Povijest Bosne i Hercegovine u Srednjem Vijeku
-
Upload
ivana-cacija -
Category
Documents
-
view
540 -
download
35
Transcript of Povijest Bosne i Hercegovine u Srednjem Vijeku
POVIJEST BOSNE I HERCEGOVINE
U SREDNJEM VIJEKU
-IZVORI BIH POVIJESTI-
IZVORI ZA POVIJEST BIH DJELE SE NA:1. isprave, povelje, listine (acta, documenta)
2. saborski spisi (acta comitialia ), sudski zapisnici, zapisnici gradskih općina
3. pisci, prije svega suvremeni.
U BiH nije bilo nikakvog ni javnog ni privatnog arhiva u kojem bi se čuvale
srednjovjekovne isprave.
ARHIVI: Državni arhiv u Dubrovniku (to je uopće najbogatiji arhiv za bosansku, humsku,
srpsku, crnogorsku i albansku povijest)
Papinski tajni arhiv u Vatikanu (ASV)
Državni arhiv u Veneciji
Državni arhiv u Budimpešti
Bečki državni arhiv.
Pored javnih arhiva ima i privatnih arhiva; arhiv mađarskih velikaša. Izvori
povijesti su razasuti po mnogobrojnim zbirkama, ne samo domaćih već i stranih. Zato
treba pregledati sve tiskane zbirke koje se tiču Hrvatske, Ugarske i Srpske povijesti.
ZBIRKE: Euzebije Fermendžin, Acta Bosnae
Konstantin Jireček, Spomenici Srpski
Vjekoslav Klaić, Najstarije isprave porodice Keglevića
Ivan Kukuljević, Codex diplomates regni Croatiae Dalmatiae et Slavoniae
Šime Ljubić, Listine
Franjo Rački, Documenta historiae Croatiae periodum antiquam illustrantia
Tadija Smičiklas, Codex diplomates
Ferdo Šišić, Nekoliko isprava iz početka XV. stoljeća
Ćiro Truhelka, Tursko slavenski spomenici dubrovačke arhive.
1
-BIH U GEOPOLITIČKOM POGLEDU-
Povijesna srednjovjekovna Bosna nastala je na prostoru gornjeg toka rijeke
Bosne i to od njezina izvora do Vranduka. Prema današnjim nazivima gradovi u nju
ulazili su: Sarajevo, Kreševo, Vareš, Fojnica, Srebrenica, Rogatnica, Goražde i Travnik.
U sjeveroistočnoj Bosni bile su u srednjem vijeku 2 prostrane oblasti: Soli i Usora, koje
se posebno spominju, a prošlost im je zajednička.
SOLI se prostiru sjeverno od prvotne Bosne, u današnjoj sjeveroistočnoj Bosni,
između rijeka Save i Drine, oko planine Majevice i gornjeg toka rijeke Spreče koja se
kod Doboja ulijeva u Bosnu. Tu su danas smješteni gradovi Tuzla, Zvornik i Bjeljina.
USORA se prostirala s obje strane donje i srednje Bosne, njezina pritoka Usore i
savskog desnog pritoka Ukrine, te donje Spreče i Save. Tu se danas nalaze gradovi:
Brčko, Gradačac, Žepče, Tešanj, Maglaj, Doboj, Derventa i Bosanski Brod, obje su
oblasti nekoć bile sastavnice rimske Panonije, a nakon doseljenja Hrvata pripale su
Posavskoj Hrvatskoj, najpoznatiji knezovi bili su Ljudevit Posavski (814.-823.) i
Braslav (880.-894.).
DONJI KRAJEVI obuhvaćali su prostor oko gornje Sane i Vrbasa. Poznatiji
gradovi: Jajce, Kotor na Vrbanji i Ključ. Ovaj prostor do sredine 12. st. pripada
kraljevini Hrvatskoj, kad ih je ban Kulin pripojio Bosni.
ZAPADNE STRANE prostiru se prema prostoru Duvna, Livna i Glamoča.
Pod Bosansku vlast dospjeli su u 14. st., a Livno tek u doba Turaka. Preostali
sjeverozapadni dio nije bio sastavni dio srednjovjekovne Bosne sve do Turskog
osvojenja, nego je pripadalo Hrvatskoj, a djelomično Slavoniji.
HUMSKA ZEMLJA prostirala se od izvora Neretve do Jadranskog mora,
obuhvaćajući Pelješac sa Stonom. Taj teritorij bio je sastavni dio Crvene Hrvatske,
koja se sastojala od nekoliko jedinica i prostirala se sve do Skadra. U 10. st. Humom je
vladao knez Mihovili Višević i bio podložan hrvatskom kralju Tomislavu. Taj teritorij
je kasnije jednim dijelom pao pod vlast srpskih župana ali su ga oslobađali ugarsko-
hrvatski hercezi Andrija, a kasnije hrvatski knezovi Šubići, Pavao i Mladen, dok ga
1326. god. Stjepan II. Kotromanić nije pripojio Bosni. Od sredine 15. st. taj teritorij je
nazvan Hercegovinom.
PRIMORJE je teritorij od Dubrovnika do Herceg Novog, tkđ. U okviru Crvene
Hrvatske.
2
PODRINJE je teritorij oko gornje Drine do Čajniče, Foče i Pljevlja. Teritorij je
bio dio srednjovjekovne Raške, a Bosni je pripojen tek za kralja Tvrtka I.
Rimljani su u doba cara Augusta (27. prije Kr.-14. poslije Kr.) oko 10. god.
poslije Kr. Ilirik podijelili na Panoniju i Dalmaciju. Car Teodozije 395. god. podijelio
je Carstvo na Istočno i Zapadno.
Kad je bila seoba naroda, hrvatski narod organizirao je oblasti:
- Karantanija (sjeverno od područja Istre)
Posavsku, sa sjedištem u Sisku
- Dalmatinsku, od Raše do Cetine (Bijela Hrvatska)
- Dukljansku
- Zahumlje
- Neretljansku, od Cetine do Neretve
- Trebinjska, (Travunjska).
Zadnje četiri oblasti činile su Crvenu Hrvatsku.
3
-BOSANSKA OBLAST-
Bosna je sve do 12. st. politički pasivna i nije bila na meti osvajača. Njezina
aktivnost dolazi tek kasnije u širenju njezina prvobitno uskog teritorija na račun
hrvatske i srpske države. Bosna će preuzeti jaču političku ulogu u vremenu kada
kraljevina Hrvatska i Zeta gube svoju političku nezavisnost. Bosna se prvi put spominje
kod Konstantina Porfirogeneta (10. s.t) u djelu „De administrando imperio“ pod
imenom „zemljica“, a prije toga spominje se u staro hrvatskom izvoru „Methodos” od
753. god. Izvori za najranije razdoblje Bosne rijetki su i nepouzdani. U ”Supetarskom
kartularu” navodi se koliko bi banova biralo hrvatskog kralja kada bi umro bez
nasljednika. Od sedam navedenih banova između Hrvatske i Slavonije, drugi po redu je
bosanski ban. Ime Bosne širilo se s proširivanjem banovine i kraljevine Bosne od 12. do
15. st. na susjedne krajeve i tek poslije turske okupacije nastao je današnji geografski
pojam Bosne.
Prvotna Bosna obuhvaćala je samo porječje gornje Bosne od njezina izvora do
tjesnaca Vranduka. Gradovi koji su u nju ulazili jesu: Sarajevo, Kreševo, Vareš,
Fojnica, Visoko, Travnik, Zenica, Srebrenica, Rogatnica i Goražde. Bosna je za
vrijeme bana Borića (1154.-1163.), prvog znanog bosanskog bana, sezala do Drine,
koja je granica prema Srbiji. Bosna prije Časlava nije pripadala srpskoj oblasti.
Bosna do druge polovice 10. st. bila je sastavni dio hrvatske države, tj. do kralja
Miroslava (945.-949.) te da je onda za vrijeme građanskog rata, koji je toliko oslabio
hrvatsku državu, došao u vlast srpskog kneza Časlava Klonimirovića. Iza Časlavove
smrti 960. god. Bosna se izdvojila iz srpske države i živjela samostalnim životom te su
njome vladali banovi. Između 1082. i 1085. god. dukljanski kralj Bodin uspije pokoriti
Srbiju i Bosnu. U Srbiji postavi za namjesnika župana Vukana, a u Bosni kneza
Stjepana. Poslije smrti Bodinove 1101. god. propala je njegova država, te je Bosna
izašla iz tješnje veze s dukljanskom kraljevinom.
Poslije propasti hrvatskog kraljevstva i poslije personalne unije između Hrvatske
i Ugarske, te krunidbe Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja nastalo je teško
razdoblje za Bosnu. Ugarsko-hrvatski kraljevi smatrali su Bosnu svojom vazalnom
zemljom, pa čak i onda kad je Bosna 1463. god., i Humska zemlja 1482. god. pala
pod Turke. Današnje granice Bosne posljedica su Turskog osvajanja.
4
-ZAHUMLJE ILI HUMSKA ZEMLJA-
Hrvati su naselili Panoniju, Neretljansku oblast, Travuniju i Zahumlje. Humska
zemlja bila je opsegom malen teritorij. Na jugu je graničila s Dubrovnikom, na istoku
joj je granica Trebinje, Rudine i Gacko, na sjeveru gornja Neretva i planinski pojas, na
zapadu Srednja Neretva. Prvi poznati knez Zahumlja bio je Mihovil Višević (910.-
930.). Mihovil je imao sjedište u Blagaju (Stjepan-grad) ili u Stonu. On zajedno s
kraljem Tomislavom sudjeluje na crkveno-državnom saboru 925. god. u Splitu. On se
ne navodi posebno nego se ubraja među ostale hrvatske velikaše. Hum je bio u sastavu
hrvatske države sve do Krešimira II. (949.-969.) kada je nastala pomutnja u državi, a to
je iskoristio srpski župan Časlav te je uz pomoć Bizanta zauzeo Hum, a kada je ovaj
960. god. poginuo, Hrvatskoj su vraćene ove oblasti. Hum je pod vlašću Bugara sve do
1018. god., nakon raspada Prvog Bugarskog Carstva, dolazi pod vlast Bizanta (1018.-
1040.), zatim dolazi pod vlast Duklje, oslobađa se 1046. god., ponovno dolazi pod vlast
Duklje u vrijeme Bodinovo.
Kad je umro dukljanski kralj Bodin (oko godine 1102.) bilo je Zahumlje bez sumnje
dio njegove kraljevine. Od Duklje se odijelila Bosna i Raška i postale nezavisne oblasti.
Bosanski ban je pokušao je da osvoji Zahumlje, ali mu nije uspjelo. Oko godine 1126.
spominje se opet Zahumlje kao samostalna zemlja. Oko 1130. god. pridružilo se
Zahumlje Raškoj, ali kao posebna upravna oblast. Njim su upravljali članovi raške
dinastije. Oko 1132. god. Desa je dobio na upravu Zahumlje kao knez (dux), a kasnije je
upao u zemlju kneza Radoslava i oteo mu Trebinje i Duklju osim primorja. Kada je
Desa na silu postao županom raškim od 1162. do 1165. god., u Zahumlju je postao
knezom Miroslav, mlađi sin Uroša II. i na tom mjestu ostao do smrti 1199. god. tako je
Zahumlje ostalo pod tuđom vlasti od 1130. do 1322. god., tj. do početka vladanja bana
Stjepana II. Kotromanića.
5
-BAN BORIĆ (1154.-1163.) BAN KULIN (1180.-1204.)-
U vremenu od bana Borića do bana Kulina Bosnom je izravno vladao Bizant.
Pop Dukljanin, naš najstariji ljetopisac, često spominje Bosnu i njene banove. Njegovo
pričanje o bosanskim banovima iz 10. i 12. st. iako nije pouzdano, ipak dokazuje da je
banska čast od starine u Bosni postojala i da su banovi upravljali Bosnom. Kako je
na slavenskom jugu samo Hrvatska država imala bansku čast, Franjo Rački je zaključio
da korijen bosanskoj banovini potječe iz doba kad je Bosna bila sastavni dio hrvatskog
kraljevstva. Bosna je barem do druge polovice 10. st. bila manja ili veća oblast na istoku
Hrvatske kojom je u ime hrvatskih vladara upravljao ban. Kada je u Hrvatskoj nastao
građanski rat, došla je pod vlast srpskog kneza Časlava Klonimirovića (927.-960.).
Od Časlava ima pretenzije Hrvatske i Srpske na Bosnu. Nakon Časlavove smrti Bosna
je opet potpala pod hrvatsku vlast. Kao dio Hrvatske živjela je Bosna do smrti Petra
Krešimira IV. (1058.-1074.), te Dmitra Zvonimira (1075.-1089.).
Zvonimirova udovica, Jelena Lijepa pozva svog brata Ladislava, ugarskog
kralja, koji 1091. god. provali u Hrvatsku i zauze sjeverni dio između Gvozda i Drave
gdje postavi svog sinovca Almoša za upravitelja. Ovu tešku situaciju iskoristio je
najbliži susjed na jugu, dukljanski kralj Bodin (1081.-1101.) i zauzeo Bosnu. Nakon
Bodinove smrti njegova država se počela raspadati. Bosna je bila izvan dohvata
događaja u Hrvatskoj i Duklji, pa je tu zgodu iskoristio bosanski ban i proglasio se
neovisnim, ne priznavši ni Bodinove nasljednike ni kralja Kolomana.
Koloman je umro 1116. god. ne protegnuvši svoju vlast na Bosnu. (Bosanski
banovi ne prihvaćaju želju za okupacijom Ugara, ni pretenzije Dubrovačke kao ni
Mletačke). Bosna je živjela samostalnim životom i ban nije nad sobom nikoga
priznavao. Bosni je i u hrvatskim i u dukljanskim prijestolnim borbama uspjela sačuvati
svoju samostalnost.
Međutim, dolaskom na prijestolje kralj Bela II. (1131.-1141.) posvetio se
uređenju svojih kraljevina Ugarske i Hrvatske, ali je pritom došlo i pitanje Bosne. Na
temelju prava hrvatskog kraljevstva na Bosnu, sad su i Mađari polagali pravo na tu
zemlju. Zato je Bela II. svom dotadašnjem kraljevskom naslovu dodao naslov ”kralj
Rame”, pa on i njegovi nasljednici nose naslov „Kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske
i Bosne“. Ne možemo razjasniti zašto je kralj Bela II. uzeo naslov jednog malog kraja i
6
proglasio se „kralj Rame”, a ne ”kralj Bosne”. Kralj Bela II. umro je 1141.god., a
naslijedio ga je 11-godišnji sin Gejza II. (1141.-1162.).
Protiv Gejze II. diže se novi bizantski car Emanuel Komnen (1143.-1180.).
Nakon uspostavljenog mira Gejza je uzvratio udarac pa je 1154. god. napao Braničevo
(istočno od Beograda- Srbija). U Gejzinoj se vojsci kao kraljev saveznik nalazio i
bosanski ban BORIĆ (1154.-1163.). Ban Borić nije bio podanik ugarskog kralja nego
saveznik. Bosna se tada protezala do Drine koja je bila granica prema Srbiji. Bosna nije
bila podložna velikom srpskom županu, nego je to bio narod, koji je živio samostalno,
imao svoje običaje, uredbe i svog vladara. I Pop Dukljanin veli da se Bosna protezala do
rijeke Drine na istok i na zapad do Livna. Tako je i dolina Rame bila pridružena Bosni.
U ratu između vladara (1166.-1167.) Bizant je ponovno želio zadobiti Hrvatsku,
Dalmaciju i Bosnu, što mu je uspjelo. Nije poznata sudbina bana Borića u ovom ratu,
čini se da je stao na stranu ugarskog kralja, pa je nakon rata morao bježati preko Save
odakle je i bio porijeklom. U požeškoj se županiji dugo spominju njegovi sinovi i unuci
kao bogata vlastela od kojih potječe pleme Berislavića, ali u Bosni se njegovi potomci
više ne spominju.
Ban Borić nije bio potomak prijašnjih bosanskih banova, niti je u rodu s banom
KULINOM. U Bosnu ga je bio poslao hrvatsko-ugarski kralj, pa je po njemu bio i
ovisan. Ima nekih nagovještaja da je ban Kulin u Bosni vladao i prije Borića pa je on
vraćen na prijestolje nakon Borićeva odlaska iz Bosne. Izgleda da je malo prije velikom
raškom županu Stjepanu (krajem 12.st.) uspjelo zavladati Dukljom. U Humu je tada
vladao mlađi Nemanjin brat Miroslav. Careva smrt bila je znak oslobođenja.
Hrvatska i Dalmacija vratiše se Beli III. (1172.-1196.) koji ih preda starijem
sinu Emeriku (1196.-1204.) okrunivši ga za hrvatsko-dalmatinskog kralja. Sad sam
Bela III. preuze na Balkanu ulogu bizantskih careva. Humski knez Miroslav priznao je
njegovu vrhovnu vlast. Ban Kulin kada se oslobodio bizantske vlasti priznao je vlast
kralja Bele III. za što ga je Bela nagradio ”donjougarskim” oblastima Soli i Usorom.
Kulin je bio ne samo pripadnik rimske Crkve, nego je i otprije dobro poznat
papi i kao ban bosanski i kao dobar katolik. Na njegov je valjda poticaj papa tražio
od kneza Miroslava da dopusti obnovu nekih biskupija u Humu čemu se Miroslav
protivio iako je imao za ženu Kulinovu sestru, katolkinju Jelenu. Nepoznato je
držanje bana Kulina u događajima koji su se odigrali oko Bosne poslije smrti cara
Emanuela Komnena.
7
Šireći svoju vlast Nemanja je htio osvojiti i Dubrovnik. To nije bilo po volji
banu Kulinu, pa je došlo do napetosti između Nemanjina brata kneza Miroslava.
Trgovačke veze Bosne s Dubrovnikom bile su za Bosnu životno pitanje, a
Nemanja ih je s braćom nastojao prekinuti. Kulin je stoga s Dubrovnikom 1189. god.
sklopio prvi trgovački poznati ugovor kojim se obvezao štititi dubrovačke trgovce u
svojoj državi. Osim trgovačkih veza Bosnu su s Dubrovnikom vezali i crkveni odnosi
jer je bosanska biskupija pripadala pod dubrovačku metropoliju.
Kralj Bela III. za splitskog nadbiskupa postavio je Petra, rodom Mađara te je
nastojao da mu bude podvrgnuta bosanska biskupija. Papa Celastin III. to i učini 1192.
god. Kulinovi politički interesi nisu bili u suglasju s tom odlukom, jer je u njoj Kulin
nadzirao političku i kraljevu prevlast u Bosni preko duhovne koja je dolazila iz Splita.
Stoga Kulin posla 1195. god. novoizabranog biskupa Radogosta u Dubrovnik da ga
posveti dubrovački nadbiskup Bernard. Iz dubrovačke vijesti 1195. god. da se
zaključiti da je dubrovački nadbiskup Bernard zaista posvetio Radogosta ali bez
sudjelovanja još dvojice biskupa.
Tome Kulin nije bio kriv što posvećenje nije valjalo, izazvan je prosvjed
dubrovačkog svećenstva protiv nadbiskupa. To je bilo protiv propisa i takvo se
posvećenje nije priznavalo valjanim. Stoga je nadbiskup kažnjen i tako posvećeni
biskup svrgnut. Radogost nije znao latinsko pismo, a pogotovo jezik i kad je pri
posvećenju položio nadbiskupu zakletvu vjernosti i poslušnosti, učinio je to na
hrvatskom jeziku. Ban Kulin je stao na Radogostovu stranu i priznao ga zakonitim
biskupom.
Mišljenje je nekih povjesničara da se sad Kulin odmetnuo od katoličke
vjere i rimske Crkve što nije istinito. Priznavajući biskupa Radogosta prvim
biskupom nije mislio dirati u vjeru i Crkvu. Kad je to doznao papa sigurno je naredio da
se Radogost svrgne. To je sve odjeknulo u Bosni i izazvao trzavice. Vjernici su se
podijelili u 2 tabora; za Radogosta i protiv njega (nastala Crkva Bosanska). Ban Kulin
je stao na Radogostovu stranu i priznao ga zakonitim biskupom. On jednostavno nije
htio da bosanski biskup i Crkva Bosanska budu podložni splitskom nadbiskupu,
podaniku ugarsko-hrvatskog kralja.
Kralj Bela III. umro je 1196. god. Oca naslijedi na prijestolju Emerik koji
dođe u sukob s bratom Andrijom. Laka je bila Andrijina pobjeda. Srpski veliki župan
Stjepan Nemanja odrekao se vlasti 1196. god. i povukao se u Hilandar na Svetoj
8
Gori. Nemanja je ostavio 3 sina: Stjepana, Vukana i Rastka (Sava). Stjepanu je
predao Srbiju, Vukanu Duklju (Zeta, Hum i južna Dalmacija).
Duklja se smatrala posebnim političkim tijelom nezavisnim od Srbije. Tako je
Vukan istisnuo Miroslavova (+1194.) sina Toljena, a zbog političkih interesa priklonio
se Svetoj Stolici. U tim okolnostima Miroslavova udovica, Kulinova sestra, morala je
bježati pa se sklonila bratu u Bosni.
Vukan je htio naprkositi Kulinu, a možda i Bosnu zauzeti, zato je optužio
Kulina papi Inocentu III. i kralju Emeriku, kao vrhovnom poglavaru Bosne. Zato mu
je dobro došao slučaj Radogosta, da je i sam ban Kulin grijehom zaveden, a s njim i
udovica kneza Miroslava s još 10 000 kršćana.
Zlobu i pakost Vukan ovdje je očita, nigdje nije rekao o kakvoj se herezi radi i
što naučava. U isto vrijeme splitski nadbiskup Bernard tužio se papi na heretike po
Hrvatskoj i Dalmaciji. Mnoge je od njih protjerao iz Splita i Trogira, a oni su se sklonili
u Bosnu. Dobivši papa s dvije strane vijesti o herezi, u Bosnu 1200. god. upravi pismo
kralju Emeriku da uništi heretike. Kulin je ostao iznenađen i uvrijeđen kad je doznao
za Vukanove spletke. Čim je kralj Emerik pozvao na odgovornost, odmah se odazvao i
branio. Da uvjeri i papu da od hereze nema ništa, poslao je neke od optuženih da pred
papom izlože svoj nauk. U delegaciji su bili dubrovački nadbiskup Bernard, koji je
posvetio Radogosta, dubrovački arhiđakon Martin i nekoliko „patarena“. Papa je
saslušao nadbiskupa i odredio da pošalje u Bosnu svoje ljude koji će slučaj ispitati. U
Bosni su proveli zimu 1202./1203. god. i obilazeći zemlju odredili ispitali prilike. Vođa
je bio Ivan de Casamaris. Neosnovana je tvrdnja da se sad Kulin obratio na katoličku
vjeru, jer je on bio katolik.
Na BOLINOM POILU (možda kod Visokog) 08. travnja. 1203. je održan
sabor domaćih ljudi s Kulinom banom na čelu i papinim poslanikom Ivanom de
Casamaris. Domaćini su obećali da će se držati naredbi i zapovijedi svete rimske Crkve
u svom življenju i vladanju. Ivan de Casamaris je izvijestio papu o učinjenom poslu i
savjetovao mu da osnuje još nekoliko biskupija u Bosni. Ovo nije bilo sporno, već
sporno je bilo to što se htjelo imenovati biskupe Latine (strance). To je vjerojatno bio
uzrok i početak svim kasnijim borbama u Bosni. Svećenstvo je nastavilo birati biskupe
i nije tražilo za njih potvrdu od pape. Biskup je nazvan „djed“, imao je uvijek narodno
ime. Nakon sabora na Bolinom Poilu, Kulinovo ime se više ne spominje. Uspomena na
ovog bana dugo je živjela u Bosni. Dubrovački pisci kažu da je za Kulinova vremena
Bosna bila sretna i blagoslovljena.
9
-BAN STJEPAN (1204.-1232.) ?-
Ban Kulin ostavio je sina koji se 1203. god. nalazio kod kralja Emerika zajedno
s bosanskim crkvenim starješinama. Nema dokaza da je na dvoru boravio kao neki
talac. Taj Kulinov sin, jer za drugog ne znamo, naslijedio je oca na banskoj stolici.
Kralju i kaločkom nadbiskupu obvezao se čuvati pravovjernost u Bosni što je
uključivalo i prihvaćanje Latina za biskupa. Prijateljstvo s Mađarima i prihvaćanje
stranca za biskupa nije mu bila dobra preporuka za situaciju. Malo što znamo o njegovu
vladanju. Iz jednog pisma pape Grgura IX. iz 1236. god. zna se da se zvao
STJEPAN i da je do te godine već umro.
U mađarskoj kraljevskoj kući 1220. god. došlo je do razmirica tako da je Bela,
najstariji sin kralja Andrije II. i vojvoda Hrvatske i Dalmacije, ustao protiv oca. Planuo
je građanski rat koji je završio 1222. god. izdavanjem zlatne bule. Zlatnom bulom
umanjena su kraljeva prava, a proširena su i utvrđena prava plemstva. I vlast vojvode
Bele proširila se ne samo u Hrvatskoj i u Dalmaciji nego i preko Drave, Save i u
Humsku zemlju.
U susjedstvu se posebno osilio srpski veliki župan Stjepan Prvovjenčani koji
je prionuo uz Zapadnu Crkvu i 1217. god. od pape Honorija III. dobio kraljevu
krunu. Stjepan Prvovjenčani prozva se Božjom milošću kralj čitave Srbije, Duklje,
Travunije, Dalmacije i Huma. Domalo Stjepan Prvovjenčani s bratom Savom (monah
na Sv. Gori, u Srpskom samostanu Hilandaru) opet se približi Istočnoj Crkvi i
1219.god. poslao je Savu u Niceju carigradskom patrijarhu da mu dozvoli osnovati
autokefalnu (samostalnu) srpsku nadbiskupiju. (Sjedište je premješteno u Niceju od
1204. do 1261. god. zbog toga što je osnovano Latinsko Carstvo).
O bosanskom banu Stjepanu izvori iz ovih vremena ne govore ništa, a ni papa ga
ne spominje niti se na njega tuži. U Bosni se digla oluja i zbacila ga s povijesne
pozornice.
10
-BAN MATEJ NINOSLAV (1232.-1250.)-
Zbacivši nepoćudnog i slabog bana Stjepana, na bansku stolicu se popeo
MATEJ NINOSLAV. Bio je protivnik kralja ANDRIJE i prijatelj domaće crkve
bosanske. Matej Ninoslav kaže da je potomak starijih bosanskih vladara. Bio je ili
Kulinov sin ili brat svrgnutog kralja Stjepana ili njegov bliži rod.
Papi su stizale optužbe protiv Mateja Ninoslava i biskupa crkve bosanske, iz
političkih razloga. Papa je zato 1233. god. poslao legata JAKOVA u Bosnu da
tamošnjeg biskupa ukloni s uprave Crkve i biskupije. Legat je svu krivnju svalio na
dubrovačkog nadbiskupa koji je kao metropolita trebao znati što se događa u Bosni.
Zato je legat Jakov oduzeo bosansku biskupiju iz jurisdikcije dubrovačkoj
nadbiskupiji i podložio je kaločkom nadbiskupu. Ovaj potez bio je težak udarac
neovisnosti Bosne. Preko kaločkoga nadbiskupa imala se širiti moć i vlast ugarskog
dvora u Bosni. Ovo je bilo potpuno neprihvatljivo i političkom i crkvenom vodstvu u
Bosni. Međutim, Matej Ninoslav morao se s ovime pomiriti kako ne bi izazvao još veće
prijetnje sa sjevera, križarsku vojnu. Ovim je papin legat Jakov uspješno izvršio svoje
poslanje. Svrgnut je bosanski biskup, a političko vodstvo pristalo je na kompromis. Ali
najveća pobjeda bila je imenovanje IVANA TEUTONIKA, Nijemca iz Wildhausena,
bosanskim biskupom.
Ivan Teutonik je kao bosanski biskup dao zakletvu 1234. god. da će držati
sporazum između legata Jakova i kralja Andrije II. Izgleda da je ovim imenovanjem u
Crkvi, u Bosni nastao pravi raskol. Domaći kler nije priznavao Ivana za biskupa nego
je izabrao svoga. Odsada su u Bosni dva biskupa. Jedan kojeg je izabrao domaći kler i
drugi postavljen od pape. Podijelili su se i vjernici pristajući uz jednog od ove dvojice.
Protiv biskupa Ivana ustao je i narod i ban Matej Ninoslav. Biskup, ako je i
uopće došao u Bosnu, morao je ubrzo bježati u Ugarsku. Pobuna u Bosni odjeknula je
nadaleko. Vijest je uvelike uznemirila papu koji dade opći proglas da se ustane protiv
neposlušnika. Da još bolje oduševi Kolomana, darovao mu je otac, kralj Andrija,
Bosnu u potpuno vlasništvo. Ovo je još žešće potaklo bana Mateja Ninoslava na obranu
slobode. Nema mnogo vijesti o križarskoj vojni. Iz papina pisma 1235. god. vidi se da je
biskup Ivan u svojoj borbi kolebao tako da je molio papu za odreknuće. Molba mu nije
uslišena.
11
Međutim te iste 1235. god. umrije kralj Andrija, a naslijedi ga stariji sin BELA
IV. (1235.-1270.), a vojvoda Koloman i dalje ostade u svojoj časti. Biskup Ivan se ne
spominje tako da mu je možda uvažena ostavka kasnije ili je možda umro ili u ratu
poginuo. Na njegovo mjesto papa šalje dominikanca PONSA i podloži ga Svetoj
Stolici. Sve je ovo rađeno pod izlikom hereze u Bosni. Koloman je uređivao Bosnu po
svojim mjerilima i o tome izvještavao papu. Kroz ovo vrijeme biskup Ponsa dovršio je
gradnju stolne crkve sv. Petra u mjestu Brdu u župi Vrhbosna, pri kojoj je osnovan
i kaptol.
Što je čitavo ovo vrijeme, kad su križarske čete s Kolomanom bile u Bosni, radio
ban Matej Ninoslav? Vjerojatno se pred jačom silom, nakon uzaludnog otpora, sklonio
negdje na jug blizu Dubrovnika. Ovom zgodom Matej Ninoslav s Dubrovnikom sklopi
vječni mir i ljubav. Povelja bana Mateja Ninoslava dokaz je da je bio još moćan i da
su bosanski velikaši bili s njim jer Dubrovčani ne bi sklapali ugovor s banom koji nema
nikakve moći. Ova povelja također dokazuje važnu činjenicu da Matej Ninoslav nije
bio nikada heretik jer se kune svetinjama kojima su se kleli svi pravovjerni
katolici.
Dok je Matej Ninoslav izbivao iz Bosne i dok je Koloman s križarima u njoj bio,
smatrala se Bosna bez bana, a Ninoslav svrgnut. Nedvojbeno je da je Koloman sada
izabrao za bana poznatog nam PRIJEZDU, Ninoslavova rođaka. Njegovo je
banovanje bilo kratko. Završio je čim je Koloman napustio Bosnu.
Naime, o Uskrsu 1241. god. provališe u Ugarsku divlji Tatari ostavljajući za
sobom ruševine i smrt. Kralj Bela IV. pođe im u susret, ali je bio potučen, a vojvoda
Koloman smrtno ranjen. Bela IV. najprije pobježe u Austriju, pa se vrati u Zagreb, a
onda 1241. god. na jug u Klis pa u Trogir. Za njim su se spustile tatarske čete, ali im
Bela IV. umače. Tatarske su se bujice razlile, pa se počele povlačiti preko Bugarske u
svoju domovinu. Tatari su narod turkijskog porijekla naseljen uglavnom u Rusiji (Sibiru
i Krimu – Crno more, Ukrajina).
Tatarska provala odvratila je pozornost kralj Bele IV. od Bosne i bana
Ninoslava. Smrću vojvode Kolomana i odlaskom Tatara. Prijezda je bez dvojbe
pobjegao ispred Ninoslava. Ali Ninoslav je u prvom redu stao protiv Bele IV. u ovim
prilikama najviše je stradala Bosanska biskupija. Biskupu Ponsi 1244. god. kralj izda
povelju kojom ga dariva posjedom u župi Đakovo. Međutim ovim se nisu završili
ugarski udarci na Bosnu. Zato pod izlikom hereze u Bosni, bana Ninoslava i vjernike u
Bosni optužuju pred papom, koji kralju Beli IV. povjeri novu križarsku vojnu. Đakovo,
12
koje je postalo stalnim sijelom bosanskih biskupa, pa se često bosanska biskupija zove
bosanska ili đakovačka.
Kako se stanje u Bosni nije smirivalo biskup Ponsa bio je prinuđen ostaviti
Bosnu, napustio je svoju biskupiju i preselio se s kaptolom u Đakovo koje je postalo
stolnim sijelom bosanskog biskupa. Podlaganje bosanske biskupije pod ugarsku
nadbiskupiju bilo je u duhu ugarske državne politike, koja je išla da podčini i Bosnu
sebi i stvori ugarsku pokrajinu.
Sve križarske vojne imale su istu svrhu: potkopati slobodu i neovisnost
Bosne, a sve pod izlikom vjere. Bana Mateja Ninoslava optuživalo se da je heretik, a u
stvari je bio odmetnik od kralja. Kada je Ninoslav vidio dokle sežu ugarske optužbe
obratio se izravno papi uvjeravajući ga da se nije odmetnuo od prave vjere, nego da živi
kao katolik. Papa je onda, ne pouzdajući se u izvješće ugarskih biskupa, naredio
senjskom biskupu FILIPU i splitskom franjevačkom starješini da vide što je to s
Bosnom i Ninoslavom. Filip je papi Bosnu prikazao u boljem svjetlu nego što su to
činili ugarski biskupi i papini legati, te je branio i obranio Ninoslava. Zahvaljujući
njemu i uviđenosti pape Inocenta IV. izbjegnute su sve pogibelji koje su prijetile Bosni i
banu od katoličkih nadbiskupa i kralja Bele IV. Do nove križarske vojne nije došlo pa
se Ninoslav u posljednje vrijeme svoga vladanja mogao posvetiti uređenju svoje
banovine.
Bana Mateja Ninoslava s političkog obzorja nestaje oko 1250. god..
Ninoslavova Bosna graničila je na istoku s Raškom, a na jugu s Humom koji u
Ninoslavovo vrijeme nije bio u sastavu bosanske države.
13
PRIJEZDA I. (1250.-1287.)STJEPAN I. KOTROMAN (1290.-1310.)-
Ban Matej Ninoslav imao je braće, sinova i unučadi. Uza sve to nije ga nijedan
od njih naslijedio na banskoj stolici. PRIJEZDU zovu neki spomenici od 1240. do
1281. god. banom. Prijezda je rodonačelnik kasnijih bosanskih banova.
U pravoj Bosni, prvi put se spominje ban STJEPAN u ispravi kralja
LADISLAVA 1273. godine i to među kraljevim dostojanstvenicima. To znači da je on
bio ovisan o kralju. Prijezda I. Imao je tri sina. STJEPANA, PRIJEZDU II. I VUKA.
Naslijedio ga je Stjepan, koji vlada s bratom Prijezdom II. i to tako da je Stjepan imao
istočni dio, a Prijezda zapadni dio banovine i to ovisno o kralju Ladislavu IV. Po svojoj
ženi došao je ban Stjepan do velikog ugleda zbog srodstva sa samom kraljevskom
ugarsko-hrvatskom i srpskom kućom kao i s napuljskim dvorom. Također je stjepan
1289. god. došao po svojoj ženi u rodbinsku vezu s najmoćnijom kneževskom
porodicom u Hrvatskoj i Dalmaciji, s bribirskim knezovima Šubićima. Činjenica da je
ban Stjepan došao u srodstvo s Arpadovićima, Anžuvincima, Nemanjićima, Šubićima i
mnogim velikaškim porodicama u Srednjoj Europi, dala je povoda raznim legendama o
porijeklu Stjepanove porodice. Još više je i nadimak ”Kotroman” bio uzrok nekim
pričanjima. Ovaj je naziv zaveo Mavra Orbinija i druge te s mislili da su Kotromanići
njemačkog porijekla. (MAVRO ORBINI - Dubrovnik, oko sredine 16. st., 1614. god.
hrvatski pisac ”Il Regno degli Slavi”).
Ne može se reći da je Stjepan Kotroman osnivač dinastije, nego je ova kuća i
prije njega vladala Bosnom što neizravno potvrđuje i sam Orbini koji piše da ne nalazi
ništa napisano o Kotromanićima koji su u staro doba vladali u Bosni dok nije vlast došla
u ruke Stjepana. Nije isključivo nego je posve vjerojatno da Kotromanći vuku lozu od
hrvatske narodne dinastije i da je predak bio sam sin ili rođak hrvatskog narodnog
vladara koji je dobio Bosnu da njome vlada.
14
-ŠUBIĆI GOSPODARI BOSNE PAVAO I. (1299.), MLADEN I. (1302.-1304.) i
MLADEN II. (1305.-1322.)-
Novoga su kralja ANDRIJU III. MLEČANINA (1290.-1301.) čekale teške
neprilike. Protiv njega ustade napuljski kralj KARLO II., muž MARIJE, sestre kralja
Ladislava IV. (1270.-1290.). Karlo je sa ženom tražio ugarsko-hrvatsko prijestolje za
svoga sina KARLA MARTELA, kao zakonitog baštinika Arpadovića. U Andrijinoj
državi pojaviše se dvije stranke: jedna za Andriju, druga za Karla Martela. Ovoj se
pridruži i papa Nikola IV. koji u Napulju dade okruniti Karla Martela za ugarsko-
hrvatskog kralja. Najmoćniji i najoduševljeniji pristaše napuljskog dvora bili su
bribirski knezovi Šubići, ban Pavao I. i braća mu Juraj i Mladen. Pristajanje Pavla
Šubića uz Karla Martela ima se pripisati rodbinskoj vezi s napuljskim dvorom.
Kada su stvari napuljskog dvora krenule dobrim putem zaslugom bana Pavla
Šubića, kuga pokosi 1295. god. nesuđenog kralja Karla Martela. Ostala su mu sitna
djeca. Zato je neko vrijeme prestala djelatnost napuljskog dvora i Bribirskih knezova.
Andrija Mlečanin ostade na miru bez takmaca. Ipak napuljska kraljica Marija nije
napustila misao da njezina unučad, djeca Karla Martela, jednoga dana zasjednu na
ugarsko-hrvatsko prijestolje. Pomogao ju je papa Bonifacije VIII. koji je 1297. god.
odredio unuka joj KARLA ROBERTA za kralja. Ban Pavao opet zaigra veliku ulogu.
U ispravi 1298. god. zove se ”banom čitave Hrvatske”, a već 1299. god. ”ban
Hrvatske, Dalmacije i gospodar Bosne (dominus Bosne)”. Skoro četvrt stoljeća
Pavao i njegov sin Mladen vladat će Bosnom do Drine. Nije jasno kako je to uspio, je li
silom ili je dobio na dar.
Ubrzano se radilo da Karlo Robert dođe u Hrvatsku. Stoga JURAJ ŠUBIĆ,
Pavlov brat, otplovi u Napulj po Karla Roberta. U kolovozu 1300. god. doplovi Karlo
Robert u Split s velikom pratnjom napuljskih, hrvatskih i ugarskih velikaša, a u rujnu ga
ban Pavao slavodobitno dovede u Zagreb. Uznemirilo je to mletačku republiku koja se
bojala širenja moći napuljskog dvora i na ovu stranu Jadrana. Došlo bi do rata da 1301.
god. nije umro kralj Andrija III. Mlečanin.
Razlog zašto je Pavlu Šubiću prepuštena sva vlast u Hrvatskoj i Bosni vjerojatno
leži u Karlovoj namjeri da protiv STJEPANA DRAGUTINA i bosanskog bana
Stjepana I. Kotromanića, stavi svog vjernog rođaka Pavla. Vlast Pavla Šubića protezala
15
se od Gvozda na sjeveru do Neretve na jugu i od Jadrana na zapadu do Drine na
istoku. Je li, i koliko bio ušao u oblast Stjepana Dragutina, ne može se znati. Uz Pavla
su njegova braća Juraj I. i Mladen I. knezovi dalmatinskih gradova. S njima se već
javljaju i Pavlovi sinovi: Mladen II., Juraj II., Pavao II. i Grgur II. Pavao I. je kao
gospodar Bosne, postavio 1302. god. za bosanskog bana svog mlađeg brata
MLADENA I., zbacivši bana Stjepana. Ubrzo dođe u Bosni i u donjoj Posavini do
sukoba između bana Mladena i bana Stjepana I. Kotromanića. U ratovanju podleže
bosanski ban Stjepan. Mladen je sada ostao jedini gospodar Bosne.
Promjena na bosanskoj stolici i uplitanje Ugarske, Napulja i Šubića u bosanske
prilike nerado su gledali pripadnici Crkve bosanske koji su stali na stranu Kotromana.
Ova netrpeljivost eskalirala je dotle da su domaći ljudi 1304. god. ubili bana Mladena
I. Na ovo je Pavao planuo osvetom, provalio s vojskom u Bosnu da kazni ubojice. U
tome je toliko uspio da se u povelji 1305. god. prvi put zove ”gospodarom čitave
Bosne”. Umjesto ubijenog brata, Pavao za bana postavi svog najstarijeg sina
MLADENA II. Ban Pavao Šubić gospodar je velike zemlje u kojoj je vladao kao
neokrunjeni kralj. Zadar nije bio u njegovoj vlasti, nego u mletačkom posjedu. Kada je
ban Pavao postigao svoj cilj i uzdigao svoju porodicu do najviše vlasti i moći te dobio u
nasljedstvo bansko dostojanstvo, zateče ga smrt 1312. god. Ferdo Šišić kaže da ban
Pavao ide među najznamenitije muževe hrvatske prošlosti; mudar, odlučan, promišljen.
On je tako reći obnovio doba narodnih hrvatskih vladar, skupivši u svojim rukama
najveći dio hrvatske države. Još u 16. st. njega i njegova sina Mladena neki pisci
(Mavro Orbini) držali su ”samostalnim hrvatskim vladarima”.
Ban Mladen II. u ispravi iz 1318. god. zove se ”banom Hrvata i Bosne i
općim gospodarom Humske zemlje”. Domaće pučanstvo sve je činilo da se riješi
Mladena II. kao što su mu se riješili i strica. Znači zvao se i banom Humske zemlje. To
je uznemirilo Uroša II., skoro rat između Uroša i Mladena. Mladen se nije mogao
protegnuti na Hrvatsku, Dalmaciju i Bosnu, pa je morao iznaći dobro rješenje. Stjepan
II. Kotromanić bio je po pravu bosanski ban. Njega su, a ne Mladena u Bosni svi
priznavali za bana. Mladen se skrio iza Stjepana. Mladen je nakon toga napustio Bosnu
predavši bansku čast Stjepanu Kotromaniću. Mladen je imao neprilika ne samo u
Bosni nego i u Hrvatskoj jer su mu Mlečani otežavali situaciju. Padom Mladena II.
Šubića zašla je zvijezda najmoćnije kneževske porodice u Hrvatskoj, koja je četvrt
stoljeća vladala i Bosnom.
16
-BAN STJEPAN II. KOTROMANIĆ (1322.-1353.)-
Pad Mladena Šubića značilo je oslobođenje STJEPANA KOTROMANIĆA i
brata mu VLADISLAVA. Oni su se bili priključili Mladenovim neprijateljima i radili o
njegovoj propasti. Iz dvije isprave možemo zaključiti da je ban Stjepan potpuno
zavladao banovinom ”po milosti Božjoj”. Ban Stjepan bio je u rodu s ugarsko-
hrvatskim kraljem Karlom pa je prirodno da od njega traži prijateljstvo i zaštitu. Sva
Bosna priznavala je Stjepana. Vlast mu se protezala od Save do mora i od Cetine do
Drine. Nije dakle Stjepan Kotromanić dobio samo staru djedovinu i očevinu nego i
sjevernu oblast Stjepana Dragutina i Mladena Šubića. Stjepan je iskoristio borbu protiv
Nelipića, od ušća Cetine do Neretve. Dobio je primorsku oblast zvanu KRAJINA s
Makarskom. Uzeo je zaleđe: Imotski, Duvno, Glamoč i Livno.
Krajinu s Imotskim pridružio je Humu, a od Duvna, Glamoča i Livna stvorio je
posebnu oblast koja se u bosanskim spomenicima zove ZAPADNE STRANE ILI
ZAVRŠJE. Humska je zemlja već od početka njegove vladavine bila u njegovoj vlasti.
Ban Stjepan je tako stekao veliki dio primorja od Dubrovnika do Neretve, a onda
od Neretve do Omiša na ušću Cetine.
Bosna je time došla na more, u neposrednom susjedstvu mletačke republike,
gospodara mora, dalmatinskih gradova i otoka. Već je mislio kako će osvojiti mletački
otok Korčulu i tražio je od Dubrovčana brodovlje.
Ban Stjepan je uvijek bio gorljivi katolik. U njegovo vrijeme procvjetala je
katolička crkva, a bosanski biskup vratio se iz Đakova u Bosnu, to je banova zasluga.
Ovaj napredak unutar Katoličke Crkve zasjenio je sukob između biskupa i franjevaca
oko ubiranja desetine. U svom pismu iz 1343. god. papa Klement VI. Osim bosanskog
biskupa spominje još i neke druge biskupe koji su pripadali političkoj vlasti bosanskog
bana. To su makarska i duvanjska biskupija, koje su bile pod jurisdikcijom splitskog
nadbiskupa. Sve tri katoličke biskupije na području Bosne bile su preporučene banu
Stjepanu i koliko je bilo do njega on ih je uzeo u zaštitu i pomagao.
U ovom se mirnom vremenu posvetio jačanju trgovačkih veza s Dubrovnikom.
Bezimeni pisac spisa ”Opsade Zadra” kaže da je ban Stjepan bio heretik kao i njegova
zemlja. Ovdje se radilo o političkoj netrpeljivosti jer je ban Stjepan bio prijatelj
Mletačke Republike. Stjepan Kotromanić služio je potajno Mletačkoj Republici, na
štetu kralja Ludovika, a nikada nije protiv njega javno ustao. To nije učinio jer mu je
17
bila potrebna kraljeva zaštita protiv srpskog kralj Stjepana Dušana. Uvjet ovoga mira
bilo je vraćanje Humske zemlje pod Dušanovo okrilje. Poslije Dušanove krunidbe
1346. god. za cara, napetost je bila na vrhuncu, a ban se bojao da će Dušan napasti
Bosnu. Zato je preko Mlečana tražio primirje s Dušanom. Dušan je Mlečanima
odgovorio da za njihovu ljubav želi zadržati mir i prijateljstvo s banom, ali se potužio
da ban drži Hum koji pripada njemu. U međuvremenu Bizant započe rat protiv Srbije pa
se Dušan morao žurno vratiti u svoju zemlju. Diplomacija nije uspjela pa je do sukoba
između Stjepana i Dušana ipak došlo. Prijetnja je bila na vrhuncu 1349. god., a već u
listopadu car Dušan krenu s velikom vojskom na Bosnu. Dubrovački pisac Mavro
Orbini kaže da je i Dušan u Bosnu provalio s 80 000 vojnika i došao sve do Bobovca
i Duvna, pa do Cetine i Krke. Rat s Dušanom učvrstio je vlast i ugled bana Stjepana i
izvan Bosne. I velike su bile veze s kojima se vladarska porodica, bila ženidbom i
udajom, vezala s raznim kraljevskim i velikaškim kućama. Najveću sreću ban Stjepan
doživio je kada mu se kći Elizabeta udala za kralja Ludovika te on postade kraljevim
tastom. Znači sada je promijenio politiku, prije je bio uz Mlečane.
Ban Stjepan valjda zbog teške bolesti nije mogao na put vidjeti sreću svoje kćeri
i sudjelovati u radosti i veselju njezinoj. U drugoj polovici 1353. god. umrije ban
Stjepan II. Kotromanić. Ban Stjepan II. Kotromanić dugo je vladao Bosnom, odnosno
bosanskom banovinom te položio temelj kasnijoj bosanskoj državi. Listine Stjepana II.
prvi put se spominju 1322. god., kada je zasjeo na bansko prijestolje. Podigao je
Bosnu na veći stupanj samostalnosti, a svoj ugled povećao je osvajanjem Huma,
Krajine i Završja. Zvao se slobodnim vladarom Bosne, Usore, Soli, Donjih krajeva
i Huma. Svoju suverenost potvrđivao je kovanjem novca. Ban Stjepan II. Kotromanić
umro je ostavivši iza sebe državu dva puta veću nego što ju je primio i daleko snažniju
nego što je prije bila. Stjepan II. započeo je bosansku politiku većeg stila i udario
temelje njenoj kasnijoj moći.
18
-BAN STJEPAN TVRTKO (1353.-1391.)-
Sva muška djeca bana Stjepana Kotromanića pomrla su prije oca i zato ga na
banskoj stolici naslijedi sinovac TVRTKO, stariji sin brata mu Vladislava i Jelene
Šubićke. Tvrtku je tada moglo biti 15 godina. Upravu zemlje preuze za malodobnog
sina otac Vladislav. Sve se to zbilo kada je Tvrtkova mati Jelena s mlađim sinom
Vukanom bila u Ugarskoj na vjenčanju kralj Ludovika i Elizabete Kotromanićke.
Kneginja Jelena je bez sumnje uredila s kraljem pitanje nasljedstva i Ludovik je bez
prigovora priznao Tvrtka za bosanskog bana, nasljednika mu strica Stjepana
Kotromanića. Sigurno je da je Jelena u ime svoga muža i sina pristala na sve ono što je
kralj tražio od novoga bana. Poslije dužeg boravka na kraljevu dvoru vrati se Jelena u
Bosnu.
Malo poslije toga knez Vladislav umrije i udovica mu Jelena preuze svu brigu
oko sina Tvrtka. Ta je briga bila očita i kada je sin postao punoljetan. U ispravi iz 1356.
god. Tvrtko se zove ”Božjom milošću ban čitave Bosne i čitave Usore i Soli”.
Biskupa Petra zove ”u Kristu duhovnim ocem”, a za kralja Ludovika kaže da je ”njegov
gospodin”. Isprava je važna ne samo zbog dokaza o Tvrtkovu katoličanstvu nego i zbog
toga što je s njome utvrđeno da je ban Prijezda djed bana Stjepana II. Kotromanića.
Iako je Tvrtko priznao Ludovika ”svojim gospodarom” nije se s njim slagao niti se
slagao s njegovom politikom. Tvrtko je naginjao srpsko-mletačkom savezu, koji je bio
uperen protiv Ludovika. Kralj je tako imao dva neprijatelja, cara Uroša i Mlečane i
jednog potajnog, bana Tvrtka.
Kao katolički vladar htio se Ludovik pokazati pred papom i zapadnim
kršćanstvom, gorljivim zaštitnikom Rimske crkve i progoniteljem nevjernika, heretika i
shizmatika. Zbog prevlasti nad Mlečanima Ludovik započe rat 1357. god. bio je
uspješan na ratištu u Italiji što se odrazilo na priliku s ove strane Jadrana. Dalmatinski
gradovi Split, Trogir, Šibenik prešli su na kraljevu stranu, da bi nakon toga osvojio i
Zadar. U tim okolnostima 1358. god. sklopljen je ZADARSKI MIR, po kojem
Republika sv. Marka odriče čitave Dalmacije uključujući i otoke pa i Dubrovnik.
19
PLOČA:
U SPOMEN 600 OBLJETNICE ZADARSKOG MIRA
POTPISANOG U OVOJ SAKRSTIJI IZMEĐU HRVATSKO-
UGARSKOG KRALJA LUDOVIKA I MLETAČKE REPUBLIKE
18. II. 1358. GODINE PREMA KOJEMU SE REPUBLIKA
ODRIČE PRAVA NA PODRUČJE OD KVARNERA DO DRAČA,
A DUŽD I NASLOVA ”DUX DALMATIAE ET CROATIAE”
POSTAVIŠE OVU PLOČU 18. XI. 1958. GODINE GRAĐANI
ZADRA.
Ovime je Tvrtkov ugled u očima Dubrovčana veoma pogoršan, jer sve obveze i
privilegije Dubrovčana na sebe je preuzeo Ludovik. Kralj Ludovik htio je još kazniti i
podložiti Tvrtka. Papa je 1360. god. bosanskom biskupu Petru dao dozvolu da može u
pomoć pozvati i silu u vršenju inkvizicije. Budući da se Ludovik predstavljao kao
progonitelj nevjernika, 1363. god. povede vojnu protiv Tvrtka. (INKVIZICIJA - je
crkveno državna institucija u kojoj država pomaže crkvi za očišćenje prostora od
nevjernika, provođena je protiv vještica, heretika ali čak i protiv Židova. Franjevci su
dolazili u Bosnu kao inkvizitori od strane Mlečana, a Dominikanci od strane Ugara.)
Tvrtko je u ovome ratu uspješno obranio čast i slobodu svoje banovine. Tako se
ponovno moga zvati ”Božjom milošću ban čitave Bosne”. To znači da u kraljevoj vlasti
nije više bio nijedan dio banovine. U međuvremenu od Tvrtka se odmetnu mlađi brat
Vuk, a s njim i neki velikaši. Svakako je ta stranka bila jaka kada je Tvrtko morao
bježati i tražiti pomoć od Ludovika, koji mu sve oprosti. Vuk je i dalje ostao protivnik
svoga brata, kao što je nekoć Vukan oklevetao Kulina bana za herezu, tako je sada Vuk
iz pisma 1368. god. oklevetao brata Tvrtka kod pape. Međutim ovo nije imalo posljedica.
U ovo vrijeme Turci nadiru sve više s istoka. Do okršaja sa Turcima srpska se vojska
sukobila na rijeci MARICI 1371. god. gdje su poginuli kralj Vukašin i brat mu despot
Uglješa, a car Stjepan Uroš V., kao posljednji vladar iz kuće Nemanjića, umrije iste
godine u 35 godini života.
Pri ovom raspadu Nemanjićke države mora da je Tvrtko imao svoj plan da i on
dobije svoj dio. Po svojoj baki Jelisaveti, kćeri Stjepana Dragutina, imao je Nemanjićke
krvi. Zauzeo je zapadni dio s donjim Polimljem kod Mileševa i Prijepolja i gornje
Podrinje. Tvrtko se oženio tek 1374. god. u svojoj 35 godini života. Vjenčao ga je
bosanski biskup Petar, nekoć ljuti protivnik, a sada ”ljubazni duhovni otac”. Obitelj
20
Balšića držala je Trebinje i Konavle, a 1378. god. mogao je uzeti sebi nakon što je umro
Đuro Balšić.
21
-TVRTKO POSTAJE KRALJEM 1377. GODINE-
Bana Tvrtka pratila je od mladosti nekakva sreća i iz najtežih neprilika znao se
izvući. Nije samo znao sačuvati granice svoje banovine, kako mu je stric ostavio,
nego ju je proširio na sve strane osobito uzevši primorje od Dubrovnika do Kotora.
Kao potomak Nemanjića dobio je i jedan dio njihove stare države. Držao je tako u svojoj
vlasti i zemlju svojih predaka Kotromanića i Nemanjića. Prilike su u taj trenutak njemu
bile naklonjene. Knez Lazar nije se protivio da se Tvrtko okruni za kralja, a nije ga
mogao ni omesti, jer nije bio dovoljno jak, a kralj Ludovik imao je pune ruke posla u
Poljskoj i Italiji. Za ovaj potez Tvrtko nije tražio ni od koga dozvolu, ali nije htio nikoga
ni izazvati pa je to učinio skromno i neopaženo.
Ovaj događaj ostao je nezabilježen u europskoj povijesti, ali znamo da se
Tvrtko posljednji put banom zove 23. veljače, a prvi put kraljem 18. listopada 1377.
god. Kao što nam nije poznat datum nije ni mjesto krunidbe. Mavro Orbini priča da je
okrunjen u MILEŠEVU kod PRIJEPOLJA, a Thalloczy tvrdi da je to bilo u
MILAMA kod VISOKOG, gdje je bio franjevački samostan i grob Stjepana
Kotromanića. Budući da je okrunjen i za bosanskog i za raškog kralja, možda je ta
krunidba bila dvostruka, to jest u Milama i Mileševu. Ovim nepoznanicama dodajemo da
se ne zna ni tko je Tvrtka okrunio, ni kojom krunom.
Oko Tvrtka nalazimo samo bosanske knezove i vojvode, među kojima se ističu
Vlatko i Hrana Vuković, Radin Jablanović i sin mu Pavao Radinović, te već poznati
vojvoda Vukac Hrvatinić sa sinom Hrvojem Vukčićem.
Dubrovnik je odmah priznao Tvrtka, a ni Mlečani nisu otezali s priznanjem. Što
se tiče kralja Ludovika on se ponašao kao da se u Bosni nije ništa dogodilo. Ludovika je
na prijestolju naslijedila njegova i Elizabetina kći MARIJA. Elizabetu su pred očima
svoje kćeri u Zadru 1386. god. zadavili pobunjenici. Tako je završila ta bosanska kći
na ugarsko-hrvatskom prijestolju, kći bana Stjepana Kotromanića i rođakinja kralja
Tvrtka.
Kako je uzeo rašku krunu, po istom nasljednom pravu Tvrtko je smatrao da ima
pravo i na hrvatsku krunu. Najprije je zauzeo zapadni dio Huma koji do tada nije
držao, te gradove Livno, Glamoč i Duvno, u čemu mu je pomogao i Hrvoje . Uredivši
to krene zavladati Dalmacijom i Hrvatskom. Dolaskom bosanske vojske uznemirila se
Dalmacija. Početni Tvrtkovi uspjesi uplašili su dalmatinske gradove te su počeli misliti
22
kako da se predaju bosanskom kralju. U južnom primorju jedino je Dubrovnik ostao
vjeran SIGISMUNDU (1387.-1437.) i Mariji. Tvrtko je dubrovnik ostavio na miru.
Izgleda da je ĐURAĐ BALŠIĆ, da se osveti Tvrtku zbog zauzimanja Kotora, na Bosnu
naveo Turke. Tvrtkov vojvoda VLATKO VUKOVIĆ porazio ih je 1388. god. kod
BILEĆA. Isti Vlatko Vuković 1389. god. stoji pred Splitom i traži da se Splićani
poklone bosanskom kralju.
Turci su sada sve više odlučivali krenuti prema unutrašnjosti Europe. Saveznička
kršćanska vojska dočekala ih je 1389. god. na KOSOVSKOM POLJU. Vojsku kralja
Tvrtka opet je vodio Vlatko Vuković. Kršćanska je vojska izgubila bitku, u njoj je
poginuo srpski knez Lazar ali i turski sultan MURAT. Kosovskom bitkom Turci su se
učvrstili na Balkanu. Nakon ovih burnih događaja Tvrtko nije odustajao od plana, nešto
diplomatski nešto vojnom silom zadobio je dalmatinske gradove pa je sebi još uz naslov
nadodao ”kralj Dalmacije i Hrvatske”. Njegova država na zapadu obuhvaćala je
granicu od Velebita do Kotora sa svim otocima osim grada Zadra i Dubrovnika koji
su ostali vjerni Sigismundu. Ponosio se svojom pripadnošću katoličkoj crkvi, pa u
svojoj povelji 1390. god. kaže da se ”ponosi što je biljka crkve katoličke” . Sigismund
je Tvrtka smatrao otimačem, a nešto slično mislili su i Mlečani.
Smrt je kralja Tvrtka pokosila 1391. god., u 53. godini života, prekinuvši
njegove snove. Ne zna se gdje je umro ni gdje je pokopan.
23
-STJEPAN DABIŠA (1391.-1395.)-
Kralj Stjepan Tvrtko I. ostavio je jednog zakonitog sina, Stjepana Tvrtka II., i
dva nezakonita sina; Stjepana Ostoju i Vuka. Nijedan od njih nije naslijedio oca. Po
pravu starješinstva, a pogotovo voljom izbora velikaša, uzeo je vlast i krunu
STJEPAN DABIŠA, nezakoniti sin kneza Ninoslava, strica Tvrtkova. Dabišina
žena zvala se Jelena, nadimkom „Gruba“, a bez sumnje bila je iz neke velikaške
porodice.
Stjepan Dabiša nije bio dorastao da nastavi sa sređivanjem i učvršćivanjem
države. To su pogotovo koristili velikaši koji su držali sve veće oblasti i svaki od njih
smatrao je svoju oblast državom u državi. Ne zna se točno gdje je okrunjen Dabiša,
vrludao je između ugarske i napuljske struje. To su odmah pokazala braća Sankovići,
župan Bjelak i vojvoda Radić, sinovi župana SANKA (1348.-1367.). Oni su vladali
u Humu i Popovu, uz obalu među Dubrovnikom i Stonom. Budući da su se tako
ponašali bosanski velikaši prema vojvodi i kralju, onda nije čudo, što ga dubrovčani
nisu htjeli priznati bosanskim kraljem.
Upravo u ono vrijeme kad se obračunavalo sa Sankovićima, nekako u prosincu
1391. god. provališe Turci u Bosnu. Kralj Stjepan Dabiša opisuje pobjedu nad
Turcima u darovnici 1392. god. Nesreća braće Sankovića i poraz Turaka djelovale su
na Dubrovčane. Sad se oni predomisle, te 1392. god. pošalju poslanstvo Dabiši da mu
se poklone, što znači da su promijenili odnos. Dok su tako Mlečani, Dubrovčani i
dalmatinski gradovi priznavali Stjepana Dabišu, dotle je kralj SIGISMUND (Žigmund
1387.-1437.), zabavljen ratom s Turcima, nije se mogao uplitati u bosanske prilike.
Ali zato je Ladislav Napuljski nastavio raditi da sačuva svoju vlast na istočnoj obali
Jadrana. U tome su ga pomogli velikaši, braća VUKČIĆI koji su služili i kralju
Ladislavu i kralju Dabiši. Ladislav je 1391. god. imenovao vojvodu Hrvoja i brata
mu Vuka banovima hrvatsko-dalmatinskim, a Ivaniša Horvata glavnim
namjesnikom u Ugarskoj i Hrvatskoj. Mnogi su hrvatski i bosanski velikaši napustili
Stjepana Dabišu i priznali Ladislava za svog kralja. Ladislav Napuljski naumio je
sklopiti savez s turskim sultanom. Nadao se, da će time dobiti pomoć protiv Sigismunda
i protiv Stjepana Dabiše. Ladislav 1392. god. pošalje poslanika k sultanu da isprosi
jednu njegovu kćer. Kralj Dabiša je umro 1395. god. u Sutjesci, ostavivši kćer Stanu
i udovicu kraljicu Jelenu Grubu.
24
-JELENA GRUBA (1395.-1398.)-
Ne imajući zgodna kandidata iz kuće Kotromanića i jer je Tvrtkov sin Stjepan
Ostoja bio velikašima nepoćudan, složili su se velikaši da za kraljicu izaberu
Dabišinu udovicu, JELENU GRUBU. Ne može se prihvatiti mišljenje da je Jelena
Gruba vladala u ime svog nedoraslog sina. ONA JE BILA PRAVA BOSANSKA
KRALJICA, A NE REGENTICA. Kraljica je bila u dobrim odnosima s
Dubrovčanima. Vijesti o tim odnosima, zapravo su jedini podatci o njenoj vladavini.
Kraljica se nalazila u društvu sa svojom vlastelom, među kojima se spominju
vojvoda Hrvoje Vukčić, knez Pavao Radinović i vojvoda Sandalj Hranić, oni su
dugo vremena vladali Bosnom.
HRVTINIĆI su držali područje Donjih Krajeva, PAVLOVIĆI - Borač,
KOSAČE – Blagaj, SANKOVIĆI – područje sjeverno od Dubrovnika, NELIPIĆI –
od Neretve prema Splitu, uglavnom makarsko primorje.
VOJVODA HRVOJE VUKČIĆ HRVATINIĆ (1350.-1416.), sin vojvode
Vukca Hrvatinića. Žena mu je bila Jelena, kći Cetinskog kneza Ivana Nelipića. Bio je
gospodar Donjih Krajeva. Već za Stjepana Tvrtka ističe se Hrvoje na političkom polju
kao veliki protivnik kralja Sigismunda. U borbi protiv Sigismunda pristao je odlučno uz
Ladislava Napuljskog, koji ga je imenovao namjesnikom u Hrvatskoj i Dalmaciji. Njega
su slušali na bosanskom i napuljskom dvoru, dok su ga se na budimskom dvoru bojali.
Politika kralja Stjepana Dabiše i kraljice Jelene, upravljala se kako je Hrvoje htio.
VOJVODA SANDALJ HRANIĆ KOSAČA. Djed mu je Vuk Kosača, koji je
imao dva sina Vukovića; Vlatka, koji je vodio bosansku vojsku na Kosovo, i Hranu,
oca Sandaljeva, po kojem se nazvao Hranić. Sandalj je imao dva brata: Vukca i
Vuka. Oko 1400. god. oženio je Katarinu (Jelenu), kćer bana Vuka Vukčića. Njegova
se oblast proširila padom braće Sankovića, a pružala se od ušća Neretve do Lima i
od doline Rame do Kotora. Njegovi su bili gradovi: Blagaj (kod Mostara), Novi i
Risan u Boki Kotorskoj, Nevesinje i Gacko, Konjic na Neretvi, Goražde, Soko,
Pljevlje, Mileševo, Onogošt (Nikšić). Sva ova njegova oblast zvala se Hum, a
kasnije po njegovu sinovcu i nasljedniku hercegu Stjepanu nazvana je
Hercegovina. U ovoj prostranoj oblasti Sandalj je vladao kao samostalan vladar, a u
Bosni je utjecao na državne poslove kao i Hrvoje.
25
Uz spomenuta dva velikaša ističe se i knez PAVAO RADINOVIĆ, sin
Radina Jablanovića, dostojanstvenika kralja Stjepana Tvrtka. Oblast mu se prostirala
u pravoj Bosni, između rijeke Bosne i Drine, sa stolnim gradom BORČEM. Od
Sankovića je preuzeo veliki dio njihove oblasti, kao grad Trebinje i dio Konavla. Knez
Pavao Radinović imao je dva sina: Petra i Radoslava, koji se po ocu prozvaše
PAVLOVIĆI.
Ovi su velikaši uglavnom podržavali kraljicu Jelenu Grubu, i sigurno zbog njih
kralj Sigismund nije se usudio da silom ostvari svoje pravo na bosansko prijestolje.
Imao je druge veće brige.
Otkako su Turci pokorili Bugarsku 1393. god., počeli su se spremati na Vlašku
1395. god., a time su zaprijetili Ugarskoj. Zato je Sigismund snivao o ratu s Turcima i
tražio pomoć na Zapadu. S vojskom od oko 120 000 ljudi provali Sigismund u
zapadnu Bugarsku. Došao je do NIKOPOLJA, nitko se tada Turcima nije nadao jer
su opsjedali Carigrad, ali sultan BAJAZIT krene prema Nikopolju i tu mu se
pridruži srpski despot Stjepan Lazarević. Dogodila se velika bitka kod Nikopolja
1396. god. u kojoj je kršćanska vojska poražena. Turska pobjeda kod Nikopolja
otvorila je Turcima put u Ugarsku, Slavoniju i Bosnu.
U vrijeme ovih događaja u Ugarskoj i Hrvatskoj zbile su se mnoge stvari u
Bosni, koje nisu slutile dobro. Slaba kraljica Jelena Gruba nije se uplela ni u vanjske ni
u unutarnje poslove. Položaj kraljičin bio je čvrst, dok se nisu sukobili interesi njezini i
velikaši.
Sredinom 1397. god. došlo je u Bosni do nemira i stvorile su se dvije
stranke: jedna za kraljicu Jelenu Grubu, a druga za Stjepana Ostoju. Domaće
nemire u Bosni iskoristili su Turci, koji su periodično počeli uznemiravati Bosnu.
Godine 1398. nestaje kraljice Jelene Grube kao bosanske vladarice, ili je bila
prisiljena da se sama ukloni ili je silom zbačena. Novoizabrani kralj bio je Stjepan
Ostoja, vjerojatno u Humskoj zemlji gdje je živio povučen i nepoznat.
26
-STJEPAN OSTOJA (1398.-1404.)-
Stjepan Ostoja bio je nezakoniti sin kralja Stjepana Tvrtka I. Izabran je za
kralja 1398. god. Glavnu riječ pri izboru imao je vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić,
kome je novi kralj postao pokoran i poslušan. Hrvoje je bio vjeran pristaša Ladislava
Napuljskog, pa je jasno da je dao izabrati kraljem onoga, koji će biti ne samo pokoran
napuljskom dvoru, nego će biti i protivnik kralja Sigismunda.
Možda je i postojao neki sporazum Hrvojev s Turcima, ali on je bio samo velika
izlika Sigismundu da on navali 1398. god. na Bosnu i Hrvoja. U srpnju kralj provali u
Hrvojeve Donje Krajeve sve do Vrbaskog grada, ali bez uspjeha. To je još više
doprinijelo Hrvojevoj moći i ugledu. Kralj Stjepan Ostoja igračka je u njegovim
rukama. Hrvoje je već sada neokrunjeni bosanski kralj. Kako se Stjepan Ostoja,
Hrvoju i vlasteli pokoravao u javnim poslovima, tako izgleda da se morao pokoriti i u
privatnom životu. On je bio oženjen već prije nego je postao kralj, s nekom Vitačom,
koju je sada morao, valjda protiv svoje volje otpustiti i drugu ženu uzeti. Kralj je sada
za ženu uzeo Kujavu, rođakinju kneza Pavla Radinovića.
Početkom travnja 1399. god. Stjepan Ostoja trebao je doći u Hum ili do Kotora.
Međutim stiže u Bišće pod Blagajem u Humskoj zemlji. Dubrovčani su mu ovom
prilikom htjeli iskazati ljubav, pa mu poslaše dva poslanika da mu se poklone. Tada je i
Stjepan Ostoja okrunjen za kralja, a ne zna se točno gdje. Moguće da se to
dogodilo u Mileševu ili u samom Bišću.
Kralj Sigismund imao je tri neprijatelja: Bosnu, sultana i Ladislava Napuljskog.
Nije se usudio udariti na sve strane, pa se odlučio udariti na Bosnu. U svibnju 1399.
god. spremala se vojska na Bosnu, ali do rata tada nije došlo. Početkom 1400. god. opet
se radi da se Bosna napadne. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da pokori Bosnu,
Sigismund je neko vrijeme pustio Bosnu na miru, jer je u Ugarskoj imao teških briga.
Početkom 1401. god. tražio je Ostoja od Dubrovčana da skinu Ugarsku zastavu i
razviju bosansku, ali oni to nisu učinili. Do kraja 1402. god sva je Dalmacija do
Dubrovnika i sva Hrvatska na jugu Velebita bila u vlasti Ladislava Napuljskog. To
je imalo odjeka i u Slavoniji i Ugarskoj. Početkom 1403. god. u Velikom Varadinu
sakupili su se protivnici Sigismunda s namjerom da ga zbace i uzdignu Ladislava.
Sve je bilo pripravljeno za Ladislavov dolazak u Dalmaciju. Čekali su ga još
početkom 1403. god. Tada su se u Zadru počeli okupljati velikaši među kojima je bio i
27
Hrvoje. Nakon što je Ladislav Napuljski došao u Zadar, ostrogonski ga je nadbiskup
okrunio kraljevskom krunom. Uzalud su u Zadru čekali dolazak bosanskog kralja
Ostoje. On nije htio, a nije ni mogao doći iz više razloga. Nije se nadao da će Ladislav
ikada stići u Dalmaciju, a pogotovo da će se kruniti i time ući u posjed onoga dijela
ugarsko-hrvatskog kraljevstva za koje je Ostoja, kao nasljednik Tvrtkov računao da će
pripasti Bosanskom kraljevstvu. Da je Ostoja došao u Zadar i prisustvovao krunidbi
Ladislavovoj, bio bi ga priznao ne samo kraljem Ugarske, Hrvatske i Dalmacije,
nego bi priznao i njegovo pravo na Bosnu. Ladislav Napuljski ostao je u Zadru oko tri
mjeseca. Dolazila su mu poslanstva dalmatinskih gradova i on im je potvrđivao stare
povlastice. Najveće priznanje Ladislav je dobio kada je početkom rujna stigao u Zadar
mletački poslanik, koji je kralju u ime republike čestitao. Tima ga je mletačka republika
priznala zakonitim ugarsko-hrvatskim kraljem. Ladislav se nije usudio krenuti u
Ugarsku i ondje zasjesti na prijestolje.
Sigismund je već počeo spremati vojsku, što je zastrašilo njegove protivnike.
Napuljske je stranka sve više slabila i mnogi su je velikaši napustili vrativši se
Sigismundu. Kako izbi nezadovoljstvo protiv Ladislava, on se vrati u Napulj. Svojim
»glavnim namjesnikom u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni« imenova
vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Također dade mu čast ”hercega splitskog” i
darova mu otoke Brač, Hvar i Korčulu. Sada se Hrvoje zove »hercegom Splita,
potkraljem Dalmacije i Hrvatske, velikim vojvodom bosanskim i knezom Donjih
Kraja«. Držao je jedan dvor u Jajcu, a drugi u Splitu.
Moć i slava Hrvojeva zasjenili su sjaj Ostojine krune. Posljedica toga je da su se
u Bosni podjeli velikaši u dva tabora. Dubrovčani nisu htjeli priznati vrhovnu bosansku
vlast, a Stjepan Ostoja nije našao dobar trenutak da udari na Dubrovnik. Dubrovčani su
u neprestanu strahu obraćali i Ostaji i Hrvoju u nadi da će se oluja nad njihovom
glavom razići. Obraćali su se vojvodi Hrvoji da ih zagovara kod kralja Ostoje i da kod
kralja pobije neke nepovoljne glasine. U zagovor, kao i u moć i ugled Hrvojev,
Dubrovčani su se mnogo uzdali i kazali mu laskajući: »Ono, što vi hoćete, htjet će
čitava Bosna«. Ali Hrvoje, uza sve svoje obećanje za posredovanje, nije im u taj mah
pomogao, jer se tada čekalo na dolazak kralja Ladislava.
Prilike su se promijenile u korist Dubrovčana, jer je Sigismund u Ugarskoj
ojačao, a Ladislav Napuljski napustio Dalmaciju. Rat bosansko-dubrovački vodio se
od srpnja do studenog 1403. god. Kralja su Ostoju pomagali vojvoda Sandalj Hranić,
Pavao Radinović i Radič Sanković s vojskom od 8 000 ljudi. Uspjesi Sigismundovi tada
28
bili su uspjesi dubrovački. Ostoja se odlučio tada pomiriti sa Sigismundom i to
učinio početkom 1403. god. te je time priznao Sigismunda vrhovnim gospodarom.
Dubrovčani se tada odluče na savez s bosanskim velikašima, u tome slučaju protiv
Sigismunda, jer su se u ovome trenutku dubrovački interesi slagali s interesima
bosanske gospode. Bez dvojbe upleo se kralj Sigismund u bosanske i dubrovačke
razmirice i napravio red i mir. Jednako je i herceg Hrvoje radio da izmiri bosansku
gospodu s Dubrovnikom. Kralj Stjepan Ostoja nikako nije htio pristati na uvjete mira,
koje su Dubrovčani predlagali, da im vrati Primorje i plati odštetu.
Netrpeljivost Ostojina izazvala je kod Dubrovčana i njihovih prijatelja pravu
srdžbu, kada je Ostoja usprkos njima, pismeno zajamčio Mlečanima obećanja u korist
mletačkim trgovcima, a na štetu Dubrovčana. Nije bilo ugodno ni hercegu Hrvoju, da se
Mlečani slobodno kreću po Bosni i dalmatinskim otocima. Dubrovčani su se pokušali
izmiriti s Ostojom i o njegovu postupku izvijestili Sigismunda. Kada sve nije uspjelo
urotiše se Dubrovčani s Hrvojem i još nekom gospodom da Ostaju zbace s prijestolja.
Negdje sredinom svibnja 1404. god. Hrvoje diže vojsku i pođe pod grad Bobovac ,
gdje je boravio kralj Ostoja sa ženom Kujavom i djecom.
Hrvoje je bio onaj koji je stjerao Ostoju s prijestolja, pa je stoga lako
mogao postaviti i drugoga. Hrvoje je bez dvojbe najviše radio za Stjepana Tvrtka
II. Tvrtkovića, zakonitog sina kralja Stjepana Tvrtka I., koji je zaista bio i
izabran.
Valjda je Hrvoje čekao svoje vrijeme da postane kraljem ujedinjenog kraljevstva
Bosne, Hrvatske i Dalmacije, a to sada nije mogao kao namjesnik kralja Ladislava
Napuljskog, jer bi izazvao protiv sebe i Ladislava i Sigismunda, a i Mlečane.
Kralj Stjepan Ostoja izgubio je prijestolje najviše zbog nepopustljivosti prema
Dubrovčanima, koji su mu onda iskopali jamu. Njima je pomogao herceg Hrvoje, ali
kralj Sigismund volio je u borbi Dubrovčana i Ostoje više odmetnutome Ostoji, nego
vazda vjernim Dubrovčanima. Uzrok tome mora da je herceg Hrvoje, kojega Sigismund
nije trpio jer je bio predstavnik njegova takmaca, Ladislava Napuljskog.
29
-STJEPAN TVRTKO II. TVRTKOVIĆ (1404.-1408.)-
Zahvaljujući hercegu Hrvoju i Dubrovčanima popeo se na prijestolje
Stjepan Tvrtko. Dokazano je da je novi kralj zakoniti sin kralja Tvrtka I.
Herceg Hrvoje kao pokrovitelj novoga kralja i kao najugledniji velikaš u
Bosni i Hrvatskoj promjenu na bosanskom prijestolju javio je Mletačkoj Republici,
Dubrovčanima i napuljskom dvoru. Sigismund nije mogao gledati kako mu Hrvoje
prkosi, pa se 1405. god. spremao na rat protiv Bosne, odnosno ponajviše protiv Hrvoja.
Hrvoje je tražio pomoć od Dubrovčana, Mlečana i Ladislava Napuljskog. Jedino mu je
ovaj posljednji pružio pomoć. Sigismundova vojska udarila je dolinom Une prema
Bihaću. Osvojila je Bihać uz velike žrtve, ali iste godine Bihać ponovo dođe pod
Hrvojevu vlast. Tako sada Sigismundova vojna protiv Hrvoja i Bosne, a u cilju ”da
on ispravi i obnovi granice” nije uspjela. Nakon ove uspješne obrane svog teritorija,
kralj Stjepan Tvrtko II. mogao je 1406. god. sazvati skupštinu na kojoj su uz
Hrvoja i vojvodu Sandalja prisustvovali svi ostali bosanski velikaši. Na ovoj
skupštini bilo je govora o bosanskim granicama koje je Sigismund htio ispraviti na štetu
Bosanskog kraljevstva. U to vrijeme ni Hrvatska, ni Dalmacija, ni Bosna
Sigismunda Luksemburškog ne priznaju ugarsko-hrvatskim kraljem, nego je za
njih zakoniti kralj Ladislav Napuljski. Spomenuta skupština donijela je odluku
poslati poslanstvo u Napulj da zatraži od Ladislava potvrdu bosanskih granica.
Ladislav je 1406. god. izdao povelju kojom Bosanskom kraljevstvu jamči
granice kakve su bile u vrijeme Kulina bana. Dok je Ladislav darivanjem nastojao
sačuvati vjernost svojih pristaša, dotle je Sigismund mačem i ognjem htio kazniti
Hrvoja. Zbog toga već 1407. god. ponovno sprema rat. Sigismund 1407. god. s dva
kraja ponovno udari na Bosnu. Jedan pravac udara bio je Vrbas, s namjerom osvojiti
Hrvojeve Donje Krajeve. Druga je vojska pod zapovjedništvo samoga Sigismunda
prodirala dolinom rijeke Bosne. Sigismund se u rujnu 1407. god. nalazio u Bobovcu.
Otpor Hercega Hrvoja i banskih velikaša, bolest Sigismunda i drugi uzroci bili su
dovoljni za neuspjeh i ove vojne. Dubrovčani su bili razočarani. Oni su pametno bili
poručili Sigismundu da je bolje s Bosnom živjeti u miru nego s njom ratovati. Ne
sklopivši nikakva mira Sigismund je u listopadu 1407. god. ostavio Bosnu i vratio se u
Ugarsku, ne kaznivši Hrvoja i ne obnovivši granice svoga kraljevstva. Međutim,
30
Sigismund 1408. ponovno krenu u vojnu protiv Bosne. Utaborio se pod gradom
DOBROM. Sa 60.000 vojnika Sigismund je ovaj rat završio vrlo brzo i to
pobjedom. (Dobor, donji tok rijeke Bosne).
Što je u tom ratu bilo s Tvrtkom II. nije poznato. Spasio se vjerojatno bijegom.
Svaki se trag zameo krajem 1409. god. Bosna je bila poražena i velik broj velikaša je
pogubljen, ali nije bila uništena i svladana. Najznačajniji bosanski velikaši: herceg
Hrvoje, vojvoda Sandalj i knez Pavao Radinović ostali su na životu. Možda baš radi
toga što su na životu i slobodi ostali glavni bosanski velmože, Sigismund je u Bosni
ostavio nešto vojske i računao obračunati se s njima na proljeće sljedeće godine. On
nije nikoga postavio na ispražnjeno mjesto, nego je stvorio odluku da Bosnu
pridruži svojoj državi i da se sam okruni za bosanskog kralja.
31
32
-STJEPAN OSTOJA (drugi put) (1409.-1418.)-
Poslije pobjede kod Dobora kralj Sigismund je napustio Bosnu uvjeren da se
bezglavo kraljevstvo neće lako oporaviti od zadobivenih udaraca, no u tome se prevario.
Čim je ostavio opustošenu zemlju sakupiše se preostala gospoda da nađu drugog
kralja. Među izginulom i pogubljenom gospodom najviše je bilo pristalica poraženog
kralja i hercega Hrvoje, pa su sada bili najbrojniji oni velikaši koji su bili uza svrgnutog
kralja Stjepana Ostoju, koji je od 1404. god. čamio u Bobovcu.
Složivši se ova gospoda i opet podigoše na prijestolje Stjepana Ostoju. Izbor
Ostoje bio je uperen osobito protiv hercega Hrvoja. Najvažnije velmože, od kojih se
mogao očekivati spas Bosne, ne samo da nisu pristali uz Ostoju nego su se pobojali pa
su odmah poslije bosanske katastrofe i poraza kod Dobora zaboravili svoju dužnost
prema Bosni i vjernost prema Ladislavu Napuljskom, te se poklonili Sigismundu.
Knez Ivan Nelipić sigurno je slijedio Hrvoja pa se priklonio Sigismundu koji
je bio presretan ovim potezom. Za knezom Ivanišem slijedio je herceg Hrvoje Vukčić
koji također iznevjeri Ladislava Napuljskog i pokloni se Sigismundu. Toliko je
Sigismund bio zadovoljan i sretan, što mu se neki velikaši, dosadašnji najžešći
protivnici, priklonili. Dok je u dalmatinskim gradovima zavladao strah od
Sigismunda i Hrvoja, dotle je u Bosni pobijedio prkos i ponos i nadjačala je težnja
za slobodom. Tada se plemstvo okupilo oko svoga zakonitog kralja Stjepana
Ostoje, koji 1404. god. ostavi Sigismunda. Tako od svih bosanskih velikaša jedini
herceg Hrvoje bio je uz Sigismunda.
Sve Sigismundove vojne ne pokoriše Bosnu i ne odvoji se od nje ni jedan dio
zemlje osim same Usore. No mnogo teži udarac doživio je Sigismund u Dalmaciji.
Izmirenjem Hrvojevim sa Sigismundom oslabila je napuljska stranka. Položaj
Ladislava Napuljskog bio je neodrživ i on se sada odlučio na ono što su ga Mlečani
odavno nagovarali: da im proda Dalmaciju. MLETAČKA REPUBLIKA ZA
100.000 DUKATA KUPILA JE OD LADISLAVA ZADAR S TVRĐAVOM I
KOTAROM, NOVIGRAD, VRANU I PAG. Povrh toga Ladislav je Mlečanima tim
prodao i sva svoja prava na čitavu Dalmaciju.
U vrijeme kad se Dalmacija prodavala, nije Sigismund ni prstom maknuo da to
spriječi. Njemu i njegovom novom privrženiku hercegu Hrvoju bilo je važnije udariti na
Bosnu i Ostojine vjerne pristaše. Hrvoje nije mogao promijeniti stanje u Bosni. Kralj
33
Stjepan Ostoja učvrstio se na prijestolju i bio je moćniji pa je od Dubrovčana
tražio isplatu dohotka, što su ga plaćali njegovim predšasnicima. Padom sjevernog
dijela Dalmacije bio je ugrožen posjed vojvode Sandalja koji je držao Ostrovicu i
Skradin. Tada se bosanski vojvoda povukao iz Dalmacije i Hrvatske uvidjevši da je
izgubljena svaka nada da ondje ostane bosanska vlast. Kralj Sigismud 1410. god.
odluči podići vojsku na Bosnu. Najprije proglasi da se Stjepan Ostoja ne može
smatrati zakonitim bosanskim kraljem, a onda stvori osnovu po kojoj se treba voditi rat.
Trebao je pomoći hercegu Hrvoju i pritisnuti Stjepana Ostoju. Poslanici su svojoj vladi
javili da se otporna bosanska gospoda pokorila Sigismundu i s njim izmirila.
Najvažnije je da se Sigismund odlučio okruniti bosanskom krunom.
Sigismundova krunidba značila bi da je Stjepan Ostoja svrgnut jer nisu mogla
biti dva kralja u Bosni. Ova Sigismundova odluka tako je djelovala na kralja
Ostoju da se s njim izmiri i priznao ga ”vrhovnim gospodarom”, pa je tada
Sigismund priznao Ostoju za bosanskog kralja. Tako nije došlo do Sigismundove
krunidbe, Ostoja kao bosanski kralj nije potvrdio Dubrovčanima stare povlastice, niti je
ispunio davnu želju da dobiju plode krajeve kneza Pavla Radinovića i vojvode Sandalja
Hranića. U Bosni je ostao kralj Stjepan Ostoja, doduše kao vladar, ali pod Ugarski
vrhovnim gospodarom.
Ipak, čim je Sigismund ostavio Bosnu, pokazalo se da su njegovi uspjesi bili
kratkotrajni. Od Sigismunda se odmetnu Stjepan Ostoja i vojvoda Sandalj Hranić. Sada
se Sigismund ponovno vrati u Bosnu da ondje uspostavi ”svoje pravo”. Rat započe u
proljeće 1411. god. Ali se ne zna tko je bio na čelu vojske. Veliki pritisak Sigismundove
vojske natjerao je bosanske velikaše da u drugoj polovici svibnja zatraže kod
Sigismunda mir. Ne zna se da li im ga je dao i je li im htio više vjerovati. Početkom
rujna, preko Dubrovnika Sigismund je ”providnošću Božjom” konačno uspostavio
svoje pravo u svim svojim državama i zemljama. Uredivši tako stvari u Bosni
odluči Sigismund da se obračuna s Mlečanima zbog one sramotne kupnje
Dalmacije. U Sigismundovoj vojni protiv Mlečana nije sudjelovao herceg Hrvoje.
Bojao se da mu Mlečeni ne oduzmu Split i otoke, te je zbog toga ostao tobože neutralan.
Kralj Sigismund nakon sklopljenog mira s Mlečanima izbivao je iz zemlje preko 6
godina, pa je bilo lakše hercegovim protivnicima da mu iskopaju jamu.
Hrvoje je optužen da je pozivao Turke na provalu u Sigismundovu zemlju.
Hrvoje se sad obrati Sigismundovim protivnicima: Mlečanima i Turcima. Mlečani mu
34
odbiju pomoći. Hrvoje optužen i napadnut sa svih strana, ipak se održao u svojim
Donjim Krajevima, u župi Lašvi, Rami i dijelu Krajine. Da se održi, Hrvoje prihvati
Tursku pomoć 1414. god., te je poslao poslanike u Drinopolje sultanu da dovede u
Bosnu tursku vojsku, kojoj je na čelu bio Ishak-beg, dugogodišnji namjesnik u Skoplju.
Provala Turaka koje je pozvao Hrvoje bila je sudbonosan događaj u povijesti Bosne.
Jednom pozvani, drugi puta sami dolaze, haraju zemlju i zalijeću se u Hrvatsku.
(Akindžije - poput diverzanata, upadaju u prostor, pljačkaju, ubijaju i stvaraju nemir, a
potom dolazi vojska.) Turci su u nemirnoj i nesložnoj Bosni počeli igrati ulogu
pomagača jedne stranke protiv druge i tako postali gospodari prije nego li su Bosnu
osvojili. Od tada su često dolazile turske čete, kojima se nitko nije odupirao.
S jednom takovom četom iznenada u kolovozu 1414. god. pojavi se raskralj
Stjepan Tvrko II. Dolazak Tvrtka II. s turskom vojskom koju je pomagao herceg
Hrvoje, izazvalo je u Bosni građanski rat. Ali odmah se umiješa kralj Sigismund da
otjera Turke i kazni Hrvoja. Sva se Bosna složila protiv Ugarske. Stranke kralja Ostoje,
Tvrtka II., Hrvoja i Sandalja našle su se na okupu i pridružile Turcima. Položaj za
Sigismunda bio je beznadan. Ugari su ispočetka vodili, ali Bosanci ih lukavošću
nadmudre i pobijede u bitki. Od ovog vremena nije kralj Sigismund više prešao rijeku
Savu. Za njega i njegove nasljednike od sada vrijedi politika obrane, a ne više navale
na Bosnu i Turke.
Smrt kneza Pavla Radinovića izazvala je u Bosni građanski rat. Sinovi
Pavlovi; Petar i Radoslav, po ocu zvani Pavlovići, digoše se protiv krivca očeve smrti,
kralja Ostoje, vojvode Sandalja i pozvaše Turke u pomoć. Stradala je Humska zemlja,
Trebinje, Podrinje i gornja Bosna. Godine 1416. postavljen je u Vrhbosni za sandžaka
vojvoda Ishak kao straža, da paze što rade bosanski kralj i bosanski velikaši.
Hrvoje je u travnju 1416. god. zaklopio zauvijek svoje oči u gradu na
Vrbanji, kao da nije više htio gledati ponor u koji je on sam bacio Bosnu. Taj sukob
prouzrokovalo je da je Stjepan Ostoja otpustio Kujavu i uzeo Hrvojevu udovicu Jelenu
Nelipić. Poslije toga 1418. god. umro je kralj Ostoja, možda i u samom Bišću. Ostavio
je za sobom sina Stjepana Ostojića od prve žene Kujave i dva nezakonita sina Radivoja
i Tomu. Dubrovački spomenici češće spominju kraljicu udovicu Jelenu kao i
otpuštenicu Kujavu.
35
-STJEPAN OSTOJIĆ (1418.-1421.)-
Bosna je još za živa kralja Stjepana Ostoje bila podijeljena na dva tabora. Ispred
svojih protivnika morao je Ostoja bježati na jugozapad države, gdje ga je i smrt zatekla.
Poslije Ostojine smrti velmože za kralja izabraše sina mu STJEPANA OSTOJIĆA.
Promjenom na prijestolju opet je došla do časti i vlasti majka Kujava, dok je kraljica
Jelena Nelipić, udovica Hrvojeva i Ostojina, izgubila ugled. Ove dvije kraljice nisu se
slagale, pa su i izazvale smutnje i nemire u državi, koje je tako još više slabila i davala
povoda da se Turci još više upleću u bosanske poslove.
Bilo je nade da će vladanje Stjepana Ostojića biti mirno i korisno Bosni, ali na
žalost nisu mu se nade ispunile. Vojvoda Sandalj Hranić s braćom Vukcem i Vukom
i sa sinovcem Stjepanom Vukčićem nije mnogo brinuo za kralja. Još više on je
slušao Turke, jer se možda nadao da će po njima postati samostalnim vladarom svoje
oblasti.
Dubrovnik je ostao vjeran kralju Sigismundu, dok je vlast bosanskog kralja
zauvijek istisnuta iz dalmatinskog primorja i otoka. Žalosno naprotiv za bosanske
prilike, glase Sandaljeve riječi, kojima priznaje da svoje zemlje drži ”milošću i darom
božjim i velikog sultana Mehmed-beg”. Ishak-beg budno je pazio na sve što se u Bosni
događa i što rade kralj i bosanski velikaši. Krajem 1420. god. Smrću Ishakovom
prestaje u Bosni turska vlast i Vrhbosna opet dolazi pod žezlo bosanskog kralja.
Stjepana Ostojića nestaje poslije 1421. god., a bosanskom državom zavladao je
Tvrtko II. Tvrtković kao jedini kralj.
36
-STJEPAN TVRTKO II. TVRTKOVIĆ (drugi put) (1421.-1443.)-
Kada su Dubrovčani uvidjeli da se Stjepan Tvrtko II. Tvrtković učvrstio na
prijestolju, prionuše otvorenije uz njega. Na Turskom prijestolju već je 1421. god.
zasjeo Murat II., sin Mehmeda I., koji je vladao 30 godina. Stalne turske provale
prisilile su kralja Stjepana Tvrtka II. da potraži jačeg saveznika, nego li su bili Mlečani.
Taj saveznika bio je kralj Sigismund, koji se spremao na veliki rat s Turcima.
Turci 1426. god. udariše na Bosnu s oko 4 000 vojnika. Još teže neprilike
snašle su Bosnu kada je kralj Tvrtko II. nemajući svojih potomaka, odlučio naći svoga
nasljednika. Svojim nasljednikom Tvrtko II. imenovao je svoga rođaka celjskog
grofa Hermana, tasta kralja Sigismunda. Njemu je darovao i njegovim muškim
potomcima čitavo Bosansko kraljevstvo za slučaj da za sobom ne ostavi zakonitog
potomka.
Turci su prisilili kralja Tvrtka II. da im plaća danak, ali kako to nije mogao
isplatiti morao im je ustupiti neke gradove u Bosni. Među tim gradovima bio je i
HODIDJED, (istočno od Vrhbosne), samu Vrhbosnu i još neke. Time su Turci dobili
ključeve za dolinu Bosne. Tvrtko II. tražio je od Mlečana da mu posude 32.000 dukata
da otkupi gradove, ali Mlečani to odbiše. Tako su Turci ostali u bosanskim gradovima.
Na pozornicu bosanske povijesti pojavi se protukralj Radivoj, sin pokojnog
kralja Stjepana Ostoje. Dubrovački kroničari bilježe da ga je u Bosnu doveo Ishak-beg i
proglasio se kraljem 1432. god. Protukralj Radivoj nije zadao veće brige kralju Tvrtku
II., kao što mu ih je zadao srpski despot Đurađ Branković radi Srebrenice, koja će
postati kamenom smutnje između Bosne i Srbije. U svim tim okolnostima 1434. god.
Tvrtko II. morao je bježati iz svog kraljevstva. Sigismund javlja Dubrovčanima 1435.
god. da je vratio kralja Tvrtka II. u Bosansko kraljevstvo, pošto mu on obeća dužnu
vjernost i poslušnost.
Povratak Tvrtkov nije u zemlji izazvao nikakvih smutnji i nemira. Došao je u
trenutku kada je umro veliki vojvoda bosanki Sandalj Hranić, ne ostavivši
nasljednika, te ga naslijedi sinovac Stjepan Vukčić.
Dubrovački izvori o Stjepanu Vukčiću Kosači kažu da je veoma sumnjiv čovjek
i da je on pozvao Turke u Bosnu, što su oni jedva i dočekali. Tvrtko II. je po svoj prilici
išao u Ugarsku na dogovor sa Sigismundom o obrani od Turaka. Kralj je pokrenuo
37
vojnu, 1437. god. provalio u Srbiju i pod Smederevom izvojevao sjajnu pobjedu.
Međutim, Bosna od ovog nije imala ništa. Štoviše, Tvrtko II. morao je sultanu obećati
godišnji danak od 25.000 dukata i priznati njegovu vrhovnu vlast. Iste 1437. god.
umrije kralj Sigismund u 70. godini života, poslije više od 50 godina vladanja .
Naslijedi ga austrijski vojvoda Albrecht (1437.-1439.). Turci su tada pazili na svaki
kraljev korak, te se može reći da su oni sad u Bosni više zapovijedali nego li Tvrtko II.
Bosnu su u to vrijeme mučile i unutrašnje borbe. Polovinom 1436. god.
rasplamtjela se svađa između vojvode Stjepana Vukčića i vojvode Radoslava Pavlovića,
oko Pavlovićevih gradova Trebinja i Bileće. Novi ugarsko-hrvatski kralj postao je
VLADISLAV I. (1440.-1444.). Bosanki kralj Tvrtko II. htio se otresti turskog jarma,
ali mu u tome Vladislav nije mogao pomoći jer mu vlast nije bila učvršćena. Tvrtko II.
nudio je Republici Sv. Marka da preuzme tajno ili javno vlast u njegovu kraljevstvu, a
ako neće ili ne može, da ga onda pomaže oružjem. Odgovor iz Mletaka bio je da Bosna
može kupovati oružja koliko hoće, ali da oni ne mogu primiti njegove države. S istom
molbom kralj Tvrtko II. obraća se i Dubrovčanima, što Vijeće Umoljenih odbija 1442.
godine. Tvrtko II. opet je molio Mlečane da mu daju koji dalmatinski grad, a on će
njima dati bosanski. Još im je javio da sultan snuje velike stvari glede Bosne i
Dalmacije.
Mletačkoj ironiji nije bilo kraja. Oni sokole kralja da će on već biti
sposoban i mudar obraniti svoju državu kako su činili njegovi prethodnici .
Mletačka republika mirno je pratila tuđe krvarenje i dolazila kao gavran poslije bitke da
se nasiti tuđeg mesa.
Kroz to vrijeme IVAN HUNJADI (JANKO SIBINJANIN) otac Matijaša
Korvina junački se borio protiv Turaka. Sjajne Hunjadijeve pobjede probudile su
nadu u kršćanskom svijetu da se Turci mogu protjerati iz Europe. Ujedinjena
kršćanska vojska pod vodstvom Ivana Hunjadija krenu u rat 1443. god. rat je
zašao i u 1444. god.
Na ugarsko-hrvatskom prijestolju opet dolazi do smjene. Sad je kraljem
postao LADISLAV IV. POSTHUM. Uspjeh ovog rata bio je što se i Bosna oslobodila
turske vlasti i što je iz grada Vrhbosne nestalo turskih vojvoda. Kralj Ladislav Posthum
u darovnicama od 1453. god. kaže da je bosanki kralj poslije »duge vojne« priznao
vrhovnu vlast ugarske krune i ostao stalno vjeran ugarskom kralju. Teško je reći da li se
ove riječi odnose na Stjepana Tvrtka II. Tvrtkovića ili na njegova nasljednika, jer je
upravo za vrijeme ove vojne Tvrtko umro. Tvrtko se nije mogao oduprijeti Turcima,
38
kako je morao da sačuva svoju vlast i ugled, ali tome nije on kriv. Bosanski prvi
velikaš vojvoda Sandalj Hranić, vojvoda Stjepan Vukčić Kosača, vojvoda
Radoslav Pavlović, zajedno s protukraljem Radivojem, bile su preponizni vladari i
sluge sultanove. Pravo je čudo da već za živa Tvrtka Turci nisu sasvim ovladali
Bosnom.
Tursko zapovjedništvo u Bosni od svog oca Ishak- bega oko 1454. god. preuzeo
je Isak-beg Isaković (1451.-1463.). Na mjestu starog Hodidjeda u župi Vrhbosna Isa-
beg podigao je svoj konak (Saraj). Podigao je također nekoliko javnih zgrada (Careva
džamija, kupalište, tekija…) pa se smatra osnivačem turskog Sarajeva. (Tekija- nešto
kao samostan).
39
-STJEPAN TOMAŠ OSTOJIĆ (1443.-1461.)-
Stjepan Tvrtko II. Tvrtković nije ostavio nasljednika koji bi ga naslijedio na
prijestolju. Još za života odredio je da ga naslijedi celjski grof Herman, ali ovaj je već
umro prije njega.
Naime, još su na životu bila dva sina Stjepana Ostoje: Radivoj i Stjepan Tomaš,
doduše oba su bili nezakoniti. Izbor za kralja od ove dvojice pade na STJEPANA
TOMAŠA, jer se bez dvojbe zaziralo od Radivoja, koji je toliko zla nanio zemlji,
pridruživši se Turcima i postavši njihov vjerni sluga. Stjepanu Tomašu sada je pomogao i
vojvoda Ivan Hunjadi, a vjerojatno zbog toga što je bio krvni neprijatelj celjskih grofova,
pa je time htio spriječiti da grofovi celjski dobiju bosansku krunu. Prijateljstvo Ivana
Hunjadija mnogo je koristilo kralju Stjepanu Tomašu kod kralja Vladislava, jer ga
je ovaj priznao kraljem bosanskim i uzeo u zaštitu protiv svih neprijatelja bilo
unutrašnjih ili vanjskih.
Ubrzo su druge prilike svratile pažnju Stjepana Tomaša na sjeveroistok Bosne.
Ugarski sabor zaključio je 1444. god. obnovu rata protiv Turaka. Kralj Vladislav
krene na jug s vojskom koja brojila oko 20 000 ljudi. Došao je do Nikopolja, a onda
preko njega do Varne. Tu je došlo do velike bitke u kojoj je kršćanska vojska bila u
prednosti. U borbi pade kralju Vladislavu konj, a janjičari navale na njega i ubiju ga.
Tada nastade pomutnja u kršćanskim redovima i u bijegu ostaviše bojno polje, a Ivan
Hunjadi jedva je izvukao živu glavu. Tako je žalosno završila ova vojna u koju je
kršćanstvo polagalo velike nade.
Bitkom kod Varne izgubljena je svaka nada da će se Turci protjerati iz Europe, a
na balkanske narode i države sada se poče spuštati kobna noć bez nade u svanuće.
Koliko je kralju Stjepanu Tomašu vrijedilo prijateljstvo Ugarske, Mlečana i
Dubrovnika, toliko mu je sada trebala i pomoć i zaštita rimskog pape, poglavara
zapadnog kršćanstva i velikog zagovornika rata protiv Turaka. Bosni je Turčin uvijek
prijetio, ali Bosni od svih susjeda nije bilo pomoći protiv Turčina. Osim toga ni bosanski
velikaši nisu zazirali od Turaka: naprotiv s njima su se družili, zvali ih u međusobnim
borbama u pomoć jedan protiv drugih, postali su turski vazali i sluge.
Mnogo toga, a u malo vremena, postigao je kralj Stjepan Tomaš i u Ugarskoj i u
Rimu, u Veneciji i u Dubrovniku, ali u kući i najbližem susjedstvu nije imao iskrenih
prijatelja. Najpogibeljnije neprijatelje imao je u vojvodi Stjepanu Vukčiću Kosači i
40
despotu Đurđu Brankoviću. Međutim ubrzo se kralj Tomaš i veliki vojvoda Stjepan
Vukčić Kosača pomirili i sprijateljili. Kralj se tada riješio svoje žene Vojače. U
Bosanskome kraljevstvu najuglednija i najmoćnija velikaška porodica bila je
vojvode Stjepana Vukčića Kosače, uz njega je bila i kći Katarina Kosača. Ženidbom
kralja Tomaša i Katarine združile bi se i izmirile kuće Kotromanića i Kosača, kralj
Stjepan tako isprosi vojvodinu kćer i oženi se njome. Vjenčanjem kralja Tomaša u Bosni
je i katolička crkva zaživjela novim životom.
Prijateljstvo između kralja Stjepana Tomaša i tasta Stjepana Vukčića Kosače ne
potraja dugo, pa su se tako razišli već 1447. god. Već sljedeće godine 1448. počeo se
Stjepan Vukčić Kosača nazivati ”hercegom sv. Save”. Najvjerojatnije se vojvoda
Stjepan sam u dogovoru s Portom (uža uprava Turskog Carstva na čelu sa sultanom)
proglasio hercegom, jer su Dubrovčani pisali kralju Ladislavu Posthumu da je taj naslov
Stjepan dobio od Turaka. Uzimanjem ovoga naslova Stjepan je htio pokazati da je
neovisan od bosanskog kralja.
Svu svoju silinu i bahatost Stjepan Kosača pokazao je prema Dubrovniku.
Želio je kontrolu nad cijelom trgovinom soli, koja je tada bila strateški proizvod, pa je s
Dubrovnikom, godinu dana prije propasti Carigrada, (1453.), započeo žestoki rat.
Tada je herceg Stjepan Kosača uzeo neku priležnicu, a zapustio svoju ženu Jelenu, na što
je ona sa sinom Vladislavom utekla u Dubrovnik. Nakon ovoga slijedio je pravi rat
između oca Stjepana i sina Vladislava. Konačno je 1454. god. nakon trogodišnjeg
ratovanja zaključen mir između Dubrovnika i Stjepana Kosače u hercegovom gradu
Novom. Od ovoga rata ni jedna strana nije imala koristi već samo veliku štetu. Pravu
korist imali su samo neprijatelji Turci i Mlečani.
Dok se oko Bosne, Huma i Dubrovnika prolijevala bratska krv, velika je nesreća
zadesila kršćanski svijet: Turci osvojiše Carigrad 1453. god. Sultan Mehmed II.
odlučio se konačno obračunati s bizantskim carstvom. Car Konstantin XI. obrati se
Zapadu za pomoć i obeća papi Nikoli V. sjedinjenje grčke crkve s rimskom, koja je
zaista i proglašena 1452. god. u Carigradu u crkvi Hagia Sofia (crkva Svete
Mudrosti) ali narod na to nije pristao. Tada su po carigradskim ulicama orili poklici
protiv sjedinjenja. Protivnici su govorili da više vole gledati Carigrad pod turskim
turbanom nego pod papinom tijarom. To se ubrzo i dogodilo. 29. svibnja 1453. god.
pade Carigrad, istočni branik kršćanstva, pogibe i posljednji car Konstantin XI.
Posljedice osvojenja Carigrada najgore su se osjetile u Ugarskoj, Bosni i Srbiji.
Neki balkanski vladari morali su se pokloniti sultanu i čestitati mu na pobjedi. To su
41
učinili bosanski kralj Stjepan Tomaš, herceg Stjepan Vukčić Kosača i despot Đurađ
Branković.
Poslije pada Carigrada prva na udaru bila je Srbija despota Đurđa
Brankovića. Od njega je sultan tržio da mu ustupi Srbiju, osobito Smederevo, odakle bi
mogao izvoditi napade na Ugarsku. Već 1454. god. despot je morao bježati u Ugarsku,
jer je sultan došao pod Smederevo, gdje je osvojio varoš i razorio despotove dvore, ali
nije osvojio sam grad jer ga je protjerao Ivan Hunjadi. Papa Kalist III. (1455.-1458.)
oživio je pitanje križarske vojne protiv Turaka. Na sve strane poslao je propovjednike da
navještaju rat protiv Turaka. Među ovim propovjednicima osobito se isticao franjevac
Ivan Kapistran, prijatelj Ivana Hunjadija.
Kako nije našao razumijevanja despot se vrati kući i 1455. god. utanači sa
sultanom mir uz teške uvijete. Usprkos primirju kreće sultan Mehmed II. Osvajač
(1451.-1481.) već 1456. god. i udari svom silom na Beograd. Nato despot ostavi
Smederevo i skloni se u južnu Ugarsku. Junački Ivan Hunjadi s Ivanom Kapistranom i
legatom Carvajlom priteče u pomoć Beogradu. Tijekom ove vojne umre Ivan Hunjadi
u Zemunu, a Ivan Kapistran u Iloku iste godine.
Već u početku 1455. god. uvidio je kralj Stjepan Tomaš svoje nesnosno stanje i
izloži papi Kalistu III. svu pogibelj koja prijeti Bosni od Turaka. Papa mu obeća zaštitu i
od Turaka i od velikaša. Kralj je tada tražio pomoć i od Mlečana, ali oni po običaju nisu
ništa učinili. Pobjeda Ivana Hunjadija pod Beogradom 1456. god. ohrabrila je kralja
Stjepana Tomaša, te se on odlučio sada pridružiti kršćanskom svijetu protiv turske sile.
Kralj Stjepan Tomaš čvrsto je sada odlučio prekinuti odnos prema sultanu. Papa Kalist
III. svim je silama upro da pomogne bosanskomu kralju, da mu nađe saveznika i sredstva
za rat.
Porta je tada zastrašila Dubrovčane da ne bi pomogli bosanskog kralja. Na
ugarsko-hrvatsko prijestolje 1458. god. dođe MATIJAŠ KORVIN (1458.-1490.), sin
Ivana Hunjadija.
Politički je lutao kralj Stjepan Tomaš. Međutim ubrzo je uvidio svoju pogrešku,
što se obratio Turcima u nadi da će mu oni pomoći do vlasti u srpskoj despotovini. Tada
je sklopljen i sporazum kralja Matijaša i kralja Stjepana Tomaša. Čim su Turci čuli za
spremanje kršćanske vojske, započnu opsjedati Bobovac i Vranduk. Knez Stjepan
Tomašević, sin Stjepana Tomaša i Vojače sretno umače i skloni se u Smederevo. U
Smederevu je Stjepan Tomašević 1459. god. postao despotom. Na Uskrs 1459. god.
Stjepan Tomašević vjenčao se s Marom, kćerkom pokojnog despota Lazara i
42
despotice Jelene. Tako su Kotromanić zasjeli na despotsku stolicu Brankovića i po drugi
put stekli pravo da se zovu ”kralj Srbljem”.
Kraj Stjepan Tomaš bio je zadovoljan ovim uspjehom, ali da nije predvodio
kolike je teret uzeo na svoja pleća i koliku je mržnju izazvao na sebe i sina od samih Srba
i Turaka. Porta je smatrala da je despotovina vazalna turska zemlja i da je dolaskom
Stjepana Tomaševića na despotsko prijestolje povrijeđeno njezino pravo.
Da preduhitri Turke kralj Stjepan Tomaš navali na tursko utvrđenje Hodidjed. U
međuvremenu Smederovci se pobuniše i bez borbe 1459. god. predadoše se sultanu.
Mladi despot Stjepan Tomašević nije mogao braniti grad. Sultan je dopustio da Bosanci
mogu slobodno napustiti grad. Tako se despot sa ženom, punicom i stricem Radivojem
skloni u Bosnu, prepustivši sultanu Smederevo i ostatak srpske despotovine. Time je
Srbija postala turskim pašalukom i tako nestade stare srpske države.
Čitavo se kršćanstvo uzbunilo na vijest da je Smederevo palo, a ono je moralo
pasti, jer nitko mu nije pritekao u pomoć, ali krivca je trebalo naći. Kralj Matijaš, a po
njemu i papa Pijo II., svalili su svu krivnju na Bosance. Kralj Matijaš u povelji iz
1459. god. kaže da je Smederevo palo zbog Radivojeve izdaje.
U ovo vrijeme kralj Stjepan Tomaš traži od pape kraljevsku krunu, kao neku
sigurnost i zaštitu protiv Turaka. Matija se tada obraćao papi i rekao da bi davanjem
kraljevske krune bosanskom kralju i osnivanjem novih biskupija u Bosni bila povrijeđena
njegova prava. Ljubomora kralja Matijaša i njegovo ratovanje s njemačkim carem
Fridrihom III. razriješilo je Turcima ruke, da u Srbiji i Bosni rade što hoće.
Turci su 1459. god. padom Smedereva oplijenili zemlju hercega Stjepana
Kosače i spalili samostan Mileševo (u njemu se nalazilo tijelo sv. Save, Turci su ga
odnijeli u Vračarevo kod Beograda i spalili ga). Time su dali do znanja hercegu da im
više ne treba njegova pomoć, već naprotiv da će se i s njim domalo obračunati. Hercegu
ne preostade ništa drugo nego tražiti pomoć u Mlečana. Oni su mu dopustili tek toliko da
se u slučaju nevolje, skloni s porodicom i imanjem na otok Hvar.
Papa Pijo II. pokazao je prema bosanskome kralju i kraljevstvu veliku
ljubav, kada je 1461. god. naredio da se objavi križarska vojna i da se svuda traži
pomoć za bosanskog kralja Stjepana Tomaša i hercega Stjepana.
No svaka zaštita već je bila kasna, jer je kralj u kolovozu 1461. god umro.
43
-STJEPAN TOMAŠEVIĆ (1461.-1463.)-
Stjepana Tomaša naslijedio je na prijestolju njegov i Vojačin sin STJEPAN,
po ocu nazvan TOMAŠEVIĆ. Iza Tomaša je ostalo dvoje djece koje je imao s
Katarinom: Sigismund (12.) i Katarina (10.). Stjepan Tomašević je već kao srpski
despot bio određen naslijediti oca, što se i dogodilo i to bez zapreke od velikaša i
hercega Stjepana Kosače. Nema dokaza da bi herceg Stjepan Kosača tražio prijestolje
za svoga unuka Sigismunda. Novi se kralj nije baš najbolje slagao s maćehom, pa je
poslije dolaska na prijestolje poradio oko izmirenja s Katarinom. Nakon ovoga i
Stjepan Kosača izmirio se s novim kraljem. Velikaši su se počeli sakupljati da
prisustvuju svečanom krunjenju kralja Stjepana Tomaševića. Papa je pristao poslati
krunu po svom legatu, smatrajući da kralju Matijašu neće biti krivo zbog ovog
krunjenja. Poslanici pape Pija II. stigoše u Bosnu s krunom da u papino ime okrune
novog kralja. Potkraj 1461. god. svečano je Stjepan Tomašević vjerojatno u Jajcu
okrunjen za kralja. Ovo raspoloženje kvario je stav kralja Matijaša koji je smatrao da
je krunidba nezakonita i da je Stjepan Tomašević vazal ugarske krune. Ova povreda
”ugarskih prava” u Bosni tim je teža što je bosanskom kralju krunu poslao sam papa.
Kralj Matijaš Korvin nije mogao udarati po papi i on je zato grmio protiv bosanskog
kralja.
Na papino negodovanje Matijaš je 1462. god. nešto ublažio ton, pa je papi
skrenuo činjenicu da je Bosansko kraljevstvo u vazalnom odnosu prema kruni Sv.
Stjepana. Matijaš prihvaća pomirenje, ali pod uvjetom da Stjepan Tomašević
otkaže Turcima danak i da Mađarskoj ustupi nekoliko bosanskih gradova. Izmirenjem
Bosne i Ugarske bila je uklonjena sa sjevera opasnost za Bosnu, ali uskraćivanjem
danka Bosni zaprijetila je još veća opasnost od Turaka. Nije samo Bosna bila na udaru,
nego još više i Ugarska. Bosansko kraljevstvo je imalo u sebi crva koji je nagrizao
njeno stablo. Trebao je samo nešto jači vjetar da padne trula jabuka. Isto tako loše
prilike bile su u Ugarskoj. Na tom stanju u Ugarskom kraljevstvu upozorili su Mlečani
papu, jer je Turčin naumio uništiti to kraljevstvo. Zaista su se oblaci počeli nadvijati nad
Bosnu kad sultanu nije stizao harač, a bosanski ga kralj nije slao jer je tako obećao
Matijašu Korvinu.
Sin hercega Stjepan Kosače, Vladislav po drugi put je ustao protiv oca i
odbjegao sultanu. Tužio se da ga je otac istjerao iz zemlje i ostavio bez baštine. Znao je
44
bosanski kralj što ga čeka i stoga podiže sve kako bi otklonio tursku pogibelj. Obrati se i
papi koji 1462. god. imenova modruškog biskupa Nikolu svojim poslanikom u
Bosni da kralju bude pri ruci. (Modruš blizu Ogulina). I kralj Matijaš poticao je slogu
kralja Stjepana i hercega Stjepana jer je znao da propast jednoga vuče u provaliju i onog
drugog.
Dubrovčani su veoma pazili da ne bi čime izazvali Turke. Ni pod koju
cijenu nisu htjeli ući s njima u rat. Stoga su odbili molbu bosanskog kralja za pomoć
koju im je uputio 1463. god. U proljeće 1463. god. sultan je počeo skupljati vojsku u
Drinopolju (Drinopolje zapadno od Carigrada). Svima je bilo jasno kamo će krenuti.
Stoga Stjepan Tomašević odasla poslanstvo u Drinopolje sultanu da moli milost.
(Galipolje - poluotok, strateško područje). Molio je Stjepan Tomašević sultana da
zaključe petnaestogodišnje primirje. Sultan je pristao na ovo primirje samo zato da
Bosni ne bi došla pomoć izvana.
Čim je otplovilo poslanstvo ubrzano se radilo na pokretu vojske. Mehmed II.
Osvajač pođe s oko 150.000 vojnika iz Hadrijanopolisa (Drinopolje) preko Skopja i
izađe na Kosovo polje. Sad je bilo jasno kamo namjerava. Znajući za primirje pojedini
bosanski velikaši nisu se spremali za rat, pa su se tako iznenađeni predali Turcima.
VEĆ 19. SVIBNJA OSVANUŠE SULTANOVE ČETE POD GRADOM
BOBOVCEM KOJEG JE BRANIO KNEZ RADAK. Bobovac je bio dobro utvrđen,
kad je sultan vidio da neće tako lako pasti, utaborio se i stao lijevati topove da ga sruši.
Međutim, to nije bilo potrebno, jer je već treći dan Radak predao grad, a sultan mu
za ”nagradu” odrubi glavu.
Jedan dio pučanstva Bobovca sultan ostavi u gradu, drugi dade svojim vezirima,
a treći otpravi u Carigrad. Računao je sultan da će u Bobovcu zateći i kralja, a s njim i
blago. Međutim, kralj se na vrijeme bio sklonio u tvrdi grad Jajce. Kralj se
vjerojatno nadao da će iz Jajca skupiti vojsku, dok se bude branio Bobovac, a u to će
stići kralj Matijaš Korvin u pomoć, ali od svega toga ništa. Nastala je opća pomutnja.
Svatko je gledao kako će nesretne zemlje izvući živu glavu. Tko je mogao bježao je u
Hrvatsku i Dalmaciju, a tko nije mogao gledao je kako će dobiti milost od sultana.
Kralj je vidio da ni u Jajcu nema sigurnosti, pa je bježao preko Donjih
Krajeva, misleći se skloniti u Hrvatsku. Kralj je došao do Ključa. Turska vojska pod
vodstvom Mahmud-paše krenula je u potjeru za kraljem. Tu su ga sustigle turska
čete i uhvatile. Sultan je bio došao do Jajca. Vrhunac njegove radosti bijaše vijest da je
Ključ zauzet i da mu Mahmud-paša vodi zarobljena kralja. Time se smatralo tursko
45
zauzeće Bosne završeno. Tri glavna grada Bosne: Bobovac, Jajce i Ključ bili su u
njihovim rukama. Zarobljeni kralj morao je izdati zapovijed svim vojvodama i
zapovjednicima gradova da ih predaju Turcima. Tako Bosna ”šaptom pade”, a kralju
bijaše odrubljena glava. Sve se ovo dogodilo, a da se od susjeda nitko nije ni prstom
maknuo. U dubrovačkim spomenicima nema ni najsitnijeg spomena o događajima koji
su se u svibnju i lipnju zbivali u Bosni.
Mrtvo tijelo posljednjega bosanskoga kralja bilo je sahranjeno u blizini
Jajca, na mjestu koje je kasnije narod nazvao ”Kraljev grob”. Oslanjajući se na
narodnu predaju arheolog Ćiro Truhelka poveo je istraživanje 1888. god. te na tome
mjestu pronašao na dubini od 88 cm sloj krupnog kamenja pa onda i kostur čovjeka.
Velikom vjerojatnošću smatra se da bi to mogao biti kostur Stjepan Tomaševića.
Hrvatski i srpski ljetopisci zabilježiše sasvim kratko propast Bosne i kraljevo
smaknuće. Dok svi spominju da je sultan uhvatio kralja i glavu mu odsjekao, samo dva
izvora kažu da su zajedno s kraljem bili zarobljeni polubrat mu i polusestra, Sigismund i
Katarina. Turski izvori nešto opširnije govore o događajima u Bosni do 1463. god.
Kraljeva žena Mara i maćeha mu, Katarina, te mnoge bosanske gospode na vrijeme su
pobjegle iz nesretne svoje domovine i sklonili se u Dalmaciju, Hrvatsku, Dubrovnik i
Mletke. Nema spomena da se ijedan velikaš digao na obranu zemlje i junački poginuo.
Samo se znade da su poginula dvojica braće Radoslava Pavlovića, vojvoda Petar i
knez Nikola, te s njima izumre kuća Pavlovića.
Osvojivši Jajce i pogubivši kralja Stjepana Tomaševića sultan razdijeli vojsku da
zauzme i ostale krajeve bosanske države. Jedan dio vojske povjeri tesalskom
namjesniku Omaru, a drugi Mehmed-paši (Tesalonike ili Solun, Grčka). Priča se da je
sultan bio naumio osvojiti i Dubrovnik, ali da mu je konj tri puta posrnuo i da mu se
ukazao neki čovjek što drži nešto u ruci. Dubrovčani su svoju slobodu pripisali svome
zaštitniku Sv. Vlahi. U Humskoj zemlji sultanu nije išlo po njegovu planu. Zemlja je
bila poharana, ali nije se dala lako slomiti. Otpor je pokazan pri opsjedanju hercegovog
grada Blagaja. Čim je sultan napustio Bosnu, hercegovi sinovi Vladislav i Vlatko
počeše navaljivati na Turke. Tako mali otpor u hercegovoj zemlji suzbio je Turke, pa je
to isto mogla učiniti i Bosna da je bila pripravna.
Od svih susjeda izgleda da je papa suosjećao s Bosnom, te je poslije pada Bosne
pozivao na Križarsku vojnu protiv Turaka. Na rat se odazvala Mletačka Republika.
Vojska se počela skupljati u Anconi, odakle je trebala krenuti u Dubrovnik, a odatle u
Bosnu. Međutim, papa u Anconi 1464. god. umrije.
46
Kraljica Mara potucala se posvuda. Nitko za nju nije odveć mario. Zadnji
spomen na nju imamo iz 1495. god. kad je još bila na životu. Starija kraljica
Katarina još je bolnije doživjela pad Bosne. Turci su joj zarobili nejaku djecu i odveli
sa sobom, a ona je preko Dubrovnika dospjela u Rim. Najveća briga nesretnoj majci
bila su njezina djeca koja su dopala turskog ropstva. Uzaludno je bilo kraljičino
nastojanje da ih oslobodi, a tuga ju je obuzela kad je saznala da su primili islam.
Obolivši teško Katarina je u listopadu 1478. god. dala napisati oporuku. U oporuci
je stajalo da se želi pokopati u crkvi Ara Coeli (Ara Ćeli – Žrtvenik nebeski), u
Rimu. AKO JOJ SE DJECA NE VRATE U KRILO KATOLIČKE CRKVE
SVOJE BOSANSKO KRALJEVSTVO OSTAVLJA SVETOJ STOLICI. Pet dana
nakon učinjene oporuke s tugom u srcu 25. listopada 1478. god. u svojoj 54. godini
života umrla je kraljica Katarina. Njezin sin Sigismund, kao i mlađi brat Stjepan,
poturči se. Sigismund se zvao Ishak, a po ocu kralju Kral Ogli (Kraljević). Ishak se
spominje 1487. god. kao beg sandžakata u Maloj Aziji. Ne zna se kad je umro. O
mladoj kraljičinoj kćeri Katarini nema podataka, primila je islam, a ne zna se gdje je
živjela i umrla.
47
-DRŽAVNO I SUDBENO USTROJSTVO BOSNE I HUMA U SREDNJEM VIJEKU-
PLEMENSKI USTROJ. Osnovna stanica iz koje su u Bosni nikli i država
i društvo bila je obiteljska zadruga. Više tih zadruga čini bratstvo, a više bratstava
sačinjavaju pleme. Ta plemena postaju opet temeljni element državne zajednice, a
zaposjela su pojedine župe, kojima su kao glavni upravljali župani. Kao primus inter
pares (prvi među jednakima, ali ovaj ima neko pravo prvenstva) isticao se jedno
vrijeme ban, kao njihov starješina, koji je do te časti došao izborom ili uslijed
povoljnih političkih okolnosti.
BAN. Jezgra iz koje je nikla bosanska banovina, a poslije i kraljevina, jest
Porfirogenetov chorion Bosna, tj. kraj oko vrela Bosne i njezinih glavnih pritoka u
gornjem toku. Na čelu te Bosne, čije se ime proširilo na veliku državu od Save i Drine
do mora, spominje se od davnine ban kao poglavar države (ban je hrvatska povijesna
institucija i nema je nigdje drugdje). Banska banovina sastojala se od nekoliko velikih
kneževina. Najvažnija među njima je Vrhbosna, jer se njezin vladar već u 11. st. zove
banom, a uz nju su se vezale sve druge. Među zadnjim bijahu Donji Krajevi i
Humska zemlja koju je Stjepan II. Kotromanić pripojio Bosni.
PLEMSTVO. U srednjovjekovnoj Bosni plemstvo predstavljaju pripadnici
pojedinih plemena, koji posjeduju plemenitu baštinu na kojoj su starosjedioci.
Baštinu koju je plemić naslijedio od praotaca, ili ju je za zasluge dobio od vladara, ili ju
je kupio pa je vladar odobrio, zvala se obično plemenita baština. Baština se nije
podjeljivala naprečac, nego se prije točno ispitalo hoće li ta dodjela povrijediti nečija
prava. U darovnicama se obično navode zasluge zbog kojih je komu darovana baština.
Plemenita se baština u srednjem vijeku u Bosni toliko cijenila da se čak i na
nadgrobnim spomenicima spominjalo ako je tko na njoj sahranjen. Po toj baštini zvao
se i vlastelin plemenitim gospodinom. Plemenitom baštinom, iako je bila svojina
čitave obitelji, upravljao je starješina kao glava kuće, i to je pravo prelazilo na
njegova najstarijega sina ili potomka u izravnoj muškoj lozi, a ako ovakvih
nasljednika nije bilo prelazilo je na ženske potomke.
Jedino veleizdaja mogla je biti razlogom da se plemenito zaplijeni ali tek kada se
krivnja dokaže. Isprva je u Bosni plemstvo bilo ravnopravno i nije se razlikovalo prema
48
moći i bogatstvu. Međutim, vremenom zbog većeg ugleda i uplitanja na dvor izdigoše
se neka plemena nad ostalima. Neki knezovi postaju vojvode, a od ovih neki postadoše
veliki vojvode, a dva su se plemena, Hrvatinići i Kosače, toliko podigla da su dobila
naslov hercega, Hrvoje u Splitu i Donjim Krajevima, a Kosača u Hercegovini.
GRBOVI. Kao što je u Bosnu izvana ušao pojam visokog plemstva, tako je
stranog porijekla i običaj da se pojedina plemena razlikuju grbovima. Znači, heraldika
je u Bosni stranog porijekla. Umjesto grbova na starijim pečatima nalazimo pojedina
slova i imena. To se zove znamenjem. Moda s grbovima raširila se u Bosni ponajviše
što su mnogi bosanski velmože stekli mletački ili dubrovački patricijat (počasni
građanin) i uz diplomu dobivali su po običaju vremena i bogato izrađeni grb.
GRAĐANI. Domaćeg građanskog staleža u srednjovjekovnoj Bosni uopće
nema u onom smislu kako se razvio u srednjoj Europi, jer tada nije bilo autonomnih
gradskih organizacija. Doduše u podgrađu kraljevskih i gospodskih gradova nastala
su manja ili veća naselja trgovaca i zanatlija, a tako i u znatnijim rudarskim
krajevima. To su uglavnom bili stranci (Sasi, Dubrovčani, Mlečani) koji su se vladali
prema svojim zakonima jer su bili pod vlašću svojih država.
KMETOVI. Pučanstvo po selima bilo je većinom kmetsko, ali se bosansko
kmetstvo, bitno razlikovalo od europskoga, jer je u Bosni kmet uživao osobnu slobodu,
svoje potomstvo obrađivao je dajući gospodaru polovicu ili trećinu uroda. Za razliku
od ovoga u romanskim i germanskim državama kmet je bio vezan uza zemlju, te se s
njom mogao i prodati.
ROBOVI. U pitanju ropstva Bosna se razlikovala od mnogih tadašnjih
zemalja i time što institucija ropstva nije uživala državne zaštite. U Dubrovniku je
bio zloglasni trg roblja, a jednako i u Drijevima, gdje je roblje dovoženo i tu
prekrcavano na dubrovačke i mletačke lađe. Bosanski krajevi bili su možda prvi u
Europi koji su digli glas protiv te trgovine.
RUDARINA. Vrlo važan prihod krune bijaše u srednjem vijeku rudarina,
posebno rudnici srebra u Srebrenici i Olovu.
SOLANE. Jedna od strateških proizvoda u srednjem vijeku bila je sol. U
Bosni i Humu bila je veoma važna zbog njezina stočarstva. Dubrovčani su se
konstantno borili očuvati monopol trgovine soli u Bosni.
CARINE. Veoma obilni dohodak državi je donosila carina. Upravo zbog toga
mnogi su se velikaši borili zadobiti pojedina carinska mjesta.
49
TRGOVINA. Prometne veze bile su u srednjem vijeku u Bosni očajne.
Nije bilo ni komadića puta kojim bi mogla ići kola. Zbog toga jedini način
komuniciranja u trgovini bio je natovareni konj, stvarale su se karavane konja.
DESETINA. Glavni porez koji se ubirao u Bosni neposredno od naroda bila
je kao i u ostaloj Europi, desetina, a davala se od svega prihoda, proizvodnje, banu ili
kralju, vlasteli, vlasniku zemlje.
DANCI, MOGORIŠ. Među važnije dohotke bosanske krune pripadaju
razni danci koje su Dubrovčani bili dužni davati Bosni. Najstarija među njima bijaše
mogoriš, (lat. mogorisium) koji se plaćao o Miholj danu (rujan). Ovaj se danak nije
plaćao iz državne blagajne, nego su ga sakupljali posebni skupljači.
SRPSKI DOHODAK. Znatniji od mogoriša bio je onaj što su ga
Dubrovčani plaćali bosanskoj kruni o Mitrovu danu. Taj su dohodak plaćali srpskim
vladarima, a kad se Tvrtko okrunio i srpskim kraljem pripao mu je i dohodak.
STONSKI DOHODAK. Dubrovnik je za sigurnost plovidbe svojih
brodova od Nemanjića kupio Ston i njegovo primorje. Kada je ban Stjepan Kotromanić
oteo Srbima Humsku zemlju sa Stonom, Dubrovnik se obvezao danak plaćati
bosanskom dvoru i dospijevao je o Uskrsu.
SUDSTVO. Sudaca koji bi se sudovanjem bavili kao zvanjem u
srednjovjekovnoj Bosni nije bilo. Banovi, kraljevi i druga vlastela vršila su kao
gospodari zemlje i sudačku funkciju svaki na svom prostoru. Svaki je vlastelin,
podjeljivanjem plemenske baštine dobio i sudačku vlast. Među bitne povlastice
bosanskog plemstva pripada i to da su im mogli suditi samo njima ravni.
Zanimljiva ustanova tadašnjeg sudstva jest pravo utočišta, najčešće u crkvu (u rimsko
doba to su bila groblja).
-STAROHRVATSKA UMJETNOST NA TLU BOSNE I HUMA-
50
Hrvati su se u 7. st. naselili na jugu. Od doseljenja pa do 9. st. ponajviše
zahvaljujući dodirima s franačkom državom postupno poprimiše kršćanstvo.
Najupečatljiviji izraz starohrvatske umjetnosti jest pleterni ukras, koji je među Hrvate
dospio iz sjeverne Italije zajedno s kršćanstvom. Hrvati su ga dograđivali vlastitim
motivima i karakterom. Bosna i Hum dakako manje su bogati sačuvanim ostacima
starohrvatskog doba od dalmatinske Hrvatske, ali i ti rijetki ostaci iz vremena hrvatskih
narodnih vladara zauzimaju važno mjesto u povijesti Bosne i Huma. Među te
spomenike između ostalog ubrajamo: starohrvatske naušnice i još mnogo baštine
pohranjene u sarajevskom muzeju, zatim dio nadgrobne ploče iz okolice Glamoča,
ukrašene pleterom, zatim u Zavali u Popovu polju dvije ptice koje piju iz istog
izvora.
Ima više razloga zašto u Bosni nisu još više sačuvani ostaci starohrvatske
umjetnosti. Jedan od važnijih svakako je drvo, od kojih se gradila zdanja u tadašnjoj
Bosni.
-SREDNJOVJEKOVNI BILJEZI U BOSNI I HUMU-
Gotovo jedini spomenici koji se podižu u Bosni i Humu i koji su preživjeli sve
vihore vremena bili su nadgrobni spomenici, razasuti po raznim grobljima po raznim
51
brdskim i planinskim visovima, često usred planinske pustoši. Ti spomenici daju
prostoru neku karakterističnu notu, a doimaju se promatrača svojom veličinom i koji
put impozantnom masom kamenog materijala.
Ove spomenike narod zove mramorjem ili stećcima. Muslimani ih zovu
mešetima (od arapskog mešhed, grob vjerskog mučenika) koji put grčkim, kaurskim i
mađarskim grobljem, (kaurima su muslimani nazivali kršćane). U napisima na tim
spomenicima uglavnom nalazimo naziv kamen, bilig (biljeg). Uglavnom razlikujemo
četiri oblika: sarkofag, ploča, križ i stup. O veličini biljega dobivamo pravi dojam ako
kažemo da su pojedini teški i do 30 tona.
Biljezi su popisivani već u 19. st. kada ih je nabrojano oko 27 000. Taj se popis
uvijek nadopunjuje. Međutim njihov broj zasigurno nitko ne zna, jer i najnoviji popisi
zaobišli su neke manje nekropole (groblja). Danas se govori o nekih 40-ak tisuća
sačuvanih biljega. Mnogi od ovih biljega uništeni su tijekom vremena. Razni tragači za
blagom uništavali su ih, zatim bili su korišteni kao građevni materijal pri gradnji kuća,
cesta, i td.
Na području Bosne i Hercegovine ima oko 1 300 groblja s biljezima, od toga
u Hercegovini oko 400. Od toga broja njih oko 323 ima neki natpis. Na području
Dalmacije ima oko 150 groblja s biljezima. Većina bijega je skromna oblika bez
ikakvog ornamentalnog ukrasa, ali ima ih jedan broj ukrašenih primitivnim
dekorativnim motivima. Važniji od dekorativnih motiva jesu oni heraldički, koji se
vrlo često upotrebljavaju s isječkom u gornjem desnom kutu.
Relativno česti prizori na biljezima jesu i motivi iz svakidašnjeg života, na pr.
ljudi igraju kolo. Što se tiče natpisa na biljezima zapažamo da potječu od slabo
pismenih ljudi. Zanimljivi su u jezičnom vidu, jer reproduciraju narodni govor u
neiskvarenom obliku. Iza njih kao glavna činjenica razabiremo da su velikom
većinom pisani ikavicom, dakle taj narod pripada hrvatskoj jezičnoj skupini.
Natpisi uglavnom započinju riječima: ”se leži” ili ”ase leži”, te navodi ime i
zvanje pokojnika ako je ovaj bio vlastelin, ne zaboravlja se dodati da je ovaj pokopan
”na svojoj zemlji”, na svojoj baštini, na ”plemenitoj baštini”.
-KATOLIČKA CRKVA U
SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI I HUMU-
52
U vrijeme prije dolaska Hrvata (5.-6. st.) kršćanstvo se bilo dobrano raširilo
na području današnje Bosne i Hercegovine. Neosporno da je u svim starokršćanskim
biskupijama s bosansko-humskog područja liturgijski jezik bio latinski, a crkvena glava
nadbiskup u Saloni. Salonitanski crkveni sabori (530. i 533.) spominju biskupije od
Epidaursa (Cavtat) do Bistue Nove, negdje duboko u Bosni.
Biskupije s one strane Drine imale su svoga crkvenog poglavara u solunskom
nadbiskupu kao papinskom vikaru Istočnog Ilirika. Car Leon III. Izaurijski (717.-741.)
samovoljnim aktom istrgnuo je ispod jurisdikcije rimskog patrijarha sav Istočni Ilirik.
Dalmacija se tu i ne spominje. (Jurisdikcija - dati nekome pravo nad nečim).
Granica na Drini postat će sve više presudnom povijesnom međom dvaju
patrijarha, koji će se postepeno pretvarati u granicu dvaju kršćanskih Crkava,
dvaju kultura i dvaju političkih odijeljenih svjetova.
Krajem 6. i početkom 7. st. odigrao se na Dunavu važan događaj, brojna
slavenska plemena, uskovitlana avarskim pokretima prelaze na Balkanski
poluotok i zaposjedaju prostrane krajeve sve do obala Egejskog mora. Rimska
Panonija i Dalmacija bile su prve na udaru. Carski Sirmijum pada 582. god. u ruke
avarskih horda, a Salona oko 614. god. ili nešto kasnije.
Poslije doseljenja Hrvata kršćanstvo je na prostoru Bosne i Huma također
došlo preko zapadnih misionara. Za razliku od ostalih hrvatskih prostora kršćanstvo
je ovdje ipak došlo nešto kasnije, jer su Bosna i Hum bili udaljeni od mora i
biskupijskih središta. Glede vjerovjesnika cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine
bilo je jedinstveno. Ono je imalo u crkvenom pogledu jednaku sudbinu i jednaku
prošlost, koja ga je vezala s katoličkim zapadom i hrvatskom Dalmacijom. Ruševine
starih bosanskih crkava jasan su putokaz da je kršćanstvo na ovom području
obnovljeno po zapadnim misionarima iz Dalmacije, gdje su misionari došli
posredstvom rimskih papa. To nam svjedoči Porfirogenet (10. st.) i Toma Arhiđakon.
(1200.-1268.). (Đakonat je prvi stupanj sv. Reda, pa svećenstvo, zatim biskupstvo arhi-
nad.)
TREBINJSKA BISKUPIJA. Izričito se spominje u 11. st., a
obuhvaćala je područje u oblasti Travunije. U buli pape Benedikta VIII. Iz 1022.
god. jasno se vidi da je pripadala dubrovačkoj metropoliji, sjedište se nalazilo u
benediktinskom samostanu sv. Petra u Polju, danas selu Čičevu 5 km južno od Trebinja.
Najstarija živuća biskupija u Hrvata. Kada su Nemanjići zavladali ovim krajem oni
potiskuju katolike, te je biskup Silvije prisiljen 1252. god. napustiti svoju biskupiju i
53
smješta se najprije na otok Lokrum, a onda u benediktinski samostan na otoku Mrkan
kod Dubrovnika. Zato se zove mrkanska biskupija. (Mrkan - sv. Marko).
U vrijeme turskog vladanja pritisak pravoslavnih biskupa i monaha bio je sve
veći, pa su mnogi katolici prešli na pravoslavlje i islam. Biskupi s otoka Mrkan rijetko
su ovamo dolazili, a katoličkih svećenika i vjernika bivalo je sve manje.
DUVANJSKA BISKUPIJA. Uvriježeno je mišljenje o postojanju
duvanjske biskupije još od antičkog doba (od Sv. Venancija) u novije vrijeme
osporava sve više autora. Nije sporno da ova biskupija postoji od vremena hrvatskog
bana i gospodara Bosne Pavla I. Bribirskog (oko 1245.-1312.). Biskupi su joj redovito
imenovani do 1735. god. odnosno do utemeljenja Apostolskog vikarijata u Bosni
(Vicariatus apostolicus in Bosna Othomana) u koje je i ona uključena. Izuzev prvog
zajamčenog biskupa Madija (između 1298. i 1311.-1344.) skoro svi drugi duvanjski
biskupi obitavali su najčešće na području splitske nadbiskupije gdje su obavljali i
najvažnije crkvene službe (bili su generalni vikari) ili su bili tek naslovni duvanjski
biskupi. Gotovo cijelu prvu polovicu 17. st. (1604.-1645.) trajala je sedisvakancija
(ispražnjena stolica). Kroz to vrijeme biskupijom su upravljali bosanski biskupi preko
svojih vikara. Posljednji duvanjski biskup bio je Michael John (1658.-1663.)
BOSANSKA BISKUPIJA. Kršćanstvo na području srednjovjekovne
Bosne ukorijenilo još u kasnoantičko doba kada je nastala i bestoenska biskupija čiji
biskup Andrija 530. i 533. god. supotpisuje akte provincijalnih sabora u Saloni.
Pokrštenje Hrvata išlo je postupno od mora prema unutrašnjosti, pa je tako došlo i do
Bosne koja se prostirala od gornje Drine do gornjeg Vrbasa. Nakon izvjesnog vremena
ovdje je osnovana bosanska biskupija. Nisu sačuvani dokumenti o osnutku te biskupije,
tako da prvi put imamo njezin sačuvan spomen 1088. god. kada je pripala pod barsku
metropoliju, a prije toga vjerojatno je bila pod splitskom. Zbog političkih i trgovačkih
prilika i veza u 13. st. ova je biskupija pripadala dubrovačkoj metropoliji, ali već
sredinom tog stoljeća pripojena je kaločkoj nadbiskupiji radi ugarskih utjecaja. Ne zna
se gdje je u početku sjedište bosanske biskupije. Tek je ban Matej Ninoslav dao podići
kaptol i stolnu crkvu Sv. Petra u selu Brdu, župi Vrhbosna. Ne zna se ni gdje je bilo
to Brdo. Autori ga lociraju negdje na području od današnjeg Blažuja (kod Sarajeva) do
Pala. Na osnovi odluke pape Inocenta IV. (1243.-1254.) iz 1247. god. bosanska
biskupija zajedno s kaptolom preselio se 1252. god. u Đakovo odakle bosanski biskup
54
upravlja svojom biskupijom od sredine 13. do 15. st. Nemamo zadovoljavajućeg
odgovora zašto se bosanski biskup preselio u Đakovo.
U selu Arnautovići kod Visokog otkrivena je početkom 20. st.
monumentalna bazilika u tri lađe, a u apsidi crkve nalazi se zidana grobnica
bosanskih vladara. Tu su pronađeni i zlatni vezeni grbovi s ljiljanima Kotromanića.
Pečatni srebreni prsten glavom koja nosi krunu, te više zlatnih predmeta. Spomenuta
bazilika odgovara crkvi sv. Nikole u Milama za koju se zna iz raznih dokumenata da ju
je sagradio Stjepan II. Kotromanić i poklonio je franjevcima, kada je 1340. god.
osnovana bosanska franjevačka vikarija.
-CRKVA BOSANSKA -
Nema nijednog izvora koji bi pokazivao stanje i učenje Crkve bosanske
nego postoje samo fragmenti na hrvatskom i latinskom jeziku. Zbog toga postoje
različita mišljenja. Ovu crkvenu zajednicu neki zovu od 19. st. bogumilima, a
55
prethodnici ih zovu patarenima. To je oboje potpuno krivo. U novije vrijeme
znanstvenici izbjegavaju ove termine jer su sami po sebi krivi. Nakon boljeg uvida u
tadašnje vjersko stanje u Bosni postoje jasno da je problem bio više disciplinirani nego
dogmatski.
Pitanje Crkve bosanske prvi put se pojavljuje u doba bana Kulina. Ovdje se
politika grubo umiješala u crkvena pitanja što je kako vidimo urodilo veoma lošim
posljedicama. U političkim borbama oko Bosne uključi se i dukljanski kralj Vukan.
Crkva Bosanska imala je svoje predstavništvo. Na čelu hijerarhije bio je biskup
(djed), tj. vrhovni poglavar kršćana. Premda historiografija nije riješila sporna pitanja
o porijeklu, strukturi i religioznom učenju vjernika Crkve bosanske, ipak danas tvrdimo
da je Crkva izašla iz pokreta za obnovu religioznog života i pobjedu evanđeoskih ideala
Pracrkve nad prosvjetovnjačenim koncepcijama na prijelazu iz ranog u razvijeni srednji
vijek., tj. 12. i 13. st. Latinski izvori katoličkog porijekla kao i oni pravoslavni ovu
Crkvu neopravdano poistovjećuju s katarsko-dualističkim pokretima.
Prema oporuci gosta Radina (05. siječnja. 1466. god.) pripadnici Crkve
bosanske dijele se na ”krstjane i krstjanice” koji su svete vjere apostolske, tj. oni koji
su primili duhovno krštenje, na vjernike koji grijeha ne ljube, te su se ustrajnim
molitvama i vježbanjem u siromaštvu i uzdržljivosti pripremalo ih za prijem među
prave kršćane, i na ”mrsne ljude”, koji su pripadali zajedničkoj vjeri Crkve bosanske u
širem smislu, jer zbog vezanosti uz zemaljska dobra nisu bili spremni učiniti odlučan
korak, nego su svoju odluku odlagali za kasnije.
Naziv ”krstjanin” ne možemo uzimati kao nešto što te ljude razdvaja od Crkve.
To je čisto jezični izričaj tadašnjeg hrvatskog jezika, koji se danas promijenio u naziv
kršćani. Recimo, Matija Divković (1563.-1631.) svoje djelo naslovljava ”Nauk
krstjanski”, a zasigurno u njemu je izložen nauk katolički i kršćanski. Biskup Crkve
bosanske uživao je nepodijeljeni ugled ne samo među kršćanima, nego i u društveno-
političkom životu srednjovjekovne Bosne.
Nižu hijerarhiju sačinjavali su gosti i starci koji su se jednim imenom zvali
strojnici ili učitelji. Gost je bio odmah poslije djeda i propovijedao, dok je starac
bio na čelu kršćanske zajednice koji su oni zvali hiža. I ovdje napominjemo da je
pitanje naziva pojedinog vjerskog službenika relativna stvar. Sjetimo se da su nešto
kasnije bosanske franjevce vjernici nazivali ujacima, što se u nekim krajevima zadržalo
sve do danas. Prije nego je netko bio primljen među ”prave krstjane i krstjanice” Crkve
bosanske od njega se tražilo da prođe iscrpnu pouku u vjeri kao i dokaz o izvršavanju
56
strogih moralnih obveza. Poznato je da su bosanski kršćani redovito čitali Sveto Pismo,
posebno novozavjetne knjige.
-PRAVOSLAVLJE U BOSNI-
Neki srpski pisci, u prvom redu Božidar Petranović i Vaso Glušac zastupaju
mišljenje da je srednjovjekovna Bosanska crkva pravoslavna, te su prema tome i
svi bosansko-humski vladari pravoslavni, osim Tomaša i sin mu Stjepan Tomašević
koji su uzdajući se u pomoć pape, Ugarske i Mlečana, tobože od straha pred Turcima
primili katoličku vjeru. Iz političkih razloga njihovo je mišljenje bilo pozdravljeno kod
57
mnogih Srba, jer su htjeli pokazati kako je više od polovice naroda bilo Srbi i
pravoslavci. Svetislav Davidović pišući svoju Povijest Srpske pravoslavne crkve u
Bosni i Hercegovini započinje redoslijed bosanskih pravoslavnih vladika s biskupima
Crkve bosanske. Ali srpski monasi iz 14. i 15. st. bolje su znali od Glušca i ostalih tko
su bili bosanski kršćani. Nigdje ne spominju da su pripadnici Crkve bosanske bili
pravoslavci.
Međutim, je li u staroj Bosni bilo pripadnika Srpske pravoslavne crkve?
Odgovor je: ni u jednom zapisu prije dolaska Turaka u Bosnu nema spomena
pravoslavcima, a o katolicima govore stotine takvih spisa. Na područje današnje
Bosne do 1500. god. nije bila nijedna pravoslavna biskupija, a na tom istom
području dijelom ili u cijelosti prostiralo se 9 katoličkih biskupija. Te biskupije su:
bosanska, duvanjska, trebinjska u cijelosti, te dijelovi stonske ili zahumske,
makarske, kninske, krbavske i zagrebačke, te splitske nadbiskupije kojoj su
pripadali Glamoč i Livno.
U Hercegovini je bilo drugačije. U Stonu središtu Zahumlja, bio je barem od 9.
st. katolički biskup. Kada je veliki srpski župan Stjepan Nemanja osvojio Zahumlje,
katoličkoj Crkvi prijetila je propast. Nemanjići su protjerali katoličkog biskupa, a Sava
Nemanja osnivač srpske pravoslavne Crkve postavio je na njegovo mjesto pravoslavnog
biskupa. Tada je dio naroda prešao na pravoslavlje. Međutim, Stjepan Kotromanić
osvojio je Zahumlje oko 1325. god. a Ston predao Dubrovačkoj Republici. Narod se
ponovno vraćao u Katoličku Crkvu. Kada je pravoslavni biskup ostao bez vjernika
vratio se u Rašku odakle je i došao. U Bosnu se mnogo pravoslavaca doselilo s
Turcima, pa je s njima došao i pravoslavni biskup iz Dobra u Sandžaku. On se selio
kojekuda, a naročito oko Une dok se 1709. god. nije pravoslavni biskup Mojsije
Petrović nastanio u Sarajevu, tj. preko 270 godina nakon pada Vrhbosne (konačno pala
1435. god.). Ali Svetislav Davidović proglasio je da su srpski samostani sagrađeni i do
200 godina prije dolaska Turaka, što nije istinito. Jednako se ne da dokazati da je u
Bosni postojao ijedan pravoslavni samostan prije dolaska Turaka. A oni sami tvrde gdje
god ima Srba ima i srpskih samostana.
58