RIJEČ GLAVNOG UREDNIKA

Poštovane kolegice, kolege i studenti medicine!

Glavni problem ove knjige koju upravo imate pred sobom predstavlja njena sadržajna veličina. Ova opsežna medicinska “biblija”sadrži vrlo mnogo sastavnih elemenata, bilo da se radi o samoj količini medicinskih podataka, o broju tablica, slika ili o kazalupojmova.

Pod pretpostavkom da čitanju ove knjige posvetite pet sati dnevno bilo bi Vam potrebno 8,14 mjeseci da je pročitate od korice dokorice. Ta je činjenica sama po sebi dostatna da dobijete uvid s kakvim se problemom suočio Urednički odbor i ja osobno kao glavniurednik prvog hrvatskog izdanja.

Dakle, ako ove činjenice imamo na umu očigledno je o kakvom je poduhvatu riječ. Stoga mogu samo uputiti veliku pohvalu uprvom redu svojim suradnicima u Uredničkom odboru (Zvonku Rumboldtu, Miji Bergovcu, Vlatku Silobrčiću i Denisu Bruketi),urednicima pojedinih dijelova knjige i svim ostalim prevoditeljima ponaosob.

Rad na ovom djelu iziskivao je beskrajno mnogo vremena, entuzijazma i snage koju sam crpio iz želje za intelektualnim promicanjemhrvatske u godinama Domovinskog rata, te iz dugogodišnje želje hrvatskih medicinskih krugova da imaju ovaj udžbenik na materinjemjeziku kako bi i naši liječnici bili ukorak sa svjetskim događanjima u medicinskoj znanosti. Na tom su mi se putu zdušno pridružilinavedeni suradnici sa sva četiri sveučilišta u našoj domovini.

Dragi čitatelju, sama činjenica što Vi danas imate pred sobom ovaj udžbenik na materinjem jeziku nadilazi svaku možebitnukritiku. Harrisonovim urednicima trebalo je gotovo pola stoljeća (47 godina) da stvore ovaj najbolji svjetski udžbenik iz Internemedicine, stoga molim da dopustite mojim suradnicima i meni barem peti dio toga vremena kako bismo ukorijenili ovaj udžbenik uHrvatskoj. Do sada su samo rijetki pojedinci koristili originalno američko izdanje, ali od sad će taj užitak biti dostupan svima.

Nadam se da će ova knjiga biti odlično prihvaćena kao i u velikom dijelu zapadnoga svijeta. Sve prijedloge glede poboljšanja radoću prihvatiti i pažljivo ocijeniti. Članovi Uredničkog odbora i svi ostali suradnici zaslužuju zahvalnost koja se ovdje ne može primjerenoistaknuti, ali ja znam da se oni u ovom trenutku osjećaju nagrađenima, jer je plod njihova rada pred Vama, a još ćemo sretniji biti akonaši napori zadovolje Vaše potrebe.

Željko Ivančević

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Cijenjeni čitatelju, dragi kolega!

Prvo izdanje svojih Principa interne medicine Tinsley. R. Harrison je priredio 1950. godine, a pred Vama je hrvatski prijevod 13.izdanja tog proslavljenog udžbenika. Hrvatska je time, nakon arapskog, kineskog, francuskog, njemačkog, grčkog, talijanskog, japanskog,portugalskog, španjolskog i turskog prijevoda postala jedna od jedanaest zemalja koje raspolažu Harrisonovim udžbenikom na vlastitomjeziku. Time se potvrđuje sklonost naše sredine praćenju svjetskih kretanja, a rušenje jezične barijere olakšava svladavanje opsežnog,mjestimice zakučastog gradiva. Naime, poznavanje engleskog jezika još uvijek nije u nas tako temeljito i prošireno kako se ponekaddrži, a s nemalim su se nevoljama mjestimice sukobljavali i sami prevoditelji. Trudili smo se semantičkoj i terminološkoj jasnoći: akosmo u tome bar dijelom uspjeli, ova bi knjiga mogla pružiti smjernice u razrješavanju i poboljšavanju hrvatskog medicinskog nazivlja.

Držim usto da je u izučavanju kliničke medicine, koja predstavlja sintezu znanosti, vještine, umjetnosti i humanizam, neobičnokorisno provjeravati kako stavove, tako i činjenice iz više izvora. Zato je uz časopise i elektronske medije, prije donošenja dijagnostičkeili terapijske odluke, navlastito za manje poznata stanja ili nozološke entitete, neobično korisno konzultirati nekoliko renomiranihpriručnika. Jedan od najboljih među njima je pred Vama.

Grad Split ove godine slavi 1700. obljetnicu svog postojanja, a Medicinski fakultet u Splitu postao je ove godine samostalan usklopu splitskog Sveučilišta (prisjetimo se da prvi pokušaji osnivanja takvog fakulteta u ovom gradu datiraju još iz druge poloviceprošlog stoljeća, da je fakultet formalno osnovan 1944. godine, ali realiziranje je spriječio ratni vihor, te da je kao Studij Medicinskogfakulteta Sveučilišta u Zagrebu djelovao od 1974. godine, kad je osnovano i splitsko sveučilište). Ovo spominjem stoga što su između94 prevoditelja knjige koja je pred Vama njih 40 iz Splita, dajući time svoj obol vlastitom gradu i mladom medicinskom fakulktetu.

Osnovne osobine Harrisonova priručnika su Vam poznate: zato ga i držite u rukama. Evo ipak par tehničkih napomena: izvornikima 2496, a hrvatska verzija 2206 stranica; vrlo iscrpno kazalo s preko 32.000 pojmova pokriva pune 162 stranice (u izvorniku 154),broj tablica, slika i atlasa u boji je isti, a uvodne su napomene, uključujući predgovor i sadržaj u našem izdanju iz razumljivih razlogaopsežnije (64:32 stranice). Ukupno ova knjiga ima dakle 2456 stranica (izvornik 2706) uz autoritativnu težinu od 4 kg.

Pred Vama je dakle prvo, hrvatsko izdanje jednog od najvažnijih medicinskih udžbenika na svijetu. Riječ je o plodu dvogodišnjihnapora, koji nisu u svakom trenu uspijevali najbolje konvergirati konačnom cilju. Svaki je rukopis međutim revidiran i dotjerivannajmanje dva, a neki i više puta. Iščitavajući izvorni tekst, pa rukopise prijevoda, zatim slog i prijelom, uočavao sam i ispravljao niz

omaški, propusta, pa i neprimjerenih prevođenja, ali je niz grešaka zacijelo propušten i očekuje konstruktivnu kritiku čitatelja. Zakonačan je oblik knjige dakako odgovoran urednički kolegij, pa pohvale za opažene vrline tekstova idu u prvom redu autorima iprevoditeljima, dok prigovore valja usmjeriti na urednike, u prvom redu baš mene.

Mladim liječnicima, osobito pak studentima medicine, potrebna je snažna pobuda za trajno učenje i vježbanje, zatim dobar učitelj-kritičar, koji će im uz niz znanja i vještina primjerom pokazati kako se treba odnositi prena bolesniku (isticati npr. dobre stranedogovornog , za razliku od niza loših strana paternalističkog ili obrtničkog odnosa liječnik-bolesnik), te konačno pouzdan izvorprovjerenih informacija. Unatoč nizu zapleta i neočekivanih obrata u sklopu dvogodišnjeg truda (riječ je tu dakako i o ispravljanjuomaški u izvorniku, od faktografskih do literaturnih) prvi hrvatski prijevod Harrisonova udžbenika je pred Vama: poslužite se njimena dobrobit zdravstvene zaštite našeg naroda!

Zvonko Rumboldt

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Posve je razumljivo što ovako opsežno i važno djelo kakvo je Principi interne medicine (Harrison) pobuđuje raznolika zanimanja, od kojihje jedno i zanimanje za njegovu terminologiju. U tome je smislu hvalevrijedna odluka izdavača da pozove odgovarajuće stručnjake (medicinarei jezikoslovce)da oni o njoj (prije nego rukopis uđe u tisak) dadu svoje (stručno) mišljenje. Iz niza razgovora koje su o njoj vodili mogu sepodastrijeti neki (važniji) zaključci.

Svaka je terminologija nešto bez čega je struka iz koje dolazi nemoćna i da se (sama) objasni i da se njome u području ljudske djelatnostikojemu je namijenjena uspješno djeluje. Posebno se to može reći za medicinu, koja je više no druge struke, interdisciplinarno “zasićena”.

Terminologija je svake struke, pa onda i medcinske, prvenstveno stvar onih koji se tom strukom bave. Stoga se o njoj bez njih ne smijudonositi sudovi ni u smislu njezina sadržaja ni u smislu njezina izraza. U razgovorima o njoj, uz jezikoslovce, moraju sudjelovati i oni.Dapače, sudove o sadržaju termina imaju pravo davati isključivo oni.

Terminologija se svakoga jezika, pa onda i terminologija hrvatskog jezika, temelji na zakonitostima toga jezika. Stoga je razumljivo da ćenajvažniju ulogu u njoj imati jezik kojemu pripada. No pritom treba imati na umu to da ni jedna struka (u smislu znanosti) nije (samo)nacionalna, nego (i) internacionalna, pa će u njoj imati odgovarujuću ulogu i ono što se naziva internacionalnom terminologijom. (Treba seosloboditi predrasuda da internacionalne riječi nisu nacionalneriječi). Razlika je između nacionalnih i internacionalnih riječi samo u tomeštosu nacionalne riječi nacionalne samo u jednome, a internacionalne i u još kojemu drugom jeziku. Internacionalne bi dakle riječi trebaloodvojiti od onoga što nazivamo tuđim riječima odnosno tuđicama. (Još nešto: Internacionalne riječi služe, između ostaloga, i zato da sestručnjaci međusobno lakše i bolje razumiju.)

Ponekad će se u nacionalnoj terminologiji pojaviti koja nenacionalna riječ, dakle ona koju nazivamo tuđom ili tuđicom, ali će to biti ondakad to bude zahtijevala ili posebna tehnologija ili specifičnost sadržaja predmeta o kojemu je riječ (usp. npr. nazive za kakve “ambijentalne”bolesti).

Značajke su internacionalnih riječi (internacionalizama) (tradicionalno gledano) zajedničko izvorište (latinski i grčki jezik), točnost(omeđenost) značenja, tvorbena jednostavnost i jasnoća njezinih tvorenica (tj. ustrojstvenih jedinica koje služe za njihovu tvorbu). Omeđenost(“izdvojenost”) njihova značenja (koje je, dakako, kao i značenje takvih riječi općenito, uvjetovano povijesnim i tradicijskim razlozima)onemogućava podsjećanja na bilo kakva druga (kontekstom uvjetovana) značenja, koja “zamućuju” i usporavaju stručno komuniciranje.Zato se (zasad) u knjizi o kojoj je riječ daje npr. prednost hipersenzitivnosti nad preosjetljivošću, autonomiji nad samostalnošću itd.

RIJEČ JEZIKOSLOVCA

Internacionalnom se tvorenicom (jer je tvorbeno jednostavna i značenjski “neasocijativna”) uspješnije dolazi do pojmova (termina) tipakrvnogrupni. (Na njegovu bi mjestu termin krvnoskupni bio pomalo isforsiran.)

Internacionalne su riječi, između ostaloga, poznate i kao “jednorječni” (univerbirani) termini, pa odatle njihova racionalnost i ekonomičnost.Usp. termin hipertenzija, koji zamjenjuje “mnogorječni” termin povišeni krvni tlak.

Kad je već riječ o internacionalizmima, onda treba reći da su oni internacionalizmi po svojoj jednoj (i jedinoj) (ali alterniranoj) osnovi [usvim (indo)europskim jezicima]. Nacionalni su po sufiksima (domecima). Tako je [u svim (indo)europskim jezicima] jedna osnova ginekolog-, analiz-//t-, anafilaks-//t- itd. Samo se svojim sufiksima (domecima) razlikuju (i njima se uključuju u riječi s nacionalnim “predznacima”).Tako se u hrvatskome jeziku od osnove ginekolog- dobiva ginekolog i ginekologija, a onda od ginekolog - ginekologinja i od ginekologija -ginekologijski. Osnova ginekolog- ima sadržaj “područje” (“liječenje spolnih i reproduktivnih ženskih organa”), a osnova ginekologij- “učenjeo (tome) području”. Tako bi se moglo reći i ginekološke bolesti i ginekologijski praktikum (laboratorij, rječnik itd.). No po tradiciji se (najčešće)i jedno i drugo izvodilo iz jedne (i jedinstvene) osnove ginekolog-, pa se u tome slučaju ginekološki odnosi i na “područje” i na “učenje opodručju” (odnosno na onoga koji to područje proučava). Više-manje svi medicinari tako misle, pa je to razlog zašto se u knjizi (zasad)nalaze isključivo oblici tipa ginekološki.

Slično se može reći i za osnovu filozof-. Od nje se dobiva filozof i filozofija, od filozof - filozofski i od filozofija - filozofijski (usp. filozofijskirječnik). (Ako se filozofski ne razlikuje od filozofijski, onda, kao i pri ginekološki, filozofski znači i ono što se odnosi na područje i ono što seodnosi na učenje o tome području.)

Na osnove se tipa psiholog- može dodati međutim i (složeni) sufiks -ički, za što imamo potvrdu u ruskome jeziku, u kojemu psihološki glasipsihologičeskij (kao da je osnova psihologik-) [usp. matematičeskij prema matematik(a)]. Takav se onda sufiks dodaje osnovama tipa analiz-//t- i anafilaks-//t-: analitički i anafilaktički.

Usporedo sa sufiksom -ički počeo se pojavljivati sufiks -ični, koji znači “svojstvo učenja o području”. Tako bi filozofično bilo ono što je poputfilozofije (na način filozofije). Moglo bi se npr. reći filozofična rasprava.

Ta su se dva sufiksa (-ički i -ični) međutim počela uzajamno zamjenjivati, pa su i jedan i drugi počeli dobivati i sadržaj “učenje o području” isadržaj “svojstvo učenja o području”. Kako to najčešće ovisi o navikama stručnjaka (koje izlaze iz tradicije), u knjizi se nalaze sad oblici na -ički,sad oblici na -ični. Hoće li to zadovoljiti sve ili samo one koji se u to razumiju, ostaje da se vidi.

U srpskome jeziku, u kojemu veza s tradicijom klasičnih jezika (latinskoga i grčkoga) nije takva kakva je u hrvatskome jeziku, često se

RIJEČ JEZIKOSLOVCA

uzima osnova “polazišne” riječi, najčešće imenice, pa sintaktički (kako je u hrvatskome) u njemu glasi sintaksički (hrv.: sintakt- + ički, srp.:sintaks- + ički).

U srpskome je jeziku niveliranje oblika (izraza) jače no u hrvatskome, pa se u njemu sufiks -ični najčešće zamjenjuje sufiksom -ički (štoznači da se odlučilo pokriti oba sadržaja o kojima je bilo govora). Usp.: srp. klasički - hrv. klasični. No, s obzirom na ono što smo u vezi s timerekli, bilo bi pogrešno kad bi se u hrvatskome u oblicima na -ički (uvijek) gledao utjecaj srpskoga. [To se, dakako, ne smije miješati s oblikomsimpatički, koji (znaćenjski) nema nikakve veze sa simpatičnim.]

U primjerima tipa kardiovaskularni između internacionalne tvorenice (kardio)-vaskul- intervenira internacionalni infiks -ar-. Takav seinternacionalni infiks u poslijednje vrijeme dokida u korist “čiste” (“polazišne”) osnove, na koju se onda (neposredno) dodaje nacionalnisufiks -n(i). Tako se dobiva kardiovaskulni. Slično biva i s internacionalnim infiksom -eal- u primjerima tipa ezofagealni. No kad se on (infiks-eal-) dokine, nastanu strukturni problemi na šavu osnove i sufiksa: ezofag-ni. Da se to izbjegne, za osnovu se uzima (izvorno) nominativimenice ezofagus i na nju dodaje sufiks -n(i): ezofagusni. Slično se događa s oblicima tipa laringealni: larinks (k je ovdje zbog s - inače jeizvorno g) + ni larinksni. Da se sve to izbjegne, pribjegava se tradiciji i počinju (ponovno) rabiti oblici ezofagealni i laringealni.

Kad bi se u takvim slučajevima radilo po logici imanentnih (unutarnjih) jezičnih zakonitosti, oblici bi morali glasiti ezofagni i laringni, aonda odatle (radikalno) ezofagni i larinžni (usp. nog(a) + ni nožni). [Tada bi i streptokokni moralo glasiti streptokočni - usp. ruk(a) + ni ručni.—Dotle nas vodi “čisto”, tj. formalističko, ponašanje u jeziku.]

U vezi s rečenim treba paziti da se ne prekine radikalno s povješću, odnosno s tradicijom, pa onda i s navikama, jer će se tako nauditi i(hrvatskomu) jeziku i onome koji se njime služi. Formalistička rješenja (koja obvezno traže niveliranje) uvijek nekoga (nepravedno—jer susociolingvistički neopravdana) pogađaju. I vrlo često dovode do frustracija. Oni su koji na spomenutoj knjizi radili pazili da to, hotimice neučine.

Dakako da to ne znači da strana (pa bila ona u tome slučaju i internacionalna) riječ, tamo gdje doista nije potrebna, ne smije bitizamijenjena domaćom riječi. Tako npr. sustav (umjesto sistem), razina (umjesto nivo), izazvan ili uzrokovan (umjesto induciran) učinak(umjesto efekt) itd.

RIJEČ JEZIKOSLOVCA

Ima i takvih koje su netoćne i kao domaće i kao strane (tuđe), pa moraju biti zamijenjene točnima (bilo domaćima bilo stranima). Takoje riječ manjak zamijenila riječ nedostatak (jer nedostatak znači i manu), riječi liječenje i terapija riječ tretman, riječ nuspojava izraze popratnapojava, nepoželjan učinak (efekt), neželjena pojava itd.

Jasno je da će u terminologiji tako golema djela kakvo je Principi interne medicine (Harrison) biti i propusta i nedosljednosti u provedbiovoga ili onoga terminologijskog načela. Ako to koga bude ozbiljnije pogodilo, unaprijed mu se ispričavamo. Pri tom moramo reći da ninama ni izdavaču nije bilo do toga da dademo konačna (neporeciva) rješenja, nego do toga da i mi pomognemo svestranoj raspravi omedicinskome terminologijskom standardu, na kojemu se (npr. u Hrvatskome društvu za medicinsku nomenklaturu) počinje ozbiljnijeraditi. Mnoga su pitanja (medicinske) terminologije u djelu koje je pred Vama ostala (više-manje) otvorena.

prof. dr. Josip Silić

RIJEČ JEZIKOSLOVCA

PREDGOVOR AMERIČKOM IZDANJU

Otkako je pred 50 godina tiskano prvo izdanje Harrisonovih Principa interne medicine svako je naredno izdanje bilo dorađivano nasolidnim kliničkim osnovama i na pomacima do kojih se dolazilo u medicinskoj znanosti. U sadašnjem, 13. izdanju Harisonovogpriručnika, urednici su znatno revidirali tekst kako bi se u ovom najnovijem izdanju odrazili značajni pomaci u našem razumijevanjubiologije i patofiziologije bolesti i u isto vrijeme uspostavile primjerene veze između ogromnih pomaka u temeljnih znanosti i kliničkemedicine, kako bi se uz ove pomake uključili i svi oni čimbenici koji ostaju korisni i važni iako nisu novi. Svako je poglavlje u ovom 13izdanju ravidirano ili u velikoj mjeri prerađeno, a dopisana su i nova značajna i važna poglavlja. U predgovoru ne možemo opisati sveove revidirane dijelove. Međutim, željeli bismo svratiti pozornost čitalaca na neke od najznačajnijih poglavlja:

Prvi dio “Uvod u kliničku medicinu”, sadrži nova poglavlja o liječničkoj etici i o utjecaju socijalnih čimbenika na bolesti, uk ljučujućiutjecaje životne dobi, spola, genetskog nasljeđa, zemljopisnog i etničkog podrijetla. Ovi čimbenici imaju velik utjecaj na učestalost ina oblike bolesti. U 5. se poglavlju govori o pitanjima vezanim o zdravlje žene, a primjeri uključuju probir za ishemijsku bolest srca,kao i razmatranje osteoporoze i imunološki posredovanih bolesti u žena. U poglavlju 6 se obrađuju značajni zdravstveni poremećajiu vrijeme trudnoće. Novo, 8. poglavlje “Gerijatrijska medicina” opisuje promjene koje nastaju starenjem u svakom organskom sustavui kliničke posljedice ovih promjena. U ovom se poglavlju također razmatra liječenje češćih gerijatrijskih stanja, uključujući slabljenjeintelektualnih sposobnosti, smanjenu pokretljivost, inkontinenciju te ijatrogena oštećenja. Poglavlja 9 i 10 govore o gospodarskim ikvantitativnim aspektima medicine.

Drugi dio, “Glavne manifestacije bolesti”, ključni je dio ovog izdanja i služi kao sveobuhvatni uvod u kliničku medicinu. Razmatrajuse značajniji pacijentovi simptomi prema organskim sustavima i koreliraju sa specifičnim bolestima što čini osnovu diferencijalnedijagnoze. U 13-om izdanju također su uključena poglavlja o glavobolji, bolovima leđa i vrata, povišenoj temperaturi, uključujući itemperaturu neutvrđena podrijetla, o poremećajima mirisa, okusa i sluha. Tu su i nova poglavlja o dijareji i konstipaciji, kao i potpunonovo poglavlje o žutici.

Treći dio, “Genetika i bolest”, znatno je osuvremenjeno i uključuje novo poglavlje o genima i neoplazmi.Četvrti dio, “Klinička farmakologija” i peti dio, “Klinička prehrana”, preuređeni su i osuvremenjeni. Poglavlja o farmakologiji

uključuju načela farmakoterapije i novo poglavlje nuspojavama. Suvremena obrada fiziologije i farmakologije autonomnog sustavaraspravlja mu ključnu ulogu u mnogim bolestima i razne načine na koje lijekovi djeluju na taj sustav. Ovdje je također uključeno jednoosuvremenjeno poglavlje o G proteinima i o regulaciji drugih glasnika.

Obrada ishrane u kliničkoj medicini obuhvaća prehrambene potrebe, određivanje nutricijskog stanja, važne poremećaje jedenjakao što su anorexia nervosa, bulimia i gojaznost. Iznesene su nove rasprave o nutricijskoj terapiji, uključujući enteralnu i pa renteralnuprehranu.

Nadasve etiološki orjentiran šesti dio “Zarazne bolesti”, temeljito je prerađen i osuvremen pod vodstvom novog urednika, DennisaL. Kaspera. Tu se raspravlja o najnovijim pristupima dijagnozi, prevenciji i liječenju bakterijskih, virusnih i gljivičnih infekcija iparazitskih infestacija. Nova poglavlja uključuju “Zaraze (isključujući AIDS) u iv. ovisnika”, “Zaraze u imunokompromitiranogdomaćina” i “Zaraze kože, mišića i mekih tkiva”. Suštinski su revidirana poglavlja o interakcijama domaćin-organizam, o laboratorij-skoj dijagnostici zaraznih bolesti, o septikemiji i septičkom šoku, o nozokomijskim zarazama i o molekulskim mehanizmima bakterijskepatogeneze. Tu je i poglavlje o najnovijim saznanjima o retrovirusima opasnim za čovjeka.

Vjerujemo da je poglavlje o HIV bolesti i AIDSu kojeg su napisali Anthony S. Fauci i H. Clifford Lane jedno od najobuhvatnijihrasprava o AIDSu koja se do sada pojavila. Rasprava obuhvaća prirodni tijek i epidemiologiju, kao i znanstvenu raspravu oimunopatogeničnim mehanizmima HIV bolesti. Kao dodatak, poglavlje razmatra oštećenja pojedinih organskih sustava kao i analizuglavnih komplikacija HIV bolesti.

Ključni dio Harisonovog udžbenika, poremećaji organskih sustava, od sedmog do četrnaestog poglavlja, uključuje jezgrovite prikazepatofiziologije značajnijih bolesti, s naglaskom na njihove manifestacije, dijagnostičke postupke, diferencijalnu dijagnozu i strategijuliječenja. U ovu sveobuhvatnu reviziju poremećaja organskih sustava uključena su nova poglavlja o elektrokardiografiji s izvrsnim,novim ilustracijama o elektrokardiografskom prepoznavanju akutnog infarkta miokarda. Tu su i suvremena poglavlja o cističnojfibrozi, o transplantaciji pluća, o glomerulopatijama udruženim s višesistemnim bolestima, o acido-peptičkoj bolesti (s posebnimnaglaskom na H. pylori), o akutnom i kroničnom hepatitisu te o transplantaciji jetre.

Dio o hematologiji i onkologiji uključuje poglavlja o onkogenima i tumorskim genima supresorima; tu se temeljito razmatra p53,tumorski gen-supresor koji se najčešće izgubi ili mutira u malignomima čovjeka. Novo je i značajno poglavlje o terapiji raka snaglaskom na imunoterapiji i potencijalnoj ulozi genske terapije. Tu su također nova poglavlja o poremećajima koji utječu na višestrukeendokrine sustave, porfirije i giht. Poglavlje o dijabetesu uključuje raspravu o povoljnom utjecaju striktne kontrole na razvijanjedijabetičkih komplikacija.

PREDGOVOR AMERIČKOM IZDANJU

U 14. poglavlju, “Neurološke bolesti”, uključena su poglavlja o utjecaju neurobiologije na neurologiju i na psihijatriju, uz detaljantablični prikaz genetskih molekulskih otkrića u neurologiji. Tu su i nova poglavlja o kliničkoj elektrofiziologiji, o demijelinizirajućimbolestima kao što su multipla skeleroza, bakterijski menigitis i moždani apsces, o virusnim bolestima središnjeg živčanog sustava i oporemećajima autonomnog živčanog sustava. Po prvi put je uključeno i poglavlje o sindromu kroničnog umora, entiteta koji jepobudio veliki interes zbog povezanosti sa psihosomatskom medicinom.

I napokon, petnaesti dio, “Okolinski i profesionalni rizici”, proširen je i preuređen.U l2. izdanju Harrisonovog udžbenika, urednici su odlučili iznositi laboratorijske podatke koristeći se Internacionalnim sustavom

(SI) jedinica za kliničke vrijednosti, uz uključivanje konvencionalnog sustava laboratorijske nomenklature koja se koristi u najvećembroju bolnica u SAD-u. Mišljenja smo kako je ovo trebalo učiniti jer se SI jedinice rabe u mnogim drugim zemljama. U 12. i u ovom13. izdanju, mi smo pored SI jedinica naveli i konvencionalne jedinice u zagradama za sve mjere, osim za arterijski tlak (milimetrižive), i za ona mjerenja gdje su brojevi isti za oba sustava. Kao što čitaoci medicinske literature vjerojatno znaju, “New EnglandJournal of Medicine”, koji je prihvatio SI jedinice, u 1992. god. odlučio je “povući se” i koristiti samo konvencionalne jedinice.Međutim, mi smo odlučili da barem u ovom 13. izdanju nastavimo s SI jedinicama, uz konvencionalne jedinice u zagradama. Unajvećem broju slučajeva SI u konvencionalne jedinice veoma je jednostavna. Međutim, čitaoci trebaju konzultirati svoje vlastitelaboratorije u pogledu normalnih vrijednosti. Možda je najveća inhertna opasnost postojanja dvaju sustava pri interpretaciji razinaglukoze i kalcija u plazmi, ali treba biti veoma oprezan u prosudbi svih laboratorijskih vrijednosti.

S obzirom na potrebu trajne edukacije da bi se dobila i obnovila licenca i s obzirom na važnosti svjedodžbe i obnavljanja kvalifikacije,zajedno s ovim izdanjem biti će objavljeno revidirano izdanje priručnika “Samoprocjena prije testa i pregled znanja”. U tom jeizdanju nekoliko stotina pitanja koja su zasnovana na Harrisonovom udžbeniku, kao i odgovori na ta pitanja i objašnjenja. Pored toga,“Džepni priručnik” (“Companion Handbook”), koji je po prvi put tiskan kao dopuna 11. izdanju Harisonovog udžbenika, uskoro ćese tiskati u jednom osuvremenjenom izdanju.

PREDGOVOR AMERIČKOM IZDANJU

Vrijednost Harrisonovog udžbenika leži u uskoj suradnji urednika. U tom kontekstu, drago nam je pozdraviti novog urednika Dr.Dennis L. Kaspera, koji posjeduje veliko znanje i iskustvo u svim aspektima zaraznih bolesti. Dr. Kasper je predstojnik Odsjeka zazarazne bolesti u Beth Israel bolnici u Bostonu, a također je pomoćni direktor Channing laboratorija, koji je usko povezan s Br ighamand Women’s Hospital. On je također profesor medicine na Harvard Medical School. Pozdravljamo Dr. Kaspera kao novog urednikai kao istaknutog kolegu.

Također želimo izraziti zahvalnost mnogim našim suradnicima i kolegama, koji su nam kao eksperti u svojim područjima pomoglikonstruktivnim kritikama i korisnim sugestijama: Robert Alpern, Jon Astor, Judy Ann Bigby, Troyen Brennan, Neil A. Breslau, BruceBristrian, Charles Carpenter, Richard Davey, William Dec, Wiliam P. Dillon, Robert Dluhy, Jeffrey Drazen, Stuart J. Eisendrath,Judy Fallon, Cristopher Fanta, Robert A. Fishman, David W. Foster, Pareicia Fraser, Jonas Galper, Alan M. Gelb, Donald Goldmann,Stephen Goldring, Linnie Golightly, Christine Grady, James E. Griffin, Rachel Haft, Robert Handin, Seigo Izumo, Joseph H. Keffer,Arthur Kleinman, Anthony Komaroff, H. Clifford Lane, Russell K. Laros, Jr., Richard M. Locksley, Joseph Loscalzo, Carlos Luciano,James Maguire, Robert Mayer, Walter O’Donnell, Tristram G. Parslow, Dolores M. Peterson, Michael Polis, Kenneth Ryan, FrankSacks, Jay P. Sanford, Paul Sax, Michael Seiden, Egilius Spierings, Chirstopher Stowell, Daniel Vlock, Robert Walker, Steven Weinberger,Michael Wessels, Alison Wichman and Edward Yeh.

Ova knjiga ne bi ugledala svjetlo dana bez predane pomoći naših suradnika pojedinim urednicima. U tom smo smislu naročitozahvalni: Dorothy Binford, Marie Bullock, Martha cassin, Hilda Gardner, Christy K. Gonzales, Brenda H. Hennis, Leslie LaPiana,Julie McCoy, Jaylyn Olivio, Lucy Renzi, Kathryn A. Saxon i Elin Woodger

I napokon, od velike pomoći bila su nam dva istaknuta člana McGraw-Hill organizacije: J. Dereck Jeffers, glavni urednik i Stuar tBoynton, razvojni urednik. Oni su veoma učinkovit dvojac koji nam je davao ne samo ohrabrenje, već i mudre savjete; njihova pomoćna donošenju ovog djela bila je neizmjerna.

UREDNICI

PREDGOVOR AMERIČKOM IZDANJU