-

nika Tita u Jugoslaviji, i slabljenja globalnog uticaja komunisti~kih ideja,

po~eli redefinirati ukupni odnosi u regionu. Za razliku od balti~kih i sred-

njoevropskih komunisti~kih zemalja sovjetskog lagera, koje su se relativno

lako i bez krvi razdruìle iz dotada{njih saveza i prihvatile uklju~ivanje u

globalni kapitalisti~ki, “novi” poredak; na ovim prostorima je do{lo do

“tre}ih balkanskih ratova” i druge “balkanizacije”.

Ovi procesi su se de{avali u okviru radikalne promjene svih onih

me|uzavisnih slojeva, koji su strahovitim tektonskim poreme}ajima, poki-

dali ne samo me|usobne veze i odnose, nego, u najve}oj mjeri, naru{ili

samo tkivo regiona, njegov temeljni me|uzavisni kulturni i duhovni sup-

strat na vi{e razina. Vanjski i unutra{nji srazovi su se katastrofalno odrazili

na op}u situaciju u svakoj od novonastalih dràva, a, budu}i da su ti procesi

jo{ uvijek u toku, u znatnoj mjeri su doprinijeli osje}anju izgubljenosti i

konfuzije kod svakog pojedina~nog ~ovjeka. Stotine hiljada mrtvih i mili-

oni raseljenih ljudi ostavili su svakog pojedinca na Balkanu zapitanog nad

sopstvenom budu}nosti, ali i sudbine uè, etni~ke, i {ire, dru{tveno-poli-

ti~ke zajednice.

Naizgled, ranije geopoliti~ke podjele, suprotstavljeni ideolo{ki kon-

cepti i sistemi vi{e nisu bili prepreka trajnijem odre|ivanju bolje sudbine

ovog prostora, u skladu s onom starom poslovicom, na koju je o~ito mislio

i Robert Kaplan, Post nubilla, phoebus (poslije ki{e, sunce). Ona se moè

178

prepoznati i u nastojanju da se na druga~ijim osnovama postavi budu}nost

regiona u okviru op}eprihva}ene paradigme o “Evropi regija”. Iz tog raz-

loga se aktivirala odrednica “jugoisto~na Evropa”, kao mo`da primjerenija

ili neutralnija u sada{njoj fluidnoj situaciji od dosada{njeg podvo|enja pod

termin “Balkan”. Ona je na{la svoju geopoliti~ku okosnicu u Paktu stabil-

nosti, potpisanom potkraj jula 1999. upravo u Sarajevu. înjenica je da ta

ideja te{ko i veoma sporo zaìvljava mora se shvatiti i kao rezultat nas-

tavljanja trusnih potresa u samom regionu, ali i negovom okruènju sa,

doslovno, svih strana svijeta. Iz tih razloga se termin “Balkan” i dalje

koristi kao trenutno opravdaniji za sada{nju situaciju, a “jugoisto~na Evro-

pa” je mogu}i model za budu}nost. Kao {to je ranije nazna~eno, rije~ je

o daljnjem shvatanju podjela na zemlje zapadnog i isto~nog Balkana, pri

~emu su postkomunisti~ke zemlje Bugarska, Rumunija i Moldova u startu

isklju~ene iz takvih odre|enja. S druge strane, one ostaju u igri kao budu}i

zna~ajni ~inioci u strukturi “jugoisto~ne Evrope”, unutar koje se postepeno

nagla{ava uloga Gr~ke, kao ~lanice Evropske unije i NATO-a, dakle,

jedine zemlje koja je ranije uspje{no poloìla stroge ispite i kriterije za

privilegiranu pripadnost razvijenom svijetu Evrope na po~etku 21. stolje}a.

Na suprotnom kraju regiona, tu ulogu prièljkuje i donekle se u njoj ve}

nalazi Slovenija, kao privredno razvijenija i dru{tveno stablnija od svih

drugih dràva u regionu. Ne ~udi, onda, {to se upravo u Gr~koj i Sloveniji

brè razvijaju i podsti~u intraregionalne institucij,e koje, budu}i da ostale

zemlje nemaju ~ime da osnaè svoje eventualne prednosti na tom planu,

nastoje da daju pe~at upravo na razini saradnje u oblastima kulture, nauke,

obrazovanja i sporta.

Samo po sebi, to ne mora biti proces koji }e na duè staze {tetiti

stvaranju sre|enih i stabilnih prilika u regionu. Uporedo sa ekonomskim

snaènjem svih zemalja u vremenu globalne tranzicije i novog svjetskog

poretka, trebalo bi da se sna`no podstaknu i procesi ja~anja novih ostva-

renja u domenu kulturnih gibanja. U izvjesnoj mjeri oni se ve} iskazuju

kroz pojedina~ne iskaze nekih stvaralaca, ~iji rezultati plijene pa`nju ne

samo ljudi iz zemalja iz kojih su potekli, nego i svijeta u cjelini. Bez novih

djela vrhunske vrijednosti iz knjièvnosti, arhitekture, likovnog i muzi~kog

iskaza, filma, TV i raznih savremenih multimedijalnih formi, koja }e se

nesmetano prelijevati i me|usobno komunicirati kako unutar regiona, a

potom i u okviru Evrope i svijeta; ne}e se bitnije promijeniti karakter novih

vizija boljeg svijeta u kojem bismo htjeli da ìvimo.

179

Milanka Mikovi}

SOCIOLOGIJA NAKON BOSNE

Autor: Keith Doubt; izdava~ Buybook, Sarajevo, 2003.

Ameri~ki sociolog Keith Doubt je u vi{e navrata boravio u Sarajevu,

a posebno jedan semestar, u svojstvu Fulbrightovog stipendiste, na Sara-

jevskom univerzitetu, na Fakultetu politi~kih nauka. U Sarajevo i Bosnu

ovog istraìva~a dovela je golema tragedija na kraju drugog milenija koju

je najprije doìvio {okantno u ljudskom smislu, a onda svojim istraìva-

njima nastojao razumjeti dogo|eno. ’Ako nezamislivi, beskrajni zlo~ini

predstavljaju doga|aje koji se opiru diskursu, onda jedino {to moèmo

u~initi jeste posmatrati te doga|aja kao da se de{avaju u carstvu prirode

a ne u sferi dru{tevnog ìvota. Sve vi{e ovaj stav upravlja dana{njim

intelektualiziranjem. Samo odbijanje ovakve perspektive sociologija moè

ponovo zadobiti podru~je svog bavljenja i spasiti se od implikacija vlasti-

tog neuspjeha u razmatranju najkompleksnije i najteè teme svoga vre-

mena’ (op.cit.s.10). Logi~no, da sociolog Doubt zbivanja u BiH nije mogao

posmatrati kao da pripadaju prirodnim tokovima kosmi~kih zakonitosti,

premda bi se u ovom kontekstu moglo re}i prije da su bosanske prilike i

destruktivna zbivanja li~ili na protuprirodne doga|aje ~iji su subjekti bili

ljudi. Zbog toga nam je racionalno prihvatljiva analogija sa protuprirodnim

upotrebama nau~nih otkri}a, naprimjer, kad je nuklearna energija usmje-

rena na proizvodnju atomske bombe, koja }e izazvati katastrofe nad ja-

panskim gradovima Hiro{imom i Nagasakijem, ili kada se u svijest prizovu

druge eksploatacije ~istih znanja u protuprirodn svrhe, a za posljedice

imamo ekolo{ke katastfrofe, izumiranje pojedinih vrsta, uni{tavanje ozon-

skog omota~a i sli~no. Jedino je mogu}e govoriti o ne~emu {to bi izmaklo

sociolo{kom diskursu, a primjer Bosne naro~ito.

Drama bosanskih katastrofa se s pravom postavlja u grani~ni znak

na{ih vremena i sociolo{kih istraìvanja pa je to mogu}i razlog malog

broja istraìva~a doga|anja u Bosni. Zbog toga sumnja u savremena ’in-

UDK 316(497.6)

OSVRTI – PRIKAZI

181

telektualiziranja’, a ru{enje i uni{tavanje vrednota na kojima Bosna po~iva

su realna opasnost sutra za neki dio svijeta koji na svoj na~in osmi{ljava

svoje dru{tvo i svoju civiliziranu zajednicu. Nezadovoljstva sa istraìva-

njima bosanskih tragedija prof. Doubt vidi u redulcionizmima pojedinih

dru{tvenih nauka, u nemo}i svakog pristupa koji nije utemeljen univer-

zalno, dakle, holisti~ki. Zadovoljavaju}I rezultati, po njegovom mi{ljenju,

izostaju zbog toga {to istraìvanja ’tretiraju pona{anje subjekta, prije nego

djelovanje tog subjekta. Subjekat ostaje nevidljiv kao ~lan dru{tva, iako

njegovo ili njezino ~lanstvo u dru{tvu predstavlja predmet velikog inte-

resovanja. Na kraju, ipak je djelovanje a ne pona{anje, polazi{te za razvoj

moralnog razumijevanja.’ (op.cit.s.13) Ova distinkcija je bitni kriterij u

metodologiji istraìvanja Keitha Doubta, ali je u njoj i klju~ svih mjerila

njegovih sudova, biljeèn moralnim predznakom pozitivnog ili negativnog,

dobra ili zla. Rekli bismo da se sloènom fenomenu bosanskih tragedija

bez moralnih predznaka i ne moè suditi, jer sve {to se u Bosni doga|alo

ima svoj pravno-moralni predznak, a na kraju se i istraìvanje, tako|er,

zavr{ava u carstvu dobra ili zla. Zbog toga je Bosna tu`na paradigma za

sva mogu}a analogna zla na bilo kojem dijelu globusa. U predgovoru

knjige autor sam o svojim istraìvanjima govori sli~no: ’Ova knjiga ar-

tikulira jedinu sociologiju za Bosnu kao poku{aj razumijevanja {ta su to,

tokom rata u Bosni ljudi u njoj i van nje radili i za{to su to radili, pozivaju}i

se na referentni okvir djelovanja.’ (op.cit.s.13) Oblik djelovanja, a ne

pona{anja, izuzetno je va`na distinkcija, ba{ u ovom kontekstu, imaju}i

posebno na umu referentnost propagande i licemjerstva {to se na paradig-

mati~nim primjerima u knjizi dokazuje.

’Ako uzmemo u obzir normativne orijentacije koje su historijski

bosansku zajednicu dràle na okupu, etni~ko ~i{}enje se moralo sprovoditi

na na~in koji je bio kategori~an, …apsolutan i nemilosrdan,… Ina~e, ne-

sigurnost i ambivalentnost bosanskih Srba ne bi se mogla nadvladati.’(s.19)

U citiranom stavu saìmaju se ~injenice i posljedice strategije ru{enja

Bosne, koja za prof. Doubta, kao sociologa istraìva~a, biva sabrana u

neologizmu ’sociocid-umorstvo dru{tva.’ Radikalizam svake ru{ila~ke

strategije, a naro~ito radikalizam ru{enja dràve i njezinog sistema vrijed-

nosti, historijski je uvijek mogao ra~unati na uspjeh. Na primjeru Bosne

formalno i sadràjno mogu}e je dokazati radikalnost sprovo|enja latentnih

ciljeva izabranim sredstvima, koja su drugo ime za strategiju do cilja, u

kome su sva sredstva dopu{tena i posve}ena. Nasilje etni~kog ~i{~enja

autor ne dovodi, u svojem verdnovanju, do osude naru{avanja osnovne

vrednote dru{tva u kome sam ìvi, a to je privatna svojina, ali radiklano

182

osu|uje latentni cilj etni~kog ~i{}enja u protjerivanju uvijek dva naroda

sa teritorija, planski, predvi|enih za osvajanje radi vlasti i svojine ste~ene

plja~kom. Kabinetski i memorandumski smi{ljeni planovi i karte morali

su zaìvjeti masovno u narodu da bi se ostvarila njihova apstraktna forma.

Zbog toga je trebalo sru{iti bosansku obi~ajnost koja je vjekovima obave-

zivala naj{ire slojeve bosnaskih naroda. Primjena sile i najuàsnijih formi

nasilja pokazala se stoga efikansom. îni se da ovakvi uvidi predstavljaju

logi~no i legitimno pravo istraìva~a na zaklju~ak o vi{estrukoj agresiji na

Bosnu i Hercegovinu. Neke aspekte autor je izdvojio radi argumentacije

vi{eslojnosti umorstva bosanskog dru{tva u moralnom i naro~itom aspektu

gotovo mitske obi~ajnosti na primjerima plja~ke – otima~ine i silovanja,

a onda je svoje analize vodio do racionalizacije i razumijevanja. Naprimjer,

fenomen silovanja maloljetnih djevoj~ica na najbrutalniji na~in pripada

psihologiji zatiranja pokoljenja i njegovog identiteta, demagogiji {irenja

strave i uàsa, i na kraju stvaranja svijesti kod `rtve o nepovratnom bijegu,

{to je eufemizam za etni~ko ~i{}enje, osvaja~ki rat za teritorije, genocid

ili za autorov neologizam sociocid – umorstvo bosanskog dru{tva. U

provedenim istraìvanjima ~ini se logi~nom potraga za kontraargumentima

u ime vjere znanstvenika u neuni{tivost ljestvice civilizacijskih vrednota

koje ~ovjeka ~ine ~ovjekom. Stoga prof. Doubt poseè za relativno ne-

obi~nom ~injenicom, koju pretvara u eti~ko-socijalnu fenomenologiju,

odolijevanja moraliteta ljudskog dostojanstva ~ak i u vremenima najstra-

vi~nijeg nasilja. ’Godine 1992. jedno dru{tvo sa odrìvim dru{tvenim po-

retkom i ìvom tradicijom èstoko je napadnuto i sadisti~ki zlostavljano.

To dru{tvo, me|utim, nije potonulo u Hobbsovsko pred-dru{tveno stanje

’rata svih protiv svih’. înjenica da je za 15.000 ljudi obezbije|enja sa-

hrana u nemogu}im, neljudskim uslovima sluì kao potvrda ovog argu-

menta. Eti~ki duh zajednice ne samo da se odrào nego se i razvio. Za-

jednica je ostala netaknuta. Socijalno tkivo zajednice nije pokidano uprkos

svim naporima da se upravo to u~ini.’ (s.29) Ve} i zbog toga autor se

priklanja etici odgovornosti u alternativi sa etikom kona~nog cilja, prem-

da }e rezignirano ustanoviti ~injenicu odsutnosti etike iz politike danas,

imaju}i u vidu isklju~ivost interesa kao valera u vo|enju politike. Do-

sljedno, upotreba dvoli~nog diskursa u politici i podre|enim medijima

zaslu`na je tema istraìvanja ne zaobilaze}i niti dvoli~nost ili la`no kon-

vertitstvo koje postaje u ratnim vremenima karakterna osobina, a u ovom

vremenu, rata poslije rata sveop{ta frustracija u ime latentnih ciljeva pre-

poznatljivih u individualnim intersima pojdinaca, gangova i politi~kih stra-

naka. U tom kontekstu autor je pregnatno prikazao metamorfozu beograd-

183

skog akademika Mihaila Markovi}a od prakisisovca i marksiste do ideo-

loga Slobodana Milo{evi}a.

Mislimo da su istra`ivanja prof. Keitha Doubta pod njegovim neolo-

gizmom SOCIOCID pragmati~na i zbog toga {to se, izvedena na bosan-

skom primjeru, objektivno svrstavaju u globalnu teoriju o mogu}em car-

stvu povijesno stvaranog zla u uslovima koje proizvode interesi i ciljevi

utemeljeni na poricanju drugog. Genocid u Srebrenici, posljednji gest

ni{tenja BOSNE SREBRENE-BOSNA ARGENTINA, oli~ava u sebi

osvetni~ko ni{tenje roda i poroda, vjere drugoga, historijskog kulta pri-

vatne svojine itd. Autor tim putem smi{ljenu strategiju podjele Bosne,

ukorijenjenu na kosovskom mitu i sintagmi srpske zemlje docodi do mo-

ralnog ogledala svjetske zajednice govore}i zahtijevno o pomirenju i

odgovornosti za po~injena zlodjela.

184

SADR@AJ

Salih Fo~o: UVODNA RIJE^ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

Omer Ibrahimagi}: DEJTONSKI PUT BOSNE U EVROPU . . . . . . . . . . 13

Muhamed Filipovi}: KRITIKA POJMA TRANZICIJE

I PITANJE NJEGOVIH IMPLIKACIJA . . . . . . . . . . . . . 31

Jusuf @iga: CJELO@IVOTNO U^ENJE KAO IMPERATIV

U MODERNOM DOBU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53

Ugo Vlaisavljevi}: ROBIJA[NICE, NA[I

NARODNI UNIVERZITETI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63

Vladimir Premec: ARCHIVIUM PHILOSOPHORUM . . . . . . . . . . . . . . . 85

Dragoljub Stojanov: BOSNA I HERCEGOVINA U ZAMCI

POLITIKE I EKONOMIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91

Sanjin Omanovi}: [ERIJATSKI SUDSKI POSTUPAK

U BOSNI I HERCEGOVINI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111

Ud`ejna Habul: RAZVOD BRAKA

KAO LJUDSKO PRAVO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123

Nihad Agi}: KULTURALIZMI U POSTPOLITI^KIM DRU[TVIMA . 137

Srebren Dizdar: NOMEN (NON) EST SEMPER PROPER OMEN:

od Balkana ka jugoisto~noj Evropi . . . . . . . . . . . . . . . . . 161

Milanka Mikovi}: SOCIOLOGIJA NAKON BOSNE

Autor: Keith Doubt; izdava~ Buybook, Sarajevo, 2003. . . . . 181

3

PREGLEDpregled.unsa.ba/new/images/stories/arhiva/2003/pregled-1-2-2003.pdf · Pregled simbolizira...

Documents

Transcript of PREGLEDpregled.unsa.ba/new/images/stories/arhiva/2003/pregled-1-2-2003.pdf · Pregled simbolizira...